HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan


Podsjetnik..., www.hrvatsko-pravo.hr

Stjepan Radić - žrtva, tragičar i nesreća hrvatske politike

8. kolovoz 1928. - 8. kolovoz 2006.

Velikosrpski metci, koje je 20. lipnja 1928. član srbijanske Radikalne partije i zločinac PUNIŠA RAČIĆ ispalio na sjednici jugoslavenske Skupštine u Beogradu u vođu hrvatske oporbe Stjepana Radića i druge parlamentarne zastupnike iz Hrvatske seljačke stranke učinili su od suosnivača Hrvatske pučke seljačke stranke žrtvu i ubrojili ga u redove hrvatskih velikana. Da STJEPAN RADIĆ nije ubijen u navedenom političkom atentatu, ne bi zaslužio niti da mu se ime spomene, osim prilikom navođenja krivaca koji su hrvatski narod odveli godine 1918. u jugoslavensku "tamnicu naroda". Za hrvatski narod i javnost Republike Hrvatske je STJEPAN RADIĆ ostao u pamćenju kao miroljubivi i demokratski borac za hrvatska prava, koji je od posljedica velikosrpskog atentata preminuo 8. kolovoza 1928. godine. Prilikom obilježavanja obljetnice Radićeve smrti većina medija u Republici Hrvatskoj 2006. godine opet je sudjelovala u krivotvorenju hrvatske povijesti, jer je u laudaciji naglašeno da su posljednje Radićeve riječi prije smrti bile, da je hrvatskoj politici nakon atentata na njega "ostalo još samo stvaranje samostalne hrvatske države". Kada bi ova navodna Radićeva rečenica bila istinita, onda bi njegov nasljednik na položaju predsjednika Hrvatske seljačke stranke VLADKO MAČEK trebao, barem danas, ako ne do danas, imati status izdajice Radićeve posljednje želje. Međutim, obožavatelji Mačekova lika i djela ne trebaju se bojati, jer Maček je u cijelosti ostvario posljednju želju svojega prethodnika, želju iz Radićeva političkog testamenta koju je 24. srpnja 1928. prenijela njemačka novinska agencija u Berlinu:

Radićev politički testament - stvaranje jugoslavenske federacije

"Hrvati su pošteno priznali dinastiju Karađorđevića i jedinstvenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Oni su se nadali da će im uspjeti sa Srbijom se sporazumijeti i da će moći zajedno živjeti u Kraljevini SHS u bratskoj slozi u kojoj će svi narodi udruženi u jednu nacionalnu državu imati sva prava i potpuno jednaku slobodu. Iskustvo posljednjih tri do četiri godine definitivno nas je razuvjerilo da sa srpskim strankama i sa srpskim odlučujućim političkim krugovima može uopće doći do kakvog poštenog sporazuma. Ja sam čak uvjeren da je to i u budućnosti nemoguće. Hrvati i Srbi dva su raznolika naroda, raznolike prirode i raznolikih tradicija. Oni su poviješću i kulturom vezani sa Zapadom, dok su Srbi vezani s Istokom. Hrvati su narod europske kulture, Srbi istočno-bizantske kulture. Ako se uzmu u obzir stalni napori Srba za apsolutnom hegemonijom u državi, koja se u tome sastoji da sve druge narodi Kraljevine SHS potčine u kategoriji političkih podređenih elemenata Beogradu pod niži nivo srpske administracije, onda će se razumijeti, zašto Hrvati i zašto Srbi u Hrvatskoj koji su bili naviknuti jednoj drugoj državnoj administraciji i drugim uvjetima za državni i javni poredak, da se oni ne mogu složiti sa Srbima u Srbiji, i zašto jugoslavenska država u današnjem svom obliku kao jedinstvena državna zajednica ne može postojati i zašto je ona osuđena na raspad (…)"

Radić je u svojoj oporuci dalje naveo da se Hrvati neće nikad vratiti u Skupštinu u kojoj je izvršeno onako zločinačko djelo. Vođa Seljaka i hrvatske oporbe tražio je nakon atentata reviziju Vidovdanskog ustava i Kraljevine SHS, u kojoj bi Hrvatska bila savezna država, vezana sa Srbijom "samo" personalnom unijom preko srbijanskog kralja iz dinastije Karađorđević. Radić je Hrvatsku, na kraju, vidio slobodnu poput Irske, da ima svoj parlament, svoju upravu i vlastitu vojsku. Za Vojvodinu, Bačku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Slavoniju imalo bi se po Radiću ustupiti pravo da traže prisajedinjenje sa Hrvatskom ili sa Srbijom.

U kolikoj mjeri je Stjepan Radić bio nedosljedan političar i oportunist svjedoči njegovo vlastito djelo, objavljeno za vrijeme tako zvane Aneksijske krize iz 1908. godine kada je Austro-Ugarska pripojila Bosnu i Hercegovinu, koju je istovremeno svojatala Srbija. Stjepan Radić bio je jedan od onih naivaca i političkih slijepaca koji su Srbiji 1918. omogućili da okupira i anektira, ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i Hrvatsku. Dok se još nije bio stavio na stranu hrvatskih izdajica, Stjepan Radić je u svojemu djelu "Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu" objasnio hrvatsko gledište o Bosni i Hercegovini, potkrijepivši to gledište nacionalnim i političkim razlozima. 20 godina poslije je Radić u svojemu političkom testamentu praktički potvrdio svoje nedjelo koje je počinio 1918. godine, naime, pogazio je hrvatsko povijesno pravo na Bosnu i Hercegovinu, i prepustio sudbinu Bosne da se odluči na referendumu, unatoč tome što je poznata povijesna činjenica da su velikosrpske vlasti prekrajale općine tako da su bosanski Srbi u odnosu na hrvatske katolike u Bosni i bosanske muslimane uvijek činili relativnu većinu. Pored toga, staviti sudbinu Dalmacije i Slavonije na referendum znači igrati se političkog pokera kao i današnja aktualna vlast u Republici Hrvatskoj koja notorno pravo Republike Hrvatske na polovicu Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale misli prepustiti međunarodnoj arbitraži, tako da ispada kao da nismo sigurni da je navodno sporni teritorij u biti hrvatski politički teritorij, o kojemu ne smije biti pogađanja! Biti na samrti, i hrvatski narod ne pozvati na stvaranje nezavisne i samostalne hrvatske države izvan Jugoslavije i "Velike Srbije", svjedoči o velikoj zabludi hrvatskog velikana Stjepana Radića, koji kao da ništa nije naučio iz tridesetogodišnjeg političkog iskustva Oca domovine Ante Starčevića.

Stjepan Radić 1918. izdao pravaše

U kolikoj je mjeri sudbina hrvatskog naroda u povijesti Hrvata usko vezana sa sudbinom pravaša vidi se na primjeru sudbine Frankovih pravaša, koje je brat od djeda VESNE PUSIĆ - policijski komesar velikosrpskog režima u Zagrebu GRGA ANGJELINOVIĆ (bivši pravaš-izdajica, poput ANTE ĐAPIĆA) poželio vješati o stupove uličnih svjetiljki. Kad god su stradali izvorni pravaši, kad god su bili proganjani i ubijani, hrvatski narod završio je u "tamnici naroda", i u konačnici - na giljotini.

Za Sabor u Zagrebu godine 1913. je sveukupno glasovalo 111.654 glasača. Od toga broja je projugoslavenska Hrvatsko-srpska koalicija dobila 41.997 glasova. Hrvatski dio Koalicije dobio je 30.343 glasa, dok je srpski dio Koalicije ili Srpska samostalna stranka dobila 11.704 glasa. Stranka prava je dobila 15.834 glasa (Frankovi pravaši), a tom broju se mogu pribrojiti i birači koji su glasovali za pravaše izvan stranačkih klubova s 3.076 glasova. Ukupno je Stranka prava, dakle, dobila 18.910 glasova. Hrvatska pučka seljačka stranka dobila je 12.917 glasova, Starčevićeva stranka prava (SSP) je osvojila 14.446 glasova, dok su ugarsko-hrvatski unionisti dobili 15.616 glasova.

Iz ovih brojeva se vidi da je politička stranka koja se zalagala za ujedinjenje hrvatskih zemalja i za hrvatsku samostalnost u personalnoj uniji Hrvatske s austrougarskim carom, dakle, Stranka prava, iz zadnjih predratnih izbora izašla kao druga najsnažnija parlamentarna stranka u hrvatskom Saboru - u uvjetima medijske cenzure i nepravednog izbornog zakona. Unatoč tome Stranka prava od godine 1913. i u Prvom svjetskom ratu odnosno u ratnom sazivu Sabora nije o ničemu odlučivala, isto kao što ni tri zastupnika Hrvatske pučke seljačke stranke, koji su tada zastupali identičan politički program o ujedinjenju hrvatskih zemalja i samostalnosti Hrvatske unutar Austro-Ugarske kao i Stranka prava, nisu ni o čemu odlučivali, sve dok se nisu odrekli saborskog saveza s pravašima i poduprli jugoslavenski program vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije, a i tada Radićevi Seljaci nisu ni o čemu odlučivali, osim što su dali placet nepravdi. Politička stranačka koalicija Hrvatsko-srpska koalicija, koja je imala podršku velikomađarske vlade u Budimpešti i "hrvatskoga" bana, protiv Frankovih pravaša iz Stranke prava, vladala je u vrijeme raspada Austro-Ugarske s relativnom većinom, i činila je manjinsku vladu u Zagrebu.

Dana 13. travnja 1918. je na jugoslavenske pozicije stranke zubara Pavelića (SSP) došla i Radićeva stranka HPSS kada se u češkom listu "Narodni listy" u Pragu, pod utjecajem češkog profesora i odvjetnika velike Srbije Masaryka, ogradila od hrvatske Stranke prava i time raskinula parlamentarnu koaliciju s pravašima. Stjepan Radić je Frankove pravaše neargumentirano optužio da se zauzimaju za njemačko-mađarsko stajalište o nadvladi njemačko-mađarske manjine u Monarhiji nad slavenskom većinom. Radićevom izjavom je HPSS neslužbeno ušla u samozvano "Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba" gdje se već nalazila Pavelićeva SSP i Socijalno-demokratska stranka. Na raskid koalicije s pravašima je Radića nagovorio disident H-SK, Srbin Srđan Budisavljević.

Pola godine pred kobno prvoprosinačko ujedinjenje sa Srbijom je 13. svibnja 1918. zast. Ivica Frank (Stranka prava) u Saboru govorio o problemu jugoslavenske agitacije:

- "Interesantno je da se početak jugoslavenske agitacije kalendarno točno podudara s nastupom režima bana Mihalovića. /Smijeh kod hrvatsko-srpske koalicije/ (...) Jugoslavenstvo je bilo naprosto u hrvatskom narodu prezreno i smiešno ali sada vidimo kako se to jugoslavenstvo uz blagohotno držanje oblasti, /vlasti/ koje kadkada i same u tom pokretu sudjeluju, najvećim nasiljem i najvećim terorom provađa. (...) a tko o tom još dulje dvoji neka prati sporadične polemike između glavnog organa i glasila hrvatsko-srpske koalicije i glavnog glasila jugoslavenskih elemenata odnosno Starčevićeve stranke prava. Okolnost da se hrvatsko-srpska Koalicija kod toga poslužila nazivom "narodno jedinstvo Srba i Hrvata" a vrlo štovana /sarkazam/ Starčevićeva stranka prava izrazom "jugoslavenstvo", ta okolnost apsolutno ne pravi nikakve razlike jer su to sinonimi, a jedno i drugo znači veliko srbstvo. /Glas u hrvatsko-srpskoj Koaliciji: jedno i drugo znači ujedinjenje naroda... - Glas iz Pavelićeve stranke: Pa zašto se onda ne izjavite za tu deklaraciju? (Zagrebačka deklaracija) - zast. Živan Bertić: Pa Koalicija se je izjavila u više navrata."/ - zast. Frank je nastavio:

"Visoki Sabore! Interesantno bi bilo znati koji su bili motivi da se je ova stranka /SSP/ čije je glavno obilježje do svibnja 1917. bilo negibivost i ukočenost u taktici /zast. Aleksandar Horvat (Stranka prava) : I šutnja u Saboru/ …da se je ova stranka u tako kratko vrieme tako evolucionirala i prešla tako razne faze kao što je nagli skok i pristajanje uz jugoslavensku deklaraciju, kao što je metamorfoza od deklaracije svibanjske pa do zagrebačke rezolucije u veljači ove godine. Dopuštam da veliki događaji ovog rata sile svakoga koji se politikom bavi na jače razmišljanje i kontrolu da li je njegovo stanovište izpravno, eventualno da svoju politiku revidira i zauzme novo stanovište. Ali, tome treba vremena, a ne ovakovih kolosalnih i oprečnih skokova kakovi su sliedili unutar Starčevićeve stranke prava od lipnja prošle godine do siečnja i veljače ove godine. - zast. Akačić (SSP) : Vi ste nas i prije denuncirali. - zast. Frank: Ja ću vas još i dalje denuncirati ako držite da je kritika vašeg rada denunciranje. (…) ta golema razlika u temeljnim načelima unutar tako kratke vremenske amplitude ne može se raztumačiti jednostavnom evolucijom nego tu moraju biti po sriedi vanjski uplivi. Jasno je i nepobitno stoji da je zagrebačkom rezolucijom od zime ove godine Starčevićeva stranka prava napustila onaj legitimistički temelj koji je karakterizirao Antu Starčevića, i da je stranka prionula uz politiku katastrofa koja je kadra hrvatski narod sunovratiti u dublji ponor negoli je sada."

Potom je zastupnik Frank ispričao drugim saborskim zastupnicima kako u praksi izgleda to jugoslavenstvo, navodeći primjer maltretiranja, batinjanja i ubijanja zarobljenih hrvatskih vojnika u Odessi na Crnom moru od strane srpskih oficira u dobrovljačkom srpskom korpusu. "Tako, dakle, izgleda jugoslavenstvo, narodno jedinstvo u praksi."

Dana 26. lipnja 1918. godine se jugoslavenskoj politici Pavelićeve stranke deklarativno pridružio i Stjepan Radić sa svojom Hrvatskom pučkom seljačkom strankom na što je zast. Horvat (Stranka prava) u Saboru odgovorio:

"Vi dobro znate da se veliki procesi ne zbivaju onako samo preko noći nego da za to treba dulje vremena da dozriju, pa kad netko kao vi, sa stanovišta hrvatskog državnog prava skoči najednom na jugoslavensko stanovište i kad mjesto hrvatske države traži državu Hrvata, Srba i Slovenaca, onda bi morao biti podpuno na čistom o tom, što hoće. (…) ali kad vaši principi stoje u protuslovlju s hrvatskim državnim pravom u smislu Ante Starčevića, onda naravno, da mi ne možemo s vama. I kad budemo opazili da vi tako plemenito provodite ideje pokojnog našeg Ante Starčevića, vjerujte, da ćemo vam se drage volje maknuti ako smo na putu. Ali, gospodo, ne dopuštamo vam da na ovaj način sablažnjavate javnost (…)"

Ističući svoje slaganje s mislima znanstvenika dr. Ive Pilara, da je, naime, jezgra jugoslavenskog pitanja u tome da se srpstvo razvija na oštro imperijalističkom (osvajačkom), jednako konfesionalnom (pravoslavnom) kao i nacionalno-političkom nastojanju koje hoće sve ostale južnoslavenske narode podjarmiti, te na ruševinama drugih država naokolo svoju veličinu osnovati, zast. Horvat (Stranka prava) izjavljuje:

"I gospodo, to je ono, što je stranka prava uviek naučavala. Cielo vaše jugoslavenstvo nije ništa drugo nego srbstvo i služba tom srbstvu i ovo, gospodo, to je razlika između vas i nas (…) Mi se nećemo klati, pa ni vama (hrvatsko-srpskoj Koaliciji) ne će pasti ni vlas sa glave, ali ne ćete biti gospodari u Hrvatskoj. Vi se hvastate demokracijom, a za nas velite da smo imperijalisti i da uvodimo komesarijate. Vi, gospodo, hoćete biti demokrati koji uvodite izborni red na temelju koga s vaša 24 postotka imate ovdje većinu u Saboru. To je vaša izborna geometrija. To je negacija demokracije, to je pravi srbijansko-bizantinski imperijalizam. Mi, pristaše stranke prava, kojoj vi podmećete da se je nudila ovom i onom vlastodržcu i da hoće provesti svoje osobne ciljeve, (…), borimo se nesebično i imetak gubimo za jednu veliku ideju. Vi se borite za jednu ideju, ta je srbska, mi se borimo za drugu ideju, ta je hrvatska.(…)"

Inače, političkom atentatu u jugoslavenskoj Skupštini na Stjepana Radića i njegove kolege iz Hrvatske seljačke stranke prethodila je hajka beogradskih medija na linč. U velikosrpskim novinama "Jedinstvo" tiskan je članak u kojemu se pozivalo na ubojstvo Stjepana Radića te da "Radić je fukara i nevaljalac". Radić je optužio Radikale kao duhovne poticatelje takvih šovinističkih članaka, na što mu je jedan Radikal odgovorio: "U Radikalnoj stranci nema sumnje da ima ljudi koji bi tako nisko sebe degradirali i toliko ponizili, da pišu pisma jednom đubretu." U Seljačkom listu "Narodni val" je Stjepan Radić dva dana prije atentata pisao o mogućnosti njegova političkog ubojstva od strane velikosrpskih krugova. Pisanje beogradske "Politike" bilo je na dan atentata tako intonirano, da joj je bila namjera opravdati Radićevu likvidaciju. Dan prije atentata su srpski Radikali Puniša Račić i Toma Popović na plenarnoj sjednici jugoslavenskog parlamenta govorili kako će u Skupštini padati glave, kako će poklati hrvatske zastupnike, i da neće biti mira, dok se ne ubije Stjepan Radić.

Velikosrpski atentator na prvake hrvatske oporbe u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS nikada nije pravno procesuiran, naprotiv, kao zaslugu za izvršeno kriminalno zlodjelo (političko ubojstvo) je Puniša Račić nagrađen od kralja Aleksandra jednim selom u Makedoniji koje je dobio na poklon kao svoje leno.

Prijatelj Hrvatske, crnogorski istraživač povijesti i Zagrepčanin S.M. ŠTEDIMLIJA je u svojemu velikome djelu "Zavjere protiv svjetskoga mira" ("Verschwörungen gegen den Frieden") naglasio: "(...)Hrvati su svoju borbu vodili kroz stoljeća, na način da su se pozivali na stečena prava, na potpisane ugovore i postojeće zakone. Bili su, dakle, branitelji i teoretičari zakonitosti i pravde. Za činjenicu da u toj borbi nisu postigli željene rezultate, kriv je njihov položaj u Habsburškoj Monarhiji i premoć protivnika, ali ni u kojem slučaju nisu kriva temeljna načela na kojima je njihova borba počivala. Masarykovi učenici počinju voditi tzv. "real-politiku", što znači, odbacuju sve dotadašnje metode političke borbe i postaju oportunisti i taktičari. Istovremeno mijenjaju iz osnove politički pravac svojeg djelovanja, i slijede politiku koju im diktira Masaryk, kojoj su ostali vjerni za vrijeme cijele njihove političke karijere. Zagovornik političkih nastojanja te mladeži, Milan Marjanović, konstatirao je da je takva vrsta "realizma, demokratizma i hrvatsko-srpskog narodnog unitarizma organski povezala mladež". Time se ta mladež udaljila od temeljnih principa politike čiji je osnivač i putokaz bio dr. Ante Starčević."

Jedan od učenika češkog profesora i političara Tomasa Garrigue MASARYKA bio je i Stjepan Radić, koji je svoj politički angažman počeo sudjelovanjem u listopadskom protumađarskom prosvjedu u Zagrebu 1895. godine, za vrijeme službenog posjeta austrougarskog cara Franje Josipa. Zajedno sa sinovima Josipa Franka i drugim sveučilištarcima zapalio je mađarski stijeg - u znak prosvjeda protiv velikomađarske diktature Khunea Hedervarya - mađarskog političara i hrvatskog bana. Vlasti su hrvatske studente izbacile sa Sveučilišta u Zagrebu i osudile ih na različite zatvorske kazne. Nakon odsluženja kazne mnogi proskribirani hrvatski studenti nastavili su studij na praškom sveučilištu gdje su upali u mrežu profesora Masaryka. Gledajući u Masaryku političkog idola, koji je govorio o slobodi i sl., postali su slijepi simpatizeri i provoditelji njegove politike koja je podržavala velikosrpsku politiku Kraljevine Srbije. Mnogi hrvatski studenti - masarykovci - postali su vodeći političari Hrvatsko-srpske koalicije koja je hrvatski narod 1918. izručila velikosrpskom beogradskom režimu. Kada je godine 1908. došlo od strane Austro-Ugarske Monarhije do jednostranog pripajanja Bosne i Hercegovine, Masaryk se najodlučnije suprotstavio tom činu i u cijelosti se stavio na stranu Srbije. U vezi s aneksijom Bosne i Hercegovine je u svojemu govoru u bečkom Carevinskom vijeću /austrougarskom parlamentu/ rekao sljedeće: "U Beču i Budimpešti mnogi ne razumiju da Srbija ide vlastitim putem. Previše su /u Beču i Budimpešti/ navikli na popustljivost kralja *Milana /Obrenovića/. Srbija ima povijesno i prirodno pravo na srpske zemlja na Balkanu, na istu nacionalnost, istu Crkvu, isti kulturni razvoj određuje srpski narod da teži i poradi na svojemu ujedinjenju na Balkanu." Ovim stajalištem Masaryk postaje glavni odvjetnik Srbije u Austro-Ugarskoj Monarhiji, i od tada je branitelj njezine politike sve do kraja Prvog svjetskog rata. (* Velikosrpski zavjerenici iz redova oficira vojske Kraljevine Srbije i pod vodstvom zavjereničkog kneza Petra I. Karađorđevića ubili su 1903. u Beogradu srbijanskog kralja Milana Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin.) U Hrvatskoj su Masarykovoj politici ostali vjerni svi njegovi učenici koje je od 1896. odgajao u Pragu. Razlog zašto je Masaryk podržavao velikosrpsku politiku je, da je, poput velikosrpskog režima na Balkanu, u Srednjoj Europi mislio slovačkom narodu nametnuti češku hegemoniju preko zajedničke Čehoslovačke Republike, za čije osnivanje se Masaryk zalagao. Zato je Masaryk podupirao stvaranje Jugoslavije, kako bi preko umjetne jugoslavenske velikosrpske tvorevine imao alibi za stvaranje umjetne čehoslovačke tvorevine. Inače, za vrijeme Zagrebačkog veleizdajničkog procesa 1909. protiv vodećih članova srpskog dijela Hrvatsko-srpske koalicije je Masary bio odvjetnik optuženih Srba, koji su bili optuženi da su tajni agenti Kraljevine Srbije, te su i osuđeni za organiziranje i provođenje terorizma protiv Austro-Ugarske. Kao što je rečeno, jedan od Masarykovih učenika bio je i Stjepan Radić. U tome leži uzrok što se Radić od koalicije sa Frankovim pravašima okrenuo 1918. godine, u zoru osnivanja Jugoslavije, koaliciji sa jugoslavenskim strankama. (Poslije, kada je uoči osnivanja Jugoslavije upozoravao članove samozvanog i prevratničkog "Narodnog vijeća SHS", kojemu se i sam bio pridružio, da ne "srljaju u Beograd kao guske u maglu", bilo je već kasno.) Dan-danas jedna zagrebačka ulica u centru glavnog hrvatskog grada nosi ime po velikosrpskom odvjetniku Masaryku (Masarykova ulica).

Srpski šovinist i terorist Gavrilo Princip izjavio je uoči Sarajevskog atentata iz 1914. godine, koji je bio povodom Prvog svjetskog rata: "Kada bi Sarajevo mogao sabiti u kutiju šibica, ja bi ga zapalio." Na srpski Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine je Gavrilo Princip, u organizaciji srbijanske terorističke tajne organizacije "Crne ruke" ubio austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, nakon čega je Sabor pred rat zadnji puta zasjedao 13. srpnja 1914. kada su iz Sabora isključeni pravaški prvaci, zato što su Ivica Frank, Aleksandar Horvat, Fran Novak i Vladimir Prebeg tražili da se Sabor raspusti i da se zbog Sarajevskog atentata uvede vojna uprava kako bi se moglo obračunati sa velikosrpstvom u Hrvatskoj koje je Beograd huškalo na rat protiv Austro-Ugarske. Pravaši su kao duhovne podstrekače srpskih atentatora optužili članove vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije:

"Abzug /odstup/ Srbine, dolje Karađorđević, slava Ferdinandu (...) Pribićević je nedavno pisao da dok se zadnja austrijska princeza ne zavije u crno, dotle neće Srbiji biti dobro, gospodine bane, razpustite ovaj hrvatski sabor...mi preuzimamo odgovornost pred narodom (...) ubojice krvavih ruku...nijedan Srbin, ni jedan koalicionaš nema rieči, pretražite im džepove i naći ćete bombe, sa srbstvom se mora u Hrvatskoj obračunati, osam godina odgajali ste ovu mladež dok nam nisu ubili priestolonasljednika - ubojice krvavih ruku, srbstvo je samo po sebi veleizdaja, najbolje da razpuste sabor, dolje Srbija, doći će i hrvatski Vidovdan, odzvonilo vam je, spas i budućnost hrvatskog naroda ste ubili, na svakom od vas leži kaplja krvi..."

Tim i takvim "bombašima" priključio se na kraju Prvog svjetkog rata, 1918. godine, Stjepan Radić sa Hrvatskom pučkom seljačkom strankom, čije je ime dao 1925. promijeniti iz Hrvatske republikanske seljačke stranke u Hrvatsku seljačku stranku, samo da udobrovolji velikosrpskom režimu da ga primi u jugoslavensku vladu, nakon što je prije toga šest godina pružao režimu junački otpor. Na kraju je kapitulirao, a velikosrpski režim je kapitulaciju protumačio kao slabost hrvatske oporbe, nakon čega je Stjepan Radić ubijen. Radićeva duhovnog ubojicu Aleksandra Karađorđevića stigla je ruka pravde 1934. u Marseilleu.

Poštovane čitateljice i čitatelji "Hrvatskog prava", izvucite sami zaključak o svemu, posebno u svjetlu najnovijih velikosrpskih pretenzija prema Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i optužbom premijera Republike Srbije VOJISLAVA KOŠTUNICE, koji je 4. kolovoza 2006. u Beogradu žigosao hrvatsku vojno-oslobodilačku operaciju "Oluju" iz 1995. godine kao "zločin nad Srbima". Za velikosrpski demokratski Koštuničin režim je oslobađanje okupiranog teritorija Republike Hrvatske "zločin". Vlasti Republike Hrvatske zbog stava službene Srbije da je hrvatska država - Republika Hrvatska - nastala na zločinu, nisu prekinule diplomatske odnose sa Republikom Srbijom ili na drugi adekvatan način odgovorili na velikosrpske velike laži. Pametnome dosta!

Na kraju, iznenađenje je da MILAN BANDIĆ, koji "voli delat", i ex-komunistički sastav aktualne Zagrebačke skupštine (izuzetci potvrđuju pravilo) nisu u gradu Zagrebu jedan trg imenovali po Puniši Račiću, s obzirom da je velikosrpski ideolog Vuk Stefanović Karadžić, uz komunističkog diktatora i koljača-maršala Tita, još uvijek službeno počasni građanin Zagreba, te se Trg maršala Tita još uvijek križa s Masarykovom ulicom i ulicom Andrije Hebranga, kojega je maršal dao ubiti. Stoga bi jedan trg u Zagrebu, imenovan po još jednom ubojici, upotpunio sliku Zagreba, čije su neke ulice i trgovi pune nazivlja po ubojicama i masovnim ubojicama, bombašima, teroristima i izdajicama hrvatskog naroda - kako ne bi bilo sumnje tko je na vlasti - u sustavu velikih laži !!!


Zagrebački arzuhal

Evo pišem arzuhal,
Izjeda me gorka žal.
Neka znate, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Pokazaste krivi put,

Stjeraste nas sve u kut.
Pogibosmo, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Nije nigdje nikoga
Da bi trpil ovoga.
Razumite, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Dosta nam je bilo tuge,

Ne želimo biti sluge.
Skupljamo se, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Ratoboran čovjek sam,
I ne volim predaju,
Pa vam velim, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Državu nam rušite,

Stranci nama vladaju.
Stog vam kažem, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Muče narod izrodi,
Pljačkaju i varaju -
Ne ide to, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Narod ponižavaju,

Slobodu dokidaju.
Što je vama, gospodo?
Platit ćete izdaju!

Granice sužavaju,
Dječicu ubijaju.
Dosta nam je, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Vojsku su uklonili,

Odore im skidaju.
Sramite se, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Jugu su obnovili,
Hrvatsku ukidaju.
Je li pravo, gospodo?
Platit ćete izdaju!

Tuđinci nam nadiru,

Zemlju, more kupuju.
Zapamtite, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Jezik srpski vraćate,
Srbi jezik stvaraju.
Jamčimo vam, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Ponos nam pogaziste:

Nije Dom na prodaju!
Gonite se, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Ovo Hrvat govori,
Jer mu veće dogori:
Dodija nam, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Ustajmo na pobunu,

Za slobodu potpunu!
Kraj vam došo, gospodo,
Platit ćete izdaju!

Riječ jednu još imam,
Sveto pravo uzimam:
Umrit ćete, gospodo
I platiti izdaju!

Prema Duvanjskom arzuhalu [nepoznati auktor, XVIII st.] i Vukovarskom arzuhalu [Antun Šoljan, XX st.] spjevao i sročio:

Mladen Schwartz

Arzuhal [tur.]: molba, predstavka, peticija, zahtjev [perz. arz = izlaganje + arap. hal = stanje]


Rivarol, N° 2916 - 31. srpnja 2009.

Christophe Dolbeau

Hrvatska - posve dezorijentirana zemlja

"Hrvatska je zemlja ogrizla u korupciji, švercu i organiziranom kriminalu" - okrutna je to konstatacija koju je nedavno iznijela američko-hrvatska novinarka Nataša Srdoč u stupcima Wall Street Journala, nešto prije iznenadne ostavke premijera Ive Sanadera - na funkciji od 2003, na koju je ponovno doveden studenog 2007. - koji je, ustvrdivši (dosta preuranjeno) : "Moj posao je završen", na 1. srpnja uvjerljivo se "odlučio povući iz političkog života."

Težak okus skandala

Dijagnoza koju je dala gđa Srdoč može djelovati pretjerano oštro, ali kad se pogleda lokalna kronika raznih vijesti, mora se priznati da nije tako nezaslužena. Već desetak godina, Hrvatska se, uistinu, razgrabljuje.

Težak okus skandala ne prestaje obavijati privatizaciju, a isti dim se vije danas oko raznih transakcija u svezi nekretnina i sve učestalijih proliferacija luksuznih terena za golf. Nedavno se čak i u uredu gradonačelnika glavnoga grada jedan lokalni poduzetnik obračunao štakom s jednim dužnosnikom zbog neke mutne priče o dozvoli za izgradnju. Danas su određeni profesori Sveučilišta u Zagrebu optuženi za prodaju diploma onome tko više ponudi, dok veleposlanik Hrvatske pri UN-u razbacuje novac poreznih obveznika (više stotina tisuća dolara) po zelenim tepisima Las Vegasa. Pronevjera, malverzacije, utaja i šverc moćnim vezama tekuće su valute u opticaju, sumnja je svagdje, a ni Ivo Sanader tomu nije izmaknuo. Bivši sportski novinar, povremeni suradnik jednog nedoličnog magazina i napokon kazališni režiser mogao si je priuštiti, neki se pitaju kojim čudom, vilu od nekoliko milijuna eura i, po uzoru na francuskog sociajalista Juliena Draya, isto tako preskupu kolekciju satova... Nije li dosta dugo vremena bio blizak prijatelj s jednim od najrazvikanijih tajkuna u zemlji? Što bi, skupa s užasnom gospodarskom situacijom, djelomice moglo objasniti njegovu odluku.

Takva korupcijska atmosfera svakako je povoljna za golemi banditizam gdje združeno trgovina opojnim sredstvima, cigaretama ili ukradenim automobilima, trgovina bijelim ženskim robljem, i druge nepodopštine prosperiraju bolje nego ikada. Zaposjednuvši čitava bogatstava, lokalni kaidi se druže posve službeno (ponekad i obiteljski) s najvišim dužnosnicima u Republici, s medijima i stožerima određenih političkih stranaka. Daleko od toga da se skrivaju, razbacuju se i ne ustežu, po potrebi, i fizički se obračunati sa svojim protivnicima. Godine 2008., jedan je novinar opasno pretučen bejzbol palicom, dok su druga dvojica njegovih kolega doslovce dignuti u zrak u bombaškom napadu. Nekoliko tjedana kasnije, mlada Ivana Hodak (26), kći poznatog odvjetnika, ubijena je na stubištu svoje zgrade. U svezi ovih zločina, lažnih krivaca i nevjerojatnih priča kruži ime jednog velikog mafijaškog kuma koji je imao pristup vladi, te jednog generala koji je kao zastranio, bez da se zaboravi i sam zet predsjednika Republike...

