HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:


Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić


DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA
RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA
Kolodvorska 3, 42000 Varaždin, telefon 098 9619315

Osobni predmeti žrtava omogućit će lakšu identifikaciju ubijenih

Početkom mjeseca ožujka 2009. godine radnici varaždinske Vodogradnje su kod rekonstrukcije zaštitnog nasipa, sagrađenog početkom prošlog stoljeća za obranu od poplava međimurskih sela kojima je za većeg vodostaja prijetile vodenih bujica koje su se izlijevale iz rijeke Drave, pronašli su na više mjesta ljudske kosti koje, prema podacima Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, pripadaju žrtvama partizansko-komunističkog terora koje su iz smjera grada Varaždina potkraj lipnja 1945. godine u za vrijeme rata iskopane rovove pokapali žrtve koje su ubijali u masovnim noćnim likvidacijama.

Kako bi se s posmrtnim ostacima postupilo na civilizacijski i u skladu s prihvaćenim deklaracijama, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481, i donesenoj deklaraciji, Sabora Republike Hrvatske, petak 3. lipnja 2006 godine, o osudi zločina počinjenih za totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990. godine. U kojoj se između ostalog, ističe - Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje, a u točci 11 se ističe: "Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj Europi i svijetu"

Pošto u Društvu smatraju da žrtve iz grobišta u Gornjem Hrašćanu zaslužuju barem pravo na dostojan pokop, a obitelji stradalih imaju pravo saznati mjesto gdje su im poubijani rođaci poubijani zahtijevamo ekshumaciji i dostojan pokop za u rov pokopane. Zahtjev za ekshumaciju nasipa, odnosno grobišta u Hrašćanu poslan je na adresu Vlade i Sabora Republike Hrvatske, Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Trg hrvatskih velikana u Zagrebu, Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Ministarstvu pravosuđa, Dežmanova ulica 6 u Zagrebu, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u Zagrebu, Županiojskom državnom odvjetništvu u Čakovcu te Izaslanstvu Hrvatskog sabora pri Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, a informacija o odaslanom zahtjevu proslijeđena je Društvu za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane, s kojim već nekoliko godina uspješno surađuje, koje je između ostalog, podiglo spomen kapelice na grobištima u Kočevskom rogu i nedaleko rudnika i grobišta Barbarin rov kod Laškog. U odaslanom zahtjevu se ističe - piše:

Zahtjev za ekshumaciju grobišta "Sep" u Gornjem Hrašćanu i dostojan ukop likvidiranih žrtava

Zastrašujući prizori nedavno otvorenog grobišta Huda jama kod rudnika "Barbarin rov" nedaleko Laškog u Sloveniji zgrozila je sav civilizacijski svijet.

Nekako u tišini tog zastrašujućeg otkrića prošlo je iskapanje ljudskih kostiju, do kojih se došlo u četvrtak 5. ožujka, i narednih dana, kod rekonstrukcije zaštitnog nasipa koji je u prošlosti štitio stanovnike Gornjeg Hrašćana, Pušćina, Trnovca i ostalih mjesta u Međimurju od izlijevanja rijeke Drave. Naime kod odstranjivanja dijela nasipa, oko 200 metara, kod njegove rekonstrukcije i spajanja na stari dio na četiri mjesta su se tog četvrtka iskopale ljudske kosti. Obaviještena je policija i radovi su privremeno zaustavljeni, nešto zbog otkrića, a dijelom i zbog kiše koja je cijelo jutro padala i ispirala tek iskopane kosti.

Na vijest da su se na lokaciji nasipa pronašle kosti, a znajući prema izjavama svjedoka da su na tom mjestu u poratnim razdoblju Drugog svjetskog rata, potkraj mjeseca lipnja vlasti iz smjera Varaždina, u noćnim satima dovodile i ubijale ljude, lokaciju su obišli i članovi Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava koji su 2001. godine u spomen na žrtve tu postavili 6 m visok spomen križ. Tako su oko 12 sati grobište posjetili Stjepan Jovan, Josip Kolarić i Franjo Talan, članovi Društva, a u obilasku lokacija iskopanih kostiju bio je i Alfred Obranić, predsjednik središnjice Hrvatskog društva političkih zatvorenika iz Zagreba i voditelj gradilišta Josip Domitar. O pronalasku smo izvijestili medije, a Josip Kolarić, predsjednik podružnice Društva za Međimursku županiju, kao najbliži stratištu preuzeo je obvezu češćeg obilaska "nalazišta" i izvješćivanja ostalog članstva o eventualno novom otkriću i situaciji na nasipu i gradilištu.

U petak. 6. ožujka radovi se nastavljaju, a u nedjelju romska djeca iz naselja Parag, koji je u sastavu naselja Trnovec, pronalaze ljudske kosti u zemlji koja je dovezena s nasipa. Stariji Romi o nalazu su obavijestili policiju koja je pronađene kosti odvela na patologiju Županjske bolnice u Čakovcu. U ponedjeljak ujutro, 9. ožujka radovi su nastavljeni. Grobište obilazi Josip Kolarić i primjećuje iskopane ljudske kosti koje su se nalazile u iskopanom jarku, sa sjeverne strane nasipa, na koji su kamioni izvođača radova već bili spremni istovariti dopremljeni šljunak. Kolarić je alarmirao policiju i Županijsko državno odvjetništvo i zatražio da se pronađene kosti ne zatrpavaju i traži da se radovi obustave.

Nakon toga na grobište "gradilište", dolazi policija i osoba iz pogrebne službe koja je kosti pokupila i odvezla. Radovi se nastavljaju, ali se ponovo pronalaze kosti te Kolarić, ponovno zove policiju i Županijsko državno odvjetništvo te se konačno, nakon pet dana zaustavljaju radovi, obilježava se lokacija koju čuva policija.

Kako su uz pronađene kosti nađeni i razni predmeti, žlice, češalj, prsten, kao i ostaci cipele za očekivati je da bi neki od predmeta mogli prepoznati i članovi obitelji i tako pomoći u identifikaciji. Zbog toga tražimo od Vlade i Sabora, i svih mjerodavnih institucija da se lokacija grobišta "Sep" u Gornjem Hrašćanu istraži i žrtve ekshumiraju i dostojno pokopaju.

Zahvaljujemo na razumijevanju!
Molimo da nas izvijestite o učinjenom.
U Varaždinu 12. ožujka 2009. godine

Za Društvo za obilježavanje grobišta
Franjo Talan, predsjednik Društva


Podsjetnik

OSVRT NA ANALIZU DAVORA DOMAZETA LOŠE

Poštovani gospodine Domazet!

Zahvaljujući Vam na Vašem velikom doprinosu u Domovinskom ratu, kao i na dostojanstvenom držanju u nevoljama za hrvatske branitelje i hrvatski narod, u destruktivnim događanjima nakon naše pobjede u tome ratu, mogu reći da se uglavnom slažem sa Vašim analizama tih događanja, u globalnom smislu, no nešto bitno me je iziritiralo u ovoj analizi rečenoj u naslovu.

Naime, mislim da Vama nije potrebno prihvaćati sve sotonske klevete i megalomanske laži na NDH i njezine branitelje i uz njih na veliki dio hrvatskoga naroda, koji su na prevaru od strane Engleza, protivno svim međunarodnim konvencijama, predani svojim neprijateljima, te onako tragično završili, ne u borbama protiv takozvanih antifašista, nego u miru nakon rata, na Križnim putevima i diljem hrvatske domovine, na najzločinačkiji način.

Vi i toliki drugi, kao pošteni Hrvati, ako se ne usuđujete braniti te milijunske žrtve hrvatskoga naroda, gotovo iz svake obitelji, od 1918. do 1990. godine, mogli biste bar o njima šutjeti.

Mislim da je najveća uvreda za pravdu i istinu i vrlo nemoralno, te žrtve nazivati zločincima i uspoređivati ih te izjednačavati sa istinskim zločincima na drugoj strani, koji su mrzili sve što je hrvatsko, a žrtve o kojima govorimo voljele su Hrvatsku i branile je od zločinaca, maksimalno koliko su mogli.

Vi, koji se u to vrijeme niste ni rodili, otkuda možete znati da je u NDH bio zločinački režim, koji je činio zločine? Ja sam u to vrijeme bila malo dijete i puno se toga sjećam, puno sam slušala od dobronamjernih ljudi i puno sam o tome razmišljala i pročitala. Vi ste također o tome čitali, ali izgleda samo laži i klevete. S obzirom na Vašu izobrazbu u jugoarmiji, to nije ni čudo!

Vi kažete da mi trebamo izaći iz te endehazijske i komunističke povijesti, a samo se koncentrirati na pobjedu u Domovinskom ratu! Moje je mišljenje da mi ne možemo izaći iz povijesti koja se dogodila, jer naša povijest ne počinje od Domovinskog rata, ali da možemo i moramo razlučivati laž od istine. Nama ništa neće pomoći ako mi o jednome razdoblju hrvatske povijesti prihvatimo sve laži od strane neprijatelja, a o drugom, primjerice Domovinskom ratu, koji se iz istih razloga kleveće i blati, ne prihvatimo te laži.

Kako će nove generacije to razlučiti ako neprijatelji, kao što su počeli, nastave i dalje na isti način? Kako vidimo, oni to i čine! Smatram da su među takvima svakako, kako Vi kažete, ti "gospodari kaosa" i "upravitelji krize" u Hrvatskoj, iz onih Vaših navedenih razloga. Oni sigurno neće odustati ako mi budemo prihvaćali jedne megalomanske laži, a ne prihvaćali isto takve druge.
Mislim da bi bar bilo poštenije da ne prihvaćamo ni jedne ni druge laži, već da dosljedno branimo istinu, u svakoj prilici i na svaki način, bez obzira na posljedice, jer će nas samo istina osloboditi i donijeti nam unutarnji mir i slobodu, a što je i najvažnije za svakog poštenog čovjeka!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Podsjetnik na ono što se događalo prije Hudove jame...
http://domovina.110mb.com

U SELU PLOŠNIKU NAPRAVILI SU ČETNICI-KOMUNISTI KLAONICU DJECE

U poviesti čovječanstva sigurno bezprimjeran zločin počinili su četnici-komunisti u selu Plošniku, kotar Rogatica.
Bilo je to početkom veljače 1942.

Ušavši u ovo selo četnici-komunisti ubijali su na najgrozniji način, većinom nožem, ne samo odrasle Hrvate muslimane, nego su načinili pravu klaonicu djece.

O tome postoje brojni svjedoci. Dana 11. veljače 1942. došao je u zapovjedničtvo Vojne krajine u Sarajevo Hadži Omer Hadžić, sin pokojnog Hadži Ibrahima, Hrvat musliman, star 64. godine iz Košutice, kotar Rogatica, koji je u zapisnik dao ovaj izkaz:

"Kada su odmetnici na 2. veljače 1942. navalili i zapucali na selo Košutica, narod je iz njega pobjegao glavom bez obzira. Svatko je krenuo kud je mislio da će izbjeći neprijateljskom kuršumu. Vidio sam kak su neprijatelji susreli mnoge grupe i vratili ih od stare i nove ceste. Ja sam s jednom svojom nevjestom krenuo oko jednog humka i sklonuo se u Luburuč-polje, gdje sam se susreo s ostalim bjeguncima, a odavde smo šumom Kratelje došli u Knežinu. Mnogi su bjegunci bili natjerani u tjesnac između Rosovače i sela Vidrića, gdje je na njih otvorena užasna pušćana vatra. I tu su mnogi izginuli. U Knežinu nas je došlo oko tri tisuće bjegunaca, s kojima sam ostao do 6. veljače o.g. i sutradan krenuo saonicama do Podromanije, a odavle u Sarajevo. U selo Košuticu pobjeglo je sve što je ostalo na životu iz sela Oškoplje, Čukojevići, Kusturiće, Kalimanići, Babija, Rađevići, Točionici, Dindići i Plošnik, koja su sela odmetnici popalili i absolutno opljačkali. Sviet koji je iz tih sela pobjegao, jesu samo žene i ženska djeca. S njima je svima moglo biti najviše troje do četvero mužke djece. Kod mene je bilo oko 60 bjegunaca. Pričale su mi te žene, da su jedne večeri vidjele kako su jednom doveli u selu Plošniku 27 mužke djece i kako ih je jedan od odmetnika onako stojeći stavljao na svoje koljeno i klao, dok su drugi tu djecu držali za noge i ruke, a izvršilac je u to vrieme stavivši glavu djeteta na svoju lievu nadkoljenicu hvatao diete lievom rukom za bradicu, a desnom klao. Ove su mi žene pričale još i durga čuda i zulume, izvršene nad našim svietom, koje nisu od suza i grčevitog plača mogle ni izpričati.

Napried su navedene moje rieči i pripravan sam po potrebi na njih i zakletvu položiti."

Hadžiomer Hadžić, v.r.

Perovođa Mila Mihaljević

Iz ovog izvješća vidimo, da su četnici-komunisti napali sela Oškoplje, Čukojevići, Kusturiće, Kalimaniće, Babiju, Rađeviće, Točionice i Dindiće i opljačkali sva ova sela, a zatim ih zapalili. Kakva su sve zvjerstva radili četnici-komunisti, vidi se po tome, što su na tisuće Hrvata onoga kraja, budući su bili nenaoružani, bježali glavom bez obzira da spase svoje živote!


Podsjetnik

Nezavisna država Hrvatska nije bila ni fašistička ni nacistička tvorevina!

Ovim putem obraćam se svim državotvornim Hrvatima domovine i svijeta s jednom zamolbom - da se uključe u nepristrano znanstveno utvrđivanje istine o NDH iz vremena Drugog svjetskog rata. Postoje toliki materijalni dokazi da NDH nije bila ni fašistička ni nacistička, ni Musolinijeva ni Hitlerova tvorevina. Za utvrđivanje stvarne istine o NDH svatko će se moći argumentirano uvjeriti da je NDH poslije 839 godina obnovljena po volji hrvatskoga naroda! Također je istina da je NDH cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata bila okupirana od strane talijanskih fašista, sve do 9. rujna 1943., to jest do kapitulacije fašističke Italije. Također sjeverni dijelovi NDH, Međimurje i Baranja, bili su okupirani od strane mađarskih nacista.

Tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata na području NDH nalazile su se njemačke divizije, i to ne zbog obrane NDH nego zbog njihovih strateških razloga na ovim pribalkanskim prostorima. Tu se nalazilo i po dvadesetak njemačkih divizija, ili na ratnim zadacima, ili na ratnom odmoru. Tako je NDH bila nezavisna samo u svome nazivu, kojim ju je nazvao čelnik revolucionarnog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta - "Ustaša".

Kada se je zagrebački odvjetnik dr. Ante Pavelić odlučio na pokretanje toga revolucionarnog pokreta?! Pa onda kada je svojim očima, u beogradskoj skupštini, 20. lipnja 1928. gledao ubijanje i ranjavanje zastupnika Hrvatske seljačke stranke (HSS). Bio je zastupnik Hrvatske stranke prava iz Zagreba i povratkom u Zagreb prva mu je izjava onda bila da nema više nikakvih glasačkih gumenih kuglica sa Beogradom i Srbijom, nego samo olovne, to jest oslobodilačke. I od tada se pokreće nova povijest u Hrvata.

Dr. Ante Pavelić je dragovoljno, iz nužde, napustio svoju udobnu odvjetničku karijeru, pa onda i svoju obitelj, da bi se posvetio oslobođenju hrvatskoga naroda ispod velikosrpskih zločina. Što se sve kasnije zbivalo, dobro se zna. Pritješnjen, u političkome škripcu, kojega je Hrvatima nametnuo Beograd, dr. A. Pavelić je morao tražiti svoje utočište i sa onima za koje je dobro znao da su militaristički, osvajački raspoloženi spram Hrvata i Hrvatske. Ali drugoga izbora nije bilo. Rušenje versajske jugotvorevine bio je glavni zadatak HOP-a.

Tijekom Drugog svjetskog rata, sve su satanske sile ustale protiv NDH, koja nikome od njih nije odgovarala. Svima je bio cilj osvajanje i komadanje hrvatskih prostora. Hrvatski je narod u svojim hrvatskim žrtvama i krvi branio svoju tek proglašenu NDH od četničkih koljača i krvnika, a zatim od komunističkih odmetnika. Jedni i drugi imali su isti cilj, i Draža i Tito, rušiti NDH i domoći se vlasti na jugoprostorima. I ne zna se koji je od njih dvojice bio zloglasniji zločinac i neprijatelj NDH i hrvatskoga naroda u njoj.

Izmišljotine i laži o ustaškim zločinima lansirane su samo zbog toga da bi Đražini i Titini krvnici mogli pravdati svoje zločine. A što sve nije izmišljano protiv branitelja NDH, sve do kanti sa srpskim očima u poglavnikovu uredu. Zar nam se te njihove laži ne ponavljaju i tijekom ovoga Domovinskoga rata, kao i poslije rata sve do naših dana. I svi oni koji vjeruju polustoljetnim lažima protiv branitelja NDH neka se jednom sada osvijeste, jer velikosrpske mašinerije laži i obmana nisu posustale...

Hoćemo i tražimo jednom i konačno argumente iz vremena NDH. Dajmo jednom popisati sve žrtve Hrvata iz vremena NDH, kao i iz vremena genocidnog polustoljetnog razdoblja jugokomunističke tiranije nad Hrvatima. Pa dajmo neka se točno utvrde žrtve onih koji ih izmišljaju na njihovoj strani od Ustaša, kao da ti dragovoljaci branitelji ništa drugo nisu radili nego "klali" Srbe tijekom NDH. Jer nitko od njih ne tvrdi toliko protiv regularnih postrojbi NDH, Domobrana, da su ih "klali".

Razni židovski Zuroffi neka jednom točno popišu one svoje žrtve u NDH koje su nastradale nedužne, samo zato što su pripadale židovskome narodu. Ne mogu Hrvati odgovarati za nečije tuđe zločine po Srbiji ili Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i drugdje kuda su stradavali zato što su bili Židovi.

Često se sa Srbima i Židovima spominju i Cigani NDH, koji da su stradavali. A nitko neće reći koliko je tih Cigana Roma onda bilo na prostoru NDH, a koliko ih je danas samo u ovoj Republici Hrvatskoj...

Svake se godine na Mirogoju ispred Mojsijeva spomenika pročita koja stotina nastradalih Židova u NDH. A barata se s milijunima. Onda se prebaci kako je i jedna žrtva pravednika nedužnih tako velika... A o hrvatskim žrtvama nitko ni riječi. Neka kaže gospodin Slavko Goldštajn koliko je on Hrvata spremio u grobove dok je bio partizanski komesar, kao i na stratišta poslije Bleiburške tragedije. Nemojmo se igrati sa bilo čijim nedužnim žrtvama! Sve su nedužne žrtve, žrtve pravednika.

Prigodom suđenja Dinku Šakiću, onim Tripalovim sudom, nastojao sam pomno pratiti i nisam vidio niti jednoga svjedoka koji nije ustvrdio da je bio u ratnom logoru Jasenovcu, a da nije surađivao s odmetnicima NDH. Pa zar se NDH nije smjela u jednome tako strašnom agresivnom ratu na njezine prostore braniti?!

Zato, vrijeme je da jednom hrvatski znanstvenici prionu na posao kako bi se temeljito utvrdile svekolike žrtve NDH, te prve i druge tvorevine Jugoslavije, kao i Domovinskoga rata. Ne, čim se počne o tome govoriti, onda se i u Tuđmanovo vrijeme znalo reći da se ne čeprka po grobovima žrtava. Tako su i kosturi Jazovke i tolikih drugih jama i rovova sa Hrvatima ostale po tim dubinama, bez sunca bar za njihove kosti.

Valjda niti jedan narod u svijetu nema toliko neprijatelja koliko ih imamo mi Hrvati. Valjda nema niti jedne zemlje iz susjedstva koja nema pretenzija na ove ostatke ostataka nekada slavnog Kraljevstva Hrvatskoga. Gdje je Boka, gdje je Srijem,a da i ne spominjemo ostala povijesno etnička hrvatska područja Bosne, Hercegovine, Vojvodine...

Slovenci hoće Jadransko more, kao i dijelove kopna. Eto za sada jedino Mađari šute. A Srbija je prisvojila hrvatske, mađarske i rumunjske prostore Vojvodine i još i dalje nasrće na hrvatski Dunav, kao i do sada na prostore Prevlake. Nadajmo se da će se Crna Gora konačno urazumiti obzirom na povijest i sve drugo sa Hrvatima. A tek što hoće Italija?! Današnji vlastodršci po svojim ambicijama se često ne razlikuju od Musolinijevih fašista, jer oni još po svojim đačkim udžbenicima pružaju svoje zemljovide Dinaridima...

Vladajući hrvatski satrapi podliježu svima i svakome samo da ih se održi na položajima i grbači hrvatskoga naroda. Toj titoističkoj pasmini nije stalo ni do Hrvata, ni do Hrvatske. Jedino im je stalo do doživotnog gospodstva, koje im nude njihovi gospodari "globalizma"...

Ima li ikakve nade da se jednom Hrvati suoče sa svojim povijesnim istinama, nasuprot tolikih krivotvorina protiv hrvatskoga naroda?

U ime Slobodne Hrvatske, Mate Ćavar


Podsjetnik na ono što se događalo prije Hudove jame...
http://domovina.110mb.com

Iz brojnih su sela dolazile neprestane molbe za pomoć. U tom pogledu značajno je i potresno pismo, koje je pokojni Reis ul ulema Fehim Spaho upravio maršalu Slavku Kvaterniku 6. prosinca 1941. To pismo glasi:

"Dne 3.prosinca ov.god. došlo je otprilike 150. muslimanskih bjegunaca iz kotareva Rogatica, Vlasenica i Sarajevo do mene kao svome vjerskom poglavaru, da zamole pomoć u njihovom zdvojnom položaju. Oni su doveli svoja dva druga, koji su istom nedavno mogli pobjeći iz kotara Rogatica, koji je bio pod komunističko-četničkom vladanju. Oni su kod mene stavili u zapisnik ovo: Živjeli smo gotovo mjesec i pol pod upravom komunističko-četničkih bandi. Uspjelo nam je da 24. studenog ov. god. pobjegnemo preko Goražda, Foče, Nevesinja i Mostara u Sarajevo. U tih mjesec i pol dana zapalili su četnici 71. selo u kotaru Rogatica (ona se navode imenično), koja leže u obćinama Boriki, Sokolovići, Žepča, Dup i Tetinjsko. Također i u drugim obćinama kotara Rogatica spaljena su mnoga sela. Paleži, umorstva i pljačkanje traju i dalje u tim područjima. Paljenje sela usliedilo je na taj način, da je stanovničtvo sela bilo zatovreno u kuće, a ove su nakon toga zapaljene. Osim toga traje i dalje i drugačija ubijanje u masama djece, žena i staraca.

U selu Kalimanići (obćina Sokolovići) zaklano je najednom 12. osoba, među njima 80-godišnji starac Mehaga Hajdarević.
Umorstva se vrše na najstrašniji način.
Režu se nosovi, vade oči, ženama i djevojkama režu dojke, trudnim ženama režu trbuhe, itd. U bolnici u Rogatici umoreno je od četnika 300. ranjenika i bolesnika.
Pri ubijanju muslimana dovikuju im četnici: "Gdje su sada Hrvati i vaš Pavelić, zovite sada Hitlera neka vam sada pomogne!".
Ne poštuje se ni čast naših matera, sestara i kćeri, već komunističko-četničke bande oskvrnjuju muslimanske djevojke i žene. Molim vas, ekselencijo, od sveg srdca,da svoje dobro i plemenito srdce otvorite za siromašne patnike i poduzmete sve, da ih što prije spasite i da njihova sela što skorije konačno očistite od komunističko-četničkih bandi."


