I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Bleiburg, 17. svibnja 2008.
Državo Hrvatska, progovori o svojoj djeci, djeci pobijenoj!
Propovijed hvarsko-bračko-viškoga biskupa Slobodana Štambuka
Zar se zemlja ubiti može
o moj Bože
zar se zemlja ubiti može (...)
ja nisam putnik
putnik bez karte
ja imam svoj brod
svog Boga
svoj svod
i svoj rod
ja nisam putnik bez karte
Hrvatska brode moj!
(Josip Slavić, "U jednom danu", zbirka "Hrvatska brode moj", Zgb 1993.)
Uzimam dio pjesme pjesnika s otoka Hvara koji ističe da on nije putnik koji bi ovim svijetom putovao – bez karte! On je ima. On ima i svoj brod, na krmi mu piše "Hrvatska", on ima svog Boga, on ima svoj svod pod kojom kapom nebeskom on živi, on ima svoj rod, on nije slijepi putnik, koji se je naslijepo ukrcao i bez jasnog smjera ide stazama života… Nije putnik bez karte.
Dolazeći na ovo polazišno mjesto stradanja nisam došao bez karte.
Dolazim ovdje, na ovu prvu postaju velikog hrvatskog Križnog puta vjerujući u Boga, imajući svoj brod… Dolazim kao čovjek koji ima ljubav prema dvije velike stranke, dvije stranke i strane koje zastupam i u ime kojih Bleiburgu pristupam: jedna stranka je moja Crkva. Moja Crkva katolička koju kao majku volim i čije principe domišljam uvijek i ponovno nabrajajući sebi i drugima svetih deset zapovijedi Božjih.
Dolazim i u ime druge značajne i meni prevažne "stranke".
Ta stranka je moj narod kojemu pripadam, moj narod hrvatski i Domovina u kojoj živim i ja i moj narod. Moje dvije velike stranke: Crkva i moj narod! Crkva koju je osnovao moj Učitelj Isus Krist, koji mi primjer daje kako se voli, kako se cijeni, kako se zastupa – svoj narod! Isus Krist koji je plakao nad sudbinom svojega naroda, naroda zasužnjenoga, čije su granice bile u rukama tada moćnoga Rima, čiju je vlast u Jeruzalemu zastupao Poncije Pilat.
Putniče, prolazniče, hodočasniče, namjerniče… možda me želiš pitati: Zašto sam ovdje danas? Što me je dovelo na ovo mjesto sjećanja. Dovela me ljubav prema mojem narodu, osobito onom dijelu mojega naroda koji je prošao ovom blajburškom dolinom, ovom "dolinom suza", koji je hodao Križnim putem koji započe ovdje, na Bleiburgu. Dovela me moja Crkva koja je bila, koja jest i koja želi ostati uz svoj narod! Dovela me Crkva koja želi biti sa svojim narodom u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, rečeno jezikom ženidbenog slavlja, rečeno jezikom bračne vjernosti. Jer moj je narod već dugi niz stoljeća vjenčan s ovom mojom Crkvom. Moja Crkva je "udata" za moj narod: "Gospodin je ugovorio s tobom da ćeš biti njegov narod, njegova predraga svojina" (Usp.Pnz 26,18). Dolazimo cijeneći bogoljublje, čovjekoljublje, bratoljublje, domoljublje i rodoljublje. Te prevažne kvalitete, kvalitete tako tražene, skoro kao ljudske naravne stožerne "kreposti", kreposti na koje se pomalo zaboravlja, koje se, čini se tako, sustavno zaobilazi, omalovažava i podcjenjuje. Istodobno, želimo svim drugim narodima i narodnostima prilaziti s potrebnim poštovanjem i ljubavlju.
Što ne želim ovdje?
Ne želim sijati nasilje i mržnju, jer me moj Učitelj Isus Krist uči ljubavi, praštanju i milosrđu. Što ne želim ovdje? Ne želim biti sudac i najmanje onaj koji će zauzeti ulogu Poncija Pilata i, opravši ruke, bilo koga naprečac osuditi i označiti zločincem i ubojicom! "U nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za istinom", reče pred godinu dana na ovom mjestu naš kardinal Josip.
Ne želim ovdje, nipošto ne želim nepromišljeno govoriti o brojevima, niti je li ovdje na Bleiburgu ubijena "tek šačica ljudi", kako neki tvrde, niti koliki je konačni broj. Da je kojom srećom, gospodine, ubijena samo "šačica ljudi" ovdje na Bleiburgu i da je ovdje zaustavljen "mlin smrti" – tisuće i tisuće vratile bi se kući, a brojne majke ne bi trebale nabavljati crninu. Što ovdje želimo? Želimo, molimo, potičemo one koji znaju gdje su te grobnice, gdje su te jame, tko je naređivao, tko je izvršavao naređenja. Dajte, budite hrabri, kao što ste bili hrabri i puni samouvjerenosti oboružani raznim oružjima, a pred vama su bili žicom vezani, izgladnjeli, umorni ljudi. Hajde, budite hrabri, učinite čin priznanja! Učinite čin pokajanja! Pomognite svi koji nešto znate, svi koji ste sudjelovali, pomognite ovom narodu da konačno dođe do cjelovite istine, istine koja oslobađa, istina koja će pomoći da se "klupko zla" odmrsi! Ima li hrabrih među vama, koji ste za svoja zlodjela bili nagrađivani, unapređivani, ima li onih koji će izreći onu tako potrebnu "Narode, oprosti"! Koji će iskreno izreći: "Majke, ucviljene majke, koje ste zavijene u crno otišle s ovoga svijeta, majke žalosne, oprostite!"
Što još ne želimo i što još želimo? Ne želimo uspoređivati Bleiburg i Jasenovac. Zločin je ubiti nevinog bilo u Jasenovcu bilo u Bleiburgu! Ujedno, ne želimo uspoređivati Jasenovac i Bleiburg, jer su te dvije stvarnosti neusporedive: Zbog Jasenovca mnogi su "platili glavom" i žrtve su imale svoj cvijet u pravom i prenesenom značenju, a žrtve Bleiburga nije se smjelo ni spominjati, jer bi i samo spominjanje bilo okarakterizirano kao zločin! Žalimo, iskreno žalimo za svakom nevino ubijenom žrtvom. Nevinom osobito! Nevinom osobom ubijenom bez suda i dokazane krivnje! Pravna Državo, moja državo Hrvatska, progovori o svojoj djeci, djeci pobijenoj! Progovori bez obzira na sistem i vlasti koje su gospodarile ljudskim životima! Progovori jezikom istine! Progovori o Herodu koji je dao poubijati djecu tvoju! Progovori jezikom pravednosti! "Ni po babu ni po stričevima, ni partijskoj ili bilo kojoj drugoj liniji, progovori po pravdi Boga velikoga!" Službe koje bi to trebale činiti, dajte se na posao! Povjesničari, istražite, zabilježite! Želimo i molimo, očekujemo i potičemo i podržavamo one koji traže da pravna Država što prije nepristrano, jasno i nedvojbeno istraži istinu o svima koji su pobijeni tijekom II. svjetskog rata, na kraju rata i osobito one nakon rata! Nakon rata!
Istraži, Državo moja, sve logore, bilo čije logore, istraži sve "tvornice smrti", istraži svih onih 1300 masovnih grobnica nastalih pri kraju i nakon II. svjetskog rata! Nakon rata, nakon rata! Istraži grobnice još uvijek neprikladno označene, još uvijek zapuštene i u strahu napuštene, grobnice obrasle u prvom redu "raslinjem zaborava"! Istražite speleolozi, istražite sve jame hrvatske! I recite nam što se u njima pronašli! Reci, Državo moja, reci imenom i prezimenom, označi konkretno i jasno, tko, što, kada, koliko, po čijem nalogu! Da, po čijem nalogu, uz čije odobrenje, za vrijeme koje vlasti! Barem je danas dobro nam poznata riječ o "zapovjednoj odgovornosti". Ili to, možda, vrijedi samo za neke? Jesmo jednaki, ali neki su – jednakiji ili barem za sebe neki na to računaju! I reci nam jasno i otvoreno da li je još uvijek "grijeh" biti Hrvat i da li je još uvijek "grijeh" biti katolik?!
Učini, učini Državo moja, da konačno stavimo točku na našu mukotrpnu povijest koja se je dogodila u dvadesetom stoljeću, da bismo mogli lakše i istinskije misliti na budućnost! Na svjetskom nivou pravednost, nažalost, ne možemo diktirati, ali u Domovini možemo ako hoćemo!
Što je to Bleiburg?
To je prva postaja Križnoga puta. Prva postaja: Pilat osuđuje Isusa na smrt. Isus i Pilat u razgovoru. A tema velika, aktualna, prevažna. Isus reče: "Ja sam se zato rodio i došao na svijet da posvjedočim istinu. Tko je god od istine sluša glas moj". Uvjerljivo i snažno poručuje u tim presudnim trenucima svoga života koji je brojio tridesetitreću godinu. A sudac, Poncije Pilat? Skoro nehajno, pa i omalovažavajući Isusov izričaj pita "Što je istina?" Kao da mu želi reći: "E, moj Galilejče! Ti bi o istini. Ja sam tvoja istina. Ja ima vlast pustiti te, ja imam vlast osuditi te. To ti je jedina istina!"
Putniče, hodočasniče, zaustavi se, zatvori oči i pokušaj dočarati još jednom ovo polje na kojem se dogodila prva postaja KRIŽNOGA PUTA. Nepregledno mnoštvo, ima i žena, ima djece. Lijepi proljetni mjesec svibanj, Gospin mjesec, kada sve cvate, a ovdje je procvao trnjem, teškim trnjem, procvao je užasom, procvao je – krvlju! A majke? Majke su čekale, molile i plakale.
Stala plačuć tužna Mati, / Gledala je kako pati / Sin joj na Križ uzdignut!
Što je to Bleiburg?
To je početak, a slijedile su postaje jedna za drugom i na drugom mjestu - druga, peta, deseta, jedanaesta, trinaesta. A četrnaesta? Ne zna se! Mnogi rovovi, svaka rijeka usputna, svaki most nepremošćen, svaka jama, jama osobito, to su bile slijedeće postaje!
Što je to Bleiburg?
Bleiburg je simbol svega onoga što je slijedilo i trajalo punih 45 godina, ispočetka jače, kasnije nešto slabije. Ali trajalo je!
Budi mi dozvoljeno u ime moje generacije kršćana, a koji smo bili mali četverogodišnjaci, ili tek pučkoškolci kada se je događala ova strašna "pobožnost" Križnoga puta. Kakvo je svjedočanstvo naše, moje? Ono glasi: kao dijete, iz obitelji kojoj je Crkva bila kao drugi dom, išao sam na vjeronauk i to je bio trn u oku nekih mojih nastavnika u osnovnoj školi. Često su izazivali, često ispitivali zašto idem na vjeronauk, ponekad bijesnili zbog toga. Kao mladić, otišavši u sjemenište u Zadar, jer je ono u Splitu bilo nasilno zatvoreno, nisam/nismo imali nikakvu socijalno-medicinsku zaštitu, na svoj način bili smo stavljeni "izvan zakona", doslovno "građani drugoga reda". Pošao sam u ondašnju vojsku JNA nakon velike mature i prvog semestra teologije, ali u vojnoj knjižici je pisalo (još uvijek piše) da sam završio osnovnu školu, jer se naša svećenička gimnazija nije priznavala. U vojsci – koja mi je trajala samo dvije godine! - bio sam tretiran kao neprijatelj naroda, bez obzira što je meni ta formulacija bila smiješna i totalno neistinita. Ja i moj narod, i da ja njegov neprijatelj. Tih godina bilo je montirano suđenje bl. Alojziju Stepincu. I često se spominjem da se i njega spominjalo kao neprijatelja naroda, pa sam se nekako osjećao počašćenim kad bi i meni tu oznaku prišili, i meni i mojim kolegama bogoslovima. Kad sam postao svećenik često sam pozivan na razne vojne vježbe, možda se zbog toga dugo i zadržala. Osobito za neke veće blagdane, pa su moji župljani znali govoriti "a hoće li ovaj blagdan poći netko na logorovanje". Ujedno kao svećenik uz ostalo bio sam pozivan pred suca za prekršaje samo zato, ma zamislite teškoga grijeha, što sam igrao nogomet s mladima. A ako bi u propovijedi spomenuo neki stih ili citat nekog hrvatskog pjesnika ili pisca... moje bi dobre bakice molećivo prilazile meni i preporučale; "Ajme, nemojte govoriti ono hrvatski, zatvorit ćedu vas!"
