HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić


Piše: Mr. Boris Nikšić

PAX ROMANA I PAX AMERICANA

Niz ratova koje u raznim dijelovima svijeta vode SAD, svjetski poredak koji nameću, način funkcioniranja svjetskog imperija u nastajanju, daju nam povoda da tu saveznu državu uspoređujemo s nekadašnjim Rimskim Carstvom. Današnje carstvo na prvi pogled funkcionira na drugi način. Čini se da SAD nemaju namjera ni planova da pripoje odrđene dijelove svijeta izravno svojoj vlasti i da im nametnu (američki) engleski kao službeni jezik. No, i Rimsko Carstvo se razvijalo na taj način: jedan dio teritorija i naroda koji bi ušli u sferu utjecaja Rima bez izravne primjene vojne sile, nisu bili pripojeni izravno rimskoj državi niti proglašeni provincijom (nešto slično afričkim kolonijama iz 19. stoljeća), nego su u formlanom smislu bili tzv. saveznici (socii). Saveznici bi zadržali određeni stupanj unutarnje samouprave, ali su u vanjskoj politici bili potpuno podložni Rimu. Svoju vojsku su slali kao pomoćne čete rimskim legijama u raznim vojnim pohodima na istoku i zapadu. Koalicija za «oslobođenje» Iraka i Afganistana pokazuje nevjerojatne sličnosti s takvim rimskim modelom vođenja ratova.

U današnjem globalnom političkom diskursu osobito često se rabi riječ «saveznici.» Tko su zapravo ti saveznici? Radi se mahom o državama s «ograničenim suverenitetom», koje imaju američke ili NATO-ove vojne baze na svom teritoriju, ekonomski su ovisne o Washingtonu, a imaju i korumpirane političke elite kojima trenutno stanje podložništva savršeno odgovara. Jedine zemlje koje danas nisu dio takvog američkog (rimskog) carstva bile bi Rusija (sa svojim bliskim saveznikom Bjelorusijom) i Kina, kojima možemo pribrojiti i poneke «džepove otpora», poput NDR Koreje, Irana i Kube. Isto tako i američka vojska sve više nalikuje rimskoj vojsci iz doba carstva kada se u cijelosti sastojala od plaćeničkih legija, za razliku od doba ranije republike kad su u njoj služili rimski građani.

Današnja američka vojska ne sastoji se od američkih građana, unovačenih po vojnoj obvezi, nego isključivo od plaćenika. Ima slučajeva da američki vojnici čak i nisu državljani SAD. Današnja pax (anglo)americana podsjeća na nekadašnju rimsku pax Romana. Razlika prema nekadašnjem Rimu je ta što današnji američki imperijalizam cilja na pokoravanje cijelog svijeta, za stvaranjem svjetske države, dok su se rimske ekspanzivne težnje ograničavale samo na Europu, sjevernu Afriku i bliski istok. To zacijelo ima veze s tehničkim mogućnostima, ali i s činjenicom da je za antičkog čovjeka područje sredozemlja predstavljalo praktički cijeli svijet (oikumene). Ali, ima i drugih razlika. Današnji američki imperijalizam osim iz imperijalne ideje, vuče svoju ideološku motivaciju i iz nekih religijskih ideja bliskih određenim varijantama protestantizma. Treba se podsjetiti na način na koji je uopće nastala Amerika. Prvi anglosaksonski doseljenici u tzv. novi svijet bili su pripadnici određenih «nonkonformističkih» engleskih protestantskih sljedba, koji su u 17. stoljeću u Engleskoj bili progonjeni od službene Anglikanske crkve. Neki ekstremniji pripadnici tih kalvinističkih vjerskih zajednica razvili su i ideju da na ovom svijetu treba ostvariti «carstvo mira i sreće» za sve ljude, tzv. Novi Jeruzalem. Ta ideja bila je duboko heretička prema svim ranijim strujama kršćanske misli prošlih stoljeća. Prema tradicionalnom kršćanskom shvaćanju, potpuno blaženstvo i sreća mogu se ostvariti samo na onom svijetu. Ljudi na ovom svijetu su pokvareni i loši i skloni grijehu (zbog izvornog pada) te je zadaća svakog čovjeka da vjerom i dobrim djelima priprema svoje mjesto na onom svijetu. U određenim vjerskim grupacijama stvorilo se suprotno (heretičko) uvjerenje po kojem se čovjek već na ovom svijetu može poboljšati i stvoriti svijet bez ratova, gladi i drugih nesreća. Takvo «naopako» kršćanstvo stvorilo je temelj za formiranje ideje slobodnog zidarstva, ali i ideje amerikanizma. Američko mesijanstvo koje ratove vođene radi prizemnih probitaka velikih korporacija, predstavlja kao izvoz «demokracije i slobode», daleki je odjek tih ideja.

Engleski «nonkonformisti» naselili su se u Ameriku i oblikovali njezin svjetonazor za sljedeća stoljeća. «Novi Jeruzalem» trebao bi biti ostvarenje božanskih načela, radilo bi se o svjetskom carstvu mira i prosperiteta koje bi se održavalo vojnom silom, «rimskim» metodama (tradicionalni kršćanski mislioci ovo nazivaju kraljevstvom Sotone na zemlji!). Poslušni se nagrađuju, neposlušni se nemilice uništavaju. Cijelim svijetom vode se lokalni ratovi, dobrim dijelom izazvani, kontrolirani i vođeni od tajnih služba, s ciljem održavanja (anglo)američke prevlasti u svijetu (koja se eufemistički naziva svjetski mir).

I u samoj simbolici SAD-a uočavaju se jaki utjecaji Rima, npr. orao koji za razliku od rimskog, u jednoj ruci drži maslinovu grančicu, a u drugoj strelice (načelo mrkve i batine). Sve vladine građevine u Washingtonu DC inspiriraju se rimskim uzorima (kolonade, zabati). Osim arhitektonskih oblika rimsko-grčkog hrama, taj pseudoklasicizam možemo naći i u brojnim statuama poganskih božanstava (neka od njih, osobito ženska, sa zvjezdanom krunom na glavi, što podsjeća na američku zastavu, ali i na zastavu instant «države» koja se pokušava izgraditi na drugoj obali Atlantika).

Sve navedene sličnosti vjerojatno su rezultat svjesnog imitiranja modela Rimskog Carstva. Ratovi koji se najavljuju za budućnosti kao i razvoj događaja oko njih, pokazat će koliko je ova usporedba opravdana.


Glas Koncila, 13. travnja 2009.

Čas unutarnjega sređivanja

Ulazak Republike Hrvatske u puno članstvo Sjevernoatlantskog saveza (NATO) iznimni je povijesni događaj i uspjeh, definitivni izlazak Hrvatske iz umjetnih državnih tvorevina 20. stoljeća koje nisu mogle uspjeti, i povratak hrvatske države u njezino naravno, povijesno, zemljopisno i kulturno okruženje. Članstvo u najmoćnijem svjetskom vojnom savezu, koji ne ugrožava državni suverenitet svojih članica, uz obveze, koje nikada nisu ni male ni lagane, donosi - opravdano se može smatrati - faktično, tj. stvarno priznanje Hrvatske u međunarodnoj zajednici, a što je puno više i važnije od same vojne komponente i od juridičkog priznanja koje je Hrvatska doživjela 1992. godine. Ulaskom u NATO Republika Hrvatska otklonila je skrivene sumnje o neodrživosti hrvatske države, kao neovisne i međunarodno priznate, porazila skrivene ideološko-političke snage, koje ne samo da se nisu mirile s opstankom samostalne hrvatske države već su je i više ili manje suptilno potkapale, i otvorila sasvim novu stranicu u svojoj povijesti. Stvarno učvršćenje međunarodnog položaja Republike Hrvatske iznimno je važan trenutak koji zaslužuje proslavu, ali koji još neizmjerno više zaslužuje ali i zahtijeva odlučno usmjeravanje čitavoga hrvatskog društva prema svjesnom, sustavnom i ustrajnom djelovanju u skladu s trajnim legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima. Sadašnji hrvatski povijesni trenutak, bez obzira na aktualnu svjetsku ekonomsku krizu, donio je suvremenom hrvatskom društvu priliku da se cjelokupni unutarnji društveni, politički, gospodarski, kulturni i ini život ponovno temeljito promisli i preustroji ipak u znatno povoljnijim uvjetima nego što su bili ranih devedesetih kad se ustrojavala mlada hrvatska država. Svi segmenti hrvatskoga društva trebali bi u ovom povijesnom času iznova, kritički ali i krajnje odgovorno posvijestiti temeljne hrvatske nacionalne ciljeve i na taj način uspostaviti kriterije po kojima bi se točno razlikovalo što je promicanje zajedničkoga dobra, a što je gaženje ili izdaja toga zajedničkog dobra. Sve dosad toga kriterija, te sudbinski važne razdjelnice, službeno ni stvarno nije bilo, premda su ga sve vrijeme osjećali, kao što ga osjećaju i danas, veoma brojni hrvatski građani koji su ostali dosljedni hrvatskim nacionalnim ciljevima. Nedostatak toga kriterija na razini službene državne i stranačke politike jasno otkriva da se dogodio lom odnosno jaz ili raskid između tzv. političkih elita i najzdravije jezgre hrvatskoga naroda. Odmak od usmjerenja koja pružaju hrvatski nacionalni ciljevi odraz je ili (ne)svjesnog lutanja ili nedopustivo teške zloporabe koja bi se mogla izjednačiti s nacionalnom veleizdajom.
Zar pretvorbu i privatizaciju tzv. menadžerskim kreditima, dok su najpredaniji pripadnici hrvatskoga naroda bili na frontama u obrani samoga opstanka domovine, ne bi trebali preispitati u kojoj bi to mjeri mogla biti veleizdaja?
Zar zloporabu državničkog položaja ili zloporabu državnih proračunskih novčanih sredstava, koja su otkinuta od usta svih građana kroz razne namete, u korist pojedincima, strankama, lobijima i svim mogućim interesnim skupinama ne bi trebalo preispitati upravo s aspekta veleizdaje?
Zar isto tako, bilo svjesno bilo zbog nesposobnosti određenih ljudi, onemogućavanje ili čak zatiranje pojedinih proizvodnih grana, kao što je npr. poljoprivreda i hrvatsko selo koje je jedina kolijevka opstanka hrvatskoga naroda, ne bi trebalo ponovno preispitati po kriteriju što je za dobro hrvatskoga društva a što je veleizdaja?
Zar se tek verbalno podržavanje funkcioniranja zakonitosti i pravne države ili samo verbalno osuđivanje korupcije može smatrati služenjem općemu dobru hrvatskoga društva?
Zar njegovanje partitokracije, tj. povlaštenosti za sva bolja društvena radna i funkcionarska mjesta samo za članove i simpatizere političkih stranaka koje su na vlasti na određenoj razini ne bi trebalo preispitati koliko je to u službi općega dobra a koliko veleizdaje?
Zar toleriranje razaranja univerzalnih vrijednosti, bez kojih nije moguće nikako i nikada izgraditi zdravo društvo, ili toleriranje upropaštavanja mladih ljudi nije u očitom sukobu s hrvatskim nacionalnim ciljevima?

Već ta spomenuta područja, a brojna nisu ni spomenuta, otkrivaju da su veoma opravdani razlozi za nezadovoljstvo i za istinsku razočaranost mnogih časnih i za opće dobro zauzetih hrvatskih građana, te je doista nastupio povijesni čas u kojem bi se političke stranke, barem one koje žele služiti hrvatskom društvu odnosno koje ne žele biti potencijalno veleizdajničke, morale trgnuti, učiniti odlučni zaokret i početi izgrađivati zdravo, pluralno i stvarno demokratsko društvo ravnopravnih građana. Političke stranke koje prepoznaju sadašnji povijesni trenutak kao stvarnu jedinstvenu priliku da se Hrvatska ustroji, ne fiktivno nego stvarno po modelu starih stabilnih zapadnih demokracija, i koje su spremne ući u sukob i obračun sa snagama koje baš to žele spriječiti, sigurno mogu računati na snažnu potporu birača, kako na lokalnim tako i na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Svi odgovorni u Hrvatskoj ovoga presudnog povijesnog časa pozvani su dati svoj doprinos, svatko na svoj vlastiti i specifični način, ali uvijek poštujući i snažeći ostvarivanje legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva. Za Hrvatsku, koja je osigurala opstojnost, nastupio je sudbinski važan čas unutarnjeg "pometanja" i sređivanja koji se ne smije prokockati.

Ivan Miklenić


REAGIRANJE

Smrt

Ivan Miklenić piše gluposti. Dosada sam ga cijenio, od danas više ne postoji za mene. Na koji to način NATO jamči opstojnost Hrvatske, nije mi jasno. Vjerojatno time što je, po Mikleniću barem, "štiti" od nekih (kojih?) "opasnosti".

Čime se to štiti "opstojnost Hrvatske" ako je od sada dotična zemlja postala tek perifernom gubernijom američko-europskog imperija, od sada i službeno sankcioniranog "ograničenog suverenita" (Brežnjev), na nižoj razini slobode od nekadašnjih zemalja Varšavskog ugovora?

Napisati da je ulazak u NATO važniji od stvaranja neovisne države i međunarodnog priznanja 1992. može samo imbecil ili jeftini propagandist (ne znam što je ovih dviju stvari Miklenić). A tek izjaviti da je ovaj ulazak u "najmoćniji vojni savez" (uh, što rvacki novinarčeki, pa izgleda čak i oni iz "Glasa koncila", vole ovakve patetične frazetine u kojima se često ponavljaju pridjevi poput "ekskluzivni" i "moćan", valjda time hoće pokazati koliko su bliski moćnicima, možda čak i misle da su zbog puzanja pred moćnicima i sami postali moćnima, tko zna?) povratak Hrvatske u "civilizacijsko okružje kojem je oduvijek pripadala" može proizlaziti, bilo iz jednog od dva uzroka spomenuta u prethodnoj rečenici, bilo iz jedne opasne i sulude mitomanije.
Radi se o mitomaniji koja je u načelu a-nacionalna, pored mnogo drugih karakteristika.
Jer, što drugo zaključiti kad netko ulazak u međunarodni vojni savez koji doista ograničava suverenitet (DA, ograničava ga, suprotno onom što Miklenić i njemu slični tvrde) smatra zamalo većim uspjehom od državne neovisnosti?