Krvnici antifašisti

. . .Želim podsjetiti te takozvane antifašiste, da ako ne vide sami, ako nama ni činjenicama ne vjeruju, trebali bi bar vjerovati svome zločincu Aleksandru Rankoviću, koji krajem siječnja 1951. godine, kao ministar unutarnjih poslova FNRJ u saveznoj skupštini izjavljuje, a što je objavljeno i u Politici, 1. veljače 1951. godine, kako je "od 1945. godine do siječnja 1951. likvidirano 586.000 neprijatelja naroda, a kroz naše logore prošlo je 3.777.776 osoba"!
Od toga broja je sigurno bar 90% Hrvata, a što se vidjelo i na popisu pučanstva iz 1948. godine, kad je od svih naroda FNRJ jedino Hrvata bilo manje nego prije rata, pa se vidi prema kome je izvršen genocid. . . .

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Podsjetnik na ono što se događalo prije Hudove jame...

DRVAR JE IZGLEDAO KAO GROBLJE ...

Partizanka Mara Došen, krojačica iz Sanskog Mosta, grko-iztočne vjeroizpoviesti, preslušana 24. srpnja 1942. u Priedoru od sudbeno-liečničkog povjerenstva iz Zagreba, kojemu je bio predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, dala je ovaj izkaz o ubijanju Hrvata u vrieme četničko-komunističke vladavine u Drvaru:

Bila sam u Drvaru, kada su četnici-komunisti ušli u Drvar. Čim su ušli u Drvar, četnici-komunisti su sve stanovničtvo iz kuća iztjerali, sve kuće pretražili i stanovničtvo odveli izvan mjesta u jedan logor. Tu su odielili Hrvate od Srba i to odmah po skupinama kako su ih dovadjali, pa su znali u pojedinoj skupini odvojiti 40-60 ljudi, koje su odmah odvodili u Kamenicu, koje se nalazi na brdu i tamo ih ubijali. Te ljude, koje su dovodili u Kamenicu, vezali su i vezane iz logora odvodili. Čula sam, da su u Drvaru i bližoj okolici poubijali oko 300 Hrvata. Poslije toga u Drvaru je ostalo vrlo malo Hrvata, po mojem mišljenju oko 15 do 20. Za vrieme navale komunista-četnika na Drvar odpor su davali mladi ustaše u Hrvatskom domu, njih oko 30, koji nisu mogli odbiti navalu, pa kad su zarobljeni, sve su ih komunisti-četnici odveli svezane u Kamenicu i sve poubijali. Ostali Hrvati nisu bili naoružani, da bi mogli dati odpor. U to vrieme nije se samo govorilo o četnicima, nego i o komunistima, jer su zajednički radili. Za vrieme njihove vlasti u Drvaru, oni su držali sastanke, na kojima su držali razne promičbene govore, ali se danas tih govora ne mogu sjetiti, ali se sjećam iz tih govora, da su napadali Poglavnika, Hitlera i Musolinija, ustaše i fašiste. Znadem, da su ubili tri Hrvatice, i to neku Ćorić Andjelku, Altarac, kojoj imena ne znam, te jednu Dalmatinku, kojoj ne znam ni imena ni prezimena. Koliko se danas sjećam, nakon godinu dana od dogadjaja, poubijani su od četnika-komunista medju ostalim ovi Hrvati u Drvaru:

Oto Turnšek, koji je ubijen na putu u Bos. Petrovac i zakopan kod župne crkve u Bos. Petrovcu

Zvonko Ledić, pisar
Luka Ledić, majstor u tvornici celuloze
Kiseljak, strojovodja, krstnog imena mu ne znam
Rudolf Held i njegov sin
Čuman, majstor, krstnog imena mu ne znam
Butković, pekar, krstnog imena mu ne znam
Drago Pavičić, električar
Steinbauer, ljevač u tvornici, krstnog imena mu ne znam
Asim Micić, brijač
Fedorov, krstnog imena mu ne znam
Ratko Koić
Bjelecki, radnik u tvornici celuloze, imena mu ne znam
Tone Paver, podvornik
Werle, električki majstor u tvornici celuloze
Skiba, stolarski majstor u tvornici celuloze te više drugih radnika iz iste tvornice, Hrvata muslimana i katolika.

Od naoružanih 30 ustaša bila su trojica iz Drvara, a ostali iz drugih mjesta, dok su ostali Hravti ustaše u samom Drvaru bili nenaoružani.

U Drvaru sam se družila sa pravoslavkama Dragom Krejić, Radojkom Bajić i Ljubicom Petrović, koje su mi pripoviedale, da su u Bosanskom Grahovu komunisti-četnici poubijali Hrvate.

Ubijanje su u Kamenici vršili, kako sam čula nad jednim ponorom, a koji su ih ljudi od komunista-četnika ubijali, ja nisam vidjela, ali sam čula, da su u svojim redovima imali najgore ljude iz sela i da su oni to ubijanje vršili. Kod napadaja na sam Drvar nisu ti komunisti-četnici bili svi od reda naoružani oružjem, već su nekoji imali i lopate i sjekire. Poslije zauzeća Drvara po komunistima-četnicima, nastale su u Drvaru nesnosne prilike, jer je ponestalo živežnih namirnica, pa sve što su komunisti-četnici radili, bilo je na štetu cielog mjesta, jer se poslije u drvaru nije dalo izdržati. Dravr je izgledao kao groblje. Ja sam ostala u Drvaru, jer nisam mogla nikuda. Kad su u Drvar ušle talijanske čete, komunisti-četnici su pobjegli, ali su na briegu još zapalili sve radničke kolonije, tvornicu celuloze i kolodvor. Kada su se kasnije četnici i komunisti posvadili i počeli raditi četnici za sebe a komunisti za sebe, popalili su četnici u selima Kamenici, Šipovljanu, zaselku Pasjak, Crljevici kuće svima onima, koji su prešli na stranu partizana.
Ovo sve kazala sam po mojemu sjećanju i sve gore navedeno potvrdjujem svojim podpisom.

Mara Došen, v.r.

Članovi povjerenstva: Matija Kovačić, v.r.
Dr. Maksimilijan Stepinac, v.r.
Dragan Katičić, v.r.


Podsjetnik na ono što se događalo prije Hudove jame...

POKOLJ HRVATA U GORNJEM ERVENIKU, OBLJAJU, UGARCIMA, LUKI, KORITAMA, ŠTIKOVU I VRLIKAMA

Ubojnička ruka četnika-komunista pogodila je u travnju i narednih mjeseci godine 1941. preko stotinu Hrvata u kotarevima Knin, Grahovo i Sinj. Najgrozniji zločin izvršili su četnici-komunisti u Gornjem Erveniku, kotar Knin, gdje su na jezovit način umorili 30. Hrvata. Nesretne ljude svezali su na polju, zaklali i bacili u jednu jamu. 20. prosinca 1941. oko sedam sati napali su četnici-komunisti oružničku postaju Štikovo. zarobili oružničkog razvodnika Bjelopera, odrezali mu uši a zatim ubili u planini Kozjak.

Izvješće ustaškog stožera Bribir i Sidraga, koje objavljujemo, sadrži imena zaklanih Hrvata u Gornjem Erveniku i Štikovu. Petru Puču iz Štikova izkopali su četnici-komunisti noževima oči, Mari Vujović, Petrovoj ženi, staroj 40. godina, odrezali su sise i stavili joj devet mjeseci staro diete da siše odrezane sise. Boji Vujović, Petrovoj kćerci, odrezali su prije nego što su je ubili, prste na rukama. Žrtve u ostalim spomenutim selima poubijane su iz pušaka i revolvera.

Evo popisa umorenih i ubijenih Hrvata u tim selima:
Frane Šimić
Ivo Šimić
Andrija Šimić-svi iz Golubića, kotar Knin Anto Ivanković
Stanko Ivanković
Blaž Ivanković
Šimo Ivanković
Luca Ivanković
Manda Ivanković
Ana Ivanković
Cuja Ivanković
Anto Đakulović
(nečitko)Pajić
(nečitko)Bjedov
Djure Ivanković
Andrija Jurišić
Ante Jurišić
Mijat Đakulović
Marko Čengić
cijela obitelj Tome Ivankovića od 14. članova svi iz Gornjeg Ervenika

Isti ustaški stožer javlja, da su prigodom četničko-komunističke pobune u Bos. Grahovu, odnosno u Drvaru, poubijani ovi Hrvati:

Mijo Sarić, Josipov
Josip Sarić, Lukin
Periša Sarić, Ilijin
Marko Sarić, Josipov
Niko Sarić, Ivanov
Stanko Sarić, Antin
Ante Sarić, Paškoljev
Juko Sarić, Filipov
Ivan Sarić, Martinov
Martin Sarić, Ivanov
Nine Sarić, Ivanov
Dane Sarić, Martinov
Joso Sarić, Markov
Marko Sarić, Mijin
Ivan Sarić, Mijin
Jandre Sarić, Ilijin
Mate Sarić, Markov
Frano Sarić, Ivanov
Niko Mandić, Milanov
Niko Čulina, Perin
Stana Sarić-svi iz Obljaja, kotar Grahovo

Petar Barbarić, kotarski poglavar
Don Ante Gospodnetić, župnik u Grahovu
Jure Žulj
Mile Žulj, Markov
Marko Žulj, Antin
Niko Žulj, Jakovljev
Jerko Žulj, Martinov
Tone Flajs, Mikeljin-svi iz sela Ugarci, kotar Grahovo

Jure Marić, upravitelj Poreznog ureda u Grahovu

Ivan Špiranović, Matin

Niko Špiranović, Markov
Ivan Kardun, Božin
Ivan Kardun, Bićin
Marija Kardun, Ivanova žena
Mate Samardžija sa suprugom i dietetom
Petar Mrđa, Nikin
Marko Mrđa, Markov
Mate Kardun, Josin
Marko Špiranović, Matin
Marko Špiranović, Markov-svi iz sela Luke, kotar Grahovo

Marko Vulić, Stipin

Stipe Vulić, Mijin
Petar Vulić
Marko Bilandžija
Joso Bilandžija-svi iz sela Korita

Stjepan Barać, iz Livna, ubijen sa ženom i osmero djece u Kapeli

Četnici-komunisti su nadalje ubili prigodom istog napadaja rizničkog stražara rodom iz Banja Luke, narednika Čotara, poreznog činovnika Crnića i učiteljicu Martu u Bosanskom Grahovu.

U Štikovu su zaklani ovi Hrvati:

Ilija Vujević, Ivanov
Grga Vujević, Markov
Jure Vujević, Antin
Petar Vujević, Petrov
Mile Vujević, Petrov
Marija Vujević, Grgina žena
Mara Vujević, Petrova žena
Boja Vujević, Petrova kćerka
Stana Vujević, Ilijina žena
Mato Puć, Milinov
Petar Puć, Lukin
Jakov Bancek, domobran iz Svetlina, kotar Ivanec
Andrija Bjeloper, oružnik u Štikovu

Četnici-komunisti dočekvaši u zasjedi ubili su na cesti prema Kninu ove Hrvate:

Milana Lucića
Filipa Plasanića
Božu Vukmirović-Franjića
Ivana Galića
Juru Pojević-Zrnića
Božu Milkovića-svi iz Vrlike, kotar Sinj

Petar Madjar

Mijo Madjar-obojica iz sela Ljubač
Iva Šimić
Drago Šimić
Frane Šimić-sva trojica iz sela Golubić
Marko Čačić-Tič
Joso Anić-Božić-oba iz sela Vrpolje
Joso Pešić
Ivan Matić-oba iz Kovačića
Ivo Prišlin, profesor iz Knina


Podsjetnik, (Fokus, broj 343 od 15.12.06.)

Političko oružje par exelence

Glavni i osnovni dokument na kojem se osniva cijeli mit o Jasenovcu jest Izvještaj Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača: Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946.

Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine.

Već samo površno čitanje Izvještaja, bez neke kritičke analize, izaziva sumnju u Izvještaj i čuđenje načinom na koji je sastavljen. Pisan je isključivo na temelju izjava svjedoka, bez ikakovih dokumenata. Tvrdnja da dokumenti ne postoje je laž, jer nađeno je dokumenata i u Jasenovcu, ali i u raznim institucijama koje su komunicirale s Jasenovcem. Što se i kasnije pokazalo. Sve tvrdnje u izjavama svjedoka uzete su potpuno nekritički, iako su neke bile nevjerojatne, pretjerane pa i apsurdne. Iznose i očigledne kontradikcije, pa i tehničke nemogućnosti. Očigledno je da sastavljačima Izvještaja cilj nije bila istina, nego difamacija neprijatelja. To je tipična komunistička propaganda i predstavlja jednu primitivnu verziju optužnica s moskovskih suđenja. Nitko inteligentan, niti iole kritičan, tko ga je pročitao, nije mogao s uvjerenjem govoriti o 500-600.000 žrtava Jasenovca. Izvještaj daje točniju sliku onih koji su ga pisali i sliku vremena u kojemu je pisan, nego onoga o čemu je pisan. Bez neke dublje analize cijeloga teksta Izvještaja, navest ćemo samo nekoliko konkretnih primjera. Osnovna tvrdnja da je Jasenovac bio logor za "sistematsko uništavanje zatočenika" je u očiglednoj kontradikciji s opisom logora. Logor posjeduje niz radionica i "pretvoren je u malu industrijsku bazu koja je bila vrlo važna za opskrbu vojske raznim materijalom", dakle ima važnu proizvodnu funkciju. Potpuno je nevjerojatno da bi se ta važna proizvodnja mogla vršiti uz svakodnevna ubojstva proizvođača, uz stalni, "sistematski", i masovni pokolj proizvođača.

Tvrdnja: "Zemaljska komisija je utvrdila, da je kroz prvih pet mjeseci stradalo u logorima br. I i II... oko 8000 zatočenika" je u kontradikciji s tvrdnjom da su "svi ovi logori (I - Krapje, II - Bročice, III - Ciglana, IV - Kožara, op. au.) mogli primiti do 7000 zatočenika." Tvrdnje da je u logoru III 1943. ubijeno 3000 logorskih zatočenika i tijekom zime 1944. - 3.500 zatočenika - - su besmislene, jer kapacitet logora III bio je 3000 - i to bi značilo da je dva puta poubijan cijeli logor.

U Izvještaju su nabrojene žrtve svih masovnih zločina; kad se sve ove cifre - - a očigledno je da su daleko pretjerane, ako ne i potpuno izmišljene - zbroje dobije se oko 150.000. Na koji način i kojom računskom operacijom je Komisija dobila nekoliko puta veću cifru? Pa i sama razlika u procjeni od 100.000 pokazuje potpunu proizvoljnost, ali i komunističku ravnodušnost prema ljudskim žrtvama.

Tvrdnja o ubojstvu 40.000 Cigana je dokaz potpunog neznanja. U Banovini Hrvatskoj je 1931. bilo 14.000 Cigana, a poznato je da u NDH nisu svi Cigani zatvoreni. Ostale tvrdnje o Ciganima u Jasenovcu su čisto rasističkog karaktera, a cilj im je prikazati Jasenovac u što gorem svjetlu.

Od svih tvrdnji najnevjerojatnija je ona o pećima za spaljivanje i spaljivanju zatočenika. Baš nikakvih konkretnih dokaza nema za to, iako se peć nalazila u samom središtu logora "gdje je radilo nekoliko stotina ljudi, nitko nije vidio sam čin spaljivanja niti je itko od zatočenika sudjelovao u spaljivanju žrtava". Nevjerojatno je i tehnički nemoguće da je sama straža vršila sve poslove oko spaljivanja žrtava. A najnevjerojatnije je da je u nešto više od dva mjeseca, jer je peć sagrađena u veljači a strušena već u svibnju, spaljeno 15.000 ljudi. Koliko je to mjesečno? A koliko dnevno? Sama po sebi je nevjerojatna i apsurdna tvrdnja da je tijekom zime 1941. u Košutarici ubijeno 50.000 ljudi, a još apsurdnija je tvrdnja da je u prosincu 1944. ubijeno 15.000 ljudi na Graniku i bačeno u Savu. Na kraju tvrdnja da je koncem travnja 1945., prilikom povlačenja iz logora, ubijeno oko 1000-3000 preostalih zatočenika je laž. Prema tvrdnji, 22. travnja 1945. bilo je 1.600 logoraša, oko 520 ih je ubijeno u proboju iz Ciglane, a 100 u proboju iz Kožare. Spasilo ih se svega osamdesetak. Svi ostali su ubijeni prilikom napuštanja logora. Ova tvrdnja je kontradiktorna već spomenutim izvještajima komisija koje su prve posjetile logor, (tj. izvještajima jedinica JNA koje su prve stigle u logor).

Premda se u izvještajima govori o nekoliko pronađenih lešina pa i o svježem humku, nema ni riječi o stotinama leševa, a ubijenih je navodno nekoliko stotina, pa niti o svježim grobnim humcima. I na koncu o mučenjima, koja se opširno nabrajaju. Mučenja zatvorenika se vrše ako se želi dobiti priznanje; u Jasenovcu su svi bili osuđeni i mučenja radi priznanja bila bi besmislena. Osim toga, inventar okrutnosti koji se nabraja upadljivo podsjeća na srpski folklor, na srpsku narodnu poeziju, tamo narodni junaci vrše takva djela.

Zar nije Kraljević Marko prorezao "bijele dojke" i kroz njih proturio "bijele ruke", zar nije palio vatru na glavi "nevjerne ljube", zar nije "nožima iz potaje" zaklao Musu, izvadio mu srce, i onda farizejski zakukao što je "pogubio boljega od sebe". Rezanje nosova, kopanje očiju - je običaj koji potječe iz zajedničke bizantske kulturne baštine, i nekad je bio dio legalne sudske prakse - u Bizantu su rezali nosove svrgnutim vladarima. Taj je običaj ušao duboko u narodnu svijest, postao njezin sastavni dio, i uvijek se u kriznim situacijama manifestirao. Treba se sjetiti samo Balkanskih ratova, onda su zarobljenim Turcima rezali nosove i kopali oči, kako piše francuski akademik Piere Loti.

Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.

Drugi je prostorni kriterij: pod pretpostavkom da se na 2 m kubna može sahraniti 10 osoba, ili 5 na 1 m kubnom, za sahraniti 500.000 osoba bila bi potrebna grobnica od 100.000 kubnih metara, ili 100 grobnica od po 1000 m kubnih (10x10x10). Ako je površina cijeloga šireg područja logora Jasenovac 200 km kvadratnih, na svakom kvadratnom km bi se morala nalaziti grobnica od 500 m kubnih s 2.500 leševa.

Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurno, ali nije bilo dovoljno!

Kako je cifra žrtava logora Jasenovac s vremenom rasla i na koncu se podvostručila - više nije bilo 500.000, već 1.000.000 žrtava Jasenovca. To je značilo - i sve ostalo udvostručiti - 1.500 ubijenih dnevno, svake minute jedan ubijeni, na svakom kvadratnom km grobnica s 5.000 leševa. To više nije bilo apsurdno, to je naprosto bilo glupo. Sve su to činejnice koje su bile dostupne svakomu, do njih je mogao doći svaki obrazovani čovjek koji je želio znati istinu i bio sposoban kritički misliti. Laž Izvještaja Zemaljske komisije bila je očita već u doba njegove pojave. Pa ipak, kroz pola stoljeća, cijela znanstvena nacionalna elita je ponavljala i branila mit o Jasenovcu.

I stoga je ovaj mit više slika intelektualnog kapaciteta onih koji su ga stvorili i propagirali. To pokazuje da su svi oni, bez obzira na znanstveni i intelektualni položaj koji su zauzimali, bili na vrlo niskom intelektualnom stupnju, stupnju koji odgovara primitivnoj svijesti.

Umjesto kritičke analize jedne potpuno neinteligentne političke propagande, i umjesto pokušaja objektivnog određivanja apsurdne cifre žrtava, započinje proces ne samo afirmacije te propagande već i povećanje broja žrtava. U tom procesu glorifikacije mistifikacije Jasenovca sudjeluju ne samo pojedinci "NAUČNICI" već i NAJVIŠE "NAUČNE" INSTITUCIJE. Jasenovac je postao stalno aktualan problem u javnosti, ali više političkog nego znanstvenog karaktera. A njegova aktualnost, interes za njega, je rasla zavisno o političkoj situaciji. Postao je POLITIČKO ORUŽJE PAR EXELENCE, DVOSTRUKOG KARAKTERA: NJIME SU SE SLUŽILI SRBI PROTIV HRVATA U JUGOSLAVIJI, ALI I HRVATSKI KOMUNISTI PROTIV HRVATSKE OPOZICIJE/OPORBE U HRVATSKOJ.

Godine 1957. izvršena su fotografska snimanja/istraživanja iz zraka cijeloga područja Jasenovca, s namjerom da se otkriju POLOŽAJI MASOVNIH GROBNICA za koje se tvrdilo da postoje. Međutim, NIJE BILO NIKAKVIH REZULTATA.

U studenomu 1961. SUBNOR Bosanske Dubice izvršio je PRVA ISKAPANJA na području GRADINE, ZA KOJU SE TVRDILO DA JE GLAVNO GUBILIŠTE JASENOVCA. Izvršena su ISKAPANJA U TRI MASOVNE GROBNICE. REZULTATI su bili sljedeći:
- u prvoj od tih masovnih grobnica nađeno je 17 lubanja;
- u drugoj su pronađene "sitne košćice" i Komisija je zaključila da su "žrtve kuvane u kazanima";
- u trećoj grobnici Komisija je došla do zaključka da su "žrtve paljene".
Na temelju tih nalaza (17 lubanja i "sitnih košćica") Komisija je došla do "odgovarajućeg" zaključka: "Prema nalazima opštinskog odbora SUBNOR-a Bos. Dubice od 16.1.1961.g. procenjeno je da se u 120 grobnica u Gradini nalazi 550.800 logoraša". I to samo u Gradini, a gdje su još ostale žrtve sahranjene u Ciglani i drugdje.

Godine 1964. došlo je do spora između Jugoslavije i Njemačke radi ratne odštete. Nijemci nisu priznali cifru o 1,700.000 žrtava fašizma - kao temelj za isplatu. Jugoslavenska vlada, kako bi dokazala svoja potraživanja, prisiljena je provesti Popis žrtava. Ali, čini se, popisivačima nije dala dovoljno precizne upute. Istovremeno, "iste godine su SUBNOR BiH i SRH, vjerojatno s istim ciljem, organizirali istraživanja i ekshumacije na području logora Jasenovac. ISKAPANJA (dakle, DRGO ISKAPANJE U JASENOVCU) su vršena od travnja do listopada 1964. - NA GRADINI I CIGLANI. Na Gradini je na 100 registriranih grobnica iskopano 130 sondi. U većini sondi nije pronađeno ništa. Otvoreno je 7 grobnica: u 6 grobnica pronađeni su ljudski ostaci više osoba: u prvoj - 197, u drugoj - - 48, u trećoj - 3, u četvrtoj - 8, u petoj - 26 i šestoj - 27. Ukupno - u svim tim grobnicama - pronađeno je nešto iznad 300 leševa.

