HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za dom spremni!
broj posjeta:


www.hosovci.com, 2.11.2008.

HOS

PRVI U NAPADU - ZADNJI U POVLAČENJU!

HOS (Hrvatske Obrambene Snage) su jedne od prvih organiziranih jedinica koje su krenule u obranu Domovine u Domovinskom ratu i kao takve zasluzuju svoje mjesto u našoj povijesti.

Na medjumrežnim stranicama www.hosovci.com nastojat će mo objediniti sve raspoložive dokumente kako bi se stekla prava slika, vrijednost i zasluga pripadnika HOS-a za stvaranje države.

Ovim putem pozivamo sve pripadnike HOS-a te sve one koi su voljni pripomoći izgradnji ove stranice a posjeduju zanimljive dokumente, slike, filmove, te sve one koji su voljni svoju priču podijeliti sa nama da nam se jave na hosovci@gmail.com

forum.hosovci.com

Odlučili smo da prije završetka portala u funkciju svakako pustimo forum te na taj način prikupimo što više suradnika te razvijemo komunikaciju u cilju stvaranja što je moguće bogatijeg portala, sa svim dostupnim informacijama.
Naš forum posjetite na adresi: forum.hosovci.com


Hrvatski list , 30. 10. 2008.

TKO NAM TO DONOSI KAOS I NASILJE ?

Ustrašeni najnovijim valom nasilja i brutalnim ubojstvima, a i zbog dugotrajne medijske pripreme i poticanja na nasilje, rijetki danas uspijevaju zadržati prisebnost u rasuđivanju te hladno, racionalno i činjenično raspravljati, zaključivati i misliti o onome što nas je zateklo.
Kreatori kaosa su stvorili sve uvjete za nasilje, proizveli su klimu nesigurnosti, potakli a ponekad i sami organizirali ubojstva i pljačke.
Sada se upravo oni, kreatori zla nude kao rješenje za mir, red, demokraciju i budućnost. Recept je vrlo star, više puta isproban i još uvijek uspješan, jer se prodaje umotan u općeprihvaćene pozitivne parole. U zemlji je kaos, nesigurnost i strah, oko čega se svi slažemo jer to svi vidimo i osjećamo. U programiranoj histeriji, samo rijetki se pitaju a još manje njih razumije, tko je proizveo takvo stanje i zašto. Na nasilje, nesigurnost, ubojstva i zločine treba odgovoriti odmah, oštro, silom, svim sredstvima, bez obzira na zakon, na ustav, na pravila na demokraciju , na ljudske slobode – trenutačno je to većinsko razmišljanje hrvatskih političara, medija, intelektualaca pa naravno i većine naroda.
Upravo to i jeste najveća manipulacija.
Netko nam namjerno i često gasi svjetlo, okreće obiteljski stol, proizvodi i potiče u nama strah, kako bi ustrašeni bili sretni i zadovoljni spasiteljem koji će nam na kraju priče upaliti svjetlo, donijeti red i mir. U raspoznavanju manipulacija ni najveći naivci više ništa ne očekuju od tzv. hrvatskih intelektualaca, ako ta vrsta uopće postoji, osim rijetkih iznimki.
Ostaje nam nadati se zdravom razumu naroda koji valjda nema tako kratko pamćenje.
Valjda se sjeća, tko je i kako od današnjih spasitelja sudjelovao u pljački zvanoj pretvorba i privatizacija, tko je branio i naoružavao a tko rušio i razoružavao Hrvatsku, na kojoj strani su bili danas napadani nogometni navijači 91. godine a na kojoj današnji glorificirani vodeći ljudi u politici policiji, tko poštuje i slavi Domovinski rat a tko Jugoslavensku partizansku vojsku, tko svakodnevno pljuje, napada, vrijeđa i ponižava branitelje, rodoljube, svećenike a tko se zalaže za rad, red, poštenje i rodoljublje, komu je do obračuna sa kriminalom i kriminalcima, a tko stvarno spriječava taj obračun, tko je za pravnu a tko za policijsku državu.

Ovoga časa smo na pragu policijske države koja će suspendirati ionako krhku demokraciju i omogućiti institucionalno nasilje. Na djelu je totalitarni pokušaj ušutkavanja neistomišljenika. To se najbolje vidi kroz najavljeni obračun sa navijačima. Sa svim oblicima nasilja normalna, pravna država se lako obračunava, samo striktnom i dosljednom primjenom zakona. Takvom primjenom zakona nestalo bi u kratkom vremenu i nasilja na stadionima, ali vlastodršci to ne žele. Posljednju kampanju su pokrenuli protiv navijača, rodoljuba, dragovoljaca i branitelja iz 91 i njihove djece zbog rodoljubnih pjesama i pozdrava «Za dom spremni». Pozdrav je to pod kojim su se borile mnoge dragovoljačke postrojbe, pod kojim su poginule tisuće branitelja i koji se na ramenu nosile tisuće dragovoljaca. Pozdrav je to koji u sebi nema nikakvu ideologiju već spremnost i odanost Domovini, nekada s puškom a danas, radom, poštenjem, rodoljubljem pa i na sportskom borilištu.

Za dom spremni navijači ne smetaju nikome u Hrvatskoj, osim đacima iz kumrovečke škole u svečanim ložama, nelustriranim vrhovima (ne) hrvatske politike i njihovim korumpiranim duhovnim patuljcima iz medija.
Oduvijek se na stadionima prkosilo vladarima, režimima i diktaturama. Batinaši navijača iz vremena Jugoslavije pokušavaju opet ušutkati bunt poniženih i prevarenih. Zanimljiv je još jedan fenomen. Medijski se stalno na stadionima potiče sukob Zagreba i Splita, pa se povici «ubij tovara» ili «ubij purgera» dočekuju sa oduševljenjem u svojim sredinama, ali se svi zgražaju samo kada taj povik bude upućen onima koji su nas do jučer goloruke ubijali.
Zar je «tovare» i «purgere» poželjno ubijati?
Jasno da je svaki poziv na ubojstvo i mržnju za osudu, ali zanimljivo je kako dežurni stražari duha sikću samo na jednu kategoriju dok potiču mržnju i nasilje među drugim kategorijama navijača. Prozirno ali ipak učinkovito. Čudno je kako naši današnji moralizatori koji bi zakonski zabranjivali svaku drukčiju a posebno domoljubnu misao, ne vide sebe dok javno mrze, domoljube, Tuđmana, Hercegovce, crkvu, desničare, konzervativce. Njihova mržnja je valjda plemenita, nju ne bi trebalo sankcionirati, na njih se zakoni ne odnose, jer zakone ionako provode njihovi nelustrirani kadrovi.

Ustrašena, ušutkana, izvarana Hrvatska gromoglasno šuti dok stvarni i duhovni, politički i policijski batinaši ubijaju ljude, rastaču domovinu, gaze demokraciju, izigravaju i ignoriraju zakone. Svaki dan u medijima upravo mafijaši govore o redu, upravo kriminalci o zakonu, upravo lopovi o poštenju, politikanti o depolitizaciji, prevaranti o stručnosti, nečasni o časti, dok onih drugih, normalnih, vrijednih i poštenih, stručnih i moralnih naprosto nema u medijima. Za njih su hrvatski mediji zatvoreni, i zabranjeni.
Za to smo svi odgovorni, makar oni među nama koji su položili psiho test, a ipak glasovali protivno razumu.
Može se shvatiti one koji se boje, ali je neshvatljivo da u ovoj zemlji još ima toliko slijepaca kod zdravih očiju, koji ne vide ili ne žele vidjeti gdje je problem, tko stoji iza kriminala, nasilja, pljački i nereda, tko i zašto stvara klimu kaosa i straha i tko predlaže povratak u 1946 i zakonodavstvo kojim nas želi ušutkati, kako bi nas lakše opljačkali.
Stoje kliconoše komunističkog zla zasnovanog na zločinu, pljački, lažima i strahu, oni koje smo zaboravili lustrirati, pa zato oni sustavno i svakodnevno lustriraju nas.

Luka Podrug


SVINJARIJA GODINE

Trebamo staviti glave skupa i suprostaviti se organiziranom krminalu, ali i huliganima na stadionima koji viču ustaške pokliče.
Moramo učiniti sve da spriječimo revival ustaštva, možda nesvjesni.
Sram me je kad čujem te povike...


hcsp.hr, 22. listopada 2008.

Ako Bozanić nastavi podržavati "ustašku" Hrvatsku, mogla bi ga snaći sudbina blaženoga Alojzija Stepinca

Premijer poziva "antifašiste" na Bleiburg a kardinala Bozanića u Jasenovac, očito misleći da Bozanić pripada onoj, ustaškoj, Hrvatskoj koja je izginula na Bleiburgu i koju su "antifašisti" poubijali.

On se srami ustaških pokliča razigrane hrvatske mladeži a ne srami se "antifašističkih" zločina koji su do dan danas ostali nekažnjeni.

Ne srami se zločinačkih orgijanja kojih smo svakodnevno svjedoci od Kumrovca do nekidan Splita gdje obilježena obljetnica nekakvoga partizanskoga korpusa koji je sijao smrt po Hrvatskoj i ubijao isključivo Hrvate i borio se protiv bilo kakve pa i komunističke Hrvatske.

Toga se ne srami. On se "srami" samo onoga što je u kojemu času zgodno a to obvezno ne smije biti u protimbi Degertu, namjesniku Hrvatske.

Umjesto da se , ako je hrvatski premijer, zauzme za to da se konačno ti koljači "antifašisti" privedu pravdi i kazne i da se osudi taj cijeli zločinački režim, on se srami povika na stadionima i opet podilazi "antifašistima".
STRAŠNO!!!
Za njega ništa ne znači što su Hrvati gotovo biološki istrijebljeni od strane tih koje on hvali.
Možemo li biti ponosni na ovako "objektivnog" premijera ???


O zločinima muslimanskih postrojba nad Hrvatima

Tema zločina muslimanskih postrojba nad Hrvatima u Bosni je preozbiljna, ali malo se o njoj govori, i to ponajviše zbog (auto)cenzure. Bošnjaci, Bosna, "cjelovitost Bosne" jesu svete krave današnje službene politike RH. Nitko ne smije ništa suvislo reći o odnosima Hrvata i Bošnjaka s hrvatske pozicije, a da ne bude instantno optužen za boban-šušak-tuđmanovsku politiku, za zagovaranje podjele Bosne, za opravdavanje Ahmića itd.
Tabu su u tom sklopu i zločini Armije BiH nad Hrvatima.
To su stari refleksi, ostaci mentalno-političkih obrazaca jugoslavenskog komunizma kad je Bosna bila smatrana "malom Jugoslavijom", a bosanski muslimani čuvarima jugoslavenskog bratstva-jedinstva.
Takav stav je poduprt i od "međunarodne zajednice" prevođene Amerikom
. Bošnjaci se vide zagovarateljima jedinstvene Bosne, zadnjeg ostatka nekadašnjeg "idiličnog" (kako oni kažu) multikulturalizma na Balkanu, dok se Hrvati (i Srbi) u BiH rutinski sumnjiče za separatizam i pokušaj da se razbije taj zadnji ostatak nekadašnje Jugoslavije.

A zašto se uopće govori o zločinima mudžahedina?

Ispravnije bi bilo govoriti o zločinima Armije BiH.
Jer ti neki tzv. mudžahedini (kojih je zacijelo bilo i od kojih su neki vršili zločine) nisu pali s Marsa, nisu djelovali za svoj račun, nego u sklopu vojne strukture Armije BiH. Pravljenje takvih umjetnih distinkcija podsjeća na ono kad neki zagrebački novinarčeki bulazne o "pobunjenim Srbima", a prava je istina da nikad nikakvih "pobunjenih Srba" nije bilo, nego je rat u Hrvatskoj vodila JNA (JNA, ne "tzv. JNA" kako neki kažu, čemu ono "tzv", znači li to da oni u glavi imaju čežnju za nekom idealnom JNA koja ne bi bila tzv.?), s nekim postrojbama Srba s okupiranih područja Hrvatske.
Nije li ta cijela retorika o "mudžahedinima" zapravo neka vrsta političke korektnosti u službi čuvanja fikcije nekakvih "dobrih odnosa" i "prijateljstva" s Bosnom i Hercegovinom, totalne fikcije koja nema nikakvih temelja u stvarnosti?

Tu iluziju podržava osobito Mesić (kojeg je Dodik nekidan - ne bez osnova - nazvao "glasnogovornikom sarajevske čaršije"), ali i Sanader.
Sanader je prije nekoliko godina i izazvao raskol u HDZ-BiH kako bi ojačao položaj Bošnjaka.
Činjenica da takvu politiku diktira EU, ta organizacija jako obljubljena od jednog dobrog dijela rvatića, nimalo ne amnestira Sanadera. A dovođenje cijele stvari u vezu s tobožnjim "pohodom islama na Europu" krajnje je budalasto i skreće temu s biti stvari. To su fraze službene propagande "modernog zapada". Danas je jeftini antiislamizam, demoniziranje čitavog jednog dijela svijeta i čovječanstva, došlo u modu i postalo je "politički korektno". Jedini koji su danas u pohodu na ostatak svijeta jesu Amerika i njezin satelit EU, koji - naoružani do zuba - nastoje od svake zemlje na ovom svijetu napraviti ogavnu karikaturu s nekakvim Mesić-Sanader-Račan-Milanovićem na čelu. Ako ne, onda slijede bombe.
A reći da su Europa i Amerika "kršćanske" ili "katoličke" još je budalastije. Naprosto ne odgovara činjeničnom stanju stvari.

B.N. Golub


Zagreb, 16. 10. 2008.

ZAR MIRKO VIDOVIĆ VJERUJE U OBJEKTIVNOST KOMUNISTIČKOG PRAVOSUĐA?

U Fokusu broj 438 od 3. listopada 2008. godine, Mirko Vidović, u svojoj redovnoj kolumni, pod naslovom "Ne reci lažna svjedočanstva", ističe kako su "danas, više nego ikada, potrebni svjedoci istine, da govore o svojim iskustvima s fašizmom i komunizmom, a ne pomodni politički i drugi licemjeri, koji trguju s ljudskim patnjama i tako druguju sa dželatima, a ne sa mučenicima".

Tako on govori o svojim iskustvima iz komunističkoga zatvora u Srijemskoj Mitrovici, gdje je, 70-ih godina prošloga stoljeća proveo, mislim, 6 godina, zbog verbalnog zauzimanja za pravednost i hrvatsko narodno dostojanstvo, kako su oni nazivali zbog hrvatskog nacionalizma, a što je opisao u svojoj knjizi "Sakrivena strana Mjeseca".

Između ostaloga, u rečenoj kolumni on piše da je upoznao više zatvorenika, kako osuđenih ustaša na vremenske kazne, tako i partizana, odnosno komunista, koji su bili osuđeni za različita ideološka zastranjenja.

Mirko Vidović, kao i mi svi ostali, naravno zna da je njegova presuda nepravedna i nepotrebna, ali prema njegovu tekstu očito misli da je presuda nekolicini ustaša pravedna i da je taj komunistički sud obavio svoj posao u skladu sa moralnim i pravnim načelima. Naime, on kaže: "Kakvi su bili za vrijeme rata i što su radili, to je, bar za ove ustaše, utvrdio sud koji ih je ipak ostavio na životu. U njima, prema tome, ni ideološki fanatizam, ni izvršavanje zapovijedi njihovih pretpostavljenih, nije ubilo onu iskru ljudskog identiteta. Muka i patnja su ih pročistili i s njima se je dogodilo pravo čudo, ona sitna iskrica ljudskog identiteta im je osvijestila i dušu i razum, a sjećanje na svoju prošlost je prestalo biti mučenje savjesti, jer su svojom patnjom iskupljivali zlo drugima počinjeno."

Po ovim riječima, znači da Mirko Vidović vjeruje da su ti ustaše sigurno počinili velika zla drugima, da je to taj "pravedni" sud utvrdio i da je još bio milostiv prema njima ("zločincima"), koji su, valjda kao branitelji NDH, imali samo malu iskricu ljudskog identiteta. To je Mirku, "velikome Hrvatu", sve jasno, jer otkud bi oni, kao ustaše, uopće mogli imati ljudski identitet?

Ne vjerujem da Mirko Vidović, kao Hrvat od Tomislavgrada, ne zna kako se postupalo sa zarobljenima ili uhvaćenima dragovoljcima ustašama, i kolika je trebala biti njihova krivnja da budu masovno ili pojedinačno mučeni i ubijani samo zato što su ustaše, te da im u tome sustavu nije ni trebalo dokazivati bilo kakvu objektivnu krivnju.

Ovih nekoliko ustaša koje je upoznao na robiji, vjerujem da nisu odmah bili otkriveni kao ustaše, već nakon bar desetak godina, kada se komunističko ludilo malo smirilo, pa kako im se nikakva krivnja nije ni mogla dokazati, nešto su im namontirali i osudili ih na dugogodišnje robije samo zato što su bili u ustaškoj vojsci. Da su im mogli dokazati ikakav zločin, svejedno bi ih osudili na smrt.

Također, kad Mirko Vidović govori da su oni izvršavali zločinačke zapovijedi njihovih pretpostavljenih, željela bih da mi pokaže neku takvu autentičnu ustašku zapovijed da podčinjeni učine zločin, te neka javno odgovori da li on priznaje i prihvaća komunističko pravosuđe?

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 15. 10. 2008.

MOLITVA U CIJELOME SVIJETU ZA SPAS ZAČETE, A JOŠ NEROĐENE DJECE

Na inicijativu g. Patricka Benedicta, predsjednika Organizacije arkanđela Mihaela iz Tenneseeja, SAD, u cijelome svijetu, 18. listopada, u isti sat, molit ćemo milijun krunica za spas začete, a još nerođene djece od hotimičnog uništavanja njihovog života, na razne ubojstvene načine, od namjernoga abortusa, do ubojstava spiralama, pilulama i raznim kemijskim sredstvima, kao i za spas od počinjenog toga strašnog zla, majki, očeva, liječnika i svih koji bi sudjelovali, te neizbježne i pogubne grižnje savjesti ako bi to učinili.

U Zagrebu, Hrvatski pokret za život za obitelj i Centar za nerođeni život "Betlehem", pozivaju svoje članove i druge vjernike na molitvu sv. krunice sa razmatranjima, u subotu, 18. listopada u 9:00 sati, na Kamenitim vratima, pred likom Majke Božje, Kraljice života, na nakanu da se svaki začeti život rodi.