Zar ne postoje u svijetu brojne države koje normalno opstoje (čak i neke od onih koje pripadaju tom Miklenićevu civilizacijskom krugu) i bez članstva u NATO-u? Po Mikleniću je očito obrana od imaginarnih "opasnosti" vrijedna gubtika slobode i neovisnosti.

Prava je istina da je ulaskom u NATO Hrvatska konačno umrla, nema je više.
Mogla bi se staviti nadgrobna ploča s natpisom: "Hrvatska. Rođena 30. svibnja 1990. Umrla 1. travnja 2009., nakon duge i teške bolesti koja je počela 3. siječnja 2000. Počivala u miru Božjem."

Sada su vladajući režim ovakve "rvacke", Sanader, Mesić (ili tkogod će mu biti nasljednik, bit će sigurno od istog kalupa kao i on), Milanović, razne Pusićke, Šeksovi, Bebići itd. zaštićeni do daljnjeg, i to od najmoćnijeg vojnog saveza. Ulazak u EU je sada tek formalnost.

I onako je, u ostalom, bilo kakva oporba ovom režimu davno nestala, isparila, sada postaje nemogućim da se pojavi. Miroslav Tuđman tek je kopija Sanader-Mesićeva režima, ništa drugo.

A na temelju čega misli Miklenić da bi ulazak u NATO trebao značiti nekakvo preuređivanje Hrvatske u nekakvom (valjda više hrvatskom, valjda na to misli?), to samo on zna. I kakve veze ima NATO s tim.

Golub


BJELOVAR, 14. travnja 2009.

Zar opet birati komuniste?

Poštovani građani i građanke!

Ne glasajte na izborima 17. svibnja 2009, za bivše komuniste i one koji su s njima surađivali. I tako ćemo se spasiti od svih njihovih laži i napasti, odnosno od krvi što su je prolili obećavajući nam bolji život i budućnost. Vrijeme je da ih se riješimo za uvijek. A ne da nam oni i dalje siju panaroju, da nas svađaju i zavode... Gospodarska situacija je teška; ljudi ne rade i ne proizvode dobra – a tako se ne može dalje živjeti. Ne smije nas zavarati to što su se oni preobukli u druge kapute, ti reformirani komunisti, koji skrasili su se u HDZ-u i SDP-u, i drugim strankama s hrvatskim nazivima..

Okupimo se na ovim izborima i recimo im: NE, drugovi ne možete više ići dalje. Dosta je bilo! Opljačkali ste našu zemlju i ponizili ste narod. Što nam oni imaju više reći: Mesić, Sanader, Čačić, Milanović, ..., Pusićka, Adlešićka i Kosorka, ..., i drugi. Što nam oni imaju više obećavati i poručivati? Mi, ih nemamo što više slušati. Oni nam nameću neke svoj morbidne „nove priče“, a u biti, oni su podlaci i prevaranti... Pitam: Kako krivokletnici mogu biti dobri ljudi i pošteni političari? Politička kriza u Hrvatskoj prijeti potpunoj destabilizaciji zemlje, a mi slušamo i dalje gluposti kako nas oni vode u EU i to pognute glave na koljenima.

Oprostiti im ne možemo, sve što su nam učinili (ne samo) onih prošlih 45 godina jugoslavenske vladavine, nego i ova dva zadnja desetljeća – od pljački i rasprodaje nacionalne imovine... Pa do otpuštanja u pretvorbi i privatizaciji radnika iz tvornica – do bogaćenja i bahatosti... Oni vam pokazuju svoje velebne obiteljske kuće s bazenima, još se i dalje kandidiraju na izborima i slikaju. Izgradili su se cijela naselja s luksuznim kućama – a i dalje vi to plaćate iz vlastitog džepa. Narode dignite se agresivno na ovim izborima, ne dozvolite im da vas ponižavaju. Jer oni su (vama) kao oligarhija* i ozbiljnja prijetnja. Da nestanete vi i vaša obitelj.

Njima se „fućka“ kako vi živite. I to je sve - zato što još 1991-tih nismo donijeli i usvojili Zakon o lustraciji, kojim bi zabranili daljnji rad „grješnicima“ da rade u institucijama države. U Hrvatskoj postoji oko 900 stratišta – gdje su stradali Hrvati od „komunističke ruke“. Čuli smo ovih dana kako je Stjepan Mesić, predsjednik RH, dao svoju izjavu za srpske medije i to dok je bio u Strasbourgu: da će Hrvatska povući tužbu za ratne štete i genocid. Da bi potom Mesić drugi dan doputovao u Hrvatsku i to sve glatko demantirao. Eto kakvog imamo predsjednika – koji Hrvatima nabija šokove, koji ih ismijava, manipulira, i zavodi. I koji se inati onima koje predstavlja. Ne možemo mi bez Mesićevih cirkusa i viceva.

Kako nadbiskupa Srakića nije sram što je došao se pokloniti u Jasenovac, nakon toga što je Mesić ispljuvao i izvrijeđao Katoličku crkvu – da je ona bila bastion* nasilja u službi fašizma. Hrvatima se stalno nabija na nos neka „kolektivna krivnja“, i to nam stalno čini Mesić i njegovi savjetnici, odnosno bivši UDB-aši.

Ako hoćemo svi skupa da Hrvatska stane na zdrave noge, onda znamo što nam je dalje činiti. A u protivnom ako tako ne ćemo – bit ćemo taoci i njihovi sluge i robovi.

Građani i građanke još jednom vam otvoreno govorim i pozivam vas – okupimo se 17. svibnja 2009., neka to bude Božji skup, koji mora pobijediti ovo veliko zlo. Učinimo to za bolji život i za naše potomke, tj. djecu. Da dostojanstveno i časno žive u svojoj domovini Hrvatskoj..

Branko Stojković


TKO JE JOSIP MANOLIĆ – JOŽA ?

O KRVNICIMA JOSIPA MANOLIĆA

Manolićev crveni partizanski odred OZN-e ljude je skidao sa vlakova na stanici u Bjelovaru, a prije nego što su ih odveli oni su im pomno pregledali osobne iskaznice, tj. dokumente. Tražili su da im (ih) odmah pokažu, zatim oni sumnjivi bili su izdvojeni od drugih ljudi. Oni što su se odlučili za bijeg, u njih su pucali i vikali – držite zlikovce. Čak neki su u željezničkim vagonima za prijevoz stoke bili prugom prebacivani do prve male željezničke stanice kraj šume Lug, gdje ima nekih desetak kuća u blizini. Bijaše to tmurni dan.. Na tračnicama je stajalo nekoliko vagona, iz kojih su zatvorenike izgonili van. Ranjene su nosili, jer nisu mogli hodati. Moja mi je majka pričala 1975.-tih godina, kako su u šumi Lug mučki poubijani ljudi. I to sve oni koje su tih dana u lipnju 1945., doveli. U nekoliko dana poubijali su 184 zarobljenika: neki su bili ustaše, neki su bili domobrani, a neki subili iz domaćeg življa... Za vrijeme strijeljanja i ubijanja na razne načine, leševi su ostali danima ležati na livadi pokraj šumarka. Iako je to udaljeno nekih stotinjak metara dalje od ceste (kaldrme) koja ide za predgradsko naselje Novoseljani. Nitko se na leševe nije obazirao. Neko vrijeme leševi su tu stajali i počeli su smrdjeti, odnosno počeli su se raspadati. Blijedo nebesko rumenilo visjelo je iznad šume Lug. Izdaleka vidjeli su se mrtvi ljudi kako leže kao neki nabacani gunjevi.

To je mogao napraviti samo bez suđenja: lažljivac i varalica, fanatik, ubojica i luđak,…, šef OZN-e Josip Manolić Joža. I to mu je bila izlika – da oni su bili neprijatelji.. Mnogi u logorima su završili samo zbog toga što su služili regularnu hrvatsku vojsku, koja se je zvala „ustaše i domobrani“. To naravno nije sve. Tko je od domaćih ljudi pomagao vojski NDH-a, dao im, naprimjer, kruha ili vode, bio je strijeljan. Partizani za nikoga nisu imali milosti. Uvijek poslije strijeljanja je nastala tišina. Partizanski osjećaj i ideologija su pobijedili. Josip Manolić Joža je po Bjelovaru jahao na bijelom konju, kao major OZN-e samo je vikao: „vodi“,… Svojim žrtvama najčešće su vezali ruke golom metalnom žicom. Poslije streljačkih plotona i vrane i sve ptice su odletjele sa stabala u šumi. Na pucnjavu su odgovarali samo krikovi, koji su izgleda bili glasniji od hitaca. Neki partizani su svojim žrtvama sa maljevima razbijali glave i noževima rezali vratove… Bilo je previše mrtvih, pa stoga ubijanja su nastavljena i na drugim lokacijama: Kupinovac, Zvijerci (šuma Razbuška), Predavac, Zrinski Topolovac,… itd. Uglavnom u našoj bjelovarskoj regiji bilo je puno takvih mjesta. Ali šuma Lug je ostala kao nešto posebno i specifično. Nešto slično bilo je u Šandrovcu, koje je udaljeno od Bjelovara 20-tak kilometara. Partizani su izvlačili iz kuća određene ljude i vikali pomahnitalo „kolji!“… Kao i u šumi Lug dolazili su štakori i druge životinje te su se hranile od ljudskih ostataka. U nabujalom smradu, koji je do daleka dopirao, kao zaraza. Donesena je naredba iz partizanskog vrha da se mrtvaci moraju pokapati u trapove kao krumpir. Izgledalo je da su obližnje kuće dalje od šume, a bile su bliže (nego) što se moglo misliti. Na obližnjim grobljima partizani su trgali drvene križeve i bacali ih u vatru, izgledalo je kao da se na njima griju. Bilo je toliko toga o čemu se onda nije smjelo razmišljati i govoriti. Smrt i avet je carovala. Iz trapova su ispadale ruke, glave, noge i drugi dijelovi tijela od leševa. Onda su partizani na čelu sa Manolićem naredili da u šumi se iskopaju velike rake, koje su bile nalik malim bazenima, negdje su one bile promjera 8 metara sa 3 metra , u koje su nabacali leševe. I prije nego što su ih zatrpali polili su ih živim vapnom..

Bilo je to u lipnju 1945. godine, kada su kraj vojnika, poubijani i starci i žene i djeca. Jer neprijatelje je trebalo zatrti do kraja, pa i posljednje njegovo sjeme. Godine 1991., otkopani su ostaci tijela, te su prebačeni i pokopani u novo izgrađenu grobnicu. Napominjem da i danas je Josip Manolić Joža živ, ali ne odgovara za ubojstva vojnika i civila bez suđenja. Ne odgovara za počinjeni ratni zločin, iako još postoje živi svjedoci, koji bi mogli potvrditi što je Manolić radio. Moja mama je meni rekla, da jedina bi joj bila želja, da Manolić bude osuđen za svoje zločine nad Hrvatima. Tako mi je pričala moja majka Drina Stojković – Pezer, prije nego što je umrla 2002., u 82. godini života. Rekla mi je: „Sine zapamti da Manolić je veliki krvnik, svojim očima sam gledala kako njegova vojska ubija ljude, koje su poslije nabacali kao drva … na hrpu.“

Priča o josipu Manoliću Joži ne smije ostati neispričana, odnosno zaboravljena. Ovo činim na spomen svojoj majci. I svim žrtvama koje je Manolićeva vojska poubijala.

Bjelovar, 15. ožujak 2009.

Branko Stojković


Zločin i kazna

BJELOVARSKO – BILOGORSKA ŽUPANIJA

JOSIP MANOLIĆ, rođen je u KALINOVCU kod Đurđevca 1920. godine, šegrtovo je u Bjelovaru 1938. godine. Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već kao komunistički nastrojen ulazi u sindikat. Rastura komunističke letke 1941. godine i radi na pripremi pobune protiv tadašnje vlasti.. Djeluje na području Nove Gradiške, Slavonske Požege, tj. Slavonije , Peratovice (Grubišnog Polja) i cijele okolice Bjelovara. Imenovan je 1941-1942. godine za Organizacijskog sekretara PK SAKOJA-a. Po ustroju OZN-e 1944. godine upućen je kao glavni zapovjednik u akciju oslobođenja Bjelovara i okolice. Njegovi ljudi ruše most na rijeci Dravi između Virovitice i Barča (Mađarska), 1944 – 1945. godine zatvaraju krug bjelovarske okolice i tjeraju zbjegove prema Zagrebu i Sloveniji, odnosno Austrijskoj granici.

NASTUPA REVANŠISTIČKI

JOSIP MANOLIČ – JOŽA ulazi u Bjelovar sa svojim Partizanima. Jaši na bijelom konju ogrnut crvenim plaštem. Njegovi poremećeni krvnici noću izvlače ljude iz njihovih kuća odvode ih u šumu Lug i Razbuška (razbojnička), stradanja su na sve strane, od Čazme do Donjih Mosti. Ubija se bez milosti, kolje, muči…Manolić i njegovi ljudi strah i trepet su Bjelovarsko – bilogorskog kraja (Regije). Poubijano je 625 ljudi, mnogi su završili u komunističkim tamnicama.

HRVATSKO JEDINSTVO

Danas (1998.) preživjeli zatvorenici (HDPZ), njih 546. potpisali su optužnicu (kaznene prijave) protiv Josipa Manolića. Iz šume Lug 1992. godine iskopane su kosti 280 žrtava, mučenih, vezanih telefonskom žicom…Te iste godine sve to je otpeljano u Zagreb i netragom nestalo. Ne postoje medicinski zapisnici iskopavanja iako su uredno vođeni od strane primarijusa dr. Rudolfa Miculinića. Josip Manolić tada (1991. – 1993.) obnaša niz funkcija od predsjednika Vlade do ravnatelja ureda SZUP-a. Tih godina postavlja svog čovjeka Milu Ćuka, za načelnika bjelovarskog SZUP-a. Iako je imenovan odbor (HDZ-a) za iskopavanje masovnih grobnica (II. Svjetskog rata) grobnica u šumama Lug, Razbuška, itd. , do danas se samo odugovlači sa rasvjetljivanjem tih tajni.