Prema izjavama svih svjedoka, GRADINA je bila NAJVEĆE GUBILIŠTE. Samo u zadnjih pola godine postojanja logora u/na Gradini je navodno pogubljeno 20.000 osoba. "Transporti za transportima odlazili su skelom na Gradinu, gdje su duboke i prostrane jame gutale nove mrtve". Pretpostavljena cifra od 550.800 ubijenih samo na Gradini, svela se na oko 300 leševa!

Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni. Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.

Ukupno je u oba iskapanja - i na Gradini i na Ciglani - pronađeno petstotinjak leševa! Još porazniji su bili rezultati Popisa (1964) kojega je izvršio Savezni statistički zavod - toliko katastrofalni da rezultati toga popisa nisu objavljeni i ne će biti objavljeni sljedećih tridesetak godina! Službeno objašnjenje za neobjavljivanje je bilo da je "anketa" - "Žrtve rata 1941.-1945." - samo ZA INTERNU UPOTREBU, ali da je NENAUČNA, rađena je po odluci Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 10. lipnja 1964., a sređena je u kolovozu 1966., "ali pošto je PRIMENJEN POGREŠAN METOD SA TRI VARIJANTE, sabiranje podataka uz slabu financijsku i organizacionu pomoć,
SAMOORGANIZATOR je došao do zaključka da su ti podatci čisti promašaj i zbog toga je posao storniran".

Godina 1964. bila je kobna da se naučno dokumentira službena verzija o žrtvama fašističkog terora. Oba pokušaja su se pokazala kao "čisti promašaj". Bilo je očigledno da je mit o žrtvama fašističkog terora mistifikacija. To je bio dokaz i za one koji još u njega nisu željeli sumnjati.

Ali vlast, najviši partijski rukovodioci su znali istinu, od samoga početka, jer su oni stvarali taj mit. Postoji više dokaza za to. Svi dokumenti o Jasenovcu su skriveni, a da ih je bilo ima više znakova. Kasnije su se neki od njih pojavljivali već prema potrebi, kao n.pr. za istrage protiv Hebranga. A postojali su i popisi Zemaljske komisije za ratne zločine, koji nikad nisu prezentirani u javnosti...

prof. Vladimir Mrkoci


Pismo Dida Vidurine, 10.03.2009.

Milanče opet napada

Večernji list uz Milana Ivkošića na titinim stazama revolucije

Komunistički zlotvori su pobili na najgrozomornije načine preko pola milijuna Hrvata, civila, žena, staraca, djece, vojnika Nezavisne Države Hrvatske po naređenju njihova krvničkog vođe Josipa Broza Tita. To je zločin koji vapije u nebo! Istinu su znali mnogi odmah po samom događanju tih zločina nad golorukim narodom, jer čitava je Hrvatska zavijena u crno, natopljena rijekama nevine krvi.

U stvarnost današnje pokorene Hrvatske pomalo prodire dozirana istina u neslobodne medije da bi se narod držao u zabludi da vlastodršci žele istinu i na istini temeljiti svoj rad vodeći nas u svijetlu budućnost EUslavije.

I sad kada i YUHTV vidi komunističke zločine u slovenskom rudniku smrti, naravno uz pojašnjenja i objašnjenja skojevca, s kapom sa tri roga što se povazdan bori protiv Boga, Damirčeta Kajina , čovjek bi očekivao i od nekih medija, na primjer recimo od Večernjeg Lista, da će iskoristiti priliku i zaraditi brate na istini o komunističkim zločinima objavljujući feljtone o novootkrivenim slovenskim poljima smrti, ali to se ne događa jer je i od zarade na djelićima istine jača komunistička zlotvornost pa oni idu svojim uhodanim stazama titine revolucije.

Primjer komunjarske podmuklosti, po onoj staroj drž¨ te lopova, je najnoviji feljton Večernjeg lista ne o komunističkim, partizanskim, boljševičkim zločinima. . . nego feljton o komu, pa zna se o Anti Paveliću, jer i tu se može zaraditi na starim srbokomunističkim lažima, ta mnogi Hrvati ne će odmah skužiti da feljton ide onim uhodanim titinim stazama NOB-a već će jadni, naivni kakvi jesu, pomisliti da je došlo vrijeme i za istinu o Paveliću, nu kada kupe večernjak kasno će im biti da se kaju, nema povrata novca, a bit će i budala koji će popušiti koju oprobanu laž i ne će misliti o svim onim stotinama tisuća pobijenih i poklanih diljem zlotvorne im juge.

Ali ljudi ne ćete vjerovati tko im drži svijeću, na znani način: ko o čemu kurva o poštenju, ma jasno stara prodana duša, Judinim škudama plaćeno antirodoljubno zanovijetalo, spadalo i mizerija Milanče Ivkošić, glavom i svojim jadom udario na Poglavnika!
Evala ti bilo jado jadni!
Toliko od mene.
Pozdravlja vas Did Vidurina


Zagreb, 7. ožujka 2009.

Hrvatsku mi moju objesiše!

Iz propovijedi biskupa Valentina Pozaića, na blagdan Majke Božje Lurdske u Zagrebu

«Slavili smo u prosincu 2008. šezdeset godina Povelje ljudskih prava. I zaboravili – i na pojedinca i na narod. Programeri kaosa i zla, i njihovi sateliti, kao da bi rado od cijele Lijepe Naše napravili jedan poligon: gdje bi oni moćni tuđinci bez savjesti, bez obzira na ljudska prava, bez obzira na povijest, bez obzira na stoljetni dijakronični identitet, gdje bi mogli propisanim batinama napucavati male Hrvate, s jednog kraja na drugi, po svojim prohtjevima! Počelo je vrlo jednostavno, vrlo bezazleno, tzv. value free science – znanost bez vrednota, i dosljedno bez morala kao : čovjek je nerazumno biće, on ne zna što je to izbor, što je to sloboda, što je to odgovornost – pred Bogom i pred ljudima. I propade sve, i izvrsnost i čestitost, i poštenje; škola je igra, nema pravila, zahtjeva, osim u sportu. Ako nam se ne uči, izađemo na ulicu, kupimo diplomu. Važno da smo popularni. Ubrzo je nastupila druga faza: value free society – društvo bez vrednota, bez morala. I otvraju se vrata svim bezumnostima. Pravo na sve ima samo Sodoma i Gomora. Logično slijedi: value free politics. Kao da je od umijeća mogućega postala umijeće nemoralnoga.

Najvažniji životni stav je onaj podanički, puzajući – pred zlatnim teletom.

Vapaj djetinji, od prije sto godina, odjekuje i danas:

'Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše
Za volju ne znam kome, žir u uzama.
(A. G. Matoš, 1909.)

U Saboru se složili svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni, da osude istinu i Isusa. U onim bolnim i slavnim danima hrvanja za Dom i Domovinu uvjeravali su nas da je vrhovno tijelo u RH Hrvatski državni sabor. A iznad njega samo – Bog. Sada, pokušavaju nas uvjeriti da je Sabor kazalište lutaka, nestašna ponašanja, košara pognutih glava, na priliku Centralnog komiteta. Kao da se ponavljaju biblijska vremena kad su se jedan pomirili stari neprijatelji Herod i Pilat, samo da bi u onaj dan osudili Istinu, Isusa. Složili su se svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni. Usvojen je protuustavni, protunacionalni diskriminacijski zakon diskriminacijskim putem. Jesu li u Sabor izabrani samo de.de.o katolici – za potrebe popisa; de-korativni katolici – za prve svečane klupe; o-zebli katolici – nemoćni da podignu javno glas za istinu, za čovjeka, za Boga?

Gdje slobode sad su dani?

Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)

U Saboru – lava ni jednoga. Samo jedna – lavica. Običnom normalnom vjerniku jasno je, u skladu s Evanđeljem: sve što ste učinili u Saboru, u Vladi, u Gradu – meni ste učinili! I sve ono što niste učinili, što ste prešutjeli, meni ste prešutjeli (Mt. 2, 40).

U protunarodnom zločinačkom komunističkom režimu sudilo se zbog verbalnog delikta. Sada se otvaraju novi horizonti gdje će biti moguć mentalni delikt: posjedovanje krive predodžbe o krivim skupinama. Novi će stari udbaši naći načina da otkriju i saznaju tko to ima i koje, koje krive predodžbe u mislima, i to će biti mentalni delikt; a delikt podliježe sudu i kaznenom progonu. Zločinački komunistički režim – ili kako ga danas vole bezazleno nazivati 'antifašizam' – urušio se. Diktatura proletarijata – caruje. Sjećaš li se Ti, Gospo Lourdska: branitelji su pošli da brane Dom i Domovinu, s križem i krunicom o vratu, dok su oni kod kuće, u crkvama, na javnim trgovima, molili s krunicom i križem u ruci – i na koljenima. Svi zajedno su izvojevali pobjedu, ostvarili slobodu. A sada, živimo li doista u besramnim vremenima: one kojima dugujemo ponos i slobodu ne želimo pokopati časno i dostojno; istodobno ispovijedamo da je to sveto djelo milosrđa (KKC 2447)! Gospe Lourdska, na njivi Gospodnjoj posijano je plemenito sjeme, ali je ubačen i kukolj. U ovome narodu živi rod pravednog Abela, a i abelovaca: onih što žive i stvaraju kulturu dobra i ponosa; u ovome narodu živi i rod bratoubojice Kaina, i kainovaca; onih što šire nekulturu mržnje, sramoćenja, zla; generatori mržnje govore o govoru mržnju. Na Božić ratne 1941. godine, kada se cijelim svijetom širila mučna tjeskoba krvoprolića, blaženi je Alojzije Stepinac hrabrio vjernike: ovako vjeran kršćanin znade da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strjepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina koji ne bi mogao kazniti…

Ima li koga tko voli ovaj mali dio svemira?

Mudrost života, kultura života ući se u obitelji, odmalena: 'Temelj na kojem počivaju narod i čovječanstvo jest bez sumnje obitelj. Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji' – tako zbori bl. Alojzije Stepinac (Prop. 1934. –40, 480). Samo ona obitelj koja zajedno moli – zajedno ostaje, može biti sretna i jaka, i blagoslov za pojedince i za cijeli narod: za njegovu društvenu i crkvenu budućnost. Početkom mjeseca rujna 2008., kad je započela nova školska godina, od već loših vijesti stigle su još gore: ove školske godine 2008/09. u školama je 150 razreda manje negoli prijašnje godine. Narušena je prirodna ravnoteža: normalno je da u jednoj obitelji, u jednom narodu, bude više mladih nego starih – u Hrvatskoj je obratno. Još malo, i nestat će rod Hrvata.

Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav. Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske' – teške su to riječi, istinite, našega nadbiskupa Josipa Bozanića (1. 1. 2009.). Ima li nekoga u ovoj zemlji Hrvatskoj da se pita: Tko sije virus autodestrukcije lijepom našom domovinom!? Ima li koga u ovoj zemlji da misli da voli ovaj sveti mali dio svemira? Ljude ubijaju mrzitelji čovjeka: jedni mačem, drugi perom. Ishod je isti: ubojstvo čovjeka. Isus nas je poučio da je 'otac laži, lažac i čovjekoubojica' (Iv 8, 44) Sotona, i po zemlji njegovi sateliti. Prije su se pisala literarna djela kao 'Nečastivi na Filozofskom fakultetu' (I. Brešan). Sada nečastivi šeće po stubištu i parkiralištu, po uredima i dvorima, po ordinacijama i salama, po ekranima i tiskovinama, kreće se u društvu uglednih i moćnih, sjedi za upravljačem. Eurofobi druge nazivaju euroskepticima i predlažu, zahtijevaju da se zatvori knjiga Drugoga svjetskoga rata. Vuku naime, za sobom dugački rep zala, boje se lica pravde kad, i ako Hrvatska jednom uđe u EU. Čudno je da se u programiranom kaosu Lijepa Naša naziva Balkan, Region, Bejrut. U svijetu krivokletnika i izdajnika, kvislinga i podanika, zavidnika i željnih osvete, grobalizacije=korupcije, gdje sami sebe odličjima odlikuju – i još se nazivaju moralna vertikala, tu ona neugasiva žeđ za harmonijom bića budi i podržava čežnju za životom istine u ljubavi.

Strašna i nekažnjena zla iz prošlosti

I dok nam šošteri i šloseri, laureati kumrovečki i šoroševečki, pišu: pravopis, gramatiku, leksikon, povijest – navodna Hrvatska akademija znanosti ili umjetnosti uvježbava strogu šutnju – šutnju izdaje. Opet je u modi 'poštena inteligencija'. Usred bijela grada Zagreba šalju nam poruke, urlajući: 'Po šumama i gorama…'. Očito, premalo im je masovnih grobnica po parkovima grada, po šumama i gorama i livadama od Gračana i preko Sljemena i Macelja… A lustracije nije bilo. Nama su dragi trgovi zločinaca. Suza za zagorske brege još nije isprala prolivenu krv nedužnu, još nije osušila potoke suza. A oni bi valjda opet u akciju. Treba istrijebiti rod Hrvata – poručuje davno njihov učitelj, Karl Marx. Strašna zla iz prošlosti, bez obzira na boju, ne mogu biti zaboravljena. Ne smije se zaboraviti nepredvidiva moć zla, kad zlo osvoji srce čovjeka (Benedikt XVI, 2008.). Nekada su se komunisti rugali Zapadu i zvali ga 'truli kapitalizam'. Kapitalizam se, pak, rugao komunizmu zbog ideološke ekonomije. Sada nam daju na znanje: trulo je sve! U jednom danu. Tko ne poštuje naravni moralni zakon, ne poštuje ni Boga ni čovjeka. Koliko je daleko jedna korupcija od druge? Ili je, pak, sve to još jedna velika laž i podvala? A tolike političke igre, nisu li samo zavaravanje lakovjernih. Ipak, zlo se ne može činiti unedogled nekažnjeno.

I Lourdes, i današnji blagdan, upućuju na neku drugu ljestvicu vrednota, od materijalističke, profitne, sebične. Ovdje je sve ljudsko biće – slika Božja. Ovdje se gleda na bolesne s poštovanjem koje zaslužuje svaka ljudska osoba, bez obzira na njezino trenutačno bolje ili lošije zdravstveno stanje. Marijini štovatelji po molitvi i njezinu zagovoru ulaze u svijet ravnovjesja vrjednota i potreba. Bezgrješna Djevica, Majka živih, ulijeva u čista srca novu kulturu – kulturu života shvaćajući da je ljudski život najčudesnija stvarnost na zemlji. A duhovni bolesnici, raskajani, na putu traženja slobode duha i duše, zadobivaju oproštenje i milosrđe; mole i hrane se Kruhom života i pravednosti i svetosti; mijenjaju srca i stil života; napuštaju očaj, i upijaju nadu; oslobađaju se egoizma i kulture smrti, i u solidarnoj ljubavi, u svetoj procesiji, mijenjajući sadašnji, hrle prema boljem svijetu. Pod plaštem Gospe Lourdske i vojna sila postaje sila mira, otmjenosti i ljepote – u služenju bližnjima, u obrani Doma i Domovina. Molitva, kroz pjesmu i pokoru, ima snagu ljubavi mijenjati svijet nabolje. Svojim imenom, 'Ja sam Bezgrješno začeće', Marija nam otkriva svoju uzvišenost, ljepotu i svetost poslanja. Slobodna svakoga zla, i nakaznosti zla, vjerna Bogu i Čovjeku. Ona sjaji pred Bogom i čovječanstvom kao izvorna slika Božja u ljuskom liku, u svem skladu svog bića. Ti, Gospe Lurdska, Bezgrješno začeće, dok slušaš sve te djelomice nabrojene radosti i nade, žalosti i tjeskobe:

Morti bu mene Ti milo,

Pak vračtva /lijeka/ -
Il mira mi daš.

Čuj nas, Nado naša! Čuj nas Fidelissima Advocata Croatiae – Najvjenija Zagovornice Hrvatske. Čuj! Amen.»

pomoćni biskup zagrebački dr. Valentin Pozaić


www.pobijeni.info

DA SE NE ZABORAVI - 4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4.000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Kako navodi "Demokracija", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4.000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti, kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna.

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

"Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojega oca te da me ne će pustiti iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. Petar Bolčić: Nekoliko nas je iz iskopane jame ukrcavalo leševe na vagonete, a drugi su ih gurali do tvornice gdje su ih spaljivali u velikoj peći. U skupini sa mnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam obavljati najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudske kosture", kazivao je Bolčić svojemu bratiću. Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. "Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu unatoč, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji ne ću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela... Majka s djetetom u zagrljaju... Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom", nastavlja Bolčić. Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. "Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagonete, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražari tvrdili su nam da se nitko od nas ne će vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći." Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan: "Kad su me pustili, otišao sam do jedne slovenske kuće u blizini i zamolio hrane. Dali su mi kruha i soka od jabuke, jer ni oni ništa drugoga nisu imali. Znali su kakav sam posao u njihovoj blizini radio pa sam ih zato i pitao kako je sve skupa započelo i koliko je ljudi tamo (u skloništu, op. a.) pobijeno. Gazda mi je rekao da je tvornica u ratu radila za Nijemce i da je rov bio sklonište u slučaju zračnih napada. U svibnju 1945. partizani su tamo doveli hrvatsku vojsku, zajedno s civilima, ženama i djecom. Naredili su im da uđu u rov s obrazloženjem da će tu prenoćiti, a sutra nastaviti put. Kad su sve ugurali u rov, pred otvor su partizani postavili mine. Jaka eksplozija je potpuno zatrpala ulaz, da su se svi u rovu ugušili. Slovenac mi je rekao da je u rovu bilo oko četiri tisuće vojnika, civila, žena i djece", nastavlja Bolčić. Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik (sic!). Vrlo je podrobno opisan i sam položaj rova - na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano. Vrlo je vjerojatno da je Bolčić u skloništu zaista vidio djecu hrvatskih domobrana i civila. Naime, oko tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata blizu maloga koruškog mjesta Pliberka (Bleiburga), nedaleko slovenske granice zbile su se poznate masovne likvidacije. Danas se zna da je nekoliko tisuća ljudi iz te kolone odvedeno i u Kočevski Rog, gdje i dandanas pronalaze njihove kosture. Kosturi su otkriveni i tijekom gradnje autoceste blizu Tezna, a ljudski ostatci iz toga masovnog pokolja "pohoda smrti" mogu se pronaći razasuti po cijeloj okolici toga kraja. Gotovo je sasvim sigurno da je više tisuća osoba dovedeno u Slovensku Bistricu, od Maribora udaljenu jedva 20 kilometara. Leševi koje je spaljivao Bolčić pripadaju toj skupini.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.


www.safaric-safaric.si

DA SAM IMAO HRVATSKU

Bleiburg prije Bleiburga

Ratni zločin nikada ne zastarijeva osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički ili partizanski

I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže pravnu državu, urlaučući o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada" ne zastarijevaju

Na kraju Drugog svjetskoga rata i u prvim mjesecima poslije kapitulacije, svo nekomunističko, a inače brojno stanovništvo Titove Jugoslavije, uključujući i pripadnike poraženih vojski, bježalo je spašavajući se pred osvetoljubivim koljačima, koji su se domogli vlasti. Slovenska vrata tada su bila jedina vrata prema Zapadu, prema Austriji i Italiji. Partizani nikada nisu priznali da je to bio strahoviti pokolj, nečovječna odmazda nad ranjenicima, nad ratnim zarobljenicima, nad onima koji su se predali, nad domobranima, četnicima i ustašama, ali i nad nedužnim civilima; nad starcima, ženama i djecom. O tome postoje metri i metri filmske vrpce, koju su partizani snimali i ponosno pokazivali poslije rata. Time su se ponosili kao pobjedom. TV Ljubljana pokazala je u prosincu 1996. dio tog materijala. Svi oni, po komunističkomu svjetonazoru "tko nije s nama - taj je protiv nas", nisu imali pravo na život čak ni negdje drugdje, izvan totalitarne, zločinačkim rukama stvorene, socijalističke Jugoslavije.

Slovenija je tako išarana jamama prepunim ljudskim kostima, masovnim grobnicama, zabetoniranim oknima napuštenih rudnika u kojima je najviše mrtvih upravo Hrvata. Velika većina njih nema ni obilježja, ni križa. Postojeća slovenska komunistička vlast još nije spremna suočiti se s tom mračnom "epizodom" u nedavnoj im prošlosti. To posebno smeta napadanom i čestim polemikama izloženom Medimurcu Dragutinu Šafariću, Hrvatu, koji već toliko dugo živi u Velenju da mu ni slovenski jezik, ni mentalitet nisu nepoznanica.

Prije petnaestak godina, zainteresirala ga je, kao građevinara pojava čestih iskapanja ljudskih kostiju na mjestima gdje su se gradile kuće. Tako je započeo razgovarati s ljudima iz okolice, skupljati podatke, ucrtavati masovne grobnice u karte, fotografirati ih, i poticati svjedoke da se oslobode straha i otkriju mu istinu. Njih je svakim danom bilo sve manje, a reakcija svakojakih: od burnih, odbijajućih ili prestrašenih do mučnih, rijetko razgovorljivih, te pouzdanih i vjerodostojnih. Istinu koju su mu ispripovijedali, a koju je kasnije nekoliko puta provjeravao, složio je u stravičan mozaik svekolike patnje Hrvata u danima prije dolaska na Bleiburg i mjesecima poslije njega.

Dolaskom demokracije i priča o ljudskim pravima Šafariću se učinilo nevjerojatnim da Slovenija može tražiti članstvo u Vijeću Europe i u Europskoj Uniji prije nego otvori svoje partizanskejame i sve zločine, kojih je na stotine. Bilo mu je takoder nelogično da slovenska država priznaje talijansku i vrlo malobrojnu madarsku manjinu, a ne priznaje više od sto tisuća Hrvata.

Svaka istina kad tad iziđe na vidjelo, pa će tako ugledati svjetlo dana i istina da je u Sloveniji poubijano oko 70.000 Hrvata bez žrtava Bleiburga. Vrijeme je da slovenska vlast, prije ulaska u velehvaljenu zapadnu zajednicu naroda, postavi spomen svim mrtvima na svom tlu. To je najmanje što treba učiniti danas za one, koji su prije pola stoljeća strijeljani ili zaklani kao ranjenici, ratni zarobljenici ili civili. Tek tada ćemo moći govoriti o Sloveniji kao europskoj državi čista obraza.

Celje je od Zagreba udaljeno jedva osamdesetak kilometara, a nekadašnje Titovo Velenje još dodatnih osamnaest. Pet kilometara sjeverno od Velenja, u kanjonu rječice Pake, nalazi se Huda Luknja. Tako doista taj kanjon i izgleda. U knjizi Veliki finale na Koroškem autor Franci Sterle opisuje dramatične događaje u Hudoj Luknji sredinom svibnja 1945. Scenarij pokolja bio je sljedeći, kako pišu u slovenskome tisku gimnazijalke Nika, Duška i Ana u prosincu 1992.: Partizani su svibnja 1945. zaustavili bijeg "ustaške sile" i njemačkih četa zahtijevajući predaju i polaganje oružja. Ustaše nisu vjerovale da će partizani poštivati ratne konvencije o vojnim zarobljenicima i odlučili su se na otpor. Neravnopravna bitka u kanjonu i dolini G. Doliča (Pancer Greben), te na području Mislinje, trajalaje dva dana. Nadmoćna partizanska brigada imala je deset (10!) poginulih. Na ustaškoj je strani palo 3.000 muškaraca, a zarobljeno ih je gotovo 11.000!

