Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

www.strankahrvatskogprava.tk

Stjepan Radić - žrtva, tragičar i nesreća hrvatske politike

Radićev politički testament - stvaranje jugoslavenske federacije

"Hrvati su pošteno priznali dinastiju Karađorđevića i jedinstvenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Oni su se nadali da će im uspjeti sa Srbijom se sporazumijeti i da će moći zajedno živjeti u Kraljevini SHS u bratskoj slozi u kojoj će svi narodi udruženi u jednu nacionalnu državu imati sva prava i potpuno jednaku slobodu. Iskustvo posljednjih tri do četiri godine definitivno nas je razuvjerilo da sa srpskim strankama i sa srpskim odlučujućim političkim krugovima može uopće doći do kakvog poštenog sporazuma. Ja sam čak uvjeren da je to i u budućnosti nemoguće. Hrvati i Srbi dva su raznolika naroda, raznolike prirode i raznolikih tradicija. Oni su poviješću i kulturom vezani sa Zapadom, dok su Srbi vezani s Istokom. Hrvati su narod europske kulture, Srbi istočno-bizantske kulture. Ako se uzmu u obzir stalni napori Srba za apsolutnom hegemonijom u državi, koja se u tome sastoji da sve druge narodi Kraljevine SHS potčine u kategoriji političkih podređenih elemenata Beogradu pod niži nivo srpske administracije, onda će se razumijeti, zašto Hrvati i zašto Srbi u Hrvatskoj koji su bili naviknuti jednoj drugoj državnoj administraciji i drugim uvjetima za državni i javni poredak, da se oni ne mogu složiti sa Srbima u Srbiji, i zašto jugoslavenska država u današnjem svom obliku kao jedinstvena državna zajednica ne može postojati i zašto je ona osuđena na raspad (…)"

U kolikoj mjeri je Stjepan Radić bio nedosljedan političar i oportunist svjedoči njegovo vlastito djelo, objavljeno za vrijeme tako zvane Aneksijske krize iz 1908. godine kada je Austro-Ugarska pripojila Bosnu i Hercegovinu, koju je istovremeno svojatala Srbija. Stjepan Radić bio je jedan od onih naivaca i političkih slijepaca koji su Srbiji 1918. omogućili da okupira i anektira, ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i Hrvatsku. Dok se još nije bio stavio na stranu hrvatskih izdajica, Stjepan Radić je u svojemu djelu "Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu" objasnio hrvatsko gledište o Bosni i Hercegovini, potkrijepivši to gledište nacionalnim i političkim razlozima. 20 godina poslije je Radić u svojemu političkom testamentu praktički potvrdio svoje nedjelo koje je počinio 1918. godine, naime, pogazio je hrvatsko povijesno pravo na Bosnu i Hercegovinu, i prepustio sudbinu Bosne da se odluči na referendumu, unatoč tome što je poznata povijesna činjenica da su velikosrpske vlasti prekrajale općine tako da su bosanski Srbi u odnosu na hrvatske katolike u Bosni i bosanske muslimane uvijek činili relativnu većinu. Pored toga, staviti sudbinu Dalmacije i Slavonije na referendum znači igrati se političkog pokera kao i današnja aktualna vlast u Republici Hrvatskoj koja notorno pravo Republike Hrvatske na polovicu Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale misli prepustiti međunarodnoj arbitraži, tako da ispada kao da nismo sigurni da je navodno sporni teritorij u biti hrvatski politički teritorij, o kojemu ne smije biti pogađanja! Biti na samrti, i hrvatski narod ne pozvati na stvaranje nezavisne i samostalne hrvatske države izvan Jugoslavije i "Velike Srbije", svjedoči o velikoj zabludi hrvatskog velikana Stjepana Radića, koji kao da ništa nije naučio iz tridesetogodišnjeg političkog iskustva Oca domovine Ante Starčevića.

Stjepan Radić 1918. izdao pravaše

Za Sabor u Zagrebu godine 1913. je sveukupno glasovalo 111.654 glasača. Od toga broja je projugoslavenska Hrvatsko-srpska koalicija dobila 41.997 glasova. Hrvatski dio Koalicije dobio je 30.343 glasa, dok je srpski dio Koalicije ili Srpska samostalna stranka dobila 11.704 glasa. Stranka prava je dobila 15.834 glasa (Frankovi pravaši), a tom broju se mogu pribrojiti i birači koji su glasovali za pravaše izvan stranačkih klubova s 3.076 glasova. Ukupno je Stranka prava, dakle, dobila 18.910 glasova. Hrvatska pučka seljačka stranka dobila je 12.917 glasova, Starčevićeva stranka prava (SSP) je osvojila 14.446 glasova, dok su ugarsko-hrvatski unionisti dobili 15.616 glasova.

Dana 13. travnja 1918. je na jugoslavenske pozicije stranke zubara Pavelića (SSP) došla i Radićeva stranka HPSS kada se u češkom listu "Narodni listy" u Pragu, pod utjecajem češkog profesora i odvjetnika velike Srbije Masaryka, ogradila od hrvatske Stranke prava i time raskinula parlamentarnu koaliciju s pravašima. Stjepan Radić je Frankove pravaše neargumentirano optužio da se zauzimaju za njemačko-mađarsko stajalište o nadvladi njemačko-mađarske manjine u Monarhiji nad slavenskom većinom. Radićevom izjavom je HPSS neslužbeno ušla u samozvano "Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba" gdje se već nalazila Pavelićeva SSP i Socijalno-demokratska stranka. Na raskid koalicije s pravašima je Radića nagovorio disident H-SK, Srbin Srđan Budisavljević.

- "Interesantno je da se početak jugoslavenske agitacije kalendarno točno podudara s nastupom režima bana Mihalovića. /Smijeh kod hrvatsko-srpske koalicije/ (...) Jugoslavenstvo je bilo naprosto u hrvatskom narodu prezreno i smiešno ali sada vidimo kako se to jugoslavenstvo uz blagohotno držanje oblasti, /vlasti/ koje kadkada i same u tom pokretu sudjeluju, najvećim nasiljem i najvećim terorom provađa. (...) a tko o tom još dulje dvoji neka prati sporadične polemike između glavnog organa i glasila hrvatsko-srpske koalicije i glavnog glasila jugoslavenskih elemenata odnosno Starčevićeve stranke prava. Okolnost da se hrvatsko-srpska Koalicija kod toga poslužila nazivom "narodno jedinstvo Srba i Hrvata" a vrlo štovana /sarkazam/ Starčevićeva stranka prava izrazom "jugoslavenstvo", ta okolnost apsolutno ne pravi nikakve razlike jer su to sinonimi, a jedno i drugo znači veliko srbstvo. /Glas u hrvatsko-srpskoj Koaliciji: jedno i drugo znači ujedinjenje naroda... - Glas iz Pavelićeve stranke: Pa zašto se onda ne izjavite za tu deklaraciju? (Zagrebačka deklaracija) - zast. Živan Bertić: Pa Koalicija se je izjavila u više navrata."/ - zast. Frank je nastavio:

Potom je zastupnik Frank ispričao drugim saborskim zastupnicima kako u praksi izgleda to jugoslavenstvo, navodeći primjer maltretiranja, batinjanja i ubijanja zarobljenih hrvatskih vojnika u Odessi na Crnom moru od strane srpskih oficira u dobrovljačkom srpskom korpusu. "Tako, dakle, izgleda jugoslavenstvo, narodno jedinstvo u praksi."

"Vi dobro znate da se veliki procesi ne zbivaju onako samo preko noći nego da za to treba dulje vremena da dozriju, pa kad netko kao vi, sa stanovišta hrvatskog državnog prava skoči najednom na jugoslavensko stanovište i kad mjesto hrvatske države traži državu Hrvata, Srba i Slovenaca, onda bi morao biti podpuno na čistom o tom, što hoće. (…) ali kad vaši principi stoje u protuslovlju s hrvatskim državnim pravom u smislu Ante Starčevića, onda naravno, da mi ne možemo s vama. I kad budemo opazili da vi tako plemenito provodite ideje pokojnog našeg Ante Starčevića, vjerujte, da ćemo vam se drage volje maknuti ako smo na putu. Ali, gospodo, ne dopuštamo vam da na ovaj način sablažnjavate javnost (…)"

"I gospodo, to je ono, što je stranka prava uviek naučavala. Cielo vaše jugoslavenstvo nije ništa drugo nego srbstvo i služba tom srbstvu i ovo, gospodo, to je razlika između vas i nas (…) Mi se nećemo klati, pa ni vama (hrvatsko-srpskoj Koaliciji) ne će pasti ni vlas sa glave, ali ne ćete biti gospodari u Hrvatskoj. Vi se hvastate demokracijom, a za nas velite da smo imperijalisti i da uvodimo komesarijate. Vi, gospodo, hoćete biti demokrati koji uvodite izborni red na temelju koga s vaša 24 postotka imate ovdje većinu u Saboru. To je vaša izborna geometrija. To je negacija demokracije, to je pravi srbijansko-bizantinski imperijalizam. Mi, pristaše stranke prava, kojoj vi podmećete da se je nudila ovom i onom vlastodržcu i da hoće provesti svoje osobne ciljeve, (…), borimo se nesebično i imetak gubimo za jednu veliku ideju. Vi se borite za jednu ideju, ta je srbska, mi se borimo za drugu ideju, ta je hrvatska.(…)"

Velikosrpski atentator na prvake hrvatske oporbe u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS nikada nije pravno procesuiran, naprotiv, kao zaslugu za izvršeno kriminalno zlodjelo (političko ubojstvo) je Puniša Račić nagrađen od kralja Aleksandra jednim selom u Makedoniji koje je dobio na poklon kao svoje leno.

Jedan od učenika češkog profesora i političara Tomasa Garrigue MASARYKA bio je i Stjepan Radić, koji je svoj politički angažman počeo sudjelovanjem u listopadskom protumađarskom prosvjedu u Zagrebu 1895. godine, za vrijeme službenog posjeta austrougarskog cara Franje Josipa. Zajedno sa sinovima Josipa Franka i drugim sveučilištarcima zapalio je mađarski stijeg - u znak prosvjeda protiv velikomađarske diktature Khunea Hedervarya - mađarskog političara i hrvatskog bana. Vlasti su hrvatske studente izbacile sa Sveučilišta u Zagrebu i osudile ih na različite zatvorske kazne. Nakon odsluženja kazne mnogi proskribirani hrvatski studenti nastavili su studij na praškom sveučilištu gdje su upali u mrežu profesora Masaryka. Gledajući u Masaryku političkog idola, koji je govorio o slobodi i sl., postali su slijepi simpatizeri i provoditelji njegove politike koja je podržavala velikosrpsku politiku Kraljevine Srbije. Mnogi hrvatski studenti - masarykovci - postali su vodeći političari Hrvatsko-srpske koalicije koja je hrvatski narod 1918. izručila velikosrpskom beogradskom režimu. Kada je godine 1908. došlo od strane Austro-Ugarske Monarhije do jednostranog pripajanja Bosne i Hercegovine, Masaryk se najodlučnije suprotstavio tom činu i u cijelosti se stavio na stranu Srbije. U vezi s aneksijom Bosne i Hercegovine je u svojemu govoru u bečkom Carevinskom vijeću /austrougarskom parlamentu/ rekao sljedeće: "U Beču i Budimpešti mnogi ne razumiju da Srbija ide vlastitim putem. Previše su /u Beču i Budimpešti/ navikli na popustljivost kralja *Milana /Obrenovića/. Srbija ima povijesno i prirodno pravo na srpske zemlja na Balkanu, na istu nacionalnost, istu Crkvu, isti kulturni razvoj određuje srpski narod da teži i poradi na svojemu ujedinjenju na Balkanu." Ovim stajalištem Masaryk postaje glavni odvjetnik Srbije u Austro-Ugarskoj Monarhiji, i od tada je branitelj njezine politike sve do kraja Prvog svjetskog rata. (* Velikosrpski zavjerenici iz redova oficira vojske Kraljevine Srbije i pod vodstvom zavjereničkog kneza Petra I. Karađorđevića ubili su 1903. u Beogradu srbijanskog kralja Milana Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin.) U Hrvatskoj su Masarykovoj politici ostali vjerni svi njegovi učenici koje je od 1896. odgajao u Pragu. Razlog zašto je Masaryk podržavao velikosrpsku politiku je, da je, poput velikosrpskog režima na Balkanu, u Srednjoj Europi mislio slovačkom narodu nametnuti češku hegemoniju preko zajedničke Čehoslovačke Republike, za čije osnivanje se Masaryk zalagao. Zato je Masaryk podupirao stvaranje Jugoslavije, kako bi preko umjetne jugoslavenske velikosrpske tvorevine imao alibi za stvaranje umjetne čehoslovačke tvorevine. Inače, za vrijeme Zagrebačkog veleizdajničkog procesa 1909. protiv vodećih članova srpskog dijela Hrvatsko-srpske koalicije je Masary bio odvjetnik optuženih Srba, koji su bili optuženi da su tajni agenti Kraljevine Srbije, te su i osuđeni za organiziranje i provođenje terorizma protiv Austro-Ugarske. Kao što je rečeno, jedan od Masarykovih učenika bio je i Stjepan Radić. U tome leži uzrok što se Radić od koalicije sa Frankovim pravašima okrenuo 1918. godine, u zoru osnivanja Jugoslavije, koaliciji sa jugoslavenskim strankama. (Poslije, kada je uoči osnivanja Jugoslavije upozoravao članove samozvanog i prevratničkog "Narodnog vijeća SHS", kojemu se i sam bio pridružio, da ne "srljaju u Beograd kao guske u maglu", bilo je već kasno.) Dan-danas jedna zagrebačka ulica u centru glavnog hrvatskog grada nosi ime po velikosrpskom odvjetniku Masaryku (Masarykova ulica).

