HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić


ISTINA O BLEIBURGU

piše: Danijel Crljen

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?.
"General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)".
Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.


Konjsko Brdo, 10 svibnja 2009.

Slavko A. Komar

"Gori od fašizma bit će samo antifašizam"

Jedan od osnivača Talijanske komunističke partije, Amadeo Bordiga, i njezin glavni tajnik, jedan je od prvih europskih komunista koji je "prozreo", i za građane i za komuniste, pogubnu politiku Josifa Visarionoviča Dugašvilija, zvanog Čelični (Staljin), i može ga se, stoga, uzeti kao prvog antistaljinistu. Bordiga je prozreo i krvoločni igrokaz koji se vodio pod krinkom "antifašizma", i dalekosežno je shvatio njegovu pogubnu bit, izrekavši još krajem dvadesetih godina svoju čuvenu izjavu "Gori od fašizma bit će samo antifašizam".

Iako je Bordiga živio do 1970. ne vjerujem da je imao prilike nešto saznati o "hrvatskim antifašistima". Pod "hrvatskim antifašistima" mislim isključivo na tzv. etničke Hrvate, bolje rečeno otpadnike (renegate) od hrvatskog narodnog korpusa. O srpskim/vlaškim koljačima, isto tako "antifašistima" i druzima onih prvih, s balkanskih brda nema smisla trošiti previše riječi, oni su genetski ubojice. Nu, "hrvatski antifašisti" su u zlu nadmašili i srpsko/vlaške koljače.

Španjolski psihijatar Antonio Vallejo Nájera je dijagnosticirao komuniste kao "mentalno zaostale i asocijalne tipove"; dalje zaključuje Nájera da "marksisti teže komunizmu i jednakosti klasa zbog svoje inferiornosti, koje su vjerojatno svjesni. Zbog toga ih se smatra da su nesposobni napredovati radom i osobnim nagnućem. Izjednačenje klasa ne žele tako da se uzdignu na tu razinu, nego da druge snize na svoju, druge koji su svoj položaj i ugled stekli radom ili naslijeđem".

Na subotnjoj proslavi nekakvog ZAVNOH-a u Topuskom pojavio se i stanoviti "antifašist", zapravo terorist, vrli Ličanin i jugoslavenski proslavljeni funkcionar Slavko A. Komar. Nisam imao pojma da je taj još živ, budući da je rođen daleke 1918. Inače sam primjetio da ovi komunistički ubojice, koji su preživjeli rat i 1948., dugo i zdravo žive bez imalo kajanja za počinjene zločine nad, najviše, nenaoružanim civilima. Naravno, od Nijemca su tamo sve do kraja 1944. uredno bježali (taktičko povlačenje). Ne vidim da ih kažnjava Svevideći Bog, kako nam bacaju prašinu u oči (hrvatski) katolički svećenici…

Ono što je najstrašnije, prema televizijskom izvješću, je da su na toj morbidnoj proslavi "bili nazočni i predstavnici braniteljskih udruga i barnitelja"!!??. Pa, pobogu, protiv koga su se oni, navodno, dakle borili, ako idu u Topusko? Znači, u pravu su oni koji tvrde da je to bio građanski rat, da bi pojedine "republičke" političke klike stekle nove (bolje) položaje. Dok nemoćno i oboreno hrvatstvo izdiše u blatu, iz tame povijesti jate se komunistički strvinari, izvlačeći se iz svojih mračnih jazbina.

Da se vratim na "narodnog heroja" Slavka A. Komara. Taj se goso, prije nego će otići u "šumu", proslavio bombaškim napadom na "postrojenu ustašku jedinicu" 4. kolovoza 1941. u Runjaninovoj ulici u Zagrebu, prilikom koje je ranjeno 28 ustaša. To je službena povijest koju predaje Tvrtko F. Jakovina i slični i koja je zapisana u "knjigama". A sada da vidimo što se i kako stvarno dogodilo 4. "augusta" 1941. u Runjaninovoj ulici, da kažemo prešućivanu protupovijest (kontrapovijest) koji današnji sve češća nazivaju revizionizmom.

Svi oni stariji, koji će možda čitati ove redke, a završili su srednju školu i, eventualno, fakultet u Jugoslaviji, moraju se sjetiti da su imali u školi predmet koji se zvao "predvojnička obuka". To je bila priprema muške mladeži za rat, a prije redovitog vojnog roka. To je vjerojatno bilo prusko naslijeđe iz XIX. stoljeća, vremena sveopće militarizacije. Iza udara u Karađorđevićevu i nakon reboljševizacije svega, predmet je dobio naziv "obrana i zaštita". Taj "fakultet" (obrane i zaštite) je završio i velikogorički gradonačelnik (Nitkoiništa, kako ga titulira debeli Šuker), komunist, Tonino Picula. Taj običaj je imala i Karađorđevićevska Jugoslavija i, naravno, i NDH. Običaj je bio, toga se dobro sjećam, da krajem školske godine učenici (muški, ženske su učile sanitet) idu na najbližu streljanu i da ispale 5 metaka u metu iz puške M48. Za tu prigodu bi nam navukli nekakve iznošene vojne odore, barem je tako bilo u gradu gdje sam išao u školu, i s pjesmom smo išli na streljanu. Veselili smo se, moram priznati, da ćemo i mi pucati.

Ona mala i kratka uličica (Runjaninova), koja ide od ugla Vodnikove i Marulićevog trga do Crnatkove ulice, imala je dvije zgrade na jednoj strani, a na drugoj je bila ograda Botaničkog vrta. Prva zgradurina, do Vodnikove, bila je nekakva zloglasna zgrada SUP-a (milicije) a i danas je u njoj sljednik milicije, Faberov MUP. Druga zgrada, do Crnatkove, je bio poslije Drugog svjetskog rata učenički dom, a prije rata i za vrijeme NDH, studentski dom. Danas te zgrade nema, na njezinom mjestu od osamdesetih godina se nalazi nekakva ambulanta.

Studentski dom!? Da, to je bio studentski dom za one izvan Zagreba, a koji su studirali; nisu ratovali ni u jednoj vojsci. U nedjelju 4. kolovoza 1941. na studente su navukli ustaške uniforme, postrojili ih da krenu prema Maksimir, na streljanu, gdje će dobiti puške i ispucati onih pet metaka. I u tom trenutku srpskokomunistička pasjad iz busije, iz grmlja Botaničkog vrta, banda predvođena gospićkim "Hrvatom", studentom veterine, Slavkom Komarom, pokojnog Alojzija, bombama je napala nenaoružane studente.

Eto to je njihovo "antifašističko" i čojstvo i junaštvo, a tako su se vježbali za konačni obračun s nenaoružanim neprijateljem na Bleiburgu. Oni imaju pravo ubijati sve koje smatraju svojim neprijateljima. Oni su okrenuli (zapravo Lenjin) novozavjetnu Isusovu krilaticu "Tko nije protiv nas, on je s nama", u "Tko nije s nama, on je protiv nas". I Fumić je nedavno izjavio da je rat "ubijanje u kojemu je cilj ubiti što više neprijatelja". Dakle, (svima) je dopušteno ubijati, i u ratu i u miru, osim Hrvatima. Hrvati su zločinci kada ubijaju, a Komarovi "partizani" su heroji kada rade to isto. Nu!

Sada su "Hrvati" saveznici s "najmoćnijom silom na svijetu" i moći će nekažnjeno ubijati druge, bijednike poput samih sebe, koje su Srbi nekažnjeno ubijali 1991. pod zaštitom "najmoćnije sile na svijetu", sadašnje hrvatske saveznice. Ta sila, kojoj su "Hrvati" saveznici (moš mislit!) je u Koreji pedesetih godina ubila 3 milijuna civila, u Vijetnamu šestdesetih dva milijuna, u Iraku (do sada) 1.300.000 Iračana. I tako dalje!

Veliki arapski pjesnik Muhamed Abu Ala al-Maari, u XI. stoljeću je napisao ove stihove:

"Ne znam hoćeš li Raj zateć na drugom svijetu,
ali znam da si, odlazeć s ovog, izbjegao Paklu kletu"

A što bi slijepi i svevideći sirijski pjesnik rekao da je danas živ?

Profesor dr. Marko Obućina, Sveučilište u Konjskom Brdu.


Nizar Qabbani, sirijski pjesnik

Ljudi kraja vremena (fragment)

Tražim ljude kraja vremena
a vidim tek ustrašene mačke u noći,
čije se duše boje
samo štakorije moći.
Privikli su nas na našu uvrjedu.
A što ostaje od čovjeka
kada se navikne na beznačajnost?

Preveo: Josip H. Nikšić

. . .

Junaku i ratniku protiv srpske aždahe i domaćih štakora-pacova, Branimiru Glavašu, neka se živ ne preda u ruke štakora noći. Treba osvijetliti Zemlju sjajem poštenja i junaštva, da štakori i štakoraši nestanu u Tamu odakle su došli. Štakori kraja vremena ne podnose svjetlo Dana. Nažalost oni su već napučili naše duše.

. . .

Dino Buzzati
Toranj
(La torre)

U vremenima velikih invazija jedan mladi i bogati građanin, imenom Giuseppe Godrin, izgradio si je na sjevrenom rubu grada vrlo visoki toranj s jednom prostorijom na vrhu, u kojoj je provodio najveće dijelove dana.

Odozgo je mogao nadgledavati veliki komad puta koji je vodio na sjever, u pravcu planina na kojima se nalazila granica.

Mnogi ratnički i lutalački narodi krstarili su svijetom donoseći rat, krvoprolića, razaranja. Međutim, svi mirni i sjedilački narodi najviše su se bojali krvoločnog čopora znanog pod imenom Saturnijanci, kojem se ni jedna vojska poredana u slavu domovine nikada nije mogla oduprijeti.

Dakle, Godrina je već kao dječaka mučio strah od Saturnijanaca, i zbog toga si je dao izgraditi toranj da on bude prvi koji će dati znak na uzbunu.

Najopasnije saturnijansko oružje uistinu je bilo iznenađenje. Oni bi se neopaženi, u neobuzdanom galopu, strmoglavili na gradove. Tako da se ni najhrabrije i najobučenije milicije nisu mogle na vrijeme postaviti u bojni poredak za obranu. Kad su bile u pitanju gradske zidine, ti barbari bijahu pravi umjetnici u veranju na njih ma koliko bile visoke i glatke.

Zahvaljujući vidljivosti koja se uživala sa vrha tornja Godrin, ne samo da bi bio prvi koji bi blagovremeno dao uzbunu o neposrednom upadu, nego bi bio prvi koji bi se mogao pripraviti za borbu - tako je govorio - mnogo prije od drugih. U tu svrhu je nabavio veliku količinu ratne opreme; mačeva, kopalja, pušaka i prangija. U dvorištu, podno tornja, tri puta tjedno je skupljao brojne ukućane da vježbaju rukovanjem oružjem.

Ljudi su počeli, kada je izgradnja tornja već bila dobro upućena i suženi vrh tornja podosta nadmašio sve ostale gradske zgrade, šaptati da sa Godrinom nije sve u redu. Povijesne knjige su govorile da je već prošlo više od stoljeća kako se ti barbari-upadači nisu dali vidjeti. Saturnijanci su već postali priča iz mračnih vremena, više kao legenda i, vjerojatno prema mišljenju mnogih, više nisu ni postojali.

Nisu nedostajali ni zlobnici: Godrin si nije dao izgraditi toranj da bi mogao biti prvi u borbi, nego da bi dobio na vremenu da se prije skrije. Neki su tvrdili da si je u podrumu tornja dao izgraditi neosvojivo sklonište sa zalihama vode i hrane dostatne za opsadu od nekoliko godina. Nitko, međutim, to nije mogao dokazati.

Tijekom vremena, ipak se od toga nije više pravio slučaj i tračevi su prestali. Bijaše mirno razdoblje i grad je uživao u uspješnom i mirnom životu. Godrin, koji je pripadao jednoj od najugledniji gradskih obitelji, s vremena na vrijeme je sudjelovao na zabavama i svečanostima u višim društvenim slojevima, ali je pretežno vodio povučen život ne prestajući sa svoje osmatračnice motriti Sjevernu cestu moćnim dalekozorom: cestu kojom su se spuštala mirnodopska kola natovarena raznom robom, stada ovaca i osamljeni putnici. Navečer, kada se spuštaju sjene i kada je morao prekinuti promatranje, Godrin bi prije spavanja odlazio u susjednu krčmu gdje bi popio rakiju i uzput prisluškivao putnike prolaznike.

I tako godine prođoše stravičnom brzinom, te se Godrin jednoga dana zateče starim i da bi se popeo na toranj, uz četiristotine tridesetosam strmih stuba, po prvi put mu je trebala pomoć slugu.

Osim snage, manjkalo mu je i smiona duha, mladenačke nade i k tome i starog straha. Prolazili bi dani a da se ne bi ni približio dalekozoru, koji je već odavno stajao pričvršćen u smjeru Sjeverne ceste.

Ali, jedne večeri dok je sjedio u svom uglu u krčmi i naprezao uši da čuje nekog stranca, konjskog trgovca, koji je pričao čudnovate događaje iz dalekih zemalja, iznenada se trgnuo. Jer je taj neznanac najednom rekao: -"... da, sjećam se, bio sam još dijete, baš one godine kada su Saturnijanci stigli do vas".

Godrin se nikada nije miješao u tuđe razgovore, međutim ovaj put je bilo jače od njega: - "Oprostite, gospodine" - upita ga - "ali što ste to upravo rekli?"

Onaj drugi se okrenu začuđen: - "Da, one godine kada su Saturnijanaci upali kod vas". I mirno je dalje nastavi svoj razgovor.

Previše je Godrin bio iznenađen da bi imao hrabrosti nastaviti sa ispitivanjem. A s druge strane, zašto davati važnost jednom hvastavcu u prolazu? Jamačno je govorio nesmotreno čineći smiješnu zbrku datuma i imena.

Ipak mu je crv sumnje ostao: kako to da nazočni u krčmi čuvši spominjanje o upadu Saturnijanaca, sve domaći ljudi i Godrinu poznati izviđenja, nisu ni pisnuli?

Idućih dana, praveći se kao da ništa ne zna, išao je uokolo ispipavajući teren, zaustavljao se manje ili više u brbljanju s ljekarnikom, prodavačicom cigareta, knjižarom; što gotovo nikada nije činio. Nije pitao izravno, nego natruhe tu i tamo nabačene izdaleka, nasumce. Ništa pobliže nije mogao saznati.

Na kraju se odlučio posjetiti Antonia Kalbacha, svoga starog profesora latinskog i grčkog, osobu posebno cijenjenu u gradu po znanju i mudrosti i kojeg su gotovo smatrali prorokom. U najtežim trenucima čak su i državnici dolazili njemu po savjet. Od kada je završio školu Godrin nije nikada s njim govorio. I već ga neko vrijeme nije ni sretao, što je bio znak da časni starac, koji je bio na izmaku života, više nije imao snage izlaziti iz kuće.

Ugledni profesor je s veseljem primio Godrina. Nije izgledao da ga je začudilo pitanje, reklo bi se da je bio potpuno u tijeku događaja.

- "Nikada nisi došao posjetiti svog starog profesora" - reče mu - "ali sam te ja svejedno volio. I štoviše, promatrao sam te izdaleka. Jadni sine moj! Da, Saturnijanci su došli, oni kojih si se tako bojao. Došli su, prošli i odavde dalje otišli".

- "Ali, profesore, ovdje u gradu barem šezdeset pet godina od kada sam se rodio...".

- "Saturnijanci su došli" - nastavio je neumoljivo stari profesor -"a ti, jadni moj sine, tamo gore na vrhu svog tornja nisi opazio ništa".

- "Vidio bih ih kako dolaze Sjevernom cestom!".

- "Nisu došli Sjevernom cestom, niti onom Južnom. Ušli su tiho, iz podzemlja, sve su opljačkali i razorili. A ti, jadni moj sine, u svom uzvišenom samoljublju nisi ništa opazio".

- "Ipak, mora da su kradom nestali, zar ne?" - reče Godrin pomalo uvrijeđen.

- "Saturnijanci su došli, opljačkali i ponovno otišli. Ali još su drugi došli. Drugi Saturnijanci dolaze svakodnevno, napadaju, pljačkaju, uništavaju i odlaze. Ne upadaju na konjima po cestama i trgovima, oni djeluju u nutrini svakog od nas, čine pokolje; i ako nismo više nego pozorni...".

- "Ali, ja...".

- "Ali, ti ništa. Napali su i tebe, razorili su i tebe, a ti nisi opazio ništa jer si gledao na drugu stranu, na onu blesavu Sjevernu cestu. A sada si, jadni moj sine, gotovo ostario. I tako si uludo potratio čitav svoj život".

S talijanskog preveo: Josip H. Nikšić


Zagreb, 9. 5. 2009.

PRESUDA ZA SVAKU OSUDU

(Komentar u povodu presude generalu Branimiru Glavašu i suoptuženima, izrečene dana 8. svibnja 2009. godine u 12:30 sati na Županijskom sudu u Zagrebu, od strane sudskoga vijeća na čelu sa sucem Željkom Horvatovićem)

Kao što je poznato, sramotna i apsurdna prvostupanjska presuda glasi: za generala Branimira Glavaša 10 godina zatvora, za pukovnika Ivicu Krnjaka 8 godina, za Gordanu Getoš-Magdić 7 godina, te za hrvatske branitelje Dinu Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića po 5 godina zatvora.

Branimir Glavaš i Gordana Getoš-Magdić nisu bili nazočni izricanju presude, te nisu odmah završili u zatvoru, dok ostala četvorica branitelja to na žalost jesu!

Budući da sam to apsurdno suđenje pratila od samoga početka, to jest od 15. listopada 2007. godine, u ime udruga Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, želim izreći svoj komentar.

Kao što je general Slobodan Praljak izjavio u svojoj završnoj riječi na suđenju u Haagu njemu i još petorici bosanskohercegovačkih Hrvata, a koje traje već 3 godine, da je o apsurdnim i dirigiranim optužnicama, suđenjima i presudama teško bilo što drugo reći, osim da je to pravni i moralni apsurd, od čega se nije moguće normalno braniti i obraniti, još bi se više tako moglo reći o optužnicama i presudi na zagrebačkome Županijskom sudu i drugim sudovima u Hrvatskoj. Naime, to su redovito iskonstruirane optužnice, bez ikakve veze sa stvarnošću, sa jasno određenim ciljem od strane određenih moćnika, proglasiti nepoćudne istaknute pojedince, pa i cijeli narod, krivima, eliminirati ih, a po mogućnosti ih dotući ili im bar nanijeti veliku štetu. Za te svrhe uvijek se nađu bijedni poslušnici u vlasti zemlje-žrtve, kao i izvršitelji u pravosuđu, bez ikakvog ljudskog i profesionalnog dostojanstva, a radi svojih osobnih prividnih interesa, odnosno raznih obećanih privilegija. Oni zaista djeluju kao jasno programirani kompjutori i ne reagiraju na nikakve argumente obrane.

Ovo što se događa u Hrvatskoj, na opisani način, daleko je veća tragedija za hrvatski narod i hrvatske branitelje, nego ono što se događa u Haagu. Tamo nam to rade stranci, iako im je to omogućila naša poslušnička i nenarodna vlast, a u Hrvatskoj to naši ljudi, bez ikakva ljudskoga karaktera, rade najzaslužnijim ljudima među nama samima. Oni, kao i njihovi programeri i nalogodavci, žele totalno poniziti hrvatski narod, da je zločinački narod i da je sam progonio svoje najzaslužnije sinove, kako bi na njemu ostala povijesna ljaga i sramota, u čemu sigurno neće uspjeti!

Hrvatski narod je u većini stvarno i instinktivno na strani pravde i istine, te vječno i trajno zahvalan svojim sinovima, braniteljima hrvatske domovine. Ni oni, bez ikakvog moralnog i pravnog temelja optuženi i na žalost osuđeni od svoje države, za koju su se najviše žrtvovali, nikada neće, uz Božju pomoć i našu potporu, klonuti duhom, niti se pomiriti sa nepravdom! U to sam se uvjerila i na dan izricanja ove sramotne presude o kojoj govorim. Kada sam se sa jednim od optuženika pozdravila prije ulaska u sudnicu i kada sam mu rekla da sam zabrinuta, on, a to je bio Tihomir Valentić, mi je odlučno odgovorio: "Ne budite tužni! Glavu gore! Samo hrabro! Prošli smo mi i gore stvari!" Tako su bili dostojanstveni i hrabri i svi ostali optuženici. Posebno ističem odlučnost, hrabrost i dostojanstvo ponosnog viteza, generala Branimira Glavaša, zapovjednika obrane Osijeka, kojega neprijatelji progone baš zbog obrane grada. No, on je opet onakav kakav je bio i u ta najteža vremena. Uz potporu svojih suboraca, branitelja i građana Osijeka i cijele Hrvatske, sigurno će naći načina da ponovno obrani svoje ljudsko i naše zajedničko hrvatsko narodno dostojanstvo!

Teško narodu u kojemu suci zaslužuju da im se sudi

Svi odvjetnici optuženih, u svojim završnim riječima, opširno su i u detalje pobili sve monstruozne montirane i iskonstruirane tvrdnje u optužnici, kao i krajnje nevjerodostojnih, tobože krunskih, svjedoka optužbe. Odvjetnik prvooptuženog, generala Branimira Glavaša, mr. Dražen Matijević, je na početku svoje završne riječi rekao: "Ono što se zadnjih godina događa u Republici Hrvatskoj, ono što se ovoga časa odvija pred vama i čemu svi mi ovdje nazočni sudjelujemo, u različitim ulogama, nije se u dosadašnjoj povijesti čovječanstva nikada dogodilo. Nikada niti jedna vlast, niti jedna država, nije progonila, zatvarala i sudila svoje branitelje i svoje osloboditelje zbog navodnih ratnih i sličnih zločina. Pokretanjem takvih kaznenih postupaka kao što je ovaj, Republika Hrvatska je postala tragičnim povijesnim unikatom!"

Ipak, sudsko vijeće u sastavu dvije sutkinje i predsjednika, suca Željka Horvatovića, nije uvažilo ni jednu riječ odvjetničke obrane optuženih, samih optuženika, niti objektivnih i vjerodostojnih svjedoka obrane. U svome obrazloženju, sudac Horvatović je apsolutno prihvatio sve tvrdnje apsurdne optužnice o krivnji optuženih hrvatskih branitelja za nestanak i smrt desetak Srba u Osijeku u ratnom okruženju, dok je u istom razdoblju od agresorskih granata, razaranja, paleža i snajpera, smrtno stradalo 1.200 hrvatskih civila, žena djece i staraca, a oko 5.000 osoba je ranjeno, a da za te žrtve nitko s agresorske strane nije odgovarao, kao što nije odgovarao ni za 12 ubijenih vinkovačkih policajaca, te 21 ranjenog, 1. i 2. svibnja 1991. godine u Borovu selu, niti za tolike druge najstrašnije zločine nad Hrvatima za vrijeme Domovinskog rata. Postupio je kao u totalitarnom komunističkom sustavu, kao da general Glavaš, pukovnik Ivica Krnjak i ostali optuženi nisu imali nikakvog drugoga posla u obrani od agresije, nego da, kao obični kriminalci, ubijaju beznačajne i nedužne srpske civile. Tada su u Osijeku, u kojem je funkcionirala civilna i vojna vlast, pokrenute i istrage, ali se nije došlo do rezultata. Čak je i Haaški sud 2004. godine provodio istragu, ali također bez rezultata i bez ikakvih sumnji na sada optužene i osuđene hrvatske branitelje.