Procjene su da je to tek trećina odista pobijenih u toj klopci. Kako inač¸e objasniti da je u deset velikih skupnih jama bez obilježja pokopano gotovo 5.000, navodno, isključivo ustaša. I kakav je to boj u kojem je omjer "pobjednika" i "poraženih" 10: 14.000! ? Monstruozno je i to da su kuće sagrađene oko te grobnice...

Očevidci su izjavili da se "zbog tisuća i tisuća mrtvih između Hude Luknje i..." (sjevernije - op. J. N.), "Mislinje širio tako jaki smrad da su uokolo, četiri godine, pčele umirale". Profesor Damjan Kljajić te događaje naziva masakrom u Hudoj Luknji. Smatra da su ga izvele trupe pridošle s juga, i da je slovenskih partizana među njima bilo malo. Većina jedinica bile su crnogorske i dalmatinske. Kako su ustaše bile sa svih strana okružene kanjonom, partizanskih je žrtava bilo zanemarivo malo. Oni su ih dočekali na obroncima. Bile su to zaključne partizanske "operacije", kako kaže, s kraja travnja i početka svibnja 1945. Po toj tvrdnji mnogo se ustaša probilo do Austrije, gdje su ih na Pliberskom jezeru partizani opet dočekali. Kaznili su ih smrću tobože zato što su bježali s "pokradenim vojnim plijenom."

U uvjetima, u kojima se do današnjega dana nikakvom rekonstrukcijom ne može utvrditi ni približan broj poginulih civila; u uvjetima u kojima su trajno ostale nepoznate brojne njihove (tipično partizanski) neobilježene grobnice; u uvjetima u kojima se govori o "vojnom pokradenom plijenu", možemo se s pravom pitati koliko je civila bježalo s vojskom? Što je to, zapravo, "pokradeni vojni plijen"? Zar su to najnužnije osobne stvari, koje su ljudi nosili sa sobom spašavajući se u posljednji tren? Posebno je poglavlje pitanje gdje je taj plijen završio? Jer navodno ga je bilo i mnogo i bio je vrijedan... I na kraju, zar nije logično da su te ustaše, ili brojni civili, koji su s pravom sumnjali u poštenje i moral nove Jugoslavije, išli s vojskom koja je jedina znala najkraći put do Austrije? Mogu li slovenski partizani tako olako sprati ljagu sa sebe riječima: "To su bile ustaše i nitko drugi", ili: "Taj su pokolj počinili partizani s juga"? Rat je bio završen, zašto se ratnim vojnim zarobljenicima nije sudilo?

Zbog toga što je postavljao neugodna pitanja i dirao u zabranjene teme, gospodina Šafarića su u novinama često napadali i vrijedali. Osobito se isticao Adolf Storman i to pogrdnicama vrste: neslovenac, prišlek, balkanac, južnjak i ostalim uvredama izrađenim u ksenofobičnim protuslovenskim, austrijskim kovačnicama mržnje. Moraju li se naši susjedi baš u svemu ugledati u svog sjevernog susjeda.

Spomen ploča, jedna od rijetkih, obilježilaje mjesto na kojem je oduzet život žiteljima Trbovlja, Hrastnika, Zagorja, Laškega, Žalca i okolice Celja; ubijeno je oko 2.000 ljudi, medu kojima je bilo više od stotinu hrvatskih civila (žene i djeca) i oko sto njemačkih zarobljenika. Na njoj piše: "Umrli su tu nasilnom smrću po volji moći koja je prezirala Božje i ljudske zakone." Kapelica je izgrađena kraj najvećeg skupnog grobišta od ukupno njih pet. Slovenske žrtve bili su komunisti, koji su se vraćali s utemeljiteljskog partijskog sastanka, s obližnjih Čebinah. Zato je taj zločin (počinjen od svibnja do kolovoza 1945.) bio tako dugo zavijen u muk, još više nego onaj nad slovenskim domobranima. Ta činjenica prije svega govori o obračunu s neistomišljenicima bez obzira kojoj naciji ili uvjerenju oni pripadali, koju oni vojnu odoru nosili, koje dobi bili, pa makar to bili i komunisti!

Među svim skrivenim grobnicama najdublje je ostalo skriveno gubilište u zapuštenome rudniku Barbarin rov nad Hudom Jamom kod Laškog: Vlak pun Hrvata zaustavili su partizani. Isti su putnike bacili u rudarski rov, a vagone su opljačkali domaći. Ubijali su ih tako da bi ih vezali po deset zajedno i tako ih bacali u dubinu, okno je bilo široko oko 4,5 metra i oko 50 metara duboko. U njega su bačeni hrvatski i slovenski domobrani, ustaše i hrvatski i slovenski civili. Svjedoci navode da je bilo žena, djece, građana, seljaka... Zatim su zabetonirali pristup oknu po etažama i postavili drvena vrata ispred zida. Novinari koji su se spustili u rudnik 1990. došli su do tog zida kojim je masovna grobnica zabetonirana. Iznenadili su se jer su na njemu pronašli nekoliko nacrtanih malih križeva. Po svoj prilici križeve su crtali oni koji su morali zidati zid. Od novinarskog upozorenja na partizanske zločine prošlo je punih sedam godina, ustanovljene su dvije parlamentarne komisije i jedna vladina, ali se o Barbarinom rovu iznad Hude Jame više nije govorilo, niti je rov otvoren.

Slovenski list Demokracija donosi u rujnu 1997. tekst zgražanja nad oskvrnućem kapelice podignute kod masovne grobnice Barbarin rov. Ukratko tekst govori: U spomen mučenicima bačenim u rudnik Barbarin rov iznad Hude Jame, mučenicima iz okolice, te posmrtnim ostatcima onih koje su odvezli ne zna se kamo, podignuta je kapelica. U njoj se nedavno dogodio vandalizam. List donosi tekst u kojem se govori da je u roku od tri mjeseca, na kraju i poslije svršetka Drugoga svjetskoga rata, u Sloveniji mučeničkom smrću poginulo više od 10.000 ljudi. Riječ je, dakle o slovenskoj Hirošimi - zaključuje list. Ne opisuje se kako je kapelica obeščašćena, ne spominje natpise, koji jasno svrstavaju počinitelje, a ne zanimaju ga ni detalji: tekst zapravo ublažava, gotovo dokida istinu.

Dragutin Šafarić posjetio je i to mjesto. Evo što je zabilježio: "Unutarnji zidovi s natpisima i lijepim slikama, te jedini hrvatski vijenac bili su poliveni lakom do visine od dva metra. Očito, upotrijebljeno je najmanje tri kile boje. Debljina laka na tlu bila je barem dva milimetra. Da ne bi bilo dileme tko je to učinio, vandali su se i potpisali parolom: `Smrt fašizmu sloboda narodu.' I još: `Smrt domaćim izdajicama.' Policiji su počinitelji, kao i uvijek u takvim slučajevima, ostali nedostupni."

Dakle, netko tko još živi u '45-oj divljački je i uporno želio obeščastiti i to skromno obilježje nevinim žrtvama ondašnjega divljaštva, divljaštva njihovih očeva i istomišljenika. I u tomeje nekažnjeno uspio. Kapelica je podignuta i radi pomirenja, ali, pokazalo se, tko pomirenje ne želi: ponovno zločinci, a ne rodbina žrtava!? Takve su parole poslije "oslobođenja" pisali komsomolci (Komsomol = Savez komunističke omladine Sovjetskog Saveza - u Jugoslaviji SKOJ, o.p. J. N.) po zidovima crkava dok su po rudarskim rovovima sijali smrt. "Kako je ova kapelica obeščašćena i do kada će takvom ostati...", piše dalje Demokracija, "...bit će to lijepa poputbina sadašnjoj vladi na putu u Europu." I na kraju redakcija dodaje: "Što će se sve još dogoditi s kapelicom zaista sa strahom očekujemo. Nama nemoćnima ostaje samo da molimo Boga za njenu obranu..."

Tragovi zločinstava komunističke vlasti vidljivi su i iz nekih sudskih spisa. Neka djeca stradalnika imala su tu sreću da su ih roditelji uspjeli skloniti na sigurno osjećajući da im se bliži stravičan kraj. Zločinci su naime ubijali sve živo. Ona djeca koja su bila "odložena" kod slovenskih obitelji, uspijevala su preživjeti. Zločinačka Titova vlast nije se previše brinula za krvave tragove koje je za sobom ostavljala. Tako l. srpnja 1946. slovenski sudac u Slovenj Gradecu dopušta da se usvoji "Judita nepoznatoga rodbinskoga imena, dana rodenja i godine od žene iz Hrvatske". Djevojčica je u trenutku nalaska imala dvije i pol do tri godine. U drugome dokumentu iz studenoga 1948. ponavlja se da je to dijete pronađeno u Doliču s drugom djecom koju su "srpski partizani", kako kaže izvornik, "doveli u Turišku Vas"... Očito, nova vlast nije mogla pobjeći od zločina, koje je počinila, jer su iza žrtava ostajala djeca. Ti tragovi ih prate sve do danas i pratitće ih, po svemu sudeći, i u XXI. stoljeću.

O pokolju blizu nekadašnjega Titova Velenja (koje li simbolike) razgovarao sam u jesen 1997. s gospodinom Šafarićem. On je prikupio brojnu dokumentaciju, čime je uspio da mnoge komunističke zločine saznaju i današnji naraštaji. To je prava zadovoljština žrtvama za čija su stradanja partizanština, Tito i komunizam bili odredili da se nikada ne saznaju. No, pokazalo se da ni duboki rudnici, ni metar debeli betonski zidovi nisu dovoljno debeli da sakriju istinu... (razgovor je snimljen tijekom vožnje cestom do masovnih grobnica): Koliko ste rekli da je bila dugačka kolona izbjeglica od nekadašnjeg Titovog Velenja, prema sjeveru?

U dva kraka, ona je bila dugačka više od petnaest kilometara, samo u ovome području. Riječ je o relacijama Velenje-Gornji Dolič-Dovže-Vitanje.

Koliko je kilometara nizvodno od mjesta pokolja rječica Paka poplavila?

Oko šest kilometara nizvodno začepila se od ljudi i stvari i izlila se, iz korita. Začepila se od ljudi. Okolno polje, od vode iz Pake, doslovce je bilo krvavo.

Koliko je ljudi pobijeno partizanskom rukom, i koliko je Hrvata bilo među njima?

Prema informacijama koje su domaćemu stanovništvu poznate, a koje su i objavljene godine 1992. u knjizi Franci Strlea govori se o 4.700 žrtava i oko 10.700 zarobljenih. Ne zna se jesu li to bili samo civili ili i vojska; ali govori se da je bilo najmanje oko 90 posto civila. Bili su Hrvati. Slovenaca vjerojatno nije bilo, jer oni nisu bježali ili su bježali drugim putem, ne kroz ovaj kraj... "U ovoj kući..." (Šafarić rukom pokazuje kroz prozor, op. J. N.) "...privremeno je živjela Marija Kvartič . Ona je i danas živa, a rođena je 1903. Sve je svojim očima vidjela.

Kako se zove ono mjesto koje je krvava rijeka preplavila u svibnju 1945?

Paka pri Velenju.

A mjesto gdje su ljudi, kako se priča, dva dana sustavno ubijani?

Kanjon Paka. Huda Luknja, isto kanjon. Tu je još i špilja Huda Luknja, mjesto, idealno za klopku, neravnopravnu borbu, bjelodani pokolj. Ali, pazite, i nad civilima! Jedan mi je Titov borac u polemici nedavno odgovorio: "Pa šta, i drugi narodi su masovno ubijali civile!" Zar je to opravdanje!?

Rekli ste mi da se ne obrađuje dio polja na kojem se smatra da se nalaze grobnice. Zna li se kojeg datuma je bio pokolj?

Svakako poslije kapitulacije okupatora. Očevidci se ne slažu oko toga je li to bio, petak, subota ili ponedjeljak. Neki anonimni izvori mi dojavljuju da je pokolj započeo u petak popodne, oko šesnaest sati.

Govorite o anonimnim pozivima upućenima vama od ljudi, koji su znali da se bavite istraživanjem istine o partizanskim pokoljima poslije kapitulacije?

Mnoge podatke sam tako saznao i kasnije ih provjerio, utvrdio točnima. Mnogi se, znate, još boje. Tih je zapravo najviše, a ja nekih problema gotovo da nisam ni imao. Nešto uvredljivih polemika, ali javnih, po novinama, i to je sve. Ipak, ljudi još uvijek teško o tome govore. Mnogi puno znaju, ali su nepovjerljivi: morate im znati prići.

Koliko dugo istražujete okolicu Velenja i masovne grobnice u kojima je mnogo žrtava Hrvata?

Oko 14 godina... Vidite, ovdje je sada pred nama srce kanjona. Gore, okolo, na strmim padinama bile su partizanske zasjede. Žrtve nisu imale šanse. Jednostavno im nije data. Poslije su se "pobjednici" hvalili da su imali male gubitke!

U Hrvatskoj, za rodnu kuću Đure Pucara Starog, stoji uz cestu valjda deset putokaza, s preciznom kilometražom za svaki slučaj, da ne propustite tu "znamenitost". Na ovoj cesti ne nalazimo nikakav spomen. Ovi ljudski životi manje vrijede? Ima li u poljima ili gore u šumi ikakvih obilježja?

Ovdje nema ništa od toga. Na samom izlazu iz kanjona, ljudi kažu, glavna je grobnica. Tu je pokopano oko 115 osoba. Znači, ispod ruševina grada, koji je gore na brdu. Sada ulazimo u Gornji Dolič, tamo naprijed su brojni grobovi.

Kako to da današnja slovenska vlast tako uporno šuti o tim masovnim pokoljima ne samo Hrvata; o presudama bez sudova, o klanjima djece, o strijeljanjima poslije kapitulacije?

Čujte, glavni urednik Dela na uredničkom je mjestu već četrdeset godina. Trebam li vam reći išta više? Što se promijenilo? Jedan štiti drugoga dok vrijeme ide.

Ali Europa kuca na vrata...

(odmahuje rukom) Ovo područje desno i lijevo su grobovi. Preko one stare pruge je bio prijelaz. Mitraljezi su bili užareni od neprekidne paljbe. Kuća ispred nas lijevo i ona graba iza nje... to je grobnica! Grobnica iza kuće! Gornji Dolič 53. Ove kuće desno, temeljene su na ljudskim kostima. Tu su gore pobijeni Hrvati. Kad su partizani ovdje zarobili ustaše, četnike i domobrane, onda su razdvojili četnike od njih da bi ih pozatvarali, a domobrane i ustaše su pobili! Jer, kad nekoga zatvoriš na mjesec, dva ili tri, on ostane živ, a može se i "popraviti". Hrvate su odmah strijeljali. To je bila i Titova politika.

Hrvati su znači bili opasniji, oni nepopravljivi neprijatelji...

To je apsolutna istina, nema tu tajne. Svaki je Hrvat za njih bio ustaša, bio mlad ili star, muškarac, žena ili dijete. Hrvati su zarobljeni ovdje, u Gornjem Doliču. Pogledajte livadu koja se ne obrađuje.

* * *

U svom dugogodišnjem prikupljanju Šafarić je došao do točnih podataka o svakoj od 14 grobnica koje je za sada stigao obraditi samo na ovome području. Inače ih poznaje više od dvije stotine! Sve su one u dolini uz rijeku. Pokolj je bio od 11. do 14. svibnja 1945.; dakle, grobnice su nastale poslije kapitulacije. Leševi su skupljani čak i tri tjedna poslije pokolja. Riječ je o području obuhvaćenom lokacijama: Paka pri Velenju, Huda Luknja, Gornji Dolič, Mislinja, Dovze. Na specijalnoj vojnoj karti Šafarić nam pokazuje ucrtana mjesta jama. Na kartama sve vrvi od ucrtanih križeva, ali na poljima nigdje nijednoga postavljenog križa nigdje obilježja, spomena, svijeća... Čitamo imena mjesta, niz je nepregledan. Prsti nam zastaju na brojkama: 500 leševa, pretežito civili, Hrvati, Nijemci, Slovenci: počinitelji - partizani; 100 leševa u podnožju klanca; preko rijeke 100 leševa; uz prugu isto; zatim 30 dječjih, pa još dva odrasla. Rodbina je počela otkapati, pa je pronašla još nekoliko leševa, ali ne i traženoga. Zatim su im iskopavanje zabranili, smjesta ih potjerali. Tristo metara niže, pod magistralnom cestom, veći je broj leševa Hrvata; razbacana mjesta grobnica 20 leševa nepoznat broj leševa; nepoznat... Na kraju liste dopisano je: "Podaci nisu konačni,. prema izjavama svjedoka - moguća su veća odstupanja."

Vraćamo se u Zagreb, razgovaramo o senzacionalističkome tisku u Hrvatskoj. Njih ove teme ne zanimaju. Morali bi se onda boriti za istinu, širiti ju i odista istraživati, a ne izmišljati. Njih samo zanima koliko tko u se na se i... Nas pak zanima prešućivana istina. Od 24 istražene grobne lokacije, za njih tri ne zna se koje su narodnosti žrtve; zajednu masovnu grobnicu stoji da su u njoj partizani; u svima drugima su Hrvati i poneko od pripadnika drugih naroda. Ali, čak u 12 grobišta isključivo su Hrvati! Dakle, više od 50 posto žrtava su Hrvati! Kada zbrojimo te približne brojčane podatke, samo za ta 24 grobišta, dolazimo do one najmanje moguće brojke, što znači da je od 1140 žrtava barem polovica Hrvata nečasno zakopana samo na jednome području.

Zadnji pokolj u ovome kraju bio je 6. kolovoza 1945.! Na Deželakovu grebenu na Savi tijekom tri godine voda je izbacivala leševe i odnosila ih. Stratište Klembasov kamenolom: tu su ljude klali nožem i na njih nabacali stijene. "Tvornica vapna - u četiri peći ubacili su ljudska tijela..." Ima li razlike između Tita i Hitlera, pitam se na glas?

Slijedi popis masovnih grobnica u Sloveniji po pokrajinama: Gorenjska, Ljubljana i okolica, Dolenjska... itd. Za većinu grobnica (čiji popis neće stati u ovaj članak) treba reći da su označena malim križićima i natpisom..."I mi smo također umrli za domovinu." Po službenoj je izjavi u navedenim područjima zakopano 32.700 Titovih žrtava. Tome treba dodati podatke o naknadno pronađenih još 1.500 žrtava. Slijedi popis za Brežice: skupno grobište širine 10 i dužine 120 metara - slovenskih je domobrana oko 2.000 prema broju dotegljenih željezničkih kompozicija koje su tijekom cijelog mjeseca srpnja pristizale, Hrvata dovezenih iz Zagreba je oko 10.000... Krakovski gozd: ponegdje su križevi; slijede Logaška krasnica, Crni vrh, trokut Postojna - Logatec Hrušica, zatim Cerknica, Pivka, Štajerska, Slovenska Bistrica, Slovenj Gradec, Suhodol, Hočko Pohorje - pokolj u kolovozu 1945!, Tezenski gozd: kosti u jarku, koji je asfaltiran, Dravograd: kosti u dužini od 25 kilometara, Rimske Toplice: pobacani u krater od bombe... Četiri masovne grobnice Hrvata u Tuhinjskoj dolini; slijedi devet redaka samo imena mjesta masovnih gubilišta... pa Tolmin: popis 24 stratišta. Gruba službena procjena govori da je u Sloveniji, za Titove Jugoslavije, našlo i okrutnu smrt i neljudski zaborav poslije završetka rata, oko 210.000 ljudi; a prema procjeni stranih povjesnika, preko 300.000 ljudi (više nego cijeli današnji Split). To su samo podatci, koje je iz slovenske (dostupne) dokumentacije izabrao Želimir Kužatko za Hrvatski Domobran. Koliko je tek strašna ona puna i potpuna istina?

Samo u okolici Celja izvansudska usmrćenja izvršena su na čak 29 mjesta. Trideseto mjesto je odlagalište tvrdih otpadaka iz otpadne sadre Cinkarne Celje i pretežiti dio postojećega komunalnoga deponija u Bukovzaku. Dokumenti govore da je Celjsko područje, po broju masovnih izvansudskih usmrćenja najbrojnije... Samo neki Konrad, koji danas živi u Žalcu, potpisnik je za oko 70.000 likvidacija na tome području. Istina je neumoljiva...

* * *

Zanimljivo je bilo predstavljanje slovenskog predsjedničkoga kandidata, dr. Bernika. On se, kao i ostali predsjednički kandidati, nije ni riječju dotakao manjinskih pitanja. No, izrekao je sljedeću istinitu konstataciju: "Zbog masovnih i nezakonitih pokolja velikog broja ljudi u Sloveniji, mnogi danas još nemaju izvoda iz knjige umrlih, tako da pred sudskim organima ne mogu zaključiti vlasničke i ostavinske rasprave".

Ono što je dokumentaristički najdragocjeni je iz rada Dragutina Šafarića je to, što nas on prije svega upoznaje s povijesnim činjenicama, koje su zaboravili čak i oni koji su pisali monografije o Bleiburgu. Tako, primjerice, o pokolju u klancu Paka - Huda Luknja - Gornji Dolič - Mislinja, povodom 50-te obljetnice Bleiburga u svibnju 1995. uopće nema ni govora!

"Zločine su činili oni drugi, prijašnji, a ne mi" - uspavanka je koja se u Sloveniji još priča. "To su bili njemački i ustaški vojnici, koji su pružali otpor" - pjesmica je za državno (skupno) umirenje. Paradoksalno, ali istinito; tako najbolje štite još žive koljače među sobom. Takvo ponašanje su davno prepoznale i preživjele žrtve i djeca žrtava. Tko su bili ubojice, po svojem mentalitetu, svjedoči i ova izjava očevidca: "Na travnjaku ispod ceste bila je ubijena neka visoka dama puna zlatnine, kojoj je netko jednu nogu tako podupro da je, onako bez gaćica, pokazivala svoje najintimnije dijelove." Ležala je tako danima, sve do raspadanja...

Jednoga od koljača zatekli smo pred kućom kako mirno klepa kosu. (Naknadno saznajem od Šafarića: nedavnoje umro u ljubljanskoj bolnici od komplikacija poslije banalne operacije, u dobi od 74 godine. - op. J. N.) Njegova je priča jedna od stravičnijih izmedu onih koje je Šafarić čuo od očevidaca. Taj je zločinac svojevremeno došao na neku proslavu u obližnju seosku gostilnu. Kako se u gostionicama svašta priča, na dnevni red je došao i pokolj civila, vojnika, žena, staraca i djece u njihovome kraju sredinom 1945. Supijani se koljač ponašao kao da se to njega uopće ne tiče. Gotovo se izvukao. Medutim, tada je progovorila, recimo "Marica". U gostionici je nastao tajac. "Ti si sam, vlastitom rukom, poklao 60 ustaša!", rekla mu je u lice. "Šta pričaš" - odgovorio joj je i ne shvaćajući koliko je priznanja u njegovoj narednoj rečenici: "Ti si tada još bila mala. - "Ja sam tada imala 12 godina i točno se sjećam kada si krvavih ruku preko lakata upao u moju kuću i tražio od moje mame da opereš ruke. Još ti je moja majka govorila: `Ne u kuhinji pred djecom, gdje se jede' - i iznijela ti lavor u dvorište. Hvalio si se da si vlastitim rukama upravo zaklao njih više od 60!" Nakon toga je zašutio, gostilna je gledala u njega. Okrenuo se i brzo izašao...