To je tek isječak od onoga što se događalo u tim "pobožnostima" Križnoga puta nakon Bleiburga, nakon – oslobođenja! To su moje uspomene! I to je bio nastavak Bleiburga! A što je od svega najinteresantnije, oni koji bili akteri tih i takvih pristupa vjernicima-svećenicima, danas se gotovo kao u čudu pitaju: Tko je komu što priječio, tko je kome što smetao ili zabranjivao? Dapače u zanosu govore: to su bili dani bratstva, jedinstva i slobode! Kako bi to zvučilo gordo da nije bilo gorko!
Hrvatski Put križa, nažalost, još uvijek traje!
Traje drukčijim metodama i trajat će sve dok prava i cjelovita istina ne dođe na vidjelo!
Narode Božji, narode putnički i patnički!
Pođi svojim kućama s ovog mjesta stradanja pun nadanja i dobre volje! Pođi, moli i zavoli još više dvije velike stranke: Tvoju Crkvu i tvoj narod! Voli Majku Domovinu i nosi je u srcu gdjegod pošao!
Jer: zar se zemlja ubiti može / o moj Bože / zar se zemlja ubiti može / (...) ja nisam putnik / putnik bez karte / ja imam svoj brod / svog Boga / svoj svod / i svoj rod / ja nisam putnik bez karte. Sa psalmistom molimo: "Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš, i odbaci zlovolju prema nama! Neka se pravda i mir zagrle!" (Ps. 85, 3 i 11).
Marijo, Gospe naša, Kraljice naša, budi i nadalje uz nas, Majko naša! Vodi nas k Isusu! Uči nas i voli, voli svoj narod! A Tebi, Isuse Kriste, nado naših dana, Učitelju naš i snago naša, naše povjerenje. Ti koji si put, istina i život – narodu Hrvata i svim narodima koji Hrvatsku zovu svojom Domovinom – budi milostiv i blagonaklon! Pokazuj nam put, pomogni nam otkriti i zavoljeti istinu i daj da živi moj narod! Tebi naše poštovanje, Isuse Kriste, tebi slava i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!
Danijel Crljen
ISTINA O BLEIBURGU
Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.
Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika.
Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu.
Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".
S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat.
Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.
Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala.
Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.
Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.
Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom.
Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.
Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.
Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Krmičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.
Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu.
Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.
Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.
NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan.
Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više ne ćemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo.
U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.
7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača.
Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.
U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".
Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže".
Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.
SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik.
Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom.
Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".
Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?. "General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)". Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.
Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.
Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".
Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja.
Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice".
Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje.
U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku).
Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.
10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu.
Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.
Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.
Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor.
U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu.
Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.
Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.
Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".
Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet".
Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika.
Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.
Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć.
Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona".
Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata. Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala: "Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane".
Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.
Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.
Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.
Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".
Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".
U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".
Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti".
Ove su moje riječi ostale bez uzvrata.
Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.
Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.
Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".
Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".
Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".
Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.
Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.
Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava".
Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika.
Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.
Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo".
Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.
U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom.
Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".
General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.
Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.
Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.
Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.
Pokoj vječni daruj im Gospodine!
"Navik on živi - ki zgine pošteno"
POZIVNICA
na promociju knjige Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata
Ogoljela laž logora Jasenovac
koja će biti predstavljena u četvrtak, 15 svibnja 2008. u 20 sati,
u velikoj dvorani Palmotićeve 33,dvorište,
a govorit će:
dr.sc. Marijan Steiner, pozdravna riječ,
akademik Josip Pečarić, recenzent,
dr.sc. Vladimir Horvat i prof. Vladimir Mrkoci, autori
Politički zatvorenik
POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA
I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM
Piše: Ivan GABELICA
Samo se na istini može temeljiti zdrav državni i narodni život i graditi snošljiv i pošten međuljudski odnos unutar jednoga naroda i države i unutar cijeloga čovječanstva. Što je pojedincu vlastito pamćenje i iskustvo, to je narodu njegova povijest. U njoj su sadržane svijetle i tamne strane narodnoga života, dani uspjeha i slave, ali i tragedije i poraza. Da bi povijest bila učiteljica života, ona mora biti objektivno, istinito pisana. Ništa se u njoj ne smije prešućivati, ali ni tvrditi ono što nije bilo. Na takvo je ponašanje pogotovo obvezan svaki hrvatski rodoljub, jer se samo na istini može postići pomirba unutar hrvatskoga naroda, o čemu se puno govori zadnjih petnaestak godina. Nažalost, mnogi se tako ne ponašaju, pa je hrvatski narod jednako duhovno podijeljen, kao što je bio i prije Domovinskoga rata. Ne iznenađuje me nimalo, što se razne pogrešne povijesne tvrdnje šire iz pera i usta fanatičnih sljedbenika ove ili one političke struje. Ali boli, kada tako nešto izlazi iz usta ili pera povjesničara i k tomu svećenika.
Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.
Ako je dr. Franjo Tuđman utemeljio hrvatsku državu nakon 888, odnosno nakon tisuću godina, onda Nezavisna Država Hrvatska nije bila država. Ovdje ostavljam po strani činjenicu, da je Hrvatska sve do godine 1918., po jednoglasnomu sudu pravnih povjesničara, bila država, ali s ograničenim suverenitetom. No, Nezavisna Država Hrvatska je bila međunarodno priznata potpuno suverena država i članica nekih međunarodnih organizacija. Ovu činjenicu nijedan objektivan čovjek, a pogotovo povjesničar, pa prema tomu ni dr. fra Karlo Jurišić, ne bi smio zanijekati. Dakle, dr. Anti Paveliću i Ustaškomu pokretu pripada zasluga, da su nakon 839 godina uspostavili potpuno suverenu hrvatsku državu. Dr. Franjo Tuđman je to ponovno učinio tek nakon 46 godina otkako su strani imperijalisti u svezi s domaćim kvislinzima 1945. srušili hrvatsku državu i suprotno plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda nametnuli mu boljševičku Jugoslaviju. Prešućivati zasluge dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta u cjelini ničim se opravdati ne da. I mrtvi Pavelić i ustaše imaju pravo na istinu o sebi. Nitko im to pravo ne smije oduzeti. Nažalost, to im se pravo oduzima, pa čak i od onih od kojih bi se to najmanje očekivalo.
Kojim mjerilima valja mjeriti političare?
Tvrdeći, da je Tuđmanu uspjelo ono, "što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku", dr. fra Karlo Jurišić, prešućujući notorne činjenice, promatra ove političare izvan vremena i prostora, U ovomu nizu on ne spominje dr. Antu Pavelića ni kao istaknutoga političara, koji se je borio za hrvatsku državnu nezavisnost, imajući u tomu mnoštvo sljedbenika. Za Jurišića Pavelić uopće ne postoji. On se prema njemu odnosi gore nego jugokomunisti. Ovi su ga barem spominjali kao svoga neprijatelja i protagonista jedne, njima neprihvatljive ideje. Fra Jurišić ni to. Ne znam po čemu je to za njega dr. Vladko Maček veliki državnik i političar. Zalažući se samo za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, on nikada nije bio za nezavisnu hrvatsku državu, pa je nije ni mogao ostvariti. Je li možda u tome njegova veličina? Sporan je i Radićev odnos prema tomu cilju. Ali najviše iznenađuje, što fra Karlo Jurišić potpuno zanemaruje uzročno - posljedične odnose u vrednovanju povijesnih događaja, pa minorizira Starčevićevu ulogu u stvaranju hrvatske države. Filozofi su davno utvrdili, da je sadašnjost kći prošlosti, a majka budućnosti. Suprotstavljajući se odlučno i energično jugoslavenstvu i državnoj zajednici s Austrijom i Ugarskom ili s bilo kim drugim, dr. Ante Starčević je razvio nauk, po komu je potpuno suverena hrvatska država conditio sine qua non opstanka hrvatskoga naroda i politički cilj ispred bilo kojega drugoga. Time je, zajedno s dr. Eugenom Kvaternikom, postavio idejne temelje borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. Od tada su se svi borci za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda, od kojih su mnogi svoj život žrtvovali za ostvarenje toga cilja, pozivali na Starčevića i Kvaternika, a nakon Drugoga svjetskoga rata još i na dr. Antu Pavelića. Bez Starčevića i Kvaternika ne bi bilo Pavelića, a bez Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, Tuđmana i Republike Hrvatske. Stoga Starčevićeva uloga u stvaranju sadašnje nezavisne Republike Hrvatske sigurno nije ništa manja, ako nije puno veća, od Tuđmanove.
Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.
Prema "Hrvatskoj kronici", Hrvatska je za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira bila država blagostanja, reda, pravne sigurnosti i socijalne pravde. Ona, naime, "biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravedno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogatstvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje" itd. Nažalost, Hrvatska u Tuđmanovo i sadašnje vrijeme pruža posve sumornu sliku. Zemlja, poduzeća, banke, hoteli i sl. rasprodani su tuđincima ili domaćim nesavjesnim špekulantima, sela su opustjela, u gradovima je visoka nezaposlenost, mnogi zaposleni radnici i umirovljenici teško preživljavaju, najvitalniji dio mladoga naraštaja odlazi u tuđinu, odakle se mnogi nikada ne će vratiti u Domovinu. Ove činjenice ne daju pravo na zaključak, da su Hrvatskom upravljali ili da danas upravljaju veliki državnici. Dakle, dr. Franjo Tuđman kao državnik daleko zaostaje za kraljevima Petrom Krešimirom IV. i Dmitrom Zvonimirom.
I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.
Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:
1. Dr. Ante Pavelić je uvijek stajao na hrvatskome državotvornom stajalištu, boreći se u prvim borbenim redovima za hrvatsku državnu nezavisnost. Nema ni jednoga dana, pa ni sata, u njegovu životu, u kojemu je odstupio od toga cilja. Kod dr. Franje Tuđmana je političko djelovanje bilo bitno drukčije. On je tek u zadnjemu desetljeću svoga života prihvatio hrvatske državotvorne težnje. U Drugome svjetskomu ratu oružjem u ruci borio se je protiv hrvatske državne nezavisnosti, težeći za uspostavom boljševičke Jugoslavije. Zahvaljujući tomu, postigao je generalski čin u Jugoslaviji. Kasnije se je suprotstavljao velikosrpskim tvrdnjama o genocidnosti hrvatskoga naroda, iznoseći povremeno kritike jugoslavenskoga režima, ali Jugoslaviju kao državu sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća nije dovodio u pitanje. Tek 1991. javno nastupa s idejom hrvatske državne nezavisnosti.
2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.