Po toj logici ponižavanja pravosudnog sustava u Republici Hrvatskoj, nije ni trebalo provoditi farsu i grotesknu predstavu takozvanoga suđenja generalu Glavašu i drugima, u trajanju od skoro dvije godine, i nije trebalo potrošiti oko 100 milijuna kuna državnoga novca, kada je već prihvaćen zadatak i plan da hrvatski branitelji moraju biti osuđeni, i to drastično, slično kao što je, nakon tri oslobađajuće presude, 5. svibnja 2009. godine osuđen po brzome postupku na Vrhovnome sudu (što se nikada i nigdje nije dogodilo) i glavni branitelj Karlovca, specijalac Mihajlo Hrastov, na 8 godina. To se sve onda moglo učiniti odmah, bez suda i bez tolikih troškova.

Na kraju, što reći, nego jedino ono što sam ja u sudnici, na završetku izrečene presude, istaknula na uzdignutom transparentu (koji mi je policija brzo oduzela, a nadam se i pokazala sucu Željku Horvatoviću, koji je tada već odlazio):

"Teško narodu u kojemu suci zaslužuju da im se sudi!"

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


7. svibanj 2009.

Gradonačelnica Zagreba!?

U posljednje vrijeme u ovoj tužnoj zajednici (država još nije postala), ali društvu opasnog življenja, pojavila se na političkom nebu vrle nam metropole i «države» nova politička zvijezda, čijem sjaju nije odolio niti Hrvatski list, zvijezde u liku stanovite Tatjane Holjevac; menadžerice europskog formata, ali kćeri kordunaškog partizana Većeslava-Vece Holjevca (čuvenog gradonačelnika crvenog Zagreba, koji je zajedno s kordunaškim Srbima stvarao nekakvu «hrvatsku državu») i majke-bombašice Nade Galjer. Čak je i srbijanski filmski redatelj Žika Mitrović snimio film prema modelu Holjevca Vece, Signali nad gradom, u glavnoj ulozi je nastupio Aca Gavrić.

Partizanska elita u glavnom gradu Socijalističke Republike Hrvatske (gradu-heroju, Zagrebu) stanovala je, uglavnom, u dvije brdovite elitne ulice, od Britanskog placa uzbrdo. Jedna je vodila na lijevo gore, Pantovčak, gdje su se u građanske vile, prethodno pobivši stanare, uselili proleteri, da bi im se krajem šestdesetih (oko 1967.) na vrhu brda pojavio i crveni poglavica, Josif F. Broz, u luksuznom novosagrađenom dvorcu na Pantovčaku.

Druga ulica je od Britanca vijugavo vodila na desno gore, Nazorova, i tamo se istotako uselila crvena elita u građanske kuće. Danas mnogi «jugonostalgičari» prešućuju (njihova braća iz Srbije bi rekla: «Prave se Toše»!) kako je živjela ta crvena oligarhija i plutokracija na tim brdovitim ulicama. Budući da sam i sâm studirao sa sinom jednog od njih (jedan poznati Sinjanin, M.-A.T.) i taj sin, Branko T., nam je ispričao, nama gladnoj sirotinji, kako su «oni» živjeli. Uglavnom, imali su, osim velikih dužnosničkih plaća, pokrivene sve troškove življenja. Sve: vozača s automobilom na raspolaganju 24 sata, fizičko osiguranje milicije, osnovne životne namirnice – uključujući i zimnicu i ogrijev – dobivali su na kuću-vilu, bili su im plaćeni svi režijski troškovi kućanstva (telefon, struja, plin i ostalo). Ljetovanja u partijskim vilama na moru (ili u kasnijem razdoblju u vlastitim «vikendicama»), putovanja po «inostranstvu» za mladež crvenih oligarha te stipendije za istu mladunčad.

Eto, iz takove jedne vile iz Nazorove stiže nam i «naša» Tatjana. Inače joj je sestra, Dubravka, studirala kemiju i osobno sam ju poznavao; poslije je radila u Krašu. One su, naravno, preko ljeta išle na more, a ja sam po baranjskim poljima s knjigom u ruci čitavo ljeto, dva puta dnevno, morao čuvati svinje. Kada sam došao na studij u Zagreb (jesen 1964.), moji minimalni troškovi studiranja su bili 25.000 dinara, a otac je imao penziju 20.000 dinara! Ta, tko mi je kriv što mi je ćaća 41. išao u Hrvatsku vojsku.

Slučajno sam saznao (ako me sjećanje ne vara!) u jednoj emisiji zagrebačke komtelevizije da je drugarica Tatjana Holjevac 1991. klisnula u Beč, gdje je živjela do kraja 1999. godine, kada se odvažila vratiti se u rodni Zagreb. Nije mi jasno od koga to ona, onomad, pobježe i zbog čega.

E sada tek dolazim na temu, radi koje sam se poduzeo napisati ovaj tekst. U ovoj Hrvatskoj, masa novinara se hvasta kako se bavi «istraživačkim» novinarstvom; naravno, to je samo fatamorgana crvenih novinara za naivne građane (A.Starčević: «Za opsjenit prostotu!»). Dakle, molim novinare recimo, Hrvatskog lista, da istraže sudbine slijedećih ljudi, to jest potomaka žrtava jednog terorističkog napada iz jeseni 41. u Zagrebu. Naime, krajem rujna u Glavnoj pošti u Zagrebu, partizanski teroristi su podmetnuli eksplozivnu napravu, a jedna od glavnih organizatora bijaše Nada Galjer (kasnija Holjevac), buduća majka današnje «gospođe» Holjevac. U tomu terorističkom napadu poginulo je nekoliko poštanskih radnika-civila, čak je i jedan prolaznik poginuo u Jurišićevoj ulici, jer je silna eksplozije provalila zid Glavne pošte.

Bila bi zanimljiva tema, da istraživački novinari pokušaju pronaći djecu (i unuke) tih nevinih i civilnih žrtava partizansko-komunističkog napada (ne vjerujem da bi to bilo teško) i da se vidi kakvu su sudbinu ta djeca (i unuci) imali u Holjevčevoj Jugoslaviji, ta djeca – jasno - potpuno nevinih žrtava toga terorističkog napada. Imaju li i oni šansu da se danas kandidiraju za zagrebačke gradonačelnike? Gdje su oni živjeli iza rata, kakve su oni imali šanse u Holjevčevoj Jugoslaviji? Gdje i kako danas žive?

Povijest treba promatrati dijakronički, ili kako bi stari Latini rekli: «Audiatur et altera pars» ('neka se čuje i druga strana'). Rezultat toga terorističkog čina, osim nekoliko mrtvih civila-hrvatskih građana, jer nije stradao niti jedan okupatorski vojnik (niti ustaša), a telefonska veza s južnim Balkanom (Grčkom) uspostavljena je poslije poldrug dana.

Sve civilne žrtve u ratovima bi trebale biti jednako vrjednovane. A to nije tako. neki su jednakiji, kako kaže prasac Napoleon u Orvelovoj Životinjskoj farmi.

prof. dr. Marko Obućina, sveučilište u Konjskom Brdu


Propustili ste - pročitajte!

I PRIJE I POSLIJE

U "Fokusu" dvobroj 464-5 od 10. travnja 2009. str. 4., stupac II., drugi odsjek, navedena je izjava Ivana Fumića "antifašista": "Svatko onaj tko to radi mora imati u vidu što se događalo od 1941. do 1945".

Slažem se i dodajem 1941. nije počela 10. travnja nego prije toga nadnevka. Valja i to imati na umu. I prije 10. travnja 1941. počinjeni su četnički zločini nad Hrvatima na području Čapljinaskog i Mostarskog okružja, da je početak ustanka obilježen zločinačkim napadom na vjernike, povratnike s hodočašća sv. Ani, i da je to razbojničko djelo proslavljeno s državnim počastima istoga nadnevka 2009. Žalosno, ali istinito!

Ne postoji svijet od 1941. Svijet postoji i prije. Zato bi trebalo povijesno ispitati što se dogodilo nakon Principova razbojstva u Sarajevu, pa makar bile prozvane i onodobne velesile koje su kumovale tom razbojstvu. Neka bude jasno cijelom svijetu: ne vjerujem u borbu protiv terorizma neovisno o subjektu koji je u sebi zao, spreman potrošiti zadnji novčić za likvidaciju svojih protivnika pa čak i neuglednih ljudi.

Trebalo bi povijesno ispitati i ono što se dogodilo Hrvatima i u vrijeme Prvog svjetskog rata i nakon nastanka Karađorđevićeve satrapije.

Budući da se ovdje radi o Jasenovcu valja odgovoriti i na ova pitanja:

1. Kad je počelo i završeno prekopavanje Jasenovca?
2. Jesu li utvrđeni ne samo ustaški tragovi nego i tragovi anglo-američkog bombardiranja?
3. Je li ustanovljen približan broj jasenovačkih žrtava na temelju iskapanja?
4. Koliko je identificiranih žrtava?
5. Koliko je neidentificiranih?
6. Koliko ih je nakon identifikacije pokopano u obiteljskim grobnicama?
7. Koliko je lažnih stradalnika na New-Yorkškoj ploči?
8. Koliko je lažnih stradalnika na Jasenovačkom popisu koji "kriju kao zmija noge"?
9. Koliko ih je stradalo nakon 15 svibnja 1945. da bi pala što veća ljaga na hrvatski narod koji je plebiscitarno prihvatio NDH kao svoju državu?

I, kad bi bilo moguće ustanoviti stvaran broj žrtava na temelju iskapanja, bilo bi i tada nemoguće ustanoviti približan broj nevinih žrtava, jer je zasada nemoguće odgovoriti:

1. Zašto su zatočenici odlazili u Jasenovac?

2. Kako su završili u Jasenovcu: prirodnom smrću, smrtnom kaznom nakon provedena sudskog postupka, kao nevine žrtve?

Kad već do sada nije ustanovljen ni približan broj stradalih, a pogotovo način na koji su stradali, pa čak ni od koga su stradali, kako je moguće sve to pripisati ustašama?

Lijepo molim, da gospodin Fumić nađe vremena za odgovor u "Fokusu".
Imajmo na umu: ljubav prema istini i pravičnosti nalaže svima onima koji su zaduženi za opće dobro, posebice državnim tijelima vlasti i politike da ne dopuste iskrivljivanje povijesne istine uvećavanjem ustaških i prebacivanje tuđih zločina na ustaše, kako posjet Jasenovcu ne bi bio ponovni Bleiburg okrutno poubijanih ustaša, domobrana i ostalih civila.

Ploče-Tepčići, 15. travnja 2009.

Fra Martin Planinić


OTVORENO PISMO

Dr. Slavku Goldsteinu

Cijenjeni Gospodine!

U Glasu koncila od 27. siječnja ove godine na stranici 31. objavljen je članak: "Goldstein u Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava". Ne ću se osvrtati na cijeli članak već na rečenicu što me zbunjuje: "Osporavatelj Slavko Goldstein nije se mogao pomiriti s premalim brojevima židovskih, srpskih i pravoslavnih žrtava."

Ne znam što Vam je krivo? Ili što ustaše nisu poubijali više Židova, Srba i pravoslavaca ili što komisija nije lagala u korist hrvatskih klevetnika.

U mom selu Krehinu Gracu sedamdeset pet je hrvatskih žrtava. Evo ih:

Cvitanović: Grgo, Nikola, Stjepan Ivanov i Stjepan Matin; Čarapina: Marijan, Mate, Mile, Nikola i Šimun; Ćavar: Blago, Luka, Mate, Stjepan i Šimun; Dugandžić: Iva, Ivan, Jozo i Mirko; Dujmović: Andrija, Ilija, Ivan Filipov, Ivan Jozin, Jozo Ivanov, Jozo Markov, Jure, Pero i Tomo; Erić: Drago i Ilija; Filopović: Blaž, Jozo, Nikola, Pero, Stanko i Šimun; Karačić: Nikola; Lovrić: Rade; Marić: Ivan i Pero; Markota: Ante, Franjo, Ivan, Marko, Martin Andrijin, Martin Nikolin, Šimun Ilijin i Šimun Jozin; Martinović: Filip, Ivan, Jerko, Ljubo i Pero; Mijatović: Ivan i Jozo; Pehar: Blago, Bože, Ivan, Jozo, Mile, Mirko, Nikola i Pero; Planinić: Anđelko, Bariša, Blago, Bono, Grgo, Ivan Andrijin, Ivan Petrov, Jure Paškin, Jure Stjepanov, Mara Planinić r. Dujmović žena Stankova, Marko i Stjepan; Rasputnik: Anton, i Vasilj: Pero.

Mogao sam uvesti i svoga oca među stradale, iako je umro u bolnici, jer postoji velika sumnja da je otrovan. No, nisam ga uveo. Previše je hrvatskih žrtava. Suvišno je umnažanje. Gdje nema žrtava, a dobro bi došle, da bi pala što veća ljaga na hrvatski narod i njegovu državnu vojsku - ustaše i domobrane - tu treba umnažati žrtve, kako bi bili što zadovoljniji zastupnici tvrdnje: "Uz pojam ustaša" - bez ikakve aposteriornositi - "vezan je pojam zločinca." To pak znači: "Ustaša = zločinac!" Spadate li i Vi među te i takve ljude?

U istom tom selu, Krehinu Gracu, bile su i dvije pravoslavne kuće. I danas su! Kamo sreće da se nije dogodilo, ali se stvarno dogodilo. Stradala su dva pravoslavca iz moga sela: Bogdan Sudar i Gojko Sudar. I nitko više.

Ne znam, je li Vam krivo što su stradala samo dvojica, a moglo ih je stradati i više s gledišta stvarne mogućnosti. Budući da nitko više od Srba nije stradao, i da niste zadovoljni s brojnim stanjem komisije, ozbiljno Vas pitam: Koliko nula treba dodati toj dvici da biste bili zadovoljni s brojem ubijenih Srba? Odmah ću ih dodati pa će ih, na temelju toga dodatka, biti mnogo i mnogo više, negoli igdje piše.

Jednako sam spreman doprinijeti i još većoj brojci ubijenih Židova, ali na drugi način. Prije, tijekom, i nakon drugoga svjetskog rata nitko od Židova nije ni došao ni prošao kroz moje selo. Nije mu bilo zabranjeno, ali nije ni došao ni prošao, jer nije posla imao. Ni privatnoga ni službenoga. S tim želim reći: nijedan Židov ne potječe iz moga sela. Drugim riječima: u mom selu nije bilo Židova. Spreman sam ustvrditi, da bih barem donekle zadovoljio Vaš apetit za velikim brojkama: u mom je selu bilo više od pola židovskih domaćinstava. Svi su stradali od ustaške ruke, uz sveopće narodno klicanje. Budući da su Židovi moga sela bili iznenađeni ustaškom munjevitom brzinom, nitko nije preživio taj "pokolj". Ni dijete u kolijevci. Ne znam koliki bih broj stavio. Predložite ga Vi i ne bojte se reći. Koliki Vam broj treba? Objavit ću ga, da biste bili, bar donekle, zadovoljni s brojkom i ubijenih Židova.

Nije mi poznato da su Židovi ozbiljno zabrinuti za ubijene Židove, koji nisu stradali od ustaša i Nijemaca. Nisam ni čuo ni pročitao da se među Židovima istražuju židovske žrtve, pomorene u Srbiji i u SSSR-u? Zato sam spreman, stradale u Srbiji, Vama za ljubav, pripisati ustašama, a u SSSR-u Nijemcima, unatoč tvrdnji Karla Steinera da je prema Židovima bio gori Staljin od Hitlera.

Žalosno je što Židovi ne žele javno ni spomenuti nevino ubijene svoje i u Srbiji i u SSSR-u. Kad biste počeli to proučavati, povećali biste brojku ubijenih Židova. Bilo bi ih više od "šest" milijuna, ako žrtve iz Srbije, barem brojčano, nisu pripisane ustašama, a iz SSSR-a Nijemcima. Ne znam hoćemo li dočekati da to učini Slavko Goldstein, čovjek koji je razočarao ''Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava'', jer im nije dostavio popis Židova, stradalih u Zagrebu. Kad to on nije učinio u mjestu gdje živi i radi, zar možemo očekivati da će to on uraditi: negdje, drugdje?!

I kad se ne ćete baviti tim plemenitim poslom, neka Vam još netko dostavi što veći broj židovskih žrtava, kako biste mogli predložiti Aniju Beckeru nekog od beogradskih Srba među pravednike, ako je laž da su Srbi, pomorivši Židove u Nedićevoj Srbiji, ''rešili židovsko pitanje''. Jednom zauvek!

Pruža Vam se prilika da vidite i moju elastičnost prema Židovima. Dne, 13. rujna 1998., pred jubilarnu misu za Rujanske žrtve, Kavrana i njegovu družinu, imao sam predavanje. Iz njega sam namjerno preskočio završni njegov dio i završio ga prije ovoga ulomka:

"Budući da najviše Židovi čačkaju po našoj nedavnoj prošlosti, dat ćemo im do znanja: Davno je Isus uskrsnuo i Duh Sveti sišao. Nema razloga za apostolski preduskrsni strah. Kršćani se nikoga ne boje pa ni vas. Zato vas lijepo molimo, ako nam želite pošteno suditi, odgovorite iskreno i, koliko je moguće, istinito: Ili je više zla učinjeno kod stvaranja NDH ili kod stvaranja Izraela? Ako na to ne mogu odgovoriti Židovi iz dijaspore, neka odgovore Židovi iz Izraela. Ima među njima živih svjedoka. Kad već tražite od nas kajanje za našu nedavnu prošlost bez ikakvih ograda i odgoda, pružite nam primjer i recite: Neporočan je nastanak Izraelov, pokajte se, vi Hrvati, i požalite što nije takav bio i nastanak Nezavisne države Hrvatske. Ili: Bilo je zločina i kod nastanka naše države Izraela. Mi ćemo ih istraživati i zatražiti pomoć od Palestinaca kako bismo došli do istinitih podataka.

Čim to završite pružite nam, braćo Židovi, primjer skrušena kajanja, za sve svoje zločine i recite: Ustanovili smo ih i nabrojili smo ih. Kajemo se za njih. Zato, braćo Hrvati, ugledajte se u nas, pa se i vi pokajte za svoja zla djela poput nas. Rekoh i spasih dušu svoju."

I eto, nisam to izrekao, jer mi je savjetovano. A sada, nakon Vašega nezadovoljstva s malom brojkom Židova i Srba, stradalih u drugom svjetskom ratu, spreman sam to izreći i objaviti. Jer, iza riječi, nekoć ispuštenih, stoje Zakon i proroci, na što se pozivaju i Židovi kao nekoć izabrani narod, i kršćani kao novi Božji izabrani narod, čiji članovi, poput svetoga Pavla, mogu (p)ostati i današnji Židovi, ako to žele i hoće.

Ploče-Tepčići, 28. siječnja 2002.

Fra Martin Planinić

___________________________________

U prilogu Vam dostavljam:

1. Govor na jubilarnom skupu
2. Uvod u jubilarnu misu i Jubilarna propovijed i
3. Svoju podršku Glasu koncila

GOVOR NA JUBILARNOM SKUPU

Dame i gospodo, poštovani prijatelji, braćo i sestre!

Ne ću izlagati nego pokazati posljedice Kavranove tragedije. Evo ih:

1. Ovaj skup,

2. Dinko Šakić u istražnom zatvoru i
3. Ova knjiga "Uz Kavranov zlatni jubilej".

Uzmite je, čitajte i razmišljajte o našoj velikoj tragediji, svemu što joj je prethodilo i što je nakon nje slijedilo. Ova će knjiga reći više o tome, nakon čitanja, negoli ja nakon kratkog govora. Tko pozornije bere, taj najviše ubere.

Knjiga ima 152 stranice. Nisam namjeravao objaviti sve što je u njoj sadržano. Trebalo je nešto ostaviti za bolja vremena. Kad se, međutim, počelo govorkati o Šakićevu izručenju i kada mu je izručenjem zagorčena starost, odustao sam od čekanja na bolja vremena. I knjiga je pred nama onakva kakva je.

Tko poveže pročitano s današnjim događanjima, lako će uvidjeti kako su vinovnici Kavranove tragedije Kavrana uzvisili, a sebe ponizili. Da nije Vodstvo nasjelo Ozni i da Kavran nije bio slijepo poslušan Vodstvu, ne bi se on založio koliko se stvarno založio niti bi završio kako je završio. A da nije uhićen mučen i osuđen ne bi bio čuven. Završio bi svoj prognanički život kao i ostali emigranti. Čuvenost ima i negativni predznak. Tko ne može biti čuven u pozitivnom značenju, neka ostane nepoznat. Doista je čuven, na sramotu svome imenu i osramoćenom potomstvu, tko je, slijepo služeći Beogradu, uključen u hvatanje naših povratnika i u ostala (ne)djela što su prethodila njihovu hapšenju, mučenju, istrazi, sudu, osudi i pogubljenju.

Umjesto povijesne prosudbe, evo nam maloga ponavljanja onoga što je bilo prije pedeset godina u Dinku Šakiću, njegovu uzništvu, istrazi, vjerojatnom suđenju. I, vidjet ćemo. Podcrtavam činjenice, bez rasprave i suda.

Budući da su onodobni vinovnici naše velike tragedije Kavrana i njegove supatnike u konačnici uzvisili, a sebe ponizili, ozbiljno pitam: Hoće li današnji moćnici Šakića uzvisiti, a sebe poniziti? Neka odgovori neki današnji dječak kad naraste. On će, nadam se, govoriti bez dlake na jeziku i pisati bez kočnica. Zato upozoravam, iako je već, bojim se, prekasno: Povijest nikoga ne miluje. Prema svakom je kruta. Ne će ni današnji moćnici biti izuzetak od toga pravila kad budu sami šaka praha na dnu groba, u skladu s mudrom izrekom: "Po mrtvu lavu miševi skaču." I o njima će se tada slobodno govoriti i pisati. A što će biti rečeno i napisano? Ovisi isključivo o sadašnjim moćnicima, a ne o budućim povjesnicima. Onodobni dječak, danas u meni odrastao čovjek, već je kazao i danas ponavlja: Suđenje Rujanskim žrtvama poratni je partizanski zločin, zaodjenut u pravno ruho. Poštujem i drukčije, čak protivno mišljenje: Ako je bilo moralno navoditi na tanak led svoju otjeranu braću Hrvate, loviti ih kao divljač po šumi te ih pod istragom mučiti, pristrano suditi, nepravedno osuditi i okrutno poubijati za volju beogradske oligarhije, zašto se na temelju činjenica nisu imenovali "lovci", mučitelji i izvršitelji smrtnih kazna? Zašto su oznašima izmišljena imena i u knjigama i u filmu "U zamci", prikazanom na televiziji u svibnju 1988. godine? Hoće li itko od tih bezimenih, doći pred javni skup i reći: Ja sam ih "lovio" i pratio do uznice? A ja sam ih tukao tupim predmetima u njihovim ćelijama, polumrtve ih dovodio do Crne marice, svezane ubacivao i krampom ih (do)tukao, premda to sud nije odredio? Ja sam naredio da budu pogubljeni Jure Brozović i Vinko Dundović, iako su osuđeni na doživotnu robiju. Ja sam im podmetnuo prirodnu smrt, kad sam naredio da raspliću staru špagu i svinjske dlake posute lugom. Kad je obolio Nikola Stanić - Učo, nisam ga liječio nego ga držao među zdravima, kako bi se i oni zarazili pa "prirodno" umrli. Čim sam uvidio kako se nitko od njih ne može zaraziti, naredio sam da odvedu Uču k zatvorskom groblju pa ga ondje ubiju i zatrpaju. Bez ikakva poštovanja prema pokojniku. Hoće li reći potomak ubijenoga: Moj je otac ubijen 31. kolovoza odnosno 10. listopada 1948. godine? Da! Reći će ponosno. Hoće li potomak onodobnih oznaša ponosno reći: Moj je otac bio "lovac", mučitelj ili izvršitelj smrtnih kazna, protivno slovu sudske odluke? Ni govora! Tko se danas ponosi? Tko se danas stidi? Držim, jasno se vidi. Neka zato i današnji moćnici ispitaju svoju savjest na Šakićevu slučaju. Činjenicu izručenja ne mogu osporiti. Hoće li ih ta činjenica osramotiti, neovisno o njegovoj krivnji. Ništa ne znam osim činjenice: Šakić je starac komu je uskraćeno pravo na mirnu starost. "Rimljani ne mogu čekati smrt starca" reče Hanibal prije negoli je ispio otrov. Na čijoj je strani pošteno ljudsko srce? Na strani Rimljana? Na strani Hanibala? Isto će se pitanje postaviti jednoga dana i glede Dinka Šakića. Danas treba misliti na čijoj će strani biti srce običnoga, još nerođenoga čovjeka?

