HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade


Propustili ste - pročitajte

DAN ZAHVALNOSTI A. D. MMVIII

Ludo i zlehudo hrvatsko ljeto - collage

Eto, dolazi nam još jedan Dan domovinske zahvale, bit će valjda nešto licemjernih veleizdajničkih govorancija, ponešto zastavica, odora pomalo, dozirano, koliko se pristoji da ne dražimo gospodare militarističkim provokacijama. Jest, nismo suvereni, nismo svoji. Pa imamo li razloga biti uopće zahvalni? Zbog čega? Na čemu? Na državi? Stvorili smo je u ratu protiv Srba, dotukli u miru hrvatskim snagama. Na vojsci? Obranila nas je i oslobodila, da bismo je nakon pobjede pretvorili u rulju luđaka i prosjaka, a zapovjednike izručili neprijateljskom sudu. Što da dakle slavimo? Kako slaviti, kako se radovati, kada je ovako kako jest? A jest ovako:

Dok nas čitavoga ljeta žuta općila zasipaju "informacijama" o najsvježijim nesrećama, ubojstvima i samoubojstvima, Kosorica nam Nazionale blati ustaške junake, predsjednik nam Burduš Fikus blebeće o svemu i svačemu već prema običaju, fifice se kurvaju na Zrću, prometni zastoji zastaju i stoje, turisti dolaze, ne dolaze i odlaze, slavna spisateljica Nives Zeljković-Celzijus-Drpić niže uspjeh za uspjehom, sveti se otac Papa, duhovni poglavar hrvatskih katolika, ispričava navodnim žrtvama unutarcrkvenih pedofila, urođenicima i klokanima, otvaraju nam, uz sudjelovanje stotinjak hrvatskih gombaša, Olimpijske igre u komunističko-kapitalističkoj Kini, mafijaški obračun dolazi glave Tvrtku, sinu pjesnika Tomičića, hrvatski kapetan Laptalo u srboljubnoj Grčkoj pada na dugogodišnju robiju po "zapovjednoj odgovornosti" a la Haag, srpski kolovođa Karadžić ide u Haag na koju godinicu, a Hrvati, kojima je Haag noćna mora, orgijaju oduševljeni "pobjedom pravde", talijanski sud odbija suditi crnogorskom generalu Iliji Brčiću, koji je s broda-razarača nemilice granatirao hrvatske otoke, srpsko-židovsko-komunistička družba na čelu s Pupovcem, Tolnauerom i Milanovićem evocira 27. jula u Srbu srpski četničko-partizanski genocid, u pulskoj Areni engleski glumac Christopher Lee izaziva ekstatične ovacije okupljene istrijansko-jugoslavenske i srodne publike evocirajući tobožnje "Titovo NE Staljinu", na "Splitskom ljetu" izvode, u znaku tobož ugrožene "slobode" "umjetnosti" i anarhoidno-obscene redateljske samovolje, Euripidovu tragediju "Bakhe" posve krivotvorenog teksta, tek tako da posluži ljevičarskoj optužbi Ive Sanadera, ali iz vremena dok je još barem na riječima bio Hrvat, na Titovim Brijunima, kao i svakoga ljeta, četnički simpatizer bata-Rade sa svojom porodičnom bulumentom izvodi sopstveno pozorište, šegrt velikih lovaca na naciste Alen Budaj dokazuje da je Židov a da mu djed nije Ustaša, doživotna kazna za sudionika u Đurekovićevu umorstvu, udbaša Pratesa, prolazi posve neopaženo, netko, s malo zakašnjenja, jer sprema se euro!, traži zabranu "ustaške kune", nekomu je pak palo na pamet da kontrarevolucionarnoga bana Jelačića treba prognati na Kvaternikov trg - i tako dalje, i tomu slično, do besvijesti i do bljuvanja.

U isti čas, i u istom duhu, strahovlada Sanader-Mesić hrvatskomu branitelju i bardu Thompsonu zabranjuje nastup usred njegove domovine, u Umagu, koji je upravo bio ugostio jugosrpsku pevaljku Brenu, u hrvatskoj Istri, čija su vrata uvijek širom otvorena za ocvale jugosrpske zvezde poput Balašević-Bregović-Bajage ili, nedavno, za Titova slavitelja Čolića - Čolu. Netko se još, u zahuktaloj kampanji protiv Thompsona, dosjetio i da ga se, uz uporabu najnovijega protuhrvatskog zakona, kojim je Sanader još i nadmašio bezobrazne zahtjeve EU, sudi zbog - diskriminacije (nacionalnih manjina!) - valjda zato jer im ne pjeva na srpskom, ciganskom i židovskom, a u razgovoru s jednim besplatnim novinama neki zagrebački crnac traži Thompsonovu zabranu: ne u Africi, nego u Hrvatskoj (došla, dakle, afrokracija!).

U isti čas, nakon 32 godine provedene u najgorim US-robijašnicama zbog djelatne ljubavi i neustrašive borbe za Hrvatsku, Zvonka Bušića u Zagrebu dočekuje tek parsto simpatizera, dočim režimska žandarmerija i tom malom broju otežava prilaz u zračnu luku, a režimska općila junaka jednoglasno imenuju "teroristom" i "ubojicom", baš kao da se vratio u velikosrpsku titovinu.

U isti čas, nakon deset godina robijanja zbog Hrvatske usred Hrvatske, ustaški junak Dinko Šakić seli se u grob, i on praćen tek kojom stotinom najvjernijih pristaša, da bi njihove suze zaglušila židoidna galama posthrvatskih novina o "ubojici" i "ratnom zločincu".

Dominikanski pater Vjekoslav Lasić, koji je na Šakićevu ispraćaju služio sv. misu, po mišljenju hahaoovskog crnogorskog advokata iz Zagreba, Veljka Miljevića, trebao bi zbog "širenja lažnih glasina s posljedicom uznemirenja građana" na pola godine u zatvor. A "lažna glasina" (kao da ima i istinitih!) u ovom je slučaju istinita tvrdnja da je Ustaški pokret 10. Travnja 1941 obnovio hrvatsku državu. Ne bi li primjerenije bilo zbog laganja narodu utamničiti vodeće posthrvatske izrode, koji mlade naraštaje obmanjuju pričom kako je "hrvatsku državu stvorio" provoditelj jugogenocida nad Hrvatima Tito Broz?!

I to još nije kraj; zloglasni promicatelj židovske mržnje Žarko Puhovski optužuje mrtvoga Dinka da je nezakonito bio pokopan u ustaškoj odori (nekrofobni progon ustaškoga znakovlja i onkraj smrti!), pa bi zacijelo bio zapovijedio vladajućoj kliki umrloga Ustašu posmrtno presvući u građansko odijelo, da nije kremacijom, uz tijelo, spaljena i odora. A drugi neki Židovi, oni iz The New York Times-a, zapomažu nad pomilovanjem Zvonka Bušića, jer da o tome nije pitana udovica poginulog redarstvenika (kojega su, uostalom, ubili vlastiti kolege, šaljući ga, neiskusnog, pijanog i bez zaštitne opreme, u demontažu bombe što ju je Zvonko, uz potanke naputke o demontiranju, bio ostavio na newyorškom kolodvoru tek kako bi pokazao da s otmicom zrakoplova misli ozbiljno).

I dok špijunska općila hrvatske zaslužnike Šakića i Bušića smatraju vrijednima tek usputne psovke, tjednomice nas teroriziraju simpatičnim i ljudskim likom bjegunca Radovana Karadžića, banalizirajući njegov protuhrvatski crimen. Rečeni pak Puhovski odlučio se za obratnu taktiku: on, kojeg se svakoga dana redovito pita za mišljenje o svim temama ovoga i onoga svijeta: od američkih ratova, preko unutarnje politike i mikropolitike, do klimatskih promjena i vremenske prognoze - raspričao se naširoko i o Zvonku i o Dinku, ne bi li ih pred hrvatskim narodom što temeljitije ocrnio, a o slučaju Raše Psihijatora ni riječi! - ta nije Puhovski valjda zadužen za srpske zločince!

Ali, čemu još trošiti riječi na tekuće ispade notornoga hrvatomrzca i plaćenika u službi demontaže hrvatske države, kada ga njegovi hrvatski učenici nadmašuju za barem tri koplja? Jer, imamo posla s mješavinom najgorih neojugoslavena, malograđansko-sentimentalnih moralista, ljevičarskih licemjera (kojima ne smeta teror, samo da je Titov), nadasve, nepodnošljivih, bezgraničnih glupana, s ološi, s nakotom, koji doduše ne predstavlja čitav narod, ali mu je dobar, sve veći, a usto sve utjecajniji dio, s onima dakle kojima su draži i Karadžić i Puhovski negoli Dinko Šakić i Zvonko Bušić, časna borba za slobodu, suverena država te nacionalni ponos i dostojanstvo. Ti su, danas povlašteni ljudi, zapravo izgubljeni za hrvatski narod, i u bolja vremena s Dinkom bi se Šakićem zasigurno razgovarali na drugi način.

Suplemenik i sumišljenik Puhovskoga i The New York Times-a, dežurni solitelj hrvatske pameti Goldstein stariji, sročio je nekakav pamflet u vidu knjige pod naslovom "1941, godina koja se vraća". Hoće reći, s Tuđmanom se 1991 vratila godina "marionetske NDH" i "ustaških pokolja". Ne, nije se vratila, na žalost nije, nego nam se vratila partizanska jugotitovska 1945, i upravo proživljavamo ljeto te obnovljene godine 1945, što nam govori da nemamo baš nikakvog razloga ni za slavlje, ni veselje, niti za zahvalnost.

Mladen Schwartz


Pogledi iz desnog kuta

HRVATSKA KAKVU SMO MOGLI IMATI!

Da je Hrvatski Narod poslušao Novu Hrvatsku Desnicu.....

..... [ Hrvatska bi danas bila totalna, stroga i pravedna (a ne "pravna") Država autoriteta i hijerarhije, državotvornog nacionalizma, reda, rada i stege, utemeljena na ratničkom i seljačkom stališu.

[ Bila bi dekolonizirana, potpuno suverena, i odlučivala bi sama o nacionalnom usudu, a svi agenti judeomasonske "međunarodne zajednice", koji danas vladaju Hrvatskom, dobili bi neodgodivi otkaz. Nitko nas više ne bi ponižavao, Hrvatima bi se vratili čast, ponos i dostojanstvo.

[ Ne bi bilo nikakvoga Haaškoga tribunala, niti članstva u nadnacionalnim zajednicama (EU, NATO).

[ U vanjskoj politici Država bi se vodila samo načelima nacionalnog interesa, neutralnosti i bilateralne suradnje; držala bi do sebe, pa bi i drugi držali do nje.

[ Imali bismo snažnu i opasnu vojsku; Srbija bi bila poražena u Beogradu, a Slovenija u Ljubljani.

[ Imali bismo nacionalno, dobro uvježbano i opremljeno te djelotvorno redarstvo, oštro i učinkovito pravosuđe sa smrtnom kaznom za najteže zločine. Nitko se više ne bi trebao bojati noćne šetnje gradskim ulicama.

[ Dokinula bi se neprirodna parlamentarna demokracija, uveo bi se stališki, korporativni sabor, a uklonile političke stranke, koje razbijaju nacionalno jedinstvo i služe samo vlastitu iživljavanju. Muževno odlučivanje smjenilo bi dosadašnje babske blebetaljke.

[ Hrvatskom bi, na dobro Naroda, suvereno vladao jaki i odgovorni Vođa, najširih ovlasti i dugotrajnog mandata.

[ U državne službe bili bi pripuštani samo provjereni državotvorni nacionalisti; odzvonilo bi jugoidnim izrodima, izdajicama i ljigavcima.

[ Vratili bismo, milom ili silom, sve privremeno izgubljene povijesne i etničke hrvatske zemlje.

[ Država bi bila centralizirana i skrbila bi o svim svojim dijelovima.

[ U Državi Hrvatskoj svi bi državljani bili Hrvati, prestalo bi protuhrvatsko prenemaganje s "nacionalnim manjinama". Pravi i navodni Srbi već bi bili najvećim dijelom asimilirani, a tuđim bi rasama bilo zabranjeno useljavanje.

[ Narodna bi se prirodna i gospodarska dobra nacionalizirala, a strani izrabljivači, kao i strani špijuni, nemilice najurili.

[ Bio bi donešen strogi Zakon o zaštiti svetoga hrvatskog tla i krvi.

[ Bio bi donešen strogi Zakon o zabrani pokrajinske mržnje i promičbe.

[ Bile bi zajamčene primjerene pravice i sloboštine za sve pripadnike Nacije, ali ne i za državne neprijatelje, za koje bi bili uspostavljeni sabirno-radni logori.

[ U Državi Hrvatskoj imali bismo za pravoslavne kršćane Hrvatsku pravoslavnu crkvu, dočim bi ona srpska bila zakonom zabranjena.

[ Hrvata bi do danas moglo biti deset do petnaest milijuna: iseljeništvo bi se vratilo, pobačaj bi bio zabranjen uz prijetnju smrtnom kaznom, a Država bi omogućila da se Hrvati opet rađaju i množe. Obnovila bi se zdrava obitelj s naravnom ulogom žene i majke. Homoseksualnoj bi se propagandi nemilice stalo na put.

[ Besplatnu zdravstvenu zaštitu uživali bi svi pripadnici Nacije.

[ Narodni život počivao bi na načelu solidarnosti, a Država bi provodila dosljednu socijalnu skrb.

[ Opustjela bi se područja kolonizirala, a zemlja predala na obradu razvojačenim ratnicima i povratnicima.

[ Poljodjelstvo bi se preustrojilo na strogo ekološkim načelima.

[ Gospodarstvo bi se oslobodilo ljudožderskog kapitalizma, i težilo bi potpunoj autarkiji. Ponižavajući i štetni turizam bio bi sveden na najmanju mjeru. Nezaposlenost bi nestala; svatko bi dostojno živio od svojega rada.

[ U hrvatskim školama ne bi se svake sezone mijenjali udžbenici, niti bi se na srpskom jeziku učilo o židovskom "holokaustu": nastava jezika i književnosti, povijesti i zemljopisa, bila bi prožeta nacionalističko-državotvornim duhom.

[ Hrvatska bi ponovno uspostavila suverenitet nad svojom poviješću, ne bi je prepuštala "povjesničarima" i neprijateljima, nego bi ponosno i samosvijesno rehabilitirala Nezavisnu Državu Hrvatsku, Ustaški pokret, te njihova Poglavnika.

[ Imali bismo Državni institut za čuvanje i razvijanje hrvatskoga jezika i Zakon o njegovoj zaštiti.

[ Žutotisni, inkvizitorski i teroristički žurnalizam postao bi stvar prošlosti.

[ Bila bi provedena temeljita nacionalna duhovno-ćudoredna obnova, ali i tvarna izgradnja zemlje. Umjesto demokracije i dekadencije, od Europe bismo poprimili uljuđene običaje, i Hrvatska više ne bi bila dijelom "zapadnoga Balkana", kamo je sada s pravom svrstavaju.

Ovako bi izgledala naša Hrvatska da je početkom devedesetih godina na vlast u njoj došla Nova Hrvatska Desnica. Ali, još uvijek nije kasno, premda je zadnji čas! Spas je moguć, pod uvjetom da se Hrvatski Narod opameti, da dade kolektivni otkaz svim svojim etabliranim, recikliranim i kompromitiranim politikantima, da prestane vjerovati u "slijedeće izbore" i političke stranke, da pruži plebiscitarnu potporu snagama temeljite obnove, onoga Novog, Nacionalne Revolucije.

Država postoji zato da bi štitila svoj Narod, radila na njegovo dobro, branila njegov probitak, uzdizala ga na višu razinu Bitka. Ako ona to ne čini, Narod propada. A ona to može činiti samo ako je jaka, stroga i stegovna, ako joj je na čelu elita najboljih, najprokušanijih sinova, samozatajnih, odlučnih i odgovornih.

U današnjoj Hrvatskoj to nudimo samo mi. Drugoga nema. Narode, odluči se! Spriječi svoje preseljenje u kraljevstvo bivših naroda, izbjegni nečasnu i nedostojnu nacionalnu smrt! RECI DA ŽIVOTU!!! Narod ima sveto pravo na otpor. (Savonarola) Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegova najsvetija zadaća! (Robespierre)

BEZ BORBE NEMA NADE!

BORBA SE NASTAVLJA - ZA DOM SPREMNI!

ZAPOVJEDNIŠTVO SNOPa


Propustili ste - pročitajte

SSSR NAS NIJE PLAĆAO!

U "Globusu" br. 925 (= 29. VIII 08) prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina objavio je čudan članak nazvan "Kako su Sovjeti plaćali ustaše". Riječ je o trivijalnom nesporazumu na crti Jakovina-Vrhovec-Lončar-Brzezinski-CIA. Ostavimo ovdje postrani činjenicu, znanu povjesničaru, da Ustašâ u strogom smislu poslije katastrofe 1945 nema. Recimo da se misli na državotvorno-nacionalističku hrvatsku emigraciju. Ona, međutim, nije od "Sovjeta" primala nikakvu financijsku, niti političku potporu. Svakako, s hrvatske strane bilo je oduvijek i legitimnih pokušaja da se za hrvatsku nacionalnu borbu predobije ruski saveznik. U Rusiju idu Križanić, Kvaternik, Radić, a u tu priču mogu se uključiti i zlosretni zagovornici "sovjetske Hrvatske" četrdesetih, kao i verzija o eventualnoj Staljinovoj obrani Nezavisne Države Hrvatske. Nakon sloma NDH, neki emigrantski političari, deklarativno ili i djelatno, zastupaju alternativni oslon na SSSR kao mogućeg saveznika, znajući da Zapad, Amerika i CIA bezuvjetno podupiru Titovu tvorevinu. Najmarkantnija figura vezana za takva promišljanja zacijelo je Branko Jelić, kojemu se sigurno ne mogu pripisati prokomunističke simpatije. Sličnu politiku zastupala je i naša skupina oko Brune Bušića (temeljem načela neutralnosti u prijeporu Istoka i Zapada), a izravno su ljevičarske i, barem na riječima, prosovjetske stranke osnivali ljudi poput Velimira Tomulića, Tome Sedle, Stanislava - Geze Milošića ili Nikole Štedula. Sve to, međutim, ni izdaleka ne znači da su pokušaji urodili plodom. A najmanje znači da smo, razmišljajući o Moskvi, imali sklonosti za sovjetski politički sustav. Hrvati i stranci dogmatski slizani sa Zapadom nisu to razumijevali, očekivali su da budemo solidarni sa Zapadom iako je on bio solidaran s jugovinom. I sâm sam, premda od najranije mladosti borbeni protukomunist, doživio da mi Springerov procijaški i proizraelski "Die Welt" u dva maha, u plahtama od cijele stranice (i iz pera Carla Gustafa Ströhma, "hrvatskoga prijatelja" koji je jugovinu podupirao doslovce do njezina zadnjeg daha!) bez ikakva temelja pripiše "prosovjetaštvo".

Blisko je pameti da je cijaš Brzezinski varao oznaša-udbaša Lončara kako Hrvati surađuju s Moskvom, eda bi iznudio još oštriji jugo-progon hrvatskih nacionalista, da se konačno tvorevina ipak možda uščuva od prijeteće propasti. Zanimljivo je pritom kako saveznici SFRJ i USA pred samima sobom glumataju sukobe kojih nema, i jedan drugoga plaše Moskvom. U tu rubriku spada i Lončarova apsurdna tvrdnja da Zapad nema razumijevanja za jugo-nesvrstanost. Imao je, imao itekako, zato smo i pokušali igrati na rusku kartu! No, na žalost, ni Zapad ni Istok - odgovorno tvrdim - nisu destabilizirali J., inače bi je puno prije nestalo. Unatoč intonaciji i opremi teksta, Jakovina na kraju ipak točno zaključuje kako su hrvatske emigrantske sveze sa "Sovjetima" bile zanemarive. Pa čemu onda cijela senzacija?

Mladen Schwartz

negdašnji pročelnik
Hrvatskoga Državotvornog Pokreta
za politička pitanja i vanjske veze


Propustili ste - pročitajte

PROPOVIJED NA JAZOVKI

"Tko zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina; kad ga oblakom kao haljom odjenuh i ko pelenam' ovih maglom gustom; kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama? Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!" (Job 38,8,11), tekst je današnjega prvog čitanja.

I mi poput Joba očekujemo odgovor na pitanja: Zašto čovjek trpi? Zašto su naši mučenici iz bolnice odvedeni i ovdje poubijani? Čovjek pita, nebo šuti. Pisac knjige o Jobu napisao nam je i Božji govor iz oluje. I upravo u prvom čitanju pročitani i ovdje navedeni tekst dio je toga govora. Bog, poučavajući Joba i njegove prijatelje, kao da im želi reći: Puna je priroda nerazumljivih tajna. I trpljenje je tajna. A iza svih tajna, pa i tajne trpljenja, stoji nevidljivi Bog koji će dati odgovor.

Bog je odgovor dao kad je čovjekom postao i "prošao čineći dobro" (Dj 10,38), ne bogujući nego čovjekujući i čovjeku služeći. Ne filozofirajući o patnji nego je s ljudima trpeći; učio ih činiti ono po čemu će i sam zasjati u tami svoje muke: "Čuli ste da je rečeno:'Oko za oko, zub za zub.' A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru. Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te tko prisili da ideš s njime jednu milju, hajde dvije. Tko te moli podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga. Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine isto? Ako jednako svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto? Dakle, budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5,43-47).

Svi su, rođeni od žene, došli na svijet da žive. A Isus? On je izuzetak. Jer, došao je da umre. Zato je otvoreno govorio o svom završetku, potičući ljude da ga nasljeduju na njegovu mukotrpnom putu: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga. - Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi"(Lk 9,23-25).

Nema vremena za tumačenje navedenih ulomaka, ali ga ima da bismo naglasili: Isus je, doista, činio što je od ljudi tražio. Iako je, primivši zaušnicu, rekao - ne pružajući drugi obraz: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?" (Iv 18,23), iskreno je ljubio svoje neprijatelje. Koji bi uhićenik učinio dobro jednom od onih koji ga hapse? Nitko! A Isus? Učinio je to nakon svoga uhićenja: "Kad njegovi pratioci vidješe što će biti, viknuše: 'Gospodine, da udarimo mačem?' I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika te mu odsiječe desno uho. A Isus reče: 'Pustite! Dosta!' I dotače se uha te ga izliječi." (Lk 22,49-51).

Išao je s njima kud su oni htjeli (Mt 5,41). Pustio je da rade od njega što žele. A oni? Bičevali su ga, vodili ga na raspeće opterećena križem, i raspeli ga na gori Kalvariji. Budući da on, koji je upotrijebio svoju čudotvornu moć ozdravljajući neprijatelja, nije ju ni pokušao upotrijebiti u svoju korist, postao je predmetom izrugivanja u svojim najtežim časovima: "Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega" (Mt 27,42).

On nije s križa sišao. Zato je on, u skladu s prvim čitanjem, postao i zauvijek ostao hridina do koje more zla dolazi i svoju silu lomi. Pokazuje njegovo dostojanstveno držanje. On nije prosvjedovao niti je raspravljao sa svojim izazivačima nego je za njih molio: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" (Lk 22,38). Njegova dobrota nije se zaustavila samo tu nego je svojim spasiteljskim djelovanjem usrećio raspetog razbojnika, komu je rekao: "Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Lk 22,43). Isusov križni put šuteći je odgovor na pitanja koja nas muče.

