HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade


Livno, 22 srpnja 2008.

E MOJ NARODE!

E moj narode, uzmimo u ruke sudbinu i sreću…

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Zaista, što reći na stanje u kojem se hrvatski narod nalazi, što reći, komu li se izjadati…e, moj narode.
Čovjeku, Hrvatu, pamet staje pri pogledu na sve što se događa oko njega u njegovoj Domovini.

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Ništa zato, za dašnje antihrvatske komesare neistine, moralne kreature i ništarije svake vrste u pokvarenosti do ljudske srži, one su sasvim dobre i s njima mažu strjelice koje ispaljuju na sve živo hrvatsko. Taj otrov nagriza i mnoge Hrvate koji tako kao omamljeni piju sve te vražje floskule kao majčino mlijeko. Jučerašnja klanja koje je hrvatski narod podnio se zaboravljaju i niječu, a na sva zvona se udaraju laži o navodnim zločinima Hrvata koji su se branili od četničkog noža i zvijezde petokrake. A kako to nije dovoljno da se začepe ta hrvatska usta onda se izvlače iz ropotarnice povijesti stare srbokomunističke morbidne laži o zločinima NDH, ustaša i ostalih klerofašista. Zločinci su, po toj sotonskoj istini, poklani Hrvati, vojnici, žene, djeca i starci koji su voljeli, željeli i branili svoju slobodu u svojoj državi, domovini Hrvatskoj.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Zaista čudovišno. Čudo od zla na djelu.

Duhovna pustinja u Hrvatskoj poprima sve veće razmjere jer očito zlo srbokomunizma, koje je na najokrutnije načine usmrtilo preko pola milijuna Hrvata za današnju bratiju koja je zauzela sve pore kako vlasti tako i tzv. civilnog društva, je nevidljivo i nepostojeće, a izmišljene klevete i laži nabacuju zlotvorno sa nesmiljenom mržnjom na krv nevinu kao svijetlu istinu ne znajući da i malo dijete vidi i viče : Car je gol! I da se ta istina ne bi vidjela i čula antihrvatska plaćenička bratija sve jače pravi zaglušujuću galamu i buku svojim orjunaškim medijskim bubnjevima laži i opsjene.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Drž te lopova, viče lopov iz svega glasa i prstom upire u nedužnoga. A dok se mi osvjestimo i istinu na vidjelo izvučemo dotle zlotvori uživaju na miru mirovine i svakovrsne ostale blagodati mučeničkog truda, znoja i krvi nevine hrvatske! A leđa im, vidimo, štite novopečene medijske sluganske kreature koje upravo oni preko svojih komunističkih pipaka u vlasti postaviše kao male titine pionire da nadobudno pjevaju stare pjesmice bratstva i jedinstva za nove stare unije uz stari demokratski pozdrav: smrt fašizmu-sloboda narodu.

O tomu kako su uz taj pozdrav oslobodili i preko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika mučeničkog života za titine pionire nije bitno. Kao ni nepoznat broj svećenika hrvatske pravoslavne crkve i hrvatskih imama. To je nebitno. Bitno je da je diktatura proleteijata, komunizam, u biti dobra ideja, čak poput kršćanstva, samo provedba je nešto zakazala i zato ne treba tu veliku ideju blatiti, ponavljaju prodane duše kojima ništa nije sveto. Uostalom, kazat će ti antikristi, sve je to fašistička banda koja je htjela Hrvatsku i smetala je za provedbu komunističkog raja na zemlji i zato su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. To su kolateralne žrtve. Što je sto milijuna žrtava za jednu tako dobru ideju kao što je komunizam. Tko se to usuđuje propitkivati i dovoditi u pitanje bit socijalizma s ljudskim likom, grme sluge zla.
Zaista lik sotone u ljudskom obliku.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

A mi slušamo i trpimo.

Pa zar ima netko komu nije na vrh glave bijednih izmišljotina i maloumnih laži one Veljačine, zapravo da li Februarkine, sapunice o nekim Ratkajevima ili one Vrdoljakove Mračne lažne i preduge noći svakojakih izlizanih komunističkih nebuloza. Ako komu to nije dovoljno da si sprži zdravi hrvatski mozak onda može pogledati koji uradak konobar-akademika Bage ili koju povijesnu eskapadu kolege mu akademika Bilandžića koji je inače završio dopisno prava, te preći kod sveznajućeg Stankovića i odmah se odreći Hrvata kad vidi tko su zapravo ti ličani Hrvati, jadni ti smo i čiji smo, a onda kod Jovanovića, pardon kod Šprajca da vidi i zadnji nevjerni Toma tko je zapravo ovdje gazda. Ili, jednostavno, može ostaviti upaljen HTV i po cio dan gledati što mu zbore Puhovski, Kuljiš, Latin, Banac, Milanović, Feral, Čačić, Sanader i Europa, gdje je Ašner, a gdje Budaj, što kaže Zurof, što napravi zločinački hrvatski režim napaćenom srpskom narodu, koga su jučer ustaše zaklale, tko je nosio slovo u i šahovnicu, mila majko…

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

Dakle, predugo šutimo, a kad istina šuti, vidimo, laž govori.
Pa dokle više! Zar nam nije dosta ove zaglušujuće buke zla i neistine.
Zašto ne branimo svoju Hrvatsku koja je sada u većoj opasnosti nego u ratu.
Uzdignimo čela i zapjevajmo onu Thompsonovu Lijepa li si, istino bijela i Hrvatska cijela!
Budimo, poput pređa časnih, za Domovinu Hrvatsku uvijek spremni! Laži usprkos.
I onda, nadajmo se, ima nade za nas, nas Hrvate!

ing. Ante Matić, predsjednik Stranke Hrvatskog Prava


Zagreb, 21. srpanj 2008

Izručite njemačkom sudu Josipa Perkovića

Otvoreno pismo Ivi Sanaderu i Stjepanu Mesiću

Krunoslav Prates je Josipu Perkoviću nekoliko mjeseci prije Đurekovićeva ubojstva predao ključeve svoje tiskare koju je Đureković koristio za tiskanje hrvatskog emigrantskog tiska. Sud je ustvrdio da je Prates 28. srpnja 1983. Đurekovića namamio u prostorije tiskare gdje su ga dočekali Perkovićevi izvršitelji te ga ubili iz vatrenog oružja i udarcima u glavu.

Josip Perković za vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio je voditelj Drugog odjela Službe državne sigurnosti SR.Hrvatske zaduženog za neprijateljsku emigraciju te se za vrijeme suđenja Pratesu stalno spominjala njegova umješanost u likvidaciju , a Njemačka je protiv njega zbog toga izdala Interpolovu tjeralicu.

Predsjedavajući sudac Bernd von Heintschel Hanegg kritizirao je ponašanje Republike Hrvatske zbog "nesuradnje" i "nepokazivanja interesa" za ovaj slučaj, a na kraju suđenja rekao je da izvršitelji i organizatori Udbinih atentata na hrvatske emigrante i danas vladaju Hrvatskom, zbog čega se komunistički zločini ne istražuju.

Pitamo Ivu Sanadera i Stjepana Mesića zašto štitite ubojicu i Udbaša Josipa Perkovića ? Pitamo Vas zašto Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ne želi sudjelovati u rješavanju ubojstva Stjepana Đurekovića? Mnogo puta iz vaših usta čuli smo da je Hrvatska pravna država. Pravna država funkcionira samo kad se sudi i osuđuju hrvatski branitelji i generali. Pravna država funkcionira kad se zbog nošenja ustaških znakova osuđuje hrvatska mladež. Pravna država ne funkcionira kad u Kumrovcu i Sisku partizani i komunisti nose jugoslavenske zastave i petokrake zvijezde. Pravna država ne funkcionira jer još niti jedan partizan ( čitaj komunist - zločinac ) nije odgovarao za Maceljsku šumu, Jazovku i mnoga druga grobišta diljem Slovenije, Srbije i Hrvatske. Pravna država ne funkcionira kad predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić dodjeljuje odlikovanje Marku Beliniću zbog likvidacije Hrvatskih vojnika na Jazovki.Pravna država ne funkcionira kad se protuzakonito u Umagu zabranjuje održavanje koncerta domoljubnom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, a istodobno Umag ugošćuje četničku pjevačicu Lepu Brenu.

U pravu je predsjedavajući sudac Bernd von Heintschel Hanegg kad kaže da komunisti i Udbaši danas vladaju Hrvatskom.Hrvatska vlast ne želi izručiti Josipa Perkovića jer on i njegov sin danas rade za Stjepana Mesića i alibi im je da Hrvatska svoje građane u skladu s Ustavom ne može izručiti drugim zemljama.Zanimljivo,pa kako se onda lovio i izručio general Ante Gotovina sudu u Haagu. Znači, pravna država provodi se za Udbaša Josipa Perkovića, a ne provodi se za generala i hrvatskog ratnika Antu Gotovinu.

Na kraju ovog otvorenog pisma pozivamo i tražimo od Ive Sanadera i Stjepana Mesića da hitno izruče temeljem Interpolove tjeralice Josipa Perkovića njemačkom sudu kao što ste Haagu generala Antu Gotovinu.

Bog i Hrvati !

Hrvatski pravaši - Hrvatski pravaški pokret
predsjednik, Dražen Keleminec


Politički zatvorenik, srpanj-kolovoz 2008.

TURSKA

Hrvatski poraz od Turske na nedavnome Europskom nogometnom prvenstvu otvorio je niz nenogometnih pitanja. U internetskim je prepucavanjima uoči utakmice razvidan bio različit pristup naših i turskih navijača. Turci su navijali za svoje, ali se nisu mogli zamijetiti nikakvi znakovi agresivnosti i mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ili prema kršćanskoj Europi uopće. Nasuprot tome, nezanemariv je broj hrvatskih navijača dao oduška svojoj mržnji na Tursku, koristeći rječnik i slike koje su potpuno neprimjerene tradicionalnoj hrvatskoj snošljivosti i širini; rječnik i slike koje kao da su izravno nadahnute pučkim epskim pjesmama iz doba protuosmanlijskih ratova (ili, možda, srpskom protuislamskom mitomanijom koja nas zapljuskuje stoljećima i koja nas je tako uspješno mentalno pokorila?).

Ni oni koji su se u dijelu hrvatskih medija kritički očešali o neprihvatljive ispade dijela naših navijača, nisu znali podsjetiti da nas je kao narod upravo autentična hrvatska nacionalistička misao, oličena u nauku dr. Ante Starčevića, oslobodila primitivnih protuislamskih i protuturskih predrasuda, da se upravo zbog toga nauka hrvatska misao tako širila i među bosanskohercegovačkim muslimanima, i da je, na koncu, Turska i u Domovinskome ratu bila trajno i čvrsto na hrvatskoj strani, a da je turski predsjednik Sulejman Demirel bio jedini državni poglavar koji je u prosincu 1999. došao u Zagreb na sprovod predsjednika Tuđmana.

Sve smo to zaboravili, da bismo se mogli lakše poistovjetiti s Miloradom Dodikom, prvakom bosanskohercegovačkih Srba, koji nam sa stranica «Večernjeg lista» - onoga istog koji je toga velikosrpskog đilkoša proglasio najpopularnijim političarem u BiH - tepa kako navija za Hrvatsku, jer na Europskom prvenstvu nema Srbije. Dodik nam, dakle, hoće reći da mu je Hrvatska najdraža poslije Srbije, a mi mu – želimo vjerovati! Želimo mu vjerovati bez obzira na notorne činjenice. Toliko mu želimo vjerovati, da se ne ustručavamo pokazati vlastiti primitivizam i, štoviše, ponositi se njime. Želimo mu vjerovati, misleći kako na taj način zastupamo hrvatske interese pokazujući zube Bošnjacima-Muslimanima i poručujući da BiH ne može niti smije opstati.

Incidente koji su se dogodili nakon utakmice u brojnim bosanskohercegovačkim gradovima, dakako, ne smijemo ignorirati. Ne smijemo previdjeti da su Bošnjaci-Muslimani u Mostaru, Stocu, Bugojnu, Žepču, Sarajevu, Vitezu, Novom Travniku i drugdje, svojim bučnim navijanjem za Tursku i svojim burnim proslavljanjem iznenađujuće turske pobjede na nogometnom polju, demonstrirali svoj animozitet prema Hrvatskoj i, još više - možda: prije svega - prema Hrvatima u BiH. Neovisno o uzrocima, ta je činjenica koliko nepobitna, toliko dramatično zabrinjavajuća. No, ne valja smetnuti s uma da su hrvatski navijači u BiH, i prije utakmice s Turskom, naše nogometne pobjede protiv Austrije i Njemačke proslavljali na način koji su Bošnjaci-Muslimani morali doživljavati kao provociranje. Velikosrpski su stratezi mogli samo likovati, kao što su likovali prije petnaestak godina...

U svakom slučaju, odnosi između Hrvata i Bošnjaka danas su na najnižim granama od onoga nesretnog ratnog doba. Na nama je odlučiti, hoćemo li toj tužnoj i opasnoj tendenciji doskočiti kolaboriranjem s Miloradom Dodikom i politikom koju personificira taj lider «Republike Srpske» (koji svoju skrb za Hrvate pokazuje time što sve čini, da se ti Hrvati ne vrate na svoja ognjišta, ali da se zato na području Federacije BiH što snažnije konfrontiraju s osjetno brojnijim Bošnjacima-Muslimanima), kako bismo poduprli emancipaciju te tvorevine nastale genocidom, ili ćemo svoje nacionalne interese štititi osloncem na tradicionalne, prokušane miljokaze.

Da bi osigurala svoju budućnost i (ponovno) postala privlačna, hrvatska misao mora se vratiti idealima slobode, dostojanstva i napredka.

U novim prilikama ona zasigurno ne će polučiti one plodove koje bi, da su okolnosti bile sretnije, polučila na prijelazu XiX. i XX. stoljeća ili u Drugome svjetskom ratu. Ali, ona je nužna radi našeg opstanka: povijest nas uči, da uskogrudnost, mržnja, nesnošljivost i primitivizam zajamčeno nisu put, nego – stranputica. Jednako kao što je stranputica oslanjanje na Milorada Dodika, i kao osobu i kao personifikaciju jedne političke strategije...

Tomislav JONJIĆ


KUKAVICE, NIŠTARIJE I IZDAJICE

U nizu dramatičnih upita i emisija upriličenih nakon što su Irci referendumom odbili prihvatiti Lisabonski ugovor Europske unije, voditeljica jedne političke emisije na prvome programu Hrvatskog radija ujutro 20. lipnja 2008. postavila je retoričko pitanje: «Može li Hrvatska uopće opstati izvan Europske unije?» Iz načina na koji je pitanje postavila, bilo je jasno da znade odgovor i da je on negativan. I njezini su sugovornici odgovorili na podjednak način: Hrvatska nema alternative. Dakle, ako nema ulaska u EU, nema Hrvatske!

Takve su se pitanja postavljala i puno ranije.

Uvjeravalo nas se da izvan Habsburške Monarhije odnosno Austro-Ugarske nemamo budućnosti. Na te je izraze malodušnosti Ante Starčević u Saboru odgovorio 1861. riječima: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja je pet stoljeća prkosila Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neovisna stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda opstati, pa itako svako selo može neovisna država biti».

Pola stoljeća kasnije, Monarhija se raspala, a Hrvati su opstali.

Onda su nas dvadesetak godina uvjeravali da moramo ostati u Jugoslaviji, jer ćemo u protivnome postati plijenom velikih susjeda. Pa je ta Jugoslavija propala, a Hrvatska opstala.

Onda je nasiljem stvorena nova Jugoslavija. I opet su nas uvjeravali da izvan nje nemamo budućnosti, a Budimir Lončar – sadašnji savjetnik predsjednika Mesića – uvjeravao je u ljeto 1991. svjetsku javnost da Hrvatsku ne smije priznati, jer bi neovisna Hrvatska bila tempirana bomba u srcu Europe. Pa smo se ipak osamostalili, usprkos Lončaru i Anti Markoviću, unatoč protivljenju tadašnje Europske zajednice i unatoč tenkovima jugoslavenske vojske.

Sada nas ti isti poput Leke Lončara uvjeravaju da ne možemo opstati, ako ne uđemo u EU.

Uspijevaju, jer nikad nismo naučili onaj Starčevićev poučak iz Predstavki županije riečke: «Mi vam iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci». (T. J.)


Tomislav Sunić

Raspad Jugoslavije: jedan bivši militant za hrvatsku neovisnost svjedoči o svojem razočaranju

Nizar Qabbani,
sirijski pjesnik (1920. - 2003.)

Ljudi kraja vremena

Tražim ljude kraja vremena
a u noći vidim tek prestrašene mačke
čije se duše straše samo
štakorje moći.
Mi smo se svikli na našu uvrjedu
Što ostaje od čovjeka
kada se svikao na beznačajnost?

Iz Al-Arabi, od 5. veljače 1997.