Ratni zločin nikada ne zastarijeva (osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički ili partizanski). Ne zastarijeva pa čak i onda kada ga počini, prizna to i o njemu snimi brojne flmove (Vijetnam!) jedna supersila poput velehvaljene i demokratske Amerike...

Već sutra, jedini svjedoci bit će djeca slovenskih očevidaca, koja će moći jedino nepotpuno i nekompetentno svjedočiti tek o čemu se to u njihovoj kući potiho govorilo... Novinar u mirovini, L. Ojstrsek, u članku s naslovom Gorice nad Šoštanjem skrivaju grobove poslije rata pobijenih, kaže i ovo: "Vjerojatno nema općine u Sloveniji, u kojoj ne bi imali grobova, koji skrivaju grozote ubojstava izvršenih masovno, a po okončanju Drugog svjetskoga rata. U našoj općini to su Šoštanj, Velenje, Gaberke, od Pake do Mislinje, Šentilj."

Šafarić, rodom iz Međimurja, niti je sam stradao, niti je stradao itko od njegovih koncem Drugog svjetskoga rata. On je jednostavno istražuje istinu koju su partizani, titići i komunjare brižljivo skrivali sve ove godine i još je skrivaju. Gospodin Šafarić ne nagovara na osvetu, niti je u potjeri za zločincima, nego istinom osvjetljava namjerno iskrivljenu prošlost. Sve ostalo je posao pravne države.

Kada smo obilazili Mislinju, odnosno njezin posljednji klanac na potezu od Velenja prema samome mjestu, uz sam austrijski Bleiburg, Šafarić je pokazao na masovna grobišta tik uz cestu. Zapravo, nije ih ni trebao posebno pokazivati. Čim smo zaustavili automobil i spustili se do tunela i stare zapuštene pruge, opazili smo kose padine divljih travnjaka i nepravilnih humaka. Oko grobišta bili su voćnjaci. Tako plodne voćke još nisam vidio. Grane jabuka bile su savijene kao kod tužnih vrba. "Nitko ih ne bere, niti jede", kazao nam je. Oko 500 metara široko i 700 metara dugačko grobište prostiralo se po upadljivo nepravilnoj površini travnjaka lijevo i desno od pruge obnovljeno voćnjacima. "Nitko te padine ne obrađuje. Nitko tu ne gradi kuću", pokazivao nam je. Na fotografijama, koje sam tom prilikom snimio, vidljivo je da trasom stare željezničke pruge, pošta i telekomunikacije Slovenije polažu telefonski kabel. Ovdje se moralo vrlo pažljivo kopati i točno u decimetar slijediti crtu napuštene željezničke pruge. Jedino je ona nedirnuta, sve lijevo i desno od nje puno je ljudskih kostiju. Na stotine njih. Jedan krivi potez i bager bi ušao u masovnu grobnicu. Otkrio bi zločine i genocid nad, ponajčešće, Hrvatima. Genocid za koji slovenska vlast još jasno i otvoreno ne želi znati. Pogotovo to ne žele slovenski vodeći mediji ili tiskana glasila, primjerice Delo.

U brojnim polemikama s borcima NOB-a u slovenskome tisku i izvan njega, a koje je Šafarić od devedesetih godina do danas vodio, sliku zločinačkog mentaliteta, možda ponajbolje oslikava polemika s borcem Rudijem Rogeljem iz kolovoza 1997. Rogelj je predsjednik vojnih invalida Maribora. Suočen sa Šafarićevim podacima o zločinima (i) slovenskih partizana, poslije kapitulacije okupatora (9. svibnja 1945.) ovako je otpisao Šafariću: "Republiku Hrvatsku drži fašistoidnom gotovo cijela Europa, a ja pretpostavljam zbog njena odnosa prema vojnim invalidima i borcima Drugog svjetskoga rata..." (Što se tiče pokolja civila poslije kapitulacije - op. J. N. - Rogelj ovako nastavlja opravdavajući se): "...i Amerikanci su samo u Europi uništili gotovo milijun njemačkih vojnih zarobljenika, pa si zbog toga nitko ne stvara probleme. Svatko ima oružje - ne za sijanje ruža - već isključivo za uništenje i ubijanje." To je ta poznata komunistička defektnost, ne samo ravnodušnost, već upravo lakoća i uživanje nad tuđom boli i žrtvama, a nad vlastitim nepobitnim zločinima... To je to titovsko divljaštvo bezakonja, koje se vječno gradi da za Ženevske konvencije nije ni čulo. Ali kad je o njihovim žrtvama riječ, onda podižu dreku do neba i grade Keopsove piramide od betona, "da se nikada ne zaboravi" Rogelj ovakvim svojim odnosom, dakako između redaka, priznaje partizanski zločin, a nešto kasnije ipak i brzo pere ruke od njega (kaže da on nije klao "nisam tada bio u deželi"). Dakle, moguće je da bi i on klao, ali nije bio u deželi. To je (jedini) razlog? Logika mu je: jesam lopov, pa što, i drugi su! Da oružje tome i služi - to je debela laž. Ono ne služi (isključivo) zločinu.

Na primjeru Trbovlja preživjeli svjedok govori o uvijek istome scenariju: prvo bi se danima cestom kretale nepregledne kolone civila, vojnika, žena i djece, a strojnice bi se čule svako malo. Zatim bi zabrujali kamioni: ubijene su prevozili u jamu kod Hrastnika i zakopavali ih u rudničkome području Dobrna, Trbovlje. Poslije toga su dovozili krvavu i prostrijeljenu vojničku robu na pranje u bolničku praonicu. Tako se događalo poslije svakoga strijeljanja. Djeca su gledala kako partizani bacaju ljude i bombe ujame i zatrpavaju ih.

Kako je do toga došlo, zašto se Dragutin Šafarić tako predano godinama bavi istraživanjem partizanskih zločina i grozota u Sloveniji nad, u prvom redu, Hrvatima civilima? Odgovor je u obimnoj arhivi, u njoj piše i ovo: "Kad sam se vozio iz Trbovlja prema Savinjskoj dolini i dalje prema Velenju, suze su mi pritiskale oči. Od 1964. sam se vozio po ovim cestama, živio u ovome kraju, a da mi nitko ništa nije rekao o pokoljima, o tome što se ovdje događalo. Kolika je to sramota, da tako lako i bešćutno stupamo po tlu i cinično se pozdravljamo i veselimo nad potocima ljudske krvi, krvi nedužnih ljudi."

O masovnim se grobnicama uglavnom šuti, dok o otvaranju još nema ni govora. Monstruozno je ponašanje onih ljudi, koji su svjesno na kostima žrtava sagradili svoje kuće. Da su bili svjesni što rade govori činjenica da su tražili od građevinara i projektanata (Šafarić) nešto geološki sasvim neopravdano: da se ne iskopava teren, već da ga se nasipa. Zahtijevali su da se temelji ne kopaju već da se kuće (bez "ikakvog stvarnog" razloga) zidaju na betonskim pločama, a ne temeljima. U Gornjem Doliču, među kućama sa sjeverne strane ceste, jedna je upravo tako sagrađena. Kći umrlog partizanskoga zločinca, koji je osobno ubijao Hrvate, upravo je nad masovnom grobnicom sagradila kuću. Primakla se zidovima nešto bliže cesti pa joj kuhinjski prozori gledaju iza kuće - na zemlju nasutu preko kosturnice. Temelje nije kopala, izlila je betonsku ploču; znači, točno je znala što joj je ispod kuće. Ništa joj ne smeta imati dom, živjeti i disati nad samim zločinom, nad mjestom nečovječnog poslijeratnog pogubljenja tolikih ljudi. Njezin otac, gradeći prije nje, kuću je podigao ispod ceste, samo 80-tak metara od druge grobnice, one u njegovome vrtu. To je slika komunizma, oca i kćeri. Jesu li to uopće ljudi? Pa ipak, ti isti, do dana današnjega, 52 su godine udobno živjeli kao pravednici i pobjednici (!), ne odgovarajući pravdi za genocid. Sustav još čuva takve krvnike umjesto da barem simbolički oda počast žrtvama.

I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže pravnu državu, urlaučući o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada" ne zastarijevaju.

Oni traže pravdu!

* * *

Obilazimo neke od Velenjskih lokacija, na kojima su partizani i domaći ljudi zakapali tragove genocida. Čim prođete klanac i mjesto, ući ćete u široku dolinu u kojoj se za vedra dana u njenome dnu naziru visoka brda nad Bleiburgom. Pokolji u dolini rječice Pake od Velenja do Mislinje prethodili su onome najvećem, Bleiburškome. Ovdje pred Mislinjom, svoje je kosti, u stravičnom partizanskome masakru, ostavilo čak 4.700 žrtava. Pretpostavlja se da je među njima bio i veliki međimurski pjesnik Vinko Kos, star tek 33 godine. U knjigama se navodi podatak o 10.700 zatočenih, te o najmanje devet stotina pobijenih civila. Većinom Hrvata.

Uspinjemo se do mjesta Mislinja i postepeno spuštamo u dugu dolinu, koja vodi na sjever. Tu je klanac najuži baš kao i nešto niže kod tzv. Titova Velenja i Hude Luknje. Dolazeći s više strana, kolone su se spajale upravo ovdje. Jasno je zašto se upravo pred Mislinjom zbio pokolj...

I opet: nigdje uz cestu, nema nikakva vidljiva spomen obilježja. Današnja slovenska demokratska vlast ne misli da bi išta trebalo promijeniti.

I tek što smo Mislinju i župnu crkvu ostavili za sobom, sa zapadne strane ceste koči se metrima visok betonski spomenik koji valjda simbolizira cvijet! Komentiram na glas: "Ovo zasigurno nije spomen na žrtve u dolini rijeke Pake" - "Ne...", odgovara mi Dragutin, "...ovaj je spomenik podignut jednom jedinome partizanskom borcu poginulom na ovome mjestu. Vjerojatno je sudjelovao u pokolju nekoliko stotina metara niz Paku."
Svatko objektivan može priznati samo jedno: ovako su se potpisivale zvijeri.

Toliko o pravdi, toliko vrijede tisuće nevinih života! Nisu zaslužile ni jedan križ uz cestu, a ovoliko kubika betona vrijedi jedan jedini partizanski život? "Što ti je 'pobjednička' povijest!", izgovorio sam i zadugo zanijemio.

Dragutin, Robert i ja šutjeli smo duge kilometre niz Paku na povratku kući. Šutjeli smo i koturali se zemljom hrvatskih grobova, tajnim kosturnicama. Koturali smo se Slovenijom, krivudali između stotina grobišta natrag do naše Hrvatske. Do države u kojoj su logor Jasenovac, ili onaj u Kamporu na otoku Rabu, u kojima je bilo i Slovenaca, obilježeni do neba. Obilježeni za sva vremena tako da ih cijeli svijet zna i vidi. Čak i iz satelita. No, Jazovku i Macelj već je malo teže otkriti... Čak i iz automobila...

I treba na kraju parafrazirati: "Strašno je znati." Zapravo, najstrašnije je znati. Shvatiti kako stvari stoje. I što je najgore: gledati da još uvijek sve samo stoji. Zločin nastao u mjesecima poslije svršetka rata. Nastao u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu toliko burne i dugo slavljene kapitulacije iz godine 1945... No, malo je teže slaviti ovu drugu, stvarnu kapitulaciju uljudbe.

Tek kada je svijet Tita prisilio potpisati dokument o pomirenju, masovni pokolji su zaustavljeni, a pojedinačni slučajevi su predati u nadležnost Udbe i njezinih plaćenih ubojica. Njihove su cijevi bile užarene još do 1990...
I danas se pokatkad zločinački zacrvene.
Sasvim prigodno... komunistički.

Dragutin Šafarić: Bleiburg prije Bleiburga, HS, 13. veljače 1998.

Ovaj text je bio objavljen u «Hrvatskom slovu», 13.veljaće 1998.godine, a 2003.g. u knjigi autora Javor Novaka pod naslovom DA SAM IMAO HRVATSKU


Zagreb, 5. 3. 2009.

ZASTRAŠUJUĆA PRVOSTUPANJSKA PRESUDA GENERALU VLADIMIRU ZAGORCU

Nakon monstruozne presude umirovljenom generalu Hrvatske vojske Vladimiru Zagorcu, na Županijskom sudu u Zagrebu, na 7 godina zatvora i vraćanje 39,4 milijuna kuna, zbog tobože otuđenih, iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske, izmišljenih dragulja u vrijednosti od 5 milijuna američkih dolara, a što mu je 3. siječnja 2009. godine izrekao predsjednik sudskog vijeća u tome predmetu, sudac Siniša Pleše, te nakon svega što nam se u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj događa od 2000. godine nadalje, posebno u odnosu na hrvatske branitelje i obrambeni Domovinski rat, ne mogu doći k sebi ni imati mir od tjeskobne brige za našu budućnost.

Naime, razmišljajući koliko je krvi, suza i znoja mnogih hrvatskih naraštaja proliveno u obrani naše lijepe domovine kroz prošlih 14. stoljeća, od kada mukotrpno živimo na ovome našemu tlu, posvećenom krvlju tolikih mučenika, te sa koliko smo teških i stravičnih žrtava nakon 1102. godine pokušali obnoviti svoju državu u Drugom svjetskom ratu, a uspjeli, svi zajedno i jedinstveni, uz najveće žrtve i molitvu, u Domovinskom ratu i poraću, do 2000. godine, od kada bespomoćno gledamo ponovno rasulo svega ostvarenoga.

Vidjeli smo kako je bilo teško stvoriti obnovljenu državu i sa koliko žrtava, ponosa i dostojanstva smo to, uz Božju pomoć, činili, a što nam sada veleizdajnici i neprijatelji svih vrsta i boja uništavaju, počevši od pokušanog državnog puča 1994. godine, te planski i uporno od promjene vlasti 2000. godine.

Mislim da nije potrebno nabrajati kako se destrukcija pravde, istine, hrvatskoga dostojanstva i hrvatske države, odvijala i odvija u ovom cjelokupnom razdoblju. Koliko to boli sve poštene ljude, kakvih je najviše u hrvatskome narodu, najbolje ilustriraju riječi jednoga nam prijatelja, pjesnika i književnika, slučajno preživjelog sudionika Križnoga puta nakon Drugoga svjetskoga rata, koji kaže: "Žao mi je samo što nisam umro odmah nakon Oluje, da ne gledam ovo zlo koje nam se događa".

Ponekad mi se čini da je razdoblje od 2000. nadalje teže i pogubnije za hrvatski narod i hrvatsku državu, nego što je bilo u komunističkoj Jugoslaviji. Vlastodršci su tada surovo i brutalno nasrtali na svaku slobodarsku riječ ili najmanje nacionalno djelo i sve nas takve maltretirali i osuđivali, a one najistaknutije, u zemlji i inozemstvu, ubijali. Danas mi, obični ljudi, možemo govoriti, pa i pisati, gotovo što god hoćemo, ali nemamo nikakvoga prostora u utjecajnim medijima i totalno nas se ignorira. Ponekad se naljutim i kažem da iako su nas oni proganjali, barem su nas i uvažavali.

Sada je taktika da se one najistaknutije pojedince i institucije potkupljuje i ucjenjuje nekim potporama i privilegijama, a u prvome redu raznim intrigama dijeli i onemogućava svako zajedništvo u planiranju bilo kakvoga otpora. Hrvatske branitelje i njihove udruge se na sve načine razbija, a ti mnogobrojni čelnici nemaju nikakve veze sa bazom branitelja, koji su potpuno prepušteni sami sebi i svojim nevoljama, čak do mnogobrojnih samoubojstava. One najzaslužnije za hrvatsku slobodu i hrvatsku državu, prepušta se Haagu, na temelju najnevjerojatnijih optužnica, koje predsjednik država svojim svjedočenjem i svim mogućim dokumentima, pa i krivotvorenim, upotpunjuje, a što čine i drugi čelnici države. Druge se časnike Hrvatske vojske i vojnike iz Domovinskog rata, uz pomoć medijskoga linča, ostavlja domaćim dirigiranim sudištima i monstruoznim optužbama, uz obvezne drastične presude. Lažne svjedoke, pa čak i ratne zločince s neprijateljske strane, se najviše i s najvećim poštovanjem uvažava, a suce, koji donose drastične presude za hrvatske branitelje, se slavi i unapređuje. Budući da su svi najvažniji mediji usmjereni na diskreditaciju optuženih hrvatskih branitelja, nije teško ni javno mnijenje u većoj mjeri manipulacijama pridobiti protiv lažno optuženih.

Najistaknutiji primjer takvoga plana i scenarija je upravo general Vladimir Zagorac. Protiv njega se, posebno od strane predsjednika države, išlo svim sredstvima. Iako je svakom razumnom jasno da nije bilo lako nabavljati oružje za obranu Hrvatske u uvjetima embarga Ujedinjenih naroda, ipak, na žalost, predsjednik obranjene države i pravosuđe te države istražuju kako je i od koga nabavljeno oružje, baš za obranu te države, i tako sama ta država želi otkriti i izložiti međunarodnome progonu, na našu najveću žalost i sramotu, baš te prijatelje i države koje su nam pomagale!

Sam general Zagorac, za sve te svoje žrtve, rodoljublje i izloženost najvećim opasnostima je i dobio čin generala i 13 odličja.

Zloćudna medijska manipulacija

U medijima je planski, zlonamjerno, bespravno i nemoralno, toliko ocrnjen, kao nitko prije njega, tako da su izmanipulirani čak i neki pošteni ljudi, da vjeruju kako je on notorni kriminalac, pa tako bez istinskih temelja vjeruju primjerice i neki ratni visoki časnici, poput generala Marinka Krešića i brigadira Freda Matića, dajući takve izjave i slažući se da mu se oduzmu odličja koja je zaslužio, jer ih inače u to ratno vrijeme ne bi dobio. General Zagorac je osuđen bez ikakvih materijalnih dokaza o postojanju i otuđenju dragulja, samo na temelju svjedočenja njegovih najvećih neprijatelja, a krunski svjedok, Hrvoje Petrač, je organizirao i izveo i otmicu njegova sina, radi čega je i osuđen.

Dakle, ako se može osuđivati samo na temelju bilo kakvih svjedoka, onda se, na žalost, svima onima koji se moćnicima zamjere, crno piše. Crno se piše svima nama i toj državi. Da tragedija bude veća i za Europsku uniju i cijeli svijet, nitko od moćnika neće dići svoj glas i pružiti zaštitu za lažno osuđene i progonjene Hrvate. Potporu iz svijeta i gotovo svih hrvatskih medija će dobiti i dobivaju svi unutarnji neprijatelji hrvatskoga naroda i zatirači svih moralnih i tradicionalnih narodnih vrijednosti. Zbog toga oni i jesu tako uporni u svojoj raboti, iako su bijedna manjina u odnosu na većinu čestitoga hrvatskoga naroda.

Zaista, ako momentalno nema pojedinaca i snaga koje će povesti narod u otporu teroru i nasilju koje nas pogađa, onda trebamo po svaku cijenu ustrajati u svome moralnom otporu i moliti Božju pomoć, uz zagovor Svete Majke, kao i 1991. godine, da dođu bolja vremena, kada ćemo imati izabrane predstavnike naroda, koji će se svome životnom i političkom djelovanju čvrsto držati moralnih principa, pred nikim od ljudi ne klečati, te, prema riječima velikoga hrvatskoga kardinala i rodoljuba Franje Kuhariće, znati da "ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti"!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


MOŽE LI ZLOČINAC TITO BITI POZITIVNA POVIJESNA OSOBA?

O kakvoj se alkemiji radi, da notornog zločinca proglašavaju pozitivnom povijesnom osobom, i to pripadnici skupina i dobar dio naroda koji su na vlastitoj koži iskusili njegovu brutalnost. Imitirao je Hitlera i Staljina, bio je učitelj Ceausescuu, i dok njih osuđuje čitav svijet, njemu gledaju kroz prste i opraštaju, makar je spomenutima u zločinu bio ravnopravan - u nekim finesama čak i bolji.

Na put zločina zakoračio je u Moskvi, što smo saznali i iz dokumenata objavljenih u knjizi austrijskog povjesničara Silvina Eiletza «Titove tajnovite godine u Moskvi 1935.-1940.» Nije ubijao vlastitim rukama u tome je bio dosljedan čitavog života kao kakav pjesnik izabrao je pero i pisao karakteristike za drugove koji bi mu mogli biti bilo kakva prepreka do konačnog postavljenja za generalnog sekretara Partije. Svaka karakteristika koju je poslao NKVD-u u kratko je vrijeme značila osudu i strijeljanje za partijskog druga, a za Waltera istovremeno korak bliže partijskom tronu. Čim se dokopao Moskve, shvatio je puno veću važnost NKVD-a od Kominterne, stavio se toj zloglasnoj službi na raspolaganje, poslavši u smrt nekoliko stotina jugoslavenskih komunista koji bi ga eventualno mogli ugroziti u njegovoj ambiciji da postane partijski šef. Ta Brozova aktivnost nije mogla promaknuti niti Staljinu koji ga je pohvalio riječima «Tito je junak (ruski: molodjec), sve je pobio.» Nekoliko desetljeća poslije Tito je u svojim sjećanjima sažaljevao svoje likvidirane partijske drugove kao žrtve Staljinovih čistki. Točno je, da je egzekuciju izveo NKVD, a zatajio je samo jednu «sitnicu», da su to izvršili temeljem optužbi i karakteristika koje je on sročio, misleći pritom, da se to ne će nikada saznati, s obzirom na to da je komunizam društveno uređenje za sva vremena.

Nakon uspješno položenog završnog ispita za likvidacije, NKVD ga postavlja za generalnog sekretara jugoslavenskih komunista. Na nekakvoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu, Broz obznanjuje tu radosnu vijest sebi sličnima (Rankoviću, Kardelju, Đilasu i ostalima), koji sljedećih 50 godina prepričavaju narodu laž, kako je na spomenutoj konferenciji jednoglasno izabran za generalnog sekretara.

Slijedi rat i poraće obilježeno beskrupuloznim masovnim likvidacijama hrvatskih vojnih zarobljenika i civila. O tome je već rečeno, pisano i pronađeno tisuće dokumenata koji terete Broza kao najodgovorniju osobu za taj strašni zločin.

Nakon krvavoga poratnog razdoblja slijede desetljeća torture nad političkim protivnicima u zatvorima i kaznionicama širom Jugoslavije, koja je u određenim političkim situacijama poprimila masovne razmjere. Tako od 1948. do 1953. osniva zloglasne logore Goli, Grgur, Ugljan, Bileća... za svoje dojučerašnje komunističke istomišljenike koji nisu na vrijeme revidirali svoje stajalište prema do tada obožavanom drugu Staljinu. Koncem 1971. godine počinje obračun i montirani procesi protiv sudionika «Hrvatskog proljeća».