On, "Riječ tijelom postala" (Iv 1,14), ne prestaje govoriti. On govori i kad šuti, a pogotovo kad zašuti. Budući da je slabim ljudima bilo nemoguće čuti govor i odgovor njegove šutnje, iako su ga tri godine slijedili, on je na pitanja koja nas muče odgovorio svojim uskrsnućem od mrtvih i riječima na popodnevnoj šetnji: "O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?" (Lk 24,25-26).

I tako je Mesija, koji je kroz muku i smrt u slavu ušao, patnju osmislio i smrt pretvorio u vrata novoga života. Apostoli su to razumjeli i potom se smrti nisu strašili. Kad su bili išibani zbog svoga propovijedanja, ostavili su Veliko vijeće "vrlo veseli što im je udijeljena čast da podnesu zlostavljanje za ime Isusovo" (Dj 5,41).

Isus, koji je jedini na času smrti molio za svoje neprijatelje (Lk 23,38), nakon smrti Stjepana prvomučenika, nije više jedini koji to čini. Jer je i Stjepan, pod teretom kamenja, poput svoga Učitelja, molio za svoje neprijatelje: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7,50). Isus nije više ni jedinka koja ljubi svoje neprijatelje. Jer, i Pavao je jednako postupio dok je tamnovao u Filipima: "Ne čini sebi nikakva zla, jer svi smo ovdje!"(Dj 16,28), rekao je tamničaru koji se odlučio ubiti, u uvjerenju da su svi uznici pobjegli. Takav postupak nije ljudski izum nego nasljedovanje Isusa Krista koji reče svome učeniku Ananiji za Savla: "Pokazat ću mu koliko mu treba pretrpjeti za Ime moje" (Dj 9,16).

Tko je pročitao Djela apostolska i Pavlove poslanice, vidio je koliko je Pavao pretrpio za Ime Isusovo. Neka nam to potvrde i riječi, kojima hrabri svoje čitatelje da se ne straše protivnika (jer): "to je za njih očit znak propasti. I to dolazi od Boga, jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj, vodeći istu borbu koju ste vidjeli da sam podnosio, a i sada čujete da je podnosim" (Fil 1,28-30).

I tako nam je Pavao, koji je puno puta gledao smrti u oči, pokazao put u slavu kroz patnju i smrt: "Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak" (2Tim 4,6-8).

Kad skupimo sve te elemente, moći ćemo odgovoriti na pitanje koje nas danas muči: Zašto su iz bolnice dovedeni i ovdje poubijani naši ranjenici? Zato što su zli ljudi došli u bolnicu pa ih iz bolnice ovdje doveli i ovdje pogubili.

Naši poubijani ranjenici ovdje u Jazovki nisu samo kao vojnici branili našu željno očekivanu državu nego su i kao kršćani-katolici stali na put ludom vjetru da ne utrne svjetlo, na krštenju upaljeno. Spremni su bili otići u grobnu tamu da bi nam krsno svjetlo ostalo goreći. Oni su svojom mučeničkom smrću postali ulje u Kristovoj svjetiljci. Zato mi danas, iako žalosni, na njih smo ponosni. Jer, more zloće, s kojim su se Hrvati morali hrvati kroz svoju mukotrpnu povijest, na njima se lomilo i svoju silu gubilo.

I sveti nam Pavao danas odgovara: "Jedan je umro mjesto svih, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto svih, da živi ne žive više za same sebe nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih"(2Kor 5,14-15). Oni su, dakle, u skladu s Pavlovim riječima iz današnjega drugog čitanja, umrli s Isusom i za Isusa koji je umro za njih. Što na kraju znači: umrli su s onim koji je umro mjesto svih da mi živi, ponosni na njih, naše mučenike, ne živimo za sebe nego za onoga koji je za nas umro i uskrsnuo. I konačno, umrli su da mi, Hrvati-katolici, ne ispadnemo iz Isusove lađe i ne potonemo u more zloće već da u njegovoj lađi plovimo i u luku spasa doplovimo.

Zato, budimo ponosni na svoje sunarodnjake mučenike jame Jazovke. Nagledajmo se njihova svjetla, ugrijmo se na žaru njihove ljubavi i oprimo se zlu koje nas nije napustilo ni nakon domovinskoga rata. I, potaknuti svojom povijesnom prošlošću i osnaženi njihovim primjerom, vratimo se kući s porukom: I mi se moramo sa zlom hrvati jer smo Hrvati. Sa zlom ćemo se, dakle, hrvati te ćemo Hrvati biti i uvijek Hrvati ostati. Amen!

Fra Martin Planinić

Izgovorena na Jazovki, 22. lipnja 2003.


Propustili ste - pročitajte

GOVOR NA JAZOVKI

Braćo i sestre!

Čujemo kako će biti drastično kažnjeni svi oni koji budu veličali fašističke države. Veličaju li se ili se umanjuju fašističke države ovako?

a,a, a, a, a,

Ili ih veličamo, odnosno umanjujemo ovako?

A, A, A, A, A,

Ako se one veličaju ili umanjuju kao na prvoj slici, onda one nemaju ni koristi od veličanja ni štete od umanjivanja. Jer, u oba slučaja ostaju male poput maloga slova "a".

Ako se one veličaju ili umanjuju kao na drugoj slici, onda im priznajemo vrijednost koja je u biti ista i u slučaju veličanja i u slučaju umanjivanja, jer su one u oba slučaja velike kao i veliko slovo "A". Zato je suvišna zakonska zabrana. Tko se želi (o)sramotiti neka uvodi suvišnu i beskorisnu zabranu. Treba, dakle, u skladu s Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi!" (Iv 8,32), istinu otkriti i hrabro je kazati.

Nejasan mi je pojam fašističkih država. Talijani su fašisti, a Nijemci nacisti. Jer, fašizam se pripisuje samo Italiji. Ona je fašistička. A Njemačka? Tako je, možda, prozvana, jer je bila u savezu s Italijom. Budući da je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., Nijemci su postali antifašisti, čim su dignuli pušku na talijansku vojsku koja ih je iznevjerila. Zato bi trebalo ubrojiti među antifašiste i Hitlera barem od 8. rujna 1943. Nisam kriv što tako govorim. Krivi su predlagatelji toga kaznenog zakona što nisu raščistili pojmove.

NDH je bila hrvatska država. Ni fašistička ni nacistička. Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država. Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao: "Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega."

Zato dopunjam gore rečeno: "Pobjednicima se ne smije zamjeriti, premda su nož progutali kad su sklopili savez sa Staljinom. Progutani im nož nanosi mnogo zla. Para im utrobu. Ne mogu ga odstraniti ni operativnim zahvatom, više nemogućim negoli skupim."

I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.

Zato ćemo se susresti sa svojom prošlošću. Ne možemo sami. Treba nam pomoć. Molimo Srbe da nam pomognu rasvijetliti Pavelićev odlazak u inozemstvo kojega ne bi bilo bez zločina u beogradskoj skupštini lipnja mjeseca 1928. Neka nam pomognu rasvijetliti i mogućnost njegova povratka iz inozemstva. Jer, i to nam je nemoguće bez njihove pomoći. Neka nam odgovore: Zašto ste pristupili Trojnom paktu 25. ožujka 1941.? Jeste li tim činom htjeli sačuvati jugoslavensku cjelovitost u osovinskom poretku? Jeste li to učinili i zato da spriječite povratak Pavelića i njegovih ustaša? Zašto ste opozvali svoj pristup Trojnom paktu? Jeste li svjesni da ste tim opozivom izazvali Hitlera te omogućili ustašama povratak i uspostavu vlastite države?

Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?

Budući da još ne možemo neke stvari istjerati na čistac, opet pitamo Srbe: Zašto su šumari morali - za vrijeme stare Jugoslavije - popisivati jame na svom terenu? Kako se vladalo vaše pučanstvo prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Je li se vladalo kao i naše prema staroj Jugoslaviji? Kako se vaše pučanstvo vladalo prema vojnicima i policajcima, dok su vojnici i policajci Nezavisne Države Hrvatske mirno pješačili?

Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?

Svratit ćemo svoj pogled na Jasenovac i odlučno reći: Ne smijemo prvotno gledati u Jasenovcu logor smrti i gubilište. Jer, Jasenovac je određen da bude obrambeni mehanizam NDH. Zato bi trebalo ustanoviti: Je li se ta plemenita zamisao izvitoperila? Ako nije, recimo, nije. Ako jest, recimo, jest. U Jasenovcu je bilo na smrt osuđenih i pogubljenih jer su bili zločinci. I to je Jasenovac. U Bleiburgu, u što je uključen Križni put i Jasenovac nakon Jasenovca kao sastavni dio Križnoga puta, nitko nije stradao jer je bio zločinac. Treba uočiti bitnu razliku između Jasenovca i Bleiburga u najširem značenju. U Jasenovcu je bilo kakve-takve istrage i kakve-takve sudske rasprave, iako ne onakve kakva bi trebala biti u miru. A neposredno nakon rata? Ni istrage ni sudske rasprave!

Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.

Jednoga dana pred kraj 1943. ili početkom 1944. - može se svjedok varati glede vremenske točnosti - stigla je tužba Vjekoslavu-Maksu Luburiću zbog sedmorice ustaša što su učinili zločin u selu Rajiću pokraj Novske. Luburić je, čim je to čuo, zapovjedio da se to područje opkoli i ustaše pohvataju. To je učinjeno munjevitom brzinom i sedmorica "ustaša" brzo su uhićeni i u Jasenovac dovedeni. A tijekom istrage? Ustanovljeno je da su to partizani u ustaškoj odori. Svjedok ih je samo vidio, ali nije doznao kako su završili. Hoćete li te i takve ljude ubrojiti među nevine, ako su ubijeni? Molim odgovor. Dok vi budete razmišljali, suočit ću se i s lažima, bačenima na ustaše:

1. U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.

2. Mnogo su u selu nađenih vodiča partizani na kraju ubili i poslije izjavili: "Poginuli su od ustaša, vršeći patriotski zadatak!"
3. Stradale Srbe u glinskoj pravoslavnoj crkvi poubijali su partizani u ustaškoj odori.
4. U Jasenovcu između 15. svibnja 1945. i neutvrđena nadnevka 1947. partizani su poubijali mnoge Hrvate i svoj vlastiti zločin prebacili na ustaše.
5. Mnoge su ustaške i domobranske udovice primale mirovinu nakon rata jer su dale izjavu da su im muževi stradali od ustaške ruke.
6. I mojoj ujni, Ani Primorac rođenoj Kordić, ženi moga ujaka Benedikta Primorca došao je oznaš i rekao joj: "Izjavi da ti je muž stradao od ustaša pa ćeš dobiti veliku mirovinu," Moja mu je ujna, ponosan sam na nju, odgovorila: "Ne ću reći laž pa makar nikad kruha ne okusila."

Nad tim bi se partizani morali zamisliti pa nam tek onda kazati što je tu ustaško, a što je, na ustaše natovareno. Zabrana veličanja ustaša nikome ne dopušta laž na ustaše, a pogotovo prebacivanje partizanskih zločina na njih. Treba nam već jednom biti jasno: Nisu ustaše kanta za smeće! Dok pozvani i prozvani budu razmišljali kako će nam pomoći glede Jasenovca, progovorit ću nešto glede Bleiburga i Križnoga puta. Bleiburg je, zbog otežavajuće okolnosti nakon rata:

1. Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;

2. Pokolj nevinih i samo nevinih žrtava;
3. Trijebljenje Hrvata pokoljem i raseljavanjem.

Dok su u Jasenovcu stradavali vojnici i četnici i partizani, u Bleiburgu, glede njegova užega i širega značenja, nisu stradavali vojnici. Jer, u tim okolnostima hrvatski su doskorašnji vojnici, i ustaše i domobrani, zapravo civilne žrtve, unatoč njihovoj odori. Nakon završena rata vojnik bez puške je civil i samo civil.

Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.

I, eto, tako dođosmo i do pravoga razloga Blajburške tragedije. Korišteno je vrijeme da bi palo što više Hrvata. Ako bi, možda, netko pravdao Bleiburg, uspoređujući ga s pokoljem Petaienovih vojnika u Francuskoj, grdno bi se prevario. Jer, nisu ubijani samo ustaše pod krinkom nekakve izdaje.

Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.

Ovu tvrdnju potvrđuje i Jazovka gdje su stradali ranjenici, protivno međunarodnim konvencijama i zakonskim odredbama. Humanost je pogažena! Jer, trebalo je, nakon rata, ubiti što više Hrvata. I ranjenika samo zato što su Hrvati, premda je trebalo te ranjenike ostaviti u bolnici, da ozdrave i kući se vrate. Ranjenici pak nisu u bolnici ostali nego su iz bolnice odvedeni i u Jazovku ubačeni.

Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavlima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: "Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici."

Tko je poubijao te ljude? Tko? Tko? Tko?, pitaju organizatori ovoga skupa. Odgovaram im na njihov trostruki zamjenički: Tko? Tko? Tko?, s imeničkim Nitko! Nitko! Nitko! I neka mu ostane ime Nitko. Jer, ubio ih je Nitko.

Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.

Istu molbu upućujem i Islamskoj zajednici glede Jasenovca. Neka i ona postavi to pitanje Hrvatskom saboru. Jer, u Jasenovcu je nakon Jasenovca, tj. od 15. svibnja 1945. do ne utvrđena nadnevka 1947, stradalo mnogo Hrvata islamske vjeroispovijedi i drugih muslimana.

Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.

Zato s ovoga mjesta upućujem javnu riječ Hrvatskom saboru: Cijenjeni Naslove, neka i nama bude omogućen dolazak u Jasenovac da bismo i mi počastili dosada ne spomenute jasenovačke žrtve, stradale od partizanske ruke. To nam omogućite. Ako nam to ne možete, ne želite, ili ne ćete omogućiti, onda odgovorite svjetskoj javnosti na ovo pitanje: Zašto je Jasenovac ostao neprekopan?!

I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.

Fra Martin Planinić

Izgovorena na Jazovki, 22. lipnja 2003.


Propustili ste - pročitajte
namijenjeno, ali ne i poslano
Hrvatskom Saboru

OTVORENO PISMO

Cijenjeni Naslove!

Ja fra Martin Planinić, Hrvat desetotravanjske tradicije, vrjednovatelj ustaškog pokreta, ljubitelj svoje nikad prežaljene Majke Nezavisne Države Hrvatske i štovatelj žrtava za nju prinesenih, uputio sam Vam svoje "Otvoreno pismo" od 26. ožujka ove godine. To činim i sada jer sam obećao izvijestiti Vas o svojoj "obilježbi Jasenovca 22. travnja ove godine".

Dana 22. travnja u 1830, u crkvi svetoga Ante Padovanskoga na Tepčićima pokraj Čitluka, imao sam misu za sve: ustaše, domobrane i ostale civile koje su partizani poubijali u Jasenovcu kako bi što veća ljaga na nas pala i na nama ostala. Tu sam misu najavio na ovogodišnjoj desetotravanjskoj proslavi u istoj crkvi, na Mosoru iznad Širokoga Brijega, gdje su stradali križari u rujnu 1947. i u svatovskoj dvorani "Široki", gdje je bilo narodno slavlje.

U istoj crkvi, pod uskrsnom pučkom misom, najavljena je i misa za naše jasenovačke žrtve u utorak 22. travnja u 1830.

Dana 21. travnja, uoči najavljene mise, padala je kiša. Počela je popodne i prestala oko 14 sati narednoga dana. U utorak (22. travnja 2003.) triput je zazvonilo mrtvačko zvono njima u čast: u 16 i 30, 17 i 30 i 15 i 20. Misa u punoj crkvi nazočnih vjernika počela je u 18 i 30. Bila je recitirana - bez pjesme. Čim sam pristupio k oltaru, rekao sam: Budući da je nebo za njima dugo plakalo, ne možemo ni mi pjevati. Zato će ova misa biti u dostojanstvenoj tišini. Bez propovijedi i bez glasne Molitve vjernih. Tako je bilo i tako je dokraja ostalo.

Prvi korak je načinjen. Vidjet ćemo što će biti poslije. Poželjno bi bilo da se blajburške žrtve, stradale u Jasenovcu, počaste i u Jasenovcu. To traži ljudsko poštenje.

Ne zaboravimo da nam se na naša pleća tovare dva prigovora: "Hrvati se ne mogu osloboditi svoje prošlosti. Hrvati nisu kadri suočiti se sa svojom prošlosti."

Ispada da su to dva oprečna (kontradiktorna) stava, ali nisu. Prvi stav je potaknut Bleiburgom. On traži od Hrvata šutnju i zaborav. Drugi stav je potaknut Jasenovcem. On traži od Hrvata vječno priznavanje zločina i kajanje za nj u prahu i pepelu.

I kad znamo da nam čežnja za zaboravom Bleiburga šalje prvi prigovor, a nabijači nam jasenovačke krivnje šalju drugi prigovor kao omču na naš vrat, budimo spremni u oba značenja susresti se sa svojom prošlošću. I susretnimo se, idući u "rikverc" od Bleiburga preko Jasenovca i Desetoga travnja do Beograda, centrale mnogih zločina na našim prostorima. I, ako nas put bude vodio od Beograda prema Londonu, Parizu i Washingtonu, ne smijemo posustati. Moramo put nastaviti. Jer, susret s našom prošlosti otkrit će i još nešto drugo što se prikriva. Naš susret s našom prošlosti pokazat će i nekome da je "car gol".

Neosporna je činjenica da je nad ustašama, domobranima i ostalim hrvatskim civilima učinjen međunarodni zločin. Ovdje bih želio izdignuti se iznad činjenice da sam Hrvat, premda je to vrlo teško. Želim da se vidi moja dobra volja. Od srpnja 1941. do početka svibnja 1945., premda je bilo ubijeno mnogo u Jasenovac prispjelih, što se ne smije (za)nijekati, nije nad svima učinjen zločin. Gdje su i kad su partizani dokazali zločin konkretnom ustaši pa ga ubili kao zločinca nakon smrtne osude? Zločin nad zarobljenim ustašom iz toga vremena (od 1941.-1945.) učinjen je kad je i gdje je ustaša bio ubijen jer je ustaša i samo zato što je ustaša. Zarobljenik ne smije biti ubijen. Tko ubije zarobljenika čini zločin.

Ne mogu odobriti ubijanje zarobljena ustaše za vrijeme rata. I to zločin! No, mogu to razumjeti u ratnim okolnostima. Jer, na zarobljenike u ratu redovito se ne gleda kao na nemoćne ljude već i kao na buduće protivnike. Ubit ćemo ustašu da mu onemogućimo povratak u ustaške redove! Razumljivo, ali i ne dopustivo.

Nakon 15. svibnja 1945. slika je potpuno drukčija. Posrijedi je otežavajuća okolnost. Rat je završen. Zarobljeni, dakle, ustaša ne može biti vojno opasan. Zato je ubijanje hrvatskih vojnika i ustaša i domobrana ubijanje civila. Sad Vam tek, cijenjeni Naslove, može biti jasno zašto sam u prvom pismu napisao i ostalih civila. To je zato što je zarobljeni ustaša nakon završenoga rata prestao biti vojnik. Vojna odora bez naoružanja nije više vojna odora. Zato treba jasno i nedvosmisleno kazati: nakon završena rata partizani su, jer nije bilo sudskoga postupka, ubojice civilnih žrtava. To im je teret.

Susrećemo se i s Jasenovcem. Jasenovac je neprekopan. Zabrana za prekopavanje nije došla ni od civilnoga ni od vojnoga vrha NDH. Idući na "rikverc" ne možemo i ne smijemo preskočiti tu činjenicu. Pogotovo kad znamo da je Ovčara prekopana, da su poubijani Hrvati identificirani i časno pokopani. Zašto nije obavljen častan pokop i Jasenovačkih žrtava?! Manje je vremena prošlo od najstarije jasenovačke žrtve negoli od najmlađe ovčarske. Ljeto 1941. i proljeće 1945. nepune su četiri godine. A jesen 1991. do 22. listopada 1998.? Sedam je punih godina. Lakše je bilo identificirati jasenovačke žrtve 1945. negoli ovčarske 1998. Bez odgovora na ta pitanja nema govora ni o Jasenovcu k čijem nastanku idemo u "rikverc". Mlaćenje je prazne slame raspravljati o Jasenovcu bez predložena "rikverca".

Kad usporedimo Jasenovac i Bleiburg, dade se još nešto vidjeti. Ustaše nisu imali partizansku zloću. Da su je imali, Jasenovac bi im bio suvišan. Svaki krivac tek nastaloj državi mogao je završiti na mjestu gdje je uhićen. No činjenica je da tako nije bilo. U Jasenovcu je barem netko pogubljen zbog svoje krivnje, a nakon završetka rata od Blajburškoga polja do rumunjske granice u Banatu i grčke granice u Makedoniji? Nitko nije ubijen kao krivac. Jer, nikomu prije smrti nije dokazana krivnja. Ne ću reći da nakon 15. svibnja 1945. među ubijenim ustašama nije bilo i zločinaca, ali ću istaknuti i uz to čvrsto (o)stati da i ustaškoga zločinca, ali ubijena bez suda, treba ubrojiti među žrtve. Ne zato što je zločinac, već samo zato što mu krivnja nije ni istražena ni utvrđena ni dokazana. Žalosno je, ali istinito, da su mnogi ustaše ubijeni samo zato što su Hrvati.

Mogli ste vidjeti kako nisam isključio ustaške zločine u Jasenovcu. Bilo ih je. No, unatoč tomu postavljam pitanje: Je li pošteno izjednačavati partizanske zločince, ubijene u Jasenovcu nakon presude, s nevinim žrtvama stradalima u Jasenovcu?

Kad bi Hrvati zaboravili Bleiburg i trajno se kajali za Jasenovac u njegovom okrutnom značenju, tek bi se tada svidjeli svojim kritizerima. No, mogu li i smiju li Hrvati biti takvi?!

Kad već svake godine obilježavamo Bleiburg, obilježimo ga dostojanstveno. Bez zle krvi! Iskreno priznajmo da su partizani na Bleiburgu očitovali svoju zlu ćud. Iako je zločin ubiti zarobljenika, ne možemo izjednačiti partizanski zločin nad zarobljenim ustašom za vrijeme rata sa zločinom nad ustašom nakon rata. Jer, zarobljeni ustaša u ratu mogući je protivnik, dok zarobljeni ustaša na Bleiburgu je civil u vojničkoj odori. Zločin nad ustašom za vrijeme rata, iako se ne smije odobriti, može se ipak razumjeti, dok zločin nad zarobljenim ustašom nakon rata ne može se ni razumjeti ni odobriti. Jer, nakon rata razoružani ustaša nije više mogući protivnik već građanin nove države. Bleiburg, križni put i ostala stratišta otežavajuća su okolnost ne samo za partizane već i za cijelu antihitlerovsku koaliciju. Jer, to je bez-sudni pokolj civila. Pobjednici su, dakle, završivši rat iskalili svoj zli bijes nad civilima.

Da su partizani imali barem jedno slovo od riječi čovjek, ne bi oni učinili što su učinili. Ne bi svojih "pet minuta" iskoristili da bi što više Hrvata poubijali. Bleiburg nije kažnjavanje zločina. Kamo sreće da je to bio! No, on nije kažnjavao zločince nego uklanjao Hrvate s lica zemlje. Ubijati narod kao takav, zločin je, ali ne ljudskoga hira već đavolske zloće prema kršćanstvu i prema Hrvatima koji su svojim većim dijelom kršćani.