RATNI ZLOČINI KOMUNISTA I ANTIFAŠISTA

U vođenju rata i oslobađanju bjelovarskog kraja od Ustaške i Domobranske vojske, po naređenju J. Manolića skidaju se ljude s vlaka i odvode, od kojih nekima gubi se svaki trag. Po svjedočanstvu starijih, Manolić samo viče » vodi ! « te njegovi partizani po » de fakto « kratkim postupcima - odmah likvidiraju one izdvojene. Dok je 1992. godine vršena (eshumacija) iskopavanje žrtava u Lugu; djelatnici SZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka) snimali su sa video kamerom - no, ne zna se, gdje je danas taj film ?

TRAGOM REVOLUCIONARNOG PUTA JOSIPA MANOLIĆA

1946. do 1947. godine Manolić odlazi u Zagreb za načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija . Kao glavni provodi utamničenje Nad-biskupa Alojza Stepinca. I na toj dužnosti ostaje do 1960. godine kada postaje šef SUP-a (Sekretarijata unutarnjih poslova ) u SFRJ. 1965. godine izabran je u Sabor SR Hrvatske i obnaša funkcije predsjednika organizaciono-političkog odbora, predsjednik zakonodavno-pravne komisije, član je Ustavne komisije…1969. godine izabran je po drugi put u Sabor SR Hrvatske. 1989. godine rukovodi CK SKH na 20. kongresu donosi odluke o raspisivanju prvih parlamentarnih izbora. Odmah potom 17. lipnja 1989. godine osnivač je HDZ-a na zagrebačkom Jarunu u prostorijama NK Borac Zagreb.

MANOLIĆ PREOKREČE KAPUT

1993. – 1994. Manolić je Predsjednik Županijskog doma Sabora i vrši niz drugih funkcija. Drugi je čovjek u novo nastaloj Republici Hrvatskoj, odmah je do Franje Tuđmana. 1994. – 1995. godine sa svojom frakcijom (S. Mesić, Degoricije, Jurić i dr.) žele preoteti vlast Tuđmanovima. Izlika im je da ta klika ne legalno vodi rat u BiH-a. Ne uspijeva im izvršiti državni udar tj. preokret i moraju otići sa političke scene HDZ-a. Godine 1995. osnivaju svoju stranku HND. U našoj županiji nemaju ogranak.

MANOLIČEV PRIJEKI SUD

Mnogo je godina prošlo a Manolič još slobodno šeće ulicama Zagreba i živi u Nazorovoj ulici u susjedstvu Franje Tuđmana. U svojoj knjizi » 1989 – 1995. MANOLIĆ « nakladnika MISL, kaže: » Otvaranje rupe Jazavke «, jedne jame za drugom povlaći za sobom prošlost. « U svojoj knjizi Hrvatsku totalitarnom prćijom jednog čovjrka «. » Tuđman je dvojake naravi… « U tjedniku » Nacional « od 4. studenog 1998. godine na stranici 22 u intervjuu Ivi Pukaniću tobože brani Tuđmana isprdavajući kaže:… » druge snage ruše njegov autoritet i njegovu politiku… « Fotografira se uz sliku Franje Tuđmana, kao hrvati su takvi koji se ne znaju ikonografije riješiti. Prije Tito, a sada Tuđman.

TITIN ZLODUH VLADA HRVATSKOM

Franjo Tuđman je bio komunistički general. Koji je za vrijeme rušenja NDH u Čazmi zatvarao Hrvate, i domobrane, i punio Čazmanske šume. Procjenjuje se da je tamo oko tisuću Hrvata pogubljeno. Primarijus dr. Rudolf Miculinić osobno je ispričao da su mu u kuću upali ljudi od Mile Ćuka i oduzeli mu sve zapisnike i stvari koje je vodio u eshumacijama žrtava koje su partizani poubijali bez suđenja. Josip Manolič koji je harao po slavonskom i bjelovarskom kraju u cijeloj svojoj politici daje krive procjene i često mijenja mišljenje, 1948. godine sudjeluje u zavjeri protiv Andrije Hebranga, 27. ožujka 1993. tajno se sastaje s Radovanom Karađićem, Nikolom Koljevićem i drugim našim neprijateljima ( izvor iz knjige: » Vlada nacionalnog jedinstva « autora Franje Gregorića). 1993. Na Trgu E. Kvaternika u Bjelovaru javno se potpisuje peticija za suđenje J. Manoliću i drugim počiniteljima ratnih zločina. (D. Bobek).

Bjelovar, 21. listopada 1998. godine

PREDSJEDNIK UDRUGE:
Branko Stojković
www.stit-bjelovar.hr


Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.


SRETAN USKRS

Poštovani brate, sestro, Napretkovci, prijatelji i ljudi dobre volje!

S Uskrsom naš život poprima nove označnice na neponovljivomu životnom putovanju.

- Podsjećam vas, braćo, na Radosnu vijest koju sam vam navijestio. Nju ste i prihvatili, na njoj i stojite.… Jer, predao sam vam, u prvom redu, ono što sam primio: Krist je umro … i bi pokopan. Treći dan je bio uskrišen ukaza se Kefi (Petru), zatim Dvanaestorici. Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno... Potom se ukazao Jakovu, pa onda Apostolima, i to svima. Naposljetku, ukazao se i meni koji sam donekle nedonošče. (…) Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što zajedno s Adamom svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. - (1 Kor 15, 1-22)

Uskrs je svetkovina Isusova prijelaza iz njegova ovozemaljskoga života u vječni život. Uskrsnuli nam je Isus obećao da ćemo i mi živjeti, ako vjerujemo u njega. On će nam pripraviti mjesto da bismo i mi bili s njime. Vjera nadilazi smrt i otvara nam vrata vječnoga života, nadu nad svim nadama.

Isusovo uskrsnuće je događaj koji pripada povijesti i vječnosti. Uskrs čovjeku daruje ovu dvostruku pripadnost. Kršćanin pripada posve zemlji i nebu. Zato ne treba bježati sa zemlje da bi postao nebeski stanovnik. Kršćanin putuje i raste za susret, jer: – nemirno je srce naše dok ne otpočine u tebi, Gospodine... - (sv. Augustin).

Uskrs slavimo u proljeće, ohrabreni slobodom djece Božje. Uskrsno ozračje pokreće naše cijelo biće. Prepoznajemo se pozvani. Živjeti znači odazvati se, biti svjedok uskrsnuća. Uskrs je svrha, cilj i novost našega životnog putovanja. On nas preporađa. Uskrsnim slavljem priznajemo najveću istinu o čovjeku, o svijetu i o Bogu, u radosti i slobodi.

Čestitajući Uskrs, međusobno se hrabrimo vjerom u Isusa Krista i pobjedom Božje svemoći nad svakim oblikom smrti. Kada čestitamo Uskrs, svjedočimo da taj veliki kršćanski blagdan navješćuje vječni život. Zato je smisaono biti dosljedni kršćanin, sve do mučeništva. Neka vam ovogodišnji uskrsni blagdani bude nadu, nadahnjuju i potiču vas na zajedničke napore u izgradnji bolje i sretnije budućnosti.

Čestitajući uskrsne blagdane, zaogrnuti smo najvećom radosti u povijesti svijeta, jer smo stvoreni za život. Zato ove svete dane slavimo radosno i s vjerom, da bismo mogli susresti Uskrsnuloga i s njime zajedno ići kroz život. Onaj tko vjerodostojno živi svoju vjeru u uskrsnuloga Krista, graditelj je uljudbe zajedništva svih ljudi u međusobnomu poštovanju.

Neka svjetlost Isusova uskrsnuća obasja sve kršćane i katolike, neka prosvijetli svaki ljudski um, svaku ljudsku dušu, svako ljudsko srce i sva njihova boravišta. Zato neka se za Uskrs otvore srca susjedu i bližnjemu.

Želim vam Božji blagoslov, zdravlje i sreću. Čestit i blagoslovljen Uskrs svima našim članovima, onima kojima je teško, koji pate i svima stanovnicima našega kraja.

Sretan Uskrs, brate i sestro!, uime tisućušezdesetosmero braće i sestara mostarskoga Napretka, želi ti:

fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva Napretka Mostar.

Uskrs, 2009. god.


12. travanj 2009.

USKRSNA ČESTITKA

Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega

Stranka Hrvatskog Prava

želi

SRETAN USKRS!

Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda. U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami.

Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka.
Zaista, Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas, i uvijek...

BOG I HRVATI!
S poštovanjem,
Stranka hrvatskog prava
Predsjednik
Ante Matić


10. travanj 2009.

10. TRAVANJ - DAN PONOSA!

U mislima na taj dan možemo reći ono što je rekao i blaženi Alojzije Stepinac komunističkim zlotvorima na montiranom procesu u Zagrebu:

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Svim Hrvatima koji nisu prodane duše i koji su dostojni imena hrvatskoga želimo sretan 10. travanj!


Prodane duše

Ima li nam spasa
Ima li nade za poštene
Za marne, miroljubive, požrtvovne
U ovoj poplavi jada i pokvarenosti
Kud god da kreneš, Bože mili
O hvalu pokvarenjaka se nasamo saplićeš
A u gomili od podlosti istih skriti se ne možeš
Prodane duše caruju
U jadu izdaje oni blaguju
Na muci pristojnih judine škude zbrajaju
Ta pokvarenost i podlost od hijena poodavno baštine
Jučer komunjare biše u krvi se kupaše il krvnike slaviše
A danas slave što treba samo da se ko uložine provuku i na tuđu muku
pristanu
Oni će vam tumačiti istinu danas
Za koju ste vi jučer glavu gubili
od njih
Od njih koji namakoše kuće, stanove, aute, plaće
Na jadu vašem, trudu, muci i žrtvi nevinoj
A mi šutimo
Vjerovati ne možemo
Da opet takvih izroda može biti
Bože mili
Pa dokle, dokle
Prodane duše da caruju
Po ovoj suznoj dolini
Što krvlju prevelikom je natopljena
Zar će uvijek biti s pokvarenjakom sudbu dijeliti
Hoće li se i oni od zla i potvore umoriti
Ko pošten čovik od ponavljanja istine
Il je to istina:
Gdje pošten šuti
Laž raste
Nevini stradaju
Prodane duše caruju …

Zrinski


Podsjetnik

TEŠKO SHVATLJIVA POVRŠNOST

(Uz Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske prof. Mirka Vidovića)

Posljednjih sam mjeseci imao malo nezahvalnijih zadaća od prikaza knjižice Mirka Vidovića Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske (III + 37 str.) što ju je u nakladi od 1000 primjeraka 2001. u Torontu, "uz potporu Hrvata iz južnog Ontarija" tiskao Hrvatski put, s predgovorom Rudija Tomića.

Prof. Mirko Vidović ugledni je hrvatski politički uznik i višedesetljetni politički emigrant. Godine 1980. izabran je predsjednikom Sabora Hrvatskoga narodnog vijeća (HNV), a objavio je veći broj knjiga s područja filozofije i etnogeneze. Njegove robijaške uspomene objavljene su 1978. u Knjižnici Hrvatske revije pod naslovom Skrivena strana mjeseca. Ovdje je, naravno, nemoguće ulaziti u ocjenu drugih njegovih djela. No, pri ocjeni Memoranduma ozbiljan će se prikazivač suočiti s napasti da pozavidi i auktoru i nakladniku. Obojici na hrabrosti. Prvomu na hrabrosti da napiše raspravu u kojoj je malo pasusa (ne stranica!) bez faktografske pogrješke, a drugomu na hrabrosti da 2001., nakon toliko vrijednih rasprava o uspostavi, obrani i slomu NDH, objavi Vidovićevo djelce.

Besprijekorna poruka Memoranduma

A ako se i piscu i nakladniku ipak hoće progledati kroz prste, mora im se priznati da je temeljna misao Memoranduma i njegova "didaktička" svrha uglavnom besprijekorna: hrvatski narod je imao i ima neotuđivo, prirodno pravo na svoju državu. To svoje pravo on je i u Drugome svjetskom ratu pokušao ostvariti, nemajući velike mogućnosti izbora saveznika. Alternativa Pavelićevoj NDH bila je Jugoslavija, karađorđevićevska ili boljševička. I napokon, sve pogrješke i propusti, pa i zločini počinjeni u ime hrvatske države, bezuvjetno zaslužuju osudu, ali ne mogu trajno kompromitirati ni hrvatski narod, ni njegovu težnju za državnim osamostaljenjem i napretkom u slobodnoj, demokratskoj i slobodarskoj državi.

Sve ostalo u Memorandumu, brošurici nastaloj od Vidovićeva predavanja prigodom šezdesete obljetnice proglašenja NDH, čisti je promašaj. Budući da se nikakvi interesi ne mogu braniti pogrješkama, potrebno je ovdje upozoriti na neke od krupnijih. Vidović tako, primjerice, tvrdi (str. 8.) da je Hrvatska stranka prava u doba (drugoga) Hrvatskog bloka težila stvaranju hrvatsko-madžarske federacije ili hrvatsko-madžarske unije, što nema veze s povijesnim činjenicama, iako ima veze s propagandom koja je težila kompromitaciji "frankovaca". Nije točno ni to, da je u tom Bloku bila Hrvatska seljačka stranka (8.), jer je ta stranka tada bila republikanskom i zvala se HRSS (8.). Nije točno ni to, da su Sovjeti Radiću 1924. ponudili "da bude šefom tzv. 'zelene internacionale', što je on odbio" (9.).

