HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:



Akademik Josip Pečarić

«SVI HRVATI SU USTAŠE»

PROIZVODNJA USTAŠA U DANAŠNJOJ HRVATSKOJ

Milan Ivkošić u svojoj «Tjednoj inventuri» u «Večernjem listu» za ponedjeljak 20. 10. 2008 piše:

Je li Vlatko Marković nasjeo internetu?

Sanader je napao predsjednika HNS-a Markovića koji je nedavno rekao da je poklič “Za dom spremni” iz opere “Zrinski”. Na blogu “Tulumarka” naišao sam na citat iz libreta od oko 50 stihova u kojima na nekoliko mjesta ima “Za dom spremni”. Pronašao sam originalni libreto opere i usporedbom ustanovio da je bloger nekoliko stihova krivotvorio i umetnuo sporni poklič. Možda je i Marković nasjeo tom blogu, a vjerojatno je blogeru i bila namjera nekoga “navući”. Budući da mu je uvod u tu krivotvorinu rasistički, nakane su mu provokatorske. Ta podvala na internetu odgovara stilu vremena, stilu Mesića, Sanadera, Goldsteina, Latina... Kad treba skrenuti pozornost s nepodnošljivog kriminala, korupcije, sve većeg socijalnog raslojavanja, sve većeg siromaštva, crkvenog licemjerja, općeg materijalnog i moralnog nazadovanja i sramotne kolonijalne pokornosti Hrvatske – ustaštvo je spasonosna tema!

Doista, bilo bi i krajnje neobično da Sanader, koji je doktorirao povijest književnost i koji je bivši intendant HNK Split ne zna libreto opere «Zrinski». Međutim, bit Markovićeve izjave je u tome da se radi o starome hrvatskom pozdravu[1], dakle ne o pozdravu koji je svojstven samo za NDH. Markovićeva tvrdnja odnosila se na Thompsonovu pjesmu «Bojna Čavoglave», dakle kultnu pjesmu iz Domovinskog rata, koja počinje s tim pozdravom. Takvi napadi na Thompsona su samo izraz stare priče o vladanju Hrvatskom. Cijela priča stane u jednu izreku: «Svi Hrvati su ustaše». Razlika je jedino u tome što je nekada ona služila za očuvanje Jugoslavije, a danas za očuvanje vlasti u Hrvatskoj.

1. HRVATI USTAŠE I OČUVANJE JUGOSLAVIJE

Još kao student u Beogradu zapazio sam da se svaka rasprava s kolegama završava s tim njihovim «najsnažnijim» argumentom. Zato sam ubrzo takve rasprave počinjao tvrdnjom kako sam ja ustaša. Uslijedila bi uvjeravanja mojih kolega kako ja to nisam. Tako bi im glavni «argument» bio eliminiran, pa se onda moglo raspravljati i s argumentima. Slično je bilo kada sam 1987. došao u Zagreb. Shvatio sam da je taj «argument» i tu najsnažniji. Zato sam znao u društvu izjaviti kako sam ja ustaša. Nastupila bi konsternacija, a ja bih nastavio: «Znate, ja sam živio u Beogradu, a tamo vam Hrvate djele na ustaše i srpske sluge. A ja vam ne volim biti sluga!» Poslije toga bi i sugovornici rekli da i oni ne vole biti sluge.

Tijekom Domovinskog rata vidjelo se da oni koji su voljeli biti sluge, baš i ne vole neovisnu Hrvatsku. S druge strane bilo je puno onih – kojima je «U» doista bilo drago, koji su se uz većinu naroda stavili u obranu Hrvatske. Agresori su stalno i govorili da se bore protiv ustaša, bez obzira radilo se o regularnoj Hrvatskoj vojsci ili onima koji su na sebe stavljali slovo «U». Njima je neovisnost Hrvatske bila istovjetna ustaštvu.

Bilo je pokušaja da se takvo poistovjećivanje napravi i od strane nekih u Hrvatskoj. Tako je Slavko Glodstein, i ne samo on, takvu tvrdnji iznosio prigodom uvođenja kune. Naravno, tada je predsjednik bio Otac hrvatske drzave Franjo Tuđman pa to nije moglo «proći». Kuna je i danas tu, a nisu prolazili ni napadi na one koji su se borili za slobodnu Hrvatsku. Tek krajem Tuđmanova života takvi napadi mogli su imati uspjeha. Jedan od njih je i neusvajanje Izvješća saborske komisije o žrtvama rata i poraća. Inicijator te kampanje bio je član te komisije Slavko Goldstein. Tu se vidi veličina Predsjednika. Čovjeka koji je zbog kune htio izjednačiti ovu Hrvatsku s NDH stavio je u tu komisiju. Naravno, ovaj je to iskoristio za lažne tvrdnje o radu te komisije. Itekako im je bilo važno zaustaviti rad komisije koja bi objektivno sagledala cijelu tu problematiku. Naime, glavna karika u držanju pokornosti Hrvata bio je mit o Jasenovcu. A laž o Jasenovcu kao konc-logoru je bila najjača karika u borbi za očuvanje Jugoslavije. I danas se povlači paralela: Jasenovac – Križni put hrvatskog naroda. Međutim, dok smo svjedoci da se kosti ubijenih s Križnog puta iskopavaju praktično svakog dana, takvih nalaza za Jasenovac nikada nije bilo. Nije da tadašnja vlast nije pokušala pronaći takve ostatke, ali sva iskopavanja dala su manje brojke od – recimo – samo onog kada je slučajno kod Teznog kod Maribora – u prvi mah iskopano nekih 1180 kostura. A da i ne spomenemo da su pronašli i neka veća grobišta za koja su hrvatski istraživači, kao na primjer pokojna hrvatska pravednica Ljubica Štefan, pokazali da se radi o hrvatskim žrtvama s Križnog puta. Materijalnih dokaza nije bilo pa je tadašnjim vlastima jedino ostalo praviti popise. Kao, rodbina navodnih zrtava znala je gdje su nastradali članovi njihovih obitelji tijekom rada. Površna raščlamba tih popisa ukazuje na niz netočnosti. Neka su imena izmišljenja, neki su doista stradali, čak ne i kao posljedica rata itd. Ali autori popisa su znali kako je teško provjeriti sva imena. A mnogo brže je dodati nova imena i to rade do dana današnjega.

Tehnologija vladanja Hrvatskom u komunističkoj Jugoslaviji bila je jednostavna:

Ako si za neovisnu Hrvatsku – onda si ustaša, a kroz 45 godina postojanja te države njihovi povjesničari mogli su od ustaša napraviti nešto najgore što postoji. To je znalo dovesti i do apsurdnih situacija, pa su i jednom Miloševiću, kada nisu bili zadovoljnji učincima njegove politike, vikali: «Slobo – ustaša».

Ali istinu i sami pokazuju time što su im i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu – ustaše. Jednostavno – to najgore što postoji – jeste željeti neovisnu hrvatsku drzavu. Više puta sam isticao: kada su nama živim svjedocima veličanstvenoga Domovinskog rata uspjeli toliko blata nabaciti na nj, dakle poslije rata u kojemu smo izvojevali veličanstvenu pobjedu, možemo zamisliti koliko su laži mogli izmisliti i sprovesti u djelo tijekom 45 godina i poslije rata u kome su bili pobjednici! Primjetimo da je i dr. sc. Franjo Tudjman svojevremeno stradao jer je bio prvi koji je dirnuo u mit o Jasenovcu. Danas postoje istrazivanja o tom logoru koji ruše ustaljene predodžbe. Posebno bih ukazao na knjigu «Jasenovac – Brojke» mr. sc. Mladena Ivezića u kojoj se polazi od partizanskih izvješća. Na tom tragu je i najnovija knjiga: V. Mrkoci, V. Horvat, «Ogoljela laž logora Jasenovac», Zagreb, 2008.
U slijedećem poglavlju dan je predgovor koji sam napisao za tu knjigu.

2. SRPSKE LAŽI I LAŽI HRVATSKIH KOMUNISTA O LOGORU JASENOVAC

Godišnjica proboja zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovac obilježena je i ove godine. "Građanke i građani, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi", započeo je svoj govor predsjednik RH Stjepan Mesić. "Mi ne zaboravljamo", rekao je, te dodao kako se treba snažno boriti protiv zaborava. Potom je ispričao događaj kojem je prisustvovao bivši predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower koji je zatražio da se zločin koji se događa snimi jer "će se jednog dana naći neki gad koji će reći da je sve to izmišljeno. I danas ima gadova koji će reći da je sve ovo bilo izmišljeno", upozorio je Mesić. "Mi želimo svijet u kojem se ljudi neće razlikovati, a kamoli stavljati u podređen položaj samo zato što su druge vjere, nacije ili boje kože", rekao je Mesić.
Je li Mesić razumio ono o čemu je govorio Eisenhower?
«Snimiti zločin koji se događa» istovjetno je ISTINI o tom zločinu. Misli li Mesić da je Eisenhower govorio jedno a mislio drugo, tj. da je govorio o «istini» koju diktiraju moćnici. Jasenovac je doista idealno mjesto da govori o «istini». Pa već naslov knjige Vladimira Mrkocija Ogoljena laž logora Jasenovac ukazuje na to. Tko stoji iza «laži logora Jasenovac» Mrkoci konstatira u poglavlju: Političko oružje par excellence riječima (str. 11):

«Mit o Jasenovcu je oružje dvostrukog karaktera: njime su se služili Srbi protiv Hrvata u Jugoslaviji, ali i hrvatski komunisti protiv opozicije u Hrvatskoj.»

Tko su ti Mesićevi «gadovi»? Ne vjerujem da u Hrvatskoj može biti više ljudi koji tvrde da je sve u svezi s Jasenovcem izmišljeno. Ne toliko da bi bili vrijedni spomena. Ali ima puno onih koji ukazuju na laži o logoru Jasenovac. I to boli Mesića. Njemu su gadovi ti koji govore istinu! Pa znamo da je Mesić simbol čovjeka koji je sposoban na stranom sudu lažno svjedočiti protiv svoga naroda. Pa i svojom interpretacijom Eisenhowera on samo brani svoju ulogu lažnog svjedoka na sudu koji svoje (a time i Mesićevo) pravo lice pokazuje svakim danom sve više i više. Osvrnimo se samo na najnoviji proces protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka. O tome piše Ivica Marijačić u «Hrvatskom listu» od 17. travnja 2008.:

«Obrana generala Gotovine maestralno je pripremila obranu i navela na kraju svjedoke da praktički priznaju da lažu. Loše uvježbane lekcije i montaže u velikosrpskoj kuhinji Veritasa i od strane srpskih obavještajnih službi padaju u vodu pod naletom dokumenata i činjenica. Takve velikosrpske podvale možda mogu proći na nekom hrvatskom sudu, ali ne i pred Mišetićem i Kehoeom u Haagu gdje svjedoci tužiteljstva na kraju više koriste obrani.»

Posebno istaknimo slučaj koji je najjednostavniji odgovor na pitanje broja žrtava u Jasenovcu:

«Svjedokinja, bivša medicinska sestra kninske bolnice, Mira Grubor tvrdila u Haagu da je kninska bolnica 5. 8. 1995. zaprimila 120 tijela, a onda je puštena izjava liječnika, Srbina, snimljena istog dana, s tom istom medicinskom sestrom u društvu, gdje kaže da je u bolnicu dovezeno sedam tijela.»

Dozvolimo ipak da je Eisenhower govorio o istini. Doista, oni koji se koriste lažima jesu gadovi. Ali ovdje ipak moramo razlikovati dvije vrste gadova. Srbi su koristili laži po onom Ćosićevom: «Laž je Srbima najviše pomogla u njihovoj povijesti». Koristili su laži da bi pomogli svom narodu. Hrvatski komunisti, povjesničari i svi drugi o kojima govori Mrkoci u svojoj knjizi koristili su je protiv svojega naroda. Zato su oni mnogo veći gadovi. Naravno u pravu je Marijačić i kada kaže kako je «stvar laganja pred sudom od strane tužiteljevih svjedoka, a mahom je riječ o Srbima, jedina dosad potvrđena činjenica. Srpski svjedoci dolaze u Haag na ovo Suđenje i besramno lažu, najvjerojatnije zbog goleme mržnje prema Hrvatskoj i njezinim generalima i zbog želje da generali dobiju što težu presudu. Ipak, Mesić je doista poseban. Ima ga i u Jasenovcu i u Haagu. Imamo ga i kada izravno laže (Haag) i kada se bori za očuvanje laži (Jasenovac). U oba slučaja to je laž kao političko oružje par excellence, kako reče Mrkoci. Čitajući ovu knjigu vidjet ćemo kako Mrkoci razotkriva cijeli niz tzv. svjedoka o logoru u Jasenovcu. Počinje s «glavnim i osnovnim dokumentom na kojem se osniva cijeli mit o Jasenovcu» to jest s 'Izvještajem Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača': Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946. Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine. Glavni dio Mrkocijeve raščlambe odnosi se na Miletićevu knjigu Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945. tikane 1985. Raščlambom laži svjedoka u Izvješću i Miletićevoj knjizi Mrkoci ukazuje na žalosnu činjenicu koja pokazuje kako su u «lažima o logoru Jasenovac» sudjelovali i mnogi drugi (str. 35-36):

«Sasvim razumljivo, ako su ova svjedočanstva klevete i laži — onda su i svjedoci lašci, nisu vjerodostojni, uopće im se ne može vjerovati (…) Međutim, sve tvrdnje tih nevjerodostojnih svjedoka, makar i najapsurdnije, kad se odnose na ustaše uzimaju se kao potpuno vjerodostojne. Isti oni koji su svjedoke odbacivali kao nevjerodostojne u pogledu Židova i Cigana, te iste svjedoke smatrali su apsolutno pouzdanima u njihovim iskazima o ustašama.»

Mrkoci dokazuje – upravo raščlanjujući ove dokumente - da je logor Jasenovac bio radni logor, a za to su mu izvrsno poslužili i navodi iz knjige Milka Riffera Grad mrtvih napisana 1945., a tiskana 1946. Ne čudi što je takva knjiga kritizirana i povučena iz prodaje.
Na str. 44-45 Mrkoci konstatira:
Nakon 2000 stranica Miletićeve knjige, i nakon kritičke analize izjava i dokumenata u njoj, moglo bi se reći da se dobila jasnija i realnija slika Jasenovca — ali još uvijek daleko od slike koja bi se dobila kad bi bili poznati i ostali dokumenti koji su još uvijek skriveni.

Najteže doba logora bilo je prvo — VIII. 1941. do 11.1942., doba formiranja logora, doba Bročića i Krapja i preseljenja u Ciglanu. Vrlo teški uvjeti života, težak rad, slaba hrana, zima i kiša. Zbog svih tih uvjeta, zbog bolesti i napora i smrtnost je vrlo velika. U drugo doba — 11.1942. do V. 1945., kad su sagrađene stambene barake i uspostavljena organizacija logora i proizvodnja, položaj zatvorenika se donekle popravio.

Glavni uzrok smrtnosti u logoru bili su teški uvjeti života, slaba hrana, loši uvjeti stanovanja, zima, fizička iscrpljenost i bolesti — i to naročito u prvo doba. Zatim epidemije, u doba epidemije umrlo je u jednom mjesecu preko 1800 ljudi.

Represalije strijeljanjem vrše se zbog bijega zatočenika, naročito nakon ubojstva stražara — strijeljaju se sunarodnjaci bjegunaca. U prvo vrijeme odmazde nad zatočenicima i nakon napada na širem području logora — tako nakon napada u Gradini, mjestu Jasenovac, Ustici — strijeljane su skupine zatočenika.

Za usporedbu neka posluže neki podatci iz Lepoglave: 1945. pokušaj bijega 95 zatvorenika — većina na razne načine likvidirana, 1946. u travnju ubijen 1 zatvorenik, u svibnju ubijeno 7, u travnju ubijeno 5 zatvorenika i 2 bjegunca, u srpnju ubijen 1, u studenomu ubijena 3, ranjena 2 zatvorenika, do 5. srpnja 1948. ubijeno još 36 zatvorenika; 5. kolovoza ubijena 4 bjegunca i 10 zatvorenika (Politički zatvorenik br. 7/79). I sve se to događalo u doba mira.

Za masovna ubijanja zatočenika nema dokaza. Budući da je logor imao važnu proizvodnu funkciju i kapacitet 3000 zatočenika, svako masovno pogubljenje utjecalo bi na proizvodnju. Nema dokaza niti za masovno ubijanje civilnih osoba, žena, djece i staraca, dovedenih u Jasenovac nakon vojnih akcija na pobunjenim dijelovima zemlje (Kozara, Kordun). Svi su oni iz Jasenovaca odvedeni — ili raditi u Njemačku ili naseljeni u drugim dijelovima zemlje.»

Naravno, Mrkoci dobar dio svoje raščlambe posvećuje i lažima oko broja žrtava Jasenovca. Nabraja sva istraživanja u kojima ukupno nije pronađeno ni onoliko žrtava koliko je iskopano žrtava «Križnog puta» slučajno samo u Teznom kod Maribora, a poznato je da su istraživanja kod Maribora pokazala da tamo ima mnogo više žrtava. Mrkoci posebno ukazuje na bilježnicu Zemaljske komisije koja je otkrivena «sasma slučajno» 1998. u Hrvatskom državnom arhivu. Inače, danas je u Hrvatskoj kao točna prihvaćena brojka žrtava Jasenovca koju zagovaraju otac i sin Goldstein - od 80 do 100 tisuća. A to je brojka koja treba i dalje omogućavati “dokazivanje” genocidnosti hrvatskog naroda, jer se kao što Slavko Goldstein to kaže u Globusu od 10. siječnja 2003., može govoriti o "strahotnoj činjenici da je, u prosjeku, u Jasenovcu svakoga dana ubijeno oko 70 ljudi". Tu njihovu brojku nazivam velikosrpska brojka Goldsteinovih i Draže Mihailovića. Zašto? Dr. Vjekoslav Perica (Sloboda Dalmacija, 27. srpnja 2002.) pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića. U njoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Polovica rata, pa množenje s dva daje donju granicu "rezervnoga" broja za "dokazivanje" navodne genocidnosti hrvatskog naroda. U ovoj knjizi Mrkoci nas upozorava kako je Žerjavić prvo govorio o 85.000 žrtava, a potom je smanjio na 80.000, što Goldsteini uzimaju kao donju granicu mogućeg broja žrtava. A Žerjavić je objašnjavao razlog što su njegove procjene veće od nekih drugih (str. 49): «Da bi spriječio prigovore uzimao sam najveći mogući broj žrtava.» Inače, Ivan Strižić je u svojoj knjizi Žrtvoslov Slunjskog kotara pokazao kako su popisi u koje je Žerjavić imao najviše povjerenja – oni iz Karlovca – lažni. Naime, slično onome o čemu govori današnja TV emisija Istraga kako je na popisu navodnih srpskih žrtava u Domovinskom ratu mnogo onih koji su umrli ili se međusobno poubijali, takvi su i ovi popisi žrtava Drugog svjetskog rata koje je Žerjavić koristio. Zato nas ne iznenađuje kada Mrkoci kaže (str. 51):

«Pa i razlika u usporedbi žrtava po godinama, između Žerjavićeve procjene i bilježnice Zem. komisije je neshvatljiva. Za 1941. Žerjavićeva je procjena 5 puta veća, 1942. — 4 puta, 1943. — 50 puta, 1944. — 2 puta, 1945. — 3 puta, a ukupan zbroj je 4 puta veći. Budući da bilježnica obuhvaća samo SRH. a Žerjavićeva procjena za cijelu NDH, ako bi se sve cifre povećale za 100%, što je pretjerano, još uvijek bi Žerjavićeva procjena bila 2 puta viša. Ovakvo stanje u znanosti je nezamislivo u bilo kojoj, pa i u komunističkoj nauci. Vjerojatno bi i kod Pol Potovih "naučnika" izazvalo nelagodu.»