Je li moguće preko toga prijeći u ime antifašizma? Ne! Mogli bi to učiniti komunisti u ime svoje doktrine o uništavanju klasnoga neprijatelja svim mogućim i raspoloživim sredstvima pa kazati: Bleiburg je naše najčasnije djelo! Uništavali smo klasne neprijatelje svim raspoloživim sredstvima. Jasno da se reformirani komunisti ne slažu s tim zaključkom. A kako će se postaviti prema Bleiburgu? Neka to (u)čine kako najbolje znaju.

I nakon našega obrazloženja blajburški će zločinci tražiti od nas ispriku za Jasenovac, unatoč tomu što nema onoga koji bi se morao ispričati. Srušena je NDH, pomoren njezin državni aparat, a sadašnja Republika Hrvatska nije kriva za zločine u Jasenovcu od 1941. do 1945. Ispričati se mogu samo oni koji NDH priznaju svojom vlastitom državom i nitko drugi. No, prije isprike dužni smo predočiti i bol koja nas izjeda:

1. Nad hrvatskom vojskom učinjen je međunarodni zločin kozmičkih razmjera. Britanci su, posluživši se partizanima kao živim oružjem, počinili zločin nad našim civilnim stanovništvom.

2. Jasenovac je neprekopan. Ta se činjenica ne može dovesti u pitanje. Susret s tom činjenicom susret je i s našom prošlosti glede Jasenovca. Poštenje nam ne dopušta ni koraka natrag, dok ne dobijemo odgovor na naredna pitanja: Zašto Jasenovac nije prekopan? Tko je zabranio prekopavanje Jasenovca? Zašto nije stavljena točka na Jasenovac pred kraj 1999. godine? Zašto je FNRJ (SFRJ) izbjegavala susresti se s Jasenovcem na temelju prekopavanja? Zašto nije Republika Hrvatska popravila propust FNRJ i SFRJ? Ta pitanja čekaju odgovor.

3. Čujem da R. Hrvatska kupuje zemljište od Austrije kako bi mogla što veličanstvenije obilježiti spomen na blajburške žrtve. To je hvale vrijedno, ali ne samo za sebe. Koliko vrijedi ništica bez broja ispred sebe, toliko vrijedi i kupovina zemljišta bez skidanja laži s naše najnovije povijesti i bez istine na temelju golih činjenica, bez naklapanja i bez politiziranja.

4. Tek nakon utvrđivanja činjenica ući ćemo u borbu protiv kleveta usmjerenih prema hrvatskom narodu pa i prema NDH. Nužno je, dakle, suočiti se s istinom kakva god ona bila. Istinu ćemo priznati tamnom, gdje bude tamna; sivom, gdje bude siva, ružičastom, gdje bude doista ružičasta, ali i svijetlom poput sunca, gdje ona bude sjajna i svijetla kao podnevno sunce.

Spremni smo krenuti na posao koji nam se odavno predlaže čim sazru prilike. A odlazak u Jasenovac na naklapanje bez veze sa stvarnim činjenicama kočnica je što nam priječi susret s istinom. Na potezu su naši i rodoljubi i klevetnici! Neka reknu istinu, ali istinu. Samo istinu.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 13. svibnja 2003.


Propustili ste - pročitajte

Hrvatskom Saboru

OTVORENO PISMO

Cijenjeni Naslove!

Prošle su već četiri godine od početka suđenja Dinku Šakiću. Domalo će proći i pet godina (21. travnja 1998.) otkako se kazalo u "Press klubu" na Televiziji: "Suđenje Dinku Šakiću trebalo bi Hrvatskoj biti prigoda da zauzme stav prema NDH."

Sve što bi trebalo biti ne znači da je bilo. Zato pitam: Je li "suđenje Dinku Šakiću (bila) prigoda Hrvatskoj da zauzme stav prema NDH?" Vjerojatno je ta prigoda, što ju je "Press klub" "reklamirao", prošla mimo Hrvatske i Hrvatska mimo nje. Dinko Šakić, koji je osuđen 99 dana zatvora za svaki dan što ga je proveo u Jasenovcu, još trune u zatvoru iz kojega ne će živ izaći. A stavovi prema NDH? Ostat će kakvi su bili 15. svibnja 1945. Neizmijenjeni, pokazuje "22. aprila" kad se svake godine sastaju jasenovački posjetitelji na odavanje djelomične počasti jasenovačkim žrtvama i još više na protuhrvatsku trač-partiju. Bez pokrića! Da je kojom srećom Hrvatska zauzela kakav-takav stav prema NDH, ozbiljnije bi se govorilo u Jasenovcu.

Nisam protiv odlaska u Jasenovac. Neka se ide i ove godine, ali 22. travnja, a ne "22. aprila" kao do sada, i onda će se paziti što će se ondje govoriti. Ako ovogodišnji posjetitelji žele biti ozbiljniji, neka se prije svoga odlaska u Jasenovac pozabave pitanjima:

1. Je li NDH bila naša država?
2. Jesu li ustaše i domobrani bili naši vojnici?
3. Je li država, koja je imala: svoj teritorij, svoju vojsku, svoju policiju, svoje sudstvo i svoju novčanu jedinicu, imala pravo na obranu od svojih neprijatelja?
4. Je li zločin što je takva država imala svoje obrambene mehanizme: što je nakon provedenoga postupka osudila "seljake" koji su na svojim poljima glumili poštene zemljoradnike, a noću se popartizanili i napadali hrvatske vojne položaje; što je netko osuđen jer je uhićen na djelu kako, po partizanskom zadatku, trga vezne žice ili stavlja eksploziv pod vlak, poštu ili neku drugu javnu zgradu?

Primjeri kolektivnih kazna nakon oružanih napada i bježanja zatočenika pokazuju da je u Jasenovcu bilo i zločina. No, to nitko ne niječe.

Tko ne priznaje NDH svojom državom, a ustaše i domobrane svojom vojskom, taj, razumije se, nema ni razloga ni prava kajati se za ustaške zločine u Jasenovcu. Tko drži, kako se, unatoč ne priznavanju NDH svojom državom, a ustaša i domobrana svojim vojnicima, mora kajati za ustaške zločine u Jasenovcu, neka odgovori: Je li se ikada (po)kajao za američko bacanje osiromašenoga urana na Irak u prvom zaljevskom ratu? Ako to nije učinio zato što Amerika nije naša država i što njezini vojnici nisu naši, onda, zbog istih razloga, ne bi se smio kajati ni za ustaške zločine u Jasenovcu. No, to ne znači kako on ne bi smio, na temelju golih činjenica, proučavati ustaški pokret, NDH i Jasenovac u njoj. Tko se upusti u pošteno istraživanje Jasenovca morat će potražiti odgovor i na slijedeća pitanja:

1. Kad je počelo i završeno prekopavanje Jasenovca?

2. Jesu li utvrđeni ne samo ustaški tragovi nego i tragovi anglo-američkog bombardiranja?
3. Je li ustanovljen približan broj jasenovačkih žrtava na temelju iskapanja?
4. Koliko je identificiranih žrtava?
5. Koliko je neidentificiranih?
6. Koliko ih je nakon identifikacije pokopano u obiteljskim grobnicama?

I, kad bi bilo moguće ustanoviti stvaran broj žrtava na temelju iskapanja, bilo bi i tada nemoguće ustanoviti približan broj nevinih žrtava, jer je zasada nemoguće odgovoriti:

1. Zašto su zatočenici odlazili u Jasenovac?

2. Kako su završili u Jasenovcu: prirodnom smrću, smrtnom kaznom nakon provedena sudskog postupka, kao žrtve kolektivne krivnje?

Kad već dosada nije ustanovljen ni približan broj stradalih, a pogotovo način na koji su stradali, pa čak ni od koga su stradali, kako je moguće sve to pripisati ustašama?

Zato imajmo na umu: ljubav prema istini i pravičnosti nalaže svima onima koji su zaduženi za opće dobro, posebice državnim tijelima vlasti i politike da ne dopuste iskrivljivanje povijesne istine uvećavanjem ustaških i prebacivanje tuđih zločina na ustaše, kako posjet Jasenovcu ne bi bio ponovni Bleiburg okrutno poubijanih ustaša, domobrana i ostalih civila.

Uz pozdrav do izvješća o mojoj obilježbi Jasenovca 22. travnja ove godine.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 26. ožujka 2003.


Propustili ste - pročitajte

IPAK KASNO

Naši su biskupi raspravljali i o trenutnom stanju u Republici Hrvatskoj, jer su željeli "pridonijeti izbjegavanju nereda, smanjivanju tenzija te sigurnosti i stabilnosti u Hrvatskoj".

Obrazloženje je doista na visini. Isto to vrijedi i za svih osam točaka. Koliko god se divim biskupima što su sve to izvrsno sročili, toliko i ništa manje divim se i sažetku njihovih misli u "Glasu koncila" godište XXXIX, od 1. listopada 2000., broj 40 (1372), str. 3.": "Pozivamo sve političke subjekte da ne poduzimaju ništa što bi ugrozilo državu, što bi bilo protivno zajamčenim vrijednostima i što bi imalo prizvuk omalovažavanja žrtava podnesenih za domovinu."

Sve su to izvrsno kazali, ali su nažalost i zakasnili. Trebalo je to mnogo prije reći. Ne ćemo nijekati. Oni su i prije govorili kritički se osvrćući na prethodnu vlast. No, ne znam koliko su - hotice ili nehotice - pomagali bahatosti onih koji su im kao oporba aplaudirali, dok je onodobna vlast grcala u teškoćama. Ne smijemo zaboraviti da nisu ukorili rušiteljsku oporbu koja je poticala prosvjede, niti su išta načelno rekli glede izbora, osim paušalne doskočice da se Crkva ne će u to miješati. Sve je, glede izbora, prepušteno građanskoj svijesti. Zato je narod u Hrvatskoj i biskupskom krivnjom ostao nepodučen pa je, prepušten domaćoj pameti, nasjeo na lažna obećanja onih koji nisu imali nikakav plan osim rušenja postojećeg stanja. Bez imalo bojazni da takvo rušenje dovodi do rušiteljskog potresa svake, a pogotovo neučvršćene, tek stvorene države. Trebalo je podučiti oporbu i kazati joj: Lako je (s)rušiti, a teško je nešto novo (iz)graditi. Ta poduka je morala doći iz usta onih koji uče da Bog ne ruši nego obnavlja i da nitko ne smije u inovjercu išta srušiti ako ga ne može obogatiti ičim boljim. Kad već oporba nije dala nikakav plan, moglo se potaknuti građane da ne glasuju za one koji obećaju što ne će moći ostvariti ili rušiteljima, koji ne znaju što će (u)raditi kada sruše. To se moglo učiniti bez ikakva imenovanja. A kad znamo što je bilo s našim razoružanim vojnicima i golorukim građanima nakon 15. svibnja 1945., mogli su upozoriti svoje vjernike da ne glasuju za komuniste ni za one koji s njima šuruju.

Iako podržavam sve što su priopćili, ipak navodim nešto posebno iz četvrtoga broja: "Očekujemo da se pri donošenju suda o događajima u Domovinskom ratu vodi računa o povijesnom kontekstu, da se ne zaboravi kojim je sve nepravdama hrvatski narod bio izložen i što je sve morao pretrpjeti, između ostaloga da je više stotina tisuća Hrvata bilo prepušteno višegodišnjoj sudbini prognanika i izbjeglica Kod prosudbe pojedinih djela treba voditi računa i o tome što je bilo prije, a što poslije, što je uzrok, a što posljedica."

Slažem se, samo ne znam koliko su i koliko smo svjesni kako bi sve to trebalo primijeniti i na ustaše koji su krivi samo zato što su u onodobnim okolnostima stvorili državu. Vrhovni zločin koji nam međunarodna zajednica stavlja na leđa jest stvaranje i obrana hrvatske države. Potpuno je svejedno ili je to NDH ili RH. Zločini, od kojih nijedna vojska nije čista pa, nažalost, ni naša u oba državotvorna rata, samo su izlika međunarodnim zlim moćnicima da kazne uspostavitelje i branitelje Hrvatske.

Ne ćemo se izvući iz jada i bijede dokle god ne istražimo istinu o ustaškom pokretu, nastanku i nestanku NDH te ubijanju, pristranom suđenju, nepravednom kažnjavanju, progonu u domovini, izgonu iz nje i okrutnom lovu izvan nje, pod izlikom čišćenja od fašističih ostataka. Ne znam, kad ćemo biti primorani na taj korak i možemo li očekivati biskupsku pomoć, ali ćemo jednoga dani biti prisiljeni na to. No, hoćemo li zakasniti? Nije samo naš nego i crkveni problem. U prilog gore rečenom navodim jedan svoj izrečeni i objavljeni ulomak, kako bi naši biskupi te naša i vjernička i građanska javnost mogli prosuditi je li on u skladu s vjerom i s ljudskim poštenjem: "Braćo i sestre! Došli smo moliti za svojih 256 ratnih i poratnih žrtava. Ovu ćemo svetu misu prikazati za njih. I čut ćemo im imena i prezimena u euharistijskoj molitvi. Lijepo je moliti Božje milosrđe za njih grješnike. Još je ljepše moliti se njima, našim svetim mučenicima. A najljepše je moliti za sebe svjetlo i snagu Duha Svetoga kako bismo spoznali istinu o njima, hrabro je kazali i pokušali skinuti laži i klevete, pedeset već godina tovarene na njih. Potrebni su oni i naše hrabre riječi u prilog svoga dobra glasa. Budimo spremni progovoriti za njih. I današnje nam okupljanje ne će biti uzaludno, ako odlučimo hrabro krenuti u borbu protiv kleveta, za njihov dobar glas. … Zato su partizani svu svoju zloću tovarili i uspješno natovarili na ustaše. I Jasenovac. I Jastrebarsko. I Glinu. I ... mnogo toga! I... tko zna što još?! Morali smo protiv toga dignuti svoj krik. Do Neba. Ali nismo smjeli. Morali smo šutjeti. I, da smo kojom srećom pokazali svojim nijemim i bolnim negodovanjem kako smo, i u tim okolnostima, protiv partizanske laži. A, na žalost, ne bijasmo to učinili. Jer, više smo govorili u prilog partizanima negoli šutjeli u prilog ustašama. I, eto, tako smo, pušući u partizanske diple i ne misleći na zle posljedice, svoje vojnike, i ustaše i domobrane, proglasili zločincima, a partizane, zatirače svoje države i ubojice njezine djece, svojim osloboditeljima. Otvorimo oči! Uočimo krivnju! Popravimo zle posljedice. I pokajmo se. Dok se budemo kajali za predočeno, ne zaboravimo i ne propustimo pokajati se i za zločine učinjene u ime našega grba, barjaka i države. Bilo ih je. Naši su. Ne ograđujmo se. Prihvatimo činjenice i pokajmo se za grijehe. Jer, to je uvjet svake molitve."

Koliko god su naši biskupi bili dužni osvrnuti se na najnovija zbivanja, toliko i nimalo manje bili su dužni upoznati javnost na potrebu preispitivanja ustaškog pokreta i svega što je uza nj vezano da se skinu laži s ustaša i NDH. Istina, nisu to mogli nekoć (u)činiti ovdje. No, jesu li ikada upoznali biskupe u Europi s tom građom dok su ih službeno pohađali i primali kao goste u svojim rezidencijama? Bio je i prošao je Drugi vatikanski koncil. Nije se samo govorilo službeno. Bilo je razgovora za objedom, uz kavu i na dvorišnoj šetnji. Je li se išta učinilo da i biskupi izvan Europe upoznaju naše jade? Jesu li ih zamolili da o našim onodobnim jadima izvijeste svoju javnost i nacionalnu, i vjerničku i državnu? To su pitanja našim biskupima glede njihove brige za hrvatski narod.

Kad se na sve to baci letimičan pogled, izgleda mi kako smo mi hrvatski katolici bili stranci u svojoj vlastitoj kući. I domovinskoj. I crkvenoj. Znali smo samo amenovati i odobravati svojim sugovornicima sve što loše reknu i napišu o našoj nedavnoj prošlosti. Svaku laž natovarenu na našu državu i vojsku potvrđivali smo kao nekakav "credo". Nije mi poznato da je naš crkveni vrh išta kazao o našoj prošlosti, ako to nije povezano s osudom i nekakvim žaljenjem bez pokrića. Četvrtu njihovu točku prihvaćam i poštujem uz dodatak: Ako je ne smijemo primijeniti na ustaše i NDH, ne smijemo je primjenjivati ni na HV i RH.

Izgleda mi - obradovat će me tko mi dokaže zabludu - da smo umjesto hrabre riječi u prilog svoje nedavne povijesti, imali od svoga crkvenog vrha anatematizaciju i ustaša i NDH. Koliko je to istina, toliko i ništa manje je istina da smo okretali leđa i Isusu Kristu, umorenom u našim razoružanim vojnicima i nezaštićenim civilima.

Kad se navršilo pedeset godina nakon rata, jesu li smjeli biskupi ne otići u Bleiburg i kazati istinu o stradanju svoga naroda u ratu i nakon rata? Ne, ni govora. Bili su dužni ne samo otići nego i papu pozvati. Od svega toga ništa ne bi. Ostade nam zato istina da je blajburškim žrtvama došla dužna počast od islamskoga vrha iz RH, a nikako od crkvenog vrha iz iste te države. Jer, u osobi Šefke Omerbašića i njegovih službenih pratitelja islamski vrh je počastio te žrtve. Načelnost naših biskupa glede proslave pobjede nad fašizmom sam doista pohvalio, ali i pokudio njihovu pasivnost prema blajburškoj pedesetoj obljetnici. Evo toga teksta: "Ostatci su engleskih ratnih i poratnih zločinaca priredili proslavu svoje pobjede u Londonu. Bez kajanja. Umjesto njih, mora se kajati Japan. Valjda zato što mu nije sve stradalo!? Ili možda. ...!? Tko ukori zle pobjednike? Tko ih upozori? Nitko. Jer, odgovorni u Crkvi ne zaustaviše ih pred crkvom kao Ambrozije Teodozija nego im širom vrata otvoriše i zahvalnu misu prikazaše. I u Hrvatskoj se slavila pedeseta obljetnica pobjede nad fašizmom. Premda proslava prođe bez kajanja, treba priznati da je bila i bez zahvalne mise. Jer, jubilarci ne bijahu ni pred crkvom, a pogotovo u crkvi. I, eto, to je na čast našoj Crkvi. Ipak, ne smijemo hvaleći jedno ne pokuditi drugo. Kad je sav svijet napeto iščekivao što će mu hrvatski crkveni vrh reći i poručiti iz Bleiburga, svijet ga, na svoje opće iznenađenje, nije ni vidio, a pogotovo čuo. Jer, u Bleiburgu ga nije bilo. Ni vrha ni izaslanstva. I tako je, istini za volju, naš crkveni vrh umirio partizansku zlu savjest barem za nekoliko desetljeća unaprijed. Besplatno! Kao da današnji zločini protiv Hrvatske nisu posljedica velikih i neokajanih ratnih i poratnih pobjedničkih zločina. Požalimo što se tako postupilo. Poželimo da taj propust prođe sa što manje loših posljedica."

Zato na kraju pitam: Jesu li, nastupile loše posljedice i zbog nedolaska naših biskupa u Bleiburg i bez njihova oglasa iz Bleiburga?

Fra Martin Planinić

Ploče - Tepčići, 20. listopada 2000.


Uvod u misu

"Braćo i sestre! Došli smo moliti za svojih 256 ratnih i poratnih žrtava. Ovu ćemo svetu misu prikazati za njih. I čut ćemo im imena i prezimena u euharistijskoj molitvi. Lijepo je moliti Božje milosrđe za njih grješnike. Još je ljepše moliti se njima, našim svetim mučenicima. A najljepše je moliti za sebe svjetlo i snagu Duha Svetoga kako bismo spoznali istinu o njima, hrabro je kazali i pokušali skinuti laži i klevete, pedeset već godina tovarene na njih. Potrebni su oni i naše hrabre riječi u prilog svoga dobra glasa. Budimo spremni progovoriti za njih. I današnje nam okupljanje ne će biti uzaludno, ako odlučimo hrabro krenuti u borbu protiv kleveta, za njihov dobar glas.

Svoju tek stečenu, željno očekivanu državu izgubismo prije pedeset godina u krvi i smrtnim hropcima njezine djece ustaša, domobrana i golorukih građana: staraca i starica, žena i djece te mladih momaka i još mlađih djevojaka. Tada nam se iz ove župe utrnu 256 mladih života.

Rušitelji naše države i ubojice naših žrtava ne ostadoše samo na tome. Jer, svoju zloću oprati ne htjedoše. Budući da se ta i takva prljavština ne pere ni lugom ni sapunom već samo iskrenim priznanjem i skrušenim kajanjem, i da je svako kajanje daleko od njih, sve su svoje zločine prebacivali i uspješno prebacili na ustaše. Bilo je čak zabranjeno spomenuti ustaško ime. I danas se to javno izbjegava. Zašto se zaziralo i još se uvijek zazire od toga imena? Postoje li razlozi? Treba već jednom upitati: Ili zato što su ustaše zločinci ili zato što su žrtve velikih pobjedničkih zločina? Ako su ustaše onoliki zločinci, koliko se o njima govori, priča i prepričava, nema Srba u banjalučkom kraju. Uklonjeni su prije pedeset tri godine. Ustaše su ih potamanili. Tko onda progoni Hrvate u tom kraju? Treba ispitati. A ne na Srbe lagati. Nisu ni Srbi svoju narodnu čast našli na putu. Gdje pak nema Srba, nema ni njihovih zločina. Nepošteno je, i vapijući je grijeh u Nebo, Srbe, ni krive ni dužne u banjalučkom kraju poubijati i tovariti na njih sadašnje zločine nepoznatih počinitelja. Ako ne znamo tko ih tamo čini, ne vežimo ih uz časno i poštovanja vrijedno ime istrijebljenih Srba. Pošteno je reći ne znam. Zato treba upitati: Ili Srba u Bosanskoj krajini nema, pa su ustaše gori zločinci negoli se o njima priča, ili su Srbi ondje, nakon rata, unatoč tome što su prigrabili gotova imanja protjeranih Folksdojčera i uselili u njihove domove, ostali u razmjernoj većini, pa danas progone nesrpski puk te u tom slučaju treba potpuno drukčije govoriti o ustašama? Drukčije odsada negoli dosada!? Zli, dakle govori o ustašama ne bijahu zbog povijesne istine nego zbog partizanskoga probitka.
Tko ne može dobrotu pokazati, mora je izmišljati. A tko svoju zloću ne može sakriti, mora je na drugoga svaliti.

Zato su partizani svu svoju zloću tovarili i uspješno natovarili na ustaše. I Jasenovac. I Jastrebarsko. I Glinu. I ... mnogo toga! I... tko zna što još?! Morali smo protiv toga dignuti svoj krik. Do Neba. Ali nismo smjeli. Morali smo šutjeti. I, da smo kojom srećom pokazali svojim nijemim i bolnim negodovanjem kako smo, i u tim okolnostima, protiv partizanske laži. A, na žalost, ne bijasmo to učinili. Jer, više smo govorili u prilog partizanima, negoli šutjeli u prilog ustašama.