U borbi za hrvatsko nacionalno oslobođenje Tuđmanova je uloga daleko skromnija. Za cijelo vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti nikada se nije izjasnio za hrvatsku državnu nezavisnost. Ograničivši se samo na kritiku režima, dva puta je u komunističkoj Jugoslaviji bio uhićen i osuđen ukupno na četiri godine zatvora, od čega je izdržao svega nešto vise od dvije godine. Ni nakon demokratskih promjena, kada je bilo slobodno javno nastupati i otvoreno iznositi političke ciljeve, on ničim nije promicao misao hrvatske državne nezavisnosti. To je činila najprije Hrvatska stranka prava, a zatim i Hrvatska demokratska stranka. Tuđman je najprije kao svoj politički cilj isticao pravedno uređenu federativnu, a zatim konfederativnu Jugoslaviju. Kako je na ovo, umjesto pozitivnoga odgovora sa srpske strane, uslijedila njihova agresija na Hrvatsku, Hrvatski je državni sabor na temelju prethodno provedenoga referenduma 25. lipnja 1991. proglasio Republiku Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Pod pritiskom inozemnih političkih čimbenika primjena ove odluke bila je odgođena na tri mjeseca, pa je Sabor 8. listopada 1991. odlučio, da Republika Hrvatska od toga dana "raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ". Obje ove odluke sigurno su donesene na temelju Tuđmanovih smjernica, jer ih je predložila Hrvatska demokratska zajednica, koja je u Hrvatskomu državnom saboru imala apsolutnu većinu, a u toj stranci ništa se bitno nije moglo odlučiti bez Tuđmana, kao predsjednika.
Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.
3. Republika Hrvatska ima kopnenu površinu 56.6l0 km2 Nakon Rimskih ugovora kopnena površina Nezavisne Države Hrvatske iznosila je 102.725 km2. Raskidom Rimskih ugovora ta se je površina povećala za koju tisuću četvornih kilometara. Tako je Nezavisna Država Hrvatska nakon 10. rujna 1943. bila gotovo dvostruko veća nego sadašnja Republika Hrvatska. To je površinom bila najveća hrvatska država u povijesti. Za razliku od Republike Hrvatske, u kojoj su vrlo nepovoljne, Nezavisna Država Hrvatska imala je idealne strateške granice. U visokoj mjeri poklapala se je s hrvatskim povijesnim granicama. U jednoj državi našao se je jedinstven geopolitički prostor. Ne uzimajući u obzir demografske promjene nastale u ratu 1991. - 1995. prisilnim protjerivanjem hrvatskoga pučanstva s njegovih tisućljetnih ognjišta, izvan Nezavisne Države Hrvatske ostao je daleko manji postotak Hrvata nego izvan Republike Hrvatske.
4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.
Ta Tuđmanova indoktriniranost Titom i partizanstvom dobila je i konstitutivni značaj u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, u kojima se kao temelj hrvatske državnosti navode odluke ZAVNOH-a, te razni Ustavi Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, iako su ti akti, kao i tijela stvorena tim aktima, samo karike u organiziranju boljševičke Jugoslavije, u kojoj Hrvatska nije sačuvala ni najnužnije elemente državnosti. Na takvim vrijednostima počiva cijeli naš javni duhovni život. Takvim su nam duhom prožeti školski udžbenici, novine, radio, televizija i sl. Godine 1991. nije bilo dovoljno samo stvoriti državu. Trebalo je i odlučno obračunati s jugoslavenstvom i komunizmom i sa svim njihovim lažima. Kratko rečeno, trebalo je provesti detitoizaciju. Tuđman, izgleda, nije imao snage za to, jer bi se morao obračunati s vlastitom prošlošću. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je posve drukčije stanje. Hrvatska nacionalna misao nikada nije bila tako afirmirana kao u njoj. Ta se je osjećalo na svakomu koraku. Izdavala su se visokokvalitetna znanstvena, kulturna i umjetnička djela. Osim što su bili na visokoj stručnoj odnosno profesionalnoj razini, školski udžbenici, novine i radio bili su prožeti hrvatskim duhom. Bio je to pravi preporod hrvatske misli. Izdavačka djelatnost onoga vremena može nam i danas biti na ponos.
Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala
5. No, Nezavisna Država Hrvatska trajala je kratko vrijeme, propala je nakon četiri godine i mjesec dana. Republika pak Hrvatska živi već sedamnaestu godinu i nema nikakva razloga posumnjati u njezinu trajnost. Ne govori li to o političkoj kratkovidnosti dr. Ante Pavelića i o političkoj dalekovidnosti dr. Franje Tuđmana?
Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.
U ovim činjenicama nalazi se ujedno i odgovor na prigovor, da bi se Nezavisna Država Hrvatska spasila, da je dr. Ante Pavelić raskinuo savezništvo s Njemačkom i prešao na stranu zapadnih saveznika ili da je predao vlast Hrvatskoj seljačkoj stranci. Isključeno je jedno i drugo. Pobjednici u ratu zahtijevali su potpuno vraćanje na versailleski poredak, stvoren nakon Prvoga svjetskog rata, a u tomu poretku nije bilo mjesta za nezavisnu hrvatsku državnu, iako se je, po Stepinčevim riječima, hrvatski narod za nju plebiscitarno izjasnio. Predaja vlasti Hrvatskoj seljačkoj stranci značila bi mirnu likvidaciju države, jer je ta stranka čvrsto stajala na jugoslavenskomu državotvornomu stajalištu. Hrvatska država mogla se je spasiti samo u slučaju, da se je vodstvo Hrvatske seljačke stranke, predvođeno dr. Jurjem Krnjevićem, i hrvatski komunisti, predvođeni Andrijom Hebrangom, borili za nju. Međutim, oni su se jedni i drugi borili nepokolebljivo za Jugoslaviju protiv svoje države i svoga naroda. Razlika je među njima bila samo u obliku vladavine, za kojim su težili. Krnjević je kao potpredsjednik kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i ministarski kolega Draže Mihailovića htio monarhističku Jugoslaviju pod dinastijom Karađorđevića. Andrija Hebrang i ostali hrvatski komunisti, među kojima je bio i Franjo Tuđman, borili su se za boljševičku Jugoslaviju. Zbog toga je slom Nezavisne Države Hrvatske bio neminovan.
U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.
6. Dakle, besmisleno je govoriti o Tuđmanu kao najvećemu hrvatskom državniku drugoga tisućljeća, hrvatskomu Mojsiji, ocu hrvatske državnosti, kako mu neki drugi tepaju, i slično. On to sigurno nije. Dr. Ante Pavelić je od njega daleko jača politička ličnost i u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost daleko značajnija i dosljednija. S njime zapravo počinje posve nova epoha u hrvatskoj povijesti - obnova potpune hrvatske državne suverenosti nakon 839 godina.
"Navik on živi - ki zgine pošteno"
Hrvatski list
TEROR ANTIFAŠISTIČKIH GADOVA
U Dicmu Donjem ubijeno je 250 ljudi. Čak 195 ubili su partizani, preostalih 55 Njemci i Talijani. Ustaše nisu ubili nikoga. Antifašisti gadovi sada imaju obraza prozivati Katoličku crkvu, a ubili su 663 svećenika u Hrvatskoj
U župi Dicmo Donje živjelo je u vrijeme Drugog svjetskog rata manje od 2000 stanovnika. U ratu ih je stradalo oko 250. Partizani su ubili i u jame pobacali 195 osoba, od ustaša i domobrana, pa do civila, žena i djece. Većinu iza rata i bez suda. Preostalih 55, stradalo od Nijemaca i Talijana. Ustaše nisu ubili niti jednoga. Godinama su gadovi sakrivali pravu istinu o žrtvama i krvnicima. Sada je objavljena knjiga sa preciznim popisom imena i opisom smrti svih žrtava. Hoće li itko odgovarati za ove i ostale žrtve komunističkih gadova?
Komunizam je neizlječiva bolest, a hrvatski antifašisti su zaraženi prijenosnici te neizlječive bolesti, pa Hrvatskoj prijeti epidemija. Umjesto da budu izolirani i liječeni, stari, senilni a od zločina i mržnje inficirani antifašisti, svoju bolest prenose na zdrave, naivne, mlade ljude koji nesvjesno postaju kliconoše te neizlječive bolesti.
Oni ubojice stotina tisuća nevinih Hrvata kojima je jedini grijeh bio što su voljeli svoj narod i svoj dom, nakon što im je u ime pomirenja oprošteno zlo koje su počinili, drsko se nameću kao moralne veličine, duhovni suci, vitezovi pravde i poštenja i jedini tumači istine.
Oni ubojice 663 svećenika imaju obraza prozivati Katoličku crkvu i tražiti njenu ispriku. Zašto i komu bi se Crkva trebala ispričati? Valjda zato što je uvijek bila na strani svoga naroda za razliku od njih komunističkih izdajnika. Valjda zato što je i 1941 i 1991 podržavala hrvatsku neovisnost i samostalnost, za razliku od njih koji su bili i ostali protiv svake ideje hrvatske slobode i neovisnosti.
Fumić jedanaestogodišnji, a Mesić sedmogodišnji partizan
Povod povampirenom crvenom fašizmu za najnoviju provokaciju je «jasenovački mit». Logor je to o kojemu nije dopušteno govoriti istinu. Mit kojega je zabranjeno istraživati stručno i znanstveno. Mit zbog kojega je Tuđman kao partizanski general išao u zatvor. Mit kojim se ušutkavaju Hrvati. Mit o broju ubijenih, koje izmišlja kako tko želi, prepun lažnih žrtava ubijenih diljem domovine a upisanih u Jasenovac, koji je kao logor smrti bio otvoren godinama iza rata.
Koliko se Jasenovac preuveličava toliko se Bleiburg, Macelj, Križni putovi umanjuju, iako se svakodnevno otkrivaju rovovi i grobovi prepuni kostiju ubijenih, zaklanih, mučenih hrvatskih rodoljuba koje su gadovi ubijali bez suđenja a nakon završetka rata. Mnoge činjenice su izašle na vidjelo, imena mnogih zločinaca se znaju, podnesene su i kaznene prijave protiv ubojica odreda tzv. narodnih heroja, ali gadovi sprječavaju sudske postupke i znanstvene istrage jer se boje istrage, istine i odgovornosti. Tko su začetnici provokacije? Ivan Fumić Rođen 26. 12. 1930. jedanaestogodišnji partizan a dugogodišnji predsjednik antifašista. Stipe Mesić rođen 24. 12. 1934 godine kao sedmogodišnjak borac «NOB- a» koji trenutno uživa imunitet za sve laži, izdaje i zlo kojima inficira okolinu. Sve u ime gada nad gadovima koji uživa sve posmrtne počasti u Hrvatskoj, jer se po njemu još zovu ulice, trgovi, društva udruge, iako je na listi najvećih krvnika dvadesetog stoljeća.
Zlo crvenog fašizma očito nije javno prepoznato pa ni osuđeno zločinci nisu imenovani, gadovi su na svim funkcijama, pa nije čudno što opet dižu glave, lažu, vrijeđaju i prijete uvjereni kako su zavladali cijelim društvom i kako im se nitko ne može oduprijeti. Je li došlo vrijeme nakon trpljenja pedesetogodišnjeg komunističkog terora, eliminirati ih napokon iz javnog života? Je li vrijeme nakon petnaestak godina života u samostalnoj državi, naivnog oprosta gadovima za sve zlo koje su činili hrvatskom narodu, podvući crtu i ne dopustiti im daljnje činjenje zla? Je li trenutak da se zdravi usprotive bolesnima? Hoćemo li napokon svi zajedno i ozbiljno provesti lustraciju komunističkih, antifašističkih gadova iz javnog života ili će mo se kukavički povući pred zlom dopustivši da istina opet potone u polustoljetnu tamu?
Kada jedan pokret kao što je komunistički ostavi iza sebe toliko krvi, smrti, logora, progona a zasnovan je na klasnoj borbi, diktaturi, uništenju neprijatelja a posebno Crkve i nacije, onda zaista treba biti luciferski pokvareni gad i podlac pa javno podržavati taj pokret, taj zločin i te nositelje. To je moguće jer u Hrvatskoj nije zabranjena i kažnjiva ideja komunizma, a Tito nije proglašen ratnim zločincem, niti su zabranjene komunističke partije, udruge i društva. Naivno je bilo ostaviti taj metastazirani karcinom u svim porama vlasti i odlučivanja. Zato danas slušamo laži privilegiranih lažnih antifašističkih gadova. Umjesto šutnje i poniznog života u ukradenim vilama i nezasluženim mirovinama, oni svojom mržnjom, vrijeđajući zdrav razum, provociraju i još jednom ponižavaju žrtve i njihove potomke. Do kad ćemo mazohistički slaviti i štititi » osloboditelje» koji su nas 1945.» oslobodili» Hrvatske i slobode?