"Abzug /odstup/ Srbine, dolje Karađorđević, slava Ferdinandu (...) Pribićević je nedavno pisao da dok se zadnja austrijska princeza ne zavije u crno, dotle neće Srbiji biti dobro, gospodine bane, razpustite ovaj hrvatski sabor...mi preuzimamo odgovornost pred narodom (...) ubojice krvavih ruku...nijedan Srbin, ni jedan koalicionaš nema rieči, pretražite im džepove i naći ćete bombe, sa srbstvom se mora u Hrvatskoj obračunati, osam godina odgajali ste ovu mladež dok nam nisu ubili priestolonasljednika - ubojice krvavih ruku, srbstvo je samo po sebi veleizdaja, najbolje da razpuste sabor, dolje Srbija, doći će i hrvatski Vidovdan, odzvonilo vam je, spas i budućnost hrvatskog naroda ste ubili, na svakom od vas leži kaplja krvi..."

Poštovane čitateljice i čitatelji "Hrvatskog prava", izvucite sami zaključak o svemu, posebno u svjetlu najnovijih velikosrpskih pretenzija prema Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i optužbom premijera Republike Srbije VOJISLAVA KOŠTUNICE, koji je 4. kolovoza 2006. u Beogradu žigosao hrvatsku vojno-oslobodilačku operaciju "Oluju" iz 1995. godine kao "zločin nad Srbima". Za velikosrpski demokratski Koštuničin režim je oslobađanje okupiranog teritorija Republike Hrvatske "zločin". Vlasti Republike Hrvatske zbog stava službene Srbije da je hrvatska država - Republika Hrvatska - nastala na zločinu, nisu prekinule diplomatske odnose sa Republikom Srbijom ili na drugi adekvatan način odgovorili na velikosrpske velike laži. Pametnome dosta!

Zagrebački arzuhal

Prema Duvanjskom arzuhalu [nepoznati auktor, XVIII st.] i Vukovarskom arzuhalu [Antun Šoljan, XX st.] spjevao i sročio:

Christophe Dolbeau

Hrvatska - posve dezorijentirana zemlja

Težak okus skandala

Težak okus skandala ne prestaje obavijati privatizaciju, a isti dim se vije danas oko raznih transakcija u svezi nekretnina i sve učestalijih proliferacija luksuznih terena za golf. Nedavno se čak i u uredu gradonačelnika glavnoga grada jedan lokalni poduzetnik obračunao štakom s jednim dužnosnikom zbog neke mutne priče o dozvoli za izgradnju. Danas su određeni profesori Sveučilišta u Zagrebu optuženi za prodaju diploma onome tko više ponudi, dok veleposlanik Hrvatske pri UN-u razbacuje novac poreznih obveznika (više stotina tisuća dolara) po zelenim tepisima Las Vegasa. Pronevjera, malverzacije, utaja i šverc moćnim vezama tekuće su valute u opticaju, sumnja je svagdje, a ni Ivo Sanader tomu nije izmaknuo. Bivši sportski novinar, povremeni suradnik jednog nedoličnog magazina i napokon kazališni režiser mogao si je priuštiti, neki se pitaju kojim čudom, vilu od nekoliko milijuna eura i, po uzoru na francuskog sociajalista Juliena Draya, isto tako preskupu kolekciju satova... Nije li dosta dugo vremena bio blizak prijatelj s jednim od najrazvikanijih tajkuna u zemlji? Što bi, skupa s užasnom gospodarskom situacijom, djelomice moglo objasniti njegovu odluku.

Pored te maskarade, Hrvati su suočeni i s prevrtljivosti i kršenjem obećanja političke klase. Vlada opća zabuna, smjernice su sve nejasnije. Tako nakon toleriranja i čak navođenja boraca, tijekom cijelog Domovinskog rata, na oživljavanje određene neoustaške mitologije, vlast (desničarska u teoriji) sada je odlučila to privesti kraju. Da ugodi nekim zapadnim interesnim skupinama, pretvara se da je time zaprepaštena i daje se u zabranu nacionalističkih simbola. Pod sumnjom filoustaštva, za tim i takvim pjevačem se diže prašina od strane novopečenih pravomislećih glava, obično nošenje slova "U" na kapi izazove prekršaj, dok se užurbano ruše spomenici podignuti u čast vojnicima Ante Pavelića. Na drugoj strani, još uvijek se odbija preimenovati, u Zagrebu, trg maršala Tita i dopušta se okupljanje 5000 kretena u Kumrovcu, u selu gdje se rodio Josip Broz, da bi javno iskazali svoju nostalgiju za preminulim tiraninom.

Posve očito, takozvana nova Pravda je u dijapazonu. Izručen iz Argentine, bivši ustaški dočasnik dobio je 20 godina zatvora (listopada 1999.) i ostavlja ga se umrijeti u zatvoru (2008.), dok bivši komunistički ubojica Stjepan Hršak, osuđen za više tisuća ubojstava, mirno završava svoje dane u jednoj od najljepših četvrti Zagreba. Još bolje, njegov pomagač Marko Belinić, navodno izvršitelj 236 masovnih ubojstava, doručkuje s predsjednikom Republike!

Ima već preko 40 godina dosada kako sam povezan s borbom hrvatskih patriota, poznavao sam i družio se, u Francuskoj i drugdje, s desecima hrvatskih militanata i mogu svjedočiti o njihovoj odanosti. Neki su mi ukazali čast svog prijateljstva, a međju njima i nekoliko njih koji su najviše dali za hrvatsku stvar. Mate Kolić iz Pariza i Ivan Tuksor iz Nice su međutim stradali od jugoslavenskih bombi, a što se tiče Dane Šarca, on je jedne večeri izrešetan s 22 hitca. Ne kanim iznevjeriti sjećanje na te ljude kad ovdje ustvrdim da Hrvatska koju smo upravo evocirali nije uopće ona o kojoj su oni sanjali i za koju su žrtvovali svoj život.

ILIJA STANIĆ LAŽAC I UBOJICA

Piše J. Ivan Prcela

Samo nekoliko tjedana poslije potpisa spomenute analize, agenti zloglasne jugoslavenske Udbe - u svrhu zadavanja smrtnog udarca istraživačkome radu dr. Krunoslava Draganovića o Bleiburškoj tragediji - kod Trsta izvode otmicu toga hrvatskog povjesničara i smrskane glave njega dovode u bolnicu u Splitu. Nekako u isto vrijeme u pitomi grad Carcagente dolazi Ilija Stanić, sin hrvatskog heroja iz vremena NDH, da od pomoći bude generalu Luburiću u Drinapressu te takodjer da mu pomogne u kućnim poslovima u slučaju otsutnosti kućanice Leonore rodom iz Toleda. Tako su u pogon stavljene i do izražaja došle LAŽNE I UBIJALAČKE namjere Ilije Stanića i čitave mreže njegovih suradnika.

U ponedjeljak 21. travnja u tiskaru Drinapress ulaze radnici i nalaze linotip natopljen krvlju koja je kroz strop kapala iz sobe na drugome katu. To je spavaća soba dvoje od četvero generalove djece koju je ubojica Stanić ucvilio i bez oca ostavio. Ucvilio je i mene njihova "striku" Ivana, koji sam u ljetu 1963. puna dva mjeseca na privremenom krevetu spavao gore u "kuli" te okrvavljene kuće, gdje je njihov otac svoje često neprospavane noći provodio. Trpio je od rana zadobivenih u proljeću 1945. na Ljevče polju u današnjoj Republici Srpskoj. On i ja prizivali smo si u pamet te junačke borbe Hrvatske Vojske, ali ja nisam prijateljstvo glumio kao što je to činio lažac i ubojica Ilija Stanić. Naprotiv, ja sam s vidovitim generalom pravio planove o rušenju Jugoslavije. On ih je pravio revolucionarnim metodama vatrenoga oružja a moji planovi su bili Jugoslaviju rušiti perom i povijesnom istinom o Hrvatskome holokaustu Bleiburške tragedije.

Stanić hoće da lažima, koje su očite iz njegovih nesuvislih riječi i još očitije iz njegovih očiju i čitavoga držanja, svoje čitatelje i slušatelje uvjeri, da je generala ubio jer je bio zapovjednik koncentracijskih logora NDH i jer je poratne križare, uključivši i Ilijina oca, smatrao iluzionistima. Zašto zločinac I. Stanić KAO ČOVJEK AKCIJE nije ubio Tita koji je Jugoslaviju poslije rata pretvorio u pravu pravcatu KLAONICU i golemi logor smrti za Hrvate i druge nesrpske "jugoslavenske" narode? Kakva je to bila krivnja, što je general Luburić svojom vidovitošću križare smatrao iluzionistima? General je bio realist, kada je "Operaciju Deseti Travnja" Bože Kavrana i drugova, akcije Hrvatskog revolucionarnog bratstva, podvige prof. Miroslava Varoša, itd. kao prekaljeni revolucionarac osudjivao. ON JE NA TE AKCIJE POTPUNO REALISTIČKI GLEDAO I NJIH OSUDJIVAO JER SU ONE ZAVRŠAVALE U RUKAMA UDBE!

Lažac i ubojica Stanić ocrnio je hrvatsko ime u pitomome Carcagenteu. Ubivši generala Luburića, on je prouzročio da su i revolucionarnoj organizaciji HRVATSKOG NARODNOG ODPORA krila posječena. Stanićev zločinacki primjer u Drinapressu kasnije je naslijedio njegov pajdaš Slavko Logarić, pokušavši nožem usmrtiti uvijek-vjernoga hrvatskog revolucionarca Štefa Crničkog. Na sreću dragoga Štefa, Logarić se je prsa u prsa bez udarca željeznom šipkom u zatiljak s Crničkim suočio i tako si je naš dobri Štef život spasio i u svome Zagrebu pred dvije godine smireno umro u 104. godini duga i plodna života.

Unatoč pogibiji generala Luburića od ruku LAŽLJIVCA I UBOJICE Ilije Stanića i unatoč ubijalačkim planovima Velike Britanije i njezinih saveznika sa Zapada i s Istoka, Republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina prebrodit će današnju pretešku situaciju. One mogu iz sadašnje krize izići čak i ojačane, AKO budu poštivale mučenistvo STOTINA TISUĆA svojih mučenika. Krvlju ovih mučenika natopljen je svaki pedalj obiju Republika.

"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu." dr. Ante Starčević

Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.

Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!

Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!

Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni! Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija. I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga.

Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?

Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH! I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.

Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.

Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu! Jer, sjetimo se riječi Oca domovine: Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja. I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.

Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.

Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda. Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?! Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju. Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.

Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli; Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.

NAŠ NACIONALIZAM

I.

KAKO TREBA SHVATITI NACIONALIZAM

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.

Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje m r ž nj u na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

II.

POVIESTNI RAZVOJ NAŠEG NACIONALIZMA

Po svojoj naravi nacionalizam može biti: idealistički, merkantilistički i imperialistički. Već samim nazivom dovoljno se kazuje, što to znači. Ne može se bez daljnjega jednom Englezu odreći, da je englezki nacionalist, ili jednom Talijanu, da je talijanski nacionalist. Ali ona vizija "Imperium Roma-num", koja je Talijanima lebdjela pred očima, učinila je njihov nacionalizam imperialističkim. Isto tako može se i mora reći za englezki nacionalizam (British Commonwealth!), koji je povrh toga još i merkantilistički, jer počinje i svršava kod trgovačkih probitaka.

Kad su se narodi stali formirati, kad je Evropa počela živjeti narodno, a ne više plemenski, ili samo državno, bez narodnog života (uzmimo za primjer državu Karla Velikoga ili Karla V.: ti su ogromni kompleksi zemlje živjeli samo državnim, a ne narodnim životom), u tome momentu, kad se počelo živjeti narodnim životom, stao se buditi nacionalizam. Najprije je sviest ljudi bila usredotočena na zemlju, na grudu, gdje su se rodili, gdje su se rodili njihovi pređi, oni su najprije voljeli svoj dom i iz te ljubavi prema domu razvija se domoljublje - patriotizam. A tek kasnije, kad se evropska misao sve dalje i dalje razvijala, došli su ljudi do spoznaje, da dom bez naroda ne znači ništa i, prema tome, da je narod prije doma. Od tada počinje da se budi i da jača i sazrieva ljubav prema narodu, prema naciji, i to je onda nacionalizam. Kada je nacionalizam u Evropi dovršen, to se ne može točno kazati, iako se uzima, da moderni oblik nacionalizma počinje tamo krajem XVIII. ili početkom XIX. stoljeća. Mnogi vole nadnevak Francuzke revolucije uzeti kao početak modernog evropskog nacionalizma. To je možda točno za francuzki narod, ili koji drugi, ali ne vriedi jednako za sve evropske narode.

Ovo je veoma lako razumjeti. Narod, koji je neprestano stajao pod pritiskom, počeo se malo po malo osjećati jedinstvenim, počeo je disati jednim te istim duhom, misliti jednom te istom mišlju, a kad misli u svega naroda budu jedne, onda je tu čas, da nacionalna misao procvate i dođe u snagu.