I, eto, tako smo, pušući u partizanske diple i ne misleći na zle posljedice, svoje vojnike, i ustaše i domobrane, proglasili zločincima, a partizane, zatirače svoje države i ubojice njezine djece, svojim osloboditeljima. Otvorimo oči! Uočimo krivnju! Popravimo zle posljedice. I pokajmo se. Dok se budemo kajali za predočeno, ne zaboravimo i ne propustimo pokajati se i za zločine učinjene u ime našega grba, barjaka i države. Bilo ih je. Naši su. Ne ograđujmo se. Prihvatimo činjenice i pokajmo se za grijehe. Jer, to je uvjet svake molitve."

Jubilarna propovijed

"Zašto si prezreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima?" (2 Sam 12,10), upita Natan Davida.
A David mu odgovori: "Sagriješio sam protiv Gospodina" (2 Sam 12,13).

A zašto to nitko od ovogodišnjih jubilaraca - antifašista ne reče na dan svoje velike proslave? Nema Natana da ukori. Pedeset im se godina pljeskalo. I, nikakvo čudo što svoj zločin ne vide, da bi se za nj pokajali. Ipak za činjenicu što su se ti zločinci ponašali kao tobožnji pravednici snose odgovornost i "sluge riječi" (Lk 1,2) koji taktizirajući zatajiše. I tako, svoje poslanje izdadoše. Zato im se pruža prilika kad već nisu progovorili da barem sad odgovore: Dokle se tako može i smije? Može li to, barem nekada, biti izdaja proročkoga poslanja? Nema dvojbe, za pravedničko držanje zlih pobjednika kriva je i propovjednička šutnja koja nije uvijek zlato.

Mogao je i milanski biskup Ambrozije zlatno šutjeti, pa s carem Teodozijem u svojoj crkvi njegovu pobjedu slaviti. Ali on ne odabra ni zlatnu šutnju ni slugansko udvaranje nego slavodobitnoga pobjednika zaustavi pred crkvenim vratima:

- Preko mene mrtva možeš. A kraj mene živa ne ćeš. Jer, zločin si učinio, kad si zarobljenike poubijao, zagrmi Ambrozije.

- I David je sagriješio, dodade Teodozije.
Da! I David je sagriješio, prihvati Ambrozije, ali je veliku pokoru činio i svoj grijeh okajavao. Kad si se, dakle, ugledao na Davida grješnika, ugledaj se i na Davida pokornika.

Oba se, i Natan i Ambrozije, slažu. Vladare poštuju. Bez klanske i navijačke naklonosti. Jer, traže strogu primjenu Božjega zakona. I na ratne prilike. Nema moćnika pred kim bi prorok zašutio. Može ga on zatvoriti i ubiti kao Herod Ivana, ali ga ne može pretvoriti u ciganskoga medvjeda da zapleše, čim Cigo zasvira. Dok se toj dvojici divimo, požalimo što takvih ljudi danas nemamo, uzimajući u obzir i olakšavajuće okolnosti: Lako se junačiti pred vjernicima. A pred moćnim nevjernicima? Teško je biti junak. Lako je zvijer ukoriti. A podnijeti posljedice? Veoma je teško. Moralo bi se, dakle, i o tome voditi računa. Tu okolnost svakako prihvatimo, ali je olako ne primjenjujmo. Pogotovo na svaki slučaj. Jer, u svojoj smo nedavnoj prošlosti imali silna junaka, dr. Alojzija Stepinca, zagrbačkog nadbiskupa i kardinala.

On je svoj narod ljubio. I dok je tuđinsku vlast poštivao i njezin vojnik bio, jedva živ na bojištu ostao. Prihvatio je i novu tuđinsku vlast, Aleksandrovu satrapiju, goru i nesnošljiviju od prethodne koju je građanski poštivao i proročki korio. Beziznimno je kao i svaki drugi Hrvat, krv nije voda, dočekao i oduševljeno prihvatio NDH. Kao crkveni dostojanstvenik. A ne kao vatikanski pijun. Jer, vlast je, koju Vatikan nije priznao, prihvatio kao Hrvat, poštivao kao građanin i korio kao propovjednik. čovjek kritičan prema svojima te prema njemačkim i talijanskim predstavnicima, zove se i jest dr. Alojzije Stepinac - uzoriti kardinal.

Isti je stav zauzeo i prema partizanskoj vlasti. Poštivanje vlasti, a ukor režimu. Budući da je taj režim želio pljesak i da ga u Stepinca nije našao, pokrenuo je protiv njega kazneni postupak. I strpao ga u zatvor. A Stepinac u zatvor ode, izrečenu osudu prihvati i cijelome svijetu zasvijetli. Vrijeme prolazi, a svjetlo mu se ne trne. Još svijetli. Svaka igra ima svoja pravila. I moraju se poštivati. Pobjeda dobivena kršenjem tih pravila, naknadno se poništava. Trebalo bi to biti i u ratu. A, na žalost, nije. U ratu je pravilo da pravila nema. Na pravila se pozivaju pobjednici. Tek nakon pobjede. Ali, na žalost, ne da bi svoju savjest ispitali, vlastito držanje preispitali te ispravnost svoje pobjede provjerili i prosudili, nego da bi poražene pozvali na odgovornost. I ukorili zbog kršenja ratnih pravila. Nema ratnih zločina na pobjedničkoj strani. Ni onda kad ih stvarno ima. Ni kad se bjelodano mogu pokazati i naknadno dokazati. Zločini su, drže pobjednici, samo na strani poraženih. Pa i onda kad ih nema. I kad se ne mogu pokazati, a pogotovo dokazati. Jer, dok poraženi šute, pobjednici svoje bjelodane zločine prebacuju na svoje poražene protivnike i pokazuju svoju pobjedu kao kristal čistu. Vrijeme je prolazilo, a oni su svoje gnusne zločine slavili kao svoju čistu pobjedu. Svake godine. Bez izuzetka. A propovjednici su nijemo šutjeli, čak i ondje gdje su mogli, smjeli i morali govoriti.

Tko ukori saveznike za zločine u Njemačkoj? Za bacanje atomskih bomba na Japan? Za izručenje Titu i Staljinu razoružanih i golorukih da bi bili smaknuti? Nitko ih ne ukori. Je li Duh Sveti, koji potaknu Petra na hrabri govor, imao vremena sići na odgovorne u Crkvi, uliti im snagu što ne štreca pred pobjednikom? Imao je. A zašto nije sišao? Zakrčeni putovi? Zatvorena vrata? I .... tko zna što?

"Tko je prav, a tko kriv, nisu brige moje, ali kola tu i sada stoje", pjeva Ivan Krilov.

Ostatci su engleskih ratnih i poratnih zločinaca priredili proslavu svoje pobjede u Londonu. Bez kajanja. Umjesto njih, mora se kajati Japan. Valjda zato što mu nije sve stradalo!? Ili možda. ...!? Tko ukori zle pobjednike? Tko ih upozori? Nitko. Jer, odgovorni u Crkvi ne zaustaviše ih pred crkvom kao Ambrozije Teodozija nego im širom vrata otvoriše i zahvalnu misu prikazaše.

I u Hrvatskoj se slavila pedeseta obljetnica pobjede nad fašizmom. Premda proslava prođe bez kajanja, treba priznati da je bila i bez zahvalne mise. Jer, jubilarci ne bijahu ni pred crkvom, a pogotovo u crkvi. I, eto, to je na čast našoj Crkvi. Ipak, ne smijemo hvaleći jedno, ne pokuditi drugo. Kad je sav svijet napeto iščekivao što će mu hrvatski crkveni vrh reći i poručiti iz Bleiburga, svijet ga, na svoje opće iznenađenje, nije ni vidio, a pogotovo čuo. Jer, u Bleiburgu ga nije bilo. Ni vrha ni izaslanstva. I tako je, istini za volju, naš crkveni vrh umirio partizansku zlu savjest barem za nekoliko desetljeća unaprijed. Besplatno! Kao da današnji zločini protiv Hrvatske nisu posljedica velikih i neokajanih ratnih i poratnih pobjedničkih zločina. Požalimo što se tako postupilo. Poželimo da taj propust prođe sa što manje loših posljedica. I odlučno recimo: Branili smo svoju državu. Nismo zločinci što smo to činili. Koliko god je časno biti hrvatski vojnik, toliko je, i ništa manje, bilo časno biti ustaša i domobran. Naši su vojnici i ustaše i domobrani. Njihova puška bijaše hrvatska puška na hrvatskom ramenu. Nismo zločinci ni zato što smo se borili na suprotnoj strani. Svatko ima svoje saveznike. Zar je zlo što smo imali Nijemce? A zar je dobro što se nisu zapadni saveznici s nama pomirili? Kad nam već objavu rata predbacuju, premda ni kamenčića na njih nismo bacili, neka već jednom odgovore: Zašto se, na kraju rata, i s nama kao sa zaraćenom stranom, ne pomiriše? Tko je onda zločinac? Odgovorit će javnost koja podlo šuti. Ali kad pomru ugledni zločinci. Odgovorit će pobjedničkom, ni krivu ni dužnu, potomstvu. Može nas netko, koliko god hoće, koriti kao zločince. I neka nas kori (2 Sam 16,5-14)! Prihvaćamo dokazano. Kajemo se za učinjeno. A nedokazano odlučno odbacujemo.

I nedvosmisleno poručujemo: što nije dokazano, neka se dokaže ili povuče. Dosta je laganja i neodgovorna prepričavanja. Nismo mi svoje ustaše našli na putu. Nije sve ustaško što je učinjeno u ustaškoj odori. Što su tobožnji partizanski pomiritelji u toj odori učinili, neka priznaju i za to se pokaju. To zahtijevamo. I od toga, ni za dlaku, ne odstupamo. Žalimo što nastanak i obrana naše države ne bijahu kristalno čisti. Ali nedvosmisleno i neopozivo tvrdimo. Svi su ustaški zločini manji od zločina u beogradskoj skupštini, gdje su ubijeni naši predstavnici. što znači ubiti predstavnike u parlamentu? Narodu glavu odsjeći. Eto, to znači! A može li narod živjeti bez glave? Koji je to ustaški zločin veći od izručivanja i ubijanja razoružane vojske i golorukih građana nakon završena rata? Može li itko biti veći i gori zločinac od engleskih izručitelja i partizanskih ubojica koji pomorenim ustašama već pedeset godina oduzimaju i čast i dobar glas? Smije li im se to dopustiti i idućih pedeset godina?

Ne smijemo dopustiti laganje na svoju vojsku mi što prosvjedujemo protiv zločina u banjalučkom kraju. Ako nam je svejedno što će se govoriti o našoj smaknutoj vojsci, neka nam bude svejedno i što će se raditi u Banjaluci i okolici. Upitajmo svjetsku javnost: Kakve su zločine učinile ustaše u banjalučkom kraju, gdje su skoro četiri godine i vedrili i oblačili i gdje su, u svakom mogućem pogledu i značenju, bili moćniji negoli u Hercegovini i u Dalmaciji? Imaju gotov odgovor. Neka ga dadnu. A dat će ga čim nam odgovore: Tko bi danas činio zločine u Bosanskoj Krajini da su ustaše bili zli vojnici? Vrijeme je da se s time odlučno krene. Jer, tko ne suosjeća sa svojom smaknutom vojskom, taj ne vjerujem da suosjeća i s obespravljenim Banjalučanima. Tko iskreno govori u prilog obespravljenih Banjalučana, neka progovori i u prilog oklevetanih ustaša.

Zato dignimo svoj glas, u ime smaknutih što nijemo šute, i recimo: U ime Boga Svoritelja, Isusa Krista Sina njegova, našega Spasitelja, i Duha Svetoga, našega Posvetitelja, tražimo hrabro, nedvosmisleno i neopozivo: Neka se skine s ustaša sve što im se prišilo, a nisu učinili. U ime istih tih svetinja zabranjujemo njihovim izručiteljima i ubojicama da ih zovu zločincima. Neka ih svatko zove tako, osim engleskih i partizanskih nitkova. Neka ti nitkovi, izručitelji i ubojice, već je vrijeme, padnu u prah i pepeo pred slovom U na ustaškoj kapi. I neka, sramotno, pred tim slovom U, u prašini ostanu, dok ih Bog iz nje ne podigne.

A dobri im Bog pruža mogućnost izlaska iz nje u svome Sinu Isusu Kristu. Zaželimo im da tu mogućnost iskoriste i nađu mir u Bogu. Neka se ne boje. Bliže im je Isus sada negoli današnjoj grješnici (Lk 7,36-50) nekada. Neka mu ponizno dođu, miomiris na nj izliju, suzama mu noge operu i kosom ih obrišu.

Velika je Britanija nekoć počivala na Sjevernom moru. A od 15. svibnja 1945., otkako posta krivac za more prolivene hrvatske krvi, Sjeverno je more napusti. A ona postade otok u hrvatskoj krvi. Od tada joj više nema ni kiše. Jer, ono što se kišom zove, nije kiša u Britaniji, nego prolivene suze za izručenim i poklanim Hrvatima. Može li ta zemlja biti sretna u moru prolivene hrvatske krvi, pod kišom sirotinjskih suza? Zato joj treba poručiti: Velika Britanijo, dođi poput današnje skrušene grješnice k svome Spasitelju Isusu Kristu. Imaš mu što donijeti, ti, tlačiteljice koloniziranih naroda i klevetnice svoga povjesnika! Daj svome Spasitelju sve od drugih oteto blago. Vrati oteti novac svome oklevetanome i pravno poniženome građaninu, bijelom mučeniku, grofu Nikolaju Tolstoju. Vrati mu čast i dobar glas dok je još živ, da se ne bi tvoja djeca, nakon njegove smrti, zarumenila od stida pred njegovim suhim kostima kao sin carice Eudoksije pred suhim kosturom sv. Ivana Zlatoustog.

I oteto blago koloniziranih naroda i oteti novac, vraćen Tolstoju, bio bi dar i miomirisna pomast Isusu Kristu. Izlij tu pomast na njega. Operi mu noge svojim pokajničkim suzama. I tek ćeš tada isplivati iz mora naše krvi i otići na obale svoga Sjevernog mora. I naše suze neće po tebi nikada više padati namjesto kiše. Iskoristi to sada. Da te ne snađe kobno nikada. Komu Isus oprosti, opraštamo mu i mi, jer smo njegovi. Ne boj se! Oplači zločin svoje djece. I, skupa sa svojim i tvojim Spasiteljem Isusom Kristom oprostit ćemo ti i mi, ožalošćeni i ucviljeni zbog zle tvoje djece. A čim ti oprostimo, sići će s tebe prokletstvo hrvatske krvi što je bilo i još je nad tobom kao Damaklov mač.

Vrijedi i za vas, draga braćo partizani. Dođite k Isusu Kristu s darovima i suzama. Ako držite da mu nemate što darovati, pokazat ću vam darove koje imate u izobilju: Kad se Isus ukazao svetom Jeronimu i zatražio darove, Jeronim mu je nabrajao i nabrojio sve što je imao. A Isus, ne odustajući, traži još. Kad mu Jeronim reče da mu nema što više dati, Isus mu dobaci: "Daruj mi svoje grijehe."

Budući da Jeronim ne bijaše bezgrješan, niste to ni vi, draga braćo partizani. Zato ću vam nabrojiti vaše grijehe da biste mu ih darovali i, na kraju, bez njih ostali: Zaklali ste svoju Majku Hrvatsku. A NDH je, makar to još ne priznavali, vaša Majka. Tjelesima ste njezine djece ispunili sve jame i tenkovske zamke od Triglava do Đevđelije. I kad ste ih sve popunili, tražili ste od iscrpljenih i satrvenih da kopaju nove rupe za svoj zajednički grob, da biste imali kamo ih zbacati. Sve ste to radili da biste se dodvorili svojim beogradskim gospodarima. Jer, bili ste beogradski robovi, a hrvatski satrapi. Malo vam bijaše krvi na Križnom putu, pa ste postali beogradski mamac za našu i svoju braću: Lovili ste ih kao divljač u šumama. U zatvor dovlačili. Lažno svjedočili. Lažne svjedoke marljivo (Mt 23,15) tražili. Pred sud izvodili. Stroge kazne izricali. U zatvoru mučili. A na smrt ste osuđene okrutno, polagano i na točkice ubijali, kako biste što dulje uživali u njihovim mukama.

Ni to vam ne bi dosta. Jer, putovali ste po demokratskim državama kao isti taj mamac da biste namamili svoju braću pred ubojitu cijev i u njih zapucali. Iz noćne zasjede. Dok ste to činili, bolno smo šutjeli da nas ne bi snašla ista sudbina. A te je usluge skupo plaćala beogradska čaršija. Jer, i vama je i vašim pomagačima davala novac ustaške sirotinje koja je u tuđini radila, da bi u svojoj vlastitoj zemlji barem turistički živjela. Mjesec o Božiću. I ni dana više.

Umjesto dragocjene pomasti imate svoje grijehe. Isusu ih dadnite. I velikodušno ga obdarite. Darujte mu i nabrojene i ne nabrojene i samo vama poznate svoje grijehe, kako bi vaš dar bio veći, a teret manji. I, dok mu ta svoja zlodjela budete darivali, ne zaboravite mu pokajničkim suzama noge oprati i kosom otrti.

Dajte mu, ponavljam, svoje grijehe. Opteretite njega, Jaganjca Božjega (Iv 1,29 i 35), da bi vas on rasteretio i svoju vam svetost (Rim 5,1-20) poklonio. A, dotle ćemo i mi, ucviljeni od vas, moliti za vas - da bismo se pomirili te kao pomirena braća u svojoj Hrvatskoj skupa živjeli. Amen."

Fra Martin Planinić


IPAK SU OPLAKANI

U vrijeme obnove našeg samostana u Duvnu radio je u nas na postavljanju parketa Ivo Puhalo iz Livna. Jednom zgodom nam je pričao: Nakon rata i poratnog lutanja završili smo u Zenici. Osuđeni smo na smrt. Među osuđenicima bio sam i ja.

Jednoga dana čuli smo kako pas lajući cvili i plače. Ubrzo nakon toga došao je partizan i odveo jednoga između nas. Kad se drugom zgodom to isto ponovilo, sve nas je obuzeo strah. Bili smo sigurni da će doći partizan po nekog od nas. I tako je uvijek bilo. Kad je prošlo dulje vrijeme svi smo, nakon pasjega oglasa, otvrdnuli i, umjesto straha, počeli smo zbijati šale. Netko tko je imao svoga susjeda i, u vrijeme straha i u vrijeme šale, izrekao bi poruku svom susjedu prije partizanova dolaska. Poruka je upućena ženi, bratu, ocu, majci.

Dirljiv je bio odlazak svakoga od njih. Svaki bi se sa svima nama poljubio i rekao: "Zbogom, moja braćo! Oprostite ako sam nekoga od vas uvrijedio! Ja nemam što oprostit. Bili ste mi dobri. Ja odlazim. Ne dao Bog da itko ovo dočeka." Nakon toga otišao je svaki od njih u tišini za partizanom, a partizan ih sve poubijao čekićem u kupatilu.

Govoreći općenito, a ne spominjući partizane, naveo sam ovaj događaj u Trešnjevici na svetog Roka 16 kolovoza 1980., kako bih istaknuo pasju plemenitost. Tom sam zgodom rekao: Oni su poubijani, ali nisu ostali neoplakani. Pas ih je oplakao.

U vrijeme moje propovijedi na sv. Roka u Trešnjevici pokraj Bradine, nije bilo jasno tko su osuđenici, a tko njihovi neprijatelji. Sad se zna. Osuđenici su bivši hrvatski vojnici, a ubojice krvoločni partizani.

Puhalo je pomilovan. Nije on jedini sretnik. Još ih je imalo tu i takvu sreću. Držeći da je netko od njih još živ, iako je Puhalo među pokojnicima, želio bih da se netko od preživjelih javi. Budući da je Ivo Puhalo ovo ispričao na više mjesta, i da su isto ovo ispričali mnogi preživjeli, valjalo bi da još netko nadopuni ovo što sam donio, kako bi bilo što očitije, da je ono, što je partizan izgubio u svom zvjerskom izdanju, imao pas koji je svakoga, domalo ubijena oplakao, svojim plemenitim glasom.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 25. kolovoza 2008.


TKO LAŽE NEKA NASTAVI

U Fokusu broj 427. od 18. srpnja ove godine na str. 12. i 13. pročitao sam članak akademika Mirka Vidovića "Nema budućnosti bez vjere". Ovog puta mogu i moram reći: svaku mi je riječ izvadio iz srca. Hvala mu. Posebno mu hvala do Neba zbog teksta u okviru "Pismo ustanovi Jasenovac Researc Institute", gdje donosi laž o prezimenu Kozomara, upisanih kao žrtve Jasenovca, a nitko od njih nije ondje stradao, tvrdi akademik koji poznaje sve osobe prezimena Kozomara.

Ovdje ću se ja osvrnuti na Miloša Kozomaru, "stradaloga u Jasenovcu". Taj Miloš, "stradali u Jasenovcu" živio je u Subotici. To znam od rujna mjeseca 1962. Jer, moj kolega iz istog odjeljenja u vojsci nebitno je ime, pričao je o tom čovjeku kao stručnom krojaču te čestitu čovjeku, pravoslavnom vjerniku i poslodavcu s kojim su bili zadovoljni svi njegovi radnici. Taj vojnik nije to pričao na temelju onoga što je čuo već na temelju onoga što je doživio kao njegov radnik.

Nazvao sam toga vojnika i upitao ga:
- Je li Miloš Kozomara Livnjak?
- Ne znam otkud je rodom. Znam sigurno da je Bosanac.
- Je li on otišao u Ameriku!
- Da! 1964. neposredno prije moga izlaska iz vojske. Zvao me je u Ameriku, ali mu se nisam odazvao. Ostao u Subotici.
- Otkud se oženio?
- Iz Subotice. Žena mu je kći Srbina i Židovke. Nisu imali djece.
- Je li Miloš živ?
- Ne! Umro je u Trstu prije dvije godine.
- Kad se vratio iz Amerike u Trst?
- Mislim da se vratio 1969., ali nisam siguran.
- Je li mu žena živa?
- Umrla je u Trstu prije pola godine.
Eto to je istina o Milošu Kozomari o kojem sam čuo sve najljepše. Dabogda ja i dan danas čuo što više pohvala o današnjim poslodavcima, ali na temelju iskustva njihovih radnika. Jadno je služiti se lažima optužujući drugoga (bilo koga) za zločin koji nikada i nigdje nije učinjen.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 31. srpnja 2008.


ZLOČINI NAD HODOČASNICIMA

Svake godine 26. srpnja pa i ratne 1941. spomendan je svete Ane, Gospine majke, Isusove bake. I toj svetici kao i mnogim drugim svecima i sveticama išli su vjernici na zavjet i te ratne 1941. godine. Dok su se bosanski hodočasnici vraćali svojim kućama 27. srpnja 1941., četnici su njih goloruke napali i poubijali one koji nisu mogli ili pobjeći ili se sakriti. Nadnevak toga zločina uzet je za nadnevak ustanka. I u Hrvatskoj i u BiH.

To sam čuo jedne godine pred kraj siječnja, prigodom teološkog tjedna u Zagrebu, od don Ante Bakovića, ali ne u četiri oka nego pred više nazočnih svećenika. Te njegove riječi potvrdio je jedan drugi svećenik iz Dalmacije i dodao: "Isti slučaj je bio i u Srbu istoga dana 1941. I tu su stradali hodočasnici povratnici nakon blagdana sv. Ane. Čuo sam od jedne Gospođe koja mi se tužila": Moj velečasni, dok sam bježala pred četnicima vukla sam dvoje svoje nejake djece: sina i kćer. Žao mi je što nisu ili sa mnom stradali ili u mladenačkoj dobi umrli, jer kći mi se udala za Srbina pa rađa Srbe, a sin mi se oženio Srpkinjom pa pravi Srbe.