A odmah potom Mrkocijev zaključak pogađa u sam bit cijeloga problema broja žrtava Jasenovca:

«Sve to vrlo uvjerljivo dokazuje da se nijednoj procjeni komunističke nauke u pogledu žrtava ne može vjerovati — sve su lažne, sve su tendenciozne. Pa i ovoj bilježnici Zem. komisije ne može se potpuno vjerovati. I ona je djelo komunističkih stručnjaka i stoga, mora se ponoviti, jedino je sigurno da je točan broj žrtava niži od najniže službene komunističke procjene!»

Inače kada se govori o logoru Jasenovac posebno treba ukazati na pitanje knjiga ulaska i izlaska koje su – vjerujem – danas u Washingtonu. O tome ovih dana piše i dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj u svom pismu Tihomiru Dujmoviću:

«Ja se osobno vrlo dobro sjećam jedne emisije na TV-u o Jasenovcu, iz vremena 1971. godine, gdje se govorilo o broju žrtava. Prikazane su sve evidencijske knjige iz logora, one velike bilježnice sa tamnim tvrdim koricama. Vidio se cijeli visoki stupac tih knjiga - bilježnica, a rečeno je da je u njima upisan po imenu i prezimenu i ostalim generalijama svaki pridošli logoraš, svaki otpušteni, svaki umrli ili prijekim sudom osuđeni na smrt, te čak dobiveni paketi, posjete itd. Točno se sjećam da je bilo rečeno kako je za cijelo razdoblje djelovanja logora kroz njega prošlo 18.000 i nešto osoba, a ipak nisu svi smrtno stradali ni ubijeni. Pitam, a već sam o tome i pisala, gdje su danas te evidencijske knjige?»

Naravno, nitko ih ne želi imati u Hrvatskoj jer bi one itekako pomogle da logor u Jasenovcu ne bude više «političko oružje par excellence» kako reče Mrkoci.

3. HRVATI-USTAŠE I VLADANJE HRVATSKOM

Dolaskom Račanove vlasti učinjen je najvažniji korak u stvaranju ovakve Hrvatske koju imamo – izvršena je kriminalizacija Domovinskoga rata i svih branitelja. Oni koji su donijeli slobodu svome narodu, umjesto da budu slavljeni – ponižavaju se na sve moguće načine. I dok su ljudi poput mr. Ivezića ili prof. Mrkocija praktično onemogućeni u iznošenju svojih spoznaja, tj. učinjeno je sve da one ne budu dostupne svim gradjanim RH, dotle je mimo izbora za profesora povijesti 20. stoljeca na Zagrebackom Filozofskom fakultetu postavljen dr. sc. Ivo Goldstein, dakle jedan od «pronalazača» velikosrpske brojke Goldsteinovih i Draže Mihailovića. Karakteristika današnjeg vremena je da se svako malo pokreću prave hajke na sve što ima veze s NDH ili se moze takva veza izmisliti (slanje provokatora «ustaša» na skupove, montiranje fotografija s «ustašama» i sl.). Poslije kriminalizacije branitelja i Domovinskog rata treba ponovno uvjeriti Hrvate da su ustaše samo zato što su željeli i žele neovisnu državu. Takvim histeričnim hajkama provocira se poznata «hrvatska šutnja», a onda oni koji takve histerije nameću mogu mirno vladati. Kao rezultat takvih histerija postiže se i mir onih koji su jos živi a koji su sudjelovali u stvaranju lažnih slika i negativnih mitova o Jasenovcu i o ustašama. Činjenica je da takvih histerija nije bilo za vrijeme Račanove vlasti. Jednostavno, nije ih ni moglo biti dokle god su branitelji imali ugled kakav su imali, i kakav je normalno da imaju. Vjerojatno sama Račanova vlast i nije bila podobna da, kao nasljednici onih koji su pobili na stotine tisuća Hrvata, ponovno vladaju pomoću tvrdnje «Svi Hrvati su ustaše». Kao što je Sanader morao biti onaj koji će uhapsiti Gotovinu, tako je njegova vlast morala i mora omogućiti i ovo. I doista. Sjetimo se hajke zbog spomen ploče velikom hrvatskom književniku Mili Budaku. Idealno za Sanadera da zaustavi takve hajke. Naime, kao što je povjesničaru Tuđmanu bilo jednostavno to učiniti kada je u pitanju bila valuta, tako smo tada imali predsjednika vlade povjesničara književnosti. Tada je reagiralo četiristotinjak hrvatskih biskupa, akademika, sveučilišnih profesora, umjetnika i drugih građana poznatim Apelom. Tražili su obnovu političkih procesa, a proces Mili Budaku je upravo bio takav da je tako nešto bilo normalno učiniti. Naime, od pokretanja procesa do izvršenja smrtne kazne nije prošlo ni 24 sata. Umjesto toga Sanader naredjuje nasilno skidanje ploče velikom književniku! Ali ne staje sve na tome - za potpisnike Apele uvodi se i nova «moralno-politička podobnost». O čemu se radi najbolje je vidjeti iz pisma koje je Vladi uputilo pedesetak biskupa, akademika, sveučilisnih profesora i umjetnika.

Pismo hrvatskih intelektualaca Vladi RH

Izražavamo veliko čuđenje i nevjericu što je hrvatska Vlada iz saborske procedure povukla prijedlog o imenovanju uglednog hrvatskog povjesničara Milana Kruheka, bivšeg ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest, članom Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, zbog primjedbe jednoga ideološki ostrašćenog zastupnika iz redova oporbe da je Milan Kruhek potpisnik apela o Mili Budaku i da stoga ne može biti članom spomenutog Odbora. Je li tim činom hrvatska Vlada neizravno poslala poruku javnosti kako nitko od potpisnika Apela o Mili Budaku, opet: deset činjenica i deset pitanja s jednim apelom u zaključku, dakle više stotina uglednih znanstvenika, profesora, javnih radnika, akademika, biskupa ne može biti u javnoj ili društvenoj funkciji? Ili, s obzirom da se radi o Odboru za etiku, hrvatska Vlada misli da su etični politički procesi u kojima od pokretanja postupka do izvršenja smrtne kazne prođe manje od 24 sata? U spomenutom apelu predlaže se obnova procesa održanih u doba komunističke i drugih totalitarnih vlasti, pa tako i procesa protiv Mile Budaka. Je li za Vladu zahtjev za obnovom svih komunističkih i drugih totalitarnih političkih procesa i sudskom rehabilitacijom nevinih žrtava humani i etički stav ili nije? Napominjemo kako takav zahtjev ne pretpostavlja svrstavanje uz bilo koga, kako je to saborskim zastupnicima podvalio nekadašnji ministar znanosti te aktualni zastupnik Gvozden Flego u svojoj saborskoj inicijativi glede imenovanja Milana Kruheka. Umjesto odgovora mjerodavnih na takav jedan demokratski apel, koji je u međuvremenu osnažila Rezolucija vijeća Europe o osudi komunističkih zločina i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. (donio je Hrvatski sabor 2006.), uslijedila je hajka, za kakvu smo mislili da je za nama. Suočavamo li se to mi s nečim što smo mislili da je, kao i totalitarizam, za nama, samo još u perfidnijim oblicima?

U Zagrebu, 4. lipnja 2008.

Pismo je bilo prešućeno u medijima, a Vlada nije imala potrebu osvrnuti se na njega! Markovića je bar Sanader komentirao, dok svi ovi biskupi, akademici, sveučilišni profesori i umjetnici to i ne zaslužuju, zar ne. A u normalnoj državi, poslije ovakvoga skandala ne bi trebao nitko od članova te komisije ostati u njoj! Pa zar oni podržavaju politička suđenja?

Vratimo se Domovinskom ratu i činjenici kako je u njemu agresija na Hrvatsku izvršena pod znakom petokrake i kokarde. «U» se nije moglo naći među agresorima, već na strani onih koji su branili Domovinu. Ali danas u Hrvatskoj agresorsko znakovlje je dobrodošlo, čak se i predsjednik države diči s «petokrakom», a «U» se proganja. Koliko je to postalo smiješno pokazao je koncert Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu. Naime, među sto trideset tisuća ljudi novinari su pronašli jednoga s tim znakom. Umjesto da one koje od toga prave problem pošalju psihijatrima, država se mjesecima tresla zbog toga jednoga znaka među 130000 ljudi. Vjerovali ili ne. I Sanader se proslavio izjavom da takav Thompsonov koncert šteti Hrvatskoj, pa otud i ona njegova «polemika» s Markovicem.

Naravno. Opet su reagirali biskupi, akademici, sveucilisni profesori i umjetnici (njih osamdesetak):

Poštovani gospodine Marko Perkoviću Thompsone,
Nadamo se da s prijezirom gledate na podmetanja i ovu prljavu kampanju koja se vodi protiv Vas. Zahvalni smo Vam na djelu, koje svojom glazbom, pjesmama i javnim nastupima darujete hrvatskom narodu i svim ljudima dobre volje. Vaši nastupi pobuđuju plemenite osjećaje solidarnosti, a emocije bude optimizam koji iz ravnodušja i rezignacije podiže mnoštvo ljudi. Zato što cijenimo i poštujemo Vaš rad ovim putem Vam javno izražavamo potporu te želimo da Vas ne obeshrabre sitna, prizemna i priglupa podmetanja koja su se razbuktala poslije Vašeg iznimnoga nastupa na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koji su organizirali hrvatski branitelji.

U Zagrebu, 20. lipnja 2008.

HTV opet nije smatrala potrebnim spomenuti ovo pismo u svojim emisijama.

Uslijedile su zabrane Thompsonovih koncerta. Novo pismo hrvatskih intelektualaca potpisalo je preko 300 javnih osoba:

HRVATSKOJ JAVNOSTI O ZABRANI KONCERATA MARKA PERKOVIĆA THOMPSONA

U Hrvatskoj je počelo zabranjivanje koncerata Marka Perkovića Thompsona. Prihvaćanje zabrane ovih nastupa značilo bi dopustiti Hrvatsku u kojoj se ne smije pjevati. Hrvatski narod vjekovima iskazuje svoju radost, bol, vjeru i nadu pjesmom. Hrvatska glazba daje ljepotu našem životu i dostojanstvo našem narodu.
Žele zabraniti naše snove i naše pjesme!
Prošli smo bolna iskustva zabrane i suđenja javne riječi. Hrvatsko sjećanje je puno ponosa na one koji nisu prihvatili zabranu slobode misli, riječi, pisma i okupljanja.
Nemojmo dopustiti zabranu pjesme!
Mi smo odgovorno iskazali hrvatskoj javnosti da “nastupi Marka Perkovića Thompsona pobuđuju plemenite osjećaje solidarnosti, a emocije bude optimizam koji iz ravnodušja i rezignacije podiže mnoštvo ljudi”. S prezirom gledamo na zabrane njegovih koncerata i pozivamo i cijelu Hrvatsku da,
Ne prihvati i ne dopusti zabranu hrvatske pjesme - zabranom koncerata Marka Perkovića Thompsona.

Zagreb, 18. 07. 2008.

Opet šutnja na HTV-u. A u isto vrijeme su tzv. Lijevi intelektualci uputili pismo partijskom šefu Milanoviću i o tome je bilo danima riječi u njihovim emisijama!
Prof. dr. Slobodan Lang i akademik Josip Pečarić, inicijatori pisma hrvatskoj javnosti, tada su poslali slijedeće pismo:

Otvoreno pismo predsjedniku Saborskog odbora za ljudska prava

G. zastupniče, Predsjedniče Odbora za Ljudska Prava Sabora republike Hrvatske
I. Na dan branitelja grada Zagreba:
1. Ujutro je služena misa zahvalnosti braniteljima, mladim ljudima koji su dali vlastiti život za obranu, istinu i čovječnost u demokratskoj Hrvatskoj. Trebali ste biti na ovoj misi!
2. Preko dana je postavljen Sokratov šator, gdje su izložene knjige i prikazivani filmovi, a najvažnije ljudi koji su proživjeli obranu i stvaranje Hrvatske - branitelji, obitelji stradalih, logoraši i invalidi. Došli su mnogi građani, a posebno došli su mladi, da se sretnu sa svjedocima, da im netko kaže da smiju biti ponosni na obranu i stvaranje Hrvatske države i da se odluče i oni uključiti izgradnjom sebe da bi stvarali obitelj i gradili Hrvatsku. Trebali ste doći i susresti istinu!
3. Navečer su se mladi došli radovati, jer se pjevalo njima a oni su bili ponosni na poginule mlade i državu koja je stvorena. Jeste li bili na koncertu?

II. Tada je došlo do straha od ljubavi za Hrvatsku, vjerom, znanjem i pjesmom. Počeo je napad. Progovorili su moćni ljudi, i izgovorili najteže riječi.

1. Nisu se usudili napasti misu u crkvi.
2. Nisu se usudili napasti šator, knjiga, filmova, i fotografija stradanja i junaštva.
3. Nisu se usudili napasti logoraše, udovice, invalide, branitelje ...
4. Napali su jednog pjevača, jedan pozdrav, jedan znak na jednom mladom čovjeku i jednu pjesmu koju nitko nije pjevao. Vi ste ih trebali braniti!

III. Htjeli su probuditi strah!

1. Tada smo progovorili – Zahtijevali smo slobodu od straha. Pozvali smo ljude vjere, znanja i misli da nam se pridruže.
2. Oni su se odazvali, stotine akademika, biskupa, sveučilišnih profesora, umjetnika, intelektualaca, više od 300 građana. Potpisali su i pridružili se protestu protiv straha, zabrana javnih skupova, slobode govora i pjesme, neistinitog prikazivanja domovinskog rata, izazivanja podjela u Hrvatskoj, neistinitog informiranja uglednih međunarodnih ličnosti i zajednice – a sve na štetu istine, demokracije i ljudskih prava u Hrvatskoj. Niste potpisali, a trebali ste!

IV. Tada je krenulo novo plašenje!

1.. Napadnut je gradonačelnik glavnog grada, zašto dozvoljava javni skup onima koji su ga obranili.
2. Napali su i Predsjednika Vlade, jer akademici, biskupi, znanstvenici, profesori, umjetnici, građani .. ne znaju sami misliti, a ne bi ni smjeli progovoriti bez njegove dozvole!? Trebali ste nas tada pozvati, saslušati i vršiti ono za što ste zaduženi – braniti ljudska prava.

V. Tada su se doista i uplašili, ali oni koji su plašili! Pozvali su upomoć, i dobili su pomoć – kakvu pomoć

1. Član Sabora, je rekao da se ne smijemo slobodno kretati po Hrvatskoj, da ne smijemo dolaziti u Istru, Pulu, bez dozvole.
2. Predsjednik Srbije je tražio da se ispričamo za slobodu!
3. Međunarodni predstavnik je izjavio da je sprečavanje genocida u Bihaću kontraverzno! Zar mu nije Srebrenica dosta?
4. Talijanski fašisti su ocrtali Poreč, a vlast to nije ni primijetila?!

II. Onda je došao dan svehrvatske zahvalnosti za slobodu i braniteljima za obranu.

1. Sakupili smo se u Čavoglavama, iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Evrope, Australije, SAD.
2. Došli smo avionima, vlakovima, autobusima, automobilima, motorima, biciklima i pješice.
3. Prikazali smo knjige i razgovarali o Hrvatskoj, igrali nogomet, pjevali s desecima klapa, plesali i onda se okupili na koncertu – 100 000, više od 100 000.
4. Mladi ljudi, hrvatski narod je dao odgovor. Nisu dozvolili da ih se uplaši! Pokazali su da su spremni voljeti i braniti Hrvatsku u svakom njenom djelu! Trebali ste biti u Čavoglavama, upoznali bi Hrvatski narod koji vam je povjerio da čuvate ljudska prava u državi gdje se dugo i teško za to borilo!

III. Dan poslije zabranili su koncert u Puli. Sada bježe iz moralnog u birokratsko opravdanje

1. Zabrane dio totalitarnih režima iza nas i ne prihvaćamo ih pred nama!
2. Istra je otvorena za pjevače iz Srbije, u posjete dolaze talijanski iredentisti i neofašisti - neprijatelji Hrvatske. Samo nije za hrvatskog branitelja i pjevača domoljubnih i bogoljubnih pjesama Marka Perkovića Thompsona?
3. Ogromna većina hrvatskog naroda vjeruje da mu je zabranjen dolazak zato što im smetaju hrvatske zastave? Niste se oglasili.

VIII. Vrijeme je da poštujete ljude.G, zastupniče, Predsjedniče Odbora za Ljudska Prava Sabora republike Hrvatske,

1. Niste molili, branili, potpisali, pozvali, reagirali, ni bili s nama.
2. Prestanite ne vidjeti, ne čuti i šutjeti na ugroženosti ljudskih prava i demokracije u Hrvatskoj
3. Odmah zahtijevajte slobodu javnog okupljanja da bi se pjevalo pjesme obrane, radovalo slobodi i sanjalo buduće stvaranje Na kraju zamolite i nas da Vas upoznamo sa našom istinom i zahtjevima. Biti će to dobro i korisno Vama i Hrvatskoj i svijetu.

