HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.


Da se ne zaboravi ...

POGLAVNIK NIJE PRODAO DALMACIJU!

S novim naletom antifašističke histerije, jugo-restauracije i titovskoga revival-a, nije čudo da su ponovno osvježene i najgrublje, već odavna odbačene, otrcane, ali, eto, uvijek žive objede protiv Nezavisne Države Hrvatske, Ustaškoga pokreta te Poglavnika Ante Pavelića.

Nema druge, nego po stoti put odgovoriti na laži.
Jedna je pak od najupornijih, laž o tobožnjoj Poglavnikovoj "prodaji Istre i Dalmacije Mussoliniju".

Počnimo od ISTRE: ona, unatoč prevazi hrvatskog življa još od VII stoljeća, nikada u povijesti nije predstavljala dio hrvatskoga državnog teritorija. Od najstarijih su je vremena napučavali ilirski Histri, Japodi i Liburni; potom dođoše Rimljani pa Germani, zatim Mlečani i Francuzi, pa opet Germani (Austrijanci), da bi svršetkom II Svj. Rata počelo natezanje između Italije i novostvorene Jugoslavije. Londonski sporazum (1915) obećao je Istru Italiji, a Rapalski ugovor (1920) - koji nosi potpis Ante Trumbića kao ministra vanjskih poslova novostvorene velikosrpske "SHS" - to je i ostvario.

(Usput, nikad se još nije čulo da je Dalmatinac Trumbić, uostalom jedan od tvoraca Jugoslavije, "prodao"svoju Dalmaciju, a na velebni pokop u Splitu došli su mu Maček i Stepinac!)

Pavelić, dakle, Rimskim ugovorima s Duceom Istru nije mogao predati Italiji, sve da je i htio. S druge strane, pripojio ju je, prvi put u hrvatskoj povijesti, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nakon poništenja Rimskih ugovora s danom kapitulacije Italije, 9. rujna 1943., upravo Ante Pavelić. Partizani do danas tvrde kako su oslobodili Istru, nu oni su došli na gotovo, eda bi je 1945. pripojili Titovoj Velikoj Srbiji! Rijeka je pak, nakon intermezza s D'Annunziom, također pripala Italiji davno prije Poglavnika.

DALMACIJA: Rapalskim ugovorom, potpisanim između kraljevine SHS i Italije, Italiji su, uz slovenske krajeve i Istru, pripali grad Zadar sa zaleđem, te otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i niz manjih. (Trumbić se opirao, Nikola Pašić još i više, nu iz želje da bi dotična područja pripojio Velesrbiji!) Nije ih, dakle, "prodao" Ante Pavelić!

Na sastanku s Poglavnikom u Ljubljani (25. travnja 1941.), ministar grof Ciano tražio je od Hrvata cijelu Dalmaciju, a kao alternativu dopustio da Hrvatska zadrži 80 km obale u sjevernom Primorju, pod uvjetom carinske i gospodarske unije s Italijom.
Pavelić se držao čvrsto, ali i realistično, te nije odstupio od Splita i Dubrovnika.

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., koji su počivali na londonskim obećanjima Italiji iz 1915., ipak je morao privremeno ustupiti neke dijelove Dalmacije. Hrvatskoj su ostali otoci Pag, Hvar, Brač, Lopud, Lokrum, Šipan, Koločep, te mjesta Crikvenica, Kraljevica, Selce, Novi Vinodolski, Jablanac, Karlobag, Senj, Obrovac, Drniš, Knin, Sinj, Imotski, Omiš, Makarska, Podgora, Metković, Pelješac sa Stonom, Ploče, Cavtat i Dubrovnik. Za Split i Korčulu utanačena je zajednička uprava, ali su Talijani taj sporazum potom izigrali. Bez ovih privremenih taktičkih ustupaka, Talijani bi Poglavnika nedvojbeno bili svrgnuli, te postavili pokornu marionetu, i uz njenu pomoć anektirali čitavu Hrvatsku.

S pobjedom titovskih partizanskih velikosrpskih jugo-komunista, Istra i Dalmacija dospijevaju pod vlast Beograda. Da su se istarsko-dalmatinski partizani u času kapitulacije Italije stavili na hrvatsku stranu, ne bi bilo više u Hrvatskoj građanskog rata, a čitavom bi se svijetu posvjedočilo da Hrvati jedinstveno hoće svoju hrvatsku državu. Nezavisna Država Hrvatska ne bi propala, i ne bi se danas zaluđivao narod kako ga je oslobodila Titova šumska gerila, te kako je današnja Hrvatska nastala na jugoslavenskom "zavnohu", koji Hrvatsku rušio. Hrvatske pak nikada više ne bi bilo, da nije postojala Nezavisna Država Hrvatska, kao uzor, poticaj, ohrabrenje i nada!

Jest, Poglavnik se, silom prigoda, morao odreći dijela hrvatskog teritorija (zato je u Nezavisni Državu Hrvatsku uključio cjelinu hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine!). I Vrhovnik Tuđman morao je za kratko odstupiti od područja takozvane "Krajine", nu vratio ju je za koju godinu, baš kao što je Poglavnik učinio s Dalmacijom.
Začudo, još nismo čuli da je Vrhovnik "prodao Krajinu", ali naskoro možemo očekivati i takvu objedu (ipak, to je teže, jer naši profesionalni antihrvati ujedno su zdušni srboljubi).
Riječ je, naime, o tome da kritike na račun Ante Pavelića ne dolaze od hrvatskih domoljuba, koji bi osuđivali smanjivanje hrvatskog tla, nego upravo od hrvatskih neprijatelja, unutarnjih i vanjskih, srpskih, judeomasonskih, nu na žalost i onih hrvatske krvi, ljevičara i kozmoplita, analfabeta, diletanata i ignoranata, vragova crnih, crvenih i žutih, stoke krupnog i sitnog zuba, - kojima do Hrvatske uopće nije ni stalo, ali im je stalo do jugo-restauracije i antifašizma, te stoga u NDH, Ustaškom pokretu i Poglavniku vide smrtne neprijatelje koje treba tući svim sredstvima, pa i njihovim vlastitim oružjem, argumentom hrvatskog nacionalizma.

Da im je stalo do autentičnih hrvatskih granica, barem bi ponekad spomenuli bolni (nikako konačni!) gubitak Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Istočnog Srijema sa Zemunom, Bačke, Boke Kotorske…

Nu, oni se tome gubitku iskreno vesele, te ga ismijavaju kad god ga nacionalisti spomenu.

Zaključimo: Poglavnik nije "prodao" Dalmaciju, tek se privremeno morao odreći nekih njezinih dijelova. Zauzvrat je po prvi put u sastav Hrvatske uključio Istru, ali i cijelu BiH. Cijelu su Hrvatsku, međutim, Velikoj Srbiji prodali oni isti titovci koji su u njoj danas ponovno na vlasti, blateći sve što je bilo i ostalo Hrvatskoj vjerno.

Dinko Jeđulj


Podsjetnik

Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice. 9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima.
Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i Jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Jugoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula Jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer.
Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila:
''PRIOBĆITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMAČKA NIJE ZAINTERESIRANA''.
Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio:
''U BUDUĆIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMAČKE, NJEMAČKA NE ĆE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez.
Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati.
Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana?
Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''.
Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći.
Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći!
Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana.
Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati.
Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


Nije li čudno što se ljudi tako rado bore za svoju vjeru, a tako nerado žive po njenim zakonima1


Prenosimo...

O Stepincu u Hrvatskom listu br. 252.

AKO JE USTAŠKI REŽIM BIO ZLOČINAČKI, ZAŠTO GA STEPINAC NIKADA NIJE NAZVAO ZLOČINAČKIM?

"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno." (A. Camus)

U Hrvatskom listu od 25. lipnja (br. 248, str.11.) glavni urednik g. Ivica Marijačić osvrnuo se na govor aktualnog predsjednika Mesića u Brezovici. Marijačić, između ostalog, kaže da je NDH bila „izraz težnji hrvatskoga naroda“, da je uz narod stao i Stepinac, ali da je ustaški režim bio „zločinački i mračan“. Tvrdnja je to koju smo do sada već duže vrijeme slušali iz usta Bilandžića, Goldsteina, Josipa Jurčevića i drugih. Ta tvrdnja nedvojbeno spada među teme o kojima u našoj javnosti „svi sve znaju i što je svima jasno“. Sada tu tezu potpisuje i urednik Ivica Marijačić. Ako iz nijednog drugog, onda svakako iz razloga elementarne logike, Marijačićeva teza je u najmanju ruku vrlo upitna. Pri tome, naravno, ne želimo reći da Marijačić ne pozna pravila logike, već da ne pozna dovoljno lik i djelo samog nadbiskupa na kojega se poziva, jer bi u suprotnom znao da se ni sam nadbiskup ne bi složio s njegovom tvrdnjom, jer o toj temi postoji obilje izjava samog nadbiskupa. Naime, kod pozivanja na nadbiskupa Stepinca, povodom zastupanja teze o „zločinačkom i mračnom“ ustaškom režimu, ipak treba znati o Stepincu nešto više od onoga što se svakodnevno sluša i čita u medijima, a uglavnom i više od onoga što se čuje sa službenog Kaptola. Na koncu, koliko u biti na Kaptolu drže do Stepinca (da ne kažemo koliko im on ustvari smeta), pokazuje i činjenica da još uvijek ne žele objaviti njegov dnevnik, kao i to da ga ozbiljnim istraživačima ne žele ni dati na uvid, o čemu su neki od njih i javno svjedočili. Svjesni su da bi objavljivanjem Stepinčeva dnevnika, morali odgovoriti na mnoga pitanja koja bi se nužno nametnula, a od kojih bježe kao nečastivi od tamjana. Jer, objaviti Stepinčev dnevnik, te podupirati objektivna istraživanja Stepinčeve osobe, ne ide zajedno sa zastupanjem teza jugoslavenske historiografije koje redovito čujemo iz usta „prečasnih očeva“, od kojih su neki, na žalost struke, i povjesničari. Ali kaptolsko politikanstvo je neka druga tema, a uostalom ne očituje se samo kod pitanja Alojzija Stepinca.

Na početku treba konstatirati da ako je netko bio upoznat i osvjedočen o naravi ustaške vlasti kroz njene sve četiri godine, onda je to svakako bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Zbog ograničenosti prostora, osvrnuti ćemo se samo na neke od najvažnijih stavova Alojzija Stepinca o ustaškoj vlasti i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krenimo dakle od početka:

U okružnici kleru Nadbiskupije zagrebačke 28. travnja 1941., povodom uspostave NDH, Stepinac kaže: «Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?».

Vrlo važan dokument za razumijevanje Stepinčevih razmišljanja, koji se gotovo nikada ne spominje, odnosno ne citira, je slijedeća izjava HBK i Stepinčevo pismo Paveliću. Hrvatska biskupska konferencija u studenome 1941. upozorava na brojne zločine sa hrvatske strane i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» U završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac kaže: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.» Prva rečenica izjave HBK je toliko jasna, da jasnija ne može biti. Jednako kao i Stepinčeva zadnja rečenica pisma Paveliću, u kojem potpuno jasno odaje priznanje u zalaganju za pravdu i red, prvom čovjeku režima koji je, po mnogima, „zločinački i mračan“ ?! Ili je možda i Stepinac zločinac, pošto se usudio tako „pohvalno“ izraziti o ustaškom režimu? Ili Stepinac ne pozna stvari o kojima govori? Ili je pak Stepinac u pravu? Drugoga nema... A od svih navedenih pitanja, svatko će već uzeti što mu trenutno najviše odgovara. Tzv. jutarnji propovjednik Ž. Kustić jedno, istoričari s Kaptola drugo, a samozvani stručnjaci s raznih univerziteta treće. Međutim, više odvažnosti od njih imao je i Pilat koji se bar drznuo pitati: Što je istina?

No, vratimo se mi na Stepinca koji u osudi zločina počinjenih u ime hrvatske države, proziva Srbe da su svojim ponašanjem izazvali krvavu i zločinačku reakciju, ali koju ne poduzima režim, nego «neodgovorni činioci». Šest mjeseci poslije u izvješću papi Piju XII. Stepinac optužuje «četnike i komuniste, kao začetnike sveg zla što se zbilo u Hrvatskoj». Kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943. piše kako ne treba nasjedati srpskoj propagandi, koja «služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj». Dakle režima! I baš na račun toga „mračnog i zločinačkog“ režima Stepinac u nastavku pisma niže desetak konkretnih pohvala, dodajući kako se tomu «mogu dodati i mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili spremna učiniti».

Nadbiskup Stepinac dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, obraća se neprijateljima hrvatske države i ustaškog režima riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Stepinca nimalo nisu zanimala prozivanja sa Radio Londona, niti zaključci s Teherana, nego se ravnao po svojoj savjesti, koja manjka mnogim njegovim današnjim nasljednicima. Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj stranici 6. travnja 1944. objavljuje uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U navedenom uvodniku se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, uz poziv: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva.» U poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine ističe se kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo.» Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...» Dakle, biskupi, pod Stepinčevim vodstvom, govore o „prekoračenju nužne samoobrane“! Nema ni spomena o tome da su zločini politika režima.

Kada piše ministru Artukoviću o protužidovskim propisima Stepinac kaže da su doneseni «radi razloga neovisnih o nama»! A u pismu Artukoviću od 22. svibnja 1941. napominje: «Svatko će sigurno odobriti nastojanje, da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu...»

Činjenica jest da je Stepinac Jasenovac nazvao ljagom, ali ta činjenica po nijednom zakonu logike ne kazuje da je Stepinac samim time ustaški režim označio zločinačkim ili slično. Naime, u pismu Paveliću (24. veljače 1943.) nadbiskup traži objašnjenje za postupak prema slovenskim svećenicima, koji su odvedeni u Jasenovac, i čiji slučaj do danas nije u potpunosti razjašnjen: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku...”

Inače ovaj je citat omiljen „stručnjacima“ kada umuju o Stepinčevu ograđivanju od vodstva i vlasti NDH. Ako je ustaški režim bio zločinački onda bi Stepinac to svakako znao i prije 1943.g. kada piše ovo pismo Paveliću? Ako li je pak dok je pisao pismo shvatio da je režim ipak zločinački, zašto to nije napisao? Ni tada ni kasnije, niti ikada. Onaj tko će reći da to Stepinac nije napisao jer se nečega tobože plašio, taj nema pojma o Stepincu i njegovim retoričkim podvizima na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i o bilo kojoj temi, pa i ispred njemačkog generala, koji je rekao da se takvi govori u Reichu kažnjavaju smrću.

U cijeloj lepezi stručnjaka o Stepincu, postoje i oni koji će reći da je na njega planiran atentat. Međutim, da bi bilo tko tu pričicu o atentatu shvatio ozbiljno, o njoj bi trebao postojati barem jedan jedini materijalni dokaz, koji do sada nitko nije pronašao. Ali našim stručnjacima za „istoriju“ je očito dovoljno ono što im je „Mirko ispričao da je njemu rekao Slavko koji je to čuo od Pere.“ Takva nam je, uostalom, čitava službena historiografija.

Za kraj ćemo se još poslužiti katoličkim tiskom, na čije pisanje i stavove je Stepinac svakako mogao utjecati. Godine 1945. situacija na ratištu je jasna. Međutim, križarska Nedjelja i dalje, dvadesetak dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (god. XVII./1945., 15. travnja 1945., 10., 1., 10.) na naslovnoj stranici donosi Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavljuje uvodnik pod naslovom «Hoćemo Hrvatsku», u kojem se poziva na obranu hrvatske državnosti, koja je prije četiri godine «obnovljena Poglavnikovim radom i ustaškom borbom?» Osuđuje li se u toj ocjeni ustaški režim kao zločinački? A i pučkoškolci znaju da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i fotografija u vojnoj odori. Tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Pavelićevu fotografiju na naslovnici objavljuje i nadbiskupijski Katolički list (96./1945., 14.-15., 105.-107.), koji članak «Narod, Crkva i Država. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske», nakon osude svih neprijatelja, zaključuje molitvom: «Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja.»

Najbolji poznavatelji odnosa katoličke hijerarhije prema ustaštvu su nedvojbeno Ivan Gabelica i Jure Krišto. Krišto ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»

Ako je, dakle, ustaški režim bio „mračan i zločinački“ kako je moguće da Alojzije Stepinac i hrvatski biskupi ustrajno brane NDH tijekom svih godina njenog postojanja, i da NIKADA nisu ocjenili ustaški režim zločinačkim ? Kako to da u svim godinama postojanja „zločinačkog ustaškog režima“ nalazimo hvalospjeve Paveliću i ustaštvu u svim katoličkim listovima? Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država na više od dvadeset stranica (251.-274.) nabraja hvalospjeve Paveliću i ustaškim vlastima u Katoličkom listu i u Nedjelji.

U našoj javnosti, jednako kao i službenoj historiografiji (koja je, nažalost, uglavnom samo nastavak one jugoslavenske uz vrlo rijetke i časne iznimke), uvriježilo se davati jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Tako je i sa problematikom ovoga teksta, koji nema namjeru dati konačan sud o ustaškom režimu niti o Alojziju Stepincu. Toliko smjelosti ovaj tekst i njegov autor nemaju. Jedini je cilj ukazati na krajnje nelogičnosti (da ne kažemo gluposti) kojima obiluje naš javni prostor, kada je riječ o ovoj problematici. Ne može se Stepinac koristiti kao otirač kojim se služi kako se komu ćefne. Ne može se pozivati na Stepinca kad se govori afirmativno o hrvatskoj državi, a istovremeno koristiti Stepinca kada se difamiraju oni koji su vodili tu državu. Iz jednostavnog razloga jer ih ni Stepinac nije difamirao i sve suprotno je zloporaba Stepinca. Nesporno je da su biskupi na čelu sa Stepincem zločine osuđivali bez obzira na to tko ih je počinio. Osuđivali su i ustaške i komunističke zločine. Jasno je također, da Stepinac nikada nije rekao da je ustaški režim savršen i bezgrešan. Međutim, Stepinac je jasno od prvog do zadnjeg dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske zastupao stajalište da je ta država sa njenim vodstvom jedina garancija opstanka hrvatskom narodu u datim okolnostima. Stepinac je smatrao da nema alternative ustaškoj Hrvatskoj i zato bi neki generali poslije bitke u Crkvi danas voljeli da je mislio drukčije, jer se ne bi morali upirati u objašnjenjima kako Alojzije Stepinac u stvari nema nikakve veze s ustašama. Logika je to po kojoj je Stepinac onda trebao misliti i djelovati onako kako sadašnjim Kaptolcima danas odgovara. Koliko je Stepinac u svom mišljenju i djelovanju bio u pravu, a koliko u krivu, povijest je već odgovorila, jer „Vrijeme otkriva istinu“ (Seneka).

Povijesna je činjenica da nadbiskup Alojzije Stepinac nikada nije Hrvatima porekao pravo na vlastitu državu, niti je ikada tadašnji ustaški poredak nazvao zločinačkim. Dapače!
Sadašnje povjesna istraživanjima to pokazuju, a ako se otkriju neki novi dokumenti i neki novi pogledi, povijest (a u sklopu nje i Stepinac) je nužno podložna reviziji. To joj je u definiciji. Na nama je da istinito prikažemo nadbiskupovo djelovanje koliko god nam ono bilo (ne)shvatljivo. Povijest se ne mjeri mjerilima sadašnjosti.
A one kojima je upitna Stepinčeva dosljednost i hrabrost podsjećamo da nadbiskup zagrebački ni u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom nije promijenio mišljenje o NDH i ustaškoj vlasti, o kojima nije rekao ni jednu ružnu riječ.
A zašto nije?

Na povjesničarima je da neumorno istražuju zašto. Ovaj tekst, kojemu je istina jedini uzrok i vodilja, neka bude skroman doprinos tome.

Ante Delić


O Stepincu u Hrvatskom listu br. 256.

STEPINAC JE UMRO BRANEĆI ISTINU, A VI GA „BRANITE“ LAŽIMA!

"Kad laž ima lijepo ruho, a istina ružno, tad laž svuda dobro prođe, a istina tužno". August Harambašić

Reagirajući na moj tekst: Stepinac nikad nije ustaški režim nazvao zločinačkim!, objavljen u Hrvatskom listu (br. 252. od 23. srpnja), Andrijana Perković-Paloš (u daljnjem tekstu „autorica“, pošto ne znam radi li se o gospođi ili gospođici), odgovorila mi je u H.L. br. 254. od 6. kolovoza, trošeći pritom veći dio svojega teksta na nešto što ja niti sam napisao, niti je bilo tema prijepora.

Osobno me ne zanimaju razni kalkulanti ni interesne skupine, koje kada pišu o nadbiskupu Stepincu ili prešućuju određene činjenice ili ih „prilagođavaju“ odnosno iskrivljuju, a sve u cilju uporabe Stepinca za neke njima danas korisne interese. Gdje je pri tome istina to je manje važno. Povijest treba pisati na temelju činjenica i dokumentacije (povijesnih izvora) i na temelju pravilnog interpretiranja istih. U ovom slučaju to je prvenstveno Stepinčev Dnevnik (kojega autorica u svome tekstu uopće ne spominje!), te propovijedi i pisma. U tome gradivu su sadržane sve Stepinčeve misli, stavovi i osjećanja. Samo upotrebom ovoga gradiva možemo doći do istine o Stepinčevom odnosu prema osobama i događajima iz njegova vremena. Međutim, od nebrojenog mnoštva nadbiskupovih izjava, propovijedi i pisama, autorica navodi općepoznatu izjavu sa suđenja, te dva citata čije zaključke i sam donosim u svom prvotnom tekstu, kada kažem da je Stepinac osuđivao i ustaške i komunističke zločine. Što se tiče ostatka teksta, autorica ne navodi NITI JEDNU činjenicu, a o dokazima da i ne govorimo, koja bi bila relevantna u osporavanju mojih navoda i zaključaka.