Hrvatska je istinski laboratorij za proučavanje fenomena prilagodljivog identiteta, podrazumijevajući ga u širokom smislu. Ta je mala država idealno pogodna za jednu valjanu studiju o jednoj zemlji "usprkos samoj sebi" i o načinu kako amerikanizam igra odlučujuću ulogu u oblikovanju njezine nacionalne svijesti. U velikoj mjeri simbolika poistovjećivanja i loše razumijevanje Drugoga bili su uzrokom srpsko-hrvatskog sukoba. Svojevremeno, hrvatski nacionalisti nisu se mogli izjasniti bez isticanja svojih antisrpskih osjećaja; danas, zbog novih geopolitičkih prilika, pitamo se mogu li funkcionirati bez toga a da ipak ne oponašaju amerikanizam.

Svako multikulturalno društvo, kao što je to bivša Jugoslavija dobro pokazala, je jako krhko i svaki čas prijeti raspadom. Ozračje prividnog multietništva bilo je zaštitni znak Jugoslavije Tita, koji je uspio prevariti veliki broj zapadnih promatrača.

Ameriku nije bilo ni malo brige za osjećaj identiteta bilo Srba ili Hrvata. Uostalom, ona je neumorno ponavljala čitave 1991. godine da ne će dati svoj pristanak na hrvatsku neovisnost i tako je dala zeleno svijetlo za agresiju JNA protiv Hrvatske. Zauzvrat, 2008. godine ta ista Amerika nije oklijevala računati na protusrpske osjećaje Hrvata da bi učinila vjerodostojnim proces stvaranja države-nakaze Kosova.

Međutim, brzom amerikanizacijom Hrvatske putem NATO-a i Europske Unije, hrvatski nacionalni identitet je više ili manje posvećen nestajanju. Radi se o jednom "soft" osipanju ali ono je vrlo ozbiljno. Najbolji pokazatelj tog fenomena je Amerika jer ta zemlja sve manje i manje funkcionira kao jedna država, dok njezina multikulturalna ideologija " a la Jugoslavija" postaje dobra zamjena za bivše nacionalne identitete.

Početkom 21. stoljeća, proces amerikanizacije čini od novih balkanskih država Balkana groteskan otisak daleke Amerike. Usprkos lakrdijaškom svojstvu njihovog oponašanja svega što je američko, oponašanje na koje su oni vrlo ponosni, Hrvati i njihova politička klasa ne smatraju se manje dobrim nasljednicima amerikanizma. Bivši hrvatski komunistički funkcionari su, ustvari, uvjereni da su im oni najdostojniji protivnici. "Evo zašto su se bivši komunistički aparatčiki", primjećuje Claude Karnouh," i oni iz političko-policijskih institucija kao i oni iz planske ekonomije lako prilagodili tržišnoj ekonomiji i zašto su bestidno počeli uživati u zajedničkim dobrima koja su stekli kroz sveopću privatizaciju, koja je bila jamačno najveći napadaj stoljeća na kolektivno vlasništvo". Sablasna percepcija Amerike samo pojačava američki ekspanzionizam. Možemo mi krasno kritizirati SAD zbog njihovih hegemonističkih nastojanja na Balkanu, ali treba reći da je često majmunsko oponašanje kojem se prepuštaju dobrovoljno hrvatski, bosanski, slovenski i albanski narodi odskočna daska koja služi američkim interesima. Sluganstvo hrvatske političke elite prema američkoj eliti je na neki način logična posljedica njihove bivše potčinjenost i prijašnjim gospodarima, venecijanskim, mađarskim ili austrijskim.

Nema tome dugo kako su Beograd i Srbi bili uzrok da Hrvati budu "jugoslavenskiji" negoli što su to bili i sami Srbi; danas tu ulogu igraju razne američke institucije koje vode ples iza kulisa. Nekad je hrvatskim komunistima bila dužnost da hodočaste u Beograd; danas hrvatska politička elita ide u Washington i, u određenom slučaju, u Tel Aviv, koji služe kao sveta mjesta njhovu novom identitetu. Ubrzo se primjećuje da se identitet homo amerikanusa ne razlikuje mnogo od njegovog odgovarajućeg identiteta bivšeg komuniste, homo jugoslavensisa. Poslije prvog ushićenja izazvanog slobodom i neovisnošću, Hrvati su u tijeku gubljenja svih tragova suvereniteta kojeg su čak i u bivšoj Jugoslaviji znali kako-tako sačuvati. Za čovjeka s ulice, amerikanizacija je uvijek predstavljala obećanje bogatstva. Da ih Amerika nije zavela svojim prividnim izobiljem, većina Hrvata bi bila i te kako sretna živjeti u komunističkoj Jugoslaviji. Svojom negativnom konotacijom, sve što se odnosilo na "komunist" dugo je služilo kao moćna podrška američkom snu.

U biti, u današnjoj Hrvatskoj, političke i medijske elite sastoje se uglavnom od komunističkih aparatčika koji su poslije hladnog rata pretvorili u ideologe liberalizma i amerikanizma i čija se demokracija, uvezena iz Amerike, svodi na bajanje s terminima kao što su "ljudska prava", "pravo na razliku" ili "slobodno tržište". To danas izgleda da odlično odgovara institucijama iznad države, kao što su NATO ili EU, jer su one zainteresirane samo za jedan cilj i to kako da omoguće poduzećima iz Zapade Europe i Amerike da se domognu glavnih industrijskih i prirodnih bogatstava zemlje. Kao posljedica toga, američke se elite uopće ne čude što vide nove hrvatske elite kako predočavaju američki i zapadni san na jedan način vrlo udaljen od stvarnosti. Ustvari, od balkanskih pa do baltičkih zemalja, većina istočnoeuropskih političara se sastoji od komunističkih sinova i kćeri koji su se iz geopolitičkih i tehnoznanstvenih razloga reciklirali i konvertirali u divlje amerikanofile. Retrospektivno gledajući, možemo se zapitati u kojoj su mjeri bivši hrvatski postkomunisti stvarno vjerovali u svoja bivša komunistička božanstva… Ostaje sada da otkrijemo hoće li oni ostati dugo vjerni novom načelu slobodnog tržišta uređenog na američki način. Prosječni je Hrvat često u zamci negativnog pristupa identitetima kao što to svjedoči povijest iz njegovih odnosa sa susjedima: Srbima, Mađarima, Talijanima ili drugima. Posljednji je utjecaj u vremenskom nizu je onaj iz Amerike. Zbog njihovog manjka državotvornog identiteta, hrvatske vođe, poput drugih istočnoeuropskih funkcionara, su naučili već odavno preživljavati zahvaljujući neumjerenoj upotrebi jezika basni. Danas će oni bučno pljeskati Amerikancima, a slijedećeg će se dana isto tako lako pretvoriti u prvorazredne antiamerikance. Građanska lojanost, poduzetnički duh, profesionalni angažman i neovisno gospodarstvo su gotovo nepostojeći kod hrvatske elite. U postkomunističkoj Hrvatskoj proširila se misao da je za uspjeh u modernom liberalizmu, takvom kakav naučava Amerika, treba biti lopov. Za sve Hrvate koji su raskinuli s komunističkom patogenezom, političko "pretvaranje" je način života.

Utjecaj amerikanizma u Hrvatskoj pokazuje se sada škodljiviji, negoli ostavština jugokomunizma. Treba konstatirati da u trenutku kada se komunistička represija naveliko događala u Hrvatskoj, američka su sveučilišta naučavala frojdo-marksističku skolastiku, uzimajući jugo-titoidni multikulturalizam kao socijalni model. Kasnije, kad je Jugoslavija nestala, ti isti američki profesori su procijenili nužnim zamijeniti svoje marksističke govore liberalnim. Ali oni ipak nisu napustili bivše ciljeve svjetskog promiskuiteta. S svoje strane, sutradan nakon hladnog rata, hrvatski vođe su vjerovale da će uz pomoć američkih slogana otvoriti vrata Zapadu i da će se tako oprati od komunističkih grijeha. To je bilo vidljivo naročito 2000. godine, kad je na vlast došla ekipa političara duboko vazalski vezana uz američke interese. Od tada sluganstvo prema amerikanizmu ne poznaje granice. Svi u Hrvatskoj su se prepustili riječima kao što je "gospodarski rast", "privatizacija", "globalizacija" i "euro-atlantske integracije", a da točno ni ne znaju što znače ti izrazi. Sada se ta faza obožavanja američkog polako iscrpljuje, ostavljajući mnogobrojna pitanja glede budućnosti Balkana.

Ne možemo potpuno otkloniti hipotezu da ćemo vidjeti Hrvate, kada ozdrave od liberalnog iskustva "made in USA", da se okreću odjednom, kao izazov, prema čvršćim vođama. Ona Amerika koja je funkcionirala u hrvatskoj mašti daleko je od toga da se ostvari. Ostaje dakle Srbima i Hrvatima da zaključe koji je njIhov glavni neprijatelj…

S francuskog preveo (i dodao Quabbanijeve stihove) dr. Marko Obućina, Konjsko Brdo (Perušić)


PROMIJENITI SVIJET

Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada.

Prorok je vikao i vikao i poprilično mnoštvo je dolazilo da ga čuje, iako više iz radoznalosti negoli zbog istinskog zanimanja.
I prorok je svaki dan stavljao svoju dušu u svoje riječi i u svoj nastup, tražeći promjenu navika i običaja.
Ali, kako su prolazili dani, tako je bilo sve manje onih radoznalih koji su okruživali proroka.
Na kraju ni jedna osoba nije se činila spremnom na promjene u svom životu.
Ali prorok nije posustajao i nastavio je vikati.
Sve dok se više nitko nije zaustavljao da posluša njegove riječi.
Ali i dalje je prorok nastavio vikati u samoći na velikom trgu.
I prolazili su dani.
I prorok je i dalje vikao.
I nitko ga nije slušao.

Ipak, jednog dana netko mu se je približio i upitao ga:

- Zašto i dalje vičeš? Zar ne vidiš da nitko nije spreman da se promijeni?

- I dalje vičem - odgovorio je prorok, - jer ako ću zašutjeti, oni će promijeniti mene!


Podsjetnik

NETKO DOISTA LAŽE

Godine 2005. izašla je iz tika knjiga Lazara Lukajića "Fratri i ustaše kolju". Izdavač knjige je "Fond za istraživanje genocida, Beograd, 2005." U toj je knjizi obrađen ustaški zločin nad Srbima u Drakuliću, Šargovcu i Motikama od 7. veljače 1942.

Pisac se u svom petom dijelu osvrnuo i na moju knjigu "Fra Tomislav Filipović žrtva klevete". Sad za sad ne donosim potpuni odgovor na njegov komentar. Donijet ću ga poslije, a sad je na redu nešto drugo.

Radiogram na str. 5. Lukajićeve knjige izgleda mi i po jeziku i po načinu izražavanja kao falsifikat. Donosim svoje mišljenje, a prepuštam drugima da se na taj radiogram stručno osvrnu.

Osim radiograma ima nešto što je sigurno falsifikat. To je fotografija na 144. stranici s tekstom: "Papa u Vatikanu sa mladim ustašama 6. februara 1942. godine, dan uoči pokolja Srba u Drakuliću, Šargovcu i Motikama". Ne ću ni tvrditi ni nijekati. Možda su ustaše na fotografiji. Ne znam! No, crkveni prelat među njima nije Papa. Tko je barem jednom vidio fotografiju Pape Pija XII. ne će je poistovjetiti s crkvenim prelatom na toj fotografiji.

Ta me činjenica potiče na još nešto što mu ne će biti po ćudi. U posljednjem odsjeku svoje 405. stranice on o meni tvrdi da dokazujem "ono što unapred želi(m) da jeste, ili što želi(m) da Katolička crkva i Hrvati od (mene) čuju, bez obzira što to nije istina." Prije toga je rekao, dajući svoj sud o mojoj knjizi: "Knjiga je jedan kolaž satkan od pisama, razgovora, poruka, polemika, kleveta, retoričkih naglabanja, propagande, fratarskih kazivanja, pouka, propovedi, biblijskih citata, dokumenata, komentara, faksimila nacionalističkih izliva i napada na Srbe."

Ostavljam čitateljskoj publici da prosudi u koga su nacionalistički izljevi. U mene!? Ili u njega!? To što je u mene nabrojio bez falsifikata je. A u njega osim spomenutih falsifikata ima još nešto što ću predočiti javnosti.

Pod brojem 6 svoje 415. stranice Lukajić izjavljuje: "Fra Planinić kaže: ''…da se u blizini Banjaluke nije dogodio zločin nad školskom djecom. Školska djeca u blizini Banjaluke nisu stradala (14).'' Jesu stradala. U školskom Dnevniku osnovne škole u Drakuliću za 1942. godinu upisana su imena poklane školske dece. Imam kopije listova toga Dnevnika. I u ovoj mojoj knjizi (ali bez navedene stranice) upisana su njihova imena i drugi podaci o njima. Fratar još jednom ubija nevinu decu, koju su prvi put poklali njegov ''junak'' fra Tomislav Filipović i ustaše, ''hrabri branitelji'' NDH."

Vjerujem da Lukajić ima kopije listova, s imenima srpske djece, ali ih nema u njegovoj knjizi. Prelistao sam cijelu fotokopiju njegove knjige, ne bih li našao "kopije listova toga Dnevnika", ali bez uspjeha. Nisam ih našao. Nema ih u knjizi. Smijem li zaključiti da su "listovi toga Dnevnika" zaključani u Lukajićevoj glavi, iako su morali izići na svjetlo dana 2005. g., nakon izlaska njegove knjige?

U istom dahu isti Lukajić ustvrdi, ne navodeći stranicu svoje knjige: "I u ovoj mojoj knjizi upisana su njihova imena i drugi podaci o njima." Na mjestu gdje bi trebala biti objavljena "njihova imena i drugi podaci o njima" nema popisa djece stradale u školi. Jer, u članku "Fra Satana kolje školsku decu" od str. 109. do str. 112. nema spomenuta nijednog djeteta osim Radojke Glamočanin i njezine pogibije na fabulozan način ispričane. Zato pitam: Koju sam nevinu djecu još jednom ja ubio? Neka ih nabroji gospodin Lukajić u drugom izdanju svoje knjige, kad mu nije "pošlo za rukom" to učiniti 2005. g.

Nije mi trud bio uzalud, jer sam, tjerajući vuka istjerao lisicu. Našao sam na 334. stranici fotokopiju, ispod koje piše: "List iz školskog Dnevnika osnovne škole u Drakuliću za 1942. godinu". L. L., iako na 112. stranici svoje knjige svečano ustvrdi: "U školskom dnevniku je zapisano da su Radojka Glamočanin i ostala srpska deca ''umrla 7. veljače 1942. godine''.", ne nađoh na str. 334. u fotokopiji lista školskog dnevnika ni "R" od Radojke Glamočanin niti bilo koje dijete, pravoslavne vjere. Našao sam troje katoličke djece bez Radojke Glamočanin i bez i jednog pravoslavnog djeteta. Evo te rkt.-djece:

Knežević Manda, rođena 22. listopada 931.u Zalužanima, rkt. Otac Stipo Knežević, težak u Zalužanima;
Blaž Kašljević, rođen 26.-VI- 1927. u Zalužanima, rkt. Otac Stipo Kašljević, težak u Zalužanima, i
Kuljanac Ruža, rođena 18. lipnja 932. u Šargovcu, rkt. Otac Petar Kuljanac, težak u Šargovcu.

Za svakoga od spomenute djece, ne samo za Mandu i Ružu, već i za Blaža Kašljevića, muškarca, stoji u napomeni: "Umrla 7. veljače 1942. g.", a ispod otisnute kopije stoji Lukajićeva "naučna" izjava: "List iz školskog Dnevnika osnovne škole u Drakuliću za 1942. godinu."

Koliko je L. L. istinoljubiv, potvrđuje njegova podvala, ako ne i zloća, kad je donio fotokopiju smrti troje katoličke djece, umrlih 7. veljače 1942., kako bi mogao "dokazati" pokolj školske djece u postojećem mjestu Drakuliću, kad ga već nije bilo u nepostojećem mjestu Krivaji? Neka prosude čitatelji njegove knjige.

Nema Radojke, nožem milovane. Gdje je? Nema je na fotokopiji popisa iz školskog Dnevnika Drakulićke škole. Zašto? Vidjet ćemo. Neka mu vjeruje tko to može u članku "Fra Satana kolje školsku decu", a ja mu samo mogu vjerovati da je "mislio najviše na devojke i "jurio za njima" (str. 109., deveti redak trećeg odsjeka).

Nema Radojke Glamočanin na Lukajićevoj fotokopiji! Gdje je? Je li je fra Martin ponovno ubio ili je to ponovno učinio netko drugi dok je mali Martin bio u kolijevci? Možda će je Lukajić "naučni" (is)tražitelj naći i u Drakuliću i još u nekom drugom mjestu daleko od Drakulića nekoliko zračnih luka. Vidjet ćemo u novom izdanju njegove "istinoljubive" knjige.