Spominjući Pavelićev put u Pariz 1927. i uspostavljanje prvih, poluslužbenih dodira s Italijom, Vidović tvrdi kako potom Pavelić "održava redovite kontakte s talijanskim konzulom Roccom" (9.). Bit će da je tu netočnost Vidović pokupio iz članaka dr. Branimira Jelića, jer nije riječ ni o kakvom "Roccu", nego o Ubaldu Rocchiri. Jednako nekritično pisac je prihvatio tobožnje šaptanje Puniše Račića Paveliću uoči samoga skupštinskog atentata: "Ne boj se, doktore, Tebi se ne će ništa dogoditi" (9.-10.). Za takvo što nema nikakve ni logike ni povijesne potvrde, ali se i iz Vidovićeva prihvaćanja te konstrukcije vidi kako je posrijedi relativno uspješan pokušaj kompromitiranja hrvatskih separatista. Vidović, nadalje, tvrdi kako je Pavelić 20. travnja 1929. u Sofiji s Vančom Mihajlovim sklopio "Ugovor o suradnji u zajedničkoj borbi protiv Jugoslavije" (10.), iako Mihajlov nije potpisnik Sofijske deklaracije, niti je 20. travnja 1929. bio u Sofiji.

Spominjući atentat na Šufflaya, Vidović navodi kako su policijski agenti "tih dana" pokušali ubiti hrvatskoga književnika dr. Milu Budaka (11.). Atentat na Budaka nije izvršen "tih dana", nego skoro godinu i pol kasnije, 7. lipnja 1932. Na istoj stranici Vidović tvrdi kako je pravi auktor Ustaških načela zapravo prof. Ante Brkan, i kako je zbog toga shvatljiv njihov antifašizam, uslijed čega su Ustaški pokret podupirali i hrvatski komunisti (11.). Niti je Brkan auktor Ustaških načela, niti je spadao u "prvu garnituru" UHRO-a. U trenutku kad su nastajala Ustaška načela ni svijet ni Hrvati nisu bili u ideološkom smislu opterećeni ni fašizmom ni antifašizmom, pa se tekst Načela nije u to trebao uklapati. Tvrditi, pak, da su radi antifašističkog tona Ustaških načela Ustaški pokret "podupirali i hrvatski komunisti" može biti simpatična propagandno-politička teza u skladu s projektom tzv. nacionalne pomirbe, ali nema nikakve veze s povijesnom istinom.

Budak nije bio u Srijemskoj Mitrovici

U skladu s nategnutom tezom o ustaško-komunističkoj suradnji, Vidović u dva navrata (str. 12. i 13.) tvrdi kako je Budak na robiji u Srijemskoj Mitrovici 1936. sklopio sporazum s Mošom Pijade, koji da je, štoviše, "efikasno utjecao na beogradsku 'čaršiju' u vrijeme pregovora Cvetković - Maček". Pritom se Vidović poziva na "srpskog povjesničara Đoku Slijepčevića". Moram priznati kako ne znam što znači rečenica da je taj tobožnji sporazum "efikasno utjecao na beogradsku 'čaršiju' u vrijeme pregovora Cvetković - Maček".

No, kad bi rečenica imala smisla, opet ne bi govorila o činjenicama. Čak ni kad iza nje stoji Đoka Slijepčević, skupa s Mirkom Vidovićem.

Naime, dr. Mile Budak nije 1936. robijao u Srijemskoj Mitrovici. Njega će u jugoslavensku tamnicu baciti tek mačekovska, Šubašićeva Banovina Hrvatska, 27. veljače 1940. Godine 1936. nije mogao paktirati s Mošom Pijade, jer je od 2. veljače 1933. do 6. srpnja 1938. u političkoj emigraciji u Italiji (kamo je došao preko Graza). S obzirom na Budakov ugled i značenje, njegov je životopis uglavnom dobro poznat, a najcjelovitije ga je u knjizi Mile Budak - pjesnik i mučenik Hrvatske: Spomen-zbornik o stotoj godišnjici rođenja 1889-1989 (Knjižnica Hrvatske revije, knj. XVI., ur. Vinko Nikolić) obradio dr. Jere Jareb. Teško je onda shvatiti, da Vidović kao znanstveni autoritet bira, ni manje ni više, nego - dr. Đoku Slijepčevića...

S činjenicama nema nikakve veze ni Vidovićeva tvrdnja da je "slučaj Perčec" epopeja "koju je dr. Pavelić sažeo u svom djelu 'Liepa Plavka'" (12.), budući da se taj Pavelićev roman bavi atentatom u Marseilleu. Čemu, pak, služi tvrdnja da je Budak po povratku u domovinu "odlučio formirati svoj ogranak ustaša", odakle "počinje i rivalstvo Budak - Slavko Kvaternik" (13.), nije lako dokučiti. Ustaških "ogranaka" u tom smislu nije bilo, a stvarno ili navodno rivalstvo između Budaka i Kvaternika potpuno je beznačajno u odnosu na Pavelićev autoritet i 1938. i 1942. i 1945. Stoga će najprije biti, da se Vidović zabunio, jednako kao i kod tvrdnje da u kolovozu 1939. "uskrsava Banovina Hrvatska" (14.). Budući da nikad prije nije postojala, Banovina Hrvatska nije mogla "uskrsnuti". No, Vidović si dopušta pjesničku slobodu i kod tvrdnje da je Ivo Andrić "u svojstvu jugoslavenskog ambasadora" bio "jednim od auktora" Trojnog pakta (14.), makar Andrić nije bio ambasador (veleposlanik, Botschafter), nego poslanik (Gesandter), a nije bio ne samo jedan od tvoraca Trojnog pakta, nego čak ni ugovora o pristupu Jugoslavije tomu međunarodnom savezu.

Kad je već inventivno izmislio poziv talijanskoga ministarstva vanjskih poslova Paveliću u povodu jugoslavenskog pristupa Trojnom paktu (14.), Vidović je mogao pokazati više mašte kod preuzimanja (polemički, inače, duhovite i efektne) tvrdnje Dide Kvaternika da Pavelić u odsudnim trenutcima svoje vrijeme troši na učenje - turskog jezika (15.). Kolikogod se Kvaternika moglo shvatiti ("jer drugčije odzvanja pun želudac, a drugčije prazan"), onaj koji važe njegove tvrdnje mora imati na umu, da je povijest pokazala kako se Pavelić bavio nečim osjetno dinamičnijim od učenja turske gramatike. No, ako se hoće povijest prikazati crno-bijelom tehnikom, onda se tolerira i krajnja nekritičnost. Tako će Vidović ustvrditi da je 29. ožujka 1941. u vili Torlonia dogovorena Mussolinijeva pomoć Paveliću i "sudbina uže Dalmacije" (15.), što bi moglo upućivati da su piscu Memoranduma i njegovim nakladnicima nepoznatima ostale elementarne rasprave o tom razdoblju.

Vidović nastavlja: "1. travnja 1941. godine u Zagreb dolazi iz Berlina specijalni opunomoćenik njemačkog Ministra vanjskih poslova dr. Edmunda Veesenmayera, koji najprije pokušava pridobiti za suradnju dr. Vladka Mačeka" (15.), iako je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, dok pregovore s Mačekom pokušava povesti ne Veesenmayer, nego Walter Malletke, koji je u Zagreb doputovao ne 1., nego 3. travnja 1941. Tog mu je dana "vođa hrvatskog naroda" odbrusio da "kategorički odbija svaku diskusiju o 'Velikoj Hrvatskoj'". Ne bilo kakvu, nego - svaku! No, unatoč tomu će Vidović tvrditi kako je HSS htio "od svog osnutka" Hrvatsku kao "samostalnu i neutralnu državu među europskim velesilama" (15.), iako dosad nitko nije uspio objaviti nijedan dokaz da su i Radić i Maček htjeli Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu (kao što je, nesumnjivo, htjela većina njihovih stranačkih i izvanstranačkih pristaša). Vidovićeva teza o Mačeku kao "ljubitelju parlamentarne demokracije" ljupka je legenda, koju je možda trebalo ispripovjediti Budaku u Lepoglavi ili, recimo, Lorkoviću i Oršaniću u Krušćici. Tu legendu nadmašuje možda tek tvrdnja da su se Mačekovi pregovori s Nijemcima u travnju 1941. razbili jer je Maček htio - neutralnu Hrvatsku (15.). No, nevolja je u tome što je Maček htio Jugoslaviju.

Potpuna neobaviještenost

Kao što je u zabludi kad tvrdi da je Seljačka zaštita "jednostavno preimenovana u Domobranstvo" (16.), Vidović se vara da se 10. travnja na valovima Radio-Zagreba "hrvatskoj naciji obratio i dr. Maček te uputio apel biračima HSS-a..." (16.), jer se Maček s radija nije obratio nikomu, nego je tek pročitan njegov proglas, kojega je Slavko Kvaternik jedva uspio iskamčiti, kako bi osigurao legalnost prijenosa vlasti i potporu Mačekovih pristaša. Također, Pavelić nije u Zagreb stigao "incognito" (16.), niti se u Karlovcu "još jednom obvezao Talijanima da će 'poštivati njihova prava u Hrvatskoj'" (16.). Formulacija o "poštivanju talijanskih prava u Dalmaciji", koja je postignuta u Karlovcu kao uvjet priznanja nove države, plod je neusporedivo složenijih vojno-političkih i diplomatskih odnosa.

Nije se Andrić mogao nuditi za "veleposlanika Hrvatske" (16.), jer ni NDH nije imala nijednoga veleposlanstva, niti je točno da se nakon 10. travnja "javljaju prvi tomovi 'Hrvatske enciklopedije'" (17.), budući da je prvi svezak HE objelodanjen u veljači 1941. No, skandalozna je tvrdnja da Pavelić "3. ožujka 1941. (sic!) godine izdaje svoju 'Zakonsku odredbu o pokatoličenju pravoslavaca'" (19.). Pavelić je i o vjerskim pitanjima očito znao više od Vidovića, pa nije mogao nalagati nikakvo "pokatoličenje pravoslavaca", čak ni onda kad je donosio Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu. Ta je odredba, inače, donesena 3. svibnja 1941. Također, 22. prosinca 1941. nisu proglašeni nikakvi "protužidovski zakoni" (20.), jer je tzv. rasno zakonodavstvo doneseno 30. travnja 1941., u jeku i u funkciji pregovora o razgraničenju s Italijom.

I tako dalje, i tako dalje.
Druga polovica Vidovićeva Memoranduma po svojoj pouzdanosti ne zaostaje za prvom, na koju smo se upravo osvrnuli. I druga bi tražila bar toliko prostora, i bar toliko čitateljske strpljivosti. Ima, naime, i u njoj "zanimljivih" teza: da je Trojnom paktu pristupio Pavelić (20.), da je Zapad Hrvatskoj ubrajao u zasluge borbu na Istočnoj fronti (20.), da je Pavelić u veljači 1941. (sic!) odlučio osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu (21.), da su hrvatski evangelici imali "šefa" (21.) koji je ubijen, da je u Jasenovcu izrazio pripravnost peći se u paklu za Hrvatsku Božidar Kavran (22.), iako je to bio Ljubo Miloš, da je HNV preko Zvonimira Milasa utiralo put pristupu Hrvatske vojske NATO-u (24.), da je Andrija Hebrang "vodio jasnu i otvorenu politiku: sačuvati jedinstvo teritorija NDH i stečenu hrvatsku državnu nezavisnost" (25., 26.), da je Budak bio ministar unutarnjih poslova (27.) i da je, štoviše, s tog mjesta talijanskome ministarstvu vanjskih poslova uputio notu o sporazumnom poništenju Rimskih ugovora (Budak baš nema sreće s Mirkom Vidovićem!), da je Pavelić živio pod američkim nadzorom u Austriji (29.) i da je u izjavi sa Stojadinovićem otpisao "Dubrovnik, Konavle i neke druge hrvatske krajeve" (31.) itd.

Ukratko, Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske fascinantna je zbirka pogrješaka i dezinformacija. Za blaži sud nemam hrabrosti.

Tomislav JONJIĆ


Podsjetnik

Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice. 9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima.
Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i Jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Jugoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula Jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer.
Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila:
''PRIOBĆITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMAČKA NIJE ZAINTERESIRANA''.
Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio:
''U BUDUĆIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMAČKE, NJEMAČKA NE ĆE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez.
Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati.
Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana?
Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''.
Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći.
Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći!
Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana.
Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati.
Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


Zagreb, 31. 3. 2009.

USKRSNA ČESTITKA UZNICIMA - HRVATSKIM BRANITELJIMA

Vrlo poštovani i dragi hrvatski generali, časnici, dočasnici, časni hrvatski vojnici, hrvatski branitelji i politički dužnosnici Hrvatske Republike Herceg-Bosne, dragi naši vitezovi, po pritvorima i zatvorima domovine Hrvatske, Haaga i bilo gdje drugdje.

U ovim svetim, korizmenim i Uskrsnim danima, s najvećom ljubavlju i zahvalnošću mislimo na vas. Tužni smo što živimo u svijetu političke i svake druge nepravde, u kojem vi, najbolji i najzaslužniji u borbi za istinu, pravdu i slobodu, umjesto priznanja i slavljenja, najviše nepravedno trpite, kao i vaše drage obitelji.

No, neizmjerno smo ponosni na vas što hrabro i dostojanstveno, u tako teškim uvjetima, branite istinu i pravdu, kao što ste se hrabro borili protiv neprijatelja za slobodu domovine Hrvatske.

Neka vam uskrsli Krist, najveći Pravednik, najveći Patnik i najveći Pobjednik bude uvijek uzor, zaštitnik i snaga da ustrajete na svome teškom putu obrane svoga ljudskog i narodnog dostojanstva, do konačne pobjede!

U to ime Sretan i Blagoslovljen Uskrs vama svima i vašim obiteljima, od srca želi, uz usrdnu molitvu

dr. Ružica Ćavar sa obitelji,
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i voditeljica molitve sv. krunice za slobodu hrvatskih branitelja, svakoga petka u 10 sati, već devetu godinu, pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata u Zagrebu


HRVATSKIM UZNICIMA

Hrvatski Uznici pozdravi vama,
Domovine vaše i svijeta cijeloga,
Junacima našim po svim tamnicama,
Zbog borbe za prava naroda svoga.