Podaci koje autorica spominje o staračkom domu u Brezovici kao i nabrajanje mjesta četničkih pokolja u travnju 1941., uopće nisu bili tema moga teksta niti sam ih ja osporavao. Dapače! O četnicima sam donio citat samoga Stepinca koji ih (uz komuniste) naziva „začetnicima svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“. Za potkrijepu svoga naslova: „Stepinac je bio za samostalnu Hrvatsku, a nipošto za ustašku vlast“, autorica nudi čitav niz krivotvorenih postavki i zaključaka ideologizirane jugoslavenske historiografije, i to naravno samo onda kada to odgovara njenim unaprijed odabranim tezama. Naime, autorica doslovno prepisuje teze Viktora Novaka i njegovih ideoloških nasljednika kada je riječ o tobožnjoj Stepinčevoj smjeni ili o „pokrštavanju“. S druge strane za tog istog Novaka i njegove sljedbenike Stepinac nije ništa drugo doli zločinac i izdajica naroda. Autorica to ili ne zna ili joj to ne smeta ?! Naravno da ga ne trpam u isti koš sa gore navedenima, ali nažalost, neistinama o Stepinčevoj smjeni i nizom drugih, služi se i Juraj Batelja. Paralele o odnosu Stepinca i Thompsona prema ustaštvu bolje je ne komentirati, a tvrdnja kako „ ...cijeli svijet, koji ima imalo pojma što se tada ovdje događalo, zna tko je bio blaženi Alojzije Stepinac...“ pokazuje (ne)zavidnu dozu naivnosti kod razumijevanja nacionalne povijesti a i povijesnih procesa uopće.

Da se autorica ni sama ne snalazi na području u koje je zašla, pokazuju i njene kontradiktorne tvrdnje. Na jednom mjestu kaže da je Stepinac bezbroj puta sa propovijedaonice žestoko prosvjedovao protiv same ustaške vlasti (naravno u nastavku ne navodeći ni jedan dokaz za tu tvrdnju), a nedugo zatim kako Stepinac možda nije izravno napao vlast NDH, ali odupirao se režimu! U ovakvim vratolomijama logici zaista nema mjesta. No, domišljanjima tu nije kraj. Autorica kaže: Bi li, možda, bilo bolje da je jednostavno izjavio pred svima da je ustaški režim zločinački, tek tako da se ne bi mislilo da gaji kakve simpatije prema tadašnjoj vlasti (po ovome, Stepinac je kalkulant i dvolična osoba op.a.), nego da je razborito, ali odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Dakle, po autorici Stepinac se samo pretvarao da gaji simpatije jer je to tada bilo razborito! Da se Stepinac ravnao po toj istoj logici i tim i takvim načelima, onda bi prihvatio Titove zahtjeve nakon rata, jer eto, to bi po autorici bilo razborito,te bi tako Stepinac odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Iako sama na drugom mjestu, vezano za suđenje, kaže: Da je tada izjavio da je ustaški režim bio zločinački... sigurno bi mu se smilovali i ne bi ga osudili. Zašto tu nije postupio razborito ?! Ili je Stepinac u stvari zanijekao istinu kada na sudu nije izrekao nikakvu osudu na račun ustaške vlasti ? Autorica je spremna ići toliko daleko da Stepinca indirektno proglašava konformistom te dvoličnom osobom, dok na drugom mjestu upada u zamku koju je sama postavila. Uistinu je teško očekivati od njenoga teksta da ponudi dokaze za napisane tvrdnje, kada ni sama autorica nije na čistu s pitanjima o kojima govori.

O autoričinoj metodologiji i suviše je rečeno, a o iznesenim neistinama i poluistinama sa stajališta povijesne znanosti treba reći slijedeće:

Što se tiče „pokrštavanja“, odnosno ispravnije - vjerskih prijelaza, po svom već ustaljenom običaju autorica ne navodi ni jednog dokaza na koji su to način hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce ili Židove da prelaze na katoličku vjeru?! NDH je donijela samo jednu zakonsku odredbu kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu. U toj zakonskoj odredbi od 3. svibnja 1941. Nema nikakve naznake prema mogućnosti da se nekoga prisili da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo stajalište državnih vlasti. U skladu s tom odredbom Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je slijedeće upozorenje 10. listopada 1941. nižim upravnim tijelima: Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom iznuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti.

U govoru održanom u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. o vjerskim prijelazima dr. Ante Pavelić navodi da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tko god u tom pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio: "Ja dopuštam da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom ili pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek..."

Treba napomenuti da je u oružanim snagama NDH od ukupno 131 generala, 10 bilo pravoslavne vjere. Među njima Đuro Gruić glavar glavnog stožera HOS-a, nadalje Fedor Dragojlov načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Lavoslav Milić glavar Upravnog ureda u MINORS-u NDH. Dakle na čelu najvažnije državne institucije u ratu, vojske, nalaze se pravoslavci. Kako to da nitko od njih nije tražio da promjene vjeru? Dakle, prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima može se zaključiti da je broj prijelaznika sa pravoslavne na katoličku vjeru bio je vrlo mali, odnosno izniman, te da prisilni prijelazi nisu bili službena politika vlasti. Uostalom, sa stavovima državnih vlasti oko prijelaza slaže se i sam nadbiskup Stepinac što se iščitava iz predstavke (čiji sadržaj autorica krivotvori kada tvrdi da se žestoko suprostavio vlastima!) od 20. studenog 1941. koja je u ime HBK upućena Paveliću. U zaključcima se ističu razlozi zbog kojih prijelazi nisu uspjeli, a razloge se naziva pogreškama za koje se kaže: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica."

Nakon što je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva vjerski prijelazi s pravoslavlja na katolicizam bili su vrlo rijetki.

Autorica spominje da je kanonik Lončar osuđen na smrt samo zbog uvrede Paveliću. Radi se o tome da je Lončar 22.kolovoza 1941. osuđen zbog propagande protiv NDH, pa pomilovan i kazna mu je smanjena na 20 godina, a nakon odsluženih godinu i 5 mjeseci izašao je na slobodu. Na suđenju Stepincu izjavio je da je za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio (Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2918. i 2920). Od njega je potekla pripovijest kako je Pavelić želio triput smijeniti Stepinca. Na suđenju nadbiskupu izjavio je da mu je to pripovijedao dr. Slamić koji je to navodno čuo od Masuccija, tajnika Marconea - apostolskog vizitatora. Iako o tome nema ni jednog materijalnog dokaza, taj se trač ponavlja do danas, kod većine autora koji se bave ovom problematikom.

Spominjući Makančevu reakciju na Stepinčevu propovijed na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. autorica opet daje jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Naime, Stepinac je u toj propovijedu dotaknuo srž rasizma i osudio ga. Julije Makanec, ministar narodne prosvjete, odgovorio mu je svojim člankom 7. studenoga 1943. u „Hrvatskom narodu“. Prigovorio je nadbiskupu da širi defetizam, da nije osudio one koji ugrožavaju hrvatske duhovne vrijednosti i ruše hrvatsku državu. Po prethodnom Pavelićevom odobrenju, Stjepan Ramljak, namještenik u Glavnom ustaškom stanu, ponudio se da razgovara sa Stepincem o toj propovijedi. Nadbiskup ga je primio i u razgovoru koji je trajao šest sati razjasnio mu je smisao propovijedi te rekao: recite onima kojih se tiče, da Nadbiskup zagrebački nije nikada bio i da ne će nikada biti izdajica svoje domovine! (P. Zatvorenik, br. 126., rujan 2002.) I tako je, kako kaže Ramljak, taj slučaj bio riješen i o njemu se nije više govorilo (Stepinac mu je ime, knj. II. 297.-299). Da Makančev odgovor na Stepinčevu propovijed nije potaknut nikakvim zlobnim namjerama, potvrđuje i Makančeva čestitka upućena nadbiskupu 23. prosinca 1943. koja glasi: U povodu ovogodišnjeg blagdana Isusova rođenja, dopustite mi, Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, da Vam srdačno čestitam i da Vam u ime najviše hrvatske prosvjetne vlasti zaželim mnogo uspjeha u Vašem teškom i odgovornom radu oko moralnog i vjerskog podizanja hrvatskog naroda.
Nadbiskup je na čestitku odgovorio.
Autorica, govoreći o mom tekstu, kaže kako joj se čini da se sada Stepincu pripisuje nedostatak riječi s negativnim predznakom kad govori o NDH, iako o tome u mom tekstu nema ni spomena.

Važno je upozoriti i na izjavu dr. Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je nesumnjivo bio poznavatelj vjerskih prilika. On kaže da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrijeme Pavelićeve vladavine. (Zbornik 100 godina..., Zagreb, 1995., str.186.)

Stepinčev Dnevnik pruža mnoštvo podataka o političkim prilikama u Hrvatskoj. Stepinac je svakodnevno bio u dodiru s ljudima iz svih društvenih slojeva, a razgovore s njima on ili njegov ceremonijar, a od 28. ožujka 1941. i njegovi tajnici, sustavno su unosili u Dnevnik. Kako nije pripadao ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, a Dnevnik je pisan za vlastitu upotrebu a ne za javnost, te su njegovi podatci cjeloviti i objektivni. Zanimljivo je primjetiti što sam Stepinac prije uspostave NDH bilježi u Dnevniku o ustašama i ustaškom pokretu, jer se iz toga iščitava da je njegov stav prema njima trajna konstanta i prije 1941. i poslije.

U Dnevniku, 28. studenoga 1939. bilježi, kako čuje, da Pavelić sve više dobiva pristaša, a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku opozicija pak raste iz dana u dan. Ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost."

Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva sata. Dok je za Mačeka Stepinac napisao da je jedan pravi kumek, za Budaka je u Dnevniku istoga dana napisao, da se u njemu krije čestita hrvatska duša. U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma. Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše - op. a.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. U razgovoru je rekao Budaku: Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva.

Slične misli ponovio je u Dnevniku i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS.

Iz svega navedenoga je jasno da u stajalištima i ciljevima ustaškog pokreta Stepinac nije vidio ništa što bi bilo protivno katoličkim moralnim načelima, inače ne bi tako pisao.

Ideje Ustaškoga pokreta zahvatile su sve slojeve hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, posebice bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u vezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Zbog toga se jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužio i Stepincu, ali uzalud.

Prema Dnevniku, 17. listopada 1940. došao je naš poslanik kod Vatikana g. Mirošević - Sorgo, da opet tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića. Stepinac ga je na to upozorio, da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam, pa je ovaj neobavljena posla otišao. Jugoslavenske vlasti su se nakon neuspjeha kod nadbiskupa Stepinca, obratile za pomoć Vatikanu, da spriječi nacionalno djelovanje hrvatskih svećenika. U Dnevniku od 16. studenoga 1940., piše: jučer je odputovao nuncij u Beograd nakon boravka od 7 dana u Zagrebu. Nuncij je došao po želji Sv. Oca da se informira povodom tužbe sa strane Kr. Vlade o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića. Kaže se, da je vlada ogorčena, a i Maček je u dvosatnom razgovoru s nuncijem iznio svoje žaljenje.

Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika. Uistinu je začuđujuće s koliko odvažnosti autorica nastupa u objašnjavanju i raščišćavanju povijesnih dilema i trilema, a o kojima kako vidimo, zna pomalo ili ništa. Iščitavajući tekst, više je nego očito da autorica Perković-Paloš svojim tekstom (namjerno ili slučajno) više polemizira sa samim Stepincem, a ne sa mnom i s dokazima koje sam naveo. Naime, tvrdnje koje ona navodi suprotstavljaju se izjavama samog Stepinca.

Na kraju zbog ograničenosti prostora navest ćemo samo još jedno svjedočanstvo. Naime, dr. Stjepan Lacković bio je tajnik nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od rujna 1941. do srpnja 1945. godine, te je kao takav autentični svjedok događaja neposredno povezanih nadbiskupom Stepincem. Zbog povjesne važnosti njegovo svjedočanstvo (intervju objavljen 2002.) donosim u opširnijem obliku. Dr. Lacković o Stepincu kaže da nikada nije kalkulirao, niti se koga bojao, jer je njegova savjest doista bila Čista.

Upitan da li se štićenike židovskog staračkog doma u Brezovici moglo spasiti bez suglasnosti državnih vlasti, Lacković odgovara: Može se reći, da to ne bi bilo moguće. Što se odnosa državnih dužnosnika liče, mogu reći da mi je u najboljoj uspomeni ostao ministar Artuković. On je bio čvrst katolik, uvijek srdačan i susretljiv prema Crkvi. Sjećam se, uvijek je govorio da samo popišemo ljude koji su nepravedno zahvaćeni represivnim mjerama režima, i da će on sve učiniti, da se ti ljudi puste na slobodu.

O Stepinčevom odnosu prema NDH njegov tajnik kaže: Znam, međutim, da je u svim kontaktima s predstavnicima Svete Stolice, kao i sa svim stranim diplomatima u Zagrebu (a poslanici katoličkih zemalja nastojali su s nadbiskupom održavati što bolje veze), branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i da se do posljednjeg trenutka nadao da će NDH opstati.

Dakle, ne radi se tu o bilo kakvoj samostalnoj Hrvatskoj, koji izraz koristi autorica, već konkretno o NDH kojoj je na vlasti bila jedina tada moguća politička opcija – ustaški pokret, jer u to vrijeme nitko drugi u svom programu nije imao hrvatsku državnu nezavisnost.

Kakvo je stav zastupao Stepinac o neprijateljima hrvatske državnosti dr. Lackovič kaže: U to vrijeme takvi su bili u komunističkom pokretu ili su se uzdali u jugoslavensku izbjegličku vladu. Ni s jednima ni s drugima nadbiskup Stepinac nije htio imati nikakva posla, jer je smatrao da je hrvatskim rodoljubima mjesto u obrani vlastite države.

A kojoj političkoj opciji su pripadali rodoljubi koji su tada bili u obrani hrvatske države?

O Stepinčevom odnosu prema Mačeku tajnik Lacković svjedoči: U nekoliko je navrata tijekom rata Maček nadbiskupu slao poruke. Međutim, Stepinac je odbio komunicirati s njim, hoteći i na taj način pokazati što misli. Osim toga, nadbiskup nije bio dvoličan. On je poštivao državnog poglavara.

U potpunosti jasno i nedvosmisleno Lacković govori o Stepinčevom odnosu prema ustaštvu i Paveliću: Međutim, nikad nije dopustio da se ustaštvo poistovjećuje s nacizmom i fašizmom. Isticao je kako to treba oštro lučili. Nacizam i fašizam, jednako kao i komunizam, nasilničke su i bezbožne ideologije, u dubokoj protimbi s naukom Katoličke crkve. Ustaštvo je nešto drugo. U njemu je utjelovljen pokušaj hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je puno slučajeva i puno pojava da je ta plemenita nakana okaljana, ali time nije nepovratno uništena ona uzvišena ideja za čijim se ostvarenjem izvorno težilo. U tom svjetlu treba gledati i Stepinčevo mišljenje o Paveliću. On mu je priznavao hrvatsko rodoljublje i spremnost da se žrtvuje za Hrvatsku. Njihov je odnos bio korektan.

O pričama o tobožnjim planovima za uhićenje nadbiskupa (koje neistine ponavlja i autorica navodeći da Stepinac nije bio siguran) Lacković odgovara: ... kao Stepinčev tajnik, mogu bez ikakve dvojbe izjaviti da za takvo što ne znam, i da se nadbiskup nikad nije bojao hrvatskih vlasti. Nije za to imao razloga.

Upitan kako je nadbiskup gledao na djelovanje Ustaške mladeži pod vodstvo prof. Oršanića, Lacković kaže: Oršanić je bio moj profesor. Riječ je o izgrađenom i naobraženom katoličkom intelektualcu, izrazitom poborniku hrvatske državne nezavisnosti. Kao takvoga, cijenio ga je i nadbiskup Stepinac. Njega je radovao svaki napredak Mladeži, jer je znao da su na njezinu čelu vjerni katolici i dobri Hrvati.

Na kraju, last but not least, Lacković svjedoči:

Kad sam, prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, ponudio uredništvu Glasa Koncila da ću napisati jedan članak o njemu, odbili su me. Dodali su da sam jednim svojim interviewom iz 1991., u kojem sam kazao da je odnos Pavelića i Stepinca bio korektan, "puno naškodio" Crkvi i Stepincu. Ja govorim istinu, i ne želim podilaziti nikakvim kalkulacijama. To ne bi uradio ni blaženi Alojzije. On je velik upravo po svojoj uspravnosti, čvrstoću i i borbi za Istinu.(Politički zatvorenik, br.126., rujan 2002., str. 5-8.).

Pametnom i suviše!

Autoru ovoga teksta također je iz crkvenih krugova sugerirano da se prošlim tekstom škodi Crkvi, te da nije dobro tako pisati. Čudna je to logika, po kojoj Istina škodi onima kojima bi trebala biti na prvom mjestu.

Ovime, ovaj prijepor sa moje strane držim riješenim, a do daljnjih DOKAZA o ništavnosti mojih dokaza i završenim.

Ante Delić


POZIV

na prosvjedni skup u Srb
27. 07. 2010.
skup u Srbu počinje u 11,00 sati
odlazak autobusa iz Zagreba sa Mažuranićevog trga u 7,00 sati

POZIVAMO SVE DRAGOVOLJCE DOMOVINSKOG RATA, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATE I SVE PRAVAŠE NA PROSVJEDNI SKUP U SRB.

DOĐIMO U ŠTO VEĆEM BROJU I PONESIMO HRVATSKE BARJAKE, DA ČETNICIMA POKAŽEMO DA HRVATSKA DRŽAVA JOŠ POSTOJI I DA IM PORUČIMO DA NE ŽELIMO "ČETNIČKI SPOMENIK U HRVATSKOJ " !

Želimo istinu !
Autohtona - Hrvatska stranka prava


Banjaluka, 14. srpanj 2010.

U pitanju je nasilno iskorijenjivanje hrvatskog naroda!

Nakon što je završeno 49. redovno zasjedanje, održano od 12. do 14. srpnja, u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, 14. srpnja upriličena je prigodna konferencija za novinstvo. Na početku konferencije generalni tajnik Biskupske konferencije BiH pročitao je službeno priopćenje u kojem se nalaze svi bitni naglasci s upravo završenog zasjedanja.

Potom je predsjednik Biskupske konferencije BiH mons. dr. Franjo Komarica, bsikup banjolučki, najprije iskreno zahvalio novinarima i medijskim djelatnicima da su došli na konferenciju za tisak što se zanimaju za život i rad Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. „I na ovom zasjedanju, koje je jedno od tri godišnja redovna zasjedanja, nastojali smo obraditi neke aktualne teme, probleme, izazove unutar naših biskupijskih i župnih zajednica kao i naša nastojanja da pružimo konstruktivan doprins društvu u kojem kao Crkva djelujemo“, rekao je biskup Komarica spomenuvši neke projekte kao izraz iskrene brige biskupa za aktualnu muku s kojom se nosi društvo u BiH. „Pri tome mislim na pitanje veće i intenzivnije brige za život i obitelj jer nam dramatično pada natalitet i demografska slika je vrlo dramatična i negativna u cijeloj Bosni i Hercegovini. Također smo uočili potrebu većeg socijalnog angažmana za sve napušteniju i stariju populaciju osobito u nekim područjima naše zemlje koja su ostala dobrano pusta i gdje se nema pravo tko brinuti za tu napuštenu populaciju“, rekao je biskup Komarica ističući kako biskupi žele biti vjerodostojni kada je u pitanju čovjek s njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama pridružujući se svima koji se zauzimaju na planu liječenja mnogih otvorenih rana koje je ostavila nedavna ratna tragedija.

Na novinarski upit, je li poziv biskupa svim vjernicima i svim drugim sunarodnjacima i sugrađanima iz BiH koji žive izvan Bosne i Hercegovine da iziđu na izbore kao i poziv hrvatskim stranačkim predstavnicima u BiH na nužno jedinstvo, međusobnu suradnju i prevladavanje stranačkih i osobnih interesa, posljednji apel da se nešto promijeni u slici povratka Hrvata i njihovu participiranju u ovom društvu, biskup Komarica je odgovorio:

„Kad je u pitanju nasilno iskorijenjivanje hrvatske populacije s velikog područja Bosne i Hercegovine, ne možemo to drugačije označiti nego da je to velika nepravda, a po međunarodnom pravu to je zločin. Mi ne možemo šutjeti kad je u pitanju zločin protiv čovjeka bez obzira o kom se čovjeku ili narodu radilo“, naglasio je biskup Komarica podjećajući da su biskupi u brojnim svojim zajedničkim apelima pozivali sve koji mogu i moraju ispraviti tu veliku nepravdu da to i učine bodreći sve one kojima je nepravda nanesena da ne sustanu u traženju ispravljanja nepravde na njima.

„Svi koji su protjerani iz svojih domova, iz svoga rodnog kraja moraju znati da je pravo na dom i domovinu neupitno pravo svakog čovjeka o kojem nijedan političar i nijedna politička srtuktura nemaju što raspravljati nego uvažavati i podržavati.

Više je nego jasno da su zakazale sve dosadašnje garniture političara i u ovoj zemlji i oko nje, a pogotov međunarodna zajednica koja je itekako uključena u našu tragediju i koja je zakazala kad je u pitanju provođenje onoga što su sami donijeli posebno u Aneksu 7 Daytonskoga sporazuma“, naglasio je biskup Komarica. (kta)


Vaš stav ..., 10. srpnja 2010.

Grobari, grob, uzkrstnuće

Mladen Schwartz

I ja i Nova Hrvatska Desnica, ruku na srce, kroz duge smo godine izrekli o vladajućim politikantima, o vlastodržcima nad onim što je 1990 imalo biti obnovljeno kao Hrvatska Država, puno oštrih rieči, pa i ponečega što se nazivlje invektivama, osobnim uvrjedama, smatrajući da nam sam predmet dopušta nesmiljeni polemični, pače pamfletistični stil. O svojim protivnicima s vlasti (u koju, dakako, uključujem i današnju oporbu, ali bome i ono što nazvah Antihrvatskom!) sve do danas, eto, dopuštam sebi verbalne okrutnosti zbog kojih me neriedko pitaju jesu li ti ljudi doista tako loši, nema li u njima baš ničega čime bi možda ipak zavriedili sućut i ponešto blaži ton. Priznajem da se i sam pokadkada zapitam smiem li tako grubo govoriti o kakvim-takvim sunarodnjacima, o braći ljudima i Božjim stvorovima. Osudimo ih mužki i na smrt, ali ih nemojmo toliko vriedjati i ponižavati!