Luka Podrug
I Pešorda misli o ustašama kao i Jelena Veljača!
Mi koji smo desne političke provenijencije skloni smo seciranju misli istomišljenika pa pomislih zašto bih i ja u tomu bio iznimka. S tim mislima upuštam se u kratku raščlambu članka objavljenog u HL-u od 17. travnja s naslovom ¸¸Ponos Ratkajevih – prljava sapunica¸¸ koji je napisao odličan tekstopisac kojega iznimno cijenim g. Damir Pešorda.
Pešorda je u članku ponudio dobru raščlambu ove doista prljave sapunice, ali je u jednomu dijelu, jednom jedinom rečenicom, poništio poantu koju je, pomislih, htio ponuditi. On izražava nezadovoljstvo prikazom likova u sapunici gdje su Ustaše u pravilu negativci a komunisti i partizani neupitni pozitivci. Opisavši detaljnije epitete koji su prišiveni Ustašama, naravno sve negativa, Pešorda i sam podliježe stigmi koja je o Ustašama nametnuta od 1945. pa do danas. To potvrđuje njegova rečenica ¸¸No dobro, pustimo Ustaše, daleko im kuća bila¸¸. Ja bih bio zadovoljniji da je napisao, ma pustimo Partizane, daleko im kuća bila, ali nije. Naime što bih želio poručiti Pešordi i čitateljima HL-a?
Nakon te njegove rečenice mene čudi to što se Pešorda čudi zbog ovakve serije i kako je ta serija uopće moguća u današnjoj Hrvatskoj. Kada se jedan Pešorda ustručava izreći svoj stav o Ustašama, bez kobnoga ali na kraju, ne trebamo biti iznenađeni kada jedna Jelena Veljača, prizvod akademije, producira ovu besmislenu i virtualnu sapunicu. Ta sapunica nema nikakvu povijestnu podlogu, ona je prizvod jedne u laži odgojene generacije i ona je plod višedesetljetne komunističke propagande koja je gotovo nepovratno stigmatizirala Ustaše kao negativce. Jedino što je vrijedno čuđenja u cijeloj priči jest to, kako je moguće da se takva serija uopće prikazuje na HTV-u. Po tomu vidimo tko je tamo gazda, drug Jovo Kuga iliti pokršteno mu ime, Vanja Sutlić.
Još samo nekoliko riječi, kada Pešorda kaže za Ustaše daleko im kuća, volio bih da mi odgovori na koje je Ustaše mislio. Je li je mislio na Ustaše iz 1929. do 1941. koji su bili jedina organizirana sila i jedini odgovor na jugoslavenski i velikosrpski teror. Je li je mislio na Ustaše od 1941. do 1945. koji su grčevito branili NDH koju su odmah po uspostavi napali i komunisti i četnici i domaći izdajnici, jugofili. Je li je mislio na Ustaše sa Bleiburga i Križnoga puta koje su partizani, razoružane nemilosrdno poubijali, na stotine tisuća? Na žalost nije mislio na te Ustaše, on je također mislio na Ustaše Jelene Veljače, mislio je na sliku koju je jugokomunistička propaganda stvorila o njima, a koliko je ta propaganda bila jaka dokaz je da je čak i Pešorda podlegao tomu.
Ali ne gubimo nadu, možda se jednom ipak riješimo toga hrvatskoga ali. Žilav smo mi narod a i dobro nas hrane svime i svačime a to je dobro, nema opuštanja.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
Šibenik, 3. svibanj 2008.
Ponovno Dujmović?
Sjećam se dobro doktrine Josipa F. Broza, da se «svatko u svojoj kući treba obračunati sa 'svojim' unutrašnjim neprijateljem», pa je tako u SR Hrvatskoj obračun s «mračnim i retrogradnim nacionalistima» pao na teret, poglavito, «Hrvatima» V.Bakariću, S.Šuvaru, I.Račanu, B.Biliću i sličnim «stručnjacima».
Izgleda da se i švabski VL koristi istom metodom, pa u vatru baca prekaljenog i notornog «desničara», i Hrvata, Tihomira Dujmovića; valjda, sudeći prema prezimenu, nekakvog Hercegovca, ili «ognjištara iz pasivnih krajeva». Takvi su automatski desničari (valjda su im ujci bili ustaše; zanimljivo komunistu Ljubi Jurčiću su ujci bili ustaše-negativci, a stričevi partizani-pozitivci; nije li to mizoginija: majčina braća-negativci, ćaćina-pozitivci; nije nego!) i njihove riječi «imaju težinu» glede «hrvatskih ratnih zločina».
Naravno, da VL ne čitam, ali potaknut pismom gđe Ćavar, pronašao sam rečeni članak i u gotovo svakom redku sam pronašao pokoji biser «desničara po zadatku». Usredotočit ću se samo na dvije-tri teze.
Pa da pogledamo:
- Odmah u početku «desničar» odbija svaku kritiku glede događaja u Jasenovcu (molim lijepo, Srbi i komunisti strašan rat od 1991. pa do 1995. godine kada su Srbi i JNA pobili preko dvadeset tisuća Hrvata i dvjesto tisuća Bošnjaka, nazivaju «Događanja») riječima «normalan čovjek sa zdravstvenom potvrdom da nije umno poremećen», i tako odbija svaku možebitnu sumnju na podatke iz Svetosavske kuhinje, kako je «zločinački mozak čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve ubijao ljude»!!
Dakle, ne ćemo apsiti nego – Marš u ludnicu! Nema mrdanja.
- Dalje mnije naš vrli «desničar», evo nekoliko primjera: «su zločini u Oluji uvjetovani ranijim srpskim zločinima», «zločine nakon Oluje», «zašto se ne traži alibi za Norca», «o ratnim zločinima u Osijeku», «polupismenih srpskih seljaka koji su stali uz Martića ’91.» itd.
Četiri puta spominje zločine «u Oluji i nakon Oluje», spominje Norca kao ratnog zločinca itd. itd. Je li to moguće.
Ako je presuda srpske sudkinje u Rijeci, stanovite Jovanke-Ike Šarić, stvarna i prihvatljiva, znači da su svi sudci u komunističkoj Jugoslaviji, koji su od 1945. sudili Hrvatimma i Šiptarima, bili u pravu a da su svi procesuirani Hrvati i Šiptari bili zločinci i u krivu. I za «desničara» Dujmovića previše.
Krvavi i genocidni rat, koji je povela Titina JNA, potaknut djelom i rječju Srpske Akademije i Crkve, koji su podržali SVI Srbi, a koji je samo nastavak Drugog svjetskog rata i četo-partizanske borbe protiv hrvatskog naroda i Hrvatske Neovisne Države i koji je na tragu četnika N.Stojanovića, «do istrage naše ili vaše», definirati kao «pokret polupismenih srpskih seljaka koji su stali uz Martića”, u najmanju ruku je zločesto i neodgovorno.
Nu, sada ću djelomično citirati jedan svoj komentar od prije nekoliko godina, na jedan sličan ispad Dujmovića na televizij Z1, u emisiji «Opasne veze»:
Neku večer sam gledao Dujmovićevu emisiju «Opasne veze», na OTV-u, o kojoj sam čuo dobre kritike, to jest da je to jedna od rijetkih emisija u «ovoj zemlji» gdje se može čuti nešto dobro o Hrvatskoj i Hrvatima.
Nu, Vrag nikada ne spava, ili – bolje rečeno – Hrvati su nepredvidljivi (i neponovljivi). Dakle, prošlog tjedna u «Opasnim vezama», koje sam ja nažalost gledao, gosti su odvjetnik Olujić (koji još uvijek «zastupa» hrvatski stav, ali s nešto manje žara) i notorni četopartizan, jugosloven, Nobilo. Emisija je tekla svojim tijekom, to jest, i Dujmović i Olujić su uz pomoć gledatelja, putom telefona razglabali jedno, a četokomunist Nobilo, prema očekivanju, drugo; Nobilo je preo u gusle Save Štrbca, Veritasa, Pontinice, Spomenke Tonković, Ike Šarić, Nenada Stazića i takve bratije.
I u pola emisije, sasvim nenadano, Dujmović upita goste, neka prokomentiraju ovo saznanje o postojanju, «tek sada otkrivenog» (!?!?) srpskog logora, koji je od 1991. do 1995. «ugošćavao» Hrvate i ostale Nesrbe u Vojniću.
Čovjek se pita kako to da se odjednom sada (2007.!!) otkriva logor u Vojniću a, recimo, potpuno se šuti o srpskim logorima u Kninu, Drnišu, Gračacu, Korenici, Glini, Bučju, Borovom Selu, Trpinji i mnogim drugim mjestima; a baranjski logori u Jagodnjaku i u JNA-vojarni u Belom Manastiru (koji je bio posebno krvoločan) do danas nije bilo niti riječi.
Nu, zato, Dujmović, ne trepnuvši okom nazva logor u Vojniću, ni manje ni više, - «Srpskom Lorom»!
Čujete li: «Srpska Lora»!
Dakle, «Hrvatina i desničar» Dujmović, kada želi pokazati da su Srbi bili posebno okrutni i krvoločni, pravi prispodobu s «Lorom», «tim mjestom užasne patnje srbskih civila». Gdje su se «zlodjela» otkrila na montiranoj pravosudnojh farsi u Splitu, pod komandom sudkinje Tonković.
Dakle, sasvim u skladu s notornim tipovima, poput Ljubice Letinić, Tončija Majića, Teršelićke i sličnih. Gosti emisije su dalje govorili o «Srpskoj Lori», što se od Nobila i očekivalo, ali od Dujmovića i Olujića, ne; zar ne?
A ja se pitam zašto samo Lora? Zašto ne bi bio logor u Vojniću, recimo, «Srpski Jasenovac», pa reći u Kninu je bio «Srpski Jasenovac»! U Bučju je bio «Srpski Jasenovac» itd.
Jasenovac uvijek pali i uvijek dobro dođe. I nitko ne smije pisnuti, ili apsimo ili u ludnicu!
Za kraj, za desničara Dujmovića:
u Dalmaciji ima jedna poslovica koja glasi – «Baril meda i žlica govana, sve su govna».
Dujmoviću, ne kaplji govna u med.
Josip H. Nikšić
Zagreb, 21. 4. 2008.
Poštovani gospodin
Tihomir Dujmović
novinar Večernjeg lista i
Zagrebačke televizije Z1
(Otvoreno pismo)
Poštovani g. Dujmoviću!
Želim se osvrnuti na Vašu kolumnu u Večernjem listu od 21. travnja, pod naslovom "Spirala osvete".
Najprije bih istaknula da sam sa Vaše strane očekivala više objektivnosti u odnosu na problematiku o kojoj pišete i više hrabrosti za otkrivanje istine, a zapravo vidim da se i kod Vas radi o poslušništvu uređivačkoj politici novine u kojoj pišete, a što je, na žalost, i opće dirigirana politika naših medija.
Naime, i Vi govorite o Jasenovcu kao mjestu stravičnih, već mitskih zločina, što je postalo dogma u koju se ne smije sumnjati, jer nam je to utuvljivano u glavu kroz evo već više od 60 godina. Da se tako radilo u bivšoj Jugoslaviji, nije ni čudo, jer im je sve počivalo na fizičkom i psihičkom teroru i blaćenju lažima hrvatskoga naroda, kako bi se opravdalo vlastite i strašne zločine genocida nad Hrvatima, učinjene u miru nakon Drugog svjetskog rata.