Odazovimo se i molimo za spas najnedužnijih i najnemoćnijih ljudskih bića u našemu hrvatskome narodu, koji naočigled izumire. Neka nas sve dragi Bog na ljubav potakne i blagoslovi!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


vecernji.hr, 15.10.2008.

BRUNO BUŠIĆ

Ubijen za Hrvatsku koju je tako želio

Bruno Bušić, jedan od nacionalnih simbola u borbi za slobodnu Hrvatsku, mučki je ubijen na današnji dan, točno prije 30 godina, 16. listopada 1978. u Parizu. Ubijen je u 40. godini života, u 23.20 sati na ulazu u zgra­du u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti.

Pogođen je s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja Astra kalibra 7,65 mm. Iako je bio upozoravan na opasnost koja mu prijeti od jugoslavenske tajne policije, oko njega su agenti i doušnici isprepleli mrežu iz koje se nije mogao izvući. Jer je jugokomunistički vrh donio odluku da ga se pod svaku cijenu eliminira budući da je među hrvatskom emigracijom postao previše popularan i previše angažiran.

Za jugoslavenski sustav on je pak bio previše opasan jer je među Hrvatima u emigraciji pokrenuo revolucionarna gibanja, posebice u Europi, koja su nakon njegove likvidacije zamrla i ponovno oživjela tek jedno desetljeće kasnije, kad je njegov nekadašnji šef iz Instituta za historiju radničkog pokreta, a kasnije suradnik i prijatelj dr. Franjo Tuđman počeo obilaziti hrvatsko iseljeništvo.

Njegovo ubojstvo šokiralo je Hrvate, a svjetski mediji izvijestili su tada da je ubijen jedan od hrvatskih vođa. Dakako, do danas nije otkriven njegov ubojica, niti cijela mreža koja je organizirala njegovu likvidaciju. U Zagrebu se potkraj 90-ih za njegovo ubojstvo sudilo udbašu Vinku Sindičiću, ali on je na kraju oslobođen optužbe i danas od Hrvatske potražuje milijunske iznose zbog boravka u pritvoru i dizanja optužnice.

Bušića je rano počela pratiti Udba, sustavno već od proljeća 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Tada su, naime, učenici dobili anketni upitnik u kojemu je, među ostalim, bilo i pitanje:
“Što ti se čini, da li je bolji stari sistem ili današnji?”
Bušić je odgovorio: “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.

Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.

No, osim toga, Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja...

Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.” Štoviše, kritizirao je Titov i Jovankin luksuz te je zaključio: “U novom sistemu ima mnogo dubokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re­volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štampi, koja bi upozorila na njih.”

Iz ovoga se vidi kako je već u mladom Bušiću tinjao revolucionarni hrvatski duh. Zbog svojih je tekstova i istupa stalno bio progonjen, optuživan i zatvaran. Suđeno mu je i zajedno s Tuđmanom, a nakon izlaska iz Stare Gradiške nije više imao izbora nego trajno pobjeći iz Jugoslavije. Njegov odlazak ubrzo se osjetio u gibanjima među emigracijom, kojoj je unio svježinu, ali i novi stil rada i djelovanja, zbog čega se i razišao s nekim od tadašnjih vodećih hrvatskih emigranata.

Godine 1999., na 21. obljetnicu ubojstva, njegovi posmrtni ostaci preneseni su iz Pariza u Dolinu branitelja na zagrebački Mirogoj.


hrvtaskipolitickiuznici.hr

HRVATSKI MUSLIMANI NEKAD I SAD

ZAGREBAČKI MUFTIJA ISMET ef. MUFTIĆ

No posebni razlog za mržnju jugoslavenskih komunista bila je njegova molitva, dova, koju je učio prigodom otvaranja Hrvatskog sabora 1942, i koju donosimo u cijelosti:

"Nalazimo se u velikim i sudbonosnim vremenima obnavljanja velike državne misli najmoćnijih hrvatskih vladara, Tomislava i Krešimira IV., u vremenima uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske.

Ono, što smo mi muslimani pretrpjeli u ovo dvadeset godina, ne da se ni zamisliti, a kamo li riječima iskazati. Naša najelementarnija ljudska prava, naša duša i naša vjera, bili su bez zaštite, bez mogućnosti za pravilan razvitak. Bili smo građani trećeg reda. Preko noći smo od ekonomski najjačeg faktora postali najsiromašnijim elementom, a naročito naša aristokracija. Naš građanski stalež je postao rabotnikom. Naš seljak zapušten i zaboravljen.

Naša uzvišena vjera, koja je vezana ne samo za sticanje blaženstva na onome, nego i na ovome svijetu, učila nas je oduvijek borbi i otporu ovoga i ovakvoga stanja.

Mi, muslimani, borili smo se uvijek protiv svih tuđinskih najezda i nasrtanja na naša narodna prava. Oduvijek smo stajali na braniku naše hrvatske domovine, svog milog hrvatskog jezika i svoga narodnog osjećanja. I ta borba je napokon urodila bogatim i pravim plodom. Postali smo svoji na svome u Nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj.

Za ovu radosnu stvarnost imamo mi muslimani zahvaliti u prvom redu Allahovoj providnosti, koja nam je dala čovjeka neograničenih sposobnosti i divovske energije, našeg dragog Poglavnika Antu Pavelića i uz njega njegove hrabre i neustrašive pobornike.

Njegovom voljom i mudrom odlukom danas za nas sve muslimane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj došao je veliki čas, - otvoren je hrvatski državni sabor. Naši zakleti neprijatelji zatvorili su godine 1918, povijesna vrata naše sabornice, ali misao slobode i vjeru u hrvatsku samostalnost u našim srcima nisu nikada mogli zatvoriti

. Želja za slobodom čitavog hrvatskog naroda tinjala je u našim dušama i, zahvaljujući našem Poglavniku, ona je i ostvarena. Mudrom odlukom našeg Poglavnika, evo, ponovno se otvaraju povijesna vrata Hrvatske Sabornice, u kojoj će narodni zastupnici raditi u korist cjelokupnog hrvatskog naroda.
Braćo muslimani:

Da vas Allah džellešanuhu pomogne u vašem velikom radu na dobrobit nas muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i cjelokupnog hrvatskog naroda, Nezavisne Države Hrvatske i našeg dragog Poglavnika. Pozivam vas, da molitvu - dovu - koju ću sada proučiti, propratite sa amin!

U ime Boga, općeg dobročinitelja:
Bože naš! Stvoritelju svih svjetova! Gospodaru sudnjeg dana, primi našu skrušenost! Usavrši naša djela! Neka je Tvoj blagoslov na uzvišenog Pejgambera Muhameda alejhisselama in a sve Božje Poslanike!
Samo Tebe obožavamo! Samo Tebe molimo!

Obdari svojom milošću svog poniznog slugu, Antu Pavelića, ljubljenog Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, našu hrabru vojsku i sinove lijepe naše domovine!

Očuvaj nam, Bože, Poglavnika, pobornika pravde, zatočenika istine, od zlih ljudskih ćudi i od krivih savjetnika!

Daj mu, Bože, snage, iskrenih pobornika! Daj mu Bože, zdravlja i duga života! Učini svojom moći, da se brine za nas, za napredak Nezavisne Države Hrvatske, za njezinu sreću i njezino blagostanje.

Ti, koji si najmilostiviji, daj nam svoje milosti! Ti, koji se najmudriji, daj nam svoje mudrosti! Da stupamo stazom Tvojih vječnih kreposti, jer si Ti jedini, koji na te staze vodi!

Molimo Te, Bože, da nas pomogneš i ojačaš našu volju i odlučnost, da ostanemo na pravom putu, jer Ti si, Svemogući Bože, najbolji jamac i na Tebe se oslanjamo! Stvoritelju naš! Bože našega spasa! Primi našu molitvu, kao što je primaš od svih dobrih ljudi!

Amine, Amine, ja mudžibessailine! Velhamdulilahi Rabbil aleminel fatiha!"

Junačko mučeništvo kao da je stalni pratilac ponajboljih hrvatskih muslimana, koji su znali braniti svoju vjeru od bezboštva a istodobno svoje nacionalno uvjerenje. Ono nije prestalo s generacijom koja se je istaknula u obrani Nezavisne Države Hrvatske i u svjedočanstvu za hrvatstvo Bosne i Hercegovine nakon hrvatskog poraza 1945.

U novom naraštaju, koji je stupio na javnu pozornicu nakon 1945., najsjajnije je ime ing. Nahida Kulenovića, sina dr. Džafer-bega Kulenovića. Intelektualac i revolucionar, koga je ubio agent jugoslavenske tajne službe I. Galić, Nahid je pokazao u svom radu i rodoljublju najviši uspon idealizma hrvatskih boraca.

Da bismo obnovili uspomenu na ovog velikog hrvatskog rodoljuba, objavit ću osvrt na dio njegovih političkih djelatnosti koje sam doživio u ono doba, jer sam se nalazio u njegovoj blizini.

Nahid Kulenović bio je u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno- vjerskog života čovjeka, niti je o tome raspravljao, jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj savjesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman žrtvovati u našem oslobodilačkom radu.

Nahid Kulenović je kao rijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i putove revolucije kojim su različiti narodi prolazili dok nisu došli do svoje slobode. Poučen tim iskustvima Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj i dajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je organizacije i programe.

Da bi ostvario svoju zamisao, ing. Nihad Kulenović stvorio je zajedno s Milom Rukavinom, koga su jugoslavenski komunistički agenti isto tako umorili, dosta čvrstu političku organizaciju s jasnim programom: širiti revolucionarne ideje na hrvatskom narodnom području, da bi narod u povoljnom času mogao se osloboditi.

Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu i zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj i njenim poteškoćama. Navest ću samo jedan odlomak iz niza njegovih članaka, koje je objavljivao kao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatska sloboda u Munchenu.

"Naše ´prijatelje´ nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine- Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeči. Bosna- Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drine, koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate. " Nahidov zadnji članak nosi sugestivni naslov "I krv za Hrvatsku", kao da govori o njegovoj spremnosti da dade svoj život za izmučenu Hrvatsku. Uistinu, kratko vrijeme nakon toga, 13. lipnja 1968., pao je od jugoslavenske ruke.

Jugoslavensko vladajuće društvo, utemeljeno na bezboštvu i uništavanju povijesnih naroda, neće uspjeti nametnuti svoje naopake ideje hrvatskim muslimanima Bosne i Hercegovine, jer je iz redova ovih izašao velik broj prosvjetitelja, intelektualaca, književnika, smjelih političara i junaka koji su svojim životima svjedočili za hrvatsvo bosansko-hercegovačkih muslimana. Luka Fertilio rekao je jednom, da junaci stvaraju povijest i da hrvatska povijest vrijedi koliko vrijede njezini junaci.

Duh modernog hrvatskog nacionalizma mora se osjećati na svakom mjestu u domovini i u emigraciji. Mora biti jedan među hrvatskim borcima svih vjera. U tom duhu Aida Kulenović, kći dr. Džafer-bega Kulenovića, opominje:

"Gotovo svi rođeni Hrvati i osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke…
Poštujmo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati samo goleme koristi."


Prenosimo
http://ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com , 9 listopad 2008.

Ubojstvo mlade Ivane Hodak je državno ubojstvo!

Prekjučerašnje ubojstvo mlade Ivane Hodak, pravnice i odvjetničke vježbenice u Uredu svog oca Zvonimira Hodaka, jednog od najuglednijih hrvatskih odvjetnika i aktualnog branitelja generala Vladimira Zagorca u lažnoj Mesićevoj aferi krađe dragulja iz ministarstva obrane s početka 2000.g. je po svemu sudeći državno ubojstvo! Zašto mislim i tvrdim da je to državno ubojstvo? Zato što je naređeno, organizirano, sprovedeno, nadzirano i plaćeno s državnog vrha i to iz super-tajnog podruma UDBE ispod Predsjedničkih dvora predsjednika Republike Stipe Mesića! Plaćeno iz njihovog crnog fonda! Dakle, onih koji su prisluškivali Ivanine razgovore, koji su prisluškivali razgovore njenog oca Zvonimira Hodaka, onih koji već osam godina prisluškuju Mene, onih koji prisluškuje Tebe, poštovani moj Građanine!
Ukratko, tko je od nas sada na redu?
Ukratko, nazovi s. M. radi ubojstva!

Zapravo je nevjerovatno kako se režimska štampa, Radio i Televizija, kako ona Mesićeva, tako i ona Sanaderova do iznemoglosti trude odvući pažnju hrvatske javnosti u krivom smjeru. Navest ću ovdje samo (domobranski) Večernji i (judeo-masonerijski) Jutarnji list, srpski Novi list i udbaški Glas Istre, te Hrvatski radio HR1, hrvatsku televiziju HTV, te još i petokolonašku Novu TV. Svi se oni svojski trude stavljati svoje naglaske na sporedne stvari i čisto tehničke okolnosti tog brutalnog ubojstva mlade Ivane Hodak, a nitko od njih ne poteže svoje jače ili najjače karte, iako sve indicije govore da se radi o nama dobro poznatom i već klasičnom državnom ubostvu!!

U Večernjem listu, primjerice, novinarke Deana Knežević i Mladenka Šarić nesuvislo i naširoko brbljaju o tome kako je (inače kilavi premijer!) Sanader „potegao jednako snažan potez dovevši dr. Ivana Šimonovića na mjesto ministra pravosuđa .... koji će ujedno biti prva doista nestranačka osoba u Sanaderovom kabinetu“ (tako brblja Deana Knežević), odnosno Sanader je smjenio Rončevića, ... Anu Lovrin ... Marijana Benka, te ih zamijenio ljudima za koje se čini da bi mogli biti pravi izbor. Vladimir Faber ... Tomislav Karamarko ... Ivan Šimonović ... prvorazredni pravni ekspert“ (tako brblja Mladenka Šarić). Dakle, vrlo se malo obraća pažnja na činjenicu da su u odsudnom trenutku samog ubojstva iz države bili odsutni, u ovom slučaju, svi ključni državni dužnosnici: Predsjednik Mesić na svom najnovijem u nizu čergarenja u Evianu (kao sudionik Prve Svjetske konferencije o politici – moš' mislit važne li face!?), premijer Sanader u Irskoj, na euro-putu i njihovim euro-dnevnicama, sa zadatkom lobiranja za račun EU-a, kako bi uvjerio „svoje irske prijatelje“ da Irci što prije ponište svoj irski referendum protiv Lisabonskog sporazuma, zatim podpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić je bila u Londonu (valjda da kupi neke modne krpice!), a s njom i ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević, također bio u Londonu, a šef policije Marijan Benko je bio u Americi, skupa s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, a i novi šef policije, Šibenčan Peran nije bio u Zagrebu, navodno zbog obilaska terena?!
Dakle, okvir za državno ubojstvo mlade Ivane Hodak je bio gotovo perfektno postavljen. I to nimalo slučajno!

Slično je postupljeno i u Jutarnjem listu: zloglasna novinarka Ivanka Toma je naprosto prepričala, odnosno pobrojila sve već poznate sporedne činjenice – i to na bezbojan i nezainteresiran način, toliko netipičan za nju.. K tomu, još se je u svom drugom i paralelnom tekstu zloglasna (MI-6 novinarka!) Ivanka Toma snažno oslonila na tri mjeseca staru prljavu insinuaciju još zloglasnijeg Ive Pukanića iz njegovog i Manolićevog Nacionala da je sve to (ubojstvo Ivane Hodak) plod njene Ljubavi koja uništava posao od 300 milijuna kuna – u koji je navodno (prljavom insinuacijom!) uključen i njen otac, ugledni odvjetnik Zvonimir Hodak!!)

Dakle, nitko – ama baš nitko – osim možda lucidnog Milana Ivkošića u svom kratkom uvodnom osvrtu (pucanj u Državu) u svom Večernjem listu – nije dublje zaorao u mračnu i tajnu stranu tog brutalnog ubojstva. Jedva da je netko malo jače naglasio riječi Ivaninog oca Zvonimira Hodaka, da svi ovakvi zločini u posljednjih deset godine nose isti pečat! Znači, i ovo je ubojstvo znalački pokrivala tajna politička policija! O tome svjedoči i činjenica da su pred kućom u kojem je stan Hodakovih, na uglu Hatzove ulice, i to u samom centru Zagreba, dugo bila parkirana čak dva automobila sa sumnjivim bugarskim registracijskim oznakama, kao i još dva druga sumnjiva osobna automobila! Drugim riječima, i ovo ubojstvo mlade Ivane Hodak nosi zajednički pečat Pantovščaka i Banskih dvora! Onih koji zajednički štite sve dosadašnje brojne zločine udružene kriminala,odnosno zagrebačke mafije.
Logično, jer sve to u svojoj šaci drži sada već ponovo etablirana državna UDBOMAFIJA!!

Evo samo nekoliko dokaza: Mesić i Sanader su – preko svoje stare - pet godina stare Koordinacije između Banskih dvora i Pantovščaka – brzopotezno smjenili (odavno) evidentno nesposobnog Berislava Rončevića, aktualnog ministra unutarnjih poslova, smjenili anemičnu Anu Lovrin, ministricu pravosuđa, smjenili ni krivog ni dužnog a uz to i vrlo friškog šefa policije Marijana Benka (na čije mjesto žurno dovode zloglasnog Udbinog operativca Vladimira Fabera!!), a da istovremeno nisu ni prstom dirnuli u najvećeg krivca – Mladena Bajića, Glavnog kočničara i glavnog manipulatora u našem pravosuđu, dakle, nisu ga smjenili mjesta Glavnog državnog odvjetnika – zloglasnog Du-Bajića!!

Naime, Mladen Du-Bajić je produžena ruka predsjednika republike, opskurnog Stipe Mesića, koji već više od osam godina uzurpira svoje predsjedničke ovlasti i vlada u super-predsjedničkom sustavu, koji je sam uspostavio i to na autoritaran način, koristeći svoju tajnu paradržavnu Udbašku infrastrukturu, koju je postavio iznad službene državne vlasti. S druge strane, Mladen Du-Bajić potpuno kontrolira i USKOK, kojeg drži na vrlo kratkoj uzici: svezanih ruku i svezanih nogu! A nitko se ne buni javno, jer je sistem visokih plaća korumpirao čitavo naše pravosuđe, pod mottom: Maul halten und weiter dienen!
Nažalost, rijetki su oni koji su svojom voljom napustili taj sistem!