Sjeverni hrvatski krajevi primorani su osjetiti, da su južni krajevi Hrvatske isto što i oni, da su oni zaštita tih sjevernih krajeva, a isto tako južni krajevi osjećaju, da su sjeverni krajevi njihova dopuna i zaštita. Primorani su osjetiti, da onog momenta, kada ne bi bilo sjeverne Hrvatske, ne bi bilo ni južne i obratno. I zato je poznati ban Petar Erdody (XVI. st.), vodeći borbu protiv Turaka, često puta izjavio: "Mene srdce vuče u Bosnu". To su doslovce bile njegove rieči, a rekao ih je, jer je znao, da tamo stoje predstraže, avantgarda hrvatstva, napadnutog s iztoka. A koliko se Hrvatska imala i na sjevernoj i zapadnoj granici boriti za svoj obstanak, i to je također poznato. Baš iz te činjenice, da je Hrvatska bila obkoljena sa svih strana i da nije bilo izlaza, došlo je do zbijanja hrvatskih narodnih redova.

Tragove tome hrvatskom nacionalizmu nalazimo i kod dubrovačko-dalmatinskih pisaca XVI. i XVII. stoljeća: Marulića, Zoranića, Gundulića i ostalih. Zatimosobito kod hrvatskih velikaških porodica, u prvom redu kod Zrinskih i Frankopana.

Spominjem to zbog toga, da podkriepim tvrdnju, da se u Hrvatskoj nacionalizam veoma rano počinje razvijati. Spomenuti pisci i ostali narodni radnici i prvaci svakako su predteče hrvatskog nacionalizma, koji će se začeti u XV. stoljeću, kad su iz sukoba s Osmanlijama nastale borbe za biti i ne biti, ne samo za hrvatske zemlje, koje su postajale sve manje i manje (do reliquiae reliquiarum), nego i za narodnost, koju su sve viša ugrožavali Turci, Madžari, Austrijanci, Talijani i Srbi. Prilike su bile one, koje su počele prve formirati hrvatski nacionalizam, a prvi, koji je na neki način formulirao taj nacionalizam, bio je Pavao Ritter-Vitezović, sa svojom svehrvatskom idejom, idejom o "velikoj Hrvatskoj".

On naime proteže Hrvatskoj ime na pet oblasti i to: Primorsku, od Raše do Skadra i na otocima od Cresa do Lastova, Zagorsku, Međurječnu ili Posavsku Hrvatsku, te Ovostranu, koja obuhvaća Istru i Kranjsku, i Onostranu Hrvatsku, koja obuhvaća Srbiju. To je tek za Vitezovića čitava Hrvatska, ili kako on kaže: "Tota Croatia" - "Croatia magna".

Smioni duh Rittera-Vitezovića išao je predaleko i posljedci njegova iztraživanja su u očima današnje znanosti dobrim dielom krivi. Ali je velika i pažnje vriedna činjenica, da je Ritter-Vitezović prvi nastojao naučno utemeljiti i opravdati hrvatsku nacionalnu misao i da joj je on prvi dao zamah i obseg. On je prvi unio dinamiku u hrvatsku nacionalnu misao. Zato njega spominjemo posebice, kao jednog od onih, koji među prvima sudjeluju na formiranju hrvatskog nacionalizma.

Iza njega dolazi dr. Milan Šufflay, da razradi filozofiju hrvatskog nacionalizma, ali ne da je tek postavi. To je već učinio Starčević, ili točnije: to je hrvatska nacionalna misao u svojem razvojnom toku učinila sama, pošto je toliko sazrela, da ju je Starčević mogao riečima formirati, a Šufflav zaodjeti u filozofsko ruho.

U svojim djelima: "Hrvatska i zadnja pregnuća Iztočnog Imperija", zatim "Kulturne struje na Jadranu", te "Značajke Hrvatske nacije", "Narodno pamćenje", "Hrvatska krv i zemlja" itd. iznio je Šufflay smisao hrvatskog hrvatskog naroda, hrvatske zemlje i hrvatske borbe, te definirao naše narodno jastvo. On govori iz činjenica i kaže tko smo zapravo mi Hrvati i koja je zapravo naša uloga. On osobito podvlači graničarstvo hrvatskog naroda, činjenicu, da se mi tu nalazimo na granici Evrope i evropske uljudbe, da se nalazimo tamo, gdje je pukao jaz između dva svieta, između iztoka i zapada, da se nalazimo na mrtvoj straži evropske misli i evropske uljudbe - a to je zapravo smisao hrvatskog naroda. Iz te činjenice proizlaze sve njegove dužnosti i svi njegovi zadatci, sve njegove vrjednote i sve njegovo značenje. Kada je dakle to učinio Šufflay, bila je gotova i posljednja priprava, da hrvatski nacionalizam, pošto ga je već Pavao Ritter-Vitezović u najgrubljim crtama koncipirao, a Starčević postavio kao ideologiju, od rieči postane djelo.

Ustaštvo je nacionalno-politički svjetovni nazor. Ono je produktivni i ofenzivni oblik hrvatskog nacionalizma. Njegov je zadatak:

1. Braniti i čuvati hrvatsku narodnost i to u slobodi i državnosti, jer je to jedino najsigurniji i najpodpuniji oblik, u kojem se hrvatska narodnost može sačuvati i obraniti. Taj zadatak ustaštva, to je njegova nacionalno-politička dužnost.

Kako vidimo, ovo sve proizlazi jedno iz drugoga. Ne može se i ne smije zamisliti ustaštvo nego samo kao nacionalno-politički svjetovni nazor. Ustaštvo je sinonim za čisti bezkompromisni hrvatski nacionalizam. Taj nacionalizam nije ustaštvo izmislilo, nije ga ono prvo donijelo, kao što smo to vidjeli, ali ono ga je do kraja pročistilo, destiliralo i, što je još važnije, ono ga je počelo pretvarati u djelo. Ono je sačuvalo zamisao, da naš nacionalizam treba imati ofenzivni karakter, da treba natrag osvojiti hrvatska državna i narodna područja, jer treba ponovno biti hrvatsko, što je bilo hrvatsko. To su sve tako grandiozne zamisli, i tako velike i težke, da nije čudo, što se mnogi ljudi nisu s tim činjenicama pomirili.

Robovanje je naš hrvatski narod bacilo na nizke grane, njegove su posljedice sve negativne pojave, kojih imade tako mnogo u javnom životu i protiv kojih se treba boriti ne samo riečima nego i na terenu. Na terenu treba svakome biti jasno (a to valja prije svega svojim primjerom i svojim radom pokazati), da ono, što je baština robstva i što je robsko, mora biti izkorienjeno, izrezano zahvatom oštrog noža. Ako ostanemo samo nacionalisti, čisti hrvatski nacionalisti, onda ćemo uobće i ostati. Ako vjera, ako credo ustaštva ostane hrvatski nacionalizam, onda će ostati ustaštvo, a ako ostane ustaštvo, ostat će i hrvatska država. Odatle vidimo, kako je velika naša zadaća, kako je ogromna naša dužnost. Ako smo mi nacionalisti, a mi to jesmo, mi se ne ćemo bojati toga zadatka, i ne ćemo uzmicati pred tom dužnošću, nego ćemo je izvršiti podpuno i do kraja.

III.

ZAKLJUČNE MISLI

Na primjer, pitanje nacionalizma. Svakako ih ima dosta, za koje je ono već riešeno. Na dvojak način riešeno, prema tome, kako se tko orientirao. Jedni ne vida uobće razloga, zašto bismo se i dalje bavili tim pitanjem. Sada su, kažu, na dnevnom redu kudikamo znatnije stvari. Kroji se sudbina Europe i svieta, a neki bi dokoni htjeli razpravljati o nacionalizmu. Kao da se time može dobiti rat, što ćemo biti, ili što ne ćemo biti nacionalisti.

Ima ovo stanovište mnogo privlačivosti u sebi, ali je ranjavo. Zaboravlja na dvoje. Prvo, na pitanju, da li nacionalizam ili internacionalizam (sa svim konzekvencijama u oba slučaja) zaoštrio se sukob i izbio je rat. I to rat, kakva čovječanstvo još nije upamtilo. Pitanje dakle nije nevažno. A drugo, kaotični red, anarhični poredak - sve je to contradictio in se. Znači, da će se ipak, i poslije ovog rata, morati pristupiti stvaranju nekakva reda i poredka među državama i narodima. Pri tome izbor nuždno ne će biti velik: vratit ćemo se na nacionalni ili internacionalni oblik državnog i narodnog života i vladavine.

Čudno je, da to nekima još nije ušlo u sviest. Oni, čini se, zaboravljaju ono osnovno, što daje ton čitavom našemu javnom životu i što je dalo smisao našoj borbi. Ta borba nije bila ni kratka ni laka, da bi je se smjelo omalovažiti. Bila je tako uporna i žilava, toliko je u njoj bilo fanatizma, da je sasvim očigledno, da je nismo zapodjeli zbog česa god. Ipak bi bilo ugodnije živjeti u miru izbjegavajući sve sukobe i trzavice povijanjem šije pred svakim, tko se proglasio našim gospodarom! Ali mi to nismo htjeli. Mi smo Hrvati predpostavili rat miru, jer smo narod, jer smo nacija - jer je nacionalizam naš politički svjetovni nazor.

Naivno je sve to! Uobće ima - ili točnije rečeno - bila je tu kod nas jedna politika, koja se nije pokazala ni najmanje doraslom sudbonosnim časovima, što ih upravo proživljujemo. Ona nosi u sebi nešto djetinjasto, neozbiljno - na pokus. Počiva na suviše mladim tradicijama i pozivlje se na sumnjive autoritete. Zato je danas (hvala Bogu!) u temeljitu razsulu.

Mi ostali međutim razlikujemo. Mi razlikujemo nacionalistu uobće od hrvatskog nacionaliste, i to oboje od fašiste. Razlikujemo politiku, koja se može voditi, od one, koja se mora voditi, jer je diktira zdrav razum i jer se drugojačije jednostavno ne može. Razlikujemo osobne probitke od obćenarodnih i na osnovi svega toga opredjeljujemo se tako, kako narodu jedino može biti od koristi i kako, u ovom času, jedino ide.

Naš nacionalizam nije od jučer. On je star koliko je stara i borba za očuvanje hrvatske narodnosti i obnovu hrvatske države. Nije pisan perom po papiru, nego mačem i krvlju. Nije izmišljen, nego doživljen. Organski se razvio iz nas samih, iz narodne duše, iz onoga, što smo htjeli i trebali. Iz vapaja za pravdom se razvio, iz čežnje za slobodom. I zato je naš: ni od koga naučen, ni od koga posuđen. Nikao je i klijao u poštenim i junačkim hrvatskim srdcima, kao što diete klije u utrobi majke. Naš je to, hrvatski nacionalizam.

Zašto za sebe govorimo: mi? Jer se izjavljujemo za narod, jer smo uz narod, jer smo narod. Sviestno i dragovoljno smo čvrsto izmiešali i povezali sudbine, da se ne zna, koja je čija, da je, upravo, narodna i pojedinačna naša samo jedna jedina, jedna te ista sudbina. Narod to osjeća. On zna, da nisu njegovi oni, koji sazivlju demagožke skupštine, nego oni, koji s njim i za njega misle, za njega rade i za njega se bore. Oni su njegovi, koji žive i umiru za nj.

Tako nacionalizam pojednostavnjuje oblike života. Pojednostavnjuje ih i oplemenjuje. Stvara jasnu i čistu situaciju prvodeći oštro lučenje zdravih i narodu koristnih od onih, što razaraju i donose štetu. Nacionalizam pita samo za djela i po njima sudi. Pita, koliko se i kako radilo za narod i ne priznaje rodoljublje ni zasluge nikome, tko nije mogao svojim radom zasvjedočiti ljubav prema narodu. Radom, u kojemu se gubi vlastito ja, a ostaju samo probitci zajednice.

Borba za Hrvatsku, za njezinu slobodu i državnu samostalnost, nije dovršena, štaviše, ona možda još nije ni u svojoj kritičnoj fazi. Sporedno je uostalom, na kojemu smo stajalištu svojega golgotskog puta. Glavno je, da smo se na nj odlučili i da smo pripravni podnieti i razpeće, jer tako se, samo tako, osigurava Uzkrs.

Neka sumnjaju skeptici, neka se rugaju zluradi. Neka primaju izdajice svoje srebrenike. Hrvatska ih, jedne i druge i treće, prezire i odbacuje. Ona je jača od njih, jer je na strani dobra i pravde, a na toj je strani i Bog. Ona će pobiediti, jer je svojim prsima štite sinovi pobjede. Prsi junaka, goli životi predanih boraca nepropustni su i neprobojni bedemi.

E MOJ NARODE!

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

ing. Ante Matić

O SABIRNIM LOGORIMA I MAČEKU

Piše: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 30-31 1966 godine

Tada smo u Jasenovcu organizirali UDARNU SLUŽBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala "Stara Kožara" i u drugim napšstenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sječu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Picili, koji uopće nije bio ustaša, pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu.

To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni "progonjeni hrvatski demokrati", nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružja, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuće nevinih platilo životom.

Eto u taj ambijent doveo sam dra. Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČKI SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam Ga doveo u područje koje sam već bio osigurao. Dra. Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije, i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije ni bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije Dr. Maček tražio iz zdravstvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim, premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovljno dijelila s njim stan, i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre, i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću izvana.