Pismo nije prenijela čak ni HINA. A da ne spomenemo da autori nisu dobili nikakav odgovor!

Ali hajka na Thompsona je nastavljena tamo gdje je svojevremeno i počela - u inozemstvu. Tako mu je zabranjen i koncert u Hamburgu. Ovaj put su hrvatski intelektualci djelovali drugačije. Pismo koje je sugerirano na portalu Hrvati amac, a koje je prenijeto i na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća potpisivali su pojedini hrvatski akademičari i sami slali Sveučilistu u Hamburgu.

To sam učinio i ja:

Mi Hrvatski akademičari protestiramo protiv svrstavanja hrvatskog domoljuba Marka Perkovića - Thompsoma u naciste. To je protu hrvatska propaganda onih, koji ne priznaju Republiku Hrvatsku i žele oživjeti komunističku Jugoslaviju. Njemačka je bila među prvima koji su priznali Hrvatsku neovisnost. Zašto to sveučilište nije zatražilo tekst svih pjesama i tada odlučilo radi li se o fašizmu ili naci(onali)zmu ili samo domoljubnim pjesmama. Bas ovakove nepravedne presude, kao ova Sveučilista u Hamburgu čine potrebnim potvrđivati domoljublje, koje nema veze s nacizmom. Nevjerojatno je da Njemačko sveučilište osuđuje jednog pjevača za nacizam, kad je to bila osobina njemačkog režima za vrijeme WWII i ranije, čiji su sinovi na žalost u tragično velikom broju dali živote za tu ideologiju. Thompson se nije još niti rodio, ali želja za hrvatsku nezavisnost je uvijek živjela i nije imala nikakve veze s nacizmom ili fašizmom. Čudno je da jedno sveučilište ne može razlikovati ljubav i ponos za domovinu od nekakovog nacizma, koji nije nikada niti bio hrvatski.
Hrvatski akademičari
Josip Pečarić
Permanent full professor at University of Zagreb ( Croatia )
Foreign professor at GC University ( Lahore , Pakistan )
Full member of Croatian Academy of Science and Arts
Active member of The New York Academy of science
Member of editorial boards: J
ournal of Mathematical Inequalities (Editor in Chief and Founder)
Mathematical Inequalities & Applications (Editor in Chief and Founder)
Operators and Matrices (Editor in Chief and Founder)
Advances in Differential Equations and Control Processes
Advanced in Nonlinear Analysis and Applications (ANAA)
Asian-Euroepean Journal of Mathematics
Didactica Mathematica (Cluj-Napoca, Romania)
International Journal of Applied Mathematics
Journal of Computational Analysis and Applications
Journal of Inequalities in Pure & Applied Mathematics
Journal of Function Sp a ces a nd Applic a tions
Nonlinear Functional Analysis ans Applications
Octogon Math. Magazine (Brasov),
Panamerican Mathematical Journal
Tamsui Oxford Journal of Mathematical Science
Glasnik Matematički (advisory board)
Banach Journal of Mathematical Analysis (BJMA) (advisory board)

Naravno, mi i ne očekujemo odgovor od njih. Međutim ovdje je važno istaknuti kako se krenulo na napade na Thompsona. O tome piše Slobodan Lang i svoj tekst Thompson i Woodstock počinje ovako:

Organizacija 56 država regionalne sigurnosti, uključivši i ljudska prava (OSCE) pitanjima antisemitizma bavi se intenzivno od 2004. Na konferenciji OSCE o antisemitizmu održanoj u Španjolskoj 2005. su sudjelovali i uglednici poput Andrewa Bakera iz Američkog židovskog kongresa i prof. Gerta Weisskirchena, člana Njemačkoga parlamenta i predstavnika OSCE-a protiv antisemitizma. Ljeti 2007. godine rabin Baker je u Dubrovniku hrvatskoj ministrici vanjskih poslova gospođi Grabar-Kitarović iznio «uznemirujuće iskaze fašističkih pozdrava i simbola koji su postali obilježje koncerata hrvatske rock zvijezde Thompsona». Ona je obećala pozvati prof. Weisskirchena u Zagreb da to razmotre. Predsjednik Mesić izjavio je Bakeru da bi Sabor trebao poduzeti mjere zabrane ustaških manifestacija.

Prof. Gert Weisskirchen u Zagreb je došao 3. rujna 2007. «ispitati utjecaj Thompsona na nacionalističko raspoloženja u Hrvatskoj». U njemačkom se veleposlanstvu sastao s Ivom i Slavkom Goldsteinom, Žarkom Puhovskim (tadašnjim predsjednikom HHO), Tomislavom Jakićem (savjetnik Predsjednika RH), Slobodanom Uzelcem (državni tajnik), Radovanom Fuchsom (pomoćnik ministra), Ivicom Buconjićem (državni tajnik) i Filipom Dragovićem (pomoćnik ministra), a u Ministarstvu vanjskih poslova s Kolindom Grabar-Kitarović, Ognjenom Krausom i Sanjom Zorišić-Dabrović («stara» Židovska zajednica).
(...)
Odakle tolika panika kada se među 130 000 ljudi pojavi jedan sa slovom «U» na kapi? Je li ikada u povijesti zabilježeno takvo sramotno ponašanje vlasti neke neovisne države? Otud podrška zabranama nastupa pjevača za koje smo vjerovali da su za nama. Zašto se onda čudimo da neki tamo Slovenac govori o Hrvatima kao o stoci i dobije 19 posto glasova na predsjedničkim izborima.

Ali kako rece Ivkošić, vlastima to dobro dođe da bi vladali, a nekima i da se izbore za očuvanje svojih životnih djela u dokazivanju kako su svi Hrvati ustaše. Naravno to «ustaše» znači sliku o ustašama koju su oni kroz godine svoje (komunističke) vladavine uspjele nametnuti. Zato i danas govore kako ustaše nisu Hrvati. Njima su valjda Hrvati samo one dobre srpske sluge s početka ovog teksta. A takvi nisu doista ni ustaše, a ni hrvatski branitelji iz Domovinskoga rata.

4. ZAVRŠNI POTEZ

U «Hrvatskom listu» od 28. kolovoza 2008. veliki hrvatski književnik Ivan Aralica na pitanje:

Dotakli smo se i pjevača M. P. Thompsona. Smatrate li da je današnja država u moralnom i demokratskom smislu izobličena s obzirom da smo dospjeli u vrijeme zabrana. Njemu ne daju pjevati kao nekad Vici Vukovu?
odgovara:

Između progona Thompsona, a to jest progon, i progona bilo kojeg pjevača ili intelektualca u vrijeme komunizma nema nikakve razlike. Progoni ga se zbog nacionalizma. U komunizmu je 95 posto političkih progona bilo zbog iste stvari. Dakle zbog pjevanja pjesama, knjiga i sl. Sada se to ponovno javlja. Doduše, kada se očitava taj slučaj do kraja, može se pronaći i nešto novo. Svi oni, osobito Mesić i oni koji ga slijede i savjetuju, mislili su da će kroz ovih desetak godina proganjanja nacije i vjere, postavljanja pitanja vjeronauka, dakle da će istisnuti i rodoljublje i vjeru. I kad nema pjesme, kad nema manifestacije, oni imaju dojam da su to i učinili, da su uspjeli jer vladaju dobrim dijelom medija i javnog mnijenja. Međutim, kad Thompson dođe na trg i skupi onoliku masu ljudi, oni vide da je njihov trud uzaludan, vide da vjera i nacija žive. Da su malo pametniji, mogli bi zaključiti sljedeće: vjeru i naciju nisu mogli istisnuti ni zatvori ni progoni za 50 godina komunističke represije, pa kako će ih istisnuti u slobodnoj zemlji bez komunističkog sustava, kako će ih uništiti njihove riječi preko televizije. Druga stvar ili druga novina je slijedeća: oni su do krajnje mjere frustrirani. Mesić nikad nije uspio okupiti veći skup, on uvijek govori skupinama od nekoliko desetaka ljudi. Nakon izgreda u vojarni u Splitu, on ima strah pred masom. Da su ga tamo drukčije dočekivali i njemu pljeskali, onda bi i on drukčije reagirao. Ali on to nije doživio, čak ni u izbornoj promidžbi ne može to doživjeti.

Da, tako narod misli. To pokazuje masovnim odlasakom na Thompsonove koncerte. Dapače, poslije nedavne utakmice Hrvatska-Andora gledateljstvo je poručilo što misle o tome što se ustaštvo Hrvatima imputira sa svih strana, a ponajviše čak i od vlastite političke elite, kako je dobro zapaženo na portalu HKV-a, tako što je cijeli stadion uzvikivao «Za dom spremni». Reakcija, analogna onoj mojoj kada sam sam sebe Srbima predstavljao kao ustašu. Istina, reakcija koju sam očekivao još kada je na sve ljubitelje Thompsonove i uopće domoljubne glazbe podignuta neviđena hajka zbog jedne kape sa slovom «U» među 130000 ljudi.

Ali, koliko to znači vlastima? Njima je važno da osiguraju jedino da na izborima taj isti narod bira «manje zlo». Što će reći ili današnju poziciju ili opoziciju. I jednima i drugima parola «Svi su Hrvati ustase» dobro dolazi da ih taj isti narod bira.

Ostaje jos samo završni korak u ostvarenju toga cilja. Jos samo Katolička crkva treba prihvatiti takvo stanje stvari. A to opet jedino može postići Sanader. Sve za to je učinjeno.

Podlogu su pripremili Goldsteini i oni oko njih. Velikosrpsku brojku Goldsteinovih i Draže Mihailovića prihvatila je Sanaderova vlada. Nikada kao u vrijeme Sanaderove vlasti hrvatski intelektualci se nisu tako omalovažavali. Dok se njihova pisma ignoriraju i proglašavaju se «moralno-politički nepodobnima», a radi se o nizu biskupa, akademika, sveučilišnih profesora, znanstvenika, umjetnika itd., dotle se danima razglaba hoće li Goldstein ići na Bleiburg ili ne. Otac Goldstein (možda) ima završenu srednju skolu. Sigurno će napisati knjigu i o Bleiburgu. Znamo kako to obično izgleda, prihvatit će sve što su hrvatski znanstvenici pronašli, ali će zaključak upućivati na genocidnost hrvatskog naroda. Sin jeste sveučilišni profesor. Ali njegove kolege su ustanovile da on u svojim radovima izmišlja. A koliko puta su tek to učinili mnogi hrvatski pisci? Ali, to i jeste idealna osoba za hrvatsku povijest koja ce odgovarati svemu samo ne istini. Hrvatski povjesničari poput Ivezića i Mrkocija, moći će (možda) i dalje u vlastitoj nakladi i malim nakladama pisati istinitu povijest.

Dakle Sanader jer na djelu. I doista pogledajmo što o tome piše Zvonimir Despot («Večernji list», 24. 10. 2008.):

Ivo Sanader u Hrvatskom saboru, kad je naveo kako bi za to da se prevlada hrvatska bliska prošlost bilo poželjno da politički i vjerski vođe ove zemlje odaju počast žrtvama i u Jasenovcu i u Bleiburgu. Ali potpalio ih je u pozitivnom smislu i svima zapravo odaslao pravu političku, dalekovidnu pljusku (...)
Što Sanader želi poručiti?
To da je svaka žrtva uvijek žrtva te da svi mi danas, u 21. stoljeću, imamo civilizacijski dug prema svim žrtvama i stradalnicima koje ne smijemo mjeriti prema nečijim uskogrudnim, ideološkim i politikantskim potrebama. Isto tako, zločin je uvijek zločin i kao takav treba ga osuditi, kao i to da nitko ne može biti kažnjen bez nepristranog suđenja. Niti se jedan zločin može opravdavati drugim zločinom. Jasenovac i Bleiburg ne mogu se izjednačiti, ali ocjene tih događaja treba prepustiti povjesničarima. Društvo se s time mora suočiti, a pojedinci u tome moraju prednjačiti.
Naši antifašisti sigurno se neće odazvati jer ih koči ideološka zadrtost.
Ali vrh Katoličke crkve o tome bi i te kako trebao promisliti i učiniti taj simboličan korak unatoč nekim razumnim protuargumentima, a ne da sve ostane samo na požeškom biskupu u jasenovačkoj crkvi. Crkvu su nekad krasili vizionari koji su pokretali društvo, pa bi tako i biskupi danas trebali biti iznad ostataka komunista. Nemojmo zaboraviti predsjednika Stipu Mesića koji traži nemoguće argumente kako ne bi otišao u Bleiburg. On se očito ne može izdići iznad svojih skučenih povijesnih okvira, što bi kao predsjednik svih građana trebao i morao. Sanader je pokazao da se može, kao i Račan i Milanović. Tko je sljedeći?

Sanader je uhapsio generale, srušio spomenik velikom hrvatskom književniku, podržavao priglupe napade na Thompsona i učinio sve što treba (a što nije smjela prethodna vlast) za vraćanje priče o «svim Hrvatima ustašama».

Ostalo mu je jos jedino natjerati Katoličku crkvu da poistovjeti Jasenovac, dakle ono što vidimo u knjizi profesora Mrkocija i Križne putove.
Bit ce interesantno vidjeti hoće li uspjeti ostvariti i tu zadaću.

Akademik Josip Pečarić


Zagreb, 8. siječanj 2009

OTVORENO PISMO ZVONKU BUŠIĆU

Mladen Schwartz

Plemeniti viteže, veleštovani i dragi suborče Zvonko Bušiću!

ZVONKO

Sjećam se još živo onoga rujanskog dana 1976 kada sam, objedujući u jednoj freiburškoj gostionici, slučajno na krugovalnim vijestima čuo za junački pothvat Tvoje petorke. Odmah sam okupljenim šokiranim glupanima morao protumačiti pozadinu toga djela, kako sam i inače, kroz duge godine, zatucanim, nacional-mazohističkim Nijemcima morao objašnjavati temeljne motive hrvatskoga nacionalizma. Ništa nije pomagalo, mi smo za njih ostajali «jugosi», Tito njihov heroj, a tek kada je, nakratko, 1990 obnovljena nacionalna država Hrvata, stvar im se prekonoć nametnula sama od sebe. Tada su pak naivni Hrvati počeli u zvijezde kovati jednoga Hansdietricha Genschera, koji je dojučer bio šurovao s beogradskim ministarskim kolegama, ubojicama hrvatskih emigranata.

Pratio sam Tvoj usud kroz dugo vrijeme Tvojega tamnovanja, i kada sam čuo da si, s toliko zakašnjenja, ipak konačno oslobođen (upravo na dan kada je ispustio dušu drugi hrvatski borac povratnik, Dinko), obuzela me je radost, ali i stanovita zebnja: što dalje?!... Nisam se pojavio na Tvojemu dočeku (na koji su žandari Žarka Puhovskoga, uostalom, pripustili tek dio sabranoga puka), jer nisam znao hoću li biti dobrodošao. Čekao sam i s ovim pismom, ne želeći Te uznemiravati. Poštivao sam Tvoju želju za mirom i potrebu za prilagodbom staroj, a novoj sredini, novom vremenu koje si ovdje zatekao, novomu životu nakon 32 godine intermezza. Zato Te nisam tražio, nisam Ti se javljao ovih mjeseci nakon Tvojega povratka u Domovinu.

Odlučio sam napisati Ti pismo (otvoreno, jer mnijem da mu sadržinu smije i treba znati bolji dio hrvatskoga naroda) čitajući u ove Božićne dane ganutljiva i dojmljiva pisma Tvoje žene, što ih Ti je ona bila upućivala u tamnicu, a sada ih je sabrala u svoju novu knjigu «Tvoja krv i moja», kao i Tvoj razgovor sa zadarskim tjednikom milozvučnoga imena «Hrvatski list».

JULIE

Nadam se da Ti je otprije bilo poznato koliko cijenim Tvoju ženu Julienne, lijepu, dobru i pametnu – a to kod žene rijetko ide skupa. Visoko štujem njezinu vjernost i odanost Tebi, njezinu nesebičnu žrtvu, baš kao što štujem i Tvoje kreposti koje malo koga od nas rese: Tvoje domoljublje, poštenje i iskrenost, Tvoju hrabrost, odlučnost i čvrstinu, ustrajnost i borbenost, te, last not least, načitanost i pamet, a i dobar stil, koji dijeliš s Julie. Osjećajući dakle tako za vas dvoje, i znajući od početka da smo, unatoč stanovitih razlika, bez kojih ljudi kakvi jesu ne mogu biti, na istoj, dobroj, ispravnoj strani koja se zove Hrvatska, - rado sam se svojedobno bio odazvao pozivu Tvojega daljnjeg rođaka Brune Bušića (koji me je, uostalom, bio stavio pred svršen čin, stvorivši u moje ime «Židovski odbor za slobodnu Hrvatsku»), te otišao u New York kada vam se sudilo zbog otmice zrakoplova i smrti redarstvenika Briana. Što mislim o vama i vašemu djelu bilo Ti je, kao i Julie, dobro poznato, a od Brune ste unaprijed znali i razloge mojega dolaska u NY te šestotjednog boravka u tomu gradu. Zbog svega toga, nemalo me je bila osupnula lektira onoga mjesta u prvoj Julienninoj knjizi, «Ljubavnici i luđaci», gdje ona opisuje moj posjet u kalifornijskom joj zatvoru. Moram Te, koliko god mi to bilo mučno, a vjerujem i Tebi, podsjetiti na dotično mjesto (str. 340 hrvatskog izdanja). Julie piše da ju je posjetio «jedan hrvatski Židov», ne navodeći mi niti imena, te me uvrjedljivo svrstavajući u pasminu koje sam se, zbog Hrvatske, potpuno i nepovratno odrekao. Opisuje me kao «čudnu, pomalo sumnjivu» osobu «divlje kose, neprekidnog smiješka i blijedog lica», kao da joj se u tamnici pojavio neki nepoznati ekscentrik, možda štoviše ubačeni agent. Zar je zaboravila da sam bio uredio dvobroj «Hrvatskoga lista» posvećen ubijenom Bruni, te u to izdanje uvrstio i njezine uspomene na mrtvog heroja?! Osim toga, ona je dobro znala da sam prije toga boravio u NY eda bih, na Bruninu zamolbu, pokušao za vas nešto polučiti.Vrhunac je pak ove pripovijesti njezina tvrdnja da sam ja tražio s njome se fotografirati, na što je, veli, jedva pristala, jer da si joj Ti savjetovao ne slikati se s «neznancima» (sic!), kako se to ne bi koristilo protiv nje. Dragi suborče Zvonko, prvi sam put u životu bio gostom nekoga kalifornijskog zatvora, i ne bi mi niti na pamet pala pomisao da se tamo uopće može slobodno fotografirati, da na tu ideju nije došao moj vodič, Tebi poznati Mile Boban, koji je zaželio zajedničku snimku, a ja nisam opazio niti najmanji znak Juliena protivljenja tom njegovom (ne mojem) prijedlogu. Ja k njoj, naravno, nisam došao kao anonimni posjetitelj, jer su posjet, po običaju, unaprijed bili dogovorili naši ljudi. Uostalom sam se s Julie nakon susreta u tamnici dopisivao, što svakako znadeš, i što ona sama u knjizi spominje; njezina su pisma bila vrlo prijateljska, te ničim nisu davala naslutiti da je moju pojavu doživjela onako kako to poslije opisuje u knjizi. Nisam odveć osjetljiv, jer dostatno držim do sebe a da bih imao preveliku potrebu očekivati još i od drugih da do mene drže. Niti želim cjepidlačiti; od ljudi sam odavna već svemu naučen, i ništa me osobito ne može začuditi. Ali me je takvo njezino pisanje ipak nemalo pogodilo, jer je ona spadala među malobrojne ljude koje sam istinski i s dobrim razlozima mogao poštivati. Žao mi je da sam takvo što morao pročitati, šteta je da se je to dogodilo i posve mi je nerazumljivo zašto me je Julie, nakon svojega dolaska u Hrvatsku, tako napadno i neumorno izbjegavala. Ne mogu vjerovati da je to ponašanje potaknuto njezinom, nedvojbeno plemenitom osobom; ako ju je tko nahuškao, takav stoji karakterno duboko ispod nje, i doista je žalosno da mu je intriga i podvala uspjela.