Možda će se to pravdati suđenjem Nezavisnoj državi Hrvatskoj i njezinoj vojsci. To ćemo prihvatiti kad drukčije ne može biti, ali i upitati: Zašto se nije sudilo ni Njemačkoj ni Japanu ni Italiji ni njihovim oružanim snagama ni generalštabima? Zašto se sudilo samo pojedincima? Zašto se nije sudilo barem nekim Staljinovim pojedincima zbog saveza s Njemačkom? Zašto nitko od Sovjeta nije odgovarao za zločin u Katinskoj šumi? Budući da nismo našli na putu svoju Nezavisnu državu Hrvatsku, nego je dobili kao dar krvi svojih očeva, u inozemstvo otjeranih i ovdje obespravljenih, dužni smo upitati: Zašto je Nezavisna država Hrvatska predmet pravosuđa i danas pedeset tri godine nakon rata? Što bi se reklo kad bi odrasli ljudi prebacili krivnju za svoju tučnjavu na nejako dijete koje je pred kraj te tučnjave smrtno stradalo u svojoj petoj godini? Ne treba odgovarati, nego samo kazati: Suđenje Nezavisnoj državi Hrvatskoj i njezinoj vojsci i bacanje svega zla isključivo i samo na nju sliči toj besmislici. Može mi netko odmahnuti rukom i čuditi se kako govorim pristrano. Poštujem, ali ne odustajem, nego još pitam: Hoće li ti isti odmahnuti rukom kada vidi u uskrsnom i duhovskom broju Glasa koncila (od 15. travnja i 3. lipnja 1990.) kako sam, u dva navrata, pod naslovom "Sveci u paklu Bleuburga", pokušao tražiti svijetle iznimke u partizanskim postrojbama za vrijeme bleiburškoga pokolja. Zato neka se zna: Sve gore rečeno nije rekao samo branitelj NDH i njezine vojske nego i nesuđeni branitelj partizana koji se bojao da ne budu Hrvati lagali na njih, zlorabeći svoju tek stečenu slobodu. Bogu hvala, pa moj narod nikoga ne kleveće nego je žrtva bezdušne klevete zlih ubojica njegove vojske i građana, pa može, ponosno, slušati Isusa i njegova apostola svetoga Petra: "Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima. Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!" (Mt 5,11-12), reče Isus.

"Vladajte se lijepo … da bi u onome u čemu vas sada kleveću kao zločince, zbog vaših dobrih djela, kad ih promatraju, pomno hvalili Boga 'na dan pohođenja'"(1 Pet 2,11-12). "Ovo je, naime, volja Božja: da čineći dobro ušutkate neosnovana govorkanja bezumnih ljudi (1 Pet 2,15). Nitko od vas neka ne trpi kao ubojica ili kao lopov, kao zločinac ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove! Ali, ako trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, već neka hvali Boga tim imenom, jer je vrijeme da počne sud s kućom Božjom!" (1 Pet 4,15-17), kaže sveti Petar.

Budući da treba početi "sud s kućom Božjom" i da smo i mi članovi te kuće, pogledat ćemo pravo u oči svakomu, mi koji danas obilježavamo nasilnu smrt svojih Rujanskih žrtava. A hoće li nam svatko pogledati pravo uoči? Da! Hoće, kad ih opere pokajničkim suzama. Mnogi će drukčije misliti, govoriti i pisati o NDH, njezinu nastanku, trajanju, nestanku i tragičnom pokušaju da se ona obnovi, kad operu svoje oči pokajničkim suzama i oni i zločinci, zaogrnuti antifašizmom kao dresom. Mi ćemo se, bez međunarodnih šaptača, povijesno ispitati i u svojoj narodnoj savjesti donijeti sud o sebi u vremenu postojanja naše Nezavisne države Hrvatske, čim sazru prilike. A prije toga? Opet ćemo nešto upitati svakoga zlonamjerna kritizera i dobronamjerna kritičara: Ili su veći zločini vezani za tvoju državu od njezina proglašenja do danas, ili uz našu od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.? Tko rekne da je to teško ustanoviti zbog velike vremenske udaljenosti, neka nam odgovori: Ili su ustaše učinili više zla za četiri godine, jedan mjesec i pet dana ili anifašisti od 1939. do danas? Dužan je na to odgovoriti, tko nam želi pošteno suditi. Tko izbjegava odgovor, gubi pravo na svoj sud.

Budući da najviše Židovi čačkaju po našoj nedavnoj prošlosti, dat ćemo im do znanja: Davno je Isus uskrsnuo i Duh Sveti sišao. Nema razloga za apostolski preduskrsni strah. Kršćani se nikoga ne boje pa ni vas. Zato vas lijepo molimo, ako nam želite pošteno suditi, odgovorite iskreno i, koliko je moguće, istinito: Ili je više zla učinjeno kod stvaranja NDH ili kod stvaranja Izraela? Ako na to ne mogu odgovoriti Židovi iz dijaspore, neka odgovore Židovi iz Izraela. Ima među njima živih svjedoka. Kad već tražite od nas kajanje za našu nedavnu prošlost bez ikakvih ograda i odgoda, pružite nam primjer i recite: Neporočan je nastanak Izraelov, pokajte se, vi Hrvati, i požalite što nije takav bio i nastanak Nezavisne države Hrvatske. Ili: Bilo je zločina i kod nastanka naše države Izraela. Mi ćemo ih istraživati i zatražiti pomoć od Palestinaca kako bismo došli do istinitih podataka.

Čim to završite pružite nam, braćo Židovi, primjer skrušena kajanja, za sve svoje zločine i recite: Ustanovili smo ih i nabrojili smo ih. Kajemo se za njih. Zato, braćo Hrvati, ugledajte se u nas, pa se i vi pokajte za svoja zla djela poput nas. Rekoh i spasih dušu svoju.

U Zagrebu, 13. rujna 1998.

Fra Martin Planinić

_______________________________________

I. UVOD U JUBILARNU MISU

Braćo i sestre!

Izraelski je narod svojedobno upao u idolopoklonstvo. Klanjao se stvorenju umjesto stvoritelju. Kod primitivnih ljudi primitivni su idoli, a kod civiliziranih ljudi sve je drukčije. I idoli. Budući da i današnji čovjek može biti idolopoklonik, na mjestu su ova pitanja: Jesam li idolopoklonik? Častim li pravoga Boga? Zatrovani, nema dvojbe, velikom psovkom Boga i svetinja, ozbiljno se upitajmo: Što je veće zlo: klanjati se idolu - krivom bogu - ili psovati pravoga Boga? Neka to prosudi Bog, a mi neopozivo ustvrdimo: Zlo je i jedno i drugo. Treba ga izbjegavati. Bog kažnjava oba. Jer, htio je istrijebiti cijeli izraelski narod zbog idolopoklonstva. Pogledajmo istini u oči. Vidimo kako kopnimo i nestajemo, kao dim na vjetru. Moramo se ozbiljno upitati: Je li Bog odlučio izbrisati s lica zemlje nas Hrvate, psovački narod, neodgovornim životom naše mladeži i kojekakvim porocima što nam dušu ispijaju? Ne znamo jer: "Tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu, i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama" (Mudr 9,13-16), čuli smo prošle nedjelje. "Tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha" (1 Kor 2,11), kaže sveti Pavao. Premda ni mi ne znamo, je li nas Bog odlučio pomesti s lica zemlje, ne smijemo isključiti mogućnost da jest. U toj možebitnoj pretpostavci ne ćemo pogriješiti, ako odlučimo sa psovkom obračunati i više ne psovati. Uspijemo li to ostvariti, mladež će nam, nadamo se, početi odgovorno živjeti i nadu nam ulijevati. Bez obračuna sa psovkom nema napretka. Izraelci su ostali i, unatoč ozbiljnoj Božjoj prijetnji, nisu nestali. Mojsije se za njih zauzeo, i Bog je odustao "da na svoj narod svali nesreću kojom se bijaše zaprijetio" (Izl 7,14). Možemo se i mi danas upitati: Ima li se itko zauzeti za nas? Ima! Budući blaženik, zagrebački nadbiskup i kardinal svete rimske Crkve uzoriti gospodin dr. Alojzije Stepinac, naši sveci i blaženici i naše Rujanske žrtve, neproglašeni naši sveci i budući spašenici. Imamo, dakle i svoje molitelje i svoje zagovornike. Da! To je istina! Ali ne zaboravimo da nam tanča molitveni zid, zbog naše zloće. Nastavimo li zlo činiti, obrambeni će nam zid otančati i nestati ćemo u svojoj zloći, poput Huna i Avara. "Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu Bogu svome!", slušali smo, nekoć, poticajni zaziv svetoga trodnevlja. Prevedimo ga i recimo: Hrvatski narode, obrati se Gospodinu Bogu svome. Po tom budi vidljiv, uočljiv, prepoznatljiv, uzoran i cijenjen. Tada ćeš biti sretan i sve ćeš svoje tragedije okruniti konačnom pobjedom. Kad bih upitao ovdje nazočne: Hoćemo li se Bogu vratiti? Hoćemo li mu dopustiti da nas nađe i zagrli rukama svoga Sina Isusa Krista? Svi bismo uglas odgovorili: Hoćemo! Zato učinimo da nam naš hoćemo ne bude prazna riječ, u skladu s mudrom izrekom: "Ako hoću lako ću, ako ne ću, kako ću!". Ako je pak naš hoću do sada izgovaran površno, bezvoljno i neuvjerljivo, učinimo danas i ovdje novi duhovni zaokret. Izgovorimo svoj osobni i svjedočki: "Da" Gospodinu Bogu i njegovoj spasonosnoj ponudi. A za dosadašnje grješnosti i neozbiljnosti iskreno se pokajmo i zajednički molimo: Ispovijedam se…

II. JUBILARNA PROPOVIJED

"Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grješnike. Od njih sam prvi ja" (1 Tim 1,15), kaže sveti Pavao. Zahvaljujući Isusu Kristu koji je došao "tražiti i spasiti što je izgubljeno" (Lk 19,10), imamo Pavla koji je, ugrabljen farizejima, postao kršćaninom, širiteljem svega što je kanio sasjeći u korijenu. Nije samo on dar uskrsnuloga Gospodina, jer mnogi i mnoge pođoše za njim svjedočiti nadnaravne i nadosjetne stvarnosti. Danas se sjećamo jednoga takvog dara, svetoga Ivana Zlatoustog. Bio je izvrstan učenik glasovitog antiohijskog učitelja Libanija koji pohvali njegov prvi govor caru: "Sretan je govornik koji hvali takve careve, ali sretni su i carevi u čijem vijeku svijet ima ovakvih govornika." Kad su istoga toga Libanija na samrti upitali koga bi želio da mu bude nasljednikom, odgovorio je: "Ja bih želio Ivana, kad mi ga kršćani ne bi bili preoteli." Nisu ga kršćani oteli. Našao ga je Isus Krist, dobri pastir. I osposobio ga za pastira svoga puka. Jer, Ivan je postao svećenik antiohijskoga biskupa Flavijana i carigradski patrijarh nakon smrti patrijarha Nektarija.

U skladu s knjigom Otkrivenja: "Evo sve činim novo" (Otk 21,5), on je sam bio novost. Ne samo svojim propovijedanjem nego i svojim djelovanjem. Donio je mnoge novosti, prihvatljive vjernicima koje je kao pravi pastir brižno čuvao, u skladu s Pavlovim riječima: "S moje strane, vrlo ću rado potrošiti (sve) - utrošiti i sam sebe - za vaše duše" (2 Kor 12,15).

Narod mu je na ljubav uzvraćao ljubavlju u skladu sa zahtjevom istoga apostola: "Ako, dakle, ja vas više ljubim, treba li da vi mene manje ljubite?"(Ibid). I bio je ponosan na nj. Ali ne i oni, koji se ne htjedoše popraviti kada prepoznaše sebe, ožigosane njegovim propovijedima. Počeli su mu raditi o glavi i konačno ga, nalogom cara Arkadija, pod pritiskom carice Eudoksije, otjerali u progonstvo daleko od njegova Carigrada i crkve svetih apostola. U progonstvo je otišao, gdje je i umro sa zadnjim riječima na svojim zlatnim ustima: "Hvala Bogu na svemu!" Iste te riječi mnogo su puta izgovarane i ponavljane. Ponavljali su ih Hrvati, otjerani u progonstvo i rastuženi za svojim ubijenima, nestalima i Rujanskim žrtvama, nakon uhićenja i pogubljenja. Te riječi ne bijahu fraza ožalošćenih nego oružje na njihovim usnama. Tim oružjem - svojom "živom i djelotvornom riječi, oštrijom od svakoga dvosjeklog mača" (Heb 4,12) - naoružao je Bog naše ožalošćene. Zato su bili sposobni stare rane liječiti i iscjeljenju se nadati, uvjereni kako im nitko ne može oteti ono što im Bog daje. Ni sveti Ivan Zlatousti nije izgubio. Ni progonstvom, ni smrću, što pokazuje njegova propovijed prije progonstva. Čujmo njen mali dio: "Navaljuju mnogi vukovi i ozbiljne oluje, ali se mi ne bojimo da ćemo se utopiti, jer počivamo na hridini. More bjesni, no ne može razoriti kamen. Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potopiti. Čega da se bojimo? Pitam. Reci mi, zar smrti? Meni je život Krist a smrt dobitak. Ili zar progona? Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Zar zapljene dobara? U svijet ništa ne donijesmo, i zacijelo ništa iz njega ne možemo ni ponijeti. Što je u ovom svijetu strašno, držim dostojnim prezira, a njegova dobra vrijednima podsmijeha. Siromaštva se ne plašim, za bogatstvom ne čeznem. Smrti se ne strašim, niti žudim za životom, osim radi vašeg napretka. Zato mislim na ono što je sadašnje i molim vašu ljubav da ima povjerenja." Progonstvom i smrću dobio je naklonost vjerničkoga puka koji je tek tada osjetio kakva bijaše njegova skrb i ljubav. Dok nije umro nadali su se njegovu povratku, kad pomru (usp. Mt 2,20) oni koji su ga otjerali. To se, međutim, nije dogodilo, u skladu s izrekom: "Što mutna odnese bistra ne vrati." Umro je i ne može se vratiti. To je tako za sjetilne, ali ne i za bogoduhe ljude. Jer, postoji i "život budućega vijeka", izvan zemlje nazočan, na zemlji djelatan. Tko vjeruje, taj živi s Isusom Kristom, unatoč svojoj smrti. Budući da je Ivan, unatoč smrti, ostao duhovno živ, uspjelo mu se vratiti slavodobitno u svoj Carigrad i u crkvu svetih apostola. Pred Ivanom nekoć u zemlju položenom pada na koljena Caričin sin govoreći: "Oprosti mi sveče za sve nepravde koje su Ti nanijeli moji roditelji."

Kao da čujem upit: Gdje su naši mučenici? Gdje je njihova Ovčara? Gdje im počivaju zemni ostaci? Što nismo za to doznali kako bismo ih u kovčezima ovdje donijeli i ovdje ih nazočne počastili? Imao bi ih tko dočekati. Nije nas malo. Imao bi tko od njih oprost tražiti, ili zbog svojih djela, ili zbog djela svojih roditelja? Kako bi to bilo divno da su ovdje njihovi kovčezi da ih blaženo promatramo, sretni što su s nama nakon pedeset godina? Zar bi bilo ljepše glazbe od tihog jecanja onih, koji ih unesrećiše i od potomstva koje, opterećeno djelima svojih roditelja, glasno ili poluglasno moli oprost od njih kao caričin sin od svetoga Ivana Zlatoustog. Da! Bilo bi to lijepo, ali nam je to uskraćeno. Ne znamo zašto i nije važno zašto. Treba proći mnogo vremena dok nam narod sazre za to. A dotle? Strpljivo čekajmo s uvjerenjem da će se i to dogoditi kad se zazeleni trava na našim grobovima. A dotle? Upirimo prstom u tu budućnost. Hrabro i neopozivo! Jer, sudbina je proroka upirati u budućnost koju sigurno ne će dočekati, ali oni, unatoč tomu, ne odustaju, vođeni sigurnošću nepoklebljive vjere da to ne će propasti nego će se ostvariti. Netko će to ipak dočekati i sretan biti, dok to bude promatrao.

Ostavimo to budućnosti, a mi se vratimo sadašnjosti i upitajmo se: Gdje mogu naši mučenici ovdje živjeti? Mogu u našem srcu ako im ga ponudimo. Ponudimo im ga i prije nego to učinimo upitajmo se: Kakav je to stan? Je li dostojan za one koji su nam poklonili svoje živote? Da, ako bude čist i uredan. Budući da mi ne možemo svoje srce očistiti, zato treba doći Bogu i reći mu: "Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni" (Ps 51,12). Tko se Bogu želi tako moliti mora mu biti blizu. A jesmo li mu blizu kao djeca ocu, kao ukućani svome domaćinu, ili smo daleko od njega kao rasipni sin od oca? Grijeh udaljava od Boga. Treba se obraćati i Bogu vraćati. Bog je pak grješniku, ne samo daleko, nego i visoko. Grješnik je nemoćan. Ne može se vratiti k Bogu oslonjen na svoje sile. Mi možemo svoje srce onečistiti, ali ne i očistiti. Jedini nam ga Bog može očistiti. Ako je Bog daleko od nas, zbog naših grijeha, ipak se ne bojmo. Blizu nam je njegov Sin, Isus Krist. Možda se stidimo stati pred Isusa? Možda je i on visoko i daleko od nas? Kako ćemo onda doći k Bogu da nam očisti srce? Ne znamo kako, ali je sigurno da mu se ne može doći babilonskom kulom (Post 11,1-9) nego stubama patrijarha Jakova što "stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru" (Post 28,12). Zato zamolimo Boga: Bože ne ćemo se peti svojim umijećem nego tvojim stubama. Spusti ih s neba da ti po njima dođemo bez straha. Premda si svemoćan pa ih možeš stvoriti iz ništa, ipak ćemo ti tvar predložiti i zaželjeti da nam spasonosne stube od nje načiniš. Predlažemo Ti svoje žrtve koje Ti sretno stignuše, nakon svoje mučeničke smrti. Načini nam stube od bleiburških, Rujanskih i najnovijih žrtava, da one, oslonjene na hrvatsko tlo, budu naslonjene i na Nebo gdje živiš i kraljuješ sa svojim Sinom Isusom Kristom. Kad Ti stignemo, držani i čuvani od svoje braće i svojih sestara, zagrli nas, svoju rasipnu djecu. Ne ćemo se prestrašiti kad u Tvom krilu nađemo Tvoga Sina. Jer, on ne će biti prema nama kao stariji sin prema rasipnom bratu, nego će se veseliti što Ti je u nama darovao djecu i stekao braću i sestre. Očisti nam srca! Učini ih dostojnim obitavalištima našim Rujanskim žrtvama za koje danas iskreno molimo.

Pomozi nam, dobri Oče, da ne budemo prema svojim ucviliteljima i njihovim potomcima kao stariji sin prema svome rasipnom bratu, nego da budemo prema njima onakvi kakav bijaše prema nama Tvoj Sin, naš stariji brat, Isus Krist koji se s Tobom veselio dok si nam srca čistio.

Zato te s Tvojim Sinom Isusom Kristom i prvim mučenikom svetim Stjepanom za njih molimo: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" (Lk 23,34), reče propeti Isus. "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!"(Dj 7,60), reče kamenovani Stjepan. Podučeni tim primjerima i mi ćemo te zamoliti. Neka skupa s našim mučenicima nađu svoj pokoj i naši ucvilitelji kako bi bili kod Tebe zajedno s mučenicima koje su pod zemlju otpremili, kao kamenovani sveti Stjepan sa svetim Pavlom (Dj 7,58-8,1). Budući da je Tvoj Sin prolio svoju krv za sve ljude bez razlike, iskreno i od srca želimo da i našim ucviliteljima Isusova krvna žrtva na križu i euharistijska žrtva na oltaru bude na spas. Ne ćemo zaboraviti ni svoje živuće ucvilitelje. Rasvijetli im pamet kako bi mogli ispravno vidjeti što su učinili. Daj im milost da se danas ponizno pokaju te postanu dostojni tvoga i našega oproštenja. Želimo da i oni pred svoju smrt čuju spasonosni glas Propetoga: "Danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Lk 23,43). Neka i živi ucvilitelji znaju da u nama dobru braću imaju. Ne ćemo biti prema njima zli i osorni kao stariji sin iz današnjega Evanđelja, nego ćemo se sa svojim starijim bratom Isusom Kristom veseliti što nismo odbacili ljude za koje je on umro. Neka se kao preduvjet te buduće sreće nastani u njima isti mir koji anđeli najaviše (Lk 2,14) i koji nam Isus, pred svoju muku i smrt, ostavi (Iv 14,27.) u zalog. Želimo stoga da i mi, izmireni s Bogom, budemo u miru i s njima pod Križem, Drvom mira, na kojem Sin Božji sve ljude s Bogom i međusobno izmiri te jedan Božji narod od svih njih načini (Ef 2,11-22). Budući da ih ne ćemo uznemaravati nego im mir darivati, obećavamo bez opoziva: Kao što je dobri Otac, nas primio, srca nam očistio, te od njih načinio doličan stan našim mučenicima, tako ćemo i mi, njegova dobra djeca, primati svoje ucvilitelje da po tom našem djelovanju dobri Otac imadne što više djece. Zato ćemo, vjerni svom zadanom obećanju, ohrabriti svoje ucvilitelje: Ne bojte se, braćo i sestre, susresti bilo s kime od nas! Jer, što smo besplatno dobili, besplatno ćemo i dijeliti (Mt 10,8). Dobili smo mir od Boga. I postali njegova posuda. Dođite! I napojite se mirom iz srdaca Bogu darovanih. Neka se i na vama ispune riječi Izaije proroka: "I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja" (Iz 12,3). Svakoga ćemo srdačno primiti, uljudno s njime razgovarati i rane mu liječiti.