Pregledao sam i "Spisak poklanih" od str. 341. do str. 402. Ne ću se osvrnuti na cijeli "Spisak". Osvrnut ću se na masna slova 132. mjesta 345. stranice, gdje su šezdeset slova - 30 slova azbuke i 30 slova abecede - spala na jedno jedino slovo "R". Od šezdesetero poklane školske djece Lukajiću je uspjelo nabrojiti i crnim slovima obilježiti jedno jedino dijete, Radojku Glamočanin, kćer Đurinu, a unuku Gajinu. Gdje ih je još pedeset devet? Zašto nisu i oni zacrnjeni? Je li mu, možda, nestalo "karaboje"? Ne znam! A zna li on?

Prije zacrnjene Radojke na 131. mjestu nalazi se nezacrnjena Bosiljka, unuka istog djeda, Gaje Glamočanina. Ona je rođena iste godine kad i Radojka. Budući da je ona kao i Radojka unuka istoga djeda, nameće se pitanje: Ili je Bosiljka Radojkina bliznakinja ili je kći Đurina brata, njezina strica, drugog Gajina sina? Je li i Bosiljka ubijena u školi?!? Neka Lukajić odgovori u drugom izdanju svoje glomazne knjige.

U članku "Ubijanje rudara u rudniku Rakovac" (str. 112. do 114.) opisano je stradanje rudara. Iz toga članka navodim doslovce dio trećega ulomka sa 114. stranice: "Moj ujak Nikola Macanović takođe je radio u tom rudniku. Kaže da je retko kad dotle izostao s posla. I toga dana, u subotu, 7. februara, rano ujutro, pošao je na posao kao i obično za prvu smenu. Međutim, sneg je prethodnog dana i tokom noći bio mnogo napadao, a prtina nije još bila napravljena, i Nikola, iako snažan i zdrav čovek, kao i ostali rudari, nije uspeo da se probije kroz sneg i smetove do rudnika. Vratio se kući - i ostao živ. Umro je 1991. godine u rodnom selu Čokorima."

Kako su toga dana došli ustaše do rudnika? Tko im je napravio prtinu? Kako su mogli po velikom snijegu poubijati sve pse čuvare, prije početka pokolja? Kako su toga dana nejaka djeca mogla doći u školu, kad "Nikola, iako snažan i zdrav čovek, kao i ostali rudari, nije uspeo da se probije kroz sneg i smetove do rudnika"?!? Pitanja traže odgovor. Tko će ga dati? Ne znam tko će, ali znam tko ne će? Ne će diskvalificirani Lukajić.

Fra Martin Planinić

Pliče-Tepčići, 6. travnja 2007.


Hrvatski list

HRVATSKA CRVENA – OD STIDA ILI KOMUNISTA?

Uhićen je i brzopotezno kažnjen zatvorom mladić koji je na Thompsonovom koncertu u Zagrebu nosio kapu sa slovom U i «šahovnicom» kako podrugljivo mediji zovu hrvatski grb. Kažnjen je zatvorom i novčano zbog politike jer nikakvo nedjelo nije počinio.

Hrvatska ozbiljno tone u bezakonje. Dirigirani mediji i korumpirani političari pokrenuli su u ovome kao i u mnogim drugim slučajevima organizirani javni linč protiv mrskih neprijatelja koji nose nepodobna obilježja. Nepodobna pa ni kažnjiva naravno nije crvena zvijezda čak ni kada je na agresorskoj jugo zastavi. Sve ovo već bezbroj puta viđeno i ne izaziva više čuđenje kod šire javnosti.

Podobni suci su i ovaj put sudili po diktatu vlasti i po unaprijed napisanom scenariju. Razlika između ovoga i drugih slučajeva je samo u jednom presedanu. Za totalitarne sustave to je nebitna sitnica, ali za zemlju koja teži demokratskom ustroju to je nedopustivo. Naime mladić je kažnjen sa dvadeset pet dana zatvora i 1600 kuna novčane kazne a da pri tome nije prekršio niti jedan zakon. Niti jednim zakonom nije kažnjivo nošenje i isticanje slova U, a još manje hrvatskog grba ili kako komunjare u medijima kažu « šahovnice». Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje kao kažnjivo nije propisano zakonom u trenutku izvršenja… uče studenti prve godine pravnog fakulteta.

U Hrvatskoj umjesto pravne države i poštivanja zakona vladaju pravila pionira malenih, koji se ne trebaju držati zakona kao pijani plota veće se sa mrskim hrvatskim neprijateljem mogu i moraju obračunati svim raspoloživim sredstvima. Još ponajmanje je kažnjeni mladić remetio javni red i mir. Ako ga je remetio onda ga je remetilo i ostalih 120 000 posjetitelja koncerta, pa bi ih sve trebalo kazniti što su se drznuli na Dan branitelja u glavnom gradu pjevati rodoljubne pjesme. Koji su drski primitivci ti hrvatski branitelji. Kako se usuđuju tražiti dopuštenje za glavni trg iako nisu pederi, perverznjaci, pijanci, drogaši, vulgarni nasilnici i slični urbani poželjni korisnici glavnog trga.

Branitelje treba protjerati na udaljenu ledinu izvan grada izjavio je urbani rasist Banac koji vodi jednu od opskurnih udruga za zaštitu ljudskih prava. Za tu i slične udruge hrvatski branitelji nisu ljudi, nego nacionalisti, ustaše, fašisti, talibani, ruralni, konzervativni i nazadni, manje vrijedni stvorovi koji ne zavrjeđuju glavni trg. Krajnji je čas da hrvatski branitelji sa svim ostalim normalnim rodoljubima svim tim mrziteljima, riječju i djelom, jasno i odlučno pokažu kako će na glavne trgove u svim gradovima, slobodno dolaziti uvijek kada zažele bez ičijeg dopuštenja ili pitanja.

Mirna, tiha, demokratska i civilizirana hrvatska većina izložena je beskrajnom poniženju od strane šačice korumpiranih novinarčića, puzavih marioneta u vrhu politike i udbaških doušnika u vodstvima civilnih udruga. Nitko se više u ovoj zemlji ne poziva niti uzda ni na Ustav, ni na Zakon ni na trodiobu vlasti. Nepodobni se eliminiraju bez obzira na zakon, a zakoni se donose bez obzira na volju većine. Ostvareno je komunističko jedinstvo vlasti na kapitalističko- globalistički način. Sanader i Mesić slušaju svoje bjelosvjetske vladare i vlasnike te slijepo i ponizno provode sve naloge ne pitajući narod ni za što.

Sramotni Hrvatski sabor je pao ispod razine nekad uvredljivog kokošinjca, jer više nitko u njemu niti ne kokodače. Svi su kupljeni i ušutkani. HDZ kao vladajuća tzv. demokršćanska stranka poštuje volju većine i stavove Katoličke crkve ukoliko iz Bruxellesa ne zapovjede drukčije, reče i ostade živ ovih dana «rodoljub» Hebrang.

Takvim ljigavim pristupom katolici donose nekršćanske zakone, domoljubi dižu ruke za izdaju, moralni potiču nemoral, a o radu i poštenju govore komunisti, pa može i Čačić o korupciji.

Sve je relativizirano.
Hrvatska je stvarno zemlja iz bajke, zemlja čudesa, Nema primjera da je jedan narod toliko žrtvovao za slobodu, neovisnost, demokraciju i budućnost a tako ponizno, šutljivo, kukavički i jadno podnosi, bira i tolerira šačicu izroda koji je svjesno, sustavno i za tuđi račun rastaču.

Stvarno je čudno što struja poskupljuje samo dvadeset posto i što je benzin ovako jeftin. Zaslužili smo mi bolje i skuplje.

Luka Podrug


Zagreb, 13. 7. 2008.

OSVRT NA TAKOZVANI ZAKON O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE

(Svi ljudi trebaju biti jednako vrijedni, ali to nisu sva njihova ponašanja, makar ne bila progonjena pozitivnim državnim zakonima)

Kao što znamo, u Hrvatskome saboru, 9. srpnja 2008. godine, usvojen je Zakon o suzbijanju diskriminacije, s većinom od 117 glasova, uz samo jedan glas protiv, HSS-ove zastupnice Marijane Petir, i jednim suzdržanim glasom, HDZ-ova zastupnika dr. Ivana Bagarića. Prijedlog zakona je usvojen po hitnom postupku, dok je hijerarhija Katoličke crkve, kojoj su se pridružile i Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, te Islamska vjerska zajednica, kao i 120 udruga civilnoga društva čija načela se temelje na nauku Katoličke crkve, zbog nejasnog odnosa u prijedlogu zakona prema obiteljskim i moralnim vrijednostima, tražila da se prihvaćanje toga zakona odgodi, a prethodno provede široka javna rasprava, te zakon donese u redovitoj proceduri. Stoga se razvila i oštra, nažalost kratkotrajna polemika, a Vlada nije prihvatila argumentirane sugestije protivnika, nego je zakon dala na glasovanje u Hrvatskome saboru, uz prethodnu obradu svih većinskih HDZ-ovih zastupnika, dok su oporbeni zastupnici i neki koalicijski partneri Vlade svakako bili za taj zakon, vjerojatno baš za inat Crkvi i stavovima katolički orijentiranih udruga.

Osobno smatram, kao i u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, čija sam predsjednica od osnutka, da takav posebni zakon o suzbijanju diskriminacije uopće nije trebalo donositi, jer imamo Kazneni zakon Republike Hrvatske, koji prema članku 174 apsolutno zabranjuje svaku diskriminaciju prema bilo kojoj osnovi i predviđa zakonske sankcije, što se samo šire obrazlaže i u ovom donesenom nepotrebnom zakonu.

Ovaj zakon samo implicira da je u Hrvatskoj diskriminacija raznih manjinskih skupina česta i redovita pojava, što je daleko od istine i stvarnosti. Istina je, zapravo, da je u Republici Hrvatskoj, nažalost, diskriminiran većinski narod po mnogim pitanjima, a pogotovo političkim i nacionalnim. Katolička crkva nas vjernike uči, prema nauku Kristovog evanđelja, da se ne može služiti Bogu i Mamonu, tj. bogatstvu i osobnim bilo kojim interesima, dok glede ovoga zakona, kojeg nam nameće Europska unija, a vidimo, podržava takozvana demokršćanska stranka HDZ, pa čak u njezino ime, kao predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a, javno kaže deklarirani vjernik Andrija Hebrang, da kada su u pitanju zahtjevi Europske unije ili zahtjevi Katoličke crkve, jasno je opredjeljenje HDZ-a za zahtjeve Europske unije!

Deklarirani homoseksualci već postavljaju zahtjeve za usvajanje djece

U Večernjem listu od petka, 11. srpnja, objavljen je članak Dražena Ćurića pod naslovom "Gayevi mogu tužiti državu", te nadnaslovom "Sukobi zbog novog zakona" i podnaslovom "Hoće li Zakon o suzbijanju diskriminacije" otvoriti mogućnost za promjenu Obiteljskog zakona. Tu se, između ostalog, iznosi mišljenje odvjetnice Dafinke Večerine, koja kaže da ovaj Zakon o suzbijanju diskriminacije "neće automatski omogućiti homoseksualnim parovima da sklapaju brakove i posvajaju djecu, ali će im dati dobru pravnu podlogu da krenu u promjene drugih zakona". Dakle, neće to moći automatski prema usvojenom zakonu, koji je, kako kaže Dafinka Večerina, opći, u odnosu na Obiteljski zakon, koji je specijalni i koji jasno definira brak kao zajednicu muškarca i žene, te obitelj kao zajednicu oca, majke i njihove rođene ili posvojene djece. Također, ni Zakon o posvajanju djecu, ne predviđa homoseksualne parove kao posvojitelje. Međutim, Večernji list od 12. srpnja, na dvije svoje stranice donosi članak Sandre Veljković sa velikim slikama dvojice mladića i naslovom "Gay par: Želimo imati svoje dijete", te nadnaslovom "Homoseksualna prava - borba za roditeljstvo", te podnaslovom "Imati dijete osnovno je ljudsko pravo, a osnovno je pravo djeteta da bude voljeno, zaštićeno... - kaže 25-godišnji Zagrepčanin Ivan Posavec". Ja bih prvo htjela reći ovom homoseksualnom paru, kao i drugima koji glede djece slično misle, prvo, da imati dijete nije nikakvo pravo bilo koje ljudske osobe, a kamoli "osnovno ljudsko pravo". Nad ljudskom osobom se ne može imati pravo. Osoba nije ničije vlasništvo. Drugo, dijete nije i ne može biti ničiji predmet niti kućni ljubimac. Na njega ne može imati nitko bilo kakvo pravo. Dijete je osoba, od samoga začeća, i njegovo je osnovno i temeljno ljudsko pravo, pravo na život, na istinsku ljubav, zaštitu oca i majke, kao i cijeloga društva i države, te pravo na odgoj, sve mogućnosti izobrazbe i pravo da provede cjelokupni svoj život u skladu sa njegovim osobnim interesima, interesima njegove obitelji i produktivnim interesom ljudskoga društva i cijelog čovječanstva. Odrasle osobe oba spola imaju, hvala Bogu, pravo u svim zemljama svijeta, ostvariti mogućnost, prema svome izboru osobe s kojom će to učinit, začeća i rođenja djece, te pravo na odgoj i podizanje djece. Ako neke odrasle osobe ne žele ostvariti tu mogućnost, iako bi po prirodi mogle, te su se opredijelile za drukčiji izbor, onda je to njihov problem, a posredno i problem društva, te ih nitko, ni država ni Crkva, ne smiju prisiljavati na drukčiji stil života, ali ni oni ne smiju prisiljavati društvo da im povjerava nedužnu djecu koju su drugi rodili. Takvi, kada bi stvarno voljeli djecu, ne bi ih željeli, baš iz ljubavi, dovoditi i odgajati u neprirodnoj situaciji, zbog koje bi mogla imati teške životne i psihološke posljedice protiv svoje volje. Svakom razumnom je logično da djeca trebaju imati i majku i oca, kako bi osjećala obostranu ljubav i sigurnost, te, po ugledu na roditelje, formirala svoj naravni spolni identitet. Ako dijete stjecajem okolnosti i ne bi imalo uz sebe oca ili majku, ono bi odgojem samohranog roditelja i rodbine znalo da ima u duhu i psihi i jednog i drugog roditelja i da ima svoje bližnje, različitog spola i ispravnog usmjerenja. Uz dva oca ili dvije majke, djeca bi sigurno, u najvećem broju slučajeva, poprimila i njihove životne i spolne navike. Spolni život homoseksualaca, bez obzira na njihove osjećaje, sigurno je zdravstveno, higijenski i psihološki rizično ponašanje za njih osobno, a posredno i za druge, dok svakako nije u interesu društva u cjelini. Svrha spolnosti, naravno, nije spolno zadovoljstvo, nego produljenje vrste. Vrhunsko i kratkotrajno spolno zadovoljstvo je samo Božji trik, ili ako netko više voli reći trik prirode, kako bi se ostvarila svrha. Dakle, koristiti samo sekundarno, a odbaciti primarno, nije baš pametno. Čovjek je razumno biće, i trebao bi znati da je potrebno i jedno i drugo.

Takozvani Zakon o suzbijanju diskriminacije je neustavan

U članku 1, stavku 1, ovoga zakona se kaže: "Ovim se zakonom osigurava zaštita jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske". Tu se nabraja u čemu je sve potrebna ta jednakost. Ipak se ne kaže da se sva ponašanja koja nisu zakonom zabranjena jednako vrednuju. Prema Ustavu Republike Hrvatske, članku 61, 62 i 63 se kaže da je obitelj pod posebnom zaštitom države, da država štiti materinstvo i da roditelji samostalno odlučuju o odgoju svoje djece i sl. Ovaj zakon, ako traži jednakost u svemu, znači da je protuustavan i da bi se morao poništiti, čak prije nego je i stupio na snagu. Na temelju ovakvoga zakona ne može se tražiti promjena Obiteljskog zakona i Zakona o posvajanju djece, jer se radi o specijalnim zakonima, koji u praksi imaju prioritet nad općim zakonima, kakav je Zakon o suzbijanju diskriminacije.

Svakoj normalnoj i pravnoj državi može biti u interesu da štiti naravnu obitelj, djecu i mladež, što je u nas, a vjerujem i svuda u svijetu najvažnija obveza naroda i države.

Po mome mišljenju, trebalo bi pokrenuti ustavni postupak za ukidanje toga neustavnog zakona, te nipošto ne dopustiti izmjene Obiteljskog zakona i Zakona o posvajanju djece, jer su ti zakoni u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske. Ako bi se to dogodilo, takvi bi tražili i promjenu Ustava Republike Hrvatske. Iako nitko ne bi smio biti izložen nasilju zbog svoga privatnoga života, ako je taj život u okvirima pozitivnih zakona, niti diskriminiran u javnome životu, ipak država i zdrave snage u njoj ne bi smjeli dopustiti, putem medija promicanje štetnog ponašanja bilo koje manjine, a pogotovo ne bi smjeli trpjeti ucjene i diktate na štetu pravih moralnih i obiteljskih vrijednosti, a time i na štetu budućnosti većine naroda i cijelog čovječanstva.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


7. srpnja 2008.