NEW YORK

Može biti da se nekomu nije svidjelo što u New Yorku nisam zatajio svoja politička uvjerenja: to mi, ipak, do sada nitko nije otvoreno spočitao ili uopće spomenuo (osim, neizravno, neodređeno i usputno, Boris Maruna, ali ne za mojega boravka u NY, nego skoro dva desetljeća poslije, u svojoj knjizi o vašemu pothvatu «Otmičari ispunjena sna»). Budi, međutim, siguran: da sam se tamo lažno prikazivao komunistom ili liberal-demokratom, ništa bolje ne biste prošli. Vas su osudile Juga i Amerika, i nema toga čovjeka židovskog ili kakvog mu drago podrijetla, koji bi za vas kod newyorških Židova mogao dokazati olakotne okolnosti ili iznuditi blagost. Ja Ti nikada nisam pripovijedao niti pisao kako sam sâm prošao u Jewish Congressu, gdje sam «lobirao» za Tebe, a njihov me je čelnik već s vrata počeo napadati da zagovaram «hrvatskog terorista». Kada sam ga podsjetio da je i njihova, židovska «osloboditeljska» borba uključila terorističke čine (primjerice: stotinjak mrtvih britanskih civila u jeruzalemskomu hotelu «King David», djelo cionističkog zločinca Menahema Begina, koji je u vrijeme mojega boravka u NY obnašao ulogu predsjednika židovske vlade na tlu okupirane arapske Palestine), skočio je dotičnik, da kako ja vas dvojicu smijem uspoređivati.

ŽIDOVI

Razgovor je time, naravno, bio završen, ali sam ja za cijeli život ostao obogaćen poukom da sa Židovima nema o Hrvatskoj razgovora, jer oni za sebe uzurpiraju posebna prava, te da se židoljublje i hrvatski nacionalizam isključuju kao vatra i voda. A netko me se naivno bio sjetio da bih ja u Americi mogao Židove predobiti za hrvatsku borbu, ukazujući na naše sličnosti. Ne priznaju oni nikakve sličnosti, oni su «izabrani narod» koji je, svojom neizmjernom arogancijom, proigrao izabranost u Bogu, pa se je sada sâm izabrao za najveću žrtvu u svojemu mitološkom «holokaustu», žrtvu koju se ne smije «relativizirati», te ju se, dakle, mora apsolutizirati, i tako «holo» postaje Bog Jahve - jer apsolutan, Apsolut, samo je Bog in excelsis.

I zato Te je pred dvije – tri godine nemalo kompromitirao brat zloglasnoga hrvatoždera Slavka Goldsteina, Daniel Ivin, negdašnji zaposlenik na Tuđmanovu institutu, koji je obmanuo hrvatsku javnost da se uime nekakvih «ljudskih prava» zalaže (valjda kod svojih moćnih židovskih pajdaša u USA) za Tvoje konačno oslobađanje, hineći tako hrvatskog domoljuba u vrijeme kada se je, zbog otkrivene pronevjere, upravo spremao na bijeg u London. (Suvišno je i spominjati kako je, nakon prvotne galame, slučaj pao u zaborav, te se je pripadnik zaštićene pasmine ubrzo vratio u Hrvatsku kao da ničega nije ni bilo!)

Neugodno je pratiti kako, sa svojim nesretnim robskim mentalitetom, naši suvremenici i sunarodnjaci, u toliku broju, još uvijek pjevaju nježne hvalospjeve genocidnim cionističkim imperijalistima, onima koji hoće i svjetsku državu, i državu na tuđem tlu, i državu u (tuđoj) državi, ali s činjenicom Države Hrvatske nisu se pomirili, niti to ikada kane.

DESNICA I LJEVICA

Možda je newyorška židodružba očekivala da se pred njima ritualno odreknem Poglavnika Ante Pavelića. Isto tako sam se mogao odmah i Tebe odreći (jer na istom ste poslu bili, i iste ste povijesti dijelom!), pa nije ni trebalo da uopće letim preko oceana. I danas vidimo ovdje: tko se odrekne Poglavnika, vrlo se brzo odrekne i Franje Tuđmana, jer, budi nam jasno, riječ je o odricanju od Hrvatske. Mene nije smetala Tvoja ljevoća, kao ni Brunina. Nije se ni meni netko žalio na moje desnilo – osim jedne protuhe, koja u Hrvatskoj već poldrug desetljeća igra kobnu ulogu. Ipak, koliko god da smo vjerovali u sporednost ideoloških predznaka, vrijedilo je to vani, doma ne vrijedi. Vrijedilo je u osloboditeljskoj borbi, ne vrijedi u onomu što smo isprva prepoznali kao oslobođenu državu. Hrvatstvo se u današnjoj Hrvatskoj zastupa pod desnim znakom, kako je to, uostalom, manje-više bilo i Četrdesetih. Ljevica je isto što i Antihrvatska, koja danas nesmiljeno vlada našom zemljom uime i po nalogu inozemnih gospodara, a Ti se još uvijek, ako hoćeš, možeš smatrati ljevičarem (ta svi smo mi ljevičari kao revolucionari, kao zagovornici socijalne politike...), ali si za neprijatelja fašist, ustaša i desničar baš kao i ja, svidjelo Ti se ili ne.

Sada Te ovdje blate oni isti kojima je ekskomunist Nelson Mandela (pravomoćno osuđen zbog terora malo žešćeg negoli si ga Ti provodio!) nedodirljivi moralni autoritet i politički idol. To su dakle oni kojima je uvijek u srcu ili na jeziku sloboda za Zulue i Xhose (što dalje to bolje), ali za Hrvate nikada i nikako!

Samo pogledaj što su o Tebi natrabunjali ljevičari, lijevi liberajci poput Kuljiša (kojemu je slučajna smrt onoga redarstvenika važnija od herojske geste za hrvatski narod), Ferića (za kojega je Zvonko terorist, a njegovi pristaše glupani i svinje), ili Puhovskoga (po kojemu terorist Bušić kompromitira Hrvatsku - baš kao da dotični do nje uopće drži!). I tako se naša (Luburićeva i Holjevčeva, Mikulićeva i Brunina, Tuđmanova, Tvoja i moja) «općehrvatska pomirba» nacionalne ljevice i desnice pokazala iluzijom; namjesto nje, dobili smo naime tek lažnu i pogubnu pomirbu Hrvata i «jugoslavena».

NEMAMO HRVATSKU!

U duhu te i takve pomirbe odvija se današnji naš nacionalni život. Koliko god mi to teško pada, volio bih da i Ti uvidiš kako ova Hrvatska u koju si se vratio nije naša Hrvatska, nije Hrvatska za koju smo se borili, da uopće i nije Hrvatska. «Imamo Hrvatsku» - znao je devedesetih uzvikivati negdašnji predsjednički kandidat nas radikalnih emigranata bušićanaca, Franjo Tuđman. Ja takvu danas nemam, niti je uz najbolju volju vidim.

I Ti si, nošen najčišćim osjećajima, dramatično i dojmljivo pozdravio rodnu grudu u zagrebačkoj zračnoj luci, doživio si je kao onu Hrvatsku koju smo sanjali i za koju smo bili pripravni živjeti i mrijeti. I Dinko Šakić je vjerovao da je u Hrvatskoj, u kojoj će (valjda kao na Haaškom sudištu!) «dokazati» svoju nevinost, da bi, osuđen po židovskoj komandi zbog ničega na 20 godina, nakon polovice odrobijane kazne, umro u tamnici usred svoje Hrvatske, a Hrvati su mu se mrtvom izrugivali. Ni Tebe newyorški sudac Bartels nije nazvao teroristom, nego borcem za slobodu. Teroristom si konačno postao tek u navodno oslobođenoj Domovini!

Naravno, svi oni s kojima si se u ovih pola godine družio, s kojima si razgovarao, vole Te i cijene, drže Te velikim junakom hrvatske osloboditeljske borbe. Ali oni nisu Hrvatska. Oni su danas tek skupina, u najboljem slučaju, kako-tako toleriranih uzgrednika - outsidera, pod režimom restaurirane jugovine na smanjenom prostoru. Odigrasmo, do daljnjega, igru «hrvatska država», odsanjali smo san hrvatski. Lijepo je bilo, ali prohujalo. Nema više naše nacional-revolucionarne romantike iz emigrantskih dana. Ishlapio je zanos ranih devedesetih, s obnovom nacionalističkih svetinja i muževnih ratničkih kreposti. Ponovno nam vladaju povampireni titokomunisti, opet nam svjetonazor nameću šumski antifašisti, sada sa svojim novokomponiranim pomladkom. Još jedanput nađosmo se kao roblje u rukama stranih gospodara, tuđinskih poslušnika, domaćih veleizdajnika. Tek jedan primjer: sadašnji predsjednik vlade izbjegao je lani, uz neuvjerljive izlike, obaviti već najavljeni posjet Sinjskoj alki, samo da ne bi slučajno morao susresti Tebe: ta što bi rekao svijet, što bi rekli gazde?!

Naši negdašnji suborci, kao i junaci Domovinskoga rata, poniženi gore nego srpski neprijatelj, ne sanjaju više o dostojanstvu i slobodi, nego o mirovinama i invalidninama, natežući se u očaju s tiranskom, od naroda otuđenom birokracijom, izrođenim aparatčicima i politikantima te stručnjacima za bolest «pitiespi».

Heroji su umorni, nemaju više snage za borbu, a lažnom se utjehom zavaravaju da «imamo Hrvatsku». Hrvatsku vojsku nije porazio Beograd, nego Zagreb. On je dotukao hrvatsku državu.

Danas nam ne valjaju financije ni gospodarstvo, zdravstvo, školstvo i pravosuđe su u kolapsu, mladi su naraštaji obuzeti ispraznošću i beznađem, suočeni smo s neviđenim procvatom zločina, etos je zakržljao, ukus se iskvario, zavladali su ćudoređe bordelizacije i abortusa, kultura šunda, kiča i smrti. A ponajmanje su ozbiljeni naši uzvišeni nacionalni ciljevi: teritorij nam je «avnojski», dočim se Brunino rodno selo našlo u inozemstvu, kroz spavaću mu sobu ide granica dviju hrvatskih država. (Uostalom bi, u Hrvatskoj kakva nam je dana i zadana, Bruno, takav kakvog ga znamo, bio pauperiziran ili ostraciran; u zatvoru, novoj emigraciji ili pod zemljom.) Srpski nam se dušmani, po zapovjedi fantomske «međunarodne zajednice», vraćaju na mjesto zločina i na vlast. Predstoje nam prisilno dovođenje stotina tisuća egzota te potpuna demografska smrt. Sve oznake nacionalnoga bića, povijest, jezik, uljudba, temeljito su proskribirane, o njima odlučuju tuđin i neprijatelj. Ono za što smo ginuli mi vani, za što su ginuli naši ovdje – nacionalna sloboda, državni suverenitet, preselilo se u carstvo fikcija, a njihovo ponovno osvajanje bit će kudikamo teže negoli ikada u hrvatskoj povijesti, jer jugovina bijaše razmjerno malim zlom spram superjugoslavije kakvu za nas predstavlja naša neizbježiva sudba EU.
Ovom zemljom vlada ljigava, pripuznička, samodopadna rulja nesposobnih, manjevrijednih mediokriteta, koji se recikliraju i kloniraju prigodom izbornih rituala, zatvorenih za sve što je plemenito, domoljubno, nacionalističko, državotvorno, što bi nas moglo izvući iz ove sumorne kaljuže časti i pameti.

BORBA SE NASTAVLJA!

Treba nam, opstaje li nam se još uopće, dragi Zvonko, treba nam novih ideja i starih ideala, velikih vizija, svježe strasti, neustrašivih junaka, treba nam zdravog, muževnog duha pobune i otpora. Treba nam vjere, i nade, volje i borbe. Valja nam temeljito i bezostatno, čeličnom metlom pomesti ovo nagomilano smeće, početi ispočetka, stvarati Sve Novo! Tko li će ovoga puta napisati, a tko ostvariti Poziv na dostojanstvo i slobodu? Znam da je nezahvalno povratnicima iz emigracije, negdašnjim emigrantskim borcima i uznicima, baš kao i domovinskim ratnicima, iznositi mučnu istinu: «Nemamo Hrvatsku!». Za što smo se onda borili, zar doista naši napori nisu urodili plodom, zar su patnje i žrtve bile za ništa, je li uludo proigran naš život, je li sve bilo suvišno i besmisleno? Nije, nije, ali samo ako budemo svjesni da se borba nastavlja! Vjerujem da si se odmorio, sabrao dojmove, snašao se u novoj sredini i novom životu. Vjerujem i da u toj nastavljenoj borbi mjesto, jedno od ključnih mjesta, pripada tebi – s Tvojim krepostima i sposobnostima, zaslugama i iskustvom. Zato me je, usput govoreći, pomalo začudila Tvoja nedavna izjava da bismo trebali odbaciti tradicionalni pozdrav «Za Dom Spremni!» uime civilizacije. Takvo razmišljanje ostaje na pozicijama prihvaćanja kriterija naših neprijatelja. Ali oni nikada ne će biti zadovoljni s nama, osim ako im se dokraja ne priklonimo. U emigraciji kao i u Domovini, bili mi lijevi ili desni, sinovi Ustaša ili partizana, liberali ili konzervativci, što god mu drago, ako smo riječju i djelom, srcem i dušom, stajali uz Hrvatsku, zvali su nas, kako rekoh, ustašama i fašistima, ili desničarima, ili možda ognjištarima - koliko god se neki od nas pokušavali braniti od tih kvalifikacija.

Hrvatskoj ne šteti pozdrav «Za Dom Spremni!», kako nam sugerira neprijatelj koji nas hoće razoružati. Hrvatskoj naprotiv šteti ako se, u neprijateljevu duhu, odričemo junaka iz pretprošloga rata, njihovih vođa i Države, pa bili oni u ponekoj pojedinosti i manjkavi. Mi ćemo im sami odrediti mane, s našega, hrvatskog stajališta, s obzirom na hrvatske potrebe i probitke - umjesto da prihvatimo dušmansku logiku koja nam radi o glavi.

Jest, treba biti civiliziran, ali ne će nam biti ni civilizacije, niti kulture, pa niti gologa opstanka, ako za Hrvatsku, za naš jedini Dom, ne budemo spremni: neprestalno, i danju i noću, na svakom mjestu, na svaki način, i snagom ideje i snagom mača.
Naše, ah, ultracivilizirane stranke, stvorene po kalupu svojih gospodara, ne viču «Za Dom Spremni!». Jer za Dom i nisu spremne, nego su spremne tek za vlastite probitke, za veleizdaju i za vođenje Hrvatske najkraćim putom u propast. Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Čista srca, i s dubokim poštovanjem spram Tvoje osobe i djela, sročih ove redke. Nadolazi vrijeme velikih kušnji, vrijeme odluke, vrijeme prevrata. Kako reče netko kojega su ozloglasili pa mu ne smijem ime izreći, - svijet nije stvoren za kukavičke narode. Život, nacionalni život, nacionalizam, jesu borba, a u borbi pobjeđuje jači. Prava se, pa ni nacionalna, ne serviraju na pladnju, ona se - tko to bolje znade od Tebe! – uzimaju, ona se uzurpiraju. Ništa još nije gotovo, ništa riješeno, ništa ostvareno. Tek nam predstoji grandiozna borba za čast i opstanak Hrvatske Nacije. Već se čuju ratnički bubnjevi, odjekuje zvuk trubalja. Pozivaju nas tamo gdje nam je mjesto, Tebe, mene i sve nas!

Zdravi Te, štuje, te blagoslov Svevišnjega na Tebe, Julie, i na naš napaćeni hrvatski narod zazivlje Tvoj suborac

Mladen Schwartz

U Zagrebu, na Božić 2008 – Novu Godinu 2009


SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

I

SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2009. GODINU!

želi vam

Stranka Hrvatskog Prava


Mostar, 22. prosinca 2008.

Cijenjeni PRAVAŠI

U ime 1035 Napretkovaca šaljem našim članovima, prijateljima i svim ljudima dobre volje našu prigodnu čestitku;

ČESTITKA ZA BOŽIĆ I FRANJINU GODINU

Draga kršćanska braćo i drage sestre, dragi sinovi i kćeri hrvatskoga naroda, dragi napretkovici, prijatelji i svi ljudi dobre volje!