U ovom slučaju je nama najinteresantniji upravo Vladimir Faber. On će jamačno opet imati isti zadatak: odvući (kako sada već govore) Aferu Hodak na sporedni kolosjek, kako bi odvukao pažnju (režimske!) javnosti od prljavih mafijaških sveza predsjednika Stipe Mesića sa (pravomoćno osuđenim) kriminalcem Hrvojem Petračom. Upravo onog na kojeg je gosp. Zvonimir Hodak jasno asocirao kao glavnog organizatora ubojstva svoje kćeri Ivane Hodak. Uostalom, još nismo zaboravili da je kriminalac Hrvoje Petrač financirao Mesićevu predsjedničku kampanju! A nije nepoznato ni to da je predsjednik Mesić jedan od glavnih zaštitnika mafije i Udbomafije u Hrvatskoj! I to kao oficijelno prvi zaštitnik!

Ne smetnimo s uma još nešto: novi ministar unautarnji poslova Hrvatske bit će gosp. Tomislav Karamarko, kojeg je na čelo SOE doveo upravo predsjednik Stipe Mesić. Dakako, uz sadejstvo premijera Sanadera. Nazire li se i tu jedna tajna veza? Uostalom, koja je bila druga alternativa Sanaderu? Prijetnja Mesićevog raspuštanja Sabora i proglašenja izvanrednog stanja? Ili raspisivanje novih izbora? Kakav je drugi izbor imao vlastoljubivi i slavoljubivi Sanader?
A nije ni on sam sasvim čist: tu su brojne afere u kojima su bili i njegovi dugi prsti (sjećamo li se još „Stoke dugih prstiju“?). Hoće li N.N.
istražiti goleme provizije Sanadera i njegove klike na vlasti (i u sjeni vlasti, još više!), kako pri gradnji nekih lokalnih i preskupih prometnica, tako i pri gradnji Pelješačkog mosta, tek da ovdje spomenem one najveće i najpoznatije. Konačno, što nam novog može donijeti novi ministar pravosuđa, ugledni dr. Ivan Šimonović? Ništa! Baš ništa! One djeluje premlako da bi energičnije zagrizao u naše korumpirano krivosuđe. Njega bi bilo bolje vratiti nazad u Ameriku, gdje je bio od najveće koristi za našu Državu Hrvatsku! A na to mjesto – sada već upražnjeno mjesto ministrice pravosuđa - Sanader je morao vratiti daleko uspješniju Vesnu Škare-Ožbolt! Ona je svojevremeno pokazala zube i veliku hrabrost da uvede red u naše pravosuđe. Ali u kilavom Sanaderu nije imala gotovo nikakvu podršku. Dakle, nije glavni problem bio ni u ministrici Ani Lovrin! Ukratko i za kraj: Hrvatska nikako da ozdravi od svojih dječjih bolesti demokracije, i to stoga što je non-stop u tome spriječava UDBA, koja se restaurirala 3. siječnja 2000.g., uz pomoć ondašnjeg američkog ambasadora Montgomeryija. On je tak koji je svojim masivnim financijskim operacijama oživio golemu Crnu Hobotnicu na Pantovščaku, kojoj je kao ispomoć pridodao svojih 15.000 petokolonaških nevladinih udruga, čiji se broj u međuvremenu udvostručio! Može li se – i kako – Hrvatska otrgnuti iz tog smrtonosnog zagrljaja? Teško. Na to ukazuja i ovo brutalno ubojstvo mlade Ivane Hodak.
Ovo ubojstvo je ubojstvo pravne države, ali je to istovremeno i pucanj u Državu!
Krajnji je čas za lustraciju Udbaša!
Upravo stoga dižem svoj glas, kroz ovaj svoj J'accuse!
I za moj posljednji podsjetnik: prisjetimo se malo – zar ovo najnovije brutalno ubojstvo ne asocira na ubojstvo Milana Levara u Gospiću početkom 2001.g., a u režiji iste ove današnje Manolićeve Udbe? Ili se stari Manolić već davno umorio i bacio svoje koplje u trnje?
A tko je onda danas novi nalogodavac ovog najnovijeg i brutalnog Udbomafijaškog ubojstva??
Ovog najnovijeg državnog ubojstva!

Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal)


DUVANJSKE RATNE PRILIKE: SVJEDOČANSTVO IVANA TADIĆA ¨BRKIĆA¨

Napoleon je jednom zgodom rekao: «Opraštajući, čovjek se uzdiže iznad onih koji ga progone». I zaista tako i jest; oprostiti treba, ali se zaboraviti ne smije. Radi toga donosimo svjedočanstvo čovjeka koji oprostio jest, ali zaboravio nije.

Ivan Tadić «Brkić» rođen je 15. veljače 1920. na Kolu kraj Duvna (Tomislavgrada) (BiH) od oca Pere (1890.-1949.) i majke Janje r. Jurčević (1897.-1929.) iz Kovača. Dne 19. veljače 1941. godine ženi se Anicom (1921.) rođ. Tomić iz Brišnika, a već koncem petog mjeseca iste godine odlazi u II. Lovačku bojnu u Sinj. Zapovjednik bojne bio je Pavao Ćurak, rodom iz Sarajeva, zapovjednik satnije bio mu je Marko Lucić, a Ivan je imao svoj vod. Iz Sinja su ih brzo poslali u Bihać i tu ostaju oko godinu dana. Cijelo vrijeme su bili opkoljeni, a partizani su pustili glasinu, da su se predali, tj. da je Bihać pao partizanima u ruke, pa su tada bili bombardirani iz zraka od vlastite vojske. Onda su morali ići prema Bosanskom Novom i Cazinu, da bi otvorili put i dokazali da se nisu predali partizanima. U Cazinu su se borili 1942. samo puškama, i tu su partizani natjerali jednu domobransku satniju na Unu, a onda je i Ivanova postrojba natjerala jednu partizansku satniju na rijeku Unu. Tek kad su uspostavili vezu sa svojima, počela im je dolaziti hrana, jer preko zime nisu imali hrane, nego su jeli kukuruzni kruščić, a kuhali su repu ili luk, te su od toga preživjeli zimu.

Kada je postrojba Juce Rukavine krenula u Bihać, Ivanova domobranska satnija bila je na položajima. Jucini nisu znali da su to domobrani te su ih napali, na što su ovi uzvratili vatru i uspješno ih odbili. Jucina jedinica je tada zatražila topništvo da udari po njima, a na vezi su ima rekli da se tu nalazi lovačka jedinica. Tada su ustaše poslale tri vojnika s bijelom zastavom, ne bi li zaustavili vatru. Tek kad su ih ugledali s bijelom zastavom, shvatili su da su to ustaše Juce Rukavine, a ustaše su posvjedočile kako na takav otpor nisu do tada naišli. Tu su ih Jucini zamijenili na položajima, a Ivanova bojna je otišla u Zagreb i ostala par dana u vagonima u Dugom Selu. Navodno je bilo planova, da se II. lovačka bojna uputi na istočno bojište, ali se Slavko Kvaternik nije slagao sa tim. Nakon par dana u vagonima u Dugom Selu, poslali su ih u Liku, jer je do tada u Lici bila samo milicija, i tada su držali Gospić. U Gospiću su bili pod stalnom opsadom. Talijani su bili opkoljeni u Donjem Lapcu i lovačka je dobila zapovijed da ih idu osloboditi. Kad su bili u Gračacu, tu su trebali malo ostati i odmoriti se. Naređenje je bilo da ne smiju u Gračacu stajati, jer je bio pun četnika te su u prolazu kroz Gračac morali biti na razmaku od 10 metara jedan od drugoga s otkočenim puškama. Između sebe su rasporedili zapaljive bombe, jer su očekivali da bi moglo doći do ulične borbe. Pri prolasku kroz Gračac, čuli su četnike pjevati: «Neka ga, nek' se vije / došo nam je iz Srbije / i na njemu sitno piše, / partizana nema više / otišli su preko Drine / nosit tamo karabine». Potom su četnici pjevali: «Nije ovo Pavelića banda, / ovo vam je četnička komanda». S Ivanom je bilo dvadesetak Rožana (ljudi iz Roška Polja, mjesta 30 km udaljenog od Tomislavgrada) koji su zapjevali na to: «U Marseju crn se barjak vije / krepo kenjac kraljice Marije», te još jednu: «Paveliću, živila ti ruka / ubio si srpskoga ajduka».

Tada je došlo do sukoba i uličnih borbi, a najviše su ih spasile bombe kojima bi odgovarali na pucnjavu iz kuća u kojima su bili četnici. Tu su uhvatili desetak četnika, no ubrzo je došao talijanski general i pozdravio ih je pozdravom: «Za Dom!». Potom ih je upitao, tko su im zarobljenici. Kad su mu odgovorili da su to četnici, on ih je odmah sve na licu mjesta ubio, te je odmah izdao naređenje Talijanima da tuku topništvom po Gračacu.

Ivanovi su tada opet krenuli iz Gračaca prema Donjem Lapcu. Tada je snijeg bio dubok oko metra, što je dodatno otežavalo putovanje. Putem su se već umorili i razapeli su šatore da malo odspavaju, razgrnuli su snijeg. Malo kasnije začuše na cestom lipkanje postola, jer je na cesti bio led. Ugledali su dva četnika i jednu ženu, koja je ovima govorila da će tuda večeras proći njezin bataljun. Upozoravala ih je na to da se ne bi slučajno poubijali međusobno. Kako su Ivanovi to čuli, napravili su zasjedu s obje strane ceste, a na kraju su stavili laku strojnicu. U tom okršaju niti jedan četnik nije preživio. Kada je kasnije opet došao talijanski general i upitao, što se dogodilo, odgovorili su mu kako su se slučajno sreli s četnicima i da je došlo okršaja. On im je kazao da nastave prema Donjem Lapcu osloboditi Talijane. Čim su došli u blizinu Donjeg Lapca, četnici su čuli da dolazi njihova bojna i odmah su se razbježali, a lovačka bojna se opet vratila u Gospić. S Ivanom je u satniji bilo dosta Rožana, Brišničana, a bio je i jedan Matić iz Borčana koji se utopio u rijeci Uni.

Kada je Italija kapitulirala, Delko Bogdanić je bio zapovjednik Otočca, a bio je i rodom otud. I u Otočcu je imao veliku pivovaru, koja je bila puna oružja i bačava benzina. Tada je sa sobom poveo stotinjak vojnika iz lovačke bojne, a među njima i Ivana. Čim su stigli u Otočac, zapalio je svoju kuću, da oružje i streljivo ne padnu u ruke partizanima, nakon čega je bila ogromna detonacija. Pri povratku su ih počeli napadati partizani, te su bili i opkoljeni, no tada su već bili u blizini Gospića. Suradnjom Bogdanića i satnika Baljka iz Gospića, krenula je druga satnija iz Gospića. Ooni su opkolili partizane i zarobili ih 30-40, doveli su ih do Gospića. Malo nakon toga su došli njemački tenkovi, bilo ih je 14 kretali su se preko Budačkog Džepa. Partizani su ima zarobili jedan tenk, na što je došlo naređenje Ivanovoj jedinici da jurišaju i oduzmu tenk, mislili su da će Nijemci tu i ostati ali su po noći otišli i 2. lovačka bojna je opet ostala sama u Gospiću.

Bolovanje 1944. i smrt brata

Godine 1944. Ivan je otišao kući na bolovanje. Tada su Nijemci iz većine duvanjskih sela pokupili seoske glavare i odveli ih u zatvor. Kada je išao obaviti nešto u Tomislavgrad (svega tri kilometra od kuće), čuo je da su Nijemci došli na Kolo. Kaže da je odmah osjetio neku tjeskobu te je požurio kući, a kad je došao, uslijedio je nemali šok: u kući je zatekao ubijenoga malodobnog brata Mirka (8.11.1926.-18.9.1944.). Njega su u kući ubili pripadnici njemačke vojske. (Na te riječi njegova supruga Anica, očevidac ubojstva, kaže da su mogli i nju ubiti, ali iz tko zna kojega razloga nisu, nego su - kad su ušli u kuću - nju gurnuli vani, a onda su u Mirka koji je bolovao od tifusa ispalili rafal.) Nije bilo nikakva opravdana razloga za ubojstvo. Nijemci su jednostavno opazili Mirka kad je on krenuo da uzme kukuruz koji se u to doba sušio, da ga malo isprži. Čim su ga ugledali, Mirko je pobjegao i ne bi ga možda niti našli, jer kuća nije izgledala kao da se živi u njoj, budući da je na Božić 1942., pri bombardiranju sela, bila pogođena i srušena, pa su Ivanovi živjeli u improviziranom dijelu, u zidini pokrivenoj nekakvim pokrovom. No, Nijemci su, tražeći Mirka, došli do Bone Krajina i «Čečure» , te su ih pitali, gdje je mali. Kada su došli do «kulice» sreli su Anđu Tadić «Bućinu». I nju su upitali gdje je mali, a ona im u neznanju reče gdje je, pa su ga tako našli. Karakteristično je, da su ti njemački vojnici govorili razumljivim jezikom. Radilo se, naime, o banatskim Srbima koji su služili u njemačkoj vojsci.

Kada je doznao za ubijenog brata, Ivan je krenuo u kuću da uzme «šmajser» i da se osveti, ali seljani su ga uhvatili i zatvorili u kuću Jure Perića «Jukina» (1913.-1993.), te su stali na prozore da ne bi izašao i ubio kojeg Nijemca. Da se ne bi ponovila tragedija koja je bila na Kuku i Lugu. (Naime na Božić 1943. u malome duvanjskom selu Lugu njemačka je vojska zatvorila u pojatu 83 ljudi i zapalila ih.)

Zatvor u Livnu i odlazak u partizane

Ivan 1944. nije smio biti na Kolu, jer su ga tražili partizani, pa se zato sklonio nedaleko od Kola kod sestre Ruže ud. Perković na Jošanicu. Dok je bio na Jošanici, uvijek bi mu dojavili kad partizani dolaze. Više se plašio poznatih, nego nepoznatih. I dok je jednom igrao karata s djecom, javiše mu da su naišli nepoznati ljudi iz Glamoča ili Livna. Nedugo nakon dojave, oni i dođoše u kuću i odmah ga upitaše, je li on Ivan Tadić. Očito im je već netko bio dojavio da se skriva kod sestre, ali je ipak odgovorio da se zove Mirko Perković, pa su oni taj dan otišli. Sutradan su došli poznati, i on reče sestri da će uzeti «sepet» na sebe i krenuti prema polju, da bi bio manje sumnjiv, samo da uspije doći do Ostrošca. No partizani ga odmah opaziše i privedoše.

Baš na putu prema Kolu ugleda ženu Anicu kako mu nosi robu koju je prije par dana naručio, da mu donese. Uspije ju znakom upozoriti da skrene s puta i da ih mimoiđe. Ona je tako i napravila te kada ih je prošla krenula je za njima.

Kada su ga doveli kod «Jozanove» kuće, selo je «skočilo» i reklo: Što ga vodite? Ako je bio u vojsci, bio je i nije kriv. Tada je jedan oficir koji je bio iz Crnoga Luga rekao: Ako je tako, ne trebate ga voditi, neka ide. Njemu nije bilo jasno gdje bi to trebao ići, a kada je shvatio da ga šalju u partizane, odbrusio im je govoreći kako on ne će ići u partizane. Među okupljenim seljanima je bio i njegov otac Pere, koji je rekao: ¨Ma, ići će on!¨ Oficir kaže kako takav nije zaslužio ni zatvor, nego da ga treba odmah strijeljati. Ipak, u Tomislavgradu mu je najviše pomogao Mile Perić, kojega su partizani postavili na načelnika grada.

On ga je upozorio, da će ga partizani ubiti, ako odbije ići u šumu. Tako se Ivan morao pomiriti s tim, a partizansko ga vodstvo pošalje u selo Srđane. Čim je stigao tamo, nije dugo čekao, nego je odmah pokušao pobjeći preko polja, ali nije uspio. Odmah su ga svezali i poslali u zatvor u Livno.

Vodili su ih dvadeset svezanih jednom žicom, a bio je snijeg dubok i do metra. Kad su došli na sami vrh Jelovače, Mujo Seferović je rekao Omeru Isaku: «Omere, pogledaj Duvno, jer ti ga više vidit' ne ćeš!» Kaže Ivan kako je tada pomislio da se ni on iz Livna živ vratiti ne će: jer što će biti sa Hrvatima, ako Musliman tako govori Muslimanu. A ipak je i livanjsko uzništvo uspio preživjeti.

Još se sjeća kako su kružile priče u Duvnu u to vrijema, da je Mujo Seferović razapeo fra Stipana Naletilića u duvanjskom selu Kongori 1942. A kaže i govori kako bi uvijek rahmetli (tur.pokojni) «Žaka» govorio za Mujom, da je fra Stipana u Kongori razapeo na jelu, kad god bi Mujo prošao kroz grad. «Žaki» nitko nije smio ništa, jer je bio prvoborac od 1941., pa je nekažnjeno smiso govoriti o okrutnom ubojstvu fra Stipana Naletilića.

U Livnu su s njim bili Imzo Vristić, dva brata Akunovića, jedan «Šanjtin», Bosa Batinić, Omer Isak (koji je u Livnu i ubijen), te Filip Pile Ćavar, suprug Ljube Ćavar rođ. Tadić, kojega su također ubili u Livnu. U Livnu su partizani najprije poubijali cigane, pa onda Pilu Ćavara, dva Akunovića, Bosu Batinić, i Omera Isaka. Kada su Imzu vodili na ispitivanje, kaže mu Stole Zdilar: Nemoj se bojati Imzo, kaži pravo. Na to mu Imzo odgovori: «Ja se nemam što bojati, ta nisam ja ubio prava čovika, k'o ti.» To je Imzo rekao pred sucem, na što ga sudac upita: Kojeg čovjeka? A ovaj mu odgovori: «Ubio je najpoštenijega čovjeka, Slavka Eksića.» (Stole ga je ubio, jer se Stolina majka, kad je išla s Eminova sela na Blažuj, našla u unakrsnoj vatri između ustaša koji su bili na Blažuju i partizana koji su se nalazili na Eminovu Selu. Poginula je i ne zna se od čijega je metka stradala, a jedina Eksićeva uloga u tome je bila ta, što je nesretnu ženu pokopao da je psi ne bi raznijeli.)