Zločinački krug Josipa Broza zatvorila je njegova slavna JNA napadom na Hrvatsku i mnogobrojnim zločinima koji su počinjeni pod znakom crvene zvijezde petokrake. I nakon svega, pitam hrvatske komuniste, jeste li od bilo koga toliko stradavali kao od Josipa Broza. Isto tako pitam Hrvate, jeste li ikad u povijesti doživjeli veću tragediju od Bleiburga i Križnih puteva. Kakve bi to dokaze trebalo pribaviti, da se o tome notornom zločincu progovori istinito u Saboru, na stranicama suvremene hrvatske povijesti i u školskim udžbenicima?

Alfred OBRANIĆ, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika


ČETNIČKO-KOMUNISTIČKI ZLOČINI 1941. NAD HRVATSKIM NARODOM I SVEĆENSTVOM

(Kronološki pregled)

Srbokomunistička promidžba puna četiri i pol desetljeća probijala je neprestance i napadno uši Hrvatima, tiradama o ustaškim zločinima, koji su najmanje dvadesetorostruko uvećavani, sa smišljenim ciljem da se hrvatskomu narodu nametne kompleks manje vrijednosti, navodne genocidnosti i krivnje. A o brojnim zločinima nad Hrvatima, počinjenima s četničko-komunističke strane tijekom 1941. godine, nije se mogla s jugokomunističke strane čuti ni jedna riječ, kao ni o uzrocima ustaških odmazdi, što su bile plod neprekidnih srpskih zločina nad Hrvatima: od zločina u Odesi u ljeto 1917., pa do srpskih zločina u travanjskome ratu 1941.

I prije početka travanjskog rata Srbi su nesmiljeno ubijali Hrvate. Božo Raič iz Osmanlija, u okolici Kupresa, nalazio se početkom 1941. na odsluženju vojnoga roka. Kada se doznalo da mu je brat ustaški emigrant, bio je ubijen. Mladoga darovitog hrvatskoga književnika Ivu Kozarčanina ubio je srpski stražar na pločniku, ispred vojarne u Ilici, u Zagrebu, kada se noću, 4. veljače 1941., vraćao kući. Od ruku običnih srpskih seljaka i građana izgubili su živote: 13. veljače 1941. Luka Kolak iz Tihaljine (Hercegovina), oružnik u Kosovskoj Mitrovici, te u veljači l94l. Jerko Tolić iz Puteševice, također oružnik na službi u Srbiji.

Kronološki pregled travanjskih zločina

Sve hrvatske žrtve, koje su stradale u mjesecu travnju 1941., uglavnom su pripadale mirnomu civilnom pučanstvu; vrlo mali broj ih je poginuo prilikom razoružavanja jugoslavenske vojske, a gotovo nezanemariv je broj stradalih u izravnoj oružanoj borbi. Dosta Hrvata je ubijeno prije 10. travnja 1941., dok hrvatska država nije bila proglašena, i dok je dr. Vladko Maček, kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda, bio lojalni član jugoslavenske vlade. Rečeno upravo govori da su onodobni srpski zločini počinjeni iz srpske mržnje prema hrvatskom narodu. Sve do konca travnja 1941., hrvatskom krivicom nije pala ni jedna srpska civilna žrtva, a vojnih osoba srpske nacionalnosti je poginulo samo nekoliko, vlastitom krivicom tijekom pobune u Dinarskoj diviziji.

Hrvatski narod, dakle, nije dao nikakva opravdana razloga za srpske zločine koji su počinjeni nad njim u travnju 1941. i koji će se nastaviti nesmanjenom žestinom, počinjati, ne samo do svršetka 1941, već sve do sloma NDH, te poglavito bezprizorno u grozomornom poraću Drugoga svjetskog rata. Vrlo opširne podatke o hrvatskim civilnim žrtvama u travnju 1941. donosi Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država (Zagreb, 2008.).

Ponovimo ili dodajmo tomu: neutvrđenog nadnevka u travnju 1941. ubijeni su od srpske ruke: na Kosovu Mitar Dubelj iz Kijeva Dola, u okolici Ravna; na Arslanagića mostu, kod Trebinja, Ivan Štironja iz Aladinića kod Stoca, Niko Goluža iz Rotimlje kod Stoca, te Andrija Raguž Gunjinović iz Stoca. Jugoslavenske vlasti ubile su 14. travnja 1941. Ferdinanda Petrilića iz Stoca, koji je kao pričuvni časnik služio vojsku u Jajcu. Smrtni udes pogodio je i Vidu Raguža Marijanovića iz Stoca, koji je kao pričuvni časnik služio jugovojsku u Trebinju. U travnju 1941. pronašli su ga mrtva u rijeci Trebišnjici. Pri pokušaju bijega iz jugoslavenske vojske, 4. travnja, 1941., ubijen je u okolici Skadarskog jezera Ivan Zelić, rodom iz Teskere kod Ljubuškoga. Franjo Dodig iz Zvirića kod Ljubuškoga također je ubijen kao vojnik tijekom travanjskog rata 1941. od srbočetničke zločinačke ruke. Vojnik Ante Mišetić, rodom iz Grabovnika kod Ljubuškoga, 14. travnja 1941., ubijen je kod Skadra. U travnju 1941. četnici su Nikolu Jelčića iz Stubice kod Ljubuškoga,uhitili, mučili i ubili u Goraždu. Također u travnju 1941. četnici su kao jugovojnika mučki umorili u Crnoj Gori Filipa Ereša, rodom iz Radišića kod Ljubuškoga. Na albanskoj granici, prilikom pokušaja bijega iz jugoslavenske vojske, lišen je života 14. travnja 1941. Mijo Gadže, rodom iz Hardomilja kod Ljubuškoga. U Crnoj Gori su ubijeni od četnika dvojica Hrvata iz Hardomilja kod Ljubuškoga: neutvrđenog nadnevka u travnju 1941. ubijen je Jozo Kravić, a 10. travnja 1941. umoren je Pero Boras.

Po zapovijedi srpskog zločinca Baje Stanišića, 13. travnja 1941., u blizini željezničke postaje Petrovići, koja se nalazila, u Crnoj Gori,tik uz granicu s Hercegovinom, pobijeni su svi Hrvati - pripadnici tamošnje pješačke pukovnije. Tih dana, talijanski su časnici u blizini Skadra, pronašli tijela dvaju ubijenih Hrvata: Ilije Delića i hrvatskog vojnika neutvrđenog identiteta. Talijani su kod pokojnika pronašli u džepovima hrvatske trobojnice. Tijekom travnja 1941., u drugim mjestima Kraljevine Jugoslavije, od neutvrđenih srbozločinaca, predhodno nasilno unovačeni u srpsku vojsku, svoje živote su izgubili sljedeći Hrvati: Petar Jukić "Kičić" iz Runovića kod Imotskoga, Jure Prusac "Juka" iz Podrujnice kod Metkovića, Petar Jerković iz Krvavca kod Metkovića i Petar Jerković, također, ali ovaj iz Kule Norinske kod Metkovića. U Mostaru, 13. travnja 1941., stanoviti Crnogorac, poručnik jugoslavenske vojske ispalio je u podnarednika Tikveša tri samokresna naboja. Tikveš je na ulici ostao na mjestu mrtav zbog odbijanja služenja u velikosrpskoj vojsci i osobnih simpatija prema novoproglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Benjamina Petrinova, rodom s otoka Ugljana, 14. travnja 1941. u Golubiću kod Knina, kao odbjeglog hrvatskog vojnika, Srbi su ubili iz puške, bajunetom mu izvadili srce, raskomadali ga pa potom zakopali. Na sličan grozomoran način, pri povratku kući iz raspadajuće vojske, Hrvat Nikola Došen, u travnju 1941., rodom iz okolice Gospića, nastradao je u Divoselu, kada su ga lokalni Srbi uhitili te poslije zvjerskog mučenja umorili. U okolici Knina, u travnju 1941., četnici su ubili razvojačenog jugovojnika, Hrvata Milana Lapića, rodom iz okolice Sinja. U vlaku, u blizini Knina, u travnju 1941., razvojačenog hrvatskog vojnika Juru Franića, rodom iz okolice Gračaca, četnici su ubili prilikom napadaja na vlak. Oružnički kaplar Jovo Bulajić, Srbin iz okolice Podravske Slatine, u travnju 1941., nekoliko dana poslije proglašenja NDH, ubio je tijekom službe u oružničkoj postaji kuharicu Jozefinu Plavšek i oružničkog podnarednika Matu Majetića. Spomenuti zločin dogodio se u Tiškovcu kod Donjega Lapca.

Čuvajući od četničkih razaranja mostove na Dravi, u sukobu s četnicima u Osijeku te u Tenji i Čepinu kod Osijeka, 10. i 11. travnja 1941., hrabro su na licu mjesta poginuli: Ivan Balaž, Miroslav Exinger i Zvonimir Bunek. Istom prilikom smrtno su ranjeni sljedeći Hrvati: Ivan Angebrandt, Marko Marić i Ivan Ribarić. U Ludbregu, 10. travnja 1941., srpski su vojnici, prilikom rušenja mosta preko rijeke Bednje, ubili Pavla Fotaka. Dan prije toga, 9. travnja 1941.,u obrani Virja kod Đurđevca od napadaja srpskih vojnika i četnika poginuli su Đuro Nožar i Petar Ciganović. Od srpskih vojnika u Bosanskom je Brodu 11. travnja 1941. ubijen Jozo Marić te još troje Hrvata. Istoga nadnevka u Banjoj Luci ubijen je od četnika radnik Salih Gazić.

Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu sa četnicima., tijekom travanjskog rata, 1941., pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. desetci i desetci nedužnih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine, kada su, uz nesmiljena umorstva, paljene hrvatske kuće. Primjerice, 8. travnja 1941., srpski oružnici u Bjelovaru su ubili Ivana Haniša i još jednog vojnika neutvrđenog imena, te trojicu teško ranili, uhitili, mlatili kundacima i naposljetku ostavili bez liječničke pomoći. Istoga dana, braća Margaretići, u Gudovcu kod Bjelovara, ubili su iz zasjede dva hrvatska vojnika koji 8U se vraćali kućama. Na planini Prologu, 10. travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić. Dva dana prije toga, 8. travnja 1941., lugar Despinić, s dvadeset četnika, napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički napadači. Sutradan, 9. travnja 1941., u rubnom dijelu Bjelovara, od srpskih časnika na straži su ubijeni Đuro Matijašić i malodobni gimnazijalac Milan Baćani. Istodobno, četnici i srpski vojnici činili su grozne zločine nad nenaoružanim hrvatskim stanovništvom Bjelovara i okolice.

U širemu obćinstvu se navlastito spominje masakriranje jedanaest hrvatskih seljaka, 10. travnja 1941., u bjelovarskim selima Kapeli te Donjim, Srednjim i Gornjim Mostima. Prema podatcima Predstojništva gradskog redarstva u Bjelovaru što ih je ono 30. travnja 1941. dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova NDH, na bjelovarskom području od 9. do 29. travnja 1941. od srpske ruke je ubijeno dvadesetosam osoba, koje su, osim dvojice, navedene imenom i prezimenom. Međutim, taj popis je i nepodpun i u nekojim pojedinostima netočan. Naime, Ivan Haniš i njegov sudrug nisu poginuli 9. travnja, već 8. travnja 1941., a kao žrtve iz rečenog redarstvenog popisa izostavljene su sljedeće žrtve srpskog zločina, vojne osobe: Milan Devčić (ubijen 8. travnja 1941.), Vjenceslav Pohunek (umro teško ranjen 10. travnja u bjelovarskoj bolnici), Ivan Novaček (umro teško ranjen 14. travnja u bjelovarskoj bolnici), Dragutin Farkaš i Dragutin Torkoš (obojica teško ranjeni umrli 23. travnja 1941. u bjelovarskoj bolnici).

Osim toga, ni popis masakriranih seljaka u Kapeli i Mostima nije podpun, jer su iz popisa izostavljene dvije žrtve srpskog zločina: Ivan Blažeković i Stjepan Ružman. Srpski su vojnici, 9. travnja 1941., u Rovišću kod Bjelovara, ubili Milicu Prelec. Sutradan, 9. travnja 1941., četnici su u šumi Bedenik umorili Melkiora Novaka, a 25. travnja 1941., ubijen je u Pavlovcu, također kod Bjelovara, Stjepan Žegarac. Pak, 9. travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin, rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović i izvadio iz nje dijete od šest mjeseci. Srpski vojnici i četnici, do svršetka mjeseca travnja 1941., samo na bjelovarskom području, umorili su četrdesetak osoba, a kako se istraživanja nastavljaju, broj žrtava srpskih zločina mogao bi biti još veći.

U sukobu sa srpskim vojnicima, 10. travnja 1941., poginuli su Josip Burazin, Ivan Šamija i Marko Burazin, a istoga nadnevka u Crikvenici, tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika (brata Slavka Kvaternika) i pričuvnog nadporučnika Slavka Pipinića te ranili Josipa Cara. Istoga dana u Srijemskoj Mitrovici četnici su izvadili srce hrvatskom radniku Ivanu Rajnoviću, pred očima njegove majke. Potom su kanili strijeljati još desetak Hrvata I mjesnoga župnika dr. Franju Račkoga. Nu, od smrti ih je spasio bijeg četnika uslijed iznenadnog dolaska Nijemaca. Četnici su i u samom Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili nekoliko hrvatskih vojnika! U Mostaru, 11. travnja 1941., uz još nekoliko hrvatskih domoljuba, od srbijanske zločinačke ruke smrtno je stradao Zvonko Primorac. Istoga nadnevka, uz još nekoliko hrvatskih rodoljuba, u sukobu sa četnicima u Doboju je poginuo Alija Salihkadić U Hercegovini su uslijedili još grozomorniji dani, kada su četnički odjeli jugoslavenske kraljevske vojske, 13., 14. i 15. travnja 1941., napali hrvatsko stanovništvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Iliće), pri čemu su neizostavno uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo, koje nije uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova. Uz četničku lozinku: - Kolji sve po redu! - polučak krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata I Hrvatica, medju kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i nemoćnu djecu. Osim njih, izmedju 11. i 15. travnja 1941., četnici i srpski vojnici u Mostaru i okolici ubili su: Juru Zeleniku, Stanka Lasića, Ivana Cvitkovića, Lucu Mustapić, Zejnu Duranović i njezina sina te Ivana Bevandu. Braneći Stolac od četnika, 14. travnja 1941., poginuli su Stanko Šutalo i Petar Štavun. Za vrijeme borbi oko Stoca četnici su ubili Ibru Hasića dok je čuvao stoku. Već početkom travanjskog rata četnici su u okolici Stoca ubili Stjepana Perića. Na putu izmedju Nevesinja i Gacka, Srbi su 24. travnja 1941. iz puške ubili Muju Bauka te ga potom sasjekli noževima na komade.

O onodobnim srbočetničkim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom postoje neprijeporne isprave, napose one objelodanjene u "Sivoj knjizi Ministarstva vanjskih poslova NDH" (Zagreb, 1942.) te u knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića" (Beograd, 1946.). Osim rečenoga, u "Glasu Koncila", od 15. lipnja 1983., onodobni mostarsko-duvanjski biskup mons. dr. Petar Čule je izjavio: "Srbi su prvi započeli s jamama u Hercegovini".

Ivica KARAMATIĆ


HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!


Politički zatvorenik 203, veljača 2009.

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu emlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


Svim našim pobijenim mučenicima neka je vječna slava i pokoj!

Pokoj vječni daruj im Gospodine!


ZA HRVATSKU TRAGEDIJU KLJUČNA JE ODGOVORNOST VELIKE BRITANlJE

Dug je niz britanskih političara i vojnika odgovornih za pokolj hrvatske vojske i civila. Taj niz počinje najodgovornijima: predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom i ministrom Haroldom MacMillanom. Potonji je doletio iz Italije u Klagenfurt 13. svibnja 1945. i usmeno zapovjedio zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu i brigadiru Tobyu Lowu (kasnijem lordu Aldingtonu), da obave posao predaje Kozaka sovjetskim snaga, a “otpadničke postrojbe jugoslavenske vojske", izuzev, dakako, četnika jugoslavenskim partizanima. Slijede: general Sir Brian Robertson, glavni upravni oficir (časnik) u Glavnome savezničkom stožeru u Caserti kod Napulja u Italiji, koji je, također po zapovjedi H. MacMillana, dao naputak Keightleyu i Lowu kako će obaviti posao oko izručenja otprilike 600.000 hrvatskih vojnika i civila, kako onih pred Bleiburgom, tako i svih ostalih koji su ušli ili će ući dublje u Austriju; Patrick Scott, britanski general, zapovjednik britanske 38. (irske) pješačke brigade 5. korpusa 8. savezničke armije, koji je odbio ponudu predaje hrvatske vojske i izbjeglog građanstva, te izručio jugopartizanima i popartizanjenim četničkim koljačkim odredima oko 250.000 vojnika i, prema nekim procjenama, od 450 do 600 tisuća civilnih izbjeglica; feldmaršal Harold Alexander, saveznički zapovjednik za Sredozemlje, koji je bio nadređen britanskim zapovjednicima u Koruškoj u Austriji, od kojega su dobivali zapovjedi za sve operacije, pa i zapovjed za izručenje hrvatske vojske i izbjeglih civila jugoslavenskim partizanima, koji se dva puta sastao s Titom radi koordinacije operacija između jugopartizana i savezničke vojske u Italiji i Austriji; Anthony R. Eden, ministar vanjskih poslova od 1940. do srpnja 1945...

Vidljivo je, da je o izručenju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva odlučivao najviši britanski državni vrh. Po odluci toga vrha britanski su vojni zapovjednici u Koruškoj prepustili hrvatsku vojsku i izbjegle civile Jugoslavenskoj armiji. Britanci su to učinili po vlastitoj ocjeni, pa su radi toga i najodgovorniji za taj pokolj. Uz britansku odgovornost za tu najveću tragediju hrvatskog naroda veže se i odgovornost jugoslavenskoga, partizanskoga vrha. U tom je najveća odgovornost njegova čelnog čovjeka, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, koji je naredio bleiburški pokolj i ustanovio marševe smrti. Radi toga nas mora čuditi da i danas ima, ne baš ni tako mali broj, tobožnjih Hrvata koji zagovaraju toga najkrvavijeg zločinca koji je poslao u smrt veliki dio svoga naroda. Naravno, za bleiburški pokolj i križne putove, te oznaška zatvaranja, mučenja i ubijanja, odgovorni su izravni počinitelji, među kojima je bilo i Hrvata.

Moja razmišljanja o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga

Nezavisna Država Hrvatska je obnovljena u okolnostima Drugoga svjetskog rata. Hrvatski narod tada nije mogao birati saveznike, jer suprotstavljena strana ni na koji način nije dopuštala hrvatsku državnu nezavisnost. Istodobno, od prvog trenutka kad je hrvartska država proglašena, protiv nje su se oružano pobunili različiti njezini neprijatelji. Te su protuhrvatske snage, nažalost, na koncu rata završile na strani pobjednika, dok je NDH kraj rata dočekala kao gubitnik. Prvo pitanje koje se nameće, je li se NDH mogla održati? Mislim da je to u ondašnjim okolnostima bilo teško moguće. Drugo je pitanje, jesu li hrvatska vojska i izbjeglo pučanstvo morali doživjeti na Bleiburgu tako tragičan slom, s tolikim žrtvama, poniženjima i kobnim posljedicama.

Kad gledamo unatrag, biva jasno da se je hrvatsko državno vodstvo, uzdajući se naivno u zaštitu zapadnih sila, odlučilo na to da se hrvatska vojska početkom svibnja 1945. povuče preko Slovenije ususret angloameričkim vojnim snagama u Austriju i da im se preda. S vojskom su bježale od jugokomunističke opasnosti stotine i stotine tisuća hrvatskog pučanstva. U tijeku povlačenja nastale su nepregledne kolone hrvatske vojske i civila od Zagreba preko Hrvatskoga Zagorja - Zidanog Mosta - Celja - Maribora - Slovenj Gradeca - Dravograda do Klagenfurta, a kasnije do Bleiburga. Kolone u povlačenju su kroz Sloveniju neprekidno napadale jugoslavenske snage potpomognute Rusima i Bugarima. No, unatoč svemu tomu, hrvatska je vojska uspješno dovela glavninu kolone u povlačenju na Loibaške poljane pred Bleiburgom. Dolazak kolone na te poljane značio je susret hrvatske vojske s britanskim snagama. Zbog hrvatskoga lakomislenog i zapravo naivnog povjerenja u pošten i pravičan postupak zapadnih saveznika, hrvatske su oružane snage odložile oružje i ostale goloruke. Tragičnoga 15. svibnja 1945. iz okolnih su šumaraka partizanski napadači nasrnuli na nemoćno, zbunjeno i zgomilano ljudsko mnoštvo na Bleiburškome polju. Tu je počeo pokolj hrvatske mladosti, časnika, vojnika, civila, žena, djece…

Kao sudioniku Bleiburške tragedije, više od šezdeset godina razmišljam o tim događajima, i uvijek se iznova pitam, je li ta respektibilna hrvatska vojna sila, s oko stotinupedeset školovanih i kroz rat prokušanih generala, morala tako ponižavajuće nestati i doživjeti, ne samo uništenje, nego i poniženje?! Mora da je i s naše strane bilo propusta i pogrješaka. Mislim, naime, da je rezultat Drugoga svjetskog rata bilo moguće vidjeti puno ranije nego što je on završio. Hrvatski državni, pa dakako i vojni vrh, morali su se pripremiti za doček toga sudbonosnog nadnevka. No događanja u svibnju 1945. pokazala su da se nisu dovoljno pripremili. Čekali su zadnji trenutak s donošenjem odluke o povlačenju Poglavnika, Glavnoga ustaškog stana, Vlade, vojske i građanstva preko Slovenije u Austriju. Hrvatski državni vrh puno je razmišljao i kolebao se prije nego što je donio konačnu odluku o povlačenju, koja je bez ikakve sumnje od svih mogućnosti bila najprihvatljivija u onim okolnostima. Da je odlučeno da se brani Hrvatska na Zvonimirovoj crti, ili da se brani grad Zagreb, omogućilo bi se jugopartizanima, koji su upravo to priželjkivali, da razore grad Zagreb i da se njegovo građanstvo s rijekom izbjeglica izloži pokolju, a država se time ipak ne bi spasila. Također, da je odlučeno povući se u šume i povesti gerilski rat, bilo bi besmisleno, jer bi bilo osuđeno na neuspjeh. Hrvatska bi se razarala, žrtve bi padale, a država se opet ne bi mogla spasiti. Dakle, imajući u vidu sve tadašnje okolnosti Poglavnik, Vlada i vojno vrhovništvo odlučili su se na povlačenje, napuštajući grad Zagreb bez obrane i spašavajući ga od nesaglediva razaranja.