Amerikanci nakon 32 godine pomilovali Zvonka Bušića!

Američka savezna Komisija za pomilovanja donijela je odluku da, nakon 32 godine provedene u zatvoru, oslobodi hrvatskoga emigranta Zvonka Bušića, koji je 1977. osuđen na doživotni zatvor zbog otmice zrakoplova, izjavio je u ponedjeljak glasnogovornik Komisije Thomas Hutchinson.

"U svojoj posljednjoj odluci Komisija za pomilovanje SAD naredila je pomilovanje Zvonka Bušića s 20. srpnja", izjavio je glasnogovornik Hutchinson.

Zvonko Bušić (62), 20. srpnja treba biti pušten na uvjetnu slobodu iz zatvora Terre Haute u Indiani i prebačen pod nadležnost Imigracijske službe (INS), koja treba donijeti nalog o njegovoj deportaciji, bez prava na povratak u SAD, rekao je glasnogovornik Komisije.

"On će biti prebačen u pritvor Imigracijske službe (INS) koja je ovlaštena donijeti nalog o deportaciji. Ako se nalog o deportaciji izvrši, uvjet je da se više nema pravo vratiti u SAD", rekao je Hutchinson.

Na pitanje o dosadašnjoj praksi u sličnim slučajevima, Hutchinson je kazao kako "se to nije često događalo, ali je bilo takvih slučajeva. Obično se izvrši deportacija i to ja završetak slučaja". Dodao je kako će daljnji nadzor nad uvjetnom slobodom za Bušića preuzeti hrvatske vlasti.

Skupina hrvatskih političkih aktivista, predvođenih Zvonkom Bušićem, Imoćaninom poznatom po nadimku Taik, 10. rujna 1976. otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga, sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na neovisnost Hrvatske.

Zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali nakon što su na njihov zahtjev ti proglasi objavljeni u američkom tisku. Otmičari su prije otmice u jednom pretincu njujorške podzemne željeznice ostavili bombu, a preko pilota su proslijedili informacije o njoj. Ipak, prilikom deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray.

Glasnogovornik je kazao kako je Bušićevo saslušanje pred Komisijom za pomilovanje održano u svibnju te da ga je komisija posjetila u zatvoru.

Nakon što mu je sredinom 2006. odbijen za zahtjev za pomilovanje, Bušiću je kao novi termin za razmatranje zahtjeva određen srpanj 2008., no naknadno je određen raniji termin.

Na upit o argumentima Komisije za odluku o oslobađanju sada, u odnosu na odbijanje iz 2006., Hutchinson je rekao kako su zločini koje je počinio "prilično gnjusni" - otmica zrakoplova, eksplozija bombe u kojoj je ubijen jedan policajac, a drugi teško ranjen - i da je "zbog toga odslužio preko mjere od 30 godina".

Bušićevom presudom iz 1977. oslobađanje je predviđeno nakon 30 godina, a odslužio je 32. Na pitanje je li činjenica da je 2006. Bušić izveden pred Komisiju za pomilovanja u danima obilježavanja terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001., bacila drugo svjetlo na njegov zločin i utjecala na odluku da ga se zadrži u zatvoru dvije godine dulje od presudom predviđene kazne, Hutchinson je odgovorio negativno, ističući da komisija nastoji odvojiti takve utjecaje.

"Teško bih nogao reći da je to imalo neke veze. To treba biti individualna odluka. Najvažniji je kod odluke napredak pojedinca u zatvoru, da se utvrdi je li on u stanju voditi život u skladu sa zakonom".

Hutchinson je dodao kako je činjenica da je Hrvatska danas neovisna država, za što se Bušić borio, pridonijela odluci o pomilovanju. Bušić se od kraja 2006. nalazi u novoj zatvorskoj jedinici, namijenjenoj osuđenicima za terorizam, u zatvoru Terre Haute u Indiani, gdje su telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a međusobna komunikacija zatvorenika mora se odvijati na engleskom jeziku.

Bušić je u toj jedinici bio jedini nemuslimanski zatvorenik uz jednog kolumbijskog militanta. U Terre Haute je premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji.

Zvonko Bušić i njegova supruga osuđeni su na suđenju u Sjedinjenim Državama u prvoj polovini 1977. na doživotnu robiju, s tim da je on pravo na pomilovanje dobio nakon deset, a ona nakon osam godina zatvora. Preostala trojica - Petar Matanić, Slobodan Vlašić i Frane Pešut - osuđeni su na 30 godina robije. Danas su, osim Bušića, svi na slobodi.


Hrvatski list

JEDNOM I ZAUVIJEK - KAMELEON MESIĆ OPET LAŽE !

Obilježavajući tzv. Dan antifašističke borbe, trenutačni predsjednik je opet izrekao pregršt gluposti i hrpu laži. Ništa neočekivano od čovjeka koji ne zna ni zove li se Stipe ili Stjepan. Neuki predsjednik je posebno naglasio kako ono što on kaže o antifašizmu, komunizmu, ustašama i NDH, treba reći jednom i zauvijek.

Nesretnik je toliko puta u životu lagao, mijenjao stavove, strane, stranke i partije da ni sam više ne zna što zapravo misli. Naciji se preko javne televizije koja je prije JUTEL nego HTV, obratio sa posebnim naglaskom kako ono što on danas Slovak treba reći samo jednom i zauvijek.

Bilo bi suvišno i suludo osvrtati se na moralni lik, intelektualnu ograničenost i «državničku mudrost» Stipe, Stipice, Stjepana kameleona Mesića, da nije ove nove mesijanske uloge, kako će mudrost koju je danas izrekao biti rečena samo jednom i vrijediti će zauvijek.

Što on koji je sam sebe bezbroj puta uhvatio u lažima može reći jednom i zauvijek? Što je to značajno rekao i čime je ozario lica i izmamio široke osmjehe Vesni Pusić i Miloradu Pupovcu koji su se ljubavnički zaneseno došaptavali među posebnim uzvanicima iz prvog reda? Pozdravio je kameleon sa drugarice i drugovi. Jednom i zauvijek. Daj Bože! Dobio je snažan aplauz mrzitelja Hrvatske među kojima je bilo i nakaza sa crvenom zvijezdom petokrakom, nadam se jednom i zauvijek. Lagao je kako su se tzv. antifašisti borili za Hrvatsku. Oni su rušili Hrvatsku i borili se za Jugoslaviju.

Lagao je kako su 22. lipnja 1941. godine ustali u obranu Hrvatske, jer su po nalogu Staljina zajedno sa četnicima ustali protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Opet je pravim komunističkim jezikom mržnje nevine žrtve sa Bleiburga i Križnog puta proglasio zločincima, a antifašističke, komunističke, zločince uzorima.

Junački se isprsio ispred ustaša kojih nema, jer su ih njegovi divljački poklali i lažima popljuvali. Obećao je mladima kako će im on koji je prema prigodama bio: partizan, kameleon, ustaša, nacionalist, komunist, «pošteni» pokrovitelj mafije i kriminala i jedini borac protiv korupcije… jednom i zauvijek objasniti razliku između poštenih, dobrih i plemenitih partizana i divljih i zločestih ustaša.

Vratio nas je tovariš u 1945. Opet nam polupismeni komunistički zločinci onda, nožem i metkom, a danas putem JUTEL- a i Borbe nameću laži, kako su rodoljubi izdajnici a izdajnici rodoljubi.

Usprkos stoljetnih laži svaki pismeni Hrvat danas zna da su ustaše bili borci za hrvatsku neovisnost, a partizani, banditi koji su za račun Staljina i Beograda rušili hrvatsku neovisnost.

To su nepobitne činjenice.

Razdjelnica nije ideologija, ni fašizam ni komunizam već opredjeljenje za Hrvatsku ili za Jugoslaviju. Bez obzira koliko Mesić i mesići lagali, makar vladali cijelim medijskim prostorom, mladi su shvatili u Domovinskom ratu svu krhkost, providnost i bijedu njihovih laži.

Komunisit ili tzv. antifašisti su 1991 isto kao i 1941 ustali čak pod istim, zastavama i obilježjima, komunističkim i četničkim protiv Hrvatske. Iste bande koje su minirale pruge, bacale bombe na škole i glazbe i rušile crkve 1941 vršile su pokolje 1991 od Vukovara do Škabrnje. Rodoljubi su i prvi i drugi put branili Hrvatsku.

Razlika je samo u tome što su 1995 pobijedili rodoljubi a 1945 «antifašisti». Inače bi i 1995 svi bili ustaše, svi bi bili fašisti i svi bi skončali po jamama i logorima smrti. Opet bi nas mesićevi oslobodili slobode, neovisnosti i života.

Zato mesići, pusići, goldstajni i ostali pripadnici vučjeg čopora, pa ma koliko trenutno moći imali, pa ma koliko bezobrazno lagali, povijest ne mogu i ne će zaustaviti.

Nisu Hrvati ni 1941 ni 1991 bili fašisti, niti su Jugoslaveni ikada bili antifašisti.

Razdjelnica je jedino i onda i danas tko je za Hrvatsku neovisnost a tko protiv nje. Domovinski rat je bio prilika za sve. Srećom mnogi sinovi iz obitelji koje su ranije rušile Hrvatsku 1991 su prihvatili pruženu ruku pomirbe i zajedno s drugim domoljubima bez obzira na ideološke i stranačke razlike, puškom branili biološki opstanak i pravo Hrvata na samostalnost. Hrvatski branitelji su jedini stvarni antifašisti u Hrvatskoj, jer su se borili protiv komunističkih fašista i pobijedili ih. Nadajmo se jednom i zauvijek. Iako pobijeđeni u ratu, ipak su ostali snažni u mnogim institucijama i medijima. Svejedno, biološki sat im neumitno otkucava. Njima tzv. antifašistima. Ugasio im se i Feral. Bila je to značajna osovina zla . Hrvatska će ubuduće biti ljepša, sretnija, ekološki čistija jer se riješila smrada koji je širio Fekal. Zanimljivo i Fekal je bio antifašistički. Mesić bi opet mogao mijenjati stranu, crko mu je Fekal, a ističe mu skoro i mandat.

Hrvati sretan vam Dan Državnosti !

Luka Podrug


www.hrvatskipravasi.hr, 28 lipanj 2008.

Ivo Sanader laže o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Povodom Dana državnosti održana je svečana sjednica Vlade u povodu 17 godina hrvatske samostalnosti , a obilježena je raspravom o ustašama koju je potaknuo izdajnik Stjepan Mesić. Ivo Sanader je rekao da "mladima treba poručiti kako bi, da je pobijedila Nezavisna Država Hrvatska, Split, iz kojeg dolazim, bio u Italiji i ja ne bih mogao biti hrvatski premijer."

Premijer Ivo Sanader prije nekoliko dana izjavio je također kako je koncert Marka Perkovića Thompsona na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu bio štetan.

Koncert je bio miran i uspješan ali nemiran za mrzitelje Hrvatske ( Antifašiste i Srbe ) koji danas pokušavaju diskriminirati Domovinski rat od 1941 - 1945 i 1991 - 1995 godine.

Da premijer Ivo Sanader manipulira i laže govore činjenice :

DANAS U JEDAN SAT POSLIJE POLA NOĆI POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE UPUTIO JE OSOBNO PREKO DRŽAVNE KRUGOVALNE POSTAJE U ZAGREBU POVIJESNI PROGLAS HRVATSKOM NARODU:

Hrvatski narode !
Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Velika njemačka izjavila mi je večeras , da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu.

Hrvatski narode !

U ovom poviestnom času okupimo se svi pod jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga koje će u zajednici sa savezničkim njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovom času ljubavi prema Domovini i prema nesretnoj braći, koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovied, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati !

Poduprite svi hrvatsku vojsku u izvršavanju te njezine poviestne dužnosti. Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na vama izvršenih, pridružite se hrvatskim oružanim snagama, da vam domovi budu vaši ! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatske nije više ničim ograničena ! Hrvatskoj se vraća njeno more.

Zagreb, 09. rujna 1943.

Za dom spremni !

Hrvatski pravaši - Hrvatski pravaški pokret


Izvatci iz knjige
RAT
Tihomira Čuljka:

"….Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj kapitalista. Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili u vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije, kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante Markovića počeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć "menadžerskih" kredita. Postupak preuzimanja nelikvidnih poduzeća započele su najprije banke, koje su počele odobravati kredite s vrlo visokim kamatama, desetak posto mjesečno iznad stope inflacije, znajući kako poduzeća to neće moći vratiti. Neka društvena poduzeća su čak pod političkim pritiskom morala prihvatiti otplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita. Kada je došlo vrijeme naplate, banke su kredite zamijenile za dionice i udjele, čime su postale vlasnici najvećeg dijela privrede. Tada su te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkim direktorima i članovima svojih uprava. uz pomoć menadžerskih kredita, znajući kako ti krediti nikada neće biti vraćeni u realnom iznosu. Pojedini direktori su dobijali milijarde dinara kredita i njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvaciji poslije godinu-dvije 10% maraka bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi im ostajali kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovinu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Na taj način izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama. Kasnije, tragovi ovog postupka su uništeni u postupku sanacije banaka…"

"…Međutim, najveća pljačka državnog i društvenog kapitala izvršena je inflacijsko-financijskom operacijom pranja novca koja je knjigovodstveno potpuno legalna, a po pravilima znanosti o dobrom gospodarenju predstavlja čisti zločin. Ovaj zločin počinili su državni službenici te direktori državnih i društvenih poduzeća u periodu od 1987. do 1994, kad se raspadala jedna država i stvarala nova. Pouzdanici komunističkog sustava, koji su se u trenutku raspada Jugoslavije našli na ključnim položajima, odlučili su postati novi poduzetnici i to novcem iz partijskih, sindikalnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, mnogobrojnih SIZ-ova te likvidnih državnih poduzeća. Postupak je išao na sljedeći način: dinari su polagani na račune banaka uz minimalne kamate, bez devizne klauzule, što je bilo vrlo neracionalno u uvjetima visoke inflacije od 1987. godine do 1994, kada je novac sve brže gubio na vrijednosti. Taj novac su banke pod istim uvjetima, dogovorno, posuđivale odabranim privatnim poduzećima, štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Ovi su ga dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po vrlo visokim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu od više desetaka milijardi dolara prebacivali su u odabrane male austrijske banke pod nadzorom britanskih obavještajnih službi. Ovi su im omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključna pretpostavka za realizaciju ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća…."

"…Tijekom 1994, nakon puštanja u opticaj hrvatske novčanice kune, MMF, Svjetska banka, AID (Agencija za međunarodni razvoj) i WTO (institucije koje bivše kolonijalne sile koriste kao institucije za posrednu financijsku kolonijalizaciju svijeta) pokrenuli su postupak financijske agresije na Hrvatsku kao i na ostale države u tranziciji. Postupak je razrađen na temelju ekonomske teorije igara. Teorija igara kaže kako je igru moguće voditi protiv prirode i protiv inteligentnog protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv inteligentnog protivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima protivnika. Svaka planska aktivnost je jedna "igra" i suprotnost je stihijskoj aktivnosti. Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebno predvidjeti najoptimalnije poteze svih igrača i tada se igra pretvara u ono što se zove spletka, urota ili zavjera. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. Kako bi se mogli predvidjeti najoptimalniji protivnikovi potezi potrebno je znati što više podataka o njemu i njegovim saveznicima, tj. podatke o razvojnim projektima, kadrovima, tehnološkim i financijskim kapacitetima…."

"…Jedini način razotkrivanja zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti "prirodni saveznik", a tko "prirodni neprijatelj". Pri kreiranju "urote", a i pri obrani od "urote" dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao "teorija kuhane žabe" i "domino teorija" (domino efekt). Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak baciš u lonac s hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Ovaj psihološki efekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad protivnika i njegove "prirodne saveznike" navlačiš u zamku. U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se "efekt domina" koji se može pojačati namjernim širenjem dezinformacija ili panike. Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. Može se primjetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti ili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešće se je javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istom trenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-eu, a i u drugim državama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika. Domino efekt se znatno rijeđe znao događati u politici i to obično kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Npr. dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost od prenošenja revolucije, poput domino efekta i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjernici komunizma, ali neki su se razočarali pa su s time upoznali svoju javnost. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta…."