Hrvatski narod ruke vam pruža,

Roditelji vaši, žene i djeca,
S krunicama tihim, s rožarjima ruža,
S bolom u srcu i duši što jeca.

Mladosti vaše zbog slobode svete,
Ćelijama trunu, brojnih kazamata,
Sude vas na pravdi, poradi osvete,
Što braniste prava u zemlji Hrvata.

Hrvatske i svijeta, uznici naši,

Budite hrabri ko ste uvijek bili,
S vama su pređi i potomci vaši,
Bedemi svakoj tuđinskoj sili.

Živjet će Hrvati kroz stoljeća nova,
U zemlji ovoj mučenoj i svetoj,
Zahvaleći viteštvu hrvatskih sinova,
Prolivene krvi, prisezi zakletoj.

Za Hrvatsku što su žrtvovati spremni,

U svako doba povijesti naše,
Učiše nas tako naši pređi drevni,
Takav nam zavjet oni ostavljaše.

Hrvatska je zemlja krvlju natopljena,
Grobovi brojni diljem naših gora,
Svetije zemlje na planetu nema,
Od hrvatskog kopna i hrvatskog mora.

Za hrvatsku grudu kada se strada,

U obrani časnoj svoje domovine,
Zaboravit neće to povijest nikada,
Hrvatima diljem zemlje i tuđine.

U Zagrebu, za Uskrs 2001. godine
Svim hrvatskim političkim uznicima na slavu i čast, Mate Ćavar


“AKTIVNOSTI” KRVNIKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori 0 politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport. 1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)


Politički zatvorenik, ožujak 209.

STRAVA U TITOVU PLINSKOM RUDNIKU

Početkom ožujka 2009. u Hudoj Jami kod Laškoga, u rovu rudnika Barbara, otkopan je ulazni dio cijevi. Prizor je potvrdio ono što su stariji mještani znali, a o čemu su godinama govorili pojedinci (poput Želimira Kužatka), kojima su predbacivali da izmišljaju: pronađeni su posmrtni ostatci nekoliko stotina ljudi. Malobrojne slike obišle su svijet, a jedan očevidac opisuje: «Leševi su mumificirani, vezani žicom, a glave su im smrskane. Stravičan prizor! Mumificirani su jer su u rudarskim jamama uvjeti za to optimalni: određeni postotak vlage i za to pogodna temperatura, ai blokiran je dovod zraka.»

Jože Dežman, predsjednik slovenske Državne komisije za istraživanje prikrivenih grobišta, izjavio je kako je ulaz u rudarsku jamu bio zatvoren s oko 400 prostornih metara zemlje i betona, dodajući kako pronađeni tragovi upućuju na to da su mnoge žrtve u trenutku zatrpavanja i zatvaranje u taj strašni grob bile – još uvijek žive. Dežman i dr. Mitja Ferenc, kao i niz drugih poznavatelja prilika, smatraju da rudarsko okno skriva još veći broj žrtava, a procjene variraju između jedne i dvanaest tisuća. Radovi na ovome grobištu – koje je samo jedno između šest stotina sličnih u Sloveniji – nastavljaju se.

Svjedoci navode kako se sve zbilo u nekoliko dana: «Ljudi su strijeljani, ubijani rudarskim pijucima, po danu i po noći, i nitko nije mogao ništa. Bilo je i civila, ali su većina hrvatski domobrani koji su do Kamenoga mosta stigli živi. Nakon što je njih oko osam tisuća ubijeno, u rov Barbara dovezeno je tko zna koliko slovenskih domobrana». Niz okolnosti pokazuje da su žrtve ubijane i otrovnim plinom. Načelnik slovenske kriminalističke policije Pavel Jamnik kazao je: «Ovo je predvorje pakla. (...) Iskopavši tek prvih stotinjak metara, kriminalisti su naišli na prostoriju s kostima koja je dosta mračno predvorje barem još nekoliko podzemnih otvora s još nekoliko tisuća grobova.» Dodaje da «ni on ni najiskusniji slovenski kriminalisti i policijski patolozi nikad u životu nisu vidjeli tako jezive scene. Malobrojni koji su proteklih dana bili unutra tvrde kako se prostorijom širi grozan vonj. Da su mnogi u ponor bacani živi, vidi se i po tome što se neki drže za ruke, a vjerojatno su još bili pri svijesti kad su ih krvnici sadistički zalili vapnom, koje je popucalo, što znači da su se pomicali. Nekoliko kostura viri iznad vapnene površine i očito je da su se u agoniji pokušali izvući. Umirali su polako i bolno. Nekima su udovi vezani telefonskom žicom. Na većini kostura nema odjeće. Malobrojne su vani strijeljali, pa im se nije dalo s leševa skidati ništa osim zlatnine.»

Mehmedalija Alić, inženjer rudarstva, prvi je ušao u rudnik Barbara: «Nemoguće je prebrojiti tijela, možda ih je više od 400, složena su jedno na drugo, otprilike 1,5 metara u visinu, i posuta vapnom. Prema nekim pretpostavkama, to su tijela žrtava koja nisu mogle biti bačene u jame, jer su one već bile pune. (...) Potresno je gledati ta tijela: neki se drže za ruke. Mnogi su ubijeni hladnim predmetima, pijucima ili čekićima i slagani kao cjepanice. Grozota!» Posebno opisuje ostatke čovjeka kojemu je dao ime Bjegunac: «Umro je pod stropom, vjerojatno je dehidrirao. Na putu kojim je Bjegunac prošao, ilovača je uglađena, a vide se i komadi koje je trgao i bacao na stranu. Ostaci druge žrtve koju smo našli bili su ispod njega. Nazvali smo ga Pobunjenik. On se vjerojatno suprostavio, ali su ga ubili i ondje zakopali...»

Bjegunac i Pobunjenik ostat će, očito, zauvijek bez imena, ali drama koju su oni proživjeli – koja je toliko nalik sudbinama stotina tisuća – i drama kostura koji se drže za ruke (i tako neodoljivo podsjećaju na zagrljene kosture Hugoove Esmeralde i grbavog zvonara Quasimoda), zahtijeva umjetničko, literarno i filmsko ovjekovječenje. I dok na nj čekamo, ostaje nam samo s gađenjem konstatirati kako sljedbenici Josipa Broza diljem Hrvatske traže način da se i ovaj zločin prešuti, relativizira i minimizira.

Za razliku od njih, predsjednik slovenskog udruženja partizanskih boraca Janez Stanovnik – možda dijelom i zbog toga da opravda vlastite sunarodnjake koji su u pokolju možda sudjelovali – za ovaj i slične zločine optužuje Tita. Ništa se nije događalo bez njegova znanja, volje i zapovijedi! To je svakomu jasno. ...


PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK

Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".1 Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov poglavnik i što on znači.

Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:

"Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi vsi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".2

Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi… skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale poglavnike i vojvode".3

Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan…".4

Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče naš!"5

Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva poglavnikom.6

Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ poglavništvo, kao izvedenicu od riječi poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni…"7

Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati…".8

Ali riječ poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.9

To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.10 Ta riječ, kao i njezina izvedenica poglavništvo, nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.11

Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.

Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.12

Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" poglavnik tumači riječju poglavar, a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.13 To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.

Dakle, poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga pokreta.

Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ poglavnik.

Ivan GABELICA

_______________

Bilješke: 1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118. 2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
12. Mirko Divković: Rječnik latinsko - hrvatski, Zagreb, 1900., 820., 821., 835., 836.
13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.


Podsjetnik, Glas Koncila

U Jasenovačkom logoru komunisti su provodili sve oblike represije barem do 1947.

GK: Kad se govori o logoru u Jasenovcu, što je dosada istraženo? Činjenica je da su ga partizani zatvorili, pa se nameće pitanje ima li u njemu partizanskih zločina?

Dr. Jurčević: O jasenovačkim logorima postoji velika količina povijesne građe, no on je dosada veoma slabo istražen zbog zapreka koje su postavljali navedeni politički interesi koji su stvorili jasenovački mit. Na taj način, većina javnih iskaza koji se u hrvatskoj javnosti i danas pojavljuju o jasenovačkim logorima predstavljaju jasenovački mit a ne objektivnu istinu o onome što se događalo.

Zanimljiva je činjenica što su se jasenovački logori petnaestak godina nakon rata veoma rijetko javno spominjali.

Jasenovački mit počeo se sadržajno oblikovati početkom 60-ih godina, a za njegova glavnog institucijskog nositelja određena je tada uspostavljena ustanova Spomen područje Jasenovac.

Svrha jasenovačkog mita bila je - zajedno s drugim represivnim sredstvima - zaustaviti ili usporiti razvoj društvenih procesa u Hrvatskoj, a napose konstituiranje hrvatske državotvornosti koja se u određenim sastavnicama kao javni zahtjev tada sve jasnije prepoznavala čak i kod dijela istaknutih hrvatskih komunista.

Posebno je važno i zanimljivo naglasiti da je jasenovački mit - koji danas predstavlja historiografsku činjenicu - već 1962. prepoznao akademik Vaso Bogdanov, povjesničar, po nacionalnosti Srbin, koji je tada napisao da je situacija došla "samo jedan korak do onoga zlonamjernog, klevetničkog, šovinističkog, reakcionarnog generaliziranja da su svi Hrvati ustaše".

O problematičnosti svega što se pojavljuje u hrvatskoj javnosti glede jasenovačkih logora zorno svjedoči podatak da se unutar različitih jugoslavenskih dokumenata, iskaza i radova navode najrazličitiji brojevi ubijenih osoba u jasenovačkim logorima tijekom rata.

Dakle, najmanji broj smrtno stradalih žrtava - 55 - pobrojala je jedna jugoslavenska komisija koja je radila uviđaj u logoru 1945. godine, a najveći broj - 1.400.000 - izrekao je jedan svjedok koji je dao iskaz pred jugoslavenskom komisijom.

Znakovito je što se u demokratskom okruženju hrvatske države izbjegava javno suočavati s činjenicom da je jugoslavenska država nakon rata na svom cjelokupnom teritoriju osnovala sustav logora u koje je zatvarala velik broj osoba koje su režimu bile nepoćudne po nizu osnova.

Pritom su pored logora koji su postojali tijekom rata osnovani i mnogobrojni novi logori. O svemu tome, osim svjedočanstava, postoje i brojni izvorni, službeni dokumenti jugoslavenske države.

U tom kontekstu jasenovački logor je barem do 1947. godine također bio jedan od logora u kojem je komunistički režim provodio sve oblike represije.


Podsjetnik
Vijenac 106

ZATOR ZEMLJE BOSNE

Anto Baković, Dječak s Drine, August Šenoa, Zagreb, 1996.

"U knjizi Dječak s Drine", piše u Predgovoru njezin autor Anto Baković, "opisao sam ono što sam vidio i doživio i čuo da se zbilo u teškim ratnim godinama Drugoga svjetskog rata u mome rodnom Goraždu, u susjednim mjestima i, poslije, u Sarajevu. Nikakvu literaturu nisam imao pred sobom, niti sam je htio imati. Hrvatske literature nema, a četnička, partizanska i jugoslavenska nije me zanimala. Htio sam opisati ono što sam ja vidio svojim očima i čuo svojim usima i zapamtio u svome dječjem pamćenju. Uopće ne znam kako su povjesničari opisali te dogadjaje. Mene to i ne zanima. Znam da je svatko pisao svoju povijest. A ja znam da sam napisao istinu i da se ovo sto sam opisao -- doista dogodilo."

Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.

Autor se pri pisanju nije htio služiti nikakvom literaturom, hoteći maksimalno sačuvati autentičnost svoga sjećanja, ali njegov navod da o tim dogadjajima nema hrvatske literature nije točan. U jeku rata, kada se jos nisu naslućivali ni obrisi njegova kraja, a nekmoli nazirali pobjednici, u lipnju 1942, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske objavilo je tzv. Sivu knjigu (punim naslovom: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države) o četničkim i partizanskim zločinima nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, počinjenim 1941. i u prvoj polovici 1942. godine, s autentičnim fotografijama ekshumiranih žrtava i njihovim imenima. U toj se knjizi na vise mjesta spominje i tragedija sto se zbila na rijeci Drini, čiju goraždansku epizodu opisuje i Baković. U tom dijelu Siva knjiga daje Bakovićevu svjedočenju još snažniju vjerodostojnost, i obrnuto, Bakovićevo svjedočenje poklapa se s navodima iz Sive knjige, što obama izvorima daje novu povijesnu vrijednost.

O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.

U tom kontekstu doimlje se vise nego naivnim dobrohotni Baković kada uvjerava svoje čitatelje kako to nisu ustaški nego četnički zločini. Oni koji su sumnjali u autentičnost četničkoga "ručnoga rada" 1941. i govorili o pretjerivanjima preživjelih svjedoka, nakon zbivanja u Domovinskome ratu 1991-95. i televizijskih snimaka masakriranih žrtava četničkih obrednih ubojstava, zanijemili su. Kažu da je dvojici američkih patologa pozlilo kada su pregledavali lovinačke žrtve. Tada se počelo govoriti da su četničke postrojbe drogirane jer da čovjek u normalnom stanju ne može počiniti takva čudovišna oskvrnuća ljudskih tijela. Sumnjam da su podrinjski četnici 1941. uzimali drogu. Prije bih rekla da je riječ o kontinuiranome i programiranom ponašanju prema "neprijatelju": ubijanju i obeščašćivanju žrtve u mržnji koja je posljedicom višestoljetne slaboumne srpske politike prema susjedima, koji su, samom činjenicom što su Nesrbi, bili osudjeni na zator jer "zagadjuju vekovni srpski prostor". Otuda brutalnost prema katolicima, muslimanima i zidovima.

Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se vise produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički cista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.