Sve što vrijedi, braćo i sestre, za vas onodobne "zagrebačke glumce", vrijedi i za "beogradske režisere". Dragovoljno činimo što zli ljudi nameću Hrvatskoj kako bi je što više izranili i ponizili. Bole nas njezine rane. Čudimo se međunarodnoj bezdušnosti što od nas traži bezuvjetni oprost, dok istodobno zanemaruje kajanje, bezuvjetni uvjet svakoga oprosta. Bilo bi komično, da nije žalosno i tragično. Neka međunarodni zli čimbenici znaju da nemaju u meni podršku za oprost koji nam nameću, pod krinkom svoje humanosti. Njihov zahtjev nama nije oprost koji smo dužni dati svakome, nego međunarodni zločin, gaženja slabih i nemoćnih. Boje li se naši gazitelji Isusova ukora: Zašto me progonite u Hrvatima, svojoj braći po kršćanstvu i europskoj pripadnosti? Njihov problem. Moraju se što prije s njime suočiti ili nametnuti neoprostivu sramotu svome potomstvu.

Kad smo već dužni očitovati dobrotu prema svojim ucviliteljima i pokojnima i živima, dužni smo očitovati je još više prema njihovim potomcima. Koliko su njihovi roditelji krivi za našu tragediju? Ne znamo, ali je sigurno da su oni - potomci naših ucvilitelja - nevini, ni krivi ni dužni, i pred nama i pred našim Rujanskim žrtvama. Ne smijemo nevine ljude kažnjavati ni svojim držanjem život im ogorčavati. Neka im se zato, na spomendan svetoga Ivana Zlatoustoga, uputi naša zlatna poruka Bogu na slavu, Rujanskim žrtvama na ponos pred Bogom i današnjim svecem: Braćo i sestre, djeca smo iste Majke Hrvatske. Želimo zato i s vama živjeti u miru, ljubavi i slozi, kako bismo mogli svi skupa izgrađivati jedinu nam domovinu Hrvatsku na dobro svim Hrvatima, neovisno o njihovu podrijetlu i mjestu boravka. Neka nam sve to udijeli naš dobri Bog po zagovoru svoga svetog Ivana Zlatoustog. Amen! U Veljacima, 6. rujna 1998., a održana u Zagrebu 13. rujna 1998,

Fra Martin Planinić

__________________________________________

Glasu koncila

IMATE PODRŠKU

Pod naslovom "Hoćemo li se trovati" izašao je u Glasu koncila od 27. siječnja izvrstan komentar. Slažem se sa svakim slovom. Suvišan je navod. I ja u skladu s tim komentarom dodajem: Peta Božja zapovijed: "Ne ubij!" obvezuje svakoga čovjeka u savjesti, neovisno o njegovoj vjeri i narodnosti. Ta zapovijed obvezuje i Amerikance i SAD. Ne smiju Amerikanci ni kao narod ni kao SAD biti ubojice slabijih. Obvezuje i nas, jer ne smijemo činiti samoubojstvo. Zato Amerikanci, koji na usta svoga Predsjednika govore da se bore protiv terorizma, ne bi smjeli biti teroristi. Prisila bilo Hrvatske bilo koje druge države na uvoz genetski modificirane hrane zove se i jest američki državni terorizam.

Budući da je i Hrvatska, nakon 11. rujna 2001. pristala na borbu protiv svih oblika terorizma, morala bi se, vjerna toj svojoj međunarodnoj obvezi, hrabro boriti protiv ovakvoga terorizma, pa makar žrtvovala mnogo političkih poena. Hrvatski čelnici nisu izabrani da ugode Amerikancima nego Hrvatima i ostalim hrvatskim građanima. Nužna je parafraza Pavlovih riječi: "Kad bih još nastojao svidjeti se ljudima, ne bih bio sluga Kristov" (Gal 1,10).

Zato, u skladu s tim riječima, želim "Glasu koncila" da i sada, kao i osamdesetih godina, bude hrabar i beskompromisan borac, a državnim čelnicima da otklone sve što Hrvatskoj škodi, kako bi se svidjeli svojim biračima.

Ploče-Tepčići, 28. siječnja 2002.

Fra Martin Planinić


JE LI POVEĆAVAN BROJ HUMAKA?!

Davno sam čuo da je na Jasenovačko spomen-područje dovezeno mnogo kamiona mrtvačkih kostiju pomorenih Hrvata nakon rata. No, unatoč tomu, što tom glasu nisam davao nekakve važnosti, izgleda mi da je to bila istina.

U prilog tomu navodim što sam nedavno doznao. Svake poratne godine išla je Limena glazba iz Sinja u Jasenovac. Kao svirač je svake godine išao i pokojni Tomislav Župić, brat dalmatinskog fratra fra Jure Župića. On se nije mogao ni načuditi, a ni svoje čuđenje na određenim mjestima ne skrivati: "Promatrajući grobne humke u Jasenovcu, ustanovio sam da ih je svake godine više i više." A je li ih bilo više? Jesu li nicali i rasli kao gljive nakon kiše? Neka odgovore "hodočasnici" toga spomen-područja. Vrijeme je. Karte na stol, lijepo molim.

Ploče-Tepčići, 13. siječnja 2007.

Fra Martin Planinić


PRAVO NA POKOP

U posljednjoj emisiji "Otvoreno" od 27. listopada 2005. postavilo se pitanje i o ukopu na smrt osuđenih i potom pogubljenih.

Ne ću iznositi što nisam mogao točno zapamtiti kako ne bih bio ukoren zbog netočna navoda, ali ću izjaviti: Nijemci su strijeljanima omogućili pokop, jer su prema filmu "Valter brani Sarajevo" tražili da ožalošćeni građani svoje članove prepoznaju i dolično pokopaju.

To što su (u)radili nacisti, propustili su "jugoslovenski" antifašisti. Ne pitam čija je ideologija humana? To prepuštam profesorima i studentima. Pitam i tražim odgovor: Ili su humani nacisti koji su omogućili pokop poubijanih ili partizani koji to nisu učinili ni dr. Andriji Artukoviću koji je umro prirodnom smrću, premda je osuđen na smrt? Artuković nije davno umro. Gdje je, kad se sigurno zna da on u obiteljskoj grobnici nije? Neka odgovore "humani novinari" što gledaju dlaku u jajetu vojnicima koji su se smrti izložili, spremni za nas umrijeti. Ne bismo smjeli dočekati Spomen-dan mrtvih - 1. i 2. studenoga 2006. - bez Artukovićevih kostiju u grobnici njegove obitelji.

Isto to vrijedi za Božidara Kavrana s njegovim poubijanim supatnicima. Treba što prije pokazati mjesto njihove pogibije i prirediti im dostojanstveni pokop.

Hoćemo li 1. i 2. studenoga 2006. doživjeti kao desetu sramotu glede Artukovića i pedeset osmu glede Rujanskih žrtava? Ovogodišnja sramota morala bi biti zadnja jer ne bismo smjeli dopustiti da još jednom bude osramoćena Republika Hrvatska koja za se tvrdi da je stvorena na temeljima antifašizma. Što onda izabrati? Kosti predloženih pokopati ili izjaviti: Antifašizam je gori i nehumaniji i od nacizma i od fašizma!? Ne pokopaju li se svi predloženi i još mnogi javnosti nepoznati, a nakon smrtne osude pogubljeni, ta parola ne će biti istinita. I vječno takvom ostati na sramotu svih onih koji se kite antifašističkim imenom. Ukoliko ta istina bude bolna, neka se svjetski antifašistički pokret ogradi od partizanske varijante antifašizma, te današnju Hrvatsku odvoji od njegova korijena i zabrani joj slaviti 22. juna kao početak antifašističke borbe. Ploče-Tepčići, 29. listopada 2005.

Fra Martin Planinić


U JEDRA LATINICI

Pred završetak svoga priloga ""U jedra Latinici (3) ponudio sam parodiju na stihove, pripisane Marku Perkoviću-Thompsonu. Evo ih:

U Čapljini klaonica bila.
Nije Srbe Neretva nosila.
Neretva je nosila Hrvate.
Provjeriti možeš dragi brate.

Nakon opetovanih stihova, nudim i provjeru, omogućujući svakom dobronamjernom čovjeku da sve to provjeri i još ponešto otkrije, kako bi se moglo vidjeti kako četnici jauču dok Hrvate kolju i kako hrvatska javnost nije prvi put nasjela na četničku promidžbu preko Latinice. Nasjela je davno, a Latinica je samo repriza nekoć davno započete protuhrvatske promidžbe. Mlinaru, ni prstom dodirnutu, Latinica vjeruje i svoje gledatelje uvjerava da je on silovan, ali ne od čovjeka nego od psa kojega su zločinci razdražili i na nj pustili.

Latinica s temom o Thompsonu, o Tuđmanu i o "silovanom" Mlinaru repriza je četničkoga djelovanja od početka rata prije dolaska ustaša na tlo buduće hrvatske države. Čitatelju, dobronamjerno čitaj, pročitaj i na posao se daj. Čestitat ću Ti ako išta od ponuđenoga pobiješ, ali ne četničko-partizanskom promidžbom već činjenicama i samo činjenicama.

PRIJE DOLASKA USTAŠA

Rat je na našem području počeo na Cvjetnicu 6. travnja 1941. Pravoslavci su napali Mostar. Tko je bio sposoban za borbu bilo iz Čapljine, bilo iz okolice otišao je braniti Mostar. U Mostaru i okolici ubijani su ljudi i paljene kuće. To sam još u svom djetinjstvu čuo. Nikakvo čudo. Jer, Hrvati su morali šutjeti poput svojih poklanih i poubijanih.

Zanimajući se u Čapljini za pokojnoga Peru Dujmovića, jednoga iz Kavranove družine, došao sam u Čapljinu na Staru godinu 31. prosinca 1991. Tada sam čuo nešto usput i o strahotama u Čapljini na samom početku rata. Budući da mi je i to bilo zanimljivo, došao sam opet u Čapljinu 10. siječnja 1992. kako bih mogao još nešto podrobnije čuti i to zabilježiti. Moji sugovornici, osim dviju žena, čija imena nisam upamtio, bili su: Jozo Putica, Zvonko Vego i Mate Dragićević. Dok sam ja bilježio, oni su razgovarali i dopunjavali se razgovarajući.

ŠTO SAM ČUO OD NJIH

Na početku rata u čapljinskom je dijelu u sastavu jugoslavenskih oružanih snaga djelovala Hrvatska Mačekova zaštita. Ta jedinica u vojno-državnom značenju nije bila hrvatska već jugoslavenska. Što je ta jedinica učinila, neovisno o bilo kakvoj kvalifikaciji, ne smijem pripisivati ni hrvatskom narodu ni hrvatskoj državi. Štogod je, dakle, ta jedinica učinila pada na leđa stare Jugoslavije. Da su, kojom srećom, druge jedinice bile nalik na nju, imala bi se stara Jugoslavija čime ponositi. No, na žalost. …

Osim Mačekove zaštite djelovao je i Osamdeseti pješadijski puk koji je došao nenadno u Čapljinu. Ne zna se: ili se on povukao dragovoljno ili se povukao pred silom jačega.

Između Cvjetnice i Uskrsa, tj. između 6. i 13. travnja 1941. komandant spomenutog puka odveo je sve vojnike toga puka na Modrič i naredio da svi vojnici bez izuzetka polože oružje i odu kući, jer Jugoslavija sigurno pada. Nakon raspada toga puka počeli su se naoružavati njegovim oružjem: Srbi iz Tasovčića i Pribilovaca i Hrvati iz Čapljine, Zvirovića i Međugorja. Blizu Čapljine, nakon ovoga sramotnog gesta, ostaje Mačekova zaštita na braniku onodobne države.

Budući da je Mačekova zaštita štitila Hrvate, nije mirisala Srbima. Trebalo je dići protiv nje oružje, iako ona stoji na braniku zajedničke države. To je učinjeno kad su tri Srbina, dva brata Andrića Novica i Maksim i Mile Vitković pozvali pitomce iz Bileća. Tom prigodom učinjeni su zločini nad hrvatskim (katoličkim i muslimanskim) življem. Precizne podatke treba naći s obzirom na točan nadnevak, a neka sada bude dostatno objaviti imena i prezimena poubijanih:

1. Frana Vego, žena Markova, ubijena u Strugama. Nakon njezine smrti našli su njezinu nejaku kćer malu Jelu kako doji svoju mrtvu majku. Jela je udana i živi u Sarajevu.
2. Ivan Pavlović ubijen na Stjenama, jednom dijelu Grabovina. Čim su ga ubili, privezali su psa uza nj. Pas mu je lizao krv i kad je ogladnio počeo je jesti njegovo meso. Pojeo mu je više od pola lubanje.
3. Ivan Brajković također na Stjenama. Njega su svezali pa ga živa sjekli i derali.
4. Stjepan Dragićević ranjen iz zrakoplova te odvezen u Split gdje je umro u bolnici i poslije pokopan u Splitu bez nazočnosti svoje rodbine. Njegova smrt nije djelo ratnog slučaja ni usputna žrtva već zločin nad civilom. Jer, zrakoplov je, premda ne bijaše u Čapljini ni Nijemaca ni Talijana, iznad Čapljine letio i mitraljirao. Od mitraljeskog naboja Stjepan je ranjen i umro.
5. Jozu Puticu-Jozaru, koji nije bio vojnik niti je vojno djelovao, pogodio je puščani naboj blizu kućnih vrata.
6. Marko Čolić poginuo je u Čapljini blizu pravoslavnoga groblja. Vojnici su na nj pucali, iako blizu njega nije bilo ničije vojske.
7. Pero Dragojević (spomenuto je njegovo ime i prezime), poginuo u Strugama. Nisu zabilježene okolnosti njegove smrti.
8. Hasan Kavara - nisam zabilježio ni bliže mjesto ni okolnosti njegove smrti.
9. Hasan Jakić poginu u Strugama.
10. Jure Čuljak poginuo u Grabovinama kao pripadnik jugoslavenske vojske i član Mačekove zaštite. Nisu ga ubili onodobni državni neprijatelji ni Nijemci ni Talijani već pripadnici njegove-jugoslavenske vojske.

Na Uskrs 13. travnja 1941. došli su pitomci i napali Čapljinu. To su učinili, a Mačekova je zaštita, braneći Čapljinu, zarobila pitomce i sprovela ih u Ljubuški. Sugovornici ne znaju što je bilo poslije s pitomcima. Ipak dodajem: Ako je bio prema njima ljudski postupak ne smijemo ga pripisati ni hrvatskom narodu, ni hrvatskoj državi, ni hrvatskoj vojsci, jer je Mačekova zaštita djelovala vojno kao dio jugoslavenskih oružanih snaga, premda se morala braniti od srpskoga bloka iste te vojske. Isto vrijedi i ako je Mačekova zaštita, što mi nije poznato, poubijala zarobljenike. Ako je to bilo, oplakujmo ljude, ali zločin pripišimo staroj Jugoslaviji i nikom drugom.

Sutradan na uskrsni ponedjeljak 14. travnja 1941. - priča Mate Dragićević, vojnik Mačekove zaštite - došli su rano u zoru pitomci iz Trebinja u vlaku od 20 vagona i napali Čapljinu. Mačekova se zaštita borila do 11 sati i natjerala pitomce u bijeg, kad im je nestalo municije. Istoga dana oko 1130 stiže novo vojno pojačanje u vlaku od 20 vagona punom vojske. Žestoka borba je trajala do 16h. Ubrzo nakon toga stiže treći vlak koji je dovezao topove u pomoć pitomcima. Čim su topovi počeli tući po Mačekovoj zaštiti, ona se povukla s položaja, a civili iz Čapljine i Trebižata su u međuvremenu napustili svoja ognjišta.

Nakon povlačenja vojske i bijega civilnog pučanstva zapaljene su kuće u Trebižatu: Donosim imena ljudi čije su kuće zapaljene: Pero Rodin, Andrija Moro, Andrija Pehar, Pero Pehar, Ivan Pehar-Brko, Ivan Dragićević, Jozo Kvesić-Ban i Juko Prskalo.

U četvrtak 17. travnja 1941. dolaze Talijani i otvaraju vatru na svoje ratne protivnike, bez namjere da pomognu Mačekovoj zaštiti. Pitomci tada bježe.

Ustaše dolaze u Čapljinu u lipnju 1941. Ne znam kako sam zapisao u lipnju, kad mi i sada odzvanja u ušima u kolovozu. Neka se to istraži. Čim su ustaše došli u Čapljinu uhitili su i držali pod istragom Milu Vitkovića, jednoga od trojice koji su pozvali pitomce. Nije mi poznato kakav je bio ustaški postupak prema njemu. Samo sam doznao da je Mile Vitković za trajanja istražnoga postupka uzeo pušku, prislonjenu uza zid, i njome se ubio.

Što je ovdje napisano, odnosi se na Čapljinu. Valjalo bi obraditi Mostar i okolicu, posebice selo Cim koje već odavno pripada Mostaru. Hoće li se netko naći da o tim strahotama progovori ili će to zapasti mene? Vidjet ćemo. Nužno je ovu temu obraditi i vidjeti što je bilo prije dolaska ustaša. Ne samo u Čapljini i Mostaru već i u ostalim mjestima diljem teritorija NDH. Možda ćemo i odgovoriti na pitanja: Zašto je odmah nakon rata bilo preko 30 % Srba u BiH unatoč velikim ustaškim zločinima? Zašto su Hrvati u manjini na mjestima gdje su nekoć bili u većini. Neka se istraži.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 15. veljače 2006.
_____________________________________________

NEPRIMJERENE (RE)AKCIJE

Polazim od činjenice da je jedan list u Danskoj objavio u rujnu 2005. godine karikaturu o Muhamedu, muslimanskom proroku. Budući da muslimani štuju Muhameda i da im je Muhamed u svakom pogledu najveći čovjek od ljudi koji su živjeli prije njega i od ljudi koji su živjeli, koji žive i koji će živjeti nakon njega, ta je karikatura uvrjedljiva za islamski svijet. Zato mi je razumljiva muslimanska (re)akcija diljem svijeta, iako mi je žao što je ta načelno plemenita (re)akcija izašla izvan okvira uljudnosti i uzorna ponašanja.

Kad pogledamo muslimansku reakciju kroz poruku i pouku narodne poslovice: "Ne kupi se klas po lanjskoj strnini", onda mi je čudno što muslimani nisu odmah u rujnu mjesecu lanjske godine izrazili svoje negodovanje nego su ga "čuvali" za ovu godinu. Lanjska godina je lanjska strnina, a sadašnja njihova reakcija je skupljanje klasa po njoj - strnini lanjskoj.

Nije ovo prvi put. Jer, i kršćanska i muslimanska svetinja je uvrijeđena kad je lik Isusov na Sarajevskoj katedrali bio oblijepljen naljepnicama seksualnog sadržaja. Umjereno su reagirali kršćani preko svojih biskupa i svećenika. A od muslimana? Ni traga ni glasa. Zašto? Neka oni odgovore. Dužni su odgovoriti.

Valja naglasiti da su kršćani ovoga područja osudili izrugivanje koje se pravdalo slobodom tiska. Kršćanski svijet ovoga podneblja, takvo obrazloženje niti je odobrio niti ga odobrava.

Kad se ta pošast počela širiti i kad je nažalost zarazila i novinare u R. Hrvatskoj, Hrvatska je to osudila i požalila što je to bilo na usta premijera Sanadera. No, unatoč toj plemenitoj činjenici spaljena je u Sarajevu i hrvatska zastava. Zašto? Neka odgovore njezini (s)palitelji.

Ne ću reći, iako sigurno ne znam, da Islamski vrh iza zatvorenih vrata u nazočnosti katoličkih, pravoslavnih i židovskih predstavnika nije osudio tu pojavu. Vjerujem da jest. No čudno mi je što na to nije reagirala islamska javnost barem na ovom području, jer je Isus i njihova svetinja. Muslimani kažu za Isusovu majku hazreti Merjema, a za Isusa hazreti Isa. Kad pobožni musliman spomene ili ime Muhamedovo ili ime Isusovo, on dodaje iza tih imena dva slova a s (Bog ga spasio). Za muslimane je Isa Božji poslanik. Prema njihovu učenju manji od Muhameda, ali je Božji poslanik. Kad je to tako, a jest, ostaje čudno što nije bilo muslimanske opće reakcije, u granicama uljudnosti, kad se to gnusno djelo dogodilo u Sarajevu. Neka islamski svijet odgovori: Zašto je nije bilo? Hoće li je biti, ako se tako nešto bilo gdje na svijetu dogodi ne samo glede Muhameda a. s. već i glede Isa as.?

Hrvatska zastava nije zaslužila da bude (s)paljena zbog dva razloga

1. R. Hrvatska je osudila vrijeđanje Muhameda, muslimanskoga proroka, u medijima na njezinu teritoriju.

2. Hrvatsku su zastavu poštivali i svojoj je zastavom smatrali očevi, stričevi, djedovi i pradjedovi njezinih (s)palitelja. Ne ću davati komentar na ova dva broja. Dostatno mi je u svezi njih postaviti dva pitanja:

1. Kako ćete, kad dođete Alahu na Ahiret, (po)gledati u oči Isa-u, a s zato što niste reagirali na uvrjede, nanesene njemu na Sarajevskoj katedrali?!
2. Kako ćete na istom Ahiretu pogledati u oči svojim očevima, stričevima, djedovima i pradjedovima čiju ste zastavu spalili u Sarajevu?!

Teško će tko naći (o)pravdanje za broj jedan. Jer. Isa as je muslimanska svetinja, dok za broj dva može netko od muslimana reći kako ona zastava zbog slova U nije njihova. Ni slovo U ni petokraka nisu bitni. To su prolazne naljepnice, a svete boje: crvena, bijela i plava, neovisno o tom što su pripadnici hrvatskoga naroda: vjernici, nevjernici, kršćani, muslimani. Tko je dakle, Hrvat pravi, zastava mu je crven, bijeli, plavi. Odozgo prema dolje ili s lijeva na desno. To je sporedno, a zastava je u oba slučaja hrvatska i samo hrvatska. Jer, sastavljena je od triju naših boja.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 16. veljače 2006.


GOVOR U TRNBUSIMA

Braćo i sestre, i ove smo godine ovdje. Na istom mjestu gdje su stradala dva člana Bugojanske skupine (HRB-Hrvatskoga Revolucionarnog Bratstva) Ambroz Andrić i Pavao Vegar. Odajmo počast svojim mučenicima koji su htjeli na temeljima časne i poštene ustaške prošlosti obnoviti našu državu. Nije im to uspjelo, ali im je uspjelo za Hrvatsku pasti i na mjestu ostati do naleta Titovih lešinara.

Budući da su i oni organski povezani s ustaškim pokretom, treba nam nešto čuti i o tom pokretu, unatoč zabrani ustaškoga veličanja. I mi smo protiv veličanja. Prenapuhan balon puca. Ne ćemo zato veličati ni ustaše ni ustaški pokret. Veličanje ćemo prepustit onima što veličaju zločinca, koji je, gazeći krv svojih sunarodnjaka, došao do vladarskoga prijestolja, suprotno Quislingu koji je, istina, šurujući s Nijemcima, stigao k vladarskom tronu, ali čuvajući svoj norveški narod od istrjebljenja. Žalim slučaj što i od nadimka toga zlikovca nije izveden pojam za izdaju i izdajnika.

Svjesni istine kako ne možemo nikoga učiniti velikim, pa ni ustaški pokret, susrest ćemo se s istinom o tom pokretu, ne prešućujući mu ni prednosti ni slabosti.