U Livnu je njih dvadeset bilo zatvoreno u skučenoj prostoriji dimenzija 3 x 3 metra, a kada bi pala večer, Muslimani bi govorili: ¨Katolici, krstite se, jer ako nas ne spasi vaša bogomolja, ništa nas spasiti ne će.¨

Kada su ih poveli iz Livna, dogovorili su se da će se - ako pođu prema Glamoču - odmah pokušati oduprijeti, jer je bilo bolje poginuti odmah, nego dospjeti u glamočki logor na mučenje. S njima je bio i jedan Šola iz Prisoja, koji je bolovao od tifusa. Partizani su im rekli da će ga ubiti, ako ga zatvorenici ne žele nositi, pa su ga na sebi donijeli skroz do Duvna. Nakon dvomjesečnog zatvora u Livnu, ponovno su ga poslali u partizane, ali ovaj put u Roško Polje.

U partizanima

Kada je stigao u Roško Polje, u partizanskoj je komandi bio Bože Mišković iz Baljaka. U razgovoru mu je Mišković uvijek govorio, da je i on za Hrvatsku. Na to ga je Ivan upitao, a što je sa Mačekom? Na to je Mišković počeo svašta govoriti o Mačeku, pa je Ivan zašutio, da sačuva glavu.

Dok je bio u Rošku Polju, partizani su zarobili par Rožana u Zavelimu. Zatvorili su ih u neku Martićevu kuću. Kada je saznao da će ih strijeljati, počeo je smišljati način kako bi ih mogao osloboditi. Uspio im je naći prolaz kroz tavan, te im je rekao točno kada da iskoče kroz otvor, tj. kad je na straži bio Srbin, jer kad bi pobjegli Hrvatu, njega bi najvjerojatnije odmah ubili. Kada je Srbin predavao stražu našem čovjeku, Ivan mu je kazao da pregleda što prima i kada je otvorio kuću vidio je da su pobjegli. Ne zna je li stražara snosio kakve posljedice, ali najvjerojatnije nije, jer je bio Srbin.

Kada je Mišković jednom tražio ga obrije, on mu je mu stavio britvu pod vrat i u šali mu kazao: «Ili me pusti kući ili ću te porezati!» a on mu na to odgovori: «Vjere ti, nemoj odma', večeras 'ajde.» I tu večer je Ivan s jednim čovjekom iz Stipanjića krenuo po noći. Kad su išli Grabovicom prema Brišniku, kaže mu Ivan: «Ja ću bježati, 'ajde i ti.» On mu odgovori: « Ja ne smijem, jer je dosta Stipanjićana bilo u partizanima.» Tu večer je stigao kući te je prenoćio, no ujutro je cijela jedinica iz Roška Polja stigla na Kolo, na što je kazao ocu: «Ode ja bježati, ne ću više u partizane.» Tada je bio veliki snijeg, nikuda se nije moglo, ali je on uzeo šal i biljac te se tako zamotan provukao pokraj partizanske jedinice i došao do Ponora (4 km od Kola prema Posušju), budući da je načuo da su pobjegli Marko Letica, Milan Jurčević i Ivić Perković «Varenikin». Kada je došao kod Ivića, pitao ga je hoće li bježati u Sarajevo. Tada su saznali da su Marko i Milan u Tubolji sakriveni. Kada su stigli u Tubolju, nisu im htjeli reći gdje su Marko i Milan, jer su mislili da su partizani no najedanput su se obojica pojavila. Odatle su krenuli bježati, no kada su došli do Landekuše (starija žena koja je imala gostionicu u selu Kovačima), svega par kilometara od Tubolje, Marko i Milan se predomisliše i rekoše kako ne će bježati. Stara Landekuša je nagovarala Ivana i Ivića da ne bježe, da nema smisla, jer da će ih uhvatiti partizani koji su maloprije bili ovdje, ali nisu se dali smetnuti, te su krenuli bježati i tako su pješice došli do Sarajeva. Iz Sarajevo su vlakom stigli do Zagreba, a odatle je Ivan otišao do svoje jedinice koja se nalazila oko Karlovca. Odatle je i krenuo prema Bleiburgu.

Križni put

Pri povlačenju prema Austriji, Ivanova je skupina išla preko Zidanog Mosta i Maribora. Tu su bili Marko Budimir «Markica», Pere Perić «Jolin», bio je i Ivan Jurič Bogdanov «Gogin», Jozo «Džankića», Ilija Ile Pašalić «Božin». Oni su svi stradali u Mariboru, a bila su i dvojica sinova Marijana Juriča, imena im je zaboravio. Pri povlačenju, četnici iz Malovana su im govorili da će ih njihovi izdati, a ono što se uskoro zbilo, mnogi su i doživjeli kao izdaju.

Kad su stigli na Bleiburško polje, čuli su glasine, da se ide na nekakve pregovore. Vidio je tamo i Rafaela Bobana i neke oficire. Pavao Ćurak mu tad reče: Ivane, mi ne možemo nositi oružje, nema municije za ovo oružje, moramo ga predati. Na to mu Ivan odgovori: «Onda je ovo izdaja!» Ivan kaže kako je čuo Bobana govoriti: «Ja se s ovim ne slažem!». Na mjestu gdje su odlagali oružje, nije bilo nigdje nikoga. Ali samo malo dalje dočekao ih je veliki šok i iznenađenje: naoružani partizani. Pokušali su javiti da se partizanima ostavlja oružje, jer to do toga trenutka uopće nisu znali. Onda je Boban uzeo jednu svoju jedinicu i pozvao sve koji su s njima htjeli ići, te su otišli u nepoznatu smjeru.

Čim su ih preuzeli, partizani su prvo tražili da se jave ranjenici, govoreći da će njih vlakom prevesti do Zagreba. Tko god se javio i otišao, više nije viđen živ. A on je već nekako uspio naći civilnu kapu, tako da mu je lakše bilo pri razvrstavanju jer su većinu u odorama odvajali za odstrel… U skupini prema Bleiburgu, po Ivanovu svjedočenju, krenulo ih je oko 2900, a vratilo ih se tek nešto manje od sto. Za ostale se od tada ništa nije čulo.

Dok su išli u koloni, jedan se partizan izderao prema Livnjaku koji je bio visok oko dva metra, da se sagne da ga ošamari. Na to mu Livnjak, iako je bio u koloni, odgovorio: ¨Koga ćeš ti ošamariti?¨ Partizan baš da će ga kundakom udariti, kad ovaj mu otme pušku i ubije ga, te se baci u šumu. Za njim su pucali, ali se ne zna što je bilo i je li se uspio izvući.

Kaže Ivan kako mu je najteže bilo kad je vidio partizana kako otima ženi dijete i baca ga u rijeku Dravu, nakon čega ona skače u vodu, a ovaj je na licu mjesta ubija. Strašno je bilo i to što se nisi smio napiti vode. Tko god bi se sagnuo da se napije, dobio bi metak u zatiljak i bio bi bačen u Dravu. Partizani su uz kolonu išli na konjima i čim bi se kolona prekinula, otvarali bi vatru i ubijali «šmajserom». Preko Maribora su došli do Zagreba, a odatle krenuli u Karlovac.
Svaku večer su ih vezali bodljikavom žicom i mnoge vodili u nepoznato.
Na Bleiburgu je kao civil bila i Ilka r. Jurič «Marijanova», jer su vojnici i civili bili pomiješani. S njim su od Koljana na križnom putu bili: dva «Šepaljeva» sina, Slavko (1925.-) i Jozo «Šepić» Tadić (1922.-2005.), oni su i Ivanovi stričevići, Marko Zvonar «Zlatni» (1923.-2007.), Ivan Tadić «Bilan» (1924.-2002.), bio je i Tome Madunić «Malika» (1927.-1999.), Ante Madunić «Anta» (1886.-1945.), Ante Parlov (1916.-2007.), Ivanko Zvonar (1924.-2003.), Frano Papić (1918.-1984.)

Do logora na Kanalu u Zagrebu, Frano Papić je došao kao civil te se javio Ivanu i upozorio ga da se čuva da ga ne ubiju, a osobito je opasno bilo kada bi bacali hranu preko žice. Ivan je u logoru bio oko mjesec dana. Od tuda su išli preko Karlovca, Ozlja i Korduna prema Pakracu. Pri prolasku Kordunom dosta ih je stradalo, jer su ih srpske žene ubadale vilama i polijevale vrućom vodom pri prolasku kroz selo. Od Pakraca ih je vodilo na neku poljanu i tu ih je također dosta ubijeno. U logoru se tada naveliko šuškalo, da ubijene kamionima voze u Jasenovac.

U logoru su svaki dan ispunjavali «biografiju», a najviše ih je spasila jedna žena koja je čim je vidjela što su ispunili, iskidala te «karakteristike» i upozorila ih, da ne pišu da su iz tih krajeva, jer tko god piše da je iz tih krajeva nestaje po noći i ne zna se za njega. Od tada je Ivan uvijek pisao da je iz Vrgorca, jer je otamo bilo dosta partizana.

Nakon pakračkog logora opet su došli do Zagreba. Tada je došao Marko Lucić koji je tada bio u partizanima. Prije je bio satnik u 2. lovačkoj bojni i nestao je kod Gospića u brdu zvanom Oštro. Do tada su mislili da je poginuo, ali očito nije, nego se priključio partizanima. Već tada je bio načelnik 32. divizije partizanske. Ivan prepričava svoj prvi susret sa njim; kaže, kada ga je ugledao skupljenog u logoru, samo ga je upitao: «Ivane, odakle ti?» Nakon nekog vremena došla su dva partizana po njega. On nije znao kamo ga vode, mislio je da ide na strijeljanje, no doveli su ga u Markovu kancelariju. Tada ga je Lucić počeo propitivati, a on mu je prigovorio kako se naši ljudi ubijaju. Pitao ga je i ima li još tko iz lovačke bojne u logoru, ali takvih nije bilo.

Lucić ga je nakon razgovora ostavio kod sebe na spavanju. Bio je kod Lucića neko vrijeme, i tada ga je Luci pitao kako mu je. Ivan je odgovorio: «Nije loše, ali nisam zadovoljan, jer kad ideš ti, komandant i komesar divizije, a ja ostajem sam, mogu me zbog jedne riječi ubiti kao logoraša, pa nisam siguran kada odete». Lucić je na to rekao da će ga uputiti u jedinicu gdje je neki naš čovjek. Nakon toga razgovora poslali su ga da radi u uredu, iako imao samo 4 razreda škole. Partizanski mu je oficir kazao, da ima samo pisati bolovanja i bilježiti brojno stanje. U zagrebu je Ivan ostao do konca 1945.

Godine 1946. bila je demobilizacija 1919. godišta. Ivan je bio nezadovoljan, jer je njegovo, 1920., moralo ostati u službi. Kad je počeo psovati, Lucić mu je rekao da umukne, jer da će ga ubiti. Također mu je obećao da će on nekako srediti stvar. To je i učinio, pa je Ivan uskoro došao kući.

Kad ga je vidio na Kolu, Ante Radoš «Gole» se potužio, kako to da je demobiliziran Ivan koji je rođen 1920., a nije njegov sin Stipe, koji je također 1920., nije. Ante tada još nije znao da je Stipe nastradao kod Maribora.

U strahu da će ta Radoševa prijava imati teških posljedica, Ivan je požurio u Vojvodinu. Nastavio je dopisivati se s ukućanima, sve dok mu otac jednom nije javio, da se više ne treba plašiti i da se može vratiti kući.

Čim je došao kući, Jure Marelja ga spremi u Travnik na vizitu. Bila je to 1947., a uza nj su spremili i stražare. Budući da je njegova bojna u operativnom smislu bila jedno vrijeme podređena Talijanima, a jedno vrijeme Nijemcima, Ivan je imao i njemačke i talijanske papire. Također se nekako uspio domoći neispunjene jugoslavenske «bukvice», koju je sam ispunio, pa je na viziti imao dokaz da je bio i u jugoslavenskoj vojsci. Kada su stigli u Travnik, bilo je pokušaja da ga prikažu kao bjegunca, ali se to nisu usudili učiniti, jer je imao sjajne «karakteristike» koje mu je napisao Marko Lucić. Odlučili su se pustiti ga, ali se on bojao vratiti zbog Marelje. Iako su ga uvjeravali da će sve biti u redu, on je ipak odlučio postupiti na svoju ruku. U Bugojnu je sreo nekog čovjeka iz Zvirnjače, pa su njih dvojica tada krenuli pješice kući preko Vukovskoga i Ravnoga. U Mušiću su ih sreli Srbi s puškama: riječ je o zabačenu selu, u kojem je živalj tradicionalno imao oružje, a kako je bio srpski, nakon rata mu ga nisu oduzeli. Ipak, mještani su poznavali ovoga iz Zvirnjače, pa im nisu ništa učinili.

Nakon toga je Ivan živio relativno mirno, a trbuhom za kruhom je kao i mnogi drugi otišao u Njemačku, gdje je boravio nepunih dvadesetak godina, tj. sve do mirovine 1982. Svoje staračke dane odlučio je provesti u Splitu gdje živi od sredine 1980-ih s obitelji. Iako je već u devetom desetljeću života, i dalje redovito odlazi u svoje rodno Kolo kraj Tomislavgrada, gdje je i proživio najljepše i najburnije godine života.

Ante TADIĆ


Pozivnica

na promociju knjige

"POVIJEST HRVATSKIH NEPRIJATELJA"

Obnovljeno izdanje

koju predstavljamo u subotu 4. listopada u 12 sati
u knjižnici "Bogdan Ogrizović", Preradovićeva 5.
a govorit će
Antun Abramović, recenzent
prof. dr. Nedjeljko Kujundžić
i Emil Čić, autor knjige


02. listopada 2008.

SRAMOTNA HRVATSKA ŠUTNJA

Zašto i opet većina kukavički tipično hrvatski šuti dok komunistički propagandni stroj radi punom parom posebno na tzv. hrvatskoj televiziji. Vodeći režimski novinar Latin, privilegiran i zaštićen od svake odgovornosti kao lički medvjed, u udarnom terminu na javnoj televiziji obrađuje temu državnog, hrvatskog terorizma. Javna televizija se pretvorila u javnu kuću a Latinica otvoreno u Ćirilicu.

Ne trude se jugonacionalisti više ni glumiti objektivnost. Nema druge strane, nema drukčijeg mišljenja, nema mjesta u emisijama za one koji bi branili istinu, iznosili činjenice. Vješti manipulator Latin ranije snimljeni materijal reže, prekraja, montira i prikazuje već potpuno izluđenim gledateljima kao izravnu emisiju. Do sada je običavao na pet Jugoslavena zvati jednog Hrvata u emisiju, sada više ne čini ni to. Njegovi srpski TV suradnici plaćeni kao i on novcem hrvatskih građana bez trunke stida za svjedoke svojih optužnica uzimaju notorne četnike i suce okupatorskih sudova sa područja tzv. «Krajine».

Zašto nema jasnih i glasnih zahtjeva za trenutačnu smjenu takvog i sličnih srpskih propagandista sa javne televizije? Gdje su braniteljske udruge, saborski, narodni zastupnici, borci za ljudska prava ? Latinov suborac Aca Stanković u elitnom nedjeljnom terminu javne kuće zvane HTV, ugošćuje redom haške pudlice Čičke, četničke ideologe Tijaniće i tzv. predsjednike Dodige. Zove drugar optužene lopove, polupismene špijune, korumpirane novinare, udbaše, četnike… ali skoro nikada ili vrlo rijetko samo kao izuzetke koji potvrđuju pravila, normalne Hrvate, branitelje, domoljube ili uspješne poduzetnike.

Umjesto traženja trenutačne smjene srpskog propagandiste sa javne televizije od njega se proizvodi neustrašivi borac za pravdu i istinu. Udarna večernja politička emisija Otvoreno koju bi puno pravilnije bilo nazvati «Zatvoreno» , otvorena je za samo uski krug pripadnika vučjeg čopora. Svaku večer nam se pred ekranima pojavljuje dvadesetak istih lica, braco i seka Pusić, otac i sin Goldštajn, braća Puhovski, Nobilo, Banac, Čičak… i njihove sadašnje, bivše i zajedničke žene. Ne zna se da li je tužnije i ružnije gledati i slušati ovaj zavijajući vučiji čopor ili njihovog voditelja konobara koji nema temeljnih znanja ni sposobnosti za voditi udarnu političku emisiju.

Začuđujuće ja zašto ponižena većina trpi i kroz pretplatu plaća, svakodnevna vrijeđanja sa javne televizije. Da li su za to krivi hrvatski mazohizam, strah, šutnja, kukavičluk ili je to nama nerazumljiva mudrost i razboritost?

U zemlji u kojoj su generali Norac i Gotovina u zatvoru, u kojoj se sudi generalu Glavašu jer je otkazao stranačku poslušnost, a generalu Zagorcu jer se zamjerio Mesiću i njegovoj bandi razumljivo što imamo ovakvu televiziju, ovakve novinare i ovakvu vlast.

Stanimirović i Gajica kao kreatori četničke okupacije su u Saboru, Džakula i Leskovac kao vođe pobune su miljenici vlasti, pa se moramo upitati da li smo mi uopće dobili rat ili samo živimo u toj zabludi. U kojoj mi to državi živimo? Televizija je jugoslavenska, vlast je marionetska ovisna o Brukselesu isto kao komunistička ranije o Beogradu, financije su u rukama stranaca, vojske nemamo, policija, sudstvo, sveučilište kao i javna uprava su korumpirani. Ljudska prava nam brane bivši komunistički suci, tužitelji, špijuni, lažni svjedoci, udbaši i ostali ološ. Podsjetimo se samo "moralnih vertikala" iz HHO – a : Puhovski, Čičak, Banac, Gazivoda, Visković, Bazdan, don Ivan Grubišić… Bože kakav skup ljudi bez morala, karaktera i poštenja.

Katolici, molite se dok traje dnevnik, poručuje Radio Vatikan zgrožen lažima, manipulacijom i pristranošću vijesti koje slušamo. Hrvati, prestanite se braniti te poslije molitve dignite napokon glas tražite, smjene, ostavke i odgovornost, tražite promjene i uzmite svoju sudbinu u svoje ruke.

Vučiji čopor plaćenika ukrao nam je cijeli javni prostor i javni život, ali i svu vrijednu imovinu. Dok s nama manipuliraju lažnim i namještenim aferama upravo nam kradu INU i Brodogradilišta…a mi kukavički šutimo ili se branimo od izmišljenih laži. Zašto?