Jesu li u nedjelju 27. srpnja ove godine lakrdijaši u Srbu proslavili obilježbu spomenutih zločina? Jesu li među njima bili i unuci razočarane, a vjerojatno pokojne bake Hrvatice, koja je željela biti baka Hrvatima, a postala je i ostala je baka Srbima?!

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 31. srpnja 2008.


PISMO ZAGONETNIH PODATAKA

Dana 22. travnja 2008. poslao mi je, kao svoju proslijeđenu poruku, dr. Tomislav Dragun pismo Antonya Dizdara datirano 19. travnja 2008.. Evo toga pisma.
Gospodin Dragun
Sa vrlom pozornosti čitam Vaš Internet stranice pa tako i ovaj zadnji sa mnogo zanimljivih tema kao svjedočenje Ante Vrbana (poznajem cijelu njegovu obitelj i njegova pokojnog brata Ivana koji je umrao u Cleveland-u Ohio USA) te o krvniku Slavku Goldsteinu i t.d.

Sedamdesetih godina sam imao priliku čitati više članaka po Hrvatskoj emigraciji (emigrantskim novinama) o dvojici velikih mrzitelja Hrvata i Hrvatskim zločincima Leo Mates-u i Slavku Goldstein-u. Te sam članke kao i mnoge druge sam čuvao ali kako se moja kuća pljačkala u više navrata i u njoj su traženi neki dokumenti pa su mi pokrali mnogo tih kutija kao i knjiga, misleći da će tu naći te dokumente. Drugovi nisu znali da se ti dokumenti ne nalaze u mojoj kući.

Što se tiče pok. Ante Vrbana ona svedočenja su IZNUĐENA u zatvoru. Kad su njega osudili na SMRT onda su njegova brata Ivana izvadili iz jedne drvene KASETE koja se nalazila ispod poda više od godine dana i njega su hranili tu. On uopće nije bio svjestan koliko dugo vremena je proveo u toj kutiji. To mi je pričao jer je u Clevelandu bio moj susjed. Jednog dana su njega izvadili vani iz te kutije i postavili na jednu stolicu i onda su doveli njegova brata Antu Vrban u istu prostoriju i počeli ga ubijati da ovaj to mora sve gledati. Najprije su mu rizali uši pa nos pa vadili oči i tako ostale dijelove tijela dok nije umro. Nije ga mogao ni prepoznati dok mu nisu rekli da je to njegov brat Ante.

Što se tiče Ljube Miloša on je bio bratić od Maksa Luburića ili neka bliža rodbina. Ljubo je neko vrime živio u Subotici i tamo je bio mladi skojevac. Poslije kad je pao u prvoj Grupi Akcije Deseti Travanj, on je odmah počeo surađivati sa OZNOM i njima odao sve tajne. Jedino je on došao na suđenje dosta dobro ugojen i bez ikakovih fizičkih posljedica samo je imao dugu kosu. Kad su ih osudili na SMRTNU KAZNU sutradan je u Vjesniku izašao mali člančić da je smrtna kazna izvršena i ništa više. Ljubi Milošu tada mijenjaju ime i prezime i on odlazi u Prištinu i tamo se ženi sa jednom Srpkinjom i sa njome ima (mislim) četvero djece. Imao sam saznati da je umro u Beogradu u bolnici 1992 godine. Srbi su njega ostavili na životu da bi njima potpisivao koje kakve brojke koliko su Srba pobili u Jasenovcu da bi na taj način Srbi sakrili svoje zločine od 1945 god. do 1953 god. Jasenovac je službeno zatvoren 1949 godine ali je ostao raditi skroz do 1953 godine. O ovom mijenjanju imena Ljubi Milošu sam prvi puta pročitao mali članak od Rajka Rajkovića (sina Mate Rajkovića puk. OZNE) 1989 godine i drugi je bio 1990 godine.

Maks Luburić, je kao sin jednog Srbina koji se doselio u Hercegovinu i tamo navodno prišao na katoličku vjeru, je kao mali kriminalac, opljačkao Duhansku Otkupnu Stanicu, završio u Sremsku Mitrovicu i tamo ga stavili u istu ćeliju sa Stevom Krajačićem i tu njega Stevo pridobije da radi za NKVD te poslije isteka njegove kazne ga nagovori da ide u Mađarsku i da se poveze sa USTAŠAMA u Janka Pusti Logoru. Nakon kratkog vremena ubije Generala Perčeca pod optužbom da radi za jugoslaviju i tako postane šef tog Logora.

Sad kad pogledate sve što je radio onda Vam je jasno da takova osoba Hrvatskoj ne želi dobro. On se sa Bleiburga vraća nazad u Jasenovac i tamo ostaje do 1947 godine. Sad se Vi zamislite koga je Maks ubijao u Jasenovcu tada? 1947 odlazi u Mađarsku (zato sto je perfektno govorio Mađarski) na doškolavanje kod NKVD-a . 1948 dolazi do INFORBIROA i tada ga više ne mogu vratiti u jugu te on odlazi u Španjolsku i tamo ostaje do svoje smrti. Vjerujem da ste čitali priznanja Ilije Stanića, koji je njega ubio, kako je ostalo više pisama od Rusa (NKVD-a) na stolu ali ih nije razumio jer su sva pisma bila ŠIFRIRANA!

Slična stvar nam se dogodila i sa Gojkom Šuškom, starim UDBAŠEM i prijateljem Josipa Perkovića i Vinka Sindičića. Mi smo njega uvijek u emigraciji poznavali kao Jugovića a možda i suradnika UDBE. Ono što je Gojko napravio Hrvatskoj to nas i danas jako mnogo košta i još uvijek dosta dugo ćemo plaćati njegove i njemu sličnima greške. o tomu drugom prilikom.

Sa poštovanjem
Anthony Dizdar

Primjedbe na pismo

Budući da mi je sadržaj ovoga pisma sumnjiv i nevjerojatan, na nj ću se osvrnuti u skladu s činjenicama:

1. Osamdeset devetorica uhićenika iz Kavranove skupine, brojeći i Kavrana, došli su živi u Zagreb na Savsku cestu pod istragu.

2. Nečijom omaškom nisu na popisu Rudolf Srnak i Nikola Grbeša, iako su uhićeni.
3. Naći ćemo Rudolfa Srnka u onodobnom tisku. Bio je pred javnim sudom. A Nikolu Grbešu? Ne ćemo naći. Za Srnka su mogli doznati njegovi bližnji nakon 12. srpnja 1948. A za Nikolu Grbešu? Onodobna javnost ništa nije mogla doznati. Ni čak da je uhićen.
4. Od njih osamdeset devet pedeset dvojica su došla pred javni sud. A trideset sedmorica, brojeći i Grbešu, nisu bili pred javnim sudom, niti su onodobni mediji išta o njima ni kazali, ni napisali. Onodobna, dakle, javnost nema pojma o njihovu završetku.
5. Od pedeset dvojice četrdesetorica su osuđeni na smrt, a dvanaestorica na vremenske kazne. Najviša vremenska kazna je 20 godina, a najniža 15 godina.
6. Ima i veća vremenita kazna. Dvojica - Jure Brozović i Vinko Dundović - premda su osuđeni na doživotnu robiju i premda je to objavljeno putem svih javnih medija, ubijeni su u istražnom zatvoru, a da nisu ni jednoga dana proveli na robiji, u nadi da će dobiti pomilovanje.
7. Osuđeni na smrt - bilo vješanjem, bilo strijeljanjem - poubijani su po noći (a noć svjedoka nema) bez sudske i medicinske nazočnosti.
8. Tukli su ih hladnim predmetima u samicama kako bi ih mogli oslabljene dovući do "crne marice", a na stratištu dokrajčili krampovima i lopatama.

U svjetlu iznesenih činjenica vjerujem da je pisac priloga poznavao Ivana Vrbana, Antina brata, i da je istina sve što je napisano o Antinu završetku. Isti zločinci koji su osuđene na smrt ubijali hladnim predmetima, ubili su i Antu Vrbana na opisani način. Tomu u prilog navodim riječi dugogodišnjeg zatvorenika fra Mladena Barbarića: "Trebali bi im doći đavli na kurs, kako bi što bolje naučili mučiti osuđene u paklu."

Pogledajmo i na Ljubu Miloša u svjetlu činjenica:

1. Ljubo Miloš bliži je rođak Vjekoslava-Maksa Luburića.

2. Ne znam ništa o njemu glede njegova života u Subotici ni glede njegove pripadnosti SKOJ-u.
3. Znam da je u svibnju 1947. pošao iz Austrije s Antom Vrbanom i Lukom Grgićem i da je u srpnju 1947. s istim Antom uhićen, a Luka je tom prigodom ubijen.
4. Mnogo je koristio OZN-i u istražnom zatvoru. No, unatoč toj koristi, morao je, zbog javnosti, biti na smrt osuđen. I na smrt je doista osuđen.
5. Kad sam, tražeći podatke o Kavranu i njegovoj družini, došao don Krunoslavu Draganoviću u Sarajevo, čuo sam nešto što nisam smatrao važnim za svoju buduću knjigu: "Kad sam se susreo sa Škobićem (ili mi Draganović nije kazao njegovo ime ili sam ga ja zaboravio), čuo sam od njega da je vidio Ljubu Miloša. Kad sam mu rekao da je on ubijen, Škobić je ušutio. Kad sam opet vidio Škobića i spomenuo mu što mi je nekoć rekao, Škobić je zašutio i ubrzo rekao da se on toga ne sjeća."
6. Davno sam negdje pročitao, ne znam u kojem listu, da je Rajko Rajković, braneći svoga oca Matu, napisao: "Miloš je ostao živ i otišao u Srbiju praviti Srbe."

Zato mogu s razlogom reći: Ljubo Miloš nije ubijen, iako je na smrt osuđen. Za svoju je suradnju nagrađen. Ostao je živ.

Na temelju činjenica može se nešto reći i o Vjekoslavu Maksu Luburiću.

1. Vjekoslav Luburić potječe iz zakonitog braka od Hrvata-katolika i majke Hrvatice-katolkinje.
2. Posjedujem njegov krsni list iz Župnoga ureda Humac broj: 173/2008. sv. V., str. 156, br. 615. On je sin Ljubomira Luburića i Marice r. Soldo, rođen u Ljubuškom 6. ožujka 1913. i kršten na Humcu pokraj Ljubuškoga 23. ožujka 1913. Kum mu je bio Nikola Rašić (Kordić), a krstitelj fra Križan Galić, vikar.
3. Svojedobno su Matične knjige župnoga ureda Humac prepisane za potrebe državne administracije općine Ljubuški. Vrlo je čudno da nema Vjekoslava Luburića u prijepisu Matičnih knjiga općine Ljubuški. Iz kojih razloga?!
4. Nada Šakić, žena Dinkova, sestra je po istoj majci Vjekoslavu Luburiću. Jer, njegova se majka preudala nakon muževe smrti i dobila kćer Nadu.
5. Vjekoslav-Maks Luburić došao je iz emigracije i služio je svojoj državi kao stručan vojnik.
6. Dok sam, kao mladi klerik, bio na Humcu blizu Ljubuškog, čuo sam od jednog radnika koji je radio na novoj kući budućega Novicijata: "Pričao nam je naš vojni starješina da je Luburić najavio predaju partizanima. Oni su mu povjerovali. Međutim, on je rekao svojim vojnicima, a bilo ih oko dvadeset, da svatko od njih stavi nož pod bluzu i da ne prazni oružje. Podučio ih je kako će svaki od njih nožem ubiti po jednoga kad on ubije starješinu. Tako se i dogodilo. Kad su goloruki partizani pošli k oružju, bili su zasuti rafalnom paljbom. To je pomoglo Luburiću i njegovim vojnicima da se probiju i odu." Oficir JNA koji je to, kao svjedok očevidac, ispričao, pohvalno se izrazio o Luburiću kao o vojniku.

Na temelju izloženih činjenica ne mogu se složiti sa sadržajem prispjelog mi teksta glede Luburića. To što o njem piše ne mogu kazati da je istinito, niti se mogu složiti ni s onim što je napisano o Gojku Šušku, premda sam čuo ponešto loše o njemu na raznim trač-partijama. Zato predlažem provjeru:

1. Živ je u Clevelandu Ivan John Prcela. On, iako je u poznim godinama, može provjeriti kod potomstva Ivana Vrbana ono što je u prispjelom mi tekstu napisano o smrti Ante Vrbana. Lijepo molim, da se dragocjeno vrijeme iskoristi i da se to provjeri.
2. Rajko Rajković, sin Mate Rajkovića živi u Zagrebu. Sve što mi je zasad o Ljubi Milošu vjerojatno može se provjeriti. Lijepo molim da se dođe u vezu s Rajkom Rajkovićem kako bi se došlo do (pot)pune istine.
3. Živi su i Nada i Dinko Šakić. Moguće je iskoristiti dragocjeno vrijeme i doznati od njih potpunu istinu o generalu Luburiću.
4. Moguća je provjera i o Gojku Šušku. Sva mu je obitelj u Zagrebu.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 8. svibnja 2008.


Stara posla u novom ruhu!

Sustav za prisluškivanje telefonskih razgovora, presretanje SMS-poruka i elektroničke pošte, koji ce koristiti Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) i Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA), mogao bi biti u funkciji do kraja ovog mjeseca - potvrdio je predsjednik Uprave Hrvatskih telekomunikacija (HT) Mostar Stipe Prlić.

-Mogu reći da je HT Mostar uradio sve što smo dogovorili s Ministarstvom sigurnosti BiH, a poznato je da se sustav prisluškivanja uvodi kako bi se poboljšala sigurnost, odnosno preventivno moglo djelovati protiv terorizma, privredne i narkomafije, te počinitelja drugih vrsta kriminala, rekao je Prlić.

On je istakao da je ovaj sustav već instaliran u BH telekomu, Eronetu i Mtelu.

Prlić je rekao novinarima da obični ljudi nemaju razloga da strahuju od prisluškivanja, jer će se to odnositi na lica koja su povezana sa kriminalom.

Po njemu, kad je riječ o prisluškivanju, sve "konce u rukama" će imati Ministarstvo sigurnosti, tako da zaposleni u telekom-operaterima ne će ni znati koga prisluškuju.

Opremu za sustav prisluškivanja sigurnosnim službama u BiH donirala je Europska komisija i Velika Britanija, a kada sustav postane i službeno operativan, omogućit će ovlaštenim službama da prisluškuju sve telefonske pozive, nadziru SMS-poruke i elektronsku poštu kao dio borbe protiv organiziranog kriminala i terorizma.


E MOJ NARODE!

E moj narode, uzmimo u ruke sudbinu i sreću…

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Zaista, što reći na stanje u kojem se hrvatski narod nalazi, što reći, komu li se izjadati…e, moj narode.
Čovjeku, Hrvatu, pamet staje pri pogledu na sve što se događa oko njega u njegovoj Domovini.

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Ništa zato, za dašnje antihrvatske komesare neistine, moralne kreature i ništarije svake vrste u pokvarenosti do ljudske srži, one su sasvim dobre i s njima mažu strjelice koje ispaljuju na sve živo hrvatsko. Taj otrov nagriza i mnoge Hrvate koji tako kao omamljeni piju sve te vražje floskule kao majčino mlijeko. Jučerašnja klanja koje je hrvatski narod podnio se zaboravljaju i niječu, a na sva zvona se udaraju laži o navodnim zločinima Hrvata koji su se branili od četničkog noža i zvijezde petokrake. A kako to nije dovoljno da se začepe ta hrvatska usta onda se izvlače iz ropotarnice povijesti stare srbokomunističke morbidne laži o zločinima NDH, ustaša i ostalih klerofašista. Zločinci su, po toj sotonskoj istini, poklani Hrvati, vojnici, žene, djeca i starci koji su voljeli, željeli i branili svoju slobodu u svojoj državi, domovini Hrvatskoj.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Zaista čudovišno. Čudo od zla na djelu.

Duhovna pustinja u Hrvatskoj poprima sve veće razmjere jer očito zlo srbokomunizma, koje je na najokrutnije načine usmrtilo preko pola milijuna Hrvata za današnju bratiju koja je zauzela sve pore kako vlasti tako i tzv. civilnog društva, je nevidljivo i nepostojeće, a izmišljene klevete i laži nabacuju zlotvorno sa nesmiljenom mržnjom na krv nevinu kao svijetlu istinu ne znajući da i malo dijete vidi i viče : Car je gol! I da se ta istina ne bi vidjela i čula antihrvatska plaćenička bratija sve jače pravi zaglušujuću galamu i buku svojim orjunaškim medijskim bubnjevima laži i opsjene.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Drž te lopova, viče lopov iz svega glasa i prstom upire u nedužnoga. A dok se mi osvjestimo i istinu na vidjelo izvučemo dotle zlotvori uživaju na miru mirovine i svakovrsne ostale blagodati mučeničkog truda, znoja i krvi nevine hrvatske! A leđa im, vidimo, štite novopečene medijske sluganske kreature koje upravo oni preko svojih komunističkih pipaka u vlasti postaviše kao male titine pionire da nadobudno pjevaju stare pjesmice bratstva i jedinstva za nove stare unije uz stari demokratski pozdrav: smrt fašizmu-sloboda narodu.

O tomu kako su uz taj pozdrav oslobodili i preko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika mučeničkog života za titine pionire nije bitno. Kao ni nepoznat broj svećenika hrvatske pravoslavne crkve i hrvatskih imama. To je nebitno. Bitno je da je diktatura proleteijata, komunizam, u biti dobra ideja, čak poput kršćanstva, samo provedba je nešto zakazala i zato ne treba tu veliku ideju blatiti, ponavljaju prodane duše kojima ništa nije sveto. Uostalom, kazat će ti antikristi, sve je to fašistička banda koja je htjela Hrvatsku i smetala je za provedbu komunističkog raja na zemlji i zato su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. To su kolateralne žrtve. Što je sto milijuna žrtava za jednu tako dobru ideju kao što je komunizam. Tko se to usuđuje propitkivati i dovoditi u pitanje bit socijalizma s ljudskim likom, grme sluge zla.
Zaista lik sotone u ljudskom obliku.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

A mi slušamo i trpimo.

Pa zar ima netko komu nije na vrh glave bijednih izmišljotina i maloumnih laži one Veljačine, zapravo da li Februarkine, sapunice o nekim Ratkajevima ili one Vrdoljakove Mračne lažne i preduge noći svakojakih izlizanih komunističkih nebuloza. Ako komu to nije dovoljno da si sprži zdravi hrvatski mozak onda može pogledati koji uradak konobar-akademika Bage ili koju povijesnu eskapadu kolege mu akademika Bilandžića koji je inače završio dopisno prava, te preći kod sveznajućeg Stankovića i odmah se odreći Hrvata kad vidi tko su zapravo ti ličani Hrvati, jadni ti smo i čiji smo, a onda kod Jovanovića, pardon kod Šprajca da vidi i zadnji nevjerni Toma tko je zapravo ovdje gazda. Ili, jednostavno, može ostaviti upaljen HTV i po cio dan gledati što mu zbore Puhovski, Kuljiš, Latin, Banac, Milanović, Feral, Čačić, Sanader i Europa, gdje je Ašner, a gdje Budaj, što kaže Zurof, što napravi zločinački hrvatski režim napaćenom srpskom narodu, koga su jučer ustaše zaklale, tko je nosio slovo u i šahovnicu, mila majko…

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

Dakle, predugo šutimo, a kad istina šuti, vidimo, laž govori.
Pa dokle više! Zar nam nije dosta ove zaglušujuće buke zla i neistine.
Zašto ne branimo svoju Hrvatsku koja je sada u većoj opasnosti nego u ratu.
Uzdignimo čela i zapjevajmo onu Thompsonovu Lijepa li si, istino bijela i Hrvatska cijela!
Budimo, poput pređa časnih, za Domovinu Hrvatsku uvijek spremni! Laži usprkos.
I onda, nadajmo se, ima nade za nas, nas Hrvate!

ing. Ante Matić, predsjednik Stranke Hrvatskog Prava


Šibenik, 27. kolovoz 2008.

"Kršćanski džihad" protiv islamskog svijeta

Posljednjih godina, izgleda, kao da se ponavlja XI. stoljeće i vrijeme onih užasnih križarskih vojni prema islamskom svijetu, ali u jednom još gorem i nesmiljenijem obliku. Taj "kršćanski džihad", moram ga tako nazvati: dovoljno je poslušati eshatološke glupe (i opasne) riječi "Džordža Dablju Buša" napabirčene kod Huntingtona i sličnih "stručnjaka", predvodi najveća imperijalistička i teroristička sila u povijesti čovječanstva, USA, potpomognuta Velikom Britanijom i Izraelom. Povod je navodna teroristička opasnost fundamentalističkih snaga u tim zemljama i slične floskule. Eda, cilj je Amerike demokratizirati taj svijet, naravno demokracijom smrti, razaranja i uništenja. Naravno da je, naoko, glavni cilj nafta. Međutim, američke kompanije imaju i onako potpunu kontrolu nad "islamskom naftom", osim Irana, i to može biti djelomičan razlog. Američka propaganda gleda na islamske zemlje kao na jedan monolitan blok, što je daleko od istine. To je jedan politički i vjerski razjedinjen sviijet čije su zemlje (njihovi korumpirani vladar) okupirani američkom silom. Dalje, možda je najvažniji faktor zauzimanje strateškog prostora na jugu Rusije jer se ne smije izgubiti iz vida da je Rusija i njihov nuklerani potencijal glavni strateški cilj USA, kojeg oni kriju. Sve su to objektivni ciljevi, međutim postoji jedna iracionalna nit mržnje koja traje već petnaest vjekova između "kršćanskog" i "islamskog" svijeta.

Zanimljivo da pojave u (ranom) islamu komentiraju zapadni političari i geopolitički "stručnjaci" koji ne znaju ni jednu riječ arapskog jezika. Dalje, događaje iz islamskih osvajanja (pretežno VII. i VIII. stoljeće) tumače današnjom dioptrijom, nekakve njihove demokracije i nazovi ljudskih prava. Posebno se hvataju pojmova islamskih pravnika iz ranih perioda islamskog uspona, tzv. "Dar-ul-lIslam" i "Dar-ul-lHarb" ("Kuća mira" i "Kuća rata"). Pa zar danas Amerika ne dijeli svijet isto tako na dva područja: "demokratske zemlje" i "terorističke zemlje" (zemlje Carstva zla)? Nije li SSSR dijelio svijet na "područje mira i socijalizma" i "područje robstva i kapitalizma"?

I sam pojam i bit "fundamentalizma" ne pripada islamskom svijetu niti može pripadati. Musliman ili jesi ili nisi, i gotovo. Upravo fundamentalizam potječe iz kršćanskog/protestantskog svijeta anglosaksonske Amerike. Izraz "fundamentalizam" javlja se u čitavom niza pamfleta objavljenih između 1910. i 1915. u USA. Letke pod naslovom "Temelji (Fundaments): svjedočenje Istine" napisali su i besplatno dijelili protestantski pastori po crkvama i seminarima diljem Amerike protiv gubitka evangeličkog utjecaja u Americi početkom XX. stoljeća. To je bila kršćanska deklaracija doslovne biblijske istine. Ti autori su sebe smatrali čuvarima istine.