S takvim prigovorima, izvana i iznutra, načelno bih se i složio. Nedvojbeno ponetko od dotičnika imade i boljih osobnih značajki. O tomu nam je prosudjivati od slučaja do slučaja. Nisu to baš sve ogavna čudovišta, rodjeni zločinci, ljudski odpad koji nikomu na svietu nije simpatičan i drag, koji je bezostatno nepošten, sebičan, lažljiv i kradljiv, koji nimalo u sebi ne krije subjektivne dobrohotnosti, sposobnosti, marljivosti, pa možda čak i stanovitoga domoljublja. No kada ih tako bez milosti seciramo i korimo, to je izključivo zbog njihove objektivne uloge u poslu razgradbe Hrvatske Nacije i Države. Tu ne može biti kolebanja, ali ni oprosta, tu prestaju vriediti čak i konvencionalna pravila puke pristojnosti, jer tu se radi o biti ili ne biti Hrvatstva, i stoga je tu jedino najenergičniji povišeni ton primjeren i umjestan.

Naša borba je borba protiv samih okvira ovoga sustava, u srži krivog, nepoštenog, nepravednog, nenarodnog. Pritom se mora pomesti sve koji predstavljaju njegove exponente, u onoj mjeri u kojoj oni to jesu i hoće biti. Sustav protiv kojega se borimo opravdava borbu svim legitimnim sredstvima. Svi njegovi temelji su laž. Laž je demokracija, laž su liberalizam i liberalni kapitalizam, laž srljanje u europske i svjetske, civilne i vojne integracije, laž je pripuštanje srbskih neprijatelja natrag na mjesto zločina, uza sve povlastice koje taj povratak prate, dok hrvatski narod grca i pati i propada. Laž su današnje hrvatske granice, laž je pristanak na posvemašnje židovladje te njegovu mitologiju jasenovca, aušvica i holokausta, nedodrljivih svetinja današnje hrvatske zbilje. Laž je da smo pobiedili u ratu, laž je da smo izvojštili i uzčuvali Državu, laž je ono što su novi naraštaji Hrvata prisiljeni slušati o poviestnim svojim junacima, laž je da se, za ljubav neprijatelja, moramo odreći svoje svete poviesti, laž je da smo dužni prinositi žrtve, izručivati na milost i nemilost svoje plemenite heroje, nekakvim bjelosvjetskim "sudištima", laž je da moramo ratovati, na dalekim prostranstvima prijateljske nam Azije, u judeo-američkim imperialnim ratovima, laž je da moramo popustiti anglo-srbskom teroru nad hrvatskim jezikom, laž je, riečju, takozvana Republika Hrvatska, jer niti je ona res publica ako bi to imalo značiti stvar naroda, niti je uobće Hrvatska. Ono što ona u svojoj zbiljskoj biti uistinu jest, moglo bi se ponajbolje opisati imenom "srbo-židovska pseudodržava Vrabče" (po ludnici u predgradju Zagreba), ili, u najmanju ruku (prema genialnoj dosjetki Trpimira Gudara): "bivša jugoslavenska republika Hrvatska".

Pružajući nacionalni odpor samim temeljima sustava, razumljivo je po sebi da se moramo uzprotiviti i njegovim nositeljima, stečajnim upraviteljima, štoviše, grobarima Hrvatske. Hrvatska na naše oči ubrzano srlja u propast. Onomu, tko je sliep, pa tvrdi kako će se sve riešiti kada "udjemo u EU", kao što se nekoć čarobni nestanak svih problema očekivao "ulazkom u komunizam", tome nije pomoći. Mi smo danas suočeni samo s dva moguća razpletaja, tertium non datur: ili će, na ovome putu, Hrvatska u dogledno vrieme (za pet ili deset, dvadeset ili trideset godina) konačno doista propasti, što znači da više ne će biti hrvatskoga naroda na svojem tlu i sa svojom vladom, nego će se ostatci hrvatskoga pučanstva pomiešati do neprepoznatljivosti s afroazijskim, talianskim, židovskim, srbskim i tko zna kakvim došljacima koji će dominirati bivšim hrvatskim područjem; ili će se, u najkraćem roku, mobilizirati od naroda prepoznate, pozvane i pučkim pučem izvikane državotvorno-nacionalističke elite, koje će, na čelu s karizmatskim Vodjom, čeličnom šakom podvući crtu, započeti Sve Novo, te provesti fundamentalne, revolucionarne reforme na svim poljima nacionalno-državnoga života. Zadrtim i zaludjenim demokratima zacielo se ne će svidjeti nacionalna revolucija i nacionalna diktatura, ali njih se ne će ni pitati: važnija je nacija od demokracije!

Zato, tko još i danas spasonosne promjene očekuje od potrošenoga političkog establishmenta, od aktualnih veleizdajničkih izroda, od stranaka ovih ili onih, od uviek novih, uviek sliedećih, uviek budućih, režiranih i manipuliranih "izbora" - taj se izravno, svjestno, dragovoljno stavlja na stranu neprijatelja, o kojemu će Buduća Hrvatska morati povesti računa. Jedino spasonosno jest, naprotiv, - okupljati zdrave snage: počev od spontanih malih temeljnih zajednica, slobodnih drugarstava, te ih postupno okupljati onako kako od grude sniega nastane ubitačna lavina, ili od niza potočića na Sjevernom moru - smrtonosna plima. Djelujemo li tako, pobjeda je naša!


slobodnadalmacija.hr, 2.7.2010.

OTKRIVENA TAJNA ZUBIĆA JAME

Petar Tomaš: Napokon ću majku pokopati dostojanstveno

Nakon 68 godina potrage za posmrtnim ostacima svoje majke Ivke Tomaš (Markovinke), njezinu sinu, 82-godišnjem Petru Tomašu, napokon je pao veliki kamen sa srca.

Naime, posmrtni ostaci njegove majke, koju su 12. rujna 1942. godine tijekom noći, iz Jesenica pokraj Splita, partizani iz Mosorskog odreda odveli na nepoznatu lokaciju i ubili, pronađeni su u Zubića jami, na Mosoru, na predjelu Kučinski dolac.

Miješaju mi se osjećaji tuge i radosti. Radostan sam jer sam napokon pronašao majčine posmrtne ostatke, a tužan sam jer je imala tako grozan završetak života. Napokon ću moći majku dostojanstveno pokopati u našu obiteljsku grobnicu u Jesenicama. Još moram naći posmrtne ostatke svoga oca, kojega su također odveli partizani iz Mosorskog odreda u nepoznatom smjeru - kazuje primjetno potreseni Petar Tomaš dok s njim razgovaramo u njegovu stanu u Tolstojevoj ulici.

Sudjelovali i speleolozi

Petru Tomašu jučer je vijest da je uz pomoć DNA analize utvrđeno da se u Zubića jami nalaze i posmrtni ostaci njegove majke, javio dr. Antonio Alujević, poznati splitski sudski vještak patolog, koji je obavio ekshumaciju.

- Krv za DNA analizu dao sam dr. Alujeviću prije mjesec dana, i uz pomoć te krvi sada je utvrđeno mjesto smrti moje majke Ivke i pronađeni su njezini posmrtni ostaci. Majku sam zadnji put vidio nekoliko dana prije nego što su je partizani odveli i ubili, kada me je odvela u Zagreb kod jedne gospođe, gdje sam nastavio gimnazijsko obrazovanje. Kad se 12. rujna te 1942. vratila iz Zagreba, odmah su je partizani odveli i ubili. Iza sebe je ostavila supruga Ivana, mene, moje sestre Baricu, Palmu, mlađeg brata Stipu i najmlađu, jednogodišnju sestru Emiliju - kazuje Petar Tomaš.

Za majčinu sudbinu nije znao nekoliko mjeseci, jer je izgubio svaki kontakt s obitelji, a prve informacije o majci dobio je početkom 1943. od Marija Pešića iz Omiša, s kojim je bio na školovanju u tadašnjim Sremskim Karlovcima. Pešić je za sudbinu Ivke Tomaš doznao od svojih roditelja.

- Nisam vjerovao, sve je bilo rekla-kazala. Postojala je sumnja da mi je majka imala takvu sudbinu, ali nitko mi te informacije nije mogao potvrditi. Istinu sam doznao kad sam za Božić 1943. došao u posjet obitelji u Jesenice. No, tu nije stala tragedija moje obitelji. Naime, nakon što sam se vratio s božićnih blagdana, oko 2. veljače 1944. doznao sam da su mi partizani odveli i oca Ivana i ubili ga - kazuje Petar Tomaš.

Nakon ratnih godina koje je proveo u Zagrebu, Sremskim Karlovcima (gdje se školovao) i nakon što je preživio strahote Bleiburga, Petar Tomaš vratio se u Jesenice, svojoj braći i sestrama.

- Nakon mojeg dolaska kući, mi braća i sestre odmah smo počeli tražiti posmrtne ostatke roditelja i ta je potraga trajala do jučer. Sami smo ih tražili po mosorskim jamama, sto puta su nas htjeli onemogućiti da nađemo naše najmilije, no u tome nisu uspjeli. Dobivali smo podatke od raznih ljudi koji su znali nešto o sudbini mojih roditelja, no sve do pojavljivanja dr. Antonija Alujevića nismo uspjeli naći majku. Interesantno je da je na vađenju ovih kostiju iz Zubića jame radio moj unuk Domagoj Laušić iz Gorske službe spašavanja i Speleološke udruge “Špiljar“. Javio sam cijeloj obitelji, svim mojim sestrama, da smo pronašli majčine posmrtne ostatke. Miješaju nam se tuga i radost. Nažalost, brat Stipe preminuo je i nije dočekao da dozna sudbinu naše majke. Moram se čuti i s obitelji Šare iz Jesenica, čiji su članovi nestali iste noći kad i moja majka. Možda su i oni bačeni u ovu jamu, pa nađu i njihove posmrtne ostatke. Vidjet ćemo, ako su i Šarini u ovoj jami, možda ih zajedno i pokopamo. Zajedno su odvedeni u smrt, zajedno su ubijeni, zajedno im se 68 godina nije znao grob, pa bi bio red da zajedno i počivaju u miru - zaključuje Petar Tomaš.

‘Sat povijesti’

- Kao prosvjetni radnik, radio sam u školi u Žrnovnici. Tamo sam 1962. godine ispitivao povijest jednog postarijeg muškarca koji nije na vrijeme završio školu. To sam ispitivanje povijesti iskoristio kako bih ga pitao o Mosorskom partizanskom odredu i o akcijama koje su provodili na području oko Splita. On mi je sve rekao, čak mi je rekao i za akciju kad su partizani odveli moju majku - kazuje Tomaš.
Nije bila ‘na liniji’
- Moja majka Ivka Tomaš po zanimanju je bila primalja i bila je vrlo pobožna žena. U Jesenicama su je svi poštovali, imala je veliki autoritet i spasila je mnoge živote. No, nije bila na partijskoj liniji. Zbog toga su je odveli i ubili - kaže Tomaš.

Još žrtava

Ekshumacija je obavljena na dubini od 30-ak metara. Radi se o koštanim ostacima 15 osoba, od kojih su tri žene. Na ekshumaciji je bio i Stanko Grbavac, istražni sudac Županijskog suda u Splitu.


JUGOKOMUNISTIČKA VELIKOSRPSKA MRŽNJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA, 1945. GODINE, UBIJALA JE I GROBOVE HRVATSKIH RATNIKA U REPUBLICI HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI
(Referat za V hrvatski žrtvoslovni kongres održan 18. - 20. lipnja 2010. u Zagrebu i Voćinu)

Još od 1958. godine, kada sam došla na studij u Zagreb, svake godine, na blagdan Svih Svetih i Dušni dan, odlazila sam sa društvom ili, kasnije, sa obitelji, na najveće i najljepše počivalište mrtvih u Hrvatskoj, na groblje Mirogoj. Tu smo sjetno palili svijeće, osobito rado djeca, na grobovima znamenitih Hrvata i molili se za njihove plemenite duše. Za sve naše drage pokojnike iz roda i obitelji, koji su počivali u našem zavičaju, palili smo svijeće pred centralnim križem. Tada bi obično prošetali cijelim Mirogojem, te u produžetku od centralnoga križa, lijevo od one monumentalne grobnice za sve poginule hrvatske vojnike iz Prvog svjetskog rata, vidjeli, na velikom prostoru, samo drveće i šipražje, ali i pokoju diskretno i tajnovito upaljenu svijeću. Te svijeće bi brzo nestajale, a oni koji su ih palili, ako bi bili otkriveni, odvođeni su i strogo kažnjavani. Šaptom smo saznavali da se radi o bivšem ustaškome groblju, kako se govorilo. Tako je bilo sve do 1990. godine i uspostave samostalne i suverene hrvatske države, Republike Hrvatske. Od tada se moglo javno govoriti o svim zločinima jugokomunističkog totalitarnog sustava nad hrvatskim narodom, posebno o stradanjima u holokaustu bleiburških križnih puteva nad stotinama tisuća hrvatskih vojnika NDH, kao i civilnoga stanovništva koje se povlačilo uz vojsku, a i cijeloga hrvatskoga naroda, diljem hrvatske domovine. Od tada je postalo jasno da je jugokomunistička velikosrpska mržnja, osim strašnih žrtava živih Hrvata, svojom nevjerojatnom silinom uništavala, ubijala i masakrirala i sva hrvatska vojnička groblja diljem domovine, kao i pojedinačne grobove hrvatskih vojnika, posebno časnika hrvatske vojske, a da i ne govorimo o rušenju svih spomenika hrvatske države, pa i samoga spomenika banu Josipu Jelačiću u Zagrebu. Tako je stradalo i vojničko groblje na Mirogoju, uništena su sva nadgrobna obilježja, križevi i spomenici, a zemlja preorana i poravnata. Na njoj je zasađeno raslinje, uz zabranu svakog ukapanja umrlih na tim mjestima. U vrijeme prvoga Predsjednika Republike Hrvatske, stvarani su civilizacijski i humani uvjeti ispravljanja nezamislive nepravde i davanja satisfakcije svim ubijenim žrtvama zloglasnog komunističkog terora nakon Drugog svjetskog rata i njihovim živim potomcima, te je omogućeno da se ponovno dostojno obilježe i spomenicima označe zločinački razorena i poravnata groblja. Ustanovljena je komisija i osigurana su sredstva za istraživanje svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te je potaknuto da se od uprava gradskih groblja zatraži popis i mjesto ukopa svih poginulih hrvatskih vojnika. Komisija na čelu sa prof. Kazimirom Svibenom i pravnikom Vicom Vukojevićem je dobro radila i otkriveno je na stotine masovnih grobišta Hrvata po Sloveniji, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a također su zatraženi i popisi pokopanih hrvatskih vojnika za vrijeme trajanja NDH. Željelo se, u dogovoru sa Republikom Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, pa i Srbijom i Makedonijom, do kuda su dopirale kolone smrti hrvatskih zarobljenika, da se kosti prenesu u domovinu i dostojno pokopaju, ili dostojnim spomenicima obilježe. No, svi ti procesi su zaustavljeni nakon smrti prvoga Predsjednika i dolaskom nove koalicijske prokomunističke vlasti u Republici Hrvatskoj, od 3. siječnja 2000. godine, kada je počela totalna destrukcija i tragedija hrvatske države, hrvatskih branitelja i cijelog hrvatskog naroda, te omalovažavanje hrvatskoga obrambenog, pobjedonosnog Domovinskog rata. Ona ista mržnja, koja je toliko zla činila za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, sve do 1990. godine, ponovno je dobila krila, putem medija i svih drugih struktura vlasti. Zaustavljeni su svi pozitivni procesi, a hrvatske žrtve zločinačke divljačke mržnje, na opću civilizacijsku sramotu, ostaju u stanju u kakvom su otkrivene i u kakvom se još uvijek svakodnevno otkrivaju. Te nedužne žrtve u preko 1.500 do današnjih dana otkrivenih masovnih grobišta i jama, te bezbroj pojedinačnih grobova u nebo vapiju, tražeći ljudsku pravdu za zločince, a za sebe dostojanstven pokop i mirno počivalište.

Sotonska mržnja bezbožnog sustava

Svi ti strašni zločini koji su se događali, produkt su sotonske mržnje koju su sustavno propagirali jugokomunistički ideolozi u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i nakon njega. Oni su, što se nikad prije u povijesti nije događalo, mržnju podizali na pijedestal sotonske "svetosti". Primjerice, Milovan Đilas je u svome pamfletu "Plemenita mržnja", citirajući Staljina, objavljenom 1942. godine, napisao: "Neprijatelja se ne može pobijediti dok ga se ne nauči mrziti. Jedina mjera ljubavi za narod jest za nas dubina mržnje prema neprijatelju.", a Josip Broz Tito je u dnevnoj zapovijedi 1942. godine govorio: "Drugovi! Borci, komandiri, komandanti i politički komesari! Još silnije uništavajmo okupatore i ustaše! Još silnije uništavajte željeznice, tvornice, rudnike, mostove i živu silu neprijatelja... Da živi 25. godišnjica velike Oktobarske socijalističke revolucije! Da živi Sovjetski Savez! Da živi drug Staljin! Da živi herojska Crvena armija! Da živi narodnooslobodilačka partizanska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije!" Zbog takvih i sličnih zapovijedi, kao i masovnih četničkih pokolja hrvatskoga katoličkog i muslimanskog življa, te partizanskih zločina u ustaškim odorama nad pravoslavcima i drugima, kao bi ih pridobili za šumu i za sebe, zaista nije čudno da je za trajanja NDH, kako se procjenjuje, ubijeno oko 100.000 ljudi, a tadašnji pjesnik Kosta Abrašević je pjevao: "Crvena je krvca što kipi u nama; Crvena je munja što oblak prolama; Crveno je nebo kad se zorom smije; Crven nam je barjak što se gordo vije; Crvena je mržnja u našim grudima; Pa i gnjev je crven što nas obuzima; O tirani, čujte - ne treba vam kriti; I osveta naša - crvena će biti!". Partizanske novine "Lički partizan" iz 1942. godine pišu: "Trujte bunare iz kojih piju vodu. Palite kuće gdje stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima, ubijajte gdje god stignete." Pa i sada, 2010. godine, što dalje možemo očekivati od novog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ive Josipovića, koji kaže da će zacrveniti Hrvatsku? Na žalost, u ono vrijeme Drugog svjetskog rata, i pjesnik Ivan Goran Kovačić, u pjesmi "Mrzim vas", između ostalih stihova piše: "Mrzim vas, hulje! Mrzim vas krvnici, vi pljačkaške rulje! / U majčinoj klici kunu vašu djecu utrobe svih žena. / Naše ljute guje kroz kosti će vam gmizat, / Pobješnjele kuje crijeva će vam lizat! / Muhe zukavice i smrdljivi crvi / Osvetu će množit u crnoj vam krvi! / Srcem bismo jeli pogano vam meso, / Na lešine sjeli i kliktali bijesno! / Smrdežima vašim punili bi pluća, / Za pobjede nove, nova nadahnuća!". Zar takva mržnja, na žalost, nije najveće zlo svakoga čovjeka koji je nosi u svome srcu, a kamoli tankoćutnog pjesnika? Na žalost, i sam je stravično poginuo od noža još veće četničke mržnje. Pa i sam Vladimir Nazor, veliki hrvatski pjesnik, očito po zadatku, , govori 1943. godine u Slunju, između ostalog: "Drugovi i drugarice i, kazat ću, momci i djevojke! Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade. Oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših "hrvatskih govorancija" i jedamput zauvijek nešto raskomadati, rastepsti, da osiguramo nešto novo. Govorim kao Hrvat. Vi junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama." U listu "Primorka", partizanskim novinama iz 1944., piše: "Mi hoćemo da se naša deca odgajaju u pravome duhu narodnooslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge isto onako kako ih mrzimo mi stariji."