U njezinu "čistoću" uzidane su i glave onih nesretnika s drinskoga pješčanoga spruda u Goraždu, koje je desetogodišnji Tone Baković prevrtao, tražeći medju njima očevu. I izbodena tijela onih četiriju drinskih mučenica, časnih sestara koje su s Petom krenule preko "Titove" Romanije i završile u drinskim valovima jer su bile simbolom Pape i Rima. I smrznuti mosuri muslimanske krvi zapeli na drinskim mostovima čekajući podnevno prosinačko sunce da otkapaju Drinom prema Beogradu. I krici silovanih muslimanki, koje su u ovome nedavnom ratu obeščašćivali i kanadski časnici. U nju je uzidan i Plavšićkin tropoljubac Arkanu u opustjeloj Bjeljini s čijih ulica u ljetno popodne isparuju napuhnute muslimanske lešine i bježe preostale kokoši. U nju je ucementirano i demonski nacereno Mitterandovo lice, kojemu Srbi trebaju podignuti spomenik bas na Drini jer im je on darovao Bosnu.

Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Kriznom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.

Autorova dobroćudna naivnost očituje se kada piše da su četnici vjerojatno klali jer nisu imali dovoljno municije i kada uvjerava svoje beogradske suradnike sedamdesetih godina da su drinske žrtve zapravo muslimani i katolici, a ne Srbi. Baković, čini se, poput velikoga dijela hrvatskih publicista i povjesničara još nije pronašao adekvatnu intonaciju ni metodologiju da bi do kraja rasvijetlio ratna zbivanja i suodgovornost zaraćenih strana. Odrekavši se pri tome i cjelokupne literature (što se ne smije raditi, jer se do istine dolazi i usporedbom krivotvorina sa zbiljom), odsjekao si je granu na kojoj je sjedio. Partizanima, koji, po njegovu svjedočenju, nisu klali u Goraždu, odškrinuo je vrata da sa sebe načelno speru ratna i poratna zločinstva nad civilima, što je u stanovitoj kontradiktornosti s onim o čem u ovoj istoj knjizi piše da se zbivalo nakon sloma NDH 1945, kao i s literaturom u kojoj se može naći gradje za partizanske pokolje civila u Bosni i Hrvatskoj i prije 1945.

Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.

Uz zapovjednika Šošu, Svetu Marjanovića, Proku Kovrliju i Stevana Trtiću zločinstvima su se isticali, navode svjedoci, student medicine Papo, budući kardiokirurg Vojno- medicinske akademije u Beogradu, i Boško Šiljegović, general pukovnik JNA, dugogodišnji glavni urednik Redakcije za historiju KPJ (SKJ) i NOB drugoga izdanja Enciklopedije Jugoslavije, izradjivane u Leksikografskome zavodu u Zagrebu. Kako je izgledala povijest NOB-a koju je pisao Šiljegović, možemo zamisliti, i u tome Bakoviću dati pravo kada sumnja u autentičnost četnicko - jugoslavenske literature.

Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šeseljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.

Bosna Bakovićeva djetinjstva nepovratno je nestala, a jedan od uzroka njezina nestanka upravo je pokolj na Drini, o kojem on piše. I kao sto se on nikada vise ne će moći okupati u Drini, a da se ne sjeti njezinih krvavih valova, tako nikada vise Muslimani ne će biti Hrvati muslimani, a Bosna sretna zajednica triju naroda, ma koliko se veliki Zapad prsio da je čuva od njezina rasapa. On ju je zapravo i uništio, licemjerno asistirajući srpskim klanjima 1941. i 1991.

Nataša Bašić


Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države

SIVA KNJIGA

Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države
Obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Zagreb, lipanj 1942.
Sastavio na temelju dokaznog gradiva po nalogu Ministarstva vanjskih poslova Matija Kovačić, savjetnik ministarstva
Naklada Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog zavoda-tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu


YouTube

otvara oči domovinskim i iseljenim Hrvatima diljem svijeta!

Providnošću i milošću dragoga Boga, našeg Spasitelja, Sina Božjeg, Gospodina Isusa Krista i u "Njegovo vrijeme", svaki hrvatski dom diljem svijeta ima sada konačno prigodu i bez isprike po prvi puta u Hrvatskoj povijesti vidjeti u slici i riječi pravu istinu o drugoj polovici hrvatskog nacionalnog korpusa prema povijesim, politićkim i demografskim mjerilima, a ujedno da vidi i čuje da je iseljena Hrvatska jednako domovinskoj zaslužna za uspostavu i obranu suvremene i suverene hrvatske države!

Postojanje i dostupnost, u ovome slučaju mojih dokumentarno-povijesnih filmova, TV emisija, priloga i TV intervjua (njih više od 250!!!) profesionalno proizvedenih i snimljenih u iseljenoj Hrvatskoj o iseljenim Hrvatima i o njihovoj ulozi tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. su od nacionalnih interesa za našu prvu domovinu Hrvatsku i iznimno su značajni preduvjeti za pravilne i toliko potrebne Božje odnose i suradnju između domovinske i iseljene Hrvatske!

Činjenica je da neki drugi narodi redovito prikazuju veliki broj svojih filmova, TV emisija, priloga i TV intervjua o svojim iseljenicima i njihovim ratnim uspjesima i pobjedama i nižu mnoge laži, a čelni ljudi na vlasti u Hrvatskoj i čelni ljudi na Hrvatskoj državnoj televiziji HRT/HTV godinama sustavno ignoriraju i ne žele emitirati (HRT-a posjeduje nekoliko mojih TV emisija!) više od 250 mojih jedinstveno- dokumentarno-povijesnih filmova, TV emisija, priloga i TV intervjua! Bože, oprosti im, jer zaista ne znaju i ne razumiju što čine!

Prije nekoliko tjedana započeo sam na YouTube s emitiranjem moje jedinstveno- dokumentarno-povijesne TV emisije:"Istina o ulozi iseljene Hrvatske tijekom Domovinskog rata 1991.-1995." TV emisija je segment moje jedinstveno- dokumentarno-povijesne TV serije: Iseljena Hrvatska "Taj živi dio hrvatskoga naroda". TV serija djeluje konkretnije, snažnije i efikasnije od priča i zapisa o životu i radu iseljenih Hrvata, njihovim vjerskim zajednicama i njihovim društvenim, političkim, kulturnim i športskim udrugama te o životu pojedinaca!

Pitanje je sada kolika je količina i jačina te konkretnosti potrebna da bi se to istinski razumijelo i konstruktivno upotrijebilo za sveopće dobro svih nas Hrvata?

TV emisija:"Istina o ulozi iseljene Hrvatske tijekom Domovinskog rata" može se vidjeti u 3 segmenta po 10 minuta na:

YouTube web adresi:

The Croatian Perspective TV


Zagreb, kriz-zivota.com , 18. ožujak 2009.

Mračni dani hrvatskog novinarstva

Ima li prostora za etiku i etičke kodekse u medijima?

Nije moguće definirati sve probleme koji su pogodili današnje novinarstvo u Hrvatskoj i u svijetu. Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax pokušala je početkom ožujka upozoriti na neke od problema te posebno naglasiti problem publiciteta zla, nasuprot kroničnom nedostatku publiciteta dobra.

“Uočavamo kako je današnji duh vremena obilježen, među ostalim, određenim redukcionizmom u kojem je tržište postalo jedina etička norma, generator svih 'vrijednosti', stvarnost kojoj se sve druge stvari moraju podložiti. Otuda i sve raširenije dijagnoze o tzv. 'tržišnom fundamentalizmu' kao sekularnom obliku isključivosti i dominacije. Posljedice tog fundamentalizma vidljive su u aktualnoj gospodarskoj i socijalnoj krizi ostavljajući za sobom pustoš, strah i paniku koja ponajprije pogađa najslabije i najranjivije.“ Početak je to izjave Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax koja je u Zagrebu predstavljena početkom ožujka ove godine, a koju potpisuje predsjednik Komisije zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. U vremenu svjetske krize Komisija se izjavom željela pozabaviti upravo medijima, onima koji mogu olakšati rješavanje spomenute krize i onima koji mogu krizu dodatno zakomplicirati. Štoviše, osim što se javno govori o društvenoj ulozi ali i velikoj odgovornosti medija koji mogu svojim napisima produbiti krizu, govori se i duhovnoj krizi, a onda i moralnoj, etičkoj krizi.

Mediji samo kao industrija?

Kako je kriza zahvatila sve pore društva, a kako mediji sve više djeluju po principu industrije vijesti i zabavnog sadržaja (pogona koji proizvodi određeni proizvod zbog profita), vatra svjetske krize nezaustavljivo se proširila i na medijski svijet. Štednja mnogih tvrtki uzrokovala je i pomanjkanje sredstava za oglašavanje, a tako su i mediji izgubili dobar dio financijskog kolača i sami upali u krizu.

No, kao što i Crkva upozorava da kriza ima dublji korijen koji se nalazi u krizi morala i etičnosti, tako i mediji, pa čak i zbog kriza u kojima se nalaze godinama (pad naklade, sve jači internet koji šteti tisku, sve veći pritisci oglašivača), a i uslijed ove posljednje financijske naravi, sve više tonu u moralnu krizu. Dovoljno je pogledati naslovnice dnevnih novina. Na njima prednost uvijek imaju crna kronika, skandali hrvatskih i svjetskih zvijezda, politička naklapanja ili spletke i tome slično. Dobre, informativne, edukativne vijesti nisu in, a istraživačko novinarstvo o kojem govori novinarska literatura ostaje samo mrtvo slovo na papiru i želja možda pokojeg još neiskvarenog studenta novinarstva. Ostali novinari, pod pritiskom urednika, odnosno vlasnika određenog medija, prisiljeni su u što kraćem vremenu napisati što više vijesti i drugih medijskih formi kojima će biti nešto zajedničko - što skandalozniji naslov.

O crnoj kronici koja se širi u svijetu medija poput zarazne bolesti progovorila je i spomenuta Komisija Hrvatske biskupske konferencije nazvavši ju publicitetom zla. “Publiciranje zla, kao oblik podilaženja najnižim ljudskim porivima, oduvijek je, pa i danas, najlakši, ali i najneodgovorniji način privlačenja masa. U tom smislu, gledajući naslovnice i naglaske većine medija u Hrvatskoj, umah se primjećuje da je crna kronika postala suvišna rubrika, jer je gotovo najveći dio prostora u medijima zapravo već pretvoren u crnu kroniku“, upozorava Komisija.

Mediji se opravdavaju kako je to sadržaj koji ljudi vole pratiti, koji je popularan među čitateljima, slušateljima i gledateljima. No, gdje je tu i društvena odgovornost? Može li se u medijima publicirati sve ono što zanima mase, bez ikakve odgovornosti? Može li se kršiti svaka etičnost u medijima, usprkos etičkim kodeksima novinarskih udruženja i medijskih kuća?

Gdje su nestali etički kodeksi?

Kriza kao da je dodatno stavila u drugi plan odgovornost i etiku, a tvrdnja kako upravo crna kronika diže nakladu, gledanost i slušanost postala je medijska dogma i ključ za uspjeh i popularnost medija. No, činjenica da su primjerice tiskani mediji u nekoliko posljednjih godina znatno povećali broj stranica crne kronike (koja se proširila i u rubrike drugih naziva), a s druge strane bilježe konstantan pad naklade, kao da nikoga ne zabrinjava. Mediji i dalje ruše vlastite standarde, profesionalizam i objektivnost istiskuju se na margine medija, a tiskani mediji i dalje bilježe sve lošije rezultate.

Sve to dovodi do poražavajuće medijske stvarnosti u kojoj važnost zarade postaje važnija od etike, važnost dobre naslovnice ili reklame važnija je određenoj medijskoj kući od poštivanja ljudske osobe, njezinih prava na privatnost te svih ostalih ljudskih prava. Takva je slika u novinarstvu sve češća, a novinarske kuće takvim su radom sličnije interesnim financijskim tvrtkama koje u strci za zaradom ne misle često ni na one koji rade u tim tvrtkama, a posebno ne o onima koji su izvan te tvrtke - bili oni potrošači proizvoda određene tvrtke ili ne. Medijski sadržaj postaje zapravo prilog uz reklamu, a ako te reklame nestane ili je nema dovoljno, propada i medij. Takvo kapitalističko poimanje novinarstva u kojem se bilo koji medijski format sve više koristi kao prilog uz reklamu koja se dobro prodaje, postaje sušta suprotnost starijem sustavu u kojemu su reklame bile sekundarni sadržaj medija.

Još prije nekoliko desetaka godina bilo je nezamislivo vidjeti na naslovnoj stranici nekih dnevnih novina reklamu, dok danas čak i na naslovnim stranicama i na najboljim mjestima tih istih stranica često iščitavamo poruke oglašivača i ljudi iz marketinga. I tu je elementarni problem gdje mediji postaju oglasna ploča za lijepo upakirane proizvode koji se pak potencijalnim kupcima nude po najpovoljnijoj cijeni. U konačnici mediji trebaju biti što popularniji, a cilj opravdava sva sredstva, pa i ona preko kojih se opravdava prilog na televiziji koji krši prava djeteta i maloljetnika, ili naslovnicu u novinama koja donosi ekskluzivni intervju s majkom djevojčice koja je sebi oduzela život, u prilogu, dakako, bez ikakvih moralnih načela, tiskajući oproštajno pismo djevojčice, od riječi do riječi.

Izlaz iz medijske krize

Postavlja se pitanje ima li uopće rješenja i može li se razmišljati o budućnosti novinarstva i novinarske struke u pozitivnom smislu. Komisija Iustita et pax naglašava kako je potreban primjereni zakonski okvir i osnaživanje "publiciteta dobra".