Svatko ima pravo na dobar glas. I ustaše. Ne smije se nitko klevetati. Ni ustaše. O svakom pokretu treba kazati istinu. I o ustaškom. Svaki pokret ima uzroke svoga nastanka, svoja djela i posljedice svoga djelovanja. I ustaški.

I taj je pokret imao uzroke svoga nastanka i svoga djelovanja. I ovdje i u inozemstvu. Nakon njegova nastanka slijedilo je njegovo djelovanje. A djelovanje mu ne bi odvojeno od prethodnih događaja ni od budućih posljedica. Kao što je nemoguće govoriti o listu, cvijetu i plodu bez govora o grančicama, granama, ograncima, stablu i korijenu, tako je nemoguće govoriti i o ustaškom pokretu bez prethodnih događaja te bez njihova djelovanja i bez posljedica toga djelovanja i ponašanja kroz četiri godine našega državnog života.

Govor o ustaškom pokretu bio je jednostran. Treba doći kraj svakoj jednostranosti. I toj. Vrijeme je. Treba govoriti ustašama bez namjere da se zadovolje nečiji prohtjevi i zahtjevi. Ograđivanje od ustaša i ustaškoga pokreta nije moralno. Ono ne samo da ne koristi nego i šteti hrvatskom narodu. Neznanstveno je i nepošteno da se Hrvati ograđuju od ustaša. Jer, svakome je jasno da upravo oni - ustaše - bijahu svome narodu stožer, osovina, državni predstavnici i branitelji željno očekivane, tek stvorene države. Treba doći istina na stol: o njihovu nastanku, radu i okrutnom nestanku. Tko Hrvatima predbacuje ustašluk i od njih traži kajanje za ustaška zla djela, neka taj potakne Hrvate i na hrabro iznošenje dobrih djela koja ih, nema sumnje, krase. Tko želi da se iznesu ustaška zla djela, neka on zatraži da se iznesu i zla djela učinjena ustašama i nad ustašama. I, napokon, tko traži razumijevanje za poratna partizanska divljanja, neka isto to razumijevanje zatraži i za ustaše koje velikosrpski zločinci u inozemstvo otjeraše, ovamo im dolazak omogućiše i nakon toga ih na zlo izazvaše. Molim jednaku mjeru. Svuda. I svakome. Tko želi biti pošten neka istakne ustaške idealne visine i neizmjerne dubine, kao i njihove nizine i pličine.

Nitko pošten ne smije zanijekati velike žrtve i klance jadikovce kroz koje se ustaški pokret provlačio da bi ispunio želju svoga naroda za vlastitom državom. Jednako se ne smije zanijekati ni ustaška svojeglava tvrdokornost u izboru sredstava do cilja. Mnogo toga je odbačeno. Zaigrali su na jednu jedinu kartu bez razborite širine. A ta njihova uskogrudna tvrdoglavost i preobilna naivnost dovela ih je do poraza i krvava pokolja. Ne samo njih nego s njima i mnogih drugih koji su morali ostati nakon njih.

Otvorimo oči! Spoznajmo istinu koja ih izdiže i ponižava. No, u svojoj kritičnosti ne zaobiđimo ni njihovu naivnost Hrvatskoga državnog vodstva 1947./1948. i Hrvatskoga Revolucionarnog Bratstva 1972., kad su odlučili sukobiti se s neprijateljem kako bi svoj narod uspjeli zaštititi i državu mu obnoviti. Budimo kritični. To nam je dužnost. Ali budno pazimo da, zbog svoje prevelike kritičnosti, ne povrijedimo njihovu žarku ljubav prema svom narodu i svojoj domovini. Požalimo njihovo naivno uskakanje u partizanske ralje i glede Kavranove i glede bugojanske akcije Hrvatskoga revolucionarnog bratstva, vrednujući njihovu požrtvovnu ljubav koja ih je poticala na djelovanje. I nije im dala vremena za razmišljanje. Poštujmo ono za što se ustaški pokret borio prije i bugojanski mučenici poslije. Poštujmo državu koju sada imamo. Tko ne poštuje našu današnju državu, taj gazi ideale. I ustaša i naših mučenika u čiju smo čast ovdje skupljeni. Tko je vidio u NDH svoju državu, neka je i sada vidi u Republici Hrvatskoj. Jasno! Kao što onodobni ljudi ne bijahu zadovoljni s NDH, nismo ni mi zadovoljni sa sadašnjom svojom državom. Neka se javi tko je potpuno zadovoljan sa samim sobom.

Budući da svaku državu tvore nesavršeni ljudi, svaki je državni oblik nesavršen, jer je sastavljen od nesavršenih ljudi. Nemojmo, lijepo molim, praviti nove partizanske pogrješke. Ne budimo rušitelji ove svoje kao partizani one svoje i naše države. Čuvajmo državu! Razlikujmo dijete od prljavih pelena. Pelene mijenjajmo, a dijete čistimo, perimo, hranimo i branimo. I budimo uvjereni koliko svatko od nas popravi sebe i druge pokraj sebe, toliko će popraviti i državu što je tvore ljudi koji se neprestano popravljaju i nepopravljeni umru.

Neka nam ne smetaju pogrješke koje pravi današnja država. Ali joj dajmo do znanja. Sve ćemo Ti oprostiti, osim pokvarenosti. Pokvarenost zadržava staru sliku o NDH i ide na Bleiburg. Ako ćemo to i dalje činiti, moramo s Bleiburgom prekinuti i ono neznatno obilježje na Blajburškom polju srušiti. To je poruka logike, ako se ikako do nje drži.

Približava se dijamantni jubilej stradanja naših sunarodnjaka nakon 15. svibnja 1945. Punom parom se radi na podizanju veličanstvenog spomenika u čast okrutno pomorenih. Ne budimo protiv spomenika, ali jasno kažimo: nemoguće je podići veći spomenik blajburškim žrtvama od istine koja je prethodila njihovu pomoru. Ne bude li današnja Hrvatska donijela istinu o ustaškom pokretu i o NDH, golu poput tek rođene djevojčice, ona će sličiti pokvarenoj udovici koja svoje slabine nudi svakom prolazniku, dok istodobno svom pokojnom mužu podiže veličanstveni spomenik. Hoćemo Hrvatsku, ali bez podlosti koja u Jasenovcu bezdušno laže, a na Blajburškom polju suze roni. Čije su to suze? Jesu li krokodilske?! Ako su naši vojnici onakvi kakvi se prikazuju u Jasenovcu, onda doista nemamo za kim plakati ni spomenik ikomu dizati. Dizanje spomenika na Blajburškom polju povlači preispitivanje i popravak onoga što se nekritički pisalo i govorilo o ustaškom pokretu i državi koju je on donio, iskoristivši onodobne ratne prilike. A istina koju Hrvatska mora donijeti, vrijeme je, povući će za sobom, ne samo čuvanje sitnoga slunjskog obilježja Juri Francetiću nego i podizanje mu spomenika, ali ne bilo kakva nego onakva kakva zaslužuje njegova vojnička hrabrost i ljudska plemenitost.

Jednako sve ovo vrijedi i za junake "bugojanskoga HRB-a" kojima je podignut spomenik u Varvari, gdje je vođena oružana borba protiv njih. Spomenik im je podignut 22. lipnja 2002. I, Bogu hvala, on još ponosno stoji, rušitelja se ne boji. Dao Bog da se u dogovoru s fratrima franjevačkoga samostana na Šćitu organizira širi susret u čast svima na spomeniku zabilježenima. Amen! Tako neka bude.

Izrečen u Trnbusima 17. srpnja 2004.

Fra Martin Planinić


GOVOR U RAKITNU

Braćo i sestre, pred nama je veličanstveni spomenik koji bi još jače zasjao kad bi se ispred i oko njega poravnao teren. Kao što Danica iščezava pred suncem, tako neka iščeznu i još neka, nekoć važna zdanja. Zato vas pozivam na posao i molim: poravnajte teren.

U vrijeme rušenja i uklanjanja spomenika našim zaslužnim ljudima Juri Francetiću i Mili Budaku, čestitam vam, što ste, unatoč tome, odlučili podignuti spomenik svojim mještanima od kojih su neki bili hrabri vojnici našega krilnika Jure Francetića.

Ne bih smio, diveći se ovom spomeniku, previdjeti istinu koja je temelj i zaglavak svakom spomeniku, istinu, bez koje je svaki spomenik pa i ovaj obična kula od karata i bezvrijedna ništarija. To što ne bih želio previdjeti i što nikada i nigdje nisam previđao, svečano izjavljujem da je sadržano u njegovoj poruci "Tragedija hrvatskog naroda 1945.": "Otišao je cvijet hrvatske mladosti iz sela Vrpolja 55 mladića i 12 muževa koje su iščekivale tužne majke svoje sinove, vjerne ljube svoje muževe, djevojke svoje momke i zaručnike (i) djeca gladna svoje očeve. Prolazili u tužni dani i godine. Nisu ih nikada dočekali. Njihova tužna sudbina snašla ih je u Bleiburgu gdje su ih (Englezi) goloruke predali Titovim boljševicima koji su ih odmah počeli zvjerski mučiti. Polugole i bose progoneći (ih) diljem Titine Jugoslavije sa njihovim tijelima puneći jame, napuštene rudnike i rovove po Sloveniji, Hrvatskoj (i) sve do Đevđelije. Oni su krivi zato što su štovali svoju svetu vjeru i borili se za svoju hrvatsku državu. Krv su prolili za vjeru i Domovinu i zato im podižemo ovaj dužni spomenik na ovom drevnom mjestu sred njihova sela na koji smo dužni pokloniti se našim žrtvama za čije se grobove nikada ne će znati. I zato neka im bude ova zajednička grobnica gdje ćemo paliti svijeće i za pokoj njihovih duša Bogu se moliti. Molimo dragog Isusa da ih primi u svoje kraljevstvo jer su prošli sličan križni put. Isus je završio na križu. A oni u jamama i provalijama. Neka im je vječna slava i pokoj dušama njihovim."

Divim se poruci na istini utemeljenoj i istinom ukrašenoj i želim da tu istinu vaš život potvrdi. A da je vaš život ne bi zanijekao, pružit ću vam pomoć citatom iz poruke upućene Žarku Puhovskom i citatom iz moga govora u Trnbusima na komemoraciji Bugojanskim mučenicima godine 2004.: "Čudim se što protagonisti rušenja Francetićeva spomenika nisu dignuli prosvjed protiv spomenika u Leubachu pokraj Bleiburga. Jer, ako treba srušiti spomenik, podignut u čast Francetiću, treba onda silom logike srušiti i spomenik (o)davno podignut Blajburškim žrtvama. Ako pobunjenici protiv opstanka spomenutoga spomenika ne dignu pobunu i protiv spomenika u Leubachu pokraj Bleiburga i ako ne ometu podizanje novoga spomenika u čast Blajburškim žrtvama, ne znam kako bih ih mogao nazvati, a da ih, možda, ne uvrijedim. Neka oni sami sebi izume adekvatan naziv", poručio sam Puhovskom preko Fokusa. Isto to poručujem i vama ovdje. Ako je bilo časno i pošteno rušiti i uklanjati spomenik Francetiću, onda je, u skladu s tom logikom nečasno i nepošteno dizati spomenik vojnicima Nezavisne Države Hrvatske svugdje pa i ovdje, na ovom mjestu. A to pak znači da dizanje ovoga spomenika nije u skladu s rušenjem i uklanjanjem spomenika našim zaslužnim ljudima. Spomenik ovdje podignut gromoglasno poručuje. Morala su ostati netaknuta spomen-obilježja našim velikanima.

"Približava se dijamantni jubilej stradanja naših sunarodnjaka nakon 15. svibnja 1945. Punom parom se radi na podizanju veličanstvenog spomenika u čast okrutno pomorenih. Ne budimo protiv spomenika, ali jasno kažimo: nemoguće je podići veći spomenik blajburškim žrtvama od istine koja je prethodila njihovu pomoru. Ne bude li današnja Hrvatska to učinila bit će slična pokvarenoj udovici koja svoje slabine nudi svakom prolazniku, dok istodobno svom pokojnom mužu podiže veličanstveni spomenik. Hoćemo Hrvatsku, ali bez podlosti koja roni krokodilske suze. Ako su naši vojnici onakvi kakvi se prikazuju u javnim medijima, onda doista nemamo za kim plakati ni spomenik ikom dizati.", rekao sam u Trnbusima. Isto to poručujem i ovdje. Ako su hrvatski vojnici ovoga mjesta doista zločinci, nismo im smjeli podignuti ovaj spomenik. No, naš Zdravko, onodobni mladić od šesnaest godina, znao je da smo imali hrabru i čestitu vojsku i da su hrvatski vojnici njegova sela čestiti ljudi i uzorni kršćani. Zato i samo zato spomenik im je podignut.

Dugo bih govorio kad bih vam naveo kako me je zaboljela sloga crvenih čelnika s čelnicima hrvatske države i Muslimanske vjerske zajednice oko podizanja spomenika Bleiburškim žrtvama u Austriji na teritoriju Europske Unije. Imate taj tekst. Možete ga umnažati i čitati, kako bi se poruka sa spomenika u vaša srca prelila i u njima ostala kao osvježavajući miomiris.

Zato, dok vam srdačno zahvaljujem i čestitam na podignutom spomeniku, reći ću istinu u prilog svih naših stradalnika, uključujući i Vrpoljske mučenike, ali tek nakon loše istine o nama. Dok ostali narodi svoje negativnosti kriju i o njima šute, mi po svojim javnim medijima o sebi tračamo i na se lažemo, a o drugima šutimo. Ili kako to lijepo izrazi dr. ing. Marijan Papić u najnovijem "Fokusu". Pod naslovom: "Zašto Hrvati rade protiv samih sebe" "Prema drugima smo dodvorljivi, a međusobno surovi i bezobzirni", napisa gospodin Papić.

Budimo stoga svjesni kako je loš glas o nama istodobno djelo i tuđe laži i naše nemarnosti u vlastitoj obrani te našega trača o sebi i lažima na sebe, pokazuju lažni transkripti, upućeni u Den Haag kao dokazna građa protiv naših vitezova koje je trebalo častiti kao legende Domovinskog rata. Pred ovim spomenikom vidimo i svoje loše strane pa se popravimo i nacionalno dostojanstvo povratimo kako bi ono bilo barem onoliko i onakvo, koliko i kakvo je bilo za dr. Franje Tuđmana prvog predsjednika Republike Hrvatske i svih Hrvata diljem svijeta.

Kad je naša mladost čula istinu o nama, neka, lijepo molim, napne uši i čuje istinu o našoj velikoj poratnoj tragediji. Kako bi vam, draga mladeži, moj govor bio što jasniji, poslužit ću se porukom filma "Nevino osuđen": "Radije sto krivih obraniti negoli jednoga nevinoga osuditi." Do te poštene poruke nije se držalo kao do lanjskog snijeg. Jer, važnije je bilo našim ubojicama sto nevinih Hrvata ubiti negoli jednoga krivca spasiti. Cilj, dakle, poratnoga pokolja nije u kažnjavanju krivaca već u istrjebljenju i raseljavanju hrvatskog naroda. Nije smetao ustaša, smetao je Hrvat, u skladu s riječima bugarskog časnika Reziorza: "Ne ubijate ih zato što su ustaše već zato što su Hrvati!" Nije smetalo ni U na hrvatskom čelu, smetalo je hrvatsko čelo. Zato su poubijani i razoružani hrvatski vojnici i nezaštićeni civili.

To je istina o našoj poratnoj tragediji, koju će, nadam se, potvrditi preživjeli svjedoci koje ozbiljno pitam: Jeste li kazali istinu o časnom nastanku i okrutnom nestanku naše države te o hrabroj borbi njezinih vojnika da sačuvaju državu narodu, a narod od bezboštva što je visjelo nad njim kao Damaklov mač? "Ne dam svoje dilo vire ni za kakvo blago ovoga svijeta!", reče pokojni brat Jakova Prusine, prasvekra moje bratane Ružice, kad su ga odvraćali od vojske zbog nezbrinute žene i nejake kćeri.

I vas pitam draga mladeži: Jeste li dosađivali svojim starijima, ispitujući ih o našoj prošlosti? Jeste li išta doznali? Jeste li išta zabilježili kako ne bi umrla i istina o našoj tragediji nakon smrti njezinih svjedoka? Koliko odgovor na ta pitanja bude pozitivan, toliko će i ovaj spomenik biti veličanstven i divan.

Koliko bude vladala u nama i nad nama doznata i spoznata istina, i koliko budemo po savjetu sv. Pavla istinovati u ljubavi (Ef 4,15), toliko će nam mlađarija napustiti neodgovorno ponašanje, na vrijeme u brak ući i svojom nesebičnošću omogućiti da stradalnici naše tragedije uskrsnu u našim porodilištima. A svi ostali ne će biti samo zadovoljni ovim spomenikom nego će podignuti još veći spomenik na Đerekovu groblju koje je od pamtivijeka zavjetno groblje, a od 3. lipnja 1990. godine i duhovno počivalište stradalnika iz cijelog Rakitna, uključujući i Sutinu nekoć sastavni dio naše današnje župe. Spomenik na Đerekovu groblju bit će ukras na "Krovu Hercegovine", kako ovaj kraj nazva novinar "Glasa koncila" Zdravko Gavran koji je pratio duhovni sprovod svih stradalih.

U Vrpolju, 14. kolovoza 2005.

Fra Martin Planinić


SVETA BARBARA

Sv. je Barbara, kći Dioskura bogatog trgovca purpurom, rođena u Nikomediji u Maloj Aziji krajem trećeg i stradala početkom četvrtog stoljeća. Budući da je rano ostala bez majke, za nju se brinuo njezin otac koji ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, čuvao ju je kao dragulj. Prije nego je otišao na duže putovanje, zatvorio ju je u toranj s dva prozora, kako ne bi došla u dodir s kršćanima. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treći prozor i njemu mrski znak križa. Barbara mu je odmah kazala: "To sam ja učinila! Tri me prozora podsjećaju na Presveto Trojstvo, a križ na muku smrt i uskrsnuće Isusa Krista, moga otkupitelja."

Kad je on to čuo odmah je pobjesnio i predao je na muke. Budući da je Bog čudesno iscijelio njezine rane, ponovno ju je sudu predao i vlastitom rukom ubio.

U Srednjem je vijeku proglašena zaštitnicom rudara, rudnika i svih što dolaze u doticaj s vatrom i ostalim životnim opasnostima. Seljaci je zazivaju protiv nevremena i protiv groma. Njoj se utječu i rudari koji su, radeći pod zemljom, uvijek u opasnosti. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme rata zvali u pomoć artiljerci. Ne samo katolici već i protestanti, iako zaziru od štovanja svetaca. Zato je nisu zaboravili, unatoč brisanju mnogih svetaca nakon Reformacije.

Vjera je, u njezin moćni zagovor, rasla među katolicima. Zato je ona uvrštena među 14 velikih pomoćnika u nevoljama. Kršćanski ju puk zaziva i u časovima smrti. Nju je izrazito štovao poljski svetac sv. Stanislav Kostka koji je osjetio njezin moćni zagovor u svojoj teškoj bolesti. Svetica mu se ukazala u pratnji dvaju anđela, od kojih ga je jedan pričestio, jer njegov stanodavac, fanatični protestant, nije dopustio pristup katoličkom svećeniku u svoju kuću.

Dok su starozavjetni vjernici gledali besmisleno na ovaj život i na vjernost Bogu koja im, po njihovu mišljenju, ne obećava ništa osim trajne bijede, sveti pisac izjavljuje: Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih ne dotiče muka nikakva (Mudr 3,1). Tako je s gledišta vjere. Jer duše pokojnika, nitko ne može ugroziti. Što je moguće do časa njihove smrti nemoguće je nakon smrti. Svaka je sablja prekratka za glave pravednika, s Bogom i u Bogu sretnih.

Sveti nam pisac to svjedoči, ali ne na temelju svoje spoznaje ljudskim iskustvom omeđene, pa dodaje: Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast (Mudr 3,2-3).

Pisac nam, ne dirajući u ljudsko iskustvo, predstavlja i ono što nadilazi naše umovanje. Pravednici žive, jer: Oni su u miru, (i) nada im je puna besmrtnosti. Dok su trpjeli, znali su da im loši ljudi čine nepravdu, ali su vjerovali da je konačna pravda kod Boga i da će biti darovana junacima koji dokraja izdrže. Pravednici su izdržali, pa im je Bog njihovu smrt primio kao žrtvu paljenicu.

Istu tu žrtvu prinijela je i naša svečarica sv. Barbara. Zato ona s Bogom živi i poziva na nasljedovanje. Odzovimo se, vjerni Bogu u svim kušnjama. Vjerni mu budimo, vjerni mu ostanimo, u toj vjernosti oči zaklopimo i blaženo umrimo. To nam je poziv. Prihvatimo poziv, pretvorimo ga u odziv i ne dopustimo da nam naš neopozivi odziv bude naš kukavni opoziv.

Opstojnost izraelskog naroda znak je onodobnim vjernicima da im je Bog otaca štit i obrana. Da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama žive bi nas progutali (Ps 124). Psalmopisac ne štedi ni književnih usporedbi: Voda bi nas podavila; bujica bi nas odnijela (i) vode pobješnjele sve (bi) nas potopile (Ps 124,4-5).

Briga za izraelski narod, ponukala je Boga na čudesnu zaštitu. I On je nije štedio pa je svoj narod štitio i uspješno zaštitio. Zato je Izrael živio, sve teškoće nadživio i preživio. Sve moguće neprijateljske spletke za pjesnika su lovačka zamka kojoj su oni vješto umaknuli, kako bi mogli sa svojim pjesnikom radosno klicati: Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju (Ps 124,8).

I mi smo novi Božji narod Kristovom smrću otkupljen i darom Duha Svetog preporođen. Manje razloga za strah imamo mi negoli oni kojima je daleko raspeti i uskrsnuli naš Gospodin Isus Krist. Zato se ne bojmo nikakvih teškoća jer: Pomoć je (i) naša u imenu Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju (Ps 124,8), u skladu s riječima svetog Pavla: Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? (Rim 8,31).

Promislimo: Kako nam je bilo kad su se sforovci umiješali i u naš školski program pa odredili što treba izbaciti iz školskih udžbenika? Tada je, na svoj način, započelo i naše duhovno mučeništvo. Učenici su nam, stavljeni u sumnju, postavljali pitanja: Jesu li su naši povijesni velikani bića iz bajke? Jesu li su stvarno postojali? Jesu li građani naše ubijene države stradali blagoslovom njihovih zlih otaca ili je to naknadno izmišljeno?

Bilo nam je teško kao proroku Iliji što leži pod smrekom da bi umro. No Bog, koji hoće da njegov prorok živi, produljuje mu život po anđelu koji ga je okrijepio i nahranio.

I mi, poput starozavjetnih vjernika, bar nekad, ne vidimo razloga za nastavak svoga mukotrpnog života, pogotovo danas kad je svjetska javnost naoštrila svoje krvoločne zube na nas. Jer, strani su diplomati rekli banjalučkom biskupu dr. Komarici da se čude što nije likvidiran jer je svojim ostankom u Banjaluci pobrkao mnoge planove. I kad je on upitao što je kriv, dobio je odgovor: "Kako ne shvaćate, koja je vaša krivica? Vi ste krivi, prvo zato što ste katolik, druga krivnja je zato što ste Hrvat i treća vaša krivica je što kao Hrvat i katolik želite ostati u Banja Luci."