Luka Podrug


hčsp.hr, 25. rujna 2008.

Komunistička i četnička propaganda opet na djelu

Na karti Kraljevine SHS nakon Rapalskog ugovora 1920. je vidljivo da Istra NIJE BILA u sastavu Hrvatske. Također je vidljivo da je Italiji diktator Aleksandar dao Lošinj, Cres, Zadar, Lastovo, Palagružu i Sušac a 1924. i Rijeku.

Nema kraja lažima srbokomunističkih elemenata u Hrvatskoj. Zabrinjavajuće je da su te bezočne laži i podvale institucionalizirane i potpuno legalizirane od strane aktualnih vlasti u Republici Hrvatskoj. Slaviti pobjedu "antifašizma" i pripojenje Istre Hrvatskoj 25. rujna 1943., isto je kao i proslava dana "antifašističkog" ustanka 27. srpnja 1941. u Srbu, što je u biti bio ustanak protiv Hrvatske i notorni četnički ustanak kada su poubijani nedužni Hrvati. Ako su "antifašisti" Istru pripojili matici zemlji Jugoslaviji, a to su mogli samo nakon 8. svibnja 1945. kada su cijelu Hrvatsku pripojili Jugoslaviji, tamnici Hrvata.

Dakle nikako 25. rujna 1943. nisu mogli Istru pripojiti nekoj njihovoj Hrvatskoj, jer je NDH još uvijek postojala. Držimo da tu Hrvati nemaju što slaviti niti obilježavati. Hrvati mogu slaviti samo 10. rujna 1943. kada je Istra pripojena NDH. Dr. Ante Pavelić je poništenjem Rimskih ugovora 10. rujna 1943. vratio Hrvatskoj Dalmaciju i sve otoke, a Istru je pripojio NDH jer ona nikada prije toga nije bila u sastavu Hrvatske pa je nije mogao nikomu ni dati.

"Antifašisti" su dakle "pripojili" Istru petnaest dana nakon Pavelića, samo nije jasno čemu su je pripojili. Za "antifašiste" i srbokomuniste NDH ima legitimitet kada je treba lažno optužiti da je dala to i to Italiji, ali kada ta ista NDH pripoji matici zemlji oteta područja, onda ona nema legitimitet, onda je ona za njih tzv. NDH.

Drugovi morate se odlučiti, jer ako za vas NDH nikada nije ni bila država i po vama ona nema legitimitet, onda ona nije ni mogla nikada nikomu ništa davati. A ako je mogla davati, po vama, onda joj morate priznati da je mogla i vraćati ono što je "dala". Za većinu onoga što je po vama "dala" NDH, dao je Italiji, Rapalskim ugovorom, 1920. vaš vožd kralj Aleksandar, prvi i posljednji.

Stoga prestanite lagati. Tuđmana niste mogli optužiti da je dao tzv. Krajinu Srbima, pa ste njemu i cijelom hrvatskom narodu pomoću pokojnog Račana koji je priznao nadležnost suda u Haagu za Oluju i Bljesak, smjestili optužnicu za zločinački pothvat. Vama je svaka hrvatska država zločinački pothvat. Tako da ne morate više glumiti da tobože volite Hrvatsku, raskrinkani ste. Vi volite samo hrvatske kune.

ZA DOM SPREMNI! GS - HČSP-a

Izjava Bore Miletića:
"Istra danas slavi pobjedu antifašizma i slobodu. Davanjem ovakve izjave Thompsonovih menadžera i odvjetnika na dan kada slavimo šezdesetpetu obljetnicu Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s domovinom Hrvatskom, koju je uz otoke i Dalmaciju ustaška tvorevina NDH predala fašističkoj Italiji, mogu smatrati samo grubom uvredom i neukusnom provokacijom svim građanima Istre.
U prošlosti je plaćena previsoka cijena da bi imali svoju samostalnu državu i Ustav i svi oni koji ga grubo krše promicanjem ustaške ikonografije nemaju što tražiti u Puli i Istri. Poklicima „Za Dom spremni“ i „Ubij Srbina“ nije mjesto u pitomoj Istri".
Reakcija je to pulskog gradonačenika Borisa Miletića na najavljene tužbe protiv pulskog gradskog poglavarstva zbog zabrane Thompsonovog koncerta u Istri.


21. rujan 2008.

Gospodinu, hrvatskom branitelju i vitezu

ANTI PARADŽIKU

anteparadzik.jpg (9,4kb)

(1943. – 1991.)

IN MEMORIAM

Gospodin ANTE PARADŽIK, dipl. iur., svojevremeno predsjednik Saveza studenata Hrvatske godine 1971. u vrijeme Hrvatskog proljeća i demokratskog bunta protiv jugokomunističkog unitarizma, osuđen kao nevin čovjek od titoističkog totalitarnog režima na montiranom političkom procesu na zatvorsku kaznu koju je u cijelosti odležao, politički uznik savjesti u Titovoj Jugoslaviji, kritičar komunizma, demokrat i hrvatski rodoljub, suprug i, u trenutku smrti, obiteljski otac troje maloljetne djece, suobnovitelj i na demokratskom pravaškom saboru 1991. izabrani dopredsjednik Hrvatske stranke prava, i ratni načelnik oružanih Hrvatskih obrambenih snaga u obrani protiv velikosrpske agresije 1991. godine na Republiku Hrvatsku, organizator hrvatske obrane, hrvatski branitelj i vitez ubijen 21. rujna 1991. godine, usred velikosrpske agresije, od domaće ruke u organiziranom političkom atentatu, kao jedan od vodećih oporbenih političara u Republici Hrvatskoj, kao kritičar Tuđmanova nedemokratskog i kriptokomunističkog režima, kao zagovaratelj hrvatske državne nezavisnosti, kao privrženik demokraciji i slobode, i kao jamac sretnije budućnosti hrvatskog društva, hrvatske mladeži i dostojanstva i suvereniteta hrvatskog političkog naroda.

Vjernik u Boga Ante Paradžik, dosljedni starčevićanac, zagovaratelj tolerancije ili snošljivosti, borac za ljudska prava, poglavito kao pravnik koji se bavio socijalnim radom i pomagao socijalno ugroženim osobama, publicist, vrsni politički retoričar, ubijen je na kontrolnoj točci hrvatske policije u Sesvetama kraj Zagreba, na radnom mjestu, vraćajući se sa stranačkim kolegama s jednog skupa Hrvatske stranke prava. Prilikom očevida nadležnih tijela RH nedvojbeno je utvrđeno da iz automobila u kojemu je pokojni Ante Paradžik putovao, nije pucano niti je ispaljen ijedan metak na hrvatske policajce, ali je zato Paradžikov automobil izrešetan, a Ante Paradžik praktički masakriran. Tadašnja vlast prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana lažno je putem Hrvatske izvještajne novinske agencije obrazložila u prvom priopćenju nakon atentata da je navodno prvo pucano iz Paradžikova automobila, i tek nakon uzastopne intervencije predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Parage, čiji je Paradžik kao pametan, hrabar i pošten čovjek bio dragi prijatelj i kolega, i vjeran i oštrouman suradnik, za razliku od ološa na čelu s Antom Đapićem, kojemu je pokojni Paradžik od prvog dana bio sumnjiv i za kojega je Paradžik s pravom rekao da ga treba što prije izbaciti van iz Hrvatske stranke prava (Đapić je iz članstva Hrvatske stranke prava isključen 1993. godine), HINA je na kraju objavila istinu i demanti, da, naime, iz Paradžikova auta nije pucano na hrvatske policajce, koji su navodno dobili prozirnu dojavu da se u Paradžikovu automobilu nalaze “martićevci” (srpski pobunjenici). No, do danas je nedvojbeno utvrđeno da je u političko ubojstvo Ante Paradžika upleten hrvatski državni vrh. Franjo Tuđman je kao predsjednik Republike Hrvatske bio odgovoran za to političko ubojstvo, kao i tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, a organizatori toga ubojstva svakako su zločinci iz bivše zloglasne Udbe i totalitarne Ozne, takozvani udbaši i kosovci u hrvatskim redovima, pripadnici tajne službe Republike Hrvatske. Fizički izvršitelji tog političkog ubojstva, neki hrvatski policajci, osuđeni su, na nadležnom sudu RH zbog optužbe za ubojstvo, ali su “žrtveni jarci” ubrzo pušteni na slobodu nakon što ih je predsjednik Republike Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice Franjo Tuđman abolirao ili pomilovao (sudac koji ih je osudio otpušten je iz službe). Jedan od ubojica i dan-danas predaje na policijskoj akademiji u Zagrebu. Na farsi od suđenja zbog Paradžikova ubojstva sudac nije dopustio izvođenje krunskog dokaza u vidu svjedočenja jednog svjedoka koji je kod javnog bilježnika ovjerio svoj iskaz, da je u kabinetu ministra unutarnjih poslova RH tren uoči atentata na Paradžika čuo kako ministar preko motorole viče: “Strijeljaj tog Paradžika!”

Motiv političkog ubojstva Ante Paradžika je optužba Franje Tuđmana da je HOS “paravojna jedinica”, iako su sve oružane snage RH u to vrijeme, uključujući ZNG, od strane vojnog vrha zločinačke „JNA“ optužene da su „paravojne jedinice“, a što su o „paravojnom“ statusu Hrvatskih obrambenih snaga i bojovnika HOS-a mislili Vukovarci 1991., kojima su hosovci u najkritičnijem trenutku opstanka vukovarskih stanovnika za vrijeme brutalne opsade grada-heroja došli na njihovu molbu u pomoć, mogu svjedočiti hrvatski vukovarski branitelji i civili. F. Tuđman je od bojovnika HOS-a tražio da prestanu s opsadom “kasarni JNA” u Zagrebu. Sutradan, nakon što je Paradžik ubijen, Predsjednik Tuđman potpisao je s “JNA” novo u nizu beskorisnih tzv. primirja, nakon kojih je “JNA” još više napadala Hrvatsku. Dana 7. listopada 1991. godine, na međunarodnom sastanku u Den Haagu, Slobodan Milošević je od Franje Tuđmana izričito zatražio da zabrani HOS, i odmah po povratku u Zagreb je F. Tuđman preko Gojka Šuška izdao nalog da se HOS ultimativno uklopi u ZNG ili da se odmah raspusti.

Razlog što je HOS uopće osnovan je bio taj što je s dolaskom na vlast 1990. godine Franjo Tuđman vjerovao Miloševiću s kojim se je o svmeu dogovorio, pa nije organizirao na vrijeme vojnu obranu a u strukturama vlasti Hrvatske Republike angažirao je najgore jugoboljševike koji nisu bili nikakvo jamstvo da će Hrvatska biti slobodna, i da nije bilo HOS-a, pitanje je bi li Republika Hrvatska danas bila, barem formalno, samostalna država.

HOS je bio nekomunistička vojska, i prva hrvatska vojska nakon stoljeća koja se nije nalazila pod kontrolom stranih vladara, nego je u pravom i doslovnom smislu riječi bila narodna vojska. Na svom je amblemu, uz hrvatski grb, nosila natpis “HSP”, ne zato što je bila stranačka vojska, nego zato da danas-sutra ne bi netko tvrdio da je to bila HDZ-vojska. Također, na njenom je amblemu stajao natpis “Za dom spremni”, ali ne zato što se pozivala na bivše neke ideologije, nego zato što je u pravom smislu riječi bila spremna braniti i što je branila slobodu od okupatora i neprijatelja, te nikada nije izvjesila bijele gaće u znak kapitulacije. HOS je bila pobjednička vojska koja je velikosrpskom neprijatelju pokazala da je zapadna granica “Velike Srbije” na Drini, a ne na Uni, na kojoj se danas nalazi. HOS je nasilno raspušten skoro godinu dana nakon Paradžikova ubojstva, kada su Tuđmanove sluge u Hercegovini 9. kolovoza 1992. ubile generala HOS-a i člana glavnog stožera Armije BiH Blaža Kraljevića i osam časnika HOS-a, poput Paradžika, u unaprijed postavljenoj zasjedi, od domaće izdajničke ruke.

Pokojni Ante Paradžik do danas od hrvatskog državnog vrha nije rehabilitiran, s obzirom da je bivši totalitarni boljševik i bivši Titov partizan, politički komesar i general “JNA” Franjo Tuđman oklevetao Hrvatske obrambene snage kao “fašističke formacije”, dok i dan-danas Tuđmanov nekadašnji najuži suradnik Josip Manolić kleveće HOS, kao nedavno dok je svjedočio na Haaškom sudu ICTY, da se navodno radilo o “prvorazrednoj nacističkoj organizaciji”, dok je povijesna istina da su Franjo Tuđman i Josip Manolić bili 1945. pripadnici provrazredne boljševičke zločinačke organizacije KPJ, Ozne i partizanskog korpusa, koje su na pravdu Boga ubijale hrvatske ratne zarobljenike i civile.

Udovica pokojnog Ante Paradžika do dana-današnjeg nije od hrvatske države, ili bolje rečeno od države koju su okupirali bivši komunisti, dobila niti jedan jedini papir na kojemu bi pisalo da joj je suprug bio hrvatski branitelj !!! Paradžikov vjenčani kum Dražen Budiša, koji je na Paradžikovu pogrebu u Zagrebu javno obećao da će privesti pravdi njegove ubojice, nije do danas ispunio svoje obećanje, i ne pamti se da je u javnosti ikada spomenuo svoga kuma ili da je ikada spominjao a kamoli branio Paradžikova humanistička i domoljubna načela. Sve pravne korake za istragu o Paradžkovu ubojstvu i kaznene prijave protiv naručitelja, organizatora i izvršitelja tog kukavičkog ubojstva, te sve demokratske korake za Paradžikovu rehabilitaciju poduzeo je predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga i predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga, a sa svim detaljima o Paradžikovom ubojstvu upoznate su sve moguće demokratske institucije i forumi ovoga svijeta, tako da ništa zločinačko što je Tuđmanov režim činio nije ostala tajna, a povijest će reći svoje, kao i Posljednji Sud koji zasigurno nije s ovoga nepravednog i surovog babilonskog svijeta.

Neka Hrvati dobro zapamte da su u Anti Paradžiku imali zaštitnika, i da slijedeći puta, kada velikosrpska zmija počne siktati otrov po Hrvatskoj i hrvatskom narodu, neće biti Ante Paradžika da umjesto njih podmetne leđa !

Neka mu je vječna slava i Božji blagoslov!

Bog i Hrvati ! Hrvatska Hrvatom !

(HSP 1861)


Propustili ste - pročitajte

NACIONALNA KRIZA REPUBLIKE HRVATSKE POSLJEDICA JE PROGONA DOBROSLAVA PARAGE I UNIŠTENJA HRVATSKE DESNICE ODNOSNO HRVATSKE STRANKE PRAVA OD STRANE (KVAZI)HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE

Osvrt gospodina Tomislava Jonjića o zasluženom izbornom krahu otete Hrvatske stranke prava na izborima od 25. studenoga 2008. godine, objavljen 11. siječnja 2008. na stranicama Dragovoljca, je tendenciozan, i temelji se na pogrešnim informacijama o povijesti Hrvatske stranke prava od 1990. do 1994. i 2008. godine. Kao povjesničar, pravaš, i hrvatski branitelj osjećam se pozvanim opovrgnuti dezinformacije g. T. Jonjića.

Licemjerna je briga danas nekih za hrvatsku desnicu kada za hrvatsku desnicu nisu marili 1990./1991. godine nego su se tada priklonili zatirateljima pravaške, demokratske hrvatske desnice. Unaprijed otklanjam mogućnost da bi Hrvatska demokratska zajednica ikada od njena osnivanja do danas bila demokratska stranka ili stranka desnoga centra, demokršćanska ili konzervativna stranka, jer o tome nema dokaza da bi se radilo o demokratskoj stranci desnoga centra, kao što ni SDP ili HNS nisu demokratske stranke lijevoga centra. Osnivači i vodstva tih stranaka iz devedesetih godina 20. st. su kriptokomunistička i protuhrvatska. O Franji Tuđmanu kao demokratu i hrvatskom državotvorcu nema dokaza.

HDZ godine 1989./1990./1991. u svom programu nije imao program o uspostavi hrvatske države, niti program o uspostavi suverene hrvatske države, a referendum koji je HDZ godine 1991. raspisao nije bio referedum o nezavisnosti nego o izboru između jugoslavenske federacije i jugoslavnske konfederacije („savez suverenih država“). HDZ je u svom programu imao radićevštinu, pravaštvo i marksizam (titoizam). Ne samo da radićevština i prvaštvo ne mogu zajedno, nego pogotovo simbioza pravaštva i titoizma predstavlja frankenštajnovsku kombinaciju koju su mogli osmisliti samo mračni udbaški umovi. Nasuprot tome je HSP na čelu s antikomunistima i demokratima Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom imao program o uspostavi samostalne hrvatske države. To je činjenica, kao što je i činjenica da je predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, sakupio peticiju sa preko 500 tisuća potpisa Hrvata za nezavisnu hrvatsku državu. Također je Paraga bio taj koji je prilikom izglasavanja novog i hrvatskog Ustava 1990. pozvao urbi et orbi na narodnom skupu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, 22. prosinca 1990. godine, Sabor Republike Hrvatske da proglasi hrvatsku državnu nezavisnost, a ne da Hrvatsku gura u nove jugoslavenske i balkanske saveze (tada je tu inicijativu podržao Hrvatski državotvorni pokret.) Sve druge stranke izuzev Hrvatske stranke prava na čelu s Paragom imale su program o stvaranju jugoslavenske konfederacije (HSLS, HSS itd.), a SKH-SDP program o reformi jugoslavenske federacije.Tu leži razlog zašto su Udba i KOS u HSP ubacili 1990./1991. cijeli niz svojih doušnika i provokatora kako bi eks-jugoslavenski arhitekti zla razbili tu jedinu hrvatsku državotvornu stranku, i svi takvi su detektirani i isključeni iz Hrvatske stranke prava, ili su nakon skidanja krinke sami otišli, često nakon što su hrvatskoj stvari nanijeli određenu štetu. (Neki članovi i dužnosnici HSP-a su nažalost stranku napustili, jednim dijelom uplašeni Tuđmanovim terorom nad Hrvatskom strankom prava, a drugim dijelom i zbog zbunjenosti, a uzrok zbunjenosti je medijska hajka i režimska laž o Dobroslavu Paragi.) Stranka HČSP osnovana je 1992. godine, isključivo kako bi pomogla Tuđmanovom režimu u smanjivanju snage Hrvatske stranke prava, i to usred rata. To su sve povijesne činjenice. Također je činjenica da su pravaši na čelu s Paragom krenuli u naoružavanje hrvatskih branitelja, i to u rano ljeto 1991. godine kada je Franjo Tuđman odbio naoružavanje Hrvatske, te je naoružavanje Hrvatske počelo „službeno“ tek sredinom rujna 1991. godine, kako je posvjedočio načelnik glavnog stožera Zbora narodne garde, general Anton Tus, i kako su 1991. osjećali i znali hrvatski građani da nešto s naoružavanjem Hrvatske od strane hrvatskog vrhovništva nije u najboljem redu. Do sredine rujna 1991. je HOS, zahvaljujući Dobroslavu Paragi, branio najteže bojišnice, s fokusom na vukovarsko ratište. Nedavno je Darko Hudelist u „Globusu“ iznio istinu da je Paraga došao pod cenzuru u Hrvatskoj, pod koju ga je stavila „demokratska“ vlast Republike Hrvatske, odmah nakon pada Vukovara. Vladimir Šeks je 2006. u emisiji Hrvatske televizije o padu Vukovara priznao da je saborsko izvješće o padu Vukovara „djelomično krivotvoreno“, i to u dijelu gdje je Manolić, po nalogu Franje Tuđmana, krivicu za pad Vukovara licemjerno prebacio na Dobroslava Paragu i Dedakovića „Jastreba“. Licemjernije ne može biti da se za pad Vukovara optuži čovjeka i hrvatskog političara koji ga je jedini od hrvatskih političara djelatno branio na način da mu je pomogao onda kada mu je pomoć trebala. Današnja licemjerna licitiranja o Vukovaru su ogavna koliko i bezobrazna.