Službena naredba uništavanja hrvatskih vojničkih groblja

No, da se vratimo na naša zbog mržnje zločinački uništena vojnička groblja. Tu naredbu, broj 2.811/45 od 6. srpnja 1945., vlastoručno je potpisao ministar unutrašnjih poslova FDH Vicko Krstulović (Izvor: Zbornik dokumenata u knjizi "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1945. Dokumenti", nakladnik: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranja, Slavonski Brod, 2005. godine). Ovdje donosimo glavni dio te naredbe: "Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako: - Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti; - Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano. - Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmešana su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove. - Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe. - Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se svaki kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisana." No, taj zloglasni Vicko Krstulović, strah i trepet Splićana i svih ostalih, prema poznavateljima, napravio je i gore stvari od preoravanja grobova. Na najveću strahotu, preoravao je i žive ljude. I svoj borbeni put započeo je 1941. godine kao četnički vojvoda odreda "Starac Vujadin" na Dinari. Taj odred je u siječnju 1942. godine preimenovan u Partizanski odred "Starac Vujadin", a vojvoda pod imenom Voja Jović postao je partizanski komesar Vicko Krstulović. Ipak, doživio je za sva svoja zla i osobnu tragediju. Njegovi Srbi, za koje se borio čitav život, u Londonu 1975. godine ubili su mu sina jedinca Maksima, na dužnosti trećeg sekretara jugoslavenske ambasade, kao ustašu. To ga je toliko pogodilo da se do smrti povukao iz javnosti, te iza smrti, po njegovoj želji, nije bilo nikakvih komunističkih hvalospjeva. Stoga bi svim zločincima i neprijateljima Božjim i ljudskim bilo daleko bolje da odgovaraju po ljudskoj pravdi i da se pokaju, jer Bog sigurno nijednog zločinca neće ostaviti nekažnjenog, a Božja pravda će im svakako biti daleko teža od ljudske. Bog može dati, a ponekad i daje, najveće poteškoće i tragedije i najboljim ljudima, ali je njima daleko lakše trpjeti ako im je savjest čista i uz potporu i snagu od Krista, najpravednijega patnika i pobjednika nad smrću, a također će im Bog sigurno nadoknaditi svojim blagoslovima stostruko, ili njima osobno ili njihovu potomstvu, već u ovome životu. Svakako, ostat će im dobar i pošten glas, dok ih u vječnosti čeka vijenac pobjede i slave neprekidne! Sve se okreće na dobro onima koji Boga i ljude ljube, kao i sve na zlo onima koji mrze Boga, pa tako i ljude. Zbog svega poznatog o komunističkoj mržnji i komunističkim zločinima, zaista je nerazumljivo i neprihvatljivo da su i danas u Republici Hrvatskoj na vlasti i u medijima najviše oni ljudi koji brane zločine i zločince totalitarnog komunističkog sustava, pa i pored osude Vijeća Europe u tri rezolucije o osudi komunističkih zločina (1096 iz 1996., 1481 iz 2006. i od 2. travnja 2009.) i deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. kojom se isti zločini također osuđuju. Oni, na opću sramotu ljudskoga duha i svih civilizacijskih dostignuća, ne žele dati zadovoljštinu žrtvama ni njihovim potomcima, kakvih je najviše u hrvatskome narodu, jer nema obitelji koja nije pogođena komunističkim zločinima. Mi svi, pošteni i humani ljudi u hrvatskome narodu, kakvih nas je, hvala Bogu, najviše, istinski osuđujemo sve zločine koji su počinjeni, bez obzira na predznak zločinaca. Želimo da ljubav, a ne mržnja, bude svjetlost i pokretačko gorivo u našem životu i u životu naše domovine, te da se svim žrtvama vrati njihovo ljudsko dostojanstvo, da budu dostojno pokopane i obilježene prema pripadnosti svojoj vjeri i nacionalnom identitetu, kao što to zahtijevaju sva civilizacijska, humanistička i vjerska pravila svih vremena, u svim krajevima planeta Zemlje, gdje ljudi žive kao Božja stvorenja, sa Božjim duhom u sebi. Prema našoj kršćanskoj vjeri, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

- u prilogu donosimo popis mrtvih hrvatskih vojnika pokopanih na zagrebačkom groblju Mirogoj, njih 920, po abecednom redu i datumu smrti, na poljima 37B, 37C, 78A, 78B, 82, 82A i 82B. Polja 37B, 37C, 78A i 78B su uređena prije desetak godina, ali je ostao nedovršen centralni spomenik na polju 37B. Ovaj popis smo zatražili od Uprave Gradskih groblja Grada Zagreba u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i dobili ga 20. siječnja 2009. godine od Uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Gradska groblja, na čemu od srca zahvaljujemo. Ujedno smo saznali, na temelju jednoga pisma čitatelja Marijana Lopeca iz Kloštar Ivanića, u Glasu Koncila od 22. svibnja 2005. godine, o još 72 mlada hrvatska vojnika, koji su poginuli u jednome napadu na kolonu vojnih vozila od strane Drugog partizanskog bataljona Druge moslavačke brigade, na Cvjetnu nedjelju 1945. godine. Oni su bili mladići iz toga kraja u dobi od 17 do 19 godina, tek unovačeni u hrvatsku vojsku. Bili su samo prošli neku obuku i vozili se u koloni kamiona koja je bila napadnuta. Zna se da su mrtva tijela dovezena na Mirogoj i da ih je bilo 72. Ali kako je NDH tada bila u rasulu, ne zna se kako i gdje su pokopani. To nije ostalo zabilježeno u arhivu Mirogoja. Vjerojatno su pokopani u zajedničku grobnicu.


TRIDESET I PET VISOKIH ČASNIKA HRVATSKE VOJSKE NDH - MUČENIČKE ŽRTVE VELIKOSRPSKE MRŽNJE U BEOGRADU 1945. GODINE
(Referat za V hrvatski žrtvoslovni kongres održan 18. - 20. lipnja 2010. u Zagrebu i Voćinu)

Trideset i pet hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja, izvršeno 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna. Ostali visoki časnici su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

U znak sjećanja i da se u hrvatskome narodu na njih ne zaboravi, Hrvatski pokret za život i obitelj svake godine, na 24. rujna, u 17. sati, organizira služenje svete mise zadušnice za imenovane mučenike, u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu.

Svjedočanstvo preživjelog anonimnog autora, sudionika tih događaja, u kojem se spominju sva imena, pod naslovom "Kako su nas ubijali", dospjelo je 80-ih godina prošloga stoljeća do emigrantskog časopisa "Hrvatska baština" u Beču, koji je, pod drugim imenom, uređivao i izdavao Mate Ćavar, a ovdje ga donosimo u cijelosti.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, u stvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset četvrti dan

O Drugom i pogreškama njegovim

U prethodnom govoru Veliki učitelj kao da je doveo u sumnju ispravnost puta Drugoga; je li zaista bio jedan od onih koji prvi ustaše. Zbunilo ih je Učiteljevo, Prokovođino izlaganje, pa su se međusobno posvađali oko toga kako shvatiti njegove riječi. Zato zaključe da će svoje sumnje i sporove glede Drugoga pred Učitelja iznijeti. I, zaista, skupiše se prvaci i dođoše Učitelju te ga zamole da im jasnije izloži svoje mišljenje o Drugome i njegovu putu kojim je vodio Hrvate. Saslušavši ih, Učitelj im odgovori:

- O, dragi prvaci hrvatski! Drago mi je da me o Drugome pitate, jer njega ste poznavali kao svoga vođu, pa na njegovu primjeru možete znati što se od narodnoga vođe traži, kakva je njegova uloga u sudbini nacije i kakve posljedice može imati vaš pogrješan izbor vođe.

Što se tiče Drugoga, veliko je i veličajno njegovo djelo. Ali ništa na svijetu nije savršeno, pa ni najveće ljudsko djelo, jer čovjek nikad nije popuno gospodar svoga djela. Zato mi ne umanjujemo njegovo djelo, nego upozoravamo na ono što premašuje mudrost i sposobnost i najvećega među najvećima, tj. da potpuno vlada nekim vremenom i djelom u njemu. Samo neko drugo vrijeme vidi pogrješke na djelu i svojim uvidom može dati pouku da se neka pogrješka ne ponovi. Uostalom, kako reče Horacije: “Aliquando bonus dormitat Homerus” (Ponekad zadrijema i veliki Homer), tj. ponekad se i najvećima dogodi pogrješka i previd.

Istina, djelo Drugoga ne dostiže sjaj i veličinu djela Prvoga, iako mu djelo bi dovršeno i za vas je korisnije. Ne dostiže ga jer ga je i nemoguće dostići. Djelo Prvoga osta nedovršeno, u pokušaju, pa se ne mogoše nedostatci toga djela ni pokazati. Ono po naumu, po nacrtu kraljevstva, po prostranstvu i njegovom uređenju bî nedostižno. Počivalo je na neprolaznim, vječnim i valjanim načelima što krase najveća djela: ratničko viteštvo u borbi, građansko poštenje i pravednost u interesima, pravednost u suđenju i dr. Njegovu aureolu uveliča i osobno poštenje i skromnost u stjecanju materijalnih dobara, ne bijaše pohlepni srebroljubac, te njegov radni značaj nasuprot parazitskom značaju Tita. Aureolu mu uveliča i to što pogibe od zločinačke ruke Svrapske i Karadaške.

No, Drugi je, na žalost, imao buržujski značaj. Šteta, jer iz te strane njegova značaja proiziđoše mnoge vaše nesreće, poglavito one iz pretvorbe i privatizacije. No, možda je tako i moralo biti, možda je to upravo povijesno uvjetovano, iako je sve moglo biti izvršeno postupnije, humanije, pravednije i za vaše kraljevstvo korisnije. Propustio je spriječiti nastanak i učinak grijeha struktura, što umnogome ukalja i umanji veličinu njegova djela. On je negirao proleterski poredak koji je inače i povijesno već bio osuđen na propast, ali nije mogao preskočiti nekad započetu pa zatim prekinutu buržoazizaciju Hrvatske (ljepše, eufemistično govoreno - izgradnju građanskoga društva). Dovršio je proleterskom revolucijom prekinutu nacionalno buržoasku revoluciju u Hrvatskoj. Samo taj dio vaše povijesti je njemu povjeren. Njegovo je povijesno ograničenje onemogućilo da bar nasluti, ako ne i da projektira postliberalističko društvo. Ostao je zarobljen u svom vremenu. Uostalom, nitko ga i ne može preskočiti, svatko je sin svoga vremena. Dugo će vremena još trebati proći da se slomi neoliberalno-demokratsko društvo: i ono će pasti tek od svoje istrošenosti, za što još nije došlo vrijeme. Samo ga najvidovitiji predvidači naslućuju....

Drugi je bio buržuj s nacionalnim idealima, on je dovršio buržoasku preobliku Hrvatske. No, zlo je u tome što su ga naslijedili buržuji bez nacionalnih ideala. Oni vaše kraljevstvo pretvoriše u neoliberalno demokratsku državu s takozvanim formalnim čovjekovima pravima i slobodama (pravo vlasništva, sloboda savjesti, mišljenja, politička, socijalna, gospodarska i ekološka prava), prava koja se umnažaja pa već postoje čovjekova prava (u francuskoj verziji zovu se čovjekova prava, a u engleskoj ljudska prava), postoje prava čovjeka prve, druge i treće generacije. Ta prava, kao takva, bitni su napredak u čovjekovoj svijesti o vlastitom dostojanstvu, solidarnosti i jednakopravnosti svih ljudi. Međutim, ona su stvarna samo za određeni dio vašega naroda, (kao i u ostalim neoliberalno demokratskim društvima), onoga koji se u pretvorbi i privatizaciji obogatio. Obogatio ne radom i štednjom, nego pljačkom zajedničke imovine, a za sav ostali narod su zaista samo formalna prava; dakle, takva koja za njih postoje samo kao virtualna: pravo na rad postoji samo za onoga koga angažira kapital, pravo na upravljanje državom ima pravo ostvariti svatko na izborima, ali faktično ga ima samo onaj tko pripada jakoj političkoj stranci (koju podržava kapital čije interese ona kad dođe na vlast podržava), koja za njegov izbor angažira velika sredstva u promidžbu ili pak tko za izdaju nacionalnih interesa dobije potporu stranoga kapitala, itd. Dakle, većina ljudskih prava pripada klasi bogatih, jedino ih oni mogu stvarno koristiti, dok su ta ista prava za siromašne slojeve tek formalna; ostvarivost im je virtualna. Utoliko je teologija oslobođenja bila jedina oslobađajauća postliberalno-demokratska ideja u XX. st. Vrijedna je utoliko više što je imala hrabrosti političkoj i gospodarskoj stvarnosti pogledati ravno u oči i prihvatiti Marksovu ekonomsku kritiku liberalno-demokratskoga buržoaskoga društva i njegovih zločina, kao društva tlačenja i eksploatacije. No, neoliberalističko nasilje te oportunizam Crkve ugušile su, privremeno, tu osloboditeljsku ideju.

Drugi je, dakle, bio vođa buržujskih načela, borac za demokraciju formalnih ljudskih prava, za građansku nacionalnu državu. Njegova borba za vaše nacionalno oslobođenje i samoodređenje u samostalnu i neovisnu državu bila je iskrena borba za ostvarenje jednog stvarnog kolektivnoga prava. To se pravo ostvaruje i u formalnoj demokraciji, ali ne u svoj svojoj potpunosti. Zato vam sad treba novi vođa koji će ostvariti formalna prava, pretvoriti ih u stvarna, koji će ostvariti postneoliberalno demokratsko društvo, društve ostvarene, ozbiljene demokracije. Uostalom, Drugi ne može iz groba vladati. Zato vam šaljem Trećega.

Ograničenost na ideal buržoaske demokracije nije bila samo njegova karakteristika, nego karakteristika svih vođa u poskomunističkim zemljama. Pače, i sve inteligencije u tim zemljama koja izvan vidokruga ideja buržoaske demokracije nije vidjela drugo rješenje. Ostala je zarobljena alternativom: ili ideološka (komunistička) diktatura ili “slobodno” demokratsko društvo. Izvan, odnosno preko te alternative nije postojala vizija neke druge osloboditeljske ideje. Otuda su neburžoaski intelektualci, a s njima i sav buržoaskom demokracijom osiromašeni narod, poslije ostvarenja te demokracije pali u razočarenje, depresiju i nemoćno beznađe. Jer, taj tip demokracije nužno razbija društva na mali broj bogatih i mnoštvo siromašnih. Vi, narod pretežito “slavenskoga” mentaliteta, široke, tople duševnosti, sućuti i socijalne pravednosti, takvo društvo doživljavate kao socijalni darvinizam, pravi pakao, što ustvari i jest. Većina naroda je htjela i očekivala slobodu i demokraciju socijalne države, državu općenarodnoga blagostanja (welfare state), a ne neoliberalnu državu socijalnog darvinizma i masovnoga siromaštva. Takve su države, poglavito male, ne samao socijalno, nego i politički nestabilne države. Jer, kako je već Platon (u Državi) uvidio, država krajnjega siromaštva većine i bogatstva manjine nije jedna država nego dvije, jedna siromaha, a druga bogataša, te oni trajno žive u neprijateljstvu i jedni druge napadaju. On, a osobito Aristotel, to je smatrao društvenim zlom ističući da je za državu najbolje da u njoj prevladava srednji socijalni sloj, dakle onaj ni presiromašan ni prebogat. Od toga zla nisu izuzete ni neoliberalne velike sile, samo se one od njega brane tako da eksploatiraju druge narode i tako svojim građanima osiguravaju potrebni životni standard, standard ne bogatstva, nego koliko toliko pristojan život. Dakako, još uvijek i u njima ima dosta siromašnih, ali ne toliko da bi činili posebnu “državu” u Platonovu smislu.

Revolucija provedena u Patriotskom ratu nije dovršena jer su izdani njezini najviši ideali. Vaše aktualno vodstvo zajapureno i umišljeno hvali demokraciju kao najviše dostignuće Patriotskoga rata. A kakvu demokraciju oni stvaraju? Stvaraju demokraciju za buržuja, a ne za slobodnog građanina. Buržuj a ne idealist-nacijalist je izašao kao pobjednik iz Domovinskog rata. Zato vaša revolucija nije dovršena.

I to što u Domovinskom ratu nije bilo ni heroja ni izdajica, dokaz je da je taj rat vođen instinktom buržuja, a ne idejom herojstva slobode i pravde. Zato je konačni pobjednik u tom ratu buržuj, a ne nacijalist-heroj.

Zato znajte: da bi se rodio čovjek, buržuj mora umrijeti. Ali i proleter.

Vas je demokracija ne samo osiromašila nego, što je prividno apsurdno, i obespravila svojom lukavom nepravednošću. I to sve u režimu pravne države. A zapravo, pravna država s nemoralnim i nepravednim zakonima (Quid sunt leges sine moribus?)(Što vrijedi zakon gdje nema čestitosti? (lat.)) je protupravna država i nije vrijedna vaše potpore nego vašeg odbijanja i vašeg neprijateljstva. Vaše je pravo rušiti vlast koja je takvu protupravnu državu izgradila. Rušite, ali ne po njihovoj logici da jednu stranku zamijenite drugom, nego tako da liberalno-demokratsku diktaturu zamijenite slobodarskim društvom. Jer takva vlast nema zapravo ni legitimitet ni legalitet. Ona počiva samo na sili i prijevarama.

Ugledali su se na svoje pokrovitelje, osvajače svijeta, pa su vas osiromašili u privatizaciji, u nadi i uvjerenju da će ono što su prvotno opljačkali s vremenom konvalidirati i dobiti legalitet i legitimitet, i tako steći pravo na moralnu i pravnu zaštitu. Ali zar nije rečeno: Quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere!(Što je od početka ništavo ne može tijekom vremena konvalidirati. (lat.))

Tako bi i prođe i dvadeset četvrti dan učenja Ispravnoga puta.


Omiš, 29.6.2010.

‘Godina 41’ doista se ponovila!

Evo kako vlasnik izdavačke kuće ‘Profil’, Daniel Žderić hvali jedno od svojih izdanja:
«Od Hrvatskih, knjiga koja mi je posebno draga je '41.-godina koja se ponavlja' Slavka Goldsteina. Iako tužna, ta knjiga govori i o životnoj radosti i bez obzira na tešku temu, dosta je široka, a pisana je zanimljivo i s mnogo emocija. Smatram je jednom od rijetkih knjiga u nas koja je na svjetskoj razini.»

A sad evo nešto emotivno napisano o tom 'teškom' vremenu, godini 1941., kad je srpski narod Like digao ustanak koji će se i ove godine slaviti na četničkom derneku u ličkom Srbu, 27. srpnja og.!

Pa, u svezi tog 'lokalnog praznika srpske manjine' pročitajmo samo manji dio 'Ispovijesti’ Marina Smolčića, 28. lipnja og.:

-Uzmite samo knjigu skupine autora ‘Kotar Donji Lapac u NOB-u’. Odstranimo li političku, odnosno partijsku retoriku i koncepciju ostaje gorka istina. Na nekoliko mjesta se kod primjera koje sam nabrojao spominje kako su neki drugovi zastranili s partijske linije i nedolično se ponašali. Pri tome su se dokopali alkohola i činili su loše stvari.
Ovo se naročito događalo kod borbi(pljačke, ubijanja i paleži, nap. a.) za Boričevac i Kulen Vakuf.
Dakako, autori ovih bilješki ‘niti u kojem slučaju ne žele imenovati te drugove koji su nakon rata obnašali mnoge visoke civilne i vojne dužnosti’.
Dakle, oni su o genocidu i sami pisali.
Uostalom, nakon što su se o vijestima o genocidu iz ljeta ’41. na noge tada digli i komunisti Hrvati, tamo je poslan tada vrlo ugledni Marko Orešković-Krntija ‘španski’ borac, politički komesar Glavnog štaba NOV Hrvatske. Da bi smirio strasti i kaznio krivce. U selu Očijevo pored Donjeg Lapca ubili su ga ti isti ‚antifašisti’-četnici. Ubijen je zbog toga što je bio Hrvat i što je želio doznati što se u tome kraju uistinu događalo. O njegovoj smrti govorio je i pisao general Gojko Polovina, Srbin, komandant VI. Ličke divizije.
Čak i on tvrdi da su :
‘druga Marka ubila dvojica partizana koji su, kao i mnogi u ono vrijeme, po ponašanju bili bliži četnicima nego li partizanima’. Primjera takvih pismenih priznanja genocida i lažnog antifašizma ima na pretek. Naglašavam da je dovoljno pročitati o događajima iz 1941. godine iz pera pobjednika. Oni su zapravo nehotice s takvim svjedočanstvima najbolje opisali ono o čemu vam govorim: U Srbu 27. 7. 1941. godine nije počeo nikakav antifašistički ustanak, nego je započeo velikosrpski genocid nad Hrvatima i Muslimanima. Bio je to pomno planirani i izvršeni genocid.
Tko onda nije pobjegao, bio je ubijen.
A da je riječ o nedužnom stanovništvu vidljivo je i iz činjenica da su preživjeli mještani kasnije mogli nesmetano živjeti bilo gdje u Hrvatskoj ili bivšoj državi. Bilo je važno samo da se ne vrate na svoja zgarišta, u Liku.
Ondje nisu dobro došli.
Čak niti danas.

Svaki komentar je suvišan jer iz navedenog se vidi kako je 27.srpnja 1941. otpočeo četnički genocid nad hrvatskim(i muslimanskim) narodom Like i zapadne Bosne…koji se danas nastoji zamotati u prozirni celofan 'antifašizma'!

A sad nešto o Goldstein-ovoj 'Godini koja se ponavlja':

Svake godine 13. listopada u središtu Široke Kule, sela nadomak Gospića, okuplja se mnoštvo naroda. Rodbina i prijatelji civilnih žrtava toga mjesta i njegove uže okolice odaju počast za 40 nevinih mještana ubijenih u Domovinskom ratu. Većina žrtava te danas daleke 1991. godine, bile su žene, među kojima i vremešne bake starije od 90 godina(jedanaest ubijenih jednakog je prezimena partizanskog narodnog heroja Marka-Krntije, dakle Orešković!).

Nacionalna je pripadnost bila jedina 'krivnja' trinaestogodišnje djevojčice Verice Nikšić koju je smrt zatekla s majkom Mandom. Nitko od ubijenih s toga područja nije imao nikakve veze s politikom, hrvatskom vojskom ili policijom. Za jedanaest se žrtava još uvijek traga. Većinom su nestale u užarenom grotlu zapaljenih štala ili vlastitih domova, a ostale su jednostavno bačene u neku od stotine manje poznatih jama razasutim na širem području planinskog masiva Ljubovo.

Upravo iz utrobe Ljubova, iz jama Golubnjača I. i II.,(u koje su bačeni i pobijeni hodočasnici nakon povratka iz svetišta svete Ane na Kosovu-polju kod Knina!) ekipa pukovnika Ivana Grujića izvadila je posmrtne ostatke većine žrtava.

Pravični epilog ove priče iz 91. uzalud se očekuje. Naime, za ta svirepa i krvoločna ubojstva nitko nije sankcioniran, iako je rodbina ubijenih, baš kao i građani srpske nacionalnosti koji su nakon 'Oluje' ostali živjeti u Ličkom Osiku, prstom uporno upirala u imena zlikovaca poznatih policiji i pravosuđu.

I 'šećer' za kraj:

Po nalogu Državnog odvjetništva ubojice iz Široke kule kraj Gospića danas su na slobodi!!! Osamdeset i dvoje četničkih ubojica iz Široke kule nagrađeni su za klanje i ubijanje hrvatskih civila (ali i srpskih - cijela obitelj Rakić je pobijena jer su bili dobri susjedi Hrvatima…!?).

Skandalozna je činjenica da su svi četnički ubojice iz Široke kule pokraj Gospića, njih 82(na čelu s Čedom Budisavljevićem!), slobodni upravo po nalogu i zahvaljujući Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sudski spis u kojem ih je oslobodio Pavao Rukavina, kasniji tužitelj u procesu protiv generala Mirka Norca i tzv. 'Gospićke skupine', dokazuje kako je Državno odvjetništvo sramotno prekvalificiralo djelo teških ratnih zločina, te je samovoljno obustavilo istragu o ubojstvima, a ubojice iz Široke kule odlučilo je teretiti isključivo za oružanu pobunu, kako bi ih se moglo pomilovati po važećem Zakonu o općem oprostu.

Iz spisa:

Tijekom istražnog postupka državni odvjetnik je svojim podneskom, u odnosu na sve okrivljene, a ukupno ih je 82 komada, PROMIJENIO ČINJENIČNI OPIS i pravnu kvalifikaciju djela, te sada optužene tereti za kazneno djelo oružane pobune, iz članka 142 KZ.
U Gospiću dne 16. siječnja 2001.
Istražni sudac:
Pavao Rukavina

Što zaključiti na kraju?