"…Jedna od razrađenijih međunarodnih "urota" je postupak financijske kolonizacije koji odgovara krupnom međunarodnom kapitalu, te njihovim lokalnim dobavljačima i distributerima, a istovremeno potpuno razara manja nacionalna poduzeća. Najveći gubitnici u ovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Globalni financijski igrači razradili su postupak koji je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje droge. Strani krediti na neoprezne države djeluju upravo onako kako droga djeluje na narkomane. Sve izgleda lijepo dok kredite (drogu) uzimaju, a teška kriza nastaje nakon što krediti (droga) prestanu stizati. To je postupak koji traje od 5 do 10 godina, najčešće se dijeli u tri faze, a svaka faza na nekoliko koraka. Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora - savjetnika iz MMF-a koji savjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza završi dolazi novi savjetnik koji djeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio prethodnik. Postupak je razrađen nakon američkog vojnog debakla u Vijetnamu, a usavršen nakon meksičke krize 1982. kad je MMF dobio ulogu svjetskog financijskog policajca. Tada su Amerikanci shvatili kako ono što ne mogu postići vojnim sredstvima, mogu financijskim operacijama. Pri tom koriste ogromna financijska sredstva koja su glavne angloameričke banke zaradile u međunarodnoj trgovini papirnatim dolarima oslobođenim Bretonvudske vezanosti za zlato, te petrodolarima zarađenim na trgovini naftom koja je tijekom dvije umjetno izazvane krize ponude sedamdesetih godina poskupjela preko 1000%.

Prva faza ovog postupka je izgrađena na osnovi "teorije kuhane žabe", a počinje sa plasiranjem velike količine kredita na tržište "napadnute" države. Kamata na takve kredite je vrlo promjenjiva promjeniva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit i Londonski City. Često su opravdanja za ove kredite u početku tvrdnje kako se time slabijim državama pomaže u borbi protiv inflacije. Naime, neodgovorne vlade koje svoje proračunske rashode ne mogu pokriti proračunskim prihodima, taj proračunski deficit rado pokrivaju tiskanjem novca u količini daleko većoj od porasta količine roba na tržištu. Rezultat je inflacija. MMF napadnutim državama nudi rješenje toga problema tako što brani tiskanje novca, a proračunski deficit pokriva kreditom iz inozemstva. Velika ponuda deviza dovodi do pada cijene deviza na tržištu napadnute države, što dovodi do naglog porasta uvoza roba široke potrošnje i istovremene propasti domaće proizvodnje i izvoza. Rezultat je skok iz inflacije u još gore stanje, tj. u prikrivenu deflaciju. Ako takva hiperponuda deviza duže traje, preživjeti mogu samo proizvođači koji imaju jaku carinsku zaštitu.

Kako bi takvih bilo što manje, brine se WTO, organizacija koja nastoji ukinuti carine za sve proizvode koje proizvode multinacionalne kompanije iz razvijenih zemalja. Kako bi strane kompanije mogle preuzeti kontrolu nad gospodarstvom, MMF zahtijeva donošenje zakona koji omogućuju brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta kapitala kako bi kapital mogao brzo doći, a u slučaju potrebe u nekoliko dana napustiti lokalno tržište. Kako bi lokalna poduzeća što jeftinije kupili, potrebno ih je uništiti, što se postiže i visokim kamatama na kredite. Time se formalno bore protiv inflacije, a zapravo onemogućuju pozitivno poslovanje poduzeća, izazivaju prikrivenu deflaciju te propast domaćih proizvođača. Na taj način multinacionalne kompanije na globalnom planu sve više stječu monopolski položaj na svijetskom tržištu rada, dok sindikati i sitni poslodavci organizirani na nacionalnoj razini postaju marginalni u sukobu s krupnim međunarodnim kapitalom.

Druga faza: Kad većina domaćih poduzeća propadne, dolazi do vala stečajeva. Tada strane multinacionalne kompanije po simboličnim cijenama kupuju sve što imalo vrijedi. U ovoj je fazi pod ucjenama Svjetske banke i MMF-a napadnuta država prisiljena prodavati i monopolska poduzeća te dopustiti slobodno određivanje cijena čak i monopolskim proizvodima. Devize od takve prodaje poduzeća strancima dodatno povećavaju ponudu deviza, što rezultira daljnjim rastom tečaja domaće valute, povećanjem uvoza i smanjenjem proizvodnje. Nakon ovoga MMF traži otpuštanje državnih uposlenika te smanjivanje socijalnih prava i plaća, formalno zbog smanjenja državnih troškova, a stvarni cilj je naći opravdanje za budući prekid daljnjeg kreditiranja. Ti se zahtjevi proširuju sve dok ne dođe do socijalnih nemira, nakon čega dolazi do pada vlasti i bijega kapitala, tj. treće faze prikrivene financijske kolonizacije.

Treća faza: Kad se strancima proda sve što imalo vrijedi, MMF obustavlja sve strane kredite te dolazi do nagle nestašice deviza, nakon čega nastaje panika te se naglo povećava i potražnja za devizama. Dolazi do domino efekta na financijskom tržištu, a rezultat je nagla devalvacija, daleko veća od dotadašnjeg postotka neusklađenosti deviznog tečaja. (Brazil je imao devalvaciju od 30% kada je došao u ovu fazu, Meksiko 50%, Rusija 70%, Argentina 70%, Turska 30%). Tek nakon toga novi vlasnici tvornica obnavljaju proizvodnju i zapošljavanje. Većina napadnutih zemalja dobrovoljno utrčava u pripremljenu zamku više puta uzastopno, sa stankama od desetak godina.

Takav scenarij MMF, Svjetska banka i AID primjenjuju godinama, od meksičke krize 1982. godine, a zahvaljujući korumpiranim "stručnjacima" i korumpiranim lokalnim političarima, on se uvijek iznova uspješno provodi. Svima njima koordinira američko Ministarstvo financija u suradnji s CIA-om, a znatan utjecaj imaju britanska, francuska i njemačka vlada, tj. njihova ministarstva financija.

Naime, do pojave MMF-a i Svjetske banke u međunarodnoj razmjeni izmjenjivala su se razdoblja suficita i deficita, a kao svjetska valuta funkcioniralo je zlato. MMF, Svjetska banka i slične međunarodne financijske institucije uspjele su gotovo ukinuti ciklične promjene deficita i suficita. Banke iz razvijenih zemalja daju sve veće kredite nerazvijenim zemljama, a zahvaljujući jamstvima MMF-a i Svjetske banke ne moraju brinuti o vraćanju. Političari iz nerazvijenih zemalja uzimaju takve kredite uz proviziju te taj novac prodaju na domaćem tržištu. Time tečaj domaće valute drže na nerealno visokoj razini, čime cijene domaće robe postaju nekonkurentne, izvoz se ne isplati, a uvoz se isplati. Glavni uvoznici su isti političari i njihovi prijatelji od kojih opet uzimaju proviziju te su njihovi privatni računi sve deblji, proizvodnja i standard u vlastitoj državi sve manji, a dug prema inozemstvu sve veći. Razvijenim državama takva politika odgovara; zarađuju na kamatama, zarađuju na prodaji vlastitih proizvoda, a garancija povrata su međunarodne financijske institucije, obavezni devizni depoziti (u inozemstvu) nerazvijenih zemalja u iznosu od 60% štednih uloga u bankama te privatni depoziti korumpiranih političara koji svoj privatni novac u pravilu drže u bankama razvijenih zemalja od kojih su uzeli kredite. Kada, zbog nerealnog tečaja, većina domaćih poduzeća dođe pred stečaj, banke razvijenih zemalja obustavljaju daljnje povećanje zaduženja. Stečaj mogu izbjeći samo ona proizvodna poduzeća koja su imala dovoljno jak utjecaj kako bi za svoje proizvode osigurala jaku zaštitnu carinu. Kako bi se dospjele rate mogle vratiti, države, planski uhvaćene u ovakvu kreditnu zamku, prisiljene su uništena poduzeća i banke koje su se vezale za takva poduzeća te nekretnine prodavati po simboličnim cijenama. Tada se pojavljuju multinacionalne kompanije koje jeftino kupuju sve što imalo vrijedi. Što lakšu provedbu navedenoga MMF i Svjetska banka nastoje pospješiti potezima kao što su nagla privatizacija, liberalizacija tržišta kapitala, visoke kamate na domaće kredite, tržišno određivanje svih, pa i monopolskih cijena. Pri tom strane multinacionalne kompanije obilato podmićuju lokalne političare s ciljem što jeftinije kupovine poduzeća i nekretnina, a o tom redovito izvješćuju matične obavještajne službe koje tako dobivaju sredstvo za ucjenjivanje lokalnih političara. Kada strane multinacionalne kompanije sve pokupuju, preko MMF-a traže prelazak na treću fazu prikrivene financijske kolonizacije, tj. namjerno izazivanje panike i socijalnih nemira nakon čega se strani kreditori povlače, dolazi do devalvacije domaće valute i vođenja politike realnog tečaja. Time domaća radna snaga i proizvodi postaju jeftini te multinacionalne kompanije koje su otkupile poduzeća i nekretnine ostvaruju dodatne profite…."

"…Od 1990. do 1993. projugoslavenska frakcija HDZ-a u suradnji s britanskim i srbijanskim službama te hrvatskim kriminalcima organizirala je izgradnju financijskih piramida s namjerom pljačkanja hrvatskih poduzeća i građana i rušenja financijskog sustava zemlje. Financijske organizacije koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih organizacija. Kriminalci koji su uzimali kredite bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijske piramide ostvarile su svoj cilj, srušili su financijski sustav napadnute države. Naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali su bez deviza koje su držali kod kuće ili u inozemstvu, ali je financijski sustav zemlje spašen, prije svega zahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva. CIA je kasnije isti postupak mnogo uspješnije ponovila u Albaniji. Albanija se nije znala obraniti, a rezultat je poznat…."

"…Tijekom rata najveći su hrvatski "izvozni proizvod" bili Hrvati na radu u inozemstvu. Ti su ljudi za vrijeme cijeloga rata slali, i još uvijek šalju, članovima obitelji u Hrvatskoj oko 3 milijarde dolara godišnje i nešto manje u BiH. Ovo je bio, i još je uvijek, glavni izvor deviza u Hrvatskoj. Najveći dio deviza iz BiH također je završavao u Hrvatskoj jer su bosanskohercegovački Hrvati uglavnom kupovali hrvatsku robu. Iako je tijekom cijeloga rata izvoz u BiH iz Hrvatske bio oko 8 puta veći od uvoza, mediji su uporno izbjegavali tu činjenicu te su širili zapadne obavještajne dezinformacije kako meka granica šteti Hrvatskoj. I početkom 2000. godine bi oko 50.000. zaposlenih u Hrvatskoj ostalo bez posla da je BiH prestala uvoziti hrvatske proizvode. …"

"... Švicarska, Norveška, Švedska, Finska i Island su europske države najvišega standarda i najveće stope gospodarskog rasta, a nisu članice EU. Uspjele su se oduprijeti briselskim birokratima, koje ne žele financirati, ponajviše tako što su sačuvale vlastite medije koji kvalitetno objašnjavaju vlastitom narodu prednosti i nedostatke članstva u EU. Većina europskih medijskih kuća danas je pod gotovo potpunom kontrolom raznih anglosaksonskih masonskih društava, koja su zahvaljujući suradnji s obavještajno sigurnosnim službama uspjeli ući u vlasničku strukturu većine velikih medijskih kuća. To je ostvareno metodama medijskog reketa koji se odvija po principu: ako želiš dobre tekstove o sebi moraš platiti, a ako želiš prikriti nešto što obavještajne službe znaju opet moraš platiti. Na taj način mnogi vlasnici medija, urednici i novinari ostvaruju ekstra prihod kojim su pokupovali većinu medija u razvijenom svijetu. Većinu su istočnoeuropskih, bivših komunističkih država, zapadne države uspjele financijski kolonizirati, a u tome su im pomogli i mediji koji su uvjerili vlastiti narod kako će propasti bez ulaska u EU. Bez znanja kreiranja vlastite sudbine većina ovih država je dobrovoljno uletjela u kreditnu zamku i vlastite unuke zadužila kupovinom automobila i sličnih nevažnih roba. Mogućim rastom EU te njezinim prerastanjem u sjedinjene države Europe (SDE) stvorit će se višenacionalni konglomerat u kojem će ljudi u jednom trenutku shvatiti kako je zajednički interes medijska izmišljotina. Hoće li se tada razviti strah od međusobnog pljačkanja ili će briselski birokrati stvoriti interes za opstanak, tj. organizirati pljačku okolnih naroda, pokazat će vrijeme. Ako prevlada strah, moguć je vrlo krvav raspad buduće projektirane SDE, a ako prevlada agresija prema van, moguć je nastanak najagresivnije države koja je ikad postojala. Agresivnost te buduće države već se može nazrijeti u postupku prema Austriji, a posebno prema potencijalnim članicama… Od svih međunarodnih institucija jedino je njemačka banka KfW (Kreditanstalt fur Wiederaufbau) pokušala voditi poštenu politiku prema Hrvatskoj i ostalim zapadnobalkanskim državama. KfW je izradila za balkanske države koncept razvoja realne ekonomije prema Marshallovom planu. Koncept je predložila SR Njemačka na sastanku osmorice u Kölnu, ali Washington Consensus mu se suprotstavio vetom. KfW je predlagao vođenje regionalnog razvojnog programa pod nazivom Balkanski fond s vrlo povoljnim kreditima (0,75% kamata na 40 godina) za hitne intervencije u infrastrukturi. KfW je kao sljedeći korak predlagao osnivanje Banke za obnovu u pojedinim zemljama koje bi brzo i učinkovito odobravale kredite. To su odbacili "donatori", a umjesto toga je osnovan "pakt o stabilnosti"…."

"…U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski i njemački bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Britanci su to učinili preko austrijskih banaka. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata Britanci su anonimnim kapitalom osvojili austrijsko financijsko tržište te su Austriju pretvorili u najveću europsku praonicu novca. To im je trebalo zbog financiranja obavještajno-sigurnosnih operacija prema Istoku. Čim se Varšavski pakt raspao, Britanci su austrijske banke kojima su upravljali počeli koristiti za prodor na srednjoeuropsko i balkansko tržište te su uz pomoć hrvatskih tehnomenadžera iz projugoslavenske, titoističke frakcije HDZ-a i ostalih stranaka pokupovali dio hrvatskih banaka. Kako bi ostvario monopol, britanski je bankarski lobi započeo tajni rat protiv konkurencije. Uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjeli su isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu britansku banku. Naime, u trgovini devizama uvijek netko gubi a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi. Kada su Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi ako ostanu u vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili hrvatskoj državi, a naplatili su se prema ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnom postupku otkupila Austrijska banka pod kontrolom anonimnog kapitala, a odmah potom Britanci su organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku. Preko Račana su plasirali informaciju kako su Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao i Riječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša na ove dvije banke i tako ih uništiti. Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za ovo može biti kažnjen višegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare. Nakon ovoga nitko se više nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one počele naručivati zakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova domaćih banaka i štedionica, , postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima. Tajni rat za obnovu Zapadno-balkanske federacije (Jugoslavija - Slovenija + Albanija) se nastavlja. (Na Sloveniju Francuzi i Britanci gledaju dugoročno kao na austrijski izlaz na more s ciljem njezina dugoročnog jačanja i pretvaranja u višenacionalnu državu suprotstavljenu Njemačkoj.)…"


Zagreb, 8. 6. 2008.

NORAC JE BIO I OSTAO SAMO HEROJ
Svi smo mi Mirko Norac, a Riva nam je cijela hrvatska domovina

U dodatku "Obzor" Večernjega lista, od 7. lipnja 2008. godine, objavljen je članak novinarke Silvane Perice, pod naslovom "Norac od heroja do zločinca" i nadnaslovom "Na prvi pogled, najveći tragičar sudskoga epiloga Domovinskog rata, koji preuzima i teret tuđih zločina. S druge strane, jedini je već dva puta osuđen za ratni zločin".

Članak započinje konstatacijom da je Mirko Norac mlad i proslavljen general Hrvatske vojske koji je od hrvatskoga pravosuđa već drugi put osuđen za ratne zločine nad srpskom stranom tijekom Domovinskog rata. Prvi put, kao što znamo, u Rijeci, za ratne zločine pri obrani Gospića, na montiranom suđenju bez vjerodostojnih dokaza i nepravedno na 12 godina zatvora, a drugi put na Županijskom sudu u Zagrebu, na isti način kao i prethodno, za ratne zločine nad srpskom agresorskom stranom u Medačkom Džepu, za vrijeme vojno-redarstvene osloboditeljske akcije Džep '93 u rujnu 1993. godine.