Dobroslav Paraga je Franju Tuđmana poznavao bolje nego bilo koji član ili dužnosnik Hrvatske demokratske zajednice jer je s Tuđmanom u nacionaliziranoj vili u Nazorovoj ulici u Zagrebu, koju kao partizanski politkomesar i istaknuti titoista dobio na doživotno uživanje, a poslije otkupio protuzakonito za mali novac, i to u vrijeme rata (!!!), vodio nebrojene sate razgovora o hrvatskom pitanju. (Ja uvijek razlikujem hrvatsko rodoljubno članstvo Hrvatske demokratske zajednice od vodstva HDZ-a prve polovice devedesetih godina, ali i članstvo HSS-a je dvadesetih i tridesetih godina bilo hrvatsko rodoljubno, a vodstvo jugoslavensko.) Franjo Tuđman je uvijek, i uvijek u tim razgovorima bio mišljenja da uspostava samostalne hrvatske države nije moguća misija, i uvijek je tražio isključivo rješavanje hrvatskog pitanja unutar jugoslavenskog okvira (Mačekova podjela BiH mu je pri tome uvijek bila uzor). Po tome se Franjo Tuđman u temelju razlikovao od Dobroslava Paraga koji je uvijek imao vjeru u snagu hrvatskog naroda koji može uspostaviti i obraniti hrvatsku državu, i to je Dobroslav Paraa dokazao, uprkos četnicima, uprkos jugokomnunistima, uprkos angloameričkom Zapadu, i uprkos Franji Tuđmanu i Josipu Manoliću i njihovim udbašima i doušnicima koje su 1990. bestidno ubacili u vrh Socijalističke Republike Hrvatske, nakon prvih tako zvanih „demokratskih“ izbora,. A dobar dio tih istih haraju i danas u strukturama Republike Hrvatske.

Tko govori o „Paraginom sindromu“, kao g. T. Jonjić, taj je, ili pijan, ili ne poznaje osnovu političke abecede, jer bi inače znao da je Dobroslav Paraga jedan izuzetno demokratski orijentiran političar koji kritičare unutar Hrvatske stranke prava nije izbacivao naglavačke iz stranke, ovako kako to danas radi, primjerice Ivo Sanader u svojoj stranci, ili kako je to do jučer radio Račan u SDP-u, ili kako to Vesna Pusić onako „boljševički“ radi u HNS-u. Paraga se držao i drži demokratske procedure i pravnih načela koje su postojale u Hrvatskoj stranci prava dok tu jedinu hrvatsku državotvornu respektabilnu stranku hrvatske nezavisnosti nije udbaški režim Franje Tuđmana i Josipa Manolića OTEO nasiljem, gaženjem prava i načela pravne države, te je na taj način protuustavno razbijen hrvatski višestranački sustav, ubijena je demokracija i uništena pravna država. Sve je svoj uvod imalo u udbaškom smrtonosnom atentatu na Antu Paradžika, dopredsjednika Hrvatske stranke prava i načelnika stožera Hrvaskih obrambenih snaga. Ultimatum je došao od F. Tuđmana i J. Manolića da HOS prekine opsadu kasarni agresorske i okupatorske „JNA“ u Zagrebu i drugdje, na što Paraga u suglasju s Paradžikom nije pristao. U bilo kojem trenutku je čelnik demokratske i nekomunističke oporbe D. Paraga mogao dati likvidirati, ili Franju Tuđmana, ili Josipa Manolića, ili bilo kojeg udbaša iz državnog vrha Republike Hrvatske, jer je bilo bezbroj hrvatskih dragovoljaca koji su bili spremni osvetiti časnog i hrabrog Antu Paradžika, suorganizatora obrane Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, a nudili su se i neki snajperisti iz MUP-a da osvete Paradžika, ali Dobroslav Paraga nije ubojica kao što su nalogodavci Paradžikova ubojstva, te je otklonio takvu mogućnost koja vodi ni u što, i koju Hrvati nikada ne bi ni razumijeli, a osim toga je važnije bilo održati front prema velikosrpskom agresoru nego prvu liniju prema unutarnjem neprijatelju koji je dokazao da je neprijatelj jer je ubio Antu Paradžika (poslije i generala HOS-a Blaža Kraljevića). Dobroslavu Paragi je Tuđmanov režim ubio 30 suradnica i suradnika, pravaša i hrvatskih branitelja, od 1990. do 2000. godine !!! Niti jednom se D. Paraga nije osvetio, kao što se nije osvetio niti ubojicama i zlotvorima s Golog otoka koji su njega i druge mučili, niti se osvetio stražarima iz lepoglavskog zatvora i njihovim šefovima, niti njihovim gazdama iz CK SKH, niti ubojicama njegova kolege Ernesta Brajdera koji je likvidiran 1981. godine u Zagrebu (F. Tuđman je tog tipa lansirao 1990. u vrh SRH i poslije RH), a mogao se 1991. osvetiti u bilo kojem trenutku da je htio, jer je imao tisuće ljudi pod oružjem koji su u njemu gledali uzor jer ih nije iznevjerio glede obećanja o uspostavi hrvatske države i njenoj obrani. Borba za hrvatsku državnu nezavisnost, koju su 1991. vodili Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, predstavlja u hrvatskoj povijesti nikada viđeni podvig koji je doživio uspjeh, unatoč unutarnjem neprijatelju koji je sve težnje hrvatskog naroda pokušao zaustaviti i zatrti sjeme hrvatske nade, a ne samo nezavisnu hrvatsku državu.

Kad govorimo o povijesti pravaštva morali bismo znati da je Otac domovine Ante Starčević doživio isto što i Dobroslav Paraga – vlast je u tolikoj mjeri nedemokratskim sredstvima atakirala stranku prava, kako krajem 19. stoljeću, tako i krajem 20. stoljeća jer je stranački program i izvorno pravaško vodstvo bili opasno režimu onda kao i jučer. Ante Starčević je bio pred svoju smrt prisiljen osnovati novu stranku, Čistu stranku prava, jer je pravaški Juda Fran Folnegović kritizirao, ni manje ni više nego Oca domovine (toliko je bio drzak) što su Frankovi sinovi sudjelovali ispred pravaša na demontracijama protiv austrijskog tiranina, kada su u Zagrebu hrvatski domoljubi spalili mađarski stijeg. Paraga i Paradžik nisu 1990./1991. nikoga izbacivali iz Hrvatske stranke prava, a udbaši, doušnici Udbe i provokatori sami su otišli iz Hrvatske stranke prava, a prikriveni doušnici kao Anto Đapić isključen je iz članstva Hrvatske stranke prava kada je razotkrivena njegova izdajnička djelatnost, te je i tada poštivana procedura, i nije isključen iz Hrvatske stranke prava na staljinistički nego na demokratski način.

Gospodin T. Jonjić gubi iz vida, ili ne želi vidjeti, Đapićev dosije u KOS-u koji je „Nacional“ 2001. godine objavio. Nema krize pravaštva niti krize Hrvatske stranke prava nego postoji nacionalna kriza Republike Hrvatske kao posljedica ubojstva Ante Paradžika i generala Blaža Kraljevića, kriza koja je nastala jer nalogodavci ubojstva navedenih hrvatskih rodoljuba nisu od pravne države kažnjeni. Ubojice i ubojice za pisaćim stolom počinili su zločin bez kazne !!! I zato, dragi Hrvati, imamo krizu, kao posljedicu naše sljepoće jer kraj zdravih očiju ne vidimo, i kraj zdravih ušiju ne čujemo. Analiza pravaštva g. T. Jonjića je površna, a svaka njegova ocjena D. Parage je živčana, netočna i bezobrazna. To je, međutim, odnos prema hrvatskom rodoljubu i organizatoru obrane od velikosrpske agresije, Dobroslavu Paragi, naša realnost u kojoj se istinske borce za hrvatsku slobodu uvijek napada, kako u povijesti tako i jučer i danas uvijek kleveću, prešućuju i blate. Tko blati Dobroslava Paragu, blati hrvatski narod i borbu za hrvatsku državnost!!! Najlakše je blatiti one Hrvate koji su za Hrvatsku jer to ništa ne stoji, a protuhrvatski elementi takve podmukle radnje uvijek nagrađuju. Uvijek su blatitelji hrvatske stvari bili uzorni materijalisti i nositelji sinekura u politici, gospodarstvu, znanosti i kulturi. Samo naprijed, povijest će vas upamtiti kao što je upamtila sve ništarije koje su napadale časnog Antu Starčevića, a mnogim od tih podmuklih napadača niti se ime danas zna – toliko su njihova (ne)djela beznačajna u odnosu prema djelu Oca domovine. Istine radi se mora naglasiti, Dobroslav Paraga je iza sebe ostavio DJELA, pozitivna djela za hrvatski politički narod, a njegovi kritičari nemaju dokaza za svoje laži o njemu, niti dokaze o vlastitim djelima. Vuci u janjećoj koži, koji predstavljaju zle plodove, najžešći su Paragini kritičari, ili da ne kažem blatitelji jer kritičar ima određeni nivo i poštovanje, a Paragini kritičari to nikada nisu imali niti će imati jer ih mržnja i ljubomora prema Dobroslavu Paragi čini ljudima koji nisu u stanju racionalno razmišljati.

Hrvatsku stranku prava je uništio nekadašnji komunistički politkomesar, partizanski major i general „JNA“ Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, onog dana kada je na čelo Hrvatske stranke prava instalirao svog doušnika i de facto veleizdajicu Republike Hrvatske Antu Đapića, iako je znao da Anto Đapić ima dosije u KOS-u, ili možda upravo zbog toga. U tome leže povijesni uzroci što u Hrvatskoj ne postoji pravaštvo, niti demokratska hrvatska parlamentarna desnica. Zato postoji Dobroslav Paraga. Dobroslav Paraga ni 1981. nije imao Hrvatsku stranku prava, i bio je sam, pa je svejedno iz ničega stvorio sve.

Bog i Hrvati!

Goran Jurišić

U Zagrebu, 12.1.2008.


Hvidra Zgb., 17. IX 2008

Schwartz o Starčeviću

(U vrlo popunjenoj dvorani zagrebačke HVIDRe održano je 17. rujna 2008 predstavljanje sedme samostalne knjige Mladena Schwartza, «Schwartz o Starčeviću». Nakon intoniranja hrvatske državne himne, uz istaknuti državni barjak i ratničke stjegove, o knjizi su govorili pedagog i povjesničar prof. dr. Nedjeljko Kujundžić, jezikoslovac, književnik i kolumnist prof. Marijan Horvat-Mileković, te vođa Mladih Desničara, kamerad Marin Zrilić. Potom su nazočni Mladenu Schwartzu postavili niz upita ili iznijeli vlastite komentare. Neformalni je razgovor s autorom potrajao još dugo nakon predstavljanja njegove knjige.)

Hrvatska braćo i sestre!

Braćo po oružju!

Hvala da ste se u ovako velikomu broju danas ovdje okupili.
Moram, na žalost, kazati da ipak nismo svi na broju.
Ovih je dana prerano umro veliki hrvatski jezikoslovac, i veliki zaslužnik da je Ante Starčević u pokojnoj jugovini, u vrijeme Hrvatskoga Proljeća, ipak, nakratko i donekle, izišao iz unutarnjega progonstva. Umro je Tomislav Ladan, a on je ovdje trebao biti.

Trebao je biti s nama i nedavno umrli, a neumrli pjesnik hrvatstva, Zlatko Tomičić, čija pjesma o Staromu resi prve stranice ove moje knjige. Zlatko je također ovdje danas trebao govoriti. «Dragi Mladene! Rado ću napisati ocjenu Vaše knjige o Starčeviću. Srdačan pozdrav, Vaš Zlatko.» Zato je napisao nešto o jednoj drugoj mojoj knjizi, i to je obišlo međumrežne stranice: «Filozof Mladen Schwartz objavio je izvanredno djelo «Hrvatska nakon Tuđmana». Schwartz zna da čovjek ima svoju sudbinu, čak i knjige imaju svoju. Što je bitno, Schwartz je označio da nacija, poput pojedinca, također ima usud. Usud je onaj koji ostavlja prostor ljudskoj slobodi. Narode je, kaže Schwartz, stvorio Bog prema svojim anđelima. Nacionalizam nije tek ideologija, nego temelj. Ali, nacija, kao i pojedinac, može nestati. No, poput pojedinca, i ona u sebi krije ono vječno...» Tekst je opširan, i ja ga ovdje, istom djelomice, ne navodim kako bih prenosio Tomičićeve komplimente upućene meni, nego da ga se ovdje zajedno prisjetimo kao hrvatskoga zaslužnika koji je danas trebao biti među nama. Njegovu pjesmu o Starčeviću možete dakle naći na početku moje knjige.

Osim prerano umrlih, moram ovdje pomisliti i na one žive, bez kojih ne bi bilo moje knjige o Starčeviću; sjetiti ih se i zahvaliti im. A ima ih dosta. Ponajprije, hvala Anti Starčeviću, živom Anti Starčeviću, na svemu što je za svoju Domaju dobroga učinio. Srdačna hvala zagrebačkoj udruzi Hvidra, te njezinu vođi, kameradu Ivanu Pandži, na mogućnosti da večeras koristimo ovu prostoriju. Hvala nadalje Ani Lučić, koja je uredila knjigu i napisala za mene vrlo laskavi, možda nezavrijeđeni pogovor. Hvala tiskarima, ocu i sinu Breziću, njihovim suradnicima, računalnom uredu Denona zaslužnom za prijelom. Hvala hrvatskom svjetlopiscu Miu Vesoviću na auktorovoj slici što resi preklop korica. Osobita hvala muževima koji su, novčanim injekcijama, također pripomogli da se knjiga, iz carstva nemogućega, preseli ovdje na naš stol: Ivi Paradžiku, Marku Veselici, Stjepanu Sraki, Stjepanu Opuvačiću, Branku Bradvici, Tomici Juraviću, a napose starčevićancu muftiji Ševku efendiji Omerbašiću, te Starčevićevu susjedu, hrvatskom pravoslavcu Milanu Labusu, kao i svima drugima, koje nisam zaboravio i ako ih ovdje ne spominjem. Hvala napokon i gospodi koja će moju knjigu danas pred vama predstaviti. Ali su se neki prema ovoj knjizi odnosili i neprijateljski. Inače sklona nam knjižnica «Mile Budak», koju po partizanski zovu «Bogdan Ogrizović», odbila je gostoprimstvo za predstavljanje mojega «Starčevića» na intervenciju donedavno vodeće kreature zagrebačkih knjižnica, stanovite Melite Švob iz plemena Judina, nakon što je pritisku moćnice Zrinke Vrabec-Mojzeš još nekako i odoljela. Osobito je, međutim, zaplotnjačku ulogu u huškanju dotične knjižnice odigrao suplemenik Melitin, neki Saša Blagus iz «Ruđerboškovića», s lažnom dojavom da su se u rečenoj knjižnici, tijekom predstavljanja moje knjige «Novi protokoli sionskih mudraca», odvijale, kako veli, «nacističke orgije». A odvijale su se koliko i sada ovdje. I ne samo da je zabranjeno predstavljati moje knjige, nego je zabranjeno i meni predstavljati tuđe knjige, knjigu recimo ovdje nazočnoga uglednika i prijatelja Horvata-Milekovića. U drugoj jednoj knjižnici, imenom Titova avnojevca Nazora, pozivnicu na ovo predstavljanje pred licem je donositelja baba-ravnateljica histerično i demonstrativno podrapala.

Sama je moja knjiga, čekajući na prostor za predstavljanje, već pomalo ostarjela i zadobila vlastiti usud, prema onoj da habent sua fata libelli, što će reći da i knjige, poput ljudi, imadu nekakav usud. Nije bilo predstavljanja, nije bilo recenzija, zbog zabrana ili straha, iz knjižarskih izloga ju se smjesta povlači, nije to knjiga goldštajnovska, o «holokaustu» usred Zagreba možda, ili pak o zločinačkoj 1941 koja se s Tuđmanom vratila, - pa da ju unaprijed najave sva općila, i još s autorom obave duge razgovore, prije negoli na prezentaciju dođe glavom predsjednik države.