RADOST DESETOG TRAVNJA obuhvatila je osim vrlo rijedkih iznimaka sve pripadnike HRVATSKE SELJAČKE I GRADJANSKE ZAŠTITE, koju treba smatrati dijelom HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, jer su uzimali učešća u rušenju JUGOSLAVIJE, i u izgradnji i obrani HRVATSKE DRŽAVE. Oni su to činili i protiv volje one stranke, koja ih je formirala. ...

PROTUPOVIJEST!

Slično tomu, ova opasna antifašistička gamad neki dan je slavila (to je njima slavlje) nadnevak strijeljana komunista zatočenih u dvorcu Kerestinac. Kaže, poprilici, njihovo izvješće – izvješće agramerske komunističke televizije - kako su «skojevci» ubili «ustaškog» agenta Tiljka, a «ustaše» su za odmazdu strijeljali neke komunističke prvake (Adžija, Keršovani, Cesarec i slični).

Njihovi, tih komunistčkih krvoloka, sljednici su brojni i danas i spremni su na još gore stvari, samo kada im se bude pružila prilika.

Ante Čavka

JAD I BIJEDA HTV

120 GODINA OD ROĐENJA POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

1930. godine osnovao je Hrvatsku Revolucionarnu Organizaciju –“ Ustaša “ (UHRO), dva puta osuđivan na smrt od Srpske vlade, organizirao je Velebitski Ustanak i atentat na srpskog kralja u Marselju, 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP). Preživio je dva pokušaja atentata od strane Srba i komunista, jedan u Austiji, a drugi u Argentini. Od 1945 živio je u Italiji, Argentini, Paragvaju i Španjolskoj, a umro je u Madridu 28.prosinca,1959. Sa suprugom Marom Lovričević imao je troje djece Velimira, Mirjanu i Višnju.

Veliki i bezpoštedni borac za Hrvatsku, rodoljub i intelektualac, koji je 1941 ostvario vjekovni san milijuna Hrvata, koji još i danas nose uspomenu na njega. Komunistička diktatorska klika skoro 70 godina sustavno ga prikazuje kao zlikovca i krvoloka i svojom podlom laži i nesmiljenom propagandom komunisti su mu na dušu stavili stotine tisuća života, a ponajviše onih koje su oni sami od 1945 pa sve do 1970 oduzeli od nas Hrvata. Tu surovu istinu o ’’Hrvatskom holokaustu’’ preživjeli Brozovi koljači i njihovi sinovi i dalje zataškavaju nazivajući svaki pokušaj osvjetljivanja njihovih zločina revizionizmom, nastojeći uporno sačuvati svoju laž kao svetu istinu, a nama Hrvatima i dalje držati jaram na leđima, nož pod grlom i cijev na čelu, kao što su to činili za vrijeme titine Jugoslavije.

Bez obzira na svo zlo i progon, u mnogim od nas ostala je draga uspomena na Pavelića, prenesena najčešće od uha do uha i sa strahom od OZNE i UDBE, koja je ubijala i zatvarala na sam spomen njegovog imena. Bojali su ga se živog, bojali su ga se mrtvog i boje ga se i danas dan svi oni koji ne misle dobro našem narodu i državi. Dok smo živi i dok ima Hrvata živjet će i uspomena na Dr. Antu Pavelića ...

AUTOHTONA – HRVATSKA STRANKA PRAVA

SLUGANSKI MENTALITET

Gotovo cjelokupna povijest Hrvatske, povijest je borbe za slobodu, samostalnost i pravdu. Od Pacte Convente i različitih nadnacionalnih i anacionalnih tvorevina kojih je Hrvatska bila sastavni dio pa do danas. U čitavom tom razdoblju glavna misao vodilja hrvatskog naroda i njezinih vođa bila je – kako ostvariti samostalnu državu. Takvo razmišljanje temeljilo se na pretpostavci da je samostalna država nužan preduvjet za ostvarivanje slobode i svih ostalih prava, pa tako i onih individualnih. Samo u samostalnoj državi bit će moguć politički, kulturni, gospodarski i duhovni razvitak hrvatskog naroda.

Pobjeda u Domovinskome ratu omogućila je oživotvorenje ideje hrvatske samostalnosti i ispunjenje tisuću godina starog sna o samostalnoj državi. I kada se činilo da je «Zvonimirova kletva» konačno srušena, ponovno se pojavila «sužanjska pasmina» koja hrvatsku vidi u nekim nadnacionalnim koncepcijama, i kojoj smeta sam pojam «Hrvatska država». Kako je to bivalo i kroz povijest, ta pasmina «nečiste kervi», šačica malobrojnih «slavoserba» - ljudi bez ikakvog poštenja i domoljubnog osjećaja, koji bi za osobne interese i slavu prodali i vlastitu mater - i danas je glavni kolovođa društveno-političkog života.

No, naivni hrvatski narod, naviknut na čišćenje tuđih cipela u predvorju i vrlo slabog povijesnog pamćenja, ponovno je nasjeo. Nasjeo je floskulama i parolama kao i nebrojeno mnogo puta kroz povijest.

No istini za volju treba kazati kako je i narod suodgovoran za današnje stanje: on, naime, izabire vlast. Da se je narod odlučno usprotivio medijskim lažima i na izborima kaznio one koji su nam «nesreću i sramotu zadali», sve bi bilo bitno drugačije. Biranjem onih koji su radili protiv nacionalnih interesa i ropski se prodavali i dodovoravali stranim gospodarima i interesima, narod je posredno pristao na takvo ponašanje. Iako ne uvijek točno, staro rimsko pravilo «Qui tacet consentire videtur» (tko šuti smatra se da pristaje) u ovom je slučaju primjenjivo.

Davor Dijanović

JEDNA IZJAVA - ZA HRVATSKI SABOR

Čim sam saznala za priedlog g. Gabelice, odmah sam javila djeci pok. Ilije Glavaša. Djeca pok. Glavaša i Ambroza Andrića, vidila su priliku, da zatraže posmrtne ostatke njihovih očeva i podjele sa hrvatskim vlastima njihovo mučenicko djetinjstvo, protkano sa patnjama, mukama i progonima. Ja sam vidila priliku da upozorim hrvatske Vlasti o zločinima i antihrvatskim aktivnostima Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva.

Zajedno, pisma djece i moj izvještaj, adresirala sam na tadašnjeg Predsjednika Sabora, g. Vladimira Šeksa i Predsjedniku Komisije, g. Kazimira Svibena. Pošiljku sam poslala putem pošte, registrirano sa povratnicom. Glasnogovornik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva i pisac feljtona “Rat prije rata” Bože Vukušić, u to vrijeme imao je uplivnu poziciju u Komisiji, poziciju neovisnog istražitelja. Do danas Bože Vukušić i drugi iz Komisije, drže u tajnosti, da su dobili moj izvještaj i pisma djece pok. Glavaša i Andrića. Niti djeca niti ja, nikada nismo dobili odgovor od Komisije.

“Štovani gospodine Predsjedniče i štovani Sabornici.

Na izjavi su imena udovice pok. Mirka Vlasnovića, Ilije Glavaša, i Adolfa Andrića, i navodno njihovi potpisi. Ova izjava daje dojam da udovica pok. Adolfa Andrića ima djece. Ona i Adolf nisu imali djece. Bar jedan potpis na izjavi bio je falcificiran. Ova izjava je nevjerodostojna iz sljedećih razloga:

Na izjavi je jedan falcificiran potpis

Istoga dana kada sam primila ovu izjavu, nazvala sam udovicu pok. Vlasnovića i Glavaša i pitala ih jesu li one potpisale tu izjavu. Jedna mi je odmah rekla da nije a niti je znala za tu izjavu. Druga mi je davala neodredjen odgovor. Ja sam inzistirala da mi kaže je li potpisala ili nije. Na kraju mi je rekla, u životu se ponekad mora uraditi i što se ne će. Par dana kasnije i ona mi je poslala kopiju ove izjave. Prema tome, uvjerenja sam da je i ona potpisnik izjave. Treba držati na umu, da su tu jadnu ženu UDBAŠ-i slomili pshički i fizički, još dok su joj djeca bila maloljetna, i ne treba joj zamjeriti što je uradila. Tužno i žalosno je to, što su pisma njezine djece sa mojim izvještajem bila zajedno poslana Hrvatskom Saboru i Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava.

Možda će se netko upitati, zašto ovo opet iznosim u javnost, zašto opet objavljujem dokumente koji su već bili objavljeni u Hrvatskom tjedniku Spremnost 23.01.2001. Odgovor je:

1. Cilj mi je ukazati, UDBAŠ-i iz Bratstva, neprezaju falcificirati potpise, da mene svjedoka njihovih zločina, oblate i diskreditiraju.

Ružica Andrić

Jedini preživjeli član Bugojanske grupe

HRVATIMA U DOMOVINI I SVIJETU

Hvaljen Isus i Marija mom Hrvatskom narodu!

Mir želim svim onima koji žive uz Hrvate!

Hrvati su samo po pisanim zapisima već preko tisuću i tristo godina na ovim prostorima . Zašto to navodim? Zato što se danas srlja kao guske u maglu u kojekakve integracije i unije, a da se naroda ništa ne pita. Veliko iseljenje ili bolje reći istrebljenje smo doživjeli u i nakon drugog svjetskog rata. Zašto? Danas kad je stvorena krnja Domovina, mi kao narod nemamo pravo odlučiti se po svim pravima demokracije na jedno javno odlučivanje jesmo li za ili protiv ulaska u takve unije ili organizacije.

A recite mi samo jedno: po kome i kako se danas vrijeme broji općenito u svijetu, na vijestima u poslovanju i na računalu? Pa naravno, po Isusu. E sad se vratimo kratko drugom svjetskom ratu.

Pa nas je Hrvate samo dragi Bog i očuvao od lažljivaca i svjetskih povijesnih komunističkih i partizanskih laži. Da li to možda netko niječe? Prije par dana izašla je knjiga don Ante Bakovića kojem sam svojevremeno u onoj umjetnoj tvorevini zvanoj Jugoslavija pomagao jedno vrijeme u njegovom radu, s naslovom "Hrvatski martirologij XX. stoljeća" gdje se dokumentirano iznosi brojka 663 mučenika u Hrvatskoj crkvi. Navedite mi još zemlju na svijetu, gdje je ovolika brojka mučenika samo u crkvenom krugu. Nema je gospodo nigdje, a vi kukavice i izdajnici, vi koji ste na vlasti danas, točno danas, dobro znate da je komunizam u svijetu pobio 110 milijuna ljudi, i nikom ništa. Još uvijek imamo imena krvnika i diktatora na svojim ulicama i trgovima. Ma ljudi je li to moguće da se imena ulica krvnika i ubijenog križaju kao kod nas u Hrvatskoj.

Ne zanimaju me tudje politike, nego moj narod koji ne zna, ne će ili ne smije govoriti. Ja smijem, jer ja nisam na partizanskim jaslama, a vi "barabe" kojima se toliko dopada robovlasnički sustav spakirajte svoje torbe, idite u bijeli svijet, pa ćete na vlastitoj koži vidjeti kako je to. Nisam ja ni proti kakvoj uniji, ali ako meni netko odredjuje koliko ću ja djece imati, koliko ću krumpira ili voća proizvesti, ili koliko ću ja imati vojnika da čuva i pazi moj dom, onda to gospodo prelazi svaku granicu lijepog ponašanja. Kad netko drugi svoj nos počne stavljati u moju obitelj i moj dom I postavljati zakone u mom vlastitom domu, onda je to prevršilo svaku mjeru. Stoga da pojasnimo gospodo koji ste uzeli na prijevaru vlast u Hrvatskoj, vrijeme je da vas pitam onim dobrim izrazom koji se kod nas koristi u Bosni : Jeste li vi bezobrazni ili što? Što želite vi još od Hrvatskog naroda ?

Zato ste se i trudili svim silama da krivotvorite nadpis na Bleiburškom polju, koji je glasio "U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci , svibanj 1945 ", da bi mogli reći da Hrvatska ili tada NDH nije postojala kao država i da su je stvorili partizani.

Da smo mi Hrvati koji radimo i živimo u svijetu, kakvim nas vi partizani i izdajnici opisašte, mi bi već odavna u svijetu bili po zatvorima, a ne na slobodi. Mi smo slavili i slavit ćemo deseti travanj u slobodi i po cijelome svijetu od Kanade do Australie , dok ste se vi u Titovoj staljinističkoj državi bojali reći tko nam je pobio nase očeve , braću i sinove u Bleiburgu i na križnim putovima Hrvatskog naroda.

Svojim prljavim strankama i manipuliranjem uprljali ste i one čestite Hrvate po dalekom svijetu i napraviste da izadje na vidjelo kao pola - pola, jer se podijeljenim narodom lakše upravlja, zato je morao umrijeti i Ante Pavelić i Ante Bruno Bušić a i do kraja bi i Franjo završio u zatvoru da je ostao na životu, jer vas pritajenih Hrvato-mrzaca ima još uvijek. Još i dan danas ne možete prežaliti lopovskih i robovskih vremena kada ste uživali dok su Hrvati od nemila do nedraga lutali po tudjini, i danas iseljeni Hrvati moraju biti tamo gdje možda i ne žele, jer im Hrvatska vlast otima djedovinu i sve ruglu izvrgava.