Dakle, sama je odluka bila razumna, ali je donesena prekasno i bez nužnih priprema. Odluku o povlačenju je trebalo ranije donijeti, te plan o povlačenju temeljitije i sveobuhvatnije razraditi, čak s alternativama u tijeku povlačenja. Da je povlačenje uslijedilo bar tjedan ranije, hrvatska kolona u povlačenju mogla je proći bez borbenih okršaja preko slovenskog teritorija, jer tada nije tamo bilo jugopartizanskih snaga koje bi se usudile suprotstaviti hrvatskim oružanim snagama. Povlačenje je trebalo temeljitije pripremiti i borbeno i materijalno, pa čak i za pružanje otpora i nakon povlačenja u Austriju, dakako, ukoliko bi ustrebalo. Nije se smjelo dogoditi da se civilno pučanstvo i vojska povlače u istoj koloni. Civilno pučanstvo trebalo se povlačiti u odvojenoj koloni, s tim da mu određene vojne postrojbe budu sigurnosna pratnja. Isto je tako trebalo u susretu s Angloamerikancima, u konkretnom slučaju s britanskim vojnim snagama, tražiti političko utočište za izbjegli narod iz Hrvatske. Pregovore s Britancima o pružanju političkog utočišta trebale su voditi građanske, a ne vojne osobe.

Vojska se nije smjela povlačiti u koloni, niti je smjela gubiti svoju borbenu moć. Tu je borbenu moć trebala sačuvati i u tijeku povlačenja i u tijeku vođenih pregovora. Drugim riječima, pregovarati je trebalo s pozicije borbene moći, a ne na koljenima. Ni cilj povlačenja nije pravilno postavljen i određen. Što je značilo dovesti na Bleiburško polje toliko mnoštvo ljudi? I da je britansko vojno zapovjedništvo prihvatilo predaju, nameće se pitanje gdje zbrinuti toliki broj ljudi, pogotovo kad se ima na umu da je čitava Europa ratom razrušena. Čak je britanski pregovarač general Scott pitao hrvatskog pregovarača generala Herenčića, gdje odnosno na koje područje preseliti 500 - 600 tisuća ljudi? General Herenčić je bio zatečen takvim pitanjem, pa nije imao odgovora. Treba biti pošten, pa priznati da se teško mogla izbjeći ta hrvatska tragedija kao posljedica Drugoga svjetskog rata. Međutim, da je hrvatsko vodstvo izvelo povlačenje pripremljenije, ranije, brže, vojnički odlučnije i s pozicije oružane moći, tragedija bi zasigurno bila manja, s manje žrtava, bez križnih putova popraćenih ne samo ubojstvima, nego i svakojakim poniženjima.

Propusti u povlačenju

Iz svojih razmišljanja ne mogu ne navesti neke pogrješke koje su pratile povlačenje. Prije svega, Glavni stožer HOS-a sa zapovjednikom povlačenja, generalom Đurom Gruićem, nije se smio odvajati od glavnine Hrvatskih oružanih snaga. Njegovim je odvajanjem hrvatska vojska u povlačenju ostala bez zapovjednika i koordinatora povlačenja. General Moškov, zapovjednik I. vojnog zbora, imao je zadatak biti prethodnica u povlačenju i zaštitnica sjeverne kolone na smjeru Varaždin - Rogatec - Celje. On se nije držao toga zadatka, nego se iz nepoznatih okolnosti udaljio sa svoga zapovjednog mjesta i time ostavio neke elitne postrojbe bez koordiniranih zapovjednih uputa i bez povezanosti s ostalim dijelovima vojske u povlačenju. Iza toga general Moškov je 20. svibnja viđen u Langreithu u Austriji. General Boban, zapovjednik 5. divizije snaga I. zbora primjerno je osiguravao desni bok pravca Koprivnica - Varaždinske Toplice - Ivanec - Slovenska Bistrica - Vitanje, ali je onda, nemajući daljnjih uputa od generala Moškova, svoga zapovjednika zbora, skrenuo na svoju ruku prema Celju i upao u onaj tragični ljevak. Zbog toga je nastao poremećaj u povlačenju. Taj je poremećaj svakako pogodovao napadačkim partizanskim snagama, koje su nanijele velike gubitke HOS-u u dolinama Save, Savinje, Meže i Mislinje.

U tijeku povlačenja, 9. svibnja u Celju, hrvatski su generali, uvidjevši da su Hrvatske oružane snage u povlačenju izgubile vezu s Glavnim stožerom i zapovjednikom povlačenja generalom Gruićem, izabrali novo zapovjedništvo s generalom Herenčićem na čelu vojničkog vijeća, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Od toga izbora general Herenčić s vijećem vodio je povlačenje sve do tragedije 15. svibnja u Bleiburgu. Godinama, pa i danas, razmišljam zašto je to novo zapovjedništvo povlačenja s generalom Herenčićem vodilo toliko dugo neefikasne pregovore u Dravogradu i natezalo se s nekakvim bugarskim i slovenskopartizanskim zapovjednicima o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova?! Dalje, također se pitam zašto je u tijeku povlačenja mijenjan smjer, pa se je umjesto prema Klagenfurtu krenulo prema Bleiburgu? I danas je nejasno tko je zapovjedio hrvatskoj vojsci i izbjeglicama da se zaustave na Bleiburškome polju i da ne ulaze dublje u Austriju. Osobno sam stigao tamo među prvima, 13. svibnja u predvečernjim satima. Nitko nije stao ispred nas i kazao:"Ne možete dalje". Dakle, hrvatsko je vodstvo povlačenja odredilo da treba stati upravo na tome kobnom polju. Zašto?

Sama zapovijed sa sjednice Glavnoga stana 8. svibnja u Rogaškoj Slatini, upućena svim postrojbama HOS-a da se povlače po vlastitu nahođenju kroz Sloveniju prema Koruškoj, i da se predaju samo savezničkim snagama, veoma je neodgovorna, vojnički neodređena i jasno svjedoči o neorganiziranosti povlačenja. Što znači zapovjediti jednoj organiziranoj vojsci da se povlači po vlastitu nahođenju? To znači upućivati je na razdvajanje, tj. da se svatko snalazi kako znade i može. Ishod takve zapovijedi, nije ni mogao biti dobar. Vodstvo kolone je, vodeći pregovore u Dravogradu, radilo protiv sebe, jer su jugopartizanske snage dobivale na vremenu i jačale svoju borbenu moć. Dok su hrvatski pregovarači vodili višednevne pregovore, hrvatska je kolona preko tri dana stajala pred Dravogradom, a jugopartizanske su snage, najvjerojatnije sa znanjem, a možda i u dogovoru s britanskim zapovjednicima, pripremale zamku hrvatskoj vojsci i izbjeglom pučanstvu u povlačenju, dovodeći svoje snage u šumarke oko Bleiburškoga polja, stvarajući okruženje u kojemu su čekali i dočekali dolazak glavnine hrvatske kolone, pa su kobnoga 15. svibnja jurnuli s noževima u rukama na goloruki narod, i to sve po odobrenju i na očigled britanskih zapovjednika. Zar nije bilo izvan svake pameti gomilati na jednu lokaciju, na Bleiburško polje, stotine i stotine tisuća izmiješane vojske i civila, s raznoraznom opremom? Zbog takvoga je stanja hrvatska vojska bila potpuno paralizirana, tj. postala je dio neorganiziranog mnoštva. Dalje, zar je trebalo voditi bilo kakve pregovore u tijeku povlačenja s jugopartizanima, kad je hrvatsko državno vodstvo odlučilo da se HOS pod nikakvim okolnostima ne predaje njima? Da nisu vođeni ti pregovori, hrvatska je vojska mogla stići prije partizana na Loibaške poljane, postaviti se po okolnim šumarcima i tako pružiti osiguranje pristižućoj koloni, pa tek onda ići Britancima na pregovore, a ne na predaju. Ići na pregovore u ime dvjestotinjak tisuća borbeno spremnih vojnika, a nikako na predaju bez ikakvih uvjeta, tj. na milost i nemilost. Hoću reći, da je hrvatska vojska morala sačuvati svoju borbenost sve dotle dok se odlučuje i konačno ne odluči o njezinoj sudbini. No, zapovjedništvo u povlačenju nije držalo, pa dakako, ni održalo Hrvatske oružane snage u stanju učinkovita borbenog djelovanja. Da je to zapovjedništvo stiglo s vojskom u učinkovitom stanju na Bleiburške poljane, te da je s tih pozicija pristupilo pregovorima, sigurno bi i britanski i jugopartizanski pregovarači u pregovorima drukčije razgovarali.

Prolazeći kroz razne faze, HOS je postao respektibilna vojna snaga. U povlačenje je ušao s 5 suvremeno ustrojenih sborova u 18 borbenih divizija, s preko 200 tisuća vojnika. Ta vojnički nepobijeđena sila je, uza sve prateće neprilike, dovela uspješno izbjegličku kolonu na cilj. No baš na tgom je cilju postala borbeno neučinkovita! I sâm sam se našao u tome mnogoljudnom košmaru. Na bleiburšku visoravan ispod Karavanki stigao sam u koloni među prvima 13. svibnja pri zalasku sunca. Zaustavio sam se sa svima koji su sa mnom stigli i dalje pristizali upravo na lokaciji današnjega-spomen obilježja bleiburškim žrtvama. Ne znam po čijoj je zapovijedi tu kolona stala, niti znam zašto dalje nije išla. Uglavnom, nitko od vidljivih nije ju zaustavio, niti ju je sprječavao da dalje ide. Istina, ispred nas su se na kojih šestotinjak metara vidjeli poredani tenkovi, za koje smo kasnije doznali da su bili tenkovi engleske vojske. Kolona je dalje neprekidno pristizala i punila Loibaško polje. Tenkovi se nisu micali. Stajali su nepomično, sve do kobne predaje.

Josip Jozo SUTON


Podsjetnik...

Izlaganje Branimira Petenera s prikaza knjige Mate Marčinka "Martyrium Croatiae"

Častni skupe!

Mato Marčinko, pisac, povjestnik, književnik i pjesnik, a cio život hrvatski branitelj, 1945. sveučilištarac-križoputnik od Bleiburga do Maribora, Zagreba, Bjelovara i Petrinje, nakonratni sužanj-uznik-zatvorenik oznaško-udbaških logora-tamnica-mučilišta, a 1972. opet uznik Stare Gradiške, tzv. KPD-a, i to zbog pjesme Hrvatska molitva, pa sve do sada hrvatski branitelj perom i duhom, taj hrvatski častnik i uzornik – unatoč bolesti – pribiva ovomu prikaznomu skupu. Hvala mu, što je s nama u domu HKZ-a i HS-a, a cio život u Božjemu domu, tamo još od Bleiburga u hrvatskome vječnu braniteljskome zdrugu, kako i pjesmom kazuje: Vraćam vam se, mrtvi moji. Od vas ni otišao nisam...

Na ovome Svietu naposljedku spoznajemo pripremu za vječan život. Ako prihvatimo svoj Križ, pomaže nam Isus Krist. Zorno je to i u Marčinkovu bolnu, a ipak dugu životu, izpunjenu položenim izpitima i stoga zaključnim pouzdanjem u vječnost.

Moglo bi se začuđeno pitati, zašto pisac Mato Marčinko i nakladnik HOR donose knjigu stihova Hrvatsko mučeničtvo, t.j. martirij, latinski Martyrium Croatiae – od Krbave do Den Haaga, u ovo doba integracijsko-globalizacijske pošasti, kada se knjige uobće ne poštuju, ne čitaju i ne razumiju, pogotovu stihovne. Zašto?

Knjiga je to, stihom okrunjena, o hrvatskoj kobi od Krbave 1493. do sadašnjega Haaga. Traje, dakle, kob već šesto stoljeće! I nije nam tragična samo zbog inozemnih i svjetskih silnika, nije samo zbog ugarskoga, turskoga, mletačko-talijanskoga, habsburžko-germanskog i srbsko-jugoslavenskoga vladavinsko-osvajačkoga sustava, nego i zbog hrvatskih odroda poput Nečastivoga Tita, kako ga pisnik prepoznaje, te zbog sadašnjih pripuznih obožavatelja novih političkih zabluda i veleizdaja zvanih Europom, Natom, glavnicom-kapitalom, tržištem i globalom ...

Marčinko zove na nova djela za Dom! Stihovima nam kazuje pisnik: Prepoznajmo zlo u svakoj tuđinskoj vlasti nad Hrvatskom, bez obzira na poredak! Integrirasmo se 1102. u ugarsku Europu pa se onda četiri stoljeća pokušavasmo osloboditi od nje, integrirasmo se 1527. u habsburžku Europu pa još četiri stoljeća okajavasmo zabludu, integrirasmo se 1918. u SHS pa Jugoslaviju, a od nje se oslobodismo 1941. U zlo nas opet integrira Nečastivi Tito genocidnim pokoljima 1945. Jugosrbokomunističke se integracije oslobađamo od 1991., ali samo djelomice, u okviru avnojske, i to nelustrirane RH. Još smo napola neoslobođeni, a sliepci nam već i veleizdajice nameću nove integracijske gospodare. Mješte Beograda kažu sada Haag, Bruxelles, euro-nato, glavnica-kapital, tržište i global ...

Krbavska se bitka zbila 1493., dakle u prva četiri eurointegrirana stoljeća, kada izginu plemstvo hrvatsko, a Turci nalegoše na jazik hrvatski. Na tome vrhuncu hrvatske poviestne tragedije Marčinko započinje knjigu. U drugim nam četirima eurointegriranim stoljećima, uz nastavak bezkrajna tristogodišnjega svjetskoga rata u Hrvatskoj, kada hrvatski narod izginu braneći Europu, habsburžki eurointegracionisti udariše nož u leđa, divljački nam izkorieniše Zrinske i Frankopane. Ostadosmo tako bez vojno-duhovne, političke i gospodarstvene obrane. Stoga sve do Preporoda u Zagrebu, primjerice, moćnici govorahu i njemački, i mađarski, i latinski, a hrvatski niti poskrivečki. O vukovcima i srbovanju XIX. i XX. stoljeća ne ćemo. Predugo bi trajalo, a i znade se podosta o tome. Ali, pogledajmo sadašnje nadpise u Zagrebu i Hrvatskoj: opet sve tuđe, redovito na izkrivljenoj engležtini, a hrvatski jezik iz dana u dan uzmiče. Počujmo hrvatski krugoval i vidnicu/daljovidnicu/televiziju: nema više hrvatske abecede, integriramo se u ejbisidu! Kao što se preliepe i umjetnički vriedne skladbe i domoljubne pjesme iz hrvatskoga obranbena rata, službeno Domovinskoga, više ne čuju, a jugobalkanski neukus sve odvratnije nasrće i tutnji ...

Tako nas puno uči Marčinkova poviest u stihovima! Doznajemo, da bugaršćica potječe od latinskoga vulgare, pa ne označuje jugobugarsku pastirsku pjesmu, nego hrvatsku pučku. Knjiga dokazuje, da je eurosudište u Haagu za Hrvate poput habsburžkoga eurosudišta u Bečkome Novigradu (što se krivo prevodi u Bečko Novo Mjesto), gdje 1671. odlučiše ubiti sve Zrinske i Frankopane, dok ini hrvatski predvodnici kukavno šućahu kao i svi sada, kada nas obtužuje beogradski Savo Štrbac preko Carle ... Uči nas knjiga i podsjeća, u kajkavskom ekavicom napisanoj pjesmi Nut Staro leto 1994., da nam je Sveti Otac Ivan Pavao II. potvrdio Ugovor iz ljeta Gospodnjega 678., kojime se Hrvati zavjetovahu braniti svoju Domovinu i ne osvajati tuđu, a Sveta Stolica pomagati hrvatskoj obrani, premda hrvatski integracionisti nieču taj poviestni sveti putokaz i obezvrjeđuju ga kao tzv. legendu!

Ova knjiga potvrđuje Marčinkovu životnu i književničku častnu dosljednost. Piše od rane mladosti, od veličanstvena i tragična razdoblja NDH sve do sada, a svaka mu se pjesma uklapa u jednu te istu cielost umjetničku, u službu za obće dobro, za hrvatsku slobodu. Nema književnih smjerova, ni pomodnih ni nagodbenjačkih ni prilagodnih, ni prije ni sada, koji bi Marčinka udaljili od Puta i Djela za Dom! Takav umjetnički samopriegor, takva stalnost resi ovu knjigu, kao i sva Marčinkova djela.

Izrazita je pak posebnost Hrvatskoga mučeničtva ili Martyriuma Croatiae od Krbave do Den Haaga, što pisnik o hrvatskoj poviesti od 1493. do sada niže stihove čakavske, kajkavske, štokavske, ikavske, ekavske, iekavske, u duhu naše veličanstvene tragike XVII. stoljeća i hrvatskih očajničkih juriša na osmansku svjetsku moć u Ostatcima ostataka nekoć slavna kraljevstva hrvatskoga, u duhu zrinsko-frankopanske Ozaljske akademije i Ozaljskih načela o naravnu spoju triju govora i triju narječja u plemenitu zajedničtvu hrvatskoga književnoga jezika ...

Kako već u prvim dvjema knjigama Marčinkova triptiha u nakladi HOR-a rekosmo, neka jezikoslovni znalci te radoznalci posegnu za uredničkim pripomenama na kraju knjiga. Doznat će o tvorbenome, t.j. korienskome pravopisu, koji nam od Khuenove 1892. integracionisti svih vrsta, služeći tada i sada tuđinskim probitcima u Hrvatskoj, pokušavaju zabraniti. Sve tri knjige, naime, svojega triptiha ili trilogije – 1. U Odžaku se branila hrvatska država, 2. Noć pokošenih hrvatoljuba i 3. Martyrium Croatiae od Krbave do Den Haaga – Marčinko napisa na tvorbenome, t.j. korienskome pravopisu. Taj hrvatski pravopis, tu najbolju obranu hrvatskoga književnoga jezika, promiče, zastupa i primjenjuje HOR – Hrvatski Obranbeni Red u svima svojim nakladama, pa tako i u spomenutim trima knjigama knjižnice RED naklade HOR, a čast mi je, što sva svoja štiva i tiskovine domovinskoga HOP-a od 1964. i sva štiva HOR-a od 1992. pišem tvorbeno, t.j. korienski. I čast mi je, i ponos, i dika, što pišemo – primjerice – rieči obće, obćina, priobćaj ... suglasnikom b, poput hrvatske banice, svete majke i mučenice Ane Katarine Frankopan Zrinske, kako se liepo vidi na naslovnici Njezina molitvenika Putni tovaruš iz god. 1661., preslikanoj u ovu, treću knjigu knjižnice RED naklade HOR.

I u ovoj je prigodi upozoriti, da nema hrvatskoga tvorbenog, t.j. korienskoga jezika, kao niti jezika izgovornoga. Jedan te isti hrvatski govoren jezik, dobar ili loš, čist ili prožet tuđicama, pa i barbarštinama, možemo pisati načinom izgovornim, kako nam se nameće od 1892., ili pak načinom tvorbenim, t.j. korienskim, što nam zabranjuju od 1892.

O hrvatskome jeziku i pravopisu još ovo: U Hrvatskoj integracionisti svih vrsta, a zajedničkoga nazivnika protuhrvatskoga, s pomoću tuđincima razprodanih priobćajnih sredstava pokušavaju i dalje nametati vukovski pravopis po tzv. Novosadskome sporazumu od 1954. ili 1960. Svima se silama odupiru i najmanjim pomacima prema hrvatskom izvornome, tvorbenome načinu pisanja, pomacima koje bezkrajno strpljivo i oprezno preporučuju nove naklade Hrvatskoga pravopisa (Babić-Finka-Moguš-Ham). O nama svima ovisi, a o ljudima od pera i duha ponajprije, kada ćemo barem takve male, oslobađajuće pravopisne pomake provesti u djelo i obću primjenu. A izvorni ćemo, tvorbeni, korienski način pisanja dosegnuti, ako naučimo pa primienimo tri pravila o pisanju suglasničkih skupova, po kojima se suglasnici u skupovima načelno ne izpuštaju i ne mienjaju ni po zvučnosti ni po mjestu i načinu tvorbe, te četvrto pravilo o pisanju dugog odraza starohrvatskoga jata dvoslovnim jednoslogom ie. Povrh toga vratiti je hrvatsku primjenu zareza u rečenicama. Vratiti je pravo na život hrvatskomu pravopisu, zabranjivanu po volji tuđinskih moćnika i njihovih pripuza u Hrvatskoj od 1892. Kada ga opet naučimo, moći ćemo prepoznati njegove prednosti.

U ime HOR-a, Hrvatskog Obranbenoga Reda želim reći: Hvala častnomu pjesničkomu velikanu Mati Marčinku, hvala HKZ-u i HS-u za ovaj Dom, hvala prikazivačima i ovomu častnomu skupu, hvala i uredničtvu naklade RED, što smo zajedno na djelu za Dom!

Uz horovski pozdrav U Putu je Smisao!

Za HOR – Hrvatski Obranbeni Red
pročelnik i urednik
Branimir Petener


U vremenu, kada su podvale i laži svenazočne, iskazivanje istine postaje revolucionarni čin.

George Orwell


Podsjetnik...

PREDSTAVLJENA KNJIGA "OGOLJELA LAŽ LOGORA JASENOVAC"

Knjiga Vladimira Mrkocija i o. Vladimira Horvata "Ogoljela laž logora Jasenovac" predstavljena je u četvrtak 15. svibnja 2008. u velikoj dvorani Rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu. Pozdravnu riječ okupljenima je uputio o. Marijan Steiner. O knjizi je govorio recenzent akademik Josip Pečarić, koji je istaknuo kako Mrkoci razotkriva cijeli niz tzv. svjedoka o logoru u Jasenovcu. Počinje s "glavnim i osnovnim dokumentom na kojem se osniva cijeli mit o Jasenovcu" to jest s Izvještajem Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača: Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946. Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945.

Glavni dio Mrkocijeve raščlambe odnosi se na Miletićevu knjigu Koncentracioni logor Jasenovac 1941. - 1945. tiskanu 1985. Mrkoci dokazuje - upravo raščlanjujući ove dokumente - da je logor Jasenovac bio radni logor, a za to su mu poslužili i navodi iz knjige Milka Riffera Grad mrtvih napisane 1945., a tiskane 1946.

Pečarić je istaknuo kako Mrkoci dobar dio svoje raščlambe posvećuje i lažima oko broja žrtava Jasenovca. Nabraja sva istraživanja u kojima ukupno nije pronađeno ni onoliko žrtava koliko je iskopano žrtava "Križnog puta" slučajno samo u Teznom kod Maribora, a poznato je da su istraživanja kod Maribora pokazala da tamo ima mnogo više žrtava.

Recenzent je podsjetio da kada se govori o logoru Jasenovac posebno treba ukazati na pitanje knjiga ulaska i izlaska koje su, vjeruje, danas u Washingtonu. Naravno, nitko evidencijske knjige i ne želi imati u Hrvatskoj jer bi one i te kako pomogle da logor u Jasenovcu ne bude više "političko oružje par excellence" kako reče Mrkoci, rekao je Pečarić te zaključio kako je i dr. Vuković u svome tekstu ukazao i na svjedočenje Dragana Ercegovića iz Krila kod Splita koje je dano u razgovoru s Markom Barišićem 1996. koje potvrđuje partizanske poslijeratne zločine u Jasenovcu. Upravo o tome u ovoj knjizi piše dr. Vladimir Horvat u tekstovima Ustaški radni logor, partizanski logor smrti!