Bliži se Božić. Hrvatski katolici Božiću odavno daruju svoje srce. Oni su njemu prepoznali mnogo hrvatskoga, našega, svoga. Njegovali su njegove običaje, čuvali njegovu svetkovinu, išli na zornice, ponoćke, pučke mise, sijali pšenicu, kitili ovratnike bršljanom, borić darovima, sela i zaseoke zimzelenim lišćem, skladali mu pjesme a stare i udomaćene ljubomorno čuvali.

Za Božić godine 1223., u pola noći, Franjo Asiški pripremio je žive jaslice u selu Grecciju, u brdima pokrajine Rietija, u Italiji. Izmislio je jaslice, stavljajući novorođenče između vola i magarčića. U tomu je uspio. Poslije su žive osobe zamjenjivane kipićima pa su jaslice počeli praviti i po kućama. Danas su jaslice uobičajeni znak Božića a gotovo da nema tvari od koje ih ne izrađuju. Tim je uprizorenjem Božića potaknut novi doživljaj Božića. Božićni likovi odselili su na sve četiri strane svijeta i došle među mnoge narode. Iz Greccija pošla je drvena ljepota u Europu i na druge kontinente. Ondje su nastale prve božićne jaslice a potom su dobile obiteljske označnice.
Žive božićne jaslice održavaju se u Međugorju, u Širokomu Brijegu, u Zagrebu i diljem svijeta.

Budući da je ova godina posvećena osamstotoj obljetnici Franjevačkoga reda, čestitam i našim plemenitim suslavljenicima i, sa sv. Franjom, poručujem:

Gospodine, učini me sredstvom svoga mira:
Gdje je mržnja da donosim ljubav.
Gdje je uvrjeda da donosim praštanje.
Gdje je nesloga da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda da donosim istinu.
Gdje je sumnja da donosim vjeru.
Gdje je očaj da donosim nadu.
Gdje je tama da donosim svjetlo.
Gdje je žalost da donosim radost.
Gospodine, daj da se toliko brinem
da budem utješen koliko ja tješim,
da me razumiju koliko ja druge razumijem,
da budem ljubljen koliko ja ljubim.
Jer, tko se daruje, prima,
tko sebe zaboravlja, sebe nalazi,
tko prašta, bit će mu oprošteno,
tko umire rađa se za vječni život.

Pojačajmo djetinju ljubav prema nebeskoj Majci:

s Bogorodicom radujmo se Bogu.
U teškim trenutcima, sa žalosnom Gospom, tražimo Boga.
U tihim trenutcima, s Kraljicom Mira, uzdajmo se u Boga.
U bolnim trenutcima, s međugorskom Gospom, zahvalimo Bogu.
Neka raspjevani i nadahnuti Božić dođe u srca dobrih ljudi.
Betlehemsko Djetešce neka razgali umornu i opterećenu dušu.
Neka Bog obveseli svoj hrvatski narod u domovini i u iseljeništvu.
Stotinu šest godina Napredak sa svojim pukom pjeva pjesme na svomu jeziku.

I ove godine pomlađeni mostarski Napredak, sa 1.035 članova dičnih Hrvata, kući i u zrak, podiže božićnu nazdravicu svim svojim članovima,

Svemu hrvatskom puku i svim ljudima dobre volje: na dobro vam došao Božić – sveto porođenje Isusovo, 2009. godina i osamstota obljetnica Franjevačkoga reda!

Fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva Napredka u Mostaru

(Adresa: HKD Napredka Mostar, 88000 MOSTAR, p.p. 17)


Šibenik, 22.12.2008.

Sanader

Lijepo je vidjeti i svjedočiti konačnom porazu (kako se, barem sada, čini) i fijasku Sanaderove već petogodišnje politike slijepog srljanja u EU, ali i one prethodne Račanove. Ovo što rade slovenski političari pravedna je i zaslužena kazna ne samo Sanaderu (i Mesiću i Milanoviću), nego i hordama zaluđenih malograđana koji već godinama bezumno podržavaju ulazak u EU (kojem-nema-alternative, kako oni kažu), glasuju za "manje zlo" (koje je ovisno o osobnoj interpretacijama, nekima HDZ, drugima SDP), koji su popili svu frazeologiju "vrlog novog svijeta", "euroatlantskih integracija", koje su kaoti kvintesencija "civilizacije", "modernih zapadnih vrijednosti", u koje jednom kad se uđe, poteći će med i mlijeko itd. Od tog krda ljigavaca neki su formalno-deklarirano "ljevičari", drugi "desničari", i njihove vizije toga što predstavlja "Europa" (neki je pišu Evropa) unekoliko se razlikuju, ali zajedničko im je da su svi odbacili bilo kakvu ideju samostalnosti i neovisnosti i smisao svog života vide u tom da budu mali slugančići u nekoj polurazvijenoj guberniji amero-europskoj imperija, koji će živjeti od mrvica i koščica koje im sa stola bace gospodari, te još pritom biti beskrajno zahvalni i vjerni.

Dilema između "zapadnog Balkana" i EU totalno je lažna. Plan zapadnog Balkana kao da je zamro u zadnjih godinu i pol, ali se uvijek može ponovno aktivirati kad to okolnosti budu zahtijevale. Na koncu, ako i bude "zapadnog Balkana", on će tako i tako biti pod nekim tutorstvom amero-europskog imperija (a koga drugog, budući da su oni bili tutori i svih ranijih višenacionalnih tvorevina na "ovim prostorima"), pa bi se i tako težnja "rvatića" za euroatlatnskim integracijama mogla ostvariti, premda u neznatno drukčijem obliku.

Otkada je 2000. godine odbačena sloboda i neovisnost, kola su krenula nizbrdo. Sve što se kasnije događalo samo je logična posljedica tog čina. (Malo)građani su sukcesivno birali kvislinške vlade te imaju što su zaslužili. Zapadni Balkan, EU, NATO, Sanaderova vlada, Račanova vlada itd. samo su sitno detalji u sumornom i mučnom mozaiku.
Golub


Politički zatvorenik, prosinac 2008.

«HEJ, HRVATI SA SJEVERA BAČKE...»

Kako bi naša politička elita mogla uporno ponavljati da je «regionalna suradnja» i uspostavljanje «dobrosusjedskih odnosa» s Republikom Srbijom neizostavna pretpostavka našega puta u «Europu», potrebno je svjesno zaboraviti mnoge činjenice. Jedna od njih su i pobijeni i nestali hrvatski vojnici i civili te naši gradovi i sela razrušeni u agresiji na Hrvatsku, iako su i oni, sami po sebi, dovoljni da nam zubi još dugo trnu. Druga takva činjenica jesu stalni ponižavajući pritisci uslijed kojih se – kao nekad davno, sada s jedva malko drugačijim predznakom – opet «isplati» biti Srbinom u Hrvatskoj. Treća je činjenica koja se u Hrvatskoj nikad ne spominje: hrvatska manjina u Srbiji.

Dični nam predsjednik Mesić, naime, uvijek govori o nacionalnim manjinama kao o «mostu suradnje i povezivanja». I doista, skoro sve nacionalne manjine u Hrvatskoj posljednjih desetljeća pokazuju kako manjina može očuvati vlastiti identitet, a da istodobno ne vrijeđa većinski narod nego zaslužuje njegovo poštovanje i potporu. Mnoge su se manjine tradicionalno prema hrvatskomu narodu odnosile više nego korektno. U slučajevima kad nije bilo tako, vrijeme i razum učinili su svoje: kad su Madžari prestali posezati za Međimurjem i Rijekom, hrvatsko-madžarski odnosi postali su uzorni, a položaj manjina u objema državama više nego dobar. Dugotrajni hrvatsko-madžarski animoziteti otupjeli su i utrnuli istog trenutka kad su se naši sjeverni susjedi odrekli svojih imperijalističkih ambicija.

No predsjednika te manjine previše ne zanimaju: ta retorika nema osobitu cijenu. On voli samo ono što se bogato plaća, a danas su «Balkan» i «Regija» najkurentnija roba među zapadnobalkanskim političkim piljarima. Radi toga on, kad govori o manjinama kao o «mostu suradnje», ne misli na Madžare ni na Nijemce, na Slovake ili na Ukrajince. On u prvome redu misli na – srpsku manjinu. Ona treba biti «most suradnje» između Hrvatske i Srbije. I pravo je! No teško se sjetiti da je u tom kontekstu predsjednik ikad progovorio o drugome dijelu toga istog «mosta suradnje», o Hrvatima u Vojvodini, na području današnje Republike Srbije.

Ili možda predsjednik – s pravom – procjenjuje da Hrvati u Vojvodini i ne mogu biti nikakvim mostom suradnje između Zagreba i Beograda? Kako pokazuje studija poznatoga hrvatskog demografa prof. dr. Anđelka Akrapa, objavljena prije par mjeseci u časopisu Pilar, «broj je Hrvata u Vojvodini smanjen između 1961. i 2002. sa 145.341 na 56.546 ili 61,1 posto». Dijelom je tomu uzrok iseljavanje koje je započelo već osamdesetih godina, a u devedesetima je poprimilo osobito drastične oblike. Drugim dijelom uzrok počiva u činjenici da se veliki broj tamošnjih Hrvata izjašnjava Bunjevcima u nacionalnom smislu (1991. je takvih bilo 21.236, a 2002. njih 19.766). Posve je jasno, da je izbor regionalnoga ili zavičajnog identiteta posljedica manje ili više otvorena pritiska. Bilo kako bilo, kaže Akrap, «tako velik pad broj nematičnog naroda jedne jugoslavenske republike nije u isto vrijeme zabilježen ni u jednoj drugoj republici bivše Jugoslavije», te se retorički pita: «Broj Hrvata u Vojvodini u relativno kratkom roku je više nego prepolovljen. Kako to nazvati?»

Da su Srbi posrijedi, Tadić, Koštunica i družina bi to jasno nazvali – genocidom, a Mesić bi požurio ponuditi ispriku. Da je riječ o Srbima, predstavnici tzv. međunarodne zajednice bi Hrvatima očitali lekciju kao što ju je nekada pred napuštenim i srušenim kućama hrvatskih Srba našim ministrima čitala Madelaine Albright. Ovako, kad su posrijedi Hrvati, nitko to ne će primijetiti. Pa ni sami Hrvati! Naš predsjednik će otrčati u Bukovicu kad koji lokalni pijanac razbije crijep susjedu Srbinu i, sav zasopljen, žaliti zbog incidenta i nuditi bratskomu nebeskom narodu sve povlastice. No kad se nasiljem iseli sedamdeset-osamdeset tisuća Hrvata, a još dvadesetak tisuća se dovede u položaj da se odreknu vlastitoga nacionalnog imena i identiteta, onda će o tome šutjeti i on, i svi mi. Hrvatska manjina u Vojvodini kao «most suradnje» postaje u našim svijestima beznačajnim čimbenikom. Predsjednik će se i dalje srdačno grliti s Borisom Tadićem i utirati staze novomu Igmanskomu maršu, a mi ćemo skrušeno stajati po strani. Eto, što je dosljednost i – «europska orijentacija»...

Tomislav JONJIĆ


LAŽI O JASENOVCU IZLAZE NA VIDJELO

(Jasenovačka „istina“ - Jasenovac research instituta u New Yorku) (Prenosimo članak koji donosi list Siverić br. 2 (15) 2008. Božićni broj)) Jasenovac research institute (Institut za istraživanje Jasenovca,skraćeno: JRI) u New Yorku, Brooklyn, NY 11210, USA (PO BOX 10-0674) pretendira da bude međunarodni institut, kojeg financijski i moralno podržava i dio američkog službenog estabilišmenta. U njegovom zaglavlju piše da je - JRI neprofitabilna organizacija za ljudska prava, i da je osnovan da se utvrdi istina o Holokaustu u Jugoslaviji, i da je usmjeren na traženje pravde za sve jasenovačke žrtve. JRI podupire istraživanja i aktivnosti da se svijetu objelodani zlodjelo genocida koji se dogodio u Jasenovcu za vrijeme rata - protiv Srba, Židova i Roma, i podržava svaku suradnju grupa i pojedinaca koji traže pravdu za ove žrtve.

Zašto je nama u Siveriću ovaj daleki američki (čitaj srpski) institut postao interesantan?! Naprosto po tome jer je u svoj suludi žrvanj laži ubacio, i na Listu „pogubljenih“ u Jasenovcu stavio, ni manje ni više nego – četrdesetak naših Siverćana (i to s punim imenom i prezimenom, imenom oca, te mjestom i godinom rođenja) - koji su nastradali u Drugom svjetskom ratu, uglavnom kao civilne žrtve, i stotinama kilometara daleko od Jasenovca. Bezočno je na jasenovačku listu stavio naše, siverićke žrtve iz Drugog svjetskog rata koje nemaju niti su ikada imali, ni živi ni mrtvi, ama baš ikakve veze sa Jasenovcem, niti su tamo ikada bili, a vjerojatno mnogi od njih nisu nikada ni čuli za Jasenovac, jer među žrtvama ima i djece.

O čemu se radi?! Nedavno je ovaj institut na svom Internet portalu objavio listu s popisom jasenovačkih žrtava, (Victim List) - (zasad?) nešto preko sedamdeset tisuća a „pogubljenih“ u Jasenovcu. Među te jasenovačke žrtve, dakle među one pogubljene u Jasenovcu uvršteno je i četrdesetak naših Siverćana. Tako se na listi nalazi jedan od Prpa koji je poginuo u partizanskim jedinicama kod Rijeke. Na listi se nalazi jedanaest Bukarica, deset Mrđena, sedam Odaka koji su većinom poginuli 19. ožujka 1944.g u Kninu na željezničkoj postaji u skloništu od anglo-američkih bombardera. Na Listi se nalaze i četiri Lončara, tri Ivaza i šestorica Mileta, od kojih niti jedan nije poginuo u Jasenovcu.

Valja posebno napomenuti da se na listi nalaze i trojica naših Siverćana, koji su još uvijek, Bogu hvala, živi i zdravi. Gotovo za sve siverićke žrtve, opisno je navedeno u našem listu Siverić br.1 - gdje su poginuli, od čije ruke, i na koji način. I to nikada nikome nije bilo sporno. Neki su poginuli u partizanskim jedinicama, neki i od četničke ruke na svome pragu, a nigdje ni za koga od njih nema ni najmanjeg traga da bi bio pogubljen u Jasenovcu, barem koliko je to meni poznato. Da je bilo koji poginuo u Jasenovcu to bi zasigurno nama bilo dobro poznato i u našem listu bilo bi izričito naznačeno. Ova Lista žrtava u Jasenovcu (Victim List), koju je plasirao spomenuti njujorški (čitaj beogradski) institut, nije i ne može biti službena lista nastradalih u Jasenovcu. To je samo plod jedne bolesne antihrvatske propagande, na koju nažalost mnogi lakovjerni zapadnjaci nasjedaju. Ali ipak mislim da toj laži pomalo dolazi kraj.

Službena lista žrtava još uvijek se utvrđuje u Upravi Spomen parka Jasenovac, u Jasenovcu u suradnji s nadležnim institucijama i službama u državama s područja bivše Jugoslavije, a možda i u suradnji s tim „njuorškim“ institutom. Ta Lista žrtava, navodno, još nije konačna. Međutim, ovdje valja napomenuti da se službena Lista i Lista ovog „njuorškog“ instituta po ukupnom broju žrtava gotovo ne razlikuju, pa postoji mogućnost da su i u službenu Listu žrtava Spomen parka Jasenovac ušli ti krivi i potpuno lažni podatci i o našim Siverćanima. To bi, svakako, dok se još može, trebalo provjeriti, i ako utvrdimo da je tako - trebamo čim prije tražiti ispravak. U svakom slučaju mi moramo zaštititi dignitet naših siverićkih žrtava iz doba Drugog svjetskog rata i poraća. O ovoj spoznaji trebali bismo obavijestiti Upravu spomen parka Jasenovac, u Jasenovcu, a i naša diplomacija trebala bi nešto poduzeti.

Možda bi trebalo zamoliti nekog našeg povjesničara da tu cijelu stvar još detaljnije ispita, jer postoji mogućnost da se na toj listi nalazi još naših sumještana. Ja sam ih uspio pronaći četrdeset dvoje. Jer ako se takvi podatci u službenoj Listi utvrde kao konačni, tada se to više nikada neće moći ispraviti. Što nikako ne bismo smjeli dopustiti, jer bi za naše buduće naraštaje ispalo da smo i sami, temeljem takvih podataka, ubijali svoj vlastiti narod.

I na kraju, što na to sve reći?! Mi smo istinoljubivi ljudi i nas zanima samo istina, pa ma kakva bila. Ako se iz našeg malog Siverića „preseljava“ 42 žrtve među jasenovačke žrtve, da bi se nesmiljeno povećao broj stradalih u Jasenovcu, a što onda s drugim i većim mjestima, jer zacijelo naš slučaj u toj igri brojeva, u tom bezobrazluku i laži - nije usamljen. Očito, kad više nitko normalan u svijetu nije mogao povjerovati u brojku od 700.000 stradalih, pa su zatražena imena žrtava, otpočeo je postupak „krađe žrtava“ i ko zna dokle se u toj krađi doguralo. Zar te žrtve treba još jednom ubijati, ponovno ih ubijati u Jasenovcu, i ponovno otvarati rane njihovim bliskima?! Kao istinoljubivi ljudi ne želimo da se tamo utvrdi niti jedna žrtva više ili manje od onoga kako je stvarno bilo. Ali i ne želimo da se preko časnih imena naših žrtava, naših nastradalih Siverćana, to tragično mjesto, taj pogon smrti (pa ma koliki bio) - da se pretvara još i u veliku tvornicu laži. To nikome ne služi na čast, a najmanje autorima ove monstrum liste. Ovo je još jedan bjelodani primjer, među nebrojeno drugih, koji potvrđuje da se ne smije ništa vjerovati toj i takvoj jugokomunističkoj i srpskoj historiografiji, ni fragmentalno ni u globalu, jer je spremna na sve.

Napomena: (Lista se može pogledati na Internetu, na tražilicu Google. Treba samo upisati riječi: Jasenovac Victim list – Siverić)

Mile Prpa, HaKaVe


Politički zatvorenik, prosinac 2008.