To je dokaz i vi ste toga svjesni zato ne puštate iseljene Hrvate natrag u domovinu, nego kao papagaji ponavljate: oni su bili ustaše. Pa što onda? Pa ustaše su bili i u svijetu, i nisu nikog ubijali i zato su u tom svijetu preživjeli i ostali na životu, a vama otrcanim partizanima i komunistima to nije drago, jer dobro znate, što i kako ste učinili u ono vrijeme dok je živila NDH, jer lopovima izlazak istine na svijetlo dana smeta i plaši ih. Čast izuzetcima, ali takvih je jako malo bilo u partizanima i komunistima, mogli bi se nabrojiti na prste.

Da je tako kao što vi lažete desetljećima grcajući se u krvi pravednika, ne bi vas bilo tamo gdje ste sada. Sram vas i stid bilo, ako vi izdajnici i uopće znate što je to, a da ne spominjem strah Božji. Ako se ne bojite naroda, zar ne shvaćate da je život prolazan i nije vječan, pa ni vama koji ubijate i lažete svoj vlastiti narod.

Nisam i ne ću nikada biti na strani fašizma, ali niti ti tog nazovi ga komunizma, nego štujem slobodu svakog ljudskog bića na ovoj zemlji, pa zvao se on Srbin, Židov, Rom, Indijanac ili Afrikanac, ali i mi Hrvati nismo genocidan narod kao što nas opisaše "naši" partizani i komunisti. Uostalom Bog bi nam drugačije presudio, kao što se to sad vraća susjednim narodima. Istina je iznad svih zakona. Zato vam ja, Božje stvorenje poručujem, ne igrajte se sa svojom dušom, a ni sa životima milijuna Hrvata, koji imaju veće pravo od svih na referendum o (Eu)ropskoj uniji, jer može se brzo dogoditi da vam dragi Bog sudi, a znajte to će biti samo po vašim djelima i nikako drugačije.

Stoga vam je puno pametnije, da vam se ne dogodi narod kao Rumunjskom dikatoru Causesku-u pa da narod odluči o tomu, pa nek bude što bude. Ili se možda varam? Vas i jest strah naroda, jer komu se narod dogodi, odlazi za sva vremena, pa čak i iz povijesti. Strah vas je da izgubite fotelje " barabe " jedne. Nikad čestito niste ni zaradjivali kruh naš svagdanji, bit će da je to. Samo bih vam rekao da je i naš pokojni predsjednik bio na pogrešnoj strani, pa se pokajao i ja mu praštam sve, a nadam se i molim ako se iskreno pokajao, da će mu i Bog oprostiti. Toliko!

Ja sam svoje rekao, jer to bi me vječno proganjalo da sam šutio, a ovako mirne duše spavam, jer znam nisam nikoga ubio niti ga nosim na duši, i ne želim to. Želim samo iskreno raditi i živjeti za našu djecu, da im sutra mirne savjesti mogu reći da sam svoje rekao i učinio.

Igrate se životima milijuna Hrvata u Domovini i svijetu. Ne spominjem ovdje niti Srbe niti druge narode, jer i koliko su krivi to će oni sami odgovarati na kraju svog života, ali se svoj dom i dvorište prvo čisti, pa onda možete drugima savjet dati. A ja vam napisah i previše, i previše sam vam savjeta dao, a vi da li imate savjest, jer savjest i strah Božiji, dar su duha Svetoga ?!

Srdačan pozdrav iz tudjine šalje vam sin naše Domovine Hrvatske!

Luka Nikić Shaolin

Posljednji hercegovački ustaša Tomislav Naletilić

BOŠNJAČKO-HRVATSKI RAT BIO JE SAMO U INTERESU BEOGRADA

* Kako ste 1966. pobjegli iz Jugoslavije?

MOZAK UDB-e BIO JE MOJ SUJSJED STANKO ČOLAK

* Prije tri godine, bivši šef operacija Saveznog SDB-a protiv emigracije Božo Spasić za naš list je izjavio da ste bili "najopasniji ustaša" na kojeg je pokušan atentat kada Vam je bačena kiselina u lice, a da je Vaša žena Tereza bila suradnik SDB-a koja je davala informacije o Vama i Vašim akcijama?

* Prošle godine se Stanko Čolak pojavio na sabrani svoje majke u Širokom Brijegu. Da li je točno da mu je tom prilikom prišla neka žena koja ga je pljunula i ošamarila?

* Koga smatrate najodgovornijim za ubojstva u emigraciji i da li su ti ljudi bili fanatični komunisti koji su Vas mrzili zato što su u Vama vidjeli nastavljače zločinačkih ideja fašističkog ustaškog režima Ante Pavelića?

HERCEGOVAČKI UDBAŠKI KRUG

* Gdje sada žive Ivan Lasić i Tadija Lončar?

* Kako objašnjavate da je kanadski emigrant iz Gruda Gojko Šušak kada je postao hrvatski zamjenik ministra obrane, za šefa vojno-obavještajne službe SlS postavio šefa hrvatske UDB-e Josipa Perkovića koji je sa hercegovačkim udbašima, kako tvrdite, ubijao hrvatske emigrante?

* Imate li ikakvo pokriće za tvrdnju da je Tuđman radio za KOS?

JUGO-UDBAŠI BOBAN, PRALJAK, PRLlĆ

* Znači, Vi vjerujete da se Tuđman dogovorio sa Miloševićem o podjeli BiH, a da su mreže KOS-a i UDB-e asistirale u realiziranju takvog plana?

* Praljak i Prlić su optuženi u Haagu za pomaganje Hrvatskoj u agresiji na BiH, logore za Bošnjake, rušenje Starog mosta...

VUKOJEVIĆ JE UBIO BRUNU BUŠIĆA U FRANCUSKOJ!?

* Otkuda Vaše ime na popisu suradnika KOS-a?

* Pa čiji je medijski zaštitnik danas Bože Vukušić?

JA SAM POSLAO GRUPU FENIKS DA DIGNE USTANAK U BUGOJNU

* U dosjeu "Raduša" SDB-a BiH vi ste glavna figura obrade u vezi sa ubacivanjem grupe Feniks u Bugojno na planinu Raduša u ljeto 1972. godine. Našao sam također i ime leglonara i umirovljenog hrvatskog generala Ante Rose, kojeg je Franjo Tuđman poslao među bosanske Hrvate da silom uspostavi novo ARBiH-HVO savezništvo.

TUTA MI SE KLEO DA NIJE SURADNIK UDB-E, ALI MU NIKAD NISAM VJEROVAO

* Kakav je status imao Vaš rođak Mladen Naletilić Tuta u hrvatskoj emigraciji i da li je kasnije zavrbovan da radi za SDB pod šifrom "Kobra"?

KAKO JE UBIJEN MAKS LUBURIĆ

* Da li ste poznavali Iliju Stanića, navodnog ubojicu ustaškog zapovjednika iz Sarajeva i zapovjednika koncetracijskih logora u NDH Vjekoslava Maksa Luburića?

SPOMEN AKADEMIJA ZA ŽRTVE BUGOJANSKE AKCIJE 1972.

"Ah, ja ću možda tada u hladnom grobu biti,

Bugojanskim vitezima iz godine l972.

Živote svoje Hrvatskoj ste dali,

Ante Glavor

Govor Ružice Andrić

Večeras smo se sastali na ovome mjestu, kao istinoljubivi ljudi da, se sjetimo svih znanih i neznanih žrtava Bugojanske akcije, koja se dogodila 1972 godine. Vi koji ste pratili moje članke, uglavnom znate, najviše sam govorila i pisala o najpoznatijim žrtvama Bugojanske akcije, Bugojanskoj grupi. Ali, članovi Bugojanske grupe, nisu jedine žrtve Bugojanska akcije. Žrtava Bugojanske akcije bilo je na tisuće. Bugojanska akcija, bio je pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin pro-balkanskih jugoslovenskih komunista, i njihovih tajnih agenata, infiltriranih u hrvatskim zajednicama.

Bugojanska akcija, jeste bila vrhunac podhvata jugoslovenskih komunista, ali vrhunac i djelovanja Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Ovo je, što su postigli: 1 Optužili su Hrvatsku naciju, da je genocidna nacija, kada su lažno optužili Bugojansku grupu, da je imala namjeru otrovati beogradski rezervuar vode.

No, večeras ja želim govoriti o žrtvama Bugojanske akcije, za koje ja vjerujem da su najveće žrtve. To su djeca i udovice oženjenih Bugojanaca. Djeca i udovica, pok. Mirka Vlasnovića, Ante Miličevića, Ilije Glavaša i Ambroza Andrića. Djeca ovih ljudi, bila su malodobna, kad su im očevi otišli u akciju, a najmladji sin Ilije Glavaša nije se ni rodio. Vrlo je važno spomenuti, vodstvo Bratstva obećalo je, Vlasnoviću, Miličeviću, Glavašu i Andriću, ako itko od njih pogine, Bratstvo će štititi njihovu žene i djecu i brinuti o njima. To su bila lažna obećanja. U stvarnosti, plan Bratstva bio je, da sa progonima i terorom unište djecu i žene oženjenih članova Bugojanske grupe. Progoni ove djece i njihovih majki, počeli su odmah poslije odlaska Bugojanaca u akciju. Bratstvo ih je najprvo izoliralo od Hrvatske zajednice, sa širenjem najprljavijih laži o njima. Onda su ih počeli proganjati, i proganjali su ih duge, duge godine, a nas obitelj Ambroza Andrića proganjaju i danas.

"Sjećam se, da dosta puta nismo imali uopće hrane. Hrvatska zajednica u Melbourne, napravila je život moje majke nepodnošljivim, pričajući o njojzi svakakve laži, nazivali su je pogrdnim imenima i napadali. Na kraju, moja majka nije više mogla mentalno izdržati, počela je biti i bolesna, tako sam se u trinaestoj godini našao na ulici, kao i moj brat i sestra. Mene je uzela australska država. Ja bi želio znati, zašto su obitelji Bugojanaca tretirani kao prljavština. Bili smo tretirani kao životinje. Zločin je učinjen nad nama, zato što su se naši očevi borili za hrvatsku slobodu. Ja bi želio znati gdje su kosti moga oca Ilije Glavaša".

I kćerka pok. Ilije Glavaša, skupa sa njezinim bratom, poslala je pismo tadašnjoj Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava" U njezinom pismu, napisala je, "Bila sam silovana od moje četvrte do šesnaeste godine više puta. Neki iz Hrvatske zajednice tražili su od moje majke seksualne usluge, ako želi dobiti pomoćNi ona nije dobila odgovor od Komisije. Ova pisma djece pok. Glavaša objavljena su u Hrv. Tjedniku Spremnost 21.siječnja 2001. U jednom pismu udovica Glavaš napisala mi je:

"Nitko nije htio znati za nas. Prijatelji i rodbina su me izbjegavali, bojali su se progona. Istina za volju, Hrvati su se slabo sjetili djece oca koji je dao život za Hrvatsku. Jedne prilike jugoslovenska djeca, htjela su mi najmadjeg sina baciti sa devetog kata. U zadnji čas sam ga spasila. Progonu nije bilo kraja. Pomišljala sam na samoubojstvo. Mene je strašno progonilo mjesno i medjunarodno redarstvo.".

Nije mi namjera, večeras puno govoriti o strahotama kroz koje sam prošla i ja sa djecom. Ali ću kazati, kao i udovica i djeca pok. Ilije Glavaša, i ja i djeca gladovali smo. Moga i Ambrozovog sina, jugoslovenska djeca napadala su u školi. Tko ih je uputio, nije potrebno spomenuti. Mene su terorizirali sa nožem, pištoljem, tukli su me. Ulazili su u moj stan, i razbacivali hranu. Uzimali su moju i dječju robu. Godinama, gdje bi se god ja preselila, u blizini moga stana, doselio bi se netko od Udbaša. Po susjedstvu, širili su klevete o meni. Godinama, ljudi iz Bratstva, odlazili su u Jugoslaviju kao turisti. I kao slučajno, susretali su moju i Ambrozovu obitelj, i govorili im loše o meni. Na kraju, neki članovi moje i Ambrozove obitelji, povjerovali su tim udbašima.

Još jedan veliki zločin vodstvo Bratstva je napravilo. Oni su dobro unovčili krv mladih Bugojanaca i patnje nas njihovih obitelji. U ime siročadi i udovica oženjenih Bugojanaca, Bratstvo je skupilo stotine tisuća dolara od hrvatskih rodoljuba širom svijeta. Mrvicu, samo mrvicu od toga novca dali su siročadi Bugojanaca, toliko da se ne može kazati da nisu ništa dali. Ostali novac, zadržali su za sebe. I sada 37 godina poslije likvidacije Bugojanske grupe, još jednom UDBA-ši će zaraditi novac na nevinoj krvi Bugojanaca, sa knjigom Bože Vukušića i filmom o Bugojanskoj grupi, koji će se ovih dana prikazati u Hrvatskoj.

Bomba je trebala eksplodirati u 12 sati u podne, u vrijeme kada je on dolazio iz škole. Medjutim, nešto se dogodilo i bomba je eksplodirala u 4 sata ujutro, 10. lipnja 72. Toga jutra u 7 sati ujutro, policija je došla i pretresla moj i Ambrozov stan. Policija je ostala u našem stanu, sve dok nisam djecu otpremila u školu. Onda su mene uhapsili i pritvorili, iako ja nisam bila osumnjičena ni za što.