Novinarka se ne pita kako to da gotovo nitko ne odgovara sa srpske strane za strašnu agresiju i strašne poznate zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, posebno na gospićkom području, nego se pita da li Mirko Norac uopće shvaća da se tako (kako je on branio) ne služi domovini? Ja pitam misli li novinarka i njezini nalogodavci da agresor treba normalno ubijati Hrvate na njihovoj zemlji, protjerivati ih i sve pljačkati i rušiti, a da pri obrani od tih zločinaca nitko od njih ili na njihovoj strani nipošto ne smije stradati. Posebno, da li novinarka i njoj slični misle da je normalno da baš hrvatska država i hrvatsko pravosuđe, na temelju monstruoznih i montiranih optužnica, koje najviše dolaze s agresorske strane, izručuje stranim sudovima i, još gore, sama montirano sudi svojim braniteljima i pobjednicima, a ne sudi agresorima, ili ako nekima počne eventualno suditi, ubrzo ih amnestira i oslobađa krivnje, umjesto da štiti i zahvaljuje onima koji su toj državi i tome pravosuđu omogućili postojanje? Da ludilo i zločestoća budu veći, novinarka ujedno konstatira da ni Thompson, koji je 30. svibnja 2008. godine na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, na Dan branitelja Grada Zagreba i Dan Hrvatskoga sabora, održao koncert pred oko stotinjak tisuća, uglavnom mlade oduševljene publike, ništa ne shvaća, kada pozdravlja baš taj dan osuđenog generala Mirka Norca, na žalost u hrvatskome zatvoru, kao što je pozdravio i generala Antu Gotovinu i druge generale u Haagu, a na koncertu je, uz zagrebačke branitelje, bila i majka Kata Šoljić.

Novinarka također kaže: "Prije prvoga suđenja, 2001., na Norčevoj strani bili su mnogi. Danas od histerije 'Svi smo mi Mirko Norac' nema ni traga." Zaista, tako nešto može reći samo manipulacijom indoktriniran ili mržnjom zaslijepljen duh. Svaki čovjek zdravoga i slobodnoga razuma i osjećaja je mogao baš toga dana vidjeti i osjetiti raspoloženje i opredijeljenost zdrave mladosti hrvatskoga naroda.

Svatko tko ima oči, može vidjeti, i tko ima uši, može čuti da najveća većina hrvatskoga naroda najviše voli pravdu, istinu i svoju domovinu, te da generala Mirka Norca, kao i sve druge svoje branitelje nosi uvijek i za sva vremena u svojim srcima. Istinski, svi smo mi zaista Mirko Norac, a Riva nam je cijela hrvatska domovina.

No, jasno nam je da ta novinarka, naravno, ne piše tako sama po sebi, niti na svoju izopačenu ruku, kao ni drugi novinarski slabići, nego prema uputama i nalogu svojih iz centara moći dirigiranih urednika, kako bi osigurali svoju ponižavajući egzistenciju.

Tako isto čine i djelatnici, bez svoga dostojanstva i karaktera, u pravosuđu i mnogim drugim službama. Narod nema tko zaštititi od moćnih grabežljivaca svijeta. Bespotrebno je objašnjavati što smo sve kao narod prošli kroz povijest, a posebno u Drugom svjetskom ratu, poraću i nakon rata, u totalitarnom komunističkom sustavu, te u ovom obrambenom Domovinskom ratu. Na našu najveću žalost, i nakon Domovinskog rata, kada imamo svoju državu, u njoj nema nikakve zaštite za najbolje i najzaslužnije ljude, kao ni za sve moralne vrijednosti koje smo živjeli, koje živimo i koje su nas održale i koje će nas održati. Naši slavni i časni branitelji domovine su krivi pokvarenim moćnicima svijeta što su obranili zemlju i svoj narod od velikosrpskog agresora. Zato su naši generali i visoki časnici Hrvatske vojske po zatvorima i sudovima Haaga, a da naša tragedija bude veća, i same Hrvatske.

Bijedni poslušnici koji sudjeluju u toj farsi progona, bivaju nakon obavljenog prljavog posla promaknuti na više položaje i dobivaju nagrade od gospodara. Sigurno ih takvo ponašanje neće učiniti sretnima. Pošteni ljudi ni po koju cijenu ne bi htjeli biti na njihovom mjestu. Možemo ih samo žaliti, a vjerujem da će doći vrijeme kada će za svoja nedjela i odgovarati, dok sa Božje strane zaista sigurno neće ostati nekažnjeni!

Našim junacima, koji su najviše pogođeni nepravdom, možemo samo poručiti da budu hrabri i dostojanstveni, kao što su to bili kada je trebalo braniti svoju i našu domovinu. Neka uz Božju pomoć i potporu svih nas, poštenih ljudi, ustraju i na montiranim suđenjima u obrani svoga osobnog ljudskog, časničkog, dostojanstva Hrvatske vojske i hrvatskog narodnog dostojanstva, kao i do sada. Neka samo čvrsto vjeruju i nadaju se da će, uz njihovu i našu molitvu, uz Božju pomoć i potporu čestitih ljudi u zemlji i svijetu, pravda sigurno i brzo pobijediti.

To dostojanstvo je u najvećoj mjeri pokazao i dokazao mladi, hrabri i slavni general Mirko Norac, bez obzira na sve montirane optužbe, sudske postupke i dirigirane presude. Na isti način se, hvala Bogu, drže i ostali naši generali i drugi časnici i branitelji u Haagu i u Hrvatskoj, čiji montirani postupci su u tijeku.

Možemo biti njima samo zahvalni i na njih ponosni. Oni za nas nikada nisu i neće biti zločinci, kao što to nisu bili, počevši od Isusa Krista, ni toliki drugi pravednici kroz povijest, na žalost osuđeni kao zločinci!

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 1. 6. 2008.

"ČESTITKA" SUCA ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU, MARINA MRČELE, HRVATSKOME NARODU I HRVATSKIM BRANITELJIMA ZA DAN 30. SVIBNJA 2008. GODINE
(Uz prvostupanjsku presudu hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu)

Tridesetog svibnja 2008. godine, na Blagdan Presvetoga srca Isusova i Dan Hrvatskoga sabora, do 2001. godine državni blagdan - Dan hrvatske državnosti i Dan branitelja Grada Zagreba, dan kada je na Trgu bana Josipa Jelačića održan veličanstveni i dugo željeni i očekivani koncert hrvatskoga branitelja Marka Perkovića Thompsona, pred više od 100.000 oduševljenih mladića i djevojaka, upravo je na Županijskom sudu u Zagrebu izrečena i obrazložena skandalozna presuda hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu. Prvooptuženom Rahimu Ademiju izrečena je oslobađajuća presuda, a drugooptuženom Mirku Norcu presuda na 7 godina robije.

Naime, suđenje je započelo 18. lipnja 2007. godine, a optuženi su po zapovjednoj odgovornosti za navodne monstruozne ratne zločine Hrvatske vojske nad srpskim civilima i zarobljenicima, te pretjerano i nasumično granatiranje srpskih civilnih objekata u selima Medačkoga Džepa tijekom osloboditeljske vojno-redarstvene akcije Medački Džep '93, od 9. do 16. rujna 1993. godine. Postupak je preuzet od Haaškog tribunala, čije je tužiteljstvo pripremilo optužnicu na temelju materijala iz knjige Save Štrpca iz Beograda "Krvavi septembar u Medačkom Džepu" i njegovih 50-ak pripremljenih i prepariranih svjedoka. Ta optužnica se najprije pripremala protiv ponosnog i dostojanstvenog stožernog generala Hrvatske vojske Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske u to vrijeme. No, kako se general Bobetko najodlučnije i najhrabrije usprotivio takvoj izmišljenoj optužnici, te zbog psihičkih i fizičkih frustracija, pogubnih u njegovim godinama, prijevremeno preminuo i otišao u besmrtnu vječnost, optužnica je preinačena i namijenjena za zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić i u to vrijeme operativnog zapovjednika akcije Džep '93, generala Rahima Ademija.

S obzirom da general Ademi za političke i nemoralne moćnike svijeta i Hrvatske ne bi bio dobra meta, kako bi se ostvario cilj proglašenja Hrvatske vojske i hrvatske države zločinačkima, jer general Ademi, iako general Hrvatske vojske, ipak nije Hrvat, nego Albanac, ipak su poslušnici trebali naći nekoga povoljnijeg za te svrhe. To je bio legendarni mladi i hrabri branitelj Gospića, alkarski vojvoda, general Mirko Norac, već skandalozno i pravomoćno osuđen u Rijeci na 12 godina robije za ničim dokazane ratne zločine nad srpskim civilima. Kako Haaški tribunal, donekle držeći do svoga digniteta, ipak nije imao dovoljno elemenata za vođenje toga postupka, montažu je prepustio hrvatskome pravosuđu. Na tome je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, uz pomoć i prilagođavanje hrvatskoga sudskog sustava, radilo oko dvije godine, te haašku optužnicu od 10-ak stranica, na svoju sramotu i našu žalost, proširilo na više od stotinjak stranica, govoreći o jezivim detaljima iživljavanja nad žrtvama, prema materijalima Save Štrpca. Pripremano je na desetke svjedoka kod haaških istražitelja i naših istražnih pravosudnih službi, i kako sam ja odmah, od početka suđenja, vidjela i predvidjela, skovan je sotonski plan, prema kojemu, uz odgovarajuću suradnju, treba osloboditi generala Rahima Ademija, a bez obzira na činjenice, pravdu, moral i istinu, osuditi mladoga i dostojanstvenog generala Mirka Norca. Ovo sve naravno ne govorim napamet, već kao osoba koja je, u ime udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, nazočila i dobro pratila tijek svih rasprava, od samog početka suđenja, 18. lipnja 2007. godine, do završetka, 30. svibnja 2008. godine.

Tragična pozicija hrvatske države

Najprije mogu reći da smatram više nego žalosnim i tragičnim da je hrvatska država, Republika Hrvatska, prihvatila općenito, od 2000. godine, montirane haaške optužnice, i na temelju njih slala u Haag svoje najbolje i najzaslužnije sinove, branitelje i pobjednike u nametnutom velikosrpskom agresorskom ratu protiv Hrvatske. Takvo ponižavanje nedužnih pobjednika se nikada i nigdje u povijesti ljudskoga roda nije dogodilo. Još tragičnijim, sramotnijim i bjednijim smatram prihvaćanje da sama Hrvatska, u montiranim procesima, sudi svojim vlastitim herojima. To me podsjeća i slično mi je onim strašnim vremenima Domovinskog rata, kada su Hrvate u četničkim logorima tjerali da muče i tuku jedni druge, poput prisiljavanja oca da tuče sina ili sin oca, te brat brata. Samo takozvano suđenje pred Sudskim vijećem Županijskoga suda u Zagrebu, na čelu sa predsjednikom Vijeća, sucem Marinom Mrčelom, odvijalo se formalno gotovo besprijekorno, zaista kao jedna groteskna kazališna predstava. O svemu formalnom i formalno profesionalnom vodila se briga do u tančine, ali o moralnom dignitetu pravosuđa, pravdi i istini, te najvažnije, o žrtvama, nisam od najviše odgovornih zamjećivala nikakvu brigu. Budući da se prema međunarodnom pravu, općenito za pojam ratnih zločina, može prema zapovjednoj odgovornosti suditi samo počiniteljima na agresorskoj strani, a to su svi politički i idejni pokretači agresije, zapovjednici i počinitelji zločina, jer je agresija sama po sebi najveći ratni zločin, dok bi se na obrambenoj strani moglo suditi za zločin u ratu onim zapovjednicima koji bi direktno i dokazano zapovjedili zločin, što nije bilo poznatih slučajeva u našem Domovinskom ratu, ili suditi počiniteljima zločina i drugih kaznenih djela, a što je Hrvatska i činila, to ovaj postupak generalima Ademiju i Norcu nije imao nikakvog pravnog, a ni pravednog temelja. Dakle, to nije bilo suđenje, nego čisto nasilje. Prežalosno je da se u državi koja je bila žrtva najstrašnijih zločina sa agresorske strane, sudi braniteljima nedužnog naroda, koji su izlagali svoje živote najvećoj pogibelji i najvećim patnjama, te pobijedili i stvorili državu koja sudi njima za izmišljene zločine nad neprijateljskom agresorskom stranom. To je suđenje nad zdravim razumom i normalnim ljudskim osjećajima. Isto je kao kad bi u običnom životu netko sa najboljim nakanama izložio svoj život spašavajući drugoga od napadača, a kasnije ga spašeni optuži da je pri spašavanju ozlijedio napadača.

Pobjedničku, visoko profesionalnu i vjerujem najhumaniju vojsku u povijesti ratovanja, kao najsumnjiviju i optuženu za zločine nad najstrašnijim agresorom, ponižava se i secira svaka njezina zapovijed i svaki pokret na terenu, i to pred pravosudnim čimbenicima koji nemaju pojma ni što je, ni kakvo je ratovanje na život i smrt i koji su sigurno bili u mišjim rupama kada se od sudionika proživljavala najteža drama obrane od zločina. Jedino smo se mi, koji smo bili nazočni na tome sramotnom suđenju, sa žalošću nad tom tragedijom od suđenja, mogli diviti ustrojstvu te naše nove mlade vojske, časnicima koji su je stvarali i vodili, junaštvu i spremnosti na žrtve naših junačkih sinova. Spoznali smo da je ta vojska vodila brigu o svim elementima vojnoga umijeća i humanitarnog prava, te svim formalnim administrativnim elementima, iako naravno nisu znali da im se nakon pobjede može dogoditi sve ovo čega smo, na žalost, svjedoci. Razlika između Hrvatske vojske i pijane rulje četničkoga agresora i zločinačke jugoarmije, što smo mogli vidjeti na njihovim vlastitim VHS snimkama, je kao između neba i pakla. Ipak, danas nitko ne pita za njihove zločine nad Hrvatima i hrvatskom zemljom, nego, ako se slučajno nešto i započne, brzo ih se oslobađa svakog procesuiranja i odgovornosti za zločine... U takvoj situaciji, jedino što preostaje žrtvama, u ovom slučaju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, kako bi se od žrtve vinuli u visine moralnih heroja, budući da na drugi način ne mogu sebi pomoći, bilo bi osobno nesudjelovanje u prljavim igrama koje su im nametnute, nego maksimalno očuvanje svoga osobnog ljudskog, časničkog, dostojanstva Hrvatske vojske i hrvatskog narodnog dostojanstva.

Na to sveukupno dostojanstvo, pored časnog čovjeka, Hrvata, generala Mirka Norca, naravno je, kao čovjek i general Hrvatske vojske, bio moralno obvezan i pozvan i general Rahim Ademi, a također i kao pripadnik časnoga i patničkoga, Hrvatima prijateljskog albanskoga naroda. Zaista, to visoko dostojanstvo u svakom trenutku ovoga sudskoga postupka je pokazivao i u tome do kraja ustrajao viteški general Mirko Norac. Najveća mu hvala, od svega srca, i sigurna sam, uz Božju pomoć, da će se još puno toga promijeniti i da ga neprijatelji neće uspjeti uništiti, jer one koji Boga ljube i žive po Božjim zapovijedima ljubavi i dostojanstva, ništa i nitko ne može uništiti. Bog će im sve okrenuti na dobro, te sve njihove patnje nagraditi stostruko već u ovome životu. Također, i obratno, zločinci, zlobnici i nepravednici, kao ni svi oni koji šute, a trebali bi govoriti, sigurno neće ostati nekažnjeni. No, na našu veliku žalost, general Hrvatske vojske Rahim Ademi je, pod utjecajem svojih nazovi branitelja, odvjetnika Čede Prodanovića i njegove životne i profesionalne partnerice, odvjetnice Jadranke Sloković, te svoje nepromišljene supruge Anite, prihvatio svoje sramotno sudjelovanje u planu priznavanja izmišljenih zločina Hrvatske vojske, te izvlačenja sebe od odgovornosti za te navodne zločine, prebacujući krivnju na mladog generala, sebi podređenog, tada pukovnika, a sada generala Hrvatske vojske Mirka Norca. Taj plan sam ja odmah na početku suđenja prepoznala, tijek predvidjela i o tome pisala.