-Ta osamdesetidvojica zlikovaca danas su slobodni ljudi pa mogu sasvim nesmetano prisustvovati četničkom derneku u Srbu, jer, oni su jednako 'antifašističkim' četnicima iz 1941., pobili svoje hrvatske 'komšije'(Oreškoviće, i dr.) i, eto, digli oružanu pobunu-ustanak protiv hrvatske države.

Dakle, ima Slavko Goldstein potpuno pravo….'Godina 41.' se doista ponovila, a ove 2010. godine samo smo na korak do revizije četništva!?

Damir Kalafatić


Toronto, 27.6.2010.

GLAS DIJASPORE

Hrvatska je izmjenom Ustava otuđila dijasporu

Hrvatski je Sabor donio diskriminirajuće izmjene u Ustavu s kojima je Dijaspori ograničeno glasovanje; otuđena je jedna polovica hrvatskog naroda, stoga dišu tugom svi Hrvati koji žive izvan granica današnje Republike Hrvatske.

Nakon nekoliko mjeseci rasprave u Saboru su (16. 06. 2010.) donesene četvrte izmjene Ustava od 1999. godine, usvojene su promjene sa 131 glasom za, a četiri glasa protiv i 1 glas suzdržan. Izmjene Ustava nisu podržali: Danijel Srb (HSP), Boro Grubišić (HDSSB), Ivica Pančić (nezavisni) i zastupnik hrvatskih laburista Dragutin Lesar, a suzdržao se jedini Ratko Gajica (SDSS).

''Najdulje su se vladajući i oporba dogovarali o tome hoće li se Ustavom regulirati izborno pravo hrvatskih državljana koji žive u inozemstvu i na koji način, što je u konačnici rezultiralo kvalitetnim rješenjem prema kojem je to pravo Ustavom zagarantirano kao i pravo glasa i pravo da ti građani u Sabor biraju svoje zastupnike. Ustav je propisao da će ih biti troje, neovisno o broju izašli birača, kojih će vjerojatno ubuduće biti manje jer će se glasati samo u hrvatskim veleposlanstvima i konzulatima. Ono što je najvažnije je to da je napokon riješeno pitanje koje je godinama opterećivalo odnose vladajućih i oporbenih stranaka i u hrvatskom društvu izazivalo nepotrebne podjele.'' (Vjesnik, 19. 06.2010.)

Ograničenjem glasovanja hrvatskih državljana, koji žive diljem svijeta, samo u uredima veleposlanstava i konzulata, minimalizirana su građanska prava, jer zbog prostrane udaljenosti od malobrojnih diplomatsko-konzularnih predstavništava, diskreditirana je i diskvalificirana hrvatska dijaspora, najdržavotvorniji dio hrvatskog naroda.

Naime, u Torontu živi više od 50.000 Hrvata, koji bi trebali glasovati na jednom (1) biračkom mjestu, u Hrvatskom konzulatu u Mississaugi. Hrvati diljem Kanade,ima nas oko 200 tisuća (neki su udaljeni po nekoliko tisuća kilometara), trebali bi glasovati na jednom (1) biračkom mjestu, u Hrvatskom veleposlanstvu u Ottawi. Nije ništa pogodnije ni Hrvatima u Bosni i Hercegovini: njih oko 300 tisuća s pravom glasa moći će glasovati samo na četiri (4) biračka mjesta - imat će 0,86 sekundi da iskažu svoje pravo glasa. Ovakve odluke imaju genocidne posljedice!

Hrvatsku dijasporu podrazumijevano sačinjavaju pripadnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, koji su bili ''opterećenje vladajućih i oporbenih stranaka i u hrvatskom društvu izazivalo nepotrebne podjele.'' Naime, sada je shvatljivo da su u Republici Hrvatskoj vladajuća stranka i oporbene stranke opterećeni s istim problemom (ustaškom emigracijom i hercegovačkim hrvatstvom!), ali ne prihvaćamo tvrdnju da je i hrvatsko društvo opterećeno s istim problemima. Dakle, riječ je o stranačkom jednoumlju gdje nema vidne - moralne, socijalne, vjerske, nacionalne i kulturne različitosti među čelnicima 105 političkih stranaka u Hrvatskoj!

Davorin Mlakar, ministar Uprave, kazao je da manjine koje sudjeluju s više od 1,5 posto u ukupnom stanovništvu, imaju zajamčeno tri saborska zastupnika, a onima koji sudjeluju s manje od 1,5 posto da im se jamči dvostruko pravo glasa. Hrvatska je pribrojila i priznala 22 nacionalne manjine, koje su Ustavnim zakonom potvrđene. Nacionalne manjine s 1,5 posto u ukupnom stanovništvu imaju tri zastupnika, i dvostruko pravo glasa, a Hrvatska dijaspora s oko 50 posto ukupnog pučanstva u Hrvatskoj ima jednak broj zastupnika kao srpska manjina (3), ali, bez predviđenog posebnog modela kojeg imaju Srbi. Dakle, jedno mora biti jasno, da etničke skupine, koje su priznate nacionalnim manjinama, mogu formirati političke stranke (ima ih već stanovit broj) i biti politički čimbenici u Hrvatskoj.

Primjera radi, u Kanadi jednu trećinu ukupnog pučanstva čine etničke skupine; neke od njih prelaze i milijunski broj, ali nijedna etnička skupina nije definirana kao nacionalna manjina i nema nijednog etničkog ili manjinskog zastupnika, nego su svi građani zastupljeni u građanskim strankama, u kojim ima zastupnika is mnogih etničkih skupina, ali u Parlamentu sjede kao predstavnici kanadskih političkih stranaka.

Naši su nas zastupnici izdali

Nemoguće je prihvatiti tumačenje zastupnika u Saboru koji se nisu oglasili protiv odredbi kojima se ograničava korištenje prava glasa hrvatskih državljana izvan Hrvatske. ''Ne treba sumnjati kako će 'zastupnici dijaspore' taj svoj postupak pokušati opravdati 'višim interesima' ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, ali će ih demantirati riječi predsjednika HDZ 1990. Bože Ljubića; - pouzdano znam kako EU nije zahtijevala ograničavanje prava glasa hrvatskim državljanima izvan Hrvatske, već SDP''.(Dnevnik.ba) 17. 06. 2010.)

U Dnevnik također piše, kako je Kosorka, iz krajnje sebičnih razloga, sklopila pakt sa SDP (Zoranom Milanovićem) kako bi ona bila ta koja će Hrvatsku uvesti u EU. Dakle, bio je izbor u Saboru: služiti svom narodu ili Jadranki Kosor - svi zastupnici iz dijaspore odlučno su se prilijepiti uz Kosorku. Pares cum poribus facillime congregantur! (Jednaki se s jednakima najlakše udružuju.!)

Zastupnici iz dijaspore su nominirani i birani iz redova HDZ-a. Hrvatima u svijetu bilo je nametnuto mišljenje, da su njihovi zastupnici državotvorni predstavnici, koji će braniti ono što je krvlju stečeno - demokratsku i samostalnu državu hrvatskog naroda. Ali, nažalost, činjenice govore da zastupnici iz dijaspore nisu za dvadeset godina utjecali niti na jednu donesenu odredbu, nego su slijedili vođu i u Saboru klimali glavom. Istina, vodili su računa o svojim privatnim poslovima, tako su se neki od njih debelo obogatili i stekli velike ''zaslužne'' mirovine. Zar je moguće da u maloj Hrvatskoj ima tako veliki broj izdajnika i lopova?

Novim Ustavom dijaspora ima pravo na tri zastupnika, bez obzira koliko nas izišlo na izbore. Stoga bi bilo politički korektno, da hrvatska dijaspora potpuno ignorira slijedeće izbore RH, pa neka vladajuća stranka (ili koalicija) izabere svoje podanike u Sabor. Dakle, ne moramo biti robovi nepravednih zakona, da možemo prividno biti slobodni. Ustavni amandmani su izglasani u Saboru i postali su zakonske odredbe, stoga neka oni koji su ih ozakonili određuju zastupnike, ali odgovornost ih neće zaobići ni pred Božjim ni pred narodnim sudom.

''Jedno je sigurno, kao što narod (bh Hrvati) pamte tko je u njihovo ime potpisao Daytonski, tko Bečki sporazum, tko Petritschewe amandmane, tako će zapamtiti i imena onih koji su ih izdali, glasajući za diskriminirajuće izmjene ustava Hrvatske.'' (Milan Šutalo, Dnevnik.ba)

Vesna Pusić spasila Hrvatsku od srpske enklave

Amandman zastupnice Vesne Pusić (HNS) u posljednji trenutak spriječio je da se uz izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina provuče i odredba da srpsko Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost.

Da je u Saboru prošao prijedlog Vlade (HDZ i koalicije) imali bismo formirane teritorijalne jedinice u Hrvatskoj temeljene na jednonacionalnom etničkom principu. Dobili bi također dvije kategorija Srba u Hrvatskoj: one iz istočne Hrvatske s posebnom teritorijalnom jedinicom, i ostale u zapadnoj Hrvatskoj.

Kakav paradoks: da nije bilo Pusićkinog amandmana imali bismo srpske enklave u Hrvatskoj, koje bi podsjećale na proglašenu srpsku autonomiju u Krajini iz ratnih dana. Sve bi se to reguliralo kroz Ustavni zakon koji je ravan Ustavu. Ustavne izmjene bile su sastavljene od Vlade (HDZ i koalicije), te da nije bilo Vesne Pusić (koju često optužujemo zbog Titoljublja, jugonastalgije, srbofilja, kao i haško njuškalo i sl. ), premijerka Jadranka Kosor bi sa svojim srpskim kolegama u koaliciji (potpredsjednikom Vlade Slobodanom Uzelcom i Miloradom Pupovcem) ozakonili bi takvo antihrvatsko, odnosno izdajničko rješenje.

Međutim, Vesna Pusić (HNS) spasila je HDZ-ove zastupnike u Saboru, koji su bili spremni jednoglasno prihvatili predloženi zakonski tekst Jadranke Kosor: uspostavu srpske teritorijalne autonomije.

Dakle, većina Zastupnika u hrvatskom Saboru nemaju nacionalne svijesti, nemaju državotvornu ideju, nemaju osjećaj odgovornosti, nemaju viziju budućnosti, nego slijede vođu, ne zbog stranačko-idejne lojalnosti, nego zbog uhljebljenja. Doduše, inficirani su virusom materijalizma, otrovani zastupničkim privilegijama i umišljeni Europejci, kojima će nakon ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu biti osiguran raj na zemlji, a nakon smrti (ako umru!) čekaju ih počasne lože u raju.

Ne možemo očekivati nikakve možebitne izmjene u novom Ustavu, bez obzira s kakvim argumentima izlazili u javnost, ali možemo upozoriti hrvatski narod da ga opet vode njegovi predstavnici u tuđe vode i novo ropstvo.

Stoga na slijedećim izborima treba očistiti uljeze iz državotvornih stranka, koji se više neće moći skrivati iza nekih mrtvi ili živi idola, nego biti u službi hrvatskog naroda i svojih birača koji su mu dali povjerenje. Nažalost, s novim Ustavom moramo živjeti dok ne izaberemo nove zastupnike koji će uskladiti Ustav s potrebama hrvatskog naroda.

Rudi Tomić
(ruditomic@sympatico.ca)


Split, 25. lipnja 2010.

Hrvatski antifašizam nije isto što i komunistički antifašizam

Politički sustavi se ne dijele na fašističke i antifašističke, nego na liberalne, demokratske, autoritarne, totalitarne. Budući da fašizam sadrži u sebi antikapitalistička, antisocijalistička, antikomunistička, antiliberalna, antiteistička i anticrkvena obilježja, imamo razne antifašizme, već prema tomu iz kojega se vidika fašizam kritizira. I Staljin i Roosevelt su bili antifašisti, ali je golema razlika među njima. Komunistički antifašizam je sukob dviju totalitarnih ideologija, fašizma i komunizma (iako postoje politološka mišljenja, da fašizam, za razliku od komunizma i nacizma, nije totalitarna, nego autoritarna ideologija). Kad se on deklarira antifašističkim, komunizam ne definira sebe po onome što on jest, netolerantna i totalitarna ideologija klasne borbe, nego po onome kome se on suprotstavlja. To je bila epohalna podvala Staljinove propagande tridesetih godina prošloga stoljeća, da odvrati pogled svijeta od svojih masovnih čistki i ubojstava, i da se prikaže avangardom demokracije, kako bi se stekao dojam, da onaj tko se opire Staljinu radi za Hitlera. Time se također pokušala prikriti i činjenica, da je marksistički komunizam u svojoj biti totalitaran. Komunistički antifašizam je povijesno imao karakter ideologije, čiji je cilj bio legitimirati komunističku represiju i jednopartijski sustav. Danas je taj komunistički „neoantifašizam" u Hrvatskoj demonologija, koja sve više sliči fašizmu protiv koga se bori, i koja ima za cilj opravdati zločine koje su komunisti bez suda i kazne počinili. Hoće se time dati naslutiti, da su komunisti dobri krvnici, a fašisti loši krvnici.

Pogledajmo sada komunistički antifašizam u bivšoj Jugoslaviji. Partizansko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim područjima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Komunisti su provodili socijalističku revoluciju, a ne prvenstveno rat za oslobođenje zemlje od talijanskog fašističkog i njemačkog nacističkog okupatora. Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22.6.1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.). Jugoslavenski komunistički „antifašisti" su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni „ekscesi", nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Njihovo bi nabrajanje nadišlo prostor dopušten ovome napisu. Mnogi se od tih užasnih zločina tek otkrivaju (npr. Tezno). Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti . No, komunisti su počinili i zločin genocida, kako je on definiran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine.

U Titovoj Jugoslaviji bilo je više od 100 tisuća političkih zatvorenika, najviše Hrvata, sa prosjekom trajanja zatvorske kazne od 4,2 godine po zatvoreniku. Doista, cijena komunističkog „antifašizma" je najveći pokolj u povijesti (preko 200 milijuna ubijenih po svijetu). Ne začuđuje , stoga, da sociolog Klaus Jacobi svrstava Josipa Broza Tita na deseto mjesto poslijeratnih megaubojica, jer je dao pobiti oko milijun i sto tisuća osoba („Večernji list" 13.9.2004.). Nitko od počinitelja ovih zločina nije do sada pozvan na odgovornost ni u komunističkoj Jugoslaviji, ni u današnjoj Hrvatskoj. Mi se danas u Hrvatskoj nismo još suočili s tom crnom stranom naše totalitarističke i zločinačke prošlosti.. Suočavanje s ovom povijesnom mrljom je bitan preduvjet demokratizacije hrvatskoga društva.

Potrebno je, stoga, deideologizirati i objektivizirati nedavnu hrvatsku povijest koju nam je ideologiziranu i iskrivljenu nametnuo režim „najkrvavije utopije u povijesti" (Brzezinski). Kao sastavni dio dekomunizacije duhovnog i političkog ozračja Hrvatske, što je preduvjet istinske demokracije u Hrvatskoj,treba brisati iz hrvatskog Ustava spominjanje odluka ZAVNOH-a kao navodno jedne od izvorišnih osnova hrvatske državnosti, jer je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ, koja je opravdanu osloboditeljsku borbu protiv stranih okupatora Hrvatske nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku i komunističku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu.

ZAVNOH je simbol one države, u kojoj je bilo više partijskih špijuna, nego medicinskih sestara, u kojoj ste se unesrećili, ako ste rekli što mislite, i usrećili, ako ste kazali što ne mislite, u kojoj je u zatvorima bilo više „opasnih elemenata" i politički nepodobnih, nego kriminalaca, u kojoj su partija i njezin „najveći sin" najbolje znali što je ispravna literatura, ekonomija i filozofija, i u kojoj su rezultati izbora bili poznati nekoliko mjeseci prije izbora.

Imao je potpuno pravo kardinal Bozanić, kada je izrekao povodom 60. obljetnice pokolja u Macelju, gdje su Titovi partizani u svibnju-lipnju 1945. pobili bez suda 13 do 30 tisuća Hrvata koji su se našli u kolonama Križnoga puta, da se „povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma, zatvara u ideologiju klasne mržnje i terora". „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist"(Hanna Arendt- spisateljica mučena u nacističkim logorima). Stoga se hrvatski antifašizam ne smije poistovjetiti s tzv. komunističkim antifašizmom, kako to pokušava nažalost i najviši politički vrh Hrvatske.

Prof. dr. Branimir Lukšić


SPOMEN HODOČAŠĆE SVETOJ ANI u KOSOVO kod KNINA

HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DUŠTVO

u suradnji s hrvatskim udrugama organizira

SPOMEN HODOČAŠĆE SVETOJ ANI u KOSOVO kod KNINA
u ponedjeljak 26. srpnja 2010. godine

SVETU MISU I PROCESIJU S POČETKOM U 10.00 SATI
PREDVODI
MONS. ANTE IVAS, BISKUP ŠIBENSKI

U spomen na 69-tu godišnjicu pokolja hodočasnika 1941. koje su na povratku s hodočašća, prethodno zaustavivši vlak načinom istovjetnim „balvan revoluciji“ iz 1991., mučki pobili i u krašku jamu Golubinjaču (do danas neistraženu ili barem dostojno poštovanju žrtve i časti živa čovjeka obilježenu) bacili srpski četnici, a koji nadnevak su jugo-komunističke vlasti slavile kao „dan ustanka naroda u SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini, a danas ga srpska stranka SDSS nameće vladajućoj političkoj koaliciji i javnosti kao „dan antifašističkog ustanka naroda Like“!

Polazak iz Zagreba autobusima u 5.00 sati ujutro;
o prijevozu iz ostalih mjesta Hrvatske i BiH, građani će se naknadno obavijestiti,
cijena autobusnog prijevoza i ručka bit će minimalne.

Za sve daljnje informacije, molimo obratiti se na e-mail adresu: jadranka.lucic@zg.t-com.hr


Zagreb, 24. lipnja 2010.

Genocid nije priča

Dva je genocida doživio hrvatski narod u dvadesetom stoljeću, po svršetku Drugoga svjetskog rata i u vrijeme srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih godina. Ni za jedan genocid krivci nisu kažnjeni. Za masakr nad Hrvatima 1945. nije kažnjen ni jedan jedini pojedinac. Za etnocid 1991. do 1995. ad hoc međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji kaznio je nekoliko nižerangiranih srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred srbijanskim i hrvatskim sudovima, i to je sve.

Stvorena je tako visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima. Njih se izjednačava s Armencima i Kurdima, koje je također dopušteno masovno ubijati.

Zadnjih je dana sva strahota te visoke kulture i opet doživjela potvrdu svoje trajnosti, bešćutnosti, licemjerstva i sklonosti bezočnom krivotvorenju povijesti. Josipovićev posjet Bleiburgu mogao je biti prvi korak, ali izjave koje je dao bacaju u prah sve dobre nade naivnih. Izjava da je sada "ta priča završena što se tiče politike" besmislena je, netočna i uvrjedljiva. Prije svega, genocid nije priča , nego užasan masovni zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima. Rabljenjem riječi "priča" relativizira se i minorizira jedna velika tragedija, štoviše prenosi se u područje fikcije, davnih i koprenom vremena zastrtih zbivanja upitnoga zbiljskog izvora. Drugo: odavanje počasti nevinim žrtvama, kako je Josipovićeva bleiburška predstava intonirana, i opet se vrijeđaju žrtve poglavito zato jer nije imenovan krvnik.

Ni jednom riječi Josipović nije spomenuo da se radi o žrtvama komunističkih zločina, ni jednom riječi riječi nije spomenuo partizanske krvnike, odnosno tada već organiziranu jugoslavensku vojsku čiji su predstavnici zapovjedili i podčinjeni izravno izvršili genocidni zločin. Nije spomenuo Tita, nije spomenuo da su komunisti i prije Bleiburga, te zatim i za cijelo vrijeme jugokomunističke vladavine ubijali Hrvate. Spomenuo je znači samo "nevine žrtve". Ako se ondje našao neki mlađi strani izvjestitelj bez temeljnih poznavanja povijesnih činjenica, nikako nije mogao razumjeti što se u stvari dogodilo u svibnju 1945. Je li Josipović spomenuo Britance koji su svjesno predali Hrvate u ruke ubojica? Nije ni to. Je li barem spomenuo britanske dokumente po kojima je na Bleiburgu bilo 750.000 Hrvata, od toga pola milijuna civila? Nije. Tako se, na krajnje infantilan i licemjeran način pokušava zataškati bit bleiburške tragedije.

Na taj se način ta "priča" glede politike ne može i ne smije završiti, niti je završena. Radi se o prekovoljnoj i prozirnoj gesti , indiferentnoj predstavi koja je potaknuta rezolucijom Vijeća Europe, ali je u izvedbi trebala pokazati da je odigrana u svrhu zaštite komunističkih zločinaca. Ta krvava rana i dalje će biti uzrokom podjela u hrvatskom društvu, s tim što podjela nije simetrična - na jednoj je strani velika većina hrvatskoga naroda, na drugoj manjinska skupina koja terorizira većinu i povijesni falsifikat podiže na razinu službene državne politike, eskuplirajući najveći mogući zločin, dakle genocid. U istom stilu Josipović namjerava riješiti pitanje genocida iz devedesetih.

Mediji su se u cijeloj stvari držali iznimno neutralno, prenosili a vrlo malo komentirali. No bilo je upravo tragično čuti najavu voditeljice HTV-a koja je ( u svezi s Mesićevom reakcijom) rekla da je "i on osudio žrtve". Još jedan susret s novinarskim idiotizmom koji se tolerira na javnoj televiziji.

Mesićeve presude

Mesić nije "osudio žrtve", kako se zatim vidjelo iz priloga, rekao je da je "za osudu zločina", što je dobro, ali je onda nastavio da je "protiv odavanja počasti pripadnicima kvislinških snaga na Bleiburgu. Rekao je to u Tuhobiću, a govorio je kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca, kojih dakle još ima a među njima možda i zločinaca, što treba ispitati. Bez obzira što se radi o djeci ratnicima, nalik na suvremenu afričku situaciju, pa i tu ljudsku dimenziju valja uzeti u obzir prilikom presuda. Te hrvatske djece ratnika, odnosno vrlo mladih ljudi, Hrvata, bilo je i među egzekutorima u Teznom, na Kočevskom Rogu i još stotinama i stotinama mjesta, a naredbodavci tih zaluđenih, podivljalih i ideološki zajapurenih a u biti potpuno nezrelih mladića (i djevojaka) bili su stariji uglavnom srpski kadrovi u vodstvu jugoslavenske vojske, KNOJ-u i OZNI. Potonji su vjerojatno uživali gledajući kako mladi Hrvati ubijaju mlade Hrvate sa suprotne strane u ratu, a cijelu je dobro organiziranu, hladnokrvnu i temeljitu genocidnu brutalnu kampanju nadzirao maršal Tito koji je, po novijim istraživanjima, uvijek bio blizu brojnih stratišta.