JOŠ JEDNA JASENOVAČKA LAŽ

U malome pelješkom mjestašcu Kućištu živio je s obitelji Šime Krstelj pok. Nikole, rođen 1893. godine .Radio je jedno vrijeme kao ravnatelj ispostave Hrvatske štedionice u Korčuli, dok je HSS dominirao Hrvatskom. Kasnije je imao neku malu trgovinu.

Godine 1942., u listopadu mjesecu, uhvatili su ga domaći partizani iz okolice, odveli na brdo Sv. Iliju, ubili kao narodnog neprijatelja te bacili u jamu duboku preko 180 metara.

Njegova kći Dinka, rođena 2. veljače 1925., sa svojih je 19 godina, želeći spasiti majku, brata i sestru, stupila je u partizane. Dok je bila u Jelsi na Hvaru, kao referent ljekarništva («apotekarstva») razboljela se od meningitisa i umrla u lipnju 1945. U pratnji 16 partizana dovedena je u jednom leutu i s vojničkom počasti pokopana u obiteljski grob na mjesnom groblju sv. Luke u Kućištu.

Posmrtne ostatke Dinkina oca izvadila je iz jame speleološka ekipa iz Karlovca 2003., te je prenesen u obiteljsku grobnicu. Na internetu se pod naslovom JASENOVAC RESEARCH INSTITUTE nalazi da je i Dinka Krstelj iz Kućišta, rođena 1925., žrtva ustaša u Jasenovcu. Koliko takvih žrtava u Jasenovcu još ima na tom popisu?

Dr. Augustin FRANIĆ


Zagreb, 17. 12. 2008.

TETA ROZA, JUNAKINJA DOMOVINSKOG RATA

U vrijeme 17. obljetnice Vukovarske tragedije, na TV-programu Zagrebačke televizije Z1, u emisiji voditeljice Vesne Kljajić, pored ostaloga, prikazan je i film o junakinji obrambenog Domovinskog rata, teti Rozi, koja nas je zadivila. To su ratni snimci hrvatskih fotoreportera iz 1991. godine. Vidi se jedna odvažna žena, naoružana braniteljica u odori Hrvatske vojske, sa automatom u rukama. Radi se o junakinji koja je vozila zarobljeni srpski tenk, jer je imala iskustvo u vožnji bagera, te je nastavila u borbi upravljati tim tenkom. Pored toga, teta Roza, kako su je od milja zvali, zarobila je i srpskog pilota JNA. To nas je potaklo na sjećanje kako je još dosta davne 2002. godine, u 100. broju Bakovićeva "Naroda", o toj junakinji, teti Rozi, pisao sada već pokojni Dubravko Horvatić. (A što sam ja tada posebno zabilježila i tako našla njezino ime i mjesto u kojem živi, te zatim broj telefona i adresu).

Evo jednoga pasusa iz Dubravkova putopisa, uz, ovom prilikom izostavljeno ime i mjesto: "Upozorio me je Stanko Jelić na tetu Rozu, o kojoj je napisao jednu knjižicu. To je riječ o Rozi (...), zvanoj teta Roza, koja je rođena tu u (...), a živi u selu (...), nedaleko od (...). Kada se gradio most kod Slunja, radila je kao bageristica. To joj je iskustvo dobro došlo u domovinskom ratu. Zaustavivši suseljane da ne napuste selo (...) u kojemu i danas živi, organizirala je njegovu prvu obranu, prilikom koje je zarobljen tenk, koji je onda vozila ta bivša bageristica, teta Roza. Bilo je to u jesen 1991. godine. Oborili su tamošnji branitelji i srpski zrakoplov, a Roza (...) je zarobila pilota. ... Pa nije li Roza (...) dostojna Mile Gojsalića i Mare Margetić, koje su se junački nosile s osmanlijskim osvajačima?"

Dakle, iako je Roza (...) unaprijeđena s časničkim činom Hrvatske vojske, iako ima spomenicu Domovinskog rata, nje nema nigdje u popisu hrvatskih dragovoljaca, branitelja Domovinskog rata, i kao takva nema nikakvih primanja, osim 400 kuna socijalne pomoći. Gospođa Roza (...) živi u svojoj straćari u selu (...), koja kućica nije bila spaljena zahvaleći upravo ovoj junakinji Rozi. Pa je li to zaista sramota svih Hrvata, koji svojim braniteljima Domovinskog rata duguju najveću zahvalnost? Kako se moglo dogoditi da ova junakinja Roza ostane izvan svih popisa branitelja obrambenog Domovinskog rata, dok je, primjerice, jedan jako debeli novinar, Denis Kuljiš, kolumnist Globusa, bio samo jedan dan, kao mobiliziran, te je, kako mu zbog debljine nije nađena odora Hrvatske vojske, vraćen kući, i on danas ima status hrvatskoga branitelja, čemu se i sam smije i ismijava taj status.

Ovo pismo je upućeno faksom na Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, na ruke ministrice Jadranke Kosor, sa zamolbom da se ispita, provjeri i ispravi nepravda prema toj velikoj ženi. Vjerujemo da je samo slučajno izostavljena iz popisa branitelja, jer je iz toga odlučujućeg vremena za hrvatsku državu svi branitelji i zapovjednici vrlo dobro poznaju. Napisali smo im i točnu adresu, uz broj telefona tete Roze, što ovdje izostavljamo zbog sigurnosnih razloga te zaslužne legendarne junakinje. Ona ni danas, iako ima 74 godine, ne kuka zbog svoje situacije, nego, puna duha i zanosa, kaže: "Važno je da imamo Hrvatsku!"

No, pitam sve nas, trebamo li trpjeti takvo ignoriranje i nepravdu i da li ćemo očuvati Hrvatsku, ako u njoj ne bude morala, humanosti i socijalne pravde? Od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, dobila je, na svoju adresu, birokratski odgovor da je nema u Registru branitelja, te da se taj status dokazuje isključivo potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova (prema čl. 2, st. 5, Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji).

No, mi se, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, i u ime ljudskog i hrvatskog dostojanstva, sigurno nećemo pomiriti sa nepravdom prema teti Rozi, i već smo poduzeli odgovarajuće korake... Njoj ni kuća nije obnovljena, iako je bila skladište oružja i centar obrane sela, jer tobože nisu jasni vlasnički odnosi. Ona je udovica i majka, ali živi sama.

One Hrvatice i Hrvati koji mogu novčano pomoći teti Rozi, dok ne riješi svoj status dragovoljke i hrvatske braniteljice, kada bi, po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, odmah imala pravo na mirovinu, što zakon automatski određuje, bez obzira na radni staž, kad branitelj navrši 65 godina života, mogu joj uputiti pomoć putem kunskog ili deviznog računa Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, sa naznakom "Za tetu Rozu".

Kunski račun Hrvatskog pokreta za život i obitelj je:
2340009-1100203060
kod Privredne banke Zagreb

Devizni račun:

Vlasnik računa: HRVATSKI POKRET ZA ŽIVOT I OBITELJ

Broj računa (IBAN): HR85-2340009-1100203060
SWIFT: PBZGHR2X

Ime banke:
PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d.
Račkoga 6
10000 Zagreb
CROATIA

Također, ako netko želi imati DVD-snimku o teti Rozi tijekom Domovinskog rata 1991. godine (HTV prilog od nekoliko minuta), može nam se javiti e-mailom na hapok1990@hotmail.com. Uz najsrdačnije čestitke za sretne Božićne i Novogodišnje blagdane, molitvu i najbolje želje za obilje blagoslova Novorođenog Spasitelja, mir, radost, svaku sreću i uspjeh u cijeloj budućnosti svim Hrvaticama i Hrvatima sa obiteljima, u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, cijeloj hrvatskoj domovini i svijetu, s najvećim poštovanjem, srdačnim pozdravima i najboljim željama

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 17. 12. 2008.

APEL ZA NOVČANU POMOĆ OTPUŽENIM HRVATSKIM BRANITELJIMA

Poštovani i dragi rodoljubi, Hrvatice i Hrvati!

U ovim svetim predblagdanskim danima, kada očekujemo rođenje Spasitelja svijeta, koji je kao Bog došao k nama u liku malenog djeteta u siromašnoj štalici, da bi se poistovjetio sa svima nama, osobito onima u najvećoj nevolji, a i da bi nas uzdigao k sebi i učinio dionicima Božje naravi i Božje ljubavi. Sigurno je da u ovo sveto vrijeme najviše osjećamo za sve koje najviše volimo, ali i za one koji najviše trpe, kao i za sve koji su najviše žrtvovali i žrtvuju za opće dobro. Za nas u Hrvatskoj, svakako posebno mjesto u rečenom smislu zauzimaju hrvatski branitelji, koji su najviše zaslužni da mi, nakon 889 godina imamo svoju državu i da živimo u slobodi. No, tu našu gotovu državu, moćnici svijeta, uz pomoć sebičnih i neodgovornih političara na vlasti, pretvoriše u apsurdnu tvorevinu u kojoj najviše pate i najviše trpe upravo oni koji su sebe dali za nju, a to su naši hrvatski branitelji. Njih blizu 2.000, u očajanju zbog nepravde koja se nanosi njima i domovinskom ratu, na veliku žalost, digoše sami ruku na sebe. Drugi, oni najzaslužniji, uz montirane optužnice, pate po pritvorima Haaga i zatvorima po svijetu, ili, na žalost, uz apsurdne optužnice, po pritvorima i zatvorima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U pritvorima Haaga su najzaslužniji generali Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, te politički dužnosnici Republike Herceg-Bosne, koji su toliko dobra učinili za Republiku Hrvatsku i Herceg-Bosnu, ali spašavali i druge od genocida koji im je bio namijenjen. Za sva ta dobra djela, optuženi su, a neki već i osuđeni, kako se kaže, zbog zločinačkog pothvata spašavanja hrvatskoga naroda od daljnjeg povijesnog genocida i obnavljanja hrvatske države. U Republici Hrvatskoj, pored već osuđenih mnogih hrvatskih branitelja, momentalno su u tijeku montirana suđenja dvjema skupinama hrvatskih branitelja. To je suđenje na Županijskom sudu u Zagrebu generalu Branimiru Glavašu i suoptuženim pripadnicima pobjedničke Hrvatske vojske, pukovniku Ivanu Krnjaku, Gordani Getoš-Magdić, Mirku Siviću, Dini Kontiću, Tihomiru Valentiću i Zdravku Dragiću. Kako je svakako trebalo namjestiti politički progon i suđenje Branimiru Glavašu, ovi ostali su njemu pridodani, jer su za vrijeme Domovinskog rata ponekad bili u njegovoj blizini. Sve ih se optužuje zbog nestanka i navodnih ubojstava nekih Srba u Osijeku 1991. godine. Iz toga se pravi apsurdna sudska predstava, a ti nedužni ljudi trpe po pritvorima i takozvanim suđenjima već preko dvije godine. Od rujna 2008. godine brane se, tobože, sa slobode. Drugo takozvano suđenje odvija se na sličan način na Županijskom sudu u Požegi. Tu su, po zapovjednoj odgovornosti, optuženi časnici i pripadnici Vojne policije u Pakracu, zbog stradanja nekih Srba u Pakracu 1991. godine. (Dok zbog ubijanja bar pedeset puta više Hrvata diljem Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine gotovo nitko ne odgovara). Ti optuženi pakrački branitelji su Damir Kufner i Davor Šimić, zapovjednici Vojne policije, te tadašnji vojni policajci Željko Tutić, Tomislav Poleto, Ante Ivezić, te Pavao Vancaš. Oni su u pritvoru od ožujka 2008. godine, a suđenje im je počelo na županijskom sudu u Požegi u rujnu 2008. godine.

Uz sve muke, najveći su im problem materijalne poteškoće

Većina od njih imaju mala primanja za sebe i obitelji, a neki, ako nisu bili u stalnom zaposlenju prije pritvaranja, nemaju nikakva primanja. Obitelji im trebaju živjeti, a potrebno je plaćati i odvjetnike. Država, iako bi joj trebalo biti u interesu da branitelji obrane sebe, a i hrvatsku državu, jer je i ona optužena za zločinački pothvat, državna vlast u pomaganju optuženim braniteljima ima vrlo neujednačene kriterije. Primjerice, za obranu generala Blaškića, hrvatska država je potrošila oko 20 milijuna dolara i napunila džepove Anti Nobilu. Pomaže i u obrani generala Gotovine, vjerojatno i generala Markača, a nešto se ostvari za generala Gotovinu i Markača i preko Zaklade za istinu o Domovinskom ratu, dok se general Čermak vjerojatno brani svojim sredstvima. Država također ništa ne daje za obranu generala Praljka, generala Milivoja Petkovića, ni ostalih optuženih dužnosnika Herceg-Bosne. O njima se čak ništa niti ne govori u hrvatskim medijima, kao da ne postoje, iako oni, na čelu sa generalom Praljkom, najviše argumentirano brane hrvatsku državu, a materijalno su sasvim na izmaku mogućnosti. Zbog svega se uopće ne zna po kojim pravilima i koga od optuženih uopće pomaže hrvatska država. Nekad bi se reklo da pomaže obranu generala, ali opet ne svih, ni u Haagu, a ni u Hrvatskoj. Naime, ništa ne pomaže generalu Glavašu, a pomagala je obrani generala Rahima Ademija, a opet ne generala Norca. No, sigurno je da hrvatska država ništa ne pomaže obrani časnika činom nižih od generala, a niti običnim braniteljima ni njihovim obiteljima. Stoga su ti branitelji u vrlo teškom položaju, posebno osječki branitelji, nakon što su pušteni iz pritvora, te dolaze iz Osijeka na suđenje u Zagreb. Tu je za njih, pored svih troškova, i trošak putovanja i boravka preko tjedna u Zagrebu. Pokušali su tražiti premještaj suđenja iz Zagreba u Osijek, budući da svi žive na tome području, ali im je zahtjev odbijen. Naime, svjedocima se plaća trošak putovanja, ali ne i optuženima. Većini je apsolutno nemoguće izdržati to preveliko materijalno opterećenje.

Žele se vratiti u pritvor

Prežalosno, ali istinito, oni misle da će morati zatražiti ponovni odlazak u torture pritvora, kao bi uštedjeli nešto za svoje obitelji. Stoga su mene, koja vodim humanitarnu udrugu Hrvatski pokret za život i obitelj, te u ime te udruge i udruge Hrvatsko žrtvoslovno društvo pratim ta suđenja od samog početka, zamolili da uputim ovaj apel Hrvatima u zemlji i svijetu, kako bi im, prema mogućnostima, pomogli da bar materijalno izdrže ovu svoju kalvariju i najteže razdoblje svoga života. Zaista, ja, u ove blagdanske dane, za sve njih molim razumijevanje i pomoć. Znamo da su Hrvati iz svijeta već previše davali od sebe tijekom obrambenog Domovinskog rata, kada je to bilo najpotrebnije, na čemu smo svima neizmjerno zahvalni. Ipak, želimo i molimo da još malo izdržite. Posebno molimo da ovaj apel predočite onima između vas, malo bolje stojećim Hrvatima u zemlji i inozemstvu, koji imaju svoje biznise i dobro posluju, da bar mali dio odvoje za ove najveće potrebe onih koji su toliko zaslužni, a sada nepravedno trpe. Pomoć možete s povjerenjem uputiti na kunski ili devizni račun Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, sa naznakom "Za optužene osječke branitelje" ili, oni koji žele, uz naznaku "Za optužene pakračke branitelje" (iako njih osobno ne poznajem i nisam s njima razgovarala, ali ću lako doći u vezu, ako bude pomoć naznačena za njih). Neka svi koji oduče pomoći budu sigurni da će pomoć, s najvećom ljubavlju i zahvalnošću, zaista biti uručena onima kojima je namijenjena. U to ime, uz njihovu i našu najveću zahvalnost i molitvu, neka svima našim dragim Hrvatima i Hrvaticama i svim obiteljima bude uistinu Sretan i blagoslovljen Božić i Sretna Nova 2009. godina, uz obilje mira i radosti u srcima, koje će im darovati Novorođeni Spasitelj.

Kunski račun Hrvatskog pokreta za život i obitelj je:
2340009-1100203060
kod Privredne banke Zagreb

Devizni račun:

Vlasnik računa: HRVATSKI POKRET ZA ŽIVOT I OBITELJ

Broj računa (IBAN): HR85-2340009-1100203060
SWIFT: PBZGHR2X

Ime banke:
PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d.
Račkoga 6
10000 Zagreb
CROATIA

S najvećim poštovanjem, osobnom zahvalnošću i najboljim željama

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


FEHIR, HEDL, FABER, BAJIĆ, HHO…. I IDIOTI !

Razotkrivena je planirana prijevara. Policajac – ubojica prijeti sebi i novinaru. Ubojica i dalje radi u zagrebačkoj policiji. Po svemu sudeći prijetio je u dogovoru s organizatorima montiranog procesa kako bi sumnja pala na Glavaša. Biva otkriven, a umjesto zgražanja i osude, otkaza i kaznene prijave, slijedi neviđena obrana zločina i zločinca sa svih razina od policije do medija. Ovo je nečuveno.

Državni odvjetnik Mladen Bajić dobio je nagradu Miko Tripalo koju Hrvatski helsinški odbor dodjeljuje za promicanje ljudskih prava i pravne države. Ima li još jedna ovakva zemlja na svijetu? Tzv. borci za ljudska prava a sve od reda špijuni i policijski doušnici, nagrađuju javnog tužitelja za montirane političke postupke i zbog neprocesuriranja pravih kriminalaca, nagradom koja nosi ime notornog komuniste. Stvarno smo svi totalni idioti ako nam se i ovo može prodati kao pozitivno, napredno i poželjno. Slijedeća vijest potvrđuje da nas stvarno drže takvima. Zagrebački policajac koji je prijetio novinaru Dragi Hedlu, je Krunoslav Fehir, krunski svjedok u postupku protiv Branimira Glavaša. Režimska piskarala koji su prije koji dan vrištali, bili šokirani i zgroženi novom prijetnjom smrću svome kolegi, krenuli su braniti ubojicu i nasilnika, čim je razotkrivena prljava namještaljka. Koja je ovo perverzija, kakva je razina ove namještaljke i koji ološ ovo režira, najbolje se vidi iz reakcija Slobodanove Dalmacije, nakon što je razotkrivena režija.