“Treba na razne načine poticati da spomenute i ine loše pojave, koje u medijskom prostoru kao da nemaju nikakvih granica, dobiju zakonski okvir primjeren čovjeku kao pojedincu i društvenoj zajednici kojoj su neophodne strukture vrijednosti za funkcioniranje i svekoliki razvoj. Istovremeno, na različitim razinama treba pokretati i podupirati inicijative koje podižu razinu svijesti i pojedinca i društvene zajednice kako bi bili otporniji na spomenute negativne pojave i učinkovitiji u oslobađanju od (auto)cenzure dobra i u promicanju vrednota neophodnih za svekoliko zdravlje i funkcioniranje pojedinca i društva, pa u mnogo čemu i za njihov opstanak. To u određenim slučajevima može rezultirati bojkotom pojedinih medija a bojkot može biti još djelotvorniji ako ga pokrenu sami djelatnici dotičnih medija. Svakako, vjera u snagu dobra može, i u konačnici mora osigurati dobru primjereni 'publicitet', tj. pravo javnosti koje mu se trenutno u praksi brojnih sredstava javnog priopćavanja osporava“, piše Komisija.

Također treba naglasiti kako novinarski posao nije samo biznis. Činjenica je kako mediji ne mogu funkcionirati bez financijskih sredstava, no prikupljanje tih financijskih sredstava ne smije uništiti novinarski osjećaj za etiku. Također treba naglasiti kako novinarski posao nije misliti na to kako privući oglašivače u svoj medij već na koji način sudjelovati u društvenoj stvarnosti, u kojoj rade na vrlo odgovornoj i značajnoj funkciji, a u kojoj prečesto nesvjesno nameću teme koje oblikuju ili utječu na oblikovanje te iste društvene stvarnosti.

Stoga za kraj zaključujem kako je svaka medijska organizacija u simplificiranoj verziji javni servis, ali i profitni centar. U liberalnom kapitalizmu to je zadanost tržišta. No bitno je naglasiti da te dvije funkcije unutar medijske kuće moraju biti jasno razgraničene. Urednici i novinari nikako ne smiju postati oni kojima je primarni rad vezan uz zaradu i financijsko poslovanje medija, već oni koji će se brinuti oko medijskog sadržaja, i što je posebno bitno, pritom paziti na poštivanje novinarske etike.

Svaka tema i svaki događaj mogu se opisati i predstaviti medijskoj publici na tisuću načina. Novinarstvo treba uvijek birati one načine koji će biti maštoviti, zanimljivi, privlačni, ali u isto vrijeme i etični, pravedni i profesionalni. Ako se u hrvatskom novinarstvu bude više radilo na tom području, mislim kako se novinarstvo neće morati bojati ni za financijsku opstojnost, a s druge strane novinarstvo kao struka moći će profitirati ne samo u financijskom već i u društvenom smislu te čitateljima, slušateljima i gledateljima opravdati svoj zadatak, rad i poslanje.

Hrvoje Cirkvenec


Vaš e-mail...19.03.2009.

...HRVATSKA IMA ŠANSU...IMA ŽITNICU...PITKU VODU...MORE... ENERGIJU...LJEPOTU...BOGATU POVIJESNU BAŠTINU. VRATIMO PONOS OVOJ PREKRASNOJ ALI NAPAĆENOJ ZEMLJI..I LJUDIMA KOJI U NJOJ ŽIVE! DOSTA JE BILO ŠUTNJE !

SPASIMO HRVATSKU U 10 KORAKA !

1.

AKO IMATE IZBOR UVIJEK ODABERITE KUPNJU PROIZVODA HRVATSKOG PODRIJETLA ( pokrenimo proces proizvodnje i stvaranje nove vrijednosti u Hrvatskoj potražnjom hrvatskih proizvoda. barem za vrijeme krize, sretnici koji mogu platiti odmor neka postanu svjesni da ljetovanjem u Hrvatskoj pomažu i sebi i ostalima.danas smo u takvom položaju da u vlastitoj državi ne smijemo javno pozivati građane da kupuju domaće proizvode, dok to ostale države npr. Francuska otvoreno čine.toliko o ravnopravnosti u toj "nedosanjanoj" Europi..) Mi imamo samo ovu zemlju u kojoj živimo. I unatoč tome, naši građani troše milijune i milijune EURa na proizvode iz Slovenije i Europe iako smo u recesiji.... Povežimo se!...učinimo nešto zajedno za spas ove zemlje i budućnost naše djece, kad već političari ne čine ništa! ZAUSTAVIMO RECESIJU TAKO ŠTO ĆEMO STVORITI POTRAŽNJU ZA PROIZVODE IZ HRVATSKE!

2.

ŠTEDIMO U BANKAMA KOJE SU U HRVATSKOM VLASNIŠTVU I ČIJA DOBIT OSTAJE U HRVATSKOJ ! (kad bi svaki građanin uštedio u hrvatskoj banci 1000 kn, zajedno bismo uštedjeli 4,5 milijarde kuna koje se mogu uložiti u novu proizvodnju, nova radna mjesta i stvaranje nove vrijednosti u Hrvatskoj) . Na žalost naši političari prodali su jeftino strancima naše banke, a oni ubiru od nas visoke kamate i ulažu u strane trgovačke centre koji nam izvlače novac, a banke milijarde ostvarene dobiti koje su na nama zaradile izvlače iz naše zemlje! Za sad od većih banaka, jedino je Poštanska banka u većinskom hrvatskom vlasništvu. Izvršimo pritisak da ulažu u proizvodnju. Štedimo koliko možemo. Potpuno je svejedno da li je to 50, 100, 500, 1000 ili milijun kuna, zajedno možemo sve, zajedno spašavamo naša radna mjesta!) Na taj način možemo natjerati banke u stranom vlasništvu da ulažu u proizvodnju i turizam, tj. u stvaranje nove vrijednosti u RH, a samo tako će i zaposleni u stranim trgovačkim lancima sačuvati svoja radna mjesta. ZATVORIMO KRUG !!!

3.

OSVJESTIMO KOLIKO JE VAŽAN RAZVOJ HRVATSKOG GOSPODARSTVA !(poslodavci, poštujte svoje zaposlenike i primjereno ih platite jer su vam oni najveći kapital.! Zaposlenici, pošteno obavljajte svoj posao.Sindikati budite realni u svojim zahtjevima.! Političari i državni službenici, shvatite da živite od toga što se uplaćuje u proračun iz gospodarstva i odnosite se prema svakom građanimu ove zemlje s poštovanjem. počnite na šalterima, u bolnicama, čekaonicama I ostalim mjestima na kojima vam se obraćaju građani .GRAĐANI ZAUSTAVIMO I PRIJAVIMO I NAJMANJU KORUPCIJU ! ZATVORIMO KRUG... svi trebamo jedni druge i svi smo na istoj strani.ako propadne hrvatsko gospodarstvo, svi smo ekonomski propali.)

4.

KUPUJMO ISKLJUČIVO HRANU KOJA JE PROIZVEDENA U HRVATSKOJ ( ništa se ne može mjeriti s hranom koja je proizvedena u Hrvatskoj.ne dozvolimo uvoz GMO hrane! Hrvatska ima toliko plodne zemlje da može hraniti cijelu Europu. Potaknimo seljake na udruživanje i zajednički proboj na tržište... vlastodršci, ne ulizujte se Europskim prepotentnim i bahatim političarima, probudite se! Osnivajte agencije koje će biti na besplatnoj usluzi seljacima i proizvođačima hrane i koje će ih povezivati s prerađivačima i trgovačkim lancima kako bi plasirali svoje proizvode, jer o seljaku ovisi naša budućnost.Ako počnemo više misliti o sebi više će nas cijeniti naši "europski prijatelji".ako sami ne cijenimo sebe I drugi nas preziru..) Turistički djelatnici, hotelijeri..nudite samo hranu hrvatskog podrijetla u restoranima, neka novac od turizma ostane u Hrvatskoj! ZATVORIMO KRUG !

5.

TKO IMA ZEMLJU NEKA JE OBRAĐUJE. PROIZVODIMO HRANU ! (..naučimo djecu kako se obrađuje zemlja.ili dajmo onome tko želi da je obrađuje .sadimo biljke i na najmanjim površinama koje imamo.makar to bile i vaze za cvijeće na balkonu..) Zbunjeni političari, umjesto rješavanje katastrofalne situacije u zemlji, pognute glave pokušavaju se dodvoriti našim europskim "prijateljima" koji nas omalovažavaju,...(kao da je važno hoćemo li u tu i takvu Europsku Uniju za 2 ili za 5 godina..!? I je li uopće važno I tko zna što će biti s tom političkom tvorevinom za nekoliko godina?) Pokrenimo se radi sebe, a ne radi Europe¨!

6.

ČUVAJMO NAŠE NAJVEĆE PRIRODNO BOGATSTVO - VODU !( Hrvatska je bogata vodom....štedimo vodu i čuvajmo naše izvore , rijeke, jezera, more od onečišćenja..naučimo djecu kako su pitka voda i zemlja neprocjenjivo bogatstvo koje se ne može platiti zlatom i koje se brani životom.)

7.

NE TROŠIMO VIŠE OD ONOG ŠTO ZARAĐUJEMO ( ne zadužujmo se dodatno kao građani pojedinci ni kao država..smanjujmo vlastitu zaduženost.prestanimo prodavati svoju imovinu i obiteljsko blago jer tako osiromašujemo..)

8.

POTIČIMO ŠKOLOVANJE MLADIH NA NAJBOLJIM DOMAĆIM I SVJETSKIM SVEUČILIŠTIMA, ZAŠTITIMO IH OD SMEĆA KOJE NAM SE SMIŠLJENO I PLANSKI NUDI NA TV-u KAKO BI NAS ZAGLUPLJIVALI (Učimo djecu pravim vrijednostima, bojkotirajmo skupa s njima reality show-e i ostalo smeće koje služi za zaglupljivanje, a uvezeno je s "naprednog zapada".Odrasli, obrazujte se informatički, budite uz svoju djecu, pratite njihov emocionalni i socijalni razvoj i koliko i kako provode vrijeme uz kompjuter.. Riješimo se "kompleksa manje vrijednosti i malograđanštine" i umjesto na skupocjenu odjeću i automobile izaberimo ulaganje u znanje .. Cijenimo naše profesore I učitelje .Profesori, cijenite naše mlade ljude jer su oni naša budućnost. . neka Hrvatska zaista bude ZEMLJA ZNANJA, kulturnog preporoda i novog početka!)

9.

ČUVAJMO OKOLIŠ, RECIKLIRAJMO OTPAD, SMJENIMO ODMAH POLITIČARE KOJI NISU SPOSOBNI OČISTITI SVOJ GRAD (Znamo da onaj koji nije sposoban počistiti svoju kuću od smeća nije sposoban za ništa.donijeti će samo štetu, korupciju i nove dugove. To se odnosi i na lokalne i na državne političare.budite primjer vašoj djeci u vašem domu. svatko od nas može barem jednom tjedno odvojiti staklo, plastiku i papir u posebne kontejnere, a korist bi bila neprocjenjiva. to bi značilo svaki tjedan na tisuće tona manje smeća . Sačuvajmo Hrvatsku .očistimo i uredimo naše kuće, dvorišta, naša sela, gradove, šume, more, planine.neka Hrvatska postane najljepši Europski biser.I ljubomorno je čuvajmo.za našu budućnost i za budućnost naše djece. )

Voda, hrana, stvaranje nove vrijednosti, energija, ekološka čistoća, zajedništvo i znanje zajedno znače ponos, neovisnost, slobodu i blagostanje....
Nasuprot tome su svađe političkih poltrona i nesposobnjakovića u vladi i u oporbi .

10.

I NA KRAJU, RAZMIŠLJAJMO POZITIVNO I ISKORISTIMO OVU KRIZU KAO ŠANSU . JER STRUČNJACI SE SLAŽU, OVIH DESET MALIH JEDNOSTAVNIH KORAKA AKO IH ČINIMO, MOŽE DONIJETI OGROMAN ISKORAK I NAPREDAK.MOŽE NAM VRATITI PONOS I ZADOVOLJSTVO ŠTO ŽIVIMO U OVOJ PREKRASNOJ, KULTURNOJ I BOGATOJ ZEMLJI.. ZAPAMTITE, OVA KRIZA JE ŠANSA ZA POTPUNI EKONOMSKI PREOKRET POLOŽAJA HRVATSKE U ODNOSU NA OSTALE ZEMLJE U REGIJI I EUROPI! HRVATSKA MOŽE JOŠ UVIJEK AKO TO ŽELE NJENI GRAĐANI BITI KAO ŠVICARSKA.JEDINO JE PITANJE HOĆEMO LI TO KONAČNO ISKORISTITI ?! ... POLITIČARI NE ZNAJU...I NE MOGU.. ALI MI MOŽEMO AKO ŽELIMO...ZAJEDNO..

AKO POČNEMO SVATKO OD SEBE.. USPJEH JE ZAGARANTIRAN!!!..


Zagreb, 14. 03. 2009.

Otvoreno pismo gradonačelniku, kao i Poglavarstvu Grada Zagreba

Poštovani gradonačelniče Zagreba!

Sada, i nakon najnovijeg otkrića masovnog, monstruoznog genocida nad hrvatskim narodom, kod Laškog, u napuštenome rudniku "Barbarin rov" u Sloveniji, za koji zločin i slovenski partizanski prvoborci tvrde da je izvršen nad Hrvatima, po nalogu maršala Tita, zar Vas nije sramota da najljepši Kazalištni trg u Zagrebu, gradu kojemu ste Vi gradonačelnik, nosi ime takvoga zločinca?

Već je u par navrata bilo i masovnih prosvjeda na ovome Kazališnom trgu u Zagrebu, sa zahtjevima da se Kazališni trg nazove svojim pravim kazališnim imenom, to jest da se ukloni nametnuto ime "Trg maršala Tita", što je ostalo bez Vašeg odgovora. Kakav je gradonačelnik koji ne sluša svoje građane?

Vi se riječima često iskazujete hrvatskim domoljubom i rodoljubom, kao i praktičnim katolikom, ali Vaša djela, u ovome slučaju, to ne potvrđuju. Zar Vi, kao gradonačelnik Zagreba, podržavajući maršala Tita, ne osjećate da se time solidarizirate sa zločinima nad Hrvatima najvećeg ubojice hrvatskoga naroda i jednoga od desetorice najvećih zločinaca dvadesetoga stoljeća, po međunarodnome sudu?