Za vašu zabavu, evo još nekoliko usmenih komentara o mojemu «Starčeviću», kada već gotovo da i nije bilo pisanih (iznimka je tekstuljak u tjedniku «Fokus», koji ovdje ne ću komentirati, napisao sam im dopis, možda objave). Što je rečeno o knjizi? Ne sviđa se onima koji je nisu čitali, ili koji. unatoč toga, znadu što u njoj stoji; mnogi su htjeli čuti koliko ima stranica te kada će i gdje biti «promovirana», što je lijepo, ali je ljepše knjigu i pročitati. Mnogi je hvale, pače su oduševljeni, «dobra knjiga, Schwartz je neumoran», mnogi je bome i kude. Netko opet veli da je auktor dobar Hrvat, ali se na žalost ne snalazi u prostoru i vremenu. Nekomu je premala, a da je veća bila bi prevelika. Netko se čudom čudio kako knjiga može sadržavati razgovor sa Starčevićem, kada mrtav ne može razgovarati. Drugi kaže da već sve o Starčeviću znade, pa čemu još ovo! Nekomu je žalosno djelovala moja inače vedra ispovijest u Otvorenom pismu hrvatskom narodu. Jedan je knjigu nazvao proročkom, drugi u njoj vidi knjigu ljubavi, treći knjigu istine. Jednomu nedostaje u knjizi Starčevićeva antisemitizma, premda o njemu pišem. Netko mi tekst nazivlje intelektualnom masturbacijom. Netko da previše sebe uzdižem, previše pišem o sebi. Osim u dodatku, ne pišem ja, nego auktorica pogovora. Drugi je jako razočaran: mogao si više i bolje. Više nisam htio, a bolje, tko će znati?! Jednome pretjerano hvalim Tuđmana. Drugome da mi je bolja bila knjiga o Tuđmanu. Trećemu se pak čini da Starčeviću pripisujem tzv. «govor mržnje», iako ga tek doslovce navodim. Netko, napokon, čuli smo ga, uzdiže me do kongenijalnosti sa Starim. Među nama su neki od citiranih kritičara, pa neka se ne ljute zbog makar anonimnoga navođenja, kao što ni meni nije na kraju pameti da se ljutim na njih ukoliko me kude.

Uglavnom, eto, moja knjiga o Starčeviću polarizira, kao i njezin auktor, što je najboljim znakom da možda ipak nešto vrijedi.

Ovo od mene tek kao pozdrav i uvod, prije negoli kolegama dadem riječ i potom se još jedamput oglasim. Idemo sada ovako: o knjizi će prvo govoriti prof. dr. Nedjeljko Kujundžić, pedagog, povjesničar i pisac; iza njega prof. Marijan Horvat-Mileković, uz ostalo književnik i kolumnist, te na kraju novi vođa Mladih Desničara, kamerad Marin Zrilić. Nakon toga ja. Ali sada ponajprije kolega i gospodin Nedjeljko Kujundžić!

Mladen Schwartz


STARČEVIĆ MISLITELJ SUVERENITETA

Hrvatska braćo i sestre!

Braćo po oružju!

Rekao sam već kako su sve moju knjigu kritizirali. Neki misle da sam hotice izvukao baš ona Starčevićeva mjesta koja nekakvom navodnom današnjem pogledu djeluju strašno, ne bih li valjda naštetio Hrvatskoj (vladajuća joj klika, dakako, ne šteti) i, nedajbože, potaknuo narod na pobunu. Na račun doista zlohotnih i pristranih ide ona Schopenhauerova, da su naime dobre knjige kao zrcala: ako se u njima ogleda magarac, ne može očekivati da vidi anđela. Dopustite mi sada da kao auktor i sam izreknem koju u njezin prilog.

Ponajprije, naslov. Nisam svoju knjigu iz neskromnosti, umišljenosti, preuzetnosti ili razmetljivosti nazvao «Schwartz o Starčeviću». Dapače, htio sam sugerirati da je riječ o osobnom pristupu Staromu, koji ne očekuje opću prihvatljivost i konačnu, jedinu istinu o njemu.

Nadalje vam moram doista neskromno reći da mi se knjiga jako svidjela. Da ju je netko drugi napisao, rekao bih, to je genijalno, to je pravi biser! Uzmite i prosudite sami. A evo zašto ja to tako mislim: bilo mi je nakanom, i vjerujem da sam u tomu uspio, osvijetliti važan dio istine o Anti Starčeviću, poglavito onaj dio koji se uobičajeno prešućuje i zamagljuje. A istina nikada ne šteti, to kaže i sam Stari. A istina je, protivno malograđanskim retušima i ublažavanjima, da Starčević i nije baš uvijek liberal, ni demokrat, da znade izreći i koju oštriju o pojedinom narodu, ne samo o njegovim posvjedočenim huljama i vucibatinama. Starčević nije samo učenik Francuske revolucije, on je i učenik rimske diktature.

Osim toga, nastojao sam pokazati u čemu je Ante za nas danas nezaobilazivo aktualan i važan. Ja sam ga izvukao iz prašnjavog muzeja i doveo ga u naš povijesni trenutak. Jugovina ga je na svoj način priznavala, ali bi dodala: mi smo ga ostvarili. Sadašnja Hrvatska slično. I jedna i druga zapravo su ga pokapale. Ali Ante Starčević nije mrtav, on je živ! On je više živ negoli Ivo Sanader, Đurđa Adlešić i Stipe Mesić zajedno! On je negativ svega što se danas nazivlje hrvatskom politikom, koja znači smrt! Što više odmiče vrijeme, to se više uvjeravamo kako je Stari velik, kako je duboko shvatio hrvatsku dušu i kako nam je stoga prijeko potreban da bi je izliječio! On se, slobodnjak, zapravo obraća upravo našemu vremenu, vremenu podanika i pokornika, vremenu nedostojnoga robstva i posvemašnjega nacionalnog poniženja. On je škola za današnju našu nacionalističko-državotvornu borbu. Državotvornu, jer države nemamo, ovo što nam tako zovu nalik je svemu, bilo bi i neukusno i nepristojno nabrajati čemu, samo nije nalik državi. Ali zato Starčevića ne treba prepustiti frazerskim komplimentima i zaboravu, valja ga čitati.

Napokon mi se čini da sam uspio, u «Malom starčevićanskom glosariju», prikupiti i komentirati sva bitna Starčevićeva stajališta kao uvod svakomu tko bi se tek htio prihvatiti Starčevićeve lektire.

Taj samosvojni genij najbolje se može razumjeti ako se u njemu prepozna mislitelja suvereniteta, hrvatskog suvereniteta, apsolutnog hrvatskog suvereniteta. Nije to samo ono: ni Beč ni Pešta. On nikakvoga gospodara ne želi hrvatskom narodu doli Boga, otuda ono – Bog i Hrvati! A hrvatski narod, preko svojih izroda koji su mu zasjeli na grbaču, na žalost ništa drugo ne čini (ako nije u ratu, jer kada je u ratu, onda je na djelu neviđeno junaštvo, upravo suverenitet!), ništa dakle, doli što, po Krležinoj riječi, gleda trovarsi un'altro signore. Ode Habsburg, eto ti Karađorđevića; ode i on, dajte Titosrbiju; nema juge, moramo u eurointegracije...

Starčević kao mislitelj suvereniteta: to znači, Starčević za potpuno slobodnu, samostalnu, za neovisnu, za suverenu Državu Hrvatsku, takvu kakva ova današnja nije. Suverenitet, to je ius majestatis, neograničena vlast, to znači ne samo vladavinu naroda po receptu demokratske Francuske revolucije, to znači i nacionalno pravo na samoodređenje, na odluku da budemo kao nacija slobodni od svih zajedništava, federacija i konfederacija, jugoslavija i austrougarskih, i zapadnih balkana i europskih unija. To napokon znači i da kao država odlučujemo sami o vlastitu usudu, a ne da jedva čekamo koje će nam zakone – u tisućama paragrafa – nametnuti nenarodna, tehnobirokratska, judeomasonska takozvana «europska unija», kako ona to čini veleizdajničkom Puhovski-Goldstein-Sanader-Mesićevom režimu.

I jedna digresija. Tradicionalno, još od Jeana Bodina i drugih teoretika suverenosti (ne ću vas zamarati pojedinostima), određuje se suverenitet kao jedan, nedjeljiv, neotuđiv, nezastariv. Dakako, to je idealni tip, to je normativni model. U političkoj zbilji i praksi može biti i drugačije. Može biti zemlja, recimo ona nastala na tlu arapske Palestine pod imenom davno propaloga Izraela, zemlja dakle, koja ima više od jednog suvereniteta: ima ga na svojemu prostoru, ima ga u Americi, u Njemačkoj i u Hrvatskoj. A da suverenitet može itekako biti djeljiv, otuđiv i zastariv, pokazuje nam cjelokupna hrvatska povijest.

Međutim, u pitanju suverenosti, kako veli Ante, ne može biti negoli izdajica i branitelja. Tako je to i danas. Nema dakle «ograničenoga suvereniteta» kasnog skolastika Francisca Suareza, ili Leonida Brežnjeva, ili današnje judeomasonske globalističke kozmopolitske internacionale. Ako na vlasti u Zagrebu ne vidimo branitelja takvoga starčevićanskog apsolutnog suvereniteta, kakav je jedini dostojan zdrave i samosvijesne nacije, učimo se od stranaca, učimo se od Indijanaca Eva Moralesa i Huga Chaveza, kojega ste čuli i vidjeli ovih dana kako gleda na sat i veli, u znak solidariedad con la Bolivia judeoamerički je ambasador sada ovdje persona non grata i ima 72 sata da pokupi svoje prnje i nestane iz naše zemlje! Zamislite Ivu Sanadera u takvoj ulozi! Ali dok ne dobije vođu poput Chaveza, dok hrvatski vladar ne tresne željeznom šakom po stolu, dok ne započne era muževnih odluka namjesto babljega blebetanja, i dok ne zavlada zakon bana Ivana Nepomuka Erdödyja što ga je opjevao Matoš – regnum regno non prascribit leges!!! – dok se sve to ne zbude, crno se piše zemljici Kroaciji!

Jer, ovakva kakva je danas, naša Hrvatska nema ni suvereniteta ni identiteta, ni egzistencije ni esencije, ni samosvojnosti niti pak samobitnosti. Njome hara sedam jahača Apokalipse: Glad i smrt, bezakonje i robstvo, rat, latentni, potencijalni građanski rat, divljaštvo i kaos. Kakva je danas, Hrvatska je dobra samo za dovlačenje neprijatelja i tuđinaca, kojekakvih Srba i Židova, crnaca, stranaca. Propada gospodarstveno, propada politički i uljudbeno. Hrvati se iseljavaju, Srbi i Kinezi useljavaju se. Generali idu u Haag, i onaj hrvatski, usred Zagreba (jer Haag je interioriziran, kao što je i individualizacija krivnje – na to upozoravam od prvoga dana! – ustupila mjesto kolektivizaciji krivnje), Srbi u Hrvatsku, a Hrvati u Ameriku i u propast. Imamo svih nevolja, a nemamo ideja i ideala, velikih ciljeva i uzvišenih vizija. Ako ih netko ima, proglase ga, slično kao nekada Starčevića, ridikulom, provokatorom ili štetočinom. U današnjoj Hrvatskoj nije ništa svoje, naše vlastito, nema zavičaja, nema doma, onoga što Rimljanin zove patria. Ni tlo, niti nacionalna bogatstva, ni gospodarstvo, ni kultura, ni politika niti vladajući politikanti – ništa nije naše. Ni narod nam nije svoj, nego je tuđ – a kada si tuđ, onda po nauku Aristotela i njegova učenika Starčevića nisi doli – rob!

Hrvatski ratnici! Još smo u ratu! Trenutačni se neprijatelj broj jedan zove: «europska unija»! Ta nam je, uz euroameričku soldatesku zvanu «Nato», uz zdušnu kolaboraciju domaćih izdajica koje bih, u njihovu žargonu, da ne držim do velikoga norveškog domoljuba Vidkuna Abrahama Lauritza Quislinga, nazvao kvislinzima, ta nam je dakle, bez objave rata, najavila rat do uništenja. I Starčević iz Vječnosti i u Vječnost opominje: Dokle god bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara! I ima ime za ovo smeće što smo ga umjesto države dobili – pornokracija! Hrpa ludih nakaza, usto obezoružana – da uporabim sliku Marina Držića – ona vlada Hrvatskom. Kako je se riješiti? Držić, imajući u vidu svojedobni Dubrovnik, i pišući o tome Cosimu Mediciju, mnije: s pedeset momaka. Mi bismo danas mogli reći: sto. Brat-bratu.

Na žalost, i hrvatska je vojska obezoružana, razvojačena je. A to je ona hrvatska vojska koja je obranila i oslobodila Hrvatsku, i ona ima pravo i obvezu čuvati Hrvatskoj suverenitet vanjski, ali i unutarnji, i ona bi Hrvatskom trebala vladati, a ne današnje uzurpatorske, samoljubive demokratske klike! Hrvatska se svega odriče, i svojih spasitelja. A Starčević nam poručuje, ne mogu se sjetiti nikakve koristi koju bi Hrvatska polučila svojom žrtvom – misli dakako na samoodricanje radi robskog dodvorništva neprijatelju, a ne na junačke i svete žrtve u ratu za Dom. Rođeni proturob Starčević je sve ono samoubilačko i gnjusno u hrvatskom narodu označio svojom slavnom riječju slavoserbi. I dok je slavoserba, nema Hrvatske, ne može je biti. Ali postoji protuotrov. On se zove steklištvo. Starčević viče: sustav koji vlastiti narod tjera u propast je zlo, koje ne ću braniti, nego ću, dapače, sve učiniti da mu se zada smrtni udarac. Tako govori stekliš protiv slavoserba. Tako govori rođeni proturob, glas apsolutnog hrvatskog suvereniteta. Tako govori onaj koji nas svojim duhom, ako itko, jedini još može spasiti, jer nam čitavim svojim velebnim djelom poručuje: pobuna je pravedna, pravedna je ako spašava od prijeteće propasti.

Vele nam neki, pregazilo nas je vrijeme. A mi u starčevićanskome duhu uzvraćamo: pregazit ćemo vrijeme! Naše vrijeme nije prošlo, ono tek dolazi, jer i mi govorimo iz Vječnosti! Nije ni Ante Starčevića vrijeme prošlo, nije on okamina i ikona, on je življi nego ikada, vodi nas po ovim našim današnjim bespućima i upućuje nam svoj čvrsti i pošteni nagovor, ako samo imamo uši da ga poslušamo. A trebamo ga poslušati i kada nas opominje o kaljuži u koju srljamo sanjajući o novoj, neviđenoj sreći: Zapadna civilizacija, viče prorok Starčević, smućuje nam pamet, truje srce i ubija život! I ako bude volja Božja, volja bogova, sabrat će se na tragu Staroga mala Božja četa zagriženih stekliša, otvorit će prostor nade, zavladat će Hrvatskom, i stvoriti novi, zdravi, slobodni hrvatski narod, koji nikada više ni pred kime ne će klečati na koljenima, osim pred Svevišnjim na vijeke vjekova, amen!

Mladen Schwartz


Hrvatsko pravosuđe na (ne)djelu!

Slučaj 1.

Četnik, povratnik iz Srbije, Vasilj Radić, prije dvije godine upucao je s dva metka u leđa i teško ranio HTV-ovog inkasatora Milivoja Perkova; drugog inkasatora je promašio. U potpunoj medijskoj tišini (!!!?????) obavljeno je gotovo tajno suđenje u Šibeniku, gradu u kojem je desetljećima gospodario srpski ratni zločinc Jovo Rašković. Suđenje – ne jedno: DVA.

Na prvom procesu četnik Radić je osuđen na pet godina zatvora, nu ubrzo na drugom procesu je nakon brže-bolje izmijenjene optužnice oslobođen za pokušaj ubojstva drugog inkasatora, Bilića, i osuđen je na tri godine i deset mjeseci zatvora. To neuspjelo ubojstvo četnika Radića moglo se suditi po pooštrenom zakonu rasne, nacionalne i vjesrke mržnje. Ali, ne; kada Srbin ubije Hrvata sve je dopušteno u traženju olakotnih okolnosti. Ni sramotno suđenje, ni preinaka optužbe, ni smanjena kazna nisu imali gotovo nikakva odjeka u javnosti, a pogotovo ne takvog da bi svoje mišljenje izrekli i permijer Sanader, i ministrica pravosuđa Lovrin, i pučki pravobranitelj Malčić.

Dvoje novinara, na radiozagrebu, stanovita Maja Savić, a na televizijizagreb, stanoviti Damir Dević, svakodnevno patetičnim i tronutim glasom izvješćuju sa SVIH suđenja hrvatskim vojnicima za izmišljene zločine nad srpskim civilima. Je li potrebno reći da se taj dvojac nije NI JEDNOM OGLASIO ZA VRIJEME SUĐENJA ČETNIKU RADIĆU?? I još ktomu, oštećeni su dobili otkaz na zagrebačkoj televiziji.

Idemo dalje…

Slučaj 2.

Na suđenju, opet u Šibeniku, u potpunoj medijskoj tišini – ni jednom se nisu oglasili novinari Savić i Dević – osuđen je psihopat-stražar u kninskom logoru za vrijeme rata (1990. – 1995.) stanoviti Saša Počuča, bivši stanovnik Gospića, nepravomoćno na PET GODINA ZATVORA. Dvadesetak preživjelih svjedoka detaljno je opisivalo sadistička iživljavanja i mučenja koja je nad njima provodio taj krvnik-četnik, Gospićanin Počuča. Sudac je obrazložio da je imao u vidu mladost optuženikovu??
Bog zna što će još Vrhovni sud tzv. Republike Hrvatske odlučiti.
To su samo dvije od desetak presuda Srbima za zločine nad Hrvatima koje bi se mogli smatrati blagima i nepravednima, presuda koje se u medijima ili samo, bez komentara i zgražanja, rutinski zabilježe, ili posve prešute. Da ne govorimo o bezbrojnim aboliranim četničkim ubojicama, a i o mnogim neaboliranima koje je poštedjelo Državno odvjetništvo. Kažem: desetak suđenja, a pobijeno je (većinom poklano) preko 20000 građana ove države. O razaranju gradova i sela, uništavanju sve imovine da ne govorimo.
-------------------------------------------------------------------------------------------
Nu, idemo dalje: Što je zajedničko na oba ova sramotna suđenja „hrvatskog pravosuđa“?

Strašno i sramotno, i nimalo slučajno i nebitno, je što je na oba ova procesa sudac bila sudkinja Jadranka Biga-Milutin, Srpkinja i sestra poznate Račanove komunističke aktivistice i zastupnice u nekakvom “hrvatskom saboru”, pokojne Snežane Biga-Friganović, a sudski vještak šibenski psihijatar, Srbin i Raškovićev asistent, dr. Pudar.