Orjunaški dnevnik iz Splita svim silama brani ubojicu u stilu: Jest, ja sam poslao prijeteću poruku novinaru Dragi Hedlu i samom sebi… ali ja sam vaš, lažni svjedok, nositelj optužnice, plaćena špija…. Zar ste zaboravili što smo se dogovorili i što sam za vas odradio, pitajte Hedla, ili Fabera, a pitajte i Bajića, pa ne bi on dobio nagradu za zaštitu ljudskih prava da ne štiti mene ubojicu, ako mi ne vjerujete pitajte uglednog tužitelja Nobila. To su moralne vertikale Hrvatske, uglednici iz vlasti i medija.

Razotkrivena je planirana prijevara. Policajac – ubojica prijeti sebi i kvazinovinaru. Ubojica i dalje radi u zagrebačkoj policiji. Po svemu sudeći prijetio je u dogovoru s organizatorima montiranog procesa kako bi sumnja pala na Glavaša. Biva otkriven, umjesto zgražanja i osude, otkaza i kaznene prijave, slijedi neviđena obrana zločina i zločinca sa svih razina od policije do medija. Ovo je nečuveno. Policija je na konferenciji za tisak branila počinitelja kaznenog djela, svog djelatnika Fehira. Nikada se to još nije dogodilo i nigdje. To je sramota, Fehir je njihov čovjek za prljave poslove, pa mu zato traže opravdanje za postupak. Pa tko je ovdje lud? Tko su Hedl, Fehir, Faber, Bajić i Nobilo to je već svima znano. I maloumnicima je danas jasno što se htjelo. Ova drskost ovo, prodavanje magle prešlo je već svaku mjeru, kao da smo svi polupismeni idioti koji će prihvatiti prvo idiotsko objašnjenje koje nam se servira. Možda ipak jesmo. Pokazali smo to u slučaju Lora, Norac, Gotovina i mnogim drugim montiranim političkim procesima. Najčestitiji čovjek postaje zločinac kada država to odluči. Za dokaze i lažne svjedoke je lako, dokazi se nađu a svjedoci plate. Isto tako smo se uvjerili kako se svaki zločin može pravdati i svaki počinitelj osloboditi kada država za to ima interes, kao npr. u slučaju Laptalo, iako je bio optužen za teško djelo za šverc droge. Providno, tužno i tragično, ali još uvijek djelotvorno.

Zato Vlada planira zabraniti i kažnjavati fašističke simbole, u što pogrešno uvrštava mnoge hrvatske simbole, ali ne želi niti smije kažnjavati simbola totalitarne, zločinačke jugo- komunističke ideologije. Hrvatska time ne poštuje dokumente Vijeća Europe ni EU koji traže da se podjednako sankcioniraju, stigmatiziraju i zabranjuju simboli oba totalitarizma, komunizma i fašizma, ali ne nacionalne simbole koji nemaju ništa sa fašizmom. Opet će nas zatvarati radi isticanja rodoljublja, opet će fašizam biti vjera u Boga i ljubav prema Hrvatskoj, a lažni antifašizam slavljenje Tita, petokrake i mržnja prema Crkvi i Hrvatskoj. Thompson se već progoni jer je rodoljub, a Fehir nagrađuje jer je ubojica. Hrvatska ljubav, molitva i pjesma opet se progone kao fašizam. Javno se legaliziraju mržnja, prostakluk, nasilje, antihrvatstvo, kao poželjni antifašizam. U Hrvatskoj nema ni fašizma ni antifašizma. To su medijske laži kojima se želi sankcionirati rodoljublje i legalizirati izdaja. Primjera za to je bezbroj.

Kad se desetci tisuća građana okupe na koncertima Marka Perkovića-Thompsona i pjevaju o ljubavi, javni mediji lažu kako su tu bile ustaše, ali kada se šačica crvenih anarhista okupi na nejasnom prosvjedu, 'neovisni' mediji, neukusno i lažno veličaju taj besmisleni skup, prepun mržnje i uvreda.

U subotu 13. prosinca novi je demokratski prosvjed civilizirane građanske većine, za skidanje imena trga komunističkog zločinca Tita. Vidjet će mo koliko će boraca za slobodu, demokraciju i ljudska prava doći na prosvjed protiv tiranina, diktatora i zločinca. Hoće li doći nagrađeni tužitelj, borac za ljudska prava ili će poslati Fehira?

Luka Podrug


Pismo iz Šibenika, 11.12.2008.

Nagrade tzv. HHO-a?

Privatno (zatvoreno) društvo profesionalaca sijača magle i kaosa, stanoviti helsinški klub, u Hrvatskoj je prvo osnovao svojim novcem zlokobni cionski paramason Šoroš, a kasnije, nakon «dvehiljadite», financijsku podršku je preuzela tzv. hrvatska država. Taj nakot, i svojevrsni kontrolori savjesti i svijesti, sijači straha, posebno su agresivni i oštri prema ljudima, čitavim narodima, u tzv. tranzicijskim zemljama. Posebno u Hrvatskoj. Nesretni ljudi, žrtve dugogodišnje represije ljudožderskog komunističkog sustava, kada su pomislili da su se riješili zla, sa Zapada im je došlo još gore zlo u vidu virtulnih ljudskih prava i sloboda, terora i parada pedera i «različitih».

Od svih tih društava, ponavljam, posebno je agresivno ono u Zagrebu. Koliko je u tzv. Hrvatskoj povoljna klima za kojekakve lumpenproletere mlatimudane vidi se da se čak vratio s (navodno) uspješne profesorske karijere na sveučilištu Yale stanoviti dubrovački Srbin-katolik Banac Ž. Ivo. Je li on došao po zadatku ili zbog novca i lagodnog života, ili da podhranjuje svoju sujetu osjećajem više vrijednosti nad «rajom», nitko ne zna. Moguće sve udrobljeno.

Povodom Dana ljudskih prava taj Bančev klub dijeli nekakva priznanja za doprinos zaštiti ljudskih prava, imenovan po sinjskom četopartizanu i Rankovićevom gojencu, Tripalu. Ove godine su, sasvim cinično, nagradu podijelili državnom odvjetniku Bajiću, za njegove zasluge progona onih koji su Bajiću i sličnima omogućili lagodni život, dakle hrvatskim borcima u posljednjem ratu. Ni to nije sporno za njih.

Ono što mi je upalo u oči je dodijela Bamčeve nagrade riječkom nadbiskupu, ličkom vlahu Ivanu Devčiću? Je li to moguće? Gledam na dalekovidnici kako se đavliji smješka prelat katoličke crkve, monsinjor Devčić. Veseli se.

A Hrvati, kažu da su većinom katolici, trpe u svojoj Crkvi Bančeva biskupa, jer taj nadbiskup Devčić, lički vlah, prima nagradu od onih koji su progonili i ubili nadbiskupa i kardinala Stepinca. I pri tomu se blesavo smješka! Ili posprdno? Počet ću vjerovati da je Marx u pravu, kada je (us)tvrdio da je «religija opijum za narod». Ako taj nadbiskup, uz posprdan smiješak, prima nagradu od nasljednika Stepinčevih ubojica, je li to on nama (ne meni, koji sam ponosan što nisam katolik) šalje znak da Stepinac nije bio nevin i da su ga s pravom sudili i ubili?
Ja na to tako gledam.

Prigodom, dvije pjesmice fra Ante Čavke:

Portret: Banac Jale, Bog znate odakle

Džo Amerikanac. O jes. O no.

Mlatimudan, kako su ga zvali odranijega.
Tako mi Raosa:
teknik: hene, to jest kokoš,
Pola varena. Pola pečena. Nerasičena.

U povijest se razumije amerikanski:

o no, kao magarac u kantar.
Pax amerikana: najbolji je Hrvat mrtav Hrvat,
O jes, o jes. Kod nas Amerikanera.
O jes, jes.

U škude se bolje razumije.
O no. Za jedan dolar bezvrijedna banica.
O jes, jes.
Amerikanski.

Džo Amerikaner. Mlatimudan.

Blago majci koja ga rodi.
O jes, jes. O no.
Džoa Amerikanera, Mlatimudana.
O jes. O no. O jes, jes, jes...

Portret prvi : otvoreno društvo

Najomiljeniji od roda rabinskih bogova: Georges ben Šoroš.

Jer mu se dade u izobilju zlata.
Jer mu se neprijatelje pod noge podloži.
Jer mu se dade harem nebrojen: najbjedniji je od svih bogova.

Dosanjan životni san: jesti, ne ogladnjeti. Piti, ne ožednjeti.

Pariti se, ne ispuštati spolovila iz tajne ženske goleti.
Dosanjan životni san: Šoroša muče salomonske muke.

Iznad svih jela nevidljiva glad. Ispod svih pijanstava duboka žeđ.

I nemoć. Čudna. Neprirodna. Ljudima među božanstvima.

Molitva Šošroševa. Kakva molitva?

Samnom bi u šeol? Zar će te podzemlje slaviti?
Da me prepustiš svijetu mafije?
Politika bez Šoroša? Vojske? Banke? Podzemlja?
Zar će se ikada više roditi moćniji judejski šoven?
Ako ti jesi i ja jesam.

Šoroš: još jedna priča o jadu.

Milijarde. Vjetar nema što odnijeti. Samo Šoroša.
Dolari ne će propasti.
Korito, bukara I komad ženske na očima.
Gospodari lako nalaze sljednika.
Još jednom u mnogima.
Društvo je svejedno otvoreno
Za nekog novog Šoroša.

Hrvati me ponekad podsjećaju na opis župnika don Abbondija, iz Manzonijevih Zaručnika:

„Don Abbondio nije bio rođen s lavljim srcem. Već od najranije mladosti shvatio je da je najgora stvar za neku životinju da se rodi bez pandži i zubi, a da pri tomu ne osjeća naklonost da bude požderana. Legalna sila na nikakav način ne štiti mirnog, bezopasnog čovjeka, a koji nema nikakvih drugih sredstava da drugima zada strah.”…

“Naš Abbondio nije bio plemenit, hrabar još manje, i primjetio je već i prije zrelog doba da se u društvu osjeća kao ćup od pečene gline koji se vozi u kolima među željeznim ćupovima…”
Tako i Hrvati, kao glineni ćupovi među željeznim ćupovima.

Zašto se Hrvati ponašaju iracionalno, zašto se ne odupru neprijateljima, i unutrašnjim i vanjskim, nitko ne zna? Je li to uvjetovano stoljetnim robstvom i sluganskim mentalitetom, ili je posljedica katoličke ideologije gdje su Hrvati stoljećima Vatikanu služili kao odskočna daska na Balkan, u unijaćenju Srba, ili je možda V.Šešelj u pravu da su Hrvati izginuli u borbi s Turcima osmanlijama?

Već 17 godina je prošlo od “neovisnosti” a Hrvati nemaju ni jednu HRVATSKU političku stranku, nijedne HRVATSKE novine, radio ili televizijsku postaju. Nisu napisali ni jedan značajan hrvatski rječnik (to su prepustili srbocionistu Goldštajnu) nit dvojezični rječnik. Razjedinjeni više nego ikada.

Dopuštaju da im se srbočetnici i komunistički hrvatski odpadak ruga od jezika, povijesti, strašnih žrtava koje su im počinili oni – Srbi, četnici, partizani, komunisti…

Zašto, zašto, zašto????

Josip H. Nikšić


Zagreb, 10.12.2008

IZVAN PROSTORA I VREMENA

Đapić, loš snob

Pravi snob je onaj koji se ne usudi priznati da se dosađuje kada se dosađuje, niti pokazati da se zabavlja kada se zabavlja, pisao je Paul Valery. Takvi tipovi idu na operne i ine premijere, koncerte, i pažljivo gledaju kada treba zapljeskati, jer ne razumiju ništa od gledanog, slušanog. Iako se tijekom “eventa” bezgranično dosađuju, na kraju redovito najduže plješću na “bis”, istovremeno moleći Boga da se to ne dogodi i produži njihovu skrivenu patnju. Jednako tako, isti taj snob bi, poput Mamića, na zvuke pjesme nekog Mile Kitića i ansambla “Južni vetar”, najradije razderao košulju i oblijepio čela “muzičara” svojim hračcima s petsto eura, ali ga je neizmjerno strah priznati ili pokazati da ga to istinski zabavlja. Teološki gledajući, zlo je na svijet došlo uslijed snobovskog poriva. Adam i Eva bili su prvi snobovi koji su istjerani iz raja jer su željeli biti ono što nisu, uzvišena bića, bogovi, “plemstvo”, a bili su “skuhani” iz prostog gliba zemaljskog s rebarcem kao prilogom. Otada, kao oblik istočnoga grijeha, u svakom čovjeku čuči snobovska napast.

Natprosječan Hrvat

No snobovi nisu nužno negativni društveni fenomen. Relja Bašić (koliko se sjećam) napravio je davno apologiju snobova tvrdeći kako bez njih umjetnost ne bi opstala. Oni čine dobar dio premijerne publike, oni kupuju umjetnička djela, stvaraju zaklade, u zamjenu za pristup miljeu koji im omogućava prikazati se i sebi i drugima onim što nisu. To su snobovi koji sami financiraju vlastitu društvenu iluziju, mahom buržuji ili homo novusi u tranzicijskim zemljama kojima u dnevnoj sobi visi Džamonja, a u spavaćoj poster Jelene Karleuše. Dakle, dobri, društveno korisni snobovi o svom trošku. U tranzicijskim zemljama, i Hrvatskoj, snobizam doživljava mutaciju uslijed koje se tradicionalni snob sve više promeće u “džetsetera”, sponzorušu ili sponzoraša, koji na konto raznih “usluga” moćnim lovatorima grade vlastiti društveni ili financijski uspon. Anto Đapić rodom je iz Čaprazlija u BiH. (Volim tu zemlju i taj kraj. I moji su “odozdol”, iz Prisoja.) Gledajući njegovu biografiju, ona je u jednom jako nalik onoj Račanovoj: Đapić se u životu nikada ničim nije bavio, osim politikom. Akademska karijera mu je također toliko oskudna da čak ni magisterij nije uspio “korektno” prepisati. Znanje stranih jezika u rangu s Mesićevim. U svemu je prosječan ili ispodprosječan. Ali zato je imovinom teškom puuuno milijuna kuna natprosječan Hrvat. Pače, Hrvatina! U desetljeće i “kusur” bavljenja politikom stekao je imetak kakav mnogi obrazovaniji, kvalitetniji, i stručniji ljudi od njega neće stotinama godina.

Mutacija

U subotu je, prije željenog preuzimanja gradonačelničke funkcije, otputovao na odmor na Sejšele, kako bi tamo ostavljao u Osijeku i RH teškom mukom zarađeni novac. Prošle godine odmarao se u Dubaiju, početkom ove na Maldivima. Hrvatski Jadran nije za “džetsetera” njegovog ranga. Čaprazlije su mutirale u Dubai, Maldive... Nije problem što je Đapić loš političar, “profesionalni Hrvat”, dvojben čovjek, koji je uništio nekoć obećavajuću stranku, kao ni to što je takav tip utočište našao u Osijeku kao slamci spasa. Ima jedan novi problem: on je i loš snob, “džetseter”, politička inačica vječite “sponzoruše”, kakvu ni Relja Bašić ne bi mogao “opravdati”. Nad tom lošom snobovštinom Osijeka, čini se, lebdi Bilošev duh. Nevidljiv, neuhvatljiv, zagonetan, ali moćan.

Ivica Šola


Plan i program

Sotona govori svojim pomoćnicima:

"Ne možemo zabraniti kršćanima odlaziti u crkvu.
Ne možemo im uzeti Bibliju i zabraniti da upoznaju istinu.
Ne možemo ih odvojiti od biblijskih vrijednosti, kojima su generacije kršćana odane, zato moramo učiniti nešto drugo.

Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom.

Kada imaju iskren i pouzdan odnos s Kristom, onda je naša moć slomljena.

Zato, pustimo ih da odlaze u crkvu, ne uzimajmo im njihov konzervativni stil života, ali se usmjerimo na njihovo vrijeme, da nemaju vremena za blizak i iskren odnos s Isusom Kristom.

Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći.

Moramo po čitav dan biti u njihovoj blizini kako bi im onemogućili ostvarenje tog i takvog odnosa."

"Kako ćemo to učiniti?" pitali su sotonini pomoćnici.

"Zabavite ih životnim sitnicama, koristeći različite efektne trikove, kako bi okupirali njihove misli." odgovorio je sotona.

"Učinite im primamljivim trošenje, trošenje, trošenje, a zatim pozajmljivanje, pozajmljivanje, pozajmljivanje.
Preplavite njihove poštanske sandučiće reklamnim materijalima, letcima, narudžbenicama i ponudama različitih besplatnih materijala, nudite im razne usluge i lažne nade.

Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu.

Uvjerite žene kako je bolje ne imati djece, kako bi imale vremena za puno radno vrijeme i izgrađivanje svoje karijere, koja je važnija od obitelji.
Neka muževi rade šest, bolje sedam dana u tjednu, deset a možda i dvanaest sati, kako bi mogli zadovoljiti svoj životni stil.

Zabranite roditeljima provoditi vrijeme s djecom.
Tako će se njihove obitelji početi raspadati.
Dom neće više biti oaza usred stresa od svakodnevnih briga. Razdražujte njihova osjetila, kako ne bi mogli čuti tihi Božji glas i razmišljati o Božjoj Riječi.
Navikavajte ih na stalno uključen radio, slušanje glazbe kad god su u automobilu.

Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video player ili računalo.

Neka u svim trgovinama i restoranima svira glasna glazba.
To će zaglušiti njihove misli pa neće biti sposobni saslušati jedan drugoga i razbit će njihovo međusobno i njihovo jedinstvo s Isusom.

Ne zaboravite njihove noćne ormariće popuniti novinama i časopisima.
Bombardirajte njihove misli novostima 24 sata dnevno.

Pobrinite se za njihove vikende. Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne koje dolaze.

Nemojte im dopustiti otići u prirodu na odmor, kako bi se divili prirodnim ljepotama i Tvorcu te prirode.

Dajte im kruha i igara.
Pripremite im hranu za oči.
Neka im filmovi budu glavna zanimacija, razdražujte njihova osjetila.
I kada budu na odmoru ne dajte im mira.
Pošaljite ih na egzotična mjesta, zabavne parkove... samo neka se zabavljaju...
Kada se sastanu, servirajte im malo spletki i svjetskih tračeva, zasvirajte im malo na osjećaje i živce a iznad svega nemojte im dopustiti da svoju snagu crpe iz Božje Riječi.

Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja.