Onda se Policajcima pridružio i jugoslovenski Konzul iz Strasbourga. Ni on me ništa nije pitao o bombi. Policajci, konzul i ja odvezeni smo nazad u moj i Ambrozov stan. Dok sam ja stajala svezanih ruku, oni su još jednom prestresli stan i uzeli što su htjeli, medju tim stvarima bilo je vrlo važnih stvari. Kad smo se vratili u policiju, pred mene su stavili već napisanu izjavu, tražili su da je potpišem. Ja sam odbila. Slijedili su jaki udarci i psovke. Jugoslovenski konzul, unio mi se u lice, "Platit ćeš, život će ti postati toliko težak, sama ćeš se ubiti" reče mi on. Njegovu prijetnju ostvarilo je Hrvatsko Revolucionanro Bratstvo. Iz pritvora, puštena sam sa ozlijedjenim ramenom, a moje tijelo bilo je puno modrica. Što se dogodilo s mojom i Ambrozovom djecom., dok sam bila pritvorena, to je jedna strašna priča za sebe.

Te večeri kod mene je iznenada došla žena Adolfa Andrića. Na njezino traženje, prenoćila je kod mene. Poslije pada Jugoslavije, dokazano je, ona je radila tajno sa vodstvom Bratstva i za UDBU. Strasbourske novine informirali su javnost o exsploziji bombe. Ako se ispravno sjećam, u jednom članku napisano je za nju, da je došla u Strasbourge po poslu.

Stara nova UDBA postavila je Božu Vukušića na poziciju, da izbriše povijesnu istinu, pokolj Hrvata na Bleiburgu i Križnim putevima. Isto tako dala mu je u zadatak, da izbriše zločine Bratstva. Vukušiću u njegovoj zločinačkoj raboti, pomažu brojni UDBI-ni dželati i dželati jugoslovenske Kontra Obavještajne Službe.

Izjave udovice Ilije Glavaša i pisma njegove djece, svjedočanstava su o zločinima Bratstva. I moji članci i dokumenti objavljeni uz članke, svjedočanstva su o zločinima Bratstva. Objavljeno pismo Franje Peričića u kojem kleveta ženu pok. Miličevića, nepobitni je dokaz, da je Bratstvo orkestriralo blaćenje i proganjanje djece i udovica, oženjenih Bugojanaca. Postavljena bomba na biciklo šestogodišnjeg sina Ambroza Andrića, još jedan je dokaz o zločinima Bratstva. To su samo neki od nepobitnih dokaza.

Piše: povjesničar Mladen Ivezić

Mesić gori od četnikâ

Antikristi započinju lov na Hrvate i Katoličku crkvu

Bio je u Jadovnu i I. Goldstein. Na sudu i u knjizi "Jasenovac/Brojke" dokazao sam da Ivo Goldstein na fakultetu, u knjigama i člancima za hrvatski narodni novac hrpimice laže protiv hrvatskoga naroda.

Nikakvih dokaza ni imena nema! Nije postojala nikakva željezna bojna, ali se o svrsi sabirnih tabora u NDH vidi i iz činjenice da se u njih zatvaralo političke nepoćudnike zajedno s pijancima a onda se sve puštalo kući. Cinično je prema hrvatskome narodu i pravim žrtvama izmišljati mase lažnih žrtava.

Njih je 10 strijeljano po kratku postupku (pred pokretnim prijekim sudom) jer se utvrdilo da su dogovoru sa židovskim zapovjednicima baraka preprodavali zlatninu, koju su ovi bili oteli zatočenicima. Tada su strijeljana i ta dvojica; Bruno Dijamantštajn i David Špiler, te zakopani na urednu jasenovačkom židovskom groblju. Novine su NDH i svih hrvatskih saveznika prenijele to, Hrvatskoj ne baš laskavo, izvješće u članku dra Pröbsta.

Služe se četničkom promidžbom iz 1942. godine

Laži o masovnim likvidacijama u Jadovnu izmislila je 8. veljače 1942. četnička promidžba. Tada je nadbiskupu Stepincu odaslano pismo lažno pripisano dru Prvislavu Grisogonu, Hrvatu - četniku, spominjući 80.000 Srba ubijenih i bačenih u jame kod Jadovna. Pri tome pogrješno pišu "Jadnikovo".

Druga je vrsta laži ona, da se u Gospiću od zatočenika proizvodilo sapun. To je stara engleska laž o Nijemcima iz Prvoga svjetskog Rata.

21. prosinca 1942. g. četnička radijska postaja 'Karađorđe' zlorabi Pseudogrizogona čitajući mu dijelove uz napomenu: 'Ustaška zverstva najbolje se vide iz pisma Hrvata Prvislava Grizogona'.

Zagrebački je Katolički list 1944. g. ukazivao na tu stravičnu lažnu promidžbu, koju je množila i varirala antifašistička genocidna udruga.

Svrha: motivirati genocid nad Hrvatima

Antifašistički 4. korpus (Lika, Banovina, Kordun), skoro 100% Srba, u novinama 1943. g. piše: 'krv za krv, smrt za smrt'. Kasnije se dopunjuje: 'svaku kap nevine krvi, (…) treba osvajač platiti potocima svoje pasje krvi'.

Antikrist Karl Marx napisa: 'S narodima je kao i s pojedincima - tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno samo uhvatiti za gušu, već valja i ubiti'.

Đilas napisa članak "Sveta mržnja", kojim elaboriraše kako borce poticati na pokolje.

U toj sam knjizi objavio i pjesmu antikrista Ivana Gorana Kovačića "Mrzimo vas":

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,

(…)

Naše ljute guje

Srcem bismo jeli

Četnici mnogo bolji od Mesića!

"Preuzvišeni! Prošlo je nekoliko dana da mi je došao pod ruku daktilografirani prepis pisma upućenog Vama, koje kola po Beogradu, a na kome, opet daktilografiran, stoji potpis Dr Grizogono (…) Kako ja niti sam to pismo sastavljao niti o njemu uopšte nešto znao, dok mi ga neki znanac nije pokazao, želim saopštiti Vašoj Preuzvišenosti da ja sa tim pismom nemam nikakve veze".

Ono je vjerojatno napisano dok je Grisogono bio u zatvoru, a on ga je odmah po izlasku demantirao pravim pismom Stepincu, što naknadno službeno potvrđuju i Grisogonova kći i Nadbiskupijino tajništvo.

I jugoslavenski komunist, šef ideološke komisije CKSKH, Ljubo Boban već 1985. ispravlja generala Velimira Terzića, a 1987. ponavlja taj ispravak, ukazujući na pismo - ispriku i odreknuće od Pseudogrizigona koje je sam Prvislav Grisogono još za Rata napisao Stepincu.

Dr. Vlastimir Stojanović, bivši suradnik obojice Grisogona, ukazuje na zlorabe PseudoGrizogona, pa čak i kako iz njegove knjige preuzimaju tekstove od mnogo stranica te ih, bez oznake, skraćuju, prikazujući ih integralnim! Vrhunac je, kada su jedno izvješće od cca 20 stranica sveli na cca 3 stranice, bez oznake kratnje! To je kao da u rečenici "Ne ubijajmo ih" izbacite ono "ne".

Kako se spremao genocid nad Hrvatima 1990.-ih

Srpskopravoslavni duhovnici istakli su se pod naslovom 'Mošti vladike Nikolaja u otadžbini', kojom zgodom Atanasije Jeftić nije propustio povezati mit s Jadovnom: 'Preleteo si velikomučeničko Jadovno, Jasenovac, Glinu…'.

On kaže i dosljedno ponavlja: 'logor Krušica' (treba 'Kruščica'), 'logor Đadovno' (treba 'Jadovno'), '25. aprila 1945, trupe Narodno - oslobodilačke vojske Jugoslavije' (treba 'Jugoslovenske armije'), 'Janka Simraka' (treba 'Šimraka'), 'Hrvatske katoličke crkve' (krivo), 'nadbiskup Božanić' itd.

Još jedan Hrvat-antifašist, Krsto Škanata 1993. g. za srpsku televiziju uređuje jako dugu lažno dokumentarnu emisiju, popraćenu krivo tumačenim slikama, filmovima glumatanjem itsl. (Dunav film: 'Bog i Hrvati', 1993. g.). Vidimo; napadaju se katolicizam i hrvatstvo.

Sve izmišljeno i lažno a dobra podloga za onu četničku tvrdnju o 3.500 iskopanih očiju, koju Škanata pri tome razrađuje!

Glavni je Šešeljov četnički promidžbenjak Vjekoslav Radović (mati Hrvatica, otac vjerojatno Crnogorac, iako ih ima i Hrvata). On je 1991. izmislio bajku o 40-oro srpskih beba zaklanih u Vukovaru. Koliko je Hrvata pobijeno zbog te laži? Koliko stoga što antifašisti već skoro 60 godina tako lažu o Hrvatima?

Spremaju nam novi genocid!!!

Jadovno je gluplji, raniji vid laži o hrvatskim zločinima. Bio je rat, pa se nije moglo istraživati kraške jame. Nakon Rata nisu antifašisti ništa ni pokušali istražiti, znajući da lažu.

Trebalo je nekako dokazati da smo zločinci, a da se ne vide tijela žrtava, koja nisu postojala. O Jasenovcu slagaše da ih se pokapalo, pa ih i opet nisu nakon Rata iskapali jer preminuli u Taboru bijahu javno i pristojno sahranjeni, pa i u posebnim grobljima; katoličkom, židovskom, pravoslavnom i muslimanskom. Neoznačene masovne grobnice pune su Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa ih nakon Rata svaki put poslije eventualna iskopa odmah zatrpaše.

To nikada ne prestaje. Novinar Paolo Rumiz priznaje da su vojnici JNA ulazeći u Vukovar poslije četnika našli 'u jednom podrumu čovjeka pribita za stol te zaklanu djevojčicu čije su oči stavljene u čašu', na što je jedan od njih poludio. Time posve neutralni Rumiz, ne znajući povijesni kontekst, svjedoči o pogubnosti antifašističkih laži.

Pom. biskup VALENTIN POZAIĆ

Licemjeri su licemjeri: bili i ostali

Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati.

Nikada nisu željeli doći ovamo. Nikada nisu sanjali doći ovamo. Nikada nisu slutili doći ovamo. Vjerojatno nitko od njih nikada nije poznavao ovo mjesto. I vjerojatno nikad nitko od njih nije čuo za ovo mjesto. A upravo to im je mjesto postalo počivalište, koje su im namijenili zlotvori zloga nadahnuća mržnjom na Boga i čovjeka, mržnjom na Hrvata i katolika, i svakoga vjernika. Upali su u ruke ne znamo još uvijek čije. Komesar je naredio 'Boga nema', i oni su se ponašali - kao da Boga nema, i sami su sebe, jedni druge, proglašavali bogovima, gospodarima života i smrti. Dokazi njima nisu bili potrebni. Bilo je dovoljno njihovo mišljenje – komunističko, zločinačko. Ti nikad nisu naučili, nisu htjeli naučiti istinu: ljudska prava vrijede univerzalno i integralno, ne selektivno. Ljudska prava ili vrijede ili ne vrijede.

'Iz dubine, Bože, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! ' (Ps 130,1-6). Da, iz dubine, Bože, vapijemo tebi; počuj glas naš!

Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati. Normalno je: ako idemo na sprovod, u pohod mrtvima na groblju, stratištu, želimo znati kome idemo. Njih to ne zanima, jer ih ne zanima čovjek.

Zar ne zvuči neobično i začudno da ono samozvano besklasno društvo, onda i danas, poznaje klasnu ideologiju zločina i žrtava: jedni su zločini zli, oni njihovih protivnika; drugi su zločini dobri: oni iz redova njihovoga prevratničkog režima mržnje i osvete. Tim se zlotvorima smiju i moraju i danas podizati i čuvati spomenici i uspomene, ne bi li terorizirali i današnje i buduće naraštaje, ne bi li se širila laž i mržnja. Licemjeri su licemjeri: bili i ostali.

Ovdje, na jednome od još uvijek ne-izbrojenih stravičnih mjesta stradanja hrvatskoga naroda, i svih onih drugih revolucionarnim hordama nepoželjnih osoba, ne u ratu, nego nakon rata, dužni smo obećati, čvrsto i bespogovorno, da ćemo se oduprijeti svim onim besramnim lažovima koji istinu izvrću ili prikrivaju, ma na kojem se trenutačno položaju nalazili.

Te zločine nikada ne smijemo zaboraviti, ni prešutjeti; naprotiv, moramo dizati glas istine i o počiniteljima toga zla: a to je zločinački komunistički antihrvatski, anti-teistički – protu-božji režim, i njegovi brojni sateliti – koji još i danas sablasno kruže i marširaju Lijepom našom domovinom, uživajući neizrecive privilegije društvene, političke i financijske.

Svaki ljudski život–žrtva: žrtva je bez pogovora, bez obzira na režim. Čovjek s imalo savjesti i časti, dostojanstva i nacionalne svijesti, o žrtvi može govoriti samo s poštovanjem; bez trgovanja, bez prljavih političkih interesa, bez želje da time prikrije svoje zločine. Samo istina može voditi do kajanja, do pokore, do pomirenja, do poštovanja, do ljubavi.

Vjerni svome identitetu – bogoljublje, čovjekoljublje, domoljublje – spominjemo se s poštovanjem i ljubavlju svih žrtava za Domovinu, u davnim i u nedavnom ratu, i zazivamo Božje milosrđe: 'Spomeni se svih pokojnika kojih je vjera samo tebi znana' (IV).