Srpski zločinac, četnik Jovan Rašković bio je preko trideset (30) godina apsolutni gospodar života i smrti u Šibenika i okolici, imao je poput hobotnice pipke u svim područjima života, tako i u pravosuđu. Odlučivao je doslovno sve! Bio je, između ostalog, i sudski vještak i preko svojih sudaca, posebno Kninjanina Vojislava Cvijetića, određivao je presude i vodio je cjelokupnu kadrovsku politiku, ne samo na sudu. Tako da je devedesetih godina sudstvo u Šibeniku bilo potpuno u rukama Raškovićevih junoša. Naravno, Tuđmanovim “prevratnicima” i papcima nije palo na pamet da uklone takove sudce, da očiste pravosuđe, suprotno drečanju četokomunističkih novinara i političara, nego ih je sve ostavio, a neki su otišli ili u advokate ili u penziju. I rezultat je vidljiv. I to je što sada imamo.

A u srpsko-švabskom Večernjem listu “ljuti” desničar, Milan Ivkošić, je sudsku ujdurmu u Šibeniku sasvim razvodnio – bezpotrebno -, u hrvatskom stilu, navodeći splitski slučaj Budiša-Đekić-Lozina; to mu je valjda bio uvjet da išta kaže o četniku Vasilju i čitavom slučaju koji će postati presedan, jer svaka srpska šuša-buša može upucati bilo kojeg Hrvata i otići tri godine u zatvor, a tu je i majka Tereza Mesić s pomilovanjima i ostale blagodati hrvatskih kaznionica. To je relikt iz jugoslavenskih vremena, kada je trebalo navoditi “obje” strane, i ustaše i četnike (zločince partizane se nije spominjalo, oni su bili heroji), ali u odnosu 1000:1 na “štetu ustaša.

Slučajevi nemaju veze jedan s drugim, a onaj Budišin je poslužio za četokomunistički obračun s tzv. Domovinskim ratom i čitavim hrvatskim narodom. Čitavo vrijeme, godinama, je bulumenta četokomunističkih novinara pratila slučaj Budiša-Đekić i sveudilj isticala da je “Budiša policajac-specijalc” iz rata (dakle ‘ustaša’) ubio Srbina”, kako i majka ubijenog kaže uplakanom Šprajc-Jovanoviću da je bio “još dijete”. A taj Đekić je bio zloglasni kriminalac i diler droge. Ponavljam: U slučaju Radić-Biga i Počuča-Biga, proces se odvijao u zavjetrini i tišini šibenske sudnice, nije se isticalo da je četnik pokušao ubiti MIRNE GRAĐANE, koji su u pustoj neimaštini za crkavicu skupljali tv-pretplatu za četokomunističku televiziju, da je supruga počinitelja kričala “ubij ustaše”. O Počuči ne treba ni trošiti riječe.

Treći kut TROKUTA STRAVE strave je bio nezaobilazni sudac Slavko Lozina. Slučaj se pratio na svim poljima medijske baruštine, a posebno je bio rigorozan, bezobrazan i ciničan lički Srbin, komesar zagrebačke televizije, Z. Šprajc-Jovanović. Kada kažem da su slučajevi bitno različiti, mislim na to da je nesretni Budiša ubio, ni u kojem slučaju ne opravdavam Budišin čin, narko-dilera i opasnog kriminalca sa splitskih ulica. Da kojim slučaju Đekić nije bio Srbin, ne bi se niti čulo za taj slučaj.

Gospodari kaosa ne miruju.

Jusuf A. Hećimović


6 3 . o b l j e t n i c a

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se
u srijedu, 24. rujna 2008. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otrpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji


Mostar, 9. rujna 2008.

Sjećanje na stravičan zločin u Grabovici

Stravičan zločin nad hrvatskim civilima u selu Grabovica kod Mostara dogodio se prije točno 15 godina. Zločin su počinile postrojbe Armije BiH u noći između 8. i 9. rujna 1993. U svojim kućama su mučena i masakrirana 33 hrvatska civila.

Ubijeni nevini civili

Većina žrtava u Grabovici ubijena je na vrlo svirep način, a mnogi su svjedoci potvrdili da su tijela žrtava bacana i u Neretvu. Nevladina organizacija “Croatia libertas” priopćila je da nitko do danas nije odgovarao za zločine počinjene u operaciji “Neretva '93”, u kojoj su pripadnici Armije BiH ubili 33 civila u selu Grabovica u blizini Mostara. “Nitko od egzekutora i komandanata ove operacije još nije odgovarao, jer ne postoji volja da se ovaj zločin procesuira i kazni. Za stravičan zločin nad 33 nedužna civila, čija je prosječna starost bila 69 godina, a najmlađa žrtva imala je četiri godine, odgovorni su Zulfikar Ališpaga Zuka, Sefer Halilović i Rasim Delić”, priopćeno je iz ove organizacije.

Procesuirati odgovorne

Organizacija apelira na Međunarodni sud za ratne zločine, tužitelja Sergea Bramerza i domaće pravosuđe da procesuiraju sve osumnjičene za ratne zločine nad civilima. “To su dužni učiniti, jer ratni zločin ne zastarijeva i nećemo dozvoliti da žrtve stravičnih zločina budu zaboravljene”, navodi se u priopćenju koje su potpisali predsjednik “Croatia libertas” Leo Pločkinić i predsjednik Udruženja hrvatskih žrtava “Grabovica '93” Mostar Josip Drežnjak. (Dnevni list, A. Beus)


Povodom 15-te obljetnice Operacije Medački džep:

Baba Dana

Kada su Srbi u kasno proljeće 1991. predvođeni Miloševićem i uz pomoć Titine komunističke JNA, započeli rat protiv Hrvata i novonastale Hrvatske Države, ni jedan jedini Srbin nije pomišljao da bi oni mogli izgubiti rat, ili da bi nešto moglo poći ukrivo, ni jedan Srbin nije bio protiv rata. Svi odreda su pjevali: «Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala, nije mala, nije mala, triput ratovala, i četvrti put će, ako bude sreće»!

Naravno, računali su da će to trajati tek dva-tri dana, dok ne pobiju «ustaše» i gotovo. Nu, nije sve išlo kako treba. Srbi su oružje dobili od JNA već u ljeto 1990. godine, a i sami su bili dosta naoružani pješačkim naoružanjem, svi su odreda bili lovci. Taj krvavi rat – a nikao ne nikakva ili nekakva SRBSKA POBUNA, kako bi htjeli neki u Zagrebu - je zapravo počeo 17. kolovoza 1990. u Kninu. Nakon niza oružanih prepada i pokolja hrvatskih civila, u jesen te iste 1991. krenuli su u frontalni napad na gotovo svim područjima nove države. Na tisuće ljudi, Hrvata, poklano je već prvih dana rata, gorjela su čitava sela. Želju za ratom pojačala im je sustavna komunistička propaganda od 1945. pa nadalje, o genocidnosti Hrvata, o izmišljenim ustaškim zločinima itd. Naoružani, «brifirani» komunističkom i srbskom propagandom, željni krvi, pljačke i slave krenuli su u ludu avanturu predvođeni šibenskim psihijatrom-psihopatom Jovom Raškovićem, koji je krajem 1991. odmah zbrisao u Begrad i tamo 1992. crknuo od srca. Prepuklo mu srce za ostavljenim Srbima u Krajini!!

Od svih Srba posebo su krvoločni oni lički Srbi, koji su navikli nekažnjeno klati, ubijati i pljačkati još iz Drugog svjetskog rata, a i od prije.

U jednom zaseoku nedaleko od Gospića (Obradovića Varoš) živjela je po zlu čuvena baba Dana, Danica Obradović. Baba Dana je bila «stara cura» i živjela je sama; bavila se poljoprivredom. Ona, kao i svi mještani okolnih sela, dobila je oružje od JNA i bila je uključena u teritorijalne jedinice, u sklopu Titine općenarodne obrane. Baba Dana je «zadužila» protuzrakoplovni mitraljez Browning od 12 mm i ručni minobacač od 82 mm, s odgovarajućom količinom municije. Bila je prpošna i drska babetina, prava nadžak-baba, i svakodnevno se hvalila pred kamerama kninske i beogradske televizije o tomu kako će se ona obračunati s ustašama dok su joj Kanaderi čuvali stražu. Ratnu vještinu je sveudilj pokazivala tako što je pred razdraganim i oduševljenim srbijanskim novinarima «ličnim» minobacačem tukla po Gospiću, dok se jela lička basa i pila ljuta šljivka od crnih šljiva. Čak je i pucala iz mitraljeza uz ciku i veselje nazočne srbadi. Prestravljeni i preživjeli Hrvati iz čitave Like su na krajinskoj televiziji imali često prilike vidjeti i gledati kako se baba Dana grozi, prijeti: te kako će ih sve – ustaše, naravno – ona lično pobiti, te kako ni jedan ustaša neće nogom nikada stati na tlo njezine selendre, i slične gluposti.

Čak je četnički ideolog i nazovi-književnik, vrlo popularan u predratnom jugoslovensko-komunističkom Zagrebu, Moma Kapor, pisao novele i panegirike o svojoj i srpskoj heroini babi Dani, iz herojske vukojebine Obradovića Varoši.

Naravno, dobrom Momi, desnoj ruci ratnih zločinaca Dobrice Ćosića i Jovana Raškovića, nije palo na pamet da dođe u Liku i malo zapuca izbliza na gospićke «ustaše». On je panegirike o babi Dani pisao iz svoje dobro klimatizovane novoizgrađene kuće na Čuburi, uz čašu Chivasa i Ravelovu glazbu. I naslikao je, štoviše, nekoliko ulja na platnu, koja su pokazivali babu Danu za mitraljezom, kako u pozi Jeanne D'Arc kosi ustaško snoplje. Moma nije imao potrebe ići u srpsku Liku, tamo je na straži Zapadne granice srpstva stameno stajala baba Dana, ona mu je stameno čuvala zapadne granice njegove posrane Velike Srbije. A i bojao se Moma, ta na Čuburi nema «ustaša».

Nu, babi Dani se zlosrećilo, nije dugo ratovala. Doduše, u njezinu avliju i selendru nisu nikada došli «ustaše», nego su u rujnu 1993. došli hrvatski vojnici-osloboditelji i Kaporova i srbijanska herojina je poginula je u borbi s hrvatskim snagama.

Naravno, za hrvatsko pravosuđe, hrvatske novinare i nekakvog sudca Mrčelu, baba Dana je smrtno stradali srpski civil, civilna žrtva rata. Valjda je mitraljez bio od čokolade, a minobacač od marcipana. Babu Danu je bezbeli zaboravio i Moma, ali Hrvatski renegati-komunisti je ne će zaboraviti. Samo im je žao što ne mogu Norca baciti u Jazovku, ili barem ga osuditi na smrt. Na suđenju Norcu zagrebački tužilac Kvakan govori kako su «hrvatski vojnici osvojili teritorij Krajine u «Medačkom džepu».

Pitanje čitateljima: je li baba Dana-četnikuša, bila civil ili je bila krajinski borac?

Naravno da nije civil, jer svaki civil koji nosi i upotrebljava smrtonosno oružje, prema jednoj konvenciji UN-a iz 1948., nije niti može biti civil.

Jusuf Hećimović


Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja


Zagreb, dne 4. rujna 2008

NOVI LIST PONOVNO MASAKRIRA VITEZA JURU FRANCETIĆA

"Skandalozno, sramotno, sramota, blasfemija, zloglasni, zločini, zločinac, ratni zločinac, zločinačka, klerofašistička, Eichmann, koljač, krvnici, klali, palili, ubijajući, kukavičje jaje, ogorčila, sablaznila, kazna, kazneno djelo, kazneno odgovarati..." Ovu kanonadu kao da smo slušali u okviru nekoga "saopštenja" centralnog komiteta ili zbora radnika u pokojnoj jugovini, u povodu kakve opasne diverzije usmjerene protiv temelja naše revolucije, nesvrstanosti i samoupravljanja. Ali ne, nije Juga, nego je Novi List (30. kolovoza 2008), oduvijek dakako ljevičarski, jugonostalgičarski, neopartizanski, ali sada, u trenutačnoj prigodi, osobito jugoidno militantni. Jer, riječ je o najpopularnijem hrvatskom ratniku četrdesetih, legendi Hrvatskoga obrambenog rata, neustrašivom ustaškom krilniku Juri Vitezu Francetiću, za kojega je čak i srpski partizanski romanopisac Mladen Oljača, u romanu Kozara, našao lijepih riječi. Kao i pokojna Juga, i Novi List, udruženim snagama čak desetorice hrabrih neopartizanskih bojovnika (abecednim redoslijedom: Crnčec, Flego, Fumić, K., Kajin, Kundić, Pupovac, Radin, Šantić, Vonta), u hrvatskom borcu Francetiću, branitelju hrvatske države od genocidnih četničko-partizanskih napadaja, vidi monstruoznog ubojicu, jer mu, baš kao ni danas generalu Gotovini, ne može oprostiti "magnissimum crimen" (Jazbec) - sudioništvo na stvaranju i obrani hrvatske samobitnosti i samosvojnosti. Desetorki se ne sviđa što je, u zborniku "Zatajena grobišta i prešućene žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u karlovačkoj županiji" autora Mladena Šomeka, Jure Francetić upisan u popis tih žrtava. Zar nije na Francetićevu zrakoplovu počinjena diverzija (komunistički su simpatizeri stavili šećera u spremnik!), zar Juru nisu masakrirali srpski seljaci, simpatizeri četnika i titovaca, zar nije umro pod okriljem partizana, u sobi po kojoj su se "nestašno" motala dvojica boškobuha, malodobna braća Slavko & Daniel Goldstein? Francetić je za Novi List ustaški zločinac, premda nigdje nikada nitko nije podastro vjerodostojne dokaze o njegovim zločinima, osim ako mu zločini nisu u tomu da je legendarni zapovjednik Crne Legije kod Romanije, na Kupresu, u bugojanskom kraju, u Istočnoj Bosni, uspješno tamanio združene jugo-gerile, te tako Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ponosno vratio prastaru granicu na Drini? Možda je trebao 1941 otići u tifusarsku šumu i s partizanima poklati onih osam tisuća žrtava (samo karlovačke županije!) o kojima piše Šomek. Onda za Novi List, za zloglasnoga jugovojnog sudca Fumića, za "partizanskoga borca" Vontu, te za dežurne manjince Pupovca, Radina i Kajina (kojega i ovoga puta smeta "fašist" Thompson", a nije mu smetalo s "fašistom" se Haiderom sastajati te uglavljivati poslove!), - za sve te dakle paleo- i neojugoslavene, Francetić zasigurno ne bi bio koljač, nego "narodni heroj".

Francetićev "zločin" profesionalni partizan Vonta mnije možda "dokazati" Hitlerovom packom Juri da zbog "ustaških zločina" jača protunjemački partizanski pokret. Ovo bi doista trebao biti krunski dokaz: kakav li je zločinac tek onaj, kojega zločincem nazivlje i najveći zločinac svih vremena! Točno je da je ustaški pukovnik Francetić bio članom službenoga Poglavnikovog izaslanstva na sastanku s njemačkim Führerom u ukrajinskoj Vinici 23. rujna 1942, tri mjeseca prije Jurine tragične smrti. Tom zgodom Hitler je izrazio zainteresiranost Reicha za obdržbu i osigurbu prometnica koje vode preko NDH, kako bi se iz Dalmacije i Hercegovine u Njemačku nesmetano mogao izvažati boksit, potreban njemačkoj proizvodnji aluminija. U tom sklopu Hitler je gledao i na problem jačanja partizansko-četničke gerile. Poglavnik mu je, međutim, uzvratio ističući potrebu hrvatske samoobrane od četnika što ih zdušno podupiru Talijani. Hrvatska dakle nije mogla prestati s vojnim operacijama protiv velikosrpskog neprijatelja samo zato da bi Hitleru lakše bio isporučivan boksit. Hitler je imao u vidu njemačke a Pavelić hrvatske interese, i to je cijela istina o Hitlerovoj packi Francetiću. A da je Poglavnik sa svojim čvrstim stavom uspio, dokazuje i činjenica da je Hitler, na Poglavnikov u Vinici postavljen zahtjev, već za mjesec dana premjestio njemačko vojno zapovjedništvo za područje NDH iz Beograda (gdje je ono šurovalo sa Srbima) u Hrvatsku.

Jedino dobro mjesto u bloku Novoga Lista protiv Francetića jest Kajinovo stavljanje dvojice pajdaša, predsjednika Mesića i antinacističkog lovca Zuroffa, u isti koš, kamo i spadaju.

Na kraju komentara "Francetićevo kukavičje jaje", neuobičajeno vehementnog za njegova inače staloženog i razboritog autora Nevena Šantića, stoji retorski upit na adresu onih koji u Francetiću s pravom vide žrtvu velikosrpsko-partizanskoga masakra: "Može li se dublje pasti?". Vratimo taj upit kao bumerang Novom Listu: Može li dublje pasti hrvatsko novinarstvo? Skandalozno je i sramotno da se tako piše, da se tako blati jednoga od najplemenitijih hrvatskih muževa, da mu posthrvatski režim pod zaštitom mrkle noći zaplotnjački ruši skromna obilježja, umjesto da mu usred Zagreba, koji još uvijek nije smogao snage maknuti šumskoga maršala, podigne velebni spomenik kakav je svojim neizbrisivim domoljubnim djelom u miru i u ratu Vitez Jure zavrijedio! No, kako se Hrvati odnose spram svojih veličina, tako im i ide, a kakvi su sami, takvi su im i vođe. "Ustaška priča", međutim, ne može se "jednom zauvijek okončati", kako priželjkuje Šantić, baš kao što se ni povijest ne može izbrisati iz narodnog sjećanja futurističkom ideologijom trenutačnoga režima, a u svemu što je bitno tu priču ne bi ni trebalo izbrisati, jer je neuništiva epopeja, organska sastavnica velike hrvatske povijesti. Glede pak "veličanja ustaštva" (o čemu u Šomekovoj knjizi, suprotno Fleginoj insinuaciji, uopće nije riječ), bilo bi lijepo doznati koji ga to zakon RH inkriminira kao kazneno djelo. Možda mi je takav zakon promaknuo, pa ću od sada i ja morati strogo pripaziti, ako je vrag odnio šalu!

Mladen Schwartz


Navik on živi ki zgine pošteno!


Arhiva

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2008. Sva prava pridržana