Još jedna stvar bode oči, a to je da se sve akcije u ovom asimetričnom i neravnopravnom ratu koji pokušavaju voditi stanovite snage u arapskom/islamskom svijetu, čiji se poduhvati većinom - nažalost - svode na terorizam, nazivaju "islamskim terorizmom". Nikada nikomu nije palo na pamet da komunističke staljinove horde nazove "pravoslavni terorizam", ili hitlerove "protestantski/katolički terorizam. Da o talijanskim Crvenim brigadama, irskoj skupini Šin fei ili baskijskoj ETA-i i ne govorimo.

PAX ROMANA I PAX AMERICANA

Niz ratova koje u raznim dijelovima svijeta vode SAD, svjetski poredak koji nameću, način funkcioniranja svjetskog imperija u nastajanju, daju nam povoda da tu saveznu državu uspoređujemo s nekadašnjim Rimskim Carstvom. Današnje carstvo na prvi pogled funkcionira na drugi način. Čini se da SAD nemaju namjera ni planova da pripoje odrđene dijelove svijeta izravno svojoj vlasti i da im nametnu (američki) engleski kao službeni jezik. No, i Rimsko Carstvo se razvijalo na taj način: jedan dio teritorija i naroda koji bi ušli u sferu utjecaja Rima bez izravne primjene vojne sile, nisu bili pripojeni izravno rimskoj državi niti proglašeni provincijom (nešto slično afričkim kolonijama iz 19. stoljeća), nego su u formlanom smislu bili tzv. saveznici (socii). Saveznici bi zadržali određeni stupanj unutarnje samouprave, ali su u vanjskoj politici bili potpuno podložni Rimu. Svoju vojsku su slali kao pomoćne čete rimskim legijama u raznim vojnim pohodima na istoku i zapadu. Koalicija za "oslobođenje" Iraka i Afganistana pokazuje nevjerojatne sličnosti s takvim rimskim modelom vođenja ratova.

U današnjem globalnom političkom diskursu osobito često se rabi riječ "saveznici." Tko su zapravo ti saveznici? Radi se mahom o državama s "ograničenim suverenitetom", koje imaju američke ili NATO-ove vojne baze na svom teritoriju, ekonomski su ovisne o Washingtonu, a imaju i korumpirane političke elite kojima trenutno stanje podložništva savršeno odgovara. Jedine zemlje koje danas nisu dio takvog američkog (rimskog) carstva bile bi Rusija (sa svojim bliskim saveznikom Bjelorusijom) i Kina, kojima možemo pribrojiti i poneke "džepove otpora", poput NDR Koreje, Irana i Kube. Isto tako i američka vojska sve više nalikuje rimskoj vojsci iz doba carstva kada se u cijelosti sastojala od plaćeničkih legija, za razliku od doba ranije republike kad su u njoj služili rimski građani.

Današnja američka vojska ne sastoji se od američkih građana, unovačenih po vojnoj obvezi, nego isključivo od plaćenika. Ima slučajeva da američki vojnici čak i nisu državljani SAD. Današnja pax (anglo)americana podsjeća na nekadašnju rimsku pax Romana. Razlika prema nekadašnjem Rimu je ta što današnji američki imperijalizam cilja na pokoravanje cijelog svijeta, za stvaranjem svjetske države, dok su se rimske ekspanzivne težnje ograničavale samo na Europu, sjevernu Afriku i Bliski istok. To zacijelo ima veze s tehničkim mogućnostima, ali i s činjenicom da je za antičkog čovjeka područje sredozemlja predstavljalo praktički cijeli svijet (oikumene). Ali, ima i drugih razlika. Današnji američki imperijalizam osim iz imperijalne ideje, vuče svoju ideološku motivaciju i iz nekih religijskih ideja bliskih određenim varijantama protestantizma. Treba se podsjetiti na način na koji je uopće nastala Amerika. Prvi anglosaksonski doseljenici u tzv. novi svijet bili su pripadnici određenih "nonkonformističkih" engleskih protestantskih sljedba, koji su u 17. stoljeću u Engleskoj bili progonjeni od službene Anglikanske crkve. Neki ekstremniji pripadnici tih kalvinističkih vjerskih zajednica razvili su i ideju da na ovom svijetu treba ostvariti "carstvo mira i sreće" za sve ljude, tzv. Novi Jeruzalem. Ta ideja bila je duboko heretička prema svim ranijim strujama kršćanske misli prošlih stoljeća. Prema tradicionalnom kršćanskom shvaćanju, potpuno blaženstvo i sreća mogu se ostvariti samo na onom svijetu. Ljudi na ovom svijetu su pokvareni i loši i skloni grijehu (zbog izvornog pada) te je zadaća svakog čovjeka da vjerom i dobrim djelima priprema svoje mjesto na onom svijetu. U određenim vjerskim grupacijama stvorilo se suprotno (heretičko) uvjerenje po kojem se čovjek već na ovom svijetu može poboljšati i stvoriti svijet bez ratova, gladi i drugih nesreća. Takvo "naopako" kršćanstvo stvorilo je temelj za formiranje ideje slobodnog zidarstva, ali i ideje amerikanizma. Američko mesijanstvo koje ratove vođene radi prizemnih probitaka velikih korporacija, predstavlja kao izvoz "demokracije i slobode", daleki je odjek tih ideja. Engleski "nonkonformisti" naselili su se u Ameriku i oblikovali njezin svjetonazor za sljedeća stoljeća. "Novi Jeruzalem" trebao bi biti ostvarenje božanskih načela, radilo bi se o svjetskom carstvu mira i prosperiteta koje bi se održavalo vojnom silom, "rimskim" metodama (tradicionalni kršćanski mislioci ovo nazivaju kraljevstvom Sotone na zemlji!). Poslušni se nagrađuju, neposlušni se nemilice uništavaju. Cijelim svijetom vode se lokalni ratovi, dobrim dijelom izazvani, kontrolirani i vođeni od tajnih služba, s ciljem održavanja (anglo)američke prevlasti u svijetu (koja se eufemistički naziva svjetski mir).

I u samoj simbolici SAD-a uočavaju se jaki utjecaji Rima, npr. orao koji za razliku od rimskog, u jednoj ruci drži maslinovu grančicu, a u drugoj strelice (načelo mrkve i batine). Sve vladine građevine u Washingtonu DC inspiriraju se rimskim uzorima (kolonade, zabati). Osim arhitektonskih oblika rimsko-grčkog hrama, taj pseudoklasicizam možemo naći i u brojnim statuama poganskih božanstava (neka od njih, osobito ženska, sa zvjezdanom krunom na glavi, što podsjeća na američku zastavu, ali i na zastavu instant "države" koja se pokušava izgraditi na drugoj obali Atlantika).

Sve navedene sličnosti vjerojatno su rezultat svjesnog imitiranja modela Rimskog Carstva. Ratovi koji se najavljuju za budućnosti kao i razvoj događaja oko njih, pokazat će koliko je ova usporedba opravdana.

Kršćanski fundamentalizam?

Veliki palestinski intelektualac Edward Said (1935. - 2003.), piše u svojoj knjizi Kultura i imperijalizam, kako danas ne postoje sustavne studije o imperijalizmima. Današnji upravljači svijeta ne dopuštaju pročavanje i informiranje o barbarskim zvjerstvima "zapadnih demokrata". Nema sveučilišnih katedri gdje bi se obrađivale teme konkretne povijesti američkog imperijalizma i njihovih saveznika

To su jezoviti brojevi. Od 1945. pa do 1967. svake godine su USA poduzimale barem jednu vojnu intervenciju protiv zemlja tzv. Trećeg svijeta, uz istodobnu podršku cijelog američkog naroda.

Samo u prvim danima sramotnog američkog napada na Irak poginulo je 200.000 iračkih civila, da se broj konačnih žrtava ne može ni procijeniti. Računa se da će poginuti i 30.000 američkih vojnika. To je grubi proračun u trgovini proračuna. Temeljni imperijalistički cilj je nafta i strateški položaj na Bliskom istoku. Bez računanja na veliki posao američkih tvrki u budućoj obnovi Iraka. Komu briga za žrtve ako posao bude dobar?

"Supermarketi" uvijek računaju na stanovit postotak ukradene robe. Krađe u "supermarketima" - ili mrtvi u invaziji u ovom slučaju - uključene su unaprijed kao dio trgovine. I unaprijed su uračunate. To je mala cijena koju treba platiti unautar velike zarade. Nisu važni mrtvi. Važna je trgovina.

Američki kršćanski fundamentalizam je unutarnja struktura - veliki oslonac - koja olakšava okrutne zločine terorizma. "Imamo naslijeđe i obvezu koje moramo slijediti. Na nama je da odlučujemo o čitavom svijetu. Nitko to ne će učiniti za nas. To činimo u ime Boga za dobro njih, naših sinova, naših vojnika, za slobodan svijet i domovinu" (lik iz jednog djela Sama Shepparda, koji izlaže subjektivnost tog kršćanskog fundamentalizma utjelovljenom u Bushu).

Stalno nas o islamskom fundamentalizmu informiraju, kako su to opasni teroristi koji žele uništiti Zapad, "ne zbog onog što činimo, nego zbog onog što jesmo". A što jesmo? Jesmo li nadmoćna rasa? "Oni su zavidni na nas" kaže engleski psihijatar Dr. Berke, kada pokušava u jednoj svojoj knjizi objasniti mržnju i zavist Trećeg svijeta prema Prvom.

Prešućuje se, na primjer, da je američki fundamentalistički terorizam razorio u Iraku važan dio islamske kulture. Zaboravlja se da je Bagdad istinski spomenik islamske umjetnosti, da je Irak sjedište abasidske civilizacije u kojem je cvjetala arapska kultura između IX. I XIII. Stoljeća. Veliki dio tih umjetničkih čuda su Amerikanci razorili u ime demokracije I slobode. Jedno priopćenje u engleskom The Guardianu otkriva da se u Dječjoj bolnici Saddam Hussein, na jugu Iraka - prema izjavi dr. Ashahina, pročelnika neonatalogije u istoj bolnici - rađa tri puta više djece s urođenim tjelesnim manama nego prije bombardiranja. Uzroci tih deformacija objašnjavaju se prodorom urana kroz posteljicu majki izloženih radijacijom. "Djeca bez mozga, ogromnih glava, deformiranih ruku, srca bez srčanih zalisaka itd. To su sve, po mišljenju dr. Samiala Arajicka, voditelja istraživanja, urođene deformacije." U izvješću engleskog dnevnika vidi se da je nakon bombardiranja utrostručen broj djece rođene s Downovim sindromom (onda i danas). Nakon dvodnevne liječničke konferencije u Bagdadu, gdje su se okupili zapadni pedijatri, iračke novinske agencije su objavile da ni jedno američko ili britansko sredstvo priopćavanja nije spomenulo taj međunarodni skup.

Vijetnamska književnica Duang Thu Huong - bivša članica komunističke partije Sjevernog Vijetnama a danas izbjeglica u Parizu I žestoka kritičarka komunističkog vijetnamskog režima - izjavila je slijedeće: "Kada su stigli zarobljeni Južnovijetnamci u komunističkoj zoni gdje sam živjela, otkrila sam da smo se mi Vijetnamci borili međusobno. Kroz čitavih 24 sata su nas Amerikanci bombardirali, ali oni su letjeli vrlo visoko I nikada ih nisam mogla vidjeti. Ja sam viđala samo Vijetnamce. Ono što s evidjelo bila je posljedica američkih bombardiranja i njihova velika razorna mogućnost. U tom strašnom ratu poginulo je tri milijuna Vijetnamaca". To me podsjeća, nastavlja Said, na priču mojeg oca koji je 1955. bio prognanik u Montevideu zbog svoje borbene antiperonističke "aktivnosti". Naime, govorio je on, kada su argentinski piloti slijetali u Carrasco, njih su slavili kao "junake domovine" iako su ispuštali bombe na nenaoružane civile.

Danas, kada se govori o fundamentalizmu, izgled ada međunarodna sredstva priopćavanja izvješćuju samo o islamskom fundamentalizmu. Nikada se nije čulo da se govori o kršćanskom fundamentalizmu koji je opasniiji u svijetu zbog svoje borbene moći. Al-Kaidin ultimatum stvara u Europi jednu novu vrstu subjektivnosti: svakodnevni strah u životu građana. Nitko se nigdje ne može opustiti. U većini europskih gradova živi se u strahu. Onima koji pomažu vojskom i oružjem američki terorizam Al-Kaida daje mjesec dana da se povuku iz toga projekta. Vijeće sigurnosti je potvrdilo da u Iraku nije bilo oružja za masovno uništenje, no unatoč tomu američki terorizam upao je u Irak uz podršku svojih engleskih sljedbenika. Kako je tih dana rata izjavio londonski gradonačelnik, Ken Livingstone: "Rat u Iraku i sve intervencije zapadnih sila na Bliski Istoka čine ostavštinu koja je izazvala atentate od 7. srpnja". To je u suprotnosti s Tonijem Blairom koji na sve načine pokušava odvojiti napad na Irak od atentata u Londonu. Istu stvar je učinio Aznar koji je za atentat na kolodvoru Atocha okrivio ETA-u, umjesto da preuzme odgovornost za sramotnu španjolsku intervenciju u Iraku kako bi ušao u ratnu trgovinu. I nije li bilo tako? Neka se više ne žali teroristički kršćanski fundamentalizam zbog svojih žrtva i neka samokritički preuzme svoju odgovornost za stvari koje se događaju u Europi. Jer im ratna trgovina ispada skupa. Vrlo skupa.

Tko je to "fundamentalist" u USA?

Savez između američke kršćanske desnice i židovske desnice!

Nakon dugog povijesnog sukoba kršćanska američka desnica i nacionalistička židovska desnica udružile su se protiv zajedničkog neprijatelja koji predstavlja (za obje strane) jasno utjelovljenje zla: Islam. Političko tumačenje proročke dimenzije kršćanske i židovske religije samo će otežati grč između te tri civilizacije, koje se bore međusobno, i učinit će beznadnim mir među njima. "Islamski Bog nije naš Bog, i islam je jedna vrlo štetočinska i izopačena religija". Tako je govorio velečasni Franklin Graham u listopadu 2001. godine. Slučaj je htio da je javnost nekoliko tjedana nakon te izjave otkrila da je njegov otac, velečasni Billy Graham, bez sumnje vrlo poštovani propovjednik, običavao davati izjave, jednako nasilne, o Židovima. Tonska snimka jednog njegovog privatnog razgovora iz 1972. godine, s predsjednikom Richardom Nixonom u Ovalnom uredu Bijele kuće, tih dana je objavljena. Pastor - koji je bio prisan prijatelj i duhovni svjetnik svih predsjednika od pedesetih godina - gorko se žalio (između ostalog) na židoski utjecaj u sredstvima javnog priopćavanja: "Mora se prekinuti s tim utjecajem, inače će zemlja biti izgubljena". Bill Graham je izrazio "iskrene isprike" zbog svojih izjava "koje ni u čemu ne odražavaju njegovo mišljenje", i podsjetio je da je on uvijek bezodvlačno podržavao Državu Izrael. Nasljednik njegovog propovjeničkog carstva nije imao namjeru ublažiti svoje antimuslimanske izjave. Naprotiv, samo ih je pojačao.

Korak od antijudaizma do islamofobije je još više iznenađujući u slučaju pastora Pat Robertson, koji se u jednom radu objavljenom 1960. diže protiv "Židova liberala koji su se u ovih posljednjih četrdeset godina posvetili umanjivanju kršćanskog u američkom javnom životu". Od tada se slavni televizijski propovjenik iskaljuje na svim muslimanima: "Žele suživot samo da mogu kontrolirati, dominirati a zatim, ako zatreba, i uništiti". Taj isti Pat Robertson je u srpnju 2002. dobvio nagradu Prijatelj Izraela koju mu je dodijelila Američka cionistička organizacija.

To zanimanje za Bliski Istok nije odnedavno. Već od XIX. stoljeća ta je regija bila misijska zemlja za mnoge protestantske crkve od kojih mnoge nisu dobrohotno gledale na stvaranje židovske države. Samo fundamentalističke skupine - koje biblijski tekst "čitaju" doslovno - vide u stvaranju Izraela ostvarenje biblijskih proročanstava. Kao i u slučaju pastora Billyja Grahama, "kršćanski cionizam" je mogao mirno supostojati s antisemitizmom, s kojim se povremeno hranio.

Strateški savez

Potrebno se vratiti u šezdesete godine da bi se razumio snažan uspon kršćanske desnice i njezin savez s Izraelom. Društveno, političko i gospodarsko previranje toga doba stvorilo je nužnu podlogu za okupljanje reakcionarnih vjerskih skupina kao što su Moralna većina pastora Jerryja Falwella. U Izraelu je Likud, stranka "povratka" na čitavu biblijsku Zemlju Izraelsku (Erec Jisrel), konačno došla na vlast. Godina 1978. i 1979. velečasni Falwell je putovao u Svetu Zemlju na poziv premijera Menahema Begina. Takav je sklad bio između obojice da je 1980. pastor bio nagrađen medaljom Vladimir Žabotinski (prema imenu osnivača "revizionističkog" cionizma i Beginovog mentora).

Te su godine bile isto tako obilježene previranjima unutar židovske američke zajednice. Dvojica od njezinih predstavnika, Irving Bristol i Norman Podhretz, prekinuli su sa "liberalnom" tradicijom (s američkim shvaćanjem napretka) kojoj su židovski intelektualci pristajali dugo vremena. Nakon što su se borili za građanska prava, "pozitivnu diskriminaciju" i dobre odnose sa SSSR-om, napravili su neobičan okret, osnivajući na taj način neokonzervatistički pokret. Brojne zajedničke točke - kritika Države providnosti, povratak na "tradicionalne vrijednosti", čist i tvrd antikomunizam i bezrezervna podrška Likudu - približavali su ih od toga trenutka kršćanskoj desnici.

Izbor Ronalda Reagana u 1980. posvetio je taj savez. Tada su neokonzervativci počeli igrati ulogu dvorskih intelektualaca, u međuvremenu je novi presjednik postavio u svoj Kabinet borbene fundamentaliste. Tajnik u Ministarstvu unutrašnjim poslovima, James Watt, tumačio je da ispuštanje štetnih tvari u atmosferu nije zabrinjavajuće jer je "dolazak Gospoda blizu". I upravo je na zasjedanju Državnog saveza evangeličkih skupina predsjednik Regan držao svoj znamenit govor u kojem je označio SSSR kao "carstvo zla".

Za vrijeme vladavine Busha oca i Clintona, odstupanje ovih skupina je bilo samo prividno: premda su neokonzervativci i kršćanska desnica bili manje vidljivi oni su i dalje imali velik utjecaj na političku i ideološku panoramu. Godine 1989. smatrajući "misiju ispunjenom" velečasni Falwell je napustio svoju Moralnu većinu. S druge strane, fundamentalističke crkve su bile oslabljene skandalom vezanim za evangeličke televizijske propovjednike, i izraelski "lobi" iz udruge AIPAC (American Israel Public Affaire Comite) pretrpio svoj rijetko viđen poraz. Doista, predsjednik Bush se usprotvio dati jamstvo za kredit od 10 milijardi dolara sve dok je predsjednik izraelske vlade Jichak Shamir nastavljao s podrškom politici naseljavanja zaposjednutih prostora.

Neprijatelj komunista i neprijatelj Arapa

Osim toga, pad komunizma je ostao argument braniteljima antikomunističkih pokreta u Srednoj Amerci (među kojima su brojni bili fundamentalistički) tako kao i geostrateški argument u potpori Izraelu ("jedina demokratska i postojana država u prosturu prijetnje SSSR-a). APAC je nakanio proširiti svoj djelokrug djelovanja: osim što se usredotočio na države s brojnim židovskim pučanstvom (New York, Californija, Florida, Illinois), proizraelski "lobi" je stvarao saveze u svim krajevima zemlje, uključujući krajeve gdje židovsko pučanstvo gotovo nije postojalo. U Clintonovoj eri, predsjednikovi nestašluci i, nadasve, borba za "impeachment" nanovo su ujedinili neokonzervativce i fundfamentalističku desnicu u moćnu ligu obilno plaćenu i dobro organiziranu.

Uz pomoć milenarističke groznice, predsjednički izbori iz 2000. označili su veliki povratak Boga u političke rasprave. Republikanski kandidat George W. Bush se izjasnio da je njegov najdraži politički filozof Isus Krist, dok je njegov protivnik Al Gore najavio da će se, prije nego donese konačnu odluku, zapitati: "Što bi učinio Isus Krist"? Izabravši kao člana iste kandidature senatora Josepha Liebermana, ortodoksnog Židova poznatog po moralizatorskim govorima, oduševio je sve integraliste.

No nadasve atentat od 11. rujna učvrstio je temelje saveza neokonzervativaca i fundamentalista, žučljivi jedni i drugi da pretvore "sudar civilizacija" u jedno samoostvarljivo proročanstvo. Islam su, doista, držali za novo carstvo zla. Dosadnu do zasićenja raspravu po sredstvima priopćavanja preuzimali su gotovo svi američki parlamentarci i pri tomu rabili tezu izraelske vlasti: kako je Yasser Arafat "izraelski Bin Laden"; dvije zemlje su ujedinjene u istoj borbi. S druge strane, članovi tvrde linije bliski Izraelu (kao što je misnistar rata Paul Wolfowitz ili pentagonski vojni strateg Richard Perle) koji su predsjedali novoj strtegiji obrane: ubuduće USA će poduzimati preventivne napade na zemlje sposobne pribaviti nuklearna, biološka ili kemijska oružja - odatle je potekla hitnost "smjene režima" u Iraku.

Sva značajna imena kršćanske desnice - kao što su Ralph Reed, Gary Bauer, Paul Weyrich itd. - pridružila su s enovoj križarskoj vojni, često upravljani iz Izraela. Tako da je upravo sâm Ariel Sharon bio taj koji je želio da se rabin Yechiel Eckstein, osnivač društva International Fellowiship of Christians and Jews (Međunarodno bratstvo), poveže s Ralphom Reedom, starim predsjednikom Kršćanskog saveza i da propvijeda božju riječ: 250.000 kršćana su na taj način poslali Izraelu 60 milijuna dolara. Isto tako je organizacija Christians for Israel/USA financirala useljenje 65.000 Židova s ciljem da se ostvari, prema riječima njihovog predsjenika, velečasnog Jamesa Hutchensa, "Božji poziv koji se sastoji u tomu da se pomogne židovskom narodu povratak i obnovu Države Israel".

"Oni koji nisu s nama, ti su protiv nas"

Retorika predsjednika Busha ("oni koji nisu s nama, oni su s teroristima", "mi smo dobri") bila je sklona dvostrukom i manihejskom govoru koji se poklapa s osnovnim mislima integrista. Prema jednom istraživanju (Time/CNN) 59% Amerikanaca misli da će se dogoditi proročanstvo opisano u knjizi Apokalipsa (Otkrivenje Ivanovo), a 25% njih vjeruje da je atentat od 11. rujna predskazan u Bibliji. Odatle velik uspjeh serije "left Behind" (50 milijuna prodanih primjeraka): deset knjiga na pola puta između proročanskog romana i praktičnog vodiča za kraj vremena, koji nude ključ tajni iz Apokalipse.