Partizani su poslije rata nastavili s likvidacijama, a logor Jasenovac funkcionirao je do 1951. Osvrte na pojedine dijelove knjige, te njihova pojašnjenja dali su i sami autori. Knjigu "Ogoljela laž logora Jasenovac" u knjižnici "Otkrivena istina" objavila je Naklada E. Čić iz Zagreba. U prvom dijelu knjige Vladimir Mrkoci uspoređuje podatke, posebice one brojčane, koji se o broju stradalih u Jasenovcu predočuju javnosti. U drugom dijelu knjige predstavljena su istraživanja o. Vladimira Horvata u kojima on pojašnjava i približava činjenice o dva logora u Jasenovcu, te funkcioniranju logora do 1951. U posljednjem dijelu knjige objavljeni su izabrani dokumenti i to odlomak iz Rifferove knjige "Grad mrtvih" i dokument švicarskog Crvenog križa.


lijepanasadomovina hrvatska... 15. veljače 2009.

NEDJELJOM U ACOSLAVIJI ILITI YUHTV IDE DALJE...

Danas smo u emisiji „Nedjeljom u 2“ imali prilike gledati i slušati Lepu Brenu. Valjda ovaj put Aco nije uspio dobiti Šešelja za gosta emisije, moguće ga nisu pustili iz Haaga. Al, kako je počelo, ne bi me ni najmanje iznenadilo da osvane u nekoj od budućih emisija tog tipa.

Dakle, valjda Stanković i općenito odgovorni na HRT-u misle kako je Lepa Brena od neke važnosti Hrvatskoj, te nas trebaju upoznati sa tim što ona misli, kako živi i što planira dalje. Ali, nekako mislim da je prije u pitanju najavljeno gostovanje iste u zagrebačkoj Areni. Pa joj se prije nastupa pružila prilika da na hrvatskoj televiziji, nama Hrvatima, osvane u što pozitivnijem svijetlu, valjda zato da bi joj prodaja karata išla što bolje. To sa sobom povlači pitanje, tko ima koristi u ovoj zemlji od toga da nam četnička pjevaljka zabavlja publiku?

Prikazati na hrvatskoj televiziji u pozitivnom svijetlu intervju sa nekim tko je svojevremeno hodao u četničkoj uniformi pljuska je svakom hrvatskom branitelju i svakom imalo nacionalno osviještenom Hrvatu. A najgore od svega je to, što smo slušali neka priglupa objašnjenja dotične „dame“ kako i zašto se našla u toj uniformi. Objašnjenja koja to u biti uopće nisu ni bila, jer jedino što je izjavila je to da je bio rat. Valjda smatra da to nama Hrvatima treba napomenuti, jer mi inače uopće ne znamo da je taj rat bio i nismo ga osjetili na svojoj koži. Izgleda ga je osjetila samo Lepa Brena, moguće joj je ta četnička uniforma bila koji broj premala, pa joj je rat ostao u ružnoj uspomeni radi toga.
Takodjer, dotična je izjavila, i to nekoliko puta za redom, kako nikada nije učinila nešto čega bi se trebala stidjeti.
Sad, ako njoj hodanje u četničkoj uniformi nije razloga za sram, onda ne znam što bi joj bio. Ili ona srama jednostavno nema, jer da ga ima, makar mrvicu, ne bi se u Hrvatskoj niti pojavljivala.

No, nije zabrinjavajuće to što se ona pojavila kao gost u toj emisiji. Zašto i ne bi, dobra besplatna reklama, samo što još nisu objavili gdje se i kada mogu kupiti ulaznice za njen koncert.

Ne, zabrinjavajuće je to što je ona uopće pozvana u tu emisiju. I za tako nešto netko bi trebao odgovarati, da postoji neka pravda i pravosudje u ovoj zemlji.

Prisjetimo se kakve sve probleme ima Marko Perković Thompson kada treba negdje nastupiti, prisjetimo se pobješnjele grupice tzv antifašista sa Damirom Kajinom na čelu, koji svaki njegov nastup nastoje spriječiti pod svaku cijenu.

Ali im najavljivani nastup osobe koja je hodala u četničkoj uniformi nipošto nije razlog za bilo kakav prosvjed. Dapače, ne bih se iznenadila kada bi se potrudili doći osobno na koncert i to u prve redove, kako bi iskazali potporu. Zanimljivo da je ista ta emisija, „Nedjeljom u 2“ uredno pustila snimku pjesme „Jasenovac i Gradiška Stara“ u cilju diskreditiranja Marka Perkovića Thompsona, za koju u konačnici uopće nije dokazano da li ju je on pjevao ili nije. I ne samo ta emisija, nego je općenito hrvatska televiziija u više navrata ponavljala tu snimku i to u udarnim terminima gledanosti, kako bi Thompsonu što više naštetili. No, kad je u pitanju slika Lepe Brene u četničkoj uniformi, što se bjelodano vidi na slici, ona se nekim čudom izgleda zagubila, pa tako gledaoci nisu imali prilike vidjeti o čemu se tu doista radi, nego samo slušati nju kako demantira isto.

Izgleda da je najveća „greška“ Thompsona ta što je obukao krivu uniformu, hrvatsku. Za one koji su tu uniformu nosili, sve je manje i manje mjesta na kojima su poželjni i sve ih se manje pita za bilo što. No, zato se mjesta uvijek nadje za one koji su nosili četničke odore, bilo da je riječ o aboliciji, puštanju da se brane sa slobode ako su kojim slučajem optuženi, ili o nastupu na hrvatskoj televiziji. Nekako po svemu ispada da smo se svi borili na krivoj strani.

Za kraj, napomenula bih da sam osobno poslala dva puta SMS poruku u kojoj sam priložila sliku današnje Stankovićeve „zvijezde“ u četničkoj uniformi, te sam pitala što takva osoba traži na hrvatskoj televiziji. Suvišno je za reći da se moj komentar naravno nije pojavio u emisiji, ali su oni tipa „Draga Breno, dodji što prije“ naprosto preplavili ekran.

Pouka za u buduće: želimo li da netko objavi naše mišljenje ili naše priloge, izgleda se trebamo potpisivati sa „Vaš pokojni Slobodan Milošević, osobno“. Čini mi se da takve stvari najbolje prolaze na našoj, „hrvatskoj“ televiziji.

Diana Majhen


Pismo iz Zagreba, 15. veljače 2009.

PRIOPĆENJE ZA OPĆILA

O POKLEKNUĆU BENEDIKTA XVI

Kao katolikinja moram dići glas u obranu vlastita integriteta te javno priopćiti kako se ne mogu poistovjetiti s najnovijom prožidovskom kampanjom iz Vatikana. Sramim se izjava pape Benedikta XVI (vjerujem da ih je doista izrekao, demantije nisam imala prigode čitati). Do kuda je dospjelo, kako je nisko palo službeno katoličanstvo, do koje je mjere ono prožeto procionizmom i projudaizmom, kada je i sam sv. Otac prisiljen otvoreno pristati na obmanu, pače na laž?! A katolici dobro znadu da je, po Isusovim riječima, otac laži - Sotona! Dakako da Papa nije Sotona; nijedan čovjek to nije. Ali njegovo kukavičko dodvoravanje jednoj notornoj demokratskoj ateistici / agnostici poput Angele Merkel, udruženom zboru trećekoncilaških njemačkih lijevih biskupa, te rulji obskurnih američkih židovskih kolovođa - ostavlja nas katolike u posvemašnjoj zabuni i zapravo nas prepušta nemilosti. Pitamo se gdje je ostao Duh Sveti, ako ga je Papa izdao pristajući na nagovor duha vremena (ili, kako ga je netko nazvao, zloduha nevremena). Pitamo se, što je još i strašnije, kakve su to moćne i mračne sile koje ga na to prisiljavaju. Za katolike, papa je Kristov namjesnik na zemlji, Petrov nasljednik; pa tko to onda može biti jači od njega?! Čudna, čudna vremena...

Biskup Richard Williamson, kojemu je Papa prvo povukao izopćenje, da bi već za par dana, pod pritiskom, neuvjerljivo ustvrdio kako tobože nije znao za njegove izjave, i pred licem svijeta bez ikakve potrebe po tisućiti put osudio takozvani "holokaust", - nije tu stvar zanijekao, kako tvrdi Benedikt XVI. Williamson je tek količinu holokaustiranih s mitskih "šest milijuna" smanjio do razmjerno razumne znamenke od kojih 300 tisuća. Također Papa netočno ustvrđuje da je Williamson "negirao postojanje Auschwitza". Takvo što zdrav čovjek ne će učiniti, jer se svatko, ukoliko se odluči na putovanje, može vlastitim očima uvjeriti da mjesto "Auschwitz" na zemljovidu i na europskom tlu postoji. Williamson je samo konstatirao da tamo, kao ni drugdje, nije bilo nikakvih "plinskih komora". To je istina koju su, u već vrlo bogatoj povijesno-revizionističkoj literaturi, dokazali desetci ozbiljnih znanstvenika, o čije se rezultate niti Papa ne bi smio ignorantski i oportunistički oglušiti.

Svojim najnovijim nastupom, papa Benedikt otvoreno se stavio na stranu onih koji teroriziraju europske države drakonskim kaznama za promicatelje povijesne istine, te time niječu tako glasno proklamirane liberalno-demokratske slobode govora, mišljenja, ili znanstvenog istraživanja. Pritom se on služi jeftinom koncilaškom floskulom o nedodirljivosti Židova kao naše "starije braće". Na taj način, Židovima može biti dopušteno bilo što, sve uime odricanja od "antisemitizma" i ispaštanja zbog "holokausta". No, ako su nama kršćanima Židovi uistinu starija braća, onda iz toga proizlazi da ih moramo slušati i u svemu im se pokoravati, kao što se i trogodišnjak ima pokoriti svojemu petnaestgodišnjem bratu. Tako katolička Crkva postaje pukom filijalom judeomasonske internacionale, židovske subverzije i cionističkog terora. Isus Krist nije to naučavao. On je za Židove svojega vremena uvijek nalazio pravu riječ, sve do one iznimno oštre: "Vama je otac đavao" (Iv. VIII; 44). Je li onda i nama kršćanima otac đavao, ako nam je Židov stariji brat? Isus Krist nadvladao je Židovstvo, i žalosno je kada mu se Crkva danas pokorno i bezpogovorno vraća u naručaj. Dakako, dakle, da se ne odričem Sina Božjega, niti se odričem Crkve kao mističnog tijela Kristova. Ali imam pravo temeljem zdravoga razuma, što mi je usađen po Duhu Svetom, kritizirati poteze i izjave Crkve kao zemaljske institucije, koja je, skupa sa svojim pontifexom maximusom, i po vlastitoj doktrini, podložna grijehu te je pogrješiva (i sam je Papa pogrješiv, osim - prema većinskoj i nipošto jednoglasnoj odluci Prvoga vatikanskog koncila - kada govori izričito ex cathedra o dogmatskim i ćudorednim pitanjima).

Ana Lučić
Predsjednica Poticajnog odbora za osnutak
Udruge štovatelja Svećeničke bratovštine sv. Pija X


HOLOKRACIJA

Ne, ne bijaše oduvijek "holokausta" iliti šeola... pardonček, šoa! Izmislio ga je plačni židovski "nobelovac" Elie Wiesel post festum, sa zakašnjenjem od 12 godina (1957). U međuvremenu nakon rata, nitko nije govorio o "holokaustu", jer su razboriti ljudi, pa valjda čak i neki takvi među samim Židovima, shvaćali da se ne može tvrditi kako se "izabranu narodu" dogodila totalna žrtva paljenica od koje nimalo ne preostaje (što i znači grčka riječ holokaustos), jer ih je, preživljenaca plus novorođenih, više nego ikada! A i sam je Wiesel iz plemena preživljenaca: u plinskokomornom naime genocidnom logoru Auschwitz, kako sam svjedoči, podvrgnut je bio posve skrupuloznoj i uspješnoj medicinskoj obradbi bolesne mu noge, da bi se, u jeku bombardiranja 1945, na upit SS-ovaca koji su pred sovjet-ruskom navalom poduzeli evakuaciju, skupa s ocem odlučio na bijeg pod okriljem njemačkoga istrijebljivača, umjesto da spokojno dočeka crvene osloboditelje.

Nu, kada je jednom pušten u optjecaj, aušvicki je mitos, podkrijepljen uz ostalo i maštovitim pričama o tomu kako su doslovce logoraši bili spaljivani u nekakvim jamama, punima vode ali bez zraka, u kojima je dakle već prisilom fizikalnih zakona bilo nemoguće paliti bilo što, a nekmoli teško zapaljiva ljudska tjelesa - kada je, dakle, mit već jedanput nastao, on je od megalomanskih, koliko i pohlepnih židovskih šovinista, uz zdušno sekundiranje židoljubih masa među gojima-arijcima, brže-bolje prihvaćen kao fundament nove unosne holo-religije, koja židovsku izabranost u Bogu smjenjuje njihovom izabranošću u neprekidno naplaćivanoj žrtvi, te svojim dogmatizmom neumoljivo obvezuje i samoga sv. oca Papu.

Na sekularnom planu, ova se novoreligija boga "holokausta" pojavljuje u obličju totalne, totalitarne strahovlade holo-terora, u obličju globalne holokracije. Kud god se okreneš, eto Ti "holokausta", koliko dosadno nametljivog, toliko i opasnog. Zaniječeš li ga, svedeš na uvjerljivu mjeru, pokušaš li ga možda objasniti ili, nedajbože, barem djelomice opravdati židovskim uzrocima, namah si izvan zakona, proglašen ekstremistom ili pače monstrumom, marginaliziran, ridikuliziran, ostraciran, te, last but not least, smješten na koju godinicu (u Austriji: do deset!) onkraj liberal-demokratske brave! Magijsko-kabalističkih Šest Milijuna ne smije se umanjivati, ali ni uvećavati.

Časni muževi koji, na tragu historiografskog revizionizma, što će reći kritično-argumentiranog pobijanja lažne pobjedničke verzije povijesti, i takozvani "holokaust" nastoje smjestiti na pripadajuće mu mjesto, bez izmišljotina, pretjeravanja i mistificiranja, postali su zadnjih godina i desetljeća žrtvama nesmiljenih progona i drakonskih osuda po prvosvećenicima religije "holokausta": Christophersen, Walendy, Mahler, Rudolf, Zündel... samo su neka od najpoznatijih imena tih, istinskih žrtava "holokausta".

Budući da je dakle "holokaust" religija, a Holo ljubomorni bog, on je, kao što se bogu i pristoji, Absolut, on je absolutan, dakle nije relativan, te su zato pokušaji usporedbe židonevolja s nekim drugima, te "relativiziranja" židovskih problema vezanih za Treći Reich i II Svj. rat, gotovo izjednačeni s navodnim zločinima nad Židovima što se pripisuju razdoblju nacional-socijalizma. Revizionisti nastavljaju Adolfov posao drugim sredstvima.

Vjernici su religije "holokausta" možda manje sami Židovi, koji tek spretno unovčuju svoj mit. Nu, dio je posla oko unovčavanja svakako i sugestivno-hipnotično djelovanje na gojske mase, eda bi one same slovo holovjere prigrlile kao neupitnu svetu istinu, danonoćno joj služile te skrbile za uščuvanje njezine čistoće. Teško bi bilo tvrditi kako ispiranje smekšanih gojskih mozgova nije urodilo plodom: u dekadentnim zapadnim društvima, kojima se sada, svim preostalim snagama svoje iscrpljene egzistencije, pridružilo i posthrvatsko Hrvatstvo, cvjeta teror "holokausta" na doslovce svim poljima: u javnim općilima kao i u školstvu; u službenoj historiografiji i tekućoj političkoj praksi, u umjetničkoj produkciji (pomislimo samo na poplavu holo-filmova, kojekakvih š(v)indlerovih lista i sl., manipulativno serviranih u ruhu neupitne faktične istine!), u vladajućem moralističko-sentimentalističkom etosu, u neoinkvizitorskom pravosuđu koje, kako je rečeno, nemilice ganja holo-krivovjernike, u cvjetanju lukrativne profiterske holo-ekonomije (odštete, odštete...).

Holo moćno utječe čak i na držanje koncilaške Katoličke crkve, kojoj je njegovanje najljigavije židoljubne holofantastike dobrim dijelom postalo novi Credo. Dočim je, prije Drugoga vaticanuma, Crkva još imala hrabrosti moliti za "bezvjerne i slijepe Židove" da se "izbave iz tmine", sada je sama pokleknula pred aušvickim porodom od tmine i njegovim fikcionalizmom. Kako je daleko kadra ići ta zlehuda navada, dostatno ilustrira već i nedavna afera s katoličkim biskupima što ih je tradicionalistički nadbiskup Marcel Lefebvre bio, u sukobu s koncilaškom Crkvom, na svoju ruku zaredio, a papa ih je Ivan Pavao II izopćio. Novi papa Benedikt XVI (nekoć strogi, konzervativni predstojnik ex-Inkvizicije, na tom mjestu nasljednik hrvatskoga kardinala Šepera, Joseph Ratzinger!) usudio ih se doduše rehabilitirati, ali se odmah najponiznije, još k tomu uz uporabu najpravovjernije antifa-frazeologije, ispričao Židovima koji su ga podsjetili da je jedan od četvorice prijepornih biskupa, Richard Williamson, (s razlogom) nijekao plinske komore, te da je holokaustirane sveo na (razmjerno razumnih) tristotinjak tisuća.

Osobito nama Hrvatima, u Hrvatskoj kao zionist-occupied country, holoteror je postao svakodnevnim usudom. S javne kuće TV i popratnih privatnih TV-bordela, holotema nikako ne nestaje. Usudi li se netko načeti djelić istine, pa bila to i stanovita, inače hrvatožderna Madame Rudan, koja se odvažila usporediti palestinska stradanja pod Židovima s onim židovskima, slijede otkazi, sankcije, ekskomunikacije... Novine su dale veliki prostor nekom "šjor-Ivi", preživljencu iz Buchenwalda, koji ortodoksno-židoljubno brani uspomenu na svoje židovske supatnike, jer je netko za trgovačku reklamu tobož uvrjedljivo odabrao natpis iz rečenoga logora "Jedem das Seine". A riječ je tek o klasičnom načelu rimskoga prava i pravde: suum quique, svakom svoje! Negdašnji sabirno-radni logor u Jasenovcu, podignut za neprijatelje hrvatske države iz vremena 1941-45, u međuvremenu je izrastao u nedodirljivo svetište holo-religije (najveće je dakako ono u Berlinu, gdje je pola grada pretvoreno u ponižavajući protunjemački spomenik holokaustu!), što mu nije uspjelo niti za također židoljubne jugodiktature šumskoga maršala JBT-a. Pa i takav Jaso nije po volji u Hrvatskoj vladajućim židovskim maksimalistima i trenutačnim komandantima Jasenovca, kojima je u novom izložbenom postavu odveć neutralne povijesti, epohalnog konteksta, oprezne statistike i hladnog razuma. Oni hoće mit, hoće religiju i to uopće ne kriju.

U isto vrijeme neki su lunatici došli na perverznu, koliko i originalnu ideju: natjerali su, naime, hrvatske školarce, koje se inače ni na što više ne može natjerati (pa niti da ugase mobitel za vrijeme nastave), da, uz popratno mrmljanje mantre "ne-ponovilo-se", sastave Šest Milijuna spajalica, eda bi si čim zornije predočili užase vezane za smaknuće istog tog broja imaginarnih Židova. Koliko će vremena i prostora trebati za ozbiljenje ovoga vjerskog projekta, ne kaže nam se. Nije ni važno, ta cijelo se školstvo, pod komandom nekoć obećavajućeg ministra Primorca, manje-više preorijentira na holologiju, koja u sebi ionako objedinjuje sve znanosti i umjetnosti, sve artes liberales. Čemu onda još učiti o Kralju Tomislavu i Anti Paveliću, o Bleiburgu i Domovinskom ratu!

Dočim Židovi za svoje nedaće optužuju "Nijemce", što će reći sve njih, pa se ni velikoga skladatelja Wagnera u Izraelu ne izvodi jer ga je volio Hitler, - poniženi, uvrijeđeni i holo-terorizirani Hrvati ne smiju ni izustiti riječ "Židov" a da ne bi odmah potpali pod neumoljiv udar holoinkvizicije. Treba uvijek politički korektno kazati: Neki Židovi, ti i ti Židovi... ma ne, krivo, krivo, kakvi Židovi!, možda ti i ti Srbi, a Židov je kao apsolutna pasmina samim tim a priori ekskulpiran od svih prekršaja, zločina te inih (košer)-svinjarija. Posebna prava koja su sebi uzurpirali, Židovi gojima-arijcima uspješno nameću kao najsvetiju dužnost, tim uspješnije koliko su njihove žrtve uspješnije u nacional-mazohističkom nijekanju vlastite samosvojnosti i samobitnosti - a teško je poreći da u toj disciplini Hrvati prednjače kao rijetko koji narod, još i više nego primjerice u rukometu ili kakvom sličnom loptanju.

Kroz svoju povijest, posve osobiti narod Židova prolazio je ovako i onako, loše i dobro, oboje zahvaljujući svojim dvojbenim zaslugama. Ali su i drugi narodi patili, a Židovi im to ne priznaju, niti ih zanima, osim kada to treba nijekati, i spomen na to kažnjavati jer vrijeđa židovsku neusporedivost. Židovska i arijska povijest prepuna je različitih očitovanja antisemitizma: od vjersko-metafizičkog, preko rasno-nacionalističkog, do političko-gospodarskog i anticionističkog. Židovi su svim tim vidovima protužidovstva davali u najmanju ruku ozbiljnoga povoda, i zarana su se naučili ne samo trpjeti, nego i hotice izazivati, pače na se izravno zazivati antipatije, eda bi na njima izgradili što veći materijalni, moralni i politički profit. Teško je zanijekati da su u tom pothvatu dobrim dijelom uspjeli: njihove su blagajne prepune, moć im je veća nego ikada, i posve su nedodirljivi: alibi aušvic dopušta im što nikomu nije dopušteno (a oni sami na to najglasnije upozoravaju!). Postali su suvladarima globalnoga svijeta, osnovali državu na tuđem tlu, usadili petokolonaške države u državama gojâ-gostoprimaca kojima su, omamljujućim djelovanjem holoreligije, malo-pomalo zakržljali i posljednji ostatci zdravog instinkta samoobrane.

Opet s pogledom na našu napaćenu Hrvatsku: znana imena poput Sorosa, Wiesenthala i Zuroffa, braće Puhovski, klana Goldstein - da samo neka navedem - zorno prizivaju u sjećanje ulogu koju vanjski i unutarnji Židovi igraju u smjeru dokinuća hrvatske Države i utrnuća hrvatske Nacije. Židovi su govorili "Perditio tua ex te, Israel". Izrael propada svojom krivnjom. Ali to vrijedi i za druge narode, i za Hrvate. Posvemašnja ugrozba kojoj smo danas izloženi u većoj je mjeri djelo Hrvata negoli Židova, pa i hrvatskim podnošenjem židovskoga holoterora. Hrvatima nam se je konačno osloboditi nametnute holomitologije, holomanije i holofobije u čijem ozračju živimo. Odlučimo se konačno, ako ništa drugo, više štovati hrvatske žrtve negoli židovske, više nego do židovskoga, držati do hrvatskog probitka. Već bi i to bio dobar početak.

Mladen Schwartz



Prethodne početne stranice:

Arhiva

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2009. Sva prava pridržana