Pripremljeni plan

Naime, srž plana je to da pobjednička Hrvatska vojska, za osvetu zbog pobjede u akciji Džep '93, a i cijelom Domovinskom ratu, treba ispasti zločinačka, tako da bar jedan od optuženih prihvati i prizna zločine koji se iznose u optužnici. Ta uloga je namijenjena generalu Rahimu Ademiju, jer se unaprijed znalo da tu neistinu nikada neće prihvatiti general Mirko Norac. Iako je mladi pukovnik Mirko Norac, koji se već prije dokazao svojom hrabrošću i moralom u obrani domovine, u akciji Džep '93 bio zapovjednik samo IX motorizirane tenkovske gardijske brigade, te uz specijalnu policiju generala Mladena Markača i generala Željka Sačića, imao udarnu ulogu u toj akciji, njemu je trebalo namjestiti i neki izmišljeni Sektor 1, u kome su bile sve operativne postrojbe, a on da je bio glavni zapovjednik toga sektora. General Ademi, koji od početka, od svoga odlaska u Haag 2003. godine, po mome mišljenju sudjeluje u tome planu kriminalizacije Hrvatske vojske, putem i toga što je on jedini od hrvatskih osumnjičenika i optuženika išao u Haag u svečanoj odori hrvatskoga generala. To sigurno nije bilo slučajno, i on to ne bi mogao odlučiti na svoju ruku. Prema tome planu, trebalo je da u TV snimkama cijeli svijet vidi da su ratni zločinci hrvatski generali, a time i da je Hrvatska vojska agresorska, a srpska strana da je žrtva. Također je u daljnjem planu trebalo dokazati da je i u Medačkom Džepu, prema uzoru na raniji Nobilov plan, u njegovoj tobožnjoj obrani generala Tihomira Blaškića, postojala dvostruka ili paralelna linija zapovijedanja. Prema toj zamisli, brigadir Ademi, kao formalni operativni zapovjednik, nije imao, kao bivši oficir JNA, nikakve stvarne ovlasti u zapovijedanju. Dalje, njega su novi časnici, stasali u Domovinskom ratu, poput Norca, Gotovine i mnogih drugih, nazivali komunjarom, omalovažavali ga, marginalizirali, nisu imali povjerenja u njega, gotovo ga pravili budalom itd. Prava linija zapovijedanja je, po njima, išla od predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška, Bobetka, kapetana bojnog broda Davora Domazeta, te pukovnika Norca, generala Markača, Sačića i sličnih, a zaobilazila brigadira Ademija. To su trebali potvrditi i brojni svjedoci, časnici Hrvatske vojske, bivši oficiri takozvane JNA, a svi ti su prethodno, kao osumnjičenici, pripremani i po više puta pozivani kod haaških istražitelja. Neki su prihvatili taj plan, svjesno ili pod pritiscima, ucjenama i obećanjima, a neki pošteni, i čak veći broj od prethodnih, što su mi neki i osobno rekli, nisu ni po koju cijenu to htjeli prihvatiti.

Tako sam slušala više svjedoka, bivših oficira JNA, visokih časnika Hrvatske vojske, koji su govorili slično kao jaje jajetu, sve u istim planiranim klišejima, manje ili više zbunjeno. No, bilo je više svjedoka, bivših oficira JNA, također visokih časnika Hrvatske vojske, koji nisu podlegli pritiscima, i govorili su istinu, te demantirali plan Rahima Ademija i njegovih odvjetnika. Tu nema nikakve logike, jer je normalno da je akcija morala biti osmišljena u Glavnom stožeru, u najužem krugu, da je morala biti tajna, a da nisu imali povjerenja u brigadira Rahima Ademija, zar ga je bilo teško smijeniti i postaviti na drugu dužnost, a na njegovo mjesto postaviti drugoga povjerljivoga časnika, a ne praviti dvostruku liniju zapovijedanja? Bilo je dosta svjedoka, zapovjednika i političkih dužnosnika iz toga vremena, koji su također bili osumnjičenici pred haaškim istražiteljima, ali su ostali uspravni. Prema planu, trebalo je naći razloge počinjenja zločina od strane Hrvatske vojske, To je, po njima, nastalo zbog toga što se vojska trebala povlačiti nakon i po njima briljantne i brze pobjedničke akcije i dostignutih položaja, koje je trebalo napustiti.

Generali Norac, Markač i Sačić, te admiral Davor Domazet i više drugih zapovjednika kažu da, naravno, nisu bili zadovoljni zbog političke odluke o povlačenju, ali je svejedno povlačenje obavljeno bez ikakvih incidenata i nepravilnosti, prema dogovoru sa snagama UNPROFOR-a. Prema planu optužbe, admirala Domazeta se optuživalo da je on, kao predstavnik generala Bobetka, imao na terenu glavnu ulogu zapovijedanja, dok on u svome svjedočenju od 12. rujna 2007. godine kaže da je, kao načelnik obavještajne službe Hrvatske vojske imao veliku ulogu u pripremi akcije, a i savjetodavnu ulogu na zapovjednom mjestu u vrijeme akcije. Također je puno govorio i o strategiji jugoarmije i pobunjenih Srba na okupiranom teritoriju, koji su gotovo cijelu Hrvatsku stalnim granatiranjem više gradova, razaranjem i ubijanjem ljudi, a pogotovo Gospića, držali u strahu i agoniji, te da je bilo neophodno poduzeti tu akciju i odmaknuti njihove položaje od dometa ugroze gradova njihovim VBR-ovima. To su zapravo trebale onemogućiti postrojbe UNPROFOR-a, kanadski, francuski i ruski bataljon, ali oni su se dobro slizali s njima u raznim pijankama i nepodopštinama, da im ništa nije smetalo što oni rade protiv Hrvatske, pa ni preko 1.000 ubojstava preostalih starijih Hrvata u tim okupiranim područjima. Stožerni general Hrvatske vojske Petar Stipetić, bivši general jugoarmije, koji je 16. rujna 1993. godine potpisao sporazum o povlačenju Hrvatske vojske sa dostignutih položaja u akciji, po nalogu generala Bobetka, u svome višesatnom svjedočenju 11. rujna 2007. godine je govorio sve u okviru istoga plana i prema istim klišejima, samo perfidnije, pa čak iznoseći i čiste izmišljotine, podmetanja i podvale, o čemu bi ovom prilikom bilo preopširno pisati. Za generala Ademija i generala Norca je rekao da mu je žao što su oni na optuženičkoj klupi, da o njima ima najbolje mišljenje, ali da general Ademi stvarno nije imao nikakvo zapovjedno značenje, a da je general Mirko Norac bio vrlo hrabar i odlučan, bahat i drzak, ali bez prave vojne izobrazbe i da bi bilo bolje da je išao na vojno školovanje, te da je bio mlad i zaveden, a da je u Drugom svjetskom ratu imao iz obitelji pripadnike ustaškoga pokreta. Na to je general Norac rekao da je spreman sve žrtvovati za vjeru i domovinu, ali da ustaša nije imao u obitelji.

UNPROFOR nije prihvatio zajedničku komisiju za istragu

Od strane UNPROFOR-a, u svojim prvim izvješćima nakon povlačenja Hrvatske vojske, nisu pisali ni govorili o velikim nepravilnostima i zločinima. Nešto je bilo spomena, što je navodno i zapovjednik zbornog područja, brigadir Ademi, i javio generalu Bobetku, na što mu je on, prema Ademiju navodno odgovorio: "Koja vojska sadi cvijeće kada se povlači?" No, u to isto vrijeme, reagirao je i ministar obrane Gojko Šušak i načelnik glavnog stožera general Bobetko, te su postali i jednu komisiju na teren, o čemu je, kao svjedok, u rujnu 2007. godine govorio Ante Gugić, bivši djelatnik SIS-a i tada načelnik odjela kriminalističke policije. Rekao je da su oni na terenu pod našom kontrolom ispitali sve relevantne čimbenike, a kako nisu dobili nikakvo izvješće o počinjenim zločinima, kontaktirali su i sa predstavnicima UNPROFOR-a, tražeći da zajednička komisija pregleda teren pod kontrolom UNPROFOR-a, ali to UNPROFOR nije prihvatio. Oni su, zajedno sa Srbima, sve sami kontrolirali. Kasnije su pisali dogovorna izvješća o velikim zločinima i razaranjima, tj. dizanju u zrak srpskih kuća, ubijanjima civila, masakriranjima, zagađenjima svih bunara sa pitkom vodom i čestim eksplozijama dan prije povlačenja Hrvatske vojske.

Ta sva njihova naknadna izvješća i osobna svjedočenja o počinjenim zločinima Hrvatske vojske, sudac Mrčela je sa velikim uvažavanjem prihvaćao, čitao, slušao i prihvaćao kao vjerodostojne dokaze. Također je sa velikim uvažavanjem i razumijevanjem slušao sva osobna ili putem video-linka svjedočenja sa neprijateljske strane, iz Srbije ili nekih zemalja svijeta, čak i onih koji su u Hrvatskoj osuđeni u odsutnosti za teške ratne zločine, uz sve garancije da neće biti uhićeni. Koliko mogu biti vjerodostojne njihove monstruozne priče, kao ono nabijanje starije žene na kolac i sl., neka svatko procijeni sam. Svi ti svjedoci su prije iskaza na ovom suđenju po par puta razgovarali sa haaškim istražiteljima ili u beogradskom "Veritasu" Save Štrpca. Isto su sve te pripreme prolazili i svjedoci, časnici UNPROFOR-a. Koliko je to sve vjerodostojno, vidi se i po "lovačkim pričama", na žalost stvarnom izvješću kanadskoga bataljona na području Medačkoga Džepa u to vrijeme, gdje se govori o najvećoj njihovoj bitci iza Drugog svjetskog rata, koju su vodili protiv Hrvatske vojske, te čak ubili 26 Hrvata. Njih 800 u Kanadi je službeno dobilo najveća vojna odličja zbog vođenja te bitke, a da baš nije bilo ni trunka istine u tome, niti baš nikakvom incidenta. Među tim kanadskim vojnicima bilo ih je više podrijetlom Srba. Na žalost, hrvatska diplomacija nije reagirala na te laži, kao što je tijekom svjedočenja i od strane naših svjedoka bilo puno očiglednih montiranih laži i jasnih krivotvorina dokumenata, što za suca Mrčelu ništa nije značilo, a o čemu bi se mogla napisati opširna knjiga.

Prema montiranom planu uključeni svjedoci su govorili da je Hrvatska vojska činila zločine prije povlačenja zato što su tu sudjelovali, kao domobrani, domaći ljudi, koji su se osvećivali, te da su trebale biti uključene postrojbe iz udaljenih krajeva. To sve nema logike, jer stvarnih zločina nije ni bilo, jer je se vojska normalno i organizirano povukla, a sastojala se od domaćih ljudi, koji su poznavali teren, kao i od domobrana iz udaljenih krajeva Hrvatske. Također je normalno da vojnici, ako se nalaze u situaciji gdje se gine i ubija, jedva čekaju da ta situacija prestane i da se vrate što prije svojim kućama. Također se postavlja pitanje, zašto bi se vjerovalo neprijateljskim svjedocima ili UNPROFOR-u, koji je se sprijateljio s njima, kad nisu dopustili zajedničku komisiju, što bi bilo najnormalnije. Zašto ne bi mogli sami dizati već oštećene kuće u zrak, kako bi više optužili hrvatsku stranu, te zašto ne bi sami mogli zagaditi bunare, masakrirati mrtve i slično? Ako nema pravih materijalnih dokaza, nego samo svjedočenja, zašto bi vjerovali neprijateljskim svjedocima, a ne našim časnicima i generalima? No, hrvatski sudac Marin Mrčela, prema ishodu takozvanog suđenja, više vjeruje svima nego časnim generalima i časnim hrvatskim svjedocima. Na žalost, za generala Ademija, nema granica njegovu samoponiženju i prebacivanju odgovornosti za izmišljene zločine na sebi podređenog generala Mirka Norca. Naime, on govori da su ga svi ponižavali, a posebno general Bobetko, koji se ne može braniti, o čemu bi također bilo preopširno pisati. Kad bi to imalo bila istina, svaki normalan čovjek na njegovu mjestu bi odmah zamolio da ga smijene sa te odgovorne dužnosti. Ipak, prema drugim svjedocima, časnicima Hrvatske vojske, ta poniženja nitko nije vidio, nego su ga svi normalno cijenili, a kasnije je, kao što je poznato, i promaknut u čin generala Hrvatske vojske.

Završne riječi obrane optuženih i presuda

Odvjetnici generala Ademija u završnoj riječi nisu se ni osvrtali na optužbe o zločinima Hrvatske vojske, kao ni sam general Ademi u svojoj obrani. Za njih je normalno da su inkriminirani zločini učinjeni, ali za njih nije kriv Ademi, po zapovjednoj odgovornosti, nego general Mirko Norac.

Odvjetnici generala Norca, Željko Olujić i Vlatko Nuić, kao i sam general Norac, govorili su da sud nije dokazao ni jedan zločin koji bi počinio vojnik pukovnika Norca, niti da bi drugooptuženi general Norac znao za bilo koji zločin njemu podređenih, te da nije bilo nikakve pravne osnove za vođenje ovoga postupka, zbog čega oni predlažu oslobađajuću presudu za svoga branjenika.

No, Sudsko vijeće, na čelu sa sucem Marinom Mrčelom, donosi skandaloznu prvostupanjsku presudu da su zločini dokazani i drugooptuženog generala Mirka Norca osuđuju na 7 godina zatvora, a da se njegov nadređeni, general Rahim Ademi, oslobađa svih optužbi. Dakle, donosi se sramotna presuda, ponižavajuća za Sudsko vijeće, suca Marina Mrčelu, hrvatsko pravosuđe i hrvatsku državu. Jedan mlad čovjek, vitez Domovinskog rata i moralni vitez, osuđuje se, pored već presuđenih 12 godina, na još dodatnih 7 godina. Znači, hoće mu se uništiti život i budućnost, što čvrsto vjerujem da Bog neće dopustiti. Rahim Ademi, na žalost hrvatski general, koji je svojim držanjem ponizio sam sebe, nakon presude tobože slavi sa onima koji su ga do toga doveli. Njegova žena Anita kaže, u Večernjem listu od 31. svibnja 2008. godine, između ostalog: "Da se danas vratim u vrijeme početka rata, ne vjerujem da bih Rahimu dopustila da se priključi Hrvatskoj vojsci." Znači, ostavila bi ga u zločinačkoj jugoarmiji. Tako je pokazala svima tko je njezin Rahim, kojeg je svela na razinu jednoga objekta i svoga vlasništva. Tako se, na žalost, i ponašao u trenucima ponižavanja Hrvatske vojske, koju, hvala Bogu, moralno spašavaju slavni generali Mirko Norac, Ante Gotovina i njima slični.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Hrvatski list

PRAVNA DRŽAVA PO RECEPTU UREDA PREDSJEDNIKA

«Krajnji je čas da se svi hrvatski građani, a osobito vjernici katolici, počnu baviti medijima, pratiti ih s puno više kritičnosti, bolje i dublje ih razumijevati, i to ne samo po onome što je vidljivo na prvi pogled nego i po onome što je u pozadini medijskih uradaka i samih medija…»

Ističe ovo između ostaloga, urednik Glasa Koncila u svom komentaru od 11. svibnja 2008. godine. Teško je shvatiti zašto šute vjernici dok se napada Crkva, zašto šute branitelji dok se napada Domovinski rat, zašto šute rodoljubi dok se napada Franjo Tuđman, zašto šuti većina pred orkestriranim lavežom, organizirane i drske manjine.

Devedeset posto deklariranih katolika svojom pasivnošću, dopušta šačici moćnika svakodnevno vrijeđanje Crkve, rastakanje svih moralnih vrijednosti društva i nametanje kvaziliberalnih, izopačenih, prečesto protuprirodnih ideja i zakona. Kako je moguće da mnoštvo vjernika koji sa oduševljenjem slušaju svoje biskupe i svećenike, izlaskom iz prostora crkve podanički šuti i povlači se pred agresivnom nekršćanskom manjinom.

Zašto nekada hrabri i odvažni borci za istinu i pravdu odjednom postaju ponizne, ljigave i nedostojne kukavice? Zašto se ti isti danas ne usude lažljivcima reći da su lažljivci a lopovima da su lopovi? Gdje su nestali odvažni sinovi i kćeri koji su hrabro stradavali i robijali u komunizmu, a u Domovinskom ratu bili spremni život žrtvovati. Jesu li se ustrašili, razočarali, umorili ili su naprosto medijski ignorirani pa se stječe dojam kako ih nema iako su živi i zdravi.

Doista, jedna mala organizirana grupica ljevičarskih medijskih terorista godinama maltretira cijelu javnost, cijelo društvo i uporno nameće stavove protivne raspoloženju većine. Ovih dana je obljetnica rođenja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Čovjeka kojega kao utemeljitelja neovisnosti iznimno poštuje ogromna većina hrvatskog naroda i čija popularnost u narodu sve više raste. Usprkos stava većine, jedan medijski ljigavac i dvorski poltron piše kako Franjo Tuđman ne zaslužuje rehabilitaciju. Od koga i zašto bi bio rehabilitiran? Vjerojatno zbog uspostave neovisne Hrvatske.

U isto vrijeme kreće medijska štafeta kojom se slavi rođendan jugoslavenskog diktatora. Zanimljivo, hrvatski predsjednik ne zaslužuje rehabilitaciju, a jugoslavenski diktator se slavi i časti u Hrvatskoj. Krajnji je čas, ali ne samo da shvati kako poziva Glas Koncila, već da se uspavana vjernička, hrvatska većina usprotivi, medijskim i političkim uzurpatorima koji nam krivotvore prošlost, truju sadašnjost i oduzimaju budućnost. Radi neshvatljive i već legendarne naivne hrvatske šutnje na djelu je potpuna inverzija vrijednosti. Sudionici Domovinskog rata izvrgnuti su sramu, poniženju i progonu, umjesto ponosa i časti. Niti jedna obljetnica iz Domovinskog rata se primjereno ne obilježava. Mlađe generacije pojma nemaju tko su zapravo bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko … jer se njihove obljetnice rođenja i smrti koriste za posmrtne obračune sa njima i njihovim djelom.