Prežalosno je da je se tako nastavilo i u tobože samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. I Vi, kao pametan čovjek, prihvaćate te megalomanske laži o "ubijanjima čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve". Zašto ste ispustili zabijanje čavala u glavu itd., kad su se tako punile naše glave o ubijenih 700.000, 800.000, milijun i milijun i pol osoba. Sada se svelo na 72.000 i nešto ubijenih, pa mi Hrvati moramo biti sretni da se smanjio taj broj. Kakve Vi imate garancije da je taj smanjeni broj točan, a ni on, iako je taj popis u knjizi u Jasenovcu, ne dospijeva u širu javnost, već se od šire javnosti skriva kao zmija noge. Kakav je danas problem taj popis staviti na internet ili CD, ili knjigu dostaviti, bez obzira koliko je teška, u knjižnice, kad je već izašla i može se dobiti na uvid samo u Jasenovcu? Zaista, ako je netko u stanju tako stravično lagati, zašto bi mu uopće bilo što vjerovali?
Ja se osobno vrlo dobro sjećam jedne emisije na TV-u o Jasenovcu, iz vremena 1971. godine, gdje se govorilo o broju žrtava. Prikazane su sve evidencijske knjige iz logora, one velike bilježnice sa tamnim tvrdim koricama. Vidio se cijeli visoki stupac tih knjiga - bilježnica, a rečeno je da je u njima upisan po imenu i prezimenu i ostalim generalijama svaki pridošli logoraš, svaki otpušteni, svaki umrli ili prijekim sudom osuđeni na smrt, te čak dobiveni paketi, posjete itd. Točno se sjećam da je bilo rečeno kako je za cijelo razdoblje djelovanja logora kroz njega prošlo 18.000 i nešto osoba, a ipak nisu svi smrtno stradali ni ubijeni. Pitam, a već sam o tome i pisala, gdje su danas te evidencijske knjige? Eto, Vi ste poznat i vrstan novinar, pa to istražite! Mislim da nije teško pregledati arhiv HTV-a iz toga vremena, ako taj materijal nije uništen ili je završio u Beogradu, kao i mnogi drugi materijali nakon sloma Hrvatskoga proljeća.
Također, kad Vi već obrazlažete uvjetovanost jednih zločina drugima, što naravno nije opravdanje ni za jedan zločin, kao što i Vi kažete, kako ne nađoste prethodne zločine nad Hrvatima, od 1918. i od strane četnika od početka 1941. godine, kao opravdanje i za eventualne zločine u Jasenovcu, te otkud možete uspoređivati montirane zločine hrvatskim braniteljima iza Oluje sa očiglednim i dokazanim zločinima iza Bleiburga, na križnim putevima i diljem hrvatske domovine? Otkud Vam pravo da spominjete generala Norca kao zločinca, kojeg bi samo ipak trebalo amnestirati, kad se već amnestiraju pravi i strašni zločinci nad bleiburškim žrtvama? Zar vjerujete da je general Norac pravedno osuđen u Rijeci na 12 godina robije, iako je ta presuda donesena na temelju dokazano lažnih svjedočenja i dokazano falsificiranih audio kaseta? Zar vjerujete da je jedan general Norac spao na tu razinu da ubija nekakve zarobljene žene i tome slično? Vi izgleda vjerujete, iako biste mogli razgovarati sa njegovim odvjetnikom, koji kaže da mu pri tome suđenju apsolutno ništa nije dokazano.
Po istoj logici, mogu mu biti "dokazani" i zločini na ovome novom suđenju, koje je u tijeku, za Medački džep 93, gdje mu se dovode kao "svjedoci" optužbe najokorjeliji, pa čak i osuđeni četnici.
Isto je stanje i sa suđenjem generalu Glavašu i suoptuženima. Zar će za Vas svi oni biti zločinci kad budu nepravedno i montirano osuđeni? Ako meni ne vjerujete, koja stalno pratim ta suđenja u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog žrtva, onda, ako ste pravi samostalni i slobodni neovisni novinar, dovedite u svoju emisiju "Opasne veze" neke od odvjetnika optuženih u oba ova montirana procesa, pa neka javnost čuje što oni govore.
S poštovanjem
dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Politički zatvorenik
IMA LI HRVATSTVO BUDUĆNOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI?
Piše: Dr. Vjeko Božo JARAK
I.
Uvjeren sam kako je naše vidno polje suženo. Premalo znamo o sebi i o svome narodu u rodnome kraju, o prošlosti kao i o najnovijim zbivanjima. Povrh toga živimo u ozračju što je preplavljeno i nadalje se svakodnevno preplavljuje vijestima i zaključcima, prosudbama i osudbama što nisu utemeljeni na istini. I što je još gore: mnogo ih je građeno na poluistinama. To je veoma pogibeljno! Naime, što je građeno na potpunoj neistini, lakše ga je u njegovoj neistinitosti prepoznati; što je pak građeno na poluistini, teže je otkrivati, jer ima privid istine. Zamislite se nad tim samo kratko: javno bude iznesena neka prosudba što je u svojoj jezgri neistinita. Nu ona biva potkrjepljivana poluistinama što, možda, s tom temeljnom prosudbom i nemaju neke povezanosti, ali joj ipak daju privid istine. Tako nastaju smutnja i pomutnja.
Budući je naša prošlost neproučena, a mi nedostatno znamo i ono što je proučeno (a to vrijedi i za najnovija zbivanja!), to nam je pristup istini vrlo mukotrpan, put do nje neprohodan. A sve se to prenosi i unosi i u najosjetljivije uzajamne odnose, pa i oni bivaju otežani, ako ne i više od toga: zatrovani ili posve prekinuti!
Napadački i osvajački rat doživjeli smo potpuno nespremni, posebice gledom na oružje i strjeljivo. Nu narod se, u tuzemstvu i inozemstvu, duhom digao, pa je svim protivnostima unatoč, uključujući i međunarodnu zabranu nabavke oružja, priskrbio dostatno i oružja i strjeljiva, mogli bismo kazati u izobilju.
I rat je okončan blistavom pobjedom! Sad bi bilo po sebi razumljivo: zahvaljivati Bogu i svima koji su nam tu pobjedu omogućili, posebice onim u inozemstvu. To je uglavnom izostalo, a mi smo preplavljeni sumnjama i optužbama o tzv. pronevjeri i novca i oružja! Govori se: nitko nije kriv dok mu krivnja ne bude dokazana, ali unatoč tomu iz svih se truba trubi o pronevjerama, a o blistavim primjerima nesebične žrtve malo ili nimalo.
Što je posljedica? Narod u tuzemstvu i u inozemstvu počinje sumnjati u se, dobiva "kompleks manje vrijednosti"! Svi koji u tome sudjeluju, čine zločin!
U tom sklopu navest ću još jedan "neobičan" primjer i zamoliti Vas: razmislite malo o njemu, a onda pokušajte odgovoriti na dva pitanja što ću ih postaviti!
Tijekom Drugoga svjetskog rata Bosnom i Hercegovinom krstarile su razne vojske:
- Nijemci i s njima, ponegdje posve samostalno, njihove pomoćne postrojbe sastavljene od Čerkezâ (to su njemački zarobljenici što su se dragovoljno javili u njemačku vojsku kako ne bi morali živjeti u logorima).
- Talijani koji nisu podnosili hrvatske postrojbe na područjima što ih oni bijahu zaposjeli. To je važno istaknuti, jer su talijanske postrojbe čuvale samo sebe, a ne pučanstvo i teritorij izvan svojih uporišta.
- Četnici, domaći i oni iz Srbije i Crne Gore.
- Partizani.
- Hrvatske postrojbe ustaša i domobrana.
Malo je bilo naših prostora gdje je pučanstvo moglo mirno spavati. Na mnogim su se tim područjima rečene postrojbe smjenjivale. Doslovce: dopodne jedne, popodne druge! I tako pune četiri godine. Sad dolazi moj primjer!
Na područje naše župe Rama-Šćit kod Prozora provalili su četnici te, 8. i 9. listopada 1942., poubijali oko 500 muškaraca civila!
Komunističke vlasti nisu dopustile podignuti na tom području bilo kakvo obilježje toga tako kobnoga događaja. Nikad nitko, do danas, nije za taj zločin odgovarao. Sad moja dva pitanja:
Prvo: u pretpostavci da je tada na tom području bila samo jedna satnija ustaške vojske (Talijani su bili u Prozoru i nije ih zanimalo što se tada zbivalo s hrvatskim pučanstvom u blizini Prozora!) bi li se tako nešto moglo dogoditi?
Drugo: pod pretpostavkom da je ta hrvatska postrojba na tom području ostala do svibnja 1945., što bi s tim vojnicima bilo po dolasku partizanskih postrojbi, Titove vojske?
Narodu dostupni prikazi zbivanja u doba Drugoga svjetskog rata bijahu svi odreda pisani tzv. crno-bijelom tehnikom: jedne su vojne postrojbe bile poput nebeskih anđela, a druge više ili nešto manje zločinačke! Iz takvih su prikaza proistekle i trajno na djelu bile posve određene posljedice! Nikad se i nigdje nije javno spomenuo bilo koji zločin što ga bijahu počinili partizani, a komunističke vlasti nisu prestajale progoniti pripadnike druge strane ukoliko netko od njih bijaše uopće preživio. Ni nedostatak bilo kakvih dokaza (ako su uopće traženi!) nije mogao pomoći, najčešće ništa nije pomogao!
Sad imamo mogućnost ozbiljna proučavanja bliže i daljnje prošlosti. Tu mogućnost nismo shvatili ozbiljno. Druga strana je! Kako naša davna tako i neposredna povijest pišu se i iskrivljuju! Istina, tu i tamo pojavi se i poneki ozbiljan rad, ali to je nešto poput kapi vode što padnu na suho i kamenito tlo. Nu i takvim se znanstvenim radovima ne omogućuje da postanu dostupni većem broju čitatelja.
Nedavno su objavljena dva rada iz neposredne prošlosti. Jedan obrađuje temu jugoslavenstvo, a drugi ustaštvo. Prvi sam rad pročitao i držim kako je dobar. Drugi nisam pročitao, ali sam pročitao prikaz iz kojega se jasno vidi kako je pisan crno-bijelom tehnikom! Bilo bi zanimljivo čuti što bi pisac toga rada odgovorio na moja dva pitanja! A kako je o našoj prošlosti teško pisati, moguće je vidjeti iz sljedeće pripomene: pisac studije o jugoslavenstvu ne postavlja sebi pitanje, je li bilo političkog, tj. "politikantskog" uključivanja u redove tzv. Jugoslavena? Treba uzeti u obzir kako su pri podjeli važnih društvenih položaja uzimani u obzir i oni, Jugoslaveni! Išlo se po ključu: Hrvat, Srbin, Musliman, Jugoslaven. Što je značio Jugoslaven na ključnom položaju, ako je bio "politikantski"predviđen?
To bi mogao biti dostatan poticaj za razmišljanje o prijekoj potrebi proučavanja povijesti "sine ira et studio". Potkrijepit ću to s još dvama primjerima.
Nakon Praškoga proljeća Rusi su u Čehoslovačkoj smijenili i promijenili sve profesore povijesti na srednjim školama i sveučilištima! Možda netko i nije bio zamijenjen ukoliko je i ranije bio u službi njihove ideologije!
Kod nas se mnogo govori kako je BiH ostala bez Hrvata krivicom prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana odnosno njegove stranke. Moje pitanje glasi: je li to proučeno i dokazano, i tko je odgovoran za odlazak Hrvata iz BiH od 1945. do 1990., njih oko 250.000!?
Sve ovo što dosad iznesoh ili na što upozorih, samo je uvod što bi ga trebalo odmah savladati kako bismo mogli postaviti ono bitno-kršćansko pitanje: Što mi (pojedinačno i zajednički) možemo i trebamo sad učiniti?
Sva su pitanja, bila ne znam kako i koliko važna, ipak sporedna u usporedbi s ovim pitanjem: što ja sad mogu, pa sljedbeno tome, i moram učiniti za svoj narod u BiH?
II.
Osobno mi se često nametala ova usporedba:
Na području Male Azije, zatim Egipta i Sjeverne Afrike nekoć bijaše cvjetalo kršćanstvo. Danas ga na tim prostorima uopće nema: podleglo je pred najezdom islama!