Ostavite ih da budu dio programa duhovnog nastojanja.
Što više, to bolje. Prepunite njihove živote velikim mnoštvom dobrih razloga protiv trošenja vremena na molitvu i prilike da se proučava Božja Riječ.

Uskoro će se truditi vlastitom snagom, žrtvovat će i svoje obitelji i zdravlje zbog lažnih razloga."

Sotonini suradnici su otišli ispunjavati svoje zadatke - djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo, s jedne akcije u drugu, s jednog sastanka na drugi, tamo i ovamo.

Je li sotonin plan dobar - prosudi…


U Hrvatskoj, očito, nema nikakve krize, nema zime!?

U tjedan dana «Tuđmanov» će se samolet (ruski se zrakoplov kaže «samoljot», zašto ne bi mi mogli reći «samolet»!) dva puta vozikati-lepršati svojim krilcima preko Velike bare u smjeru Velike jabuke. Dakle, kada svi stanovnici moraju «stezati kajiš», Veliki vođa i Naočiti Ivo se prave Toše i lepršaju preko Velike bare trošeći šolde kojih nema. Baš dobro!

Prvo će samoletom lepršati Veliki vođa, vitez-maher iz Gajeve i ljubimac seksulano frustriranih Hrvatica u godinama, koji će predsjedati Vijeću sigurnosti. Tema će biti terorizam. Velikog vođu brine terorizam i nesigurnost u svijetu, i predložit će nove mjere za rat protiv terorizma i za povećanje sigurnost u svijetu – Veliki vođa je predstavnik Hrvatske, značajnog saveznika USA u Antiterorističkoj koaliciji. Uz bok Velikog vođe, dok bude grmio s govornice UN, stajat će stameno Neven Ju'hica, Pjesnik, ponosan što obojica dolaze iz naroda «tisućljetne kulture.»

Ejvalah!

Kada Veliki vođa, posljednji predsjednik SFRJ, to riješi, mislim to «terorističko burgijanje», problema za njegovu Dolinu banana ne će biti. Nema krize, nema zime! Jok, more!

Nakon što se ohlade motori na Tuđmanovom samoletu, odmah se griju i veselo bruje natrag prema Bananalandu, po Vergerovog (to je onaj Francuz, veliki gubernator Bananije, koji govori engleski) haus-majstora i sajdžiju, Naočitog Ivu.

Naočiti Ivo, bivši intendant seoskog kazališta i stručnjak za satove, predsjedat će uz zatravljenog Pjesnika Ju'hicu, sjednici Vijeća glede problema «piratstva u Adenskom zaljevu» gdje osiromašeni somalski ribari oduzimaju (samo mali dio) imperijalistima ono što su im ovi «legalno» oduzeli.

Da čovjek ne povjeruje vlastitim očima i ušima: Hrvatski vrh se brine za terorizam u Iraku i Afganistanu (kojeg su izazvali i potakli Amerikanci) i za «Somalske gusare»? Država je pred bankrotom, stanovništvo u panici i strahu između krvožednih komunista i nesposobnih hadezeovskih političara ne zna što će. Oni se razmeću s problemima terorizma i somalskih gusara. Je li to normalno? Potpuno izokrenuta stvarnost.
Ejvalah!

Da postoji ona Matoševa Bara, iz pjesme «Čkomi Bara», jamačno bi se Bara pitala: a što je s «Markovim konacima»? Zašto se Vlada Bananije, to jest Veliki vođa i Naočiti vođa, ne brine o Markovim konacima? Nije fair! Terorizam u amerikaniziranom i globaliziranom svijetu i gusarstvo, za Hrvate su od manjeg značaja od Markovih konaka.

Smiješni čelnici ovog otužnog kraja i naroda podsjećaju me na tzv «Kafkine vrane».

Češki književnik njemačkog jezika i židovske krvi i pameti, jednom je negdje napisao ovu kabalističku prispodobu, koju donosim prema sjećanju:

Na jednoj grani sjede dvije vrane i čohaju kljunovima crno perje. Iznebuha će jedna vrana:

«Znaš ti, kada bi ja htjela, da ja samo zalepetam svojim krilima, palo bi Nebo! Tolika je moja moć»
«Tja» - reče zamišljeno druga vrana, sveudilj čohajući perje, - «moguće, sve je danas moguće.
Samo je problem u tomu što Nebo ne zna da ti uopće postojiš i zbog toga ne može ni pasti».

Zna li Usama bin-Laden i znaju li somalski gusari da postoje dvije Hrvatske vrane, Veliki vođa i Naočiti Ivo, koje nesnosno lepeću krilima i grakću da ih se čuje?? Nu, nitko ih ne čuje, a još manje vidi! Nitko za njih ne zna da postoje.
Jamačno ne znaju ni «teroristi» ni «gusari» da oni postoje.
A u trenutcima krize (katastrofe) iz koje se bananija ne će izvući, televizijski dnevnik tzv. HRT u subotu 6. decembra u 12 časova počinje vijestima kako su Ameri lansirali raketu koja u letu obara napadačke (iranske, ruske, moldavske, goranske /Goranci s Šar planine/ itd.) rakete??? To je trajalo gotovo 3 minute! Eto, sada Hrvatska može odahnuti, njihova saveznička država (izjava "ministra" KaraJove/Marka u razgovoru s Bratkeom, velikim bijelim nožem iz Fort Apačea) ima moćno oružje da zaustavi te mrske Irance, koji se ne briju svaki dan i ne nose kravatu, "hrvatski brend". To je ludilo u zadnjoj fazi?

I za kraj, na svojem radiju i televiziji već Vrane reklamiraju kako kasne plaće Saboru i državnim dužnosnicima (vapi novinarka na radiju: i predsjedniku Mesiću kasni plaća; mora da je «ušao u minus» da ode u New York!?), to je poruka "rajinu": ne nadajte se ni vi skoro plaćama! Sretan Božić i Nova godina!

Ejvalah!

Dr. Marko Obućina, Konjsko Brdo


U Zagrebu, uz Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 2008.

PRAVO NA ŽIVOT OD ZAČEĆA - TEMELJNO LJUDSKO PRAVO

U današnjem svijetu puno se govori, raspravlja i piše o svim mogućim ljudskim pravima, a s druge strane, svi smo svjedoci kako se i najviše krše ta ista ljudska prava. To se događa, kao što vidimo, zbog materijalističkih i hedonističkih interesa moćnih pojedinaca, grupa i moćnih država svijeta. No, najžalosnije je to da čak i oni koji su gaženi od jačih, i sami gaze slabije od sebe. Ljudska civilizacija se pretvara u džunglu, u kojoj svatko gleda i nastoji ostvariti svoje interese. Kako su interesi nužno različiti, naravno da su sukobi neminovni. Moralne, duhovne i kulturne vrijednosti, pravedan gospodarski poredak, na temeljima ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za čovječanstvo, ne uzimaju se u obzir, te u tom kaosu interesa i sam opstanak čovječanstva sve više dolazi u pitanje.

Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"

Često se govori o ljudskim pravima već rođenih, osobito odraslih i moćnih, koja su i naznačena u mnogim deklaracijama, a i formalno zaštićena pozitivnim državnim zakonima mnogih zemalja. No, najveći je problem što je tobožnja zakonska zaštita i tih ljudskih prava zapravo zgrada bez temelja. Tim zakonima se ne štiti temeljno naravno ljudsko pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića, od samog začeća do prirodne smrti. Na žalost, ne samo da se zakonski ne štite, nego su u više od tri četvrtine takozvanih "naprednih" zemalja svijeta donešeni takozvani zakoni kojima se izravno, po zakonima, a zapravo perverzijama zakona, potiru najvažniji temeljni univerzalni moralni principi, i masovno se uništavaju, još prije rođenja, tolika ljudska bića, a time i budućnost dotičnih naroda, kao i čovječanstva. Na najveću sramotu tobože civiliziranog ljudskog društva XX i XXI stoljeća, radi se o svojevrsnim "rasnim zakonima" za umorstva određene grupacije ljudi, prema dobi života, i to, na žalost, najnemoćnijih, najnedužnijih i najperspektivnijih. Dakle, nema nikakve šanse da se održi zgrada ljudskih prava već rođenih, odraslih i staraca, ako se tako drastično izbijaju temelji tih istih ljudskih prava, za koja se tobože zalažemo.

Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.

Na žalost, i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, sljedbenici zločinaca se ne stide, već slave i brane zločince, kao što provode i nepravdu nad hrvatskim braniteljima, koji su obranili Hrvatsku od strašne agresije, a sada provode nad njima teror, optužujući ih za sve moguće i nemoguće zločine i pretvarajući pobjedničku hrvatsku vojsku u zločinačku, a hrvatske branitelje u ratne zločince, dok za strašne zločine nad hrvatskim narodom u vrijeme obrambenog Domovinskog rata gotovo nitko ne odgovara, kao ni za one nakon Drugog svjetskog rata. Tako izgleda da nije zločin činiti zločine nad Hrvatima.

Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Primjerice, u našoj hrvatskoj državi, koju smo toliko dugo čekali, željeli, i za koju smo i tolike žrtve podnijeli, pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima.

Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece, kao što ni borci za pravdu ne mogu privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom agresije, u vrijeme Domovinskog rata.

Stoga sve borce za ljudska prava, kao i sve humane ljude, pozivamo da zajednički najodlučnije povedemo borbu za ostvarenje prava na život, u cjelokupnom njegovu naravnom trajanju, kako bi se na tim temeljima izborili za sva ostala osobna i skupna ljudska prava.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 3. 12. 2008.

MALENI OBAMA JE SPAŠEN, A OSTALI "OBAME" NA MILOST I NEMILOST!

Barrack Hussein Obama, političar u svojim najboljim godinama, sredini petog desetljeća, pobijedio je, početkom studenog 2008. godine, na predsjedničkim izborima u SAD-u, kao kandidat Demokratske stranke.

S obzirom na financijsku i gospodarsku krizu u SAD-u, koja se prelijeva na cijeli nepravedno globalizirani svijet, za te predsjedničke izbore vladao je veliki interes birača u SAD-u, a i ljudi u svim drugim zemljama.

Sa zanimanjem sam pratila i utrku za izbor predsjedničkog kandidata same Demokratske stranke, između Barracka Obame i Hillary Clinton, te sam, iako mi je Obama bio interesantan i simpatičan, mislila da će pobijediti iskusnija i poznatija političarka Hillary Clinton. No, to se nije dogodilo, jer izgleda da su i u SAD-u veće predrasude prema ženama kao vrhunskim političarkama, nego što su rasne predrasude. Iako mi je, naravno, drago što sve više nestaju rasne predrasude, žao mi je što i dalje postoje predrasude prema ženama u javnim poslovima. Osobno nisam željela za predsjednika SAD-a ni jedno od njih, najviše iz razloga što su se u travnju 2008. godine, na Forumu o politici i religiji u Pennsylvaniji, odgovarajući na više životno važnih pitanja, oboje izjasnili da su, glede oduzimanja života nerođene djece, oboje za takozvanu slobodu izbora, kako ja kažem nedovoljno svjesne, nepoučene, prestrašene, osamljene, same sebi prepuštene i često nagovorene majke, koja nosi začeto dijete, iako su u isto vrijeme i Barrack Obama i Hillary Clinton rekli da su istinski vjernici kršćani. Time su za mene, kao i za svakog razumnog čovjeka koji dublje razmišlja i poštuje temeljne moralne vrjednote, dokazali da nisu za bilo koje vodeće dužnosti, a kamoli za dužnost predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, zemlje koja ima značajan utjecaj na sudbinu cijeloga čovječanstva.

Naime, apsurdno je za svakoga čovjeka koji imalo uvažava svoju savjest, a posebno kršćanina, da ne bi bio na prvome mjestu za zaštitu najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, od začeća do naravne smrti, koja se sama ne mogu za sebe brinuti, niti se mogu obraniti.

Pitam, kako se može imati povjerenje u takve nepromišljene ili licemjerne ljude, isto tako i na svim drugim područjima društvenog života. Vezano za predsjedničke izbore u SAD-u, bila sam za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke Johna McCaina, koji je zreo, mudar, moralan i iskusan čovjek i političar, heroj rata protiv zločinačkog komunizma, otac troje rođene i troje posvojene djece, te opredijeljen za zaštitu svakog nemoćnog i nedužnog ljudskog bića i njegovo temeljno ljudsko pravo, pravo na život. Također sam bila i za njegovu dopredsjedničku kandidatkinju, Sarah Palin, majku petero djece, posebno najmlađeg djeteta, s Dawnovim sindromom, koje je s ljubavlju prihvatila iako je znala da će se takvo roditi. Prihvatila je, s velikom odgovornošću i slučajnu, neočekivanu trudnoću svoje 17-godišnje kćeri, još učenice. Znala je da jedan novonastali ljudski život vrijedi daleko više nego što znače sve ljudske predrasude i da nema poteškoća koje se ne bi mogle za taj život podnijeti.

Znači, radilo se o osobama koje poštuju iznad svega moralne vrjednote i koje su spremne za te vrijednosti sve žrtvovati!

No, žalosna je činjenica da su među američkim glasačima prevladali oni koji nisu cijenili te vrijednosti, a dobro je i pozitivno da je ipak gotovo polovica građana SAD-a, ipak na čelu države željela vidjeti upravo Johna McCaina i Sarah Palin. To znači da se i dalje uporno, uz Božju pomoć, treba boriti da ljudi shvate ono što je za njih najbolje i što ima pravu budućnost.

Veliki apsurd

Nevjerojatna, a istinita je upravo činjenica da sadašnji izabrani predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barrack Obama, prema njegovim životnim stavovima, kao i stavovima onih koji su ga birali, ne bi trebao biti na životu, jer bi bio osuđen na odstrjel prije rođenja.

Naime, sam je rekao, u tijeku svoje kampanje, osvrćući se na trudnoću 17-godišnje kćeri Sarah Palin, da je i njega njegova majka rodila kada joj je bilo 17 godina. To znači da ga je zanijela kao učenica sa 16 godina, i to još sa strancem, studentom, crncem, ljutiti i zločesti bi rekli "crnčugom", iz Kenije. Uz to, po zakonima mnogih zemalja, pa vjerujem i SAD-a, spolni odnos između zrele i maloljetne osobe je kazneno djelo zavođenja, odnosno silovanja.

Razmislimo samo što bi u toj situaciji reklo 99,9% onih koji su općenito za "slobodu izbora", a posebno se, po njima, zna što treba raditi ako je u pitanju maloljetna bijela učenica koja je zanijela sa crncem. Vjerojatno samo zahvaleći čestitim roditeljima te maloljetne djevojke, tj. baki i djedu Barracka Obame, on je, hvala Bogu, spašen, i eto od njega sada imama predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Interesantno je, također, da bi svi oni glasači koji nisu bili za Obamu kao predsjednika, bili za njegov život prije rođenja, dok oni koji su bili za njega kao predsjednika to ne bi bili.

Poznat je u povijesti još jedan takav "Obama", rođen u Limi u Čileu 1579. godine, kao posljedica silovanja urođenice Indijanke od strane španjolskog vojnika. To dijete je kasnije postalo redovnik dominikanac. Činio je silna dobrotvorna djela u svojoj zemlji, te postao svetac katoličke crkve, sv. Martin iz Porresa. Dakle, Barrack Obama, umjesto da bude sretan što je se rodio, što mu je Bog dao tolike dobre osobine i talente, te dobre uvjete za svoj razvitak i napredak, što ima obitelj, krasnu suprugu i dvije prekrasne djevojčice, i što je čak postao predsjednik velike i moćne države, i da, i zbog svoga primjera, brani život svih sebi sličnih i drugih potencijalnih predsjednika, svetaca, znanstvenika i svih drugih, makar običnih vrijednih ljudi, potrebnih svijetu, te da se bori, kao čovjek i kao predsjednik SAD-a za uvjete života, odgoja i mogućnost napretka svih ljudi u svojoj državi i u cijelome svijetu, on, kao i mnogi drugi, ide linijom manjega otpora, povlađuje niskim prohtjevima i strastima nepromišljenih ljudi, radi njihovih glasova, kakav mentalitet cijelo čovječanstvo vodi u kaos i propast.

Barrack Obama je napisao i knjigu "Odvažnost nade", koja je i kod nas prevedena. Vjerojatno nije čuo za onu našu poslovicu "Zlo raditi, a dobru se nadati - nikad!". To se naravno ne odnosi samo na njega, nego važi i za sve ljude i cijelo čovječanstvo.

Zar može biti nade dok se u tri četvrtine zemalja svijeta, posebno u zapadnim bogatim zemljama, nažalost najviše tradicionalno kršćanskim, zakonitim putem ubijaju najnemoćniji i najnedužniji, a toliko perspektivni ljudski životi, potencijalni predsjednici i sveci, i dok se u jednoj Kini, tobože naprednoj, čak prisiljava majke da ubijaju svoju djecu ako začnu više od jednoga, dok ih se progoni trudne kao divlje zvijeri i tjera u lisicama na stolce za prisilne zločine ubijanja njihove začete djece? Zar je onda čudo da se bespomoćne starce želi ubijati eutanazijom, da to zlo u sve više zemalja postaje legalno i da se stariji ljudi boje otići u bolnicu?

Još je prije 40-ak godina veliki američki kršćanski propovjednik Graham Greene, koji je putovao po cijelome svijetu, pa je bio i u Zagrebu, mislim 1967. godine, govorio: "Ako Bog ne kazni Ameriku, morao bi se ispričati Sodomi i Gomori!", a danas je stanje daleko gore, i u Americi i u cijelome svijetu! Uz takvo nemoralno i neodgovorno ponašanje ljudi nema mjesta nadi u rješenje krize i spas čovječanstva.

Zato bi bilo puno značajnije i bolje da je Barrack Obama, kao predsjednik SAD-a, uz druge političke i duhovne vođe svijeta, digao svoj glas, s ljubavlju, za zaštitu nerođenih ljudskih života, zaštitu svih nemoćnih i zaštitu moralnih vrjednota, te napisao knjigu "Odvažnost obraćenja" i ukazao, svojim primjerom i svjedočenjem, da će se svi problemi u SAD-u, kao i u cijelom svijetu, riješiti kad se ljudi istinski vrate Bogu i njegovim zakonima!
Počnimo svi od sebe i budimo primjer odvažnosti za druge!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Navik on živi ki zgine pošteno!


Pretodne početne stranice:

Arhiva

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2009. Sva prava pridržana