Pored te maskarade, Hrvati su suočeni i s prevrtljivosti i kršenjem obećanja političke klase. Vlada opća zabuna, smjernice su sve nejasnije. Tako nakon toleriranja i čak navođenja boraca, tijekom cijelog Domovinskog rata, na oživljavanje određene neoustaške mitologije, vlast (desničarska u teoriji) sada je odlučila to privesti kraju. Da ugodi nekim zapadnim interesnim skupinama, pretvara se da je time zaprepaštena i daje se u zabranu nacionalističkih simbola. Pod sumnjom filoustaštva, za tim i takvim pjevačem se diže prašina od strane novopečenih pravomislećih glava, obično nošenje slova "U" na kapi izazove prekršaj, dok se užurbano ruše spomenici podignuti u čast vojnicima Ante Pavelića. Na drugoj strani, još uvijek se odbija preimenovati, u Zagrebu, trg maršala Tita i dopušta se okupljanje 5000 kretena u Kumrovcu, u selu gdje se rodio Josip Broz, da bi javno iskazali svoju nostalgiju za preminulim tiraninom.

U kakvoj smo to dakle Hrvatskoj? Možemo se pitati. I to nije sve. Rado se crni Ustaše - koji svojevremeno braniše zemlju -, dok u isto vrijeme predsjednik Stipe Mesić jasno i glasno proglašava svoju vjernost antifašizmu i divi se Partizanima - istim onima koji su gledali uništiti Hrvatsku Državu!

Posve očito, takozvana nova Pravda je u dijapazonu. Izručen iz Argentine, bivši ustaški dočasnik dobio je 20 godina zatvora (listopada 1999.) i ostavlja ga se umrijeti u zatvoru (2008.), dok bivši komunistički ubojica Stjepan Hršak, osuđen za više tisuća ubojstava, mirno završava svoje dane u jednoj od najljepših četvrti Zagreba. Još bolje, njegov pomagač Marko Belinić, navodno izvršitelj 236 masovnih ubojstava, doručkuje s predsjednikom Republike!

Što se tiče nedavnih sukoba, zabune su isto tako velike. U ime državnog interesa i rijetkog cinizma, vlast je izručila najbolje generale zemlje u inozemstvo, da bi ih potom prisilila da se podvrgnu ponižavajućoj sudskoj maskaradi. Optuženi su za tisuću i jednu sramotnu nemoralnost, nekoliko njihovih suboraca je zabravljeno direktno u Hrvatskoj, dok je dobar desetak drugih smijenjen. Ti su ljudi, podsjetimo, obranili domovinu i spasili njezinu nezavisnost... Stvar je utoliko šokantnija s tim da ista ta virtuozna vlast ne pokazuje ni najmanju nakanu zatražiti polaganje računa od bivših bandita iz komunističkih tajnih službi. Oni nekažnjeno paradiraju: bivši zapovjednik svih poslijeratnih koncentracijskih logora i visoki činovnik političke milicije (OZNA/UDBA), Josip Manolić još uvijek znalački udjeljuje svoje savjete, jednako kao i njegov stari pomoćnik Josip Boljkovac kojem se pripisuje više stotina masovnih ubojstava u 1945. Očito nema govora da ih se uznemirava. Tražen od Interpola i BKA-a koji su stavili cijenu na njegovu glavu, Josip Perković, odgovoran za ubojstvo više protukomunističkih emigranata, nešto se posebno i ne krije, i tim manje, za istinu reći, što je njegov sin Saša danas... savjetnik za sigurnost predsjednika Mesića! Itd., itd. Treba li dakle još precizirati da nova Hrvatska ne pozna naravno nikakvu proceduru za "lustraciju" i da njezini državljani, za razliku od Nijemaca i Poljaka, nikad nisu imali pristup dosjeima bivše političke milicije.

Ima već preko 40 godina dosada kako sam povezan s borbom hrvatskih patriota, poznavao sam i družio se, u Francuskoj i drugdje, s desecima hrvatskih militanata i mogu svjedočiti o njihovoj odanosti. Neki su mi ukazali čast svog prijateljstva, a međju njima i nekoliko njih koji su najviše dali za hrvatsku stvar. Mate Kolić iz Pariza i Ivan Tuksor iz Nice su međutim stradali od jugoslavenskih bombi, a što se tiče Dane Šarca, on je jedne večeri izrešetan s 22 hitca. Ne kanim iznevjeriti sjećanje na te ljude kad ovdje ustvrdim da Hrvatska koju smo upravo evocirali nije uopće ona o kojoj su oni sanjali i za koju su žrtvovali svoj život.

Ta Hrvatska nije istinska Hrvatska. Istina, zemlja je nezavisna i u tome je bila bit, međutim ostaje još očistiti je od ostataka bivšeg režima. I to žurno!


Cleveland, Ohio - 23. srpnja 2009

ILIJA STANIĆ LAŽAC I UBOJICA

Piše J. Ivan Prcela

Godina 1967. puna je povijesnih dogadjaja od velike vrijednosti za budućnost hrvatskoga naroda. Tada je Doktrina generala-viteza Vjekoslava Luburića o rušenju hrvatožderne Jugoslavije i o izgradnji Države Hrvatske odjekivala diljem iseljene i domovinske Hrvatske. Te je godine upravo na blagdan Velike Gospe general Luburić u svojemu "bunkeru" u ulici Santa Ana 33, Carcagente (Valencia), Španjolska, preda mnom svojim kumom odobrio i potpisao konačnu verziju svoje duboko-misaone analize "Povlačenje Hrvatske Vojske prema Austriji" koja će tri godine kasnije biti objavljena u prvome izdanju knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica). General Luburić tim činom je za buduće hrvatske naraštaje ostavio najbolje napisane stranice o posljednjim danima, tjednima i mjesecima Nezavisne Države Hrvatske.

Samo nekoliko tjedana poslije potpisa spomenute analize, agenti zloglasne jugoslavenske Udbe - u svrhu zadavanja smrtnog udarca istraživačkome radu dr. Krunoslava Draganovića o Bleiburškoj tragediji - kod Trsta izvode otmicu toga hrvatskog povjesničara i smrskane glave njega dovode u bolnicu u Splitu. Nekako u isto vrijeme u pitomi grad Carcagente dolazi Ilija Stanić, sin hrvatskog heroja iz vremena NDH, da od pomoći bude generalu Luburiću u Drinapressu te takodjer da mu pomogne u kućnim poslovima u slučaju otsutnosti kućanice Leonore rodom iz Toleda. Tako su u pogon stavljene i do izražaja došle LAŽNE I UBIJALAČKE namjere Ilije Stanića i čitave mreže njegovih suradnika.

Da ubijalačke namjere Stanićeve budu što bolje prikrivene on se čak zaljubljuje u carcagentinsku ljepoticu, kćerku bivšeg gradonačelnika Salomea. S njome, kako sam od svoje rodbine i prijatelja doznao, glumi molenje svete Krunice, koju katkada čak predvodi pred tim pobožnim pukom! S tom uglednom djevojkom nedjeljom redovito ide na svetu Misu, uključivši i nedjelju 20. travnja 1969, kada je željeznom šipkom u zatiljak dotukao legendarnog hrvatskog generala. Slijedeći djavolskog poglavicu, oca laži i ubojicu od početka, Ilija Stanić iz kuhinje izvlači generalovo iskrvavljeno tijelo i gura ga pod krevet obližnje spavaće sobe. Zatim on žurno pere hodnik izmedju kuhinje i te spavaće sobe te priprema ručak za djecu umorenoga hrvatskog generala. Nakon što je ta preužasna Stanićeva metoda superstaljinistički izvedena, on pred obližnjim Manolovim kafićem uzimlje taksi, koji ga iskrcava u valencijskoj luci, e da ga tu preuzmu drugi krvnici, dok u Sarajevu ne bude nagradjen za svoje djavolske pothvate.

U ponedjeljak 21. travnja u tiskaru Drinapress ulaze radnici i nalaze linotip natopljen krvlju koja je kroz strop kapala iz sobe na drugome katu. To je spavaća soba dvoje od četvero generalove djece koju je ubojica Stanić ucvilio i bez oca ostavio. Ucvilio je i mene njihova "striku" Ivana, koji sam u ljetu 1963. puna dva mjeseca na privremenom krevetu spavao gore u "kuli" te okrvavljene kuće, gdje je njihov otac svoje često neprospavane noći provodio. Trpio je od rana zadobivenih u proljeću 1945. na Ljevče polju u današnjoj Republici Srpskoj. On i ja prizivali smo si u pamet te junačke borbe Hrvatske Vojske, ali ja nisam prijateljstvo glumio kao što je to činio lažac i ubojica Ilija Stanić. Naprotiv, ja sam s vidovitim generalom pravio planove o rušenju Jugoslavije. On ih je pravio revolucionarnim metodama vatrenoga oružja a moji planovi su bili Jugoslaviju rušiti perom i povijesnom istinom o Hrvatskome holokaustu Bleiburške tragedije.

Ubojica i lažac Ilija Stanić, dajući intervju najprije skandaloznom "Globusu" te onda i partizanski nastrojenom "Jutarnjem listu" od 15. srpnja ove godine i TV prenosu iste novine, Republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini "prodaje rog za svijeću", lažući da je s pripadnicima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta sudjelovao u ubojstvu generala Luburića, e da mu se tako osveti za razdor s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem. Stanić kaže, da mu je danas žao što je generala ubio. Niti mu je žao što je svojim lažima i ubojstvom mnoge ucvilio niti je istina da HOP stoji iza krvave pogibije generala Luburića. Stanić samo vodu muti i skriva pravu mrežu krvnika, unutar koje je je on pokosio život relativno mladoga i aktivnoga hrvatskog generala.

Stanić hoće da lažima, koje su očite iz njegovih nesuvislih riječi i još očitije iz njegovih očiju i čitavoga držanja, svoje čitatelje i slušatelje uvjeri, da je generala ubio jer je bio zapovjednik koncentracijskih logora NDH i jer je poratne križare, uključivši i Ilijina oca, smatrao iluzionistima. Zašto zločinac I. Stanić KAO ČOVJEK AKCIJE nije ubio Tita koji je Jugoslaviju poslije rata pretvorio u pravu pravcatu KLAONICU i golemi logor smrti za Hrvate i druge nesrpske "jugoslavenske" narode? Kakva je to bila krivnja, što je general Luburić svojom vidovitošću križare smatrao iluzionistima? General je bio realist, kada je "Operaciju Deseti Travnja" Bože Kavrana i drugova, akcije Hrvatskog revolucionarnog bratstva, podvige prof. Miroslava Varoša, itd. kao prekaljeni revolucionarac osudjivao. ON JE NA TE AKCIJE POTPUNO REALISTIČKI GLEDAO I NJIH OSUDJIVAO JER SU ONE ZAVRŠAVALE U RUKAMA UDBE!

Ilija Stanić laže, tvrdecći da je on možda bio najbliži generalu Luburiću. Pukovnik-vitez Pjanić je svoga zapovjednika na vrijeme savjetovao da iz svoje kuće izbaci DJUBRE ILIJU STANIĆA. Kućanica Leonor generala je ženskom intuivnošću upozoravala na kobnu željeznu šipku. I odavle iz Clevelanda našemu Maksu su zbog Stanića poruke stizale da na oprezu bude jer ga može zadesiti sudbina Lea Trockoga. Koncem godine 1968. ta predvidjanja vjernih generalovih sljedbenika sigurno su prouzročila da je generalovo povjerenje u Iliju Stanića bilo poljuljano. Samo je šteta, što general Luburić nije po savjetu puk. Pjanića to lažno djubre iz svoje kuće izbacio.
Danas, 40 godina nakon krvave pogibije generala Luburića, prava je sramota da Ilija Stanić kao veteran Hrvatskog vijeća obrane i kao umirovljeni službenik Sarajevom mirno šeta i plodove ubire za svoje ubojstvo legendarnoga i viteškog hrvatskog generala.

Lažac i ubojica Stanić ocrnio je hrvatsko ime u pitomome Carcagenteu. Ubivši generala Luburića, on je prouzročio da su i revolucionarnoj organizaciji HRVATSKOG NARODNOG ODPORA krila posječena. Stanićev zločinacki primjer u Drinapressu kasnije je naslijedio njegov pajdaš Slavko Logarić, pokušavši nožem usmrtiti uvijek-vjernoga hrvatskog revolucionarca Štefa Crničkog. Na sreću dragoga Štefa, Logarić se je prsa u prsa bez udarca željeznom šipkom u zatiljak s Crničkim suočio i tako si je naš dobri Štef život spasio i u svome Zagrebu pred dvije godine smireno umro u 104. godini duga i plodna života.

Što se tiče hrvatožderne Jugoslavije, Doktrina vidovitog generala Luburića se je u cijelosti ostvarila. Jugoslavija je potpuno crkla. Medjutim, generalovi planovi o izgradnji Države Hrvatske samo polovično su ostvareni. Na teritoriju nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske stvorene su Republike Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina. Nažalost, BH usred same sebe ima Republiku Srpsku koja je unutar svojih granica skoro uništila autohtoni hrvatski narod. Hrvati sve više nestaju i u BH entitetu kao takvome, premda njihovi korijeni sežu sve do u sedmo stoljeće poslije Krista!

Unatoč pogibiji generala Luburića od ruku LAŽLJIVCA I UBOJICE Ilije Stanića i unatoč ubijalačkim planovima Velike Britanije i njezinih saveznika sa Zapada i s Istoka, Republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina prebrodit će današnju pretešku situaciju. One mogu iz sadašnje krize izići čak i ojačane, AKO budu poštivale mučenistvo STOTINA TISUĆA svojih mučenika. Krvlju ovih mučenika natopljen je svaki pedalj obiju Republika.

Ta nevino-prolivena krv naših mučenika bez prestanka vapi pred prijestoljem Boga Svemogućega, da njihovi smrtni ostatci konačno nadju svoje smirenje u potpuno slobodnoj Domovini, za koju su oni svoje živote položili.
Upravo zato, naše dvije Republike sestrinski se moraju uzajamno potpomagati jer to im je jedini izlaz iz ubijalačkog zagrljaja raznih LAŽLJIVIH I ZLOČINAČKIH "Ilija Stanića" koji u konačnici potkopavaju njihovu slobodu i suverenost.
Stanimo na put LAŽLJIVCIMA I UBOJICAMA!
U to ime, neka je vječna slava bezbrojnim legijama naših velikih mučenika!


Podsjetnik...

OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO

"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu." dr. Ante Starčević

Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.

Kada ističem sakatost naše nacionalne misli kao ideje vodilje, slobode, fundamentalne istine u nama o nama i našem, a kao naše glavne boljke, onda mislim da je ona najizraženija kod onih koji bi (valjda) trebali predvoditi narod, dakle kod protežirane inteligencije, a izrazito manje izražena kod običnog puka, koji je neopterećen i neparaliziran "dosezima" moderne civilizacije potpomognute politikom srbokomunizma, svojom žilavošću i vezanošću za svoju rodnu grudu i očuvao bit i mogućnost života hrvatske nacionalne ideje na čitavom nacionalnom prostoru!
Dakle, fizički opstavši na svom nacionalnom prostoru ti "obični" Hrvati su jamac i sigurni uvjet opstanaka hrvatske nacionalne misli i, što je najvažnije, njenog sutrašnjeg rasplamsaja svom zatomljenom silinom koja će i omogućiti oživotvorenje hrvatske slobode na cjelokupnom hrvatskom prostoru oličene u državi svih Hrvata! Hoću reći to da su naši istaknuti, bolje reći protežirani, intelektualci glavni osporavatelji očuvanja ideje o cjelovitosti i neraskidivosti hrvatskog nacionalnog teritorija, a tako onda i pomagači agresoru u njegovim zločinačkim pretenzijama. Jer ako sustavno uvjeravamo narod da nešto nije njegovo kako će on onda to i braniti uvjeren u istinost te notorne neistine. Ako se komu ovo čini pretjerano neka se prisjeti najnovijih događaja kojih smo svjedoci kao i događaja od prije, kako sam već rekao, 10 ili 14 godina. Sjetimo se pada Vukovara, Posavine, i upitajmo se kada smo zadnji put u medijima vidjeli i čuli dosljednu, istinitu i cjelovitu informaciju o tome?! Sjetimo se one emisije na našoj TV, u jeku srbočetničke agresije, koja je nazvana "RAT ZA SLOBODU", da bi samo par dana poslije promijenila naziv u "ZA SLOBODU"! Zašto, zbog čega?!

Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!

Kada se sve to podrobno odvaga i prouče sve činjenice ispada da oni koji nas vode, zapravo, nemaju dovoljno vjere u u narod kojem pripadaju, odnosno, nemaju čvrstog, jasnog i bezkompromisnog hrvatskog osjećaja, dakle, nosioci su osakaćene hrvatske nacionalne misli!
A kruna te osakaćenosti je nepriznavanje hrvatstva Bosne i Hercegovine, nepriznavanja temelja hrvatstva: Bosna i Hercegovina je neraskidivi i neotuđivi dio HRVATSKOG NACIONALNOG TERITORIJA kojeg je hrvatski narod nastanio po svom doseljenju prije 14 stoljeća i učinio svojom HRVATSKOM DOMOVINOM!!! Kada takvi kažu Hrvatska, što oni pod tim svetim imenom misle? Jasno, za njih je Hrvatska ono što im je u naslijeđe ostavio najveći zločinac nad hrvatskim narodom: J.B.Tito. Za takve spodobe je Hrvatska jučer bila ostatak ostataka, a sutra bi za Hrvatsku priznali i bilo kakvu karikaturu karikature Hrvatske. Dakle, za njih Bosna i Hercegovina nema nikakve veze sa Hrvatskom (osim što su se tu zatekli neki koji se nazivaju Hrvatima, vrag bi ga znao kojim čudom), a i sama pomisao na to je terorizam, nasilje, pretenzije prema tuđem (čijem, svojem!?), zločin, fašizam, "do drine" i sve tako u najboljem stilu jugosrbokomunizma.

Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!

Zaslijepljenim nosiocima sakatosti hrvatskog duha treba biti jasno da je ta Bosna i Hercegovina SRCE I DUŠA Hrvatske Oca domovine dr. Ante Starčevića i svih znanih i neznanih koji krvcu proliše radi hrvatske slobode i hrvatstva. To su naše pokrajine ("mene srdce vu Bosniu vleče" Nikola Bakač-Erdödy), to je Hrvatska cjelokupnog hrvatskog naroda!
Nasuprot tomu, svi oni priznaju turska, austrougarska, velikosrpska, srbočetnička, i čija sve ne osvajanja i presizanja čiji je glavni rezultat otrgnuće glavnine Hrvatske, otrgnuće Bosne i Hercegovine. Oni priznaju svoje bezkičmenjaštvo, kukavičluk i ravnodušnost prema najvitalnijim interesima cjeline svog naroda i nacionalnog teritorija koji je bez Bosne i Hercegovine bogalj, osuđenik osuđen na propast!
Reći će mizerije to je realnost.
Da, realnost jačeg neprijatelja za sada, ali nije realnost za slobodni i čisti HRVATSKI DUH kao nosioca hrvatske nacionalne misli koji će, u svakom istinskom Hrvatu neopterećenom srbokomunističkim virusom, donijeti SLOBODU svom narodu i vratiti i ujediniti sve SVOJE okupirane i otrgnute prostore DOMOVINE HRVATSKE! Oni tako, načeti bolešću srboboljševizma, idu naruku velikosrpskom agresoru koji je okupirao veliki dio Bosne i Hercegovine, Srijema, Baranje…Oni kao neki zaštitnici Hrvatske i hrvatstva spominju sve samo ne Bosnu i Hercegovinu kao dio Hrvatske, ne shvaćajući da je upravo Bosna i Hercegovina KLJUČ hrvatske cjelovitosti, slobode, sreće i blagostanja, (pa komu, još, nije jasno da bez Herceg-Bosne nema rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja!) idući tako, opet, na ruku ne samo sadašnjim velikosrpskim zatornicima svega hrvatskog, nego i sutra novim pretenzijama novih agresora pod plaštem demokracije, europejstva, multietničnosti, itd. Oni, tako, "otvaraju" europske putove nezavisnoj BiH kao nehrvatskoj zemlji u kojoj će Hrvati biti jedni od mnogih i ravnopravno zadnji u svojim pravima i osuđeni na iseljavanje ka hrvatstvu osakaćenom za zajedništvo braće i cjelinu svoga teritorija. To su glavne, primamljive, rezervne, zasade svakovrsnih srbokomunista, orjunaša, udbaša, boljševičkih demokrata, odnosno europejaca kojima se na sam spomen cjelovite Hrvatske, slobodnog i ujedinjenog hrvatstva (Drine), zakrvave oči u zločinačkom porivu zatiranja svega hrvatskog pred sobom uz nezaobilaznu lekciju zločinačke "istine" o hrvatskom genocidu, fašizmu do Drine, antisemitizmu i da ne nabrajamo dalje.

Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni! Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija. I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga.

To "piće" od kojeg se mnogi nikad ne trijezne je osakaćena hrvatska nacionalna misao, na čije otrgnuto mjesto je prikrpljena misao antihrvatskog eurpoejstva i ulizivačkog sluganstva svim neprijateljima hrvatskog napretka i slobode. Nu, još je žalosnije, blago rečeno, što nas takvi "alkoholičari" vode u "svijetlu budućnost", prije svega naše vlastite propasti, jer su oni u nju već, kao i onda Juda Iškariotski, već dobrano zakoračili na njima prihvatljiv način negirajući sve ono što Hrvata čini Hrvatom, a sve zarad svog komoditeta i dosegnutih svakovrsnih izopačenih blagodati koje sluzi padaju s gospodareva stola. Ako se opet u sjećanju vratimo unazad, kada je srpski agresor bio gotovo pred porazom u proteklom ratu, onda vidimo da je, opet, rezultat tog njihova "pijanstva" da su zaratili i s muslimanima u BiH( bačena kost razdora od srpskog KOS-a i englesko-francuske antihrvatske politike) i pri tome širokogrudno sklapali raznorazne saveze s hrvatskim zlotvorima, zatornicima svoga naroda, koljačima hrvatske djece, silovateljima hrvatske majke, a sve u svojoj izopačenosti, ravnodušnosti, kukavičluku i izdajništvu prema svojoj isturenoj i najugroženijoj braći! Iz svojih udobnih fotelja, zagrijanih stanova punih stolova u hladnoj zimskoj noći, siti dok drugi gladuju i ginu na fronti i u svojim domovima, oni su spremni u svojoj antihrvatskoj mržnji stvarati nove neprijatelje hrvatskom narodu i slati hrvatske sinove i kćeri na tu novu vještačku frontu nazovi nacionalnih interesa gdje su istinski Hrvati unaprijed osuđeni na smrt i njihova borba na propast. A sve to, valjda, da se svide Srbima, četnicima, svakovrsnim zločincima koji će im se smilovati i pristati da se podijeli hrvatska zemlja! Da se pobiju i protjeraju poput stoke Hrvati Vukovara, Banja Luke, Bihaća, Škabrnje, Kotor Varoši, Fojnice, Grahova, Voćina, Glamoča, Drvara, Sarajeva, Ravnog, Subotice i tako dalje i tako dalje.
Da više ne bude hrvatske Bosne i Hercegovine, hrvatske Baranje, hrvatskog Srijema, Bačke, Banata, Boke, dakle, da ne bude više hrvatske smutnje( da ne bude "utega" na njihovu putu u njihovu EU, odnosno EYU!). Da postane nemoguća cjelovita Hrvatska.

Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?

Dalje, komu je svakodnevno slano na tisuće i tisuće tona nafte dok traju svjetske sankcije protiv agresora? Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?! Na čiju nesreću, znamo! Pa upitajmo se koliko naših mladih života pade u Oluji od hrvatske nafte u četničkim tenkovima. Zaista, nečuveno. I zašto se onda danas ne bi srpskim povratnicima, koji se nisu uspjeli vratiti na svojim tenkovima u poraženu RH, obnavljale kuće, a Hrvatima kojima su ti isti sve porušili, popalili i pobili se to ne omogućava.
Isto tako, zašto bi nam onda bilo čudno da je amnestija proglašena prema tim pripadnicima agresora koji nas nisu uspjeli sve pobiti i poklati, a nije proglašena prema onima koji su možebitno prekoračili nužnu samoobranu protiv tih zlotvora. I zašto bi nam onda bilo čudno da se naši osloboditeljski generali gone kao bijesni psi i isporučuju u naše i Haaške kazamate.

Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH! I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.

Osvrnimo se, dalje, i na ravnodušnost koja prati mučeništvo Hrvata Banjalučke biskupije, te Posavine i ostalih isporučenih Srbima u tzv.RS. Svi ti naši "veleumnici" ograničavaju i onemogućavaju jedino ispravnu hrvatsku politiku pravdajući se nenaklonošću svijeta i malim brojem istinskih hrvatskih prijatelja među stranim državama. E da bi u isto vrijeme otjerali i okrenuli protiv sebe i one malobrojne prijatelje u svijetu svojom politikom onda "dogovaranja s Miloševićem", "podjelom Bosne", i ratom s muslimanima i neodlučnoću u ostvarivanju krajnjeg nacionalnog cilja, a danas kao guske u maglu hitaju u europu njihovu. I tako, kada treba oslobađati i jačati svoje i kad možemo računati na neke svjetske tokove onda se kaže ne možemo mi protiv čitavog svijeta, a kada je raditi protiv sebe, protiv hrvatskih nacionalnih interesa, onda su oni "hrabri" i mogu biti i protiv zdravog razuma i protiv čitavog svijeta! Svi ovi problemi su tu i toliko bolno očiti i tim više i lakše ih, oni koji su za to odgovorni, previđaju i omalovažavaju i osporavaju "činjenicama" i prozirnom argumentacijom. Oni će naći tisuću i jedan razlog da je to sve tako moralo biti i da su oni učinili sve što je potrebno.

Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.

Međutim, bili su licemjeri i imaju mnoge nevine na duši. Može se netko hrabriti i tješiti, zapravo zavaravati i prikrivati svoje kardinalne pogreške, da smo učinili mnogo i da smo "obranili" zemlju i da "imamo Hrvatsku". Samo, kažem Vam, oni mučeni, zaklani, izmrcvareni, koji su i prije svoje smrti mogli vidjeti i čuti svoje "vođe" kako govore da smo pobijedili u ratu kojeg, začudo, nismo ni proglasili (pa valjda zato i ne tražimo odštetu) i da je vrijeme za mir i blagostanje, sigurno im neće oprostiti niti će istinskim Hrvatima dati mira dok i zadnje hrvatsko dijete ne bude slobodno i bezbrižno u svakom kutku lijepe nam i cjelovit domovine. Neće im oprostiti i toliki hrvatski branitelji koji su prisiljeni i dan danas dizati ruku na sebe jer su na sve omogućene načine obespravljeni i pogaženi! Nadam se da su oni jadni starci i starice, djeca uz majčine skute, i mrtvog oca s praznom puškom, u redu pred četničkim nožem, imali snage u svom samrtnom kriku izreći, s Hrvatskom na usnama, i zadnjem veleumnom "nevjernom Tomi" svoje viđenje Hrvatske i da će ta jeka pravednika stići i dan danas i do naših ušiju i ušiju onih koji nas vode dajući snagu i prosvjetljenje svim rodoljubima i domoljubima, a prokletstvo svim prodanim dušama koji su za 30 srebrenjaka Jude Iškariotskog prodali i pod neprijateljski nož izručili svoju nevinu i bespomoćnu braću! I onda, tko je taj koji će poslije svega toga povjerovati u njihovu fatamorganu o našoj pobjedi i putu u blagostanje. Zaista, samo bijednici i izrodi roda hrvatskoga kojima život hrvatskog čovjeka i njegova krvlju natopljena sveta gruda vrijedi koliko i neka reklama na TV-u u vrijeme kada je trebala ići istinita emisija o stradanju hrvatskog naroda i mjerama koje treba poduzeti u cilju što bolje i temeljitije obrane i oslobođenja, obnove i razvitka domovine Hrvatske.

Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu! Jer, sjetimo se riječi Oca domovine: Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja. I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.

Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.

Zato, trgnimo se i razmišljajmo svojom glavom izliječenom od bolesti i razorenosti hrvatske nacionalne misli i ispravnih nacionalnih htijenja. Pred sobom, svojom savješću, svojim narodom, izrecimo ono što jest (Da, zaista, zgriješiti šutnjom kada bi smo trebali govoriti čini nas: KUKAVICAMA!), ono što je istina, a odbacimo s prezirom laž kao istinu. Hrvatska je na meti svakovrsnih zlotvora zbog svoje vrijednosti, svog bogatstva, svog položaja i svog radišnog stanovništva. Prema tomu moramo se boriti i obraniti od svih nasrtaja na naše i biti uistinu svoj na svome. Da bi smo to i uspjeli mora nam svima biti jasno što je naše i da nema ničeg svetijeg od obrane svoje braće i sebe sama, svojih svetih ognjišta, svoje Domovine. U tom cilju moramo biti složni kao jedan i činiti sve, bezuvjetno sve, da budemo snažni i učinkoviti u svakom smislu e da bi i mogli obraniti sve svoje. Sve ljudske i materijalne potencijale moramo staviti u funkciju svakovrsne obrane i razvoja. Razvoj obranbenog, vojnog sustava je pri tom jedna od prioritetnih zadaća uz jačanje borbenog i zatomljenog hrvatskog duha solidarnosti i jedinstva. Samo tako ujedinjeni u jedinstvu istinskog hrvatskog nacionalnog duha, hrvatske nacionalne misli i svijesti, imati ćemo za cilj i istinske hrvatske nacionalne interese koji će kao takvi zaista biti u interesu cijelog naroda i cijele domovine Hrvatske.

Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda. Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?! Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju. Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.

Učiteljica takvog života zove se PRAVAŠTVO. S pravaštvom HRVATSKA NACIONALNA MISAO sjaji punim sjajem kao jasna i vječna zvijezda vodilja hrvatskog naroda i domovine kroz sve bure i oluje ka sreći, slobodi i blagostanju. Naš Otac domovine dr. Ante Starčević nam je tu svu nauku našeg uspjeha sveo na dva gesla: BOG I HRVATI! i HRVATSKA HRVATOM! A imajući u vidu i dopunu dr. Ante Pavelića: ZA DOM SPREMNI! - to imamo svu mudrost potrebnu za ozdravljenje hrvatske nacionalne misli, svijesti i oživotvorenje svog višestoljetnog sna! Imamo PRAVO I OBVEZU! Držimo se toga kao jedan i uspjet ćemo. Jer samo tako uskrsnut će slobodna i cjelovita nezavisna država Hrvatska na dobrobit nas i svih njenih žitelja, sadašnjih i budućih pokoljenja! Krenimo tim svetim putom ka svojoj slobodi i sreći prisjećajući se misli Oca domovine koji kaza:

Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli; Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.

Ante Matić


Podsjetnik...

Piše: Danijel Crljen

NAŠ NACIONALIZAM

I.

KAKO TREBA SHVATITI NACIONALIZAM

Iz samog pojma nacionalizma proizlazi i njegovo temeljno obilježje, a to je briga i ljubav za narod (naciju), i to samo za jedan narod, samo za svoj narod. Prema tome u praksi i ne postoji nacionalizam, nego nacionalizmi, jer svaki osviešten i kulturan narod ima svoj vlastiti nacionalizam, koji je, uzevši dosljedno, zapravo jedino njemu od koristi. Dakle primjena ne poznaje nekakav obćeniti nacionalizam, koji bi bio upotrebljiv i koristan za sve narode bez razlike. Takav obćevaljani nacionalizam može postojati tek u teoriji, kao ideja, kao skup svojstava i oznaka, koje su svim nacionalizmima zajedničke.

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.

Za nas Hrvate sve je ovo od osobite važnosti. Jer mi smo stoljećima trpjeli od neuviđavnosti drugih naroda, i to ne samo velikih, nego i takvih, koji brojčano niti kako drugojačije uobće nijesu prelazili naše snage. Oni su samo bili spretniji, drzkiji i neuzporedivo manje pošteni od nas. Mi smo na svoju štetu upoznali mađžarski, austrijski, talijanski i, posebno, srbski šovinizam. Mi smo upoznali vjerski fanatizam Turaka, koji uostalom nije bio ni bez nacionalno-šovinističke primjese.

Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.

Onda je suvremeno družtvovno-političko zbivanje, najviše pod utjecajem Židova, donielo i drugo zlo - internacionalizam. Prvi su mu propagatori bili slobodno zidarstvo i demokracija (jedno i drugo zakonita djeca židovskog duha), a iz njihove je kombinacije proizašao marksizam sa svim svojim preoblikovanjima: socializmom, komunizmom i boljševizmom. Marksizam je ubrzo postao i politička sila (najizrazitije u Sovjetskom Savezu) i pretvorio se u borbeni/agresivni internacionalizam.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Odkad boljševička Rusija ratuje, mi u Hrvatskoj osjećamo pojačan pritisak sa strane njezinih plaćeničkih četa, t. zv. partizana. Tako nam se, i preko naše volje, ali u posljednjem redu ipak za našu korist, pružila prilika, da poslije šovinizma okolnih naroda, kojega su nam toliko dali okusiti, osjetimo sada i učinak djelatnosti zavojevačkog internacionalizma.

Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.

Po tome je za nas neupotrebljiv i fašizam i svaki drugi oblik nacionalizma ostalih europskih naroda, jer svi oni nose u sebi nešto specifično za taj dotični narod, po čemu nuždno dolaze u stanovit sukob s tuđim nacionalizmima. Ne znači to ipak, da ne može postojati međusobna suradnja i da nije dopušteno od stranog nacionalizma preuzeti ono, što je dobro i napredno i što se u duhu obće izmjene kulturnih dobara dade posve prilagoditi vlastitome narodnom biću. Ali to preuzimanje ne smije nipošto biti jednostavno oponašanje; ne smije na kraju iz toga izpasti takva prerađevina, koja nosi sudbinu svih surogata: da su i onda, kad su najuspjeliji, ipak samo - nadomjestci.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje m r ž nj u na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Nacionalizam treba shvatiti jedino kao službu svome narodu. A njemu služi samo onaj, tko je počeo s osobnim poštenjem, nastavio s dubokim i nepokolebljivim nacionalnim osvjedočenjem, a svršio s neograničenom požrtvovnošću. To je tek podpun čovjek, podpun Hrvat i zato podpun nacionalist. Ništa se drugo od njega ne traži. Osobno pošteni, nacionalno osvjedočeni i istinski požrtvovni ljudi rodoljubi su par excellence. Samo oni čine usluge Državi i narodu, samo oni ih mogu spasiti.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

Tko god nacionalizam drugačije shvaća, krivo ga shvaća. Tko drugojačijim prikazuje hrvatski nacionalizam, kleveće ga. Mi nijesmo šoveni, ali isto tako nijesmo ni internacionalci. Mi smo Hrvati. Naše želje i naši zahtjevi počinju i prestaju s Hrvatskom, integralnom, slobodnom i samo našom Nezavisnom Državom Hrvatskom.

II.

POVIESTNI RAZVOJ NAŠEG NACIONALIZMA

Rekli smo: nacionalizam je ideologija, kojoj je cilj promicati i čuvati probitke naroda, i to ne svih naroda uobće, nego samo jednog naroda. Prema tome, nacionalizam nosi u sebi značajke i n d i v i d u a l i z m a, a ne kolektivizma i, drugo, neke vrsti nacionalnog egoizma, budući da se uviek odnosi samo na jedan narod individualno i na njegove vlastite probitke. On te probitke jednog naroda stavlja iznad probitaka svih drugih naroda. To je važno i značajno za nacionalizam.

Po svojoj naravi nacionalizam može biti: idealistički, merkantilistički i imperialistički. Već samim nazivom dovoljno se kazuje, što to znači. Ne može se bez daljnjega jednom Englezu odreći, da je englezki nacionalist, ili jednom Talijanu, da je talijanski nacionalist. Ali ona vizija "Imperium Roma-num", koja je Talijanima lebdjela pred očima, učinila je njihov nacionalizam imperialističkim. Isto tako može se i mora reći za englezki nacionalizam (British Commonwealth!), koji je povrh toga još i merkantilistički, jer počinje i svršava kod trgovačkih probitaka.

Merkantilistički i imperialistički oblici nacionalizma su dakle spojivi i oni se međusobno ne izključuju, Kao što imamo baš slučaj kod Engleza, ali idealistički nacionalizam je nespojiv s ona druga dva oblika nacionalizma. Idealistički nacionalizam jest pravi, nedegenerirani oblik nacionalizma. Nije inače ni potrebno posebno spominjati, da je naš hrvatski nacionalizam izrazito idealistički, jer ide samo za obranom i veličinom hrvatske nacije, za njezinim duhovnim i materialnim napredkom bez traženja trgovačkih probitaka i postavljanja bilo kakvih zahtjeva na tuđe narodnostno ili državno područje. Budimo si duboko sviestni te istine. Budimo na nju ponosni i pred svakim je naglasujmo i iztičimo!

Kad su se narodi stali formirati, kad je Evropa počela živjeti narodno, a ne više plemenski, ili samo državno, bez narodnog života (uzmimo za primjer državu Karla Velikoga ili Karla V.: ti su ogromni kompleksi zemlje živjeli samo državnim, a ne narodnim životom), u tome momentu, kad se počelo živjeti narodnim životom, stao se buditi nacionalizam. Najprije je sviest ljudi bila usredotočena na zemlju, na grudu, gdje su se rodili, gdje su se rodili njihovi pređi, oni su najprije voljeli svoj dom i iz te ljubavi prema domu razvija se domoljublje - patriotizam. A tek kasnije, kad se evropska misao sve dalje i dalje razvijala, došli su ljudi do spoznaje, da dom bez naroda ne znači ništa i, prema tome, da je narod prije doma. Od tada počinje da se budi i da jača i sazrieva ljubav prema narodu, prema naciji, i to je onda nacionalizam. Kada je nacionalizam u Evropi dovršen, to se ne može točno kazati, iako se uzima, da moderni oblik nacionalizma počinje tamo krajem XVIII. ili početkom XIX. stoljeća. Mnogi vole nadnevak Francuzke revolucije uzeti kao početak modernog evropskog nacionalizma. To je možda točno za francuzki narod, ili koji drugi, ali ne vriedi jednako za sve evropske narode.

Vriedno je ovdje iztaknuti, da razvoj nacionalizma stoji u obrnutom razmjeru s povoljnošću političkih prilika u nekoj zemlji, što su naime političke prilike nepovoljnije, to su povoljniji uslovi za razvoj nacionalne misli i obratno, što je neki narod živio u povoljnijim političkim prilikama, to se kasnije kod njega razvila nacionalna misao.

Ovo je veoma lako razumjeti. Narod, koji je neprestano stajao pod pritiskom, počeo se malo po malo osjećati jedinstvenim, počeo je disati jednim te istim duhom, misliti jednom te istom mišlju, a kad misli u svega naroda budu jedne, onda je tu čas, da nacionalna misao procvate i dođe u snagu.

Ovo sam spomenuo zato, jer treba znati, da hrvatski nacionalizam relativno ranije nastaje nego nacionalizmi ostalih evropskih naroda. Tragove toga hrvatskog nacionalizma možemo zabilježiti već u XV. stoljeću, t. j. od onoga momenta, odkako je sa svih strana nastala koncentrirana navala na hrvatsko narodno područje i na hrvatske narodne probitke. Tu je s jedne strane provala Osmanlija, tu opet s druge strane doseljenje Srba na hrvatsko narodno područje, što i jedno, i drugo pada u XV. stoljeće. A od toga vremena je sve agresivnija i politika Austrije i Madžarske prema Hrvatskoj. Dakle, Hrvatska je obkoljena sa svih strana, prema njoj su uperene antinacionalne, antihrvatske struje, koje narodne redove u Hrvatskoj sve više zbijaju, tako, te sada Hrvatska biva primorana da se osjeti jednom te istom zajednicom.

Sjeverni hrvatski krajevi primorani su osjetiti, da su južni krajevi Hrvatske isto što i oni, da su oni zaštita tih sjevernih krajeva, a isto tako južni krajevi osjećaju, da su sjeverni krajevi njihova dopuna i zaštita. Primorani su osjetiti, da onog momenta, kada ne bi bilo sjeverne Hrvatske, ne bi bilo ni južne i obratno. I zato je poznati ban Petar Erdody (XVI. st.), vodeći borbu protiv Turaka, često puta izjavio: "Mene srdce vuče u Bosnu". To su doslovce bile njegove rieči, a rekao ih je, jer je znao, da tamo stoje predstraže, avantgarda hrvatstva, napadnutog s iztoka. A koliko se Hrvatska imala i na sjevernoj i zapadnoj granici boriti za svoj obstanak, i to je također poznato. Baš iz te činjenice, da je Hrvatska bila obkoljena sa svih strana i da nije bilo izlaza, došlo je do zbijanja hrvatskih narodnih redova.

Ljudi su se najprvo prostorno jedni drugima približili, a tako je došlo do zbliženja misli, do koordinacije misli i konačno jedinstvenosti misli.
Hrvatski nacionalizam dakle zahvaljuje svoj rani postanak prije svega činjenici težkih političkih prilika u Hrvatskoj.

Tragove tome hrvatskom nacionalizmu nalazimo i kod dubrovačko-dalmatinskih pisaca XVI. i XVII. stoljeća: Marulića, Zoranića, Gundulića i ostalih. Zatimosobito kod hrvatskih velikaških porodica, u prvom redu kod Zrinskih i Frankopana.

Treba se samo sjetiti "Sirene Jadranskog mora", onoga spjeva, što ga je Petar Zrinjski preveo s madžarskog jezika, a na madžarskom jeziku je taj spjev izpjevao njegov brat Nikola, koji je poginuo u Kuršanečkom lugu kod Čakovca. Oni dielovi, što ih je Petar sam uplitao unutra u gotov spjev svoga brata, karakteristični su za njegov nacionalni stav. To su u biti one iste misli, koje će kasnije, u modernom i dovršenom obliku, iznieti Starčević.

Spominjem to zbog toga, da podkriepim tvrdnju, da se u Hrvatskoj nacionalizam veoma rano počinje razvijati. Spomenuti pisci i ostali narodni radnici i prvaci svakako su predteče hrvatskog nacionalizma, koji će se začeti u XV. stoljeću, kad su iz sukoba s Osmanlijama nastale borbe za biti i ne biti, ne samo za hrvatske zemlje, koje su postajale sve manje i manje (do reliquiae reliquiarum), nego i za narodnost, koju su sve viša ugrožavali Turci, Madžari, Austrijanci, Talijani i Srbi. Prilike su bile one, koje su počele prve formirati hrvatski nacionalizam, a prvi, koji je na neki način formulirao taj nacionalizam, bio je Pavao Ritter-Vitezović, sa svojom svehrvatskom idejom, idejom o "velikoj Hrvatskoj".

Ritter-Vitezović, koji živi u drugoj polovici XVII. do početka XVIII. stoljeća, u svojem djelu "Responsio ad postulata", namienjenom za informaciju grofa Marsiglia, koje je nastalo nakon karlovačkog mira 1699. godine, a jednako i kasnije u djelu "Croatia rediviva", što znači "Oživjela Hrvatska", zastupa misao, da su Slovenci i Srbi zapravo Hrvati.

On naime proteže Hrvatskoj ime na pet oblasti i to: Primorsku, od Raše do Skadra i na otocima od Cresa do Lastova, Zagorsku, Međurječnu ili Posavsku Hrvatsku, te Ovostranu, koja obuhvaća Istru i Kranjsku, i Onostranu Hrvatsku, koja obuhvaća Srbiju. To je tek za Vitezovića čitava Hrvatska, ili kako on kaže: "Tota Croatia" - "Croatia magna".

U djelu "Croatia rediviva" nazivlje Ritter-Vitezović Istru s Kranjskom "Planinska Hrvatska" (Croatia Alpestris), a Srbiju s Raškom zove "Crvena Hrvatska" (Croatia Rubra), kojoj ovdje dodaje još i Macedoniju, te Traciju i Bugarsku. Govoreći o "Bieloj Hrvatskoj" polazi tako daleko, da pod hrvatsko ime stavlja sve ostale slavenske narode: Čehe, Poljake, Slovake i Ruse. Njegova zabluda međutim donosi tu naučnu korist, da je i nesviestno ukazao na onaj put, kojim su se Hrvati doselili u ovu domovinu, a koji ide tamo od Perzijskog zaliva preko Azovskog mora i krajeva između Visle i Karpata ovamo u današnju Hrvatsku između Jadrana i Drine. S druge strane potaknuo je još uviek neriešeno pitanje Crvene Hrvatske.

Smioni duh Rittera-Vitezovića išao je predaleko i posljedci njegova iztraživanja su u očima današnje znanosti dobrim dielom krivi. Ali je velika i pažnje vriedna činjenica, da je Ritter-Vitezović prvi nastojao naučno utemeljiti i opravdati hrvatsku nacionalnu misao i da joj je on prvi dao zamah i obseg. On je prvi unio dinamiku u hrvatsku nacionalnu misao. Zato njega spominjemo posebice, kao jednog od onih, koji među prvima sudjeluju na formiranju hrvatskog nacionalizma.

Tek Otac Domovine, dr. Ante Starčević, dat će pun i moderan oblik tom nacionalizmu. Kod Starčevića on dobiva svoju fizionomiju, svoj izgled. Od ideja, nejasnih i maglovitih, što su ih hrvatski veliki ljudi nosili kroz. stoljeća u duši, on je, prošavši kroz retortu Starčevićeva duha, postao ideologija, jasna, čvrsta i dovršena. Ovdje treba napomenuti i glasoviti govor Starčevića, kojega je izrekao u lipnju 1861. godine, kojom zgodom je po. prvi puta iznio gotov program hrvatskog nacionalizma i ujedno rekao njegove posljednje rieči. Poslije Starčevića nije nitko više imao što dodati ili oduzeti zgradi hrvatskog nacionalizma, kako ju je on izgradio na poviesti i životu hrvatskog naroda.

Iza njega dolazi dr. Milan Šufflay, da razradi filozofiju hrvatskog nacionalizma, ali ne da je tek postavi. To je već učinio Starčević, ili točnije: to je hrvatska nacionalna misao u svojem razvojnom toku učinila sama, pošto je toliko sazrela, da ju je Starčević mogao riečima formirati, a Šufflav zaodjeti u filozofsko ruho.

Od neizmjerne je važnosti Šufflayevo djelo. Nije bilo lako i jednostavno uočiti filozofiju hrvatskog nacionalizma, iako je ona bila tu, a nacionalizam bez svoje filozofije samo je pseudonacionalizam. On nema unutarnju duhovnu snagu, nego počiva samo na izvanjskim efektima i jednog dana ruši se u prah.

U svojim djelima: "Hrvatska i zadnja pregnuća Iztočnog Imperija", zatim "Kulturne struje na Jadranu", te "Značajke Hrvatske nacije", "Narodno pamćenje", "Hrvatska krv i zemlja" itd. iznio je Šufflay smisao hrvatskog hrvatskog naroda, hrvatske zemlje i hrvatske borbe, te definirao naše narodno jastvo. On govori iz činjenica i kaže tko smo zapravo mi Hrvati i koja je zapravo naša uloga. On osobito podvlači graničarstvo hrvatskog naroda, činjenicu, da se mi tu nalazimo na granici Evrope i evropske uljudbe, da se nalazimo tamo, gdje je pukao jaz između dva svieta, između iztoka i zapada, da se nalazimo na mrtvoj straži evropske misli i evropske uljudbe - a to je zapravo smisao hrvatskog naroda. Iz te činjenice proizlaze sve njegove dužnosti i svi njegovi zadatci, sve njegove vrjednote i sve njegovo značenje. Kada je dakle to učinio Šufflay, bila je gotova i posljednja priprava, da hrvatski nacionalizam, pošto ga je već Pavao Ritter-Vitezović u najgrubljim crtama koncipirao, a Starčević postavio kao ideologiju, od rieči postane djelo.

Taj zadatak je preuzeo na sebe Ustaški pokret. Nije Poglavnik izmislio Ustaštvo. On ga je logički izveo iz činjenice obstanka i volje hrvatskog naroda. Hrvatski narod obstoji zato, jer obstoji i hrvatska misao, a volja hrvatskog naroda očituje se u neprestanoj borbi Hrvata za slobodu i državnu samostalnost. Prema tome, to dvoje je trebalo učiniti: trebalo je osigurati za sva vremena hrvatstvo i trebalo je Hrvatima za sva vremena osigurati slobodu i državu. Poglavnik je to uočio i na tome osnovao i izgradio ustaški pokret, koji je opet po Poglavniku i po svojim vlastitim snagama donio obnovu hrvatske države. Ustaštvo je prirodna završna faza hrvatskog nacionalizma, koji se rađa iz krvave potrebe hrvatskog naroda da se sam sebi očuva, a po tome da se očuva i za Evropu. Poglavnik je onaj, koji je mirnu energiju hrvatskog nacionalizma pretvorio u kinetičku. Bez Poglavnika hrvatska nacionalna misao, koja je bila stoljećima u defenzivi, još dugo ne bi prešla u ofenzivu, a najvjerojatnije je, da bi doživjela uobće svoju katastrofu.

Ustaštvo je nacionalno-politički svjetovni nazor. Ono je produktivni i ofenzivni oblik hrvatskog nacionalizma. Njegov je zadatak:

1. Braniti i čuvati hrvatsku narodnost i to u slobodi i državnosti, jer je to jedino najsigurniji i najpodpuniji oblik, u kojem se hrvatska narodnost može sačuvati i obraniti. Taj zadatak ustaštva, to je njegova nacionalno-politička dužnost.

2. Zadatak je ustaštva uzpostaviti jednakost rada i plaće, jednakost prava i dužnosti. Taj zadatak je d r u ž t v o v n a dužnost ustaštva, i konačno
3. Zadatak je ustaštva sačuvati vjerske i moralne tradicije hrvatskog naroda. Taj zadatak je etička dužnost ustaštva.

Sve te tri dužnosti neposredno i logički proizlaze iz činjenice, da je ustaštvo nacionalizam, jer jedna se nacija ne može spasiti, ako ne počiva na čvrstim temeljima etike, družtvovne jednakosti i narodne sviesti. Ako hoćemo spasiti hrvatsku naciju, ako hoćemo spasiti brvatsku Državu, ako hoćemo postupati nacionalistički, onda moramo sačuvati hrvatskom narodu njegovu baštinu, njegovu etiku, moramo u hrvatskom narodu ojačati i konzervirati njegovu živu narodnu sviest, da je narod, hrvatski narod, a da nije ovaj ili onaj narod, i konačno moramo mu donieti družtvovnu pravdu. Ako to troje ne ostvarimo, ili ćemo jednog dana izgubiti hrvatski narod, koji će postati drugi narod, ili ćemo jednog dana dobiti družtvovni prevrat ili moralnu anarhiju, a sve bi to dovelo polako ali sigurno do propasti, do smrti hrvatskog naroda.

Kako vidimo, ovo sve proizlazi jedno iz drugoga. Ne može se i ne smije zamisliti ustaštvo nego samo kao nacionalno-politički svjetovni nazor. Ustaštvo je sinonim za čisti bezkompromisni hrvatski nacionalizam. Taj nacionalizam nije ustaštvo izmislilo, nije ga ono prvo donijelo, kao što smo to vidjeli, ali ono ga je do kraja pročistilo, destiliralo i, što je još važnije, ono ga je počelo pretvarati u djelo. Ono je sačuvalo zamisao, da naš nacionalizam treba imati ofenzivni karakter, da treba natrag osvojiti hrvatska državna i narodna područja, jer treba ponovno biti hrvatsko, što je bilo hrvatsko. To su sve tako grandiozne zamisli, i tako velike i težke, da nije čudo, što se mnogi ljudi nisu s tim činjenicama pomirili.

Ustaštvo je nacionalizam, koji ne preza pred konzekvencijama, nego želi da do kraja provede svoje postavljene zadatke. Onaj, koji je ustaštvo shvatio kao paradiranje i tome slično, iztrgnuo je dušu ustaštvu, ili ju je barem zaboravio. Mi je ne smijemo zaboraviti! Moramo znati, da je duša ustaštva čista, kristalna nacionalna hrvatska misao. Mi to moramo sijati u narod, među svoje bližnje, kao sijači dobrog sjemenja. Nije naš probitak, nije u probitku hrvatskog naroda, da se netko vara o tome, što je ustaštvo, a najmanje se smijemo varati mi sami. Ustaštvo nije laka i jednostavna zabava. Ono je obveza i to obveza moralnoga karaktera, koja ima izkupiti sve griehe prošlih stoljeća, sve griehe robovanja kroz osam stoljeća.

Robovanje je naš hrvatski narod bacilo na nizke grane, njegove su posljedice sve negativne pojave, kojih imade tako mnogo u javnom životu i protiv kojih se treba boriti ne samo riečima nego i na terenu. Na terenu treba svakome biti jasno (a to valja prije svega svojim primjerom i svojim radom pokazati), da ono, što je baština robstva i što je robsko, mora biti izkorienjeno, izrezano zahvatom oštrog noža. Ako ostanemo samo nacionalisti, čisti hrvatski nacionalisti, onda ćemo uobće i ostati. Ako vjera, ako credo ustaštva ostane hrvatski nacionalizam, onda će ostati ustaštvo, a ako ostane ustaštvo, ostat će i hrvatska država. Odatle vidimo, kako je velika naša zadaća, kako je ogromna naša dužnost. Ako smo mi nacionalisti, a mi to jesmo, mi se ne ćemo bojati toga zadatka, i ne ćemo uzmicati pred tom dužnošću, nego ćemo je izvršiti podpuno i do kraja.

III.

ZAKLJUČNE MISLI

Star je već, ali još uviek zanimljiv paradoks, da ljudi najradije i od svega najprije zaboravljaju ono, što baš nikako ne bi valjalo zaboraviti. Ima naime tako ponekih stvari u životu pojedinaca ili naroda, koje bi trebalo neprestano iznova ponavljati, iz toga jednostavnog razloga, što na njih ne mislimo, a one su ipak važne. Odsudne dapače gdjekada.

Na primjer, pitanje nacionalizma. Svakako ih ima dosta, za koje je ono već riešeno. Na dvojak način riešeno, prema tome, kako se tko orientirao. Jedni ne vida uobće razloga, zašto bismo se i dalje bavili tim pitanjem. Sada su, kažu, na dnevnom redu kudikamo znatnije stvari. Kroji se sudbina Europe i svieta, a neki bi dokoni htjeli razpravljati o nacionalizmu. Kao da se time može dobiti rat, što ćemo biti, ili što ne ćemo biti nacionalisti.

Ako površno gledamo, sasvim je tako. Ne odlučuju, reklo bi se, uvjerenja, nego topovi i zrakoplovi. A sad je samo ta odluka važna, ta na bojnom polju, dok sve ostale spadaju u drugi red. Kad svrši rat, onda ćemo se sporazumievati o tome, kakvo ćemo lice dati zemlji i mora li ona uobće i imati nekakvo lice. Glavno je, da se živi u miru, sigurnosti i blagostanju. Dakle i opet ono: Primum vivere, deinde philosophari.

Ima ovo stanovište mnogo privlačivosti u sebi, ali je ranjavo. Zaboravlja na dvoje. Prvo, na pitanju, da li nacionalizam ili internacionalizam (sa svim konzekvencijama u oba slučaja) zaoštrio se sukob i izbio je rat. I to rat, kakva čovječanstvo još nije upamtilo. Pitanje dakle nije nevažno. A drugo, kaotični red, anarhični poredak - sve je to contradictio in se. Znači, da će se ipak, i poslije ovog rata, morati pristupiti stvaranju nekakva reda i poredka među državama i narodima. Pri tome izbor nuždno ne će biti velik: vratit ćemo se na nacionalni ili internacionalni oblik državnog i narodnog života i vladavine.

Što se tiče nas Hrvata, mi smo svojom poviešću i životom, sviešću i voljom pokazali, da smo. za nacionalizam. U nas je, istina, bilo svakakvih struja. Bilo je stranaka i skupina, koje su više ili manje otvoreno simpatizirale s internacionalama raznih boja i brojeva. Ali to je uviek imalo pojedinačni karakter. Obično se tu radilo o mišljenju onih odozgo, nekoliko njih, koji su te grupe vodili. Pred svoje birače i pristalice oni se međutim ipak nisu usudili izaći otvoreno. Nisu imali hrabrosti, da pred njima razviju svoj program, koji bi bio anacionalan i protuhrvatski. A sve to zato, jer bi onog časa bili izgubili većinu svojih sljedbenika. Zato bi ih izgubili, jer se hrvatski narod nikada i ni za čiju volju nije odrekao sebe, svog imena i svoje prošlosti, svog prava na samostalan duhovni, politički i državni život!

Čudno je, da to nekima još nije ušlo u sviest. Oni, čini se, zaboravljaju ono osnovno, što daje ton čitavom našemu javnom životu i što je dalo smisao našoj borbi. Ta borba nije bila ni kratka ni laka, da bi je se smjelo omalovažiti. Bila je tako uporna i žilava, toliko je u njoj bilo fanatizma, da je sasvim očigledno, da je nismo zapodjeli zbog česa god. Ipak bi bilo ugodnije živjeti u miru izbjegavajući sve sukobe i trzavice povijanjem šije pred svakim, tko se proglasio našim gospodarom! Ali mi to nismo htjeli. Mi smo Hrvati predpostavili rat miru, jer smo narod, jer smo nacija - jer je nacionalizam naš politički svjetovni nazor.

Zašto se to zaboravlja?

Tvrde poneki, da bi bolje bilo, kad se ne bismo izjavljivali nacionalistima. Bolje bi, dakle, bilo, kad bismo živjeli onako ni sebi ni svomu, neopredieljeni, bez svoje političke fiziognomije, "neutralni" i "nezainteresirani". Na taj bismo se način mogli bolje kamuflirati i ne bi nas svaki sukob između onih, koji se, zapravo, nas ništa i ne tiču, povukao za sobom. Po tome nas računu onda ni ovaj ratni vrtlog valjda ne bi zahvatio. I još mnogo drugih blagodati imao bi hrvatski narod - samo da je poslušao savjete i koristio se nastojanjima mirotvoraca.

Naivno je sve to! Uobće ima - ili točnije rečeno - bila je tu kod nas jedna politika, koja se nije pokazala ni najmanje doraslom sudbonosnim časovima, što ih upravo proživljujemo. Ona nosi u sebi nešto djetinjasto, neozbiljno - na pokus. Počiva na suviše mladim tradicijama i pozivlje se na sumnjive autoritete. Zato je danas (hvala Bogu!) u temeljitu razsulu.

Zastupnici te petrificirane politike ne dopuštaju misliti, da su oni nacionalisti. To je opasno za njihov ugled u Londonu, Washingtonu, a pomalo i Moskvi, i uvredljivo za njih same. Rekao bih, da to dolazi najviše od nesposobnosti đistingviranja. Oni su pojam nacionaliste (koji pristaje svakom narodu, koji drži do sebe, i svakom pojedincu, što istinski drži do svog naroda: dakle je obćenit) suzili i poistovjetili s pojmom antidemokrate, ili naprosto, po filokomunističkom rječniku, fašiste.

Mi ostali međutim razlikujemo. Mi razlikujemo nacionalistu uobće od hrvatskog nacionaliste, i to oboje od fašiste. Razlikujemo politiku, koja se može voditi, od one, koja se mora voditi, jer je diktira zdrav razum i jer se drugojačije jednostavno ne može. Razlikujemo osobne probitke od obćenarodnih i na osnovi svega toga opredjeljujemo se tako, kako narodu jedino može biti od koristi i kako, u ovom času, jedino ide.

Kraj svega toga nismo oportunisti niti politički vjetrokazi. Naš nacionalizam, kako ga osjeća čitav hrvatski narod, oduviek je idealistički, borben i korjenit. Za nas je to pitanje riešeno na onaj drugi, pozitivan, način. Mi smo nacionalisti, ali hrvatski. Pred našim su očima probitci samo hrvatskog naroda, tek, mi ih ostvarujemo tako, da nikoga drugog pri tome ne oštećujemo. Naučili smo iz primjera vlastite narodne prošlosti, čuli smo od Starčevića, da se i u politici traži poštenje. Takva politika možda najsporije i uz najteže žrtve ide napried, ali ona pred svima ostalim ima tu prednost, da ne može i ne će doživjeti slom!

Naš nacionalizam nije od jučer. On je star koliko je stara i borba za očuvanje hrvatske narodnosti i obnovu hrvatske države. Nije pisan perom po papiru, nego mačem i krvlju. Nije izmišljen, nego doživljen. Organski se razvio iz nas samih, iz narodne duše, iz onoga, što smo htjeli i trebali. Iz vapaja za pravdom se razvio, iz čežnje za slobodom. I zato je naš: ni od koga naučen, ni od koga posuđen. Nikao je i klijao u poštenim i junačkim hrvatskim srdcima, kao što diete klije u utrobi majke. Naš je to, hrvatski nacionalizam.

Malovjerni i izdajice uviek su nam se rugali. Tvrdili su, da je ludo poginuti, ako je moguće nagoditi se. A mi smo, baš naprotiv, tvrdili, da je ludo živjeti, ako se mora robovati i da je častno i potrebno i pametno poginuti, ako se tako izkupljuje sloboda. Posljedak je bio: na njihovoj strani ministarske stolice i druga dobra uhljebljenja, na našoj - vješala i groblja...

Zašto za sebe govorimo: mi? Jer se izjavljujemo za narod, jer smo uz narod, jer smo narod. Sviestno i dragovoljno smo čvrsto izmiešali i povezali sudbine, da se ne zna, koja je čija, da je, upravo, narodna i pojedinačna naša samo jedna jedina, jedna te ista sudbina. Narod to osjeća. On zna, da nisu njegovi oni, koji sazivlju demagožke skupštine, nego oni, koji s njim i za njega misle, za njega rade i za njega se bore. Oni su njegovi, koji žive i umiru za nj.

Vratiše nam se herojska vremena. Takva, u kojima stvaraju velika djela oni, koji su za veliko rođeni. A mnogi smo mi za to rođeni. Jer ovo su dani biede i nevolje. I svaki onaj, tko ih izdrži, tko na svojim ramenima ponese "križ jedne nacije", hrvatske nacije, taj je velikan, div, bez obzira na ime, što ga nosi i pleme iz kojega je nikao.

Tako nacionalizam pojednostavnjuje oblike života. Pojednostavnjuje ih i oplemenjuje. Stvara jasnu i čistu situaciju prvodeći oštro lučenje zdravih i narodu koristnih od onih, što razaraju i donose štetu. Nacionalizam pita samo za djela i po njima sudi. Pita, koliko se i kako radilo za narod i ne priznaje rodoljublje ni zasluge nikome, tko nije mogao svojim radom zasvjedočiti ljubav prema narodu. Radom, u kojemu se gubi vlastito ja, a ostaju samo probitci zajednice.

Istina, rad je to, koji može uroditi vješalima i grobljima, ali vrieme takvima daje pravo! Ono je i hrvatskim nacionalistima dalo pravo. Nisu se, doista ostvarili politički snovi nagodbenjaka, koalicionaša i sporazumaša, nego oni Ante Starčevića, Eugena Kvaternika i Ante Pavelića. Snovi onih, koji su životom i djelom stajali iza svojih rieči, koji nisu sa strane promatrali borbu, nego su bili u njoj, stavljajući na kocku za njezin sretan izhod - same sebe...

Borba za Hrvatsku, za njezinu slobodu i državnu samostalnost, nije dovršena, štaviše, ona možda još nije ni u svojoj kritičnoj fazi. Sporedno je uostalom, na kojemu smo stajalištu svojega golgotskog puta. Glavno je, da smo se na nj odlučili i da smo pripravni podnieti i razpeće, jer tako se, samo tako, osigurava Uzkrs.

Hrvatska je Država velika i skupocjena stvarnost, za koju je sreća živjeti i čast umrieti. Ovo je temeljna zasada našeg nacionalizma, od koje ne odstupamo. To je credo, kojega hrvatski narod nepokolebljivo izpovieda po najboljim svojim sinovima, koji čestito i plodonosno za nj žive, a junački umiru. U njima je jamstvo, obrana i budućnost Hrvatske.

Neka sumnjaju skeptici, neka se rugaju zluradi. Neka primaju izdajice svoje srebrenike. Hrvatska ih, jedne i druge i treće, prezire i odbacuje. Ona je jača od njih, jer je na strani dobra i pravde, a na toj je strani i Bog. Ona će pobiediti, jer je svojim prsima štite sinovi pobjede. Prsi junaka, goli životi predanih boraca nepropustni su i neprobojni bedemi.

Evo, što je hrvatski nacionalizam. Djelo. Uviek i svuda djelo. Borba i obrana. Junačtvo i žrtva. Matija Gubec, Nikola šubić Zrinjski, Stipe Javor i još stotine i tisuće njima sličnih - to je hrvatski nacionalizam. Utjelovljenje onoga, što sav narod misli, želi i hoće. Viđenje, realno viđenje i jamstvo boljih dana. Ništa abstraktno, ništa izvještačeno, umjetno, doneseno i uciepljeno izvana. Naše, samo naše.
Naš nacionalizam je misao naših veleumova, kap krvi naših srdaca, dah naše hrvatske duše, djelo naše volje, naše borbe - i naše pobjede!


Podsjetnik...

E MOJ NARODE!

E moj narode, uzmimo u ruke sudbinu i sreću…

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Zaista, što reći na stanje u kojem se hrvatski narod nalazi, što reći, komu li se izjadati…e, moj narode.
Čovjeku, Hrvatu, pamet staje pri pogledu na sve što se događa oko njega u njegovoj Domovini.

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Ništa zato, za dašnje antihrvatske komesare neistine, moralne kreature i ništarije svake vrste u pokvarenosti do ljudske srži, one su sasvim dobre i s njima mažu strjelice koje ispaljuju na sve živo hrvatsko. Taj otrov nagriza i mnoge Hrvate koji tako kao omamljeni piju sve te vražje floskule kao majčino mlijeko. Jučerašnja klanja koje je hrvatski narod podnio se zaboravljaju i niječu, a na sva zvona se udaraju laži o navodnim zločinima Hrvata koji su se branili od četničkog noža i zvijezde petokrake. A kako to nije dovoljno da se začepe ta hrvatska usta onda se izvlače iz ropotarnice povijesti stare srbokomunističke morbidne laži o zločinima NDH, ustaša i ostalih klerofašista. Zločinci su, po toj sotonskoj istini, poklani Hrvati, vojnici, žene, djeca i starci koji su voljeli, željeli i branili svoju slobodu u svojoj državi, domovini Hrvatskoj.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Zaista čudovišno. Čudo od zla na djelu.

Duhovna pustinja u Hrvatskoj poprima sve veće razmjere jer očito zlo srbokomunizma, koje je na najokrutnije načine usmrtilo preko pola milijuna Hrvata za današnju bratiju koja je zauzela sve pore kako vlasti tako i tzv. civilnog društva, je nevidljivo i nepostojeće, a izmišljene klevete i laži nabacuju zlotvorno sa nesmiljenom mržnjom na krv nevinu kao svijetlu istinu ne znajući da i malo dijete vidi i viče : Car je gol! I da se ta istina ne bi vidjela i čula antihrvatska plaćenička bratija sve jače pravi zaglušujuću galamu i buku svojim orjunaškim medijskim bubnjevima laži i opsjene.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Drž te lopova, viče lopov iz svega glasa i prstom upire u nedužnoga. A dok se mi osvjestimo i istinu na vidjelo izvučemo dotle zlotvori uživaju na miru mirovine i svakovrsne ostale blagodati mučeničkog truda, znoja i krvi nevine hrvatske! A leđa im, vidimo, štite novopečene medijske sluganske kreature koje upravo oni preko svojih komunističkih pipaka u vlasti postaviše kao male titine pionire da nadobudno pjevaju stare pjesmice bratstva i jedinstva za nove stare unije uz stari demokratski pozdrav: smrt fašizmu-sloboda narodu.

O tomu kako su uz taj pozdrav oslobodili i preko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika mučeničkog života za titine pionire nije bitno. Kao ni nepoznat broj svećenika hrvatske pravoslavne crkve i hrvatskih imama. To je nebitno. Bitno je da je diktatura proleteijata, komunizam, u biti dobra ideja, čak poput kršćanstva, samo provedba je nešto zakazala i zato ne treba tu veliku ideju blatiti, ponavljaju prodane duše kojima ništa nije sveto. Uostalom, kazat će ti antikristi, sve je to fašistička banda koja je htjela Hrvatsku i smetala je za provedbu komunističkog raja na zemlji i zato su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. To su kolateralne žrtve. Što je sto milijuna žrtava za jednu tako dobru ideju kao što je komunizam. Tko se to usuđuje propitkivati i dovoditi u pitanje bit socijalizma s ljudskim likom, grme sluge zla.
Zaista lik sotone u ljudskom obliku.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

A mi slušamo i trpimo.

Pa zar ima netko komu nije na vrh glave bijednih izmišljotina i maloumnih laži one Veljačine, zapravo da li Februarkine, sapunice o nekim Ratkajevima ili one Vrdoljakove Mračne lažne i preduge noći svakojakih izlizanih komunističkih nebuloza. Ako komu to nije dovoljno da si sprži zdravi hrvatski mozak onda može pogledati koji uradak konobar-akademika Bage ili koju povijesnu eskapadu kolege mu akademika Bilandžića koji je inače završio dopisno prava, te preći kod sveznajućeg Stankovića i odmah se odreći Hrvata kad vidi tko su zapravo ti ličani Hrvati, jadni ti smo i čiji smo, a onda kod Jovanovića, pardon kod Šprajca da vidi i zadnji nevjerni Toma tko je zapravo ovdje gazda. Ili, jednostavno, može ostaviti upaljen HTV i po cio dan gledati što mu zbore Puhovski, Kuljiš, Latin, Banac, Milanović, Feral, Čačić, Sanader i Europa, gdje je Ašner, a gdje Budaj, što kaže Zurof, što napravi zločinački hrvatski režim napaćenom srpskom narodu, koga su jučer ustaše zaklale, tko je nosio slovo u i šahovnicu, mila majko…

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

Dakle, predugo šutimo, a kad istina šuti, vidimo, laž govori.
Pa dokle više! Zar nam nije dosta ove zaglušujuće buke zla i neistine.
Zašto ne branimo svoju Hrvatsku koja je sada u većoj opasnosti nego u ratu.
Uzdignimo čela i zapjevajmo onu Thompsonovu Lijepa li si, istino bijela i Hrvatska cijela!
Budimo, poput pređa časnih, za Domovinu Hrvatsku uvijek spremni! Laži usprkos.
I onda, nadajmo se, ima nade za nas, nas Hrvate!

ing. Ante Matić

( Livno, 20. srpanj 2008.)


O SABIRNIM LOGORIMA I MAČEKU

Piše: general DRINJANIN

"OBRANA" br. 30-31 1966 godine

Tada smo stvorili SABIRNE LOGORE, koja je i dala prve drvene barake za uhićene. Tada je bio u logoru predstavnik te službe, kojoj je bio na čelu pukovnik Aleksić, jedan mladi inžinjer, Dalmatinac, mislim da se zvao Baračin. Bila je njihova ideja da se ti ljudi upotrebe za gradnju nasipa, koji bi branio Kraplju od poplave. Mi smo samo dali vojsku, stražu za osiguranje tim barakama i to tako, da su jedni bili u stalnim ophodnjama za pronalaženje i likvidiranja komunističkih partizana, a drugi su bili na odmoru, vježbi itd.

Tada smo u Jasenovcu organizirali UDARNU SLUŽBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala "Stara Kožara" i u drugim napšstenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sječu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Picili, koji uopće nije bio ustaša, pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu.

On je od naših studenata (Marojević, Sliepčević i Pavličević) sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer, i na stručni rad dovodio iz redova uhićenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare , graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera, i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu, koji piše, kako je sakrio oružje i predao se (jer je znao da mu se neće ništa desiti), kasnije bježao s rada i vratio se u partizane.

To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni "progonjeni hrvatski demokrati", nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružja, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuće nevinih platilo životom.

Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu došli "krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima", nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef Radne Službe inž. Picili je bio zagrebčanin prve voditelje Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada bilo, i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekali i Filipović) o čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o "Fratrima zapovjednicima logora" mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve.

Eto u taj ambijent doveo sam dra. Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČKI SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam Ga doveo u područje koje sam već bio osigurao. Dra. Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije, i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije ni bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije Dr. Maček tražio iz zdravstvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim, premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovljno dijelila s njim stan, i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre, i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću izvana.

Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin s naše strane za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom, on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je Dr. Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je prije isto priznao samom Poglavniku. U emigraciji je rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupinca: "da mu nisam ništa nažao učinio". Supruga Dra. Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako, i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo.

RADOST DESETOG TRAVNJA obuhvatila je osim vrlo rijedkih iznimaka sve pripadnike HRVATSKE SELJAČKE I GRADJANSKE ZAŠTITE, koju treba smatrati dijelom HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, jer su uzimali učešća u rušenju JUGOSLAVIJE, i u izgradnji i obrani HRVATSKE DRŽAVE. Oni su to činili i protiv volje one stranke, koja ih je formirala. ...


Konjsko Brdo, 18. srpanj 2009.

PROTUPOVIJEST!

Protupovijest je ona prava slika, skrivena povijest, prikaz događaja kako se on stvarno dogodio, a ne onako kako ga opisuje tzv. službena povijest. Tako da smo neki dan na stranicama ovog portala opisali protupovijest krvnika i ubojica Slavka Kolara.

Slično tomu, ova opasna antifašistička gamad neki dan je slavila (to je njima slavlje) nadnevak strijeljana komunista zatočenih u dvorcu Kerestinac. Kaže, poprilici, njihovo izvješće – izvješće agramerske komunističke televizije - kako su «skojevci» ubili «ustaškog» agenta Tiljka, a «ustaše» su za odmazdu strijeljali neke komunističke prvake (Adžija, Keršovani, Cesarec i slični).

Naravno, ni riječi da su ti komunisti bili zatočeni u dvorcu Kerestinec za vrijeme banovinske vlasti bana Ivana Šubašića, navodnog Hrvata iz istog sela odakle je i Ivan Ribar, i Vladka Mačeka. Kada su Nijemci došli u Zagreb (Nijemci su bili pravi gospodari), nije palo na pamet Šubašiću da pusti te komuniste, ne, on ih je «predao» novoj vlasti. Kako bi trebali postupati oni koji se bore za Hrvatsku državu, prema onima koji se bore za smrtnog neprijatelja Hrvatske Države, prema komunistima koji se bore za srpsko-sovjetsku Jugoslaviju?

I drugo, skojevci su izvršili atentat na Ljudevita Tiljka??! Ne, nisu, atentat je metak u glavu.
Ti krvoločni skojevci Tiljka su oteli iz njegovog stana, pod okriljem noći su ga odveli na Žitnjak, tada daleko predgrađe Zagreba, tamo su ga ZAKLALI, ISKOPALI MU OČI, ODREZALI JEZIK, ODREZALI ŠAKE I PRSTE, A U USTA MU STAVILI SPOLNI ORGAN KOJEGA SU PRETHODNO ODSJEKLI.

Eto, to su njihovi antifašisti i tako su se ponašali tijekom Građanskog rata 1941.-1945., tako su se ponašali za vrijeme njihove Jugovine prema uzapćenima u njihovim zatvorima i logorima. A sve su to, kao pravi cinični psihopati, pripisali ustašama.

Njihovi, tih komunistčkih krvoloka, sljednici su brojni i danas i spremni su na još gore stvari, samo kada im se bude pružila prilika.

Marko Obućina


Ante Čavka

KUJE

Čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile.
Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne
ili što ih netko ne zaveže.

Bez dozvole
nadviruju se mačkama nad korito.
Neukusno prkose svakom prigovoru.
Pare se s vlastitim sinovima.

Čudne su i kad ih za uzicu drže
najugledniji Europljani.
Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu
čim gazda trepne pogledom.
Kuje ideale mijenjaju za korito.

Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice.
Fifice. Pudlice. Lajavice.
Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke.
Kao da su europske.

Kuje, čudne zvijerke.
Samo zato što im tuđi psi zapišavaju granice.
Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita.
Kuje, čudne zvijerke. Svejedno, europske, hrvatske.
Kujice. Kuje. Kujetine.


Reakcija Dida Vidurine..., 17. srpanj 2009.

JAD I BIJEDA HTV

Zaista, kod svakog imalo svjesnog Hrvata, može se javiti samo gnušanje kada vidi svo ono jadno oduševljenje HTV-a povodom dobivanja ličnih dokumenata njihove ljubimice Jovanke, udovice bandita Tite.
Plače HTV nad uvjetima u kojima živi njihova Jovanka, brigu brine kad će na ljetovanje na Brijune kao i protuha Jakovčić koji već godinama šalje komunjarske i drugarske vapaje da mu se smiluje drugarica Jovanka i da konačno dođe, i štafetu će spremiti...
Sve će se platiti samo da drugarica dođe, a i kadilak krvnikov je spreman...uglas viču brojni razdragani istrijani ...
Čudno je samo kako HTV još nije promovirao i drugaricu Jovanku za predsjedničkog kandidata kao da nema dovoljno obožavatelja i glasača sve ono što je antihrvatsko u današnjoj pokorenoj RH!
Uostalom ne berimo brigu doći će i to na red, samo ne znam đe se dede onaj Mamić i kako on onakav ne nudi stanove drugarici Jovančici...
Poslije Dnevnika i Objektiva možemo očekivati i nove specijalne emisije HTV-a na ovu njima dragocjenu temu, a i šta bi to imalo da bidne zanimljivije za prodane Hrvate, čujem ih kako govore, a za druge, one koji su uistinu Hrvati e, e za njih, po svemu sudeći, ovdje mjesta nema... eno im tamo pa nek idu u emigraciju...
E jadni ti smo i čiji smo...kad sve ovo dopuštamo na našoj didovini!


www.hrvatskipravasi.hr, 14.07.2009

120 GODINA OD ROĐENJA POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

Na današnji dan 14. srpnja 1889. u selu Bradina kod Konjica na Ivan planini od oca Mile i majke Marije rođen je Ante Pavelić, doktor prava, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, parlamentarni zastupnik i pokrainski zastupnik grada Zagreba, predsjednik Vlade i Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.

1930. godine osnovao je Hrvatsku Revolucionarnu Organizaciju –“ Ustaša “ (UHRO), dva puta osuđivan na smrt od Srpske vlade, organizirao je Velebitski Ustanak i atentat na srpskog kralja u Marselju, 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP). Preživio je dva pokušaja atentata od strane Srba i komunista, jedan u Austiji, a drugi u Argentini. Od 1945 živio je u Italiji, Argentini, Paragvaju i Španjolskoj, a umro je u Madridu 28.prosinca,1959. Sa suprugom Marom Lovričević imao je troje djece Velimira, Mirjanu i Višnju.

Svojim životom i domoljubljem ostavio je dubok trag u Hrvatskoj povijesti i našem narodu.

Veliki i bezpoštedni borac za Hrvatsku, rodoljub i intelektualac, koji je 1941 ostvario vjekovni san milijuna Hrvata, koji još i danas nose uspomenu na njega. Komunistička diktatorska klika skoro 70 godina sustavno ga prikazuje kao zlikovca i krvoloka i svojom podlom laži i nesmiljenom propagandom komunisti su mu na dušu stavili stotine tisuća života, a ponajviše onih koje su oni sami od 1945 pa sve do 1970 oduzeli od nas Hrvata. Tu surovu istinu o ’’Hrvatskom holokaustu’’ preživjeli Brozovi koljači i njihovi sinovi i dalje zataškavaju nazivajući svaki pokušaj osvjetljivanja njihovih zločina revizionizmom, nastojeći uporno sačuvati svoju laž kao svetu istinu, a nama Hrvatima i dalje držati jaram na leđima, nož pod grlom i cijev na čelu, kao što su to činili za vrijeme titine Jugoslavije.

Žele silom ugasiti svaki spomen na Nezavisnu Državu Hrvatsku, zakonom to zabraniti, žele iskriviti i sakriti povijesne istine našeg naroda, žele Pavelića proglasiti zadrtim fašistom pa tako i svakog od nas koji nosimo uspomenu na svoje mrtve, pobijene djedove, braću i očeve. A istina je da Hrvati nisu nikada i niti će biti fašisti, a to što su pod silama osovine stvorili svoju državu i nakon 900 godina ostvarili svoj san, boli mnoge neprijatelje naše Hrvatske, napose Srbe i Engleze i titove crvene bandite, koji bi nas željeli držati u lancima još 9 stoljeća i koji evo još i danas, 70 godina nakon drugog svjetskog rata, 20 godina od sloma komunizma i 14 godina od naše pobjede u Domovinskom ratu, uporno Hrvatima rade o glavi i pokušavaju uništiti našu Hrvatsku državu, ne shvaćajući da im je sve uzalud.

Bez obzira na svo zlo i progon, u mnogim od nas ostala je draga uspomena na Pavelića, prenesena najčešće od uha do uha i sa strahom od OZNE i UDBE, koja je ubijala i zatvarala na sam spomen njegovog imena. Bojali su ga se živog, bojali su ga se mrtvog i boje ga se i danas dan svi oni koji ne misle dobro našem narodu i državi. Dok smo živi i dok ima Hrvata živjet će i uspomena na Dr. Antu Pavelića ...

Zato neka znaju da smo juš uvijek za dom spremni i da čuvamo spomen i sjećanje na našeg velikana i Hrvatskog Pravaša, bezkompromisnog borca za Hrvatsku državu i slobodu, na našeg Poglavnika Dr. ANTU PAVELIĆA.

AUTOHTONA – HRVATSKA STRANKA PRAVA


www.hakave.org, 14.07.2009.

SLUGANSKI MENTALITET

Gotovo cjelokupna povijest Hrvatske, povijest je borbe za slobodu, samostalnost i pravdu. Od Pacte Convente i različitih nadnacionalnih i anacionalnih tvorevina kojih je Hrvatska bila sastavni dio pa do danas. U čitavom tom razdoblju glavna misao vodilja hrvatskog naroda i njezinih vođa bila je – kako ostvariti samostalnu državu. Takvo razmišljanje temeljilo se na pretpostavci da je samostalna država nužan preduvjet za ostvarivanje slobode i svih ostalih prava, pa tako i onih individualnih. Samo u samostalnoj državi bit će moguć politički, kulturni, gospodarski i duhovni razvitak hrvatskog naroda.

Međutim, država nije sama sebi svrhom, već mora omogućiti slobodu svih njezinih žitelja; njihovo blagostanje i sreću. Jer, kako se je izrazio Starčević, «državu utemeljiti, iliti držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države». Da je Starčević bio u pravu povijest zorno pokazuje: sve anacionalne (da ne kažemo i protunacionalne) tvorevine u kojima je Hrvatska bila, i to češće objektom negoli subjektom, raspale su se. Drugim riječima: bila koja državna koncepcija koja ne podrazumijeva slobodu svih njezinih članova, osuđena je na propast.

Pobjeda u Domovinskome ratu omogućila je oživotvorenje ideje hrvatske samostalnosti i ispunjenje tisuću godina starog sna o samostalnoj državi. I kada se činilo da je «Zvonimirova kletva» konačno srušena, ponovno se pojavila «sužanjska pasmina» koja hrvatsku vidi u nekim nadnacionalnim koncepcijama, i kojoj smeta sam pojam «Hrvatska država». Kako je to bivalo i kroz povijest, ta pasmina «nečiste kervi», šačica malobrojnih «slavoserba» - ljudi bez ikakvog poštenja i domoljubnog osjećaja, koji bi za osobne interese i slavu prodali i vlastitu mater - i danas je glavni kolovođa društveno-političkog života.

Tek što se hrvatska osamostalila, ta je sluganska pasmina počela žurno propovjedati potrebu što bržeg ulaska u Europsku Uniju. Ni na trenutak se nisu pomirili sa samostalnom hrvatskom! Oni koji su nedaj Bože samo spomenuli da s ulaskom ne treba žuriti, već da prije treba procjeniti prednosti i nedostatke ulaska, priskrbili su si epitete kao što su «primitivac», «ognjištar», «čoban», «rigidni desničar» i sl. Već sama činjenica da se je protivnike bezuvjetnog ulaska u EU častilo takvim epitetima, razumnom bi narodu bila signal da u cijeloj toj priči nešto nije u redu. Jer, onaj tko se ne boji istine dopustit će argumentiranu raspravu. On ne će posezati za diskvalifikacijama svojih oponenata jer takvo što rade oni čiji je intelektualni nivo nizak i koji nemaju valjanu argumentacijsku podlogu.

No, naivni hrvatski narod, naviknut na čišćenje tuđih cipela u predvorju i vrlo slabog povijesnog pamćenja, ponovno je nasjeo. Nasjeo je floskulama i parolama kao i nebrojeno mnogo puta kroz povijest.

U ime Preuzvišene Europske Unije izručeni su generali, protupravno su izručene tone tajnih državnih dokumenta ( i tako omogućene optužnice protiv generala!), prikazivanjem pojedinačnih i rijetkih zločina kao dio sustava kriminaliziran je Domovinski rat, omogućena je rehabilitacija i povratak bivših četnika u medijsko-politički i društveni život, obustavljena je primjena ZERP-a. A za sve to nagrada nam je ta da nas se ponovno pokušava otrgnuti iz svog prirodnog prozapadnog geopolitičkog okružja – i smjestiti na Balkan. Psihološke posljedice takvih kapitulantskih postupaka danas su jasno vidljive: narod je demoraliziran, apatičan, zbunjen i očajan.

No istini za volju treba kazati kako je i narod suodgovoran za današnje stanje: on, naime, izabire vlast. Da se je narod odlučno usprotivio medijskim lažima i na izborima kaznio one koji su nam «nesreću i sramotu zadali», sve bi bilo bitno drugačije. Biranjem onih koji su radili protiv nacionalnih interesa i ropski se prodavali i dodovoravali stranim gospodarima i interesima, narod je posredno pristao na takvo ponašanje. Iako ne uvijek točno, staro rimsko pravilo «Qui tacet consentire videtur» (tko šuti smatra se da pristaje) u ovom je slučaju primjenjivo.

Narod je svojom posvemašnjom šutnjom ponovno pristao biti sužanj. Obraćajući se akademskoj mladeži 1867 g. Ante Starčević je rekao:» Tko sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim sciene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke «što menja gospodare». Ništa se od Starčevićevog vremena govoreći o hrvatskom mentalitetu, dakle, nije bitno promjenilo...

Davor Dijanović


Sydney, 09.07.2009

JEDNA IZJAVA - ZA HRVATSKI SABOR

Bila je godina 1996. U Hrvatskom Državnom Saboru, Sabornik Ivan Gabelica, predlaže da Sabor, da status Hrvatskih dragovoljaca, članovima Bugojanske grupe.

Čim sam saznala za priedlog g. Gabelice, odmah sam javila djeci pok. Ilije Glavaša. Djeca pok. Glavaša i Ambroza Andrića, vidila su priliku, da zatraže posmrtne ostatke njihovih očeva i podjele sa hrvatskim vlastima njihovo mučenicko djetinjstvo, protkano sa patnjama, mukama i progonima. Ja sam vidila priliku da upozorim hrvatske Vlasti o zločinima i antihrvatskim aktivnostima Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva.

Djeca pok. Andrića i Glavaša, napisali su pisma, Hrvatskom Saboru i Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava. Ja sam napisala moj izvještaj o Bratstvu. U mom izvještaju, tražila sam da, Hrvatske vlasti istraže antihrvatske aktivnosti Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva i da mi se dozvoli kao svjedoku dogadjaja, da svjedočim i iznesem evidenciju koju sam posjedovala.

Zajedno, pisma djece i moj izvještaj, adresirala sam na tadašnjeg Predsjednika Sabora, g. Vladimira Šeksa i Predsjedniku Komisije, g. Kazimira Svibena. Pošiljku sam poslala putem pošte, registrirano sa povratnicom. Glasnogovornik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva i pisac feljtona “Rat prije rata” Bože Vukušić, u to vrijeme imao je uplivnu poziciju u Komisiji, poziciju neovisnog istražitelja. Do danas Bože Vukušić i drugi iz Komisije, drže u tajnosti, da su dobili moj izvještaj i pisma djece pok. Glavaša i Andrića. Niti djeca niti ja, nikada nismo dobili odgovor od Komisije.

Znam da je Komisija primila moju pošiljku, jer se meni vratila potpisana poštanska povratnica od Komisije. Hrvatski Sabor nikada nije primio moju pošiljku. Preko australske pošte, bila sam informirana, pošiljka koju sam uputila Saboru, izgubila se na zagrebačkoj pošti. Par tjedana poslije što je Komisija primila moj izvještaj i pisma spomenute djece, Hrvatskom Saboru stigla je protiv mene izjava iz Australije, datirana 06.09.1996. U ovoj izjavi pisalo je:

“Štovani gospodine Predsjedniče i štovani Sabornici.

Izjava: Sa ovom izjavom želimo izjaviti Hrvatskom Saboru, Vama gospodine Predsjedniče i Hrvatskom narodu, da gospodja Ružica Andrić nema nikakav autoritet ili bilo ikakvo zakonsko pravo davati bilo kakve izjave, obavjesti pohvale ili tužbe u naše ime i ime naše djece koja su u doba Bugojanske akcije bila maloljetna. Primite svi naše pozdrave i poštovanje, odane Vam bugojanske udovice”.

Na izjavi su imena udovice pok. Mirka Vlasnovića, Ilije Glavaša, i Adolfa Andrića, i navodno njihovi potpisi. Ova izjava daje dojam da udovica pok. Adolfa Andrića ima djece. Ona i Adolf nisu imali djece. Bar jedan potpis na izjavi bio je falcificiran. Ova izjava je nevjerodostojna iz sljedećih razloga:

Ja imam pravo govoriti u ime moje i Ambrozove djece.
Ja imam pravo govoriti i u ime djece pok. Ilije Glavaša. Njegova djeca dala su mi zakonsku punomoć da mogu govoriti u njihovo ime o njihovom djetinjstvu od odlaska njihovog oca u akciju.
Ja sam bila član Bugojanske grupe sve do prelaza grupe preko granice i ja imam moralno i zakonsko prvo govoriti o grupi.

Na izjavi je jedan falcificiran potpis

Za ovu izjavu ja sam saznala 2001 godine. Data je jednom poštenom hrvatskom intelektualcu u Hrvatskoj, kao dokaz da ja nemam pravo govoriti o Bugojanskoj grupi, niti o djeci Bugojanaca. Ovaj gospodin poslao mi je izjavu, sa nizom pitanja. Čim sam vidila ovu izjavu, odmah mi je palo u oči, na izjavi je bila adresa udovice Adolfa Andrića. Važno je naglasiti, bez ikakve sumnje dokazano je, udovica pok. Adolfa Andrića tajno je suradjivala sa vodstvom Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva i radila je za UDBU. Za vrijeme Jugoslavije, direktno je suradjivala sa Dejanom Rankovićem, šefom UDBE za Vojvodinu.

Istoga dana kada sam primila ovu izjavu, nazvala sam udovicu pok. Vlasnovića i Glavaša i pitala ih jesu li one potpisale tu izjavu. Jedna mi je odmah rekla da nije a niti je znala za tu izjavu. Druga mi je davala neodredjen odgovor. Ja sam inzistirala da mi kaže je li potpisala ili nije. Na kraju mi je rekla, u životu se ponekad mora uraditi i što se ne će. Par dana kasnije i ona mi je poslala kopiju ove izjave. Prema tome, uvjerenja sam da je i ona potpisnik izjave. Treba držati na umu, da su tu jadnu ženu UDBAŠ-i slomili pshički i fizički, još dok su joj djeca bila maloljetna, i ne treba joj zamjeriti što je uradila. Tužno i žalosno je to, što su pisma njezine djece sa mojim izvještajem bila zajedno poslana Hrvatskom Saboru i Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava.

Ova izjava bila je povod da napišem članak “Hrvatski Državni Sabor bio je prevaren s izjavom iz Australije”. Uz članak objavila sam spomenutu izjavu, pisma djece pok. Ilje Glavaša i Ambroza Andrića, i potpisanu poštansku povratnicu od Komisije.
Članak je objavljen u Hrvatskom tjedniku Spremnost 23.01.2001.

Možda će se netko upitati, zašto ovo opet iznosim u javnost, zašto opet objavljujem dokumente koji su već bili objavljeni u Hrvatskom tjedniku Spremnost 23.01.2001. Odgovor je:

1. Cilj mi je ukazati, UDBAŠ-i iz Bratstva, neprezaju falcificirati potpise, da mene svjedoka njihovih zločina, oblate i diskreditiraju.

2. Cilj mi je podsjetiti hrvatsku javnost, kakvim se kriminalnim metodama bavi balkanska politička mafija, da dodju do njihovog cilja.
3. Želim podsjetiti hrvatsku javnost, na zločine Hrvatskog revolucionarnog Bratstva protiv Hrvatskog naroda i nemoćne djece i udovica, čije su očeve i muževe oni uveli u zamku da budu likvidirani.
4. Skrenuti pažnju javnosti, Bože Vukušić zna kakve su strašne zločine UDBAŠ-i iz Bratstva počinili.
5.Skrećem pažnju hrvatskoj javnosti, sa filmom i knjigom “Rat prije rata”, Bože Vukušić nastoji prikriti zločine Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva.

Ružica Andrić
Jedini preživjeli član Bugojanske grupe


Pismo iz tuđine...

HRVATIMA U DOMOVINI I SVIJETU

Hvaljen Isus i Marija mom Hrvatskom narodu!
Mir želim svim onima koji žive uz Hrvate!

Hrvat sam iz Bosne ponosne i ovo što vam želim reći je moja vjernička dužnost i moralna ljudska obveza, jer bez tog bih bio samo grješnik, izdajnik i kradljivac Božje slobode. Kao što rekoh rodio sam se i odrastao u Posavini, u Bosni ponosnoj. Kad sam imao tri godine otac je morao otići u tudjinu radi posla kao i uostalom mnogi drugi iz svih krajeva lijepe naše domovine. U toj tudjini ja se i sada nalazim, odakle vam i pišem ovo svoje pismo. Tada kao dijete nisam shvatio zašto je tako moralo biti. Sada znam, jer se i sam nalazim u tudjini, kako neki vole kazati na privremenom radu. Taj se privremeni rad nekima odužio u vječnost, a ja ne želim biti medju njima.

Hrvati su samo po pisanim zapisima već preko tisuću i tristo godina na ovim prostorima . Zašto to navodim? Zato što se danas srlja kao guske u maglu u kojekakve integracije i unije, a da se naroda ništa ne pita. Veliko iseljenje ili bolje reći istrebljenje smo doživjeli u i nakon drugog svjetskog rata. Zašto? Danas kad je stvorena krnja Domovina, mi kao narod nemamo pravo odlučiti se po svim pravima demokracije na jedno javno odlučivanje jesmo li za ili protiv ulaska u takve unije ili organizacije.

Sad ispada da je Titova umjetna tvorevina zvana Jugoslavija starija od Hrvatskog naroda, ili da su oni koji su ubijali indijance domoroce i imali robove prije kojih dvjesto-tristo godina, stariji i pametniji od nas koji smo primili Isusa Krista prije trinaest stoljeća.

A recite mi samo jedno: po kome i kako se danas vrijeme broji općenito u svijetu, na vijestima u poslovanju i na računalu? Pa naravno, po Isusu. E sad se vratimo kratko drugom svjetskom ratu.

Pa nas je Hrvate samo dragi Bog i očuvao od lažljivaca i svjetskih povijesnih komunističkih i partizanskih laži. Da li to možda netko niječe? Prije par dana izašla je knjiga don Ante Bakovića kojem sam svojevremeno u onoj umjetnoj tvorevini zvanoj Jugoslavija pomagao jedno vrijeme u njegovom radu, s naslovom "Hrvatski martirologij XX. stoljeća" gdje se dokumentirano iznosi brojka 663 mučenika u Hrvatskoj crkvi. Navedite mi još zemlju na svijetu, gdje je ovolika brojka mučenika samo u crkvenom krugu. Nema je gospodo nigdje, a vi kukavice i izdajnici, vi koji ste na vlasti danas, točno danas, dobro znate da je komunizam u svijetu pobio 110 milijuna ljudi, i nikom ništa. Još uvijek imamo imena krvnika i diktatora na svojim ulicama i trgovima. Ma ljudi je li to moguće da se imena ulica krvnika i ubijenog križaju kao kod nas u Hrvatskoj.

Ne zanimaju me tudje politike, nego moj narod koji ne zna, ne će ili ne smije govoriti. Ja smijem, jer ja nisam na partizanskim jaslama, a vi "barabe" kojima se toliko dopada robovlasnički sustav spakirajte svoje torbe, idite u bijeli svijet, pa ćete na vlastitoj koži vidjeti kako je to. Nisam ja ni proti kakvoj uniji, ali ako meni netko odredjuje koliko ću ja djece imati, koliko ću krumpira ili voća proizvesti, ili koliko ću ja imati vojnika da čuva i pazi moj dom, onda to gospodo prelazi svaku granicu lijepog ponašanja. Kad netko drugi svoj nos počne stavljati u moju obitelj i moj dom I postavljati zakone u mom vlastitom domu, onda je to prevršilo svaku mjeru. Stoga da pojasnimo gospodo koji ste uzeli na prijevaru vlast u Hrvatskoj, vrijeme je da vas pitam onim dobrim izrazom koji se kod nas koristi u Bosni : Jeste li vi bezobrazni ili što? Što želite vi još od Hrvatskog naroda ?

Dok su naši branitelji ginuli u obrani domovine nosili su krunicu i pjevali su Juru i Bobana, a ne po šumama i gorama, i pobijedili su. Jadni ste vi, kukavni i prodani od predsjednika države, ministra i drugih izdajnika koji sada uživate na krvi i muci branitelja, sad vičete raspni ga, raspni. Da vam i danas nije možda fašizam u glavi kao nekima kojima je to samo izgovor bio, i krijete vaše zločine koje ste počinili za vrijeme NDH.

Zato ste se i trudili svim silama da krivotvorite nadpis na Bleiburškom polju, koji je glasio "U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci , svibanj 1945 ", da bi mogli reći da Hrvatska ili tada NDH nije postojala kao država i da su je stvorili partizani.

E ne će moći barabe moje, jer taj nadpis je stajao tu 60 godina i nikog nije smetao, ni Židove, ni bratske Austriance koji su nas nakon tog partizanskog krvavog pira udomili, i dan danas nam još daju kruha zaraditi i ponosni na svoje pradjedove biti. Našli ste tamo nekog žrtvenog jarca i krijete se iza imena osobe koja je u Njemačkoj osudjena za ubojstvo, šaljete ga vani i upravljate njime, jer naravno on je to dužan za vas uraditi. Žao mi ga je, jer je toliko plitak da se usudio izazvati Hrvatsko iseljeništvo da bi vama za uzvrat odradio tako prljavu stvar. Sram te bilo Hrvatska vlado, ako stojiš iza toga! Dirate u kosti ubijenih koji tu ostaše, mislite li da vam to dragi Bog ne vidi.

Da smo mi Hrvati koji radimo i živimo u svijetu, kakvim nas vi partizani i izdajnici opisašte, mi bi već odavna u svijetu bili po zatvorima, a ne na slobodi. Mi smo slavili i slavit ćemo deseti travanj u slobodi i po cijelome svijetu od Kanade do Australie , dok ste se vi u Titovoj staljinističkoj državi bojali reći tko nam je pobio nase očeve , braću i sinove u Bleiburgu i na križnim putovima Hrvatskog naroda.

Svojim prljavim strankama i manipuliranjem uprljali ste i one čestite Hrvate po dalekom svijetu i napraviste da izadje na vidjelo kao pola - pola, jer se podijeljenim narodom lakše upravlja, zato je morao umrijeti i Ante Pavelić i Ante Bruno Bušić a i do kraja bi i Franjo završio u zatvoru da je ostao na životu, jer vas pritajenih Hrvato-mrzaca ima još uvijek. Još i dan danas ne možete prežaliti lopovskih i robovskih vremena kada ste uživali dok su Hrvati od nemila do nedraga lutali po tudjini, i danas iseljeni Hrvati moraju biti tamo gdje možda i ne žele, jer im Hrvatska vlast otima djedovinu i sve ruglu izvrgava.

Pogledajte Hrvate misionare po Africi i drugim kontinentima, daju svoje živote i tamo, samo za slobodu i Božje ideale. Jeste li gledali emisiju Gorana Milića dok je snimao po svijetu kakve oznake i imena nose naši domovi kojima se taj svijet divio i uostalom svakoj njihovoj svečanosti i nazočan bio.

To je dokaz i vi ste toga svjesni zato ne puštate iseljene Hrvate natrag u domovinu, nego kao papagaji ponavljate: oni su bili ustaše. Pa što onda? Pa ustaše su bili i u svijetu, i nisu nikog ubijali i zato su u tom svijetu preživjeli i ostali na životu, a vama otrcanim partizanima i komunistima to nije drago, jer dobro znate, što i kako ste učinili u ono vrijeme dok je živila NDH, jer lopovima izlazak istine na svijetlo dana smeta i plaši ih. Čast izuzetcima, ali takvih je jako malo bilo u partizanima i komunistima, mogli bi se nabrojiti na prste.

Da, to je strah ove današnje političke garniture na vlasti, strah od istine, zato iseljeni Hrvati koji imaju znanje, novac i radnu naviku nisu dobro došli u Hrvatsku. Hrvatski narod nikada, kažem nikada, nije stajao ni uz fašizam ni uz komunizam, nego samo uz svemogućeg Boga i njegovog sina Isusa. Zašto to kažem?

Da je tako kao što vi lažete desetljećima grcajući se u krvi pravednika, ne bi vas bilo tamo gdje ste sada. Sram vas i stid bilo, ako vi izdajnici i uopće znate što je to, a da ne spominjem strah Božji. Ako se ne bojite naroda, zar ne shvaćate da je život prolazan i nije vječan, pa ni vama koji ubijate i lažete svoj vlastiti narod.

Kud će vam duša, možda u Europsku uniju ili Nato pakt? Ma gdje je to trebao biti naš Hrvatski narod? Na strani komunizma u ono vrijeme? Ili sila tadašnje osovine koje su i dan danas najjači medju sedam svjetskih sila, a ne nekakva Rusija ili Kina, žali Bože, da ljudi nisu ni dan danas svjesni stvarnih činjenica. Da smo se mi Hrvati oduprijeli tadašnjoj Njemačkoj sili možda bi već tada bili na grobištu naroda, ovako smo preživjeli, a sad dozvoljamo da nam svatko soli pamet na razne načine.

Nisam i ne ću nikada biti na strani fašizma, ali niti ti tog nazovi ga komunizma, nego štujem slobodu svakog ljudskog bića na ovoj zemlji, pa zvao se on Srbin, Židov, Rom, Indijanac ili Afrikanac, ali i mi Hrvati nismo genocidan narod kao što nas opisaše "naši" partizani i komunisti. Uostalom Bog bi nam drugačije presudio, kao što se to sad vraća susjednim narodima. Istina je iznad svih zakona. Zato vam ja, Božje stvorenje poručujem, ne igrajte se sa svojom dušom, a ni sa životima milijuna Hrvata, koji imaju veće pravo od svih na referendum o (Eu)ropskoj uniji, jer može se brzo dogoditi da vam dragi Bog sudi, a znajte to će biti samo po vašim djelima i nikako drugačije.

Stoga vam je puno pametnije, da vam se ne dogodi narod kao Rumunjskom dikatoru Causesku-u pa da narod odluči o tomu, pa nek bude što bude. Ili se možda varam? Vas i jest strah naroda, jer komu se narod dogodi, odlazi za sva vremena, pa čak i iz povijesti. Strah vas je da izgubite fotelje " barabe " jedne. Nikad čestito niste ni zaradjivali kruh naš svagdanji, bit će da je to. Samo bih vam rekao da je i naš pokojni predsjednik bio na pogrešnoj strani, pa se pokajao i ja mu praštam sve, a nadam se i molim ako se iskreno pokajao, da će mu i Bog oprostiti. Toliko!

Nisam tu da vam sudim, nego da kažem, tko prizna, kaže stara poslovica, pola mu se prašta. I da se mene pita, ono pola ne biste bili na robiji, nego samo lijepo i kulturno udaljeni s narodnih jasala. Nek vam Bog sudi, ja sam vam davno u ime Božje oprostio, jer nijednoga Hrvatskog mučenika ne možemo vratiti sve i da se vas ubije. Znači vi to znate, ali vas molim ne iskušavajte "vašu sudbinu" jer ona je u Božjim rukama. Nije niti u vašim, a ni u našim.

Ja sam svoje rekao, jer to bi me vječno proganjalo da sam šutio, a ovako mirne duše spavam, jer znam nisam nikoga ubio niti ga nosim na duši, i ne želim to. Želim samo iskreno raditi i živjeti za našu djecu, da im sutra mirne savjesti mogu reći da sam svoje rekao i učinio.

Sramite se vi koji upravljate Hrvatskom državom! Svoje branitelje i one koji su vam to omogućili sudite, zatvarate i ubijate na razne načine. Tisuću i sedamsto branitelja se ubilo! Zbilja nemate obraza, a Amerikanci svoje vojnike ne daju ni za stvarne zločine da im se sudi, sram vas bilo odpadnici svoga roda! Da se dogodilo desetak, pa recimo i stotinjak branitelja, nekako bih to razumio, ali tisuću i nekoliko stotina, pa stvarno neka vas stid i sram Boga bude kojem idete u crkvu i gurate se u prve redove! Kako reče naš general Ante spremni ste za slikanje, a ja vam kažem davno je Bog vas slikao, samo što dragi Bog nije mačka pa da vas odmah opomene.

Igrate se životima milijuna Hrvata u Domovini i svijetu. Ne spominjem ovdje niti Srbe niti druge narode, jer i koliko su krivi to će oni sami odgovarati na kraju svog života, ali se svoj dom i dvorište prvo čisti, pa onda možete drugima savjet dati. A ja vam napisah i previše, i previše sam vam savjeta dao, a vi da li imate savjest, jer savjest i strah Božiji, dar su duha Svetoga ?!

Naš Hrvatski narod pozdravljam s pozdravom Bog i Hrvati i budimo prvo za svoj dom spremni. I razmislite što ima krivo u tom pozdravu, nikome se ne kaže "smrt tebi, fašizmu ili komunizmu" nego treba Božje slobode. Uvijek se može sve izvrnuti naopako, i pozdravljam još jednom i sve ljude dobre volje na cijelom svijetu, te mir i razum neka vlada cijelim svijetom. Usput da vam kažem ovdje iz uzništva u Graz-u sve ljude dobre volje pozdravlja i jedan Hrvatski uznik koji nije i neće pljunuti na svoj narod. Kod njega sam redovito u posjetu, a on se duševno i tjelesno dobro osjeća, a oni koji ga smjestiše u zatvor, neka se stide, kao i uostalom i svog Hrvatskog naroda ma gdje se on nalazio u svijetu, jer smo svojim radom i odricanjem pokazali svima što smo i tko smo .

Srdačan pozdrav iz tudjine šalje vam sin naše Domovine Hrvatske!

Luka Nikić Shaolin


Zaboravljeni (prešućeni) intervju...

Posljednji hercegovački ustaša Tomislav Naletilić

(Slobodna Bosna, 11. 05. 2006. Razgovarao Adnan Buturović)

BOŠNJAČKO-HRVATSKI RAT BIO JE SAMO U INTERESU BEOGRADA

* Kako ste 1966. pobjegli iz Jugoslavije?

- Bio sam student na Prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu kada sam zbog rasturanja letaka HOP-a sa Vicom Vukojevićem uhapšen i osuđen na tri mjeseca zatvora. Po izlasku sam ilegalno pobjegao u Njemačku gdje sam se prijavio kao politički azilant i jedno vrijeme bio smješten u Zindorfu kraj Nirnberga, u logoru za azilante. Poslije sam se u Minhenu pridružio organizaciji "Ujedinjeni Hrvati Njemačke" koju su vodili Hercegovci Mile Rukavina, Vid Maričić i Krešimir Tolj. Kada su ih ubice UDB-e izrešetali 1968. u našoj središnjici u Minhenu, ja sam postao predsjednik organizacije. Mi smo bili frakcija Pavelićevog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji se dijelio po zavičajnoj pripadnosti - na hercegovački HOP koji je iz sjene vodio Ljubušak Vjekoslav Vrančić, posljednji tada živi ministar vlade NDH, i tzv. hrvatski HOP koji je vodio Osječanin Stjepan Hefer. Kada sam preuzeo UHNJ, počeli smo sa organiziranjem akcija tokom 70-ih protiv SFRJ, od demonstracija, provaljivanja u jugoslavenske klubove, do napada na komunističke diplomate. Pored toga, prikupljali smo pomoć za naše članove po zatvorima i za njihove obitelji, ubacivali promidžbeni materijal u Jugoslaviju i prikupljali naoružanje.

MOZAK UDB-e BIO JE MOJ SUJSJED STANKO ČOLAK

* Prije tri godine, bivši šef operacija Saveznog SDB-a protiv emigracije Božo Spasić za naš list je izjavio da ste bili "najopasniji ustaša" na kojeg je pokušan atentat kada Vam je bačena kiselina u lice, a da je Vaša žena Tereza bila suradnik SDB-a koja je davala informacije o Vama i Vašim akcijama?

-To je bilo kada sam u Karlsruheu otvorio konobu. Demolirali su i zapalili objekat, a kiselinu su mi bacili u lice da me oslijepe. Moja žena se stvarno zove Tereza, ali nije ona bila "udbaš" već je to bila Roksanda Herceg iz Gruda čije je kodno ime bilo "Tereza". Bila je zaposlena. kao konobarica kod mene i samoinicijativno se javila da bude suradnik UDB-e. Metod ubacivanja suradnika UDB-e među nas uvijek je bio isti: nas su pratili i ubijali isključivo hercegovački Hrvati, nikad Bošnjaci, Srbi ili Hrvati iz Hrvatske. Dakle, ljudi koji su bili naši susjedi, školski drugovi, bliža rodbina, čak i rođena braća. Taj sistem je početkom 70-ih osmislio šef mostarske, pa poslije šef za hrvatsku emigraciju savezne tajne službe Stanko Čolak, rodom iz Širokog Brijega.

* Prošle godine se Stanko Čolak pojavio na sabrani svoje majke u Širokom Brijegu. Da li je točno da mu je tom prilikom prišla neka žena koja ga je pljunula i ošamarila?

- Stanko je prvi put nakon 15 godina došao iz Beograda gdje živi sa suprugom, Srpkinjom iz Livna. Pljunula ga je kćerka Miljenka Hrkača, koji je osuđen na smrt zbog podmetanja bombe u beogradskom kinu "20 oktobar". Koliko znam, Hrkač nije pripadao nijednoj emigrantskoj organizaciji jer je živio u Hercegovini. Nijedna hrvatska organizacija nije planirala takvu akciju. Koliko znam, Hrkača su ucjenjivali ubojstvom kćerke i žene ako ne prizna. Hrkač je bio seljak koji nikada nije otišao do Sarajeva, a kamoli Beograda, a njegova kćerka nikada nije dobila umrlicu svoga oca.

* Koga smatrate najodgovornijim za ubojstva u emigraciji i da li su ti ljudi bili fanatični komunisti koji su Vas mrzili zato što su u Vama vidjeli nastavljače zločinačkih ideja fašističkog ustaškog režima Ante Pavelića?

- Ivan Lasić je bio najkrvoločniji. Počeo je kao učitelj u osnovnoj školi u selu Rasno, a onda prebačen za upravitelja đačkog doma u Širokom. U službu ga je vrbovao ekonom u domu Tadija Lončar, kasnije šef širokobriješke UDB-e, koji ga je preporučio Stanku Čolaku. Kada je Stanko Čolak 70-ih postao šef u Beogradu, njegov brat Drago Čolak bio je šef UDB-e u Mostaru, a treći brat Ivan Čolak šef širokobriješke službe. Lasić i Lončar su postali vođe profesionalnih ubojica koji su ubijali naše članove po Njemačkoj. Poslije im se po liniji partije priključio Jerko Bradvica. To je bio operativni vrh UDB-e protiv hrvatske emigracije, koji je planirao stvaranje suradničke mreže u emigraciji i organizirao ubojstva u inozemstvu. Posao su koordinirali sa šefovima UDB-e Hrvatske Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem. Nisu oni bili nikakvi fanatični komunisti. Obitelji Lasić i Bradvica nemaju komunističku prošlost. To su, po meni, obučeni egzekutori sistema koji su služili prvo Josipu Brozu Titu, poslije identično Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću. U stvarnosti, oni su provodili teror i bili iznad svojih vođa jer su i vođe prije njih bili dio državnog terora. Motivi su bili lične privilegije, bogaćenje i moć da se svako ko je na vlasti drži pod kontrolom.

HERCEGOVAČKI UDBAŠKI KRUG

* Gdje sada žive Ivan Lasić i Tadija Lončar?

- Viđam ih često, pošto su mi susjedi u Širokom. Ne pozdravljamo se, ali znam da se ne usude otići bilo kome na sprovod. Očito ih grize savjest.

* Kako objašnjavate da je kanadski emigrant iz Gruda Gojko Šušak kada je postao hrvatski zamjenik ministra obrane, za šefa vojno-obavještajne službe SlS postavio šefa hrvatske UDB-e Josipa Perkovića koji je sa hercegovačkim udbašima, kako tvrdite, ubijao hrvatske emigrante?

- Pokojni Gojko Šušak bio je najobičnija budaletina! Odlično ga poznajem jer smo zajedno išli u gimnaziju. Zahvaljujući njemu, na račun paradržave HR I Herceg-Bosne najviše se obogatio Vlado Šoljić, koji je Šušku bio kum iz njegovog prvog braka sa Crnogorkom koja sada živi na otoku Krku. Takav politički "malokalibar" kakav je bio: Šušak nije mogao postaviti Perkovića. Šefa SIS-a Perkovića je postavio osobno dugogodišnji suradnik vojne kontrašpijunaže jugoslavenske vojske Franjo Tudman, prvi predsjednik neovisne Hrvatske...

* Imate li ikakvo pokriće za tvrdnju da je Tuđman radio za KOS?

- Tko je mogao biti general JNA i dio Titovog personala? Samo aktivni KOS-ovac! Što je bila demokratska 1990. godina već početak osvete poražene političke i vojne frakcije SK Hrvatske iz 70-ih godina nad strujom koju je tada podržao Tito. KOS i UDB-a su, kao i 70-ih pobjednicima Titove frakcije, asistirali novoj "demokratskoj i slobodnoj" vlasti početkom devedesetih. Tuđmana u emigraciju šalje KOS i daje mu putovnicu, promovira ga u lidera hrvatske emigracije iako on nikada nije bio istinski emigrant. Čak mu osiguravaju članstvo u HOP-u što je bilo suludo. Kada postaje predsjednik Hrvatske, za ministra policije dovodi počasnog građanina Valjeva Josipa Boljkovca, čija je žena rođena sestra generala JNA i posljednjeg ministra jugoslavenske policije Petra Gračanina. Upravo je Gračanin kreirao "balvan revoluciju" u Kninskoj krajini. Za šefa hrvatskih službi' Tuđman postavlja Josipa Manolića, osnivača hrvatske UDB-e i oficira KOS-a.

JUGO-UDBAŠI BOBAN, PRALJAK, PRLlĆ

* Znači, Vi vjerujete da se Tuđman dogovorio sa Miloševićem o podjeli BiH, a da su mreže KOS-a i UDB-e asistirale u realiziranju takvog plana?

- To je jedina i prava istina! S nama se Tuđman nije dogovarao i oko podjele Bosne a sa Srbima nikada se i ne bi mogao dogovoriti. Zato je igrao na provjerene saveznike koji su obiteljski ili prijateljski bili vezani sa Beogradom. Od hrvatske emigracije Tuđman je dobio desetine miliona dolara pomoći, ali nas je smatrao neprijateljima. Tuđman je zapovjedio ubojstva Ludviga Pavlovića u Hercegovini i Mire Barešića u Hrvatskoj. Kada je ubijen i zapovjednik HOS-a BiH Blaž Kraljević, mi smo shvatili da nas je Tuđman otpisao. Umjesto nas koji smo inzistirali na savezništvu sa Bošnjacima, on je u Hercegovini uspostavio strukturu ljudi čije su karijere "stvorile" tajne jugoslavenske službe: Matu Bobana, Slobodana Praljka i Jadranka Prlića.

* Praljak i Prlić su optuženi u Haagu za pomaganje Hrvatskoj u agresiji na BiH, logore za Bošnjake, rušenje Starog mosta...

- Da je ostao živ, Mate Boban bi bio prvooptuženi u Haagu. To je bio notorni kriminalac koji je svoj položaj direktora Robne kuće "Ima" iskorištavao da bi spavao sa tuđim ženama. U zatvoru je završio zbog krađe šećera, a ne iz političkih razloga, kako je kasnije lagao. On je bio vođa pljačkaša HR Herceg-Bosne koji su osramotili hercegovačke Hrvate i zavadili nas sa Bošnjacima. I crkva u Hercegovini je stajala iza njih, pa je mjesec dana pred otvaranje logora za muslimane fratar govorio nama poslije mise kako je došlo vrijeme da definitivno završimo i sa muslimanima. Taj "vojskovođa" Slobodan Praljak je uz svu pomoć svog oca, udbaškog batinaša Mirka Praljka postao tek trećerazredni režiser, ali mu je otac rušitelj i siledžija uspio prenijeti svoj karakter. Postoje snimci kad Praljak nosa odoru generala Hrvatske vojske i ulazi u Hercegovinu sa tenkovima. Što je drugo uradio Tuđman već izvršio agresiju na BiH, a Praljak, Boban i ostali Hercegovci mu bili sredstvo. Kad je Praljak srušio Stari most, po Širokom Brijegu su se janjci okretali što je srušen "turski most". Kakav turski most, govorio sam budalama, pljunuli ste na čast i obraz hercegovačkih Hrvata.

VUKOJEVIĆ JE UBIO BRUNU BUŠIĆA U FRANCUSKOJ!?

* Otkuda Vaše ime na popisu suradnika KOS-a?

-Zahvaljujući Vici Vukojeviću, jednom beskaraktemom čovjeku, danas sucu Ustavnog suda Hrvatske i novokomponiranom povjesničaru ustaške emigracije Boži Vukušiću koji po nalogu svojih starih poslodavaca Ivana Lasića i Stanka Čolaka piše gluposti u "Tajnom ratu UDB-e" i "Čuvarima Jugoslavije". Vukojević i Vukušić su bili članovi komisije Hrvatskog sabora koja je 1992. i 1993. hapsila i isljeđivala šefa splitske UDB-e Blagoja Zelića i Petra Gudelja jer su ih sumnjičili da su organizatori ubojstva Brune Bušića. Mučili su ih u obiteljskoj kući tadašnje urednice HRT-a Ksenije Urličić na brdu Kruševo iznad Omiša. Ja sam Bušiću osigurao falsificiranu njemačku putovnicu s kojom je pobjegao iz Jugoslavije i bio je pod mojom zaštitom. Na dan ubojstva Bušića u Parizu 1978. Vice Vukojević je bio u Parizu. U filmu o ubojstvu Bušića, Vukojević je optužio Josipa Perkovića za organiziranje ubojstva a, navodno, dokaz mu je snimka premlaćenog Gojka Zelića koji jedva govori. To nije istina i mislim da Vukojević zna mnogo više o organiziranju ubojstva Bušića jer je moguće da je u njemu i sam sudjelovao. Poslije Bušićevog ubojstva Vukojević je postao zamjenik direktora u nekoj zagrebačkoj firmi, mislim Tehnogradnji, čiji je tadašnji direktor bio Zlatko Tomčić, današnji predsjednik HSS-a Hrvatske. Bože Vukušić je u mom lokalu ubio Jusufa Tatara, radnika koji je dolazio kod nas i nikada nije pravio probleme. Poslije su uhapsili i mene jer je Vukušić to pokazivao kao samoobranu od špijuna UDB-e što je glupost. Ja sam mu trebao dati alibi, ali nisam htio jer je ubio nevina čovjeka. Zato mi se kroz stavljanje imena na spisak suradnika KOS-a Bože Vukušić pokušava osvetiti. Ko je bio Vukušić, vidjelo se tek kada ga je Tuđman uspio izvući sa doživotne robije iz njemačkog zatvora. Dakle, on je najobičniji kriminalac koji je prije rata pljačkao stanove i koga je u Karlsruhe meni poslala UDB-a što je srbijanski udbaš Božo Spasić i napisao u svojoj knjizi.

* Pa čiji je medijski zaštitnik danas Bože Vukušić?

- Prije svih Ivana Lasića, koji je bio posrednik u kupovini dokumentacije o suradnicima SDBBiH objavljenu u "Čuvarima Jugoslavije", a koja je kupljena od Brane Kvesića. Mislim da Lasić i Kvesić još uvijek drže mnogo važnije dokumente o suradnicima i operativnim vezama među kojima su imena za ne povjerovati. Bože Vukušić je tajnik Počasnog bleirbuškog voda i pisac povijesti organizacije Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). To je neviđena sramota. Poslije rata sam u Makarskoj vidio kako član australskog HRB-a Ivan Butković, naš Franjo Goreta koji je ležao zbog ubojstva jugoslavenskog konzula u Štutgartu Save MIlovanovića, i Božo Vukušić piju piće sa Ivanom Lasićem. Tad sam se sjetio Mile Rukavine koji mi je pred njegovo ubojstvo rekao, mi smo UDB-i poturali naše, a UDB-a nama svoje, njihovi su ostali njihovi, a naši su postali udbaši.

JA SAM POSLAO GRUPU FENIKS DA DIGNE USTANAK U BUGOJNU

* U dosjeu "Raduša" SDB-a BiH vi ste glavna figura obrade u vezi sa ubacivanjem grupe Feniks u Bugojno na planinu Raduša u ljeto 1972. godine. Našao sam također i ime leglonara i umirovljenog hrvatskog generala Ante Rose, kojeg je Franjo Tuđman poslao među bosanske Hrvate da silom uspostavi novo ARBiH-HVO savezništvo.

- Grupu "Feniks" je vodio Ambrozije Andrić koji je došao iz Australije i dobio privremeni boravak u Njemačkoj. Zadatak mene i mojih ljudi bio je da ih naoružamo. Oružje i opremu smo kupili od američkih vojnika koji su krali oružje iz svoje baze. U današnjoj protuvrijednosti od stotinu tisuća maraka nabavili smo pištolje, snajperske puške i automate sa municijom. Ja sam Ambroziju dao dva bojovnika za grupu, Širokobriježanina Vidaka Buntića koji je poginuo kod Livna i Ljubušaka Ludviga Pavlovića koji je odležao 20 godina u Zenici da bi Tuđman onda zapovjedio njegovu likvidaciju. "Bugojanci" su napravili tehničku grešku kad su zarobili kamion kod slovensko-austrijske granice. Umjesto da se "oslobode" vozača, oni su ga živog dovezli do Bugojna i pustili rekavši mu da su došli hrvatski ustanici. Imali smo dobre informacije o objektima napada, o lokaciji naših jataka, ali smo se prevarili u procjeni da su bosanski Hrvati tada bili protiv SFRJ. Ustvari, Jugoslavija je tada bila najmoćnija zemlja Europe sa kojom se na zapadu i istoku nitko nije htio politički zamjerati. Ante Roso je kod nas došao u Karlsruhe i bio je pratilac Gojka Bošnjaka, vlasnika restorana "Straža na Rajni" i jednog od šefova u emigraciji. Kada je Ivan Lasić poslao mog rođaka Vladu Mišića da ubije Bošnjaka, ovaj je prerano pucao u jednoj samousluzi na Akademie Strasse pa su Roso i Bošnjak uhitili Mišića koji je zbog pokušaja atentata odležao deset godina u Njemačkoj. Mislim da je Ante Roso bio na širem spisku grupe "Feniks", ali se zbog atentata na Bošnjaka i nemogućnosti da dobije dozvole za ostanak u Njemačkoj prebacio u Francusku i tamo prijavio u Legiju stranaca.

TUTA MI SE KLEO DA NIJE SURADNIK UDB-E, ALI MU NIKAD NISAM VJEROVAO

* Kakav je status imao Vaš rođak Mladen Naletilić Tuta u hrvatskoj emigraciji i da li je kasnije zavrbovan da radi za SDB pod šifrom "Kobra"?

- Tuta i ja smo daleki rođaci. On nije bio u emigrantskim organizacijama, bavio se prostitucijom. Počeo je kao makro, a onda otvorio javnu kuću i kockarnicu u Singenu na Bodenskom jezeru. Potvrdio mi je da se u Italiji sastao sa Dragom Čolakom i još jednim operativcem UDB-e, ali mi je rekao da ga nisu vrbovali. Ja sam se Tuti otvoreno suprotstavio za vrijeme rata zbog ubojstva Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH, i zbog njegovog premlaćivanja Hrvata koji su štitili susjede Bošnjake. Tijekom rata nismo razgovarali jer je bio "pušten sa lanca", ali sam ga posjetio u zagrebačkoj, bolnici u Šimunskoj prije nego je izručen u Haag. Rekao sam mu u lice da su ratni logističari sada bogati biznismeni i ugledni političari, da je njegov general Mićo Lasić vlasnik pumpi, a da je on propustio šansu da se stavi na pravu stranu i sačuva kakav-takav obraz. Mislim da je on bio oruđe Franje Tuđmana i Gojka Šuška, koje su za svoje interese po Hercegovini zloupotrebljavali Mate Boban i Vice Vukojević. Onaj tko je donio Tuti dva miliona maraka da ubije Blaža Kraljevića pripada strukturi koja je objavila listu KOS-a u Nacionalu.

KAKO JE UBIJEN MAKS LUBURIĆ

* Da li ste poznavali Iliju Stanića, navodnog ubojicu ustaškog zapovjednika iz Sarajeva i zapovjednika koncetracijskih logora u NDH Vjekoslava Maksa Luburića?

- Upoznali smo se 1966. u azilantskom logoru kod Nirnberga. Iz tog logora su ga izvukli Slavonac Jakov Jurić i Milan Dorić, Slovenac koji je radio za slovenačku službu, UDB-u, CIA, BND i austrijsku policiju istovremeno. Dorić je uvijek bio pun para, ali ih je gubio na kartama. Taj Dorić je odveo Stanića do ustaše Dabe Peranića u Pariz, koji je Iliju preporučio svom velikom prijatelju Luburiću. Poslije šest mjeseci Maks je otjerao Stanića jer mu se spetljao sa kćerkom. Ali ga je Dabo vratio. Ilija Stanić je učestvovao u Maksovom ubojstvu po nalogu UDB-e, ali po našim informacijama je imao pomagače među hrvatskim emigrantima.


Pismo iz Australije, 1. srpanj 2009.

SPOMEN AKADEMIJA ZA ŽRTVE BUGOJANSKE AKCIJE 1972.

U organizaciji Hrvatskog medudruštvenog odbora za zajedničku suradnju u NSW i u suradnji s gospođom Ružicom Andrić, priređena je svečana Spomen akademija za žrtve Bugojanske akcije iz godine 1972. U H.D. "Sydney" u Punchbowlu, u maloj dvorani na katu, 19. lipnja 2009., odata je Bugojanskim ustanicima dužna počast.
U svom rodoljubnom zanosu 19 mladih ustanika za hrvatsku slobodu, pod svetim hrvatskim nebom ostat će zapamćeni iz vjekova u vjekove. Kao i Raduša planina na kojoj Adolf Andrić dade svoj mladi život Domovini.
Program je vodio gosp. Tomislav Beram, a koji je započeo sviranjem Hrvatske himne i minutom šutnje. U ime domaćina H.D. "Sydney" nazočne je pozdravio gosp. Branko Jažić.
Govornici su bili: Tomislav Beram, Ružica Andrić i Fabijan Lovoković. Pjesme su recitirali: Mirjana Majić i Ante Glavor.
Prikazan je i filmski prikaz s HRT u Zagrebu od prošle godine. Neke činjenice ipak izlaze na vidjelo, a to su da je zloglasna UDBA znala za Bugojansku akciju.
Ali žrtve Bugojanske akcije nisu bile uzaludne jer su pale za Hrvatsku slobodu, kao i žrtve Zrinskog i Frankopana.
Al, "navik on živi ki zgine pošteno!"
Ja ću završiti ovo izvješće sa zadnjom kiticom iz pjesme "Slobodi" MUSE ĆAZIMA ĆATIĆA, tiskane u "Hrvatskoj smotri" 1908. godine.

"Ah, ja ću možda tada u hladnom grobu biti,

Ali ću osjećat opet tvoj životni dah;
SLOBODO, Tebi u slavu himnu će viti
Na nebu duša moja i mrtvi pod zemljom prah."

Bugojanskim vitezima iz godine l972.

Htjeli ste strgat lance i okove,
Sa svojega naroda, koji Vas zove,
Zapisana u povijesti imena su Vaša
Iz vjekova u vjekove.

Živote svoje Hrvatskoj ste dali,

Za svete ideale - HRVATSKU SLOBODU.
HRABRI VITEZI dostojanstva i pravde,
Svijetleći ste plamen hrvatskom narodu.

Bugojanski ustanak i Raduša planina,
Stamenog i odvažnog vođe ADOLFA ANDRIĆA,
19 ustanika povijest su naša,
SLOBODA je temelj države i narodnog bića!

Ante Glavor

(Nova Hrvatska 30.VI. - 6. VII. 2009.)

Govor Ružice Andrić

Poštovani prijatelji !

Večeras smo se sastali na ovome mjestu, kao istinoljubivi ljudi da, se sjetimo svih znanih i neznanih žrtava Bugojanske akcije, koja se dogodila 1972 godine. Vi koji ste pratili moje članke, uglavnom znate, najviše sam govorila i pisala o najpoznatijim žrtvama Bugojanske akcije, Bugojanskoj grupi. Ali, članovi Bugojanske grupe, nisu jedine žrtve Bugojanska akcije. Žrtava Bugojanske akcije bilo je na tisuće. Bugojanska akcija, bio je pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin pro-balkanskih jugoslovenskih komunista, i njihovih tajnih agenata, infiltriranih u hrvatskim zajednicama.

Iza Bugojanske akcije, bilo je Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo. U javnom pripoćenju HRB-a, objavljenog u Hrv. Vjesniku 13 prosinca 1996, Bratstvo je izjavilo: "Kao vrhunac vojnog podhvata H. R. Bratstva ostat će za povjest "akcija Bugojno" Ova akcija razrađena je u operativnom odjelu Bratstva pod tajnim kodom PL. " Najvjerovatnije, "PL" skraćenica je za "Plava Lisica".

Bugojanska akcija, jeste bila vrhunac podhvata jugoslovenskih komunista, ali vrhunac i djelovanja Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Ovo je, što su postigli: 1 Optužili su Hrvatsku naciju, da je genocidna nacija, kada su lažno optužili Bugojansku grupu, da je imala namjeru otrovati beogradski rezervuar vode.

2 Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo, uvjerilo je svijet, da su Hrvati i teroristički narod. Preko dvije decenije, prije nego što se dogodila Bugojanska akcija, Bratstvo je postavljalo bombe širom Australije, i drugih zapadnih zemalja. I poslije Bugojanske akcije, bombe Bratstva odjekivale su širom svijeta. Za sve njihove terorističke akcije, okrivljeni su Hrvati.
3 A povrh svega, Bugojanska akcija trebala je jugoslovenskim komunistima da imaju opravdanje pred svijetom, za daljne progone Hrvata, poslije sloma Hrvatskog proljeća. I daljni progoni nastavljeni su.

Hrvatski proljećarci i nepodobna hrvatska intelegencija bili su pozatvarani. Tisuće i tisuće drugih Hrvata, završilo je u Jugoslovenskim zatvorima, gdje su okrutno mučeni. Roditelji, braća, sestre i rodbina Bugojanaca bili su pozatvarani i zvjerski mučeni. U vrijeme akcije i moja dva mladja brata i starija sestra Marija bili su zatvoreni i mučeni. Moja sestra do danas se nije oporavila. Jedan od moje braće ostao je gluh od udaraca, a drugi, izašao je iz zatvora bez zubi, totalno rastrojen. Bugojanska akcija bila je izgovor za njihovo mučenje i mučenje tisuća drugih Hrvata.

No, večeras ja želim govoriti o žrtvama Bugojanske akcije, za koje ja vjerujem da su najveće žrtve. To su djeca i udovice oženjenih Bugojanaca. Djeca i udovica, pok. Mirka Vlasnovića, Ante Miličevića, Ilije Glavaša i Ambroza Andrića. Djeca ovih ljudi, bila su malodobna, kad su im očevi otišli u akciju, a najmladji sin Ilije Glavaša nije se ni rodio. Vrlo je važno spomenuti, vodstvo Bratstva obećalo je, Vlasnoviću, Miličeviću, Glavašu i Andriću, ako itko od njih pogine, Bratstvo će štititi njihovu žene i djecu i brinuti o njima. To su bila lažna obećanja. U stvarnosti, plan Bratstva bio je, da sa progonima i terorom unište djecu i žene oženjenih članova Bugojanske grupe. Progoni ove djece i njihovih majki, počeli su odmah poslije odlaska Bugojanaca u akciju. Bratstvo ih je najprvo izoliralo od Hrvatske zajednice, sa širenjem najprljavijih laži o njima. Onda su ih počeli proganjati, i proganjali su ih duge, duge godine, a nas obitelj Ambroza Andrića proganjaju i danas.

Gdje da počnem, i koliko da kažem o strahotama kroz koje su prošla ova nevina djeca i njihove majke. Počeću sa najmadjim sinom pok. Ilije Glavaša. On oca nikada nije vidio, rodio se za vrijeme Bugojanske akcije. U njegovom pismu, datiranom 05.07.1996, upućenom tadašnjoj "Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava" izmedju ostalog napisao je:

"Sjećam se, da dosta puta nismo imali uopće hrane. Hrvatska zajednica u Melbourne, napravila je život moje majke nepodnošljivim, pričajući o njojzi svakakve laži, nazivali su je pogrdnim imenima i napadali. Na kraju, moja majka nije više mogla mentalno izdržati, počela je biti i bolesna, tako sam se u trinaestoj godini našao na ulici, kao i moj brat i sestra. Mene je uzela australska država. Ja bi želio znati, zašto su obitelji Bugojanaca tretirani kao prljavština. Bili smo tretirani kao životinje. Zločin je učinjen nad nama, zato što su se naši očevi borili za hrvatsku slobodu. Ja bi želio znati gdje su kosti moga oca Ilije Glavaša".

On nikada nije dobio odgovor od Komisije. Nije ni čudo, u Komisiji je uplivnu poziciju imao Bože Vukušić ali i drugi Vukušići.

I kćerka pok. Ilije Glavaša, skupa sa njezinim bratom, poslala je pismo tadašnjoj Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava" U njezinom pismu, napisala je, "Bila sam silovana od moje četvrte do šesnaeste godine više puta. Neki iz Hrvatske zajednice tražili su od moje majke seksualne usluge, ako želi dobiti pomoćNi ona nije dobila odgovor od Komisije. Ova pisma djece pok. Glavaša objavljena su u Hrv. Tjedniku Spremnost 21.siječnja 2001. U jednom pismu udovica Glavaš napisala mi je:

"Prijavila sam Franju Peričića policiji".
Peričić je bio jedan od trojice iz Bratstva koji je trebao predvoditi Bugojansku grupu u akciju. On je dezertirao grupu sa izgovorm, da je star za takve akcije. Potrebno je napomenuti, i jedna od ovih udovica bila je isprebijana i onda silovana. Da ja nisam uzela zakon u svoje ruke, najvjerovatnije i moja bi kćer, bila silovana.

Udovica pok. Ilije Glavaša u njezinom intervjuu za Hrv. tjedniku Spremnost 15.9.1981, slikovito je opisala plač njezine gladne djece. Ona je izjavila:

"Nitko nije htio znati za nas. Prijatelji i rodbina su me izbjegavali, bojali su se progona. Istina za volju, Hrvati su se slabo sjetili djece oca koji je dao život za Hrvatsku. Jedne prilike jugoslovenska djeca, htjela su mi najmadjeg sina baciti sa devetog kata. U zadnji čas sam ga spasila. Progonu nije bilo kraja. Pomišljala sam na samoubojstvo. Mene je strašno progonilo mjesno i medjunarodno redarstvo.".

Isti redastvenici o kojima govori g-dja Glavaš, proganjali su i mene.

Nije mi namjera, večeras puno govoriti o strahotama kroz koje sam prošla i ja sa djecom. Ali ću kazati, kao i udovica i djeca pok. Ilije Glavaša, i ja i djeca gladovali smo. Moga i Ambrozovog sina, jugoslovenska djeca napadala su u školi. Tko ih je uputio, nije potrebno spomenuti. Mene su terorizirali sa nožem, pištoljem, tukli su me. Ulazili su u moj stan, i razbacivali hranu. Uzimali su moju i dječju robu. Godinama, gdje bi se god ja preselila, u blizini moga stana, doselio bi se netko od Udbaša. Po susjedstvu, širili su klevete o meni. Godinama, ljudi iz Bratstva, odlazili su u Jugoslaviju kao turisti. I kao slučajno, susretali su moju i Ambrozovu obitelj, i govorili im loše o meni. Na kraju, neki članovi moje i Ambrozove obitelji, povjerovali su tim udbašima.

I poslije stvaranja Republike Hrvatske, teroriziranje i progoni nas obitelji Ambroza Andrića nastavljeni su. Mene su pokušali pregaziti s kolima. Policijska istraga utvrdila je, u vrijeme kada su me kola pokušala pregaziti, ta kola vozio je neki Marić, a vlasnik tih kola bila je neka žena Vidak. Od stvaranja Republike Hrvatske, Ambrozov i moj sin bio je dva puta napadnut. Dobivali smo i prijeteća pisma iz Hrvatske.

Još jedan veliki zločin vodstvo Bratstva je napravilo. Oni su dobro unovčili krv mladih Bugojanaca i patnje nas njihovih obitelji. U ime siročadi i udovica oženjenih Bugojanaca, Bratstvo je skupilo stotine tisuća dolara od hrvatskih rodoljuba širom svijeta. Mrvicu, samo mrvicu od toga novca dali su siročadi Bugojanaca, toliko da se ne može kazati da nisu ništa dali. Ostali novac, zadržali su za sebe. I sada 37 godina poslije likvidacije Bugojanske grupe, još jednom UDBA-ši će zaraditi novac na nevinoj krvi Bugojanaca, sa knjigom Bože Vukušića i filmom o Bugojanskoj grupi, koji će se ovih dana prikazati u Hrvatskoj.

Večeras, ja želim govoriti i o jednoj bombi. 8 lipnja 1972., moj suprug Ambroz, pozdravio se s djecom i sa mnom u Strasbourgu, gdje smo živili. Onda je otišao u Bugojansku akciju. Iduću noć 9 lipnja 1972, postavljena je tempirana bomba na bicikl moga i Ambrozovog tada šestogodišnjeg sina.

Bomba je trebala eksplodirati u 12 sati u podne, u vrijeme kada je on dolazio iz škole. Medjutim, nešto se dogodilo i bomba je eksplodirala u 4 sata ujutro, 10. lipnja 72. Toga jutra u 7 sati ujutro, policija je došla i pretresla moj i Ambrozov stan. Policija je ostala u našem stanu, sve dok nisam djecu otpremila u školu. Onda su mene uhapsili i pritvorili, iako ja nisam bila osumnjičena ni za što.

U pritvoru, ispitivala su me osmorica policajaca. Četvorica danju, a druga četvorica noću. Za čitavo vrijeme, policija nije niti jednom spomenula bombu. I pored brutalnosti policajaca, nisam ništa priznala. Ostala sam vjerna zakletvi datoj Bratstvu, zakletvi na šutnju. Onda sam još uvijek vjerovala, da je Bratstvo hrvatska organizacija.

Onda se Policajcima pridružio i jugoslovenski Konzul iz Strasbourga. Ni on me ništa nije pitao o bombi. Policajci, konzul i ja odvezeni smo nazad u moj i Ambrozov stan. Dok sam ja stajala svezanih ruku, oni su još jednom prestresli stan i uzeli što su htjeli, medju tim stvarima bilo je vrlo važnih stvari. Kad smo se vratili u policiju, pred mene su stavili već napisanu izjavu, tražili su da je potpišem. Ja sam odbila. Slijedili su jaki udarci i psovke. Jugoslovenski konzul, unio mi se u lice, "Platit ćeš, život će ti postati toliko težak, sama ćeš se ubiti" reče mi on. Njegovu prijetnju ostvarilo je Hrvatsko Revolucionanro Bratstvo. Iz pritvora, puštena sam sa ozlijedjenim ramenom, a moje tijelo bilo je puno modrica. Što se dogodilo s mojom i Ambrozovom djecom., dok sam bila pritvorena, to je jedna strašna priča za sebe.

Večeras, vi će te čuti i viditi polemiku o toj bombi i Bugojanskoj grupi, koja se vodila na hrvatskoj televeziji, prošle godine u programu "Latinica". U ovoj polemici, bivši jugoslovenski konzul Marijan Kraljević King, govori o toj bombi. Njegova priča o bombi potpuno je netočna. O toj bombi pisao je i Bože Vukušić u petnaestom djelu njegova feljtona "Rat prije Rata". Ni u pisanju Vukušića, nema niti malo istine. Očito je, namjere Kraljevića i Vukušića, bile su iste, da sakriju istinu. Jedno je sigurno, Bratstvo je imalo prste sa postavljanjem te bombe.

Te večeri kod mene je iznenada došla žena Adolfa Andrića. Na njezino traženje, prenoćila je kod mene. Poslije pada Jugoslavije, dokazano je, ona je radila tajno sa vodstvom Bratstva i za UDBU. Strasbourske novine informirali su javnost o exsploziji bombe. Ako se ispravno sjećam, u jednom članku napisano je za nju, da je došla u Strasbourge po poslu.

Nije bilo razloga za postavljanje bombe na bicikl moga i Ambrozova sina. Nije bilo razloga da, proganjaju i mrcvare djecu i udovice Bugojanaca. Nažalost, Udbaši su imali razlog, njihovu mržnju. Mirne duše kažem, njihova sotonska i sadistička mržnja prema Hrvatima, bio je jedini razlog. Djeca i udovice Bugojanaca, doživila su isto, što su doživile obitelji poubijanih Hrvata na Bleiburgu i križnim putevima.

Stara nova UDBA postavila je Božu Vukušića na poziciju, da izbriše povijesnu istinu, pokolj Hrvata na Bleiburgu i Križnim putevima. Isto tako dala mu je u zadatak, da izbriše zločine Bratstva. Vukušiću u njegovoj zločinačkoj raboti, pomažu brojni UDBI-ni dželati i dželati jugoslovenske Kontra Obavještajne Službe.

Jugoslovenski komunisti i njihove tajne službe, uvijek koriste iste metode, protiv njihovih žrtava. Bilo to da je protiv stotinama tisuca poubijanih Hrvata na Bleiburgu i Križnim putevima, grupnih žrtava ili pojedinaca. Oni njihove žrtve oklevataju i lažno optuže. Iste metode primjenili su na meni i djeci i drugoj djeci i udovicama oženjenih Bugojanaca. Na mene su najviše ciljali. Razlog je, ja sam bila član Bratstva i član Bugojanske grupe. Ja sam previše vidila i znala. Drugim riječima, ja sam bila svjedok zločina Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Ja vjerujem, poslije dr. Ante Pavelića i blaženog Kardinala Stepinca, ja sam treća najviše sotonizirana osoba u Hrvatskom narodu. Njihov cilj je bio, i još uvijek je, da unesu mržnju prema meni u svakoga tko mene poznaje ili one koji su samo čuli za mene. Da je Bratstvu i drugim udbašima iz te mreže uspjelo u njihovoj namjeri, njihovi zločini ostali bi tajna.

Izjave udovice Ilije Glavaša i pisma njegove djece, svjedočanstava su o zločinima Bratstva. I moji članci i dokumenti objavljeni uz članke, svjedočanstva su o zločinima Bratstva. Objavljeno pismo Franje Peričića u kojem kleveta ženu pok. Miličevića, nepobitni je dokaz, da je Bratstvo orkestriralo blaćenje i proganjanje djece i udovica, oženjenih Bugojanaca. Postavljena bomba na biciklo šestogodišnjeg sina Ambroza Andrića, još jedan je dokaz o zločinima Bratstva. To su samo neki od nepobitnih dokaza.

Povjesna je istina, kao i druge grupe, prije Bugojanske grupe i Bugojanska grupa bila je prevarena i uvedena u jugoslovensku zamku, onda likvidirana. Pok. Mirko Vlasnović, Ilija Glavaš, Ante Miličević i Ambroz Andrić, otišli su u akciju, vjerujući obećanjima vodstva Bratstva, ako itko od njih pogine, Bratstvo će štititi i brinuti se o njegovoj obitelji. Nasuprot obećanju, Bratstvo je proganjalo, teroriziralo djecu i udovice Bugojanaca, sve dok ih nisu oštetitli do te mjere, da se nikada ne će oporaviti. Ove udovice i djeca, do kraja njihova života, biti će traumatizirani sa strahotama koje su proživili.


www.safaric-safaric.si

Piše: povjesničar Mladen Ivezić

Mesić gori od četnikâ

Antikristi započinju lov na Hrvate i Katoličku crkvu

Stjepan Mesić, koji je na protuustavan način; prijevarom i jasnom prisilom ( Na obim su Mesićevim izborima na biračkim mjestima birački listići bili numerirani, složeni po redu, s brojevima prema gore. Birač bi došao, glasno izgovorio ime i prezime, to bi glasno ponovio član povjerenstva i svi bi vidjeli da se upisuje da je baš osoba toga imena i prezimena glasovala. Svi su vidjeli i to, da je baš ta osoba dobila baš listić toga i toga broja. Nije to bilo teško pratiti. Na svakome je mjestu bilo 600-800 potencijalnih birača pa je valjalo isprintati 15-16 stranica sa završnim zadnjim trima brojkama (koje su na tome biračkom mjestu jedinstvene). Kako su birači dolazili, tako ih se po redu i upisivalo uz te brojeve. Pri brojidbi je glasova trebalo, pak, samo zapisivati broj listića i za koga se na tome lističu glasovalo. Kasnije se usporede ta dva popisa i zna se da je NN imao listić broj XY te da je na listiću broj XY zaokružen, recimo, Mesićev protivnik te da je, dakle, NN glasovao protiv komunista. Kada se to utvrdi, otkaz dobiva takav zaposlenik u državnoj ili gradskoj službi ili firmi, kooperant, nabavljač itsl. Isto vrijedi i ako članovi obitelji takva zaposlenika "krivo" glasuju. Ustav RH jasno kaže da izbori moraju biti tajni. Obi su Mesićevi izbori bili javni, dakle protuustavni a to, što se nitko protiv njih nije pobunio, jasno pokazuje ne samo kakve su tzv. NGO, nego i kakva je tobožnja domoljubna oporba. Ne radi se o ekscesu ili mogućnosti ekscesa, nego o izborima koji su javni po direktivi Jadranka Crnića, koji je bio nametnut za predsjednika Ustavnoga suda mjesec-dva prije prvih a otišao s toga mjesta mjesec-dva poslije drugih Mesićevih izbora! ) nametnut Hrvatskoj za predsjednika, poslužio se lažima o Jadovnu kod Gospića, ne bi li i opet pozvao na genocid nad Hrvatima. Istinoljubne povjesnike on, lažući u Lici zajedno s Ivom Goldsteinom, nazva neprijateljima Hrvatske te pozva na njihovo onemogućavanje i zatvaranje!

Bio je u Jadovnu i I. Goldstein. Na sudu i u knjizi "Jasenovac/Brojke" dokazao sam da Ivo Goldstein na fakultetu, u knjigama i člancima za hrvatski narodni novac hrpimice laže protiv hrvatskoga naroda.

I u Jadovnu je I. Goldstein očito uporabio četničko lažno svjedočanstvo o tobožnjih 28.540 ubijenih. U knjizi sam "Jasenovac/Brojke" o tome svjedočanstvu, danom u beogradskome komesarijatu za izbjeglice 1942. g., napisao: "7. lipnja Drago Svjetličić, Srbin iz Doboja svjedoči Komesarijatu, da je u Jasenovcu bio od 27. kolovoza 1941. g. do 21. travnja 1942. g. Tvrdi da je neko vrijeme bio zatočen sa, zbog pijanstva kažnjenima, ustašama iz "željezne bojne" (?). Kaže da ne zna koliko je ljudi u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac stradalo, ali je to velik broj. Za Gospić kaže, da je u njemu pobijeno 28.500 (jer da su mu to ustaše rekli)".

Nikakvih dokaza ni imena nema! Nije postojala nikakva željezna bojna, ali se o svrsi sabirnih tabora u NDH vidi i iz činjenice da se u njih zatvaralo političke nepoćudnike zajedno s pijancima a onda se sve puštalo kući. Cinično je prema hrvatskome narodu i pravim žrtvama izmišljati mase lažnih žrtava.

Bilo je 27 osnova za taj pritvor, sve je bilo razvidno, a od veljače 1942. pred ulazom u jasenovački tabor svaka je nova stražarska postrojba posebnu prisegu da ničim neće zlorabiti svoju moć morala položiti nad 10 svježih ustaških grobova, među kojima i onim brata Ivice Matkovića, upravnika Tabora.

Njih je 10 strijeljano po kratku postupku (pred pokretnim prijekim sudom) jer se utvrdilo da su dogovoru sa židovskim zapovjednicima baraka preprodavali zlatninu, koju su ovi bili oteli zatočenicima. Tada su strijeljana i ta dvojica; Bruno Dijamantštajn i David Špiler, te zakopani na urednu jasenovačkom židovskom groblju. Novine su NDH i svih hrvatskih saveznika prenijele to, Hrvatskoj ne baš laskavo, izvješće u članku dra Pröbsta.

Služe se četničkom promidžbom iz 1942. godine

Nezavisna je Država Hrvatska osnivala sabirne tabore za sumnjivce i ugroženike, što je u skladu s međudržavnim ratnim i humanitarnim pravom. Naravna stvar da se u tim taborima živjelo bolje, nego li u zatvorima.

Laži o masovnim likvidacijama u Jadovnu izmislila je 8. veljače 1942. četnička promidžba. Tada je nadbiskupu Stepincu odaslano pismo lažno pripisano dru Prvislavu Grisogonu, Hrvatu - četniku, spominjući 80.000 Srba ubijenih i bačenih u jame kod Jadovna. Pri tome pogrješno pišu "Jadnikovo".

Dalje to pismo: "Talijani su fotografisali posudu sa 3.500 srpskih očiju te jednog Hrvata okićenog sa ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednog koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva reda srpskih jezika".

Druga je vrsta laži ona, da se u Gospiću od zatočenika proizvodilo sapun. To je stara engleska laž o Nijemcima iz Prvoga svjetskog Rata.

Valjalo je pobuniti Srbe a svijet uvjeriti da su ubijene mase ljudi tijela kojih više ne postoje. Tijekom rata to se nije moglo provjeravati a poslije se moglo, ali su na dnu bile kosti Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa je sve ostalo čista laž.
Promidžba se brzo raširila.
Brzojavku je sa sadržajem sličnim PseudoGrisogonu 24. srpnja 1942. poslao jugoslavenski veleposlanik u Ankari Ilija Šumenković premijeru Slobodanu Jovanoviću, u London.

21. prosinca 1942. g. četnička radijska postaja 'Karađorđe' zlorabi Pseudogrizogona čitajući mu dijelove uz napomenu: 'Ustaška zverstva najbolje se vide iz pisma Hrvata Prvislava Grizogona'.

Pseudogrizogona su travnja 1943. g. uočili službenici NDH, kao veoma pomodnu temu u Beogradu. Strojem je prepisan na ćirilicu, ali je napisan ijekavski (da bi se pojačalo dojam da ga je napisao Hrvat priznajući hrvatsku krivnju, iako je P. Grisogono tada pisao ekavski).

Zagrebački je Katolički list 1944. g. ukazivao na tu stravičnu lažnu promidžbu, koju je množila i varirala antifašistička genocidna udruga.

Svrha: motivirati genocid nad Hrvatima

Tobožnje Grisogonovo pismo pušteno je u optjecaj odmah. Zato on, odmah poslije izlaska na slobodu, u veljači 1942. g., piše skupini svojih jugoslavensko-četničkih drugova (R. Kneževiću, J. Banjaninu, M. Grolu i G. Angjelinoviću /ujaku Vesne Pusić/), osuđujući hrvatsko nezavišnjaštvo, ali ukazujući na štetnost prokazbe cijeloga hrvatskog naroda i Katoličke crkve: 'Te laži i falsifikati protrče kroz Šumadiju za nekoliko dana, toliko koliko je nužno da se izazove talas ogorčenja i zgražanja, a nestanu pre nego bi se moglo utvrditi da li su laži ili bar preteranost. Potsećam Vas kako je nekoliko dana po Beogradu kružio glas o nekom plombiranom vagonu sa natpisom ˝Svinjska mast za Beograd˝ a u njemu - otsečene srpske gave; onaj drugi o nekim ogromnim sanducima sa iskopanim srpskim očima. Svrha je bila (…) da se javno mišljenje usija do najvećeg potencijala, na način da ne bude više u stanju da se opre makar kakvoj sugestiji u pitanju otkuda zlo dolazi i gde zlu treba tražiti lek'.

Antifašistički 4. korpus (Lika, Banovina, Kordun), skoro 100% Srba, u novinama 1943. g. piše: 'krv za krv, smrt za smrt'. Kasnije se dopunjuje: 'svaku kap nevine krvi, (…) treba osvajač platiti potocima svoje pasje krvi'.

Vidimo da je 'osvajač' (a to znači i hrvatski vojnik, ali i drugi lojalan pripadnik Nezavisne Države Hrvatske) pas, da vrijedi toliko da potoci njegove krvi vrijede koliko samo jedna kap; i to svaka kap, antifašističke, u stvari srpske.

Antikrist Karl Marx napisa: 'S narodima je kao i s pojedincima - tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno samo uhvatiti za gušu, već valja i ubiti'.

Sovjetski antikrist Erenburg 1944. g. pisaše u novinama, što se prenijelo među Mesićeve jugoantifašiste: 'Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačkih žena. Uzmite ih kao zakonit plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu kojem se ne može oduprijeti'.

Đilas napisa članak "Sveta mržnja", kojim elaboriraše kako borce poticati na pokolje.

Svoju sam knjigu "Titova umjetnost mržnje" zaključio tvrdnjom da je 1941.-1945. samo na području današnje Republike Hrvatske u antifašističkim tiskovinama objavljeno najmanje 10.000 takvih članaka a u tiskovinama NDH najvjerojatnije nijedan.

U toj sam knjizi objavio i pjesmu antikrista Ivana Gorana Kovačića "Mrzimo vas":

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,

Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena.

(…)

Naše ljute guje

Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli

Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Četnici mnogo bolji od Mesića!

Veljače 1942. g. piše četnik Grisogono svoje odreknuće od Pisma i Alojziju Stepincu:

"Preuzvišeni! Prošlo je nekoliko dana da mi je došao pod ruku daktilografirani prepis pisma upućenog Vama, koje kola po Beogradu, a na kome, opet daktilografiran, stoji potpis Dr Grizogono (…) Kako ja niti sam to pismo sastavljao niti o njemu uopšte nešto znao, dok mi ga neki znanac nije pokazao, želim saopštiti Vašoj Preuzvišenosti da ja sa tim pismom nemam nikakve veze".

Dakle; Grisogono je brzo, odmah po izlasku iz zatvora, već u veljači 1942. dezavuirao to pismo.

Ono je vjerojatno napisano dok je Grisogono bio u zatvoru, a on ga je odmah po izlasku demantirao pravim pismom Stepincu, što naknadno službeno potvrđuju i Grisogonova kći i Nadbiskupijino tajništvo.

Suradnik obitelji Grisogono, dr. Vlastimir Stojanović tvrdi da je u širemu društvu, desetak godina kasnije, u krugu obitelji Pribićević, u Beogradu, saznao da je Pseudo Grizogona izdiktirao rođeni brat Svetozara Pribićevića - Adam.

I jugoslavenski komunist, šef ideološke komisije CKSKH, Ljubo Boban već 1985. ispravlja generala Velimira Terzića, a 1987. ponavlja taj ispravak, ukazujući na pismo - ispriku i odreknuće od Pseudogrizigona koje je sam Prvislav Grisogono još za Rata napisao Stepincu.

Da ne bi bilo zabune o stavovima Prvislava i Nenada Grisogona, evo što je kolovoza 1943. g. pisao Mladen Žujović, zapovjednik zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda Draži Mihailoviću: "Generalni sekretar: Grisogono Dr. Nenad, advokat, sin Dra. Prvislava, odličan u svakom pogledu, služi mi i kao oficir za vezu (pri mom štabu)".

Dr. Vlastimir Stojanović, bivši suradnik obojice Grisogona, ukazuje na zlorabe PseudoGrizogona, pa čak i kako iz njegove knjige preuzimaju tekstove od mnogo stranica te ih, bez oznake, skraćuju, prikazujući ih integralnim! Vrhunac je, kada su jedno izvješće od cca 20 stranica sveli na cca 3 stranice, bez oznake kratnje! To je kao da u rečenici "Ne ubijajmo ih" izbacite ono "ne".

Stojanović najjasnije zaključuje: "I, najzad, što je ovdje i najvažnije, taj izvještaj Grisogono nikada nije napisao. Izveštaj na kojega se autori pozivaju npisao je Berislav Angjelinović, svome bratu Grgi Angjelinoviću (to su četnici - ujaci Mesićeve ljubimice Vesne Pusić, nap. M. I.). U mojoj zbirci dokumenata to je pokazano na način koji ni u kojem slučaju, ni na koji način, ne može izazvati zabunu. No Živojinoviću i Lučiću bilo je potrebno to pripisati Grisogonu i oni su to, eto, bez i malo kolebanja i skrupula, i učinili. Nečuveno, ali istinito!".

Kako se spremao genocid nad Hrvatima 1990.-ih

Antifašisti su spremno preuzeli četničke laži o Jadovnom. Raspisaše se o tome i bez kakva dokaza.

Srpskopravoslavni duhovnici istakli su se pod naslovom 'Mošti vladike Nikolaja u otadžbini', kojom zgodom Atanasije Jeftić nije propustio povezati mit s Jadovnom: 'Preleteo si velikomučeničko Jadovno, Jasenovac, Glinu…'.

Talijanski mason i antikrist Marco Aurelio Rivelli ne zna hrvatski, ne poznaje relevantnu literaturu, nije radio na arhivskoj građi i pojma nema o elementarnim stvarima, a doktorira pišući o Alojziju Stepincu kao "genocidnome nadbiskupu".

On kaže i dosljedno ponavlja: 'logor Krušica' (treba 'Kruščica'), 'logor Đadovno' (treba 'Jadovno'), '25. aprila 1945, trupe Narodno - oslobodilačke vojske Jugoslavije' (treba 'Jugoslovenske armije'), 'Janka Simraka' (treba 'Šimraka'), 'Hrvatske katoličke crkve' (krivo), 'nadbiskup Božanić' itd.

A ipak obrani doktorsku disertaciju protiv Stepinca!!! Na toj obrani umiješaše se iz publike neki isusovci kritikom elementarnih neistina, ali Rivelliju antikristi priznaše doktorat. Dao ga je prevesti na francuski, a na hrvatski ga je 1990.-ih brzo prevela i tiskala jedna četnička obitelj iz Istre.

Još jedan Hrvat-antifašist, Krsto Škanata 1993. g. za srpsku televiziju uređuje jako dugu lažno dokumentarnu emisiju, popraćenu krivo tumačenim slikama, filmovima glumatanjem itsl. (Dunav film: 'Bog i Hrvati', 1993. g.). Vidimo; napadaju se katolicizam i hrvatstvo.

Tako laže i o pravoslavnoj materi koja u Gospiću kod ustaša traži svoga sina, povevši sa sobom 12-godišnju kćer: 'Uzeše joj ćerku. Na majčine proteste, krvnici kao da su hteli da je uteše, dali su joj jedan mali zavežljaj. Žena mišljaše da je neki mali dar. Otvori ga i pade u nesvest. Unutra su bile oči njenog sina. To se dogodilo u Gospiću a žrtva se zvala Dukić Imao je 16 godina'.

Sve izmišljeno i lažno a dobra podloga za onu četničku tvrdnju o 3.500 iskopanih očiju, koju Škanata pri tome razrađuje!

Stožerna su mjesta Škanatinog igrokaza bajke o Jadovnu i o starcu Vukašinu u Jasenovcu. TV je svojim umjetničko-promidžbenim sredstvima i činjenicom da je državna, dakle dužna poštivati istinu, djelovala stravično.

Glavni je Šešeljov četnički promidžbenjak Vjekoslav Radović (mati Hrvatica, otac vjerojatno Crnogorac, iako ih ima i Hrvata). On je 1991. izmislio bajku o 40-oro srpskih beba zaklanih u Vukovaru. Koliko je Hrvata pobijeno zbog te laži? Koliko stoga što antifašisti već skoro 60 godina tako lažu o Hrvatima?

Spremaju nam novi genocid!!!

Zločinac Stjepan Mesić nije slučajno krenuo u Jadovno, tragom Pseudogrizogona i pisma Stepincu!

Jadovno je gluplji, raniji vid laži o hrvatskim zločinima. Bio je rat, pa se nije moglo istraživati kraške jame. Nakon Rata nisu antifašisti ništa ni pokušali istražiti, znajući da lažu.

Početkom rata izmisliše još i to da su Hrvati od ljudi pravili sapun, što je glupi prijepis engleske protunjemačke promidžbe iz I. svj. Rata.

Trebalo je nekako dokazati da smo zločinci, a da se ne vide tijela žrtava, koja nisu postojala. O Jasenovcu slagaše da ih se pokapalo, pa ih i opet nisu nakon Rata iskapali jer preminuli u Taboru bijahu javno i pristojno sahranjeni, pa i u posebnim grobljima; katoličkom, židovskom, pravoslavnom i muslimanskom. Neoznačene masovne grobnice pune su Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa ih nakon Rata svaki put poslije eventualna iskopa odmah zatrpaše.

Onda izmisliše bacanje lješeva u Savu, što je kretenizam non plus ultra jer bi poticalo srpski ustanak i osvetu. Hrvatožderica Zora Dirnbach je u svome hrvatskim narodnim novcem plaćenom antifašističkom filmu čak upriličila i to da lješine iz Jasenovca plutaju zagrebačkim kupalištem, dakle 50-ak kilometara uzvodno! Pri tome je slijedila bolesnu maštu, također antikrista, Ivana Gorana Kovačića iz pjesme "Leševi putuju". Tek su pri svršetku rata, pod utjecajem laži o Auschwitzu, u Jasenovac smjestili nekakve izmišljene masovne spalionice ljudi, da ne bi morali dokazivati broj žrtava.
Kada god zabiše lopatu, iskopaše ostatke Hrvata i naših saveznika što ih antifašisti poubijaše bez suda!

To nikada ne prestaje. Novinar Paolo Rumiz priznaje da su vojnici JNA ulazeći u Vukovar poslije četnika našli 'u jednom podrumu čovjeka pribita za stol te zaklanu djevojčicu čije su oči stavljene u čašu', na što je jedan od njih poludio. Time posve neutralni Rumiz, ne znajući povijesni kontekst, svjedoči o pogubnosti antifašističkih laži.

Nijedan od u Haagu osuđenih srpskih zločinaca, makar i nakon nagodbe, nije propustio reći da je sva zla počinio svjestan strahota koje su Hrvati ili ustaše bili počinili nad Srbima u doba NDH. 99% tih zločina čista su laž, koja je omogućila genocid nad Hrvatima 1945. i kasnije te bogaćenje i pljačku što nad svježim hrvatskim lješovima čine Goldstein, Mesić, Pupovac i njihovi antifašisti danas.
Antifašističko je zlo počinilo genocid nad Hrvatima 1945., a terorizira nas I prijeti nam i danas.

Svijet se ne može dijeliti samo na fašiste i antifašiste.
A što je s nama, 99% normalnih?

Ako je fašizam totalitarizam, odvratan svojom nametljivošću i sve zahvalnošću, onda je antifašizam beskonačno gori jer u svojemu nazivu ima samo negaciju rabeći istu parolu; "tko nije s nama, taj je vrag i treba ga uništiti". Svatko tko nije zagrižen poput njega, antifašistu je fašist; i skrban otac, koji sinu brani drogu, i zabrinuta mati koja sprječava kćerin promiskuitet, umjetnik koji želi stvoriti i uljepšati, a ne samo srušiti i poružniti, duhovnik ili učitelj koji bi narod htjeli oplemeniti uzvišenim, nadljudskim, znanstvenik koji dokazuje istinu…
Mesić, koji uporno opravdava genocide nad hrvatskim narodom, želi i opet njime zaprijetiti, lažno okrivljujući cijeli naš narod i svakoga tko traži istinu.


Da se ne zaboravi...(Prešućena propovijed), Jazovka – 22.lipnja.2009.

Pom. biskup VALENTIN POZAIĆ

Licemjeri su licemjeri: bili i ostali

Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati.

Stojimo nad tragičnim grobom tragičnih sudbina mnogih ljudi - kojima se ni dan danas ne može i ne smije obilježiti grob, ni postaviti dostojan nadgrobni kamen, natpis, spomenik.

Nikada nisu željeli doći ovamo. Nikada nisu sanjali doći ovamo. Nikada nisu slutili doći ovamo. Vjerojatno nitko od njih nikada nije poznavao ovo mjesto. I vjerojatno nikad nitko od njih nije čuo za ovo mjesto. A upravo to im je mjesto postalo počivalište, koje su im namijenili zlotvori zloga nadahnuća mržnjom na Boga i čovjeka, mržnjom na Hrvata i katolika, i svakoga vjernika. Upali su u ruke ne znamo još uvijek čije. Komesar je naredio 'Boga nema', i oni su se ponašali - kao da Boga nema, i sami su sebe, jedni druge, proglašavali bogovima, gospodarima života i smrti. Dokazi njima nisu bili potrebni. Bilo je dovoljno njihovo mišljenje – komunističko, zločinačko. Ti nikad nisu naučili, nisu htjeli naučiti istinu: ljudska prava vrijede univerzalno i integralno, ne selektivno. Ljudska prava ili vrijede ili ne vrijede.

Iz još uvijek neistraženih dubina ove jezive Jazovke, kao i svih onih drugih, diže se nijemi krik prema nebu. U njihovo ime, u ime svih njihovih vapaja za životom, za istinom, za pravdom, mi vapijemo u ovaj čas:

'Iz dubine, Bože, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! ' (Ps 130,1-6). Da, iz dubine, Bože, vapijemo tebi; počuj glas naš!

Zločinačko komunističko nasljeđe i dalje uživa u paušalnom napuhivanju broja jednih drugih žrtava. O svojima ne govore, niječu ih. Dok su gradili komunizam, nije bilo važno koliko je palo ljudskih života. U ime revolucije žrtve su dopuštene. Revolucija guta svoju djecu, i još mnogo više onu drugu.

Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati. Normalno je: ako idemo na sprovod, u pohod mrtvima na groblju, stratištu, želimo znati kome idemo. Njih to ne zanima, jer ih ne zanima čovjek.

Moramo li zaključiti: Istina je jednako nepoželjna danas kao i u vrijemo pedeset godišnjeg komunističkog terora?! Ima li istina pravo javnosti? Je li istina ustavna kategorija, ili je pak postala protu-ustavna u Hrvatskoj i u Europi?

Zar ne zvuči neobično i začudno da ono samozvano besklasno društvo, onda i danas, poznaje klasnu ideologiju zločina i žrtava: jedni su zločini zli, oni njihovih protivnika; drugi su zločini dobri: oni iz redova njihovoga prevratničkog režima mržnje i osvete. Tim se zlotvorima smiju i moraju i danas podizati i čuvati spomenici i uspomene, ne bi li terorizirali i današnje i buduće naraštaje, ne bi li se širila laž i mržnja. Licemjeri su licemjeri: bili i ostali.

Kroz pedeset godina užasa i terora, moći i vlasti, nisu ispisali poimence žrtve ni jednoga logora. Štoviše, i danas se osnivaju lažni instituti sa lažnim popisima žrtava, a što je teška nepravda stradalima i živima. Boje se istine i javno iznova pokušavaju obmanjivati domaću i svjetsku javnost.

Ovdje, na jednome od još uvijek ne-izbrojenih stravičnih mjesta stradanja hrvatskoga naroda, i svih onih drugih revolucionarnim hordama nepoželjnih osoba, ne u ratu, nego nakon rata, dužni smo obećati, čvrsto i bespogovorno, da ćemo se oduprijeti svim onim besramnim lažovima koji istinu izvrću ili prikrivaju, ma na kojem se trenutačno položaju nalazili.

Moramo se oduprijeti svima onima koji bi nas i danas htjeli učiniti zarobljenicima komunističkog zla i terora; taocima jednoga desetljećima dugoga užasnoga odsječka povijesti, odsječka kojega bi se oni morali sramiti, a ne se njime i danas ponositi – skrivajući se iza pojma antifašizam.

Te zločine nikada ne smijemo zaboraviti, ni prešutjeti; naprotiv, moramo dizati glas istine i o počiniteljima toga zla: a to je zločinački komunistički antihrvatski, anti-teistički – protu-božji režim, i njegovi brojni sateliti – koji još i danas sablasno kruže i marširaju Lijepom našom domovinom, uživajući neizrecive privilegije društvene, političke i financijske.

Potrebno je iznijeti na svjetlo dana svu istinu o svim logorima, o svim barbarskim rovovima, o svim jezovitim jamama, bez obzira na boju. To je naš dug prema istini, prema svakoj žrtvi. Tek tada smijemo govoriti o prošlosti; tek tada smijemo se nadati blagoslovljenoj budućnosti.
Kad se ispuni taj dug prema istini, prema povijesti, prema sadašnjosti i budućnosti, nitkovi više ne će moći lažno sramotiti i klevetati hrvatski narod.
Isus govori: 'Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena' (Iv¸3,20-21). Naprotiv, neprijatelj istine, krivokletnik i veleizdajnik, podanik i kvisling, mora bježati u maglu bolesnih mitova, jer u svjetlu istine ne može opstati. Jedina mu je nada, ali varava, opetovano licitiranje sa žrtvama. I tako dok živi na krvarini tuđih života, obezvrjeđuje svetost žrtava.

Svaki ljudski život–žrtva: žrtva je bez pogovora, bez obzira na režim. Čovjek s imalo savjesti i časti, dostojanstva i nacionalne svijesti, o žrtvi može govoriti samo s poštovanjem; bez trgovanja, bez prljavih političkih interesa, bez želje da time prikrije svoje zločine. Samo istina može voditi do kajanja, do pokore, do pomirenja, do poštovanja, do ljubavi.

Vjerni svome identitetu – bogoljublje, čovjekoljublje, domoljublje – spominjemo se s poštovanjem i ljubavlju svih žrtava za Domovinu, u davnim i u nedavnom ratu, i zazivamo Božje milosrđe: 'Spomeni se svih pokojnika kojih je vjera samo tebi znana' (IV).

Poznata je kobna izreka: Narod ima kralja kakvog zaslužuje.
A kralj ima pravo da vlada suludo, u svom stilu, nad takvim naivnim narodom. Sami sebe odličjima odlikuju, nazivaju se moralna vertikala, temelji moderne Hrvatske, a uskoro će biti i heroji domovinskog rata. I nije ih sram.
'To je tvoja zemlja … Tuđin i oluje kidali su nju, al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu' (D. Britvić) – da, sve dok mi smo tu.
Još malo, ako ovako nastavimo, nas ne će biti tu. Nakon brojnih stoljeća uskrisili smo Lijepu našu Hrvatsku, sagradili smo narodni dom, uz visoku cijenu, a sada prijeti opasnost da taj dom ostane prazan: da se uruši, ili da se u njemu nastane neki drugi ljudi.

Hoće li to biti dostojna zahvala tolikim čežnjama i suzama, braniteljima i žrtvama?

Ima li tko da misli, da voli ovaj sveti mali dio svemira – domovinu Hrvatsku: ne riječju i jezikom, nego djelom i istinom, velikodušnim darom života u kulturi života? Prošle je godine u osnovne škole upisano 150 razreda manje.

Tko sije virus auto-destrukcije: koji tuđin, koje oluje?
Mi smo danas ovdje jer postojimo, jer živimo; jer su nam život darovali naši roditelji: naši očevi i naše majke; jer su vjerovali u budućnost; jer su dar života od Boga velikodušno prihvaćali velikodušno ga prenosili. Teške su, ali istinite riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića: 'Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav … Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske' (1.1.09). Samo dok je srca – bit će i Kroacije!

Moramo kročiti putevima i bespućima, protiv struje valovlja mora ovoga života: političke transparentne korupcije i ekonomske lažne recesije. Svijet se vrti – pobjedni Križ Kristov stoji! U tom svetom znaku pozvani smo živjeti novu kulturu života: spomena i nada, ekonomije i politike,znanosti i umjetnosti, odmora i razonode.

'Samo rod bo što si mrtve štuje – na prošlosti budućnost si snuje' (P.P.). U svim je vremenima moguće, i potrebno, baklju ideala istine i pravde držati visoko iznad prolazne ljudske gluposti i zloće. Nad svim Jazovkama i nad svim masovnim grobnicama dobro bi stajao onaj natpis postavljen nad masovnu grobnicu u Španovici, a koji kaže:

'Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju, gdje počivaju naše kosti.
Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi'.

Okupili smo se ovdje, kao braća i sestre, sinovi i kćeri jednoga Boga i Stvoritelja, u ime jedinstvene istinske antropologije, one antropologije koja je zapisana u Riječi Božjoj, u Bibliji, tamo gdje se sveti pisac Psalama pita tko je čovjek, i dobiva odgovor:

'Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! … Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? - Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. … Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji' (Ps 8,1-7.10).

Samo onaj koji poštuje najčudesniju stvarnost na ovoj zemlji – čovjeka, sliku Božju, pravo na život i dostojanstvo, samo se on može nadati blaženstvu na zemlji i na nebu.

Vjerujemo Isusovim riječima: 'Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće (dobro ili zlo) meni učiniste' (Mt 25,40). Zato vjerujemo i riječima svetog Psalmiste: 'Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: U Gospodina se uzdaj i čini dobro' - Jer 'Vidjeh obijesna zlotvora gdje se k'o cedar širi. Prođoh, i gle – nema ga više' (Ps 37, 1.3.35.36).

I dok na oltaru molimo 'Spomeni se, gospodine Bože, svih onih koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere – kojih je vjera samo Tebi znana', zazivamo zagovor Majke Marije:
'Mati Slobode, čuvaj nas, štiti nas. Najvjernija Zagovornica Hrvatske, na braniku vjere stoj!
Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!'
Amen.


Hrvatski list, 25. lipnja 2009.

VLADARI R.HRVATSKE I NJIHOVE SLUGE

Bilo bi dobro propisati da i ustavni suci rade nedjeljom!

Ustavni sud je po nalogu i za račun stvarnih vladara brzopotezno poništio zakon o zabrani rada nedjeljom. Suvišno je pitanje i nepotrebno čuđenje Crkve i sindikata oko motiva i razloga za takvu odluku. «Nažalost, valja nam se zapitati tko upravlja Hrvatskom : oni kojima su to povjerili građani ili razni inozemni lanci", pitaju se tobože biskupi, iako i sami unaprijed znaju odgovor. Tko su suci Ustavnog suda?

Ustavne suce bira Sabor, na temelju političke trgovine između vladajućih komunističkih kadrova raspoređenih u vodstvo jedne stranke i jedne partije. Biraju se između poslušnih, odanih, propalih i isluženih partijskih kadrova. Ukoliko takvih nedostaje umjesto njih biraju njihove sadašnje ili bivše žene. Najčešće se radi o osobama bez ugleda, stručnog znanja i elementarnog poštenja, zapravo o politički podobnim poslušnicima, još iz propalog sustava i propale države. Kako su izabrani tako i sude. Po nalogu i zadatku. Briga njih za prava radnika i davno izborenu slobodnu nedjelju. Ne obvezuje ih previše ni ustavnost ni pravednost. Tako ustavna tužba Hrvatske čiste stranke prava o ocjeni ustavnosti Zakona o suradnji sa Haagom ne dolazi već desetak godina na red kod vrlih sudaca. Isto je i s drugim nepodobnim tužbama koje se kisele u njihovim ladicama, za razliku od Zakona o neradnoj nedjelji. Bilo bi dobro i sucima Ustavnog suda propisati rad nedjeljom, kako bi prekovremenim radom, napokon riješili i nepodobne i sklonjene predmete. Usput, zašto je neradna nedjelja ustavna u Njemačkoj i Austriji, a neustavna u Hrvatskoj.

Očito je u pravu EU što se tiče nesposobnog i korumpiranog sudačkog kadra u Hrvatskoj. Nije na žalost kod nas korumpiran samo sudački kadar. Ovih dana je nezakonito uhićen po političkom nalogu, pa odmah na isti način i pušten Miroslav Kutle. Taj čovjek je žrtva, krivac za sve pretvorbe, dežurni Pedro, na kojemu država može trenirati strogoću kada joj zatreba skrenuti pažnju javnosti i prikriti kakav veliki skandal ili kriminal.

Skandala nam doista ne nedostaje. Njemačka je raspisala tjeralicu i propisala nagradu za Josipom Perkovićem i njegovom udbaškom skupinom. Perkovićev sin je savjetnik predsjednika države. Udbaši štite udbaše. Mesić Perkovića a Perković Mesića. Poslije svega stvarno čudi naivnost biskupa koji se javno pitaju tko upravlja Hrvatskom. Zar nije očito?!

Smijenjen je ili samo unaprijeđen pandur koji je batinao Dinamove navijače na Maksimiru. T o je onaj isti poslušnik koji je montirao i postupak Glavašu, za što je bio nagrađen mjestom ravnatelja policije. Zašto je danas smijenjen ili nagrađen? Možda i zato što tzv. ubojica Ivane Hodak troši u zatvoru novac kojega nema, jer je odradio ulogu koju su mu namijenili korumpirani policijsko pravosudni kadrovi.

Možda radi upozorenja Europske komisije na negativne pojave u policiji i sustavu sigurnosti u Hrvatskoj, posebno na kriminalizaciju policijskog sustava, te povezanost visokih dužnosnika i službenika sigurnosnog sustava s organiziranim kriminalom na Balkanu, ali i s međunarodnim kriminalnim miljeom. Gotovo ultimativno zahtijevan je odlazak Karamarka i Fabera, jer taj dvojac zloupotrebljava poziciju kako bi spriječili otkrivanje stvarnih okolnosti nekih slučajeva. Kompromisno je za sada vjerojatno smijenjen samo Faber, jer je Mesić još predsjednik, a on štiti Karamarka.

Koliko je sustav korumpiran svjedoči odmah plasirana (dez)informacija kako je jedan ministar u vladi ovih dana, u roku od nekoliko sati, 15 puta razgovarao s “registriranim kriminalcem”. Puštena je vijest kako je policija u sklopu mjera tajnog prikupljanja podataka, među ostalim i prisluškivanjem te praćenjem “registriranog kriminalca”, u 15 navrata “ulovila” i snimila njegov razgovor s jednim ministrom. Identitet visokog dužnosnika i kriminalca policija, mediji i (dez)informatori ne žele otkriti. Ovo je jasno upozorenje zbog smjene Fabera i nježni obračun među korumpiranim kadrovima u sustavu.

U isčekivanju informacije o tome koji ministar voli kojega kriminalca, dobro se podsjetiti na javnu ljubav predsjednika i npr. Perkovića ili Petrača, pa Karamarka i rodbine njegove supruge. U svrhu manipuliranja pažnju nam zaokupljaju razne parade pedera, perverznjaka i sličnih nastranih tipova što dirigirano paradiraju usred Zagreba, kako bi prikrili prodaju strancima u bescjenje i brodogradilišta isto kao ranije Ine, Plive, banaka, hotela…

Ulogu prikrivanja stvarnosti ima i ofucana četnička pevaljka Brena , isto kao i trenutačni predsjednik koji se baš sada sjetio izmišljati žrtve ustaškog zločina kod Jadovna na Velebitu.

Sve ovo se radi kako bi se skrenula pažnju sa udbaša i lopova iz vrhova vlasti koji i dalje nesmetano pljačkaju, rasprodaju i rasipaju državno obiteljsko zlato. Čudno je što baš sada kardinal Bozanić ide u Jasenovac, znajući kako će tim činom otvoriti prostor za medijski obračun s nepostojećim ustašama i izmišljenim zločinima, čime će se opet skrenuti pažnja s bitnih problema i zaštititi stvarne krivce, sve lopuže i zločince u korumpiranom sustavu i izvan njega.

Zar se i neki ljudi u Crkvi prilagođavaju onima koji stvarno vladaju Hrvatskom?

Luka Podrug


Da se ne zaboravi... Cleveland, Ohio

40 godina poslije krvave pogibije

U SPOMEN VIDOVITOG GENERALA V. LUBURIĆA

Piše: J. Ivan Prcela

Moja definicija generala Luburića

Dne 11. svibnja 1969., pred tužnim skupom u Clevelandu ovako sam definirao umno prodoran i vidovit duh generala-viteza Vjekoslava Maksa Luburića:
"Što čini jednoga lidera različitim od drugih ljudi u poslovanju ili na bilo kojoj dužnosti?
Lider se ne radja nego se kuje u kovačnici života. Lider vidi ono što on uistinu jest a ne što bi mu bilo drago vidjeti.
Lider se ne boji prstom ukazati na istinu ma koliko ona bila gorka. On je optimist kojega "željezni zakoni" determinizma nisu dotaknuli.
Kad on čuje drukčiji ritam, ne zabrinjava ga mogućnost da on ide u raskorak. On se radije hvata originalne ideje i nastoji je učiniti izvedivom.
Lider je svjestan odgovornosti da mora tražiti nove puteve i ispuniti nemoguće te ostaviti u baštinu svima onima koji se oko njega okupljaju ne samo ideju koja do u dubine ispituje sve dogadjaje nego i duh koji gleda na odlučnost u djelovanju kao na osebinu koja je uvijek dobro došla i od koje se nikada ne smije bježati."

Prema susretu s generalom Luburićem

Za te osebine generala Luburića mnogo puta sam čuo i o njima čitao u godinama 1941-1945 Prvoga domovinskog rata, kada sam se kao mladi franjevac molitvom i učenjem za život pripravljao na Visovcu, u Sinju i u Makarskoj. Pedesetih godina prošloga stoljeća u Clevelandu sam o tome junačkome hrvatskom generalu doznao od Bože Bagarića, hrvatskog vojnog veterana iz Bukovice kod Tomislavgrada; od Štefa Crničkog, prekaljenoga zagrebačkog Starčevićanca već u vrijeme kraljevske Jugoslavije; i od Rudolfa Erića, legendarnog hrvatskog Domobranca u SAD-u još prije NDH-a. O našemu dragome generalu doznao sam takodjer i od ustaškog satnika Ante Pivca, sina Krešimirovog grada Šibenika. Od spomenute četvorice i od drugih članova Kola hrvatskih vitezova (iz ove udruge sredinom 60-tih godina nikla je dinamična organizacija Američkih prijatelja hrvatskog narodnog o d p o r a) mnogo sam naučio o prodornome duhu generala Luburića. Oni su me njemu toplo preporučili i puteve mi utrli da se s njime u ljetu 1960. u Valenciji sastanem, kadno sam na mojim putovanjima po Zapadnoj Europi posjetio najistaknutije hrvatske javne djelatnike.

Za sastanak s generalom Luburićem pripravljao sam se takodjer svojim posjetom fra Branku Mariću u franjevačkom samostanu San Francisco El Grande u Madridu. Ovaj hercegovački fratar kao poznavatelj Poglavnika Ante Pavelića i Maksa Luburića odveo me je da na Poglavnikov grob u ime Ujedinjenih americkih Hrvata u Clevelandu položim velik vijenac cvijeća. Medjutim, najviše sam upoznao veličinu duha generala Luburića od njegovih velikih štovatelja prof. Pavla Tijana, enciklopedijski obrazovanoga Senjanina, i od njegove supruge-junakinje Nedjeljke Tijan Luetić, kćerke hrvatske državotvorne splitske obitelji Luetić. Oni, i blagoslov Nadbiskupa Ivana Ev. Šarića baš na smrtnome krevetu, uputili su me na točnu adresu generala Luburića u njegovome poslovnome uredu u Valenciji. Kao što sam nekoliko dana prije preko hrvatske sekcije Nacionalnog španjolskoga radia u Madridu pred hrvatske domovinske slušatelje iznio veličantsven uspjeh Petnaeste godišnjice blajburške tragedije u Clevelandu (ona je 2. lipnja 1960. u analima američkog Kongresa u Washingtonu, CONGRESSIONAL QUARTERLY, nadugo zabilježena) isto tako sam nastupio i pred toplo-prijaznim generalom Luburićem.

Sastanak s junakom širokih pogleda

Budući da su Rezolucijom UA Hrvata u Clevelandu i brošurom S. W. Skertića o Blajburško-mariborskim pokoljima (vidi CONGRESSIONAL RECORD od 2. lipnja 1960.) već bile date smjernice za moje daljnje istraživanje i promicanje istine o Blajburškoj tragediji, glavna svrha mojega sastanka s generalom Luburićem bila je utjecati na njega da on kao član Glavnog ustaškog stana napiše svoj iskaz, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. On me je velikom pozornošću saslušao i obećao mi taj iskaz napisati i poštom mi ga u Cleveland poslati. I ja sam njega pozorno saslušao i njegovim vidovitim pogledima o izmirenju ustaških i partizanskih sinova u svrhu rušenja hrvatožderne Jugoslavije toliko frapiran ostao, da sam na licu mjesta postao njegov sljedbenik. U tim časovima došle su mi na pamet riječi dr. fra Otona Knezovića, koje sam u Chicagu pedesetih godina od njega čuo, naime, da jedino general Luburić posjeduje sposobnost Hrvate ujediniti u rušenju Jugoslavije i ponovnome ostvarenju Države Hrvatske.

Upravo zato, desetak godina kasnije sam na proslavi 20. godišnjice uspostave NDH-a ovako u Torontu izrazio Maksove državotvorne poglede:

"General Luburić Vam preko mene poručuje da U NARODNOM RADU GLEDATE NAJPRIJE NA SLUŽBU DOMOVINI I NA SVEOPĆE DOBRO HRVATSKOG NARODA I DA SE ČUVATE KULTA BILO KOJE POJEDINE OSOBE.
ON VAM SVIMA NAPOMINJE DA NE ISTIČETE NI NJEGOVO IME JER ISTICANJE POJEDINANACA VIŠE NEGO NARODNOG PROGRAMA URODJUJE NEUSPJEHOM PA ČAK I TRAGEDIJOM ZA HRVATSKU STVAR."

Razgovori s povjesničarom Draganovićem i drugi susreti

Iz Španjolske put me odveo u Rim, gdje sam u Zavodu Sv. Jeronima imao duge razgovore s dr. K. Draganovićem kao najboljim poznavateljem Blajburške tragedije. S njime sam se dogovorio, kako ćemo zajednički raditi na pripremanju djela, kojemu smo već u Clevelandu postavili čvrste temelje. Iz Rima sam otišao u Klagenfurt a odavle u grad Bleiburg. Zatim sam vlakom otputovao za Munchen i u njemu, radi Mejunarodnog euharistijskog kongresa, desetak dana ostao. U tom glavnom gradu Bavarske često sam se sastajao s dr. Brankom i s dr. Ivanom Jelićem. Tu sam od njih i od drugih istaknutih Hrvata, kao na pr., od don Vilima Cecelje, fra Mirka Čovića, puk. Pjanića, puk. Batušića, dr. Buća, gosp. M. Ilinića, itd. tražio suradnju i moralnu podršku u promicanju Blajburške tragedije. S istim planovima otputovao sam takodjer u London na duge razgovore s dr. Jurjem Krnjevićem i s osobljem "Nove Hrvatske". O svim tim posjetima javljao sam vidovitom generalu Luburiću jer me je on kao revolucionarac, ratnik, general i sve od jeseni 1944. zapovjednik Hrvatskog narodnog o d p o r a najbolje razumio u pitanju Blajburške akcije. Prihvatio me je kao borca čvrste volje i spremna duha da, kako je on često isticao, RAZVIJEM BORBU BAŠ S BLEIBURGOM, GDJE JE MASOVNIM POKOLJIMA HRVATSKA VOJSKA ZAUSTAVLJENA.

Posljednje desetljeće života generala Luburića, tj. razdoblje 1960-1969, prepuno je duboko-umnih njegovih tekstova, kako o rušenju Jugoslavije iznutra treba ujediniti sinove hrvatskih ustaša i partizana i kako se politički i vojno treba pripremati za ponovnu uspostavu Države Hrvatske. Ti tekstovi su objavljivani u posebno tiskanim letcima. Otiskivani su bili u Drinapressu, koju je on stvorio velikom novčanom pomoći svojih vjernih sljedbenika. Na prvom mjestu su to bili njegovi odporaši bojnik Stjepan Fistrović iz Lima, Peru, i Stipe Šego iz Chicaga. Ta izdanja Drinapressa su ne samo letci nego brojne knjige iz vojne znanosti. Tu dalekosežnu Doktrinu generala Luburića širili su ogranci i članstvo H. N. O d p o r a u SAD-u, Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i u Zapadnoj Europi. Ta Doktrina širila se je i u našoj široj Hrvatskoj, prodrijevši čak i u redove Komunističke partije u Hrvatskoj, na čelu s Mikom Tripalom. On i ja učenici smo bili Franjevačke klasične gimnazije u Sinju još za vrijeme Kraljevske Jugoslavije. M. Tripalo često se je služio tekstovima generala Luburića, iz čije Doktrine je niklo i Hrvatsko proljeće

Razbuktala vatra Blajburške akcije

U godinama 1960-1969 razvila se je i razbuktala takodjer Bljajburška akcija, kojoj sam ja bio na čelu. Tu akciju je svim žarom promicao general Luburić, kako to možemo čitati na mnogim, mnogim stranicama službenih odporaških glasila "Drine" i "Obrane". One su preko odporaških organizacija po svijetu bile širene pa je preko njih dopirala moćna riječ o mojemu pisanju, organiziranju Blajburških komemoracija i pripremanju obsežne knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica). Stizala je i novčana pomoć, najviše od ogranaka HN O d p o r a, za to monumentalno izdanje. Tolika je bila ta pomoć, da su zli jezici širili "priče", kako ja spremam odporašku knjigu a ne djelo od sveopće hrvatske vrijednosti. Unatoč tome, ja sam baš udarnički vršio svoje DERŽANSTVO naprema svome poklanome naraštaju, umnažajući i prevadjajući dokumente, podržavajući korespondenciju, upravljajući sakupljanim novcem, itd., itd. Upravo zato, general Luburić me je ranih 60-tih godina "mobilizirao" i udijelio mi čin satnika, ali ja sam mu smjesta odgovorio, da on mene kao američkog državljanina ne može mobilizirati niti imenovati satnikom. Uz to sam nadodao, da ja samo želim biti njegov vjerni suradnik Ivan Prcela. On se na moj odgovor nije naljutio, nego me je čak skupa s puk. Erićem i puk. Crničkim ubrojio u svoja TRI VELIKA. Ostao je on, dakle, dosljedno vjeran onome što mi je već godine 1960. jednom pisao: "Ivane, Ti iza sebe ostavljaš tako dobar dojam, da se prvi sastanak s Tobom ne može nikada zaboraviti." Eto, tako ja udjoh u krug TROJICE VELIKIH vidovitog hrvatskog generala Luburića.

Pri koncu 1962. poštom sam primio iskaz generala Luburića, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. Ovim dokumentom bili su još više utvrdjeni temelji mojega životnoga djela o Blajburškoj tragediji. Odmah sam počeo planirati svoje putovanje u Španjolsku za slijedeću godinu, zapravo dug posjet našemu junačkome hrvatskom generalu. Tako, u ljetu 1963. dva mjeseca sam proveo kod njega u gradu Carcagente, gdje se je on pod zaštitom vjernoga prijatelja Padre Miguel Oltre krio u jednoj iznajmljenoj kući u neposrednoj blizini franjevačke škole Colegio San Antonio. Rektor ove škole bio je taj učeni Padre M. Oltra. Do tada, za mene i široku javnost Maksova adresa bila je jedino na poštanskim pretincima u Madridu i Valenciji a toga ljeta točna adresa je postala - Calle Santa Ana 33, Carcagente (Valenicia). Na toj adresi nalazila se je i Drinapress, odakle se je po svijetu i u Lijepoj našoj širila POVIJESNA Doktrina generala Luburića o rušenju Jugoslavije i o ponovnoj uspostavi Države Hrvatske. Ta vrlo plodna izdavalačka kuća stvorena je od poduzetnoga i vidovitog generala Luburića obilatom financijskom pomoći njegovih sljedbenika, medju kojima su se najviše istakli bojnik Stjepan Fistrović iz Lime, Peru, i Stipe Šego (rodjen i pokopan u Medjugorju) iz Chicaga.

Upoznavajući Doktrinu o rušenju Jugoslavije

Živeći puna dva mjeseca kod nezaboravnoga svog prijatelja i suborca generala Luburića, izbliza sam ga promatrao, slušao i pomagao mu u Drinapressu. U to vrijeme on mi je za glavni zadatak dao da za obljelodanjenje preuredim doživljaje Safeta Jaškića iz Osnabrucka u Zapadnoj Njemačkoj. Prvu polovicu te Jaškićeve knjige sam preuredio a drugu polovicu sam ostavio za dr. Dabu Peranića u Parizu jer sam, idući na dnevnu svetu Misu i Pričest u franjevačkoj crkvi Sv. Franje, susreo franjevačku trećoredkinju Ameliju Consuelo Mir pa smo si malo pomalo obećali doživotnu vjernost, koja je 26. prosinca 1963. konačno zapečaćena velikim sakramentom svete Ženidbe. Tih nezaboravnih dana u Cargenteu, mnogo puta na licu mjesta sam se uvjerio, kako nas veliki hrvatski general Luburić ljubomorno brani povijest Hrvatskog narodnog odpora, korijenski pisanoga u vrijeme njegova osnutka 1944. i pedesetih godina KORIJENSKI od njega obnovljenoga u prijateljskoj nam zemlji Španjolskoj. Po hrvatskim novinama njegov dragi H. N. ODPOR namjerno su izvrtali u "Odbor", "Otpor" i tome slično. NJEGA JE TO DO U DUBINE SRCA POGADJALO jer on je u tome vidio, da protivnici i neprijatelji H. N. O d p o r a time žele promjeniti smjernice toga dičnoga hrvatskog državotvornog Pokreta.

Iako su ga te pojave pogadjale, on je ipak sa mnom šale zbijao o meni nadasve dragoj Blajburškoj akciji. Znao mi je dobaciti: "Ivane, čime bi se Ti bavio i o čemu bi pisao da se nikada Blajburška tragedija nije desila?" Ja bih mu odgovorio:"Dragi moj Makse, u tome slučaju ja bih sigurno pisao o dubini i visini, dužini i širini Božje i romantične ljubavi!" Na to je on nadodavao: "Ivane, počekaj sa Ženidbom dok ne odrastu moje kćerke Drina i Mirica!" Te prekrasne djevojčice i njihova braća Domagoj (Donchi) i Vjeko mene su od milja nazivali "Strikom Ivanom" i u srce su me dirali jer je u to vrijeme njihov nježni otac bio sudski rastavljen od majke im Isabele. Sud ih je povjerio skrbništvu NE njihove majke nego oca jer u njemu je sud, isto kao i ja, upoznao VELIKOGA LJUBITELJA ŽIVOTA I ZAGOVARATELJA JOŠ BROJNIJE SVOJE VLASTITE OBITELJI…

"Doličan doček" najvećega krvnika hrvatskog naroda

Uvijek vjerni uputama vidovitoga generala Luburića, da hrvatsku borbu vodimo u skladu sa zakonima zemlje u kojoj živimo, mi američki Hrvati smo u zadnjoj trećini godine 1963. razvili vrlo zavidnu promičbu sveopće hrvatske stvari.

Pod vodstvom Rudolfa Erića pripremali smo se za "doličan doček" Tita u Bijeloj kući kod Predsjednika Kennedyja. Ja sam pripremio jedan dug opis najglavijih dijelova Blajburške tragedije - OSAM dugih i predugih "marševa smrti" od Bleiburga do rumunjsko-jugoslavenske granice. Te "marševe" sam ocrtao jasnom mapom i njih osvijetlio dugim sastavom pod naslovom THE POSTWAR MASSACRES IN YUGOSLAVIA.

Na osam punih stranica velikog formata tu analizu dao sam tiskati u nekoliko stotina primjeraka pa smo to poštom razaslali na mnoge važne adrese, uključivši i Bijelu kuću. Američki Hrvati iz Clevelanda, New Yorka, Chicaga i drugih gradova pod vodstvom R.Erića otišli su da pred Bijelom kućom masovno prosvjeduju protiv Tita, dijelili su tu otiskanu analizu o Titovoj strahovladi i o masovnim pokoljima hrvatskih ratnih zarobljenika. Prosvjedi su dobro odjeknuli na televiziji i u američkim novinama, uključivši čak i New York Times. I general Luburić čitavu jednu stranicu "Obrane" posvetio je tim prosvjedima.

Na prosvjedima ja nisam bio jer sam ostao predavati svojim razredima na Charles F. Brush High Schoolu u Lyndhurstu, Ohio. Američki tajni agenti ipak me nisu pustili u miru, nego su me u toj školi došli ispitivati o tobožnjim planovima, da mi Hrvati planiramo ubiti Tita. Dva agenta ispitivala su me u jednoj sobi na domak direktorovom uredu. Odmah sam im odvažno odgovorio, da mogu biti sigurni da ja ne ću pucati na Tita iz svojega razreda, ali ako ga slučajno netko u Washingtonu ubije, ja ću organizirati svečani program zahvalnosti Bogu, da je taj najgori medjunarodni zločinac konačno "dolično" završio. Na to će oni meni, da se uopće ne slažu s mojim mišljenjem. Odgovorio sam im, da se ne radi o nikakvom mišljenju, nego o dokazanim činjenicama iz najnovije povijesti moje rodne Hrvatske. Te povijesne činjenice, kako im rekoh, ja stručno istražujem i o njima već pripremam obsežno djelo. Za dokaz toga istraživanja dao sam im našu ukusnu brošuru o OSAM "marševa smrti" uzduž cijele Jugoslavije.

Ni tri tjedna nisu prošla od toga mojega neugodnog razgovora s američkim tajnim agentima, kadno u Dallasu 22. studenoga 1963. bi ubijen Presjednik Kennedy. Američke tajne službe više su štitile krvnika Josipa Broza Tita nego svoga mladoga i popularnog presjednika!!

General Luburić prati me u novu fazu mojega života

Unatoč iznenadnom ubojstvu Predsjednika Kennedyja, moji planovi za vjenčanje s mojom cargagentijskom odabranicom nisu bili prekinuti pa par dana prije Božića 1963. ja se opet nadjoh u kući dragog mi prijatelja generala Luburića. Iz te kuće od njega sam čak i otpraćen bio u župnu crkvu Nuestra Senora de Remedios u Carcagenteu. Pred tom čudotvornom Gospinom slikom 26. prosinca vjenčao sam se sa svojom Amelijom Consuelo Mir. Na njezinoj lijevoj strani klečala joj je majka Remedios a na mojoj desnoj strani kum mi je bio general-vitez Vjekoslav Luburić. Padre Filibero Mir, brat moje odabranice i k tome svećenik-franjevac, u ime Crkve Kristove je blagoslovio naše vjenčanje a propovjednik nam je bio Padre Miguel Oltra, veliki, veliki prijatelj našega kuma generala Luburića. I četvero generalove djece bili su na toj nezaboravnoj svečanosti. Moja A. Consuelo "Chelo" i ja otišli smo u Madrid na naše bračno "putovanje". Tri puna tjedna odsjeli smo u Hotelu Nacional blizu željeznicke postaje Atocha. Taj hotel smo si izabrali jer smo znali da tu odsjeda naš kum general Luburić kadgod ga put vodi u Madrid. U prekrasnom glavnom gradu Španjolske morali smo biti radi mnogih, mnogih procedura na američkom veleposlanstvu za što skoriji ulazak moje supruge u SAD. Zahvaleći baš Padre Miguel Oltri, prijatelju našega kuma, i njegovom uplivu na američkom poslanstvu, moja Chelo dosta brzo je dobila papire za ulazak u Ameriku. Za vrijeme našega trotjednoga boravka u Madridu u posjet nam je došao naš kum general Luburić. S njime je bio Padre M. Oltra i još jedan njegov franjevački subrat.

Sav sretan general je meni na poklon donio tek u Buenos Airesu objavljenu knjigu na španjolskom - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG u izdanju revije "Studia Croatica". Prije nekoliko mjeseci za tu knjigu, na nagovor generala Luburića, ja sam poslao dvadesetak iskaza o Blajburškoj tragediji, sakupljenih od dr. Krunoslava Draganovića. Za to izdanje poslao sam takodjer dugi iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatske Vojske.

U toj knjizi taj njegov iskaz nisam našao, ali drugi iskazi iz moje pripremane knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE bili su na španjolski prevedeni i u to izdanje uključeni. U tome novo-objelodanjenom djelu uzalud sam tražio nekakvo priznanje za dvadestak iskaza, od mene njima u Buenos Airesu dostavljenih. Jedino "priznanje" sam našao, što se u knjizi spominje NE jedan, nego tri Odbora za istraživanje Blajburške tragedije - u Clevelandu, Rimu i Buenos Airesu. Od godine 1960. do konca 1963. po hrvatskim novinama se znalo samo za jedno tijelo KAO ODBOR a eto, tada se na stranicama knjige LA TRAGEDIA DE BLEIBURG iznenada pojavila tri "Odbora"!!

Upravo zato, ta knjiga se spominjala onda a i dandanas se PROTUČINJENIČNO spominje (vidi članak Zvonimira Springera u ZBORNIKU Četrvrtoga žrtvoslovnog kongresa) kao majka drugih knjiga o Blajburškoj tragediji. Činjenicno stanje je skroz drukčije jer ja sam svome životnome djelu čvrste temelje postavio već godine 1960. i iz njega dosta dokumenata u Buenos Aires poslao.

Neprestana borba oko iskaza generala Luburića

Nakon povratka u Cleveland opet, iako oženjen, dao sam se svim žarom na prevadjanje mnogih dokumenata o Blajburškoj tragediji. Najviše me je ipak zanimao iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga prema Austriji jer sam tu njegovu analizu smatrao kamenom-temeljcem mojega već pripremanoga životnog djela. Iskaz generala-viteza DOSLOVNO sam na engleski preveo i onda ga svome suuredniku dr. Guldescuu, profesoru povijesti na Fayetteville State Teachers' Collegeu u Sjevernoj Karolini, na uvid poslao. Njemu se je smjesta neobično svidio taj Maksov opis ondašnjih dogadjaja. Taj američko-hrvatski povjesničar onda je taj vrijedni dokument preuredio i u engleskom jeziku za američku čitalačku publiku savršeno dotjerao te onda meni kao odgovornom uredniku natrag dostavio. Odmah sam vidio, da je taj iskaz toliko preuredjen da sam ga izmedju redaka s engleskog na hrvatski preveo. Taj preuredjeni i dobro organizirani tekst generalu Luburiću sam poštom poslao, da on engleski tekst odobri i potpiše. Nakon nedugog čekanja, manuskript sam natrag primio sa sljedećom napomenom: "Svaki prevod i pregrupiranje dovodi do manjih ili bitnijih pogrešnih interpretacija i posebno kad to čine osobe koje ne poznaju predmet izbliza."

General Luburić kao istinoljubiv i izvanredno nadaren pisac pred mene je na više od dvije gusto tipkane stranice pomnjivo napisao ŠESNAEST svojih ispravaka koje je "bezuvjetno potrebno u tekst unijeti jer ćemo se izvrgnuti ruglu, kritici i ima ih previše koji bi to jedva dočekali. Ima tako velikih kontradikcija u izjavama, da se to jednome vojniku nikada ne bi oprostilo." Čim sam te BEZUVJETNE ispravke u ruke primio, spremno sam ih sve u generalov iskaz unio i tako ispravljen čitav tekst dr.Guldescuu natrag poslao. On se je sa svim ispravcima potpuno složio i manuskript mi poštom poslao, postavivši mi i on svoj NEOPOZIV UVJET, naime, da iskaz generala Luburića u našu knjigu mora ući kao Treće poglavlje. Inače, on (Guldescu), prestaje biti moj suurednik. Dr. Guldescu je tako postupio jer je, što se tiče generalova Poglavlja, od mene znao za "povuci-potegni" stavove mnogih hrvatskih povjesničara i drugih pisaca .

Ta grmljavina je od mene detaljno opisana u HRVATSKOM HOLOKAUSTU od 2001. i od 2005. godine.pa ne želim više ulaziti u te dobronamjerne ali i zlonamjerne kritike.

Nestanak dr. Draganovića, pogibija gen. Luburića i izlazak mojega djela

U ljetu godine 1967. ja sam opet otputovao u Carcagente, ali ovoga puta sam sa trudnom ženom i dvoje male djece boravio u rodnoj kući moje supruge. Ja sam si ipak našao vremena da budem sa svojim dragim kumom generalom-vitezom Luburićem. On je posebnom nježnošću oca svoje četvero djece moju dječicu grlio i ljubio a mojemu četveromjesečnom sinčiću Josipu od srca je zaželio da jednom postane hrvatski general ili hrvatski kardinal. U generalovoj iznajmljenoj kući opet sam s njime mnogo razgovora vodio i s njime opet pomnjivo, pomnjivo njegovo dugo Treće poglavlje pregledao. ON GA JE PREDA MNOM ČAK I U ENGLESKOM PREVODU TU NA LICU MJESTA POTPISAO. Unatoč tadašnjem protivljenju dr. Krunoslava Draganovića (s njime su se slagali R. Erić i drugi vodeći odporaši) da generalov iskaz udje u moje životno djelo, dr. Guldescu i ja u to vrijeme bili smo jedini za to da generalovo Treće poglavlje udje u sastav knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE. Moj suurednik i ja smo to Poglavlje smatrali najbolje pisanim stranicama, kako je uopće došlo do povlačenja Hrvatske Vojske i kako se je ono u duhu već onda postojećega Hrvatskog narodnog o d p o r a u djelo provadjalo. General Luburić je do u dubine svoga srca bio potresen držanjem čak i njegovih VELIKIH da, u svrhu postignuća Draganovićeve analize Blajburške tragedije, njegova vlastita analiza bude iz knjige potpuno ispuštena.

Nakon kratkoga vremena što sam se sa svojom dječicom u Cleveland povratio, hrvatskim se svijetom pročula vijest, da je dr. Draganović u blizini grada Trsta od Udbinih agenata ugrabljen, u nutrinu Jugoslavije odveden i smrskane glave u bolnicu u Splitu doveden. Udba je tim nasilničkim činom mislila, da je i djelu o Blajburškoj tragediji smrtni udarac zadala. Baš u tome duhu i HRVATSKA REVIJA je u Buenos Airesu pisala. Zloguki proroci ipak su se grdno prevarili jer nestanak dr. Draganovića s hrvatske iseljeničke pozornice izlaženje DEFINITIVNOGA DJELA (riječi su to sveučilišnog američkog profesora C. Michaela McAdamsa) o Blajburškoj tragediji ustvari je pospješio. Uklonjeno je dugogodišnje zatezanje dr. Draganovića pa sam ja kao odgovorni urednik dugo očekivane knjige čvstu odluku stvorio, da iskaz generala Luburića ulazi u moje životno djelo i ono će bez daljnjega zatezanja konačno biti objelodanjeno.

Ta moja NEOPOZIVA odluka najviše je obradovala generala Luburića, jednoga od najvećih rušitelja i kraljevske i srbo-komunističke Jugoslavije. Tom mojom odlukom obradovao se i povjesničar dr. Guldescu. On i ja dali smo se smjesta na traženje izdavalačke kuće. Nakladničke usluge ponudio nam je i sam general Luburić, nastojeći mene pridobiti da OPERATION SLAUGHTERHOUSE bude tiskana u nakladi Drinapressa.

Iz sveopće-hrvatskih narodnih interesa tu generalovu ponudu ja sam kategorički odbio. Moj suurednik dr. Guldescu napokon je našao izdavalačku kuću Dorrance Publishing Company u Philadelphiji, koja je prihvatila da sa mnom potpiše ugovor za objelodanjenje knjige. Ugovor sam s tom tvrtkom potpisao i točno na Veliki Petak 1969. o tome sam javio svome kumu generalu Luburiću. On mi nikada nije na tu vijest odgovorio jer. 20. travnja 1969. on od Ilije Stanića Livaje, upletenoga u za hrvatski narod i za H. N. O d p o r štetne terorističke mreže Hrvatskog revolucionarnog bratstva, bi metalnom šipkom u glavu smrtno dotučen, dok si je u svojoj kuhinji kavu pipremao. Taj legendarni i dalekovidni branitelj Države Hrvatske u vječnost je odselio, umrijeviši NE u krevetu nego USPRAVNO NA NOGAMA STOJEĆI, baš kako je on meni svome dragome suborcu često proricao.

U proljeću godine 1970. moje životno djelo pred izlaskom se u Philadelphiji nalazilo, kadno iz newyorske "kuhinje", gdje je čitav moj manuskript bio u rukama dr. Mate Meštrovića, žestoki vjetar u Cleveland preko Rudolfa Erića zapuhnu pa mi ovaj vodeći čovjek H. N. O d p o r a pred Ivanom Džebom, Ivanom Ćorićem i preda mnom, dakle, pred TRI IVANA, i pred školom hrvatske župe Sv. Pavla jedne nedjelje zapovijed dade da smjesta zaustavim tiskanje knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE jer ona uvelike vrijedja Zapadne Saveznike!!

Na tu autoritativnu zapovijed R. Erića, predsjednika Odbora za istraživanje Blajburške tragedije, ja sam odvažno kao odgovorni urednik knjige odgovorio, da mu ja poslušnost KATEGORIČKI ODKLANJAM i da će knjiga naskoro iz tiska izići.

Sredinom godine 1970. knjiga je konačno na svijetlo izišla i otpremljena je bila na mnoge Delegate u Organizaciji Ujedinjenih Naroda. Ona je otišla i u Državno tajništvo u Washingtonu i tu se je uvijek nalazila na "Jugoslavenskom desku". Stigla je i u ruke mnogih sveučilišnih profesora povijesti i političke znanosti pa je svima njima i američkim novinama SKUPA S DOKTRINOM GENERALA LUBURIĆA nagovještala skori raspad hrvatožderne Jugoslavije.

Zaključak

U svijetlu svega u ovome dugome članku iznesenoga, u ime ubijenog generala Luburića, u ime njegovih pokojnih sljedbenika, u ime svih zivućih i umrlih veterana Prvoga i Drugoga domovinskog rata a poglavito u ime STOTINA TISUĆA hrvatskih narodnih mučenika apeliram na sve državotvorne Hrvate i Hrvatice u našoj široj domovini i u svijetu da proučavaju dalekovidnu Doktrinu generala Luburića i moćnu poruku mojega životnoga djela OPERATION SLAUGHTERHOUSE / HRVATSKI HOLOKAUST. Doktrina generala Luburića i moje životno djelo još uvijek sve Hrvate i Hrvatice moćnom porukom pozivaju da čvrsto stoje na braniku naše VJEČNE Hrvatske protiv mnoštvu njezinih neprijatelja iznutra i izvana. Svi moramo s velikom zahvalnošću poštivati hrvatske branitelje jer oni su svojom nevino prolivenom krvlju natopili sve kuteve Hrvatske, Bosne i Hercegovine te čak i susjednih država. Ne smijemo dozvoliti raznim demagozima i revizionistima da nam razvodnjavaju i iskrivljuju povijest Blajburške tragedije i uvijek državotvornoga H. N. O d p o r a. Ova dična hrvatska organizacija osnovana je od hrvatskih državnih vlasti već u jeseni 1944. a NE pedesetih ili sedamdesetih godina prošloga vijeka. Baš u 25. godišnjici H. N. O D P O R A ubijen je njegov zapovijednik general-vitez Vjekoslav Maks Luburić.

Hrvatska braćo i sestre u domovini i širom svijeta, nadasve ustajte protiv iskrivljivanja povijesti naše VJEČNE Hrvatske.
Crni izdajice hrvatskog naroda Prvome i Drugome domovinskom ratu svim silama nastoje nakalamiti nekakav magloviti i hrvatožderni "anitifašizam", tj. srbo-komunizam i jugo-partizanstvo. Medjutim, nadljudska borba hrvatskih branitelja u razdobljima 1941-1945 i 1991-1995.bila je čista hrvatska državotvorna borba protiv i prve i druge Jugoslavije. Ta nadljudska borba za Drzavu Hrvatsku, ako se u obzir uzmu sve okolnosti i mnoštvo neprijatelja iznutra i izvana, čistija je nego borba ijedne druge države na svijetu.
Da je to prava pravcata povijesna istina, svjedoči nam u prvome redu Bl. Alojzije Kardinal-Mučenik Stepinac, najveći hrvatski domoljub svih vremena.

To nam svjedoče i nekoliko hrvatskih biskupa-mučenika; to nam svjedoče takodjer više od ŠEST STOTINA svećenika-mučenika; to nam poglavito svjedoče STOTINE TISUĆA drugih narodnih mučenika. Njihova nevino prolivena krv neprestano vapi pred Božjim prijestoljem, pozivajući sve nas da u uzvišenoj hrvatskoj borbi nikada ne smalakšemo nego da do zadnjega svoga daha s Božjom pomoći ustrajemo.

Eto, u to ime neka je vječna slava generalu-vitezu Luburiću i STOTINAMA TISUĆA drugih hrvatskih mučenika! Neka po zagovoru njihovom nad Hrvatskom i nad čitavim hrvatskim narodom uvijek vladaju samo BOG I HRVATI!

J. Ivan Prcela
Cleveland, Ohio, 11. veljače 2009.


SOTONA U LJUDSKOM OBLIKU: JOSIP BROZ TITO

www.hakave.org
Tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom

Bleiburg: Komunistički zločini u britanskoj režiji

Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnog hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima. Suočenje s vlastitom partizanskom istinom, najbolji je odgovor naraštajima hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznastvenih dušobrižnika, koji od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvrorevine do danas, uporno pokušavaju opovrgnuti «dezinformaciju neprijateljske propagande» da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao pokoljem hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika.

Predočene povijesne činjenice, moralni su šamar komunističkom profesorskom talogu s hrvatskih sveučilišta, koji i dan danas tvrdi da partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili bilo kakav teži ratni zločin. Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. «Titove poštene inteligencije», u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili mnoštvo podataka javno iznesnih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 06. lipnja 1945. neprekidno boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarićem zvan Mrtvac, slovenski krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te «drug» Nazor Vladeta, od prelaska na pravoslavlje 1935. poznat kao «najveći srpski pesnik», a nakon «oslobođenja Dalmacije» kao boljševički ateist «internacionalne etničke pripadnosti». Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II armije dr Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: 1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, 2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti, 3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i 4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Velikosrpski koljač i komesar I armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima «vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso». Ništa manje radikalan, bivši «jevtićevac» Nazor Vladeta, poznat po pjesničkom geslu «za Oplenac a ne Janka Pustu», zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno izvješće «o stanju bezbednosti u Hrvatskoj» s potankim opisom «likvidacija» i popisom «likvidiranih hrvatskih bandita».

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da «u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame». Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s psihopatima koji su vršili «likvidacije». Potom je 21.05. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Vjesnik je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke kanibalskog sadržaja iz maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu. Primjerice: «Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju».

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio «ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela». U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću «likvidacije». Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene «hrvatske ranjeničke đubradi» iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4 791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona «drugarsko» iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr Nikolom Mandićem i dr Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio «da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada» i «pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta». «Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji». Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i Dr Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu «Naredbu broj 7». Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg «novačenja u JA». Odmah po partizanskom «novačenju», izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. Vjesnik je u nedjelju 27.05. donio vijest «da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba», bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: «Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde». Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je «nakon koljačkog raporta» izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati «likvidaciju» spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih «bandita». Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 02. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 01. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi.

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 02. lipnja, Tito je nenajavljeno 03. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F.I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom «narodnog heroja». Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je «kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu». Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. «To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad». Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak 04. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 05. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od «hrvatske bande». Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. «Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje», pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.

Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica počastio pićem u hotelu Grand. Bjelovarski je logor bila važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 09. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. U poslijepodnevnim satima 05. lipnja, pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 06. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Vjesnik je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 06. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito «u najstrožoj komunističkoj konspiraciji» izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest. «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih «maršruta», naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji «likvidacija» nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za «likvidacije», te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih «narodnih neprijatelja» 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi »narodne vlasti» zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na «čast oltara revolucije» i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita.

Dr. Zoran Božić


Da se ne zaboravi ...

POGLAVNIK NIJE PRODAO DALMACIJU!

S novim naletom antifašističke histerije, jugo-restauracije i titovskoga revival-a, nije čudo da su ponovno osvježene i najgrublje, već odavna odbačene, otrcane, ali, eto, uvijek žive objede protiv Nezavisne Države Hrvatske, Ustaškoga pokreta te Poglavnika Ante Pavelića.

Nema druge, nego po stoti put odgovoriti na laži.
Jedna je pak od najupornijih, laž o tobožnjoj Poglavnikovoj "prodaji Istre i Dalmacije Mussoliniju".

Počnimo od ISTRE: ona, unatoč prevazi hrvatskog življa još od VII stoljeća, nikada u povijesti nije predstavljala dio hrvatskoga državnog teritorija. Od najstarijih su je vremena napučavali ilirski Histri, Japodi i Liburni; potom dođoše Rimljani pa Germani, zatim Mlečani i Francuzi, pa opet Germani (Austrijanci), da bi svršetkom II Svj. Rata počelo natezanje između Italije i novostvorene Jugoslavije. Londonski sporazum (1915) obećao je Istru Italiji, a Rapalski ugovor (1920) - koji nosi potpis Ante Trumbića kao ministra vanjskih poslova novostvorene velikosrpske "SHS" - to je i ostvario.

(Usput, nikad se još nije čulo da je Dalmatinac Trumbić, uostalom jedan od tvoraca Jugoslavije, "prodao"svoju Dalmaciju, a na velebni pokop u Splitu došli su mu Maček i Stepinac!)

Pavelić, dakle, Rimskim ugovorima s Duceom Istru nije mogao predati Italiji, sve da je i htio. S druge strane, pripojio ju je, prvi put u hrvatskoj povijesti, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nakon poništenja Rimskih ugovora s danom kapitulacije Italije, 9. rujna 1943., upravo Ante Pavelić. Partizani do danas tvrde kako su oslobodili Istru, nu oni su došli na gotovo, eda bi je 1945. pripojili Titovoj Velikoj Srbiji! Rijeka je pak, nakon intermezza s D'Annunziom, također pripala Italiji davno prije Poglavnika.

DALMACIJA: Rapalskim ugovorom, potpisanim između kraljevine SHS i Italije, Italiji su, uz slovenske krajeve i Istru, pripali grad Zadar sa zaleđem, te otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i niz manjih. (Trumbić se opirao, Nikola Pašić još i više, nu iz želje da bi dotična područja pripojio Velesrbiji!) Nije ih, dakle, "prodao" Ante Pavelić!

Na sastanku s Poglavnikom u Ljubljani (25. travnja 1941.), ministar grof Ciano tražio je od Hrvata cijelu Dalmaciju, a kao alternativu dopustio da Hrvatska zadrži 80 km obale u sjevernom Primorju, pod uvjetom carinske i gospodarske unije s Italijom.
Pavelić se držao čvrsto, ali i realistično, te nije odstupio od Splita i Dubrovnika.

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., koji su počivali na londonskim obećanjima Italiji iz 1915., ipak je morao privremeno ustupiti neke dijelove Dalmacije. Hrvatskoj su ostali otoci Pag, Hvar, Brač, Lopud, Lokrum, Šipan, Koločep, te mjesta Crikvenica, Kraljevica, Selce, Novi Vinodolski, Jablanac, Karlobag, Senj, Obrovac, Drniš, Knin, Sinj, Imotski, Omiš, Makarska, Podgora, Metković, Pelješac sa Stonom, Ploče, Cavtat i Dubrovnik. Za Split i Korčulu utanačena je zajednička uprava, ali su Talijani taj sporazum potom izigrali. Bez ovih privremenih taktičkih ustupaka, Talijani bi Poglavnika nedvojbeno bili svrgnuli, te postavili pokornu marionetu, i uz njenu pomoć anektirali čitavu Hrvatsku.

S pobjedom titovskih partizanskih velikosrpskih jugo-komunista, Istra i Dalmacija dospijevaju pod vlast Beograda. Da su se istarsko-dalmatinski partizani u času kapitulacije Italije stavili na hrvatsku stranu, ne bi bilo više u Hrvatskoj građanskog rata, a čitavom bi se svijetu posvjedočilo da Hrvati jedinstveno hoće svoju hrvatsku državu. Nezavisna Država Hrvatska ne bi propala, i ne bi se danas zaluđivao narod kako ga je oslobodila Titova šumska gerila, te kako je današnja Hrvatska nastala na jugoslavenskom "zavnohu", koji Hrvatsku rušio. Hrvatske pak nikada više ne bi bilo, da nije postojala Nezavisna Država Hrvatska, kao uzor, poticaj, ohrabrenje i nada!

Jest, Poglavnik se, silom prigoda, morao odreći dijela hrvatskog teritorija (zato je u Nezavisni Državu Hrvatsku uključio cjelinu hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine!). I Vrhovnik Tuđman morao je za kratko odstupiti od područja takozvane "Krajine", nu vratio ju je za koju godinu, baš kao što je Poglavnik učinio s Dalmacijom.
Začudo, još nismo čuli da je Vrhovnik "prodao Krajinu", ali naskoro možemo očekivati i takvu objedu (ipak, to je teže, jer naši profesionalni antihrvati ujedno su zdušni srboljubi).
Riječ je, naime, o tome da kritike na račun Ante Pavelića ne dolaze od hrvatskih domoljuba, koji bi osuđivali smanjivanje hrvatskog tla, nego upravo od hrvatskih neprijatelja, unutarnjih i vanjskih, srpskih, judeomasonskih, nu na žalost i onih hrvatske krvi, ljevičara i kozmoplita, analfabeta, diletanata i ignoranata, vragova crnih, crvenih i žutih, stoke krupnog i sitnog zuba, - kojima do Hrvatske uopće nije ni stalo, ali im je stalo do jugo-restauracije i antifašizma, te stoga u NDH, Ustaškom pokretu i Poglavniku vide smrtne neprijatelje koje treba tući svim sredstvima, pa i njihovim vlastitim oružjem, argumentom hrvatskog nacionalizma.

Da im je stalo do autentičnih hrvatskih granica, barem bi ponekad spomenuli bolni (nikako konačni!) gubitak Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Istočnog Srijema sa Zemunom, Bačke, Boke Kotorske…

Nu, oni se tome gubitku iskreno vesele, te ga ismijavaju kad god ga nacionalisti spomenu.

Zaključimo: Poglavnik nije "prodao" Dalmaciju, tek se privremeno morao odreći nekih njezinih dijelova. Zauzvrat je po prvi put u sastav Hrvatske uključio Istru, ali i cijelu BiH. Cijelu su Hrvatsku, međutim, Velikoj Srbiji prodali oni isti titovci koji su u njoj danas ponovno na vlasti, blateći sve što je bilo i ostalo Hrvatskoj vjerno.

Dinko Jeđulj


HRVATSKOMU (DRŽAVNOMU) SABORU I VLADI

Poštovani!

Svakoga 22. lipnja s Jazovke poručujemo: Slovenija nema mirna sna, jer sva počiva na razmjerno najvećemu svjetskome grobištu pa unatoč svojim protuhrvatskim graničnim prohtjevima svjedoči o genocidnim pokoljima, o mučenicima, poglavito Hrvatima. Stoga Slovenija odkriva sebi, Hrvatskoj i Europi sve nova i nova strahotna množtvena stratišta i grobišta žrtava jugokomunističkoga nakonratnoga terora god. 1945. Zatrpan i zatvoren rudnik Sv. Barbara u selu Huda Jama kod Laškoga jedno je množtveno stratište i grobište od 1.500 (tisuću i petsto!) popisanih, a čak ih je 600 (šest stotina!) u Sloveniji! I uviek su žrtve jedino ili poglavito Hrvati, razoružani pa titoističkim ubojicama izručeni ustaše i domobrani, branitelji tadašnje hrvatske države, i s njima hrvatski puk, nevojnici, žene i djeca. Jednake žrtve bijahu i Hrvati ranjenici u bolnicama, domoljubna mladež u školama, častni ljudi u svojim domovima, svećenici, bogoslovi, redovnice hrvatske Crkve. Iztičemo, ubijahu ih Titovi partizani nakon rata, dakle u doba mira, bez ikakva suda, i to na zvjerski način.

Malobrojne su preživjele s dobro nam znanih Križnih putova hrvatskoga naroda nastavili progoniti, mučiti, osuđivati, ubijati u jugokomunističkoj Jugoslaviji do god. 1990., a u jugočetničkome ratu od '91. do '95. htjedoše dovršiti genocidnu '45., ali unatoč opetovanim jezivim pokoljima ne uspjedoše slomiti Hrvatsku, jer hrvatski dragovoljci branitelji pa Hrvatska vojska svojim Obranbeno-osloboditeljskim ratom – koji se naziva Domovinskim – spasiše i oslobodiše ostatke ostataka poviestne Domovine, t.j. Republiku Hrvatsku i djelomice Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Stoga vas od obveze na istinu i pravdu, gospodo ili drugovi politički predvodnici RH, ne mogu osloboditi nikakvi ministarski vienci položeni pri rovu Sv. Barbara, kao ni oni pri Teznu, ako nastavite prikrivati titoistička genocidna zločinstva. A prikrivate ih, što moramo zaključiti, kada se – primjerice – od lipnja/srpnja 2008. ne očitujete na upite i zahtjeve Zdruga JAZOVKA, sročene u dopisu „Provedba Odluke ili Rezolucije Vieća Europe (od 25.I.2006.) te Izjave ili Deklaracije Hrvatskoga sabora (od 30. lipnja 2006.)”. Vienci nisu dostatni! Zato vas opet pozivamo:

1. Uklonite naslieđe jugokomunističkoga totalitarnoga sustava! Osudite politikom i sudbenim odlukama jugokomunistička zlodjela! Zahtieva to naposljedku i Europa, koju inače u svemu pokorno sliedite.

2. Osudite zločinački sustav i svjetonazor, a posmrtnim postupkom imenujte izravne krvnike i vratite svaku čast i pravo žrtvama!

3. Uklonite svaki spomen Tita, navodnoga Josipa Broza, poglavice svih zločinstava jugokomunističkih! Uklonite ga s trgova, ulica, cesta, prilaza i sa svega u Hrvatskoj, počevši od zagrebačkoga Kazalištnoga trga obezčašćena imenom krvoloka s ljestvice desetorice najgroznijih zločinaca svjetske poviesti!

4. Očistite Ustav RH od avnojsko-zavnoških neistina! U osnovama Ustava priznajte, da je Republiku Hrvatsku oslobodio i uzpostavio Obranbeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, a nisu Titovi partizani, nije Avnoj i nije Zavnoh!

– To priznajte, jer je Hrvatska obstala i slobodna hrvatska Država uzkrsnula na devetstoljetnoj težnji za slobodom hrvatskoga naroda zarobljena u carstvima onodobnih vladavinskih sustava!

– To priznajte, jer veličanstvena postignuća hrvatskog Obranbeno-osloboditeljskoga ili Domovinskoga rata potvrđuju vječan smisao bezkrajnih muka i žrtava devetstoljetnoga boja za obstanak, počev od ivanovskih vitežkih redovnika pa Zrinskih i Frankopana do branitelja Nezavisne Države Hrvatske, Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine!

– To priznajte, jer je na muci Hrvata poratnih žrtava od god. 1945. nadalje Hrvatska uzkrsnula po Daru Božjem u trajnom odporu Hrvata političkih uznika do 1990. pa u dragovoljcima braniteljima Obranbeno-osloboditeljskoga rata od '91. do '95., koji sebe davahu i daju, da obstane Dom!

– To priznajte, jer je Obranbeno-osloboditeljski ili Domovinski rat jedino pomirbeno i svakoj časti prihvatljivo izvorište državnosti Republike Hrvatske, pa ga stoga mora tako vrjednovati ubuduće nekrivotvoren Ustav RH, kakav ovime zahtievamo u ime Istine i Pravde!

– To priznajte, jer se hrvatski tzv. antifašisti, t.j. komunistički partizani, njihov Avnoj, Zavnoh i nikakvi jugo-partizanski ustroji nisu borili za antifašističku slobodnu Hrvatsku, nego za genocidnu srbokomunističku Jugoslaviju i za smrt svake hrvatske slobode i države!

– To naposljedku priznajte, jer danas, 22. lipnja, u Brezovici kod Siska politički vrh Republike Hrvatske opet krivotvori poviestnu istinu slaveći četničko-komunistički ustanak od 22. lipnja 1941., kada tzv. antifašisti započeše množtveno ubijati hrvatsku slobodu, da sve groznije nastave do god. 1945. i nakonratnih genocidnih vrhunaca!

– Priznajte naposljedku, da je u toj šumi Brezovici grobište Hrvata mučenika, njih preko šest tisuća (!), koje su tzv. antifašisti zvjerski poubijali god. 1945., i to nakon rata! Priznajte naposljedku, da mučenike ove Jazovke i svih Jazovka politički vrh Republike Hrvatske danas u Brezovici opet ubija!

Ovaj Zahtjev prosljeđujemo i Crkvi u Hrvata – Crkvi mučenika poput bl. kardinala Stepinca – na pozor i skrb. S vjerom u Crkvu, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest (666!) puta, ištemo duhovnu zaštitu i podporu, jer smo na djelu za istinu i pravdu, te – povrh svega – za obće Dobro!

Za hodočastnike Spomen-pohoda i za HOZ – Hrvatski Obredni Zdrug – JAZOVKA

Na Jazovki, dne 22. lipnja 2009.

Boris Prebeg, predsjednik Zdruga



Prethodne početne stranice:

Arhiva Naslovnica

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2009. Sva prava pridržana