Kao gradonačelnik glavnoga grada svih Hrvata, zar nećete posjetiti tek otkriveno masovno stratište hrvatskoga naroda u rudniku "Barbarin rov" kod Laškoga? Ako se i ovoga puta oglušite o zahtjeve hrvatskih građana Zagreba i Hrvatske i ne skinete ime maršala Tita sa ovoga Kazališnog trga u Zagrebu, nemojte ni slučajno više nastupati pred Hrvatima Zagreba, Hrvatske i svijeta kao hrvatski gradonačelnik Zagreba. Vaše solidariziranje sa imenom maršala Tita je sudioništvo u zločinima koje je on počinio nad hrvatskim narodom i užasnim žrtvama rudnika "Barbarin rov".

Podržavati imena masovnih ubojica hrvatskoga naroda je solidariziranje sa njihovim zločinima. Mučeništva Hrvata neka progone njihove ubojice i simpatizere, ma gdje bili! Nije bilo u pitanju samo rušenje tek obnovljene Države Hrvatske, nego su u pitanju jugokomunistički zločini nad Hrvatima, na čelu sa maršalom Titom.

Građani Zagreba


UDBA NE POSUSTAJE

Pisno iz Sydneya 12.03.2009

NAPAD NA ČLANA BUGOJANSKE GRUPE, AMBROZA ANDRIĆA I NJEGOVU OBITELJ

Napad na pok. Ambroza Andrića i njegovu obitelj, učinjen je u članku 'Reagiranja na članak i intervju Ružice Andrić', objavljenog u Cro Express 5.3.2009, iz Melbourne (Australija). U članku nije bilo reagiranja na moje pisanje i izjave, već blaćenje moga pok. supruga Ambroza Andrića, naše dvoje djece, a mene se, na podao način prikazalo, kao mentalno bolesnu, nemoralnu i zlobnu ženu. Tko je napisao ovaj članak, tajna je, pisac čIanka nije imao hrabrosti staviti svoje ime. Pokušala sam pronaći, tko je pisac ovoga članka, ili dobiti bar neki dokaz, tko ga je uputio na Cro exspress. Nisam uspjela. Tajanstveni pisac, ovoga ogavnoga članka, oblatio je moga pok. supruga Ambroza Andrića, ubijenoga po UDBI, kao čovjeka sa niskim moralom i napao moju i Ambrozovu djecu. Lažne priče o mojoj i Ambrozovoj djeci, počele su poslije moga odlaska iz Chicaga, USA,1975. iz Hrvatskog Fonda, čiji je predsjednik u to vrijeme bio Vlado Glavaš, danas povratnik u Hrvatsku, i aktivan član 'Kluba povratnika' formiranog po vodjama HRB-a. Poslije moga odlaska iz Chicaga, na sastanku 'Hrvatskog Fonda', Vladin suradnik, zatražio je od njega, da istraži tko je otac djeci, Ružice Andrić. Na tom sastanku bio je i jedan pošteni Hrvat, zgrožen što je čuo, napisao mi je u pismu što se dogodilo i govorilo na tom sastanku.

Od tada, pa sve do 1994 god. širene su priče, djeca Ružice Andrić, kopilad su. Onda je priču promijenio Franjo Peričić, koji je dezertirao Bugojansku grupu na austrijsko-jugoslavenskoj granici. Te 1994. godine, Peričić u njegovom pismu, upucenom Uredniku zagrebačkih novina 'Panorama', piše;; 'Ružica daje izjavu o udaji, pitajte je tko je Mirko Buzak i čije je dijete Beti, a drugo je dijete Josip Andrić, a trece ? (prilog A) Slične laži napisao je i tajanstveni pisac ovoga članka. U jednom drugom pismu Peričića, o udovici pok. Ante Miličevića, on piše; 'Čujem da se od Ante Miličevića žena udala za pravoslavca, čestita joj duša ako je to uradila'. (prilog B) Za udovicu pok. Mirka Vlasnovića, raširili su priču, žena Vlasnovića udala se za Srbina i rekla je, nisam znala što je muškarac, dok se nisam udala za Srbina. Najmladji sin pok. Ilije Glavaša, rodio se za vrijeme Bugojanske akcije. O njemu su širene priče, da nije dijete pok. Glavaša, već je kopile, i tako na podli način oblatili su i udovicu Glavaš, da je nemoralna žena.

Posije što je Jure Marić bio osudjen na 4 godine zatvora, Bratstvo je slalo svoje ljude u Jugoslaviju kao turiste, oni su kao slučajno, sretali moju i Ambrozovu obitelj, i govorili im grozne prljavštine o meni. Ispočetka, niti Ambrozova a niti moja obitelj nije vjerovala. Iz godine u godinu, dolazili su novi ljudi, iz Australije, susretali Ambrozovu i moju obitelj, i govorili grozne laži o meni, na kraju Ambrozova obitelj je povjerovala u te laži, i neki članovi moje obitelji. Ambrozova sestra Marija Mikac, u jednom njezinom pismu, napisala mi je: Nedavno mi je pričao jedan čovjek iz Sydney-a, samo su došli ovdje na dva mjeseca, da si se udala za nekog švabu' (prilog C) Ovaj tajni pisac piše, Ružica nije dobro došla sestrama Ambroza Andrića, a ne spominje, tko je mene oblatio pred njima.

Ovo su samo neke, od mnogih sotonskih UDBA-ških metoda, sa kojima su blatili udovice, oženjenih Bugojanaca i unosili mržnju Hrvata prema njima i njihovoj djeci. Sa širenjem ogavnih laži izolirali su ih od Hrvatske zajednice. Udovice i siročadi Bugojanaca, gdje god su došli dočekali su ih prezirni pogledi i uvrjedljive riječi. Pok. Ambroz Andrić, 08.06.1972. u 9 sati uvečer, pozdravio se sa mnom i djecom i otišao je u Austriju, u kamp pripremljen po vodstvu Bratstva, za Bugojansku grupu. Iduću noć, 09.06.1972, UDBAŠI su stavili tempiranu bombu na bicikl moga i Ambrozovog sina tada šestogodišnjeg Stjepana, koja je trebala eksplodirati u 12 sati u podne, u to vrijeme, on je polazio iz škole. Nešto se dogodilo, bomba je eksplodira, u 4 sata ujutro 10.06.1972. Strasbourske novine "Dernieres Nouvelles D'Alsace' 10.06.1972. objavile su da je bomba exsplodirala na biciklu. (prilog F, na slici bicikl Stjepana Andrića) Još jedan napad se na život sina Ambroza Andrića 1991, djelo je sina jednog UDBA-ša iz Bratstva. Ovaj napad, prijavili smo policiji, a onda se odmah umiješao jedan korumptirani policajac, koji je štitio UDBAS-e iz Bratstva, umjesto da nam pomogne, on je zlostavljao i mene i sina Ambroza Andrića. Pet godina kasnije, to jest 1996. godine, uz pomoć korumpiranih službenika, Specijalnog odjela Policije, (odjel je na kraju raspušten zbog korupcije) sa dobro planiranim scenarijem, Bratstvo je pokušalo, poslati nevinog u zatvor, Ambrozovog i mog sina. Zbog ovoga napada, i progona, uputila sam žalbu u na najviša državna mjesta u Canberi. Žalila sam se na Juru Marića i druge UDBA-še i na korumpirane državne službenike, koji su zloupotrijebili njihove pozicije, da štite Juru Marića i druge UDBA-še. Bratstvo je ciljalo na sina Ambroza Andrića od prve godine njegovog života. Stjepan je bilo samo godinu dana star, kada je UDBA-š, Jozo Oreč poslao čovjeka, da ga kidnapuje. Hvala Bogu, Ambroz je na vrijeme otkrio, i spasio naše dijete. Ambrozov sin, dobio je Sveučilišnu diplomu sa najboljim ocjenama, nikada nije mogao dobiti posao u njegovoj profesiji, markiran je, kao sin teroriste. Udbaš-i iz Bratstva i njihove veze, totalno su uništili život, Ambrozovog sina, a jedini je razlog, on je sin Ambroza Andrića.

Bratstvo je, u ime siročadi i udovica oženjenih Bugojanaca, skupilo stotine i stotine tisuća dolara, (u današnjem novcu milijune) od hrvatskih rodoljuba, koji su jednako darežljivo davali svoj zaradjeni novac, kao i za vrijeme Domovinskog rata, vjerujući da će doći na pravo mjesto. A Bugojanska siročad i udovice, živili su u groznoj bijedi, prognani, terorizirani i ponižavani. U pismu sina pok. ilije Glavaša, upućeno, Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje zločina protiv Hrvata, za vrijeme rata i poraća, on je opisao bijedu i grozote u kojima je živio sa majkom, sestrom i bratom. Boze Vukušić, je pročitao ovo pismo, moj izvještaj i još tri pisma druge djece Bugojanaca. Sve nas je ignorirao. (prilog D) Tajanstveni pisac spomenutog članka, pokušava prikriti, pljačku ovog skupljenog novca, sa lažnom tvrdnjom, da je Bratstvo meni ponudilo stan i mjesečnu plaću. Udbaši su se obogatili na krvi Bugojanaca, i na patnjama siročadi i udovica, oženjenih Bugojanaca. I sada opet, 37 godina poslije beskrupulozne likvidacije mladih Bugojanaca, UDBA-ši iz Bratstva, sa Božom Vukušićem, opet će, na krvi Bugojanaca, zaraditi velike novce, na filmu i knjizi, koju pripremaju o Bugojanskoj akciji i grupi. I u filmu, i u knjizi, istina će biti sakrivena. Hrvati će plaćati, da čitaju i gledaju UDB- ine laži.

U zadnjih pet šest tjedana, dva dogadjaja dogodila su se, koja su izazvala bijes Bratstva, netko od njih napisao je ovaj ogavni članak. Prvi dogadjaj, u mome nedavno objavljenom članku, skrenula sam pažnju javnosti, da je pisanje Bože Vukušića o Bugojanskoj grupi, identično a ponegdje i isto, sa pisanjem jugoslavenskog pisca, Djordje Ličine u njegovoj knjizi "Dvadeseti čovjek". Glavni junak te Ličinine knjige bio je dvadeseti čovjek, koga je Ličina nazvao Martin Juriša. U knjizi Ličina, piše o dogadjaju, u kojem su bili samo Martin Juriša i moj pok. suprug. Taj dogadjaj dobro mi je poznat, u njemu su sudjelovali samo moj pok. suprug Ambroz i Jure Marić. Čim sam to pročitala, odmah sam shvatila, dvadeseti čovjek, bio je Jure Marić. I na to sam skrenula pažnju hrvatskoj javnosti.

Drugi dogadjaj, na portalu "Hrvatskog Kulturnog Vijeća', Grupa hrvatskih intelektualaca, izmjenjivali su njihove zaključke, bazirane na raznim informacija koje su pročitali o Bugojanskoj grupi. Moram im priznati bili su na putu, da dodju blizu istine. U izmjeni njihovih pogleda, spomenuli su i neke moje izjave. Onda se umiješao Marijan Bošnjak, 12.2.2009, napao je, tu grupu intelektualaca i portal H.K.vijeca, sa lažnim optužbama, da blate hrvatske rodoljube, (Bugojansku grupu), a onda je dodao: 'Očito je da nitko od vas ne pozna Ružicu Andrić'. Tri tjedna poslije ove izjave Bošnjaka, u objavljenom članku ''Reagiranja na članak i intervju Ružice Andrić', Udbaši su napisali tko je Ružica Andrić. Sa napadom na portal HKV i intelektualce, Bošnjak je poslao poruku svima Hrvatima, ako spomenete Ružicu Andrić, ili spomenite neku od njezinih izjava, lažno ću vas optužiti. Nameće se pitanje, što to brine Bošnjaka. Marijan Bošnjak je povratnik iz Australije, danas je Ministar u Hrvatskoj.

Za razumijevanje dubokih i podlih podmetanja i dezinformacija Udbaša, jako je dobro upoznati se, s dogadjajima u vezi promjene teksta na Bleiburškom spomeniku. Puni tekst objavljen je u zborniku 4. Žrtvoslovnog kongresa.

Ružica Andrić
Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe

Sydney 12.03.2009

PRILOZI:

A - pismo Franje Peričića, upućeno Panorami 1994. Peričić, Jure Marić i Marko Mudronja trebali su predvoditi Bugojansku grupu u Akciji. Peričić i Mudronja, dezertirali su Bugojansku grupu, na jugoslovensko/austriskoj granici, Peričić sa izgovorom da je star, Mudronja sa izgovorom da je bolestan. Marić nikada nije došao, on je bio Ličinin dvadeseti čovjek.

B - Peričić je napisao laž, da se udovica pok. Ante Miličevića, preudala za pravoslavca.

C - Marija Mikac sestra braće Andrić. Odnosi izmedju nje i ostale obitelji moga muža Ambroza, bili su jako dobri, sve dok ih turisti Bratstva, koji su dolazili tamo svake godine iz Australije, nisu uvjerili u brutalne laži o mojoj osobi.

D - Pismo, Ivice Glavaš, skupa sa još tri pisma djece čiji su očevi bili u Bugojanskoj grupi i moj izvještaj, bili su poslani, tadašnjem Predsjedniku Hrv. Državnog Sabora, Vladimiru Šeksu i gosp. Kazimiru Svibenu, tadašnjem Predsjedniku Saborske komisije za istraživanje ratnih i poratnih zločina protiv Hrvata. Pošiljku Hrv. Sabor nikada nije dobio, Saborska Komisija ju je dobila, što potvrdjuje priložena poštanska povratnica (prilog E). Bože Vukušić imao je na uvidu, pisma djece Bugojanaca i moj izvještaj, sve je ignorirao. Glavaš je najmladje dijete pok. Ilije Glavaša, rodio za vrijeme Bugojanske akcije.

Novine iz Strasbourga, Francuska, na slici bicikl, šestogodisnjeg sina Ambroza Andrića, na koje je bila postavljena tempirana bomba, u noći 09.06. 1972.



Prethodne početne stranice:

Arhiva

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2009. Sva prava pridržana