Ima li tko da misli, da voli ovaj sveti mali dio svemira – domovinu Hrvatsku: ne riječju i jezikom, nego djelom i istinom, velikodušnim darom života u kulturi života? Prošle je godine u osnovne škole upisano 150 razreda manje.

'Samo rod bo što si mrtve štuje – na prošlosti budućnost si snuje' (P.P.). U svim je vremenima moguće, i potrebno, baklju ideala istine i pravde držati visoko iznad prolazne ljudske gluposti i zloće. Nad svim Jazovkama i nad svim masovnim grobnicama dobro bi stajao onaj natpis postavljen nad masovnu grobnicu u Španovici, a koji kaže:

'Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! … Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? - Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. … Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji' (Ps 8,1-7.10).

Vjerujemo Isusovim riječima: 'Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće (dobro ili zlo) meni učiniste' (Mt 25,40). Zato vjerujemo i riječima svetog Psalmiste: 'Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: U Gospodina se uzdaj i čini dobro' - Jer 'Vidjeh obijesna zlotvora gdje se k'o cedar širi. Prođoh, i gle – nema ga više' (Ps 37, 1.3.35.36).

VLADARI R.HRVATSKE I NJIHOVE SLUGE

Bilo bi dobro propisati da i ustavni suci rade nedjeljom!

Ustavne suce bira Sabor, na temelju političke trgovine između vladajućih komunističkih kadrova raspoređenih u vodstvo jedne stranke i jedne partije. Biraju se između poslušnih, odanih, propalih i isluženih partijskih kadrova. Ukoliko takvih nedostaje umjesto njih biraju njihove sadašnje ili bivše žene. Najčešće se radi o osobama bez ugleda, stručnog znanja i elementarnog poštenja, zapravo o politički podobnim poslušnicima, još iz propalog sustava i propale države. Kako su izabrani tako i sude. Po nalogu i zadatku. Briga njih za prava radnika i davno izborenu slobodnu nedjelju. Ne obvezuje ih previše ni ustavnost ni pravednost. Tako ustavna tužba Hrvatske čiste stranke prava o ocjeni ustavnosti Zakona o suradnji sa Haagom ne dolazi već desetak godina na red kod vrlih sudaca. Isto je i s drugim nepodobnim tužbama koje se kisele u njihovim ladicama, za razliku od Zakona o neradnoj nedjelji. Bilo bi dobro i sucima Ustavnog suda propisati rad nedjeljom, kako bi prekovremenim radom, napokon riješili i nepodobne i sklonjene predmete. Usput, zašto je neradna nedjelja ustavna u Njemačkoj i Austriji, a neustavna u Hrvatskoj.

Skandala nam doista ne nedostaje. Njemačka je raspisala tjeralicu i propisala nagradu za Josipom Perkovićem i njegovom udbaškom skupinom. Perkovićev sin je savjetnik predsjednika države. Udbaši štite udbaše. Mesić Perkovića a Perković Mesića. Poslije svega stvarno čudi naivnost biskupa koji se javno pitaju tko upravlja Hrvatskom. Zar nije očito?!

Možda radi upozorenja Europske komisije na negativne pojave u policiji i sustavu sigurnosti u Hrvatskoj, posebno na kriminalizaciju policijskog sustava, te povezanost visokih dužnosnika i službenika sigurnosnog sustava s organiziranim kriminalom na Balkanu, ali i s međunarodnim kriminalnim miljeom. Gotovo ultimativno zahtijevan je odlazak Karamarka i Fabera, jer taj dvojac zloupotrebljava poziciju kako bi spriječili otkrivanje stvarnih okolnosti nekih slučajeva. Kompromisno je za sada vjerojatno smijenjen samo Faber, jer je Mesić još predsjednik, a on štiti Karamarka.

U isčekivanju informacije o tome koji ministar voli kojega kriminalca, dobro se podsjetiti na javnu ljubav predsjednika i npr. Perkovića ili Petrača, pa Karamarka i rodbine njegove supruge. U svrhu manipuliranja pažnju nam zaokupljaju razne parade pedera, perverznjaka i sličnih nastranih tipova što dirigirano paradiraju usred Zagreba, kako bi prikrili prodaju strancima u bescjenje i brodogradilišta isto kao ranije Ine, Plive, banaka, hotela…

Sve ovo se radi kako bi se skrenula pažnju sa udbaša i lopova iz vrhova vlasti koji i dalje nesmetano pljačkaju, rasprodaju i rasipaju državno obiteljsko zlato. Čudno je što baš sada kardinal Bozanić ide u Jasenovac, znajući kako će tim činom otvoriti prostor za medijski obračun s nepostojećim ustašama i izmišljenim zločinima, čime će se opet skrenuti pažnja s bitnih problema i zaštititi stvarne krivce, sve lopuže i zločince u korumpiranom sustavu i izvan njega.

Zar se i neki ljudi u Crkvi prilagođavaju onima koji stvarno vladaju Hrvatskom?

40 godina poslije krvave pogibije

U SPOMEN VIDOVITOG GENERALA V. LUBURIĆA

Piše: J. Ivan Prcela

Moja definicija generala Luburića

Prema susretu s generalom Luburićem

Za sastanak s generalom Luburićem pripravljao sam se takodjer svojim posjetom fra Branku Mariću u franjevačkom samostanu San Francisco El Grande u Madridu. Ovaj hercegovački fratar kao poznavatelj Poglavnika Ante Pavelića i Maksa Luburića odveo me je da na Poglavnikov grob u ime Ujedinjenih americkih Hrvata u Clevelandu položim velik vijenac cvijeća. Medjutim, najviše sam upoznao veličinu duha generala Luburića od njegovih velikih štovatelja prof. Pavla Tijana, enciklopedijski obrazovanoga Senjanina, i od njegove supruge-junakinje Nedjeljke Tijan Luetić, kćerke hrvatske državotvorne splitske obitelji Luetić. Oni, i blagoslov Nadbiskupa Ivana Ev. Šarića baš na smrtnome krevetu, uputili su me na točnu adresu generala Luburića u njegovome poslovnome uredu u Valenciji. Kao što sam nekoliko dana prije preko hrvatske sekcije Nacionalnog španjolskoga radia u Madridu pred hrvatske domovinske slušatelje iznio veličantsven uspjeh Petnaeste godišnjice blajburške tragedije u Clevelandu (ona je 2. lipnja 1960. u analima američkog Kongresa u Washingtonu, CONGRESSIONAL QUARTERLY, nadugo zabilježena) isto tako sam nastupio i pred toplo-prijaznim generalom Luburićem.

Sastanak s junakom širokih pogleda

Upravo zato, desetak godina kasnije sam na proslavi 20. godišnjice uspostave NDH-a ovako u Torontu izrazio Maksove državotvorne poglede:

Razgovori s povjesničarom Draganovićem i drugi susreti

Posljednje desetljeće života generala Luburića, tj. razdoblje 1960-1969, prepuno je duboko-umnih njegovih tekstova, kako o rušenju Jugoslavije iznutra treba ujediniti sinove hrvatskih ustaša i partizana i kako se politički i vojno treba pripremati za ponovnu uspostavu Države Hrvatske. Ti tekstovi su objavljivani u posebno tiskanim letcima. Otiskivani su bili u Drinapressu, koju je on stvorio velikom novčanom pomoći svojih vjernih sljedbenika. Na prvom mjestu su to bili njegovi odporaši bojnik Stjepan Fistrović iz Lima, Peru, i Stipe Šego iz Chicaga. Ta izdanja Drinapressa su ne samo letci nego brojne knjige iz vojne znanosti. Tu dalekosežnu Doktrinu generala Luburića širili su ogranci i članstvo H. N. O d p o r a u SAD-u, Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i u Zapadnoj Europi. Ta Doktrina širila se je i u našoj široj Hrvatskoj, prodrijevši čak i u redove Komunističke partije u Hrvatskoj, na čelu s Mikom Tripalom. On i ja učenici smo bili Franjevačke klasične gimnazije u Sinju još za vrijeme Kraljevske Jugoslavije. M. Tripalo često se je služio tekstovima generala Luburića, iz čije Doktrine je niklo i Hrvatsko proljeće

Razbuktala vatra Blajburške akcije

Pri koncu 1962. poštom sam primio iskaz generala Luburića, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. Ovim dokumentom bili su još više utvrdjeni temelji mojega životnoga djela o Blajburškoj tragediji. Odmah sam počeo planirati svoje putovanje u Španjolsku za slijedeću godinu, zapravo dug posjet našemu junačkome hrvatskom generalu. Tako, u ljetu 1963. dva mjeseca sam proveo kod njega u gradu Carcagente, gdje se je on pod zaštitom vjernoga prijatelja Padre Miguel Oltre krio u jednoj iznajmljenoj kući u neposrednoj blizini franjevačke škole Colegio San Antonio. Rektor ove škole bio je taj učeni Padre M. Oltra. Do tada, za mene i široku javnost Maksova adresa bila je jedino na poštanskim pretincima u Madridu i Valenciji a toga ljeta točna adresa je postala - Calle Santa Ana 33, Carcagente (Valenicia). Na toj adresi nalazila se je i Drinapress, odakle se je po svijetu i u Lijepoj našoj širila POVIJESNA Doktrina generala Luburića o rušenju Jugoslavije i o ponovnoj uspostavi Države Hrvatske. Ta vrlo plodna izdavalačka kuća stvorena je od poduzetnoga i vidovitog generala Luburića obilatom financijskom pomoći njegovih sljedbenika, medju kojima su se najviše istakli bojnik Stjepan Fistrović iz Lime, Peru, i Stipe Šego (rodjen i pokopan u Medjugorju) iz Chicaga.

Upoznavajući Doktrinu o rušenju Jugoslavije

Živeći puna dva mjeseca kod nezaboravnoga svog prijatelja i suborca generala Luburića, izbliza sam ga promatrao, slušao i pomagao mu u Drinapressu. U to vrijeme on mi je za glavni zadatak dao da za obljelodanjenje preuredim doživljaje Safeta Jaškića iz Osnabrucka u Zapadnoj Njemačkoj. Prvu polovicu te Jaškićeve knjige sam preuredio a drugu polovicu sam ostavio za dr. Dabu Peranića u Parizu jer sam, idući na dnevnu svetu Misu i Pričest u franjevačkoj crkvi Sv. Franje, susreo franjevačku trećoredkinju Ameliju Consuelo Mir pa smo si malo pomalo obećali doživotnu vjernost, koja je 26. prosinca 1963. konačno zapečaćena velikim sakramentom svete Ženidbe. Tih nezaboravnih dana u Cargenteu, mnogo puta na licu mjesta sam se uvjerio, kako nas veliki hrvatski general Luburić ljubomorno brani povijest Hrvatskog narodnog odpora, korijenski pisanoga u vrijeme njegova osnutka 1944. i pedesetih godina KORIJENSKI od njega obnovljenoga u prijateljskoj nam zemlji Španjolskoj. Po hrvatskim novinama njegov dragi H. N. ODPOR namjerno su izvrtali u "Odbor", "Otpor" i tome slično. NJEGA JE TO DO U DUBINE SRCA POGADJALO jer on je u tome vidio, da protivnici i neprijatelji H. N. O d p o r a time žele promjeniti smjernice toga dičnoga hrvatskog državotvornog Pokreta.

"Doličan doček" najvećega krvnika hrvatskog naroda

Pod vodstvom Rudolfa Erića pripremali smo se za "doličan doček" Tita u Bijeloj kući kod Predsjednika Kennedyja. Ja sam pripremio jedan dug opis najglavijih dijelova Blajburške tragedije - OSAM dugih i predugih "marševa smrti" od Bleiburga do rumunjsko-jugoslavenske granice. Te "marševe" sam ocrtao jasnom mapom i njih osvijetlio dugim sastavom pod naslovom THE POSTWAR MASSACRES IN YUGOSLAVIA.

Na prosvjedima ja nisam bio jer sam ostao predavati svojim razredima na Charles F. Brush High Schoolu u Lyndhurstu, Ohio. Američki tajni agenti ipak me nisu pustili u miru, nego su me u toj školi došli ispitivati o tobožnjim planovima, da mi Hrvati planiramo ubiti Tita. Dva agenta ispitivala su me u jednoj sobi na domak direktorovom uredu. Odmah sam im odvažno odgovorio, da mogu biti sigurni da ja ne ću pucati na Tita iz svojega razreda, ali ako ga slučajno netko u Washingtonu ubije, ja ću organizirati svečani program zahvalnosti Bogu, da je taj najgori medjunarodni zločinac konačno "dolično" završio. Na to će oni meni, da se uopće ne slažu s mojim mišljenjem. Odgovorio sam im, da se ne radi o nikakvom mišljenju, nego o dokazanim činjenicama iz najnovije povijesti moje rodne Hrvatske. Te povijesne činjenice, kako im rekoh, ja stručno istražujem i o njima već pripremam obsežno djelo. Za dokaz toga istraživanja dao sam im našu ukusnu brošuru o OSAM "marševa smrti" uzduž cijele Jugoslavije.

General Luburić prati me u novu fazu mojega života

Sav sretan general je meni na poklon donio tek u Buenos Airesu objavljenu knjigu na španjolskom - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG u izdanju revije "Studia Croatica". Prije nekoliko mjeseci za tu knjigu, na nagovor generala Luburića, ja sam poslao dvadesetak iskaza o Blajburškoj tragediji, sakupljenih od dr. Krunoslava Draganovića. Za to izdanje poslao sam takodjer dugi iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatske Vojske.