Mesić, koji se nikada nije odlikovao inteligencijom, pa nije učio ni na svojim očitim pogreškama, ponavlja sada da "antifašizam nije isto što i komunizam, a zločini kojih je bilo na strani pobjednika ne smiju se zamagljivati ideološkim predznakom."

Nešto je slično govorio i kao predsjednik RH. Tada sam o tome nešto pisao, da se vidi koliko je čovjek stupidan . On se , naime, proglasio antifašistom. On kaže da zločini nisu imali ideološki predznak, dakle nisu ih počinili komunisti. Onda tko ih je počinio, jer su očito počinjeni, što i sam kaže? Ako je u partizanima bilo komunista i onih drugih, dakle antifašista, pa ako komunisti nisu počinili zločine, preostaje jedino zaključiti da su ih počinili antifašisti.
Eto, takav je mozak deset godina bio predsjednik RH.

Sada je predsjednik boraca, antifašista koji nisu dakle bili komunisti. Ti njegovi antifašisti, anonimna skupina fosilnih ostataka, odvažila se poći u Tezno, gdje su kosti gotovo dvadeset tisuća Hrvata. U Bleiburg nisu išli. Zašto? Da se ne slave kvislinzi, reče njihov šef, legendarni partizanski borac Stipe Mesić. Iz izjave neke ženske moglo se saznati da nisu išli i zato jer na Bleiburgu nije bilo zločina, nitko nije ubijen, bilo je samo nekoliko samoubojstava.

Istine radi, na samom Bleiburgu poubijano je podosta ljudi, ali ni izdaleko toliko koliko na Križnim putovima. No, u čemu je trik koji izvode "antifašisti"? Oni znaju da Bleiburg nije samo Bleiburg, nego je opća imenica za sve Križne putove, imenica koja je postala suznačnicom za genocid nad hrvatskim narodom. Birajući Tezno umjesto Bleiburga, "lukavo" izbjegavaju priznati svu ogromnu tragediju u koju su pošli hrvatski vojnici i civili, njih 750.000 dakle, birajući mjesto gdje je ubijeno "samo" 18.000 Hrvata izbjegli su odati počast stotinama tisuća koje su pobijene na tisuću mjesta, te ta mjesta ni najgorljiviji i najtužniji potomci koji obilaze mjesta hrvatskih stradanja - ne mogu u cijelosti posjetiti.

Što je s Krašićem?

Teletekstom najavljena, u središnjem Dnevniku HTV (opet Čeljuska) nije bila spomenuta (koliko sam mogao vidjeti) obljetnica tragedije u Krašiću 1943. i potom 1945. (Jazovka). Naime, 1943. u Krašić su upali partizani i poubijali pedesetak i više mještana rodnoga grada bl. Alojzija Stepinca, koji je u to vrijeme bio zagrebački nadbiskup. Ubijali su ih vatrenim i hladnim oružjem, lopatama i krampovima. Neki od ubojica poznavali su teren, pa im se dvije godine poslije činilo pogodnim da hrvatske vojnike i civile pobacaju u Jazovku.

Znači, mjesto dvostrukoga masovnog zločina, a komemoracija je održana u organizaciji udruge iz Đakova, koja se prisjeća i svojih žrtava - Đakovčana koje su partizani ubili na samom svršetku rata.

Zašto nije bilo izvješća u Dnevniku HTV-a? Da se ne naruši slavlje antifašista, da se barem zataška kako su činili masovne zločine i tijekom rata, dvije godine nakon što su otišli u šumu i to ne na vlastitu inicijativu nego po nalogu Moskve koja je do tada bila u idiličnim odnosima s Nijemcima jer su zajedno jeli poljski kolač.

Ne znam jesu još živi svjedoci koji su vidjeli kako partizanka krampom ubija dva nećaka biskupa Šimraka u Krašiću. O tome sam svojedobno pisao (dok su svjedoci bili živi i moglo se nešto poduzeti), rečena partizanka bila je sve vrijeme jugokomunističke vladavine istaknuta funkcionarka, a zatim mirno živjela u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon moga napisa izjavila je u novinama da lažem i na tomu je ostalo. Nitko se nije raspitivao (policija, državno odvjetništvo) jesam li ja to doista kao prononsirani lažov i literat sklon fikcijama - izmislio. Poslije je dama umrla, ali živa je još jedna koja bi mogla ispričati ponešto o Kočevskom rogu. Ali nitko ju ne pita. Aktualna politika prema takvima je: ajmo se praviti blesavi, čekajmo da svi poumiru i onda je priča gotova, politika tu nema više što reći, priču prepuštamo povjesničarima. To što zločin ne zastaruje, ne odnosi se na komuniste.

Kada bi doista moglo biti više-manje gotovo?

Kada bi bila prihvaćena zamisao Hrvatskoga kulturnog vijeća o Deklaraciji koju bi donio Hrvatski sabor i u kojoj bi (sažeto) bilo rečeno: "Dvadeseto stoljeće je najtragičnije razdoblje u hrvatskoj povijesti. Hrvatska i Hrvati doživjeli su dva totalitarna režima i jedan krvavi građanski rat. Između totalitarnih režima i ideologija nema razlike - oba su zločinačka, i komunistički i fašistički (nacistički). Ni jedan zločin nema opravdanja. Žrtvama treba odati počast i ako je moguće osigurati im dostojanstven grob, a zločince treba kazniti bez obzira na protek vremena, jer zločin genocida nema zastare." Naravno, ovaj je sažetak prepričan vrlo površno, ali se na tome tekstu radi već dulje vremena i bit će pouzdana podloga za saborsku odluku.

Jedino na taj način "priča" bi u političkom smislu bila više-manje dovršena. Sve ostalo je infantilno eskiviranje prije svega "antifašističkoga" genocida nad Hrvatima po svršetku Drugoga svjetskog rata, a koje eskiviranje je - kako rekoh - postalo službenim stilom vlasti u RH.

Hrvoje Hitrec


dnevnik.hr

Odana počast žrtvama partizanskog zločina kod jame Jazovke

Pokraj jame Jazovke, kod Sošica na Žumberku, misom zadušnicom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast vojnicima, ranjenicima, medicinskom osoblju te časnim sestrama koje su partizani ubili tijekom i nakon Drugog svjetskog rata i bacili u tu jamu.

U jamu Jazovku partizani su bacili tijela pripadnika vojnih postrojba NDH koje su ubili nakon bitke kod Krašića 1. siječnja 1943. te u svibnju i lipnju 1945., kao i tijela ubijenih ranjenika, medicinskog osoblja i časnih sestara odvedenih iz bolnica 1945. 'Spomen-pohod Jazovka' tradicionalno se organizira 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe. Organizator je udruga Hrvatski obredni zdrug - Jazovka, a ove godine je 20. obljetnica otkrića jame Jazovke i uzastopnih spomen-pohoda. Na odavanju počasti žrtvama, po podacima organizatora, okupilo se oko tri tisuće predstavnika udruga i rodbine ubijenih.

Misu zadušnicu kraj jame Jazovke predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić koji je u propovijedi istaknuo kako se ne treba bojati prošlosti već ju treba prihvatiti i prenijeti budućim naraštajima. Zločin se ne može opravdati zločinom, a mržnja se ne može prevladati mržnjom, poručio je kardinal Puljić. Na misi i molitvi ispred jame Jazovke sudjelovalo je i 20-tak rimokatoličkih i grkokatoličkih svećenika te Idriz ef. Bešić, izaslanik muftije Šefka ef. Omerbašića. Pokraj jame je pročitan 'Prosvjedni zahtjev vlastima RH', koji je potpisao predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka Boris Prebeg.

Traže da se otkrije povijesna istina o Hrvatima žrtvama Drugoga svjetskoga rata, poraća i razdoblja totalitarnoga jugokomunističkoga sustava i da se provode dokumenti UN-a, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, Europskoga parlamenta i Hrvatskoga sabora, međunarodni ugovori i hrvatski propisi o kaznenome progonu zločinaca te odštetnim pravima žrtava. Traže 'isključenje preostalih i prerušenih nositelja jugokomunističkoga totalitarizma iz vlasti i državnih i javnih služba, te osudu jugokomunističkog zločinačkog sustava i svjetonazora'. Zatražili su da se 'za života i posmrtno imenuju izravni krvnici te da se vrati čast i pravo žrtvama'.

U 'Zahtjevu' se ističe kako 'tzv. antifašisti svakoga 22. lipnja slave svoj lažan i prazan praznik protuhrvatskoga jugo-komunističkog ustanka'. Jer 'tko u Brezovici te diljem Hrvatske slavi komunističko -četnički ustanak od 22. lipnja 1941., taj opet ubija mučenike svih Jazovka', navodi se u Zahtjevu u kom se traži i da se 'izbrišu sablastne tragove Tita', prije svega ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Traže i da se Ustav RH 'očisti od avnojsko-zavnoških neistina te u osnovama Ustava potvrde da je Republiku Hrvatsku oslobodio i uspostavio Obrambeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, što nisu Titovi partizani, nije Avnoj i nije Zavnoh'. (Hina)


Vaše pismo...

Obilježili 60-tu godišnjicu mučeničke smrti Radoslave Slave Ereš

Poštovani!

Dana 20.06.2010.godine planinarsko društvo „Orlova Stina“ Tomislavgrad na skroman način upriličila je proslavu prve obljetnice dana društva, obilježavajući 60-tu godišnjicu mučeničke smrti Radoslave Slave Ereš kao i 15-tu godišnjici stradanja pripadnika HV-a na Vran planini i svih drugih nevino stradalih na ovoj velebnoj i gordoj planini. Toga dana njima u slavu i čast položeno je cvijeće, zapaljenje svijeće te služena sveta misa pored spomenika stradalih vojnika. Svetu misu predvodio je fra. Vinko Kurevija župnik župe Tomislavgrad. Zapravo, ovo je početak obilježavanje mučeničke smrti Slave Ereš i ujedno proslava dana društva. U daljnjem radu planinarsko društvo svake godine obilježavat će dan mučeničke smrti naše dive kao dan društva. Njoj u slavu uradit ćemo planinarsku stazu do groba Dive Grabovčeve kako bi na simboličan način povezali ove dvije Hrvatske mučenice. To će biti staza hrvatskih mučenica, staza molitve. Cilj nam je toga dana okupiti cijele obitelji kako bi hodočastile s mjesta stradanja Slave Ereš ( čatrnja kod šumarske kuće na Prokosu) do groba Dive Grabovčeve na Keđari. Nadam se da ćemo dragi prijatelji imati vašu podršku i da ćete nam se na drugu godišnjicu društva pridružiti te molitvom povezati stratište i počivalište hrvatskih mučenica.

S poštovanjem !

Predsjednik planinarskog društva „Orlova stina“ Tomislavgrad
Bože Radoš


JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

Piše:Josip Jozo SUTON

Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore.

radoslava.jpg (10,8kb)Radoslava - Slava Ereš, izmasakrirana nedužna žrtva

Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga, imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi, tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu nesigurnost i opasnost.

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu zabrinulo.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim počiniteljima.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe. Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri svojih stada.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih počinili četnici iz područnih srpskih («hrišćanskih») naselja: Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Ona je zaista mučenički umorena samo zato što je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu - što je bila katolkinja i Hrvatica.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva četničkih krvnika - jednoga ili njih više!
Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na padinama legendarnoga Vrana.

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i poklona s usklikom:

"Navik on živi - ki zgine pošteno"


MORAM REĆI...

Kosti poklanih Hrvata u Bleiburgu traže novo utočište

Piše: Rudi Tomić

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječanstva koji su počinili Titovi partizani pod imenom Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Početak ove tragedije dogodio se 1945. godine, kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga. Sam pokolj počeo je 17. svibnja 1945. a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samom Bleiburškom polju i u okolici. Sam broj stradalnika ni danas nije poznat, no sigurno je da se radi o nekoliko stotina tisuća žrtava. Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji tih zarobljenika, bez obzira gdje se stvarno dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci. To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put (ili Križni putevi) pa je danas izraz u općoj uporabi u Hrvatskoj. (vidi: hr. Wikipedija.org)

''Bleiburška tragedija'' je naziv kojeg je smislio dr. vlč. Dragutin Kamber, nakon što je u hrvatskom emigrantskom tisku bilo polemike oko izbora zajedničkog naziva za pokolj hrvatske vojske i civila na Loibaškom polju, u čijoj se blizini nalazi mjesto Bleiburg.

Dr. vlč. Dragutin Kamber bio je veoma ugledan svećenik koji je službovao u nekoliko hrvatskih katoličkih župa u Americi i Kanadi; bio je uzoran svećenik, čeličan rodoljub i izvrstan pisac. Vlč. Kamber je, zbog svog rodoljublja, jedan od najocrnjenijih hrvatskih svećenika u srpskim, židovskim i engleskim ''povijesnim'' dokumentima, jer je od 1941. kao dragovoljac bio u ustaškoj odori, borio se za NDH s puškom, s perom i križem do Bleiburga. Upravo zbog autoriteta kojeg je dr. Kamber imao u hrvatskoj emigraciji, njegov prijedlog o zajedničkom nazivu za sve pokolje: Bleiburška tragedija, bio je prihvaćen i osnažen.

Hrvatska politička emigracija pobrinula se je da na Bleiburškom polju, mjestu gdje je izvršena predaja i gdje je počelo klanje razoružanih (ne zarobljenih) hrvatskih vojnika i civila, sagradi monumentalan spomenik. Ustrojen je i Počasni vod od preživjelih bojovnika, koji su bdijeći na ograđenom zemljištu, oko Spomen ploče, sadili cvijeće, palili svijeće i dočekivali hodočasnike na komemoracije na kojima je vlč. Vilim Cecelja služio misna slavlja.

Godišnja okupljanja Hrvata iz slobodnog svijeta na Bleiburškom polju i odavanje počasti ubijenim hrvatskim vojnicima i civilima bila su primjerno pobožno svečana, mada nisu bila masovna iz opravdanih razloga. Međutim, kad je Hrvatska bila oslobođena od komunizma i srpske okupacije, onda je Bleiburg postao svehrvatsko svetište - Sveto tlo, gdje se godišnje, uz prigodnu komemoraciju, okupi mnoštvo hrvatskog naroda iz Domovine i svijeta sa svojim dušobrižnicima i nekolicinom saborskih zastupnika.

Mesićeva smicalica o zločinu u Bleiburgu

Čim je Stjepana Mesića bio izabran za predsjednika Republike Hrvatske, nastojao je promijeniti simboliku Bleiburga, te je umjesto pokolja hrvatske vojske i civila uveo simbol pobjede partizana nad hrvatskim ''fašistima'' i konačni slom NDH. Dakle, tolike hrvatske žrtve nisu više ''nevine, nego su zaslužne i opravdane''. Naime, Mesić kaže da je to bila odgovarajuća osveta za Jasenovac, pa stoga je odbijao otići u Bleiburg, jer to za njega nije komemoracija hrvatskim žrtvama nego manifestacija fašista - ''ustaški dernek''!

Tako je Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, deset godina ustrajno apstinirao odati počast poklanim Hrvatima, mnoštvu ubijenih nakon svršetka rata. Dakle, obeščastio je poklane sunarodnjake u Bleiburgu i u marševima smrti, a to je bio genocid, jer su srbo-komunisti, osvete radi, ubili više od 15% sveukupnog hrvatskog pučanstva.

Ove godine bila je jubilarna komemoracija - šezdeset i peta (65) obljetnica pokolja hrvatske vojske i civila u Bleiburgu i na Križnom putu, pa je tom prigodom, uz mnoštvo hodočasnika iz Hrvatske i svijeta bila iskazana svečana počast žrtvama uz veliku nazočnost vjerskih dostojanstvenika i zastupnika hrvatskih političkih stranaka.

U novoj Spomen-kapelici i oltaru na otvorenome predvodio je misno slavlje zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Ali, na žalost i sramotu hrvatskog naroda, nije bio nazočan novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji je odbio dolazak u Bleiburg s izlikom, kako se na tamošnjem skupu vide - crne košulje.

(Kada smo već kod ''košulja'', onda bi barem predsjednici Hrvatske (Mesić i Josipović) trebali znati, da ''crne košulje'' nisu bile hrvatska (ustaška) odjeća, nego samo jedan odred vojske, zvani - Crna legija, imao crne odore. Crne odore slučajno su došle u uporabu, jer krojači u Sarajevu nisu imali drugog platna da sašiju odore omiljenoj Francetićevoj legiji, koja je bila proslavljena u borbi protiv četnika i partizana.)

Dakle, predsjednici Republike Hrvatske (Mesić i Josipović) bojkotiraju odati počasti hrvatskim žrtvama u Bleiburgu. Dapače, oni opravdavaju pokolje jedne sedmine (1/7) hrvatskog naroda, kao nužan razlog za osvetu i pobjedu nad fašizmom, jer bez pokolja hrvatske vojske ne bi bilo - Jugoslavije.

Čak i nakon dva desetljeća poraženog komunizmom i srpske agresije '' u posttuđmanskoj Hrvatskoj su ne samo Tito kao partizanski vođa, i partizanski idealist kao borac za 'ljepši i pravedniji svijet', nego i Tito beskrupulozni partijski karijerist i samodržac, te svi partizani boljševici, stavljeni pod vrijednosno i etički neupitnu egidu - antifašizma, i tako ideološki amnestirani.'' (Milan Jajčinović/16.06.2010.)

Predsjedniku Josipoviću smetaju hrvatske ''crne košulje'' u Bleiburgu, koje su simbol žalosti, jer tko god dođe u Bleiburg oplakuje nekog od svoje rodbine, ali nisu ga smetale krvave košulje u genocidnoj Republici Srpskoj!? Josipović se u Banja Luci grlio, ljubio i častio s Miloradom Dodikom, kojeg su namjestili kasapi Milošević, Karadžić i Mladić za vladara u Daytonskoj tvorevini (jednoj polovici Bosne i Hercegovine), gdje su četnici ponovo počinili genocid nad hrvatskim i bošnjačkim narodom u ovom ratu, isto kao što su u Bleiburgu 1945.

Hrvatski katolički redovnici u Plehanu odbili su ugostiti predsjednika RH Ivu Josipovića i njegovu paradnu srpsko-jugoslavensku povorku. Biskupa Komaricu trebamo razumjeti da je morao doći na javni skupo s Josipovićem i Dodikom, kako bi okuražio još koju hrvatsku obitelj, koja već nije ubijena ili istjerana iz BiH, da se održi na svom ognjištu.

Nečasan ustroj novog Počasnog voda

Više od pola stoljeća stajala je Spomen ploča na Bleiburškom polju s uklesanim natpisom: U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI SVIBNJA 1945. Međutim, nakon ''uredne'' smjene vodstva u Počasnom bleiburškom vodu došlo je do preinake i teksta na Spomeniku, koji sada ''krasi'' natpis: ''U SPOMEN NA NEVINE ŽRTVE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE MAJ 1945.''

Očito je nekome smetalo što je na Spomen ploči bila iskazana eksplicitna počast masakriranoj hrvatskoj vojsci stoga je i izmijenjen tekst, koji sada ima neodređen sadržaj, jer je riječ samo o žrtvama bleiburške tragedije, koja može stajati uz svaki nesretni udes. Vidljivo je, kako su u novom tekstu nastojali izbjeći pojam usmjerenosti samo na hrvatske žrtve, te su umjesto svibnja 1945., hrvatske riječi za peti mjesec u godini, napisali jugoslavenskim, odnosno srpsko-hrvatskom - maj 1945.

Uslijedile su vidne promjene od kako je nova garda uzela kontrolu u Počasnom bleuburškom vodu; ne samo nad zemljištem u Bleiburškom polju nego i u organizaciji komemoracija. Naime, novcem hrvatske Vlade kupljeno je zemljište, dobivena je dozvola od austrijske vlasti za izgradnju nove kapele, oltara i križa. Na kupljenom zemljištu Počasni vod namjerava, navodno, izgraditi hrvatsko vojno groblje u koje će biti preneseni (do sad pronađeni) posmrtni ostaci, te da već imaju za to i potrebnu dokumentaciju. Mada ova cijela komponenta, na prvi pogled lijepo izgleda, ali u biti ima latentnu nakanu punu neizvjesnosti, velike troškove i eventualno velike posljedice.

Prije svega, i ako je moguće, da li je preporučljivo da se u tuđoj državi gradi tako veliki i značajan spomenik hrvatskim vojnicima, koje su Englezi predali Titovim partizanima na klanje? S druge strane, predsjednici Republike Hrvatske javno osuđuju svako okupljanje Hrvata u Bleiburgu, jer po njihovom sudu to je ''ustaški dernek'', odnosno okupljanje ''fašista'' protiv koji su se borili jugoslavenski antifašisti.

Današnja Republika Hrvatska, koja je po Ustavu uspostavljena na temeljima jugoslavenskog antifašizma, ne može priznati odgovornost za pokolj Hrvata u Bleiburgu i na Križnom putu, jer bi s time priznali da je jugoslavenski antifašizam stvarno bio - antihrvatski. Dakle, najprije treba iz Ustava izbaciti - temelje antifašizma, iza kojeg se skrivaju toliki zločinci (i zločini) koji i danas vladaju i slave zločinca Tita čije ime ''kiti'' trgove i ulice u Hrvatskoj.

Temelj uspostave Republike Hrvatske mora biti Hrvatska državotvorna misao, koja je bila vodilja hrvatskog naroda u svim pokušajima stvaranja slobodne i samostalne Države Hrvatske.