U BiH je islamska vlast vladala oko 400 godina. Kršćanstvo je opstalo! Kako? Na to pitanje nije moguće ukratko odgovoriti. Jedan je čimbenik zacijelo postojao i odigrao važnu ulogu: vjernici-katolici u BiH bijahu svjesni i gledom na druge vjeroispovijesti, uvjereni u prednost svoga osvjedočenja! Nisu klonuli duhom, a pred nasilnicima, kojih je bilo, mogli su se skrivati. I skrivali su se: povlačili su se u brda i nastojali živjeti što dalje od prometnica.
Sad su pripadnici drugih naroda gledom na civilizaciju i školstvo, a pogotovu gledom na prirodni prirast pučanstva, u nedostižnoj prednosti. Naši se pak ljudi ne mogu više skrivati po nepristupačnim predjelima. Oni su klonuli duhom!
Promatramo li - malo površno! - smjer kretanja od 1945. pa nadalje, upadno je kamo tko ide:
- Muslimani osvajaju radna mjesta i uz rad se školuju, a zatim se sve više i sve uspješnije obrazuju.
- Srbi osvajaju položaje (B. Ćopić: Osma ofanziva).
- Hrvati bježe iz Bosne.
Ponavljam: to je slika u grubim potezima, ali je dobrim dijelom istinita i mnogo govori!
Imajući to u vidu, bilo bi veoma pogibeljno pomišljati kako - zanemarujući uzroke i ispuštajući iz vida vlastitu odgovornost - možemo olako prebaciti krivnju na drugoga i time olakšati brz preporod. Ništa ne bi bilo praznije i poraznije od takva shvaćanja, od takva držanja, stava i raspoloženja!
Jedno je očigledno: komunistima je uspjelo umrtviti u nama svijest poslanja! Oni su nas potisnuli u crkvu i u sakristiju, isključili nas iz svih oblika društvena djelovanja, a mi smo se - htijući i ne htijući - s time pomirili. Jedna je posljedica očigledna: premalo smo bili zaposleni, ulijenili smo se, komotno smo živjeli. Time je zamrla svijest poslanja koja u sebi nosi živu želju, upornost u pronalasku novih puteva i novih načina djelatnosti.
Kao kratka potvrda toj prosudbi neka posluže sljedeći podatci: prije Drugoga svjetskog rata u Sarajevu nije bilo sveučilišta. Bila je Učiteljska škola, 3 srednje škole (gimnazije) i nekoliko pučkih škola. Na tim je školama djelovalo 9 službenih kateheta (vjeroučitelja). Poslije rata školstvo je (kao i pučanstvo) raslo poput gljiva poslije kiše: 100 srednjih škola, 12 fakulteta, 8 visokih škola... a niti jednoga službenog vjeroučitelja (nije presudno je li taj ili nije mogao djelovati u školskim prostorima). Franjevcima je u samostanu i crkvi sv. Ante na jedvite jade uspijevalo tijekom nekoliko godina održati jednoga katehetu (preprekom ne bijahu komunističke nego crkvene vlasti)!
Je li takav misaoni sklop nestao u nepovrat? Teško bismo to mogli ustvrditi!
III.
Sad smo svi, katoličko pučanstvo i crkveni ustroj, veoma oslabljeni. Govorimo li o samome Sarajevu, onda crkveni ustroj i nije oslabljen. Nu ne smijemo izgubiti iz vida ovo: u trenutku opće ugroženosti, sveukupne naše radne snage, uključujući i materijalna sredstva, moraju biti izuzetno dobro raspoređeni i iskorišteni. A to nije tako!
Pokušat ću to potkrijepiti dvama primjerima.
- Naš tisak! Ima ga na pretek! Njegova je kakvoća veoma upitna. Oscilacije se veoma velike, ali u cjelini prevladavaju manje vrijedni tekstovi, a i oni se, zar ne plaćaju! Nije moguće ništa badava tiskati. Bilo bi prijeko potrebno smanjiti tiraž (u smislu naslova) i podignuti kakvoću, vrsnoću. Morali bismo se urazumiti i izdavati mnogo manje, ali daleko kvalitetnije.
- Naše školske ustanove! Franjevci su prije Drugoga svjetskog rata shvatili potrebu katoličkog sveučilišta u Sarajevu. Sve su se redodržave ujedinile i postavljeni su zdravi temelji. Provedbu zamisli omeo je rat. Tko to danas brani?!
Raspolažući oskudnim sredstvima, umjesto da promislimo i premislimo kako ih što bolje upotrijebiti, odlučili smo se za otvaranje srednjih škola. To su škole u kojima je najteže raditi i u kojima se s najvećim naporom malo što postiže! A i inače: što znači jedna Katolička gimnazija medu 10, 20, 50 ili više drugih srednjih škola? Kapljica u moru. Mi bismo se morali okrenuti mladim obiteljima i maloj djeci! Naš dolazak u pučke škole zakašnjeli je potez! Ili pak: okrenuti se visokome školstvu: otvarati fakultete čiste filozofije, povijesti, psihologije ... gdje je moguće biti boj za duhovnu orijentaciju i formaciju!
Pritom bi bilo dobro i potrebno prisjetiti se ugleda naših gimnazija u Visokom i na Širokom Brijegu, posebice nastavničkoga kadra na širokobriješkoj gimnaziji!
S tim u svezi jedno podpitanje: Visočka ustanova stoji pod zaštitom kršćanskoga bogoslova i filozofa Bonaventure. Trajno me uznemiruje pitanje: kako to? O tome nikada i nigdje nikakva društvena znaka! Kako se to - primjerice - njegov blagdan nije u narodu uvriježio pa da naši ljudi iz Bosne jednom godišnje hodočaste sv. Boni u Visoko?
To je samo jedan od mnoštva upita koji mnogo toga dotiču, što bi trebalo trajno dodirivati ne bi li se nešto pokrenulo!
IV.
Ima po neki izuzetak, ali velika većina onoga što Katolička crkva u BiH pokušava učiniti moguće je svrstati pod pojam restauracija! Nažalost, ili na radost, restauracija nikad i nigdje u povijesti nije donijela trajna ploda. To su u svojoj biti besplodni pothvati!
Jedan od zornih primjera je gradnja crkava! Sve jedna gora od druge, samo s pokojim izuzetkom, a i njih se naknadno pokušava unakaziti (=nagrditi) !
Jednako je i s propovijedanjem. Tek tu i tamo pokoji izuzetak, ali prevladava osrednjost i ono što je ispod osrednjosti. Pri suvremenom tisku, televiziji, radiju, internetu ... to je ili postaje "smiješnom rabotom"!
Zaključak:
Ovo je povijesni trenutak u kojemu su sve ustanove, uključujući dobrim dijelom i crkvene, zatajile: one su postale svrhom samima sebi, skrbe o sebi, osiguravaju sebe! Nisu istinski u službi čovjeka, pogotovu ne u službi čovjeka pojedinca koji bi, kad bi imao zbiljsku potporu, svome narodu mogao više koristiti!
Što nam je činiti?
Mi smo malen narod. Nije teško njegovati uzajamno poznanstvo, povezanost, potporu. Uzmimo primjerice hodočašća: kamo hodočastimo? U svoja svetišta! A uzvraćaju li ta svetišta posjete? Pođu li hodočašća iz Marije Bistrice, Međugorja i drugih svetišta u naša ugrožena mjesta ... u Posavinu, u Vukovar, u Knin, u Srebrenicu?!
Njegujemo li rodbinske i svojbinske veze, kumstvo i poznanstvo, prijateljstvo? U tome je snaga. Kad smo, 1941., moja obitelj i mnogi naši ljudi bili izgnanici, nije bilo ni Crvenoga križa ni Caritasa, ali su bili prijatelji!
Ovo je doba hrabrih pojedinaca koji se poznaju, povezuju i postaju prijateljima te zajednički odvažno nastupaju.
Nemojmo jadikovati nad onim što se dogodilo! Ni uspjeh ne jamči bolju budućnost kao ni neuspjeh goru. I jedan i drugi ishod stoje pod upitnikom: kako ih ljudi prime - primaju? Uspjeh je, i to lako, moguće proigrati i pretvoriti u poraz, neuspjeh je, s naporom ali vrlo uspješno, moguće preokrenuti u neslućenu pobjedu! To ovisi o hrabrim pojedincima koji su vezani prijateljstvom a poneseni željom raditi za svoj narod!
Da je stanje u BiH ostalo kakvim je bilo 45 poslijeratnih godina, od 1945. do 1990., mi bismo završili s nekoliko malih enklava - ugasili bismo se, tiho i nečujno, neprimjetno.
Sad smo dobro potreseni, to će reći: probuđeni pa možemo razmišljati i smišljati što nam je činiti. Jedno je posve izvjesno: treba se trgnuti i napustiti lagodan, komotan način života. Taj je sam po sebi veoma pogibeljan za pojedinca, za obitelj i za narod. - Jedan od najpoznatijih svjetskih antropologa, Gordon Allport (1897-1967), svoju je djelatnost na sveučilištu završio riječima: "Ne znam da je ikad igdje ikome lagodan žlvot pomogao da bude čovjekom".
Ako nam neka ustanova može pomoći, to je Hrvatska država i to su crkvene ustanove u kojima vjernici moraju raspirivati kršćanski duh ne očekujući dok to učine svećenici!
To je osobito važno za naše školstvo i potomstvo.
Potomstvo želim posebice istaknuti! Na sve se strane čuje: oskudica, oskudica, oskudica! Ima oskudice! Nu to nije glavnim razlogom zašto nemamo djece. Kad bi to bio glavni razlog, morali bismo pitati: zašto ih onda nemaju imućni ljudi, a mi imamo mnogo imućnih ljudi?!
Glavni je razlog javno mnijenje! Dali smo se otrovati javnim mnijenjem! To je zao duh koji je u nas ušao, a koji se samo postom i molitvom izgoni, ali onom molitvom što probija nebesa! Treba zvoniti na sva zvona, trubiti u sve sionske trube! Hrabri pojedinci, mladi roditelji trebaju ponosno i dičeči se svojom djecom nastupati u javnosti! U tome je to!
Prvi blagoslov u Bibliji blagoslov je mlade kojoj njezina braća prije udaje žele: „Sejo naša, budi mati nebrojenim tisućama…“ (Post 24, 60)!
10. travanj 2008.
10. TRAVANJ - DAN ZA SJEĆANJE!
U mislima na taj dan možemo reći ono što je rekao i blaženi Alojzije Stepinac komunističkim zlotvorima na montiranom procesu u Zagrebu:
Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Deseti travanj 2008. godine, 67. obljetnica uzpostave NDH!
Hrvatice i Hrvati, ove godine obilježavamo šezdeset sedmu obljetnicu uzpostave Nezavisne države Hrvatske. Nakon 839. godina tada je zaslugom hrvatskoga naroda, Ustaškoga pokreta i Poglavnika dr. Ante Pavelića, uzpostavljena dugo čekana hrvatska država. NDH i dan danas izaziva intrige i osporavanja, a osobito se ta osporavanja odnose na njezin legitimitet i suverenitet. Glavno težište osporavatelja NDH je u tomu da je ona bila marionetska država ondašnjih velesila i da nije bila suverena. A da oni nisu u pravu, govori nam i to da se i danas toliko bave Nezavisnom državom Hrvatskom. A najnovija podvala se odnosi na to da današnja Hrvatska ne može imati nikakvo uporište u NDH, nego u ZAVNOH-ovskoj Hrvatskoj, što je notorna besmislica i laž. A nacionalna sramota je da sluganska oficijelna vlast zazire i od samoga spomena NDH, a kamo li da oda dužnu počast svim poginulim domoljubima i Ustašama koji su do zadnje kapi krvi branili domovinu Hrvatsku. Kao prvo sam nastanak NDH su poduprle ondašnje glavne sile tj. Italija i Njemačka, a one su tada imale sasvim legitimnu i demokratski izabranu vlast. Treba podsjetiti da su i Hitler i Musolini bili legitmni predstavnici svojih naroda i sa njima je prije Drugog svjetskog rata surađivao cijeli demokratski svijet, pa tako i Hrvatska. Osporavati ondašnji legitimitet Njemačke ili Italije, isto je kao kada bi netko danas osporavao legitimitet Americi kao svjetskoj velesili npr. zbog toga što je izvršila agresiju na Irak. Zar će netko sada tvrditi da Kosovo nije legalna država zbog toga što je postalo državom voljom Amerike. Države tako nastaju i nastajat će i u buduće, ali samo se NDH osporava legitimitet jer je tobože nastala samo zbog volje ondašnjih sila. Velika je pogrješka promatrati NDH isključivo iz perspektive 1945. godine kada je završio Drugi svjetski rat i promatrati je isključivo kroz ono što je taj rat nosio sa sobom i što su o tomu pisali naši neprijatelji. Za NDH je listom bio cijeli hrvatski narod, a sam čin uzpostave je kruna borbe hrvatskoga naroda za svoju državu, i nju upravo moramo promatrati kroz pozitivnu i legitmnu želju Hrvata za vlastitom državom, koja je 10. travnja 1941. i ostvarena. Također treba napomenuti da narod ima legitimno pravo na uporabu sile kako bi uspostavio vlastitu državu, jer jedino tako može eliminirati i neutralizirati drugu silu (okupacionu) koja mu to pravo priječi. A u slučaju NDH sila je bila nužna i za njezinu obranu, jer je odmah po uzpostavi bila napadnuta. Što je Pavelić mogao napraviti, ne braniti državu, ili je braniti svim sredstvima. Naravno da je tek nastalu državu morao braniti. Treba postaviti i pitanje tko je rušio NDH? NDH su odmah po uzpostavi počele rušiti velikosrpske i jugounitarističke snage u pokušaju vraćanja Hrvatske u jugoslavenske okvire, što su na kraju uz pomoć, najviše, Engleza i ostvarili uz strašnu odmazdu prema razoružanoj hrvatskoj vojsci i civilima. NDH su rušile iste one snage koje su i 1991. ustale protiv sadašnje Republike Hrvatske, ali veličanstvena i čista pobjeda u Domovinskomu ratu neutralizirala je te snage i tako omogućila ovu Hrvatsku i ona je sada tu. Te neprijateljske snage iz 1941. i 1991. pripadaju istomu jugounitarističkomu i velikosrpskom krugu pa tako i ZAVNOH-ovskom (neprijateljskomu) partizanskom krugu. Pitam Vas, dragi Hrvati i Hrvatice, kako je onda moguće da Ustavni temelj hrvatske države može biti ZAVNOH, kada su te snage uvijek bile protiv bilo kakve Hrvatske, a mi smo se i 1991. borili protiv tih istih snaga koje nisu mogle podnijeti nikakvu hrvatsku državu. Država na takvim temeljima ne može postojati i mi kao sljednici pravaške državotvorne ideje to ne prihvaćamo i odbacujemo kao neprirodno. Temelj jedne države može biti samo narod koji je potpuno nacionalno svjestan i njegova volja tada se revolucijom može pretočiti u stvaranje države. Ne treba Hrvatska tražiti imaginarne i lažne temelje za svoju državnost. Ona je to pravo stekla odavno svojom slavnom poviješću i opstankom na ovim trusnim prostorima to je izborila, a snagom svoga oružja je to konačno i potvrdila. Državotvorni duh nacije iz 1941. i onaj iz 1991. su identični, a takav duh može razviti samo zreo narod, narod sa dubokim i neuništivim korjenom.
Naša državnost je kruna toga izgrađenoga nacionalnoga duha, a samo spletom nesretnih okolnosti nismo prije uspijevali, barem trajnije, uzpostaviti samostalnu državu. Zbog svoga značaja u nacionalnoj svijesti, NDH ima nemjerljiv doprinos za uzpostavu nove hrvatske države 1991. godine. Mi ćemo, 10. travanj 1941., taj slavni dan hrvatske povijestnice uvijek slaviti i štovati. Stoga svima čestitamo 10. travanj!
Hvala i slava svima koji su svoje živote hrabro i nesebično ugradili u temelje hrvatske državnosti u bilo kojemu njezinom povijstnom trenutku. S nama su!
U Zagrebu, 10. travnja 2008. Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
Zagreb, 26. 3. 2008.
Jutarnji list
n/r glavnog urednika, g. Mladena Plešea
Otvoreno pismo
PAKOSNE I ZLOBNE RIJEČI
NASLOVNICE JUTARNJEGA LISTA OD 26. OŽUJKA 2008.:
"PALA ŠESTORICA ZBOG ZLOČINA U PAKRACU '91."- Izazov hrvatskim braniteljima i hrvatskoj javnosti
Gospodine glavni uredniče!
Gledajući naslovnicu Jutarnjega lista od 26. ožujka 2008. godine, sa gore navedenim riječima, zaista se pitam u kojoj to državi izlazi taj list?
Da je to neprijateljska država prema hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu, ni onda, u miru, etički ne bi bilo u redu tako pisati o ljudima koje se uhićuje tek radi početka istrage i sumnje na navodne zločine.
Dakle, provodi se tortura nad zapovjednicima Hrvatske vojske ili Vojne policije i pripadnicima tih postrojbi, koji su tolike žrtve podnijeli za obranu i oslobođenje domovine, za spas života i našu zajedničku slobodu, a jedan utjecajni list, kao što je Jutarnji, likuje nad sudbinom tih ljudi i njihovih obitelji, te se zlurado tome, prema riječima na naslovnici, veseli. Zaista, to je moguće samo u Hrvatskoj!
Zapravo se, u ovom slučaju, traži odgovornost, navodno za smrt 17 srpskih civila na pakračkom području, u studenom 1991. godine. Tko drugi treba biti kriv, nego hrvatski branitelji? Sumnja pada na vod vojne policije, 76. samostalnog bataljuna, pakračkoga Zbora narodne garde. Istraga je otvorena na Županijskom sudu u Požegi, još prije mjesec dana, tj. u veljači 2008. godine, kad su pritvoreni zapovjednici voda Davor Šimić i Damir Kufner, a pred Uskrs su uhićena još četvorica pripadnika istog voda, Željko Tutić, Tomislav Poleto, Ante Ivezić i Pavao Vancaš. To im je, dakle, plaća za sve što su dobro učinili i što su dali za Hrvatsku! Njihova se riječ o svemu tome u javnosti ne može čuti. Oni su otpisani i unaprijed zločinci.
Za višestruko veće zločine nad Hrvatima, za dr. Ivana Šretera i tolike druge Hrvate stradale u četničkome logoru Bučje u pakračkome kraju, nitko u Državnome odvjetništvu Republike Hrvatske ni od vlasti u Hrvatskoj ne pita. Organizatori pobune i zločina, poput Veljka Džakule i sličnih, su uvaženi građani, pa čak neki sjede i u Hrvatskome (državnom) saboru.
Po sličnom je scenariju više hrvatskih branitelja već osuđeno, ili im se sudi. Svi su znaci da će se tako sa hrvatskim braniteljima, kao zločincima, nastaviti postupati diljem Hrvatske, jer sigurno nema mjesta, pogotovo većeg, u Hrvatskoj, gdje tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, nije slučajno, pod raznim okolnostima, stradao i po koji Srbin!
Dokle ćemo trpjeti tu nepravdu i poniženje hrvatskih branitelja i hrvatskoga naroda? Pomozi nam Bože!!!
dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
USKRSNA ČESTITKA
Hrvati, Sretan vam Uskrs!
Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega
Stranka hrvatskog prava
želi
SRETAN USKRS!
Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda.
U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami.
Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka.
Zaista, Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas, i uvijek...
BOG I HRVATI!
S poštovanjem,
Stranka hrvatskog prava
Predsjednik
Ante Matić
Mostar, 18. ožujka 2008.
USKRSNA ČESTITKA!
Na početku naseg prigodnog razmišljanja o Isusovom uskrsnuću podsjećam vas na jedinstveni povijesni dogadjaj: Na današnji dan prije 1975. godina Bog je datum Isusove smrti pretvorio u rodjendan Isusova vječnog života. Stoga je Uskrs svetkovina Isusova prijelaza iz smrti u život. A vječni i živi Isus je nama obećao da ćemo i mi živjeti, jer vjerujemo u Njega, a on će nam pripraviti mjesto, da i mi budemo ondje gdje je on. Tako, Isus će i datume naše smrti pretvoriti u rodjendane našega vječnog zivota. Naša nas umiranja neprestano dovode na prag Uskrsa s kojeg pogled vjere mijenja našu duhovnu optiku. A vjera zatvara grobna vrata i otvara vrata života. Stoga je Uskrs nada nad svim nadama. U njoj se skupljaju naše granice i nemogućnosti, strahovi i patnje…
Isusovo uskrsnuće jedini je dogadjaj, koji pripada istodobno povijesti i vječnosti. Tek u svjetlu Uskrsa čovjeku se dariva ova dvostruka pripadnost. Kršćanin kao novo stvorenje pripada potpuno zemlji i nebu. Čovjek ne treba emigrirati iz zemlje da bi postao stanovnik neba. Čovjek putuje jer je putovanje bit rasta, preduvjet susreta, način vjernosti osnovnoj informaciji o prirodi nemira našeg srca – nemirno je srce naše dok ne otpočine u tebi, Gospodine (Sv. Augustin).
Tek s Uskrsom život dobiva sve elemente putovanja. Kao sto je Isusov put križa nakićen ljubavlju, tako je Uskrs zadnje, radosno stanje zivota, ljubavi. Ljubavi koja je nespojiva sa strahom i smrću. Ona jedino i zaslužuje to ime. Ljubav se dogadja u Bogu, a u Isusovu putu križa ljubav i Bog se objavljuju kao jedno. Od tog jedinstva mi živimo. Ono se dogodilo medju nama, u povijesti. Slavimo ga u Proljeće ohrabreni na zivot u slobodi djece Bozje.
Zato za nas Uskrs nije tek pitanje onostranosti, pitanje na kraju puta, uskrs je svrha, cilj i novost našeg putovanja.
Slavimo Uskrs kao najdublju istinu čovjeka, svijeta i Boga i nitko nam ne će pomutiti radost i oduzeti slobodu.
- Čestitajuci Uskrs mi se medjusobno hrabrimo na vjeru u Isusa Krista i pobjedu Božje svemoći i ljubavi u Isusu nad svakim oblikom smrti. Svaki put kad čestitamo Uskrs mi svjedočimo da taj najveci kršćanski blagdan svjedoči da život ima u sebi klicu neba, pa je onda smisleno biti kršćanin sve do mučeništva. Neka Vam i ovogodišnji uskrsni blagdani uvijek iznova bude nadu, istinski nadahnjuju i potiču na zajedničke napore u izgradnji bolje i sretnije budućnosti svakog čovjeka i svakog vjernika.
- Čestitajuci uskrsne blagdane zelim da u svim svojim konkretnim zivotnim okolnostima osjetimo radost da smo zaogrnuti najvećom radosti u povijesti svijeta, jer smo stvoreni da živimo. Stoga ove svete dane slavimo radosno i srca ispunjena vjerom, da bismo mogli susresti Uskrsloga i s Njime poći u svakodnevni život. Neka je stoga čestit sretan i blagoslovljen Uskrs svim našim članovima, svima kojima je teško i koji pate, svima Vama poštovani žitelji našega kraja.
Sretan ti Uskrs, brate i sestro! – uz pozdrav želi
fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar
Zagreb, 18. 3. 2008.
KAKVO JE ZDRAVSTVENO STANJE GORDANE GETOŠ-MAGDIĆ
ZBOG ŠTRAJKA GLAĐU OD 25. VELJAČE 2008. GODINE?
(Apel za spas njezinog zdravlja i života i prosvjed zbog postupaka pravosuđa prema njoj i ignoriranja njezinog stanja od strane medija)
Hrvatska braniteljica Gordana Getoš-Magdić je trećeoptužena u montiranom postupku koji se na Županijskom sudu u Zagrebu vodi protiv generala Branimira Glavaša i još šestero suoptuženih hrvatskih branitelja, za navodne ratne zločine protiv srpskih civila u Osijeku 1991. godine.
Suđenje je počelo 15. listopada 2007. godine, pred sudskim vijećem kojim predsjedava sudac Željko Horvatović.
Osobno svaki put pratim to suđenje, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Gordana Getoš-Magdić, obiteljska žena, majka djevojčice od 8 godina, od početka istrage i suđenja tvrdi da nije kriva, ni ona ni drugi optuženi, već da je brutalnom prisilom u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, od strane načelnika Vladimira Fabera i njegovih suradnika, u dogovoru sa tobože njezinim odvjetnikom, iznuđen iskaz kojim ona tereti generala Branimira Glavaša, pukovnika Ivicu Krnjaka, sebe i ostale suoptužene branitelje. Ona je odmah kod istražnog suca opovrgla taj iskaz i otkazala punomoć tome odvjetniku.
To suđenje, otvoreno za javnost, od početka prate novinari i daju izvješća za medije, no ja osobno pratim i ta izvješća, kao i oba postupka suđenja za ratne zločine na Županijskom sudu u Zagrebu, tj. hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, kao i Branimiru Glavašu sa suoptuženima. Mogu reći da su sva ta izvješća dirigirana, neobjektivna i pristrana na štetu optuženih. Naime, sva optužujuća svjedočenja se ističu, a sve što bi bilo u korist optuženih se prešućuje. Tako se stvara raspoloženje u javnosti da oni jesu krivi, te kada stvarno budu osuđeni, kako neprijatelji žele, javnost se ne treba žalostiti niti biti iznenađena.
Na suđenju se, kao u teatru apsurda, sve formalno odvija besprijekorno, sudionici sve po zadatku i planu obavljaju profesionalno, a optuženici, kao žrtve, nisu uopće važni. Primjerice, važno je kako optuženi i dostojanstveni general Mirko Norac sjedi i u kakvom mu je položaju slučajno noga (mislim da je držao nogu preko noge), za što ga opominje sudac, a dovođenje i veliko uvažavanje potpuno nevjerodostojnih svjedoka iz neprijateljskih redova, je normalna stvar.
Također, u slučaju Gordane Getoš-Magdić, je normalno da se za svjedoke dovode oni koje ona optužuje za iznuđivanje iskaza, što je kazneno djelo po Zakonu o kaznenom postupku, i da se njih pita jesu li oni iznuđivali iskaz, uz upozorenje njima glavnoga suca da nisu dužni govoriti ono što bi ih izvrglo kaznenom progonu, materijalnoj šteti ili sramoti.
Štrajk glađu Gordane Getoš-Magdić
Dvadeset i petog veljače 2008. godine, na raspravu je bio pozvan, kao svjedok, Vladimir Faber. Njemu je, u dvorištu Županijskoga suda, bilo namjerno omogućeno, kako tvrdi trećeoptužena Gordana Getoš-Magdić, da nju u pratnji policije susretne i da joj dobaci neke riječi, što je ona shvatila kao izazov i prijetnju. Budući da je on već ranije, kao što je poznato, upriličio susret i razgovor sa njezinom sestrom, magistrom prava Anom Getoš, radi ucjene i nemoralnih ponuda glede Gordaninog svjedočenja protiv generala Branimira Glavaša, a što je i snimljeno, nju je to dobacivanje u sudskom dvorištu povrijedilo, te je ona od toga datuma, 25. veljače, započela štrajk glađu, a rasprava nije taj dan ni održana, zbog bolesti četvrtooptuženog Mirka Sivića.
Sljedeća rasprava se održala 13. ožujka, kada je svjedočio Vladimir Faber. Gordana Getoš-Magdić, iako slabašna, dovedena iz zatvorske bolnice, nazočila je raspravi. Tu se je uzrujavala zbog ciničnog i lažnog svjedočenja Vladimira Fabera, kojemu je, nakon njegova iskaza, njezin branitelj postavljao pitanja sat vremena. Nastavak rasprave, radi daljnjih pitanja sudionika postupka Vladimiru Faberu, trebao se održati drugi dan, u petak, 14. ožujka, no optuženoj Gordani Getoš-Magdić, u noći između četvrtka i petka bilo je, zbog štrajka glađu i uzrujavanja, jako loše, tako da u petak nije dovedena na raspravu, koja se zbog toga nije ni održala. Sljedeća je zakazana tek za 7. travnja 2008. godine.
Znači, mi u javnosti sada ništa ne znamo što se događa glede zdravlja stravično optužene hrvatske braniteljice, mlade žene, majke jednoga maloga djeteta, koje već dva Božića, a kako vidimo sada i najveći blagdan Uskrs, mora provoditi bez svoje majke, a majka bez djeteta i supruga, također hrvatskoga branitelja i časnika Hrvatske vojske.
Zar ti naši branitelji nisu u svojoj državi, za koju su se najviše žrtvovali, zaslužili bar toliko da za velike blagdane, u pauzi montiranih suđenja, budu sa svojim najmilijima, što dopušta i Haaški sud? Ili, zar Gordana Getoš-Magdić nije zaslužila bar toliko da se čuje što ona želi postići svojim drastičnim štrajkom glađu i kakvo je njezino zdravstveno stanje?
Pitam, gdje su sada naši bajni "slobodni, samostalni i neovisni" mediji, koji bi trebali obavještavati javnost, a koja nije bezobzirna i bešćutna prema patnjama i nepravdama koje se nanose toliko zaslužnim hrvatskim braniteljima?
Zbog takvog ponašanja vlasti, pravosuđa i medija, najoštrije prosvjedujem, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva!
Muka Krista Spasitelja i muka svih supatnika, posebno optuženih hrvatskih branitelja, neka svima odgovornima i vodećima u društvu probudi savjesti i neka im te savjesti ne daju mira ovih Uskrsnih dana. Svima koji trpe i koji s njima suosjećaju i zauzimaju se za pravdu i istinu, želim Sretan Uskrs, uz obilje Božjeg blagoslova, duhovne snage i nade za budućnost!
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Livno, 28. veljače 2008.
112 obljetnica smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića
(23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)
Sjetimo se da je vrhovno načelo našeg Oca Domovine bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!
"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".
Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana
Piše:Josip Jozo SUTON
Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore.
Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga, imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi, tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu nesigurnost i opasnost.
No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.
Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu zabrinulo.
Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.
Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim počiniteljima.
O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.
Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe. Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri svojih stada.
Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.
Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.
Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.
Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih počinili četnici iz područnih srpskih («hrišćanskih») naselja: Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.
Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.
Ona je zaista mučenički umorena samo zato što je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu - što je bila katolkinja i Hrvatica.
Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".
Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva četničkih krvnika - jednoga ili njih više!
Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na padinama legendarnoga Vrana.
Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.
To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i poklona s usklikom:
"Navik on živi - ki zgine pošteno"
JOSIP KOTNIK: NOVI PRILOZI ZA BIOGRAFIJU JOSIPA BROZA TITA
Službeni Titov životopisac Vlado Dedijer objavio je osamdesetih godina prošlog stoljeća nekoliko knjiga pod gore spomenutim naslovom, iz kojih se moglo iščitati sjaj i bijedu jugoslavenskoga komunističkog diktatora.
Pa, kako nam je ovih dana jedna od preokupacija i promjena imena Trga maršala Tita u Kazališni trg, danas pod istim naslovom hoću upozoriti naše čitatelje na knjigu Josipa Kotnika, koju je pod naslovom Svi umiru jednako, 1990. objavio Nakladni zavod Globus. Knjiga je memoarski zapis čovjeka koji je čitav rat proveo u partizanima, da bi konac rata dočekao u Bleiburgu pri štabu III. armije kao obavještajni časnik.
Najprije citat sa str.159 o sudbini njemačkih vojnika, koji su se bez oružja, sedam dana nakon završetka rata kretali prema Austriji: «...Međutim, taj je prijedlog bio odbijen a i sama odluka presudna za blizu 100.000 razoružanih vojnika koji su se posljednjim snagama, potpuno iscrpljeni zbog danonoćnog usiljenog marša probijali do zapadnih saveznika. Dok su marširali prema Slovenjgradecu cestom koja je za njih poput otrovne zmije vijugala podno zelenih brda – bili su obasuti užasnom mitraljeskom i minobacačkom vatrom otvorenom na razoružane kolone vojnika koji su se u panici ustrčali u podnožja brda sve do potoka da bi iznijeli živu glavu.
Jedinice III.armije koje su bile raspoređene na brdima oko Slovenjgradeca nemilosrdno su uništavale bespomoćne ostatke njemačkih jedinica, čiji optimizam nije došao nimalo do izražaja u toku neprekidne jednodnevne vatre iz svih vrsta oružja. Taj masakr po Staljinovom uhodanom receptu ostao je zapečaćen u sjećanju stanovnika tog kraja koji kažu da su potokom u dolini podno brda tada tekli potoci ljudske krvi. Samo jedan neispunjeni uvjet od svih ostalih, tj. da oficiri zadrže pištolje, dovoljan je bio da izgube glavu na tisuće onih koje nitko ni za što pitao nije. Tih sedam dana poslije završetka rata nisu značili ni u kojem slučaju rat, već ispunjenje tadašnje dosljedne politike genocida koju je Staljin ionako dobro provodio i nad svojim narodom. Naređeno je bilo da se niti jedan vojnik ne smije izvući iz naše zemlje nekažnjen. Kazna je bila unaprijed određena, a to je nemilosrdno uništenje prvenstveno onih koji se žele izvući i predati se tada nama samo fiktivnim prijateljima, a zapravo po Staljinu, imperijalističkim neprijateljima, koji bi prilivom živih ljudskih snaga samo ojačali.»
Citat sa str.165 odnosi se na sudbinu pripadnika Hrvatskih oružanih snaga: «..Naređenje vrhovnog komandanta JNA bilo je da se po svaku cijenu onemogući i spriječi povlačenje kolona i dolazak u angloameričku zonu Austrije. Te se kolone moraju predati ili uništiti. Ova se naredba naročito odnosi na oko 300.000 pripadnika ustaško-domobranskih formacija koje nisu htjele položiti oružje sve dok nisu bile sigurne da su izvan domašaja jedinica Jugoslavenske armije. Očito oni nisu bili naivni nao Nijemci koji su prihvatili apel naših komandi i odbacili oružje, iako je jedne i druge zadesila ista sudbina.»
Slijedi citat sa str. 167 o sudbini zarobljenih hrvatskih vojnika koji su se kretali dolinom Drave prema Mariboru: «...Budući da je bila riječ o vojnim zarobljenicima koji su se kretali u kolonama također pod najsurovijom stražom, nadležnost nad njima imalo je II. odjeljenje Armije kojim je rukovodio major Bakić zvan Baća. Referirao je komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika i tražio je da se riješi pitanje njihove sudbine. Kosta Nađ je od Baće tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ.
Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave.»
Josip Kotnik poznat je našoj javnosti kao popularni TV-komentator svemirskih podviga šezdesetih i sedamdesetih godina. Bio je profesor na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Knjiga iz koje sam citirao nekoliko rečenica predstavlja njegova osobna svjedočanstva i doživljaje tijekom okrutnih ratnih i poratnih godina 1941.-1945. godine. S obzirom da se radi o autoru koji u vrijeme pisanja knjige nije želio utjecati na bilo čija politička ili povijesna stajališta, niti je težio bilo kakvim osobnim probicima, mislim da mu se može bez rezerve vjerovati. (A. O.)
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
Radoslava - Slava Ereš, izmasakrirana nedužna žrtva