Upravo zato, ta knjiga se spominjala onda a i dandanas se PROTUČINJENIČNO spominje (vidi članak Zvonimira Springera u ZBORNIKU Četrvrtoga žrtvoslovnog kongresa) kao majka drugih knjiga o Blajburškoj tragediji. Činjenicno stanje je skroz drukčije jer ja sam svome životnome djelu čvrste temelje postavio već godine 1960. i iz njega dosta dokumenata u Buenos Aires poslao.

Neprestana borba oko iskaza generala Luburića

General Luburić kao istinoljubiv i izvanredno nadaren pisac pred mene je na više od dvije gusto tipkane stranice pomnjivo napisao ŠESNAEST svojih ispravaka koje je "bezuvjetno potrebno u tekst unijeti jer ćemo se izvrgnuti ruglu, kritici i ima ih previše koji bi to jedva dočekali. Ima tako velikih kontradikcija u izjavama, da se to jednome vojniku nikada ne bi oprostilo." Čim sam te BEZUVJETNE ispravke u ruke primio, spremno sam ih sve u generalov iskaz unio i tako ispravljen čitav tekst dr.Guldescuu natrag poslao. On se je sa svim ispravcima potpuno složio i manuskript mi poštom poslao, postavivši mi i on svoj NEOPOZIV UVJET, naime, da iskaz generala Luburića u našu knjigu mora ući kao Treće poglavlje. Inače, on (Guldescu), prestaje biti moj suurednik. Dr. Guldescu je tako postupio jer je, što se tiče generalova Poglavlja, od mene znao za "povuci-potegni" stavove mnogih hrvatskih povjesničara i drugih pisaca .

Nestanak dr. Draganovića, pogibija gen. Luburića i izlazak mojega djela

U ljetu godine 1967. ja sam opet otputovao u Carcagente, ali ovoga puta sam sa trudnom ženom i dvoje male djece boravio u rodnoj kući moje supruge. Ja sam si ipak našao vremena da budem sa svojim dragim kumom generalom-vitezom Luburićem. On je posebnom nježnošću oca svoje četvero djece moju dječicu grlio i ljubio a mojemu četveromjesečnom sinčiću Josipu od srca je zaželio da jednom postane hrvatski general ili hrvatski kardinal. U generalovoj iznajmljenoj kući opet sam s njime mnogo razgovora vodio i s njime opet pomnjivo, pomnjivo njegovo dugo Treće poglavlje pregledao. ON GA JE PREDA MNOM ČAK I U ENGLESKOM PREVODU TU NA LICU MJESTA POTPISAO. Unatoč tadašnjem protivljenju dr. Krunoslava Draganovića (s njime su se slagali R. Erić i drugi vodeći odporaši) da generalov iskaz udje u moje životno djelo, dr. Guldescu i ja u to vrijeme bili smo jedini za to da generalovo Treće poglavlje udje u sastav knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE. Moj suurednik i ja smo to Poglavlje smatrali najbolje pisanim stranicama, kako je uopće došlo do povlačenja Hrvatske Vojske i kako se je ono u duhu već onda postojećega Hrvatskog narodnog o d p o r a u djelo provadjalo. General Luburić je do u dubine svoga srca bio potresen držanjem čak i njegovih VELIKIH da, u svrhu postignuća Draganovićeve analize Blajburške tragedije, njegova vlastita analiza bude iz knjige potpuno ispuštena.

Ta moja NEOPOZIVA odluka najviše je obradovala generala Luburića, jednoga od najvećih rušitelja i kraljevske i srbo-komunističke Jugoslavije. Tom mojom odlukom obradovao se i povjesničar dr. Guldescu. On i ja dali smo se smjesta na traženje izdavalačke kuće. Nakladničke usluge ponudio nam je i sam general Luburić, nastojeći mene pridobiti da OPERATION SLAUGHTERHOUSE bude tiskana u nakladi Drinapressa.

U proljeću godine 1970. moje životno djelo pred izlaskom se u Philadelphiji nalazilo, kadno iz newyorske "kuhinje", gdje je čitav moj manuskript bio u rukama dr. Mate Meštrovića, žestoki vjetar u Cleveland preko Rudolfa Erića zapuhnu pa mi ovaj vodeći čovjek H. N. O d p o r a pred Ivanom Džebom, Ivanom Ćorićem i preda mnom, dakle, pred TRI IVANA, i pred školom hrvatske župe Sv. Pavla jedne nedjelje zapovijed dade da smjesta zaustavim tiskanje knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE jer ona uvelike vrijedja Zapadne Saveznike!!

Sredinom godine 1970. knjiga je konačno na svijetlo izišla i otpremljena je bila na mnoge Delegate u Organizaciji Ujedinjenih Naroda. Ona je otišla i u Državno tajništvo u Washingtonu i tu se je uvijek nalazila na "Jugoslavenskom desku". Stigla je i u ruke mnogih sveučilišnih profesora povijesti i političke znanosti pa je svima njima i američkim novinama SKUPA S DOKTRINOM GENERALA LUBURIĆA nagovještala skori raspad hrvatožderne Jugoslavije.

Zaključak

Eto, u to ime neka je vječna slava generalu-vitezu Luburiću i STOTINAMA TISUĆA drugih hrvatskih mučenika! Neka po zagovoru njihovom nad Hrvatskom i nad čitavim hrvatskim narodom uvijek vladaju samo BOG I HRVATI!

SOTONA U LJUDSKOM OBLIKU: JOSIP BROZ TITO

Bleiburg: Komunistički zločini u britanskoj režiji

Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnog hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima. Suočenje s vlastitom partizanskom istinom, najbolji je odgovor naraštajima hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznastvenih dušobrižnika, koji od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvrorevine do danas, uporno pokušavaju opovrgnuti «dezinformaciju neprijateljske propagande» da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao pokoljem hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika.

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarićem zvan Mrtvac, slovenski krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te «drug» Nazor Vladeta, od prelaska na pravoslavlje 1935. poznat kao «najveći srpski pesnik», a nakon «oslobođenja Dalmacije» kao boljševički ateist «internacionalne etničke pripadnosti». Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II armije dr Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: 1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, 2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti, 3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i 4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Velikosrpski koljač i komesar I armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima «vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso». Ništa manje radikalan, bivši «jevtićevac» Nazor Vladeta, poznat po pjesničkom geslu «za Oplenac a ne Janka Pustu», zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno izvješće «o stanju bezbednosti u Hrvatskoj» s potankim opisom «likvidacija» i popisom «likvidiranih hrvatskih bandita».

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio «ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela». U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću «likvidacije». Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene «hrvatske ranjeničke đubradi» iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4 791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i Dr Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu «Naredbu broj 7». Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg «novačenja u JA». Odmah po partizanskom «novačenju», izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. Vjesnik je u nedjelju 27.05. donio vijest «da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba», bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 02. lipnja, Tito je nenajavljeno 03. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F.I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom «narodnog heroja». Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je «kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu». Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. «To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad». Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak 04. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 05. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od «hrvatske bande». Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. «Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje», pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih «maršruta», naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji «likvidacija» nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Dr. Zoran Božić

POGLAVNIK NIJE PRODAO DALMACIJU!

S novim naletom antifašističke histerije, jugo-restauracije i titovskoga revival-a, nije čudo da su ponovno osvježene i najgrublje, već odavna odbačene, otrcane, ali, eto, uvijek žive objede protiv Nezavisne Države Hrvatske, Ustaškoga pokreta te Poglavnika Ante Pavelića.

(Usput, nikad se još nije čulo da je Dalmatinac Trumbić, uostalom jedan od tvoraca Jugoslavije, "prodao"svoju Dalmaciju, a na velebni pokop u Splitu došli su mu Maček i Stepinac!)

DALMACIJA: Rapalskim ugovorom, potpisanim između kraljevine SHS i Italije, Italiji su, uz slovenske krajeve i Istru, pripali grad Zadar sa zaleđem, te otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i niz manjih. (Trumbić se opirao, Nikola Pašić još i više, nu iz želje da bi dotična područja pripojio Velesrbiji!) Nije ih, dakle, "prodao" Ante Pavelić!

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., koji su počivali na londonskim obećanjima Italiji iz 1915., ipak je morao privremeno ustupiti neke dijelove Dalmacije. Hrvatskoj su ostali otoci Pag, Hvar, Brač, Lopud, Lokrum, Šipan, Koločep, te mjesta Crikvenica, Kraljevica, Selce, Novi Vinodolski, Jablanac, Karlobag, Senj, Obrovac, Drniš, Knin, Sinj, Imotski, Omiš, Makarska, Podgora, Metković, Pelješac sa Stonom, Ploče, Cavtat i Dubrovnik. Za Split i Korčulu utanačena je zajednička uprava, ali su Talijani taj sporazum potom izigrali. Bez ovih privremenih taktičkih ustupaka, Talijani bi Poglavnika nedvojbeno bili svrgnuli, te postavili pokornu marionetu, i uz njenu pomoć anektirali čitavu Hrvatsku.

S pobjedom titovskih partizanskih velikosrpskih jugo-komunista, Istra i Dalmacija dospijevaju pod vlast Beograda. Da su se istarsko-dalmatinski partizani u času kapitulacije Italije stavili na hrvatsku stranu, ne bi bilo više u Hrvatskoj građanskog rata, a čitavom bi se svijetu posvjedočilo da Hrvati jedinstveno hoće svoju hrvatsku državu. Nezavisna Država Hrvatska ne bi propala, i ne bi se danas zaluđivao narod kako ga je oslobodila Titova šumska gerila, te kako je današnja Hrvatska nastala na jugoslavenskom "zavnohu", koji Hrvatsku rušio. Hrvatske pak nikada više ne bi bilo, da nije postojala Nezavisna Država Hrvatska, kao uzor, poticaj, ohrabrenje i nada!

Da im je stalo do autentičnih hrvatskih granica, barem bi ponekad spomenuli bolni (nikako konačni!) gubitak Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Istočnog Srijema sa Zemunom, Bačke, Boke Kotorske…

Zaključimo: Poglavnik nije "prodao" Dalmaciju, tek se privremeno morao odreći nekih njezinih dijelova. Zauzvrat je po prvi put u sastav Hrvatske uključio Istru, ali i cijelu BiH. Cijelu su Hrvatsku, međutim, Velikoj Srbiji prodali oni isti titovci koji su u njoj danas ponovno na vlasti, blateći sve što je bilo i ostalo Hrvatskoj vjerno.

Dinko Jeđulj

HRVATSKOMU (DRŽAVNOMU) SABORU I VLADI

Poštovani!

Malobrojne su preživjele s dobro nam znanih Križnih putova hrvatskoga naroda nastavili progoniti, mučiti, osuđivati, ubijati u jugokomunističkoj Jugoslaviji do god. 1990., a u jugočetničkome ratu od '91. do '95. htjedoše dovršiti genocidnu '45., ali unatoč opetovanim jezivim pokoljima ne uspjedoše slomiti Hrvatsku, jer hrvatski dragovoljci branitelji pa Hrvatska vojska svojim Obranbeno-osloboditeljskim ratom – koji se naziva Domovinskim – spasiše i oslobodiše ostatke ostataka poviestne Domovine, t.j. Republiku Hrvatsku i djelomice Republiku Bosnu i Hercegovinu.

1. Uklonite naslieđe jugokomunističkoga totalitarnoga sustava! Osudite politikom i sudbenim odlukama jugokomunistička zlodjela! Zahtieva to naposljedku i Europa, koju inače u svemu pokorno sliedite.

3. Uklonite svaki spomen Tita, navodnoga Josipa Broza, poglavice svih zločinstava jugokomunističkih! Uklonite ga s trgova, ulica, cesta, prilaza i sa svega u Hrvatskoj, počevši od zagrebačkoga Kazalištnoga trga obezčašćena imenom krvoloka s ljestvice desetorice najgroznijih zločinaca svjetske poviesti!

– To priznajte, jer je Hrvatska obstala i slobodna hrvatska Država uzkrsnula na devetstoljetnoj težnji za slobodom hrvatskoga naroda zarobljena u carstvima onodobnih vladavinskih sustava!

– To priznajte, jer je na muci Hrvata poratnih žrtava od god. 1945. nadalje Hrvatska uzkrsnula po Daru Božjem u trajnom odporu Hrvata političkih uznika do 1990. pa u dragovoljcima braniteljima Obranbeno-osloboditeljskoga rata od '91. do '95., koji sebe davahu i daju, da obstane Dom!

– To priznajte, jer se hrvatski tzv. antifašisti, t.j. komunistički partizani, njihov Avnoj, Zavnoh i nikakvi jugo-partizanski ustroji nisu borili za antifašističku slobodnu Hrvatsku, nego za genocidnu srbokomunističku Jugoslaviju i za smrt svake hrvatske slobode i države!

– Priznajte naposljedku, da je u toj šumi Brezovici grobište Hrvata mučenika, njih preko šest tisuća (!), koje su tzv. antifašisti zvjerski poubijali god. 1945., i to nakon rata! Priznajte naposljedku, da mučenike ove Jazovke i svih Jazovka politički vrh Republike Hrvatske danas u Brezovici opet ubija!

Za hodočastnike Spomen-pohoda i za HOZ – Hrvatski Obredni Zdrug – JAZOVKA

Boris Prebeg, predsjednik Zdruga

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević