HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


10. travanj 2010.

10. TRAVANJ - DAN PONOSA!

U mislima na taj dan možemo reći ono što je rekao i blaženi Alojzije Stepinac komunističkim zlotvorima na montiranom procesu u Zagrebu:

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Svim Hrvatima koji nisu prodane duše i koji su dostojni imena hrvatskoga želimo sretan 10. travanj!


Split, 10. travnja 2010.

KOMEMORACIJA NA MARJANU - 10. travnja A.D. 2010. u 11.00 sati

Pozivaju se svi hrvatski domoljubi, kao i svi bivši hrvatski politički uznici te svi ljudi dobre volje da u subotu, 10. travnja 2010. u 11 sati u što većem broju dođu na Telegrin - najviši vrh Marjana, gdje će biti održana prigodna komemoracija u čast pok. hrvatskog domoljuba g. Frane Bettinija, koji je dne 10. 4. 1947., na sami dan osnutka NDH, na navedenom mjestu izvjesio hrvatsku zastavu, i koji je (prema tadašnjoj komunističkoj optužnici) u mjesecu prosincu 1946. ispisao neprijateljske parole i lijepio ih po gradu, među kojim parolama je bila i ona "Doli TITO!", zbog čega je (zbog neprijateljske propagande s ciljem nasilnog obaranja ondašnjeg komunističkog poretka) osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 10 godina lišenja slobode s prisilnim radom, dok su njegovi suborci: Ruža “Smilja” Anić, Ivica Bavčević, Jelka Betica, Borica Jonić, Tomislav Karaman, Jakov Kirigin, Vjekoslav Matijević, Nikola Pensa, Katica Šanić, Frane Tente i Vlaho Zelinka, također osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.

HODOČAŠĆE U BLEIBURG

Obilježavajući 65-u obljetnicu bleiburške tragedije hrvatskoga naroda splitska podružnica Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945. upriličuje 14. svibnja t,g, dvodnevno hodočašće u Bleiburg, kao i na hrvatska masovna stratišta u Sjevernoj Hrvatskoj.

Sve obavijesti, kao i same predbilježbe, mogu se dobiti kod tajnice Udruge g-đe Viktorije Butela na brzoglas: 535-512.


Quo vadis Hrvatska?!

U svim sferama života i rada čovjek mora stvoriti i imati alternativu za svako svoje djelovanje kako bi opstao, bilo kao pojedinac, grupa ili narod. U RH se, međutim vlast ponaša, kao da se ne radi o narodu, već samo o njihovim osobnim ili grupnim interesima, pa tako i stvaraju mrežu sa svima koji misle kao oni, u i izvan Hrvatske. Godinama, mjesecima i danima samo slušamo o EU i NATO, od Banskih dvora do Pantovčaka i natrag.

Koliko samo novca, vremena i energije je utrošeno za tuđe interese, dok je sva briga o našem čovjeku stavljena na marginu, pa zar je onda čudo da smo danas na dnu dna. Zar nisu bili principi za ulazak u EU: visina domaćeg BDP-a, riješeni odnosi sa susjedima, ljudska prava itd? Danas to više nitko i ne spominje, a sve zemlje u tranziciji pa i one koje to nisu doživljavaju kolapse. Zašto?! Zato jer se sve odluke donose iz zajedničkog centra moći, a da nitko ne pita što pojedini narodi misle, a ne misle jamačno ništa dobro o toj mega državi EU, kao ni o NATO-u.

Sloboda i suverenost se gube iz dana u dan u raznim vidovima. Zašto bi RH trebala ulaziti u EU, kad je EU I NATO ušao u sve naše pore i zagospodario skoro sa svim našim bogatstvima. Daju nam novac sa lihvarskim kamatama, tako da sve više ovisimo o njima i da možemo biti sve podložniji prema njihovim preostalim zahtjevima, kako bi stavili sve pod jednu kapu i jednu mega Vladu do potpunog postizanja ciljeva globalizacije.

Za Hrvatsku je najbolja opcija NEUTRALNOST, NACIONALIZACIJA SVEGA ODUZETOG OD STRANOG KAPITALA ZA MINIMALNE NOVCE

Zatim je nasušno potreban dolazak časnih i poštenih političara, koji će napokon raditi za opće dobro. Plaše nas ostankom na Balkanu, na kojem nikada nismo ni bili po svim našim odrednicama, pa i u vrijeme komunizma, kad smo bili izolirani, komunicirali smo i trgovali cijelim svijetom i bili prepoznati po hrvatskoj posebnosti u toj umjetnoj tvorevini Jugoslaviji. Kako je Jugoslavija bila neodrživa, tako će i EU biti prije ili kasnije, jer je protuprirodna tvorevina, tisućljetnih naroda i država sa svim svojim osobitostima.

Evo čak je i jedna Irska došla u poziciju da nacionalizira strane banke, pa što mi čekamo. Nakon tolikih žrtava palih za stvaranje države i nepunih dvadeset godina od postanka, naše vlasti srljaju u nove trule integracije i ne daju nam živjeti svoju krvavo izborenu samostalnost i slobodu. Zar ćemo poput Židova nakon egipatskog ropstva, ponovo poželjeti povratak u Egipat odnosno Jugosferu kao regiju EU. To je doista krajnje suludo i bezglavo, a najčudnije je što to skoro svi biskupi zdušno zagovaraju, jedinstvo, ma u čemu, zar u trulostima i odricanju svojeg suvereniteta?!

Duboko sam uvjeren kada bi se čudom dogodili referendumi diljem Europe, koji bi bili pošteno kontrolirani, da bi EU preko noći nestala. Zar se opet dešava kao u komunizmu; kada je, naime bio upitan tzv. Lisabonski sporazum i hoće li ga sve članice poduprijeti kao na pr. Irska, odmah je EU-administracija tražila novi referendum, dok ne bude po njihovom. Kadrovi koji ulaze u EU administraciju iz pojedinih država su uglavnom oni koji podržavaju sve što dolazi iz Vlade EU, dakle robotska poslušnost na daljinski upravljač.

Pa kad naši biskupi u svojoj knjižici o ulasku u EU naglašavaju očuvanje različitosti i identiteta, a vrlo dobro znaju da je upravo cilj njihovo nestajanje, posve vidljivo u dosadašnjoj praksi pogotovo kod malih naroda, tada je to doslovce izvan pameti i zdravog razuma, koji ne uvažavaju vlastite vjernike - građane. Kad jedan biskup kaže, pa EU je kršćanska ideja i mi je podržavamo, a njen sadržaj je upravo protukršćanski i posve relativizirajući, pa se pitamo što se događa u njihovim glavama i srcima. Kad bi se dogodio kojim slučajem skup istinskih teologa iz cijeloga svijeta i kad bi raspravili sve pojedinosti tih mega integracija i usporedili sa Isusovim učenjem, došli bi vrlo brzo do zaključaka da okvir nema nikakve veze sa sadržajem i bili bi protiv. Zašto se to u Crkvi nije već dogodilo je vrlo upitno i sa vjerskog i moralnog sadržaja. Očito daljinsko upravljanje nije ni Crkvu zaobišlo. Tim putem je i Isus razapet na križ, a tako se danas i narodi pokušavaju razapeti koji misle svojom glavom u znatnoj većini.

Sv. Petar je i pored svojih mana kao Isusov učenik došao k svijesti i čuo glas svojeg učitelja, Quo vadis Domine?! Sv. Petar se okrenuo i vratio tamo gdje mu je i mjesto, među Isusove sljedbenike. Hoće li naši političari koji se javno deklariraju kao katolici, ali i brojni klerici viši i niži čuti taj glas i vratiti se svojem stadu kao istinski pastiri i političari svojem narodu iz kojeg su potekli?!

Posebna napomena: Zanima me, a o čemu sam javno pisao prije više tjedana, hoće li se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i HBK javno očitovati o najavljenim protu-ustavnim promjenama sadašnjeg još uvijek povijesnog i Božićnog Ustava, kojeg vlast želi razapeti na križ upravo u Uskrsnom vremenu, kako bi zadovoljili svjetske moćnike i njihove apetite a narod izručili na milost i nemilost?!

Josip Kokić


DR. ANTE STARČEVIĆ - SVJETIONIK ZDRAVOG DOMOLJUBLJA

Piše: Ivica KARAMATIĆ

I.

Otužno je da se na tuzemnoj političkoj pravaškoj pozornici u posljednja dva desetljeća često od stabala nije vidjela šuma. Pri tome prvotno mislim na pravaštvo, do danas podijeljeno na brojne stranke pravaške provenijencije. Nu, nije samo podijeljenost opterećivala pravaštvo kroz proteklih dvadesetak godina, već i politički atentati na Antu Paradžika i Blaža Kraljevića. Pri svemu rečenom, postavlja se posve opravdano pitanje: je li HSP danas dosljedan ili pak ravnodušan spram vlastite prošlosti, a i kakav je u svome (ne)odnosu glede svijetlog primjera Oca Domovine dr. Ante Starčevića? Iako se već godinama djelatno ne bavim politikom, jer se, po mnijenju moje malenkosti, pokazala više kao nemilosrdno borilište za isključivo privatne probitke, negoli kao plemenito djelovanje za opće hrvatsko dobro, ipak se ćutim pozvanim, kao nekadanji dopredsjednik HSP-a, izraziti u najmanju ruku začuđenost glede politike ovovremene pravaške stranke spram Nezavisne Države Hrvatske i Ustaškoga pokreta. Ne iznenađuje me kad neokomunisti u Hrvatskoj svim sredstvima napadaju Ustaški pokret, jer ništa pametnije nisu ni «naučili» u partijskim komškolama, od Kumrovca do Beograda. Ali, kada se HSP posve ograđuje od Ustaškog pokreta, o kome valjane znanstvene prosudbe mogu dati jedino nepristrani povjestnici, onda ta činjenica dio domoljubnih Hrvata i čestitih pravaša s pravom smeta, kao uostalom, slobodan sam zamijetiti, i uspjela «operacija» posvemašnjeg uklanjanja Pavelićevih slika iz ureda HSP-a, te svojedobno uzimanje vuka za simbol najstarije hrvatske političke stranke, unatoč tomu što se po toj zvijeri i štetočini nadijevaju često imena baš kod srpskih četnika.

Ograđujući se decidirano od Ustaškog pokreta, nekadanje vodstvo HSP-a, na čelu s Antom Đapićem, bar mi se tako čini, (ne)svjesno je «pljunulo u bunar iz kojeg vodu pije», jer je upravo dr. Ante Pavelić, prije prve emigracije, bio visoki dužnosnik Hrvatske stranke prava, iz koje je 1929. ustrojen hrvatski nacionalno-osloboditeljski Ustaški pokret. Polemizirajući o spomenutoj temi s uglednim hrvatskim novinarom Josipom Jovićem, 4. travnja 1992., u Hercegovačkom tjedniku napisah sljedeće: „HSP ne može biti ustaška stranka, jer je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za vlast, dok je HSP demokratska politička stranka, ali Ustaški pokret je svakako bio pravaški, jer je imao stožerni cilj uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, što se i dogodilo 10. travnja 1941.“ (vidi članak «HSP i Ustaški pokret» - op. I. K.)

Iza napisanog onda, dosljedno stojim i danas! A neka se meni dogodi onoliko zlo koliko ga osobno želim HSP-u ili bilo kojoj drugoj nacionalno svjesnoj hrvatskoj političkoj stranci, ali se ne mogu oteti dojmu, da su stanoviti nazovi-pravaši (po)zaboravili Matošev naputak: - Dok je srca, bit će Croatiae! - te iskrene riječi pok. dopredsjednika HSP-a Ante Paradžika: - Hrvatska je moja prva i posljednja ljubav! –

Osobno danas nisam kadar precizno dokučiti, jesu li današnje stranke pravaške orijentacije bliže realnomu političkom pragmatizmu, dostatne samima sebi ili teže bezuspješnoj, goloj borbi - isključivo za pozicije vlasti, na lokalnoj i državnoj razini, što zacijelo nije u duhu starčevićanstva. Stoga kanim rečeni plemeniti hrvatski domoljubni duh istinskog pravaštva, u sljedećim rečenicama, približiti koliko-toliko čitateljstvu, kroz prikaz čestita života i uzoritih djela dr. Ante Starčevića. Poglavito stoga jerbo se različiti auktori, te političari “s lijeva i desna”, pozivaju na Starčevića, ali uglavnom za potvrdu vlastitih ideologijskih stajališta. Pri tome se ne ravnaju načelima izvornosti i autentičnosti.

Dr. Starčević, dakle, na hrvatskom ozemlju, nije zaboravljen. Štoviše, primjerice, po njemu su imenovane škole u Zagrebu i Gospiću; trgovi u Zagrebu, Širokom Brigu, Bedekovčini, Donjem Miholjcu i Osijeku, a ulice u Bjelovaru, Busovači, Đakovu, Imotskomu, Ljubuškom, Mostaru, Orebiću, Slavonskom Brodu, Splitu i Zadru. Bit će da sam neke od naših gradova i sela pri ovom nabrajanju i propustio.

Starčevićevo jasno ime u hrvatskome širem općinstvu bilo je najglasovitije, ne samo u drugoj polovici 19. stoljeća za njegova života, već jamačno i u prva dva desetljeća 20. stoljeća, jer je njegovo veledjelo svojedobno, kao uostalom i danas, predstavljalo hrvatsku domoljubnu, odlučnu, čistu, svetu, plemenitu ideju, koja je nedvosmisleno pomicala zavjese što su sprječavale pristup hrvatskom svjetlu. Ante Starčević je puna tri desetljeća susljedno, uporno, dosljedno, neumorno, hrabro i nezadrživo propovijedao i utemeljeno dokazivao prijeku potrebitost ostvaridbe hrvatske državnosti, to jest oslobođenje Hrvatske od tuđinskog jarma. To je bilo načelo od kojeg Starčević nipošto nije htio odustati.

Osim toga, u širem općinstvu malo je poznato, da do pojave Ante Starčevića u Hrvatskoj nije postojao kult javnog štovanja hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Zrinsko-frankopanske proslave u Lijepu našu Domovinu uveo je upravo Starčević, kada je u Hrvatskom saboru 27. siječnja 1866. izrekao sljedeće znamenite riječi:

«Obitelji, koje učiniše Ferdinanda I. kraljem Hrvatske propadoše, tako da njih nijedna danas ne potječe. Načelnici, Zrinski i Frankopani, podavljeni su, a sav njihov grijeh bijaše, da bijahu bogati i da ljubljahu svoju domovinu i njezinu slobodu.»

Od rečenog nadnevka odpočelo je u Hrvatskoj slavljenje Zrinskih i Frankopana, čime su Hrvati iskazivali protuaustrijske domoljubne osjećaje. Štovanje Zrinskih i Frankopana u dušu hrvatskog narodnog bića još više se ucijepilo poslije objelodanbe Kumičićeva romana «Urota Zrinsko-Frankopanska» i Harambašićeve pjesme «Zrinsko-Frankopanska», iz koje su, nekoliko godina prije Starčevićeve smrti, hrvatskim brdima, dolinama i obalom odjekivali stihovi: «Gdje slobode sad su dani, što ih Hrvat cijenit zna? Gdje li Zrinski Frankopani, gdje su ona lava dva? O, tko svoju zemlju ljubi i tko ne će biti rob, tomu krvnik glavu rubi, taj u hladan pada grob.» Oba su auktora, Kumičić i Harambašić, kao korjeniti domoljubi, bili Starčevićevi pobornici i pristaše pravaštva.

Zavičaj utemeljitelja pravaštva bila je Lika, jedna od najhrvatskijih naših pokrajina: u Starčevićevo vrijeme, kao i danas. U selu Žitniku kod Gospića, na desnoj obali rijeke Like, gdje se rodio 23. svibnja 1823., Starčević je odrastao u siromašnoj, ali hrvatskim, katoličkim i intelektualnim duhom bogatoj obitelji. Njegov otac Jakov bio je moralna vertikala obitelji. Često je znao upozoravati «da do cilja treba doći bez obzira na osobnu žrtvu». Očeve pobudne i poučne riječi Ante je već u dječačkim danima usadio duboko u vlastito srce. Antin, pak, stric Šime, inače župnik u Karlobagu, istaknuo se kao vrstan propovjednik i kao pisac «Slovnice», u kojoj je ustanovio sustav od četiri naglaska u hrvatskom jeziku. Antin sinovac David posjedovao je izvrstan govornički dar, kojim je lakoćom neodoljivo osvajao slušateljstvo. Drugi sinovac Oca Domovine, Mile, postavio je sebi životni zadatak, da odlučno nasljeduje, brani, promiče i čuva čista domoljubna načela strica Ante Starčevića.

Starčević je cijeli život bio jednostavan čovjek. Živio je bez maske na licu i nikada nije igrao tuđe uloge. Nikakve položaje nije tražio, niti ih je htio primati. Kod Starčevića nije bilo nesklada između političko-domoljubnog djelovanja i njegova osobnog života. Štoviše, upravo je po vlastitoj moralnoj kakvoći Starčević u svoje vrijeme predstavljao originalnu pojavu na europskoj političkoj pozornici.

Pučku školu završio je u Klancu kod Gospića, a gimnaziju u jesen 1845. u Zagrebu. Poslije sjemeništa u Senju odlazi u Peštu studirati teologiju i filozofiju, gdje postaje doktorom filozofije. Bogosloviju napušta te se posvema posvećuje zauzetom radu za boljitak hrvatskog naroda i napaćene mu Domovine. Osim toga, revno je javno djelovao kao književnik, filolog, pjesnik i mudroslov. Osim pjesama pisao je književne kritike, drame, političke satire i rasprave. Njegova osobita intelektualna ljubav bila je povijest, koju je usko povezivao sa svojim političkim djelovanjem. Stoga je razložno što je jedanput rekao: «Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa ne priznajem za siguran, za stalan temelj politike.»

Za mladoga Antu Starčevića, od sunca koje ga je grijalo, toplija zvijezda bila je voljena Hrvatska. Domovina je za nj bila «moralna zajednica misaonih bića», koju je toliko ljubio, da njome nije želio vladati. Hrvatska nacija, po Starčeviću, treba imati, ali i ostvariti, kao zajednica povezana istom sviješću, jezikom i kulturom, svoju stožernu dužost, u ozračju nacionalnog ponosa, a ta je: potpuno samostalna hrvatska država. Predodžba o rečenom poslanju hrvatskog naroda predstavljala je stožerni dio Starčevićeve političke misli.

Poslije neuspjelog pokušaja da se zaposli kao predavač na zagrebačkom Sveučilištu, Starčević se, kao skroman čovjek, zadovoljava pisarskim namještenjem u uredu odvjetnika Šrama do 1861. Istu godinu obilježilo je nekoliko značajnih činjenica, koje će odrediti daljnje Starčevićevo političko djelovanje. Te godine izabran je za velikog bilježnika Riječke županije te u Hrvatski sabor kao narodni zastupnik. Iste 1861., skupa s dr. Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, ustrojio je Starčević Stranku prava, s nedvosmislenim hrvatskim državotvornim i nacionalnim programom. Zbog jasnih i odlučnih hrvatskih političkih stajališta, 1862. je osuđen na mjesec dana zatvora, a 1871. je, zbog Rakovičkog ustanka, osuđen na dva i pol mjeseca uzništva. Narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru bio je od 1861. do 1871., te od 1878. do smrti 1896.

Dr. Ante Starčević utemeljio je modernu hrvatsku državotvornu misao, cijeli život beskompromisno vojujući za hrvatsku samosvojnost. U sveslavenstvu, jugoslavenštini i srpstvu dalekovidno je uočio pošast za naš hrvatski narod, kojoj se suprostavljao vlastitim nadprosječno bistrim, genijalnim umom i zlatnim perom kroz analitičko-političke razprave: «Ime Serb», «Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu?», «Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj», «Stranke u Hervatskoj» i tsl. Starčević je poglavito isticao vrijednost hrvatskoga narodnog imena. U tom imenu se, po Starčeviću, zrcalila hrvatska narodna duša, ali i stožerni smjerokaz izgradnje bolje hrvatske nacionalne budućnosti, isključivo u okvirima hrvatske državne samosvojnosti (“Ni Beč ni Pešta ni Beograd!!”). Hrvatska državna neovisnost, po Starčevićevu nauku, politički je imperativ, jer bez posve samostalne Hrvatske, nema sreće hrvatskomu narodu. Narod koji ne teži državnoj neovisnosti i nije narod, nego je, po Starčeviću, tek puk, množina čeljadi. Hrvatsku državu Starčević vidi na cjelokupnome povijesnom, naravnom i narodnome hrvatskom području, naravice, uz pristanak stanovništva, koje na spomenutom području obitava.

Djelujući u Hrvatskom saboru, Starčević je gorljivo iznosio pravaške ideje. U saborskim govorima se dosljedno zalagao za hrvatsku državnu neovisnost, protiveći se odlučno bilo kakvim državnopravnim svezama s Austrijom i Mađarskom. Osim toga, s obzirom na to da je Starčević visoko cijenio naše hrvatske muslimane i držao ih čistim Hrvatima (a i oni su cijenili Starčevića - op. I. K.), o muslimanskoj vjeri je u raspravi «Turska» pisao afirmativno: «Iztok mari za slobodu duševnosti. Kako s tom stoji? Evo, što kaže Koran u II. poglavju, struku 59.: - u istinu oni koji veruju i slede zakon vere židovske, i kerstjani, i Sabejci; svi koji veruju u Boga i u Sudnji dan, i čine dobra dela, svi ovi budu primiti nadarje od Gospodina, ne bude ih strah snaći, ne budu se mučiti. - Tko tu može govoriti, da se s Koranom ne mogu slagati druge vere, da je progonstvo na kerstjane poradi njihove vere, i to po Koranu?»

Starčević muslimane nije neutemeljeno držao Hrvatima, nego je bio vođen znanstvenom spoznajom, da velika većina naših muslimana imade hrvatsko podrijetlo.

Do smrti je bio gorljivi pristaša hrvatskoga državnog prava. Kad je Iso Kršnjavi potkraj 19. stoljeća bezobrazno izjavio: «Više vrijedi prst vlasti nego lakat prava», Starčević mu je odgovorio: «Malim narodima u naše doba ponajčvršća poluga obstanka je pravo!» Rečeno je Starčević u «Pismima Mađarolaca» obrazložio: «Pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jaču sestru si. U svoj povijesti ne ima ljepšeg prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube, koji prava drugih gaze. Što je ime, pleme, baština pojedincu, to je povijest narodu. Zaprašene papirine mrze ili preziru samo oni, koji ih ne imaju, ili koje one grizu. To je bajka o lisici, koja izgubiv rep svjetuje drugarice si, da i one odtrgnu svoje repove.»

Pravaško geslo «Bog i Hrvati!» zoran je pokazatelj da su za Starčevića, u njegovu političkom djelovanju, postojala samo dva stožerna etimona: Svemogući ponajprije, a odmah potom naš hrvatski narod. Geslo «Bog i Hrvati!» korijene imade u pokliku kojim je Starčević u glasovitome saborskom govoru 26. lipnja 1861. završio sljedeću izjavu: «Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austrija, nego Bog i Hrvati!»

Unatoč verbalnim napadajima pojedinih klerikalaca na Starčevića, koji su onodobno vodili protuhrvatsku politiku, Otac Domovine je do smrti ostao gorljivi vjernik. Cijeli je život proveo u oskudici, dijeleći sa siromasima vlastitu plaću. Još kao dječaku, dok je ministrirao na svetoj misi, na svetkovinu Velike Gospe u Klancu, suze na oči natjerao mu je prizor naočita mladića odsječenih ruku do lakata. Austrijske vojne vlasti mladiću su odsjekle obje ruke, samo zbog toga što se usudio žaliti na bjelodane nepravde u vojsci višemu vojnom zapovjedništvu. Plemenito kršćansko srce kod Starčevića nije se očitovalo samo u brojnim učinjenim dobrim djelima, nego se ono zrcalilo i u njegovim blagim očima i u cjelokupnoj njegovoj markantnoj pojavi koja je očitovala nedvojbeno kompletnu, čvrstu i originalnu osobnost.

U saborskom govoru, održanom 16. listopada 1884., Starčević je kazao: «Ako se pravo sjećam, Plutarh je kazao: lakše ćeš sazidati grad u zraku, nego načiniti državu bez vjere i Boga. A ja sudim, da je još teže načiniti, ili uz dobre uvjete sagrađenu sačuvati od propasti državu bez vjere i u Boga, i u poštenje, i u krjepost, i u zaslugu za općenito dobro, i u ljubav iskrnjega... »

Kao duhovno dalekovidna osoba, Starčević je sačuvao smjernost. Razmatrajući budućnost hrvatskog naroda, u raspravi «Stranke u Hrvatskoj», Starčević piše «Svaki je narod čedo Božje, i sam Bog zna što je on kojemu svojemu djetetu odredio.» Osim svega rečenoga o Starčeviću kao djelatnome kršćaninu, slobodan sam spomenuti da mi se u osobno sjećanje, još od rane mladosti, osobito ucijepila jedna njegova mudra izreka.: «Istinu govori, boj se Boga i ne plaši nikoga!»

Starčevićeve riječi «istinu govori» opravdanje nalaze u činjenici, da istina duhovno oslobađa čovjeka, to jest u poticajnomu naputku: «Istinu kaži i spasi dušu svoju.». Drugi dio Starčevićeve mudre izreke «boj se Boga i ne plaši nikoga», u skladu je sa starodrevnom porukom po kojoj je strah Božji početak mudrosti, ali i preduvjet blagoslovna i slobodna života, jerbo, tko ispravno shvaća i prihvaća strah Božji, kao nebesku blagodat i dobrobit Duha Svetoga, ne boji se životnih nedaća, izazova i kušnji. Tko istinu govori, gledajući ljude u oči, i tko imade krjepost straha Božjeg u sebi, ispravlja ponajprije svoje, a tek potom tuđe pogrješke i zablude. Osoba koja je sposobna suočiti se s vlastitom istinom, znade i hoće lučiti svjetlo od tame i istinu od laži u stvarnome svijetu te svijetliti Kristovim svjetlom u njemu. Prethodnu sažetu analizu Starčevićeve mudre izreke iznio sam stoga jer je upravo Starčević kršćanskim svjetlom svijetlio cijeli svoj život.

U sljedećim redcima ćutim se duhovno potaknut domoljubnim glasom vlastite savjesti i srca, sa svrhom i razlogom, potanko progovoriti o stanovitim točkama dokumenta dr. Ante Starčevića «Naputak za pristaše Stranke prava». To mi se čini uputnim, jerbo su Starčevićevi «Naputci», po skromnom mnijenju moje malenkosti, i nakon 139 godina, aktualni i poučni. Starčević je rečeni «Naputak» u 30 točaka objelodanio 2. srpnja 1871. u Zagrebu. Nad njim bi se danas mogli dobro zamisliti brojni Hrvati, a napose suvremeni hrvatski političari, za koje je vrjednota hrvatskog domoljublja, nažalost, često tek verbalno-deklarativna kategorija.

U prvoj točki «Naputka» Starčević upozoruje i napućuje na prolaznost i duhovnu bezvrijednost ljudskog straha i gole tvarne koristi: «Strah i plaća, te dve staze, koje k serdcu ljudskomu vode, niti su stalne, ni vredne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. S toga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, podučavanjem.» Spomenutim naputkom Starčević nije samo potvrdio staru latinsku poslovicu: Edimus ut vivamus, non vivimus ut edamus (Jedemo da živimo, ne živimo da jedemo), već je svrhovito istaknuo također prosvjetiteljsko načelo u pravaškom djelovanju.

Starčević u petoj točki piše o prijekoj potrebi složnosti među Hrvatima: «Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To bo sve on razumi. Kada se tu osvedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obitelji itd. Napokon ima mu se predočiti, iz povesti i života, veličanstvo složnih i nesreća nesložnih narodah.» Donoseći ovu točku Starčević je jamačno bio duboko svjestan, iako to u njoj ne spominje, da neslogu među Hrvate namjerice uvode tuđini. U svezi rečenoga, Starčević je u glasilu «Sloboda», od 23. ožujka 1883., izrazio vlastito shvaćanje u prilog stvaranja samostalne i slobodne hrvatske države, ali i istaknuo da naša nesloga stoji samo stoga, jer je «izvana uzdržavaju i ojačuju».

Šesta točka sadržava Starčevićevu upozorbu «da svako domaće zlo, svatko ima smatrati za svoje zlo», dok se u sedmoj točki ističe pravaška zadaća: «veru u narodu probuditi i na pravo mesto dovesti». U osmoj točki ističe se potreba pomirbe svih onodobnih hrvatskih staleža, a deseta točka govori o Starčevićevu visokom mišljenju o hrvatskom narodu: «Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hervatskom.» U jedanaestoj točki Starčević našemu narodu pridodaje vrline «uljudnosti i iskrene prijaznosti».

U trinaestoj točki Starčević se zalaže za vjerske slobode svih stanovnika Hrvatske te ukazuje, da po tom pitanju «nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda». U sljedećih nekoliko točaka Starčević pravaše upozoruje, da se u Stranku prava nipošto ne primaju ljudi «lakoumni i prevrtljivi» te oni «koji traže samo svoju korist», već osobe «do kojih puk derži poradi njihove pravice, kreposti, pameti ... ».

Sadržaj dvadeset četvrte točke valjalo bi zacijelo staviti na uvid većini današnjih hrvatskih političara: «Narodu ništa neobećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju».

U dvadeset sedmoj točki Starčević ponovno, na stanoviti način, pozivlje Hrvate na slogu, a «Naputak» završava «Dodatkom»: «Ako u vreme vaših praunukah u ovom narodu bude petdeset muževah, osvedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod - mi učinismo više nego li su agitatori ikada učinili.»

Brojni ugledni hrvatski intelektualci, kroz proteklo stoljeće i pol, iznijeli su vlastite sudove o dr. Anti Starčeviću. Antun Gustav Matoš, bard hrvatskoga domoljubnog pjesništva, o Starčeviću je krasnoslovio: «Taj energični i mudri Hrvat neka bude vođom i ugledom u formiranju naše volje, značaja. Ako ste skeptik, na njemu će se zapaliti vaša vjera, u to palo božanstvo, u Hrvatsku, Majku naših Sedam žalosti i Gospu naših Sedam radosti.»

Prikaz moje malenkosti o Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću završit ću na primjeren način - upravo Starčevićevim državotvornim riječima, koje su aktualne i danas, kada naša država danomice sve više gubi označnice samostojnosti: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja pet stoljeća prkosi Istoku i Zapadu, ne može o sebi neovisna stajati.»

II.

Nezastarjelost Starčevićevih pogleda na politiku i političke stranke u Hrvatskoj

Kao što su Hrvati, u dramatičnim povijesno-političkim trenutcima, tijekom dvadesetog stoljeća (1941., 1971. i 1991. - nap. I. K.), domoljubnom budnicom «Ustani bane» klicali Josipu Jelačiću Bužimskom, tako se naš narod istodobno, u tim burnim ljetima vlastite povjestnice, pozivao na Oca Domovine dr. Antu Starčevića, kao na poklad i vrelo hrvatskog ponosa, kao na korijen zdrave duhovnosti i nacionalni temelj i stup gorljivoga neumišljenoga, već promišljenoga (zdravoga i čistoga - nap. I. K.) hrvatskoga domoljublja.

Starčevićeve političke misli i pogledi tada su na naš narod jamačno pobudno djelovale glede ponovnog rađanja i buđenja njegove uspavane nacionalne svijesti, to jest ushita i radosti zbog osjećaja pripadnosti jednom od najstarijih europskih naroda. Najglasovitijoj političkoj osobi svoga doba častni naslov Oca Domovine dao je njegov suvremenik i politički istomišljenik Eugen Kumičić. S obzirom na to da se ovodobna Hrvatska očito nalazi suočena s velikim političkim prijelomnicama, u sljedećim redcima kanim se osvrnuti ponajprije na Starčevićevu znanstveno-političku razpravu «Stranke u Hervatskoj», jer je, u stanovitoj mjeri, zacijelo primjenljiva i na naše ovovremene turbulentne političke (ne)prilike (približavanje EU-u u sklopu tzv. Zapadnog Balkana unatoč možebitnoj odveć skupoj cijeni gubitka državnoga suvereniteta Republike Hrvatske - nap. I. K.).

Prije nego prijeđem na prikaz Starčevićeve rasprave «Stranke u Hervatskoj», pojasnit ću sažeto sržne značajke u svezi mađarona (kasnije tzv. unionista) u onodobnoj Hrvatskoj. U tadanjemu hrvatskom širem obćinstvu mađaronima su nazivani članovi Hrvatsko-ugarske stranke. Jedan dio hrvatskog plemstva, pristao je uz mađaronska politička načela, što su se svodila na zalaganje za što tješnje političko-gospodarske sveze između Hrvatske i Ugarske. Od hrvatskih plemića, pobornika mađaronštine, valja istaknuti: Draškoviće, Erdödye, Raucha, turopoljskog komesa Josipovića i dr. Plemstvo spomenutih političkih ideja ustrojilo je 1841. Horvatsko-vugersku stranku. Osim stavljanja Hrvatske pod mađarski politički utjecaj, mađaroni su se navlastito zalagali za uvedbu mađarskoga jezika, kao službenoga, u Hrvatskoj. U svezi jezičnog pitanja, bili su pristaše kajkavskoga, te protivnici štokavskog narječja, koga su zagovarali pobornici hrvatskoga narodnog preporoda. Osobito su bili uzko povezani s Kossuthovom Reformskom strankom. Mađaroni su među Hrvatima postali omraženi, napose poslije Srpanjskih žrtava, krvoprolića što se dogodilo 27. srpnja 1845. na Markovu trgu u Zagrebu.

Poslije mađaronskog rasula, što su ga doživjeli 1849., ustanovili su 1860. Unionističku stranku, što im je bilo omogućeno uslijed obnove ustavnog života u Hrvatskoj, nakon sloma Bachova apsolutizma. U hrvatskome političkom okružju onoga vremena, Unionistička stranka prepoznavala se također pod nazivom Ustavno-liberalne stranke. Tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora 1861., u svim raspravama o političko-gospodarskim svezama i odnosima između Hrvatske i Ugarske, unionisti su se pokazali tvrdokornim pobornicima upravo mađaronske politike. Politika im je ostala jednaka; samo su naziv stranke promijenili. Naime, unionistički saborski zastupnici, na čelu s grofom Julijem Jankovićem Daruvarskim, u političkim istupima u Saboru, bezuvjetno su zahtijevali uniju s Mađarskom. Na izborima 1865. za Hrvatski Sabor, unionisti su dobili većinu, skupa s tzv. Narodnom strankom, koja se također zalagala za uniju s Ugarskom.

Za banskog namjesnika u Hrvatskoj 1867. imenovan je Levin Rauch, političar mađaronske provenijencije. Njegov stožerni zadatak bilo je ostvarenje Hrvatsko-ugarske nagodbe. Radi toga je Rauch promijenio do tada ustaljeni izborni red, te je političkim pritiscima uspio zadobiti saborsku unionističku prevagu. Dvanaestočlani Kraljevski odbor, isključivo unionističke orijentacije, bio je posve politički odan Rauchu. Članovi tog odbora, izabranog u siječnju 1868., otputovali su u Budimpeštu na pregovore o sadržaju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Nagodbu je Sabor prihvatio 18. studenog 1868., zahvaljujući unionističkoj saborskoj većini. Hrvatsko-ugarska nagodba nije zaustavila smišljeni proces mađarizacije Hrvatske. Štoviše, središnje vlasti u Budimpešti nastavit će mađarizirati Hrvatsku, koja se tada nalazila u mađarskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Nagodbom iz 1868. Hrvatska je samo formalno dobila samoupravu glede zakonodavstva, upravnih poslova, sudstva, školstva i vjerskih pitanja. Nu, u zbilji se poslije Nagodbe provodila politika ovisnosti Hrvatske o Ugarskoj, što se poglavito zrcalilo u činjenici da je hrvatskog bana imenovao vladar na prijedlog i uz pristanak ugarskog ministra predsjednika. Tri godine poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe, na saborskim izborima 1871./1872., unionisti su doživjeli težak politički slom.

Starčevićeva rasprava «Stranke u Hervatskoj» ugledala je 1868. svjetlo dana. U njezinu prvom poglavlju Starčević piše o političkoj stranki mađarona, koja naglašava «da po Hrvate nema dobra osim u družtvu s Ugarskom». Ne generalizirajući sve pripadnike mađaronske stranke, Starčević kritizira mađarone zbog nedosljednosti, neustavne politike i ispraznog mudrovanja: «U nadmudrivanju zapušta se stvar i pazi se samo na riječi. Tu se rijedko dolazi do istine.» A kada piše o međustranačkim razgovorima i pregovorima, stoji na jasnom domoljubnom načelu: «Smatrajmo se za uda jednoga tijela, za muževe koji svi jednakom vatrom traže i ljube istinu za napredak domovine». Rečeni Starčevićev naputak trebali bi, bar djelomice, osluhnuti naši hrvatski ovodobni političari - gotovo svi odreda - jerbo su oni od njega svojim političkim djelovanjem, nažalost, vrlo daleko.

Starčević, nadalje, pozivlje ondašnje hrvatsko plemstvo, da se drži klice svog života, koju čine: «slavno ime, dobra krv, pravo odgojenje, znanje, ponašanje», jer se rečenim krjepostima svatko veselo klanja. Potom upozorava suvremenike: «Nada na ojačanje oslanja se na budućnost, a ne na dualizam ili našu pogodbu (s Ugarskom- nap. I. K.). Kakova može biti ta budućnost? Ako se mir održi još koje vrijeme, je li moguće da i Mađari i drugi narodi Ungarie ne oćute da oni tom pogodbom ne samo ništa nisu dobili nego da su izgubili čast, samostalnost, sve što narod, što država može izgubiti? (…) U svakoj smutnji teško slabijemu».

Starčević luči mađarone od mađarolaca: «Mađaroni su hrvatsko plemstvo koje još ima po zalogaj svojega kruha i nije se dalo u mađarolce (Mađare i Tirolce - nap. I. K.), ono je i ponešto domaćega, starijega građanstva hrvatskoga». Hrvatsko plemstvo, napose ono mađaronske orijentacije, potom oštro ukorava kad piše da «nemamo nijedan pametan zakon što bi ga bilo plemstvo načinilo, i koji bi u svojim okolnostima, smjerao na obće dobro: ovo plemstvo ne bijaše drugo nego lutka vlade. (…) Nego; i osim dostojanstva, bijaše dosta službi koje ne mogaše nego sam plemić dobiti, i od njih bez muke gospodski živjeti. Čemu, dakle, da se mučiš oko znanja; kad je dosta znati štogod latinski? Čemu štediti kad imaš živu glavnicu, narod? Čemu brinuti se za tvoje pokoljenje, kad vjeruješ da će mu biti kako je i tebi? Čemu dizati narod, kad vjeruješ da ti je on neprijatelj?»

Na svršetku prvog poglavlja, ne predviđajući mađaronima nimalo svijetlu budućnost, Starčević zaključuje: «Mađaronština je zastarjela bolest, koja se ne da izliječiti, nego koja se drugih ne prima. Mađaroni su muževi koji su iz svoje sretne mladosti zadržali samo dobru želju i dobru volju, bez svega drugoga; oni koristiti ne znadu; škoditi niti hoće; niti mogu da bi htjeli; dok ovi današnji pomru, umrla je i mađaronština». Starčevićevo političko proroštvo glede mađarona bit će, kako već naglasih, uzbiljeno.

Drugo poglavlje Starčevićeve znanstveno-političke rasprave «Stranke u Hervatskoj» imade naslov «Magjarolci, Slavoserbi, Liberalci, Samostalci, Praktičnici». Pojam slavosrbi Starčević izvodi iz latinskih riječi: sclavus (rob) i servus (sluga). Slavosrb je, dakle, po Starčeviću, osoba ropske naravi. Pak, mađarolci predstavljaju upravo slavosrbe, jer kameleonski djeluju sukladno političkim prilikama. Čas su za Mađare, čas za Austriju, ovisno o tomu tko je od njih pripravan primiti ih u državnu službu. Već sam istaknuo kako izraz mađarolac znači: Mađar i Tirolac. Rečeno složeno značenje valja razčlaniti i objasniti na sljedeći način: tzv. Narodna stranka, priznavši u Saboru da Hrvatska imade skupne probitke s Austrijom, umanjila je Hrvatsku, kao državu, na razinu jedne austrijske pokrajine, kao što je, primjerice, Tirol. A glede izraza slavosrbi, i u uvodniku jedne druge rasprave pod naslovom «Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj», Starčević piše: «Učenu je svijetu poznato da ime Serb ili Serv starinom, ime Slav u srednjem vijeku bijaše kod svih naroda obćenito za sužnja; da su se tomu imenu, tuđu Hrvati i Poljaci vazda ugibali; i da ono na ove narode ne spada više nego primjerice na Engleze. Ali, jer to ime u oba oblika dolazi i po hrvatskim pokrajinama, ja sam oba oblika spojio, što znanost ne može nego potvrditi i nastaviti.»

U drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj» Starčević oštro kritizira mađarolce, kao protuhrvatski i podanički čimbenik onodobnoga političkog života u Hrvatskoj: «Koliko je u mađarolaca težnji, koliko sredstava, koliko programa, kolika nestalnost! A sve ovo dade se ukratko skupiti: mađarolci su samo utoliko stranka, i to složna i stalna, ukoliko se radi samo proti Hrvatskoj; toj je stranki svrha; zatrti Hrvate; sredstvo joj je svatko i svašto, ako Hrvatu škodi; u tu svrhu ona radi za svakoga tko ju plati, bilo novcem, bilo čašću.»

I danas, nažalost, na političkoj pozornici Republike Hrvatske obstoje znatne političke snage podosta slične mađarolcima iz Starčevićeva vremena. Tu ne mislim samo na veći dio pripadnika IDS-a, koji, zašto to ne podvući, snivaju Istru odcijepljenu od Republike Hrvatske i kojima je susjedna Italija draža od vlastite domaje, već mislim i na brojne pripadnike, primjerice, SDP-a i HNS-a, koji, kad govore o Hrvatskoj, u svojim srcima joj žele propast kao državi, to jest ponovno uključenje Hrvatske, ne samo bezuvjetno u EU, nego, što je kudikamo pogibeljnije, u nove balkanske, prvo gospodarske, a potom i političke integracije, što ne znači ništa drugo doli uspostavu Treće Jugoslavije, bez obzira na njezin naziv, veličinu i sastavnice.

Starčević, nadalje, također u drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj», oslikava protuhrvatsku narav slavosrba - onodobnih političkih podložnika Beča i(li) Budima (ovisno o političkim prilikama - nap. I. K.): «Kako sude čitatelji o ljudima, koji se izdavaju zastupnicima naroda, pa kao takovi kažu da naš narod nije za drugo nego za sužanjstvo, kao takovi zauzimlju se samo za ono što je nepravedno, bezumno, sramotno, sužanjsko? (…) Kako, dakle, sude naši čitatelji o ljudima, koji potvrdiše, posvetiše, zakonitim učiniše naše faktično podložničtvo naprama Beču, i uvedoše podložničtvo prema Budimu, pa kroz ovo, opet podložničtvo naprama Beču? Jednom riječju: kako sude naši čitatelji o slavosrbima, koji učiniše da nemamo ni obraz, ni pravo, ni tužiti se nad nevoljom koja nas je pritisnula?»

To poglavlje svoje rasprave Starčević zaključuje također nedvosmislenom političkom osudom slavosrba, koje s pravom opisuje sužanjskom i nečistom pasminom, lakomcima za visoke političke položaje, tuđinskim pokornim slugama, besprizornim licemjerima, pokvarenim bezuvjetnim plaćenicima svojih gospodara bez obzira na njihovo podrijetlo, te političkim kameleonima. Starčević, naime, o pet vrsta slavosrba, piše:

«Već Aristotel opazi da ima ljudi sužanjske naravi. On je znao Traciju, u kojoj bijaše takvih naroda. Mora da od te nečiste pasmine potječu oni slavosrbi koji su ne samo u svemu sužnji, nego i rade da svatko, i isti oni, u sužanjstvo dođe, ili da u njemu ostane. Ima slavosrba koje su tuđinci takovima učinili. Tuđinci bo gledaju naći u narodu nekoliko čovječuljaka vrsnih za njihove svrhe, brzih na visoki položaj i na novac. Ove ljude oni gledaju dignuti u narodu na glas, ovi ljudi, u svoje vrijeme, zasuču i obmame narod tako da on i sam u propast hrli. Kroz zadnjih 400 godina naći je ovakvih ljudi u svako znamenito doba naše povijesti.

Kod nas je odgojenje takvo da se njime odbijamo od posla, da svaku radnju smatramo sramotom, da dobijemo želju za gospodstvo, volju za ugodno življenje. I jer gospodstvo davaju tuđe ruke, ne imaš načina za dočepati se ičega, osim hvatajući se tuđinca, i to onoga koji ti daje ili će ti dati. U tu vrstu slavosrba spada naša inteligencija. Da ljudi žele, primaju i drže časti i službe, to je naravno, drugda i plemenito, i dužnost; to je i drugdje svagdje. Ali drugdje službenici drže se svoje službe, uče se, uporabljuju zakon onakav kakav je; gdje je mjesto i vrijeme, kažu svoje političko mnijenje pristojnim načinom, i oslone ga, kako mogu, na razloge. Slavosrbi su iznimka i u tomu: po krčmama, po ulicama, po kutima oni ocrnjuju i hule onoga pred kim će sutra na koljena padati; sutra će klevetati onoga pred kim danas kleče. Da ih Beč ne bi poticao i podržavao, oni bi, već davno govorili da nema sreće dok se svi ne pomađarimo. Ako se sutra pokaže Turčin, Francuz itd, oni će tako biti za poturčenje, za pofrancuženje, itd. Da bi ih plačali Hrvati, oni bi bili i Hrvati.

Doseljenici u Hrvatskoj spadaju među slavosrbe. Oni ljudi preziru narod kad vide da ni on sam do sebe ništa ne drži. Tuđinac se u Hrvatskoj rodi i ostari bez da se nauči hrvatski: među pedeset slavosrba neka dođe jedan tuđinac, neka je među njima pet godina, neka je pivničar, oni će se svi njemu prilagoditi i govoriti, ako znadu, njegov jezik.

Ima slavosrba koji dobro misle, a zlo rade, narod i slobodu ljube, pa i tako oboje izdavaju. Amo spadaju ljudi koji idu na tuđim nogama, koji se drže bezumne sloge i većine. Ako od deset ljudi osam kaže da Božić stoji uoči Badnjaka, i da tako mora biti, oba ona slavosrba budu na to pristati, i proglasiti luđakom i lopovom svakoga tko muti tu slogu.

U jednu od tih pet vrsta spada svaki slavosrb, svaki mađarolac. No, u stvari oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. Stoga, dok bude sužanjstva, bit će i slavosrba, i dok bude slavosrba, bit će i sužanjstva.»

Treće poglavlje Starčevićeve znanstveno-političke razprave «Stranke u Hervatskoj» nosi naslov «Stekliši, Fantaste, Ludjaci, Sanjari: stranka prava». U ovom poglavlju, između inoga, Starčević raspravlja o onodobnim vanjskopolitičkim pitanjima, te u sklopu rečenoga o «iztočnom pitanju». Pri tomu ističe «da treba i pojedinac i narod poznavati svoje susjede, da je na čistu čemu se može od njih nadati…»

Za svoje vrijeme Starčević iznosi napredne ideje, jer drži «da sve povjestničke narodnosti na svojoj zemlji smatra pravno jednakim; da svaka ova narodnost ima isto pravo za svoj obstanak i razvijanje». Starčevićevi vanjskopolitički pogledi odbacuju mogućnost hrvatskih državno-pravnih integracija sa susjednim državama, jer to vodi «k smutnjama, k neprijateljstvu, k nemiru, k nesreći». I ne samo to, jer Starčević, nadalje, piše: «Ne samo da ćemo se među se grizti i jedan drugomu napredak ubijati, nego ćemo i tuđince vabiti, da nas sve satru i stežu.» Premda je protivnik državnih integracija, Starčević se, naravice, izričito zalaže za dobrosusjedske odnose Hrvatske s okolnim državama, ne gubeći iz vida nikada načelo hrvatskog nedvosmislenog pridržavanja «stalne povijesti, stalne narodnosti, stalne domovine, stalnih prava», te u tomu smislu tvrdi: «...jednom riječju što možemo drugo nego raditi kao Hrvati u Hrvatskoj.» Pak, razčlanjujući potanko hrvatske odnošaje s pojedinim državama, Starčević rečeni predmet analizira: «Na jugu i zapadu imamo za susjede Talijane i Nijemce. Oba su ova naroda veća od nas, na broju. Oba imaju u zapadu odnošaje takove da, vežući se s njima, mi bi se zamjerili Francuskoj i Engleskoj, te bi se i ove države morale oko nas jagmiti. (...) Povijest nam kaže da se od Talijana i od Nijemaca nemamo ničemu nadati. Obstojnosti su takove da se od oba ova naroda imamo svačega bojati. Oba su ova naroda svojim zemljišnim i državnim položajem tako stegnuta, da se ne mogu, nego samo na nas i preko nas gibati i pružati. U prosvjetljenju, ni jedan taj narod ne stoji tako, da bi nam mogao biti vrstnim vođom ili učiteljem.»

U sljedećim redcima rasprave Starčević iznosi vlastite prosudbe glede hrvatskih pravoslavaca i Slovenaca. Prve ne smatra Srbima, a i druge drži Hrvatima, jer piše da su hrvatski pravoslavci «čisto hrvatsko pučanstvo koje hoće slavosrbi učiniti srbskom narodnosti. (...) Srbi nemaju snagu uzdržati svoju narodnost, na toj narodnosti ne da se graditi. (...) Slovenštinu ćemo još kraće razpraviti. Opazili smo, da se i prosto pučanstvo, zove Slovenci. Odkada, ne znamo. Nu znamo da se ta grana Hrvata preselila u svoju današnju domovinu još prije nego li su ostali Hrvati osvojili cijelu nekadanju Dalmaciju; znamo također, da ta Slovenija bijaše udom ostale Hrvatske, (...); napokon znamo da to pučanstvo govori hrvatskim jezikom ili, kako drugi kažu narječjem.»

U raspravi potom Starčević iznosi stožerno pravaško osvjedočenje, to jest glavnu crtu pravaškoga političkog programa, koja glasi: «Narod hrvatski treba i hoće da bude slobodan i sretan, on na to oboje ima pravo kao i svaki drugi narod, narod hrvatski treba za se raditi.»

Za potvrdu pravaškoga programa u zbilji, Starčević navodi Zapisnik Riječke županije od 15. ožujka 1861., te njegovu Popratnicu. Iz Zapisnika Riječke županije, glede hrvatskih odnošaja s Austrijom, Starčević, između inoga, navodi: «... Kad bi naša kraljevina morala i htjela udioničtvovati na saboru austrijskom, narod bi hrvatski tim udioničtvovanjem nedostojnim načinom pogrdio svetu uspomenu otaca svojih, ne samo odrekao se svoje narodne samostalnosti ubuduće, nego bi si kao prikrpa ili pokrajina Austrije očitu smrt podpisao…» Iz Popratnice istoga Zapisnika, koja obrađuje odnošaje između Hrvatske i Ugarske, razvidno je kako Austrija želi još više pogoršati hrvatsko-mađarske odnošaje, jer u Popratnici stoji: «Pitanje o uztanovljenju odnosa među kraljevinama Hrvatskom i Ugarskom, u austrijskim ukazima od lanjskoga listopada, ponovljeno je, sudimo, samo zato, da se među narodima ovih kraljevina starinski razdor, starinska smutnja, što uzdrži, što razjari... »

Pri svršetku rasprave «Stranke u Hervatskoj», Starčević s punim pravom ponovno ne štedi nimalo slavosrbe: «...Mi smatramo slavosrbe tako ništetnom hrpom, da držimo da ona, izvan svoje družbe, ni ne može imati nikoga, a kamo li nas, svojim navidnikom ili neprijateljem; nu ona hrpa ljudi prodanih svakomu tko hoće, služaše i služi oruđem proti našemu narodu i domovini, te njezina snaga prestaje dok joj se krinka skine, pa narod vidi i pozna onu hrpu onakovu kakova je. Mi smo onu krinku skidali, skidat ćemo, i skinut ćemo. (…) mješine (slavosrbi - nap. I. K.) su koje muče i revu, kao što ih Austrija, Rusija, ili tko drugi napuhne; to su glave koje praktičnost mjere samo po svojoj osobnoj koristi i šteti, to su ljudi koji u znanju, u razumu, stoje izpod najniže prostote.»

Starčević nadalje o čvrstim načelima onodobne pravaške politike i programa piše: «...Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka, ovo je smjer našeg programa (…); kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda. (…) Mi nemamo u našemu programu ništa za popravljati, ništa za mijenjati. (…) Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. (…) Ako je buna: braniti svoja prava, osim slavosrba, sav je svijet jedan veliki buntovnik. Mi spadamo u te buntovnike...»

Raspravu «Stranke u Hervatskoj» Starčević, u domoljubnom duhu, zaključuje: «…U okolnostima, koje od nas ne stoje, moguće je, da će broj naših drugova u borbi rasti ili padati; nu dok bude u borbi ijednoga Hrvata, naša će se zastava vijati u slavi, i vodit će narod hrvatski k sreći i slobodi.»

A na stranicama glasila «Pozor», 1860. Starčević je objelodanio zanimljivu razpravu o politici u užemu teorijskom i širemu praktičnom smislu, to jest o naravi politike i aktualnim političkim pitanjima. Za Aristotela je politika «znanost koja uči državom upravljati, drugim riječima usrećiti ju». Starčević zapaža da su starinski Aristotelovi pojmovi o politici zastarjeli, jer «u naše doba država bi se najpravije prozvala ukupnošću osoba i stvari koje pod jednom i istom vrhovnom čovječjom vlašću stoje, a politika: znanošću koja uči tu ukupnost uzdržati». Razliku između poimanja politike u prošlosti i u njegovo vrijeme, Starčević vidi na sljedeći originalan način: «Oci naši zvahu politiku caricom svih znanosti i umijeća, majkom mudrosti, učiteljicom zakona, sponom, vezom, vrutkom sreće čovječje itd, najmilijim imenima, kod nas ju mnogi, ako ju ne može crnjim imenom okrstiti, zove čedom pakla». (Ni današnja hrvatska politička pozornica, nažalost, nije daleko od rečene onodobne narodne prosudbe.) Starčević se, potom, zalaže protiv laži, prijevare, gluposti, potkupljivanja i ispraznih obećanja u političkom djelovanju, suglasan u podpunosti «s našim starijima», predhodno podastrijetim gledištima na politiku.

Starčević ispravno zamjećuje «da su prosvjetljenje i blagostanje dva uvjeta sreće pojedinca i cjelokupnosti, dva uvjeta u kojima su svi ostali uvjeti sadržani. (...) Prosvjetljenje se rađa iz znanosti, a ova treba da pokaže kako do obilja doći i njime se razložno služiti.» Po Starčeviću, «politiku sačinjavaju zakoni i sredstva kojima se nastoji oko sreće naroda (...): čim su narodi bogatiji i čim je među njima manje zloća i opačina tim je politika bolja, i protivno». Pri svršetku rasprave o naravi politike, Starčević lucidno zaključuje «da bi zemlja već davno bila postala rajem kad bi stoti dio stranke onoga truda, što je upotrijebljen nehotice i neznalice za ljude otupiti i osiromašiti, upotrijebile za prosvijetliti ih i obogatiti».

Gotovo dva i pol desetljeća poslije ove rasprave, 9. svibnja 1884., Starčević je u glasilu Sloboda pisao o političkim strankama i programima. Raspravljajući o rečenom predmetu, Starčević razložno piše da «svatko mora biti na čistu s korjenitim programom prije nego se zauzme za koju stranku. (...) Za iznaći, za prosuditi, za uvidjeti, za prisvojiti uzroke i razloge koji jedno načelo preporučuju a drugo osuđuju, za prihvatiti takav program, za stupiti u koju stranku, hoće se razmišljanja, čišćenja pojmova. Dok tko nije s tim poslom gotov, on nije za nikakvu stranku, on, bez osvjedočenja, mora basati, u prigodi mijenjati stranke, i njoj nijednoj ne može od prave koristi biti. A kad je onaj trud svladan i čovjek se odlučio, on je s glavnim programom na čistu, i gleda da ga izvede».

Rečena Starčevićeva promišljanja izvrstan su naputak i današnjim hrvatskim političarima, ali oni, nažalost, u političkom životu, uglavnom djeluju oprečno navedenim smjernicama. Većina ovovremenih hrvatskih političkih stranaka ni nema korjenitog programa, a u svomu političkom djelovanju stanovite stranke pokazuju nedosljednost i političku prevrtljivost (dostatno se prisjetiti samo kukavičkog odustajanja od ZERP-a!). Osim toga, u posljednja dva desetljeća hrvatsku političku pozornicu obilježili su brojni prijelazi pojedinaca iz jedne u drugu političku stranku, i to isključivo, slobodan sam zamijetiti, iz osobnog koristoljublja ili kod nekojih iz patološke mržnje (primjer Stjepana Mesića). Naime, politički kameleoni su jednaki danas, na (ne)moralnoj razini, kao i u Starčevićevo doba, jer njih ne zanima boja novog političkog dresa, već jedino visoki položaj u političkoj stranci, što sa sobom nosi: lagodan život, brojne povlastice i zgodnu prigodu za enormno bogaćenje bez poštena rada, bez obzira ostvario se zadani cilj krađom ili na nekoji drugi protuzakonit i amoralan način.

Zaključujući promišljanja o političkim strankama i programima, u glasilu Sloboda Starčević 1884. kolebljive «pravaše» čita poput početnice, te ih napućuje: «Mnogi ne viču na program stranke prava, pače vele da ga i priznavaju, nego viču na nju, na njezino ili njezinih članova postupanje, i vele da se stoga među njih ni u nju ne dadu. To će reći: priznavati da je primjerice kršćanstvo dobro, a ne dati se u nj, raditi proti njemu poradi življenja kršćana; priznavati da je crkva korisna, ali ne htjeti u nju ići, jer je u njoj grješnika. Ako ono priznaješ, primi vjeru, radi za nju, hodi u crkvu, ne slijedi opake.»

U svezi spomenutoga Starčevićeva stajališta, a glede suvremene pravaške političke pozornice, valja podvući sljedeće: Pravaštvo je danas razjedinjenije nego 1884., jer u Republici Hrvatskoj obstoji puno više političkih stranaka navodne pravaške orijentacije, nego u Starčevićevo doba. Glavni razlog tomu jest vlastohleplje navodnih «velikih pravaša». Dok im je Starčevićevo časno ime na usnama, u njihovim srcima «i Bog i Hrvati» zadnje su rupe na sviralu, a prvotni im je cilj da budu bezuvjetno predsjednici ili bar u vrhu stanovite stranke pravaške provenijencije, jer je dotičnoj «gospodi» iz poniženja biti običnim članovima pravaške stranke.

O današnjim manjim pravaškim strankama ne mogu to decidirano suditi, ali glede HSP-a, koji danas imade tek jednoga saborskog zastupnika, i političkoj neznalici trebalo bi biti zorno, da je rečena stranka tek najobičnija vulgarno-interesna skupina, koja nema nikakve sveze s izvornim pravaštvom dr. Ante Starčevića. Stoga ne začuđuje što brojni, inače gorljivi, čestiti i ugledni hrvatski domoljubi, nisu danas ne samo članovi HSP-a, nego nijedne hrvatske političke stranke. Osim toga, očevidci smo mračnoga političkog ozračja, u kojemu o ključnim političkim pitanjima hrvatske državnosti i samostojnosti ovovremeni naši političari šute kao ribe u vodi. Umjesto potrebita govora o ključnim državno-nacionalnim temama, danomice nam na zaslonima dalekovidnica vazda isti političari i nazovi-analitičari gude jednaku pjesmu, koja se svodi na bezuvjetnost hrvatskog puta u EU. Čini se, da nam se politička klima ponovno ponavlja. Naime, (i) Starčević je, što je prepoznatljivo i za naše vrijeme, 30. travnja 1888., u glasilu Hrvatska, napisao: «Jer ne ima govora o velikim pitanjima, narod se ne može o njima ni za saborskih izbora izjaviti, a jer ne mari da li se one sitnarije danas, ili sutra, ili ikada, ovako ili onako riješe - njemu je svejedno da li ih ovi ili oni rješavaju. - Eto zašto je u Sabor došlo svakakvih ljudi, i zašto se ne slažu.


4. travanj 2010.

Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu

Stranka Hrvatskog Prava

želi

SRETAN USKRS!

Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda. U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami.

Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka.
Zaista, Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas, i uvijek...

BOG I HRVATI!


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeseti dan

Veliki rat, šizma i drugi neprijatelji

Sljedeće jutro Prorokovođu probudi cvrkut ptica. Ustane i zagleda se u rađanje novoga dana. Poljske su životinje bile budne; neke su se igrale, a neke međusobno borile. Promatrao je tu dvostrukost života, tu vječnu borbu za opstanak. Vidje kako lisica lovi kokoš, pas zeca, a vuk jelena. Kako slabiji, nemoćniji u toj borbi podliježu. Prorokovođa pomisli u sebi: život je zaista borba u biljnom, životinjskom i ljudskom svijetu. I ne samo za život, za goli opstanak, nego i za prevlast, za gospodovanje nad drugima. Sjeti se jučerašnjega govora, koji ga trže iz razmišljanja, te zapovijedi prvacima da okupe narod. Kad se narod na znak trublje okupi, vidje da je narod pripravan slušati ga, pa nastavi:

- Tako vidiš da izmirenje ne dolazi s oprostom. Sad već vidiš posljedice svojega nemarnoga djela: ti njima oprosti, ali oni tebi ne. Mnogi od njih ponovo ti postadoše neprijatelji, kažu da si ti zaslužio kaznu a ne oni, pa nisi imao pravo ni suditi im ni kažnjavati ih. I ponovo dovode tuđina u tvoju zemlju, saveznika tvojim manama, koji te himbeno, potajno i prevarno uništava. Sad vidiš kako su oslobađajući, ali i gorki plodovi samospoznaje. Ipak, sad znaš da za trajno izmirenje sa sobom moraš tražiti drugi put. Da od odroda ponovo napraviš rod. A s neprijateljem nema izmirenja. Najviše što može biti jest privremeno primirje, i to samo kad je to nužno i dok ne skupiš snage obračunati se s njime zauvijek. Dakle, izmirenje ne dolazi od oprosta nego od razumijevanja razloga, uzroka samozavade. A ti to već sad možeš shvatiti jer si shvatio sebe.

To što vas osvajači svijeta prisiljavaju da zaboravite i oprostite Svrabu i Karadagu sve zločine koje na vama napraviše, samo je prva faza uništavanja vaše samosvijesti i vaše državnosti. Druga je faza prisiljavanje da s njima uspostavite “normalne” odnose. Vi, međutim, na to nikad ne smijete pristati. Vaš odnos prema Svrabiji kao vašem trajnom neprijatelju ne isključuje u miru diplomatske, trgovinske, a i neke druge odnose koji imaju izgled normalnih odnosa (nikako prijateljskih). Ti odnosi mogu biti samo naizgled normalni. Nikad ne mogu biti sasvim normalni jer iza njih, u pozadini, stoji i vreba trajno svrapsko neprijateljstvo. Takve naizgled normalne odnose morate graditi jer to od vas traži međunarodni politički poredak, traže gospodari svijeta, ali i vama mogu biti od koristi. Međutim, ti odnosi, s vaše strane, moraju biti i emocionalno i racionalno distancirani, hladni. Moraju trajno sadržavati politički oprez, nikad ne smijete zaboraviti da vas oni žele uništiti i oteti vam vašu zemlju. Gospodari svijeta vam nameću zahtjev da sa Svrabom gradite potpuno normalne odnose kao da nikakvog neprijateljstva među vama nije nikad ni bilo, niti postoje. Sile vas da se odreknete opreza prema njima. Kao uzor ističu vam pomirenje Albiona ili Francuske s Nijemcima. Ali, zar ne vidite da ovi, naročito Albion, svakodnevno oživljavaju i ističu emocionalnu i racionalnu neprijateljsku distancu prema Nijemcima. Nema skoro dana da ih u svim duhovnim i političkim proizvodima, od vica do znanosti, ne spominju kao opasnost i izvor svjetskoga zla: u filmovima, u knjigama raznih žanrova, od obiteljskog romana do znanstvene fantastike, a osobito u knjigama s povijesnim i ratnim temama. Uz naizgled normalne odnose koriste svaku priliku i svako sredstvo kao neprijateljsku promidžbu protiv Nijemaca. A vi? Vi ste se odrekli svakoga opreza. Odričući se opreza i distance prema Svrabu, odrekli ste se samih sebe i svojih interesa. Kreatori takve politike i takva odnosa prema Svrabu, koji postadoši opći uzor svima vama, vaše su “vođe”, a poglavito Pretrgač koji prema Svrabu sruši sve ograde. Pretrgač sa svojom glupom, karijerističkom kvazi uspješnom poduzetnošću, a Čergaš sa svojom glupom, lakrdijaškom izdajničkom neodgovornošću.

Samozavada je nastala u Velikom Drugom svjetskom kad se ti, o nesretni narode, razdvoji u tri vojske na dvije strane. Pa lijeva i desna strana ratovaše jedna protiv druge, pa brat brata u jamu bacaše. I svaka strana izabra svoga saveznika pa vas saveznici lijevih uništavahu, a saveznici desnih mnogo ne pomogoše, pače i izdavaše. Pače, tobožnji južni saveznici - Prekomorci, desne strane i zemlju vašu okupiraše i tako lijevima davahu snagu. Tada se u tvojim južnim krajevima lijevima pridruže protiv tog tvoga himbenoga saveznika i oni koji se protiv tebe nikad ne bi borili. Ti budu zavedeni od lijevih, pa mnogi od njih postadoše i tvojim ljutim neprijateljima, te takvima ostaše do danas. Oni, u početku bijahu u oprostivoj bludnji. Jer, oni se digoše protiv himbenoga saveznika, ustvari okupatora za kojega si i ti znao da ti je neprijatelj. Ali oni ne mogoše shvatiti tvoje nakane, da si ga i ti za saveznika uzeo samo privremeno i iz nužde, i da ga po svršetku rata namjeravaš u more baciti i istrijebiti ga iz svoje zemlje. Oni bijahu u oprostivoj zabludi i ne mogu odgovarati za zlouporabu njihove borbe za slobodnu domovinu, što ga šizma počini. Mnogi od njih su već odavno shvatili svoju zabludu, pa su se iskazali kao veliki prijatelji i tvoji borci za vašu zajedničku domovinu. A oni koji to ne učiniše, nego u izdaji ustraju, njih moraš osuditi ako su počinili zločine. A počiniše ih mnogi. Dakle, sad i sam vidiš koji je put izmirenja s njima.

Drugi su uzroci samozavade i drugi putovi izmirenja u drugim tvojim krajevima. U njima se pojavi kolektivistička šizma sa svojom utopijskom pravdom. Imali su sposobnog vođu kojega nazivahu Tito. On bijaše čovjek-zvijer: niskoga roda a velikih ambicija, bijaše spreman na svako zlodjelo da postigne svoj cilj. Bio je vrlo odlučan i lukav, ali i krvoločan. Za takve vođe Machiavelli je smatrao da imaju značaj lisice i lava. Takav značaj on doista i imaše, ali obzirom na okrutnost s kojom je izvršavao svoje zadaće vođe i državnika, obzirom na počinjene zločine, za njega je bolja karakterizacija da je bi čovjek-zvijer. Iako nije bio mudar, zbog njegove hrabrosti i lukavosti moglo bi se reći da je bio vrlo sposoban. Bijaše, naime, čovjek s mnogo negativnih sposobnosti. No, bijaše i lijep i šarmantan muškarac, jer i iz takvoga naroda poteče. Stroga, vižlasta, prevarantskoga ali i prijetećega vučjeg pogleda, bio je okretan, pustopašan, hohštaplerski i avanturistički duh. On se izleže u tvom narodu, ali te zanijeka. Znao se služiti tvojim imenom samo za prijevarne i karijerističke ciljeve. A bijaše vrlo ambiciozan i beskompromisan prema svome narodu. Proklet bio čas u koji se začeo, i prokleta ona kolijevka koja ga je odnjihala jer zanijeka narod u kojem se rodi i iskopa mu tako duboku grobnicu, kakvu mu u povijesti nitko ne iskopa. I zavadi narod u kojem se rodi, proglasi ga za svoga neprijatelja te govoraše da vi niste jedan drugome braća, nego da su vam braća oni koji će vas u pripremljenu grobnicu bacati. Taj čovjek sonornog, mjedenog glasa zaslužio je da, kao i Titan, bude bačen u Tartar vaše memorije. Nad njim izvršite kaznu damnum memoriae: Srušite mu sve spomenike, zapalite slike njegova lika, brišite njegovo ime s ulica i trgova, zatrte svaki trag uspomene na njega.

Šizma spočetka, pa i dugo poslije nastanka, nije bila brojna. Zbog svoje konspirativnosti i zalaganja za pravdu, jednakost, bratstvo i jedinstvo među narodima, imala je svetačku aureolu, iako prijevarnu. I to je privlačilo mnoge, a poglavito mlade i lakoumne. U njezinim obećanjima bijaše mnogo privlačnoga, osobito kad bî zabranjena pa se predade konspirativnom i urotničkom radu. Taj nauk dođe sa sjevera, gdje već zavlada u velikom narodu Polovaca, ali njezini najveći proroci dođoše sa zapadnih strana. A i tebi narode donekle bî privlačna jer se prijevarno i lažno predstavljala kao neprijatelj države koju i ti nazivaše svojom tamnicom, koja stvarno takva i bijaše. Neprijateljski narod ti bio nametnuo jaram ugnjetavanja i proganjanja pa te bilo lako dobiti protiv njega. I u tebi se nađoše mnogi protivnici te države. Najljući njezini protivnici bijahu oni koji prvi ustaše, ali i mnogi drugi se njoj protiviše. Najbrojniji bijahu oni koji se okupiše oko stranke koju osnovaše braća Radiše, pa ju i nazivahu Bratska stranka. Ta se utopistička, pacificistička stranka zalagala za mir i za vlast onih koji oru i kopaju. Kad im vaši neprijatelji ubiše vođu u parlamentu vi se vrlo rastužiste, ali i ne pomisli nitko na osvetu i na ustanak protiv toga zločinačkog režima. Samo oni koji prvi ustaše zbiše svoje redove i narodu obećaše borbu i oslobođenje, obnovu vašega kraljevstva. Šizma bî progonjena isto kao i oni koji prvi ustaše, te su oni uspostavljali i sporadične veze i dogovore. Šizma predvodiše lijevu, a oni koji ustaše desnu stranu. Oni koji prvi ustaše imali su također odlučnog i energičnog vođu, a zvali su ga Prvi. Prvi je bio obrazovan, čovjek književnoga i državničkog dara, plemeniti Dinarac (gorštak), vješt i energičan govornik i vatreni rodoljub. On javni, društveni život obnovljenoga kraljevstva odluči zasnovati na visokim moralnim načelima Ispravnoga puta, što i učini prilikom sastavljanja vlade, prisegnuvši svoje ministre na ta načela pod prijetnjom smrtne kazne. Istu prisegu kao i ministi položi i on sam. Od svih vaših vođa on je tada jedini shvatio sudbinu svoga naroda i dosljedno i uporno odgovorio na njezine zahtjeve. On je bio vaš zbiljski osloboditelj. Čovjek Ispravnoga puta. Bio je poslan da ispuni vaš san o obnovi vašega kraljevstva, što mu privremeno i uspije, ali konačno bi poražen te morade napustiti i domovinu. Konačno je pobijedio Tito, koji osvoji vlast i nametnu svoju i svoje stranke diktaturu.

Tito, ustvari, sa svojom šizmom ne bi nikada došao na vlast da ne bi Velikoga rata. U Velikom ratu i šizma i oni koji prvi ustaše po logici svojih ideja i uvjerenja izabraše saveznike. A njihovi saveznici bijahu u velikom neprijateljstvu pa se progoniše i ubijaše međusobno. To je još više potenciralo razlike ideja i ideologija šizme i onih koji prvi ustaše, pa ih zaoštri do radikalnog međusobnog neprijateljstva. I međusobno ljuto zaratiše i međusobno se ubijahu i progoniše. Tako bi da su se oni koji prvi ustaše i koji kraljevstvo tvoje obnoviše borili za očuvanje tvoga kraljevstva, a šizma se borila protiv tvoga kraljevstva. Oni iz Bratske stranke, oni koji govoriše samo o zemlji, miru i pravdi priđu ili šizmi ili neutralnima, ali beznačajno malo onima koji prvi ustaše. Glavnina ih priđe šizmi. Ti mirotvorci koji su svojom pričom samo zaglupljivali narod. Tako se ti, narode, zavadi sam sa sobom i takvim ostade do danas. Šizma bijaše onaj zloćudni tumor koji izda svoju domovinu i sruši kraljevstvo tvoje (i svoje). Kako znate, u Velikom ratu pobijediše saveznici šizme, pa pobijedi i šizma. Šizma dođe na vlast, ali ne samo tvoja domaća šizma, nego i šizma onih velikih prijatelja tvojih mana. I oni zajedno počiniše veliki zločin nad tobom. I poslije rata i bez suđenja pobiše na stotine tisuća vojnika i civila, žena i djece tvoga naroda. Takav zločin povijest ne pamti. Šizma bijaše zločinački bezdušna. Poglavito oni stranci iz šizme što bijahu prijatelji tvojim manama. Oni su se javno svojim zločinom hvalili i naslađivali, govoreći: platili ste, sredili smo vas! A sve to zločinstvo počinjeno je uz znanje i odobrenje Tita, koji tako počini najveći zločin što ga ikada napravi neki sin prema svome narodu. Zato ste dužni nad njim držati vječno prokletstvo. Proklet bio.

No, kad vidješe što šizma, poglavito ona sastavljena od stranaca, onih prijatelja tvojih mana, kad dakle vidješe što tvom i njihovom narodu učiniše, neki iz domaće šizme se pokajaše i zdušno radiše na obnovi tvoga kraljevsta. Iako su krivi, takvima možeš oprostiti. Oni su i sami bili žrtve svoje vjere u utopiju, a po tome nisu ni prvi ni zadnji. To su oni što sad govore: ja sam se protiv onih koji prvi ustaše borio, a trebao sam biti među njima. Ja sam se borio protiv svoga naroda, a oni ga braniše. Veliki sam grijeh počinio. Na žalost, to je ljudska mana koje se čovjek nikada osloboditi ne će, pa je zato i oprostivo što u toj vjeri napravi, ali samo ako nije napravio prevelike zločine.

Onaj govorljivi brat Radiša samo vas probudi, ali vam ne dade snagu. On je zaista zaslužan samo za buđenje onih do kojih ne dođe Pretečina riječ. Bijaše on veliki rodoljub, ali i pacifistični utopist jer smatraše da sva snaga stoji u riječi. Da i u nacionalno oslobodilačkoj politici riječ djelom postaje. I tu se gorko varao; u politici nije dovoljna snaga riječi nego da bi djelom postala mora joj i fizička sila biti pridodana.

Shvativši veliku njegovu ljubav za nj, narod se više nije mrgodio i ljutio na Prorokovođu i na njegov otriježnjavajući prijekor. Shvatio je da ga ustvari i ne prekorava, nego da ga opominje i poučava da ne bi iste pogreške ponovo napravio. Zato ga je od tada stalno, pri dolasku i odlasku, pozdravljao mahanjem cvjetnim grančicama.

I tako bi i prođe i dvadeseti dan učenja Ispravnoga puta.


Zagreb, 31. ožujka 2010.

ZAŠTO BI HRVATSKA POVLAČILA TUŽBU ZA GENOCID PROTIV SRBIJE?

Iako je Srbija, na žalost, samo u zadnjih stotinjak godina, u više navrata vodila agresivne ratove protiv svojih susjeda, a posebno na Hrvate, koji smo se uvijek samo branili, još uvijek tako užasno bole rane iz posljednjeg obranbenog Domovinskog rata, zbog velikosrpske agresije i strašnih zločina nad našim narodom i našom zemljom u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ipak nas neki moćnici svijeta izjednačuju u krivnji i dalje prisiljavaju ne samo na takozvane dobrosusjedske odnose, nego i na ponovno pogubno zajedništvo, samo pod nekakvim drugim imenima, poput izmišljenog Zapadnog Balkana ili takozvane Jugosfere.

Nakon svih tragičnih iskustava sa prvom i drugom Jugoslavijom, nikome razumnom, tko želi dobro na ovome prostoru živućim narodima, pa i tko samo želi mir u regiji, pa i šire, tako nešto ne bi padalo na pamet. Logično je da ni rođena braća, ako bi se stalno svađali i tukli, ne bi mogli opstati pod istim krovom i u istom obiteljskom zajedništvu, a kamoli povijesno potpuno različiti narodi.

No, to načelo u našem slučaju ne vrijedi, zahvaleći marionetama na vlasti u Republici Hrvatskoj, dok oni u Srbiji i dalje samo igraju svoju prljavu igru, nadajući se ponovno ostvarenju svojih megalomanskih i militantnih iluzija. Tako je i susret predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ive Josipovića, i predsjednika Srbije Borisa Tadića u Opatiji, 24. ožujka 2010. godine, sličio na samo jednu grotesknu predstavu. Išlo se, po svemu sudeći prema uputama moćnika, smiješno, čak tako daleko da ti predsjednici budu slični i prema odjeći, kao da su ne samo obična braća, već braća blizanci, u jednakim plavim odijelima, svijetlo plavim košuljama, jednako bijelim glavama i tobože ležerno, bez kravata. Kako oni predstavljaju naše dvije države, znači mi narodi smo potpuno isti, potpuno jednako krivi za posljednji međusobni rat i jednako krivi za zločine. Zato bi mi Hrvati trebali povući svoju tužbu za agresiju i genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koju je taj sud i prihvatio, a i oni će u Srbiji povući svoju, naknadno izmišljenu tužbu za genocid protiv nas Hrvata, bez ikakvog stvarnog i pravnog temelja.

No, bez obzira na svu zlokobnu i tragičnu povijest između Srba i Hrvata, prihvaćam da je potrebno razgovarati i graditi susjedske odnose, ali ti odnosi moraju biti zasnovani na istini i pravdi. Kako mi Hrvati dobro znamo što je istina i što je pravda, a u Srbiji, na čelu sa predsjednikom Borisom Tadićem, govore sasvim drukčije i oprečno od nas, oni imaju svoju "istinu", koju ponavljaju svake godine, osobito u vrijeme našega datuma Domovinske zahvalnosti i Dana pobjede, 5. kolovoza. Kao što znamo, oni, od svojih vođa organizirani i planirani odlazak velikog broja Srba iz Hrvatske 1995. godine nazivaju genocidom, a naše oslobođenje od njih okupiranih područja nazivaju zločinačkom akcijom, pa kako onda na tim njihovim lažima možemo međusobno graditi dobrosusjedske odnose i povući tužbu?

Dakle, sasvim je jasno da, kad imamo tako sasvim različite stavove, trebamo pričekati da netko treći, a to je u našem slučaju Međunarodni sud pravde, donese pravorijek na temelju argumenata, što je, bar prema tome sudu, istina.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Povodom prijedloga zakona od strane Vijeća ministara...

Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.


Toronto, 27. ožujka 2010.

Osnovan Savez Jugoslavena u Hrvatskoj

Piše: Rudi Tomić

Udruženje ''Naša Jugoslavija'', koje je preživjelo Domovinski rat (!) održalo je osnivački skup ''Saveza Jugoslavena'' (21. 03. 2010.) u Zagrebu, kojima je cilj da se ''nacionalnost Jugoslaven uvrsti u red službeno priznatih nacija u svim zemalja nastalim na području nekadašnje SFRJ.'' (Jutarnji list, 24.03.2010.) U priopćenju za medije nisu objavljena imena odgovornih dužnosnika, što je začuđujuće, jer nema razloga za anonimnost, s obzirom da je danas popularnije biti Jugoslaven, Srbin, homoseksualac, ili pedofil nego državotvorni Hrvat u RH.

Jugoslavenstvo u Hrvatskoj nije nikad bilo upitno. Začetnici i nositelji idejnog jugoslavenstva bili su ugledni Hrvati. Veliki kipar Ivan Meštrović, potaknuo je osnivanje Jugoslavenskog odbora 30. 04. 1915. u Londonu, nakon čega je uslijedio sastanak u Parizu, gdje su bili izabrani čelnici. Za prvog predsjednika JO bio je izabran A. Trumbić, a članovi predsjedništva, s hrvatske strane, bili su: H. Hinković, F. Supilo, I. Meštrović i dr.

Hrvatska ekonomska emigracija u Južnoj i Sjevernoj Americi materijalno i politički podržala je JO, a kasnije su njezini pripadnici i sami osnovali i svoje Odbore. Iste godine je osnovana ''Jugoslavenska narodna obrana'' u Antofagasti, Chileu 23. 01. 1916., i ''Jugoslavensko narodno vijeće'' u Pittsburgu, SAD. 30. 11. 1916.

Srpska vlada nije priznala JO kao političkog čimbenika, što se očitovalo na Ženevskoj konferenciji (6 - 9. 11. 1918.) i nije pristala na nikakvo udruženje s JO, stoga je formalno Jugoslavenski odbor u ožujku 1919. formalno raspušten. No, ne zbog ideje, jer jugoslavenstvo je već bilo čvrsto ukorijenjeno, nego zbog nepodobnosti nekolicine hrvatskih članova u JO. Jedini visoki dužnosnik iz JO, predsjednik A. Trumbić, postao je ministar vanjskih poslova u kraljevini SHS.

Uspostavom Nezavisne države Hrvatske (10. 04. 1941.) bila je srušena velikosrpska kraljevska Jugoslavija, ali Travanjsku su revoluciju preživjeli mnogi ''hrvatski Jugoslaveni''. Kamuflirali su se kao ''antifašisti'' i organizirali u partizanske jedinice, u kojima su Srbi bili zapovjednici

Jugoslavenstvo ne može bez zločina

Hrvatski je narod viteški branio svoju državu četiri godine, ali se nije mogao oduprijeti udruženim neprijateljima: jugoslavenskim partizanima i srpskim četnicima, koji su uz pomoć Zapadnih saveznika srušili državu hrvatskog naroda, masakrirali i protjerali jednu četvrtinu hrvatskog pučanstva.

Pokolji hrvatskog žiteljstva tijekom II. Svjetskog rata, i nakon rata (Bleiburg i Kolona smrti), nisu mogli osvijestiti zavedene Hrvate, da je svako jugoslavenstvo vezano uz zločine i ne samo tragediju hrvatskog naroda nego i srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj.

Komunizam je navukao ideološku (socijalističku) obrazinu na velikosrpstvo, te je uz farizejsko isticanje ''bratstva i jedinstva'' nastavljen progon Hrvata, isto kao i u kraljevskoj Jugoslaviji, samo pod novom izrekom. Naime, u kraljevskoj Jugoslaviji Hrvati su bili tretirani kao austrofili, pod tom naznakom bili su ''opravdano'' progonjeni, dok su u komunističkoj Jugoslaviji bili optuživani kao ustaše, pa po tom programu progonjeni i ubijani bez suda i svjedoka.

Kada su Hrvati po drugi puta srušili Jugoslaviju (1991.) i uspostavili samostalnu, slobodnu i demokratsku državu hrvatskog naroda, opet je to bilo uz teške borbe sa srbijanskim agresorom i domaćim četništvom. U jednom stoljeću velikosrpstvo je bilo dva puta poraženo u Hrvatskoj, ali jugoslavenstvo nije bilo uništeno.

Održivost jugoslavenstva u Hrvatskoj za vrijeme komunističke Jugoslavije, poticao je diktator Tito, kao ravnotežu srpstvu, kako bi ostao na čelu KPJ i SFRJ. Srbima nije smetalo jugoslavenstvo, jer oni se nisu nikada osjećali niti izjašnjavali kao takvima. Nisu ni drugi narodi u Jugoslaviji (Makedonci, Slovenci, Crnogorci), nego su i oni isticali svoju nacionalnu pripadnost, samo su Hrvati i Muslimani bili - Jugoslaveni.

Dapače, Jugoslavija je spasila Sloveniju, da ne bude podijeljena između Austrije i Italije, ali se oni nisu nikada smatrali Jugoslavenima. Isto tako, Jugoslavija je sačuvala Makedoniju da ne bude raskomadana između Grčke, Bugarske, Srbije i Albanije, ali se ni ono nisu dičili jugoslavenstvom. U obje Jugoslavije Hrvati i Muslimani bili su (i ostali su) izuzetna posebnost u poimanju jugoslavenstva.

''Tuđmanovi'' Srbi i Jugoslaveni

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman imao je viziju sveopćeg pomirenja hrvatskih nacionalista i hrvatskih komunista, čak je vjerovao da će se Srbi i Jugoslaveni, nakon Oluje, preoblikovati u lojalne građane RH. Tuđman je potaknuo Srbe da osnuju svoju - Srpsku političku stranku u Hrvatskoj, da se ne osjećaju potpuno poraženima (danas Srbi imaju tri političke stranke, Srpsku pravoslavnu crkvu i veliki broj udruga u Hrvatskoj!)

U vrijeme Domovinskog rata predsjednik Tuđman bio je savjetovan i upozoravan, da se oslobodi hrvatskih Jugoslavena, koji su bili njegovi komunistički partijski kolege (Mesić, Manolić, Perković, Boljkovac i dr.), ali bivši partizanski general Tuđman to nije shvatio, bilo zbog obzira, bilo iz straha.

Istu je političku pogrešku učinio i ustaški general Maks Luburić, koji je objavio Proglas o potrebi pomirbe ustaša i partizana i potaknuo promicanje ''hrvatskog jedinstva'', pa je svejedno, unatoč toga shvaćanja bio mučki ubijen od jugoslavenske UDB-e. Generali - Luburić, Tuđman, Hebrang, kao i intelektualci iz Hrvatskog proljeća, nisu suštinski poznavali jugoslavenstvo i nakon tolikih iskušenja!

Nije trebalo čekati dugo vremena (nisu bile otkrivene ni masone grobnice, niti oslobođen sav teritorij Hrvatske), jugoslavenstvo je isplivalo na površinu sa izborom Račanove Vlade, a srpstvo se okuražilo s ulaskom Pupovca u Vladu. Konačno s izborom Stjepana Mesića, posljednjeg predsjednika SFRJ, za predsjednika Republike Hrvatske, osnaženo je jugoslavenstvo kroz uporno isticanje antifašizma, da se ''Turci ne bi dosjetili''.

U promicanja jugoslavenstva u Hrvatskoj osnovane su mnoge stranke i udruge, kako bi se zameli tragovi stvarnim nakanama - stvaranje nove Jugoslavije u ozračju Balkanske integracije. A to su: Hrvatska narodna stranka, Istarska socijaldemokratska nezavisna stranka, Istarski demokratski sabor, Jadranska socijaldemokratska stranka Hrvatske, Karlovačka stranka, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Socijalistička partija Hrvatske, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Srednjoeuropska akcija i druge stranke sa socijalnim i pokrajinskim predznacima.

Registrirane političke stranke u RH po Zakonu su ''udruge čiji su ciljevi izraženi u programu i statutu usmjereni na stvaranje i oblikovanje političke volje te političko djelovanje građana, a koji su upisani u Registar političkih stranaka''. Jedan je od formalnih uvjeta da političku stranku mogu osnovati najmanje 100 punoljetnih, poslovno sposobnih državljana Republike Hrvatske. Zar nije prava sprdačina da u RH ima 105 političkih stranaka.

''Jugoslavenstvo'' treba označiti pravim imenom

Dosta je bilo prodavanja rogova za svijeće. Naime, nijedan čelnik političke stranke; nijedan zastupnik u Saboru; nijedan predsjednik države ili Vlade - nije bio izabran kao Jugoslaven, nego su bili birani kao predstavnici hrvatskih političkih stranka, jer nisu mogli nuditi jugoslavenstvo hrvatskom narodu nakon skoro stoljetnog stradanja zbog toga ogavnog antihrvatskog ustrojstva u Hrvatskoj.

Mesić je u oba svoja predsjednička mandata prodavao Hrvatima ''svoje državotvorno rodoljublje'', ali uz veliki ''antifašizam''. Ipak, pri kraju svog drugog mandata pokazao je pravo lice, jer mu više nije bilo potrebno nositi masku. Jugoslaveni su opet izabrali svog čovjeka za predsjednika RH, a Mesića za počasnog predsjednika Saveza Antifašističkih Boraca u Hrvatskoj.

Dakle, došlo je vrijeme da treba formalno osnivati Jugoslavenske stranke u Hrvatskoj, s obzirom da takve stranke nije bilo u Jugoslaviji, jer Komunistička partija bila je jedina politička stranka. Onda će se pokazati dali će hrvatski narod izabrati jugoslavenske predstavnike za svoje zastupnike, ili će jugoslavenski zastupnici biti birani samo od Jugoslavena. Na način, kako su zastupnici bili birani u Hrvatskoj do sada, bez da budu deklarirani Jugoslavenima, napunili su Sabor s apsolutnom većinom Jugoslavena.

Jugoslavenstvo je živo i djelatno u medijima u Hrvatskoj. Primjera radi navest ćemo samo nekoliko njih. U novinstvu najistaknutiji su Kuljiš, Jergović, Butković i sl. Na malim ekranima Stanković, Bago, Latin i drugi obožavatelji Tita. Na hrvatskim sveučilištima predaju povijest antihrvatski stručnjaci - Goldštajni, Puhovski i co. I u športu jugoslavenstvo je živnulo. Vlasnik Dinama Mamić traži stvaranje jugoslavenske lige. Huligani u Hrvatskoj su jedini koji glasno izražavaju hrvatstvo, ali na najbrutalniji način, u bratoubilačkim navijačkim strastima.

Hrvati u dijaspori ne mogu shvatiti kako je moguće u Hrvatskoj još imati Titove trgove, ulice i lokale. Naime, kako bi bilo, recimo, da u Njemačkoj imaju Hitlerove trgove, ili u Italiji Musolinijeve!

U hrvatskoj dijaspori također nije moguće prihvatiti ni političke predstavnike, sljedbenike Tita, poput Mesića, Pusićke, Milanovića, Josipovića, Čačića, Kajina, Sanadera, Kosorke, Bandića, te ostale koji stvaraju odrednice hrvatskom narodu u domovini i na međunarodnom planu.

Potpredsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost Goran Radman upozorio je da je puno veći problem od 317.000 nezaposlenih to što u Hrvatskoj radi jako malo radno sposobnog stanovništva, te kako su Hrvati najneradniji narod u Europi.(Večernji list, 17. 03. 2010.)

Nije samo gospodarska neradinost u pitanju, nego je u pitanju veliki gospodarski kriminal, pljačka i politički primitivizam. Sudeći po izboru kvalitete političkih predstavnika u strankama, državi, Saboru i Vladi, mogli bismo zaključiti, da su Hrvati politički najgluplji narod u Europi. Ne može se više kupovati vrijeme i prodavati maglu. Došao je kraj bezumlju. Mudroj glavi i jedno oko dosta!


Prenosimo sa: www.hcsp.hr, 24.ožujka 2010.

Zašto se Srbi još uvijek toliko boje Pavelića

Subotnji prilog ¨Slobodne dalmacije¨- ¨Spektar¨ od 20. ožujka o.g. donosi razgovor s episkopom Fotijem koji uz ostalo kaže: Registrira li se Pavelićev duh, Hrvatska ne će u Europu¨. Treba li podsjetiti episkopa Fotija, da je Pavelićev duh registrirao-legalizirao i hrvatski narod i Hrvatski državni sabor, kada je donio odluku o hrvatskoj državnoj samostalnosti!?

Naime, životni cilj dr. Ante Pavelića je bio borba za samostalnu državu Hrvatsku. U tu svrhu Pavelić je osnovao Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), kao borbeni otpor monarho-fašističkoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića koja je zavedena 1929. godine nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini. Taj životni cilj Pavelić je postigao nakon rasula trule kraljevine Jugoslavije. Kad je pukovnik Slavko Kvaternik u Pavelićevo ime 10. travnja 1941.godine proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je čitav hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio kao ostvarenje svojih stoljetnih snova čega sam osobno bio svjedok. Međutim, taj povijesni čin se zbio u tragičnim ratnim okolnostima što je pomračilo taj svijetli trenutak, što su protivnici slobode i samostalnosti hrvatskog naroda iskoristili za ozloglašavanje tog povijesnog događaja, među koje očito spada i episkop Fotije kada kaže: "Ante Pavelić je 1942. godine osnovao fantomsku ¨Hrvatsku pravoslavnu crkvu sa ciljem potpunog uništenja i zatiranja Srba i SPC-a na prostorima Hrvatske¨. A da Anti Paveliću nije bio cilj uništiti Srbe u Hrvatskoj, dokaz je njegov govor kojeg je održao hrvatskim sveučilištarcima 25. travnja 1941. godine. Citiram ulomak iz tog govora:

¨Braćo i prijatelji! Nema danas riječi, nema govornika koji bi mogao opisati boli, muke i patnje hrvatskog naroda, a u njemu i hrvatskih sveučilištaraca. Mi to i ne trebamo učiniti. Pvijest će reći svoje. Njezin sud će biti najbolji. Ona će izreći sud o zatvorima, tamnicama i vješalima u kojima i na kojima završavahu živote hrvatski borci. Bili ste samnom u borbi i znate što treba , a što ne treba posebno isticati...OSVETA NIJE LIJEK ZA RANE. MI SE NIKOME NE ĆEMO OSVEĆIVATI. (istaknuo S.V.), ali ne ćemo dopustiti da i dalje u našem narodu živi otrov i korov ¨ (dr.Ljubomir Marković: ¨Žetva¨ hrvatska čitanka za više rezrede srednjih škola, Žagreb 1943.godine, izdanje NAKLADNOG ODJELA hrvatske Državne tiskare str.469).

Eto , tako je govorio vođa Ustaškog hrvatskog oslobodilačkog pokreta (UHOP), (Tako se nazvao od 16. travnja 1941. jer je Poglavnik držao da u vlastitoj državi ne može postojati revolucionarna organizacija) dr. Ante Pavelić za razliku od vođe četničkog genocidnog pokreta Draže Mihailovića, koji je kao ministar vojske izbjegličke jugoslavenske Vlade izdao 20. prosinca 1941. godine zapovijed Komandama četničkog Odreda Jugoslavenske vojske koja glasi: ¨Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne gore i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa¨( vidi članak ¨Zabranjena istina¨ Mirsada Bakšića u ¨Vijencu¨broj 406 od 24.rujna 2009.godine.)

Eto, ta zločinačka genocidna ideologija ¨đenerala¨ Draže Mihailovića je uzrok stradanja Srba, Muslimana i Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću, a ne NDH i njezin poglavnik dr. Ante Pavelić.

To je istina s koje konačno treba skinuti zabranu. U protivnom će po zagovoru episkopa Fotija u Hrvatskoj biti registriran-legaliziran genocid Draže Mihailovića i srbo-komunističke partizanske bande, što se praktično već čini, kad Vlada Jadranke Kosor u sveopćoj krizi novčano podupire podizanje spomenika četnicima koji su u NDH provodili genocidne zapovijedi svoga vođe Draže Mihailovića.

Stipe Vuković, Split


hakave.org, 23. ožujka 2010.

Tomislav Jonjić - Nacionalizam nije nužno desničarska ideologija

Tomislav Jonjić (www.tomislavjonjic.iz.hr) je rođen je 1965. u Imotskom. Od 1988. radi kao odvjetnički vježbenik odnosno odvjetnik. Sudionik Domovinskog rata 1991./92. Tri godine kao ugovorni diplomat radio u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu (Švicarska), potom nepune dvije godine bio savjetnik za međunarodne odnose u kabinetu ministra unutarnjih poslova. Od rujna 1997. ponovno odvjetnik sa sjedištem ureda u Zagrebu. Kao branitelj sudjelovao i u kaznenim postupcima u inozemstvu (MKSJ u Den Haagu, Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Počeo objavljivati 1990. i od tada objavio više od sedam stotina znanstvenih, publicističkih i novinskih tekstova. Sudjelovao na više simpozija i stručnih skupova u zemlji i inozemstvu. Član uredništva više časopisa. Od siječnja 1997. do prosinca 2005., te od rujna 2006. do danas glavni urednik Političkog zatvorenika, mjesečnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika (www.hdpz.hr). Član-radnik MH i član HKV.

Gospodine Jonjiću, Vaša posljednja knjiga znakovita naslova: Hrvatski nacionalizam i europske integracije, objavljena je 2008. godine. Za one koji knjigu nisu još pročitali, možete li ukratko reći što je njezin sadržaj?

U Hrvatskoj a i izvan nje stvorena je slika da je ideologija hrvatskog nacionalizma, onako kako su ju u drugoj polovici XIX. stoljeća formulirali A. Starčević i E. Kvaternik, zapravo ideologija neslobode, neprava, nesnošljivosti i mržnje. Istina je i u historiografskome i u političkom pogledu posve suprotna: Starčević i Kvaternik su zapravo bili nositelji jedne slobodarske misli, a to vrijedi do danas za sve njihove autentične sljedbenike, koje se uglavnom označava pojmom hrvatskih nacionalista. Njihove se političke vizije i njihova djelatnost nisu svodili samo na stvaranje države, nego i na njezino unutarnje uređenje koje će svima jamčiti slobodu, jednakost i pravo, jer država služi čovjeku, a ne obrnuto. No oni su ujedno bili zagovornici suradnje s drugim europskim narodima. Upravo su Starčević i Kvaternik, Kranjčević, Kumičić i Matoš, hrvatski nacionalisti između dva svjetska rata i hrvatski nacionalisti poslije Drugoga svjetskog rata (uključujući i hrvatsku političku emigraciju), bili nositelji i promicatelji europskih vrijednosti: slobode i prava, jednakosti, snošljivosti i suradnje. Međutim, oni su s pravom polazili od toga da je samostalna, neovisna Hrvatska nužna pretpostavka za ozbiljenje tih vrijednosti i za ostvarenje međunarodne suradnje. Nisu zagovarali europsku suradnju bez obzira na Hrvatsku, nego su zagovarali europsku suradnju koja bezuvjetno poštuje identitet, slobodu i neovisnost hrvatskoga i svakog drugog naroda. Kao što ne smije biti ljudi s nejednakim pravima, tako ni smije biti ni naroda niti država koji imaju manje prava od drugih. To je ono što u toj knjizi pokušavam i, nadam se, uspijevam dokazati.

To znači da pojam «nacionalizam» ne bi smio imati negativan prizvuk?

O sadržaju i značenju tog pojma napisane su brojne filozofske, politološke i sociološke studije, u koje je ovdje nemoguće ulaziti. No ipak treba reći da se negativne konotacije danas uglavnom pripisuju tzv. ekstremnom nacionalizmu, dok se umjereni nacionalizam smatra većinom prihvatljivim. Unatoč tomu je i taj pojam, bez ikakva valjana razloga, postao odiozan, pa ljudi radije posežu za «patriotizmom», «rodoljubljem», «domoljubljem» i sličnim pojmovima koji jesu bliski, ali nisu istoznačni pojmu «nacionalizam». Također valja reći kako su pokušaji da se nacionalizam poistovjeti sa šovinizmom razmjerno novijega datuma i dolaze dijelom iz komunističkih, a dijelom iz liberalističkih krugova. Oni spadaju u sferu ideološko-političkog obračuna, a ne u područje znanosti, pa ih tako treba i tretirati i s njima se sučeljavati. Pod pojmom «nacionalizam» u spomenutoj knjizi shvaćam umjereni hrvatski nacionalizam koji tradicionalno, i po formi i po sadržaju, spada u obrambene nacionalizme. On je uvijek u funkciji obrane Hrvatske, nikad u funkciji agresije. Pogledajte primjer hrvatsko-mađarskih odnosa. Upravo je mađarski imperijalizam bio jedan od onih koji je bitno oblikovao modernu hrvatsku narodnu i nacionalističku misao, od Preporoda i Jelačića, preko Starčevića i Franka, do Radića i Pilara. No onoga trenutka kad se taj imperijalizam povukao i prestao posezati za Međimurjem ili čak za Jadranom, utrnula je i zadnja protumađarska nota u hrvatskoj javnosti, pa je i u doba Domovinskog rata i danas teško u Europi naći primjer idiličnije suradnje i dobrosusjedstva od susjedskih odnosa Hrvatske i Mađarske. Zaštićen i posve beskonfliktan položaj hrvatske manjine u Mađarskoj i tomu jednak položaj mađarske manjine u Hrvatskoj pokazuju da nije riječ o kakvome površnom i kratkoročnom sporazumu dviju vlada, nego je riječ o procesu koji se vrlo duboko ukorijenio u kolektivnu svijest oba naroda. To je sjajan primjer da je samo na otvorenim i čistim odnosima moguće prijateljstvo i trajna suradnja.

No ipak se hrvatski nacionalizam često i u hrvatskim u medijima i u javnosti izjednačava sa šovinizmom, proglašava se desničarskim i čak rasističkim?

I tu se, naravno, radi o pokušaju političke diskreditacije koja, nažalost, često ubire plodove. Krupan dio problema počiva u političkoj i kulturnoj zapuštenosti hrvatske javnosti. Ljudi koji slabo razlikuju, slabo uče. Nacionalizam nije nužno desničarska ideologija, bez obzira na to što se dio neizobraženih nacionalista voli smatrati desničarima. Bojim se da ni nedavno objavljeni prijevod knjige dr. Tomislava Sunića o europskoj Novoj desnici na tome ne će ništa bitno promijeniti, iako bi i površniji čitatelj iz nje mogao naučiti da postoje bitne, u nekim segmentima čak nepremostive razlike između hrvatskog nacionalizma i ideologije Nove desnice. Prema tome, historiografski i politološki je netočno, a politički neispravno miješati hrvatski nacionalizam i ideologiju desnice, što nerijetko čine i neki «nacionalisti», uglavnom nesvjesni da ih se time gura i na društvenu marginu i u nepotrebne prijepore. Jer, s nužnim pojednostavljivanjem, potrebno je kazati kako Hrvati nemaju nikakva razloga predvoditi nekakve svjetske ideološke sukobe. Mi, dakako, moramo biti svjesni da oni utječu i na našu sudbinu, baš kao što su na našu sudbinu utjecali, recimo, prodor islama, reformacija i protureformacija, ideje Francuske građanske revolucije, ideologije liberalizma i komunizma itd., pa tako na naš položaj utječu suvremeni «sukobi civilizacija». O tome nema spora. Međutim, to su teme kojima se u demokratskom društvu bave pojedinci i skupine, ali nisu teme kojima se smiju podređivati interesi čitava naroda. Zato treba neprihvatljivim smatrati pokušaje kojekakvih provokatora, neznalica i lažnih proroka, da dijelove mladeži upregnu u «sekte» koje misle da crna odora i nacionalsocijalističke koračnice poput Horst-Wessel-Lied spadaju u hrvatsku nacionalnu borbu. Ništa mi kao narod ne dugujemo tim simbolima i tim koračnicama: oni su i za nas značili obespravljenje i nasilje! Drugim riječima, ti simboli su negacija, a ne afirmacija hrvatske misli.

Mislite da treba zabraniti pojave «crnokošuljaštva»?

Ne. Ja sam protiv bilo kakvih zabrana, jer nas povijest uči da zabrane nikad nigdje nisu riješile nikakvo društveno pitanje, a još manje će to moći u naše, internetsko doba. Međutim, oni koji misle da crnim košuljama i svastikama izražavaju svoje hrvatstvo, treba podučiti da nije tako: oni možda jesu na desnici (što je i njihov problem i problem desnice!), ali nisu hrvatski nacionalisti. Crne odore i crne zastave su, uostalom, izvorno ikonografski element anarhizma, a u hrvatskim su ih zemljama, ako baš hoćete, nosili talijanski fašisti i srpski četnici. Iza njih su ostajali samo hrvatski leševi i spaljena hrvatska sela i gradovi. Isto vrijedi i za povremene, srećom rijetke, antijudaističke ispade u Hrvatskoj. Zar su Židovi tvorci jugoslavenske ideologije, zar su nam oni nametnuli jugoslavenske okove 1918. i 1945. godine? Zar su oni tvorci Glavnjača i Lepoglava, Gradiški i Gologa? Ovih je dana s mojim razmjerno opširnim predgovorom, iz tiska izišla zbirka dokumenata «Nekoji nazori i zapovijedi sv. otaca papa glede nepravednog proganjanja izraelićana». Predgovor i dokumenti u toj zaboravljenoj i prešućenoj zbirci koja je izvorno objavljena u Zagrebu 1900. godine, pokazuju da se autentični nauk Katoličke crkve i ideologija hrvatskoga nacionalizma podudaraju u zagovaranju prava, slobode i jednakosti građana, bez obzira na njihovo davno narodnosno podrijetlo, vjersku pripadnost i sl. Istodobno je karakteristično da se u to doba, na prijelazu XIX. i XX. stoljeća, vulgarnim antijudaističkim ispadima u Hrvatskoj ističu upravo ideolozi i apologeti jugoslavenstva. Oni su tvorci jednoga rasnoga i rasističkog koncepta. No oni danas u Zagrebu i u Hrvatskoj imaju trgove i naselja, po njima su nazvane ustanove i ulice, dok su hrvatski nacionalisti prešućeni i zaboravljeni kao zasukani «natražnjaci». Koji je, dakle, ključni kriterij vrednovanja ondašnjih hrvatskih političara: njihov antijudaizam (antisemitizam) ili ipak njihova odanost jugoslavenskoj misli?

Bivši se premijer dr. Ivo Sanader prilikom posjeta sveučilištu u Oxfordu 2007. pohvalio kako je nacionalizam u Hrvatskoj – za razliku od ostalih zemalja Jugoistočne Europe – sveden na «bezopasnu mjeru». Kako to komentirate?

Kad o hrvatskome nacionalizmu tako sude današnji glasnogovornici tzv. europske orijentacije, onda to nije previše opasno. Ti su ljudi velikom većinom, naime, bili ideolozi ili apologeti jugoslavenskoga komunističkog režima i kao takvi Hrvatsku, njezine probleme i njezina prava, uopće nisu primjećivali ili su ju, u najboljem slučaju, orijentirali prema prema «Moskoviji» kao tobožnjemu našem «stalnom svjetioniku» (M. Krleža), ili prema «nesvrstanima», dakle, afroazijskom istoku kojemu Hrvatska ni geopolitički ni kulturno ni interesno nikad nije pripadala. Ali kad takvu ocjenu izrekne predsjednik hrvatske vlade i ujedno predsjednik najveće političke stranke u Hrvata, koja je u svoje vrijeme poslužila kao jedan od ključnih instrumenata hrvatskog oslobođenja, i kad je taj predsjednik navodno demokršćanin i, k tome, još hoće biti doktor znanosti, onda je to opasno. Onda je to davanje oružja protivniku i delegitimiranje hrvatske borbe tijekom posljednjih 150 godina. Osim toga, nije nevažna ni simbolička težina te Sanaderove Canosse (koja, nažalost, nije bila jedina). Kao što Hrvatsko proljeće nije bilo slučajno sasječeno baš u Karađorđevu i baš 1. prosinca 1971., na dan stvaranja prve jugoslavenske države, tako ni do Sanaderove izjava nije došlo bilo gdje. Jer, Oxford nije samo ugledno sveučilište, nego i jedan od simbola britanske nadmoći. Tamo se, eto, trebalo poniziti i posuti pepelom. Na sramotu vlastitog naroda...

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju postavljen je kao vrhovni cilj hrvatske politike komu se imaju podrediti svi ostali ciljevi. Kako gledate na proces ulaska Hrvatske u EU? Ne mislite li da se upravo na primjeru ulaska Hrvatske u EU ogleda ono što je nadbiskup Bozanić nazvao "podaničkim mentalitetom"?

Politička strategija koja se sažima u aforizam «Hrvatska je spremna podnijeti svaku žrtvu za pristup EU» i koja tvrdi kako «nema alternative» toj politici, samim time pokazuje svoju kratkovidnost i svoju pogubnost. Nikad u povijesti nije bilo situacije u kojoj nema alternative, pa zašto bi je bilo danas? Primjeri Švicarske i Norveške, kao i aktualna gospodarska kriza koja reaktualizira ono što nazivamo «gospodarskim nacionalizmom», svjedoče upravo suprotno. Zašto zatvarati oči pred tim pojavama? Ne postoje, po mom sudu, nikakvi ideološki razlozi za neopozivo određivanje prema problemu pristupa EU. To jest i mora biti stvar matematike, računa. Ako se izračuna da je Hrvatskoj takav korak isplativ, tj. da ona u njemu ne će izgubiti nacionalni identitet, jezik i kulturu, bitna obilježja državnosti, i da će istodobno gospodarski i kulturno profitirati, onda se treba zalagati za pristup EU kao zajednici slobodnih naroda i država. U protivnome, treba biti protiv toga. Tu je ključ problema. Kod nas je nevolja u tome što se taj račun, to suočavanje s činjenicama izbjegava. To izbjegavanje je izraz spomenutoga «podaničkoga mentaliteta». No čak i ako se izračuna da nam se pristup EU ne isplati, treba težiti usvajanju vrijednosti koje danas nazivamo europskima. Dakle, treba se zalagati za izgradnju Hrvatske kao demokratske, pravne i socijalne države, države koja će svojim građanima biti privlačna ne samo po nacionalnome znamenju, nego po načinu na koji u njoj mogu ostvariti vlastitu budućnost. To podrazumijeva kulturni i tehnološki napredak. Drugim riječima, mi se trebamo voditi vlastitim interesima, a ne time što o nama misli, recimo, britanska, a što vatikanska diplomacija. Mi smo iskusili i Londonske ugovore i Beogradske protokole, pa je vrijeme da naučimo kako hrvatsku nacionalnu politiku ne smije voditi nitko izvan Hrvatske: ni Bruxelles, ni London, ni Berlin, pa ni Vatikan. Kao što nekad (1918.) nije imao «misiju» žrtvovati vlastiti identitet i državnost radi privođenja pravoslavnih Srba i Crnogoraca kršćanskom Zapadu, tako hrvatski narod ni danas nema nikakvu misiju žrtvovati se radi rekristijanizacije Europe. Mi, hrvatski katolici, imamo zadaću čuvati i izgrađivati svoje katolištvo, ali nemamo zadaću žrtvovati svoj identitet i svoju državu da bi se postotak katolika u nekakvoj europskoj integraciji povećao. Drugim riječima, treba razlikovati vrhunaravno poslanje Crkve od ovozemaljskih, taktičkih interesa vatikanske diplomacije: prvo nas obvezuje, prema drugome nikakvih obveza nemamo.

Iako se hrvatski političari kite europskim zastavama i narodu propovijedaju priče o ulasku Hrvatske u EU, dojma sam da regionalno-balkanske integracije mnogo bolje napreduju od onih europskih. Pojmovi kao što "regija", "Zapadni Balkan" ili pak "Jugosfera", od 2000. su godine sastavnim dijelom medijsko-političkog diskursa. Krije li se iza tih pojmova možda opasnost od nekih novih panbalkanskih državnih koncepcija?

To, nažalost, nije ništa novo. Važni akteri raspada Jugoslavije 1990./91. potvrđuju kako im se sa Zapada već tada najavljivalo da će opet biti nametnuta slična integracija. Iz vlastitog iskustva znam da je švicarsko ministarstvo vanjskih poslova već u prvoj polovici devedesetih imalo «desk» za područje bivše SFRJ minus Slovenija plus Albanija. (Usput, jedno vrijeme je taj «desk» vodio diplomat Jean Jacques Joris koji je nekoliko godina kasnije u Haagu bio «politički savjetnik» glavne tužiteljice Carle Del Ponte!) Taj projekt, dakle, postoji odavno, a samo se njegovi oblici mijenjaju i prilagođavaju. Ipak, ne treba, po mom sudu, iz tih planova iščitavati nikakve urote niti kakvu mržnju prema Hrvatima. Radi se o geopolitičkim razlozima i interesima. A kao što su geopolitički argumenti konstanta, tako će težnja za utemeljenjem nekakve balkanske integracije biti konstanta. Oni koji tvrde drugačije, ili su naivni i previđaju činjenice, ili svjesno služe tvorcima tih planova. No na te planove ne treba reagirati agresivno, izljevima strasti, ksenofobijom i mržnjom. Najbolji protuotrov jest izgradnja Hrvatske kao samostalne i suverene, demokratske i pravne države, države rada i blagostanja. Učinimo suverenu hrvatsku državu privlačnom. Ugledajmo se u Švicarsku: ni u doba najpoletnijeg zanosa susjednih naroda, kad je Napoleon osvajao Europu, kad su se ujedinjavale Italija i Njemačka, ili kad su Mussolini i Hitler zarobili duše Talijana i Nijemaca diljem svijeta, švicarski Francuzi, Talijani ili Nijemci nisu svoju malu i slobodarsku Švicarsku pretpostavili istojezičnim carstvima koja su nastajala u njihovu susjedstvu. Nisu, jer im je Švicarska uvijek nudila više slobode, prava i blagostanja. I nije slučajno da su ta carstva propadala, a da je Švicarska opstala! Švicarci ni danas ne žele u EU. Zar netko misli da će EU nadživjeti alpsku konfederaciju? Sumnjam da bi oni koji možda tako misle dobro stajali na političkim kladionicama...

Jedan ste od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji u svojim radovima promišljaju o položaja Hrvata u BiH, kao i o vezama s hrvatskom dijasporom. O ovoj problematici u Hrvatskoj se često raspravlja na način neprimjeren jednom uljuđenom i kulturnom društvu; mediji nastoje stvoriti dojam da su Hrvati iz BiH kao i Hrvati iz dijaspore hrvatski teret. Komu je u interesu stvaranje takvih netočnih predodžbi i potenciranje podjela u hrvatskom nacionalnom biću? I kakva je iz Vašeg stanovišta budućnost Hrvata u BiH?

Ne uspijevam dokučiti zašto bismo za subinu BiH trebali biti manje zainteresirani nego, recimo, za sudbinu Istre ili Međimurja, ni zašto bi Hrvat iz BiH bio manje ili više vrijedan od Hrvata iz Baranje, Zagreba ili iz Dubrovnika. Vraćajući se u ne tako davnu povijest, ne znam ni zašto bi gubitak nekoga drugog dijela nacionalnog teritorija morao biti bolniji od gubitka BiH. Mi oduvijek BiH smatramo i hrvatskom zemljom, i u tome, očevidno, nismo u krivu. Povrh toga je već stoljeće i pol sudbina BiH u samoj srži onoga što nazivamo hrvatskim pitanjem. Prema tome, nemamo nikakva moralnog prava kazati da smo doživjeli oslobođenje i da smo to pitanje riješili, ako je sudbina naših sunarodnjaka u BiH neizvjesna, a ona objektivno takva jest. Za takvo shvaćanje postoje, doduše, i iracionalni razlozi, ali za to ima i vrlo racionalnih, objektivnih argumenata. Danas se je hrvatska misao tamo svela na katolike, za što smo dijelom i sami odgovorni, a dijelom su tomu krive objektivne prilike i utjecaj drugih čimbenika. Ta nevesela činjenica ima još neveselije posljedice: naši su sunarodnjaci najmanji od tri konstitutivna naroda, a očito je da svaki od tih naroda ima vlastite interese. Je li moguće bez stranog pritiska pronaći zajednički nazivnik koji bi značio osiguranje prava i prosperititeta svim konstitutivnim narodima i istodobno očuvanje BiH kao samostalne države? Priznajem da ja rješenje ne vidim, ali o putu prema njemu moramo razmišljati. Odluku trebaju pregovorima donijeti demokratski izabrani predstavnici sva tri naroda. Tko sam ja da bih dijelio lekcije ili bio nekakav skrbnik hrvatske politike u BiH? No u svakom slučaju nikad nisam imao, pa ni danas nemam simpatija prema stanovitim pokušajima s hrvatske strane, da se stvore psihološke i političke pretpostavke hrvatsko-srpske suradnje koja bi možda vodila prema slabljenju kohezivnih čimbenika, ali bi sasvim sigurno dovela do produbljenja sporova između Hrvata i Bošnjaka-Muslimana. Vidim kako bi iz toga profitirali Srbi, ali ne vidim kako bi se okoristili Hrvati. Za takvu moju nesklonost, čini mi se, ne treba znati više od dvije-tri činjenice iz povijesti srpske politike u BiH. Također je dovoljno otvorenih očiju promatrati kako se Dodik i Beograd ponašaju u kontekstu strateških poteza Moskve i Londona.

Kao branitelj ste sudjelovali u postupcima pred MKSJ u Den Haagu, a napisali ste i nekoliko studija o tome sudištu. Procesi protiv hrvatskih generala – onih iz BiH kao i onih iz RH – ulaze u svoju posljednju fazu. Presude koje će ubrzo uslijediti neminovno će u bitnome utjecati i na budućnost hrvatske države i hrvatskoga naroda. Nije li sramotno da se o suđenjima generalima u hrvatskim medijima piše gotovo ništa (a kad se piše, uglavnom se piše negativno), dok se recimo u Srbiji gotovo sva suđenja mogu pratiti televizijskim putem?

Zapravo među optuženicima iz tzv. hercegovačke šestorke ima civila, dakle, političara a ne vojnika. No to ništa ne mijenja na stvari: i u jednome i u drugom slučaju bi možebitne nepovoljne odluke duboko utjecale na budućnost hrvatskog naroda i države. Ne dijelim, doduše, mišljenje onih koji smatraju da bi se time i u pravnom smislu reaktualizirao zlokobni «plan Z4», jer države ipak nastaju i nestaju na drugi način. Iako znamo da pravne posljedice proizvodi samo dispozitiv sudske odluke, pa se u tom smislu sudi pojedincima, ni obrazloženje moguće osude, makar ono ne proizvodi neposredne pravne učinke, ipak bi moglo imati krajnje negativne psihološke i političke posljedice za čitave kolektivitete, narode. Ono bi moglo predstavljati težak udarac našemu nacionalnom ponosu, samosvijesti i samopouzdanju, a istodobno bi na neki način legitimiralo i potaknulo dezintegracijske čimbenike. Nema sumnje da to ipak ne bi imalo razmjere kakvi su se mogli pratiti na primjeru Njemačke (gdje je konstituiranje austrijske nacije olakšano time što je nakon Hitlera bilo vrlo nepopularno biti Nijemac), ili na primjeru Srbije, u kojoj je upravo Miloševićev brutalni imperijalizam potaknuo emancipaciju Crnogoraca i u konačnici doveo do osamostaljenja Kosova. Ipak, posljedice bi mogle biti ozbiljne. To pogotovo vrijedi za suđenje hercegovačkoj šestorci. Hrvatima tamo predstoje pregovori o njihovu položaju i sudbini države. U tim je pregovorima moralni kapital neprocjenjivo važan, a nije ista etička pozicija onoga tko je proglašen agresorom i razbojnikom, i onoga tko uživa status žrtve. Zato je doista skandalozno da naši mediji ta suđenja uopće ne prate, pa javnost znade za opće teze optužbe, ali ne zna za iznimno snažne argumente obrana. U protivnome bismo shvatili da je ratna situacija bila vrlo složena i da je malo onih koji imaju pravo dijeliti bilo kakve moralne i političke lekcije. Istodobno bismo se psihološki pripremili na odluke koje će uslijediti razmjerno brzo.

Kakav je prema Vašem mišljenju bio odnos Republike Hrvatske prema Haaškome sudu od vremena njegova osnutka pa do danas; nisu li hrvatske vlasti u tom pogledu učinile veliki broj neoprostivih pogrješaka?

U nas se ocjena da je MKSJ «politički sud» smatra ne samo neprijepornom, nego i izrazom hrabrosti i dokazom domoljublja. U stvarnosti se radi o pukom ponavljanju općih mjesta iz dokumenata o utemeljenju suda. Pri samome utemeljenju otvoreno je kazano i u rezolucijama Vijeća sigurnosti UN zapisano kako on ima i političku funkciju. Smiješno je, dakle, junačiti se ocjenama koje uopće nisu sporne. Sporno je samo to, jesu li kaznenopravni instrumenti kojima MKSJ tu svoju političku funkciju obavlja u stručnome smislu obranjivi ili nisu. U objavljenim raspravama koje ste spomenuli, napose u raspravi «Hrvatska pred sudom», koja je jesenas objavljena u Matičinoj «Hrvatskoj reviji», o tome sam dovoljno pisao, pa je nepotrebno ovdje ponavljati: hrpa je snažnih argumenata za osporavanje kako legitimiteta, tako i djelovanja MKSJ-a. No, za hrvatsku je javnost karakteristično da se do danas s tim problemom hoće suočiti na krivi način: potezanjem političkih fraza i isticanjem emocionalnih elemenata. To je prije svega neozbiljno. Uopće ne pretjerujem kad tvrdim da se i površnim čitanjem može ustanoviti kako više od pet šestina objavljenih članaka i tobožnjih studija o MKSJ-u pokazuje da njihovi autori nisu pročitali ne samo bilo koju presudu ili Statut MKSJ-a odnosno Pravila o postupku i dokazima, nego da čak ne vladaju elementarnom kaznenopravnom terminologijom. Zato im apologeti MKSJ imaju razloga biti zahvalni: tako niska razina kritike dopušta im da odmahnu rukom i nastave po starome!

Takav, površan pristup nije posve novijeg datuma?

Ne. Njega možemo pratiti od samog početka, od prve polovice devedesetih godina. Hrvatske vlasti trajno pokazuju površnost i neshvaćanje problema. Ljudi uglavnom ne znaju ili ne vjeruju podatku da je Hrvatska, kao i čitava svjetska javnost, imala mogućnost utjecati na Statut MKSJ-a, mogla je uputiti primjedbe glavnom tajniku UN-a. To su učinile mnoge zemlje, među njima i Švicarska koja uopće nije bila članicom UN. Učinile su to i brojne strukovne organizacije, ali naša vlada i naši stručnjaci – nisu. Hrvatska nije imala nikakve primjedbe ni na odredbe o stvarnoj nadležnosti, ni o prostornome ni o vremenskom važenju Statuta MKSJ-a, nije imala nikakve primjedbe na način izbora sudaca, na postupak donošenja Pravilnika o postupku i dokazima itd. Nikakvu primjedbu nismo imali, i povrh toga smo 1996. donijeli servilni Ustavni zakon o suradnji, pa se danas tužimo što se «sudi generalima pobjedničke vojske». Ne može se optužnici parirati inače nespornom tezom o pobjedi u ratu! A da se takve optužnice mogu lako dogoditi, mogao je 1993./94. vidjeti svaki osrednji student druge godine prava, ali – Hrvatska nije vidjela. Da je Ustavni zakon o suradnji pretvorio hrvatsku vladu i hrvatske sudove u puke listonoše, također se moglo lako vidjeti. No, protiv njega su glasovali samo pravaši, dok su najgrlatiji zagovornici njegova donošenja bili mnogi od kasnijih njegovih ljutih kritičara. Primjerice, pokojni je general Bobetko isticao kako je politički mudro glasovati za takav zakonski tekst (i pritom korio pravaše zbog tobožnjega političkog avanturizma), očito ne pomišljajući na to da će ga nekoliko godina kasnije samo smrt poštedjeti «identificiranja, lociranja, uhićenja i transferiranja» upravo po tome zakonu... Nije Hrvatska uspjela naučiti ni to, da primjenom pravnih argumenata, kao u slučaju sub poene ministru Šušku, može postići i znatne uspjehe. Naravno, trećejanuarska koalicija je i taj uspjeh anulirala, neselektivno predajući Tužiteljstvu MKSJ-a arhivsko gradivo. Istodobno je uvid u to isto gradivo nekim obranama omogućavan vrlo selektivno, po jasnim političkim kriterijima.

Autor ste vrlo opsežnog djela Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. (945 str.), koautor knjige Hrvatska povijest, surađujete i u Časopisu za suvremenu povijest i u drugim stručnim časopisima. Je li danas u Hrvatskoj moguće objektivno bavljenje poviješću Drugoga svjetskog rata? Odnosno: imaju li u raspravama i radovima prednost argumenti i činjenice ili su političke (dis)kvalifikacije i ideologija i dalje ti koji određuju sadržaj povijesnih radova? Nemoguće je ne primjetiti da su čuvari "povijesne istine" u Hrvatskoj i dalje uglavnom osobe koje su intelektualno formirane u razdoblju komunističkog jednoumlja i koje su dobrim dijelom legitimirale nekadašnji jugoslavensko-komunistički sustav?

O tome bi pouzdaniji sud mogli dati profesionalni povjesničari. Meni se čini da situaciju u stručnim časopisima ne treba poistovjećivati s dojmom koji s razlogom vlada u javnosti. Skupina političara i tzv. javnih intelektualaca u medijima je nametnula svojevrsnu ofenzivu protiv tobožnjega povijesnog revizionizma. (Šteta je da pritom nisu jasno kazali protive li se samo reviziji predodžaba koje imamo o događajima iz Drugoga svjetskog rata, ili isti kriterij primjenjuju i na Napoleona, Karla Velikog, Julija Cezara ili čak Hamurabija. Ili se možda čak zalažu za zabranu historiografije i spaljivanje povijesnih vrela, jer bi se samo na taj način osigurala zabrana revizije!). A što je uopće znanost, ako nije revizija ranijih spoznaja, krivih predodžaba i zabluda?! Ne podcjenjujem utjecaj koji to medijsko intelektualno nasilje ima na istraživanje, a vjerojatno još više na izbor i sazrijevanje mladih znanstvenika, ali ipak mislim da se u stručnim časopisima vrlo često objavljuju znanstveni i stručni tekstovi koji se bave i novijom poviješću, a koji mogu izdržati ozbiljnu znanstvenu kritiku. Naravno, i tu se ponavlja klasična hrvatska priča: znanstvene rasprave ne čita nitko, pogotovo ne oni koji u medijima raspravljaju o njima i temama kojima se one bave. Povijest je, uz nogomet, jedino područje ljudske djelatnosti o kojemu svi znaju sve.

Među hrvatskim nacionalistima lustracija je vrlo čest predmet rasprave. Većina ih se slaže da je lustracija, tj. dekomunizacija nužan preduvjet za ozdravljenje hrvatskog društva. Međutim, u Hrvatskoj je umjesto lustracije nekadašnjih komunističkih i udbaških kadrova došlo do "obrnute lustracije" - lustracije državotvornih i nacionalno mislećih kadrova iz medija i ostalih institucija moći. Kako komentirate tu – za hrvatsku demokraciju svakako poraznu činjenicu, i koje je Vaše mišljenje o ovom problemu?

Ne bih rekao da je lustracija problem kojim se bave posebno hrvatski nacionalisti. To je pitanje demokratskog opredjeljenja pojedinaca i društva, štoviše, pitanje elementarnog morala. Nemoralno je da isto društveno priznanje dobije zločinac i žrtva. Poruka koja se time šalje glasi: isplati se biti zločincem, isplati se pristajati uz jedan zločinački, protunarodni i tiranski režim, isplati se sudjelovati u njegovim zločinima; istodobno se ne isplati suprotstavljati se tom režimu, njegovoj ideologiji i njegovim zločinima. Zato je jugoslavenske i komunističke ideologe i batinaše trebalo prokazati kao takve i samim time im ograničiti sudjelovanje u društvenom životu. U protivnom se teži selekciji nagore. U Hrvatskoj se upravo to dogodilo: politička vlast, gospodarska moć i medijski utjecaj pretežno su u rukama dojučerašnjih jugoslavenskih i komunističkih kadrova. Očekivano, oni su se pokazali lojalnijim slugama novih gospodara. Zahvaljujući tomu, uspjeli su se i u moralnom smislu rehabilitirati, pa čak i steći položaj arbitara demokracije, slobode i europskoga duha. Nijedna država s komunističkom baštinom nije ovaj problem riješila u cijelosti i na zadovoljavajući način, ali mi se čini da je Hrvatska i ovdje na repu. Gdje je još moguće da otkrivanje nečije suradnje s komunističkom obavještajnom službom predstavlja ne udarac, nego vjetar u jedra izbornoj kampanji, kao što se to zbilo na primjeru Stipe Mesića 2000. godine? Razumije se da su za takvo stanje suodgovorni i oni tobožnji «antikomunisti» koji su selektivnom upotrebom, manipuliranjem ostatcima arhivskoga gradiva, pa i povremenim krivotvorenjem, vjerojatno planski stvorili klimu u kojoj je ta dokumentacija izgubila vrijednost koju je mogla i trebala imati. Ali, ni to njezino obezvrjeđenje očito ne bi bilo moguće bez izričitoga ili bar prešutnog blagoslova vrlo visoko pozicioniranih krugova. Zato je pravo pitanje: u kojoj su to hrvatskoj vladi, od 1990. do danas, i brojem i utjecajem bili nadmoćni pojedinci koji nemaju jugoslavensku i komunističku prošlost? A ako je jugoslavenska i komunistička prošlost bila najbolja preporuka za preuzimanje važnih pozicija, zar je ikad bilo realno od tih ljudi očekivati da prepile granu na kojoj sjede?

Davor Dijanović


Primili smo, 22. ožujka 2010.

PRAVOSLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ

Piše: Rudi Tomić

Temeljni uzrok stvaranja Istočnog pravoslavnog kršćanstva bilo je stoljetno trvenje grčkog i latinskog poglavarstva, koje je konačno dovelo do poznate ''velike shizme'' - raskola između istočnog i zapadnog kršćanstva 1054. godine. ''Najveći uzrok odvajanja istočne Crkve od zapadnog kršćanstva bio je odbijanje zahtjeva rimskog biskupa za vrhovnom vlašću. Bilo je i neslaganja oko klauzule dodane Nicejskom vjerovanju od strane zapadne Crkve u kojoj se za Duha Svetoga kaže da je proizišao iz Sina kao i iz Oca, a to je naučavanje koje pravoslavni odbijaju.'' (Michael Sadgrove, The World's Religions, 1982. London).

Od 1054. godine pravoslavne episkopije nosile su imena mjesta ili pokrajina, u kojima su bile osnovane. Grčka, čim je stekla nezavisnost 1830. godine, kralj ju je proglasio kraljevinom i pravoslavnu crkvu nazvao "grčkom". A tek nakon 1920. godine počele su pravoslavne crkve u Istočnoj Europi dobivati i nacionalne nazive. Prelaskom s općenitog vjerskog shvaćanja u nacionalno religijsko poimanje, u takvom ozračju osnovana je Ruska pravoslavna crkva, a potom je utemeljena i Srpska pravoslavna crkva, te sve ostale pravoslavne crkve u svijetu uključuju se pod utjecaj državnih vlasti. S tim preoblikovanjem pravoslavlje mijenja i nazor duhovne doktrine i prelazi sa univerzalnog u državne sustave vladajućih režima.

Međutim, dok su ostale nacionalne pravoslavne crkve ostale u svojim državnim okvirima, srpsko je pravoslavlje naglo počelo krčiti sebi put na zapadnu stranu od rijeke Drine, noseći sa sobom, uz Božju riječ, natruhe velikosrpskog šovinizama. Zbog nacionalističkog ekspanzionizama Srbi su doživjeli preobraćenje - s pravoslavlja u srboslavlje. Si diis place! (ako bogovi mogu takvu glupost podnijeti!). Srbi su također konzumirali pravoslavne vjernike drugih nacionalnih manjina i pripadnike ostalih vjerskih opredjeljenja u Hrvatskoj i BiH, koji nisu katolici ili muslimani. Makedonski i crnogorski pravoslavci oslobodili su se od Beograda i Srpske pravoslavne crkve, dakle osamostalili su se kao nacionalne države i samostalne pravoslavne crkve, jedino što je još ostalo pod izravnim utjecajem beogradske Srpske pravoslavne crkve su - hrvatski pravoslavci i srpska manjina u Hrvatskoj i BiH.

Pravoslavlje na srpski način

Ne kanimo pisati osvrt na ortodoksno pravoslavlje s teološkog gledišta, nego ćemo usredotočiti kratki pogled na zapadne susjede Srbije, kako je srpskim nacionalnim manjinama Beograd perfidno nametnuo srpstvo uz pravoslavlje, te posljedično na politička stajališta, koja su utrla staze tolikim zločinima na teritoriju Hrvatske i BiH.

Breme velikosrpskog pravoslavlja hrvatski je narod nosio na svojim leđima skoro cijelo jedno stoljeće, u svojoj državi, koje se tijekom Karadžićeve Jugoslavije osnažilo u četništvo, a tijekom Titove Jugoslavije u "antifašizam" i ostavilo tragove gnjusnih posljedica diljem Hrvatske.

Hrvatski je narod stoga, čim je imao priliku, skinuo jaram okupatora (1941. i 1991.) uz velike žrtve. Drugi Svjetski rat otvorio je mogućnost hrvatskom narodu stvaranja Nezavisne države Hrvatske na povijesnom i etničkom teritoriju, koja je bila pravedna i pravna država - i međunarodno priznata. Onima kojima je NDH bila trn u oku nazvali su "papet" državom - Loci communes (otrcana fraza), jer je imala Njemačku za saveznika. Naime, po toj logici Srbi su stoljećima bili- turska, ruska i engleska papet "država", ali takvom je nikad neće nazvati Židovi, Srbi i Jugoslaveni, mada žive u Hrvatskoj!

Nezavisna država Hrvatska nije bila Pavelićeva, nego je stvorena voljom hrvatskog naroda, uz najveće ljudske žrtve, u borbi protiv udruženih neprijatelja: srpskih četnika, srpskih partizana, hrvatskih jugoslavenskih partizana (Mesićevih "antifašista") i svjetskih neprijatelja predvođenim engleskom masonerijom.

U takvim ratnim vremenima, u NDH je postojala Hrvatska pravoslavna crkva i Hrvatska islamska zajednica, kojoj je država sagradila i velebnu džamiju. Novoutemeljene vjerske zajednice u Hrvatskoj, kao i katolička crkva, bile su odvojene od države i uživale potpunu samostalnost.

Nakon sloma NDH srbo-partizani su uništili opstojnost Hrvatske pravoslavne crkve, a Njegovu uzvišenost Zagrebačkog metropolita Germogena (Gregor Ivanović Maksimov) ubili su prvog dana kada su ušli u Zagreb.

Zabranjena je bila i Hrvatska islamska zajednica i oduzeta im je džamija; Zagrebačkog muftiju Ismeta Muftića osudili su na smrt strijeljanjem, a stotine njegovih sljedbenika - hodža, imama i hafiza u Hrvatskoj također je mučki ubijeno.

Obnova Pravoslavne crkve u Hrvatskoj

''Država, naime, raspolaže brojkama da u Hrvatskoj postoji oko 11.400 stanovnika koji su se po nacionalnosti izjasnili kao Hrvati, a po vjeri su pravoslavci. Pri tome se nisu izjasnili ni kao članovi SPC-a niti MPC-a, a niti Crnogorske pravoslavne crkve, Grčke, Rumunjske… Opredijele li se oni kao članovi Hrvatske pravoslavne zajednice, država će ih priznati po automatizmu!'' - rekao je Franjo Dubrović, tajnik komisije za odnose vjerskih zajednica Republike Hrvatske. (Darko Pavičić, Večernji list, 14. 03. 2010.)

Dakle, pravoslavci u RH, prema postojećem Zakonu o vjerskim zajednicama, imaju pravo osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, jer ispunjavaju potrebne uvjete za registraciju. Naime, potrebno je imati 500 članova i čekati pet godina da bi se mogla ustoličiti neka vjerska zajednica u RH. Međutim, hrvatskim pravoslavcima ide na ruku što će na slijedećim popisu stanovništva, već slijedeće godine, imati priliku da je izjasne kao vjerski pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve.

Činjenica je također da makedonski, crnogorski, albanski, rumunjski, bugarski, češki, poljski, mađarski i drugi pravoslavci u Hrvatskoj ne žele biti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer se osjećaju građanima Hrvatske, a ne Srbije, te smatraju da im je mjesto u Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Srbe općenito, srbofile, antifašiste i Židove u Hrvatskoj, već je obuzela panika da će ''uskrsnuti'' Hrvatska pravoslavna crkva, koju je 1942. godine potaknuo poglavnik NDH dr. Ante Pavelić. Kao po nekom dogovoru, korov u Hrvatskoj ustao je u obranu Srpske pravoslavne crkve, ali ne sa vjerskog gledišta, nego upravo sa antihrvatskog stajališta.

Govore istim jezikom

Srpska narodna stranka u RH osudila je osnivanje hrvatske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ocijenivši da je ta organizacija po svom poslanstvu ''antisrpska, nacionalistička i u stvarnoj suštini antipravoslavna.'' U istom priopćenju optužuje utemeljitelje HPC da su ''bivši sveštenici Pravoslavne crkve, kojima je zbog duhovnih, materijalnih i krivičnih prestupa oduzet sveštenički čin'', dodavši da članovi HPC nisu pravoslavci nego katolici!

Dalmatinska eparhija SPC oštro je osudila namjeru osnivanja HPC, kao i vladika Fotije, te su zatražili od premijerke Jadranke Kosor i predsjednika Ive Josipovića da zabrane ''osnivanje te crkve, s obzirom na njeno loše značenje u prošlosti i njenu povezanost s genocidom nad Srbima, Jevrejima i Romima.'' Pisma Gerasima i Fotije, objavljena su preko Interneta info@spc.rs, na engleskom jeziku gdje je stavljen naglasak na ''the dark secret of the Holocaust'' nad ''nevinim'' ortodoksnim Srbima u Hrvatskoj.

Možemo shvatiti srdžbe srpskog vjerskog poglavarstva, jer im se s ovim činom (utemeljenjem HPC) oduzima vjerska apsolutnost na pravoslavlje u Hrvatskoj. A to je njihov hljebac! Ali nikako ne možemo sagledati ljudsku ništavnost srpskih uljeza, koji su se dobro uhljebili u Hrvatskoj, a svim silama ruše temelje RH i pljuju po povijesti hrvatskog naroda. Primjera radi navest ćemo samo nekoliko ''uglednika'', koji su se oglasili na ovu temu, mada s njome nemaju nikakve veze, jer se radi o spodobama drugih vjera ili nevjernika.

Naime, mnogi su ''zaboravili'' da je tijekom rata SPC sa svojim cijelim vodstvom bila uz Miloševića; da su davali ''Božji'' blagoslov četnicima koji su išli klati i ubijati po hrvatskim gradovima i selima. Zar netko, tko je priseban, može zaboraviti Škabrnju, Vukovar, Srebrenicu i druga stratišta, te za ''uzvrat'' pisati osvrte o zbivanja iz doba NDH?

Nitko se u medijima u Hrvatskoj nije osvrnuo na duhovno i vjersko djelovanje Hrvatske pravoslavne crkve, nego samo i jedino na režim u NDH! Ljude koji ne vjeruju u ono što su vidjeli, a čvrsto vjeruju u konspiraciju, odnosno urotničke tajne o NDH, mogli bismo svrstati u maloumne, ali u ovom slučaju riječ je o antihrvatskim zlobnicima - luciferima, kojih nažalost ima previše u Hrvatskoj.

Povampireni antihrvatski stručnjaci

Žarko Puhovski kaže da je u Hrvatskoj još nezgodno reći: ''Ja sam hrvatski državljanin srpskog porijekla.'' Puhovski je još ustvrdio, da je osnivanje ''Hrvatske pravoslavne crkve promašena inicijativa''.(Nezavisne novine, Banja Luka, 17. 03. 2010.)

Puhovski također traži izazove kako bi mogao čim više narušiti ugled Hrvatskoj u svijetu, jer je poznat kao helsinški ''zaštitnik'' ljudskih prava, ali ne i prava hrvatskog naroda!

Miljenko Jergović, u početku osvrta konstatira: ''Osim činjenice da je Hrvatska pravoslavna crkva prošli put nastajala kao međufaza u ustaškome genocidu nad Srbima, problem s takvom vjerskom institucijom sastoji se u tome što danas, u proljeće recesijske godine Gospodnje, ne postoje Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti.'' Dakle, prema Jergovićevim tvrdnjama, svi pravoslavci u Hrvatskoj su - Srbi. Možemo tek zamisliti kako bi Albanci, Makedonci, Grci i drugi pravoslavci prihvatili Jergovićevu predrasudu, da su i oni Srbi - samo zato što su pravoslavci. Ovakve insinuacije su povod za građanski rat u Hrvatskoj.

Jergović nastavlja: ''Bilo bi zanimljivo znati o kakvoj se službi radi i što predsjednica Vlade Jadranka Kosor, friško obodrena blagoslovom Benedikta Šesnaestog, misli o osnivanju Crkve u kojoj bi valjalo utjerati ono naših pravoslavaca što ih je još ostalo, e da umjesto toga ne bi, kao onomad 1941. bili utjerivani u blago pregrijanu glinsku crkvu.'' (Jutarnji list, Zagreb, 16. 03. 2010

Srbijanski Miljenko poziva Karamarka i Šimonovića, te nadležne sudske i policijske službe, da se zabave oko ovog problema, jer, navodno, pročitao je u novinama, da Srbima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj nema mjesta. Drugim riječima, po Jergovićevom tumačenju, ako se utemelji Hrvatska pravoslavna crkva - nestat će Srba u Hrvatskoj! Dakle, propast će sve tri srpske političke stranke, izići će svi zastupnici iz Sabora i Vlade, otići će svi koji su dobili debele mirovine i uselili se u nove stanove - riječ su ''evanđelja'' po Miljeniku! Sretan put Miljenku i njegovim petokolonašima! Via hostibus, qua fugiant, munienda! (Neprijateljima treba prokrčiti put da po njemu pobjegnu!)

Drago Pilsel piše o ''Jadrankinim hrvatskim pravoslavcima'' gdje među ostalim kaže: ''Obrušila se u utorak na ovog novinara Jadranka Kosor kukom i motikom, jer sam ulovio jednog njenog funkcionira kako amenuje plan osnutka, to jest 'uskrsnuća' Pavelićeve, odnosno ustaške Hrvatske pravoslavne crkve, a koja se nikako ne može odvojiti od genocida nad Srbima u doba NDH.'' (Nezavisne novine, Banja Luka, 18. 03. 2010.)

Pilsel, dragi kolumnista u zagrebačkom Jutarnjem listu, banjolučkim Nezavisnim novinama i beogradskim Večernjim novostima; ''lovi'' po Hrvatskoj aveti iz prošlosti i poput drakule hrani se žrtvama ''genocida'' nad Srbima.

Zaključna misao

Iguman Jelisej, jedan od kandidata za patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, uručio je kritičarima pismenu poruku: ''Na otpor smo spremni, episkopi i političari već su upućivali protestna pisma Vladi, ali dobili smo odgovor da nema zapreka da se u Hrvatskoj obnovi Hrvatska pravoslavna crkva. Još gore napade očekujemo od srpskih političara u Hrvatskoj, no ljudi trebaju shvatiti da žive u Hrvatskoj i da su tu dobrodošli, a tko želi drugu vjeru i ideologiju, neka ide iz Hrvatske.''

Obnovitelji Hrvatske pravoslavne crkve postupili su potpuno ispravno u svojim priopćenjima, što su naveli da se radi o obnovi HPC, jer nisu htjeli biti licemjerni i ograđivati se od vjerske institucije, koja je bila priznata i od drugih pravoslavnih vjerskih zajednica u Europi.

Predsjednik RH Ivo Josipović naglasio je vladikama SPC, da u članu 3. stavu 1 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica stoji: ''vjerske zajednice u širenju vjere i drugom svome djelovanju ne smije širiti neprijateljstvo i predrasude o drugim vjerskim zajednicama i njihovim vjernicima ili drugim građanima''.

Dalmatinsku eparhiju SPC, po zakonu (član 3. stav 1) trebalo bi kazniti, jer širi neprijateljstvo i predrasude o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, njenim vjernicima i građanima. Ali, do primjene Zakone na SPC neće doći, jer je predsjednik Josipović pokazao razumijevanje za njihovo ''opravdano uznemirenje''!

Dakle, opravdano je optuživati Hrvate u Hrvatskoj na vjerskoj, nacionalnoj, političkoj i ljudskoj osnovi, od njihovih sugrađana, jer nisu zaštićeni istim zakonom kojim se štite Srbe i posrbljeni u Hrvatskoj!

Upravo zbog nepoštivanja ljudskih prava hrvatskog naroda u Hrvatskoj, uzalud su svi pokušaji Vlade da uguraju RH u Europsku zajednicu, jer Hrvati iz dijaspore će objelodaniti istinu o privilegiranim političarima jedne vjerske i nacionalne manjine, neskrupuloznim novinarima i ratnim zločincima koji se sakrivaju u hrvatskim institucijama. Doista, istina se gotovo jednako kvari ili izvrtanjem ili prikrivanjem!

Rudi Tomić


Primili smo, 22. ožujka 2010.

Koga financira hrvatska država

Srpski tjednik Novosti izlazi uz potporu Ministarstva kulture republike koja se naziva hrvatskom.

U tom tjedniku možemo čitati sljedeće:
Da se ministar Kulture Biškupić protivi osnutku Hrvatske pravoslavne Crkve: http://www.novossti.com/2010/03/biskupic-ustaska-crkva-nece-proci/ Isti taj ministar s druge je strane spremio 800 000 kn za obnovu spomenika u Srbu - spomenika četnicima koji su etnički očistili lička sela od hrvatskog stanovništva.

U istom tom tjedniku kojega RH financira jugounitarist Mandić piše hvalospjeve sprskom piscu četničke orijentacije Kaporu, Kaporu kojega je čak Jergović nazvao mrziteljem: http://www.novossti.com/2010/03/o-momcilu-opet-ali-u-kontekstu-etiketiranja/

U istom tom tjedniku kojega financira RH zločinac Savo Štrbac Oluju naziva genocidom i demonizira hrvatski narod: http://www.novossti.com/2010/03/popis-srpskih-zrtava-na-200-stranica/

Imamo Hrvatsku!

Davor Dijanović


Prenosimo sa hakave.org, 19. ožujka 2010.

Razgovor s dr. Tomislavom Sunićem

Dr. Tomislav Sunić (www.tomsunic.info) pisac i prevoditelj, rođen je 1953. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je francuski i engleski jezik, a zatim je magistrirao međunarodnu politiku na California State University u Sacramentu. Doktorirao je 1988. političke znanosti na University of California u Santa Barbari. Bio je predavač na California State University, University of California i Juniata College u Pensilvaniji. Održao je mnogobrojna predavanja u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Kao bivši politički emigrant surađivao je s Novom Hrvatskom i Hrvatskom revijom. Nakon povratka u Hrvatsku, 1993. g., kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova RH radio je u hrvatskim veleposlanstvima u Kopenhagenu, Londonu, Bruxellesu i Alžiru. Sunić je pisac više knjiga, a svoje članke, prikaze i eseje objavljivao je u cijelom nizu publikacija, uključujući The Wall Street Journal, Le Monde i Chronicles. Nedavno mu je na engleskom objavljena knjiga Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity, što je i povod za ovaj razgovor.

Dr. Sunić, nedavno Vam je iz tiska izašla knjiga eseja Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity. Što je tema te knjige?

Knjiga je zbirka mojih eseja i prijevoda eseja Alaina de Benoista s francuskog na engleski jezik koje sam u zadnjih dvadeset godina objavio u stručnim časopisima u Americi. Glede tema, knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja; poglavlje o religijama, o Jugoslaviji, o nacional-socijalizmu, o rasama i rasizmu, o liberalizmu i komunizmu. Knjiga ima dobar predgovor poznatog profesora sociobiologije i mog dobrog kolege Kevina MacDonalda sa California State University, Long Beach. Mislim da je to dobro štivo za uvod u spoznaju ideja vodilja 20. i 21. stoljeća.

Prošle godine u Hrvatskoj je prevedena Vaša knjiga Europska nova desnica, Korijeni, ideje, mislioci. Za čitatelje kojima nije poznato što je to Europska nova desnica, odmah valja napomenuti da nije riječ o političkoj stranci, već o jednoj filozofskoj školi odnosno intelektualnoj i kulturnoj struji koja okuplja čitav niz uglednih profesora filozofije, politologije, lingvistike i antropologije. Možete li nam reći nešto više o toj knjizi, kao i o samoj Novoj desnici?

Točno ste rekli. Nova desnica je škola ideja, mogli bi reći jedna misaona i kulturna skupina intelektualaca, a nikakva politička stranka. Riječ je prvenstveno o intelektualcima i akademicima koji ruše frojdo - marksističke mitove, mitove progresa i jednakosti i pružaju nove ideje, počevši od studija sociobiologije, pa do studija moderne poezije i filozofije. Važnost Nove desnice je ta, o čemu je dosta riječ u mojoj knjizi, što je ona uspjela sabrati masu autora, pisaca i filozofa, a čija je literatura nasilno uklonjena nakon Drugoga svjetskog rata ili je pala u zaborav. Nova desnica ističe važnost stvaranja kulturne hegemonije, jer jedino putem dobivanja i osvajanja kulturne hegemonije, bilo u medijima ili visokim školama, dobiva se u završnici i politička vlast.

U svojim radovima često naglašavate važnost metapolitike. Što se točno podrazumijeva pod pojmom «metapolitika»?

Metapolitika je politika ideja, a ne dnevna politika, kakvu mi svakodnevno gledamo. Metapolitika podrazumijeva rat sa suprotnim idejama na kulturnom planu. To je ono bitno što nedostaje hrvatskoj političkoj stvarnosti, a u čemu je ljevica puno bolje uspjela. Od ljevičara Antonia Gramscia, komu sam posvetio posebno poglavlje u svojoj knjizi, mnogi bi hrvatski desničari dosta mogli naučiti. Jedan od razloga rasula desnice i nacionalista u Hrvatskoj je činjenica da oni nisu uspjeli na idejnom i kulturnom planu ništa novog ponuditi.

Dojma sam da se u Hrvatskoj premalo interesa pridaje kulturi. Pritom ne mislim na kojekakve kvazikulturalne projekte koje financiraju porezni obveznici, a od kojih nema osobite koristi. Ne mislite li da bi se više trebalo promovirati čitanje, osobito kod mladih? Prevođenje u Hrvatskoj također nije na visokim granama, dojma sam da u tom pogledu zaostajemo ne samo za Europskom unijom, nego, primjerice, i za Srbijom?

Kada je riječ o kulturnoj hegemoniji moramo biti na čisto s jednom stvari. Ovdje nije riječ o muzejskoj kulturi ili mrtvoj kulturi. Koristim riječ „kultura“ u velikom rasponu. Kultura podrazumijeva način i stil života i poznavanje duha vremena. Tu je desnica totalno zakazala u zadnjih šezdeset godina, ne samo kod nas nego i na Zapadu. Nije dala ništa novog. Desna misao ima silnu literarnu i filozofsku baštinu, ali njeni potencijalni zagovornici u Hrvatskoj nisu tu ulogu znali odigrati. Danas jezikom, javnim govorom, visokom školstvom i stilom života gospodari isključivo ljevica i njeni liberalni izdanci. Ljevica se uspjela nametnuti modernom i proglasiti sve hrvatske desničare i nacionaliste trogloditima i provincijalcima. I to s pravom. Kod nas ne postoji jedan jedini kulturni klub gdje bi se desni nacionalisti mogli sastajati i debatirati o novim idejama i gdje bi mogli formulirati na elegantan i moderan način svoje ideje. Dokle god hrvatski nacionalisti ne shvate primat ideja u vođenju politike – nemaju šanse da dođu na vlast.

U Hrvatskoj se mnogo priča o manjku medijskih sloboda i medijskoj cenzuri. Često se pritom povlače paralele sa zapadnoeuropskim zemljama koje se uzimaju kao primjer demokracije i slobode govora. S obzirom da ste dugo godina živjeli i radili u Sjedinjenim Američkim Državama, a kao bivši hrvatski diplomat prošli čitav niz europskih zemalja, možete li nam reći kakvo je stanje slobode medija u tim zemljama? Je li stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj, komparirano sa zapadnoeuropskim zemljama, doista tako crno?

Zapadni liberalni sustav koristi jezičnu, krivično pravnu, psihološku, a u zadnje vrijeme i fizičku represiju koja je dovedena do akademskog savršenstva, i to puno bolje nego u komunizmu. Za razliku od komunizma, u liberalnim demokracijama građaninu je teško prepoznati osnovnu političku kategoriju: tko je politički prijatelj, a tko je politički neprijatelj. Tijekom hladnog rata liberalni sustav mogao je doduše prikriti svoju represiju i svoje brojne gospodarske slabosti stalnim projiciranjem ukupnog političkog zla na komunističkog protivnika. Zapadnjačka liberalna formula bila je jasna: pa zar se na kapitalističkom Zapadu bolje i slobodnije ne živi?! Malo oporbenjaka u sumornoj komunističkoj Jugoslaviji i Istočnoj Europi tada je uopće i pomišljalo da liberalni sustav također koristi represiju protiv svojih neistomišljenika. Neke tabu teme na Zapadu bolje je ne dirati jer možete lagano izgubiti radno mjesto, pa čak završiti i u zatvoru. Liberalno-zapadnjački mitovi veoma su jaki i sistem čini sve u svojoj moći da ih zadrži. Pogotovo se to odnosi na modernu historiografiju i na liberalnu dogmu da su svi ljudi jednaki. Za vrijeme Tuđmana u Hrvatskoj se puno slobodnije moglo govoriti o nekim temama, pogotovo glede moderne historiografije.

U dnevnome tisku svaki dan možemo čitati o brojnim korupcijskim aferama, kriminalu, kupovanju ispita, zapošljavanju na temelju obiteljskih, prijateljskih i rođačkih veza i sl. Vjerujte li da je borba protiv korupcije iskrena ili riječ o još jednoj predstavi za hrvatsku javnost?

Nemoguće je rješavati probleme s korupcijom u Hrvatskoj ako se prije toga ne učini totalna dekomunizacija sistema. Uzroci korupcije u Hrvatskoj su strukturalne naravi i oni leže u baštini titoizma. Pogledajte samo najbogatije ljude danas u Hrvatskoj. Sve su do pretežno ljudi koji su nekad bili povezani s UDBOM i bivšim jugoslavenskim sistemom.

Kao bivšem političkom emigrantu zasigurno Vam je stalo do toga da bivši komunistički zločinci kao i suradnici UDBA-e budu sankcionirani. Mislite li da je realno za očekivati da u Hrvatskoj dođe do temeljitijeg obračuna s komunističkim nasljeđem? Je li lustracija više uopće provediva u Hrvatskoj?

Odmah se postavlja pitanje kako i u kojoj mjeri pravno pokrenuti lustracije. Kojim kronološkim redom? Od 1941? Od 1945? Od 1971? Od 1991? Koje slojeve hrvatskog stanovništva i koje struke ona mora obuhvatiti? Koliko duboko ona mora zadirati? Moraju li žrtve moguće lustracije, tj. dekomunizacije, biti samo članovi bivše KPH ili, pak, njihovi pomagači - od kojih većina njih nikada nisu bili članovi KPJ ili KPH, ali koji su igrali bitnu ulogu u intelektualnom, diplomatskom i medijskom legitimiranju jugoslavenskog komunističkog terora? Želja velikog broja Hrvata za dekomunizacijom Hrvatske dobrim dijelom temelji se na rezoluciji Europskog vijeća (1481). Smatram da su to puste želje. Danas se u Europskoj uniji više govori o potrebi suzbijanja nacionalizma i desničarenja. Konačno pogledajte i pedigree aparačika Europske unije; sve od reda bivši ljubitelji Tita, Jugoslavije i samoupravljanja - kojeg danas umotavaju u rječnik o „euro-atlantskim integracijama“. Hrvatska je imala povijesnu priliku da „neutralizira“ nekoliko desetaka tisuća komunističkih kolaboratora između 1991. i 1994., no to ona nije učinila. Što postavlja automatski i pitanje o stvarnim motivima izlaska Hrvatske iz Jugoslavije. Bivšim-sadašnjim hrvatskim liberal-komunistima i njihovim suradnicima u medijima, visokom školstvu i politici itekako je važno očuvati hrvatsku samostalnost. Zvuči abnormalno i kontradiktorno, no uz malo logičnog razmišljanja potpuno je ta teza ispravna. Sinekure koje danas uživaju djeca oznaša, udbaša ili enobejaca u hrvatskom javnom životu, diplomaciji i novinstvu, oni nisu mogli sanjati u bivšoj Jugoslaviji. Svi hrvatski komunisti znali su vrlo dobro da je i za najmanji putni nalog, za najmanji politički uvodnik u bivšem Večernjaku ili bivšem Vjesniku ili u udbaškoj ekspozituri ex-Tanjugu, trebalo dobiti mig Beograda.

Predmet Vašeg zanimanja u posljednje vrijeme je identitet. Mislite li da postoji realna opasnost gubitka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta? Ako Hrvatska danas-sutra uđe u Europsku uniju, smatrate li da će hrvatski političari znati na valjan način artikulirati i sačuvati hrvatske nacionalne interese?

Hrvatski identitet ovisi prvenstveno o duhu vremena na Zapadu. Dobre su vijesti da se liberalizam ruši i da njegovi mitovi padaju u vodu. Upravo kao što su se komunizam i njegova skolastika raspali prije dvadeset godina. Ovo su povijesne šanse za Hrvate koje oni trebaju znati iskoristiti. Po mom mišljenju na ovim terenima doći će do velikih promjena u narednim godinama, i to puno većih nego početkom 90. godina. Bit će to ružne promjene sa sigurnim sukobima. I da na kraju parafraziram Friedricha Nietzschea; jedino narodi sa najduljom povijesnom memorijom imat će šanse da ostanu najdulje na zemljopisnoj karti.

Davor Dijanović


Zagreb, 16. ožujka 2010.

HČSP podržava osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve

HČSP u potpunosti podržava osnivanje HPC-a, i ne vidimo tu nikakav problem što se tiče Srba u Hrvatskoj. Držimo da je njihova halabuka oko ove najave i protivljenje osnivanju HPC potpuno neopravdano. Nemaju Srbi monopol na pravoslavlje. Zašto se ljute na Hrvate pravoslavne vjere, zašto se npr. ne ljute na Grke, Makedonce i oni su pravoslavci a zamislite, nisu Srbi.

Sva ljevičarska i prosrpska piskaralačka bagra digla se na noge, od Jergovića, Beškera, Butkovića..., do srpskih stranaka. Kada smo kod srpskih stranaka, nikomu nije sporno što u Hrvatskoj imamo Srpsku stranku (više njih), Srpsku pravoslavnu crkvu, to je svima potpuno normalno. Ali nije normalno ako želite osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj. Pravaš Nikola Kokotović, je bio Hrvat pravoslavne vjere, pisao je oštre protusrpske članke u "Hrvatskom pravu", i prevodio je ruske književnike na hrvatski jezik i djela Henrika Ibsena.

Prema tomu notorna je laž da Hrvat ne može biti pravoslavne vjere. Prema zadnjem popisu stanovništva čak se 11.400 Hrvata izjasnilo da su pravoslavci. Nacija nema nikakve veze s vjerom. Hoće li Srbi možda tvrditi da se Hrvat može biti samo ako si katolik. Koje je onda nacije po njima, novi predsjednik države, Ivo Josipović koji je agnostik i nevjernik?

I da konačno raskrinkamo srpske laži oko HPC za vrijeme NDH. Laž je da je Pavelić osnovao HPC zbog Srba, on je to učinio na nagovor Vanče Mihajlova, predsjednika WMRO Bugarske, zbog Bugara pravoslavaca koji su priznavali NDH, a srpsku pravoslavnu crkvu nisu priznavali kao svoju, i nisu mogli obavljati vjerske obrede koje jamči i ondašnji i sadašnji Ustav. Kao lojalni građani države Hrvatske, zahtijevali su Hrvatsku pravoslavnu crkvu, u koju su se onda uključili i Hrvati pravoslavci. Dakle ni ta HPC za vrijeme NDH nije imala nikakve veze sa Srbima i njihovom pravoslavnom crkvom. Ove podatke ću dokumentirati u svojoj knjizi, o tomu postoje izvorni dokumenti.

Nadamo se da će ova incijativa za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve prerasti u širu inicijativu Hrvata pravoslavne vjere kojih u Hrvatskoj nedvojbeno ima dosta. A onda će zabrinuti protivnici obnove HPC, kao štovatelji prava na slobodu vjeroispovijesti, to morati prihvatiti.

Josip Miljak


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ devetnaesti dan

Pomirenje i oprost

“Kao što tvrde vjere među ljudima i lavovima nema,
Kao što složna janjci i vuci nemaju srca,
Tako ni ljubavi meni nema s tobom, te nama
Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas.”
Ilijada, XXII. 23-27

Uviđajući da se narod oslobodio straha, da ga rado sluša i da je oduševljen njegovim govorima, Prorokovođa je nastavljao govoriti svaki dan. Znao je da ga treba još mnogo čemu poučiti i da prije nego ga na izvršenja djela povede, da mu treba učvrstiti volju i odlučnost za djelo. Da mu ostane samo jedan san, san o njegovoj odabranosti i poslanosti te ljubav za djelo. Stoga i devetnaesti dan započe svoj govor:

- O narode hrvatski, sa sobom zavađeni! Kad tako dođeš do samospoznaje, prepast ćeš se samoga sebe. Prepast ćeš se samoga sebe kad shvatiš da si zavađen sam sa sobom. Kad neprijatelja svoga u sebi prepoznaš. I njegove saveznike što se u tvojoj zemlji naseliše, vjerom prevrnuše i neprijatelji ti postadoše. Da tvojim slabostima oni vjerni saveznici postadoše. I to je jedan od gorkih plodova tvoje samospoznaje. Ali ta ti samospoznaja vid vraća. Od tada ćeš dobro razlikovati dan od noći i neće ti biti stalo do sumraka predsvanuća i večernjeg sumraka u kojima se tvoji neprijatelji najbolje kriju i grade se tvojim prijateljima. Zato moraš imati dobar vid. Već sam te upozoravao da trebaš paziti da ti se stranci u tvojoj zemlji za vrijeme mira ne namnože i tako postanu prejaki, jer su oni najveći prijatelji tvojih mana. Zato jer si propustio na to paziti u miru, morat ćeš u ratu protiv njih rabiti gorak lijek. Za veliko djelo ti nisi spreman sve dok se sa sobom ne izmiriš. Istina, ti si mirenje pokušao, no ono nije uspjelo jer je zamišljeno i provađano na pogrešan, nemogući način. Tvoje te meko srce upropaštava. To nije dobrota, to je slabost što dolazi od nemuževnosti. Poslije Patriotskoga rata htio si, o velikodušni narode, svim svojim neprijateljima oprostiti. I tuđinu i svome odrodu. No, ti se prethodno ne upita odakle tvoje pravo i tvoja moć da opraštaš sve one strahote i zločinstva što ih tvoji neprijatelji tebi naniješe? I koji se nikad ne pokajaše! Odakle ti pravo da im oprostiš sve zločine što ih počiniše onima koji prvi ustaše? Zbog svoje nerazboritosti preuzeo si na se zadaću koja ti nije povjerena i koju zbog svoje mlitavosti nisi mogao niti možeš izvršiti. Te zločine samo Bog može oprostiti, a na tebi je, kao suradniku Božjem na Zemlji, da im sudiš i da ih kažnjavaš i tako zlu i tvojoj propasti zatreš trag i korak. Oprostio si a da ni njihovu krivnju ni odgovornost nisi utvrdio, i tako si odbio izvršiti svoju zadaću. Tako si se odrekao svoje svojevlasti, svoga suvereniteta, na kojemu je da nagrađuje i da kažnjava. To je velika pogreška; tako si utro put svojoj ponovnoj propasti. Pa što si onda i komu oprostio? Bezimenima koji će sutra reći da niti je zločin postojao, niti su ga oni počinili, jer gdje je to dokazano i utvrđeno! A trebao si utvrditi svačiju krivnju i svačiju odgovornost. Jer, može biti da u nekom narodu nisu svi krivi, ali su svi odgovorni. Trebao si to uraditi, a potom vidjeti je li se tko od njih riječju ili djelom pokajao ili pak bio u oprostivoj bludnji. Tek poslije toga si mogao opraštati, pojedinačno. Kako to nisi učinio, podcijenio si sebe. Podcijenio si svoju krv i svoju žrtvu i time svome neprijatelju dao za pravo. Time si, ustvari, rekao da zločin nad tobom i nije neki zločin kao kad se počini prema nekom drugom “izabranom” narodu. Tebe optužuju i kažnjavaju za stotine, a ti njih ni za stotine tisuća što tvojih oni poubijaše. Nemarno i mlitavo si postupio. Protiv svoga dostojanstva i bez samopoštovanja si postupio, i time počinio veliki grijeh protiv sebe.

Ne budi uzaludno zlopamtilo. Kažnjavaj, neka zločinac pamti!

Ne dopustite da se genocid izvršen nad vama (Olovograd, Patriotski rat) olako pretvara u povijest. No, trajno zadržavanje sjećanja na genocid ne traži nužno osvetu kontragenocidom i primjenu taliona. Ali, moralna vam je zapovijed da kaznite počinitelje pokolja u Olovogradu i etničkoga čišćenja i genocida u Patriotskom ratu jer ga Svrab neće kazniti, kao ni sud u Haagu. Ne dajte se zavarati “humanizmom” oprosta jer će, inače, shvatiti da vas mogu nekažnjeno klati. Zar ne vidite kako se i 100 milijuna nevinih žrtava komunizma opravdava njegovim tobožnjim humanističkim načelima, kao hipokriznom idejom bratske ljubavi koja je tobože nesretno, stjecajem nesretnih okolnosti, iznevjerena. Time se želi reći da bi bio moguć komunizam bez zločina pa, dakle, i treća Jugoantija bratstva i jedinstva. Ne dajte se varati! Zločin nad vama mora biti kažnjen! Neka sinovima trnu zubi za zločine njihovih očeva!

Olovogradski zločin je zločin djela mržnje koji se prema vama od tada do danas produžio kao govor mržnje. Jedan se u drugi oblik pretvara ovisno o okolnostima, o političkom kontekstu: u miru egzistira kao zločin govora mržnje nazivajući vas fašistima i genocidnim narodom, a u ratu se pretvara u djelo mržnje vršeći nad vam zločin genocida i etničkoga čišćenja.

Oni, zločinačka Svrab, kao i komunistička šizma i svi drugi do kojih možeš doći, moraju biti kažnjeni za olovogradske zločine, zločine Prekrižnoga puta i druge poslijeratne zločine “čišćenja”, ne zato jer su slijedili komunističku ideologiju, koja jednim svojim, utopijskim dijelom, bijaše hvatanje duge, zabludna potraga za ljudskom pravdom i srećom, što je čovjekovo ahasversko prokletstvo, njemu imanentno u vječnom lutanju za nedohvatnom srećom. Oni su išli za krivim, pogrešnim bogovima, za idolima, što nije prvi put u povijesti, nego samo jedan od zločinačkih načina lutalaštva.

Moraju biti kažnjeni za zločine zato da shvate da im je njihova nacija vrhovno dobro, dobro iznad svih dobara, i da je grijeh protiv njega najveći zločin. Jer narod je dobro iznad svih ideologija, iznad svih putova, lijevih i desnih, srednjih, trećih i svakog drugog ideološkog puta. Neka to bude za njih kazna, a opomena za sve druge koji bi se usudili takve zločine počinjati nad svojim narodom. Kazna mora biti upečatljiva i jasnog razloga: da se ne smije smicati, zatirati svoj narod za volju nikakve ideologije i nikakvoga saveza bilo s kim, a ne samo sa zločinačkim Svrabom i Karadagom, kao ni s Albionom i Karlovim sinovima. Pa zar ne kritiziramo i ne osuđujemo i svetu Katolički crkvu zbog njezina grijeha i njezina zločina što ga počini u Inkviziciji nad pravednicima! Pa kako onda da ne osuđujemo i ne kažnjavamo zločinački šizmu, Svrab i druge zločince. Pače se i Crkva ispriča za svoja nedjela, a šizma i drugi čak ni to.

Opraštajući a ne kažnjavajući postupio si protiv svoga naroda, protiv sebe, jer si nedovršen narod. Stoljeća neslobode i otuđenosti od vlastite države otuđila su te i psihološki, otuđila su te i nacionalno tako da ti je zamro naciogenetski instinkt. Instinkt koji je jači i od samoga instinkta za životom. Istina, u međuvremenu si mnogo napredovao, ali ne još dovoljno. Da to spoznate, dovoljno je da se osvrnete na svoju povijest, na povijest koja je svakom odgovornom i pametnom narodu učiteljica života... Kad se zagledate u vlastitu povijest kroz sva ta stoljeća bezdržavlja, od 1102. do danas, vidjet ćete svoju nacionalnu svijest u stagnaciji, u regresiji, u potpunom otuđenju i raspadu, u samomržnji i samonegaciji, u borbi protiv samoga sebe i u buđenju u više oblika te, konačno, u napredovanju do sadašnjega stanja. Vidjet ćeš ujedno da svakom tom stadiju svijesti odgovara i vaše djelatno zalaganje ili pak odustajanje od vlastite slobode, od vlastite države. Također ćete, poučeni poviješću, dobiti kritičku svijest i spoznati da još niste zadobili potpunu samosvijest, da niste dovršen narod.

Poslije pada vašega srednjovjekovnoga kraljevstva i gubitka prava skrbi o samom sebi i svojoj sudbini, vaša je nacionalna svijest degenerirala. Nastaje bezbrigonosno stanje za se, a vaša se skrb usmjerava na obranu državnih i drugih tvorevina u kojima niste slobodni kao narod, odnosno nacija. Vaša skrb i svijest je vezana za obranu i napredak ugarsko-hrvatskog kraljevstva, za Veneciju, za Austro-Ugarsku, za Napoleonovo carstvo, za Tursko carstvo, te za kršćanstvo kao antemurale cristiniatatis, za internacionalni komunizam itd. . . U novijoj povijesti u Prvom, velikom ratu (svjetskom), nitko nije ozbiljnije ni razmišljao, a nekmoli se organizirao za obnovu vašega kraljevstva. Bili ste u najdubljem sloju otuđenja nacionalne svijesti bez obzira na opomene i nastojanja velikoga Preteče i na Hrvatski narodni preporod i njegove ideje-budnice. Taj Preporod, međutim, nije nikad uspio prekoračiti granice ideja Ilirskoga pokreta kao izraza probuđene ideje slobode, ali ne i ideje o samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. On je sanjao ideju zajedničke države s drugim narodima, a naročito sa zlokobnim Svrabom, što je i ostvareno u prvoj i drugoj Južnoantiji, u kojoj ste iskusili najveća poniženja i izdaju vaših ideala.

U Drugom velikom ratu (svjetskom), iako su vam oni koji prvi ustaše pokazali ispravni put i zalažući svoj život ga potvrđivali, dali ste se zavesti šizmom. Mnogo vas se odmetnulo u šizmu i borilo se izdajnički protiv svoga kraljevstva te tako Svrabu omogućilo da vam kraljevstvo zatre i obnovi svoju vlast nad vama. Tek ste se osvijestili u Patriotskom ratu i u vama proradio naciogenetski instinkt. Ali i tada previše vas je po negativnom određenju postalo svjesno; osvijestili ste se tek kad vas je Svrab napala, fizički vam istrebljenjem zaprijetila, iako ste još uvijek pripadali komunističkoj šizmi. To je najniži stupanj nacionalne svijesti, svijesti iz nužde. Kad nužda prođe, mnogima od tih svijest još više oslabi, a kod nekih ponovo nestade. To su oni koji vas u Zapadno Brdo vode, koji vas u Ropsku Uniju vode, koji vas pljačkaju i strancima prodaju. To su oni što hoće biti vaši gospodari, a mi ih zovemo gospodari naroda.

Viši je oblik svijesti, nacionalna samosvijest - integralno hrvatstvo. Ona nije samo obrambeno i samo iz nužde. Ona je uvijek budna, uvijek kod sebe, oslonjena isključivo na svoj narod, na svoj duh kao na svoju vlastitost. Integralno hrvatstvo nije samo obrambeno, nego je i napadačko, sve u nezaboravljivoj brizi za svoje interese, za svoj napredak, za svoje usavršavanje. Zar vas ne poučih o tome u svojoj poslanici Hrvatski duh alke? Vaši zatornici vas plaše da takva nacionalna svijest poništava vašu pojedinačnu individualnost, da vas ona svodi na stado. To vam govore pismoznanci, neprijatelji vaši, oni što žele biti gospodari naroda. Naprotiv, upravo najrazvijenija nacionalna svijest ima razumijevanje za sva politička opredjeljenja i uvjerenja u svome narodu. Ali nijedno takvo uvjerenje i opredjeljenje ne smije nadilaziti i negirati državno jedinstvo, samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva.

Integralna nacionalna svijest kao svijest o sebi kao jedinstvu, kao neponovljivom kolektivnom subjektu i kolektivnom individuumu je, takoreći, ne samo psihološki, kulturni, nego i biološki, naciogenetski instinkt koji se samoodređuje i uvijek je samosvjestan. On je snažan kao instinkt, kao nagon za životom. Pače, naciogenetski instinkt kao instinkt za slobodom jači je i od instinkta za životom. Tek tada kad vam nacionalna svijest bude takva - bit ćete slobodni za život.

I ne okrečite nikome drugi obraz. To ionako nije kršćanska dogma. Odbacite stoičko-kršćanski moral oprosta i trpljenja. To je moral robova i prizemljara. Nego, uzvratite dvostrukim udarcem. Tko vas kamenom, vi njega - mačem. Tako pomažete dobroti i zatirete zlo. Zaboravite ispravljanje nepravde trpljenjem. Zaboravite pasivni pacifizam. Samo pacifizam zasnovan na ratničkoj pravdi osnažuje dobro. To je vaš dug Bogu i svom čovještvu.

O kako ste još daleko od sebe! Zato - uusavršavajte se. Kad ćete već jednom napustiti neratničku etiku domobranstva i njegova slabićkog, tobože humanističkog pacifizma: biti dobar, pravedan i pošten čovjek. Radom, na pošten način zarađivati kruh svoj. Pomagati svakom potrebitom, pa i na svoju štetu. Ne mrziti nikoga, napose Svrab. Voljeti svoju domovinu, braniti je, ali tako da nikoga ne povrijedite. Ne, to nije moral onih koji prvi ustaše, to nije moral ni višega čovjeka ni višega naroda. To je moral koji trebate rabiti samo među sobom. Vi još lutate u pravedničkom snu, u ljiljanskom svijetu ljubavi bez grijeha i zločina - u iluzornom svijetu. U svijetu izmišljenom od vaše dobrote ali i slabosti, u svijetu bez energije. To je izmišljeni svijet lošega kršćanstva, njegova grijeha prema čovjeku jer ga čini slabićem, djelo teološke samoobmane koja vas tješi da je Bog postao čovjekom (Isus), da bi čovjek postao Bog. To je pogrešno tumačenje Božjeg darivanja dostojanstva čovjeku. Ovim teološkim iskazom Božjeg čina čovjek nije postao, nego mu je dana mogućnost da postane dobar i pravedan, da postane dionikom svetog i božanskog. No, to se nije dogodilo. Ta pretvorba od životinje do čovjeka, to uzdignuće se ostvarilo samo djelomično, napola i vrlo rijetko. Ono što je božansko u čovjeku to je ljubav, ali je u njemu ostao i sotonski dio - mržnja i sklonost zločinu. To je tek teološki i antropološki realizam s kojim treba živjeti i prema njemu se ravnati. Ako se budete ravnali prema njemu ne ćete nikome okretati drugi obraz. Ne izbjegavajte svoje pozvanje, svoje dužnosti preuzimanja odgovornosti za “zločin” što ćete ga morati počiniti da bi od sebe otklonili zločin vašega neprijatelja. Dužnost vam je ne pokoravati se zločinu oduzimanja osobne i nacionalne slobode, nego ustati protiv njega. Samo oni koji prvi ustaše ispravno razumješe onu teološko-psihološku istinu, čovjekovo dioništvo u Bogu kao slobodu. Oni dobro razumješe: ne trpiti, nego zlo i zločin istrijebiti. Ne skrušeno podnositi nepravdu nego se, ispunjeni ratničkom etikom, protiv nje organizirati u viteške redove, boriti se i pobjeđivati. Jer djelovanje je na Ispravnom putu. Pritom budite strogi prema sebi: očistite se od slabićstva i samilosti prema neprijatelju. To su značajke prizemljara, to vas nije dostojno. Odbacite prizemljarsku sintagmu lažnog, minimalističkog mirotvorstva i dobrosusjedstva: tuđe nećemo svoje ne damo. Ništa vaše nije sigurno niti ičim zajamčeno: sigurno i zajamčeno kao vaše samo je ono što vaš mač pokriva. Usavršavajte se. To je vaš poziv, poziv vašega kulturogenija na što ste na putu slobode upozoreni već od velikoga Firentinca koji reče: “Slobodno ti je odroditi se u niži svijet životinja. Ali, isto tako možeš se po odluci tvojega duha uzdići u viši svijet božanskoga” (Giovanni Pico della Mirandola).

Zaista, čovjek se može samodegradirati tako da postane životinja. Pače i biljka. U njegovoj je volji. Sve do anorganskoga. Ali, dano mu je zakoračiti i postati dionikom božanskoga. Zato, usavršavajte se, ne budite prizemljari, ne dajte se vlasti podljudskoga.

Vi zaista ne razlikujete ljudsko i božansko praštanje. Ali znajte da niste pozvani da umjesto Boga ni praštate ni kažnjavate. Kao ljudi i kao narod ovlašteni ste, pače i dužni kažnjavati ljudski grijeh, individualni i kolektivno počinjen prema čovjeku pojedincu i prema naciji kao kolektivitetu. Grijeh počinjen prema Bogu ostavite njemu da mu on sudi. Zato ne budite slabići, ne praštajte nego sudite i kažnjavajte za zločine počinjene prema vama. A Bog će suditi i vama i njima. Ako svi Svrabi i nisu svi krivi, svi su odgovorni za zločine počinjene prema vama, i to ne samo u Patriotskom ratu, nego i za cijelo vrijeme trajanja zajedničke države, od 1918. (Dakako, postoji i njihova povijesna krivnja suradnje s Osmanlijama pri osmanlijskom osvajanju hrvatskog ozemlja te progona, etničkog čišćenja Hrvata s njihova ozemlja.). Jer, kako svaki čovjek kao pojedinac osim individualnog ima i kolektivni, nacionalni identitet, tako ima i individualnu i kolektivnu, nacionalnu odgovornost za djela svoje nacije (aktualnu i povijesnu). Nisu odgovorni samo oni koji su izričitim radnjama pokazali da se ne slažu s agresijom na Hrvatsku i pokoljem Hrvata (demonstrirali su protiv rata, pisali protiv agresije, pobjegli u inozemstvo da ne bi sudjelovali u tom zločinu, dakako ako to nisu učinili samo iz kukavištva i straha za vlastiti život itd.). Stoga se individualizacija krivnje i oslobađanje od krivnje i odgovornosti odnosi samo na one koji se nisu solidarizirali s tom agresijom i zločinom. Jedino su oni potpuno nevini. Svi ostali koji nisu krivi su odgovorni. Posebno se to odnosi na one koji su sudjelovali u vojnim postrojbama. Svi oni snose ne samo individualnu odgovornost, nego i krivnju, od koje ne mogu ni na koji način biti oslobođeni niti im može biti oprošteno. Njima, štoviše, i ne treba dokazivati zločin jer je i samo sudjelovanje u agresiji zločin. Sve one zločine nisu mogli počiniti onih desetak kojima se sudi, pogotovo jer se većini sudi samo za zapovjednu odgovornost. Zato zakone o oprostu i aboliciji morate ukinuti i suditi svim sudionicima u svrapskoj agresiji na Hrvatsku.

Odgovornost bez krivnje, svega ostalog naroda koji je pasivno ili djelatno podržavao agresiju, samo je pravna fikcija jer je i iz čisto tehničkih razloga nemoguće zatvoriti cijeli jedan narod. Inače, ne postoji odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost bez kazne.

Zato i sud u Haagu ne individualizira odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost s krivnjom, jer nema kazne za tu odgovornost iako postoji krivnja. No, ta fikcijska odgovornost bez kazne ipak nije bez ikakve kazne. Kazna je moralna i politička s povijesnom dimenzijom, jer napadnuti narod s pravom može, i, zapravo, ako drži do sebe mora, pamtiti počinjene zločine nad njim i napadački narod smatrati zločinačkim. Iako to na prvi pogled izgleda blaži oblik kazne, politička i moralna kazna s povijesnim pamćenjem ustvari može biti i teža. Individualizacija krivnje zbog kažnjavanja, dakle, ne skida odgovornost s ostalih pripadnika toga naroda jer, kako rekosmo, iz kolektivnog identiteta proizlazi i kolektivna odgovornost.

Prorokovođa odahnu, obrisa znoj s lica pa pogleda po narodu koji ne pokazivaše nikakvo nestrpljenje ili nelagodu. No, on ipak nastavak govora ostavi za sutra.

Tako bi i prođe i devetnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


www.hrvatskipravoslavci.com, 09. ožujak 2010.

TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE

ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!"

Ovo su rečenice iz neobjavljenog dnevnika Nikole Tesle. Citirani dio navodno je jedan od razloga zašto taj dnevnik slavnog znanstvenika nikad nije objavljen, već se u Beogradu u strogoj tajnosti skriva od javnosti zajedno s mnogim tajnama u njemu zapisanim. Ove Tesline riječi, iz njegova nikad objavljenog dnevnika, prvi put u javnosti isplivale su 1977. U središnjoj informativnoj emisiji nekadašnje TV Zagreb. Te tvrdnje tada nisu izazvale nikakve reakcije, ni potvrdne ni oprečne. Na veliku tajnu iz tajnog nikad objavljenog dnevnika Nikole Tesle u svojoj najnovijoj knjizi Govor Hrvatima o ispravnom putu nedavno ponovno je podsjetio dr. Petar Vučić, autor brojnih stručnih i znanstvenih članaka iz područja politologije i gospodarstva te ustavnoga, financijskoga i autorskoga prava. U svojoj posljednjoj knjizi uz mnoge zanimljivosti podsjetio nas je i na priču o dnevniku Nikole Tesle koji spletom okolnosti nikad nije ugledao svijetlo dana.

-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne - rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski intelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.

Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla

O genijalnom pronalazaču i znanstveniku iz Like napisane su brojne biografske knjige i u većini njih navodi se kako je priča o podrijetlu obitelji Nikole Tesla dosta mutna i neistražena. Primjerice, u knjizi Nikola Tesla istraživač, izumitelj, genij potpisanoj od grupe autora: Brudež, Muljević, Petković, Paar, Androić (Školska Knjiga 2006) u predgovoru Vladimira Muljevića stoji:

"Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla."

Prof.dr.Vladimir Njegovan jedan od Teslinih hrvatskih biografa starije generacije, također se posvetio proučavanju povijesti Tesline obitelji te u knjizi Nikola Tesla 1856-1956 (Zagreb, 1956) također navodi prezime Draganić. Prema predaji, u obitelji Tesla jedan od predaka te obitelji imao je istaknute prednje zube slične tesli, alatu za obradu drveta po čemu je ta grana Draganića dobila nadimak, a poslije i prezime Tesla. Draganići su u Liku na područje Divosela došli vjerojatno u 17. stoljeću iz sela Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, kamo su se naselili iz Dalmacije. Iz rodoslovlja obitelji vidi se da je 1485. sedam muškaraca nosilo ime Nikola. Djed Nikole Tesle, otac njegova oca Milutina, također se zvao Nikola i služio je kao seržan u Napoleonovoj vojsci - tvrdi prof.dr. Vladimir Njegovan.

Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.

Hrvatski biografi najprecizniji su kada je u pitanju podrijetlo obitelji Tesla i svi do jednoga se slažu da obitelj Tesla bez obzira na nesumnjivu pravoslavnu vjeroispovjed Teslinog oca i djeda potječe iz Hrvatske i svi do jednoga negiraju tvrdnje nekih Teslinih srpskih biografa koji pišu da su preci Tesline majke rođene Mandić došli u Liku iz Šumadije. Koliko su se hrvatski biografi trudili podrijetlo Tesline obitelji što više vezati uz granice današnje avnojevske Hrvatske, toliko su srpski biografi nastojali priču što više posrbiti.

Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine

Po nekim pitanjima Teslini biografi, domaći i strani, gotovo su jedinstveni. Nakon smrti velikog izumitelja u New Yorku 1943. u njegov su apartman upali agent FBI-a i dugo kopali po njegovim papirima. Pretpostavka je da su se najviše zanimali za Tesline pokuse s oružjem sa smrtonosnim razarajućim zrakama, odnosno tragali su za izumima primjenjivim u vojne svrhe. U knjizi Tesla čovjek izvan vremena, jednoj od najpoznatijih Teslinih biografija objavljenoj u SAD-u, Margaret Cheney, stoji da je veliki dio Teslinih rukopisa i prijavljenih i neprijavljenih patenata pod velom državne tajne smješten u Washingtonu. Drugi dio Tesline rukopisne ostavštine, koji nije bio toliko zanimljiv agentima FBI-a, a odnosi se na njegove zabilješke vezane za njegov život i podrijetlo, kraljevski i Titov diplomat, Teslin rođak, Savo Kosanović prebacio je u Beograd. Poslužio se Teslinom željom da njegova rukopisna ostavština završi u zemlji u kojoj je rođen i Amerikanci su, pošto su dobro pročešljali po Teslinim prijavljenim i neprijavljenim patentima, udovoljili želji velikoga znanstvenika da ostatak njegovih rukopisa završi u starom kraju. Međutim, Teslin stari kraj nije Srbija, on je rođen u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, točnije u Hrvatskoj i umjesto u Beogradu, njegovi su rukopisi trebali završiti u Hrvatskoj.

Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.

Veliki znanstvenik u Beogradu je boravio samo jednom, bio je srdačno dočekan i premda je poznato da se nije rukovao s ljudima, svom omiljenom pjesniku Jovi Jovanoviću Zmaju, koji je u čast Teslina dolaska napisao i prigodnu pjesmu, poljubio je ruku. Međutim po svjedočenju Ivana Meštrovića, u knjizi Prisjećanja na ljude i događaje za boravka u Beogradu Tesla je doživio još nešto, zbog čega više nikad nije otišao u Beograd, a velikom hrvatskom kiparu, koji se u Americi u više navrata sastajao s Teslom, rekao je kako ne bi želio da Meštrovićevo kiparsko portretiranje Nikole Tesle završi u Beogradu. Stoga je originalni odljevak slavnoga Meštrovićeva portreta velikoga znanstvenika izložen u foajeu Instituta Ruđer Bošković, a kopija se nalazi u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Ivan Meštrović je, pozivajući se na newyorška druženja s Teslom, inzistirao da Teslin portret ne završi u Beogradu.

Tesla nije autor izjave "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom"

Svi se danas pozivamo na Teslinu izjavu: "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom". Međutim malo se zna kako ta rečenica ne pripada svjetski poznatom izumitelju. Izreka sa statusom parole, za Hrvate idealnoga stava za Srbe iz Hrvatske, parafraza je čestitke koju je povodom Teslina 80. rođendana velikom pronalazaču 1936. uputio dr. Vlatko Maček, tadašnji predsjednik HSS-a. U čestitki je dr. Vlatko Maček napisao: "Obraćam vam se kao sinu srpskoga roda i hrvatske domovine", na što je Tesla ljubazno uzvratio da se ponosi i jednim i drugim i to se kasnije pogrješno uzelo kao glavni dokaz osobnoga nacionalnoga izjašnjavanja najpoznatijega znanstvenika s ovih područja. Sam Tesla Hrvate i Srbe podjednako je volio, često je recitirao narodne pjesme. Listajući brojne Tesline biografije, može se konstatirati da je bio rojalistički Jugoslaven naklonjen kralju Petru II Karađorđeviću, s kojim se 1942. u hotelu New Yorker, gdje je proveo zadnjih 10 godina života, i sastao.

Kad je 1930. otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio "Hall of the Fame", jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom "Kraljevo naslijeđe" pod datumom 8. srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao: "Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: "Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena - Srba, Hrvata i Slovenaca". Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.

Nije zgoreg ni spomenuti da su Amerikanci i Englezi te 1942. kralja Petra još smatrali saveznikom i on je u SAD došao od Franklina Delana Roosevelta tražiti avione za četnike. Dakle, premda su se kralj i veliki znanstvenik pozivali na jugoslavenstvo i pozdravljali ga, pri tom nisu mislili na isto. Dok je Tesla bio iskren Jugoslaven zaista začuđen kako se to Hrvati i Srbi ne mogu dogovoriti, kralj je bio šovinist kojem je jugoslavenstvo bilo samo najbolji način za provedbu velikosrpskih pretenzija. Profesor Bogdan Radiša, tadašnji voditelj informativne službe, u kraljevskom veleposlanstvu u Washingtonu, često se susretao s genijem iz Like i svjedočio da su Tesla i njegov rođak Sava Kosanović predvodili bitku za razvijanje bratstva među Srbima i Hrvatima u Americi. Bogdan Radiša tvrdi da, premda je bio veliki znanstvenik, jedan od najvećih umova s ovih područja zapravo uopće nije bio svjestan velikoga sukoba između Srba i Hrvata. U vrijeme najveće klaonice čak se u New Yorku uglavnom družio s Hrvatima kao što su Zlatko Baloković, violinist svjetskog glasa, pa tada vrlo popularni boksači braća, te u ovom tekstu već spomenuti Ivan Meštrović. Kada je zbog jasnih antisrpskih stavova Teslin rođak Savo Kosanović 1943. dobio otkaz iz kraljevske diplomatske službe, slavni pronalazač tome se nije mogao načuditi i po riječima njegova rođaka Kosanovića, to je dosta doprinijelo skoroj Teslinoj smrti.

Hrvati i Tesla voljeli su se javno

U knjizi Tesla čovjek izvan vremena Margaret Chaney, poznata američka Teslina biografkinja, profesora Bogdana Radišu citira na još nekoliko mjesta. Tako navodi i slijedeću konstataciju:"Nema sumnje da je cjelokupna krvava tragedija Jugoslavije od 1941. do 1943. morala utjecati na Teslu i da je zbog toga bio utučen. On bi me često znao upitati mogu li mu objasniti što se događa među nama i zbog čega se ne možemo složiti..." Zapisala je da je Teslu 8.siječnja 1943. zanemarujući poruku na vratima "Ne smetaj" pronašla spremačica Alice Monghan. Mrtvozornik je kao vrijeme smrti upisao 7. siječnja u 22:30, a kao uzrok smrti je naveo srčanu trombozu. Luis Adamić napisao je ganutljivi posmrtni govor koji je 10. siječnja na radijskoj postaji pročitao tadašnji gradonačelnik New Yorka Fiorelo H. LaGuardia. Velikoga znanstvenika na posljednjem ispraćaju uoči kremiranja ispratilo je samo 12 osoba, od kojih je bilo nekoliko novinara. Zbog velikih napetosti između Hrvata i Srba, Amerikanci su procijenili da je tako najbolje. Ipak, kad se 12. siječnja u katedrali svetog Ivana održalo pravoslavno opijelo, u nju je nagrnulo oko 2000 ljudi, podjednako Hrvata i Srba. Smjestili su se na suprotne strane katedrale, a biskup William T. Manning prije službe tražio je obećanje da ne će biti političkih govorancija i međusobnih provokacija. Biskup je počeo misu na engleskom, a na srpskom ju je okončao prota Dušan Šukletović. Od balkanskih političara uz Teslinog rođaka Savu Kosanovića bili su nazočni veleposlanik Fotić i hrvatski ban Ivan Subašić, bivši premijer Kraljevine Jugoslavije, te ministar poljoprivrede i obnove. Spomenute biografske činjenice pokazuju koliko su se Hrvati i Tesla voljeli javno.

Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.

Nesumnjivo da je njegov otac Milutin Tesla bio pravoslavni svećenik, djed Nikola također je bio pravoslavac, ali što je bilo prije toga? Začuđuje kako nitko od brojnih hrvatskih biografa i brojnih drugih hrvatskih znanstvenih i kulturnih radnika nije službeno upitao za postojanje Teslina dnevnika. Bio Srbin ili Hrvat, Teslin znanstveni rad nije ništa manje impresivan, ali nije li sramotno od javnosti kriti nečiji dnevnik zato što tamo piše da su preci najvećega srpskoga uma bili Hrvati.

Dražen STJEPANDIĆ


STEPINAC I KOMUNIZAM

Kad su došli na vlast u Hrvatskoj nakon 2. svjetskoga rata komunisti su likvidirali veliku većinu intelektualaca , profesora, pisaca, akademika, svećenika, redovnika i redovnica, koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka, zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom. Konačno je došao red i na najvišu duhovnu vertikalu , na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tada se obistinio jedan dio Stepinčeve proročke vizije koju je on zabilježio u svome dnevniku još 5.studenoga 1940. godine:“Pobjedi li Njemačka biti će grozan teror i propast za male narode.Pobjedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobjedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao“.

Još je u kolovozu 1940. Stepinac govorio, da se načela Katoličke crkve ne mogu složiti s komunizmom, jer komunizam želi otkinuti dušu od Boga. Komunistički nauk, kazao je Stepinac, osiromašuje čovjeka, jer gubeći vjerski ideal čovjek gubi smisao za domovinu i za život. Život bez Boga je pakao. (M.Landercy; Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989.,str.74.). U listopadu 1943. u svojoj propovjedi pred zagrebačkom katedralom Stepinac kaže, među ostalim, slijedeće: “Katolička crkva uvijek je osuđivala a i danas osuđuje svaku nepravdu u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija i na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.. Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome. Katolička crkva ne poznaje rase koje gospoduju i rase koje robuju… Ona se ne može složiti ni sa sistemom koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu…Ne možemo priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje (op.cit., str.92,94.). Ovaj je govor pozitivno odjeknuo diljem Europe i Amerike, a vješto su ga iskoristili i partizani u šumi tiskajući ga u obliku letka i dijeleći ga borcima. No dolaskom na vlast u Hrvatskoj komunisti su nastojali svim sredstvima privoljeti Stepinca da raskine vezu Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Vatikanom i da osnuje samostalnu hrvatsku katoličku crkvu, koja bi, poput srpske Pravoslavne crkve, postala državna crkva pod izravnim utjecajem komunističkih vlasti, što bi u budućnosti neizostavno vodilo sjedinjenju tih dviju crkava, a u daljnjem tijeku vrlo vjerojatno sjedinjenju hrvatskoga i srpskoga naroda u jedinstveni umjetni jugoslavenski narod, odnosno u stvari u velikosrpski narod. Kad u tome komunisti nisu uspjeli uslijedilo je prvo zatvaranje Stepinca od 17.5. do 3.6.1945.

Slijedećega dana nakon Stepinčevoga puštanja iz zatvora posjećuje ga osobno Josip Broz Tito. I kao što je Tito 1943. nudio Hitleru vojnu suradnju u okupiranoj Jugoslaviji , što je Hitler s prezirom odbio, tako Tito 1945. nudi Stepincu suradnju pod uvjetom da zagrebački nadbiskup raskine vezu hrvatske Katoličke crkve s Vatikanom, što je Stepinac odbio (Pero Simić – Zvonimir Despot:TITO, strogo povjerljivo, Zagreb 2010,str.34,35.). Interesantan je to bio susret. S jedne strane Tito, komunistički narcis, Staljinov poslušnik i istodobno Churchillov štićenik, neprincipijelni karijerist i istodobno boljševički dogmatičar, „cinkaroš“ u Moskvi svojih partijskih kolega što je ove koštalo glave, agent Kominterne i suradnik NKVD-a, a, s druge strane, samozatajni asket, čovjek koji pred komunističkim sudom izjavljuje, da je za svoje kršćansko uvjerenje pripravan ne samo trpjeti, nego i umrijeti. Kad Tito nije uspio nagovoriti Stepinca da odcijepi Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana uslijedile su prijetnje, fizički napadi i pokušaj ubojstva Stepinca ( u Zaprešiću kad je otvarao novu župu), blaćenje u medijima, pisanje klevetničkih parola po zidovima. Stepinca i Katoličku crkvu bjesomučno napadaju uz blagoslov Udbe masoni, osobito dr.Viktor Novak i Dušan Tomić.

Na sve ovo Stepinac šalje prosvjede zbog teških zlodjela koja su se dnevno zbivala, ubijanja svećenika, montiranih postupaka pred tzv. narodnim sudovima. U tim prosvjedima on ističe, da hrvatski narod nije trpio ni u vrijeme Turaka kao što trpi pod komunistima, da su na odstrjelu osobito hrvatski intelektualci samo zbog toga što su radili za vrijeme NDH i zaključuje:“Izgleda prema postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti“. No najžešća osuda komunističkih zlodjela uslijedila je u Pastirskome pismu od 20. rujna 1945. u kojemu katolički biskupi, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom, spominju, među ostalim, osude i smaknuća mnogih nevinih svećenika, zabranu katoličkog tiska, zatvaranje sjemeništa , ukidanje privatnih katoličkih srednjih škola,sprječavanje vršenja vjerskih dužnosti, pravljenje neprilika katoličkim ženskim redovima, barbarstvo komunista u odnosu na grobove, postupak u komunističkim logorima itd. Nakon Pastirskoga pisma uslijedilo je i okružno pismo Stepinca u studenome iste godine u kojemu on izražava bol što mu je komunistička vlast onemogućila da vrši svoj apostolat izvan Zagreba.U tome pismu Stepinac također iznosi, kako njega, biskupe,svećenike, redovnike i redovnice napadaju svim sredstvima na političkim skupovima, u medijima, natpisima po zidovima, klevetama i lažnim tumačenjem svećeničkih izjava. Nakon okružnoga pisma komunisti su odlučili Stepinca zatvoriti. Tito, koji je dobio bitku protiv kralja, nije mogao dopustiti da je izgubi pred jednim katoličkim nadbiskupom – i to u svojoj komunističkoj državi (R. Oraški).Zato je po nalogu toga visokopozicioniranog europskog masona ( Mladen Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, Zagreb , 2010. str.294.) uslijedio poznati montirani sudski postupak, čija je glavna rasprava otvorena 30.9.1946. a presuda na 16 godina prisilnog rada i 21 godinu gubitka građanskih prava izrečena 11.10.1946.

Općepoznato je Stepinčevo dostojanstveno držanje na komunističkome sudu i njegova izreka, da on ne treba milosti, jer da mu je savjest mirna. Za vrijeme njegovog izdržavanja kazne u Lepoglavi počinje njegovo sustavno trovanje. Pretpostavlja se da su ga zračili iz susjedne ćelije, što je razaralo nadbiskupovu koštanu srž i dovelo do teškog oboljenja, policitemije. Kod te bolesti ulaze u krvotok velike količine nedozrelih eritrocita, a bolesnik osjeća umor, opću slabost, gubi apetit i postaje anemičan, rapidno mu slabi imunitet i umire. Pošto se Stepinac počeo osjećati vrlo loše, komunističke su se vlasti pobojale da će umrijeti u kaznionici, gdje bi međunarodna javnost mogla zatražiti obdukciju pod kontrolom stranih patologa, te je poslan u svoj rodni Krašić u kućni pritvor, gdje Stepinac umire 10.veljače 1960. Prilikom balzamiranja njegova tijela na molbu tadašnjeg administratora zagrebačke nadbiskupije dr. Franje Šepera jedan od liječnika je sakrio kardinalovo srce koje je posebno balzamirano i sačuvano za potrebe crkve. Kad je nakon dvije godine Udba saznala za to , zaplijenila je kardinalovo srce i spalila ga u malom krematoriju SUP-ove ambulante u Zagrebu u Šarengradskoj ulici, a pepeo bacila.No barbarstvo i mržnji komunističkih vlasti išli su i dalje. Kad je 1993. godine izvršena ekshumacija kardinalova tijela da bi se potvrdilo njegovo sustavno trovanje, otkriveni su tragovi karbolne kiseline koja je uštrcana u vene pokojnika, tako da su posmrtni ostatci balzamiranoga tijela potpuno raspadnuti. Komunistički su vlastodršci time htjeli zametnuti tragove trovanja.Začudo, jedan od objektivnijih sudova o Stepincu dao je poslije rata Milovan Đilas kad je rekao Ivanu Meštroviću slijedeće:“Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan , postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih političkih ciljeva…nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo…Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.“ ( Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Zagreb-Samobor-Krašić,2008.str.196.). Dopustite mi da na završetku citiram riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića izgovorene u Rimu 13.prosinca 1990. godine, na skupu koji je organizirala Papinska međunarodna marijanska akademija u suradnji sa Hrvatskim zavodom sv.Jeronima i Hrvatskom zajednicom u Rimu. Tom prigodom je kardinal Kuharić rekao i ovo:“ Između listopada 1946. i veljače 1960. Stepinac je napisao mnogo pisama, osobito biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, koji su u većini spisi velike duhovnosti. Vrlo čvrst, zajedno s poticanjem na ustrajnost, on je izricao uvjerenje da komunizam ne će dugo trajati. Danas, dok mi gotovo jedva vjerujemo, to se događa pred našim očima. Ali , budimo uvjereni, da je to plod mnogih molitava, mnogih suza i mnogih patnja.“

Poput svoga Učitelja Stepinac je svojim životom posvjedočio evanđelje ljubavi, kako nose naslov opsežne tri knjige o životopisu, dokumentima i svjedočanstvima koji su vezani za blaženog Alojzija Stepinca, a materijali sakupljeni od mons. Jurja Batelje. Stepinac je dopustio da bude raspet od komunističkih Kaifa i Pilata 20. stoljeća. No, usprkos današnjeg pokušaja od strane recikliranih komunista da se te Kaife i Pilate rehabilitira pod oznakom antifašizma (i Staljin je bio antifašist), oni su sramno nestali sa povijesne pozornice zajedno sa zločinačkom ideologijom komunizma, a Stepinac, poput svoga Učitelja, ostaje svijetli uzor bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja. Kako je rekao američki biskup Fulton Sheen, Stepinac je došao pred sud kao duhovni vođa Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svoga naroda i kao primjer za svijet.

Prof. Branimir Lukšić


Vaše pismo, 3. ožujak 2010.

NOVA OTKRIĆA O ZAMKAMA UDBE

Knjiga "Moja Polnoćka", otkriva zamke UDBE u Hercegovini 1957 godine. Autor knjige Dr. Radoslav Marić, u knjizi opisuje kako ga je UDBA u Hercegovini uvela u zamku 1957 i što se dogodilo poslije toga.

Što je interesantno, slučaj dr. Radoslava, sličan je slučaju Bugojanske grupe. U knjizi sam našla jako mnogo identičnih ili skoro istih dogadjaja u životu Dr. Radoslava Marića i nas članova Bugojanske grupe. Dogadjaji sa Dr. Marićem i sa nama članovima Bugojanske grupe jasno ukazuju, Bugojanska grupa i Dr. Marić uvedeni su zamku po istoj urotničkoj UDBI-noj mreži.

Pogledajmo samo neke do tih sličnih dogadjaja.

Stranica knjige 98: Čovjek se predstavio pod imenom: Frane Peskura. Nije točno precizirao, ali je rekao, iz Zagreba je pobjegla jedna veća grupa intelektualaca i da su u inozemstvu organizirali vladu.

Sličan dogadjaj u Australiji: Šesdesetih godina 20 vijeka, Jure Marić i Franjo Turk dvojica najmoćnijih vodja Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, nama su govorili: "U Hrvatskoj i BiH, hrvatski intelektualci koji žele Slobodnu Državu Hrvatsku, ujedinili su se u Hrvatskoj i rade na rušenju Jugoslavije. Medju tim intelektualcima ima Komunista, Domobrana i Ustaša".

Stranica 99: On (Peskura) je pritekao sa pitanjem. Znali li što se dogodilo Andriji Hebrangu. Strijeljan je, zato što nije htio potpisati da se Srijem priključi Srbiji, nego da mora ostati u Hrvatskoj.

U Australiji: Sličnu priču o Andriji Hebrangu nama je ispričao Jure Marić. Jure je nama uvjerljivo tvrdio, Hebranga su objesili jer se pobunio kada je Tito jedan dio Srijema priključio Srbiji. Mi smo vjerovali Mariću.

Stranica 159: Ja nisam vjerovao partizanima sve dok nisam sreo Franu Peskuru.

Isti slučaj sa nama: Ni mi članovi Bugojanske grupe nismo vjerovali partizanima, sve dok nas Jure Marić nije uvjerio u njegovu priču o Andriji Hebrangu.

Stranica 98: On (Peskura) treba ljude na terenu, kada poziv dodje. Kao što je bilo 10 travnja 1941.

Slične riječi Jure M., Franje Turka: Ova dvojica govorili su nama, Bratstvo treba biti vojnički spremno kada dodje vrijeme da se stvori Slobodna Država Hrvatska. Dobro vojnički istrenirani Bugojanci su otišli u akciju, uvjereni po vodjama Bratstva, da je u Hrvatskoj i BiH, zrelo vrijeme za sveopći ustanak Hrvatskog naroda. Kako se danas zna, sve je bila laž. Bugojanci su uvedeni u jugoslavensku zamku i likvidirani.

Stranica 107: Tvrdio je (Peskura) da sam ja jedan neozbiljan mladac.. Kritizirao je moju neozbiljnost i lijenost.

Isto se dogadjalo u Australiji: Dok je nama vodstvo Bratstva ispiralo mozak, često smo i mi bili slično kritizirani. Najgori u kritikama bili su Srećko Rover i Ivan Blažić. Oni su nam srdito govorili, vi ne znate ništa, vi ste Titovi školarci. Takve kritike bile su česte, i unosile su u nas osjećaj krivnje. Rezultat kritika bio je, mi smo postali poslušni janjci.

Stranica 158: Ruža Perić - Petričuša kazala je da su zbog mene (m.o. Autora ove knjige) ubili šest ljudi u Širokom Brijegu, jer sam ih ja "izdao" Autor knjige Dr. Radoslav Marić dalje piše kako su o njemu raširene razne svinjarije.

Isti slučaj i sa mnom: UDBA-ši su i o meni raširili bezbrojne lažne optužbe. Od svih laži, najmonstruoznija lažna optužba na moj račun bila je, da sam ja htjela otrovati djecu dvojice iz Bugojanske grupe, djecu pok. Mirka Vlasnovića i Ilije Glavaša.

Stranica 163: Peskura se prvi puta pojavio u našoj sobi...i njegove zahtjeve da napravimo nešto veliko. Da dokažemo da smo dostojni njegovog povjerenja.

Isto se dogadjalo u Australiji: Nešto veliko tražilo je i vodstvo Bratstva da učini mladi Hrvat kojeg su naveli da se učlani u Bratstvo. To nešto veliko, trebalo je biti dokaz vodjama Bratstva, da je osoba dostojna njihova povjerenja, da je dostojna da postane član Bratstva. U najviše slučajeva, mladom Hrvatu dana je bomba da je baci na jugoslavensku trgovinu ili putničku agenciju.

Stranica 456: Komunističke vlasti su progurale svoje odane ljude u sjemenište, a jedna od tih je bio i Frane Peskura.

Kao u Bratstvu: A. Sarić vrlo istaknuti član vodstva Bratstva, bio je u sjemeništu. I Marko Mijić bio je u sjemeništu. Na račun otrova koje je on odnio iz Australije u Jugoslaviju prije Bugojanske akcije, Bugojanci su bili lažno optuženi da su htjeli otrovati beogradski rezervoar vode. Mijić je po povratku u Jugoslaviju ostao tamo ugodno živjeti. A. Šarić poslije pada Jugoslavije vratio se u Hrvatsku gdje živi ugodno, gdje je nastavio njegovu prljavu robotu.

U knjizi "Moja Polnoćka" ima još sličnih dogadjaja, u životu Dr. Radoslava i životu nas članova Bugojanske grupe. No, mi nismo jedini bili žrtve UDBE. Hrvati su uvodjeni u UDBI-nu zamku od stvaranja UDBE, OZNE, do danas. Strani i unutarnji mrzitelji Hrvata, koristili su i koriste iste ili slične metode da pobiju što više Hrvata ili im razore živote. To je sve u planu istrjebljenja Hrvatskog naroda.

Ružica Andrić
Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe


Prenosimo..., Zagreb, 2. ožujka 2010.

Poziv na potporu!

Kameradi i suborci, prijatelji i znanci!
Hrvatska braćo i sestre!

Obraćamo vam se kao provjerenim domoljubima svjesnima neprijateljske ugrozbe kojoj je Hrvatska izložena. Kako i sami znadete, tamni su se oblaci nadvili nad naciju i državu Hrvata. Hrvatska je danas prepuštena na milost i nemilost koaliciji anacionalnih domaćih izdajica i judeomasonskih "neimara" novoga svjetskog poretka. Ugroženi smo kao nikada u svojoj tisućljetnoj povijesti. Na putu smo da izgubimo doslovno sve, ako se žurno ne dignemo na pravedni otpor!

NOVA HRVATSKA DESNICA, kao i do sada, nastavlja u najtežim uvjetima svoju državotvornu nacionalnu borbu. Najbolji je dokaz njezina ispravnog stava okolnost da su se sve budale i hulje protiv nje urotile, da ju nenarodni režim, kao jedinu stranku, nije ushtio registrirati, da su židovskim rovarenjem, čak i u Chicagu kamo su se sklonile, privremeno zakočene desničarske novine Ultimatum!, najradikalniji glas narodnoga bunta i volje za samoodržanjem.

Hrvatska braćo i sestre!
Od prvoga siječnja 2010 brojimo takozvano osno vrijeme, tisuću dana ključnih za spas hrvatske Države i Nacije te za početak njihove temeljite obnove. Mi ćemo i nadalje, a osobito u tom usudbenom razdoblju, biti dostojni zadaći koja nas je dopala, ispunjat ćemo svetu dužnost spram hrvatskoga roda.

U uvjetima posvemašnje marginalizacije i ostracizma, prešućivanja, embarga i progona, međutim, potrebna nam je intelektualna i politička, moralna i materijalna pomoć. Potrebni su nam novi, nepotrošeni, nekompromitirani, beskompromisni, pošteni i marljivi, samozatajni i odani, domoljubni i stegovni ljudi.

Potrebna nam je i novčana potpora. Želimo ojačati naše redove, pospiješiti borbene kapacitete. Želimo razgranati našu djelatnost, pokrenuti nove projekte i akcije, obnoviti desničarske novine Ultimatum!, izdavati publikacije, priručnike, knjige Mladena Schwartza i drugih naših pripadnika.

Ova država na izdisaju ne će nam i ne može pomoći. Zato se obraćamo vama, nacionalnim i državotvornim Hrvatima. Budite uz nas, pridružite nam se u svetoj borbi za Dom!

Koliko možete, poduprite našu borbu financijski kao sponzori, donatori ili mecene. Naručite veće količine knjiga Mladena Schwartza. Pronesite ovaj apel svojim suborcima. Pokažite da u ovom narodu još ima takvih koji zdravo hrvatski dišu, koji se ne daju zastrašiti, i pripravni su na osobnu žrtvu za ljubav svete nam Domovine. To smo dužni našoj junačkoj mladosti, koja je pala da bi Hrvatska živjela i opstala bez stranih tutora, a ne da bismo je prodali i rasprodali kozmopolitskim vagabundima.

Jamčimo vam da će svaka kuna biti potrošena na napredak naše borbe: za opremu ureda, promičbeni rad, putovanja po terenu, djelatnost s mladeži, posvemašnje snaženje našega pokreta. Ne dajte zadovoljstvo neprijatelju da zakoči našu djelatnost!

Solidarnost se uvijek isplati. Na kraju puta čeka nas uistinu slobodna i suverena, samostalna i nezavisna Država Hrvatske Nacije. Jedina alternativa jest sramotna kapitulacija i nacionalna smrt.

Borba se nastavlja - za Dom Spremni!

GLAVNI STAN NOVE HRVATSKE DESNICE

[Priloge iz Domovine molimo upućivati poštanskom uplatnicom, a iz inozemstva putom Western Union uplate.
Oboje na naslov:
Ankica Lučić, Bolmanska 6, 10000 Zagreb / Hrvatska.
Tel./Fax: RH-Zgb.-3700-169.
Munjopis (e-mail): mschwartz@inet.hr]


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ osamnaesti dan

Autoritet

Na putu usavršavanja u viši narod neophodan je i autoritet koji je iskovan na Ispravnom putu. U njemu se objedinjuju sve prave vrijednosti. Narodu bez autoriteta pravih vrijednosti vlada nered u duši i u razumu, s vremenom zavlada u cijelom životu, pa od njega napravi lutalački narod koji ne napreduje, koji se ne usavršava, nego nazaduje. Znajući to, kao i to da su još veće posljedice za narod ako vjeruje u lažni, nevrijedni autoritet, Prorokovođa odluči progovoriti o autoritetu. Zato se taj dan odjenuo u posebnu bijelu odjeću, a u desnoj ruci je nosio zlatni štap.
Okupljenom narodu reče:

- U usavršavanje spada i vaš odnos prema autoritetu. Odnos prema autoritetu ne smije biti ni podložnički, odnos slijepe poslušnosti, niti oholo negatorski, nego odnos kritički, tj. provjeren razumom i životnim iskustvom. Autoritet mogu imati stanovite vrijednosti i ideje, osobe i institucije. Prema svima trebate imati odnos istodobnog povjerenja i kritičkog ispitivanja je li ono u skladu s razboritošću i razumom, je li u skladu s moralnim i dostojanstvenim životom i ljudskim pravima. Jedino takav odnos je odnos Ispravnoga puta. Jer neke su vrijednosti nadvremenske, vječne, a neke se tijekom vremena mijenjaju ili nestaju. Da o ideologijama i idejama kao i institucijama i ne govorimo, jer one su mnogo više podložne vremenu. S promjenom duha vremena i one poprimaju novo značenje ili uopće nestaju, jer ih zamjenjuju druge. Drugo, nikad ne smijete dopustiti da bilo koja vrijednost, ideja, osoba ili institucija postane autoritarna, jer je to otuđujuće za vas, jer vam to oduzima slobodu i dostojanstvo. Čovjeku i njegovoj slobodi naročito prijeti opasnost od autoritarnosti osoba i ideologija.

Između ostaloga, primijetio sam među vama jednu takvu zabludu glede autoriteta, i to autoriteta predsjednika države. Ta zabluda vam oduzima snagu, hrabrost i odlučnost, sve vrline Ispravnoga puta. Ta se zabluda odnosi na vaš odnos prema predsjedniku države kao neprikosnovenom, neporecivom i nedodirljivom autoritetu. Iz toga odnosa proizlazi da predsjednik, samim tim što je predsjednik, zaslužuje, pače i obvezuje, na poštovanje, pa i strahopoštovanje i nepovredivost njegova fizičkog i moralnog integriteta. Vaša zabluda proizlazi iz nerazlikovanja autoriteta funkcije od autoriteta osobe koja je obnaša.

Ta zabluda potječe iz povijesnoga razdoblja vladavine monarhije (prvenstveno apsolutnih, predustavnih monarhija). Monarsi su tada bili i izvor prava i pravednosti, i primjenjivači i djelitelji njihovi. Međutim, u demokraciji takvo apsolutno poštovanje zaslužuje samo funkcija, ali ne i svaki njezin obnašatelj. U naravi je demokratskih načela da je svaki njihov obnašatelj reizboran i smjenjiv. Predsjednikovo obnašanje funkcije je sankcionirano ustavom i zakonima, te općenito interesom i dobrom države i naroda. Zbog povreda ustava i zakona predsjednik je smjenjiv, a u slučaju zločina, naročito onoga najvećega - zločina veleizdaje, kažnjiv je i smrću. Povijest je puna primjera kažnjavanja smrću careva i kraljeva i predsjednika država. Ako je i za koga opravdano propisivanje i kažnjavanje smrću, to je opravdano za šefa države. Jer nitko ne može toliko zla nanijeti državi i narodu na čijem je čelu kao šef države. Jedino on može napraviti zločin protiv cijeloga naroda i nacije (npr. veleizdajom), dakle protiv najvećega broja ljudi. Ako se takav zločin ne bi kažnjavao smrću, to bi ponižavalo državu i njezino značenje za čovjeka. Upravo njezinoj vrhovnoj, najvećoj vrijednosti odgovara i najveća kazna, što potvrđuje njezino dostojanstvo i vrijednost za pojedinca i za naciju. I nikakav prigovor krajnosti tu ne stoji, jer upravo krajnosti daju si međusobni smisao i opravdanje. Tek negacija života - smrt, daje pravi smisao životu. Ukinuće smrtne kazne za počinjene najteže zločine ponižava i obezvrjeđuje život. Relativizira ga, pa zločin više nije zločin u svom strašnom negativitetu života, on se pretvara u nešto između života i smrti, što je jednako važno, zatim očekivano, te na koncu tolerirano tek s malom nelagodom. Ukinuće smrtne kazne je došlo s duhom liberalnog vremena od lažnih humanista, od slabića bez krjeposti koji nemaju dovoljno volje za život, ni hrabrosti za smrt za prave vrijednosti.

Moralno je i sasvim dopustivo, narod ima pravo na pobunu protiv predsjednika, pravo na njegovo kažnjavanje smrću, na regicid. Moderne demokracije obično propisuju vrlo komplicirane i teško provedive procedure za smjenu i kažnjavanje predsjednika države. No, narod i njegova prava su iznad svih tih propisa i procedura. I u pravilu diže bunu i kažnjava mimo i ustava i zakona, po izvanrednim mjerama koje sam donosi. To je i opravdano jer samo je narod izvor i nositelj suvereniteta, a predsjednik i druga tijela državne vlast samo izvršitelji toga suvereniteta. Stoga je narod sa svojom voljom i iznad ustava i zakona jer - ako su oni i donijeti njegovom voljom - on ima pravo tu svoju volju i promijeniti. Isto tako, neodgovorna demokracija neprecizno i maglovito propisuje i djela za koja se može predsjednika smijeniti i kazniti. U načelu, uvijek kad predsjednik na tu funkciju dođe uzurpacijom, nasiljem ili izdajom državnih interesa te podvrgne interes vlastite nacije stranoj sili ili koaliciji sila, on pravi zločin veleizdaje za koji ga narod ima pravo smijeniti i kazniti smrću.

Zato, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne gajite ropsku, kmetsku skrušenost i pokornost prema svakom predsjedniku. Čovjek je biće slobode, i ako to prestane biti, prestaje biti i čovjek u svojoj punini. Vi ste slobodan narod, imate pravo na pobunu, na ustanak protiv svoga predsjednika koji vam oduzima osobnu ili nacionalnu slobodu, koji nedostojno, štetno i amoralno obnaša funkciju predsjednika, koji krši vaša ljudska prava, jer tim činima pravi zločin veleizdaje; imate ga pravo smijeniti i kazniti, pa i smrću. Istina, funkcija predsjednika države je središte nacionalnoga bića, njegov sveti i nepovredivi supstancijalitet. Ali tko je obnaša protivno njezinoj naravi, taj pravi zločin protiv naroda.

Zato ne zapadajte u anarhističku i liberalističku zabludu glede autoriteta i njegove važnosti u životu pojedinca, nacije, društva i države.

Sva tri ta entiteta imaju autoritet koji trebate racionalno poštivati, a ne kao liberali negirati moralni autoritet društva i države. Ti bezumnici, koji zagovaraju neodgovornu slobodu, dopustili bi da im i država propadne za takvu slobodu. Za njih je svatko za se najviši autoritet i ne postoji nikakav viši, pogotovo ne viši društveni autoritet koji bi smio korigirati individualni. Oni koji tako misle ne razlikuju osobno dostojanstvo i savjest te kako ih uskladiti s društvenim autoritetom. Isto tako, kao što nabrojeni entiteti i vrijednosti imaju autoritet koji treba poštivati, trebate poštivati i autoritet svojih prvaka i vođe. Osim toga, trebate čuvati i poštivati i međusobni (horizontalni) autoritet i dostojanstvo svake osobe. Svi ste vi dio autoriteta kao dio bitka, a on je po bitku. Arijcima, čiji ste i vi sinovi, prvima je dano da ga spoznaju i oni ga razdijeliše na četiri razine po kojima se bitak i društvo i nacija i svaki pojedinac održava na svojoj razlikovnoj razini. U vidljivu svijetu, u različitim vremenima i u različitim narodima se različito očituje, ali nikad ne nestaje. Kad ga uzmanjka zavlada kaos i tada svijet nazaduje.

Neodgovorna demokracija negira potrebu i ulogu vođe u političkoj sudbini naroda. Te otrovne ideje među vama šire pismoznanci kao vaši unutarnji neprijatelji, kao i gospodari svijeta, vaši vanjski neprijatelji. Ti vanjski neprijatelji, antikomunistička ljevica, koja upirući prstom i podsjećajući te na komunističke diktatore kao vođe, nagovara te na neodgovornu demokraciju, takvu u kojoj nema potrebe za vođom jer je vođa, po njima, rješenje za psihološku bijedu mase. Oni tako kvare tvoju od naravi ti danu svijest i osjećaj da je svakom narodu i naciji potreban vođa. No, lukavci to dobro znaju, a tebe nagovaraju samo zato da oslabe tvoj osjećaj za autoritet, odnosno da ti oni nametnu vođu kojega oni izaberu prema svojim interesima. Koji će slušati njih, a tvoje interese prodavati i izdavati. Uostalom, to ste vidjeli kada su vam oblatili Drugoga i nametnuli vam Čergaša Haškića.

A vođa nije rješenje za psihološku bijedu mase (Freud) kao prevarant, karijerist, kao prodavatelj iluzija, nego kao izbavitelj iz bijede. On nije poslan da narodu bijedu učini podnošljivom, nego da je ukini, on je soter, izbavitelj iz bijede. Njegova riječ nije opijum za mase, nego pravi lijek za njihov duh, što im budi moral i opravdanu nadu, ali ukazuje i na žrtvu. Njegovo djelo, koje ne počini bez mnoštva, njihov je spas ili propast, njihova je ali i njegova sudbina. To je povijest kojoj nismo uvijek gospodari. Velikim duhovnim i političkim vođama objavljene su i velike istine. Odatle njihova karizma, njihova pozvanost predvodništva, jer je njihovo mišljenje i djelo istinito u svom vremenu, a ima udjela i u vječnome.

Veliki ljudi kao što su vođe ne stvaraju se odgojem i izobrazbom. Oni se rađaju kao vođe. Oni su iznad svih odgojitelja i učitelja.

Autoritet kao Ime Oca ne samo kao označitelj, nego i kao vladar jest vladar neumrli. Stoga ne gubite snagu osporavajući ga uzaludno. Zar zaista ne spoznaste odakle snaga moje vječnosti?

Tako bi i prođe i osamnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Vaši savjeti...

Kako se nositi sa rakom prema Johnu Hophinsu?

1. Svaka osoba posjeduje stanice raka u svom organizmu. Stanice raka se ne mogu identificirati standardnim testovima, sve dotle dok ne dostignu broj od nekoliko milijardi. Kada liječnici kažu pacijentu da više nema malignih stanica, poslije terapije, to samo znači da se testom ne mogu identificirati stanice raka, jer je njihov broj smanjen na nivo koji se ne može registrirati.

2. Stanice raka se pojavljuju u životu svakog čovjeka 6 do 10 puta.

3. Kada je imuni sustav čovjeka dovoljno jak, stanice raka se uništavaju i sprječava se njihovo umnožavanje.

4. Kada osoba ima rak to nagovještava da je došlo do smanjenja hranjivih materija. Razlozi se mogu tražiti u genetici, životnoj sredini, hrani ili načinu života.

5. Da bi se ovo smanjenje nadoknadilo, potrebno je promijeniti ishranu kako bi se poboljšao imuni sustav.

6. Kemoterapija podrazumijeva uništavanje stanica raka, ali takoder uništavanje i zdravih stanica u koštanoj srži i digestivnom traktu, a takoder može doći da oštećenja jetre, bubrega, srca, pluća i dr.

7. Zračenjem se, pored uništavanja stanica raka, sagorijevaju i oštećuju i zdrave stanice i organi.

8. U početku se kemoterapijom ili zračenjem smanjuje veličina tumora. Medutim, daljnjom primjenom kemoterapije i zračenja, nema više rezultata kod eliminacije tumora.

9. Kada u organizmu ima previše toksina nastalih kemoterapijom i zračenjem, imuni sistem je poljuljan ili uništen, što dovodi do toga da osoba postaje podložna raznim vrstama infekcija i drugim komplikacijama.

10. Kemoterapija i zračenje može dovesti do mutacije stanica koje postaju rezistentne i teško ih je uništiti. Operacijom se takoder može uzrokovati širenje stanica raka.

11. Preporučuje se da stanice raka ne treba hraniti i tako poticati njihovo umnožavanje.

a. Šećer hrani stanice raka. Izbacite šecer i time ćete odstraniti vrlo značajnu hranu stanicama raka. Zamijene za šecer su takoder štetne. Bolje su prirodne zamijene u vidu meda ili melase, ali u vrlo malim količinama. Kuhinjska sol posjeduje štetne dodatke koji joj daju bijelu boju. Umjesto nje preporučuju se Bragove amino-kiseline ili morska sol.

b. Mlijeko potiče organizam da proizvodi sluz, pogotovo u digestivnom traktu. Sluz hrani stanice raka. Izbacivanjem mlijeka i zamjenom sa nezasladenim soja mlijekom, stanice raka će „gladovati'

c. Stanice raka bujaju u kiselom okruženju. Mesna dijeta je kisela i bolje je jesti ribu i malo piletine nego junetinu i svinjetinu.. Meso takoder sadrži životinjske antibiotike, hormone rasta i parazite, koji su svi štetni, pogotovo za oboljele od raka.

d. Dijeta koja se sastoji od 80% svježeg povrća i sokova, žitarica, klica, jezgra i malo voća stvorit će alkalnu sredinu u organizmu. 20% ishrane može biti kuhana hrana, uključujući fažol. Sokovi od svježeg povrća proizvode žive enzime, koji se lako apsorbiraju i dospijevaju na stanični nivo u roku od 15 minuta, čime se hrani i potiče razvoj i rast zdravih stanica. Da biste omogućili živim enzimima da stvaraju zdrave stanice, pokušajte piti svježe sokove od raznog povrća. Jedite sirovo povrće 2 do 3 puta na dan. Enzimi se uništavaju na temperaturi od 40°C.

e. Izbjegavajte kavu, čaj, čokoladu jer imaju visok nivo kofeina. Zeleni čaj je mnogo bolji i ima sastojke koji pomažu borbu protiv raka. Treba piti nezagadenu ili filtriranu vodu da bi se izbjeglo konzumiranje toksina i teških metala, koje sadrži voda iz slavine. Destilirana voda je kisela i treba je izbjegavati.

12. Proteini iz mesa se teško probavljaju i potrebno je mnogo enzima za probavljanje. Neprobavljena hrana ostaje u utrobi i uzrokuje stvaranje dodatnih toksina.

13. Zidovi stanica raka prekriveni su otpornim proteinom. Suzdržavanjem od konzumiranja mesa oslobađa se više enzima, koji napadaju proteinske zidove stanica raka i omogućavaju prodor obrambenih stanica koje uništavaju stanice raka.

14. Neke materije podižu imuni sistem (IP6, flor, antioksidanti, vitamini, minerali EFA i dr.) i omogućavaju da obrambene stanice organizma uništavaju stanice raka. Vitamin E omogucava ubijanje stanica raka, što predstavlja normalnu reakciju organizma u uklanjanju oštećenih, nepoželjnih i nepotrebnih stanica.

15. Rak je bolest uma, tijela i duha. Aktivan i pozitivan um pomaže u savladavanju raka. Bijes, netolerancija i gorčina stvaraju u tijelu stres i kiselost. Njegujte duh ljubavi i praštanja. Naučite da se opustite i uživate u životu.

16. Stanice raka ne napreduju u sredini sa puno kisika. Tjelesne vježbe i duboko disanje dopremaju više kisika do stanica. Terapija kisikom osigurava uništavanje stanica raka.

Ne koristite plastičnu ambalažu
Ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama
Ne koristite plastično sude u mikrovalnoj pećnici!

Kemijski element Dioxin uzrokuje rak, posebno na dojci. Dioksin je visoko toksičan za stanice našeg organizama. Zato ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama jer se na taj način oslobada dioksin iz plastike. Nedavno je dr Edvard Fudjimoto, welness manager u bolnici Castle, govorio na televijiji o zdravstvenim rizicima. Tada je govorio o dioksinu i njegovom štetnom djelovanju na ljude. Rekao je da ne smijemo grijati hranu u mikrovalnoj pećnici u plastičnom sudu. Ovo se pogotovo odnosi na hranu koja sadrži masnoće. On navodi da kombinacija masnoće, visoke temperature i plastike oslobada dioksin koji prodire u hranu i na kraju u stanice organizma. Umjesto plastike on preporučuje upotrebu stakla, kao što je vatrostalno, pireks ili keramika, koji ne sadrže dioksin. Dakle, hrana koja je pakirana u plastiku, mora se izvaditi i podgrijati u nečem drugom. Papir se može koristiti ako znate od čega je izraden. Ipak je najsigurnije koristiti vatrostalno staklo. On je takoder podsjetio da su neki restorani brze hrane zamijenili plastičnu ambalažu sa papirnom. Dioksin je bio jedan od razloga. Takoder je podvukao da je plastična ambalaža jednako opasna i ako se koristi za poklapanje sudja u kome se grije hrana u mikrovalnoj pećnici. Umjesto plastike, upotrijebite papir za pokrivanje hrane u mikrovalnoj pećnici.


Zagreb, 23. veljače 2010.

Otvoreno pismo hrvatskim kardinalima, nadbiskupima, biskupima i svećenicima!

Sada, kada se otvaraju nove i obnavljaju stare biskupije, na prostoru RH, što bi trebalo i cijelom, povijesnom domovinom Hrvata, postavlja se pitanje-kada će se obnoviti kneževsko-kraljevska biskupija u Zvonimirovu gradu - Kninu? Ova Kninska biskupija se spominje čak 1040. godine. Postojala je kroz dugih osam stoljeća, točnije 815 godina, sve do 1855. godine. Tada se spominju stare kninske katedrale Sv. Marije, uz kninski kaštel i u nasljeđu Biskupija. Sjetimo se da je u Kninu boravio hrvatski knez Branimir, a stolovao kralj Zvonimir. od 1075. do 1089. godine, kao i kralj Petar Svačić, sve do svoje pogibije na Petrovoj Gori 1097. po kojemu se ova Gora zove Petrovom sve do danas. I neovisno do svega, kojoj biskupiji danas pripadaju kninski prostori, trebalo bi obnoviti Kninsku biskupiju (hrvatskih kneževa i kraljeva) kao povijesno tlo naše slavne kneževsko kraljevske baštine. I upravo to su nam tuđinci otimali i svojatali sve do najnovijih "olujnih" dana našega Hrvatskog obrambenog rata.

A tko je sve u međuvremenu haračio hrvatskim kraljevskim Kninom može se ukratko prikazati i ovdje. Zna se da su kninsku tvrđavu utemeljili hrvatski kneževsko kraljevski vladari, a dograđivali slavni hrvatski plemići Nelipići pri kraju. Inače, Kninom su vladali Osmanlije, od 1552. do 1688., zatim Mlečani sve do 1797. pa Austrija do 1805. kada dolaze Francuzi samo do 1813. Iza njih opet Austrija do 1918. pa prva Jugoslavija do 1941. onda ponovno Hrvati - NDH do 1945. - pa druga Jugoslavija sve do 1990. odnosno do 5. kolovoza 1995. godine. Konačno su neprijatelji otjerani iz Knina, velikom hrvatskom pobjedonosnom "Olujom" kada se Knin konačno oslobađa višestoljetnog tuđinskog terora i ropstva.

Za to je sada došlo vrijeme da Katolička Crkva u Hrvata obnovi ovu osmostoljetnu kneževsko kraljevsku Kninsku Biskupiju. Nemamo se mi Hrvati više nikoga plašiti! Mi smo nakon višestoljetne robije pod raznim tuđincima, svojim vlastitim snagama, uz pomoć Božju, slomili svekolike tuđinske najezde za sva vremena. Iako još uvijek ima domaćih izdajničkih struktura kojima ne bi smetala ponovna balkanizacija Knina i cijele domovine Hrvatske. Zbog toga svega obnova hrvatske kneževsko kraljevske, Kninske biskupije je imperativ našega i budućih vremena.
Neka nam se obnovi Kninska Biskupija kao nedavno Sisačka!
Neka procvjetaju zemni ostaci naših mučenika po našim svetištima!

Mate Ćavar


Vaš stav...

DUH ZAGREBA

Zagrebačke teze
Nove Hrvatske Desnice
za hrvatsku osloboditeljsku borbu

1. Državotvorni nacionalizam
2. Pravednost i solidarnost
3. Vođa - Elita - Narod
4. Opća mobilizacija hrvatske desnice, hrvatske vojske i iseljene Hrvatske
5. Politizacija vojske, militarizacija politike
6. Rušenje Europske Unije iznutra, sinergijom zdravih snaga u europskim narodima
7. Novi Narod: uzdizanje hrvatskoga naroda na višu razinu Bitka
8. Nacionalna revolucija - nacionalna diktatura
9. Protiv uresnih popravaka; podvlačenje crte. Stvaramo Sve Novo.

Ove sam Teze napisao po uzoru na svoje glasovite povijesne Teze Lunda, koje su u tadašnjem razdoblju (1978 i dalje) trebale poslužiti formiranju široke, radikalne državotvorno-nacionalističke fronte za uspostavu suverene, slobodne, samostalne, neovisne Hrvatske Države. Danas, u ambijentu restaurirane jugovine na minijaturnom, poluhrvatskom prostoru, borba se nastavlja, i trebaju joj trenutku primjereni naputci. Ovdje sam tek sažeo kompleksnu problematiku i obimnu sadržinu naših revolucionarnih programa, izloženih u nizu dosadašnjih napisa te u onima koji tek slijede.
U nastavku, radi prisjećanja i usporedbe, donosim i svoje Teze izvorno nazvane Duh Lunda:

1. Nacionalna pomirba i općehrvatsko jedinstvo
2. Djelatna sveza Domovine i Izbjeglištva
3. Razvoj vlastitih snaga i oslon na njih
4. Nadideologijska nacionalna borba
5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe
7. Povezivanje sa svim vjerodostojnim nacionalno-osloboditeljskim gibanjima u svijetu
BORBA SE NASTAVLJA - ZA DOM SPREMNI!
Mladen Schwartz


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ sedamnaesti dan

O jadikovci “Naš narod ne valja”

Po svom običaju Prorokovođa se rano ustao i šetao po livadama punim racvjetalih maćuhica poslije kiše. Blagi osmjeh mu je titrao na usnama, s radošću je promatrao narod koji se po njegovoj uputi svako jutro kupao i umivao u kao biser čistom djevičanskom gorskom izvoru. Odjednom se prene iz razmišljanja i reče:

- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre, “pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.

Razočarani domoljubi, oni izigranih ideala, govore mi smo nesretan narod, za prvake biramo pogrešne ljude koji nas uvijek izdaju, itd. I, zaista, pitanje meritornosti naroda u političkim pitanjima jedno je od najtežih u političkoj teoriji i praksi. U političkoj teoriji postoji još od stare Grčke naovamo, kroz cijelu povijest, dvostruka tradicija političkoga mišljenja i postupanja o ovom pitanju. S jedne strane je elitističko stajalište da je narod masa (u balkanskoj, svrabskoj tradiciji: stoka), nepokretna i nedjelatna, a da je u povijesti djelatna i važna tek ako je vodi elita. (Heraklit: “Jedan vrijedi koliko i deset tisuća ako je najbolji”), do narodnjačkog, u biti supstancijalističkog stajališta Vox populi, vox dei - glas, volja naroda je Božja volja. Treba poštivati narodnu volju jer je ona meritorna za sva pitanja. Pitanje je teško jer odgovor ovisi o predmetu o kojem se odlučuje, kao i o političkoj situaciji u kojoj se odlučuje. Ovisno o tome i jedna i druga teza mogu biti točne i netočne. Inače, ontološki prosuđujući, genetski, a potencijalno i politički, elita i masa čine jedinstvo: iz mase se izdvaja elita, koja s vremenom nestaje, izumire, a na njezino mjesto dolazi nova elita, opet iz naroda, mnoštva. O ovom pitanju dovoljno sam vas uputio u mojoj poslanici Fenomenologija nacije.

I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup” jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?

Prije svega, valja napomenuti da je podvajanje naroda na elitu i masu osobito drago pismoznancima. Pritom naziv masa za narod ima pejorativno značenje i vi ga u tom značenju ne rabite. Nacija nije podvojena na elitu i masu, nego na elitu i neelitu. Pojam neelita nije pejorativan. Dapače. Ona kao pojam u sebi sadrži ocjenu da neelita potencijalno, u stanovitoj povijesnoj situaciji može postati elita, dok to masa ne može nikada. Kategorija neelite cijeni i uvažava narod, dok ga kategorija mase podcjenjuje.

Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi. Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.

Osim toga, u nekim se slučajevima može govoriti i o predmetnoj, materijalnoj nekompetentnosti naroda. O općim pitanjima za koja nisu potrebna specijalistička znanja, narod intuicijskim genijem odlučuje nepogrešivo. Isto tako ako odlučuje o pitanjima unutar svoga političkoga iskustva, kao što su pitanja od općeg državnog ili društvenoga interesa. Međutim, jasno je da nije kompetentan za specijalistička pitanja kao što su pravna, medicinska, tehnološka i dr. Ali ako se i u tim pitanjima, koja zahtijevaju specijalistička znanja, pojavi opći aspekt, recimo pravednosti, jednakosti i sl., narod je također sasvim kompetentan. (Na tome se zasniva i institucija porotništva.)

Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one “lekcije” života za koje su najmanje sposobni

Treće, nisu svi narodi jednako sposobni za svaku životnu lekciju: neki su bolji umjetnici, neki znanstvenici, neki ideolozi, neki religiolozi, neki filozofi, a neki pak političari. Tako su na Zapadu vodeći filozofi Nijemci (nekad su to bili Grci), umjetnici Talijani, Francuzi i Rusi, a vodeći narod, narod političkog genija je Albion. Pa kad je Shakespeare rekao da se svaki Albion rađa kao pravnik, mislio je zapravo da se rađa kao političar. Na žalost, taj njihov genij je hegemonijalan i destruktivan, sklon političkom teroru i zločinu.

Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.

Ako budete radili s dubokim povjerenjem u narod i njegov stvaralački genij, ako mu uspijete pokazati tko su stvarni krivci i izdajice, ako uspijete probuditi ponos i oduševljenje, probuditi zaspale ideale u njemu, pokrenut ćete ga. Tada ćete vidjeti da narod valja, a da ne valjaju narodni izdajice i bezumni pismoznanci.

Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života. Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

Tako bi i prođe i sedamnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Podsjetnik..., 14. veljače 2010.

NAKNADNO OTKRIĆE

Piše: fra Martin Planinić

Danas sam, 17. kolovoza 2009., našao koncept članka koji nisam mislio objaviti. Ali sada, kad smo dočekali rehabilitaciju četništva i proslavu pokolja hrvatskih civila, vjernika-hodočasnika s povratka nakon odane vjerničke počasti svetoj Ani, Gospinoj majci, Isusovoj baki, odlučio sam ovaj tekst urediti i objaviti, pa makar bio ismijan i izrugan. Zaslužuju moju žrtvu oni koji, nasilno umirući, za me padoše i svoje živote za Hrvatsku dadoše. Tekstu dajem naslov:

VELIČANJE ILI "VELIČANJE"

Ne mogu se složiti, da traženje istine o ustaškom pokretu i propagiranje uvjerenja o tom pokretu, stečena na temelju razgovora sa svjedocima i na temelju povijesnih vrela, može biti kažnjivo. Država koja zbog toga kažnjava svoje građane nema ni p od pravne države. Građani, zbog toga kažnjeni, mučenici su svoje savjesti.
Ne želim iznositi podrobno svoje uvjerenje, kako se ne bih izgubio u sitnicama. No, kakvo god ono bilo, i ja sam protiv veličanja ustaškoga pokreta, jer mjehur na vjetru nestaje, a prenapuhani balon puca.
Mnogo sam slušao o zabrani veličanja totalitarnih režima, ali još nisam čuo prave definicije tih i takvih režima. Zato bih zamolio da netko, ili mene osobno ili preko javnih medija, pouči i, u skladu s tom poukom, odgovori mi na pitanja s kojima ćemo se susresti u ovom izlaganju.
Dana 22. lipnja 2003. slavio sam svetu misu na Jazovki. Nakon mise održao sam predavanje i u tom sam predavanju postavio pitanje: Veličaju li se ili se umanjuju fašističke države ovako?

a, a, a, a, a

Ili se veličaju, odnosno umanjuju ovako?

A, A, A, A, A

Pitanja su bila retorska. I odgovorio sam na njih. Očekujem odgovor i od drugih.
Slična se pitanja nameću i glede veličanja ustaškoga pokreta u malim i velikim znakovima slova U (u i U ):
Veliča li se ustaški pokret ovako?

u, u, u, u, u

Ili možda ovako?

U, U, U, U, U

Budući da su slova odavno otrcana, pokušat ćemo ga veličati brojkama. Zato pitam: Veličamo li ga ovako?

0, 0, 0, 0, 0

Ili, možda, ovako?

1, 1, 1, 1, 1

Primjer s ništicom karikatura je veličanja. A s jedinicom? Nije veličanje. Jer, sporedna je protegnutost brojke u prostoru. Jedan je uvijek jedan, neovisno o njegovoj dimenziji. On je jedan i samo jedan i ima kakvu-takvu, koliku-toliku vrijednost. U prvom slučaju zanijekana je vrijednost ustaškom pokretu, pa bi takav oblik veličanja bio smiješan, a u drugom slučaju priznata mu je vrijednost, koja bilo kakvom protegnutošću u prostoru ne biva ni manja ni veća.

Kada je već ustaškom pokretu priznata vrijednost, što pokazuje drugi primjer i zakonska zabrana, koja bi bila suvišna bez priznavanja njegove vrijednosti, možemo upitati: Je li moguće veličati ustaški pokret likom brojke jedan? Da! Moguće je, ali stupnjevanjem. Jedan na prvu je jedan. A jedan na drugu i jedan na treću, iako je jedan, ipak mu je drukčija vrijednost. On je, naime, u prostoru: ili četvorni metar, ili posuda od tisuću litara. Jedan se ne može umanjiti ni kad ga stupnjujemo nulom. Jer, jedan na nultu je jedan. Zato bih mogao kazati, ako ne smijemo ustaše veličati stupnjevanjem broja jedan, bit ćemo utješeni činjenicom, kako im njihovi protivnici nisu uspjeli umanjiti njihovu veličinu. Veličina ostaje veličina. Ustaša ostaje velik u svom vojničkom i rodoljubnom dostojanstvu. U skladu je sa zabranom koja bi bila suvišna kad ustaše ne bi u sebi bili vrijedni i hvale dostojni.

Na osnovi ovog razmišljanja ne zanima me veličanje ustaškoga pokreta podizanjem ni na drugi ni na treći stupanj. Protiv toga sam. Zanima me, na temelju povijesne znanosti: Kakav je ustaša, kojega ne uzdiže slava niti ga umanjuje neprijateljska kleveta. To jasno i nedvosmisleno treba istražiti, objelodaniti i već jednom staviti točku na "U".

Od kobnog dana 15. svibnja 1945. do danas veličanje partizana nije prestalo. Ne smetam. Neka se veličaju i neka ih veličaju. Kao što je nemoguće ništicu veličati, kvantitetom u prostoru i bilo kakvim stupnjevanjem u računskoj operaciji, tako je nemoguće veličati i običnu ništicu, partizane-teroriste, koji su kidali vezne žice, rušili javne zgrade i dizali vlakove u zrak. Što je danas terorizam cijelom svijetu to je i djelovanje partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Koliko danas cijeli svijet ima pravo na borbu protiv terorizma, toliko, nimalo manje i nimalo više, imala je pravo i Nezavisna Država Hrvatska na borbu protiv partizana: vojno, policijski i sudski. Tko joj to pravo niječe, neka bude dosljedan pa ga zaniječe svakoj državi i ugroženom čovječanstvu.

Bio sam u Konjicu jedanaest godina. U tom mjestu i okolici dva su Bleiburga. Jedan je počeo 1941. Kad su Hrvati na drugim mjestima imali kakvu-takvu zaštitu, na tom području su godine 1941. konjički Hrvati stradavali od četnika, a drugi put od partizana, godine 1945., za Hrvate godine proklete.

Pred Božić 1942. partizani su pred ulazak civilnoga vlaka u Konjic dignuli ga u zrak. Ako to nije terorizam, onda nema terorizma ni kod dizanja njujorških blizanaca. Kakva borba za nekakvo oslobođenje može (o)pravdati taj teroristički čin?!?

Isti razlog koji je potaknuo današnju Hrvatsku na zabranu veličanja ustaša, potaknuo je i mene na pisanje ovoga članka. Kad se Hrvatska zgražala nad podizanjem spomenika našim doista zaslužnim ljudima: Juri Francetiću i Mili Budaku, nije joj ni palo napamet zgražat se nad činjenicom što već nepunih dvadeset godina dopušta polaganje vijenaca i paljenje svijeća pred spomenikom koji je podignula ustaška emigracija. Kada je već današnja Hrvatska pristala na to da časti blajburške žrtve pred takvim spomenikom, nije smjela reagirati na podignutu ploču Juri Francetiću u Slunju ni na tek podignuti spomenik Mili Budaku u njegovom mjestu Svetom Roku. Zatajila je logika!

Kad su već uklonjena obilježja ustaškim pojedincima, morala je današnja Hrvatska, u prašini ležeći, ponizno (za)moliti Europsku uniju da na svom sadašnjem, a nekoć na austrijskom teritoriju uništi ili ukloni spomenik što ga je podignula ustaška emigracija.

Red je upitati i zato pitam: Je li odlaskom nekoć u Bleiburg bilo nekakvo veličanje ustaša?! Da! Sigurno. Jer, 45 godina bio je kažnjiv dolazak na to mjesto. Zato bi trebalo vratiti tu komunističku praksu pa kazniti svakoga tko je samo prošao pokraj spomenika neprijateljske emigracije.

U tom slučaju, ako je istinito sve ono što se govori o NDH u Jasenovcu i ako će se poštivati nekakva logika, ne bi nitko smio otići u Bleiburg odavati počast vojnicima zlikovačke države ustašama i domobranima, unatoč činjenici da je većina stradalih moralno i pravno nevina. Trebalo bi, u skladu s logikom, zabraniti i javnu misu na tom mjestu te kazati: ne smetamo nikomu privatno moliti za njih, zabranjeno je to činiti javno, jer ne zaslužuju javnu molitvu oni koji su služili zlikovačkoj državi, makar bili nevini, i bez suda poubijani. Jer, ako su osuđeni bez suda državnoga, nisu i bez suda partijskoga. Pogubila ih je partija, koja nam je slobodu donijela. Partiju, dakle, koja je ubijala klasne neprijatelje svim mogućim sredstvima, ne vodeći računa o njihovoj nevinosti, moramo poštivati.

Mi koji smo bili slijepi - progledajmo: Ako je pravo rušiti spomen obilježja Juri Francetiću i Mili Budaku, ispravno je ustvrditi i kod te tvrdnje trajno ostati: Od danas pa unaprijed zabranjeno je javno slaviti misu za ustaške žrtve svugdje, a pogotovo pred spomenikom ustaške emigracije u Bleiburgu. Ne dopuštamo da najveća kršćanska svetinja bude javno okaljana.

Kajemo se i mi što skoro dva desetljeća častimo neimenovane ustaše, domobrane i zavedene civile. Ne ćemo nikada to više činiti. Obećavamo to partizanima, našim brcima za slobodu palima.

Ukoliko na to gnusno mjesto dođemo, doći ćemo sjećajući se velike partizanske pobjede i odati počast partizanima koji su na tom mjestu, vjerni partijskoj moralnoj maksimi, uništavajući klasnog neprijatelja svim raspoloživim sredstvima, počeli obračunavati s ustašama. I požalit ćemo što taj započeti posao nisu dokraja završili.

Pozvat ćemo na tu svečanost i narodnoga heroja Milana Bastu i održati mu zahvalni govor: Žao nam je što smo skrenuli s puta naše borbe i tekovina naše revolucije; što nije ostala Jugoslavija s bratstvom i jedinstvom naših naroda i narodnosti, i što su bivši borci na čelu s dr. Franjom Tuđmanom nasjeli ustaškim trikovima pa stvorili nekakvu Hrvatsku na ruševinama drage nam Jugoslavije.

Kunemo se krvlju i položenim životima svojih partizanskih boraca da ćemo se vratiti k idealima naše revolucije koja nije dopuštala Hrvatsku izvan Jugoslavije. Zato ćemo ponuđenu nam Balkanijadu pretvoriti u Treću Jugoslaviju. U toj Trećoj Jugoslaviji postojat će i Hrvatska kao pokrajina velike Srbije u kojoj će mirno živjeti svaki Hrvat, koji ne potječe od ustaške: bilo muške bilo ženske loze. I ustaški potomci koji odbace Nezavisnu Državu Hrvatsku kao zločinačku tvorevinu i prihvate najnoviju Jugoslaviju. Živjela tek obnovljena Jugoslavija na Blajburškom polju, gdje je započet obračun sa svima koji su zlikovačku NDH pomagali i koji su, potaknuti ustaškom promidžbom, bježali pred našom oslobodilačkom vojskom i kao vojnici i kao civili. Neka je vječna slava partizanima koji su vjerni partijskoj moralnoj maksimi počeli obračun s klasnim neprijateljima.

Neka se zato na tom časnom mjestu pokaju svi preživjeli partizani što su pogazili tu moralnu maksimu pa nisu dokraja svoj započeti posao dovršili. A da su ga završili, partizani bi bili jedini vojnici koji nisu zločinci. Jer, uradili su što su morali uraditi, vjerni istoj toj moralnoj maksimi: Uništiti klasnog neprijatelja svim sredstvima. A jesu li partizani zločinci? Da, ali ne zato što su ubijali, to im je moralna obveza i sveta dužnost, nego samo zato što nisu sve klasne neprijatelje poubijali. Zato će svaki posjet Bleiburgu biti prigoda preživjelim partizanima skrušeno se pokajati i svoj veliki propust oplakati.

Ploče-Tepčići, 25. kolovoza 2009.

Fra Martin Planinić


Pisma Dida Vidurine, 11. veljače 2010.

Did Vidurina i Otvoreno

Pa ljudi moji šta je ovo došlo, zar je đava sve preuzea…

- Ma šta je dide, šta je bilo, skočismo mi da pomognemo didu svome…

Ma vićete dico moja šta je bilo…

- Evo sinoć, kako sam ono bija lano lega, ne da mi đava mira, Bože mi prosti, nešto me probada u križima pa ne mogu spavat i uključim ti ja televiziju, ništa ne sluteć, kad li tamo čujem ja spominju našeg Stepinca i odma me bola prođe, nu ne zadugo. Čim ja malo protrlja oči i vidjeh vajne goste te emisije šta otvoreno se zove, i još čuh što zbore odma me obli ladan znoj i zamanta mi se pa sjedoh opet na otoman. Aj sad što je takve goste pozvala sluganica vladajućih partija, jadna Hloverka, i što tako zbore razne jude poput Goldštajna, nekog nazovi akademika Strčića, pa još i kakvog takvog Banca, koji se i sam fata za glavu od svakojaki nebuloza komunjarskih đaka, al čoviku Rvatu se smuči kad čuje što zbore, da ne kažem nešto drugo, katolici Rebić Adalbert i Miklenić Ivan. Ljudi moji da čovik, Rvat i katolik, u one kasne sate, ne poviruje. Te oni njihovi, antirvati, govore, a Hloki im klanjajući se do poda asistira, da Stepinac je bija naivan, ima je slabe savjetnike, upa je u žrvanj nekih pritajenih staljinista, te je on spašava neke židove ali nije osudija zločinački sustav ustaški i da ga je podržava i tražija samo neka popuštanja za neke zatočenike židove koji su kon, konve… đava ga lipa odnija …

- Ma konvertirali dide, konvertirali na kršćanstvo, uskoči nestrpljiva unučica Marica.

…tako je zlato didovo, k o n v e r t i r a l i na kršćanstvo, jedva izreče did i nastavi, a oni ka naši, e oni ti zbore da je on govorija tako da ga ne bi crni ustaše, štono povazdan kolju i banče, skratili za glavu…reče famozni, jel se tako kaže, teolog Adalberty i osta živ.

- Ali dide on je uvaženi naš teolog pa zna on bolje o tomu, reče, podsmjehujući se, unuk mu Ivo.

Ma more on biti šta oće, al za mene čovik nije onaj ko tako laže i izmišlja, reče did tražeć uzrujano duvan iako zna da ga od babe ne smije zapalit. Jer sinko moj kako se, onda, tako naš Stepinac nije boja i komunista, staljinista kako reče onaj čiča Strčo…

- Ma akademik Strčić, prekide dida, opet, unučica Mara.

… ko da to nije isto, nastavi did, kako se on nija boja njih, koji su pobili preko šest stotina svećenika i onoliko naroda hrvatskoga, da će ga za glavu skratit kad je onako hrabro govorija o zulumima partizanskim dok je bija u njihovim lancima, a ustaša se kao boja, e…

- Bit će dide da ustaše nisu ono za što ih oni predstavljaju, pa oni su čuvali narod hrvatski pa kako nekomu može pasti da bi nešto zlo pomislili prema pastiru njegovu, a kamo li mu nešto nažao načinili, prekide ga mali Luka i reče da bi im svima bilo bolje da pročitaju onu knjigu o Stepincu što je napisa Ivan Gabelica..

Ma srce moje tako je, pogladi ga did milo po kosi, i pomisli kako bi istina lako izišla na vidjelo kad bi ovi naši jadni uglednici bili pravedni i neiskvareni poput ove male dječice koje čitaju knjige i činjenicama barataju bez podilaženja bilo kome - utonu did dublje u misli a unučad okupljena oko njega strpljivo ga čekaše da did opet svrne oči na njih i nastavi im besjediti o tomu što je još bilo u našoj NDH…


HrSvijet.net , 9.2.2010.

Misli pravaških bardova danas su aktualnije nego ikad

"Do Hrvata i Hrvatske ne ima kukavna naroda ni nesretne zemlje. Ovaj narod nije za drugo van da čim prije propadne ter da ne bude samo na neprilici sebi i drugima. Tu ne ima ljudi, ne ima značajeva: ne ima ništa osim hrđe...Gdje su tri Hrvata, tu je barem pet mnijenja i stranka u istom predmetu i pogledu. Hrvati ludi i sebični, mijenjaju se naglije neg primorsko vrijeme. Nas nekoliko stalnih značajeva služimo ostaloj hrpi samo za smijeh. Stoga vam i trpimo. Hrvatska je prava dolina suza, pravi pakao na zemlji".

Riječi su ovo hrvatskog političara, književnika i utemeljitelja hrvatske nacionalnointegracijske ideologije dr. Ante Starčevića napisane davne 1879 g. Kad čitatelj ne bi znao da je Ante Starčević autor ovih redaka, vjerojatno bi pomislio da je riječ o tekstu nastalom tijekom posljednjih godina. To nam pak govori da se malo toga u Hrvatskoj promijenilo u posljednjih sto i trideset godina. Baš kao i u Starčevićevo vrijeme, politička zbilja Hrvatske ni danas nije nimalo ugodna. Beč i Peštu zamijenili su Bruxelles i Haag, slavoserbe bruxelleski i haaški klimavci i poslušnici, a broj onih Hrvata koji razmišljaju svojom glavom i ne okreću se kako vjetar puhne vjerojatno je i manji od onoga u Starčevićevo doba. Hrvatska pak nesloga nešto je o čemu bi se dali ispisati tomovi knjiga.

Osnovni program dr. Ante Starčevića i ostalih pravaša bilo je ostvarenje potpuno samostalne i nezavisne Hrvatske; nezavisne o Beču, Pešti ili bilo kojim drugim europskim prijestolnicama. Sudbinu Hrvatske određivat će - kako je Starčević znao kazati - samo Bog i Hrvati! Takvi stavovi nisu, međutim, naišli na odobravanje tadašnje hrvatske političke elite. Pravaše se smatralo radikalnim, nerealnim, pače i štetnim političkim elementima.

"Slavoserbi stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu>, piše Ante Starčević u svom satiričnom djelu Pisma Magjarolacah. Takva dogma - koja podrazumijeva ograničavanje suvereniteta Hrvatske - postoji i danas, a najbolje ju ilustrira poznata parola hrvatskih političara: EU nema alternative! Politika koja je tvrdila da nema alternative Beču i Pešti odvela je Hrvatsku u tamnicu prve i druge Jugoslavije. No, hrvatski političari iz toga nisu ništa naučili. Oni nisu naučili da se - kako je pisao Eugen Kvaternik - " budućnost ne može (.) bez poznanja prošlosti graditi". I upravo u tome leži neuspjeh hrvatske politike posljednjeg desetljeća.

U hrvatskoj političkoj eliti Starčević i ostali pravaši vidjeli su glavni uzrok nesreće hrvatskog naroda. Starčević s pravom kaže:"što tudjinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske proti Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išto od izdaje odbiti mogaše". Starčević političare koji Hrvatskoj traže tutore i njezinu sudbinu uvijek i nanovo vide u nekim nadnacionalnim entitetima naziva "sužanjskom pasminom koja je "protiv svega što je dobro, slavno i veličanstveno, koja se zaklela hrvatski narod zbrisati s lica zemlje te o tomu i radi".

Starčević je jasan:" Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjat...". Eugen Kvaternik izruguje se hrvatskim političarima koji "drugo ne znadu navesti no da smo preslabi sami svoju slobodu uzdržati".

Starčević je svjestan što časna saborska dužnost znači:"tko je osvedočen da mu znanje ne dosiže za moći dostojno saboriti, neka ne prima taj pretežki posao, neka ne bere nadnevnice iz ploda žuljah naroda, i za nje neka narod ne sramoti i ne izdaje".

Starčevićev sljedbenik August Harambašić također kritizira hrvatsku servilnost i prevrtljivost političke vrhuške: " i moguće malo, vrlo naučili političari su hrvatski ovoga svega Od ljut!?. očaj bije narod cieli dok kruha komadić za se brinuti Ne put! sreći krčit stvarat, radit, već duha, ljudskog sudba nije"

Pravaš Antun Gustav Matoš piše o hrvatskim Judama, a njegova poznata izreka "vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda", najbolje nam govori o integritetu tadašnje hrvatske političke klase. Ante Kovačić u svojim se satiričnim djelima izruguje političkoj prevrljivosti i političarima koji služe stranim interesima. Časti ih epitetima poput "pokorna kljusad", " kameleoni", "veliki patuljci" itd.

Još jedan književnik pravaške orijentacije, Eugen Kumičić, 1893. u Saboru drži svoj znameniti govor gdje kaže:" Samo u narodu, koji je izdajom izgubio svoju slobodu, lako se nađe ljudih koji se muče i znoje, koji se oslanjaju na kojekakve izjave, navode kojekakove citate iz djelah često puta mržnjom pisanih, a sve to čine da dokažu, kako njihova domovina nije nikada bila sjedinjena, nit samostalna niti slavna, te kako stoga ona nema prava da bude neovisna, sjedinjena i samostalna. Samo u takovom narodu lako se nađe ljudih, koji znanstveno tvrde da je to osobita blagodat po narod, ako nad njim vlada čovjek koji je pouzdanik tuđinca. Isto tako, u takovom narodu lako se nađe ljudih koji će dokazivati da oni njihovi politički protivnici, koji rade za samostalnost svoje domovine, da su to ljudi pogibeljni po domovinu, da će ju dapače uništiti!".

U Kumičićevim riječima može se prepoznati velika većina današnjih političara. Upravo oni koji rade protiv interesa Hrvatske pobornike hrvatske samostalnosti prikazuju štetnima i nazadnima. Povijest se, dakle, ponavlja, a ponavlja se zato što iz nje nismo naučili ništa.

Utemeljitelj novijeg hrvatskog nacionalizma, dr. Milan Šufflay naglašava važnost povijesnog pamćenja:" Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda".

Šufflay je potpuno u pravu: narod koji zaboravi svoju prošlost, osuđen je da mu se ista ponavlja. Hrvatski narod glede zaboravljanja svoje prošlosti primjer je za školske udžbenike, stoga nije nimalo čudno da je kroz povijest uvijek bio "plijenom svojih egoističkih susjeda". Servilnost, zaborav i naivnost - uzrokovana nepoznavanjem Matoševe mudrosti da "se šah politički igra glavom, a ne srcem" - glavni su uzroci promašene hrvatske politike kroz stoljeća.

Uz što su bili vrsni književnici, spomenuti su pravaši bili i vrlo dobri politički prognozeri. Nije trebalo dugo čekati da bi se crne slutnje Matoša da nam " stranac tihu propast sprema" i u stvarnosti obistinile.

Na početku svoje poznate pjesme In tyrannos Silvije S. Kranjčević je zapisao:" Krvav eno oblak diže se nad nama, /Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!". Svako hrvatsko sluganstvo nužno je završavalo u kaosu i katastrofi, stoga nam ova Kranjčevića opomena i danas i te kako može biti poučna. Jer - kako je govorio Ante Starčević - "tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju".

Davor Dijanović


Zagreb, 6.2.2010.

HRVATI PREŽIVJELI JOŠ JEDNE IZBORE!

Piše: Mladen Schwartz

POST FESTUM DEMOCRATI?: CIRKUS JE IZA NAS

Evo, i to smo nekako preživjeli: Njihov "praznik" i "festival", "svečanost demokracije" iliti kvintesenciju demokratskoga cirkusa. Naravno, ostaje i nadalje moje pitanje: Koliko je još izbora kadar preživjeti hrvatski narod? Nu ovaj tragikomični igrokaz, ova skupocjena, koliko i iscrpljujuća i ogavna megareklama za Coca & Colu, konačno je iza nas. Operacija uspjela, pacijent (predsjednik br. 3?) mrtav, ili tomu nalik. Ne želim kvariti veselje demokratskim fanaticima, adeptima duha vremena te sužnjima judeo-masonske nadvlade - ali mi ipak budi dopušteno iznijeti pokoju postizbornu natuknicu!

JOSIPOVIĆ - POBJEDNIK PRIJE IZBORA

Počelo je još pred godinicu - dvije. Medijski manipulatori u službi neprijateljskoga inozemstva, te objavljeno mnijenje koje se lažno predstavlja javnim, stali su mučiti zavedeni, izluđeni puk zadaćama na temu: kakav bi trebao biti Predsjednik Republike. Nije pritom bilo važno pitanje, da bi se njime tobože pozvalo na "razmišljanje"; važan je bio već spremni odgovor koji se kroz takve "ankete" lukavo, podmuklo, subliminalno ucjepljivao. Nakon predsjednika "diktatora" i predsjednika "građanina", na redu je bio, isprogramiran je bio, predsjednik Čovječja Riba. On je sâm svoju kandidaturu najavio još u siječnju 2009 (na formalni poticaj Račanova sina Ivana iz prosinca 2008), i svatko je, imajući na umu političku konstelaciju, odnos snaga, potrebe hrvatskih gospodara te ponašanje općila, već tada mogao pouzdano znati da je, baš kao pred jednoga desetljeća Mesić, ovoga puta Josipović odabran prije izbora, i da je on, ne dogodi li se čudo, možda u vidu kakva prevrata, slijedeća zagrebačka marioneta na koncima judeo-masonske nadvlade.

KAKVOG PREDSJEDNIKA MISLIMO DA HOĆEMO

A evo kakav se je model, ideal predsjednika očekivao, točnije, zahtijevao. Duševno i ćudoredno zakržljali je puk na te sugestije nesvjesno pristao, a još je i vjerojatnije da ih je već otprije u svoju duševnu strukturu bio interiorizirao. Kakav narod, takva predočba poželjnoga "vođe", takva i "država". Predočba, to je dobro rečeno: sve ostaje na virtualnom, prividnom, "kao da", na brandu i imageu, ratingu i marketingu, "pijaru" (PR) i spinu... umjesto zbiljske osobnosti i originalnosti, kompetencije i vrijednosti, snage i volje, sposobnosti i karizme. Umjesto mandata Neba, mandat fantomske "međunarodne zajednice", stranih guvernera i protektora te špijunskoga žutotiska! Glumatanje pritom zamjenjuje osobu, odijelo duh, a izgled bit. Novi predsjednik Ivo ustvrdio je početkom kampanje: Moje obrazovanje (ta ga riječ više kvalificira za srpskoga predsjednika!) - moje dakle "obrazovanje" jest background (eto kako izgleda srpsko-engleski idiom čovjeka koji bi htio biti predsjednikom Hrvatâ)! Ma tvoj je backround tvoj jugostaljinistički otac, tvoja kompartija, tvoja fiksacija na Titobroza, služenje u njegovoj gardi; kakvo "obrazovanje"!? A općila su temeljem toga "obrazovanja" malne zaključila kako je ubogi Josipović uomo universale, ? la Leonardo! Zamislite: skladatelj i pravnik u personalnoj uniji! Zaista, zaista, velikog li i jednog i drugog! Ali o Josipoviću poslije! Kakav se, konačno, predsjednik tražio, kakav zahtijevao? Evo, nesređenoga, niza do besvijesti ponavljanih atributa: Fin, mekan, miran, povučen, staložen, pristojan, uljudan, civiliziran, kulturan, štoviše široke kulture, odmjeren, umjeren, ali i živ, živahan, da unosi živost u politički život, zatim tolerantan, politički korektan, ozbiljan, stručan, naobražen, inteligentan, poliglot ili da bar govori engleski, da ga se ne sramimo kad je u inozemstvu, da dobro nastupa u medijima i ostavlja dobar dojam, da je osim medija osvojio oglašivače i banke, da je televizičan, euroljuban, pasoljuban, ljudoljuban, nekorumpiran, pošten, sigurnoga materijalnog stanja (koje je mogao postići na bilo kakav način!), da ima respektabilnu građansku karijeru, da je demokrat, normalan, šarmantan, otmjenih manira, katolik, duševno zdrav, mlad, žena, anoniman (da mu se narod ne može sjetiti imena), pa čak i patriot. Većina navedenih oznaka njihova nositelja možda kvalificira za nadkonobara ili bankovnog činovnika, ali teško za nacionalnoga vođu, osobito ne u vremenima u kakvima smo se našli. ... Od - barem eksplicitno - prešućenih, nu zacijelo naširoko žuđenih kvaliteta i svojstava, spomenimo ove: Srbin, Cigan, židov (ovakvi su se, uostalom, kandidirali ili na to pripravljali), crnac, homoseksualac, partizan, banalan i trivijalan, mediokritet ili kućni ljubimac. Odlazeći se predsjednik Mesić, sklon prenemaganju velikim mudrolijama, međutim dosjetio ovih karakteristika: njegov nasljednik morat će biti "moralna vertikala", boriti se za državni i nacionalni interes, i da građani vjeruju kako on to doista čini. Baš kao da je preslikao svoju osobu, lažljivu i izdajničku. Jedino je, istina, uspio da su građani, velikim djelom, vjerovali da on čini ono što ne čini. Što pak predsjednik ne smije biti? Autoritaran, vlastohlepan, narcisoidan, tašt, držati u kući gmazove i zamorce, srkati i mljackati. Nije se pak čulo da bi predsjednik imao biti državotvorni nacionalist, karizmatični vođa čelične šake, benigni diktator za narodno dobro. A samo takav mogao bi u ovome času spasiti hrvatski narod na rubu propasti, obnoviti mu profućkanu državu, donijeti mu dostojanstvo, sreću i boljitak. Ma, za takvo čudesno djelo dostajao bi možda samo jedan sveti arkanđeo Mihovil! A oni "izabraše" prozračnoga Sivu Josipovića, Yohannana ben Yossefa!

SVATKO SMIJE BITI PREDSJEDNIK!

Bilo je doduše i drugih kandidata, ili kandidata za kandidate. Bila ih je čitava mala vojska (skoro i ne puno manja od današnje HV): ništa čudno kada je, po Stjepanu Mesiću posve obezvrijeđeni, institut Predsjednika Republike pripomogao stvaranju dojma da doslovce svatko može biti predsjednik. Neki su odustali, neki nisu uspjeli prikupiti potpise. Kako rekoh, bilo je tu i Cigana (Malnarov Braco-Rom), Srba (ratni zločinac Veljko Džakula, deklarirani sfrjotovac Slobodan Midžić), židova (Hebrang i Primorac). Neki Komadina, istarski ljevičar, odustao je prije početka, spominjao se klimavi ministar Kalmeta, čak i utekli premijer Sanader, ex-ministar za eurojugovinu Mimica, bahati Čačić, "desni" esdepeovac Jurčić, sindikalni parazit Lesar, te neki Božidar Vukasović, valjda biznismen, pa još veći biznismen Ivica Todorić i sličan mu Tomislav Dragičević (narod očito, ali krivo, mnije: znao je pomoći sebi, valjda će i nama!), pa demokršćanski anonim Dubravko Kolek, pa neovisni Stjepan Kravaršćan, pa malo poznati dragovoljac dr. Mladen Nakić, patriotski marginalac Ilija Barjašić, onda bivše udbaško njuškalo, oportunist i TV-mogul Mirko Galić, onda ljevičarski TV-inkvizitor Denis Latin, onda Stjepan Gnječ, predvodnik nepoznate "gospodarske stranke"; najavljivao se ponovno i nogometni mag Blažević te kolega mu Slaven Bilić, u utrku krenula i srboljubna estradna fifica Alka Vuica, htjela je to i porno-TV-voditeljica Marija Štrajh, Hadezeova ex-paradna kobila Kolinda G.-K., jedna cura s facebooka imenom Mery Francetić, kao i Malnarova prostitutka Šunjerga, očekivalo se i sudjelovanje Ante Gotovca, poznate face o kojoj nitko ništa ne zna, iz naftalina je kao Manolićev favorit izvučen Perica Jurič, navođeni su i znanstvenici Đikić i Pavuna, a predložen je bio i Žarko Puhovski (kao da on već ne obnaša predsjedničku ulogu iz sjene!). U preliminarnoj igri bijaše i pjevač Stoka, ali i davno zaboravljeni profesionalni gubitnik Dražen Budiša, za kojim su zavapili Zdravko Tomac i Zoran Vukman, pa čak i Denis Kuljiš. Stjecajem naših nesretnih okolnosti, među ove ponajvećma marginalce, fićfiriće i anonime smjestilo se i par obećavajućih imena s kako-tako nepatvorene desnice (Marko Francišković, Dean Golubić, ali i pošteni šibenski desničar manjeg kalibra Bore Karega... a netko se sjetio i junačkoga generala Gotovine), svi, naravno, lišeni ikakvih izgleda pod vladavinom demokratskih pravila igre.

BEZ PRAVIH KANDIDATA I PRAVIH BIRAČA

Mjerila predsjedničkih kvaliteta i popis neuspjelih predsjedničkih pretendenata dostaju već za stvaranje predokusa o kampanji što je uslijedila, te o izboru kojim je okrunjena. Niti je bilo pravih kandidata, niti pravih birača. Dvanaest apostola demokracije pripuštenih u ring većinom se tek nebitno razlikuju od onih otpalih zlosretnih rubničara. Na "tržištu predsjedničkih kandidata" postrojili su se ljudi bez ideja i ideala, bez oduševljenja i strasti za velike stvari, bez plemenitosti i karizme, bez spremnosti na samozatajnost, na potpunu predanost visokom nacionalno-državnom cilju. Sukladno tomu je i cijela "kampanja" protekla nedostojno, sitničavo, u zamornom natezanju oko imovine pojedinih kandidata, te o količini novaca utrošenih na samoreklamu, uz glupe, neukusne i neinventivne "spotove", te uobičajena demokratska prazna obećanja koja oni, zahvaljujući minijaturnim predsjedničkim ovlastima, ne bi mogli ispuniti čak ni kada bi to nekim čudom htjeli. Stoga je predizborje uporno sugeriralo pomisao da bi za ovu i ovakvu Hrvatsku bilo najbolje da uopće i nema predsjednika: dobroga ne će, a i ne može birati, posve lošega ipak nije zavrijedila, a kakav bio da bio, da je i najbolji, ne smije istinski vladati. Ali je, nakon te skupe (barem 70 milijuna kuna što su ih spiskali kukavni pretendenti), suvišne, dosadne, pače iritantne procedure, uz zdušnu asistenciju naručenih plaćenih anketa, objavljivanih po potplaćenim općilima, izabran od svih najgori: kako je i bilo predvidivo, predviđeno i zapovijeđeno. Skupio je čak ponosnih 60 % glasova, a njegovi su mediji, tepajući mu nježno, taj postotak, posve nematematički, proglasili "dvotrećinskom većinom"! Pritom se rado zaboravlja da se Josipovićevi trijumfalni postotci odnose tek na masu biračkoga tijela izišlog na izbore: polovica upisanih birača apstinirala je, odrekla se svetoga demokratskog prava, jer joj je dodijala demokracija. Polovica birača glasovala je dakle prešutno za - protudemokratsku Novu Hrvatsku Desnicu (ta nisam li u listopadu 2007 na OTV-u, upravo na desnim stajalištima, dobio oko 96 % glasova u anketi nakon emisije?). Sav doseg te istine očitovat će se u punoj dramatičnosti kada, vrlo uskoro, tekuća katastrofa hrvatskoga propadanja u Ništa dosegne dno ispod kojega se više ne može, i kada narod, kojemu je ponestalo svake nade, zavapi za jedinim spasom.

KAKO DA POBIJEDI NAJGORI?

Kako je jednom građaninu, nepoznatom koliko i nesposobnom za dužnost prvoga među Hrvatima, uspjelo odnijeti doista uvjerljivu pobjedu? Svi su se čimbenici našli na zajedničkom poslu: i makinacije bjelosvjetskih gospodara, i manipulacije špijunskih općila, i zdušna asistencija domaćih petokolonaša, ali i prostodušnost iscijeđenoga, duševno i moralno posrnulog puka. Od početka jasno je sugerirano tko smije u drugi krug, pa se tako i zbilo. Odmah se počelo baratati četveročlanom bandom Josipović - Hebrang - Vidošević - Pusić. Pritom je bilo prilično jasno da je Pusićka ovdje bez izgleda, tek radi ženske kvote, a bit će im posve dobra, pače još i korisnija, u sutrašnjoj ulozi Milanovićeve ministrice vanjskih poslova. Vidoševića se, kao i Primorca, ubacilo u igru da osigura Hebrangov neuspjeh, a tome su, više neplanirano, nu objektivno, doprinijeli i marginalci s umjerene desnice Tuđman jr. i Jurčević. Niti za "desnoga heroja" iz nevolje Milana Bandića, koji je u zadnji čas dosta nespretno mobilizirao glasače "manjega zla", da se spasi što se može, nije tu više bilo mjesta, unatoč respektabilnom razmjernom uspjehu od 40 %, koji bi, međutim, polučio i neki drugi suparnik Ive Josipovića. Da je, kojim slučajem, Bandić ipak prešao magičnu granicu nadpolovične većine, posve bi nedvojbeno bio pokrenut gazdin "plan B", i izborni bi se rezultati morali izravno krivotvoriti.

VELIČANSTVENIH DVANAEST

Uz navedenu četvorku, napokon je u utrku krenulo još osmero potencijalnih predsjednika, i svih dvanaestero dadu se svrstati u slijedeće skupine: (1) Neupitni postkomunistički favorit Josipović ugrožen od eks-komunista Bandića, te istomišljenica mu ljevičarka Pusić i lijevi istrijanski secesionist Kajin; (2) Hadezeovac Hebrang, ugrožen (unaprijed i programirano) od partijskih mu kolega Vidoševića i Primorca; (3) Marginalci i outsideri: umjereno desni Tuđman i Jurčević, ničija Škare-Ožbolt, davno potrošeni Mikšić te apsolutni gubitnik sa slavonskim šeširom. U čemu je uopće bio smisao tih i takvih pretendenata? Što bi Hrvatska s njima dobila? Vesna Pusić nudila je anacionalnu, građansku, jugonostalgičnu, liberalno-individualističku državu, a Damir Kajin pak (kojemu je punu potporu pružio i Veljko Džakula, nakon povlačenja s festivala demokracije), perspektivu rasapa hrvatskoga nacionalno-državnog jedinstva te utapanja tako nastalih pokrajina u šarenu Europu regijâ, uz možebitno pripojenje koje od njih susjednim državama. Što su pak, osim općih izlizanih fraza, najavljivali Škare i Slavonac (kojemu se, čitatelj je već zapazio, trenutačno ne mogu prisjetiti imena), nije lako reći. Kauboj Mikšić, koji si je naivno bio umislio kako je moguća repriza uspjeha iz 2005 u posve drugim okolnostima, i ovoga je puta briljirao svojim nastranim shvaćanjem šefa države i narodnoga vođe kao Prvog Biznismena. Od ozbiljnijih, premda ne i izglednijih kandidata, Tuđman Sin, inače čovjek NATO-a, igrao je, nagovoren od dijela HAZU s Aralicom i Pečarićem, na kartu prezimena i fizionomije - unaprijed gubitnička strategija. A poštenje, stručna naobrazba... to, ruku na srce, same po sebi doista nisu političke kvalitete! Ne čudi dakle kada je, umjesto autentične vizije, tek demagoško-utopijski oglasio da će se, pod njim, o Hrvatskoj, premda ju i on kani ugurati u EU, tobože odlučivati u Zagrebu, a ne u Straßburgu i Brusselu. Također i on, posve neoriginalno, zagovara za Hrvate u BiH status "konstitutivnog naroda (uz još dva takva, navodna) - što će reći neku vrstu indijanskog rezervata. Predizborni mu dioskur Jurčević uporno je, kao svoju glavnu prednost, isticao okolnost da do sada nije bio ni u politici niti u aferama: ispada da je to isto; u demokraciji dobrim dijelom i jest! Ali, nuditi umjesto jasne alternative neiskustvo, to ne djeluje odveć mudrim. Jurčević je očitovao vjeru u to da se narod (ovakav kakvim su ga učinili demokrati!?) dade prosvijetliti, nu njegovo mantranje ravnovjesja Bleiburga i Jasenovca teško je moglo uvjeriti da kandidat hoće nešto čega se već nismo siti naslušali. Kandidat Primorac, ex-komunist (kao uostalom i većina kandidata) od Hebranga optužen za dezerterstvo (pravodobni bijeg u USA), otvoreno se predstavio kao izraelski čovjek, što i ne čudi imajući na umu židovsku krv njegove banjolučke majke (židov je kao i Hebrang!), te činjenicu svojega dvogodišnjeg boravka, nakon Amerike, u židovskoj državi. Boraveći prije ovih izbora ponovno u židovski okupiranoj Palestini, poslao je biračima poruku kako ga podupire - Izrael! Teško bi se našlo prispodobe ovakvu pozivanju predsjedničkoga kandidata na potporu inozemstva, i to k tomu još neprijateljskog! I vrativši se u Zagreb, pozirao je izazovno s izraelskim političarima i novinarima, dijelio po Caritasu izraelsku (košer?) hranu, pa je, uz njegovu ionako ispraznu, zagriženu i sitničavu kampanju, ostao jasan dojam da je on od Izraela instaliran tek kako bi, slabeći Hebranga, osigurao pobjedu po judeo-masonskim gazdama predviđenom pobjedniku Josipoviću. Od popratnih kurioziteta, šteta bi bilo ne podsjetiti kako je Primorac u kampanji uporno prešućivao rodno si mjesto Banju Luku, misleći valjda - veliki domoljub! - da je taj negdašnji glavni grad Hrvatske zapravo "republika srpska"! A "poslovni čovjek" Vidošević - navodni ratni profiter (koji je u zadnji čas nekako uspio popraviti promukli glas, ali ne i obraniti dobar glas) i jedan od brojnih hrvatskih građana koji nikako ne uspijevaju svladati tekst hrvatske himne - trebao je mobilizirati one spomenute, koji drže da predsjednik mora biti uspješni mešetar, vjerujući kako će ih osloboditi gladi; ali mobilizirati također i takve kakvi su nastojali smanjiti broj Hebrangovih glasova. Svakako zahvaljujući i tim konkurentima s istim biračkim tijelom, Hebrang se nije uspio došepesati do drugoga kruga. Veliki dio glasova izgubio je i kao dobrano potrošena roba, prilično uništenog ugleda u "javnosti", jer ga je ova sačuvala u pamćenju kao čovjeka koji nerijetko "zaobilazi istinu". Kampanja mu je bila suhoparna, dosadna, trivijalna. Ništa mu nisu pomogle obiteljske patnje te nimbus istoimenog mu oca, korifeja hrvatskoga nacional-komunizma s ljudskim licem: ta koga te stvari u današnjoj Hrvatskoj još uopće zanimaju! Usto se je i jedan od vladara RH iz sjene, Slavko Goldstein, uključen u kampanju Josipovića kao judeo-masonskog odabranika, pred same izbore pobrinuo da Hebranga (nakon njegovih posve nedorečenih i protuslovnih izjava o Maksu Luburiću, izrečenih očito tek kako bi predobio nešto desnih birača), preko jednoga zloglasnog špijunskog tjednika, optuži za nezahvalnost prema židovima u vrijeme nemilosti Hebrangove obitelji. A da je, od svih kandidata, Hebrang jedini sudjelovao u Domovinskome ratu, moglo je djelovati tek otegotno. Ništa zato, desnica nije izgubila s jednim kandidatom kojemu je glavni cilj bio dokazivati svoj "antifašizam", i koji je najavio ulazak u EU "dostojanstveno" (kao da se ulazak i dostojanstvo ne isključuju!).

DESNI HEROJ - NI KRIV NI DUŽAN

Milan Bandić pomalo je neobičan čovjek. Hercegovac, a nije ni ustaša ni udbaš. Provincijalac, a izigrava Agramera. Ugniježđen u ljevičarskoj stranki, a koketira, uz Tita, i s Thompsonom i Merčepom, Tuđmanom i Antom Starčevićem. Nesebično hiperaktivan za svoj grad, a upleten u niz afera koje daju naslutiti koristoljublje. Načetoga zdravlja, a zagriženi maratonac... I, kao vrhunac, postkomunist postaje desničarska uzdanica - kada su sve ostale zakazale. Kao manje zlo, dakako. Njegovi su glasovi najvećim dijelom bili zapravo glasovi NE Ivi Josipoviću. Podsjetilo je to donekle (nesavršena usporedba, već i zbog obratnoga predznaka!) na francuske predsjedničke izbore pred par godina, kada su ljevičarski Francuzi masovno glasovali za inače im odbojnoga Jacquesa Chiraca, tek da ne pobijedi (a mogao je, da nije bilo te solidarnosti!) od Chiraca desniji Jean-Marie Le Pen. Bandićev populizam nije ono što bi tražila i trebala nepatvorena hrvatska desnica. Nu kada je i skepticima postalo jasno da Josipović pobjeđuje, u očaju se posegnulo za Bandićem; posegnulo bi se bilo, možda s manje oklijevanja, i za Hebrangom, iako ovaj summa summarum ne bi bio od Bandića bitno bolji. U zadnji čas, umjerena se desnica ove zemlje podijelila: jedni nisu htjeli čuti za tog i takvog kandidata, ne mogavši ga nikako doživjeti svojim, a drugi su započeli marljivo agitirati za Gradonačelnika, ne bi li se ipak možda suzbilo Josipovića. Moram priznati da sam se i ja, s dužnom distancom, uključio u zadnji čas potporom Milanu, stavivši mu na raspolaganje par savjeta, od kojih je neke očito i prihvatio. A protiv njega se, opet u zadnji čas, sve ne-desno udružilo, uspaničilo: nove ankete montirane, TV mu do besvijesti prikazivala poskliznuće na ledu, spot mu kriminaliziran, Uskok mobiliziran... Iz naftalina je neočekivano izronio Sanader sa svojim nespretnim pokušajem puča i zaposjeo prostor publiciteta. Kosorica je zaprijetila Bandićevim glasačima izgonom iz HDZ-a (stavivši se time, dakako, na stranu Sive Josipovića, s kojim je ionako na iste konce privezana). Poraženi "desničar" Jurčević pak pozvao je preko TV da se ne izlazi na izbore, pa svejedno što bi to bio glas za jugo-ljevičara Josipovića. Kakav god da jest, Bandić nije predstavljao eksponenta one neprijateljske internacionale koja nam je instalirala skladatelja Ivu, nije bio strani agent, nije bio kandidat judeo-masonske urote, i da je nekim čudom izabran, na njega bi se, podukama i pritiscima, te pozivanjem na njegov ipak nedvojbeni hrvatski patriotizam, još i dalo utjecati, dočim smo s Josipovićem beznadno nemoćni - sve dok ga, ovako ili onako, ne nestane. A što će sada biti s, kako ga već prozvaše novokomponirani simpatizeri s desna, "malim Banom", koji se evo vratio u svoj Zagreb, a rade protiv njega i njegova bivša stranka i oporba, svete mu se kao izdajici grada i partije i suparniku njihova odabranika... ne spada više ovamo.

I POSLIJE MESIĆA - MESIĆ

Izostao je duel rasnih antifašista - Josipovića i Hebranga: ni Bandić se nije toliko zaklinjao u taj nesretni, dvojbeni, dvosmisleni, nebulozni, olinjali, nadasve štetni "antifašizam", koliko Andrija ("Antifa") Hebrang. Ipak je pobijedio antifašist. Da je samo to! Jer, kako iz toga kuta rado mantraju: i de Gaulle je antifašist. Ali ovaj je crveni! Ovaj je otvoreno prijetio zacrveniti Hrvatsku - nije pritom bitno što je koloristička metafora uporabljena u banalnom, neideološkom kontekstu; on je se poslije, kada se protumačila ideološki, držao još žešće. Ovaj je od oca ne samo partizana, nego pripadnika zloglasne koljačke XI dalmatinske, a tuče ga i glas da je zapovijedao golootočkim logorom. Poslije rata ostao je vjeran partizanskoj drugarici Milki Planinc, stavio joj se bezostatno na raspolaganje u rušenju Proljeća, i to kao član ničega manjeg doli Izvršnog komiteta CKSKH! Nitko zbog toga ne bi trebao suditi sinu mu Ivi - da se ovaj od te nečasne očeve rabote jasno i glasno distancirao, umjesto što je ocu eufemistički pripisivao tek nekakvo neutralno bavljenje politikom. Je li bilo neutralno i kada se Ivo Josipović, nakon Titove smrti, odlučio učlaniti u Kompartiju? Ali tko mu to danas spočitava? Da je bio neoustaša, drugačije bi prošao u ovoj zavnohaškoj antihrvatskoj Posthrvatskoj, koja se još uvijek lažno predstavlja kao Hrvatska Država! Što da kažemo! Gotovo čovjek osjeti sućut spram novoizabranoga Jove (Joce, Jose) Josifovića - koji se, poput Tita i Mesića, mislio da mora oženiti upravo Srpkinjom - ako ga započne oštro napadati, tako je bezbojan, mlak, i mekan (malak, biol.: mekušac), tako ranjivo djeluje. Nazvan je već i smrznutom lignjom, kuhanom nogom, amebom, albinom, hladetinom, čak je jedna Pusićka uz toga svog istomišljenika i pajdaša spomenula "kult bezličnosti". Otto Weininger svojedobno je tvrdio kako genij u raznim razdobljima života posve različito izgleda. Uvid u Josine svjetlopise otkriva nam da je on ovako kao danas izgledao čim se rodio. Veli, malo spava. Ali to ne znači da je "budan", niti znači da ne može uspavati druge. Dokazao je on to uvjerljivo tijekom svoje kampanje, kada se njegove nastupe masovno koristilo kao djelotvorno sredstvo protiv insomnije. Najavljivao je da će biti "kaktus", dobili smo tek plastičnog fikusa. Kandidaturu je pak najavio vrlo rano, i moglo se predpostaviti da će ga to koštati izgleda, jer će se kroz dugo vrijeme potrošiti. Tako bi se zacijelo i dogodilo, da nije, od zbiljskih izbornika, bio izabran već prije "izbora". Netko se htio ponadati i da Bog ovakvoga ne će dopustiti. Ali, Crkva je odvojena od Države, Božje od Carevoga, a Bog, kako je poznato, svašta ljudima dopusti da se ne bi uzoholili i da se probude, pa makar i uspavljujućim predsjednikom. Nu, ne samo uspavljujuća, skladateljeva je kampanja bila i vrlo ponižavajuća, umjesto kandidata morao se crveniti od srama zdravi promatrač, koliko je tu bilo ljigavosti, podilaženja onima što ga izabraše (moćnici onkraj hrvatskih granica!), infantilno-neukusnih ogoljivanja svoje sužanjske osobnosti... Politika tu i nije došla odveć do izražaja, ta natezalo se tek oko stanova i novaca. Pa ipak je mogao stvoriti jasan dojam i onaj kojemu je Ivo Josipović prije bio potpunom nepoznanicom (a takvih je daleko najviše!). Nepogrješivo se moglo ustvrditi kako imamo posla s blijedim i pokornim aparatčikom jugo-komunističkoga korijenja (uostalom nam je dotični već treći od tri predsjednika članova SK!), ljubiteljem jugoslavenskoga diktatora i auktora protuhrvatskog genocida Tita (kojemu je, inače posve nevojnički tip, ponosno služio u gardi iliti tjelesnom sdrugu), zazivateljem (moskovske) Pravde, haaško-eunijskim tekličem, asistentom veleizdaje. On ne samo da je sudjelovao u krojenju neprijateljske optužnice protiv hrvatskih heroja-osloboditelja, on je čak zaželio biti ne manje doli Haaški sudac! Da im on sudi, kako je i njegov otac sudio onima što se usudiše zaiskati slobodu za naciju Hrvata. Josipović jamačno nije komunist u smislu marksističke dogmatike ili zagovaranja KP-monopola. Toga više nema. Bivši komunisti postali su, bez obzira na izazovno zazivanje "crvene Hrvatske", kapitalistički globalisti i lijevi liberali. Ali su zadržali u sebi antinacionalizam povezan s jugonostalgijom: sasvim dostatno da se poradi na konačnom uništenju Hrvata i Hrvatske! Josipović nije fanatik, za to ipak treba uvjerenja, ideja i ideala, muževne odvažnosti i borbenosti, čvrstine, žestine, snage i volje... Ali on je marljivi šegrt koji posve solidno umije poslužiti fanaticima protuhrvatstva izvana i iznutra. Štoviše, naskoro se vrlo lako može pokazati da naš Joso uopće i nije samo tako miran, staložen i tolerantan kakvim ga doživljavamo, nego je i uvrjedljiv, zloban, osvetoljubiv, kako se već dalo čitati na njegovu licu osobito u duelu sa suparnikom Bandićem; da je štoviše agresivan i opasan. Možda nam, prije negoli bi se i očekivalo, otkrije i nepatvoreno lice čudovišta. Predokus smo, uostalom, dobili: stigao je već najaviti kako će "stati za vrat" nekim međumrežnim novinarima, koji su o njemu iznijeli podatke iz, kako veli, "paraobavještajnih struktura". Znakovit je bio i njegov blago krvoločni navod kineske izreke: trebaš samo strpljivo čekati na obali rijeke, i već će proplutati "leš" tvoga neprijatelja. Također je jasno najavio da ne kani hodočastiti na Bleiburg ako tamo bude (a uvijek ih, dakako, ima) crnih košulja. Zato ga ništa nije omelo dohrliti na holokaustični dernek u zagrebačkoj ćifutani, te si za tu prigodu, rame uz rame s predšasnikom si Mesićem, ponosno nabiti na glavu židovsku kapicu (valjda nije pofalio niti rajsneglić, da ures ne sklizne s tjemena). Zar time nije rečeno puno više nego u dvadeset političkih programa? Zar nije jasno da ovaj, kao ni predšasnik mu Mesić, ne može biti nikakav hrvatski predsjednik, samo judeo-masonski? Judeo-masonski Ignac Paderevski. Ali ovaj pravi, Poljak, također političar i glazbenik u personalnoj uniji, bio je veliki domoljub i nacionalist. Maestro Ivo u tomu ga zasigurno ne slijedi. Uostalom niti njegovu glazbu nema potrebe uzeti odveć ozbiljno: skromni opus od nepunih pedesetak sitnih skladbi kratkoga daha ne zrači osobitom invencijom. To je eklektična, treće- ili četvrtorazredna, standardna, ružna i nervozna, atonalna kakofonija tipična za XX stoljeće, djelomice začudno agresivna za mekanca poput našeg muzičara. Štoviše, prema svjedočenju očevidaca - kolega, prozirni Rista-klavirista ne zna ni kako valja držati ruke nad glasovirom, a na upit TV-inkvizitora Ace Stankovića (Nedjeljom u dva, 22. veljače 2009) izjavio je kako se kao mladić profesionalno kolebao između... nogometa i glazbe! To je po prilici kao kada bi kakva žena priopćila da je bila u dilemi postati bludnicom ili sveticom. Što misliti o takvu glazbeniku - kojemu, uostalom, jedna skladbica nosi naslov Ars Diaboli? Hoće li mu takva, vražja, biti i ars politica? Josipović se, doduše, ne izjašnjava kao bezbožnik iliti ateist, deklarira se umjerenije, smatra se "agnostikom". Tema je vrijedna jednoga slijedećeg članka, pa ću se na nju naskoro vratiti.

TU SMO GDJE JESMO

Većina onih koji su dali glas Ivi Josipoviću jamačno bi izabrala i na treći mandat svojega heroja Mesića, ali eto, nije išlo. Oni pak drugi, gonjeni svojim duboko usađenim ovčjim instinktom, glasovali su naprosto za imena koja su bila ponuđena na izbor, i glasovali su sretno i ponosno, kako i doliči rođenom robu, koji pokorno izvršava zapovijedi, sokoljen iluzijom da ispunja svoju slobodnu volju. (Kao kada kamen, gonjen slobodnim padom prema tlu, veli: tako sam htio!) Nema dvojbe da će Mesić dati sve od sebe eda bi svoju publiku usrećio nekom drugom vrstom političkog engagementa (treći blok!), jer nam sigurno ne će dati mira niti u slijedećem razdoblju. Donedavna se tek reklamirao kao "doživotni bivši predsjednik", da bi sada (kao što se dalo očekivati) započeo strašiti bolju Hrvatsku najavama nekakvog ostanka u politici. A ono što prema ovlastima možda ne bude mogao sam, obavljat će njegov dostojni nasljednik. Stoga su uobičajeno naivne bile vjera i nada s "desnoga" krila da će Mesićev odlazak sve riješiti. Niti će on otići, niti će išta biti riješeno. Kako bi se usrećili elektomani, bolesni ovisnici o izborima, ne će proći dugo, i opet ćemo časno i dostojanstveno smjeti izići na urne. I nije nimalo upitno da ćemo, opet sretno i ponosno, izabrati bata-Zokija, da u slijedećoj fazi sekundira majstor-Joci. Predstoji nam pet ili, nedajbože, punih deset godina tandemokracije, opet ćemo morati stiskati i zube i nos, opet ćemo obilato rigati i bljuvati, zanovjetat ćemo, zapomagati, odavati se ispraznim žalopojkama i jalovu kritizerstvu, osim ako - i sve dok - oni umniji, bolji i jači među nama ne pozovu na pravedni otpor, na razbijanje sankrosanktnih okvira ovoga do srži pokvarenog sustava, i ne podvuku crtu te konačno započnu Sve Novo!

Mladen Schwartz


Prenosimo sa forum.hr

NEKE CRTICE O EUROPSKOJ SVAKODNEVICI

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion.

Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje. Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nal aze u vlasništvu Engleza. U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada.

Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoli da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.

Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest:

- U Mađarskoj građani nezadovoljni EU izišli na ulice, krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore.

Uključio sam radio da čujem vijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi.

Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli 'Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU'.

E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa.

Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90% da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali.

Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne dadu na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli.

Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH, dok ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH.

Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH. Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU. Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna.

Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d., London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom.

Pročitajte malu plavu knjižicu EU-am koja se zove Ustav EU-a u kojoj sve piše...

I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu SAD donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776 godine).

I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode.

Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini, dopremili u EU i da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći.

Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).

No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj sjede i kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno.

Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno sa otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti.

Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskim, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja.

Kad smo već kod slobodnog tržišta da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti.
Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo žrtvovala preko tisućupetsto milijardi USD.

Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više.

Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti. Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu j e priprijetiti otkazom i čovjek šuti jer ako ostane bez posla ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koje je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja.

Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali, da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu, istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%), kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje pređu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke.

Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.

Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove.

Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju sa Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača.

Ako se samo malo suprotstavimo izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, a to je ovoga časa oko 50 milijardi USD. I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od njih već imamo ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini.

I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga.

Prošle godine, naš premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba raditi reda?

Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene, kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti.

Da li Vam to što govori?


Da se ne zaboravi...

GOVOR NA JAZOVKI

Braćo i sestre!

Čujemo kako će biti drastično kažnjeni svi oni koji budu veličali fašističke države. Veličaju li se ili se umanjuju fašističke države ovako?

a, a, a, a, a, a, a

Ili ih veličamo, odnosno umanjujemo ovako?

A, A, A, A, A, A, A

Ako se one veličaju ili umanjuju kao na prvoj slici, onda one nemaju ni koristi od veličanja ni štete od umanjivanja. Jer, u oba slučaja ostaju male poput maloga slova "a".

Ako se one veličaju ili umanjuju kao na drugoj slici, onda im priznajemo vrijednost koja je u biti ista i u slučaju veličanja i u slučaju umanjivanja, jer su one u oba slučaja velike kao i veliko slovo "A". Zato je suvišna zakonska zabrana. Tko se želi (o)sramotiti neka uvodi suvišnu i beskorisnu zabranu. Treba, dakle, u skladu s Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi!" (Iv 8,32), istinu otkriti i hrabro je kazati.

Nejasan mi je pojam fašističkih država. Talijani su fašisti, a Nijemci nacisti. Jer, fašizam se pripisuje samo Italiji. Ona je fašistička. A Njemačka? Tako je, možda, prozvana, jer je bila u savezu s Italijom. Budući da je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., Nijemci su postali antifašisti, čim su dignuli pušku na talijansku vojsku koja ih je iznevjerila. Zato bi trebalo ubrojiti među antifašiste i Hitlera barem od 8. rujna 1943. Nisam kriv što tako govorim. Krivi su predlagatelji toga kaznenog zakona što nisu raščistili pojmove.

NDH je bila hrvatska država. Ni fašistička ni nacistička. Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država. Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao: "Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega."

Zato dopunjam gore rečeno: "Pobjednicima se ne smije zamjeriti, premda su nož progutali kad su sklopili savez sa Staljinom. Progutani im nož nanosi mnogo zla. Para im utrobu. Ne mogu ga odstraniti ni operativnim zahvatom, više nemogućim negoli skupim."

I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.

Zato ćemo se susresti sa svojom prošlošću. Ne možemo sami. Treba nam pomoć. Molimo Srbe da nam pomognu rasvijetliti Pavelićev odlazak u inozemstvo kojega ne bi bilo bez zločina u beogradskoj skupštini lipnja mjeseca 1928. Neka nam pomognu rasvijetliti i mogućnost njegova povratka iz inozemstva. Jer, i to nam je nemoguće bez njihove pomoći. Neka nam odgovore: Zašto ste pristupili Trojnom paktu 25. ožujka 1941.? Jeste li tim činom htjeli sačuvati jugoslavensku cjelovitost u osovinskom poretku? Jeste li to učinili i zato da spriječite povratak Pavelića i njegovih ustaša? Zašto ste opozvali svoj pristup Trojnom paktu? Jeste li svjesni da ste tim opozivom izazvali Hitlera te omogućili ustašama povratak i uspostavu vlastite države?

Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?

Budući da još ne možemo neke stvari istjerati na čistac, opet pitamo Srbe: Zašto su šumari morali - za vrijeme stare Jugoslavije - popisivati jame na svom terenu? Kako se vladalo vaše pučanstvo prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Je li se vladalo kao i naše prema staroj Jugoslaviji? Kako se vaše pučanstvo vladalo prema vojnicima i policajcima, dok su vojnici i policajci Nezavisne Države Hrvatske mirno pješačili?

Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?

Svratit ćemo svoj pogled na Jasenovac i odlučno reći: Ne smijemo prvotno gledati u Jasenovcu logor smrti i gubilište. Jer, Jasenovac je određen da bude obrambeni mehanizam NDH. Zato bi trebalo ustanoviti: Je li se ta plemenita zamisao izvitoperila? Ako nije, recimo, nije. Ako jest, recimo, jest. U Jasenovcu je bilo na smrt osuđenih i pogubljenih jer su bili zločinci. I to je Jasenovac. U Bleiburgu, u što je uključen Križni put i Jasenovac nakon Jasenovca kao sastavni dio Križnoga puta, nitko nije stradao jer je bio zločinac. Treba uočiti bitnu razliku između Jasenovca i Bleiburga u najširem značenju. U Jasenovcu je bilo kakve-takve istrage i kakve-takve sudske rasprave, iako ne onakve kakva bi trebala biti u miru. A neposredno nakon rata? Ni istrage ni sudske rasprave!

Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.

Jednoga dana pred kraj 1943. ili početkom 1944. - može se svjedok varati glede vremenske točnosti - stigla je tužba Vjekoslavu-Maksu Luburiću zbog sedmorice ustaša što su učinili zločin u selu Rajiću pokraj Novske. Luburić je, čim je to čuo, zapovjedio da se to područje opkoli i ustaše pohvataju. To je učinjeno munjevitom brzinom i sedmorica "ustaša" brzo su uhićeni i u Jasenovac dovedeni. A tijekom istrage? Ustanovljeno je da su to partizani u ustaškoj odori. Svjedok ih je samo vidio, ali nije doznao kako su završili. Hoćete li te i takve ljude ubrojiti među nevine, ako su ubijeni? Molim odgovor. Dok vi budete razmišljali, suočit ću se i s lažima, bačenima na ustaše:

1. U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.

2. Mnogo su u selu nađenih vodiča partizani na kraju ubili i poslije izjavili: "Poginuli su od ustaša, vršeći patriotski zadatak!"
3. Stradale Srbe u glinskoj pravoslavnoj crkvi poubijali su partizani u ustaškoj odori.
4. U Jasenovcu između 15. svibnja 1945. i neutvrđena nadnevka 1947. partizani su poubijali mnoge Hrvate i svoj vlastiti zločin prebacili na ustaše.
5. Mnoge su ustaške i domobranske udovice primale mirovinu nakon rata jer su dale izjavu da su im muževi stradali od ustaške ruke.
6. I mojoj ujni, Ani Primorac rođenoj Kordić, ženi moga ujaka Benedikta Primorca došao je oznaš i rekao joj: "Izjavi da ti je muž stradao od ustaša pa ćeš dobiti veliku mirovinu," Moja mu je ujna, ponosan sam na nju, odgovorila: "Ne ću reći laž pa makar nikad kruha ne okusila."

Nad tim bi se partizani morali zamisliti pa nam tek onda kazati što je tu ustaško, a što je, na ustaše natovareno. Zabrana veličanja ustaša nikome ne dopušta laž na ustaše, a pogotovo prebacivanje partizanskih zločina na njih. Treba nam već jednom biti jasno: Nisu ustaše kanta za smeće! Dok pozvani i prozvani budu razmišljali kako će nam pomoći glede Jasenovca, progovorit ću nešto glede Bleiburga i Križnoga puta. Bleiburg je, zbog otežavajuće okolnosti nakon rata:

1. Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;

2. Pokolj nevinih i samo nevinih žrtava;
3. Trijebljenje Hrvata pokoljem i raseljavanjem.

Dok su u Jasenovcu stradavali vojnici i četnici i partizani, u Bleiburgu, glede njegova užega i širega značenja, nisu stradavali vojnici. Jer, u tim okolnostima hrvatski su doskorašnji vojnici, i ustaše i domobrani, zapravo civilne žrtve, unatoč njihovoj odori. Nakon završena rata vojnik bez puške je civil i samo civil.

Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.

I, eto, tako dođosmo i do pravoga razloga Blajburške tragedije. Korišteno je vrijeme da bi palo što više Hrvata. Ako bi, možda, netko pravdao Bleiburg, uspoređujući ga s pokoljem Petaienovih vojnika u Francuskoj, grdno bi se prevario. Jer, nisu ubijani samo ustaše pod krinkom nekakve izdaje.

Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.

Ovu tvrdnju potvrđuje i Jazovka gdje su stradali ranjenici, protivno međunarodnim konvencijama i zakonskim odredbama. Humanost je pogažena! Jer, trebalo je, nakon rata, ubiti što više Hrvata. I ranjenika samo zato što su Hrvati, premda je trebalo te ranjenike ostaviti u bolnici, da ozdrave i kući se vrate. Ranjenici pak nisu u bolnici ostali nego su iz bolnice odvedeni i u Jazovku ubačeni.

Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavolima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: "Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavoli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici."

Tko je poubijao te ljude? Tko? Tko? Tko?, pitaju organizatori ovoga skupa. Odgovaram im na njihov trostruki zamjenički: Tko? Tko? Tko?, s imeničkim Nitko! Nitko! Nitko! I neka mu ostane ime Nitko. Jer, ubio ih je Nitko.

Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.

Istu molbu upućujem i Islamskoj zajednici glede Jasenovca. Neka i ona postavi to pitanje Hrvatskom saboru. Jer, u Jasenovcu je nakon Jasenovca, tj. od 15. svibnja 1945. do ne utvrđena nadnevka 1947, stradalo mnogo Hrvata islamske vjeroispovijedi i drugih muslimana.

Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.

Zato s ovoga mjesta upućujem javnu riječ Hrvatskom saboru: Cijenjeni Naslove, neka i nama bude omogućen dolazak u Jasenovac da bismo i mi počastili dosada ne spomenute jasenovačke žrtve, stradale od partizanske ruke. To nam omogućite. Ako nam to ne možete, ne želite, ili ne ćete omogućiti, onda odgovorite svjetskoj javnosti na ovo pitanje: Zašto je Jasenovac ostao neprekopan?!

I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.

Fra Martin Planinić


Zagreb, 1.2.2010.

Tužna obavijest Hrvatima

U nedjelju, 31. siječnja 2010. godine, u 13 sati, preminuo je u Zagrebu Mato Marčinko, veliki čovjek i vjernik, veliki hrvatski rodoljub, hrvatski pjesnik, književnik, povjesničar i publicist, patnik i sudionik Križnoga puta, te uznik i stalna žrtva u komunističkom sustavu Josipa Broza Tita.

Rođen je 13. veljače 1925. godine, u mjestu Hrastovica blizu Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskim Karlovcima u Srijemu.

Godine 1944/45. upisao se, kao redoviti student prve godine Pravnog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu.

U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima.

Prošao je sve strahote masakriranja, ubijanja i genocida nad hrvatskim narodom, te teško iscrpljen, jedva došao do Petrinje, sa teškom upalom pluća, ali je odmah odveden u OZNA-ške uze, gdje je jedva preživio, sa teškom sušicom.

Dalje je bio stalno proganjan i nadziran od UDBE. Nije mu bio odmah dozvoljen nastavak studija, ali je ipak uspio završiti pravni fakultet 1952. godine. Dugo mu nisu dopustili da dobije posao u pravnoj struci.

Oženio se također patnicom Križnoga puta i robijašicom, velikom i hrabrom ženom Marijom Bulić. Ona mu je u njegovoj bolesti i radu uvijek bila najveća potpora i suradnica. U braku nisu imali djece, ali su im sva hrvatska djeca bila najveća ljubav i briga.

Njima su uvijek bile pred očima sve strašne patnje i stradanja hrvatskoga naroda na Križnome putu i u poslijeratnom komunističkom razdoblju.

Mato Marčinko je uvijek u duhu živio sa patnicima i mučenicima Križnoga puta. Želio je, zbog njihova mučeništva, te svojeg i njihovog dostojanstva, do zadnjega daha svoga života biti njihov glas, da se njihova i općehrvatska žrtva za domovinu kroz povijest nikada ne zaboravi. Stoga se bavio poviješću, hrvatskom kulturom i jezikom, napisao veći broj povijesnih knjiga i rasprava, izdao više pjesničkih zbirki o tematici koja ga je najviše zaokupljala, te bio zastupljen u velikome broju pjesničkih antologija.

Zbog svoje pjesme "Hrvatska molitva", iako je bila objavljena u jednome vjerskom listu pod pseudonimom, dospio je 1972. godine na robiju u Staru Gradišku.

Surađivao je u više vjerskih i svjetovnih listova. Prve pjesme su mu bile objavljene u đačkim listovima za vrijeme NDH.

Najveća radost mu je bila obnovljena hrvatska država, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, i kao plod ljubavi, hrabrosti i zanosa hrvatskih branitelja.

Najviše ga je pogađala tragedija hrvatskih branitelja i hrvatske države nakon 2000. godine. Znao je govoriti da bi bio najsretniji da je Bog dao da umre nakon hrvatske olujne pobjede.

Svoje radove, pjesničke zbirke i knjige, potpisivao je različitim pseudonimima, sve do uspostave samostalne države Republike Hrvatske. Bio je član HDPZ-a i više rodoljubnih hrvatskih udruga. Osobito je bio angažiran u Matici Hrvatskoj i HKD-u Svetog Jeronima. U Matici Hrvatskoj je obnašao izborne dužnosti člana Časnoga suda, Glavnoga odbora i dopredsjednika Matice Hrvatske. Počasni je član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije.

Volio je najviše djecu i obitelji, zauzimao se za zaštitu ljudskog života od začeća do naravnoga kraja, te bio vrlo uvaženi počasni član Hrvatskoga pokreta za život i obitelj.

Osnivač je i vršilac dužnosti predsjednika Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, suradnik više listova, osobito časopisa "Marulić" HKD-a Svetog Jeronima, glasila "Politički zatvorenik", časopisa "Marija", lista "Narod", te mnogih drugih.

Ubrzo mu treba izaći zadnja pripremljena knjiga "Marijanska hodočašća", što je sve on osobno sa suprugom prošao, posjetio i opisao, sa puno ljubavi prema Majci Mariji, Odvjetnici i Kraljici Hrvata.

Zadnji članak mu je objavljen u godišnjaku "Kršni zavičaj", broj 42, za Božić 2009. godine, a čiji je Mato Marčinko dugogodišnji suradnik. U tome članku, pod nazivom "Vazmena svjetlost zasjala iz groba", on, između ostaloga, kaže:

"Ti, što sam si Svjetlost, satkana od sjaja,
svima sebe daješ u žrtvenoj misi,
u svjetlozorje uvedi nas raja,
mrtve nas uskrsni, ponizne uzvisi.
I budi nam svjetlo, zora, dan, svanuće,
neka nas Tvoj bljesak osvjetljuje svuda,
stopi naše suze u radost i ganuće,
budi milosrdan za posljednjeg suda."

Zaista, znamo i vjerujemo, da će mu tako biti, u svjetlosti i radosti s Isusom, jer je Mato Marčinko to sigurno svojim životom zaslužio.

Neka mu je laka hrvatska gruda, koju je toliko volio!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ šesnaesti dan

Usavršavajte se

Čovjeka bi novog rado ime znao?
Pitaj bi li Bog ti svoje ime dao.
Angelus Silesius

Prorokovođa je znao da će svoj nauk narodu najbolje prenijeti ako ga bude uspoređivao s drugim narodima. Nitko ne može biti mjera sam sebi: to su mu uvijek drugi. Stoga ih odluči upoznati s veličinom i opasnošću svakoga djela, uputiti ih u vladalaštvo jer je to put kojim postaju viši narod. Reče im:

- Nedovršeni ste narod. Još uvijek ste kroz povijest lutalački narod. Zato, usavršavajte se, ali ne budite fanatici. Budite uporni. Fanatizam zasljepljuje, upornost izgrađuje i nagrađuje. Fanatizam zamračuje um, ne razlikuje dobro od zla. On - bio politički bio kulturni - vodi jednako i do spaljivanja ljudi i do spaljivanja knjiga. Do gubilišta kao što su ona kod Olovograda i kazamata, kao što je bio Pusti otok i dr. u Jugoantiji, do koncetracijskih logora i do gulaga. On vodi do neodgovorne slobode i do neodgovorne demokracije. Kao primjer neodgovorne demokracije naveli smo primjer liberum veta u Poljskoj, dok je tranzicijska pretvorba i tajkunska privatizavija najbolji primjer zlouporabe demokracije.

Ne budite robovi predrasuda, presedana i neprosvijećene tradicije, kao što su to Albioni. To su njihove mentalitetne mane, ali time oni ne nadmašuju ostale narode. Ono čime nadmašuju ostale narode jest njihova upornost u svakom djelu, privrženost osobnoj slobodi, inividualistička kooperativnost i pragmatičnost te povjerenje u moć sile. Zbog svoje upornosti i pragmatičnosti oni i kad gube bitke, rijetko gube ratove. Vaš oprez neka vas stalno vježba u domišljatosti tako da preduhitrite sva neprijateljeva lukavstva. U savezima budite postojani i lojalni, a ne prevrtljivi kao Prekomorci. No, ne dopustite da vas vaše poštenje i lojalnost u savezima upropaštavaju. Ako saveznik mora propasti, ne morate i vi s njime.

Poštivajte svoj unutarnji državni poredak, usavršavajte ga, mijenjajte ga prema prilikama, ali uvijek tako da ne dovodi u opasnost samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva. Ne dižite bune i revolucije olako, jer je to povezano s velikim opasnostima. Svaku će vašu slabost iskoristiti vaš neprijatelj. No, vaša strpljivost, vaše poštivanje legaliteta zna biti i prekomjerno i štetno. Istina, ponekad i predugo čekate promjene, no to je i vaša vrlina jer kao postojani legalisti i legitimisti, s takvim značajem možete izgraditi valjanu pravnu državu, državu poštivanja ljudskih prava i sloboda, izgrađivati čvrsti, slobodoljubivi i postojani nacionalni značaj. Razvijajte poduzetnost i aristokratičnost, ali pomažite i podržite slabe i siromašne, jer i oni su vaša braća. Već i njihova djeca, a kamoli njihovi daljnji potomci mogu biti jaki i sposobni. Takvi su zakoni biologije i opći zakoni povijesnoga razvoja i napretka. Osim toga, morate uvijek imati u vidu da ste malobrojan narod i da je solidarnost jedan od uvjeta vašega opstanka. Osobita briga neka vam budu vaša potlačena braća u državi koja se po rijeci i vašemu vojvodi zove. Njezin politički ustroj i političko stanje nikad ne smijete priznati, nego samo kao privremeno faktičko stanje. Vaša braća u njoj su starosjedilački narod: oni tamo nisu dijaspora, nego su oni i zemlja u kojoj žive integralni dio vašeg kraljevstva i vašega naroda. Oslobodite ih. Ne smijete se nikad odreći svojih povijesnih i etničkih granica.

Ne budite lakovjerni, ne vjerujte strancu, a naročito gospodarima svijeta. Poglavito ne vjerujte svojim osvjedočenim neprijateljima kao što su Svrab i Albion, jer ono što je bilo među vama jučer, budite sigurni da može biti uskoro, možda već sutra.

Jer ste kao nacija suvereni narod, nitko vam ne može oduzeti suvereno pravo na pravednu pobunu radi ukidanja, svrgavanja nesposobne, izdajničke i ugnjetačke vlasti. Ne dopustite da vas itko tretira kao poslušno stado. Pravo na pobunu je vaše naravno pravo i božanskoga je podrijetla. Zato se ne skanjujte, ustanite na vrijeme da zlo ne ode predaleko i ne postane nepopravljivo. Ne budite slijepi legalisti, a još manje pozitivisti. Jer, mnogo je zla i nepravde napravljeno pod krinkom nepravednih zakona. No, prije nego se pokrenete, dobro razmislite o taktici i strategiji pobune, revolucije. Jer one nisu iste u miru i ratu i nisu iste ustajete li protiv domaće izdajničke vlasti ili protiv hegemonije gospodara svijeta. No, i u jednom i u drugom slučaju morate znati dobiti narod na svoju stranu. Istina, ako ste napadnuti od neprijatelja izvana, on vam sam gura narod u vaše redove i naoružaje ga borbenim poletom ponosa i volje za slobodom i pravdom. U miru, pak, ovisi o okolnostima; želite li izdajničku vlast svrgnuti demokratskim putem ili pak državnim udarom, jer je tada dovoljno svrgnuti tek vrh vlasti. Ako izaberete demokratski put, predstoji vam često teška i duga zadaća raskrinkavanja nesposobnosti i izdajničke rabote vlasti. Zadaća je teška i duga zato jer - ako je vlast toliko moralno i politički degenerirana - ona je već suspendirala i demokraciju i demokratske oblike borbe za vlast. Raskrinkavanje je teško jer vladajuća garnitura ima sve medije u svojim rukama pomoću kojih stvara javno mnijenje, koje bi, dakako, trebalo biti naklonjeno njima. Zato morate ili osvajati ili osnivati svoje medije. A i jedno i drugo je teško jer zahtijeva velika financijska sredstva, a i postojeća vlast vas kontrolira, zna za vaše namjere i ne dopušta vam osvajanje medija.... U svakom slučaju, ako se odlučite na demokratsku borbu, vaše ideje, vaša istina mora postati istina većine. Jedino je to učinkovit put i sredstvo. Raskrinkavanje je uvijek prva i nužna faza demokratske promjene vlasti.

Ako se pak rotite, jer demokratska borba ne ostavlja izgleda za promjenu, tada se ne prepirite s vlašću, ne svađajte se s njom, nego se u tajnosti spremajte i čekajte pogodan trenutak. A kad nastupi pogodan trenutak, udarite odlučno, svom snagom, bez zadrške i bez kolebanja. Ako je vlast nenarodna i izdajnička, narod je psihološki već pripremljen i sam je željan promjene, pa ćete od njega biti s odobravanjem i ljubavlju prihvaćeni. Dopušteno je i kombinirati demokratski i urotnički put, ali opet uz odlučnu primjenu sredstava i prednosti i jednog i drugog puta. Često demokratski put, kao prva faza namjeravane promjene, zna biti učinkovita priprema, osobito ako je povezan s junačkim žrtvama kao što su zatvaranje, otpuštanje s posla i drugim progonima. To na narod djeluje šokantno, kao nepravda i odvraća ga od vlasti te potiče simpatije prema žrtvama. No, ne smiju se taktika i strategija jednog i drugoga puta zamijeniti jer se tada stvara neučinkoviti hibrid, kao što je nedavno učinjeno u jednoj vama dobro poznatoj zemlji. Tamo su se generali i admirali svađali s vlašću (što spada u demokratsku metodu), koja je shvatila da to može završiti državnim udarom pa im je odlučnim potezom onemogućila primjenu te druge faze (državnoga udara) - umirovivši ih. Na taj je način otklonila mogućnost da uporabe vojsku protiv vlasti i ujedno pokazala njihovu slabost, nepripremljenost i neodlučnost za energičan pothvat. Pobunjenici su sami upropastili svoju vrlo izglednu priliku - zauzimanje vlasti, promjenu koju je narod priželjkivao...

No, u pravilu, u vašem kraljevstvu neka se sila uvijek uklanja pred pravom i pravdom. Nikad ne zaboravite da ste narod misije. Kao narod više kulture i civilizacije, vaše je poslanje bilo da barbarske narode Južnoantije i inače cijeloga Brda, podignete na više razinu, da ih kulturno i civilizacijski emancipirate. No, to ste samo djelomice izvršili i to - na svoju štetu. Dopustili ste da vas oni brojem majoriziraju i umjesto da ti njih podigneš, sam si djelomice pao na njihovu kulturnu razinu. Obolio si od općeljudske bolesti, nisi se dovoljno od nižih distancirao, pa si pao jer je čovjek sklon padu. Jer lakše je pasti nego se uzdizati. Oni su se civilizacijski i politički urotili protiv tebe, napravili koaliciju nižih naroda s namjerom da te podrede snagom broja te da te podčine i eksploatiraju. A ti si zaboravio da si narod duodecim generstiones Croatorum, nobiles duodecim generationum regni Croatie (A ti si zaboravio da si narod dvanaest rodova Hrvatskih, plemenitih dvanaest rodova kraljevstva Hrvatskog).

Usavršavajte se ne samo u duhovnim vrlinama, nego i u praktičnim vještinama. A najvažnije od njih su vještina vladanja i vještina upravljanja (one nisu iste). Moraš usavršiti svoju volju i osposobiti se za sudjelovanje u upravljanju ne samo svojim posebničkim, nego i u zajedničkim društvenim i državnim poslovima. Jer bez toga pojedinac ne postaje ni potpuna privatna osoba, ni potpuna javna ličnost (One nisu iste). Samovladanje je vrlina slobodnoga, višega čovjeka, višega naroda. Uči se upravljati svojim poslovima i vladati državom. Uči se takvom vladanju po kojem nećeš biti žrtva svoje dobrote, samilosti i odgajatelja naroda kao do sad, nego u kojem ćeš usavršiti svoju snagu i krjepost gospodara-uzora. Neka se uzdiže, neka se uzvisuje u višega čovjeka i u viši narod tko može, komu je dana snaga. Lijeni, za vladanje bezvoljni narodi, uvijek će biti podložni onim moćnima, kuditi ih, ali im se i diviti. Takvi narodi s vremenom dobivaju i podložnički, mazohistički mentalitet kojega se teško i sporo oslobađaju. Oni postaju tijesto od kojega se izgrađuju, kao dodacima, snažni narodi. Snažni narodi često ih preporođuju prelijevajući svoju duhovnu snagu u njihova mlitava tijela. Tako su muslimani u Bosi postali tijesto koje se htjelo primiješati Turcima, tom snažnom vladalačkom narodu... No, neka te ne obuzima slijepa volja za moć, nego ona racionalna, prosvijetljena i samosvjesna, koja pouzdano gradi sebe i zastrašuje tvoga neprijatelja.

Usavršavajte se i individualno i kolektivno. Poticani osobnim nagnućem, ali i planiranim metodama i sredstvima odgoja i izobrazbe. I kaznama i pohvalama. Jer, kako će ti vrlina napredovati ako je ne budeš pohvaljivao i isticao kao primjer ne samo općenito, nego i kod svakoga kod koga se nađe u naročitom pohvalnom obliku i u značajno većoj mjeri? Svako iznimno djelo za domovinu trebate pohvaliti i nagraditi. Ne samo na području kulture, umjetnosti i znanosti, nego i svako značajno političko djelo. Osobito trebate pohvaljivati i kao primjer vrline isticati ratničko djelo. Tako nije ni viteški ni usavršavajući ne pohvaliti u borbi izraženu osobitu hrabrost i vitešku čast u Patriotskom ratu. Velika je pogreška što Patriotski rat završi i bez narodnog junaka i bez izdajice. A bilo je i jednih i drugih! Poglavito onih prvih.

Pohvalama i nagradama i drugim oblicima javnih priznanja potičeš težnju za slavom koja krasi svaki valjani značaj. Ali, dakako, pritom razlikujte ispraznu taštinu i zavist koje dolaze od nemoći i česte su u malih, zavidnih i nekreativnih duhova, od veličanstvene težnje za slavom činjenjem velikih djela prisutne kod velikih stvaralačkih duhova. Budite pravedni i dosljedni kako u kaznama, tako i pohvalama. Jer, ako ih zamijenite pa nepripadno nagrađujete i pohvaljujete nezaslužne, unosite nered u javni kodeks časti i vrijednosti, pravite zbrku i time obeshrabrujete zaslužne, kvarite javni moral i značaj naroda.

Ne skanjujte se ni kažnjavati ni pohvaljivati, jer i jedno i drugo je na Ispravnom putu.

Neka u vašem kraljevstvu svatko bude slobodan praviti izbor svojih vlastitih planova i ciljeva i slobodan ostvarivati ih. Ali tako da su ti planovi, ciljevi i interesi prethodno društveno racionalno verificirani kao moralni i pravedni. Kao oni koji su na Ispravnom putu. Ali mogući izbor neka bude što širi i što tolerantniji. Usavršavajte svatko sebe tako da usavršavate i svoju naciju, društvo i državu. Od toga ćete imati dvostruku korist. Jer tako ćete izbjeći individualističku i egoističnu atomizaciju s jedne strane, i represivni, totalitaristički kolektivizam s druge strane. Izbori se za društveno priznanje svojih ciljeva i interesa, a ne da društvo liberalističkom ravnodušnošću stvara prostor za tvoje amoralne i nepravedne ciljeve i interese. I naučite se razlikovati dobro i ispravno. Jer, nemojte misliti da je ispravno sve što je dobro. Ne, nego obratno: samo ono što je ispravno je i dobro. Suprotno vas stajalište vodi teoriji uživanja: dobro je ono u čemu uživate bez boli, bez obzira na ispravnost. Takvo stajalište vas vodi relativizaciji svih vrijednosti.

Osim toga, zaista, zaista vam kažem: određena količina i dubina boli pače je i nužna da biste osjetili sav raspon i svu egzistencijalnu i ontološke dubine svoga bića. Da biste spoznali i izabrali prave vrijednosti, da biste spoznali Ispravni put.

Usavršavajte svoj politički bitak. Osposobite se da vladate sobom i bez formalnog pisanoga ustava. Nacija nije politički usavršena sve dok sobom mora vladati takvim ustavom. Samo homogena nacija s prosvijećenim nacionalizmom (nacijalizmom), sposobna je vladati sobom i bez formalnoga ustava. Dokle god nacija sobom vlada formalnim pisanim ustavom ona je u psihološko-političkom, u supstancijalnom stanju dominantne snage partikulariteta. Stavljajući ustav iznad narodne suverene volje izražene u parlamentu, s, obično, potrebnom 2/3 većinom za njegovu promjenu - kruti (rigidni) ustav, znak je nezrelosti nacije, znak da se plaši same sebe, nesigurna je, plaši se svoga voluntarizma, kao mane svoje volje. Takav je ustav obično i prekonaraštajni (transgeneracijski) i utoliko nepravedan i nefunkcionalan, tijesan je jer ograničava volju nacije i sužava joj prostor za funkcionalno odlučivanje. Takva nacija nije sigurna u svoja načela pravde i korektnosti. Zato morate težiti mekom ustavu. Meki je ustav izraz jedinstva i osjećaja slobode neke nacije, njezine sigurnosti u sebe, u svoju državotvornost kao bitnu oznaku nacionalnoga bića te postojanost i pravnost njegove volje.

Nacija zdravog praktičnog razuma ne treba formalni pisani ustav. Bez njega, bez ustavnoga ograničenja lakše pronalazi u svakoj situaciji bolje i adekvatnije rješenje u promjenjivim okolnostima. No, vi kao nacija još niste tome dorasli, još niste toliko usavršeni, prije bi se reklo da ste tek na početku takve zrelosti. Zato takvoj usavršenosti morate težiti.

U naciji koja vlada sa suverenim parlamentom bez formalnog pisanoga ustava, svaki naraštaj vlada sa sobom, nema prekonaraštajne vlasti: očevi i djedovi ne vladaju djecom i unucima, nego vlada njihov zajednički prekonaraštajni duh, prekonaraštajno jedinstvo državotvorne volje. Vlada slobodni, živi duh nacije, a ne slovo ustava koje je često već davno zastarjelo i mrtvo, i čiji je duh već davno prestao biti suvremen i funkcionalan. Međutim, državi i naciji kojoj je potrebna ustavna zabrana udruživanja s drugim državama jer postoji opasnost od gubitka samostalnosti i neovisnosti, kao u vašem slučaju, nije još politički usavršena nacija i država pa su joj pisani ustav i takva odredba još potrebne. Pače, njoj je nužno u ustav unijeti i klauzulu nepromjenjivosti te odredbe jer ako bi se ukinula ta zabrana, vi biste vrlo brzo, zbog naglašenoga vanjskog pritiska od osvajača svijeta i nedovoljno učvršćene državotvorne volje vašega naroda, ponovo izgubili državnu samostalnost udružujući se u Zapadno Brdo. U tom dijelu vaš ustav treba biti krut. Ta djelomična krutost joj je potrebna jer nije postigla nacionalno supstancijalno jedinstvo, koje se prenosi odgojem i izobrazbom i koja se pretvara u dobrovoljnu moralno obveznu pravnu i političku tradiciju. Jer, ustav nekoga naroda je njegov mentalitet: on se ne stvara, on raste sa zrelošću naroda. A kad postigne takvo jedinstvo, svaki će naraštaj vladati sobom i moći u svakoj prilici nalaziti najbolje rješenje za državu, društvo i naciju. No, takvo se jedinstvo ne postiže ni lako ni brzo. Vi ste još daleko od njega. Za postizanje takvoga jedinstva potrebna je prije svega samostalna i neovisna nacionalna država, država u kojoj će nacionalna volja biti autonomna, jer jedino se autonomna volja može usavršavati.

Zato neka vam državu - vaše prekonaraštajno dobro, čuva prekonaraštajna supstancijalno jedinstvena volja. Da bi se to ostvarilo, morate biti jači, veći: brojniji i moćniji, s daleko više ozemlja. Tek tada na vaše jedinstvo ne će moći subverzivno razarajuće djelovati vaš neprijatelj. Tek tada ćete i bez formalno pisanoga ustava, usto još i krutog, moći vladati sobom i drugima.

Nepisani je ustav savršenije sredstvo vladanja od pisanoga. To vidite i na primjeru lukavoga Albiona. No, to je primjereno za narod koji je prije svega narod moći, pa tek onda pravednosti i korektnosti. Narod koji može podnijeti mnogo nepravde od vlastite vlasti i još više je nanijeti drugome narodu.

Uostalom, pitanje ustava je eminentno političko, prije nego pravno pitanje. I nikakvo osiguranje nepromjenjivosti nije trajno. Političkom voljom, pučem, revolucijom, a i nekim pravnim tehnikama ustavi se mogu mijenjati, a i faktično se stalno i mijenjaju. No, zaista u tom promjenjivom svijetu, u društvu suprotnih interesa, želja i potreba, postoji potreba i za zaštitom temeljnih vrijednosti. Naime, štetno za državu, naciju i njezinu slobodu može biti zlokobno idealiziranje ljudske naravi, naravi cijeloga jednoga naroda kao nepromjenjivog i neporočnog bića. Čovjek je sklon padu pa valja računati i na ljudske slabosti, a njih se poglavito lako koristi u demokraciji u kojoj je opasnost od demagoga i demagogije ponajveća. Strast za vlašću, častohlepnost i vlastohlepnost i pridobivanje pristalica obično ide uz podmićivanje i druge zlouporabe moći, kojima se moralno i materijalno korumpira ljude da bi se prigrabila vlast. Nije rijedak slučaj i izdaje nacionalnih interesa oslanjajući se na stranca da bi se netko dočepao vlasti. Radi toga mlade države i mlade demokracije moraju imati djelomice kruti ustav. Da bi se zaštitio od izdaja, uzurpatora i demagoga.

Da biste uklonili te opasnosti, najbolji je način da odgajate i izobražavate svoj narod ne tako da vlada tako da u svakoj situaciji poštuje ustav, da bude sluga ustavu, nego da u svakom času njegova suverena volja može biti najbolji ustav. Da vladate sobom kao da imate pisani ustav. Usavršavajte pravnost tj. zakonitost i ustavnost političke volje tako da vaš pravni mentalitet bude postojan i trajan na načelima slobode, pravednosti i korektnosti. Jer, iako je ustav, kao i zakoni, pisan da bude čuvar slobode, on se, kao i zakoni, uvijek može pretvoriti i u ograničitelja i progonitelja slobode.

Stvorili ste Novu Hrvatsku, sad trebate stvoriti i Nove Hrvate. Zato, usavršavajte se. Jer Stari Hrvati ne mogu graditi Novu Hrvatsku. Trebate odgojiti Višeg čovjeka, Višeg Hrvata, da medu vama nestanu malodušni “skromni” prizemljari. No, Novi, Viši Hrvati ne mogu biti izliveni u amoralnom i asocijalnom neoliberalnom kalupu. Zato vam treba novi, postliberalno-demokratski kalup Ispravnoga puta.

Izađite iz svoje visoke sjene. Ne budite ni s kim jednaki, nego bolji, uzvišeniji.

Tako bi i prođe šesnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Bit ćete mi svjedoci
Svaki gradjanin, a navlastito vjernik, ima točno odredjenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje značajni doprinos na raznim područjima društvenog života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe.
Ivan Pavao II


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ petnaesti dan

Viši narod

Opus magnum vocat nos!
Veliki pothvat nas zaziva!

Ocjenjujući da je narod stekao dovoljno samopouzdanja, Prorokovođa mu stavlja u izgled veličinu koju, međutim, može steći samo stalnim nadilaženjem sebe:

- Ovo vam govorim svima zajedno i svakom posebno: ne žalite se. Naprežite se, nadvisujte se. Jer čovjek nije ravan put, nego stalni uspon. Uspon strm i dug, pa se zato čovjek teško dohvaća. A na svome vrhu još nikad nije bio. Samo onaj tko se neprestano napreže i uspinje, onaj tko u sebi ubija prizemljarsko, životinjsko uživanje, samo će taj narod postati gospodujući. Prizemljar, čovjek uživanja je niži čovjek.

Ne patnja, nego stalno trošenje snage i osvajanja sebe i svijeta stvara viteški značaj. Budite narod žrtvovanja i pobjeđivanja. No, prije svega svaki od vas mora pobijediti sebe. Iskušavajte se na nemogućem. Pokušavajte biti viši nego što jeste i nego što uopće možete biti. Velika je snaga i velika spoznaja u iskušavanjima. Učite se raditi, učite se voliti ono što najviše mrzite. Tako iskušavajte svoju volju, tako se samopobjeđujete i napredujete.

Ne ugađajte sebi. Uživajte samo u pobjedi. Jer vi ste narod ne samo zemlje, nego i neba. Ako ostanete samo narod zemlje, ostat ćete i narod propadanja. Jer, sve što je od zemlje osuđeno je na propadanje. Zato volite zemlju, ali ne budite narod prizemljarski. Trošite se neštedimice. Samo ako sebe pobijedite, moći ćete pobijediti i svijet. Da, jer vi niste narod broja, nego narod znaka i narod sunca. Vi niste narod ni blijede zvijezde ni blijedog polumjeseca. Vi ste narod sunca, svjetlosti i snage.

Prošli ste kroz krvavu kušalicu povijesti. Od vaše slabosti postadoše mnogi narodi. Otpadnici. Postade narod blijedog mjeseca, a neki se prikloniše i blijedim zvijezdama. Od tebe postade narod crnoglavi i narod plavooki, bjeloglavi. I narod čiji jezik ne razumijete. I postadoše narodi brojniji od tebe, ali zato ostadoše narodi prizemljarski. Ne miješaj se s njima. Zašto da propadaš, zašto da se snizuješ. Ti si odabran da njima vladaš, a ne da s njima dijeliš vlast. Zato ne daj svoje sjeme prizemljarima.

Ne miješajte se ni s najboljima. Miješanje naroda dovodi do miješanja njihovih načela i njihovih Ispravnih putova, a to onemogućuje usavršavanje svakoga naroda posebno, kako je svakomu narodu posebno i određeno. Ne miješajte zastave svoje ni s čijim. Najveći dokaz protiv tebe, tvoga pada, jest da je od tebe i Svrab postala. Ona ima 35 % tvojih gena, što znači da se jedan dio tvoga naroda među barbarskim narodima barbarizirao, oko sebe ih kao nacionalna prajezgra okupio i stvorio od njih narod tebi neprijateljski. To se dogodilo davno prije Krista, kada tvoji preci odseliše s Jadrana na sjever, a što stara predaja zabilježi u legendi o Čehu, Lehu i Mehu (Rusu) od kojih nastadoše Česi, Poljaci i Rusi. Tamo se, dakle, jedan dio tvoga naroda pomiješa s mješavinom Anta i neantskoga, turkijskoga naroda koje je nosilo ime Svrab, koje dade ime tom novonastalom narodu. Dade mu ime, ali i barbarske gene (70 %). Tvoja je zadaća da im to “usvijestiš”, da ih privedeš razumu i kulturi koliko je to moguće i ako je to moguće, s obzirom da je taj narod u velikom postotku barbarski. Sve (ono malo) što u toga barbarskoga naroda vrijedi potječe od one duhovne supstancije što mu je ti dade, a koje on nije dostojan. O hrvatskoj prajezgri Svraba postoji još i danas jasna, ne samo predaja, nego i povijesnoznanstvena potvrđena svijest - Lužičani, koji sebe smatraju Hrvatima, a ne Svrabom. Takvima su se, dakle, i sami smatrali, kao što su ih Hrvatima smatrali i njihovi susjedi od kojih su najvjerodostojniji bizantijski pisci, od kojih je najpoznatiji Ivan Skilices, pisac i velikaš bizantskoga carskoga dvora, dvora njihovih gospodara, koji kaže: “narod Svraba koje i Hrvatima nazivaju”. Isto to govori i I. Zonaras, također velikodostojnik na bizantskome dvoru. No, to bijaše prije nego Svrabom postaše.

Pa i onaj genij iz Like, Nikola Tesla, kojim se oni ponose, prema vlastitom kazivanju hrvatskog je podrijetla.
Tesla kaže: “Sretan sam što me Hrvati smatraju svojim, jer su moji predci hrvatski koljenovići, Draginići iz Zadra.
Kao hrvatski plemići Draginići su došli u Liku u XIV. stoljeću i tu ostali. U Liku su moji predci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići i oni su iz Novoga Vinodola.

Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku Krajinu (Turska Hrvatska) - tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao teslom, prema alatki kojom se obrađuje drvo i otuda je moje sadašnje prezime TESLA. To je, zapravo, nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota.”

Drugi put Tesla kaže: “Ja sam sin pravoslavnog prote iz Like, ali mi je milo da me Hrvati zovu Hrvatom”.

I inače, otkad je ta barbarska masa stjecajem povoljnih međunarodnih političkih okolnosti stvorila državu, pače se i proglasila carstvom - prvenstveno slabošću Bizanta i Bugarske, te zauzelo Crvenu Hrvatsku, od tada sve što je u njih politički i duhovno vrijedno potječe iz Crvene Hrvatske. Pa i njihov suvremeni vrlo sposobni politički vođa, Slobodan Milošević, koji je inače prema vama vodio surovu, genocidnu politiku, također potječe iz Crvene Hrvatske.

Da, razdavao si se. Do sad si bio zanijet stvaranjem naroda, a ne identitetom. Međutim, došlo je vrijeme da prepoznaš to što si stvorio, da mu dadeš svoj identitet. A ne će ti biti teško. Ono što je najbolje u tim narodima, to je tvoje. Probudi u njima tvoj zaspali naciogenetski instinkt i okupi ih pod svoje ime i tako umnoži svoju snagu. Za tvoje i njihovo dobro. Podaj im jedinstvo sa sobom i tako ćeš im osigurati budućnost. U protivnomu, propast će sjeme njihovo, rastočit i raselit će ih osvajači svijeta. I iz Svrabi izluči svoje, kojih je medu njima mnogo. Ali samo svoje, jer s cijelim Svrabom nikad nisi isto bio, s njima nikad jedinstvo nećeš i ne možeš postići. Jer veliki njihov dio je ropske krvi, pače nisu ni Indoeuropljani; on su ropski Hamiti i Dravidi.

Tvoja plemenita krv u otpadnicima je nemirna, ne da mira otpadnicima. Zavidni su ti jer si narod sunca, narod juga i mora. Jer si viši narod. Iz zavisti u njih se rodi mržnja, iz mržnje ratno neprijateljstvo, i oni zaratiše protiv tebe. U njima je velika mržnja roba na tebe gospodara. Tvoja viteška krv u njihovoj ropskoj duši ne da im mira. Po toj njihovoj ropskoj duši znaš da ti nisu braća.

Tvoja prajezgra u njima trajno se prisjeća na svoje plemenito hrvatstvo. Ono je u njima, kako rekosmo, nesretno i nemirno, i trajno teži sjedinjenju s tobom. Na to je nagoni njezin neuništivi naciogenetski instinkt što u njima izaziva psihološki rascjep i čini ih trajno psihološki ovisnima o vama. Međutim, prevladavajući barbarski geni u njima osjećaju u sebi tu prajezgu stranom. Otuda njihova psihološka raspolućenost, njihova labilna psiha koja vas jedan dan zove braćom, ljubi se s vama, a drugi vas dan kolje, pali i druge zločine nad vama čini. No, to je nepromjenjivo, ti se ne daj zavarati njihovom zoološkom ljubaznošću, ne daj se ni u kakvu državnu zajednicu s njima jer oni teže tvome uništenju. Vašim uništenjem htjeli bi se oslobodti psihološke ovisnosti o vama. Pa i kad žele osvojiti i prisvojiti vaše zemlje, podsvjesno misle da će na vašoj zemlji postati plemeniti i viši narod kao i vi.

Da, do sad se si se razdavao i oplemenjivao pa od tebe nastaše mnogi narodi. Da nisi tako radio danas bi bio mnogobrojan, moćan - velik narod. Ali ti nisi bio fundamentalist, pa se nisi očuvao u jedinstvu nego u rasapu. Zato od sad budi fundamentalist. Jer Bog je stvorio čovjeka kao fundamentalističko biće. Jedino kao takav može izgraditi i očuvati svoj individualni i kolektivni integritet i identitet. Zar ti to povijest ratova ne potvrđuje? Zar svoju državu nisi obnovio u Patriotskom ratu u fundamnetalisčkoj težnji i na fundametalistički način? Istina, ništa se na svijetu ne ostvaruje fundamentalno, ali se najbolje stvari ostvaruju fundamentalističnom težnjom i na fundamentalan način. Možda se Bog pokajao što je stvorio čovjeka kao vjersko i političko fundamentalističko biće. Ali ga je stvorio kao takvoga. Čovjek se, naime, kao političko fundamentalističko biće uzoholio i rekao: Bog je mrtav. Ali nije Bog umro, nego se postidio čovjeka i od njega okrenuo svoje lice.

Budite politički fundamentalisti jer je to politika na Ispravnom putu. Jer, vi se od Svraba fundamentalno razlikujete. Pripadate dvjema različitim kulturama, dvjema različitim biologijama. Zato je medu vama fundamentalno i trajno, a ne slučajno, okolnostima uvjetovano neprijateljstvo. Neprijateljstvo je među vama permanentno, bilo u potencijalnom, bilo u aktualnom obliku, ali je permanentno jer je biološko. Kulturno i biološki, što znači fundamentalno uvjetovano.

No, budite racionalni fundamentalisti obrane pravih vrijednosti i nacionalnih interesa, a ne slijepi fanatici koji sve promatraju jednokauzalno i redukcionistički. Spoznajite svijet u njegovoj mnoštvenosti i mnogouzročnosti. Svoju integraciju stvarajte na toj kompleksnosti i slobodi. Ne budite vjerski fundamentalisti talibanskoga tipa. Slijedite vjeru Ispravnoga puta, ne budite fundamentalistički teokrati u težnji suobličavanja svoga društva sa zahtjevima svetih mitova, jer bi vam to moglo upropastiti državu. Kritički se odnosite prema svetim mitovima bilo svetih knjiga ili onih izvan njih, jer nije sigurno da su riječ Božja. Slijedite vjeru Ispravnoga puta koju ste naslijedili od otaca svojih. Držite se nje jer je ona uzvišena i teološki superiorna svim drugim vjerama, ona će vas spasiti od apostazije i rasuća. Ipak, tko je druge vjere nije nevjernik nego stranac.

Time što si ih pobijedio u Patriotskom ratu nisi osigurao vječni mir od Svraba. Dapače, tom pobjedom si ih susreo s njihovom ropskom dušom koje se oni stide, pa će te od sad još više mrziti. I kovati zavjere i spremati se na rat da ti se osvete. To poniženje što su ga doživjeli od tebe u Patriotskom ratu oni ti ne mogu zaboraviti, niti će ti oprostiti grijeh što si razotkrio golotinju i siromaštvo njihova duha.

Povijest nije stala; ona svakom narodu nameće nove i nove zadaće. U narodima se njihovo poslanje, njihove osnovne ideje, njihove ambicije i utvare stalno obnavljaju. I oni ne da ne će, oni ne mogu odustati od njih, ne mogu uvijek ponovo ne pokušavati ozbiljiti ih. To je jače od njih, od njihova razuma, njihovo naciogenetsko naslijeđe. To je prokletstvo poslanja, kako onih koji vjeruju u nj, tako još više onih koji u nj ne vjeruju. A još veće je prokletstvo narodu koji svoje poslanje i ne shvati. Zato, sve što se jednom sudbinsko dogodilo među narodima, ponovit će se. Samo u drugom obliku. Ali jednako sudbonosno i jednako opasno.

Da, opasno. Ali upravo od opasnosti jačaju, rastu najviši narodi. Onaj tko ne zna s mačem u zubima plesati na užetu razapetom nad bezdanom, taj u nj pada. A upravo taj bezdan, ta provalija je život. Samo onaj tko zna tako plesati, tko ima hrabrosti iskušavati bezdane života, taj je određen da u njemu gospoduje. Zato se nauči i navikni uživati u opasnosti. Neka ti to veselje i užitak čini.

Ali vi to sad ne činite. Uspavali ste se u sjećanjima na dane pobjede. I što je još gore, svađate se o tim danima. A ne vježbate se, ne pripremate se, ne živite opasnost. Vidim vas gdje dokoličarite pred kavanama i u restoranima. Ispijate pića i nadmudrujete se. lako sam vas upozorio: vi sad samo tumačite Hrvatsku, a trebali biste je promijeniti. Zaista, kako ćete ispunjavati svoju zadaću, kako ćete promijeniti svijet ako se predate poroku brbljanja i prizemljarskoga uživanja. Oni koji tako žive, neka znaju da nisu moji. To su otpadnici ili će to postati.

Još se u vašim očima ne iskri ona veličanstvena ljubav što brda premješta, još se na vašim nasmijanim usnama ne veliča radost života, radost opasnosti, ne veliča ona hrabrost za istinu i radosno djelo od kojih neprijatelju koljena klecaju.

Nadmašujte se, rastite. Prestanite biti puk. Ubijte u sebi sve pučko, sve narodsko, postanite nacija, postanite viši narod najvišega poslanja. Ne stidi se, ne plaši se svoga poslanja višega naroda. Postanite oni na koje će zavidljivci pokazivati rukom. Neka se drugi narodi po tebi ravnaju, po tebi sude. Odbaci skromnost, odbaci poniznost, jer ti si veliki narod. Odbacite pelene iz kojih ste izrasli, zar niste prestari da im se još uvijek divite. Zatri putove svoje po kojima si hodio dok si bio lazar. Zaboravi mucanje svoje. Budite me dostojni. Zaista, zaista, kako je već rečeno, oni od vas koji u brizi da sačuvaju život klonu na putu uspona do višega čovjeka izgubit će ga, i ostat će neotkupljeni, prizemljari.

I zapamtite: ne ćete postati viši narod bez vođe; političkog i duhovog. Oni su potrebni bili i bit će potrebni svakom narodu i u svakom dobu. U svakom društvenom i državnom uređenju i u vladavini svake ideologije. Ili za rušenje ili za gradnju, ili za oboje. Imajte razumijevanje i za njihove eventualne neuspjehe, neuspjehe za koje nisu krivi. Jer nema uspješnog političkog vođe u apsolutno negativnom političkom kontekstu. Inače, ne bi toliko dugo trajala velika carstva: ni ono Perzijsko, ni ono Aleksandra Velikoga, ni Mongolsko, da ne govorimo o Rimskom, Turskom, Engleskom, Austro-ugarskom i Ruskom (uključujući i SSSR). A buniti se, dizati ustanke i revolucije za nacionalnu slobodu, za nacionalno samoodređenje i ljudska prava uvijek postoje ne samo razlozi, nego i potreba. Narodima su to potrebne vježbe volje, duha, dokazi dostojanstva i vrsnoće, bez obzira na uspjeh. I žrtve. No, u relativno nepovoljnom političkom kontekstu, ili pozitivno izraženo, u relativno povoljnom političkom kontekstu velika je uloga njegova. Presudna, lako on ne bira kontekst nego kontekst njega za svoje ostvarenje, vođa može značajno pridonijeti stvaranju povoljnoga političkoga konteksta

Vrjedniji, bolji ste nego što o sebi mislite. Ne budite malodušni, ne budite maleni pod zvijezdama. Vi ni vašu domovinu, osim u himni, niste hvalili dok vam je stranci nisu otkrili i divili joj se kao jednoj od najljepših zemalja svijeta. Budite hrabri, živite svoj identitet.

Tako bi i prođe i petnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Predstavljena knjiga "Miro Barešić" V. Lasića

Knjiga Vjekoslava Lasića "Miro Barešić - Borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini - Nejasnoće oko pogibije", u kojoj je opisan Barešićev životni put i svjedočanstva njegovih suboraca, predstavljena je 5. siječnja u Zagrebu.

O knjizi su govorili odvjetnik Ivan Gabelica, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, akademik Josip Pečarić, dominikanski provincijal Anto Gverić i autor.

Gabelica smatra kako je Barešić hrvatski domoljub u najplemenitijem smislu te riječi, jer je od dolaska u Švedsku svoj život posvetio samo slobodi hrvatskog naroda. Podsjetivši da je hrvatski narod bio bez prava u Jugoslaviji te da je i pomisao na neovisnu hrvatsku državu najstrože kažnjavana, kazao je da se Jugoslavija u borbi protiv političkih emigranata služila metodama državnoga terorizma i ubijala njihove istaknutije predstavnike.

"Životni put, nepravde te Barešićeva mučenja pokazuju kako se svjetski moćnici odnose prema ideji hrvatske slobode", istaknuo je Pečarić, ocijenivši da je sloboda nešto najsvetije što mu je Bog dao. Ustvrdio je da svjetski moćnici i sadašnje predsjedničke izbore u Hrvatskoj pomažu u neslobodi.

Po Šeparovićevim riječima Lasić istraživanjima i pisanjem o hrvatskim žrtvama postaje viktimolog prvoga reda. "Autor je uza svoj rad u knjizi okupio još šestoricu autora, inače Barešićevih prijatelja i suboraca", rekao je i dodao kako je svaki od njih iz svog ljudskoga i stručnog obzora osvijetlio mnoge nepoznate stvari o tom hrvatskom borcu za slobodu.

Istaknuo je Lasićevu ulogu kao Barešićeva duhovnika i prijatelja, koji mu je pomogao u najtežim nevoljama, osobito u uzničkim danima, jer je Barešić 12 godina proveo u švedskim, španjolskim i američkim zatvorima, u borbi za samostalnost vlastite države. "Bolje je poginuti u Hrvatskoj nego se skrivati u pustinji", bilo je Barešićevo geslo, rekao je, dodavši da je "Barešić poginuo u Domovinskom ratu pod nepoznatim okolnostima".

Lasić je istaknuo kako se knjigom nastoji dokazati istina o Barešiću, hrvatskom vojniku čije je geslo bilo: "Sve za hrvatsku, Hrvatska iznad svega!"

Promociji knjige nazočila je Gordana Turić, majka hrvatskog branitelja Zdeslava Turića koji je poginuo zajedno s Mirom Barešićem.

Knjiga "Miro Barešić - Borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini - Nejasnoće oko pogibije" (411 str.) objavljena je u vlastitoj nakladi. Njezin autor, svećenik Vjekoslav Lasić (1938.) objavio je više knjiga, među njima i knjigu "Slobodna Hrvatska moj san". (Hina)


Hrvatski list, 7. siječnja 2010.

SEDLAROV FILM „PAVELIĆ BEZ MASKE“ JE ZNANSTVENI FALSIFIKAT

Piše: Ivan Gabelica

O Sedlarovu filmu „Pavelić bez maske“, koji je premijerno prikazan 29. studenog o.g. u zagrebačkomu kinu „Tuškanac“, dao je svoj osvrt Damir Pešorda u „Hrvatskom listu“ od 03. prosinca 2009. Taj osvrt je pun komplimenata filmu kao objektivnomu prikazu Pavelićeva lika i dijela. Pri tomu nije izostavljen ni moj komentar, daden na završetku predstave, da je to znanstveni falsifikat. Pešorda ga ocjenjuje neobjektivnim. No, ja i dalje ostajem pri svomu komentaru, dodajući, da takav sud o filmu, kakav daje g. Pešorda, može davati samo onaj tko ne poznaje povijest ili tko je toliko indoktriniran, da ne želi priznati povijesne činjenice.

Film je, naime, pun neistinitih i zlobnih tvrdnji. Neke od njih nisu bitne za povijesnu ocjenu dr. Ante Pavelica i NDH-a, npr. da je dr. Josip Frank osnivač Čiste stranke prava, da Pavelić emigrirajući 19.01.1929. u početku nije namjeravao politički djelovati u emigraciji, da je Marseilleski atentat na kralja Aleksandra 09.10.1934. izveden sa znanjem talijanskih vlasti, da su za vrijeme NDH-a izašla samo tri sveska „Hrvatske enciklopedije“, da je Pavelić napustio Zagreb 06. svibnja 1945., da je Mussolini dao Paveliću odobrenje da 11. travnja 1941. sa ustašama napusti Italiju, da je Pavelić pod okriljem noći 15. travnja 1941. stigao u Zagreb i mnoštvo drugih neistina koje bi se moglo nabrajati u nedogled. Na ove i njima slične činjenice neću se osvrtati. Spominjem ih samo primjerice, jer one govore samo o nesolidnosti rada pri izradi filma, ali i o nesolidnosti Pešordine ocijene. Zato ću se osvrnuti na nekoliko drugih neistinitih tvrdnji i prešućenih činjenica, o kojima zavisi objektivna povijesna ocjena ondašnjih povijesnih zbivanja i ljudi koji su u njima igrali vodeću ulogu.

U filmu su spomenuti Rimski ugovori od 18. svibnja 1941., kojim su, između ostaloga, određeni dijelovi hrvatskoga priobalnog područja otrgnuti od Hrvatske i pripojeni Italiji, ali je posve prešućena Pavelićeva Državotvorna izjava od 10. rujna 1943., kojom se ti ugovori razvrgavaju, iako ta dva akta čine jednu pravnu i političku cjelinu. Ujedno je 09.09.1943. proglašeno pripajanje Hrvatskoj svih do tada otrgnutih područja, počevši od Istre do Boke Kotorske, dakle i onih područja, koje je Italija prigrabila Rapallskim (1920.) i Rimskim (1924.) ugovorom. Tako se čitava Dalmacija našla u sastavu NDH-a, a nastavljena je borba, da i ostala područja dođu u taj sastav.

Također je u filmu prikazano Mačekovo zatočenje, odnosno stavljanje u kućni pritvor, ali se nijednom riječju ne kaže, zašto je to učinjeno. Maček i HSS su odlučno bili za Jugoslaviju, zahtijevajući samo autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije. Zato je njihova vlast brutalnom silom gušila rad Ustaškoga pokreta, zabranjujući njegovo novinstvo, hapseći njegove istaknute članove i šaljući ih u zatvor u Lepoglavu i u koncentracioni logor Kruščica, kod Travnika. Dok se ustaše dižu na ustanak za rušenje Jugoslavije i uspostavu NDH-a, Maček poziva na obranu Jugoslavije. Istodobno šalje u emigraciju dr. Juru Krnjevića kao službenoga predstavnika HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi. Krnjević u kolovozu 1942. godine poziva iz Londona hrvatski narod, da se pridruži četnicima. Maček se od toga nikada nije ogradio. S njim razni jugoslavenski elementi pokušavaju stupiti u svezu. Da bi se to spriječilo, određena je njegova izolacija.

Prema filmu, Nijemci su o uspostavi NDH-a počeli najprije pregovarati s Mačekom, jer su ustaše držali minornom političkom skupinom, a Pavelića talijanskim eksponentom, i tek kad ih je Maček odbio, oslonili su se na ustaše. To nije točno. Njemačka je priznavala, da Hrvatska spada u talijansko utjecajno područje, pa joj nije mogao smetati Pavelić, kada bi i bio talijanski eksponent, što nije istina. Strani diplomatski predstavnici i obavještajci, među njima i njemački, stalno su izvješćivali svoje vlade uoči rata o padu Mačekova i porastu ustaškoga utjecaja. Hrvatski izvori to potvrđuju još obilnije.

Dakle, Nijemci su vrlo dobro znali da ustaše nisu neka minorna skupina nego snaga jača od Mačekove, pogotovo nakon raskola u HSS-u, kada se njegov većinski dio, zbog Mačekova jugoslavenstva, priklonio ustašama. Ali Nijemci su najprije s njim razgovarali, želeći ga odvratiti od ulaska u jugoslavensku pučističku vladu i tako oslabiti Jugoslaviju prije napadaja na nju. To im pak nije uspjelo, ali ne zbog Mačekova tobože demokratskoga uvjerenja nego zbog njegova jugoslavenstva.

Kao uzrok brzoga sloma jugoslavenske vojske u filmu se navodi nekoliko razloga, ali se posve prešućuje njezino razoružavanje od strane ustaša i Hrvatske seljačke i građanske zaštite, te proglašavanje NDH-a, osim u Bjelovaru i Zagrebu, još u Čakovcu i Đurđevcu (07.04.1941.), Virovitici (09.04.1941.), Karlovcu i Gospiću (10.04.1941.) i tako dalje redom u Splitu, Šibeniku, Osijeku i na cijelomu hrvatskom narodnom i povijesnom području prije dolaska osovinske vojske, pa je NDH-a stvorena vlastitim snagama hrvatskoga naroda.

Neistinita je tvrdnja, da je Pavelić uveo totalitaristički sustav vladavine, po uzoru na fašizam i nacizam. Narav nijednoga političkog sustava ne ocjenjuje se po njegovu djelovanju u ratu, dakle u izvanrednim okolnostima, nego u miru. Napadnuta sa svih strana, kao ni jedna država na svijetu, u NDH-a su zaista vladale izvanredne okolnosti, a u takvim prilikama mnoge države, pa i današnja Hrvatska, Ustavom predviđaju ograničavanje ljudskih prava. Zašto to ne bi činila i NDH-a? Istina, u NDH-a su bile raspuštene sve političke stranke i legalno je djelovao samo Ustaški pokret. Međutim, u vrhu Ustaškoga pokreta i u hrvatskoj državnoj vladi bili su istaknuti članovi svih prijašnjih političkih stranaka. Po tomu su taj pokret i vlada bili pluralistički. Njihovim članovima bila je zajednička samo odlučnost, da brane hrvatsku nacionalnu samobitnost i da uspostave i obrane hrvatsku državnu nezavisnost. U ostalomu su se mogli i razlikovati. U NDH-a je postojala potpuna sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, te sloboda vjere i gospodarskoga poduzetništva. Ove slobode su negacija totalitarizma. Najistaknutiji ustaški i državni dužnosnici su se ili ograđivali od nacizma i fašizma (Pavelić, Budak, Valenta) ili su ga otvoreno napadali (Makanec, Ivo Oršanić, Rieger, Nevistić).

U filmu se tvrdi, da su u NDH-a mnogi bili nepravedno progonjeni, iako su htjeli sudjelovati u izgradnji države, ali se nisu slagali s ustaškim režimom, pa su odlazili u partizane. To nije istina. Ustaše su prihvaćale svakoga tko je htio sudjelovati u izgradnji države. U tomu smislu značajne su Pavelićeve riječi: „Ustaša je svaki onaj tko hoće ovu državu i tko se ne bori protiv nje“. HSS-u je u više navrata nuđen ulazak u vladu, čak da bira ministarstvo, ali je on to svaki put odbio. Ustaški stožernik je rekao u Sisku Vladi Janiću-Capi: „… mi znamo da ste vi komunist, ali znamo da ste i Hrvat. Ali ako vi nećete ništa raditi protiv hrvatske države, protiv NDH, vama se neće ništa dogoditi!“ No, Capo je istoga dana pobjegao u partizane.

Pavelić je nudio Krleži, da bude profesor na Filozofskomu fakultetu, ravnatelj Sveučilišne knjižnice, intendant Hrvatskoga državnog kazališta, urednik časopisa „Hrvatska“ u Švicarskoj, ali on je sve to odbio. No, Titu je pisao hvalospjeve. Nasuprot Capi i Krleži, Ante Ciliga i Milivoj Magdić, kao bivši istaknuti komunisti, bili su kratkotrajno zatvoreni, a nakon toga su surađivali u raznim publikacijama i objavljivali knjige u NDH-a. Magdića su 1947. godine Anglo-amerikanci izručili partizanima koji su ga strijeljali.

Rasni zakoni o NDH-a doneseni su isključivo pod njemačkim pritiskom, ali su bili blaži nego u Njemačkoj. Izvan dosega tih rasnih zakona bile su one osobe, „koje su se prije 10. travnja 1941. pokazale zaslužnima za hrvatski narod, napose za njegovo oslobođenje“, uključivši tu i članove njihovih obitelji. Nijemci su stalno napadali hrvatske državne vlasti, da zaštićuju Židove i ne provode protiv njih deklarirane mjere. Rasnim zakonima uvodi se samo pravna diskriminacija Židova, pa čak i segregacija, ali se ne određuje njihova likvidacija. Dakle, na temelju rasnih zakona u NDH-a nije ubijen ni jedan Židov. Kao i drugi građani u NDH-a, oni su slani u zatočeništvo zbog protudržavne djelatnosti. U svim zatvorima i logorima NDH-a moglo ih je stradati zbog raznih razloga najviše jedna do dvije tisuće ljudi, a ne 18.000, kako se u filmu lažno tvrdi.

Notorna je laž, da su zločini protiv Srba u NDH-a počinjeni kao odmazda za njihove zločine prema Hrvatima u Kraljevni Jugoslaviji i da su ustaški zločini rezultirali srpskom pobunom. Ne samo da su Srbi činili strašne zločine prema Hrvatima i muslimanima u Prvom svjetskom ratu i Kraljevini Jugoslaviji, nego su oni to nastavili i u NDH-a. U travanjskom ratu 1941. Srbi su poubijali preko trista nevinih Hrvata, dok s hrvatske strane nije pala ni jedna srpska civilna žrtva. S tim su nastavili i u idućim mjesecima, pa su u srpnju i kolovozu likvidirali sve Hrvate u jugoistočnoj Lici i u jugozapadnoj Bosni sve Hrvate i gotove sve muslimane. Odvjetnik Stevan Moljević je razradio plan, objavljen 30.06.1941., da se stvori etnički čista Velika Srbija, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Kordun i Banovinu i pretežan dio Like i Slavonije i iz koje bi bili likvidirani svi Hrvati i muslimani..

Već 10.04.1941. Srbin Krstan Bjeljac osnovao je u Suvopolju, kod Knina, vojni komitet za organiziranje pobune, a 14.04.1941. i Dobrovoljački odred u selu Rore kod Glamoča. Nasuprot tomu Slavko Kvaternik je već 11.04.1941. uputio okružnicu, „da se pod svaku cijenu spriječi zlostavljanje oružnika Srba“. Slično je postupio i Stjepan Barbarić, ustaški povjerenik u Mostaru. Nadbiskup Stepinac je stalno isticao da su Srbi u ratu prvi započeli sa zločinima i da su hrvatski zločini odgovor ne samo na srpske zločine prije 10.04.1941. nego i na zločine četnika i partizana.

Hrvatske vlasti su strijeljale pojedine ustaše, koje su činili zločine prema Srbima, bez obzira što su Srbi prvi započeli sa zločinima. Srbi su se bunili protiv Banovine Hrvatske i protiv današnje Republike Hrvatske, iako na njima nisu počinjeni nikakvi zločini, pa zašto bi NDH-a u tome bila iznimka.

Ivica Skomrak, koji je kao komunist bio zatočen u Jasenovcu do kolovoza 1944.,tvrdi, da je do njegova izlaska iz logora u Jasenovcu stradalo nešto preko dvadeset i četiri tisuće ljudi. Franjo Tuđman je izlazio s brojkom od nešto više od četrdeset i devet tisuća ljudi. U filmu se navodi broj stradalih preko sedamdeset i tri tisuće. Očito je da su te brojke neprovjerene i nepouzdane, pa im se ne može vjerovati.

Pozivam gospodina Pešordu da navede protuargumente ovim mojim tvrdnjama. Uvjeren sam da ih neće moći oboriti. Čini mi se, da on i ne misli svojom glavom nego tvrdi suprotno onomu što ja zastupam. Da sam ja tvrdio, da je film objektivan, on bi ga sigurno proglasio neobjektivnim. A to je najžalosnije.

Ivan Gabelica


Politički zatvorenik

ANTE STARČEVIĆ DANAS

Piše: Mario Marcos OSTOJIĆ

Bez obzira na neke pokušaje iskrivljavanja lika i djela, Ante Starčević je neupitno bio i ostao Otac Domovine, a njegovo geslo 'Bog i Hrvati', koje je sinteza njegovih misli, i dalje je okvir za suvremenu hrvatsku političku djelatnost svima onima kojima „jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu“ (I. Korsky) i kojima „uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“ (Isto).

"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu; ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu".

"Narod bo je naš upućen da on samo kao međunarodna osoba može svoju narodnu budućnost osigurati i upravo u vlasti da može svoje stanje i odnošaje prema sebi mijenjati stoji život naroda. I doista, ne bijaše i nije vrsna naroda, koji se tim prirodnim pravom ranije ili kasnije posluži, i osim nepravednika nitko se toj težnji naroda ne protivi". (A. Starčević). Te riječi nisu izgubile na aktualnosti danas, kad se Hrvatsku stalno i perfidno i konkretno pokušava ponovno vratiti u stari okvir (Jugosfera), dok se obećava ulazak u novi okvir (Europska unija). Krajnje je vrijeme da se najozbiljnije shvate ove mudre misli, nasuprot sirenskog zova raznih političkih naivaca, neupućenih, fundamentalista novog kova i stranih plaćenika. S ovim mislima Starčević ulazi u našu sadašnjost i ponovno nam poručuje da hrvatski narod može biti slobodan i razvijati se u suvremenom svijetu samo ako osigura svoju međunarodno priznatu državu.

Hrvatski narod se teško izborio za svoju državu koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg djela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja počeo je shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode, no još nedovoljno shvaća da je „smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode“ (I. Oršanić), i da je to trajan proces koji je moguć samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, a ne jednoga mesijanskog lidera, jer slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu volju i općenarodni slobodarski sporazum.

"Najstrašnije su vam riječi, da ćete mene slijediti. Ako trebate gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao.

Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine“. (A. Starčević)

Smisao države je u ostvarenju slobode

Okupljanje oko Starčevićevih misli koje ne podrazumijeva samostalnu potragu za rješenjima i „kresanje mišljenja“ u uvjerenju da će bez duševnoga napora i samim ponavljanjem njegovih misli hrvatska država biti uistinu suverena, pravedna i slobodarska, to je okupljanje koje je osuđeno na neuspjeh, što smo mogli vidjeti bezbroj puta od osamostaljenja do danas, a činjenica je da to okupljanje još uvijek, unatoč mnogim plemenitim pokušajima, nije uspjelo.

Mnogi bi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu program za političku djelatnost, što nije realno, jer u tom smislu odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije bilo prazni povijesni prostor.

U ovom osvrtu ne kanim napisati povijesnu kronologiju od njegove smrti do danas, to mogu drugi koji su pozvaniji, nego se želim usredotočiti na današnje izazove. Na primjer, Bosna i Hercegovina. Danas je moguć kakav-takav slobodan i normalan politički život onomu dijelu hrvatskog naroda koji živi u Republici Hrvatskoj, i zato je na tom dijelu naroda velika odgovornost, jer će o njegovoj mudrosti i osjećaju za slobodu i pravednost uvelike ovisiti sudbina onog dijela hrvatskog naroda koji danas živi u Bosni i Hercegovini.

Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača nije čudo, budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno, danas nisu predstavljeni hrvatski nacionalisti ili starčevićanci, koji su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska desnica, oni su „osjećajno“ ostali izvan postojećih parlamentarnih stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami stranački okvir, jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda, od koje su se napajale prijašnje i napajat će se sve buduće generacije. Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva i povratak u izvorno povijesno stanje. Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu“, međutim - to nije jedina misao koju danas možemo i moramo preuzeti iz njegove bogate baštine. Istina je da “. . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”, ali ništa manje važno nije ni to da “što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost zajednička” (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu razumjeti samo istinski starčevićanci.

Razumljivo je da je zbog neravnopravnog odnosa snaga u bivšoj Jugoslaviji i zbog prevladavajućeg stava međunarodne zajednice, uspjeh oslobodilačkog procesa početkom 90-ih godina prošlog stoljeća mogao biti samo djelomičan, jedva dovoljan da se osigura opstanak hrvatskog naroda kao posebne, samosvojne narodne jedinice sa svojom predajom i svojim vrjednotama u suvremenom svijetu u kojemu su bogovi proizvodnja i potrošnja. Međutim, i to volim uvijek ponavljati, nije ovo kraj povijesti pa na današnjoj i budućim hrvatskim naraštajima ostaje starčevićanska zadaća, koja je ujedno i pravi test za svakoga poštenog hrvatskog nacionalista: “Kada se govori o sjedinjenju pokrajina hrvatskih, ne govori se o podloženju njih koje pod drugu, nego o složenju svih, kako su pod jednim vladarom tako pod jednom vladom i pod jednim ustavnim zakonotvorstvom” (A. Starčević). Mnogi bi htjeli ovo zaboraviti.

Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske“ nije bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskome javnom životu starčevićanstvo bilo zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke pogrješke čiji se rezultati danas brutalno osjećaju. I Starčević je već u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske, stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje, ali isto tako nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog jedinstva (uostalom to je sada nemoguće), nego međusobno poštivanje i sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog hrvatskog područja: “Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“.

No vratimo se hrvatskoj državi. Starčevićev hrvatski državni okvir nije ni prazan okvir ni fašističko obožavanje države kao takve, već temelj za izražavanje narodne suverenosti. Za Starčevića država nije apstrakcija, nego je u njoj bitan narod koji u njenom okviru odlučuje o svojoj sudbini: “Zakon bo je izražena volja naroda, sabor je odbor naroda, vlada je odbor sabora, vladar je prvi državljanin, koji i sam izvršava i pomoću vlade bdije da i svi ostali izvršavaju zakon”.

To podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: “Mi smatramo najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi”. Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca, imajući u vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku slobodu.

Starčeviću nije presudno državno ustrojstvo nego sadržaj: “A svaki postojeći sustav, bio kakav mu drago i bio gdjegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda“. On priznaje volju većine, svjestan kako je to samo mehaničko pravilo i kako nema boljeg načina da se izbjegne sila i nasilje kao način odlučivanja. Stoga zahtijeva da svaka vlada nastoji “iznaći pravu većinu, to će reći onu većinu, koja zastupa sav narod, sve njegove probitke”. U doba kad nisu u upotrebi bili pojmovi „pravna država“ i „ljudska prava“, rekao je da “na taj način u državi da tako rečemo zakonitoj ne stoji nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti državljaninom, za državu, mora više manje od svojih osobnih prava otpustiti, te ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravnoj državi, i samo u njoj, pojedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti se svojima pravima”. Hrvatski narod se borio za ostvarenje samostalne hrvatske države da bi živio kao slobodan narod, i da bi slobodnim i zakonom zaštićenim radom poboljšao svoj životni standard uz slobodnu kulturnu i vjersku djelatnost. Takvo starčevićansko shvaćanje hrvatske države, ne države radi države nego radi slobode, jamstvo je da ćemo uspješno prevladati posljedice starih i novih diktatura.

Integracija vjerski i etnički raznorodnih elemenata

Hrvatska nije zemlja u kojoj postoji vjersko jedinstvo. Hrvatski se narod kulturno razvijao na periferiji zapadnoga kršćanstva, pa su radi toga na dijelu njegova područja dolazili do izražaja istočno–kršćanski i islamski vjersko–kulturni utjecaji, što je dovodilo sukoba i ratova, kao u drugim europskim narodima. Danas je došlo do gotovo radikalne sekularizacije te su agnostici i ateisti brojni i mogu slobodno izraziti svoja gledišta kao i vjernici. Danas mnogi koji se nazivaju starčevićancima pokušavaju iskoristiti svoju vjeru i ideologiju za svrhe koje nemaju nikakve veze s vjerom odnosno ideologijom kao svjetonazorom ili kao odnosom pojedinca prema Bogu ili prema svijetu. Takvima Starčević, koji je iskreno poštivao vjere i odbacivao konfesionalne dominacije, ali i državnu dominaciju na vjerskom području, odgovara: “Mi smo bezuvjetno proti svjetovnoj vlasti pape i osvjedočeni smo, da je ona najviše škodila kršćanstvu i papama. Ali mnogi katolici, i među njima nada sve Talijani, misle da bez one vlasti papa ne može slobodno izvršivati svoju duhovnu vlast. Iz povijesti znamo da ta stvar upravo protivno stoji: dok papa nije imao svjetovnu vlast, on je slobodan bio, i nemalo svi pape, dok ne bijahu svjetska gospoda, uvršteni su među svece”. “Mi razumijemo i priznajemo da državna vlast ima pravo na osobe i stvari crkve, ali mi ono pravo na stvari vjere, tj. na uređenje i držanje odnošaja među dušom ne priznajemo nikomu osim crkvenoj vlasti”. “Zato je državniku dosta ne dirati i ne dati da itko dira čiju vjeru: ali on mora raditi, postavno raditi za uvesti i učvrstiti slobodu i blagostanje naroda”. Dakle, Starčević poštuje Isusovu poruku “Dajte caru carevo, a Bogu Božje”.

Što se tiče etničkih razlika, tradicionalni hrvatski nacionalizam, koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugoga etničkog podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do snažnijeg izražaja kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u najtežim trenutcima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: “...mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.

U ovoj rečenici su osuđeni i fašizam i nacionalsocijalzam te su postavljene jasne granice tomu snažnom osjećaju pripadnosti jednome narodu i jednoj političkoj zajednici kao što je država; iz toga njegova umjerenog i humanog nacionalizma izvire i njegov značajni argument o odnosu prema nehrvatskim narodnim skupinama u Hrvatskoj, što bi opet neki „starčevićanci“ htjeli izbjeći. „U svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom, pasminom itd., pa se potom i različnim imenima zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga, ciganskoga itd“. „Mi ne uviđamo da ti nazivi općenitosti stanovništva ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati ni narivavati; neka ih svatko rabi i mijenja kako hoće. Ali ima stvari koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvima i imenima, nego i svim stanovnicima domovine zvali se oni kako im drago. Takove su stvari cjelokupna zakonotvorstva. Zli zakoni, težina neraznjernih daća, nesigurnost osobe i imetka, itd, itd., te i takove stvari ne tište samo na primjer katolike nego i Srbe, i Luterovce, i Kalvinovce, i Židove; sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im drago. A da bi se te stvari dobro uredile, njima bi se koristili svi stanovnici domovine, opet bez razlike na njihova imena. Dakle za dobro uređenje ovih odnošaja imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske bez svakog obzira na ona pojedina imena. Držeći se toga načela mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd., svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama”.

On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam nikomu ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti.

Ante Starčević se pozvao na pravo Hrvata da uspostave svoju državu, jer je smatrao da je sloboda svakog naroda jedina ispravna pretpostavka za normalan razvitak narodne zajednice. Naučavao je kako je hrvatski narod kroz povijest oblikovan kao samosvojan narod, koji se temelji na zajedničkom iskustvu i interesu, a ne na rasi ili na vjeri, niti isključivo na etničkim razlikama. Život je još jedanput pokazao da je Starčevićeva hrvatska državna ideja bila realnija od svih pokušaja njene negacije.

Ostaje pitanje budućnosti hrvatskog nacionalizma nakon što je država izborena. Osobno vjerujem da je bez njega budućnost upitna, ali i da ga treba afirmirati isključivo kao obrambenu kategoriju te ga osuvremeniti i obogatiti novim povijesnim, političkim, gospodarskim i kulturnim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića izvan domovine, bilo u susjedstvu, bilo u onom što se naziva emigracija. Mora biti nazočan na hrvatskom putu prema Europskoj uniji, jer će taj put imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, koja ne želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne isplati. Problem je što nacionalisti starčevićanci ne postoje kao organizirana politička snaga, kako bi pazili da se država ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom pojedinaca u druge političke strukture ne će ojačati utjecaj hrvatskog nacionalizma na sudbinu hrvatske države.

Završavam ovaj osvrt s nekoliko definicija hrvatskog nacionalizma dr. Ive Korskog, koje će, nadam se, poslužiti kao poticaj za daljnje djelovanje u starčevićanskom duhu.

Za Korskoga “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja”, nacionalizam “zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava”.

"Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike“. (MI XIV/1992,5, ZBOR, str. 4-5).

"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“. (Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog nacionalizma").

„U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je, međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja), a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim hrvatskim nacionalizmom.“ („Politički zatvorenik“, siječanj 1999.).

(Autor članka je predsjednik Hrvatske republikanske zajednice, osnovane u Buenos Airesu 1951. godine.)


OD TUZLANSKIH PAROLA DO POLITIČKE EMIGRACIJE

O knjizi Mije Jurića Osamnaesto proljeće : uspomene na godine tamnovanja (Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 2006., 310 str.) na stranicama ovog mjesečnika već je pisano (usp. Politički zatvorenik, br. 183, lipanj 2007., str. 43.). Riječ je o pitko pisanu memoarskom štivu nastalom prije nekoliko godina. Pisac, podrijetlom iz Drijenče kod Tuzle, našao se 1968. među šezdesetetak sjemeništaraca u Dominikanskome samostanu u Bolu na Braču. Međutim, već dvije godine kasnije oćutio je da nije za svećenički poziv, pa se vratio kući i, uz nemale poteškoće, pokušao se upisati u tuzlansku realnu gimnaziju. Međutim, tamošnjemu je nastavnom osoblju – mahom srpske nacionalnosti – u oči upadao drugačiji, hrvatski jezik novopridošlog učenika. Radi osjećaja neravnopravnosti i očitoga neprijateljstva sredine, sedamnaestogodišnji se Mijo 1970. uputio u Zagreb, gdje je počeo raditi i dopisno pohađati gimnaziju.

U Zagrebu je Hrvatsko proljeće uzbibalo duhove. Osjećao je to i Mijo, koji svjedoči kako je među mladima sve teže bilo suzbijati izražavanje težnji prema stvaranju samostalne hrvatske države: i lojalnost prema tadašnjemu partijskom vodstvu bila je uvjetovana uvjerenjem da je kod njih pozivanje na bratstvo i jedinstvo, na socijalizam i Jugoslaviju tek – taktika. Kad se u ljeto 1971. vratio u Tuzlu, Jurić je primijetio kako je i među tamošnjim Hrvatima narastao nacionalni osjećaj. U tom je zanosu jednom zgodom, posve spontano, školskom kredom na asfaltnoj cesti, u razmacima od 20 – 30 metara, napisao parole:

«Bosna je Hrvatska, Hrvatska je Bosna – Živjela NDH! – Živjela Hrvatska! – Dolje Ranković i rankovićevci! – Dolje Srbija! – Živio Ante Pavelić!»
Sadržaj i poruka tih parola više su nego rječiti: oni otkrivaju sva Jurićeva politička uvjerenja i program uz koji je on intimno pristajao. (Prigoda je ovo da primijetimo kako, osim kraće, pionirske rasprave dr. Anđelka Mijatovića, koja je pod naslovom «Utjecaj Nezavisne Države Hrvatske na dalju borbu za hrvatsku nezavisnost», također objavljena u ovome listu, u br. 110 od svibnja 2001., na str. 20.-21., još uvijek nema istraživanja o tome, kako su uspostava, postojanje i slom Nezavisne Države Hrvatske utjecali na kasnije hrvatske naraštaje i nastavak hrvatske nacionalne borbe. I ove Jurićeve parole prilog su takvomu jednom istraživanju.)

Na nesreću, vlasti su te parole otkrile (kasnije će se doznati, da ih je policiji prijavila nesuđena supruga Mijina brata!), pa je njihov pisac pritvoren. Odbijao je tvrdnje istražitelja o postojanju organizacije (pod nazivom HOP, što je – izgleda – bila najčešća poštapalica jugoslavenskih vlasti u takvim zgodama), jer organizacije stvarno nije bilo. No kako se pokazalo da je doista napisao parole, sudac za prekršaje osudio ga je u prosincu 1971. na dva mjeseca zatvora, a u siječnju 1972. mu je tuzlanski Okružni sud u kaznenom postupku izrekao bezuvjetnu kaznu u trajanju od tri godine. Od male je pomoći bilo to što su okrivljenik i roditelji mu odlučili za branitelja angažirati odvjetnika Srbina. I dok se nadao na slobodi čekati pravomoćnost kaznene osude, Miju su pozvali na izdržavanje kazne zatvora izrečene u prekršajnom postupku. Uplašen takvim raspletom i uhićenjem nekolicine hrvatskih intelektualaca u Tuzli (fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića, Vladimira Divkovića i dr. Rafaela Boršića), Mijo se odlučio na bijeg. Iako je vlastima već bio umaknuo, na nagovor roditelja vraća se u zatvor, iz koga je otpušten 20. ožujka 1972. Četiri mjeseca kasnije, u srpnju 1972. dobio je drugostupanjsku odluku u kaznenom postupku: kazna mu je smanjena na dvije godine zatvora.

Sad ga više ništa nije moglo odvratiti od odluke da pobjegne u inozemstvo. Jurić opširno opisuje peripetije koje je imao s pribavljanjem putovnice, konačnim bijegom preko granice i potucanjem između austrijskih i njemačkih izbjegličkih logora i zatvora. Ti su fragmenti zanimljivi ne samo radi toga što nam omogućuju upoznati njegovu sudbinu, nego i radi toga što plastično osvjetljavaju predodžbe i predrasude o Hrvatima koje su imale austrijske i njemačke vlasti. Podsjećaju oni i na iznimne zasluge koje su imali neki istaknuti – u Domovini danas posve prešućeni ili zaboravljeni – pojedinci, poput vlč. Vilima Cecelje, ili Franciska Bebe Keglević, koji su u svakom trenutku bili spremni na žrtvu kako bi spasili svoje sunarodnjake... (T. J.)


Je li Ivo odvjetnik zloglasne boljševičke strukture 11. dalmatinske brigade?

Tijekom jednog od predizbornih sučeljavanja Ivo Josipović, jedan od kandidata za predsjednika neovisne Hrvatske, oštro je izjavio kako će, figurativno kazano, slomiti vrat svima onima koji protiv njega pišu na raznim portalima a svoje podatke crpe iz, po njemu, nekakvih para-obavještajnih struktura. Upravo zbog ove izjave javnosti treba razotkriti od kud SDP-ovom predsjedničkom kandidatu ovakvi boljševički porivi.

Kome to jedan ugledni pravnik koji sebe predstavlja pravednikom i deklariranim antifašistom te stremi biti predsjednikom svih hrvatskih državljana prijeti i zbog kojih razloga ?

Potomak rigidnog boljševika

Uzroke ovakvim prijetnjama treba tražiti u svjetonazoru i obiteljskom naslijeđu ali i interesima strukture ljudi iz koje Josipović vuče korijene.

Naime, Ante Josipović, otac predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, kao 18-godišnjak je 1942. otišao iz Baške Vode u Biokovo, gdje se priključio malom partizanskom odredu koji je godinu dana kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu, partizansku postrojbu poznatu po stravičnim zločinima nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu.

Naravno, Ante Josipović sa svojom matičnom postrojbom nije bio na Širokom Brijegu niti na Kočevskom Rogu. Nije bio tamo, jer je nešto ranije po partijskoj zadatku poslan u izbjeglički logor u El Shattu. Po povratku je, sudeći prema njegovoj službenoj, biografiji, bio jedan od čelnih ljudi OZNE u Vrgorcu a u dva mandata je bio upravitelj po zlu poznatog Golog otoka. Sudeći prema podacima iz njegove službene biografije, danas 85-godišnji Ante Josipović bio je u vrijeme strahovlade Dušana Dragosavca i Milke Planinc (također ratne pripadnice 11. dalmatinske brigade) dogurao i do uglednog člana CK SKH i jednog od ljudi koji je lomio kralješnicu hrvatskim "proljećarima".

Ostaci jugoslavenskog sustava žele nastaviti proces skrivanja vlastitih zločina

Državni organi, bar koliko je poznato, nisu do sada obavili razgovore sa Josipovićem-starijim na temu poslijeratnih zločina OZNE u okolici Vrgorca i Ljubuškog ali ni na temu njegove uloge na Golom otoku. Posebice, stariji Josipović nije istražnim organima Republike Hrvatske iznio svoja saznanja o ulozi svojih nekadašnjih suboraca iz 11. dalmatinske brigade u ratnim i poratnim zločinima, pa tako ni o ulozi svoje nekadašnje partijske šefice Milke Planinc, ratne političke komesarke u četi za vezu 11. dalmatinske brigade.

Knjiga Milana Rake i Slavka Družijanića "11. dalmatinska (biokovska) brigada', Split 1987." otkriva da su uz Milku Maladu-Planinc pripadnici ove postrojbi bili: Vuk Anđelinović, ujak današnje predsjednice HNS-a Vesne Pusić; Adolf Dragičević, danas akademik i ugledni član HNS-a; Branko Kadijević, rođeni brat Veljka Kadijevića; Albert Štambuk, Stjepan i Jerko Nobilo, Emil Goldstein, Srećko Freundlich, Salamon Finci, Petar Mioč, Simo Dubajić, Ivan Guvo, Ljubo Periša, Andrija Krilić, Grga Markić, Martin Gabričević, Jure Talajić, Ahmed Šeremet, Vicko Mucić, Nikola Maršić, Ljubo Barbarić, Ivo Franković, Dominko Antunović, Milan Rako, Ante Čepić i mnogi drugi. Svjedočenje Ivana Gugića, također pripadnika ove postrojbe, kazuje da je po zapovjedi Dušana Koraća, političkog komesara 26. divizije od pripadnika ove brigade formirana tzv. ubilačka četa odgovorna za smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi

Međutim, nekome je u interesu da se o ovim svirepim ratnim zločinima i dalje šuti

Kad se pogledaju ova imena s pravom se pitamo živi li struktura zloglasne 11. dalmatinske brigade i danas te želi li to na čelo Republike Hrvatske dovesti sebi bliskog predsjednika te tako i dalje sprječavati istrage o zločinima ove postrojbe i njenih pripadnika na koncu i nakon II. Svjetskog rata ?

Služeći se dobro znanom zamjenom teza, predsjednički kandidat SDP-a o ovome šuti. Vlastiti politički prioritet daje suradnji s pravosudnim organima Srbije i sudskim procesima nad hrvatskim braniteljima. Naravno, očekujući od Srbije dokaze za navodne zločine koje su počinili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu. Istovremeno, kao zaliven šuti o zločinima sustava na čijim ostacima želi zasjesti u fotelju predsjednika Republike Hrvatske.

Ante Božić


Zagreb, 4. siječnja 2010.

IZBORI ZA PREDSJEDNIKA RH

Uoči prikupljanja potpisa kandidata za predsjedničke izbore procijenio sam da niti jedan takozvani desni predsjednički kandidat ne može pobijediti, pa sam ih pokušao okupiti na dogovor o slozi. Odazvali su se gospodin Jurčević i gospodin Tuđman, dok je to gospodin Mikšić kategorično odbio i rekao mi da će "ići sam" te da "nema vremena za sastanke s nama". Odazvao se i gospodin Golubić, najmlađi kandidat, te unaprijed prihvatio provedbu ideje o zajedničkome kandidatu hrvatske sloge, ali je potom - po vlastitim riječima - skupio samo 9809 potpisa pa stoga nije ni ušao u predsjedničku utrku.

Gospodin Hebrang, koji se naknadno najviše obrušavao na takozvane desne predsjedničke kandidate, i to zato što mu oduzimaju "hrvatske glasove", nije htio doći ni na kakav sastanak i stalno je eskivirao pozive. Zato bolje neka šute i on i njegova HDZ-partija, koja je Hrvatsku srušila na ovako niske grane.

Nakon svega nam ostaje pouka za budućnost, dok za ove izbore pozivam članove i simpatizere udruge HOZ - Hrvatski Obredni Zdrug - JAZOVKA, a jednako i sve udruge s kojima HOZ surađuje:

Opet nemamo predsjedničkoga kandidata hrvatske sloge!

Ali moramo glasovati!
A za koga glasovati?
U Milanu Bandiću ne vidimo sretan izbor, nego tek manje zlo!

Izborom Milana Bandića za predsjednika države objektivno bi se pospješilo raspadanje i SDP-a i HDZ-a, a time i zle sprege napokon odlazećega predsjednika s tima dvjema partijama i njihovim pomoćnim koalicijskim partijicama. Bio bi to prijeko potreban izborni zaokret protiv nastavka takve protuhrvatske vladavine!
Stoga glasujmo za MILANA BANDIĆA!

HOZ - Hrvatski Obredni Zdrug - JAZOVKA

Boris Prebeg predsjednik



Prethodne početne stranice:

Arhiva Naslovnica

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2010. Sva prava pridržana