Kad taj međunarodni odgovor proširimo na sve Hrvate, možemo zaključiti: Hrvati u Hrvatskoj moraju biti prorijeđeni kao starosjedioci u Australiji. A u Bosni i Hercegovini? Istrijebljeni kao štetna divljač ili kao tasmanski starosjedioci. Krivi smo što smo živi, kad ne budemo živi ne ćemo nikom biti krivi. Čim postanemo malobrojni bit ćemo zaštićeni kao ukras koji će naši istrjebitelji čuvati, ponoseći se svojom "humanošću": Dođite na prostore bivšeg Teutina kraljevstva i vidite kako žive malobrojni Hrvati. Dlaka im s glave ne smije pasti. Uvjerite se i vidite kako oni, ukrašeni Zuroffu nepoćudnim suvenirima, veselo pjevaju kličući svojoj poklanoj vojsci, okićeni slovom, što su ga stručno, ali oprezno i znalački iskrčili iz Zuroffova prezimena.

Kad na to pomislimo u napasti smo da očajno reknemo: Bože, zar moramo živjeti mi svakom suvišni? Skrati nam jade, ako nas ikako ljubiš. Učini kraj našim bolnim uzdasima! Što mora biti, bilo kada, neka bude sada.

Čuvajmo se takve pomisli, uvjereni da nam se ne će dogoditi zlo poslije, ako nadživimo i preživimo svoj sadašnji loši trenutak. U tim trenucima sjetimo se izreke: "Sedam cara svu noć vijeće vilo, a ujutro po Božju bilo." Tu pouku nisu iskusili oni, što su u mrkloj noći bezimeno potonuli, dok su bezdušni carevi vijeće vili, već samo oni koji su svanuće čekali dok su carevi vijećali. Zato su oni, snažni i odvažni, iskusili poruku Blažene Djevice Marije, neznatne Božje službenice (Lk 1,48): (Bog) zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne (te) gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti prazne (Lk 1,52).

Ne bojmo se noći, poučeni iskustvom novoga dana, a pogotovo nakon ove naše noći što nas snađe u pol bijela dana. Jer, i nakon naše podnevne tame dolazi zora uskrsnog jutra. Nadajmo se, dakle, tom jutru. Ugradimo u nj sebe, svoju sadašnjost i svoju budućnost, oslonjeni na Pavlove riječi: Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? (Rim 8,31), ali se i često upitajmo: Je li Bog za nas? Jesmo li mu leđa okrenuli i jesmo li mu se iznevjerili? Ako smo mu se iznevjerili, ne čudimo se što su nam neprijatelji jači, a mi slabiji. I ne zaboravimo mudru izreku: "Bog kažnjava svojom voljom, tuđom rukom." Je li onda međunarodna bezdušnost izljev Božjeg gnjeva na nas koji smo zarazili sav svoj okoliš bogohulnom psovkom? Odgovorimo bez odlaganja i popravimo se sada, kako nas ne bi zateklo kobno nikada.

Sveti na ovom svijetu trpe nepravdu. Zato će sveci u međunarodnoj bezdušnosti vidjeti kako je čovjek s Bogom jači. Isto to što osjećamo sada, i sveti je Pavao osjećao, kad je, gledajući carsku bezdušnost, naveo 23. redak 44. psalma: Zbog tebe - stoji pisano - ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje (Rim 8,36).

Istina! Naveo je psalam, onom vremenu prikladan, ali se nije nitkovima predao već pobjedonosno dodao: Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onomu koji nas je ljubio (Rim 8,37). Pavao je znao po komu. Po Isusu Kristu! A znamo li to mi? Jesmo li uvjereni da je s nama Isus pobjednik? Vjerujemo li da će pred njim lizati prašinu svi koji nas danas progone? Otapa se Arktik! Biblijska priča stvarnost je onima što nam poubijaše građane naše nikad prežaljene države. Neka već jednom shvate i prihvate zli potomci još gorih svojih otaca. Ne ugrožava ih povodanj već hrvatske suze: s očiju majki, što su čekale sinove; udovica, što su čekale muževe; siročadi, što su čekali očeve, i djevojaka što su, maštajući o svatovskoj svečanosti, čekale svoje momke, a oni ne dolaze. Pogubili su ih očevi onih što nam danas život zagorčuju.

Kad se moglo živjeti onda, s pouzdanjem u Boga jakoga i nama blagonaklonoga, možemo i mi ove teške trenutke preživjeti i svoje neprijatelje nadživjeti. Budimo toga svjesni i živimo Boga ljubeći, njemu služeći i dužnu mu hvalu dajući.

Boga hvalimo. To nam je dužnost! Propovijedajmo njegovu vjernost. To nam je čast! On će ubijene nagraditi, a ubojice poniziti. To je istina! To vjerujmo, oslonjeni na iskustvo naših predaka koji su poput svete Barbare činili isto ono što nam se stavlja pred oči. To činimo pa ćemo sigurno iskusiti: Tko za Isusa život položi, isti taj s Isusom Kristom pobjednik postaje i vječni pobjednik ostaje.

Sin Božji postao je čovjekom da nam pokaže kakvi bismo trebali biti. Morali bismo, jer smo slika Božja, biti slični Bogu koji je postao čovjekom. Može čovjek vjerovati u Isusa Sina Božjega, što je hvale vrijedno. Ali ne zaboravimo: vjera je mrtva, ako nije životom potvrđena. Životom tu vjeru potvrđujmo i po njoj djelujmo, u skladu s riječima svetog Augustina: Mogli su ovi i ove, možeš i ti, Augustine.

Nije Isus prihvatio djela običnih smrtnika ni liniju manjeg otpora nego je pošao putem žrtve i patnje, označene križem što ga je čekao i dočekao. Zato nam i poručuje. Ako tko hoće za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ soj i neka me slijedi! (Lk 9,23).

Život je Božji dar. Zahvalni Bogu, darovatelju života, brinimo se za nj, hraneći se liječeći se i čuvajući se. Isus nam to ne zabranjuje, već nas upozorava na poredak vrednota: Dužni smo brinuti se za svoj život, ali ne gazeći vrijednosti koje ga nadilaze. To pak znači: Kada dođe ili-ili, treba ga žrtvovati kako bismo s Isusom Kristom uvijek sretni bili, u skladu s njegovim riječima: "O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?" (Lk 24,25-26).

On je to pretrpio i u slavu ušao. Zato on uskrsnuli i proslavljeni u istu tu slavu poziva svoje sljedbenike da mu se pridruže i svojim se patnjama njemu patniku priključe. Pridružimo mu se i priključimo mu se, pa će nam biti kao i svetoj Barbari, kad se Isusovo obećanje i na nama ostvari. Amen!

U Mostaru, 4. prosinca 2007.

Fra Martin Planinić


SUĆUT BRAĆO UMRO JE SVETAC

U "Spremnosti" novinama za rodoljubna, kulturna, društvena i športska pitanja u Australiji: godina 50, broj 33 od 16. listopada 2007. str. 6.objavljen je članak gospodina Mate Ćavara pod naslovom "Zaboravljeni sluga Božji". U tom je članku opisan lik blagopokojnog fra Smiljana Zvonara, franjevca Hercegovačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Člankopisac je o njemu donio mnogo lijepih crtica na temelju svoga mladenačkog iskustva. Budući da on piše kao svjedok, ne smijem mu ništa osporiti, a pogotovo kad se njegov lik pokojnoga fra Smiljana slaže s onim što se o njemu čulo i još danas čuje.

Ovdje ću iznijeti ono što je nepoznato člankopiscu i kazati. Fra Smiljan je bio na dugogodišnjoj robiji nakon sudskog procesa u Mostaru 1952. kad su bili pred sudom: fra Ferdo Vlašić, tajnik Provincije; fra Gaudencije Ivančić, zamjenik provincijala fra Mile Leke, i fra Smiljan Zvonar, gvardijan mostarskoga samostana. Pred sud ih je dovela ljubav prema utamničenoj braći.

Svakom je, manje-više, poznato da je naša Provincija u ratu i poraću izgubila 66 svojih članova. Nije to bilo dosta komunističkom režimu. Trebalo mu je dati danak i zatvorom gdje se nalazilo oko pola njezinih članova.

Čulo se kako Daut, ne znam mu ime, primajući mito, prepisuje sudsko rješenje u korist onoga od koga je primio mito. Ostalo mi je nepoznato ili je to Daut radio pa ga Udba otkrila i zaposlila ili ga je zaposlila kao mamac za fratre.

Fra Mile Leko, onodobni provincijal, rekao je fra Ferdi da bi trebalo podmititi Dauta i izbaviti barem nekoga od zatvorenih fratara. Fra Ferdo mu je odgovorio: "To bi mogao biti mamac. Kad Udba zna o čemu dvojica međusobno šapću, zna pogotovo što Daut radi." Fra Ferdo je bio protiv toga zbog Udbine stručnosti.

Kad je fra Mile to povjerio fra Gaudenciju i fra Smiljanu, oni su bili spremni na žrtvu određene novčane svote u prilog zatvorene braće. Nakon izvjesnog vremena Udba je to "otkrila" i svu trojicu lišila "slobode".

Kad su oni, idući pješice s milicionarima, prelazili preko željezničke rampe uskotračnoga vlaka, fra Smiljan je, okrenuvši se samostanu, izustio s dubokim uzdahom: "Sveta kućo, kad ću te opet vidjeti?" "Velečasni, možete je, ako hoćete, vidjeti odmah danas!", odgovorim mu jedan od milicionara.

Fra Smiljan je nije vidio onoga dana niti je prihvatio uvjete pod kojim bi se vratio i u svetoj svojoj kući živio. Bio je pod istragom u mostarskom zatvoru "Ćelovini".

Udba je znala tko je glavni krivac za to fratarsko djelo. Znala je da je to provincijal fra Mile Leko. No, nije ga (u)hapsila zbog svojih opravdanih razloga, iako ga je mislila zatvoriti, kad ga fra Ferdo optereti u istražnom postupku. Zato su udbaši onoga istog dana rekli fra Ferdi: "Mi znamo tko je kriv. Tvoje je izjaviti da je kriv Provincijal i odmah ćeš kući." Fra Ferdo nije htio pristati na to. Jer, nije želio da nam opet bude Provincija bez glave kao što je to postala 14. veljače 1945. kad je skupa s ostalim mostarskim mučenicima stradao onodobni provincijal dr. fra Leon Petrović. Zato je, ne tereteći drugu dvojicu, svalio na se Provincijalovu krivnju. Ostavljam po strani muke koje je fra Ferdo podnio pod istragom i prelazim na rezultat sudskoga postupka. Ne znam na koliko je godina osuđen fra Gaudencije, a znam što su dobila njih dvojica. Fra Ferdo je osuđen na šesnaest godina, a fra Smilja petnaest. Izišli su iz zatvora početkom srpnja 1960. Te sam godine u srpnju mjesecu trebao obući franjevački habit i ući u novicijat. Dok sam čekao u Mostaru ostale kolege, čuo sam od nekoga, ali ne znam od koga: "Izlaze zadnja dvojica iz zatvora fra Ferdo Vlašić i fra Smiljan Zvonar." I doista toga dana ili sutradan došli su iz zatvora, nakon osam godina robije. Nisam vidio fra Ferdu. Vidio sam fra Smiljana u civilnom odijelu. To mi je bio i prvi i zadnji susret s njime. Sutradan smo otišli u Slano na duhovne vježbe. Nakon završenih duhovnih vježbi, bilo nam je oblačenje na Humcu pokraj Ljubuškoga 16. srpnja 1960. Na toj svečanosti, ne znam zašto, nije bilo ni fra Ferde ni fra Smiljana.

Dana 12. kolovoza iste te godine čuli smo na hodniku od fra Dobroslava Begića: "Umro je fra Smiljan, propovjednik na mojoj mladoj misi." Kako je to bilo pred sami ručak otišli smo u blagovaonicu. Za vrijeme ručka stigao je i gvardijan fra Luka Sušac koji je tužnim nam glasom rekao: "Sućut, braćo, umro je svetac!"

Budući da smo bili u novicijatu, u vrijeme kad je bio stroži novicijat onda negoli danas, nismo mogli biti niti smo bili na njegovu sprovodu. Ostali smo u samostanu. No, nešto smo čudesno čuli, odnosno ja tvrdim da sam čuo: "Došla su u Mostar na svećeničko ređenje dva đakona Splitske biskupije, jer je bio odsutan njihov biskup dr. Frane Franić. I zaredio ih je mostarski biskup dr. Petar Čule u vrijeme dok je fra Smiljan ležao na odru." Poslije mi je mnogo puta padalo na pamet: iz toga svetoga panja niknula dva nova svećenika.

Fra Smiljan, koji je umro na glasu svetosti, pokopan je u Mostaru na groblju Šoinovcu. Što, dakle, nije znao Člankopisac u vrijeme pisanja svoga članka neka zna sada. Grob pokojnoga fra Smiljana Zvonara, fratra koji je uvijek smatran svecem, je na mostarskom Groblju Šoinovcu. Laka mu bila zemlja koju je posvetio, u nju legavši.

Ploče-Tepčići, 28. listopada 2007.

Fra Martin Planinić


30. travanj 2009.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

- O 338. obljetnici mučeničke smrti -

Navik on živi ki zgine pošteno!

Piše: Ivan GABELICA

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Kako se Ferdinand nije pridržavao preuzetih obveza, oni su mu najprije sa sabora u Cetingradu 28. travnja 1527. poslali ovu poruku: «Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći (zabilježeno), da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja blažene uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružimo svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a poslije toga Vašemu Veličanstvu» (1).

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Dakle, iz ove izjave izbija svijest, da je izbor za kralja dvostrani pravni posao, ugovor, pa jedna strana ima pravo raskinuti taj ugovor i opozvati izbor za kralja, ako druga strana ne ispunjava voje obveze dadene prilikom izbora.

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

Dana 9. ožujka 1712. Hrvatski je sabor donio tzv. Pragmatičku sankciju, kojom priznaje, pod određenim predpostavkama, i ženskoj lozi iz dinastije Habsburg pravo nasljedstva na prijesto. Pri tomu je, da naglasi državnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske, Hrvatski sabor izjavio: «Nije nas Ugrima podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu ... slobodni smo, a ne robovi» (4). A kad su Mađari Hrvatima htjeli podkraj 18. stoljeća nametnuti svoj jezik kao službeni, tomu se je odlučno opro ban Erdedy, izjavivši: «Regnum regno non praescribit leges – Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone» (5).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Ustanak se je vodio s naizmjeničnom srećom dvadesetak godina, da bi na kraju pobijedio kralj Žigmund, muž Ljudevitove kćeri Marije. Godine 1391. umrli su prirodnom smrću kralj Tvrtko i Ivan Paližna, dva glavna predstavnika hrvatske odporne snage. S ostalim protivnicima je Žigmund krvavo obračunavao. U bitci kod Dobora, u Bosni, potukao je Ivaniša Horvata, kojega je dao vezati konjima za repove, a onda je bio užarenim kliještima mučen i na komade sasječen.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Posebna zasluga u spašavanju hrvatske državnosti pripada Zrinskima i Frankopanima. Ta dva najznamenitija hrvatska roda igrala su pet stoljeća najistaknutiju ulogu u hrvatskomu državnom životu. Isticali su se kao ratnici, književnici i državnici, često obnašajući dužnost bana.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U te zemlje, a naročito u Hrvatsku, slao je njemačke vojne postrojbe s njemačkim časnicima, koje su pljačkale i puk i plemstvo. Sabori, koji su tomu zlu mogli barem donekle doskočiti, nisu sazivani i tako je njihova uloga u političkomu životu postajala sve beznačajnija. To se je pokazalo naročito 1664. godine, prilikom zaključenja mira s Turskom. Te godine je Turska zaratila s Habsburškom monarhijom. Uz pomoć Francuske, Turci su 1. kolovoza 1664. bili do nogu potučeni kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi, pritoki Mure. Ali, umjesto da dalje progoni potučenoga neprijatelja i oslobodi oteta područja, bečko Ratno vijeće je na brzinu 9. kolovoza 1664. zaključilo mir u obližnjem Vasvaru. Tim mirom Turci su zadržali sva ona područja, koja su do tada bili osvojili, a Leopold im se je još obvezao platiti 200.000 talira na ime ratne odštete. Po tomu je ispalo, da je Turska pobijedila, a ne izgubila u ratu. To je uznemirilo i hrvatske i ugarske prvake, jer su upravo Hrvati i Mađari bili pogođeni ovim mirom, budući da su njime baš njihova područja bila prepuštena Turcima. Kako je mir sklopljen bez znanja i sudjelovanja hrvatskoga i ugarskoga sabora, što se prema tadašnjim pravnim propisima nije moglo ni smjelo učiniti, hrvatski i ugarski predstavnici su držali, da je taj mir pravno nevaljan i da je njegovim sklapanjem grubo povrijeđen hrvatski i ugarski državnopravni položaj.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar, mlađi brat Nikole Zrinskoga, već je bio na glasu kao hrabar ratnik, koji je u nekoliko bitki pobijedio Turke, pa je bio imenovan kapetanom slunjskim, velemeričkim, žumberačkih uskoka, ogulinskim i t.d. Boraveći često u Ozlju, stupio je u tješnji doticaj s Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, pa se je tako upoznao i s njegovom djecom i to kćerkom Anom Katarinom, s kojom će se kasnije vjenčati, i sinom Franom Krstom Frankopanom, s kojim će kasnije biti pogubljen u Bečkomu Novom Mjestu. Svi su oni bili izraziti hrvatski rodoljubi i bavili su se književnošću. Živeći pretežno u Čakovcu, Nikola Zrinski se je često družio s mađarskim velikašima, izvrsno je poznavao mađarski jezik, pa je na mađarskom jeziku spjevao ep pod naslovom «Adriai tengernek Syrenaia» (Jadranskoga mora sirena).
No, time se nije odrekao svoje pripadnosti hrvatskomu narodu.
On o tomu izričito piše zagrebačkomu podžupanu Ivanu Ručiću: «Ego mihi conscius sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio» (6), što na hrvatskomu jeziku znači: «Ja sam sebe svjestan, ja nisam odrod, ja sam Hrvat i to Zrinski».

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Njegova supruga Ana Katarina Frankopan – Zrinski, ta najveća i najtragičnija hrvatska banica, napisala je i objavila 1661. godine molitvenik «Putni tovaruš» (prijatelj – op. I. G.), žalosteći se, «da se skoro zmeda (između – op. I. G.) vsega svita jezikov najmanje hrvackoga ovo doba štampanih knjig nahodi» (8) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Zbog toga je politika kralja Ludovika, kojom su hrvatska državna prava gažena i državni probitci oštećivani, morala izazvati uznemirenost naročito među takvim rodoljubima, kakvi su bili Nikola i Petar Zrinski te Katarina Frankopan – Zrinski i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Slična reakcija nastala je i u ugarskim rodoljubnim krugovima, među kojima se posebno ističu Đuro Lippay, nadbiskup ostrogonski, i Franjo Wesseleny, palatin, kojima se je kasnije pridružio Franjo Nadasdy, državni sudac. Kako su hrvatski i ugarski državni probitci bili jednako ugroženi, Hrvati i Mađari su zajednički nastupali. Da je kralj Ludovik redovito sazivao hrvatski i ugarski sabor, što mu je bila dužnost, njegovoj politici se je moglo suprotstaviti na tim saborima. No, kako on to nije činio, oporba njegovoj politici mogla se je organizirati samo izvan sabora, kako bi se prava i probitci domovine zaštitili.

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Radi podizanja oružanoga ustanka i zbacivanja Ludovika s hrvatskoga državnoga prijestolja Zrinski se je obraćao za pomoć francuskomu kralju Ljudevitu XIV. Francuski su mu predstavnici u početku davali nadu, da će dobiti traženu pomoć, ali kasnije, kad se je Ljudevit XIV. sporazumio s kraljem Ludovikom, ostavili su ga na cjedilu. Nakon toga se je obratio za pomoć Mletcima, ali je i tu bio bez uspjeha. Tada se je obratio Poljskoj, u kojoj je 19. lipnja 1669. izabran za kralja mladi Mihajlo Wišniowiecki, ali ni tu nije bio bolje sreće.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

To pokazuju njegova književna djela i pismo upućeno mladomu poljskom kralju. Poznati su, naime, njegovi stihovi iz «Adrianszkoga mora syrene»: «Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku, / Da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku:/ Veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, / Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku» (12). U pismu, kojim želi odvratiti poljskoga kralja od ženidbe s Ludovikovom sestrom nadvojvotkinjom Eleonorom i od saveza s Austrijom, on daje poraznu sliku o kralju Ludoviku. On, naime, o njemu piše: «Kakovoj se prednosti ili olakšici može Poljska nadati od slaboumna vladara, odana samo plesovima i lakrdijama, a koji ni trenutka ne posvećuje junačkim djelima ili uopće važnijim poslovima, a onda još se daje voditi strašću ili privatnim interesima svojih ministara, pošto nikad ništa sam ne odlučuje; od vladar čija je blagajna prazna, koji nema kredita, koga susjedi preziru, prijatelji ne poštuju, a podanici mrze? K tomu dolazi jš i ukorijenjena mržnja protiv Ugarske (i Hrvatske), koje bi htjeli uništiti,premda su vazda bile bedemom obrane nasljednim pokrajinama».

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sada je pak, u izmijenjenim političkim okolnostima, Petar Zrinski poduzeo korake, da s Turcima sklopi savez i tako izbjegne rat, koji bi bio poguban za hrvatski narod. U tu svrhu poslao je 12. studenoga 1669. Franju Bukovačkoga, da pregovara s Turcima pod ovim uvjetima: Hrvatska i Ugarska dolaze pod sultanovo pokroviteljstvo i plaćaju godišnji danak od 12.000 talira, koji se nikad ne može povećati. Sultan je dužan očuvati Hrvatskoj i Ugarskoj njihove stare slobode i ustav. U sultanovo ime Hrvatskom i Ugarskom vladat će Petar Zrinski i njegovi potomci, a po izumrću njegova potomstva, Hrvatska i Ugarska izabrat će sebi same novu dinastiju, što sultan ima potvrditi. Gradove koje bi turska vojska otela Nijemcima predat će Turci Hrvatima i Mađarima (15). Pravno gledano, državna nezavisnost Hrvatske i Ugarske, prema predloženim uvjetima, bila bi ograničena stanovitim sultanovim pravima, ali bi njihov položaj bio daleko povoljniji nego pod apsolutističkom vladavinom kralja Ludovika.

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Videći da je ostavljen od sviju i da se ne može oduprijeti bečkoj ratnoj sili, Petar Zrinski odluči s Franom Krstom Frankopanom krenuti u Beč na kraljev poziv. I u donošenju te odluke vodili su ga nacionalni probitci. Ako bi se oružjem kao hrvatski ban, koji je, doduše, već bio lišen banske časti, suprotstavio bečkoj ratnoj sili i u tomu ratu bio poražen, Austrija bi postupila s Hrvatskom, kao što je postupila s Češkom nakon bitke na Bijeloj Gori 1621. godine: Hrvatska bi izgubila svoju državnost, bila bi pretvorena u običnu austrijsku nasljednu pokrajinu i prestala bi postojati kao državni subjekt.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Ova smrtna osuda i njezino izvršenje najobičnije je umorstvo, jer je nije donijelo ovlašteno sudbeno tijelo.- Zrinskomu i Frankopanu sudili su knez Lobkovic i kraljevi tajni savjetnici, među kojima nije bilo nijednoga Hrvata na Mađara. U smislu kraljevskih obveza i saborskih zaključaka, donesenih za vrijeme kralja Matijaša Korvina i Vladislava II. Jageloviča, njima je, kao hrvatskim plemićima, mogao suditi samo sud, sastavljan od određanog broja domaćih prelata i baruna, koji se nalazi pod vlašću hrvatskoga sabora (17).

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

No, bečki dvor se nije ovim zadovoljio. Petrovu suprugu Anu Katarinu vojska je 15. srpnja 1670. silom odvela iz Čakovca u Graz, gdje su je, zajedno s najmlađom kćerkom Zorom Veronikom, držali u kućnomu pritvoru, pod stražom. U veljači 1672. su ih razdvojili i Anu Katarinu smjestili u samostan dominikanki u Grazu, a još uvijek mldb. Zoru Veroniku odveli u samostan uršulinki u Celovcu. Kad je Zora umrla, nama podataka, ali su obje živjele u oskudici. Shrvana tugom i svakovrsnom oskudicom, Katarina je umrla pomračena uma u samostanu dominikanki 16. studenoga 1673. u Grazu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Ivan Antun Zrinski, sin Petra i Katarine Zrinski, iako je bio lojalan kralju Ludoviku, jedno vrijeme je čak bio i časnik u njegovoj vojsci, stalno je bio pod paskom i sumnjičen kao kraljev protivnik. Godine 1683. bio je po drugi put zatvoren, kao zatvorenik držan u raznim tvrđavama, da bi na kraju bio premješten u tvrđavu Schlosseberg, u kojoj je nakon 20 godina tamnovanja, poludjevši, umro 11. studenoga 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Potomka nije ostavio ni Fran Krsto Frankopan, koji bijaše zadnji muški potomak od roda svoga. Tako je Austrija iskorijenila ove dvije hrvatske obitelji, koje su stoljećima stajale na braniku Hrvatske.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bilješke:

1. Lovre Katić: Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., str.124.
2. Isto, str. 125.
3. Isto, str. 135. – 136.
4. Isto, str. 156.
5. Isto, str. 182.
6. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», bez oznake godine i mjesta izdanja, str. 12., bilješka 1.
7. Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1945., str. 261.
8. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić: Neoteta baština, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», str. 218.
9. Isto, str. 212.
10. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., str. 302.
11. Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., str. 192. – 194.
12. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić, nav. dj., str. 183. i 187.
13. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, str. 65.
14. Vladislav Menčetić: Trublja slovinska, Zbornik stihova XVII. Stoljeća, Pet stoljeća hrvatska knjižavnosti, Zagreb, 1967., str. 127. – 140.
15. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 304., i Lovre Katić, nav. dj., str. 149.
16. Ivo Guberina: Borba Zrinskih i Frankopana za hrvatsko državno pravo, «Hrvatska smotra» br. 5, Zagreb, svibanj 1944., str. 197. – 199.
17. Antun Dabinović, nav. dj., str. 272. i 292.


Politički zatvorenik, travanj 2009.

RJEČITA RAVNODUŠNOST

U povodu pristupa Hrvatske i Albanije Sjevernoatlantskomu savezu, visokomu se predstavniku međunarodne zajednice za ovaj dio Zapadnog Balkana, nominalno predsjedniku narodne vlade u Zagrebu, dr. Ivi Sanaderu, nakon oduljeg razdoblja punog šamara, poniženja i neuspjeha, pružila prigoda da nešto pokuša prikazati kao veliki uspjeh Hrvatske. Objasnivši neukome puku da nas se nakon ovoga svečanoga čina nitko više ne će usuditi napasti (kao što, uostalom, zorno pokazuje i primjer grčko-turske miroljubive koegzistencije na Cipru), i da nam se velikosrpska agresija 1991. ne bi ni dogodila da smo bili u NATO-u (pa je tadašnja pasivnost tog saveza, valjda, snažan argument u rukama njegovih apologeta?), Sanader je u Bruxellesu američkomu predsjedniku Obami tronutim glasom izjavio kako je «ovo cilj za koji smo radili punih devetnaest godina».

Da nam predsjednik vlade nije priopćio kako je misija Hrvatske da pristupi NATO-u, čovjek bi, inače, pomislio kako je svrha i smisao uspostave i obrane hrvatske države posve druga. Pomislio bi, recimo, da je svrha države – kako nas je još Starčević učio – blagostanje, sloboda i sreća državljana. A da je sve ostalo, dakle, i vanjska politika, tek instrument za postignuće te svrhe. U običnih se naroda svrha, dakle, ne podređuje sredstvima, nego obrnuto. No, hrvatski narod nije običan, nego ima posebno poslanje. Vladika đakovački Josip Juraj Strossmayer, a za njim čitava svita što fantasta a što protuha, to je poslanje vidio u stvaranju južnoslavenske države, u kojoj će Hrvati, kao katolici i kao kulturno napredniji element, svoju sudbinu podrediti privođenju pravoslavnog Istoka Rimu. Pa je onda, provedbom tog pothvata, Katolička crkva 1918.-1941. izgubila popriličan broj vjernika, a hrvatski narod zapao u nezapamćenu nevolju, iz koje je izišao demografski i teritorijalno osakaćen, gospodarski desetkovan i kulturno unazađen. Potom su nam neki drugi, opet s naprednom i humanističkom pozom, objašnjavali kako je svrha našeg postojanja ugradnja nacionalne sudbine u svjetsku komunističku revoluciju. Sve naše težnje i interese valjalo je podrediti slavenskomu bratstvu i ostvarenju komunističkog raja, pod genijalnim vodstvom generalissimusa Staljina i najvećeg sina naših naroda i narodnosti (uz to i najvećeg sina «našega Zagorja»), druga Josipa Broza Tita. Taj smo eksperiment platili još skuplje, i od njega će nam zubi još dugo trnuti.

Radi ostvarenja svih tih tobože visokih i vrijednih ciljeva valjalo je suspregnuti vlastiti nacionalni osjećaj i nacionalne interese staviti u drugi plan, proglašavajući ih uskogrudnima, zastarjelima i demodiranima (odnosno, oxfordskim novogovorom: «svesti hrvatski nacionalizam na minimum»).

No potpuna ravnodušnost kojom su hrvatski državljani – napose Hrvati – popratili pristup Hrvatske NATO-u, rječito svjedoči o tome da oni, za razliku od predsjednika vlade, taj događaj ne smatraju ostvarenjem svojih težnji, niti smislom i vrhuncem svojih želja. Njihova apatija zorno pokazuje stupanj poniženosti nacije. I kad, zbog raznih razloga, hrvatski birači ne izriču jasno te svoje želje, oni instinktivno osjećaju da je pristup NATO-u tek mršav, posve nedovoljan surogat za ono što stvarno trebaju. A trebaju Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu, kao državu u kojoj zakoni ne uzmiču pred korupcionaškim interesima kojekavih klika, kao državu u kojoj se ne isplati iznova biti protiv Hrvatske, kao državu u kojoj ljubav prema vlastitom narodu i njegovoj domovini ne predstavlja činjenicu koja se u životopisima ponajčešće prešućuje. A sve dotle dok smo prisiljeni birati između dvaju zala, između prikrivenog jugoslavenstva i posramljenog hrvatstva, malo je izgleda da se stvari poprave.

Tomislav JONJIĆ


PATOLOGIJA JEDNE ZLOČINAČKE IDEJE

Piše: Davor DIJANOVIĆ

Represivan i zločinački karakter komunizma opće je poznat ne samo ljudima koji su živjeli u takvome sustavu, kao što je to bio slučaj sa stanovnicima bivše Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza, nego i svekolikom čovječanstvu. No usprkos tom saznanju, usprkos toni knjiga, studija, dokumenta i svjedočenja, koji vrlo jasno prikazuju komunističke zločine, usprkos više od 100 milijuna žrtava koje je komunizam do danas prouzročio (Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma, 1999.), javna rasprava o ovome zločinačkom fenomenu nešto je od čega se uporno zazire. Začudo, i danas, kada su svim političarima i intelektualcima puna usta demokracije, tolerancije i ljudskih prava, rasprava o ovoj problematici i dalje je tabu tema. Nemoguće je ne zapitati se, koji je tomu razlog? Zašto žrtve komunističkog terora do dan danas nisu dobile pravnu niti moralnu zadovoljštinu? Zašto se komunističke zločince i u današnjem demokratskome sustavu, koji proklamira jednakost svih pred zakonom, i dalje amnestira? Hoće li zločini komunizma ikada biti sankcionirani? Pitanja je zasigurno veliki broj.

Razloge misterioznog ekskulpiranja komunističkih zločina i zločinaca možda je najbolje potražiti u teoretskim postavkama same komunističke doktrine. Dok je nacionalsocijalizam s jedne strane otvoreno pozivao na isključivanje određenih «nepoćudnih» društvenih elemenata i skupina, i to na temelju njihove nacionalne pripadnosti, komunizam se s druge strane deklarirao kao humanistička ideologija prepuna ljubavi i brige za cijeli ljudski rod. Time je komunizam, dugoročno gledano, već u samome početku stekao prednost pred nacionalsocijalizmom. Jer uvijek će neki komunist moći kazati: zločini u SSSR-u ili Jugoslaviji predstavljaju devijaciju od komunizma; ti zločini - iako su počinjeni u ime komunizma - nisu komunizam, već zloporaba jedne plemenite ideje, dočim je praksa nacionalsocijalizma jednaka njegovoj teoriji. No je li to baš tako? Je li komunizam čak i čisto teoretski gledano plemenita i dobra ideja? Čitajući službenu komunističku historiografiju, koja neodoljivo sliči hagiografijama bivših hrvatskih komunista, titoista i praksisovaca, doista je moguće steći takav dojam. No kada se zagrebe dublje ispod površine, stvar je ipak sasvim drukčija.

U Manifestu komunističke partije vrlo jasno stoji:» Komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, moral, proturječi cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku» (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije, Mladost, Beograd, 1973). Ukoliko komunizam ukida religiju i moral te proturječi cjelokupnomu dosadašnjem povijesnom razvitku, logičnim se nameće pitanje: na koji način komunizam misli postići te ciljeve? Mirnim ili nasilnim putem? Kako je i službeno poznato, komunistički prevrat pretpostavlja revoluciju. Engles je revoluciju definirao kao akt u kojemu jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugome pomoću «pušaka, bajoneta i topova». Već ovdje jasno vidimo kako su komunistički snagatori poput Lenjina, Trockog, Staljina ili pak Tita mogli u marksističko-engelsističkoj filozofiji vrlo lako pronaći teoretsku legitimaciju svojih nasilničkih postupaka. No što je s onim društvenim elementima koji će se protiviti revoluciji? Što s «kontrarevolucionarnim» i «reakcionarnim» elementima»? Engels je u tom pogledu vrlo jasan: »Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni ljudi nestanu s lica zemlje. I to je napredak» (F. Engels, The Magyar Struggle, January 1849., navedeno na: www.marxists.or).

Reakcionarni elementi za komuniste su dakako bili kler, buržoazija, nacionalisti s obzirom na anacionalno-internacionalni karakter komunizma, ali i svi oni koji bi svojim znanjem ili inteligencijom mogli komunističkim liderima predstavljati potencijalnu opasnost pri osvajanju vlasti. Stoga ne treba čuditi kako je upravo pravoslavni kler bio prva meta Lenjinovih čistki u Sovjetskome Savezu. Komunisti, sukladno Marxovoj krilatici «religija je opijum za narod», žele narod pošto-poto osloboditi utjecaja svećenstva te započinju brutalne likvidacije i ubojstva. Samo do 1922. Lenjinova policija likvidira 2691. svećenika, 1962 redovnika i 3.447 redovnica (Juraj Batelja, Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, 1999.) Bolje nije prošao ni katolički kler u Hrvatskoj, gdje partizani likvidiraju više od pet stotina svećenika, redovnika i časnih sestara. U svome krvavom piru hercegovačkog franjevca Stjepana Naletilića partizani su ispekli na ražnju (Glas Koncila, 24. 7. 2005). Tisuće svećenika i redovnika komunisti brutalno likvidiraju i u Španjolskoj. Komunisti u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji i drugim zemljama komunističkoga državnog terorizma pritom su samo vjerno izvršavali Engelsov zahtjev, po kojemu svi reakcionarni elementi moraju nestati s lica zemlje. Drugim riječima: takvi zločini ne predstavljaju nikakvu zloupotrebu komunističke ideje, već njezinu jasnu provedbu.

Nema sumnje da su komunistički teoretičari i praktičari ovakvim postupcima nadahnuli kasnije i naciste i fašiste. Po vrstama nasilja i tehnikama mučenja, komunisti i kasnije fašisti nisu se bitno razlikovali. Koncentracijske su logore komunisti koristili mnogo prije nego što se Hitler pojavio u Njemačkoj. A i propaganda i kriminalizirajući izrazi koje su rabili ovi sustavi, po svojoj su gadosti vrlo slični.

No, nisu komunisti likvidirali isključivo svoje političke i ideološke protivnike. Likvidacije, denuncijacije i čistke bile su vrlo česte i među samim sljedbenicima komunizma. Dovoljno je prisjetiti se kako je Staljin, da bi se dograbio vlasti, dao likvidirati sve sljedbenike Lava Trockog, tzv. trockiste. Sličnu metodu osvajanja vlasti primjenjuje i Josip Broz Tito koji u Moskvi kao agent Kominterne prokazuje i daje likvidirati više od osam stotina jugoslavenskih partizana i socijalista (Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940., 2008.). Nepovjerenje, denuncijacije i čistke imanentne su komunističkome načinu vladanja i temelj su njegova opstanka. To je i razumljivo, s obzirom na to da je komunizam proklamirao jednakost svih ljudi; ako smo svi jednaki, tada za likvidirane ne će biti problem naći zamjenu!

Jedan od ciljeva komunizma, koji se često prešućuje ili pak objašnjava «povijesnim kontekstom», predstavlja i ukidanje obitelji: «Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista» (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije). U nekim je komunističkim zemljama bilo pokušaja nasilnog ukidanja obitelji, ali su se ti pokušaji izjalovili. No unatoč neuspješnoj provedbi, ovaj cilj komunizma nikako ne treba smetnuti s uma. Jednako tako ne treba smetnuti s uma i to da se komunizam zalaže za ukidanje, tj. Engelsovim riječima – «odumiranje» države, što je i logično s obzirom na internacionalni karakter komunizma. Ova dva cilja komunizma – ukidanje obitelji i ukidanje države – nisu se ostvarili. Ni obitelj niti država nisu «puškama, bajonetama i topovima», tj. nasiljem bili ukinuti. No osim revolucije uz primjenu fizičke sile i represije, moguća je i «meka» revolucija nenasilnim sredstvima.

Koja je to nova revolucija, koji su njezini akteri i kojim se instrumentima ona služi?

Erich Fromm, inače član marksističke Frankfurtske škole, kao pobjedničke revolucije našeg stoljeća navodi žensku, dječju i seksualnu revoluciju: »Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revolucija, propala (...), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska, dječja i seksualna revolucija. Njihove principe je već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije» (Erich Fromm, Imati ili biti, 2004). Herbert Marcuse, također član Frankfurtske škole, novim akterima revolucije, koji će zamijeniti radništvo, naziva studente, manjine i nove društvene marginalne skupine. Revolucija 1968., čije je temelje dala Frankfurtska škola, i započela je studentskim nemirima, a upravo nakon te revolucije dolazi do masovne popularizacije feminističkih i homoseksualnih pokreta. To će kasnije dovesti i do legalizacije homoseksualnih brakova u mnogim zemljama (Nizozemska, Švedska, Španjolska itd.). Legaliziranje takvih brakova neminovno braku oduzima tradicionalno značenje i obezvrjeđuje ga, a brak je prvi prag obitelji. Vrijedi se stoga zapitati, ne vodi li legaliziranje takvih brakova, kao i zahtjevi pojedinih militantnih feministica (koje smatraju da je brak «institucija nastala na silovanju»), dugoročno do komunističkog cilja ukidanja obitelji? Jer konačno: popularizacija takvih pokreta došla je upravo iz marksističkog centra – Frankfurtske škole.

Jedan od članova Frankfurtske škole, sociolog Wilhelm Reich, izrijekom se je zalagao za uništenje obitelji pomoću «agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi», dok drugi član Theodor Adorno obitelj smatra fašizmom «jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi» (Patrick J. Buchanan, Smrt Zapada, 2003.). Fromm pak zagovara matrijarhat, jer je «obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren individualni organizam», dok «matrijarhalna obitelj sadrži svojstveno univerzalni karakter koji stoji na početku razvoja i razlikuje materijalni život od višeg duhovnog života» (Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti, Prva knjiga, Zagreb 1989.). Frommovo zagovaranje matrijarhata umjesto patrijarhata nije drugo nego «proturječenje cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku» i jedno od sredstava za uništavanje obitelji.

Strategiju za vođenje te nove marksističke revolucije dao je Reich: »Djecu treba za politički interes odgajati prihvaćanjem seksualnih interesa i zadovoljavanjem njihove znatiželje: moraju dobiti onaj nepokolebljivi osjećaj koji im ne može dati politička reakcija. Time će se ona masovno pridobiti i u svim zemljama imunizirati od crkvenih upliva i – a to je najvažnije - duboko osjećajno vezati uz revolucionarni pokret (W. Reich, Masovna psihologija fašizma – Uz seksualnu ekonomiju političke reakcije i proletersku seksualni politiku, Zagreb, 1999.).

Dovoljno je prelistati dnevne novine ili internetske portale, kako bismo jasno vidjeli da je revolucija koju marksist Fromm spominje («ženska, dječja i seksualna» revolucija), a za koju Reich daje strategiju, vrlo uspješno provedena. Pornografija, otvoreno promoviranje seksa prije braka, homoseksualni i feministički zahtjevi, svakodnevni su repertoar u svekolikome ljevičarskome tisku. Jasno je, da su marksisti upjeli i u svome naumu da djecu imuniziraju od crkvenih upliva. Kada se pokidaju moralne granice i vrijednosne brane, manipulacija postoje mnogo lakša.

Iz svega je navedenog razvidno da se komunistički ciljevi ne moraju nužno ostvarivati nasiljem, već ih je moguće ostvariti i nenasilnim metodama. Jednako tako, govoreći o ukidanju države, vidljivo je da današnji globalni kapitalizam i silne integracije i asocijacije mrve državne suverenitete i vode ukidanju države (što je komunistički cilj), mnogo efikasnije nego nekada Staljinove vojničke trupe. Metode se mijenjaju, no cilj ostaje isti. Konačno, ako se pogleda profil vladajućih političara ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe, može se jasno vidjeti kako je riječ o bivšim marksistima, šezdesetosmašima, maoistima ili u hrvatskom slučaju titoistima i skojevcima. Njihovo prihvaćanje liberalnog kapitalizma, demokracije i ideologije ljudskih prava ne treba čuditi. Oni su samo shvatili kako današnji liberalni kapitalizam efikasno vodi do ukidanja država – komunističkog cilja, dok različiti pokreti koji svoju legitimaciju nalaze u ideologiji ljudskih prava, tj. u sveopćoj ljudskoj jednakosti (pandan nekadašnjem komunističkom egalitarizmu!) učinkovito napadaju obiteljsku ćeliju. Ovdje dakle treba tražiti dio razloga zašto se i danas političari i intelektualci benigno odnose prema komunizmu, unatoč milijunima žrtava koje je on prouzročio, i zašto ga smatraju «dobrom idejom».

Jedan od razloga zašto se o komunističkim zločinima i danas šuti, svakako je i činjenica da se komunistički SSSR nakon Drugoga svjetskog rata našao na pobjedničkoj strani. Time je komunizam zakupio svojevrsnu «antifašističku legitimaciju», kojom je kasnije nemilosrdno opravdavao svoje zločine. Svako i najmanje spominjanje komunističkih zločina u SSSR-u automatski se proglašavalo fašizmom. A tko si je nakon rata mogao dopustiti da bude proglašen fašistom? I dan-danas, kad se počne malo više isticati zločine komunista ili savezničke zločine, lijevo-liberalni mediji to nazivaju revitalizacijom fašizma ili povijesnim revizionizmom koji umanjuje fašističke zločine.

U hrvatskom pak slučaju stvar je još dodatno kompliciranija. Iako je Jugoslavija nakon 1948. slovila kao neutralna zemlja, ona to stvarno nije bila. Nakon 1948. Jugoslavija postaje euroatlantska tvorevina u interesu zapadnoga vladajućeg establišmenta. To je jasno pokazao i sprovod Josipa Broza Tita, na kojemu se skupila sva zapadna svita. To također pokazuje i inzistiranje zapadnih političara na očuvanju Jugoslavije devedesetih godina, dok s druge strane isti ti političari žurno rade na demontiranju komunističkog SSSR-a. Novija istraživanja također pokazuju da je Tito prije svojih tajanstvenih godina u Moskvi bio u Lodonu, a to je tema koju još valja podrobno istražiti. Posljedice takvoga latentnoga prozapadnog usmjerenja Jugoslavije osjećaju se i danas: dok i Staljin i Ceaucescu danas slove kao zločinci, Tita se i dalje slavi. Ovdje leži ključni razlog zašto se i danas ne želi maknuti trg ovoga neprijepornog zločinca. Ne treba zaboraviti da bi uklanjanje Titova trga, i s tim u svezi osuda njegovih zločina, doveli do pitanja, što su zapadni Saveznici znali o komunističkim zločinima u Jugoslaviji. Je li Bleburga, Jazovke, Teznog ili Hude Jame moglo biti, a da saveznici nisu za njih znali? Vrlo teško.

Otkriće protutenkovskog rova u Teznom 2007., gdje - prema slovenskom povjesničaru Joži Dežmanu - leži 15.000 žrtava i otkriće masovne grobnice u Hudoj Jami, neumitno su uzburkali duhove u sumurnoj hrvatskoj političkoj areni. Čak i sami partizanski zločinci, poput Sime Dubajića, progovaraju o partizansko-komunističkim zločinima. Spominju se konačno i imena ljudi u Hrvatskoj koji su sudjelovali u komunističkim likvidacijama. Tako član HHO-a Ivan Zvonimir Čičak izrijekom proziva Josipa Manolića i Josipa Boljkovca za zločine nakon svršetka rata, a predsjednika Mesića optužuje da ih štiti (Večernji list, 8. 4. 2009.).

Sve će ovo zasigurno dovesti do intenziviranja rasprava o neprijepornim zločinima Josipa Broza Tita i potrebi konačne dekomunizacije Hrvatske. No pitanje je, hoće li postojati politička volja da se komunističke zločine i zločince osudi. Premda se u medijima često ističe da se treba okrenuti budućnosti, to je apsolutno nemoguće dok se ne raščisti s prošlošću. Sve dok se u Hrvatskoj bude prelazilo preko komunističkih zločina i slavilo komunističke zločince, to će generirati nove podjele i kočiti napredak na materijalnome i, što je i bitnije, na duhovnome planu. Komunizam ne samo da je zločinački sustav u svojoj praksi, nego je zločinački i u svoj teoriji. Sama bit komunizma zločinačka je. Komunizam je, kako su ga pisci Crne knjige komunizma definirali, «kultura nasilja» i «najužasnija varijacija totalitarizma, državnog terorizma i monopartijskog voluntarizma u povijesti ljudskog roda».

Stoga poručimo drugovima, da je bilo dosta maltretiranja i pošaljimo njihove zločinačke ideje u ropotarnicu povijesti.


Zagreb, 21. travanj 2009.
Građanima Zagreba i ostaloj hrvatskoj javnosti

TKO JE NALOGODAVAC ZLOČINA?

Po završetku Drugog svjetskog rata i nakon predaje Hrvatskih oružanih snaga NDH od oko 300.000 vojnika i velikoga broja civila, oko 200.000, žena, djece i staraca, saveznicima, na čelu sa Englezima, na Bleiburškom polju, 15. svibnja 1945., ta razoružana hrvatska vojska i taj narod su na prevaru predani u ruke svojih najgorih neprijatelja, postrojbama takozvane Jugoslavenske narodne armije, tj. partizanima.

Ubrzo je, kao što znamo, započelo njihovo brutalno ubijanje, u Sloveniji i diljem Križnih puteva, kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, sve do Makedonije. Danas znamo za oko 500 Hudih jama i crnih grobišta u Sloveniji, te oko 800 u Republici Hrvatskoj i oko 90 u Bosni i Hercegovini. Mnoga grobišta još nisu otkrivena niti obilježena.

Ti strašni zločini nad zarobljenom hrvatskom vojskom i hrvatskim narodom, dogodili su se protiv svakoga ljudskog i humanitarnog prava i apsolutno protivno Ženevskim konvencijama o ratnom pravu, čija potpisnica je bila i NDH. Do danas, u Republici Hrvatskoj, pa niti u Sloveniji i BiH, nitko nije za te zločine ni pravno ni moralno odgovarao, i pored Rezolucije 1481. Skupštine Europskoga parlamenta, od 25. siječnja 2006. godine, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, te Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, od 3. srpnja 2006. godine.

Mnogi u pravosuđu i u vlasti Republike Hrvatske, a posebno sljedbenici komunističke ideologije, kao i potomci zločinaca, ne priznaju očigledne činjenice i slave zločince, jer tobože ne znaju tko je nalogodavac i tko su izvršitelji.

Prema sljedećem primjeru, zar još treba tražiti nalogodavca?

Prema Hrvatskome slovu od 10. travnja 2009., iz razgovora sa mons. Josipom Mrzljakom, biskupom Varaždinske biskupije, čitamo između ostalog: "Doznavši u vijestima o pronalasku kostiju koje su najvjerojatnije ostaci ljudi odvedenih iz varaždinskog zatvora i logora, te pobijenih 1945. godine, sazvao sam sjednicu Biskupskog vijeća u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Varaždinu. Na sjednici je, uz stalne članove Biskupskog vijeća, sudjelovao i vlč. Stjepan Markušić, župnik iz Macinca. Saslušali smo njegov izvještaj o tom slučaju. On nas je izvijestio kako već od 2001. godine župa Macinec svake godine, 5. kolovoza, slavi svetu misu za duše ubijenih kod nasipa, te kako se nakon svete mise održava i molitva na samome nasipu. Također je istaknuo kako svjedoci iz susjednih mjesta govore da su te 1945. godine iz nasipa virila ubijena tijela u dužini od 7 km." Dalje biskup Mrzljak navodi: "U okolici Varaždina postoje mnoga otkrivena ali i mnoga još prikrivena grobišta koja su nastajala u travnju i svibnju 1945 godine, nakon posjeta Tita Varaždinu.

U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu, na stranici 189. možemo čitati:

'Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na dolazak na trg, genocidni govor, u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, i poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće:

'U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.'

Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je 'da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame'.

Vjesnik od 25. svibnja 1945 piše da je Tito rekao ovo:
'Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kući provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu federativnu Jugoslaviju."

Odgovorni u Republici Hrvatskoj za procesuiranje zločina komunizma, zar još trebate dokaza o nalogodavcu i da li ćete i dalje braniti nazive ulica, trgova, pa i osnovnih škola zločinačkim imenom?

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med. predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Bjelovar , http://istinazanarod.blog.hr , 20. travanj 2009.

MANOLIĆEV KOLJAČKI ODRED - TAKO ZVANI "NOŽ I MALJ"

Svi dokazi protiv Josipa Manolića - Jože su zatajeni i prešućeni - za ratne zločine i stradanja potkraj drugog svjetskog rata 1945. godine. O svim žrtvama koje je Manolićev odred poubijao nije se smjelo govoriti do danas. Bivša UDB-a lažno se je predstavila 1989-tih godina, da su demokrati i da su oni stvaraoci Hrvatske.

Josip Manolić u tom procesu bio je drugi čovjek u tobože novo stvorenoj državi. Tada nitko ga nije pitao - tko je on? Na prostoru naše Bjelovarsko-bilogorske županije mnogo je ljudi Manolić dao streljati, poklati i zatući,.., i to bez suđenja.

Njih se je odvodilo na pogubljenja u šumu Lug, šumu Razbušku, šumu Trnovku, šumu u Čazmi... Ti ljudi kao žrtve stradali su u Grubišnom Polju, Donjim Mostima, Šandrovcu, Krivaji (pokraj Bereka), Pavlovcu, (Veliki Grđavac), Kupinovcu, Predovcu, i dr.

Negdje 1943. godine Manolićev partizanski odred i odred Koste Nađa, sa slavonske strane napali su Veliki Grđevac, gdje su zarobili oko 20-tak ustaša, koje su svezali konopcima i žicom, te ih gonili kroz ulicu. Moja baka Danica Pezer s prozora je vidjela, gdje živjela je sa svojom obitelji, kako je u toj grupi i njezin sin Ante Pezer. Koji se je svađao sa partizanima. Ante Pezer je bio mladić, koji je služio regularnu ustašku vojsku. A baka, odnosno njegova majka tada mu se nije smjela javiti - jer partizani bi poubijali cijelu (našu) obitelj.

Dok nije došla ustaška bojna kao pojačanje iz Zagreba, u povlačenju iz Grubišnog Polja, partizani su poubijali zarobljenike i bacili ih u prvu rupu. Moja baka Danica išla je među poubijanim tražiti svog sina, kojega je našla - ne samo ubijenog s metkom, nego zaklanog. Krv se slijevala na zelenoj vesti na sve strane. Tu vestu je moja baka ručno ištrikala. Ta slika još je cijeli život bila pred očima. I zbog toga je ona često plakala i govorila "Antiša moj". Očito je, da mi je Josip Manolić ubio ujaka, i nikada nije on za to odgovarao. Zašto se onda tome čudimo - jer isti ljudi su još na vlasti. Po ničemu mi nismo, ni pravna, ni slobodna država. Država s ljudskim pravima i građanskim slobodama. U Hrvatskoj ne postoje nikakva demokracija. Franjo Tuđman je 1991., izdao Vukovar, a Stjepan Mesić ga je razarao. I nitko za ništa opet ne odgovara.

Postojeća klika na vlasti godinama radi što hoće, varaju narod,.., i u zlu ga kaljaju... Nitko ne pokušava vidjeti što oni čine i što kao političari rade. Država je umotana u nasilje i mrtvački plašt. Lokalni izbori u Hrvatskoj idu 17. svibnja 2009., oni mogu biti vrlo važni, ako to narod shvati. Svaki pošteni Hrvat i Hrvatica na izborima ne bi smjeli birati "bivše komuniste" i njihove pristaše. Ako hoćemo da se kao društvo očistimo od tih nakaza, krvnika i zločinaca...

Branko Stojković


Trusina, 18. travnja 2009.

Za zločine nad Hrvatima nitko nije odgovarao!

Šesnaesta obljetnica stradanja 22 Hrvata obilježena je danas u selu Trusina u općini Konjic. Naime, 16. travnja u Trusini su pripadnici Armije RBiH ubili 22 osobe hrvatske nacionalnosti, od kojih 15 civila. Tijekom obilježavanja održana je sveta misa koju je predvodio svećenik Darko Drlje.

On je kazao kako je žalosno da se toliko malo pažnje posvećuje Trusini, a još žalosnije što za zločine u tom selu još nitko nije odgovorao.

"Unatoč tome što se dogodilo u Trusini, mi moramo oprostiti jer tako pomažemo sebi. Ako ne oprostimo, štetimo ne samo sebi nego i svojoj obitelji", kazao je, uz ostalo, u svojoj propovijedi svećenik Drlje.

Nakon svete mise, na spomen obilježju položeni su vijenci.


Split, 16. travnja 2009.

ISTINA UVIJEK POBJEĐUJE - OSIM U HRVATSKOJ!

U jednom dnevnom listu objavljen je izvrstan članak nazvan «Tjeralica za istinom» koji ukazuje na svima poznate partizanske zločine i zločince i odnos prema onima koji su nosili hrvatsku odoru (Thompson) i srpsku uniformu ( Brena). Svi mi najčešće znamo istinu, jer je ona u ovome kao i u sličnim slučajevima lako vidljiva i uočljiva. Ipak, radi našega kukavičluka i straha ne branimo istinu, pa caruje laž, vlada zlo i stradavaju pravedni. U zaključku citiranog članka autor piše: «Usprkos toj istini, Thompsonu se u Hrvatskoj, za koju se borio, brani pjevati dok Brena u Hrvatskoj, protiv koje je bila, pjeva gdje hoće!? Zapravo, ništa novo. Kod nas se baš i ne mari za istinu. Da se mari, i strašne bi grobnice bile nacionalnom istinom, barem otkad je Hrvatske, ali o njima se šuti ili besramno laže već više od pola stoljeća. No, što bi rekao Krleža – u Hrvatskoj je odavno za istinom raspisana tjeralica».

Sustav vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo nije nikada do kraja izgrađen. Sve javne institucije osim Katoličke crkve naslijeđene su iz bezbožnog, nemoralnog i nedemokratskog komunizma. Lopovi, lažljivci i korumpirani kadrovi su nam ukrali cijeli javni prostor. Članova vučjeg čopora nema puno ali su moćni i organizirani i potpuno dominiraju, na svim razinama. Tužitelji, suci, policajci, špijuni, ubojice nalogodavci i njihovi članovi obitelji drže medije, pravosuđe, banke, javne institucije i vrhove političkih stranaka, a posebno tzv. nevladine civilne udruge. Zemlja je u tako dubokoj moralnoj krizi, da što više prljavštine iziđe o pojedinoj osobi ona sve više napreduje u javnom životu. Kada špijunska ispostava zvana HHO kao stvarna nadvlada u Hrvatskoj dopusti izjaviti Čičku: "Boljkovac i Manolić su ubijali na križnom putu", u normalnoj zemlji to bi bio početak sudskog postupka protiv osumnjičenih za ubojstva, ili bi slijedila tužba za klevetu. Kada Boljkovac uzvrati: "Čičak je radio za Udbu, a Šeks je Miloševićev agent", očekivao bi se potres, ostavke i istrage u vrhovima HHO- a i vlasti. Kod nas te izjave samo služe izjednačavanju i relativizaciji zla, zamagljivanju istine i sprečavanju bilo kakvih istraga.

U većini slučajeva istina je vrlo jednostavna i svima dostupna iako ne svima draga. Zna se istina i o Thompsonu i Kainu i Breni, isto kao i o Mesiću, Manoliću, Boljkovcu i Čičku. Zna se istina i o partizanskim zločinima i o poslije rata ubijenim ustašama, domobranima i civilima. Znaju je i oni koji se ovih dana isčuđavaju nad novim jamama. Znade je i do nje vrlo lako može doći ako želi svaki pismeni i normalni Hrvat, pa i onaj zadojen polustoljetnim lažima i mržnjom.

Zna se istina i o nevino utamničenom Gotovini i drugim hrvatskim junacima, nasuprot istine o amnestiranim Stanimiroviću, Džakuli i drugim velikosrpskim vođama.

Znala se isto tako istina o Kristu, Barabi, Judi, pa je svejedno Krist završio na križu.

Radi istine oduvijek se patilo. Istina na kraju ipak uvijek pobjeđuje. Osim u Hrvatskoj.

Žele li Hrvati istinu? Boje li se istine? Žive li ljepše i lagodnije u lažima? Usuđuju li se izaći iz stoljetne tame laži i prihvatiti svijetlo istine? Suočiti se sa istinom najčešće nije lako. Treba otvoriti srce i oči srušiti vlastite zablude, odreći se privilegija neznanja, srušiti u sebi lažne spomenike i prihvatiti cjelovitu, pravu i jedinu istinu. Dok se to ne dogodi tisuće nevinih pravednika stradavat će, Gotovina će nevin ležati u Haagu, ubojice će uživati u ukradenim vilama i nezasluženim mirovinama, a zlo će vladati svim segmentima javnog života.

Istina oslobađa. Oslobodimo prije svega istinu u sebi. To je jedini način za izlazak iz korizme. To je stvarni i svima potrebni Uskrs.

Luka Podrug


Piše: Frano Prcela, O.P. (Chicago)

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga "zabranjenog angažmana" - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugrađanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student, čak i đak - i takvih je slučajeva bilo!

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji oduvijek, a zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19. stoljeću. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reći da se u najširoj javnosti pojavio glede "afere Dreyfus". Naime, pisci Émile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeća javno dižu glas za oslobađanje nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome političkom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja angažiranoga, modernog intelektualca.

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao da je broj intelektualaca ujedno i konačni izbor različitih definicija intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta. Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to također čine, ali razlika je u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slučaju) uglavnom nisu "vezani" uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se imajući u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan!

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Nameće se pitanje: Jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u "izdaju"? Izgleda da su se odlučili za - rezignaciju! Kako to?

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i pitanja je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao "izdaji", postmoderni intelektualac se odlučio za treće, za beznađe (ateizam). Doduše, ne baš zanemariv broj ih se odlučio za "izdaju" odlaskom iz samoće i uključivanjem u (stranačku) politiku. U tom kontekstu opravdano je razmišljanje koje se pita jesu li takvi uopće ikada i bili istinski intelektualci ili su samo čekali povoljnu priliku da (konačno) postanu politički kreatori, da prijeđu na stranu zacijelo svoga (uvjetno rečeno) najvećega protivnika. Dakle, prestali su šutjeti izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I obratno se, kao treća mogućnost, isto može interpretirati utoliko da se tvrdi kako su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad nisi u trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog zauzimanja za opće dobro. Uzdasi nemoći i time aktivno hranjenje osjećaja beznađa negacija je smisla života, dakle, više je od same lijenosti. Jer, u konačnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog poziva ili poslanja) ne traži se da mijenjaju svijet jer su oni "supersposobni" ili za takvo nešto posebno prikladni. Od intelektualaca se pak s pravom smije očekivati da javno pomognu nazvati poteškoće, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je zapravo već početak rješavanja problema. Zasigurno postojeće inflacije riječi i ispraznosti govora, buke obećanja i uopće banaliziranje jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoći za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje ramenima.

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Neizbježnim se čini pitanje odnosa Crkve i intelektualaca. Preciznije, riječ je o intelektualcima unutar Crkve, jer bi u protivnome značilo kao da su posrijedi dva subjekta. Dakle, primarno se misli kako stoje stvari s intelektualcima u Crkvi (ne katoličkim intelektualcima - to navodimo kako bismo izbjegli eventualni nesporazum), i to u Crkvi na našim prostorima.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Mišljenja (ne samo o pitanjima vjere nego i u stvarima spoznaje i istraživanja!) kao da samo dolaze iz Rima, a do lokalnih zajednica stižu preko priopćenja ili citata njezinih pastira bez osobita nastojanja da se uzme u obzir specifičnost vlastite situacije. A pojedinačni istupi se gotovo a priori gledaju kao privatni nastupi, kao oni koji štete harmoniji i zajedništvu Crkve. Tako sve više nestaje mogućnost autonomnoga i nadasve autentičnoga govora iz same partikularne sredine, a da se istodobno pri tome uopće ne napušta okvir naučavanja opće Crkve. Da je tomu tako, plod je ne samo spomenutoga trenda u općoj Crkvi (centralizacija) nego čak dobrim dijelom inercije intelektualaca ili pak, što je još gore, manjka intelektualnih autoriteta.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

Ali, opravdano se postavlja pitanje što je s (tzv. profesionalnim) intelektualcima katolicima npr. u nas. Razgovarate li sa starijima, oni vrlo brzo počnu žaliti za preminulim nesumnjivo priznatim hrvatskim teolozima (V. Bajsić, T. Šagi Bunić, J. Turčinović i dr.), te se istodobno s pravom pitaju gdje su danas intelektualci u Katoličkoj Crkvi. I sam pokušaj odgovora na takav upit već je dobar ispit za intelektualno poštenje, a da to istodobno ne preraste u bilo kakav unutarcrkveni trač. Je li moguće odgovoriti na to pitanje? Jest! Kako? Opasno. Zašto? Zato što je svaki odgovor u opasnosti da pojednostavljuje i s druge pak strane počne etablirati iščezlu kršćansku krepost "zamjeranja".

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

No, i ono što sada postoji kao da prečesto sjedi na dvostrukoj stolici tako da se može reći kako u Crkvi postoji javni i privatni govor njezinih intelektualaca. Javni govor je ponajvećma skoro ministrantska služba, govori se što se treba čuti i uopće se previše dozira kritika ad extra, a pogotovu ona ad intra. Nije nikakvo čudo da takav govor jedva kod koga u javnosti pobuđuje interes, to čini jedino ako je riječ o kakvoj senzaciji. Ona druga skupina pak svjesno, proračunato postala je privatnim intelektualcima, više u smislu trača i rezultata upitna poštenja - što je nespojivo s poslanjem intelektualca, jer bez pozornice javnosti nije moguć angažman intelektualca. Ono na što su hrvatski intelektualci, primjerice, za vrijeme Hrvatskog proljeća bili osuđeni, u novije su doba intelektualci iz Crkve sami sebe tamo poslali. U Hrvatskoj kao da postoji i treća skupina, u javnosti vrlo eksponiranih predstavnika Crkve, koji su na drugi način postali privatni katolički intelektualci, jer se javno ponajvećma legitimiraju svojim zvanjem (službom), ali ne i spoznajama i interpretacijama nekih datosti.

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Stoga je dopušteno i opravdano pitati naglas. Prvo: Je li šutnja tih intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u odmjeravanju trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li možda posrijedi puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj ugled "neugodnim istinama"? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s javnošću, sa svjetskim moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite zakulisane igre? Ne, nisu to tek retorička pitanja. Gdje je odgovor? Svaki upit sadrži dio odgovora o stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva kao takva jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u vlastitim redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako postoje, ali nema hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ovi reci nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za "intelektualno dostojanstvo katolika" - o čemu je i sam novoizabrani papa Benedikt XVI. sa zabrinutošću nedavno govorio.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Međutim, svi ti zanosni pozivi p(r)okazaše se konvertitskim privatnim pričama: tako bivši "zabranjeni intelektualci" mahom završiše u politici, profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva nivoa, ali podobni, bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja odgovornosti prema općem dobru; akademici pak neprestano mahaše zaslugama (iz) prošlosti, pisci su se sukobili sa stvarnošću i emigrirali, a nadolazeći postmoderni intelektualni kapaciteti mladosti uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na pozornicu zajedničkog dobra.

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom egzilu, bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu se legitimiraju, bilo u egzilu šutnje. Poneki samozvani intelektualci, uglavnom plaćeni od otvorenih društava, uz svu svoju grlatost čini se kao da ništa bitno ne mijenjaju na stvari - jer oni nisu prijatelji cjelovitih istina, nego segmentarnih činjenica voljom svojih naručitelja.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

A oni "snalažljiviji" se pak kongenijalno angažiraju upravo prilagođivanjem takvoj situaciji. Frustrirani intelektualci angažirali su se u politici i nema toga kompromisa na koji neće pristati. Nasuprot tomu istinski su intelektualci postali žrtvama razorne moći politikanstva vlastite sredine. Stoga se bilo koji načelan govor o stanju društva osuđuje kao reakcionaran i nacionalistički nastup. Nije nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa "tih boraca protiv vjetrenjača" učinila zaokret u desno. To se (nažalost!) događa svagdje i uvijek kad su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A establishment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem progoni.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kako se onda suprotstaviti tim izgleda tipično hrvatskim iracionalizmima? Istina, razočaranje je oduvijek bilo prisutno kad se govorilo o intelektualcima i ta kritika je manje-više bila nemilosrdna. Može biti da su prije očekivanja od intelektualaca bila prevelika, te utvrdivši trenutno stanje dobiva se dojam kao da se od njih jedva još nešto očekuje. Je li to kraj uloge intelektualca u hrvatskom društvu? Ne, jer mjesto traže, gube ga ili dobivaju oni sami, a njihov angažman nije plod samilosti društva koje im dopušta ili zabranjuje djelovati. A stanje je takvo kakvo jest upravo zato što su u hrvatskome društvu intelektualci napustili svoju primarnu ulogu - dakle, "suicid uloge intelektualca"! Budućnost ne postoji i ona sama od sebe neće doći, budućnost treba stvarati. A ona je moguća ne samo poticanjem svjesnijeg života društva kao takva nego i budnim posvješćivanjem i življenjem pojedinaca - a za to nije potrebna neka osobita hrabrost ili nadarenost, nego samo i jedino poniznost kojom bi se prihvatila situacija kakva jest da bi se onda uopće mogla promijeniti.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, upozoriti na alternativne putove - onda takve intelektualce trebamo.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek nauči poput nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom ili pozicijom, nego je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo svakodnevnim mijenama života društva, a kojima svoj interes istinski intelektualac ne može uskratiti. S druge strane, pretpostavka za njegovo ostvarenje nije samo dobra izobrazba, nego i poštenje - jer uz sav respekt prema njegovim intelektualnim sposobnostima, bez angažmana, dakle, bez konkretne aktivnosti u javnosti prestaje biti intelektualcem i ostaje možda dobar stručnjak, znanstvenik. Najveća sigurnost intelektualca jest zasigurno kompetencija, ali tek kompetencija povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga kompletnim intelektualcem.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Istinski angažirani intelektualci izloženi su neprestanim, ne samo niskim udarcima novinarčića i politički polupismenog establishmenta, nego nadasve svakodnevno prolaze kroz razapetost između, s jedne strane, angažmana i, s druge strane, postulata neovisnosti. I u tim nedoumicama trebaju neprestanu i posvemašnje iskrenu podršku cijelog društva.

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Društvo koje politički ignorira i banalizira s jedne strane najevidentniju činjenicu života, a to je smrt (mislimo na žrtve nedavnog rata i poraća), i s druge strane u većini svojih promišljanja ne uvažava opće činjenice, dapače, činjenice se velemajstorski banaliziraju, takvo društvo je neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O stečaju vrijednosti, kojima su stečajni upravitelji mediji, o sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu prethodno navedenoga jest gotovo izlišno govoriti. Da... I...?! Što je činiti?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Izlišno je stoga pitanje, koje se tako učestalo može čuti, o tome trebamo li danas intelektualce. Naime, točke kolektivne tvorbe identiteta, koje stvaraju povezanosti i drže društvo skupa, u kojima je primarno poslanje interveniranja upravo intelektualaca (nipošto samo njih), ne smiju se prepustiti političkim ili intelektualnim najamnim radnicima. Bez sumnje, poslanje i rad intelektualaca je prečesto sizifovski posao. Zauzimati se za nove standarde duhovnoga života i diskurse teže je negoli svakodnevno javnost bombardirati defetističkim i nihilističkim konceptima, koje nam nude ponajvećma mediji. Rezultat toga je nadasve zabrinjavajuće diskreditiranje duha i intelekta, te bilo kakva idealizma ili altruizma - čak njihovo javno ismijavanje.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!



Prethodne početne stranice:

Arhiva

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2009. Sva prava pridržana