U nekim fundamentalističkim medijima nepopustljivost i ratnički duh Ariela Sharona primljeni su s oduševljenjem. Nije li posjet - koji je čista provokacija - od 28. rujna 2000. Brdu Hrama (zaravanak ispred džamije Al-Aksa) izazvao čitav niz nasilja čiji se kraja ne vidi? Dakle, prema Pismu, na tom svetom mjestu, će se podignuti Treći Hram koji će biti uvod u krvave eshatološke ratove. U ovim uvjetima jedno mirotvorno rješenje ili teritorijalne koncesije moći će kompromitirati - ili usporiti - ostvarenje proročanstva. Kako je obavijestio pastor Hutchens: "Ne može se dogoditi mir prije došašća Mesije".

Unatoč prividnoj čvrstoći, savez između kršćanskih ekstremista i fundamentalista se temelji na jednom nesporazumu. Teolog Harvey Cox to podupire: "Da sam na strani Izraelaca, bio bih krajnje oprezan". Doista, kronologiju koju su planirali fundamentalisti nudi razloge za zabrinutost: na prvom mjestu nereće, patnje i ratovi; poslije ponovno dizanje Hrama i dolazak Antikrista; i na koncu, drugi dolazak Mesije i završna borba u Jeruzalemu između Dobra i Zla. Pravednici će u stanju ushićenosti uzaći na Nebo. Dvije trećine Židova će se pokrstiti, ostali će biti uklonjeni ili osuđeni na kaznu. Nekima će kraj svijeta biti bliži nego vjeruju. U siječnju 1999. velečasni Jerry Falwell je izjavio da će se došašće Mesije moći ostvariti u sljedećih deset godina. Također je ustvrdio da je Antikrist već među nama i da je "muško i Židov".

Jusuf A. Hećimović


Zagreb, 10. kolovoz 2008.

JUGOKOMUNISTIČKA PROVOKACIJA I UVRJEDA ŽRTAVA HRVATSKOGA NARODA NA OČIGLED HRVATSKOGA SABORA I HRVATSKE VLADE

Nevjerojatno, ali istinito! Moguće samo u Republici Hrvatskoj, zemlji političkih apsurda. Već nekoliko mjeseci, tj. od prosinca 2007. godine, 50 metara od Trga sv. Marka stoji, i vidi se s toga trga, gledajući kroz kratku Freudenreichovu ulicu, na fasadi zgrade Hrvatskog povijesnog muzeja, Matoševa 9, veliko strašilo - crvena zvijezda petokraka, na panou u visini prvoga kata zgrade. Osim velike crvene petokrake, koja dominira na panou, ne vidi se na tom panou ništa drugo. Kada se dođe sasvim blizu, vidi se, sitnim bijelim slovima na svijetloj pozadini, riječ "El Shatt", te ispod, još sitnije, "Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944.-1446.)".

Naime, radi se o izložbi koja prikazuje teški, ali organizirani život oko 30.000 izbjeglica iz južne Hrvatske i otoka, koji su bježali pred ratnim djelovanjem partizanskih, njemačkih i jedinica hrvatske vojske NDH, nakon kapitulacije Italije 1943. godine, kada su svi željeli razoružavati talijanske vojnike i zauzimati pozicije u predjelima koje su Talijani držali. U prospektu izložbe se, između ostaloga, kaže: "Po sporazumu sa savezničkim vojnim vlastima na Srednjem istoku, oko 40.000 izbjeglica prebačeno je u prvoj polovici 1944. godine, preko otoka Visa, u južnu Italiju. U logorima u južnoj Italiji su ostale 7.872 osobe, a svi ostali prebačeni su savezničkim brodovima u Egipat." Tko je sve sudjelovao u tome sporazumu, i da li je to bilo zarobljavanje ljudi ili njihovo spašavanje, nije jasno. Prema izložbi, vidljivo je jedino da su nadzor nad izbjeglicama i organizaciju života u tim logorima imali partizani. Među izbjeglicama je bilo najviše žena, djece i staraca, u najvećoj većini Hrvata. Kažu da je se tamo rodilo oko 480 djece i da je umrlo 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca. Po završetku Drugoga svjetskog rata, preživjele izbjeglice su vraćene u domovinu.

Svakako, još i danas, šira javnost malo zna o tim logorima i o patnjama tih naših ljudi, te je dobro da se o tome govori na razne načine, pa i na način sličnih izložbi. No, ne vidim baš nikakvog razloga da se pri tome na ovako izazovan, drastičan i dominantan način ističe crvena petokraka, simbol pod kojim su učinjeni najveći zločini nad hrvatskim narodom u čitavoj njegovoj povijesti, i to kako tijekom Drugog svjetskog rata, i posebno poraća, sve do 1990. godine, a također, kao što znamo, i tijekom obrambenog Domovinskog rata. Nositelj projekta te izložbe je sam Hrvatski povijesni muzej, Matoševa 9, Zagreb. Autorica koncepcije izložbe je Nataša Mataušić, sa autorskim timom u sastavu: mr. sci. Rhea Ivanuš, mr. sci. Snježana Pavičić i mr. sci. Dubravka Peić Čaldarović. Autori dizajna za izradu panoa, plakata i ostalog su Marko Šesnić i Goran Turković.

Osobno, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskog žrtvoslovnog društva, pitam sve autore ove koncepcije i pokretače ove izložbe, zar nije bilo dovoljno da se istakne samo riječ i "El Shatt" i objašnjenje "Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944,.1946,)", odgovarajućom bojom slova, pa ako se htjelo, baš i crvenom, na prikladnoj podlozi, bez zločinačkog komunističkog znaka crvene petokrake? Nije moguće da svi ovi rečeni subjekti ne znaju za Rezoluciju 1481. Skupštine Europskoga parlamenta, od 25. siječnja 2006. godine, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, te, kako se kaže u 8. točci te rezolucije, da žrtve i njihove obitelji zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje, a ne da ih se drsko izaziva znakom ove izložbe, vrijeđa i diverzantski provocira. Također, nije moguće da ne znaju ni za Deklaraciju donesenu u Hrvatskome saboru, 3. srpnja 2006. godine, o istoj osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. godine.

Ova njihova izložba u Hrvatskom povijesnom muzeju, otvorena je od prosinca 2007. godine do rujna 2008. godine, a kako kažu u prospektu, katalog izložbe dobio je počasnu diplomu ZGRAF-a, a izložba nagradu Hrvatskog muzejskog društva za izložbeni projekt 2007. godine. Znači, ona svojim dominantnim i nepotrebnim zločinačkim znakom vrijeđa hrvatski narod i sve njegove žrtve već nekoliko mjeseci, pred očima Hrvatskoga sabora i hrvatske Vlade, a oni, uz hrvatsku policiju, hrvatsko pravosuđe i takozvanu hrvatsku pravnu državu, kao i "slobodne" medije, "mudro" i bijedno šute.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med. predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Zagreb, 28. srpnja 2008.

DINKO LJUBOMIR ŠAKIĆ

(1921 - 2008)

Sjećanje na čelik - Hrvata

Deset godina nakon povratka iz argentinskoga egzila u Domovinu, dragovoljnog koliko i prisilnog, hrvatski borac Dinko Šakić umro je u Zagrebu. Njegov povratak lukavo su bili ishodili argentinski Židovi, namamivši ga na razgovor s jednom svojom krugovalnom postajom. Pristao je jer je bila riječ o nogometu, o nekoj utakmici između Hrvatske i Argentine. Kada se razgovor razvio, međutim, palo je, tobož slučajno i usput, i pitanje o Jasenovcu. Dinko je, kao i uvijek, isticao kako mu je savjest čista (konačno, niti zločinačka Juga nije tražila njegovo izručenje!), i kada je, planirano potaknut emisijom, došao židovski, Zuroffov zahtjev za izručenjem u RH, ova je spremno pristala izvršiti nalog, a i Dinko se je spremno odazvao, vjerujući naivno da će pred "hrvatskim sudom dokazati nevinost", po prilici onako kako se to čini u Haagu. I uspjelo mu je "dokazati" po prilici ono što i žrtvama Carle del Ponte. Dočim je notorni jugo-udbaški ubojica Sindičić nešto poslije na istome sudu bio proglašen slobodnjakom, ratniku protiv obiju jugoslavija Šakiću bez ikakvih je dokaza, osim iskaza lažnih, još od pokojne tvorevine dresiranih svjedoka, uslijedila teroristička osuda, drakonska kazna od 20 godina robije, u njegovu slučaju praktično doživotna. Istoga dana 20. srpnja 2008, Hrvati su se ponovno suočili s dvojicom svojih boraca za slobodu: Zvonko Bušić pušten je s dugogodišnje robije, a Dinko Šakić je umro. Četiri dana poslije, "terorist" Bušić iz američkog zatvora dospio je u obnovljenu jugovinu na zavnoškom teritoriju, a "ratni zločinac" Dinko Šakić iz "hrvatskoga" se zatvora preselio u grob. Umjesto da oba dogođaja, uz dužne počasti, poprati najviši državni vrh uz sudjelovanje narodnih masa, u bezdržavnoj hrvatskoj državi na Zvonkovu se dočeku od javnika pojavljuje tek isluženi, penzionirani politički gubitnik Budiša, dočim Dinka ispraća istom tristotinjak najvjernijih nacionalista. Hrvatskom vlada Antihrvatska, Domovina je pred propašću. Je li sretniji Dinko ili Zvonko? Sokrat je, kratko prije smrti, i svojim tužiteljima i svojim braniteljima uputio posljednju poruku: ja ću sada u smrt a vi u život; tko pak od nas ide boljem spasenju, to nitko ne zna - doli Bog! Možda o tome nešto progovori i sramotna činjenica da je jedan dežurni solitelj hrvatske pameti iz redova Šakićevih progonitelja umrloga Ustašu nekrofilno (ili nekrofobno), u svojoj čudovišnoj mržnji, optužio kako je u mrtvački kovčeg položen odjeven u ustašku odoru. Progon ustaškoga znakovlja i onkraj smrti! Da nije kremiran, mrtvu bi Dinku Šakiću, na zapovijed dotičnoga svata, faktičnoga hrvatskog predsjednika Puhovskog, zacijelo bila svučena odora, što ju je bio naslijedio od generala Luburića.

Šakićeva postumna gesta zapravo svjedoči o njegovu nepomućenom osjećaju časti i dužnosti, željeznoj dosljednosti, čvrstini nacionalnoga stava što ga je resila i u času kada se je imao otputiti put Vječnosti. Usto, Dinko je pred smrt sâm napisao svoj nekrolog što ga je naložio pročitati na pogrebnom obredu, ne želeći da i tamo još netko možda izopačuje i krivotvori istinu o njegovu životu i djelu, kako je to činila jugopropaganda sve do kraja, uključujući i insceniranu židovsko-staljinsko-demokratsku sudsku farsu usred Zagreba 1999.

Dinko Šakić, u svojoj poštenoj hrvatskoj dobronamjernosti, doista nije očekivao da će ga "slobodna Hrvatska" osuditi ("ne bih bio lud vraćati se" - rekao mi je), kao što je posttitovska jugovina osudila hrvatskoga borca Andriju Artukovića. Nadao se da će dospjeti u svoju Hrvatsku, Hrvatsku nacionalista i državotvoraca, kao što se se sada čini i Zvonku Bušiću. Nije mu na kraju pameti bilo da ga izručuju restauriranoj, recikliranoj titovini, gdje ponovno Srbi i Židovi, šumski partizani te ini mrzitelji hrvatstva vode glavnu riječ. Paradoksalno, i tom krivom procjenom potvrdio je Šakić čistoću svojega hrvatskog idealizma. S Dinkom Šakićem umro je jedan od zadnjih, ako ne i zadnji istinski, nepatvoreni, beskompromisni, korjeniti i nepotkupljivi izdanak staroga plemena hrvatskih nacionalističkih bojovnika. Republika je Hrvatska takvih nije dala; znala je ona iznjedriti izrode i izdajice, jest, iznjedrila je i domoljube koji se ne usuđuju biti nacionalisti; iznjedrila ratnike koje je nakon pobjede sama porazila gore negoli što bi to učinila Srbija; pretvorila ih u gomilu luđaka i prosjaka, deklasiranih i prezrenih marginalaca u borbi ne više za nacionalnu čast i dostojanstvo, za slobodu i samosvojnost, nego za kukavne mirovine i invalidnine. Hrvatska je već dobrano zakoračila u carstvo bivših država, izumrlih naroda, i ako joj se žurno ne dogodi dubinski prevrat nacionalne duše, nema joj spasa. Ali i onda kada više ne bude Hrvatske, ostat će neumrli ustaški mit, epopeja Domovinskoga rata, ostat će uspomena na uspravne muževe poput Dinka Šakića, sjećanje na veličinu koja nam već danas, u ovome posvemašnjem beščašću, podaništvu i banalizaciji, djeluje kao krepost nekih davnih vremena.

Opširno je i argumentirano o Šakićevoj nevinosti - u vrijeme dok je (od travnja do 1. prosinca 1944) obnašao dužnost zapovjednika sabirno-radnoga logora za državne neprijatelje u Jasenovcu - pisala Marijana Cota u svojoj knjizi The Šakić Case (1999); od Dinka pak ostala je knjiga memoara "S Poglavnikom u Alpama 1946", dočim nije stigao dovršiti rukopis knjige o Jasenovcu, o kojoj mi je govorio kada sam ga pred skoro godine dana, 10. kolovoza 2007, posjetio u Lepoglavskoj kaznionici. Razgovarali smo tada skoro tri sata, neometani vrlo pristojnim i samozatajnim zatvorskim čuvarima. Šakić je djelovao lucidno, pribrano, vedro i odmorno, u dobroj kondiciji s obzirom na poodmaklu dob. Pokazao je visoku razinu upućenosti u tekuća zbivanja.

Razgovor se ticao pojedinih domovinskih Hrvata, naših zajedničkih suboraca iz emigracije, Ante Pavelića, njegova sukoba s Luburićem... Kazao mi je kako je u jasenovačkom logoru isprva moglo biti stanovitih ispada, koji su poslije stegovno suzbijeni. Računa da je za čitavo vrijeme u logoru umrlo oko dvije tisuće ljudi, veliki dio od posljedica tifusa i gladi. Govorio je o nekim Ciganima kojima je pomogao na rad u Njemačku, o Židovu koji mu je financirao put u argentinski egzil... Argentinskom predsjedniku Menemu, koji ga je hladnokrvno izručio Zagrebu, bio je, veli, uglavio neki posao od dvije milijarde dolara. Složio se s našom parolom iz Nove Hrvatske Desnice da "bez borbe nema nade". Bio je već dulje na poluotvorenom izdržavanju kazne izvan lepoglavskoga kompleksa, i očekivao je da će ga, po nekom zakonu, pustiti nakon trećine odležane robije. (I Zvonko se Bušić nadao da ga, prema naputku iz presude, puste nakon deset godina...) Obećao je da će, uz neke povjesničare, i meni dati na uvid rukopis o Jasenovcu kada ga bude dovršio.
Na kraju me je zamolio: "Pozdravi sve prijatelje i prenesi im poruku kako sam zdrav i čvrsto se, ustaški držim.".
Budući je izrazio želju da ne pišem o razgovoru s njime, činim to, eto, tek nakon što je Dinko otišao u svoju hrvatsku Valhalu.

Na sv. Antu ove godine rekla mi je, u Domu na sv. Duhu, Dinkova supruga Nada, Luburićeva polusestra, da mogu Dinka posjetiti u zatvorskoj bolnici, da je dobro: "priča viceve, onda je dakle zdrav". Kada sam se već spremao otići, stigla je vijest o smrti. "Da nije postojala NDH, nikada ne bi došlo do današnje Republike Hrvatske, a to sam kazao pokojnom predsjedniku dru Franji Tuđmanu u Buenos Airesu; on je bio svjestan toga." - pisao mi je Dinko Šakić u pismu od 1. prosinca 2004. Na to se može dodati samo slijedeće: tko danas niječe vrednote NDH, niječe i one RH; svjedoci smo, da se i protiv ove, na isti način kao i protiv one, izvana i iznutra, vodi nesmiljeni rat iz svih rodova oružja.

Zato i jesmo gdje jesmo.

Mladen Schwartz



Propustili ste - pročitajte

OSVRT NA OSUDU KOMUNIZMA

"Zakoni su paučina koja zadržava komarce, a propušta ptice!" (Platon).

"Istina će vas osloboditi!", reče Isus (Iv 8,32).

Draga nam je istina kad nam nešto otkriva, ali nam je mrska kad nas razotkriva! (sv. Augustin).

U Fokusu broj 300. od 10. veljače 2006. str. 6. u rubrici "Dokumenti" objavljen je tekst pod naslovom "Osuda komunizma" s podnaslovnim tekstom: "Na 5. zasjedanju Skupštine Europskoga parlamenta 25. siječnja 2006. usvojen je tekst o potrebi osude zločina totalitarističkih režima. Prenosimo ga u cijelosti." Naslov službenoga teksta je: "Rezolucija 1481 (2006.)" Na kraju iste te stranice stoji: "Tekst je usvojila Skupština 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje)."

Pozorno sam pročitao, mlako, bezvoljno i bez imalo živosti, napisani tekst. Došlo im je vrijeme da i o svojim suradnicima u zlu nešto (pro)govore pa su, eto tako, nešto i rekli. Tako su Rezolucijom otvorili dimnu kutiju ne bi li im uspjelo sakriti zločine svojih prethodnika i njihovu pomoć komunistima da učine što su učinili, njihovim blagoslovom ili njihovim prešutnim odobrenjem. Po načelu profesionalnog lopova koji, da bi sakrio svoj lopovluk, na sav glas viče: "Držite lopova!" I, tako nam, u sladu s poslovicom: Tresla se brda, rodio se miš!, dođe tek objelodanjena Rezolucija koja se nimalo nije uzdignula iznad Pilatova pranja ruku: "Nevin, sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar!" (Mt (27,24).

Mogu li sastavljači Rezolucije, sljedbenici "Antante" i antihitlerovske koalicije reći: Čisti smo od krvi koju su prolili komunistički totalitarni režimi? Ne! Ni govora. Zar je pošteno okriviti samo komunistički sustav i nikoga više za prolivenu krv totalitarnih socijalističkih režimima u dvadesetom stoljeću? Tko to može reći, napisati i iza toga (o)stati? Neka to i (u)čini. Poštivat ću mu uvjerenje. A Ja? Ne mogu i ne smijem to ni pomisliti, a kamo li to reći ili, Bože sačuvaj, napisati. Jer, to mi zabranjuje moje ljudsko dostojanstvo, kršćansko opredjeljenje i svećenička čast. Kad bih zanijekao ili, kad ne bih ustvrdio da su prethodnici donositelja oskudno sastavljene osude skupa s komunistima sukrivci i sudionici komunističkih zlodjela, stidio bih se stati pred zrcalo, a pogotovo doći među ljude.

ŠTO IM JE ČINITI?

U svom trećem razredu pučke škole, školske godine 1950./51. učio me je čestit i uzoran čovjek Neđo Nožica, Srbin. Navest ću nešto o njemu prije nego prijeđem na samu stvar. Jednoga dana izveo je dvojicu učenika i pred nama ih upitao: "Što ste jučer radili? Vidio sam vas kad sam prolazio kroz selo!" Budući da su oni šutjeli, on je dodao: "Jučer ste se pobili. Sad se pred svima poljubite i pomirite." Oni su plačući izvršili njegov nalog. Neka bude dostatan ovaj primjer kroz koji svaki pošten čovjek može vidjeti kvalitetna čovjeka. Kad bi on ponekad odlazio i nas same nakratko ostavio, odredio bi nekoga od nas da pazi na vladanje i popiše one koji budu kršili školsku stegu. Nekoliko puta sam i ja bio pazitelj. Popisivao sam prekršitelje školske stege. Jednom zgodom, i to s punim pravom, rekoše mi nazočni učenici: "Zapiši i sebe jer si se i ti loše vladao." Kad su mi iznijeli što sam (u)radio, a nije priličilo učeniku u učionici, zapisao sam i sebe. Nije mi ni palo na pamet poderati popis. Kad je Učitelj došao i čuo moje izvješće, u kojem nisam krio ni svoju pogrješku, on je kaznio jednako i mene kao i njih. Ovakvom se kaznom ponosim. Riječi upućene meni: "Zapiši i sebe!", presađene u sadašnje vrijeme, glase: Ispitajte svoju savjest, vi, donositelji Rezolucije, te plačući izjavite: Svi zločini koje je (po)(u)činio totalitaristički komunistički sustav, vlasništvo su i naših prethodnika u čije smo ime onako mlitavo, k'o ni sebi ni drugomu, osudili komunistički totalitarni sustav za zločine. Bez priznanja te činjenice, Rezolucija će biti djelo loših ljudi koje ne bih želio ni sanjati, a kamoli (su)sresti. Tek tada, kad osude svoje prethodnike i sebe, djecu svoji zlih otaca, bit će i oni dobri, čestiti i uzorni ljudi.

To što bi oni morali učiniti izvire iz Biblije, do koje drže i ateisti: "Zato nemaš isprike - tko god ti bio - o čovječe koji sudiš, jer u čemu sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto. … Misliš li, o čovječe, koji sudiš onima koji takve stvari čine, da ćeš izbjeći kazni Božjoj dok i sam isto činiš? ….. Nisu, naime, pred Bogom pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će biti priznati pravednima oni koji vrše Zakon" (Rim - redci iz 2. pogl.), reče sveti Pavao.

Ne zaboravimo da su te Pavlove riječi izvučene iz Isusova nauka - iz Evanđelja. Zato čujmo Isusa: "Nemojte suditi da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš! Kako možeš reći bratu: 'De da ti izvadim trun iz oka!' dok je brvno u tvom oku? Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova" (Mt 7,1-5).

I Ivan apostol, naslonjen na Isusove grudi, u svojoj nam je poslanici napisao što je iz Učiteljeva srca izvukao: "Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega (Boga pr. M. Pl.) pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama" (1Iv 1,10).

Budući da sastavljači Rezolucije ne mogu i ne će naći svoju neporočnost, kad se susretnu sa svojom prošlošću "ab Urbe condita", red bi bio da barem onako hladnokrvno i bezvoljno priznaju i osude zlodjela svojih prethodnika kao što su hladnokrvno i bezvoljno osudili komunističke zločine. Dužnost im je taj "Rubikon" prijeći, ako žele uvjeriti poštene ljude u svoju dobronamjernost pri sastavljanju Rezolucije. Prije konkretnih djela valja nam opet dozvati u pomoć apostola Pavla da nas pouči: "Ti koji se ponosiš zbog Zakona, sramotiš Boga kršenjem Zakona!" (Rim 2,23). Možemo Pavlovu misao i ovako izraziti: Vi koji držite da vaša osuda komunističkoga sustava počiva na temeljima ispravna učenja, pogazili ste temelje svoje Rezolucije jer niste nimalo bili kritični prema svojim prethodnicima ni prema samima sebi, njihovim potomcima. Nisu zločini tek nastali pojavom komunizma. Oni su utkani ne samo u našu blizu već i u našu dalju prošlost. Jesu li komunisti porobili i pandžama svoga kolonijalizma poklopili cijeli svijet? Jesu li vaši prethodnici poštivali ljudsko dostojanstvo primitivnih naroda ili su ih tamanili kao nijemu stoku? Jesu li komunisti činili zločine nad Indijancima u Sjevernoj i nad Inkama u Južnoj Americi? Jesu li komunisti prorijedili Australce i istrijebili Tasmance? Jesu li komunisti lovili Crnce po Africi kao divlje životinje i dovozili ih u Ameriku da ih iskorištavaju kao nijemu domaću stoku? Jesu li komunisti uveli robovlasnički sustav u Sjevernoj Americi? Jesu li komunisti ubili, američkoga predsjednika A. Linckonlna koji je kao ratni pobjednik rekao: "Osveta nikom, milosrđe svakom!"? Je li vapijući grijeh u nebo utrnuti tako jaku svjetiljku i ubiti onako čestita i kvalitetna čovjeka?

Kad se malo pozabavimo Europom, onda slijedi i snop pitanja: Bi li nam danas valjala željeznička pruga od Berlina do Bagdada? Komu je smetala dinastija Obrenovića u Srbiji? Tko je nadahnuo Karađorđeviće i tko ih je potaknuo na onakav krvoločan obračun s Obrenovićima? Komu je smetao monah Rasputin (Raspučin) u carskoj Rusiji? Je li ga ubio car Nikola II. zbog zahvalnosti za ozdravljenje svoga sina Aleksija ili je to učinio netko drugi, sporedna stvar, tko i na koji način? Komu je smetalo što su Germani zauzeli prostor od Baltika do plavog Jadrana? Tko je bio nadahnitelj atentata u Sarajevu? Što su obećali srpskim teroristima očevi današnjih antiterorista? Je li im isplaćen taj zločin? Što još Srbi za nj traže? Kad će im već jednom biti taj dug isplaćen da bi nestalo straha od velikosrpskog terorizma?

Ulaskom Turske u rat protiv Središnjih sila probuđena je nada u Armencima da će se osamostaliti. Zato su Armenci, kao Antantini saveznici, ušli u rat protiv Turske. Poznat je krvavi turski epilog nad njima. Zato bez uzmicanja pitam: Jesu li samo Turci krivi za pokolj Armenaca? Je li kriva i Antanta što im nije pomogla da oni, kao njezini saveznici, steknu nezavisnost i državnu samostalnost?

Carska je Rusija sklopila mir s Njemačkom zbog Oktobarske revolucije i napada Boljševika na nju. Je li Antanta znala što je komunizam? Zašto nije poslala svoju vojnu pomoć Rusiji, svojoj saveznici? Je li zbog toga i Antanta suučesnik u boljševičkim zločinima u Rusiji nad carskom obitelji i nad svim narodima, u Sovjetskom Savezu?

Mi Hrvati bili smo u ratu na strani Središnjih sila kao građani Austrougarske. Što smo mi skrivili Antanti? Je li bilo pošteno da ona našim teritorijem plaća Talijanima jalovo sudjelovanje u ratu, a Srbima za prolivenu krv Ferdinanda i njegove žene Sofije? Nismo samo mi Hrvati, kao građani Austrougarske, bili u ratu protiv Antante. Zašto smo onda nakon završetka rata kažnjeni kao da smo mi jedini krivci za sve? Zašto? Jesmo li i mi, kao i drugi, krvavi ispod kože? Boli li i nas nepravda nama učinjena?

Rat je završio. Njemačka ponižena. Na prosjački štap bačena. U bijedu uvaljena. Izjedala ju je inflacija. Priča se da je neki Nijemac vozio puna mala kolica njemačkih maraka da ih preda na banku. Kad je ostavio kolica da obavi neki usputni posao, našao je sav novac, ali bez kolica. Vrjednija su lopovu bila kolica negoli sav novac u kolicima. Je li ovo stvarnost ili je poučna priča koja nam dočarava bijedu Njemačke prije Hitlerova dolaska? Sporedna stvar. Je li Hitler svojim umijećem podignuo Njemačku iz ekonomske bijede i u veoma kratku vremenu uspio od nje stvoriti respektabilnu velesilu? Je li mu to bilo moguće bez nečije pomoći? Tko mu je pomagao i pomogao podići Njemačku? Karte na stol! Jer, pomagači Hitleru njegovali su nacizam - biljku - koja je rađala otrovne plodove. Zašto su negdašnji Antantini čimbenici pružali i pružili pomoć Hitleru? Ne znam! No, dok ne dobijem drukčiji odgovor, držat ću za istinu: Nisu za zloću komunističkoga sustava tek doznali sastavljači Rezolucije. Znali su za to i Antantini čimbenici. Budući da nisu željeli pojavu komunizma na tlu Španjolske, podignuli su Hitlera da on, kao njihov saveznik, pomogne Franku ugušiti začetke komunističke revolucije u Španjolskoj.

Dva velika zla i nacizam i komunizam zabili su svoje krvoločne zube u tkivo Poljaka kad su složnim silama napali Poljsku. Taj napad bio je povod za objavu rata ne komunizmu, koji je počinio velike zločine u Katinskoj šumi, već samo nacizmu. Jer, lakše se boriti protiv jednoga negoli protiv dvojice. Pala je Francuska. Velikom ratnom srećom izbjegnuli su Britanci njemačkim kliještama. Ne znam kad, ili neposredno prije toga, ili neposredno nakon toga, došao je Rudolf Hess u Englesku. Što je on skrivio Velikoj Britaniji? Ne zamjeram joj što ga nije vratila u Njemačku. Možda je to bilo nužno do svršetka rata. I neka je tu ostao do kraja rata. Zašto je zadržan na doživotnoj robiji? Je li to vapijući grijeh u nebo? Čiji je to onda grijeh, odnosno zločin? "Ne znam" čiji!, ali nije komunistički.

Nijemci odlaze u Norvešku? Je li se tada svanulo Britancima? Jesu li mislili: Spremit ćemo se za rat koristeći vrijeme norveškog krvarenja. Možda!? Tko im je prekinuo to blaženo snivanje? Vidkun Quisling! Ne znam za drugoga. Ne ću nijekati da je on uz pomoć Njemačke došao na vlast, ali ću ustvrditi da je on tom gestom zaustavio norveško krvarenje, spriječio možebitni dolazak Crvene armije iz Finske u Norvešku i sačuvao biološki potencijal svoga naroda. Quisling je, dakle, kriv što nije Norveška krvarila, da bi se V. Britanija mogla spremiti za rat, kad otopi nagomilane lonce svoje sirotinje i upotrijebi ih za vojnu industriju. Quisling, iako nazvan izdajnikom, nije kriv svome norveškom narodu. Kriv je samo Britancima! Jesu li svjesni toga Norvežani? Njihov problem.

Zašto su zapadni saveznici ušli u savez s komunizmom, iako su znali da je komunizam loš sustav? Tko to na europskom kopnu od Gibraltara do Kavkaza, izuzev Švicarske, nije bio uz Hitlera do vojnog preokreta? Zašto su poubijani razoružani Petaienovi vojnici? Je li to repriza giljotiniranja nakon pobjede Jakobinaca? Je li pošteno ostaviti živa generala Petaiena, a (po)ubijati njegove vojnike? Je li general Ch. de Gaulle odgovarao pred sudom za svoj zločin? Je li i on ptica što je proletjela kroz paučinu ljudskih zakona? Hoće li i on nekakvom budućom Rezolucijom biti osuđen kao (po)(nakon)ratni zločinac? Zašto su kažnjavani i kažnjeni samo antikomunisti? Bi li bilo moguće komunistima učiniti onolika zlodjela da im to nisu omogućili prethodnici donositelja Rezolucije 1481 (2006.)?

Budući da je Rezolucija donesena na blagdan Obraćenja sv. Pavla 25. siječnja, pada mi na um nešto od sv. Augustina. Na tekst Djela apostolskih (7,58): "Izguraše ga (Stjepana pr. M. Pl.) izvan grada i kamenovaše. Svjedoci odložiše haljine svoje do nogu mladića koji se zvao Savao", Augustin je dodao: Savao koji je čuvao njihove haljine, kamenovao je Stjepana njihovim rukama. Jesu li svjesni donositelji Rezolucije da su njihovi prethodnici komunističkim rukama poubijali: Nijemce, Kozake, Hrvate i Japance? Neka razmisle i neka se poput sv. Pavla obrate, plačući što su mnogi od njihovih prethodnika oči zaklopili, a da se nisu ni pokušali susresti s istinom, kako bi se mogli obratiti i svoje zločine oplakivati.

Nisam gore rečeno tek sad spoznao, što (do)(po)kazuju slijedeći navodi: "Cijenite li antifašističku pobjedu koju slavi cijeli svijet?", upita me gospodin Josip Milić u /"ST ekskluzivu" od 26. lipnja 1996., godina III., broj 71., str. 13-14. i kao sliko-otisak u "Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" srpanj 1996. br. 7. (421.), str. 6-7./, a ja mu odgovorih: "Ne, jer ne bijaše to pobjeda nad fašizmom nego pokolj Nijemaca, Kozaka, Hrvata i Japanaca. I to se ubuduće ne bi smjelo slaviti. Nema podjele na fašiste i antifašiste. Antifašistička je pobjeda okaljana velikim međunarodnim zločinima. Na najbolji bi se način proslavila kad bi se ti zločinci kao i sadašnji njihovi potomci skrušeno kajali.

Budući da se ta nepoželjna euforija odigrala i u Hrvatskoj, isti mi je novinar postavio pitanje i glede dr. Tuđmana: "Predsjednik Tuđman bio je u Londonu, Moskvi i Parizu na obilježavanju Dana antifašističke pobjede. Kako Vi to komentirate?" Odgovorio sam: "Ne zamjeram mu što je u tim gradovima bio kao njihov negdašnji saveznik. To mu je dužnost. Neka je bio. Ali je morao svoj antifašistički pohod, u ime pomirenja, koje propagira, završiti u Bleiburgu i reći: 'Bio sa u Londonu, Moskvi i Parizu jer sam bio antifašist, a danas sam, 14. svibnja 1995., i ovdje u Bleiburgu da bih, u ime pomirenja, pozvao na kajanje sve partizane bez razlike. I sve ostale sudionike antihitlerovske koalicije za velike naše zločine koje moramo zajednički oplakati. Ja koji sam s vama slavio kajem se za partizanske zločine počinjene nad mojom braćom i pozivam vas na kajanje što ste nam te zločine omogućili i što ste sami bili zločinci'."

Prethodnu moju misao neka dopuni navod iz moje knjige "Uz Kavranov zlatni jubilej", str. 19.-20.: "Godina, dakle, stida, sramote i skrušena kajanja treba biti 1995., a ne godina pobjedničkog slavlja. Jer, ratni i poratni zločinci ne mogu nositi časni naziv pobjednici. Oni su (po)bijednici, ili, bolje reći, poratni bijednici. Ali nije isključeno, mogu ti isti bijednici postati nositelji još časnijega naslova skrušeni pokajnici. Zato neka svi članovi antihitlerovske koalicije obilježe tu pedesetu obljetnicu kajanjem i oplakivanjem svojih zločina. To im je dužnost. A sve ostalo iz nje izvire, u nju uvire i na nju se svodi. Od srca želim da im dobri Bog u daru Duha Svetoga dadne nadljudsku snagu za to nadljudsko djelo pa, u tom smislu riječi, tek nakon 50 godina, budu stvarni pobjednici nad sobom. "Rođen sam u Peli, pokopan u Babilonu. Svakoga sam pobijedio osim sebe", bilo je na grobu Aleksandra Velikog. Pobjednik je tko sebe pobijedi. Želim im takvu pobjedu. A ta pobjeda nije djelo oružja ni vojnog umijeća, nego samo djelo i dar Duha Svetoga koji skrušene grješnike suobličuje Isusu Kristu. Neka u njima skrušenima i u prah prostrtima zavlada Isus Krist pobjedonosni kralj - knez mira."

Hoće li se to ostvariti? Mislio sam da hoće, ali još to ne bi. Zato bih želio da sv. Pavao, na čiji je blagdan usvojena spomenuta Rezolucija, bude njihov pomoćnik na putu obraćenja i skrušena kajanja. Budemo li to doživjeli, otići ćemo mirniji s ovoga svijeta mi, koje je komunizam u crno zavio uz pomoć onih čija djela nisu osuđena.

Fra Martin Planinić

(Ploče-Tepčići, 10. ožujka 2006.)


Propustili ste - pročitajte

UZ NAPADAČA NA ANTIFAŠISTE

Našao sam na Internetu: "HDZ potiče kontroverznog svećenika koji poučava djecu u ustaškim pjesmama" Valjda je to izvadak iz članka "Napadač na antifašiste don Babić dobitnik nagrade Župe dubrovačke" od Silvije Radunović, objavljena u Novom listu od 18. svibnja 2007., a djelomice na Internetu www.hrvatskauljudba.hr. Ispod glavnog naslova nalazi se i podnaslov: "Govor na svetoj misi".

Donosim doslovce djelomice objavljeni tekst na Internetu: "Don Miljenko Babić prošlog je tjedna održao govor potkraj svete mise na blagdan Gospe od obrane, zaštitnice župe dubrovačke i poručio: ''Tko je za zločine genocid nad Hrvatima odgovarao? Oni su nagrađeni raznim povlasticama. Više od toga zločinci i njihova djeca, bez imalo srama lažu, brane i opravdavaju zločine nad Hrvatima: i Fumić, i Mesić - na sramotu hrvatskog naroda - predsjednik - i Zunić, i Puhovski''."

Ne vidim zla u ustaškim pjesmama. Neka se javi svatko tko ima išta protiv ovih pjesama:

Kad ustaša umire na travi,
Cvati cvijeće crven bijeli plavi.

Jaši Jure konja bijela,
O ramenu parabela.

Parabela sitno laje
Ustaša se ne predaje.

Usporedimo ove s onom koju sam nekoć čuo na Radio Sarajevu:

Oj Partijo, tko te ne volio,
Čelični ga metak pogodio.

Nitko nije reagirao, a možda nije ni smio reagirati, već se, možda, morao diviti revolucionarnoj pjesmi. A sada pitam: Koliko bi godina otišao u zatvor tko bi zapjevao; Paveliću, tko te ne volio, čelični ga metak pogodio? Neka odgovore alergičari na ustaške pjesme.

Budući da nisam našao cijeli članak, ne mogu ništa reći ni o HDZ-u ni o kontroverznom svećeniku "koji poučava djecu o ustaškim pjesmama". Ostavljam to po strani. Ukoliko nekom bude krivo što su u ovom članku navedene neke ustaške pjesme, koje su potpuno neutralne i bez naboja, neka izliječi svoju alergiju i na ustašu koji na križnom putu strada i koji, iako ubijen, doživljava svake godine u Jasenovcu reprizu svoga stradanja 22. "aprila". Mogu se samo bezrezervno složiti s don Miljenkom Babićem i čestitati mu što je rekao istinu. Jer, nitko od antifašističkih zločinaca nije ni suđen ni osuđen, čak ni simboličnom kaznom, nego su primali i još danas primaju debele mirovine, zahtijevajući da im se njihovo razbojstvo još više naplati, dok branitelji Republike Hrvatske živeći u bijedi nalaze jedino rješenje u samoubojstvu.

Gore rečeno pokušat ću i obrazložiti. Kao što nije isto kršćanin i kršćanstvo, tako nije isto ni antifašit i antifašizam. Pokret može biti besprijekoran, a njegovi članovi? Loši i toliko gori koliko je pokret besprjekorniji. Kao što ne može nijedan teolog dokazati besprijekornost kršćana na temelju kršćanske besprijekornosti, tako ni članovi antifašističkog pokreta ne mogu dokazati besprijekornost antifašista na temelju doktrinalne besprijekornosti antifašizma. Koliko je antifašizam besprijekoran, a fašizam zao, toliko je i veći zločinac antifašist od fašista. Veće je zlo činiti zločin gazeći ispravna načela negoli činiti zločin u skladu s lošim načelima, suprotno nedavnoj Mesićevoj izjavi od 22. "aprila".

Zato na temelju gore izloženog mogu bez uzmaka reći: Budući da nije članak cjelovit, ne mogu biti siguran da ću se složiti sa svim onim što je rekao don Miljenko. No, s onim što mu je pripisano i na Internetu objavljeno potpuno se slažem uz poklik: Čestitam Vam, velečasni Babiću! Hrabro naprijed! Vrijeme je reći: popu pop, bobu bob, Pilipu Pilip, paripu parip.

Antifašisti, gazeći svoj kristalni nauk, učinili su velike zločine. Ne samo u ratu već i nakon završena rata kad je moralo oružje utihnuti i kad je trebalo puške u šoške složiti. Zatvaranje u logor svih američkih građana japanskog podrijetla, zračni sagovi nad Njemačkom, rušenje Drezdena i bacanje atomskih bomba na Japan ratni su zločini. Prepustiti Nijemce, povratnike iz Grčke, partizanskom puškaranju ratni je zločin zapadnih saveznika. A oružani napad na njih? Zločin je partizanskih razbojnika. Nijemce, povratnike iz Grčke, trebalo je zaštititi i ne dopustiti da itko otvori vatru na njih. Pucati u Nijemce-povratnike ne bijaše borba protiv nacizma već pokolj nevinih ljudi koji su željeli mirno proći i u Njemačku doći. Predaja Kozaka Staljinu i hrvatskih vojnika Titu zločin je što tereti Veliku Britaniju. Od toga zločina ne može se ona oprati ni lugom ni sapunom. Jer, nakon predaje omogućen je pokolj razoružane vojske i nezaštićenih civila komunistima koje zli potomci još gorih otaca osudiše, a da svoje očeve ne ukoriše, ne osudiše niti ih se zastidješe.

Ubijanje zarobljenika, bijaše antifašistička svagdašnjica nakon završena rata. A genocid nad hrvatskim narodom? Tekovina je njihove "besprijekorne" humanosti. Jer, planirano istrjebljenje i raseljavanje Hrvata zločin je bez razumijevanja. Ubijani su momci da se nema tko oženiti, ljudi da se nema tko ženama vratiti. A preživjeli "sretnici"? Osuđivani su na duge vremenske kazne da bude nemoguće začeće budućih Hrvata u eksploziji nataliteta, kad se muževi vrate svojim ženama i kad mladići sklope brak sa svojim ostarjelim djevojkama. Može li itko pošten biti, a nabrojena antifašistička (zlo)djela ne osuditi? Pitanje za razmišljanje nakon preblage propovijedi uzoritog kardinala, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića.

Tko objavi moju propovijed, održanu u Tihaljini 18. lipnja 1995., pokazat će koliko je blag naš kardinal. Jer, strože se može govoriti o blajburškoj tragediji, negoli se moglo očekivati od kardinala, Josipa Bozanića, čija blagost zaslužuje našu čestitku i antifašističku zahvalu, ukoliko je itko od njih za nju.

Fra Martin Planinić

(Ploče-Tepčići, 22. svibnja 2007.)



Zagreb, 24. srpnja 2008. VL

NAKON 32 GODINE ROBIJE RODOLJUB ZVONKO BUŠIĆ SE VRATIO U LJUBLJENU HRVATSKU!

Bušić: Ja nisam lopov da se potajno vraćam u Hrvatsku.

Zvonka Bušića dočekalo je na stotine ljudi na zagrebačkom Plesu.

-Da su svi Hrvati sretni kao ja danas, bili bismo najsretniji narod na svijetu - rekao je Zvonko Bušić, po svom povratku nakon trideset i dvije godine u Hrvatsku iz američkog zatočeništva pred šestotinjak okupljenih koji su ga dočekali u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso.

Među onima koji su došli izraziti dobrodošlicu hrvatskom emigrantu koji je stigao u Zagreb zrakoplovom iz Kopenhagena nakon više od tri desetljeća, bili su i pjevač Thompson, te bivši saborski zastupnici i politički zatvorenici Dražen Budiša i Ante Kovačević.

"Nema tih riječi niti u jednom jeziku na svijetu koje bi mogle izraziti moje današnje osjećaje, moju želju i trajnu zahvalnost svima vama braćo Hrvati i Hrvatice što ste došli u ovakvom broju."

Vaše okupljanje dokazuje legendarnu solidarnost Hrvata sa svojim borcima i sa svojim žrtvenicima, poručio je Bušić u vrlo emotivnom obraćanju okupljenima na Plesu.

- Umoran sam kao pas, prljav kao svinja jer mi u zadnjih 60 sati nisu dali da se umijem niti da se okupam, poručio je pred odlazak iz zračne luke.

Zbog Bušića na Plesu nastao pravi stampedo.

Vidno iscrpljen, mršav, ali izrazito sretan, tihim i promuklim glasom pred kraj svojeg obraćanja okupljenima na Plesu, Bušić je izrazio žaljenje što je netko htio da se on vrati potajno u Hrvatsku.

- 'Ja nisam lopov da se skrivam, niti se sramim doći u Hrvatsku, bila je želja da dođem u zemlju kriomice ispod stola', komentirao je trenutačno napoznatiji hrvatski povratnik kojega su na hrvatsko tlo gdje je postao službeno slobodan dopratili američki agenti.

Zvonko Bušić, bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih zatočenika, a svjestan je svoga čina zbog kojeg je u zatvoru u SAD-u proveo 32 godine. Žao mu je što je zbog njegovog djelovanja smrtno stradao američki policajac Brian J. Murray, ali je sretan što je konačno u Hrvatskoj.

I Thompson je dočekao Zvonka Bušića.

A radost nije osjećao samo on već i na stotine okupljenih koji su po izlasku Bušića na javni prostor zračne luke iz carinske zone napravili pravi stampedo te ga gotovo pregazili. Oko Bušića je cijelo vrijeme bilo jako policijsko osiguranje kao i tjelohranitelji braniteljskih udruga, no na mahove stampedo se činio znatno jačim. Zbog toga je povratnik Bušić nekoliko puta ponovio da se okupljeni smire, da se stišaju, kako bi se svima obratio i kako se ne bi imao sutra čega stidjeti uslijed naguravanja.


Zagreb, 24. srpnja 2008. J.L.

Pater Lasić: Svaki pošteni Hrvat treba se ponositi Dinkom Šakićem!

ZAGREB - Sud koji je osudio Dinka Šakića osudio je Hrvatsku i hrvatski narod. Ako je Dinko i učinio nešto što nije bilo u skladu s božjim zakonom, sigurni smo da mu je Bog sve oprostio - rekao je pater Vjekoslav Lasić na posljednjem ispraćaju ustaškog viteza Dinka Šakića na zagrebačkom Krematoriju gdje se danas okupilo šestotinjak ljudi.

Lasić je istaknuo Šakićevu pripadnost elitnim hrvatskim oružanim snagama ustaškom pokretu koji je 10. travnja 1941. obnovio hrvatsku državu.

Nezavisna država Hrvatska temelj je današnje domovine Hrvatske, države za koju je naš mučenik Alojzije Stepinac hrabro posvjedočio pred bezbožnim komunističkim sudom, kazao je Lasić dodavši kako se Šakić izjasnio za svoju domovinu.

To je razlog da se svaki pošteni Hrvat ponosi imenom Dinka Šakića. Ponosan sam što sam ga u bolnici Dubrava na odru vidio u ustaškoj odori!, rekao je Lasić.

Pokojnikov rođak Josip Bilić-Prcić u 15-minutnom oproštaju, pročitao je biografiju koju je Dinko Šakić napisao vlastoručno. Kako je Bilić rekao, Šakiću je kartu za Argentinu kupio jedan Židov čiju je obitelj izvukao iz Jasenovca.

Na pogrebu Dinka Šakića bili su i njegov brat Tomislav i sestra Mira, te nekoliko članova šire obitelji. Od javnih osoba zamijećeni su Anto Kovačević, Ana Lučić, Ivan Gabelica i Slavica Hruškar.


Navik on živi ki zgine pošteno!


Arhiva

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
broj posjeta
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2008. Sva prava pridržana