Zato se slavi i obilježava izmišljeni rođendan najvećeg krvnika u povijesti hrvatskog naroda, čovjeka lažnih imena i lažnih biografija, ali stvarnih zločina, jugoslavenskog diktatora na čijem pogrebu su se istina okupili mnogi svjetski državnici, diktatori a i po koji ljudožder.

Zločin je zločin uče nas zagovornici suđenja hrvatskim braniteljima, isti oni koji ne dopuštaju suđenja partizanima, amnestiraju četnike, ubojice i lopove iz svojih ureda. Tužna je i jadna država u kojoj je vjerojatno više kaznenih djela počinila ekipa iz ureda predsjednika i njihovi štićenici, nego cijeli jedan kat robijaša u Lepoglavi. Otac i sin Josip Perković i Saša Perković, pod zaštitom su «poštenog» Mesića i «legaliste» Bajića iako jednoga traži Njemačka a drugoga Austrija. Tko se usudi priupitati za Budimira Lončara ili Savkina zeta u INI Tomislava Dragičevića, ili za Mesićeve kćerkice, rodbinu i prijatelje. O vezama «poštenog» ureda sa organiziranim švercom nafte, oružja, droge, te ruskim, libijskim i albanskim podzemljem… javnost će ponešto saznati tek poslije kraja mandata čovjeka koji ima neobjašnjivu zaštitu Sanadera i HDZ – a, iako ih kao povremeno napada.

Zločin je zločin, međutim postupci se u Hrvatskoj pokreću tek kada politika to odluči i protiv koga odluči. Za sada predsjednik ne dopušta postupke protiv sebe i svojih, to je pravna država, je li tako Mladene Bajiću?

Luka Podrug


Prenosimo . . .

GODINAMA SE LJUDIMA GOVORI DA JE KEMOTERAPIJA JEDINI NAČIN DA SE POKUŠA ( "POKUŠATI" JE PRAVI IZRAZ) ELIMINACIJA RAKA.
JOHN HOPHINS GOVORI DA POSTOJI I DRUGI NAČIN.

Kako se nositi sa rakom prema Johnu Hophinsu?

1. Svaka osoba posjeduje stanice raka u svom organizmu. Stanice raka se ne mogu identificirati standardnim testovima, sve dotle dok ne dostignu broj od nekoliko milijardi. Kada liječnici kažu pacijentu da više nema malignih stanica, poslije terapije, to samo znači da se testom ne mogu identificirati stanice raka, jer je njihov broj smanjen na nivo koji se ne može registrirati.
2. Stanice raka se pojavljuju u životu svakog čovjeka 6 do 10 puta.
3. Kada je imuni sistem čovjeka dovoljno jak, stanice raka se uništavaju i spriječava se njihovo umnožavanje.
4. Kada osoba ima rak to nagovještava da je došlo do smanjenja hranjivih materija. Razlozi se mogu tražiti u genetici, životnoj sredini, hrani ili načinu života.
5. Da bi se ovo smanjenje nadoknadilo, potrebno je promijeniti ishranu kako bi se poboljšao imuni sistem.
6. Kemoterapija podrazumijeva uništavanje stanica raka, ali također uništavanje i zdravih stanica u koštanoj srži i digestivnom traktu, a također može doći da oštećenja jetre, bubrega, srca, pluća i dr.
7. Zračenjem se, pored uništavanja stanica raka, sagorijevaju i oštećuju i zdrave stanice i organi.
8. U početku se kemoterapijom ili zračenjem smanjuje veličina tumora. Međutim, daljnjom primjenom kemoterapije i zračenja, nema više rezultata kod eliminacije tumora.
9. Kada u organizmu ima previše toksina nastalih kemoterapijom i zračenjem, imuni sistem je poljuljan ili uništen, što dovodi do toga da osoba postaje podložna raznim vrstama infekcija i drugim komplikacijama.
10. Kemoterapija i zračenje može dovesti do mutacije stanica koje postaju rezistentne i teško ih je uništiti. Operacijom se također može uzrokovati širenje stanica raka.
11. Preporučuje se da stanice raka ne treba hraniti i tako poticati njihovo umnožavanje.

a. Šećer hrani stanice raka. Izbacite šećer i time ćete odstraniti vrlo značajnu hranu stanicama raka. Zamijene za šećer su takođe štetne. Bolje su prirodne zamijene u vidu meda ili melase, ali u vrlo malim količinama. Kuhinjska sol posjeduje štetne dodatke koji joj daju bijelu boju. Umjesto nje preporučuju se Bragove amino-kiseline ili morska sol.

b. Mlijeko potiče organizam da proizvodi sluz, pogotovo u digestivnom traktu. Sluz hrani stanice raka. Izbacivanjem mlijeka i zamjenom sa nezaslađenim soja mlijekom, stanice raka će "gladovati"
c. Stanice raka bujaju u kiselom okruženju. Mesna dijeta je kisela i bolje je jesti ribu i malo piletine nego junetinu i svinjetinu... Meso također sadrži životinjske antibiotike, hormone rasta i parazite, koji su svi štetni, pogotovo za oboljele od raka.
d. Dijeta koja se sastoji od 80% svježeg povrća i sokova, žitarica, klica, jezgra i malo voća stvorit će alkalnu sredinu u organizmu. 20% ishrane može biti kuhana hrana, uključujući fažol. Sokovi od svježeg povrća proizvode žive enzime, koji se lako apsorbiraju i dospijevaju na stanični nivo u roku od 15 minuta, čime se hrani i potiče razvoj i rast zdravih stanica. Da biste omogućili živim enzimima da stvaraju zdrave stanice, pokušajte piti svježe sokove od raznog povrća. Jedite sirovo povrće 2 do 3 puta na dan. Enzimi se uništavaju na temperaturi od 40˙C.
e. Izbjegavajte kavu, čaj, čokoladu jer imaju visok nivo kofeina. Zeleni čaj je mnogo bolji i ima sastojke koji pomažu borbu protiv raka. Treba piti nezagađenu ili filtriranu vodu da bi se izbjeglo konzumiranje toksina i teških metala, koje sadrži voda iz slavine. Destilirana voda je kisela i treba je izbjegavati.

12. Proteini iz mesa se teško probavljaju i potrebno je mnogo enzima za probavljanje. Neprobavljena hrana ostaje u utrobi i uzrokuje stvaranje dodatnih toksina.
13. Zidovi stanica raka prekriveni su otpornim proteinom. Suzdržavanjem od konzumiranja mesa oslobađa se više enzima, koji napadaju proteinske zidove stanica raka i omogućavaju prodor obrambenih stanica koje uništavaju stanice raka.
14. Neke materije podižu imuni sistem (IP6, flor, antioksidanti, vitamini, minerali EFA i dr.) i omogućavaju da obrambene stanice organizma uništavaju stanice raka. Vitamin E omogućava ubijanje stanica raka, što predstavlja normalnu reakciju organizma u uklanjanju oštećenih, nepoželjnih i nepotrebnih stanica.
15. Rak je bolest uma, tijela i duha. Aktivan i pozitivan um pomaže u savladavanju raka. Bijes, netolerancija i gorčina stvaraju u tijelu stres i kiselost. Njegujte duh ljubavi i praštanja. Naučite da se opustite i uživate u životu.
16. Stanice raka ne napreduju u sredini sa puno kisika. Tjelesne vježbe i duboko disanje dopremaju više kisika do stanica. Terapija kisikom osigurava uništavanje stanica raka.

Dioksin je visoko toksičan

1. Ne koristite plastičnu ambalažu
2. Ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama
3. Ne koristite plastično suđe u mikrovalnoj pećnici.

John Hophins je ovo napisao u svojim novijim člancima. Ovo je također dostavljeno i Vojnom medicinskom centru Valter Rid.

Kemijski element Dioxin uzrokuje rak, posebno na dojci.
Dioksin je visoko toksičan za stanice našeg organizama. Zato ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama jer se na taj način oslobađa dioksin iz plastike. Nedavno je dr Edvard Fudjimoto, welness manager u bolnici Castle, govorio na televijiji o zdravstvenim rizicima. Tada je govorio o dioksinu i njegovom štetnom djelovanju na ljude. Rekao je da ne smijemo grijati hranu u mikrovalnoj pećnici u plastičnom suđu. Ovo se pogotovo odnosi na hranu koja sadrži masnoće. On navodi da kombinacija masnoće, visoke temperature i plastike oslobađa dioksin koji prodire u hranu i na kraju u stanice organizma. Umjesto plastike on preporučuje uporabu stakla, kao što je vatrostalno, pireks ili keramika, koji ne sadrže dioksin. Dakle, hrana koja je pakirana u plastiku, mora se izvaditi i podgrijati u nečem drugom. Papir se može koristiti ako znate od čega je izrađen. Ipak je najsigurnije koristiti vatrostalno staklo. On je također podsjetio da su neki restorani brze hrane zamijenili plastičnu ambalažu sa papirnom. Dioksin je bio jedan od razloga. Također je podvukao da je plastična ambalaža jednako opasna i ako se koristi za poklapanje sudja u kome se grije hrana u mikrovalnoj pećnici.
Umjesto plastike, upotrijebite papir za pokrivanje hrane u mikrovalnoj pećnici.


Šibenik, 20. svibnja 2008.

Prevjeravanje bosanskih katolika

( Istinita pripovjest )

Ovaj događaj seže negdje na početak 18. stoljeća, kada se u Travniku prvi put na vezirskom stolcu našao zlokobni Ali-paša Hećimović. Taj osmanski ratnik, Hećim-oglu, kako kažu osmanski izvori, rođen je 1689. u Istambulu i, dalje kažu izvori, otac mu je porijekla sa "Zapada". Možda je došao iz Like, gdje i danas u okolici Perušića ima Hećimovića? Možda, a zašto da ne? Njega spominje i srpski pisac Andrić, u Travničkoj hronici, kao strašnog Ali-pašu, na čiji pomen samo imena drhtali su bosanski ajani. On je kako-tako zaveo red u kaotičnoj Bosni. A čuo sam da ga ni danas u Bosni ne vole. Bio je mršav, tamnoput i plavih očiju, neženja a ni harema nije imao. Samo mu je na pameti bila borba i dobrobit Osmanskog carstva.

Osmansko carstvo je bilo ustrojeno u tzv. "miletski" sustav (tur. milet - narod) tako da je svaki (priznati) nemuslimanski narod imao svoju unutarnju autonomiju, a prema islamskom pravu, kao zimije-štićeni, imali su sultanovu "zaštitu". Bosanski katolici (Hrvati) nisu imali nikakvu zaštitu, jer nisu imali druge države (i bolje da nisu, danas se vidi koliko ih "štiti" njihova matična država - Hrvatska), s tim, gore po njih, da im je vjerski poglavar bio rimski biskup. Naime, rimski biskup - Papa - imao je vojsku i aktivno je ratovao protiv osmanske države. Tim gore po bosanske katolike.

Tako da su ondašnji pravoslavci, današnji Srbi, često posezali za prevjeravanjem bosanskih katolika, kako bi od katolika ubrali vjerski porez, što im je sultanov ukaz (miletski sustav) dopuštao. Stanovit broj katolika je spontano, a i pod pravoslavnom propagandom, prešao na pravoslavlje 1583. u vrijeme korekcije kalendara pape Grgura VIII. Naravno, Hrvati su već tada pokazali crte ludosti: radi kalendara mijenjati vjeru!?

Omiljeni posao pravoslavnih vladika je bilo da tuže katolike lokalnom kadiji, da je to ista vjera (katolička i ortodoksna) i, budući da je ista vjera, dužni su prema miletskom sustavu plaćati vjerski porez lokalnom vladiki. Još su tvrdili da su oni, katolici, tek otpadnuti od pravoslavalja.

I tako se jedan vladika zvornički, porijeklom Grk, jer su u to vrijeme pravoslavnom crkvom upravljali većinom Grci, uputi u Travnik na noge kadiji, tužiti i dobiti parnicu da katolici plaćaju porez. I iskoristio je dolazak novog kadije, kojeg je iz Sirije doveo strašni Ali-paša Hećimović, da ušićari štogod.

Saslušao kadija vladiku i pozvao fratre iz obližnjeg čuvenog samostana, na čelu s poglavarom. Razlika između katoličke i pravoslavne vjere je u nekim dogmatskim sitnicama i tek teolozi mogu shvatiti i objasniti razliku. Jedna od najveći je što kod katolika Duh sveti prelazi i na oca i na sina, dok kod ortodoksa Duh sveti prelazi prvo na oca te s oca na sina. Nu, tko će u paklenoj Bosni misliti na "priijelaze" Duha svetog.

Parnica teče, kadiji dosadno da mora slušati nevjernike. Potjerao bi on njih sve, ali boji se Ali-paše koji uvijek krvoločno čeka kakav prekršaj kod svojih podređenih.

Fratri, sve sami doktori rimski upinju se dokazati kako to nije ista vjera, isti narod. Jok! Kako se parnica giba kraju, vladika je sve življi, već mu "latinski" dukati zveče u kesi.

Jednog dana kadija obavijesti da sutradan donosi presudu. Fratri su znali da su izgubili, da je narod izgubljen. Vladika likuje, zajedno s onom šačicom travničkih vlaha kod kojih je odsjeo. Navečer u blagovaonici sjede fratri pokunjeni, nujni, pokisli - ni takli nisu jelo. Šute i gledaju se.

Oko stola ih dvori jedan laik, neki Petar, izbjeglica iz Like. Valjda je tamo neko nedjelo učinio, zbog čega je morao bježati. U samostan su ga primili i svoje poslove laika obavljao je poslušno i smjerno. Uvijek je bio tih i šutljiv.

Pita ih laik, hoće li jesti - iako vidi da nisu takli jelo. Oni rekoše neka nosi i dalje ostaše sveudilj šuteći sjedjeti u ćenakolu.

Kada je Petar odnio posuđe s jelom, uredio blagovaonicu, evo ti ga opet. Naravno, on je sve slušao i sve je znao. On će:

- Čujte, biste li vi mene sutra poveli na sud, da ja kažem koju riječ kadiji i da nešto priupitam vladiku?
- Ta, dobri Petre, kako ćeš se ti, tako neuk i nepismen, parabočiti s kadijom, kada mi, u Rimu školovani, nismo uspjeli?
- Pa baš zato, nemamo što izgubiti!
I fratri pristadoše.

Eno ih ujutro u Travniku, na šerijatskom sudu, i vode i Petra, obučenog po fratarsku. Vladika ulazi u sudnicu, gleda s visoka, sav naprndačen, naduven kao sultanov paun i ne vidi u svojoj oholosti novog "fratra".

Kadija otvori parnicu pitanjem, ima li tko što primjetiti prije nego donese presudu. Vladika odmah veselo kaže da nema. Samostanski prior iziđe pred kadiju i reče:

- Časni kadijo, noćas nam je s nauka iz Rima stigao naš subrat fra Petar i on se želi s nekoliko riječi obratiti sudu i tužitelju.
- Može, fratre, ali brzo.

Iziđe pred kadiju laik i okrenu se vladiki i ovako ga upita:

- Vladiko, znaš li mi reći koliko ima Apostola?
- Budalo, latinska, pseto rimsko, tko to ne zna: ima ih dvanaest.
- Dobro. Vidim da znaš. A možeš li mi ih imenovati, spomenuti imenom, jednog po jednog.
- Kako da ne, pseto latinsko: Simon zvani Petar, Andreja, Mateja, Jakov, Jovan....
I nabroji ih vladika sve, bogme sve. Kad, na to će laik iznenada:
- A Muhamed?
Na spomen Muhamed, poluuspavani kadija se trgnu i naćuli uho, nikad se ne zna, treba biti oprezan. I zaptije se prenuše, za svaki slučaj.
Na to će vladika, ne sluteći Petrovu zamku, oholo nastaviti.
- Muhamed, kakav Muhamed?
- Pa, vladiko, lijepo si ti meni nabrojao dvanaest Apostola, no nisi među njima spomenuo Muhameda, džele šanuhu-a!

Kadija se pretvorio u uho. Zaptije su već na nogama, njuše krv. Vladika zaslijepljen latinskim dukatima, zaboravi namah gdje i pred kim se nalazi. Te osorno nastavi:

- Pseto latinsko, vasceli svet zna da Muhamed nije nikakav Apostol, Muhamed je lažni prorok, varalica, lopov i bludnik. Eto, to je Muhamed.

Kad to ču kadija travnički, skače na noge, zove zaptije. Udare vladiki dvadeset udaraca na svaki taban, osude ga na globu sa sto dukata i bace ga u tamnicu dok ne donesu dukate. Fratre otpravi u samostan.

I tako laik Petar svojim umom spasi travničke katolike da ne postanu Srbi.

Jusuf Ali Hećimović


Navik on živi ki zgine pošteno!


Arhiva

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
broj posjeta
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2008. Sva prava pridržana