Novi ''Počasni'' vod vode sumnjivi ljudi. Čelni čovjek je Božo Vukušić, koji je pod neutvrđenim okolnostima došao u emigraciju. Kao novodošli hrvatski emigrant u njemačkom je gradu Karlsruhenu ubio neznačajnog doušnika Albanca (muslimana) Jusufa Tatara, s kojim činom je opteretio hrvatsku političku emigraciju u Njemačkoj i svijetu. Zbog ubojstva bio je osuđen na doživotnu robiju u Njemačkoj. Nakon rasula Jugoslavije pušten je iz Njemačke (!?) i predan hrvatskim vlastima na izdržavanje kazne u Hrvatskoj. Umjesto zatvora Vukušić je namješten u saborsko Povjerenstvo za istraživanjem žrtava rata i poraća gdje je sjedio uz Slavka Goldsteina i Vicu Vukojevića.

Povjerenstvo za žrtve rata i poraća dobilo je iz državnog proračuna 18 milijuna kuna, uz to Vukušič je naplatio još dodatnih 270 dnevnica. Objavio je nekoliko knjiga o djelovanju Udbe u RH, BiH, kao i u hrvatskoj emigraciji. Doduše, nisu u tim knjigama objavljene dossiere stanovitog broja ljudi čija sam imena vidio u dokumentima koje mi je dao na ogled Ante Paradžik, prije nego je bio ubijen.

''Božo Vukušić je postao autoritativan u poznavanju hrvatske emigracije (a bio je zatvorenik), djelovanju Udbe, hrvatske tragedije u Bleiburgu, Bugojanskih gerilaca, Hrvatskog revolucionarnog bratstva. S Vicom Vukojevićem napravio je dokumentarni (kontroverzni, o.p.) film o umorstvu Brune Bušića. Preuzeo je tajništvo kluba Povratnika u Hrvatsku, koje troši iz državnog budžeta 50 - 60 tisuća kuna godišnje.'' (Šime Tolić/ 05. 08. 2010.)

Sumnjive osobe dovode u pitanje ozbiljnost osmišljavanja bilo kojeg nacionalnog projekta. Posebice ako je riječ o tragediji hrvatskog naroda, koja je unesrećila nekoliko hrvatskih pokoljenja, jer je ubijen najbolji cvijet hrvatske mladosti; ubijena je hrvatska rodoljubna intelektualna elita hrvatskog naroda, pa stoga moramo imati ozbiljan pristup činjenicama i provjerenu ekipu djelatnika.

Što bi se moglo dogoditi s ''hrvatskim'' Bleiburgom?

Budući je riječ o Austriji (s kojom čak ne graničimo), koja s jednom odlukom može zabraniti svako okupljanje Hrvata u Bleiburgu. Naime, austrijske vlasti znaju da se radi o pokolju kojeg su počinili Zapadni saveznici (Englezi) i Titovi jugoslavenski srbo-komunisti. Taj pokolj u Bleiburgu već 65 godina, najprije jugoslavenske a sada i hrvatske vlasti minimaliziraju, a onda klasificiraju hrvatsku vojsku ''ustaškom bandom'' kao naciste i fašiste Hitlerove ''puppet države''. Znajući da su Austrijanci alergični na sve oblike fašizma, jer su oni bili prve žrtve toga režima, pa možda ih neće biti teško i uvjeriti, jer poruke dolaze s najvećeg vrha, iz usta predsjednika Republike Hrvatske, s čijim su izjavama Srbi, Židovi i Englezi u potpunoj suglasnosti.

Za vrijeme Jugoslavije hrvatska emigracija imala je veliko razumijevanje kod austrijskog naroda i vlasti zbog komunizma i diktature u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska slobodna kao i Austrija, jer narod na slobodnim izborima bira svoje predstavnike, ali, ako slučajno izaberu nacionaliste, onda slobodni izbori nisu više ni demokratski ni slobodni. Prisjetimo se primjera u Austriji i u Gazi, gdje su bili slobodno izabrani predstavnici nacionalne stranke, kako su bili u ''slobodnom'' svijetu osuđeni i suspendirani, dočim u Izraelu najortodoksnija i najradikalnija stranka vlada državom! Nije isti aršin za sve!

Predsjednik Josipović, dakle, minimalizira zločin i odgovornost za pokolj u Bleiburgu ''S tim je u vezi i izbjegavanje pojavljivanja na Bleiburgu, izostanak nedvosmislene osude komunističkih zločina i traženje odgovornosti za (još žive) zločince. Izlika da na Bleiburg ne ide jer se ondje pokušava obaviti revizija povijesti, krajnje je licemjerna i lažna. Genocid nad hrvatskim narodom nakon svršetka rata jest povijesna istina i nema povjesničara ni iole upućenoga koji bi to negirao.'' (Hrvoje Hitrec/ 02.06.2010.)

Haškom konvencijom o ratnim zarobljenicima iz 1907. godine zabranjeno je '' ubiti ili raniti neprijatelja, koji se, položivši oružje i ostavivši bez sredstava obrane, predaje na milost.'' Ženevskom konvencijom iz 1929. utvrđena su prava ratnih zarobljenika i bolesnika, što Tito nije poštivao.

Rezolucija #1481. Skupštine Europskog parlamenta, usvojena 25. siječnja 2005. kojom su osuđeni bivši komunistički režimi u Europi zbog masovnih povreda ljudskih prava. Vlast u Republici Hrvatskoj potpuno se oglušila na usvojenu rezoluciju, umjesto toga predsjednici RH dodjeljuju odličja komunističkim zločincima kao ''zaslužnim antifašistima''. Patet omnibus veritas.

Velika užurbanost Bože Vukušića i njegovog Počasnog bleiburškog voda, te davanje velikog iznosa novčanih sredstava iz državnog budžeta da se u Bleiburgu izgradi ''hrvatsko vojno groblje'', u proturječnosti je sa stavovima Josipovića (i bivšeg predsjednika Mesića) o Bleiburškoj tragediji. A što s ubijenim civilima?

Neobično je da vladajuća koalicija u Hrvatskoj (u kojoj su i Srbi, i jugofili, i komunisti i petokolnaši) želi pokazati kao da je na strani hrvatskog naroda, kada su u pitanju posmrtni ostaci pobijenih Hrvata, te da ih žele sahraniti u zajedničko groblje na Bleiburškom polju, ne uvažavajući izjave ex-predsjednika Mesića i novoizabranog Josipovića!

''Bez obzira na množinu zločina, učinjenog bez sudskih odluka, nad desetinama i stotinama tisuća nedužnih vojnih i civilnih zarobljenika, državne institucije nisu utvrdile počinitelje zločina, nitko nije osuđen niti se tim žrtvama iskazuje primjerna počast.

Ne istražuju se masovna grobišta niti su otkrivena masovna grobišta primjerno označena, nisu utvrđena imena žrtava i njihov broj.'' ( Anđelko Mijatović,/07. 01 2009.)

Dakle, očito je neozbiljan pristup vladajuće vrhuške u Zagrebu, jer je samo oko 2.000 - 3.000 tih žrtava izvađeno iz masovnih grobnica i sahranjeno uz dolične počasti. Gdje su posmrtni ostaci ostalih žrtava od Bleiburga do Đevđelije? Vlasti u Hrvatskoj imaju nakanu zatrpati kosti hrvatskih mučenika u tuđem svijetu, kako bi se na taj način oslobodili odgovornosti za zločine, te da se u narodu ne sačuva uspomena na žrtve. Te saxa loquuntur. (I kamenje će o njima govoriti!)

Svehrvatsko groblje u Kninu

Hrvatska je emigracija stvorila simbol od Bleiburga za pokolj hrvatske vojske i civila, kao i za genocid nad hrvatskim narodom, jer se u Hrvatskoj nije moglo govoriti o partizanskim zločinima, a nisu bila poznata ni pristupna druga stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.

Međutim, hrvatski je narod ponovo oslobodio svoju domovinu i ima dužnost da pokupi rasute kosti ubijenih Hrvata i da im se osigura vječni počinak u domovini za koju su dali svoje živote.

Ne smijemo dozvoliti da se u Bleiburgu izgradi ''hrvatsko vojno groblje'', jer bismo na taj način bili zadovoljni s grobovima nekoliko stotina (eventualno koju tisuću) gdje bi bile sahranjene izvađene kostiju iz masovnih grobnica izvan Hrvatske. Oni smrtnici čije su kosti zatrpane po Hrvatskoj, i u državama bivše Jugoslavije, ostat će u zaboravi, jer neće biti pronađene ni zabilježene.

Knin je povijesni kraljevski grad u Hrvatskoj, koji sa svojim prometnicama povezuje Zadar, Split, i Šibenik sa Zagrebom. U okolici grada bilo je nekada naselje zvano Burnum, u kojem su Iliri i Rimljani imali vojna utvrđenje u Prvom stoljeću BC. Knin je već u 10 stoljeću imao hrvatsku biskupiju koja se je prostirala do rijeke Drave. Knin je također bio glavni grad Kraljevine Hrvatske tijekom 1080., za vrijeme kralja Dimitra Zvonimira, po čemu je i poznat kao Kraljevski grad ili Zvonimirov grad.

Zbog strateškog položaja Knin je igrao važnu ulogu počevši sa Kraljevinom Hrvatskom, te kraljevinama: Mađarske, Venecije, Turske, Austrijske i Francuske. Međutim, u novijoj hrvatskoj povijesti Knin je poznat po vojnoj akciji Oluja, kada su Hrvatske oružane snage, u Domovinskom ratu, u kolovozu 1995., u odlučnom udaru oslobodile Knin i očistili srpske četnike iz Hrvatske - za sva vremena.

Stoga Knin je najzaslužniji da u njemu bude svehrvatsko vojno groblje, te da bude prepoznatljiv kao što je poznato američko groblje Arlington Cemetary, gdje su grobovi svih Amerikanaca koji su poginuli, bilo u Americi ili svijetu, braneći stijeg svoje domovine.

U hrvatskom Kninu, a ne u austrijskom Bleiburgu, treba izgraditi veličanstveni spomenik i groblje poklanim i ubijenim Hrvatima u Hrvatskoj i diljem svijeta, da ono bude ponos i prkos kao Velebit, koje će svjedočiti budućim hrvatskim naraštajima, da se tu nalaze kosti njihovih očeva, djedova i pradjedova. Tako bismo na proslavi Dana pobjede, koja se slavi 5. kolovoza, svake godine odavali primjerne počasti žrtvama, a Knin bi ponovo postao metropola hrvatske vojne moći i vjerojatno jedan od najposjećenijih gradova u Hrvatskoj. Hrvati u dijaspori bi sa svojim donacijama bili značajni doprinosnici u izgradnji ovog važnog i povijesnog objekta.

Dočim, u Bleiburgu može ostati ono što je do sada napravljeno, samo da se vrati izvorni tekst na Spomen ploču i izabere Počasni vod od čestitih i zaslužnih Hrvata. Isto tako, kao i što je bilo do sada, moglo bi se ići na hodočašće i misno slavlje u Bleiburg, ali kosti iz Bleiburga, Hrvatske i razbacane diljem svijeta treba prenijeti u Knin, gdje bi bila središnja komemoracija, misno slavlje i vojna manifestacija hrvatskih vojnih snaga.

Natpis na grobu Zrinskom, koji je poginuo dično, neka bude pouka i poruka. - Mnoge će zaborav pokriti kao neslavne, ali ovaj će preživjeti, jer će o njemu pričati potomstvo. Ako hrvatskim žrtvama ne izgradimo kutak u domovini, proklinjat će mučenici kao i Zrinski. - Nesretna domovino, nemaš ni mojih kostiju.

Rudi Tomić, (ruditomic@sympatico.ca)


V. hrvatski žrtvoslovni kongres
Zagreb 18. lipnja, 2010.

Cijenjeni sudionici, dame i gospodo,

pozdravljam Vas u ovim teškim vremenima, kada Hrvatska tone u nove nevolje približavajući se situacijama koje bi nam mogle donijeti nove žrtve i to na ekonomskom planu, jer privredno propadamo, zatim na političkom planu jer su jugoslavenske političke integracije sve vidljivije nametane kao i na planu rasprodaje Domovine, jer naši resursi su uvelike prešli u ruke stranaca, te ih i na dalje gubimo.

Hrvatski narod nije samo žrtva privrednih i izbornih manipulacija, gdje mu obećaju svašta, a ne daju ništa, već je i žrtva promičbe sila zla, te je uslijed dezinformiranosti utonuo u apatiju, čekajući da se problemi riješe sami od sebe. Na taj način problemi postaju sve veći, a ne manji, te se gomilaju vjerojatnosti teških društvenih sukoba s neizvjesnim posljedicama.

Nemir je i na hrvatskim granicama: aspiracije prema hrvatskom kopnu i moru nikada nisu prestale: Talijani i danas iz riznice talijanske državne uprave plaćaju gradonačelnike hrvatskih primorskih gradova čekajući da stvore paralelne gradske vlasti čim Hrvatska uđe u Europu, te tako dobivamo potencijalni teren za nove sukobe i ljudske žrtve. U Bosni i Hercegovini davno je izvršen pomor hrvatskoga naroda, tako da je ondje četništvo postalo legalna i legitimna stvar, a kako srpske aspiracije prema Hrvatskoj nikada nisu prestale, stvaranje vojno savezničkih odnosa sa Srbijom otvara prostor za novi ulazak Srba na ove prostore.

Hrvatski korpus u BIH novim promjenama Ustava RH izgubio je ravnopravan tretman s ostatkom naroda u matičnoj državi Hrvatskoj, pa je i na taj način stvoren prostor novih problema, progona i budućih ljudskih žrtava.

Mnogo je ljudi koji govore o miru, ali diljem svijeta bijesne ratovi s najavama svjetskih komplikacija: ekonomski slom nije pogodio samo Grčku i Island, on prijeti cijeloj Europi, što znači i Hrvatskoj. Svi navedeni pokazatelji složeni u jedan mozaik daju nam nagovještaj općeg pogoršanja u svijetu i u takvim uvjetima Hrvati se moraju pripremiti na borbu za opstanak, jer bi nam se žrtve iz prošlosti uskoro mogle umnožiti u sadašnjosti. Tim više što prava vojno-nacionalna obrana u ovom trenutku i ne postoji.

Povijest je učiteljica života, a hrvatske žrtve iz prošlosti neka nam budu opomena da na ovim prostorima nikada ne smijemo zaspati, da se ne bismo probudili zaklani i da sve prethodne žrtve položene za slobodu Hrvatske ne postanu uzaludne.

U tom smislu svim sudionicima želim da budu poučni i poticajni u budućoj borbi za opstanak, koja je još pred nama. Jer na ovim prostorima rat nikada nije završio.

Mr. sc. Emil Čić


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset treći dan

Mane Hrvata

“Slobodni narodi, pamtite ovu poruku:
sloboda se može steći, ali se nikada ne
može ponovo zadobiti.”
J. J. Rosseau

- Jučer sam vam govorio o vašim vrlinama. O junaštvu i pobjedama vašim. O hrabri, o plemeniti Hrvati! kako mi je teško o vašim manama govoriti kod tolike moje ljubavi za vas. O vašoj naivnosti i vašoj lakomislenosti!? A upravo me ljubav za vas na to obvezuje. Bez toga upozerenja ne bih ispunio svoju zadaću. Bio bih kao vrtlar što ravnodušno promatra kako korov uništava plemenito i korisno raslinje u njegovu vrtu. A upravo se to dogodilo i događa u kraljevstvu vašem. Jer, ono što u ratu postigoste, u miru nebrigom upropaštavate. Eto, zašto vam se povijest ponavlja. Već vaš vođa bijaše lakomislen ili mu je srce zadrhtalo od straha pred strancem kad u mjestu Indiocida zvanom Dan Teški pristade na uvjete mira koji ograničiše vaše kraljevstvo i obveza vas na pokoru. Ugovorom se odreče polovice kraljevstva vašega i pristade da tuđi sud sudi onima koji prvi ustaše. Kakve li nepravde, kakve li samozataje, ludosti. Od toga dana mnoge majke zakukaše, mnoge supruge crni rubac staviše na glavu, zaplaka mnoga siročad. Istina, Drugi taj mir potpisa pod velikim pritiskom velikoga i moćnoga stranca, a sve himbeni Albion pripremi. Potpisa mir i time otvori vrata vašoj propasti. Za nesreću on ubrzo umri. Umri on i njegov najvažniji doglavnik, onaj što ti mačeve pribavi i obranu tako osigura, a tada stranac, domaća šizma, koja ime promijeni ali ćudi ne promijeni, te domaća i strana Svrab stadoše ugovor tumačiti na propast tvoju. Domaća šizma ojača i namnoži se pod raznim imenima pa preuze vlast, te strancu na volju izruči tvoje kraljevstvo. Od tada stranac preuze tvoje bogatstvo, on ti donosi zakone i bira tvoje prvake. Na oprost zločinačkom Svrabu on te natjera. Na žalost, ideje domaće šizme prevladaše i među mnogim sljedbenicima Drugoga, pa i oni kraljevstvo podvrgoše strancu. Ugovor iz Dana Teškoga oni također tumače na tvoju propast, a neki od njih i kod potpisa pomagaše strancu. To Drugi sigurno ne bi dopustio. Oni dopustiše povratak pobunjenog Svraba pa se tako ispuni zakletva nad tobom da ti se dabogda povijest ponovila. I ponovila se. Jer ti zaboravi da se nečista Svrab već i prije dizala protiv tvoga kraljevstva. U posljednjih sto godina ona se protiv tvoga kraljevstva i za uništenje tvoje pet puta dizala. I sa svim tvojim neprijateljima se protiv tebe udruživala. Međutim, to tebi ne bî dovoljna opomena! O nesretna, o tužna Hrvatska! Tako ti od pobjednice mučenica i pokornica posta. I prosjakinja posta, jer strancu predade svoje bogatstvo pa sad u njega kruh prosiš. Stranac, domaća Svrab i šizma svih vrsta zarobi i duh i srce tvoje, ote ti izborenu slobodu i u svoju je slobodu za tebe uništavati pretvori. I tako ti posta rob u vlastitoj domovini. Povijest se ponovila: uzalud si ratovao, uzalud si nakratko budan bio, jer evo ponovo spavaš, hrčeš. Zato te dođoh probuditi i navijestiti dolazak Trećega koji će se Stijena zvati. Trećega, jer sve što po sudbini dolazi u tri koraka se izvršava. Stijena ćete ga zvati jer je kao stijena tvrda njegova vjera u vas i njegova ljubav za vas. Jer je njegova odlučnost i vjera u djelo njegovo, djelo vaše čvrsta kao gnanit. I jer zna načela države čuvati i braniti. Ali prije nego ti više o tom nagovještaju kažem, moram te još jednom opomenuti i prekoriti za tvoju lakomislenost i mlitavost.

Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi. A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv. Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.

Koliko je to lakomisleno s tvoje strane bilo vidiš i po posljedicama. Ti njima oprosti, ali oni tebi nisu. Svrab koja u ratu poražena pobježe iz tvoje zemlje jer se bojala zaslužene kazne, kad mu ti oprosti vrati se u tvoju zemlju i sad tvoje sinove progoni i ponovo kolje. A ni bježala ne bi Svrab da nije bila svjesna svoje krivnje i svoje odgovornosti. Jer, onima koji ne pobjegoše ništa se od vaše vlasti dogodilo nije. I sad udružena s tvojom šizmom, Svrab progoni tebe i zločincem te proglašava. Zbog njih tvoji pravednici i oni koji prvi ustaše, po stranim sudovima i zatvorima čame i propadaju. Više ni njihovu krivnju spomenuti ne smiješ. Kažu da činiš zločin prebrajanja crvenih krvnih zrnaca. Oni koji ti to govore svi su s njihove strane. Oni ne samo da su ih prebrojavali i prebrajaju, nego su ih i prolijevali i opet će ih prolijevati. U zločinu svome protiv tebe. A i prebrojavanje je samo oprez. Ako ih ne budeš prebrojavao, neprijatelj će se tvoj u tvojoj zemlji toliko namnožiti i tako ojačati da ćeš ih i ti morati prolijevati. Zato, o ljudi, o Hrvati, opomenite se već jednom. Probudite se, progledajte! Ne dajte se više zavoditi od neprijatelja svojih. Bilo stranih bilo domaćih.

Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta, judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.

Zbog takve vaše povijesti još dugo će se među vama rađati ljudi podaničkoga i kmetskoga mentaliteta; mentaliteta koji će hvaliti samo stranca, a vas kuditi i prezirati. Pa i sad neki, prezirući vašeg istočnog neprijatelja, zaboravljaju što vam je zapadni napravio. Onoga kojega je Preteča najviše mrzio i protiv njega najviše grmio. Onoga što pogubi vaše prvake u Vinerskom Novom Gradu, koji vas je toliko tlačio, vašom krvlju branio granice svoga carstva, a vaše prepuštao krvoločnim Osmanlijama. I jezik vam oduzimao. I sad se taj ropski nakot ponovo ulaguje tom dvoglavom zmaju i nasljedniku njegove krune nazivajući ga svojim kraljem, diveći mu se govoreći kako to nije mala stvar 700 godina carske krvi imati. O, niske duše, o, bezumnici, pismoznanci! Vaše i naše ropstvo vi ponovo hvalite i ponovo ga prizivate. O, kad ćete nestati nesretni nakote!

II.

Mnogi tvoji ne samo da odbaciše tvoju nacionalnost te umjesto Hrvati postadoše netko drugi, nego i prezime hrvatsko odbaciše, a tuđe uzeše. I time se ponose, uznosito hvale. Tobože tuđim, višim podrijetlom, iako od tvoga podrijetla časnijega i višega nema. Tako sramotom i izdajom obilježiše ne samo sebe nego i čitav svoj rod. Zato neka oni među vama prezreni i tuđinci budu sve dok svoje hrvatsko prezime i svoju hrvatsku nacionalnost ne povrate.

Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite ih svojom braćom.

Sad, o plemeniti narode, vidiš odakle dolazi tvoje propadanje. Dolazi od tvoje lakomislenosti i tvoje sentimentalnosti. A i Drugi krivnju za tvoje propadanje djelomice snosi. Uza sve vrline on imaše i neke mane. On se, naime, previše bojao za svoje djelo. Previše je mislio na svoju besmrtnost, na očuvanje svoga djela koje će ga proslaviti. To mu je oduzimalo hrabrost i nukalo ga na pomirljivost i oprost. A i njegovi bogovi bijahu od zlata. Zato mu njegovo djelo, koje je toliko volio, sad propada. Da. Još uvijek ste narod lutalački, jer živite zavezanih očiju. Zato vam šaljem Trećega da vam s očiju skini povez obmane i da više nikad ne padnete u stanje mraka, obmane. On će vas osloboditi prokletstva ponavljanja povijesti, ponavljanja gubitka slobode.

Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio !

I tako bi i prođe i dvadeset treći dan učenja Ispravnoga puta.


Podsjetnik...

IPAK SE POTPUNO NE SLAŽEM

U "Hrvatskom slovu" , broj 230. od 19 veljače 2008., str. 6. izašao je članak Jerke Kalinića pod naslovom "Treba moliti i za sve zločince". U tom članku gospodin Kalinić donosi što su sve pretrpjeli Hrvati samo zato što su Hrvati. Njegov komentar o molitvi za Pavelića je načelno ispravan. Treba moliti za sve grješnike pa i za Pavelića. Međutim, temelj molitve i mise za Pavelića nije u tom ni što je Pavelić pravedan ni u tom što je grješan, već u tom što je on bio i ostao deklarirani vjernik. Kakav je on bio vjernik? O tom sudi samo Bog i nitko više, jer nitko osim jedinoga Boga ne zna što je u čovjekovoj nutrini. Svećenik je imao pravo služiti misu za Pavelića jer ju je netko od vjernika naručio. Imao je pravo imati je dobrovoljno, što sam i sam mnogo puta (U)učinio te još uvijek činim i još uvijek ću činiti na godišnjicu njegove mučeničke smrti.

Slažem se da treba moliti i za Tita, što sam skrovito, ali bez mise, i učinio na vijest o njegovoj smrti. Imao je pravo svatko se moliti za nj i svaki je svećenik mogao imati misu za nj, ali skrovito i bez službene najave. A zašto? Ne zato što je zločinac nego zato što je deklarirani bezbožac.

Ovdje ću navesti neke crtice kojima sam svjedok. Kad sam 1981., dan prije njegove prve obljetnice, imao blagoslov polja s misom na mjesnom groblju u Donjem Selu - župa Konjic, došla mi je nakon mise jedna žena i rekla:

- Velečasni, sve je bilo lijepo, nemam što ni dodati ni oduzeti. Zanima me što niste molili za našega Tita komu je sutra obljetnica? - Dva su razloga za to: on nije prakticirao vjeru niti je (za)želio vjerski sprovod. Kad bih se javno molio za nj ne bih u tom slučaju poštivao njegovo uvjerenje. On je osim toga još i deklarirani bezbožac pa se za nj ne bi smjelo ni javno moliti ni za nj javno misu slaviti, odgovorio sam joj.

- Može li se za nj osobno moliti?
- Da, to je i poželjno. I ja sam se za nj molio, čim sam doznao da je umro.

Drugom mi je zgodom došla jedna starija djevojka da naručiti misu za pokojnog Josipa Tita. Nisam pristao na to. Kad je ona rekla da će reći Gvardijanu, rekao sam joj da ga odmah zovne. Kad je Gvardijan došao, odmah je upitao:

- Kakav je spor?

- Ona želi naručiti misu za Tita, a ja je ne smijem primiti da se ona javno oglasi jer je Tito deklarirani bezbožac.
- On mi je predložio: Stavi za NN.
- Slažem se, tako ću i učiniti.

Tako sam stavio i njoj objasnio: "Misa koju si naručili bit će za onoga za koga ti želiš, dakle za Tita, ali ne će biti najavljena za nj jer je on deklarirani bezbožac." Slično se dogodilo i kad sam došao na ovu župu gdje jesam. Istu sam zaključnu riječ dao Gospođi koje je željela misu za Tita. No, ona je na kraju rekla:

- Ne bi bilo problema da je za Pavelića!"

- Da! Ne bi, jer je Pavelić deklarirani vjernik.

Ne znam je li gospodin Kalinić imao ove distinkcije na umu? Ne da se zaključiti ni da je ni da nije. No, neka se zna: Nitko, pa ni službeni crkveni predstavnik ne smije ukoriti nikoga od svećenika pa ni O. Vjekoslava Lasića zbog činjenice, a i njega i svakog drugog svećenika može ukoriti svatko, a pogotovo crkveni predstavnik, ako je u propovijedi rekao nešto što ne dolikuje ni svetom činu ni pokladu vjere od apostola nam predane.

Fra Martin Planinić


SLAŽEM SE SA STIPOM

U 207. broju "Hrvatskog lista" od 11. rujna 2008. str. 7. objavljeno je pismo gospodina Stipe Vukovića pod naslovom "Da nije bilo NDH i njezinih postrojba, danas na ovim prostorima ne bi bilo Hrvata". Neka ovaj moj prilog (po)kaže da se potpuno slažem s njime.

Krvavi mučenički lanac, za krst časni i slobodu zlatnu, nije zaobišao ni naš hrvatski narod koji se našao između raznih utjecaja. Mnogo je naš narod pretrpio i u ime Muhamedova polumjeseca i u ime Isusova Križa. Bio je u obruču zlih ljudi i od kršćana sa Zapada i od Turaka s Istoka. Tko je želio, u ime iste nam vjere, biti zaštićen našim živim zidom, pomoć nam je obećavao, ali je nikad nije davao.

Jedan od svježijih primjera je talijansko ponašanje u Drugom svjetskom ratu. Došli su nam kao saveznici i brzo nam leđa okrenuli. Poslužili su se četnicima kao živim oružjem da bi Dalmaciju od Hrvata očistili i velikoj je Italiji pripojili. Vjera, zajednička s nama, bila im je zadnja rupa na svirali. I, eto, tako smo mnogo pretrpjeli od braće s kojom nas povezuje ista vjera, ista Crkva i isti Papa, Petrov nasljednik. Na nama se ispunilo ono što je Isus na se primijenio: Pa i moj prijatelj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj sa mnom, petu na me podiže (Ps 40,10), napisa psalmist. Tko jede kruh moj podiže petu na me (Iv 13,18), reče Isus, u skladu s onim što je on mnogo prije kazao svojim učenicima: Čovjeku će biti neprijatelji njegovi ukućani (Mt 10,36). Isti ti Talijani, naši katolički ukućani, pomagali su četnicima da nas ubijaju, a pred svoju kapitulaciju oružje su darovali partizanima da bi nas imali čime ubijati. Goloruke! Nakon rata. I eto, Talijan, naša braća po istoj vjeri izlili su svoju bijes na nas, kako bi nam, postavljajući zamke i pomažući naše neprijatelje, zagorčili život. Jer, partizani su nam razoružanu vojsku i goloruke građane ubijali istim oružjem koje su im Talijani poklonili u procesu svoje kapitulacije. Zato mi danas, neka se zna, moramo više plakati na Talijane negoli na četnike koji su bili nemoćni bez njih.

To je ono općenito, a sada nešto konkretno. Kad su Talijani, vozeći četnike na krvavi pir, trebali proći kroz Čitluk, došla su dva domaća hrvatska vojnika u talijansku komandu pa su im, zabivši nož u njihov stol, očitali lekciju: "Došli ste nam kao naši saveznici. Odmah ste nas iznevjerili i udarili na nas štiteći i vodeći četnike. Naredili smo da svatko izađe i s jedne i s druge strane ceste s oružjem, a tko nema pušku neka ponese hladno oružje. Među narodom će biti i naših naoružanih vojnika. Upamtite, siđe li samo jedan četnik s kamiona, nema vam ovdje života. Jer, na ovom mjestu stupit će Nezavisna Država Hrvatska u rat s Italijom."

Nitko od četnika nije sišao s kamiona, zahvaljujući odlučnosti dvojice hrvatskih vojnika. Otišli su dalje. Gdje nije bilo vojske, tu je naš narod "obrao bostan". Kad su prošli pokraj Posušja i stigli na područje Rakitna, učinili su veliki zločin u Sutini, jednom dijelu Rakitna. Plan im je bio otići u Poklečane pa kad srede Poklečane da preko Seonice i Kongore dođu srediti sav duvanjski kraj. Plan im je pomrsio Ilija Pehar iz Stubice pokraj Ljubuškoga. On, bivši žandar u Rakitnu, oženjen Srpkinjom iz Kosovske Mitrovice, predstavio se njihovim prijateljem, pozvavši se na svoju bračnu vezu sa Srbijankom, kazao im je: "Ne idite u Poklečane! Tamo su ustaše." Četnici su mu povjerovali pa su zaobišli Poklečane i svoj su pohod nakon pokolja Rame, završili na Neretvi.

Ilijina je laž spasila i Poklečane i cijeli duvanjski kraj. Zato, sam mu u Rakitnu zvonio, počasnim ga župljaninom proglasio i javio njegovu župniku kad ću imati za nj misu. Misu sam imao. Mnogo ih je došlo na misu. Nije njegova žena došla jer je bila u svojim poznim godinama. Poslije sam posjetio tu čestitu ženu koja je vjerno čekala svoga zatvorena muža, iako su joj braća poručivala da dođe u svoje rodno mjesto. Dok sam s njom, razgovarao u razgovoru mi je kazala: "I ja sam sa Hrvatima Rakitskoga kraja bježala pred četnicima."

Fra Martin Planinić


Fra Martin Planinić gospođi Hloverki Novak-Srzić

Cijenjena Gospođo!

Dna 21. rujna gledao sam Vašu emisiju "Otvoreno". Raspravljalo se o novom zakonu koji će zabranjivati veličanje totalitarističkih režima. Nitko od nazočnih u Studiju nije ni upitao: Što je to veličanje? Koliko i kako nekoga/nešto veličati?

Ne zanimaju me ideologije. Zanimaju me ljudi. Ne zanima me: Kakav je nacizam? Kakav je fašizam? Kakav je komunizam? Zanima me: Kakvi su nacisti? Kakvi su fašisti? Kakvi su komunisti? Na prvi snop pitanja neka odgovore obrazovne ustanove. To je njihovo područje. Na drugi snop pitanja može odgovoriti svaki čovjek na svoj način. Ne znam čija je ocjena da je antifašizam istinita i čestita ideologija? Je li to sud Filozofskoga fakulteta ili je politička dogma? Pitanje postavljam, odgovor očekujem.

U pretpostavci da je antifašizam istinita i čestita ideologija, on bi morao iznijeti svoj kristalni nauk i trajno ga - s pokoljenja na pokoljenje - potvrđivati djelima svojih uglednih članova.

Kao što ateist i nekršćanin, vjernik neke druge religije, ne može govoriti o kršćanstvu kao ni ja o antifašizmu, a može govoriti o kršćanima kao i ja o antifašistima, neka mi bude dopušteno reći nešto o njima. Oni osuđuju nacizam, a ne osuđuju ni onoga ni one koji su podigli Hitlera svojim novcem. Zar je mogao Hitler osposobiti Njemačku za rat u roku tri godine? Tko je ekonomski podigao Hitlera? Tko mu je pomogao Njemačku, na prosjački štap bačenu, ekonomski podignuti, vojno je osposobiti i u velesilu je pretvoriti? Dok ova pitanja očekuju odgovor, nameće nam se zaključak da su to sve učinili zapadnjaci koji su se u ratu proglasili antifašistima. Dokle god ne dobijemo drukčiji odgovor, tvrdit ću: Hitlera su podignuli i Njemačku za rat osposobili isti oni koji su se borili protiv nje i njezinih saveznika.

Što smo mi Hrvati skrivili Antanti? Zar joj možemo biti krivi zato što smo bili građani Austro-Ugarske? Zašto je Antanta našim hrvatskim teritorijem platila Talijanima i Srbima za njihovo jalovo sudjelovanje u prvom svjetskom ratu? Da su Talijani i Srbi zaslužili njezinu plaću zbog svoje hrabre i uspješne borbe, a znamo da nisu, ni tada im se ne bi smjelo plaćati našim teritorijem. Proširenje Italije na temelju Londonskih ugovora i nastanak Kraljevine SHS zločini su Antante nad nedužnim hrvatskim narodom.

Do 1928. postojala je samo hrvatska ekonomska emigracija, a političke nije bilo "ni za lijeka". Zašto? Zbog čega je dr. Ante Pavelić, unatoč svojoj gospodarskoj zbrinutosti, napustio Zagreb i otišao u inozemstvo? Tko mu je omogućio dolazak s ustašama iz inozemstva? Zar ga treba osuditi što je ratne prilike iskoristio i hrvatsku državu stvorio? Ukoliko se netko poziva na zakonitost/nezakonitost neka mu bude jasno: kao što moramo osuditi izvanbračno ponašanje mladića i djevojke i istodobno poštivati plod takva odnosa jer se radi o ljudskom biću, isto bi tako netko, tko osuđuje nastanak Nezavisne Države Hrvatske, zbog nekakve nezakonitosti, morao, kao građanin njezina područja, tu državu poštivati te prihvatiti njezine zakone i vršiti njezine zakonske odredbe. Nitko u toj državi nije stradao zbog vjere i nacije nego zbog nečega drugoga, svjedoči nam don Anto Baković. Dok se toj, u teškim ratnim okolnostima nastaloj državi, nabijaju na nos nekakvi rasni zakoni, dotle je današnja Hrvatska, dok puzi prema Europi kao nemoćna glista, spremna prihvatiti sve zakone Europske unije bez ikakve kritičnosti, ne vodeći računa o svojoj časnoj tradiciji. Država, spremna osuđivati Nezavisnu Državu Hrvatsku zbog zakona, manje-više prepisanih od Nijemaca, morala bi se u skladu s nekakvom logikom usprotiviti Europi i kazati: Ja koja osuđujem NDH zbog rasnih zakona, ne primam ni sve tvoje zakone. Radije ću ostati osamljeni otok u Europi unije negoli prihvatiti zakone protivne tradiciji hrvatskog naroda.

Bilo bi dobro zamisliti se pa upitati: Je li pošteno uspoređivati zakone u ratu sa zakonima u miru? Je li pošteno kritizirati NDH zbog rasnih zakona u ratu, možda od Nijemaca prepisanih, a pod lupu iste te kritike ne staviti današnju Hrvatsku koja je, iako je rat završio, spremna pod svaku cijenu i ne birajući sredstva ući u Europsku uniju? Je li pošteno da današnja Hrvatska svoj ulazak u Europsku zajednicu plaća bacanjem blata na NDH i da je ostala mrtva hladna nakon 313 Latinice kad su Marku Perkoviću-Tkompsonu podmetnute pjesme lažnoga sadržaja. Jer, jedna od pjesama njemu pripisanih, morala bi glasiti:

"U Čapljini klaonica bila.
Nije Srbe Neretva nosila

Neretva je nosila Hrvate.

Provjeriti možeš, dragi brate."

Da! Neretva je nosila Hrvate. Da nije bilo Mačekove hrvatske vojne zaštite i da hrvatskom pučanstvu nisu Talijani pritekli u pomoć u prvom dijelu mjeseca travnja 1941. cijela bi zapadna Hercegovina postala hrvatskom grobnicom. Od početka 6. travnja 1941. do kolovoza iste te godine, čapljinski su Hrvati bili izloženi četničkom teroru. Tek nakon dolaska ustaša u mjesecu kolovozu počeli su slobodnije disati do četničko-talijanskoga saveza.

Valja nam znati da je nestalo s lica zemlje deset katoličkih župa - pet s jedne, a pet s druge strane rijeke Une. Četnici su bili teroristi u NDH. Zato je bila nužna ustaška borba protiv terorizma. Morali su i vojnici i policajci u NDH odgovoriti silom na četničko nasilje. To treba odobriti i istodobno požaliti što je časna i poštena ustaška sila na nekim mjestima prešla u nasilje, ali istini za volju zbog četničkoga izazova. Borbu za obranu stečene države treba odobriti i istodobno požaliti što je ta plemenita borba bila okaljana zlim djelima divljih ustaša i partizanskih uljeza u ustaške redove po nalogu Partije.

Partizani hrvatskoga podrijetla su, pod krinkom borbe protiv okupatora, dignuli pušku na svoju vlastitu državu. Zato proslava "22. juna", makar bila prožeta kakvim-takvim antifašizmom, nije dan našega ponosa nego dan naše sramote. Toga dana morali bismo se stidjeti. Jer, nikakav antifašistički ogrtač ne može pokriti njegovu sramotu. Taj dan treba poistovjetiti s 18. kolovoza 1990., kad je počela četnička balvan-revolucija.

Partizani, slijepo poslušni Beogradu, bili su terorist na teritoriju NDH. Oni su pred Božić 1942. pred sami ulazak u Konjic dignuli u zrak civilni vlak prema Sarajevu. Ako to nije terorizam, nije onda terorizam ni ono što se dogodilo u Americi, u Španjolskoj i u Rusiji. Kidanje telefonskih žica, rušenje pruga i javnih zgrada bio je partizanski teroristički posao na teritoriju NDH. I dok su partizani zapadnim saveznicima "koristili", nije im smetao njihov terorizam, kao što im poslije ne će smetati terorizam mudžahedinski, kad bude uperen protiv SSSR-a. Ne zaboravimo da su predstavnici NDH u Blajburškom dvorcu upozorili Savezničke predstavnike na partizanski terorizam, a general Scott im je odvratio: "Oni su naši saveznici." I, opet će im teroristi biti saveznici, kad budu izvršavali njihove krvave naloge koji se skupo plaćaju, čak i gubitkom glave, ako treba nestati svjedok zločina. Držim i kod toga ostajem: dokle god me suprotne činjenice ne prisile na promjenu mišljenja: Amerika, je uvijek bila spremna i danas je spremna potrošiti zadnji dolar za terorističku akciju, njoj korisnu.

Antifašisti koji bi morali u ljudskom poštenju nadilaziti pripadnike ostalih ideologija, pokazali su drukčije lice u svom djelovanju i ponašanju. Jer, nisu rat završili vojno profesionalno nego krvoločno i okrutno. Pokoljem Nijemaca, Kozaka, Hrvata i Japanaca završio je Drugi svjetski rat. I, dok su fašisti i nacisti, svršetkom drugog svjetskog rata, završili sa svojim zločinima, antifašisti su ih činili i još ih čine. I tako, oni koji bijahu krvoločna razbojnička banda na kraju rata, ostadoše to i dalje. Svjedoče nam: FNRJ, Kuba, rat za Titovaču, te rat u Afganistanu i Iraku. Najnovije sukobe nisu izazvali ni fašisti ni nacisti nego antifašisti. Koliko se antifašizam cijeni kao velika civilizacijska vrijednost, toliko i nimalo manje, veća su zlodjela njegovih pripadnika od zlodjela njegovih protivnika. Kao što ja kršćanin-katolik i katolički svećenik-propovjednik Evanđelja ne odobravam i ne pravdam zlodjela zlih kršćana ispravnim kršćanskim naukom, ne bi tako ni bilo tko od antifašista smio odobravati zlodjela svojih zlih članova. U tom slučaju ne će nitko pravdati američke ratove nekakvom borbom protiv terorizma nego će pozvati cijeli svijet na ispit savjesti, kako bi se ustanovili i uklonili uzroci terorističkoga djelovanja, s uvjerenjem da će nestati zloga učinka čim nestane zloga uzroka. A gdje su zli uzroci? O tom nitko ne pita niti to ikoga zanima.

Kad se sve to istjera na čistac, suvišna će biti svaka rasprava o totalitarnim ideologijama, a pogotovo kazne građanima što te i takve ideologije veličaju. Bude li naš javni život počivao na istini, goloj poput tek rođene djevojčice, ne će nikome ni pasti na pamet veličanje bilo kakvih, a pogotovo totalitarističkih režima. Jer, u slučaju nekakva veličanja takvih sustava državni predstavnici, vojnici i policajci imat će besplatnu kazališnu predstavu na mjestima gdje se to bude činilo. Smijat će se, a da ne će ni kune potrošiti za cirkusijadu i odmahnut će rukom govoreći: "Ne smeta mjesecu što pas laje."

Fra Martin Planinić


HRVATSKA - POSLJEDNJE UTOČIŠTE KOMUNIZMA U EUROPI

Dobro je netko ovih dana primijetio, da puni razlog za slavlje 65. obljetnice pobjede saveznika u Drugome svjetskom ratu na tlu Europe imaju samo zapadnoeuropske zemlje. Naime, za istočni dio Europe od toga dana započelo je razdoblje drugoga totalitarnog režima, a za mnoge zemlje bez predaha, bez ijednog dana slobode i demokracije. Svladan je fašizam, za zapadne zemlje nastupili su dani oporavka, liječenja rana od višegodišnjih patnji, te izgradnja slobodnih demokratskih društava. U drugom dijelu Europe stupio je scenu drugi totalitarni režim, ništa manje okrutan od prethodnog i održao se punih 45 godina, dok se nije potrošio i sam urušio. Europa se „željeznom zavjesom“ podijelila na demokratsku i jednopartijsku komunističku.

Nažalost, lijepa naša Hrvatska našla se u zoni utjecaja koja je povjerena Sovjetima, a oni su po svome boljševičkom modelu instalirali vlast u svim državama koje su im pripale temeljem dogovora sa zapadnim saveznicima. I još nešto, ponovno su nas uključili u državu iz koje smo nastojali izaći prethodnih 25 godina, a na čelu države kojoj smo pripali bio je učenik, koji je u svemu nadmašio svog velikog učitelja Josifa Visarionoviča Džugašvilija, pa tako i u zločinima.

Danas to više ne treba dokazivati, dokazi su rasuti na tisuću mjesta, pitanje je samo želimo li nakon 65 godina dovoljno duboko zagrebsti.

Rusi i njihov predsjednik Medvedev organiziraju proslavu za čitav svijet, ali istodobno osuđuju Staljina i komunizam za zločine počinjene prema vlastitom narodu. Stoga citiram izjavu predsjednika Medvedeva uoči proslave;„Ne umanjujem ulogu vodstva u ratu, ali sada je potpuno jasno da je Staljin počinio golem broj zločina protiv vlastitog naroda i za to nema oprosta. Ne smijemo razmišljati ni o vraćanju simbola tog režima, postera, slika ili bilo čega drugoga“.

A naši prikriveni komunisti, koji sami sebi tepaju da su antifašisti, ne slijede ni malo ruski primjer. Pa tako, Tito je bio veliki državnik i povijesna ličnost, kao da Staljin nije to bio puno više. A kada su u pitanju zločini, onda treba priznati, da Staljin u apsolutnom broju žrtava ima «bolji rezultat» od Tita, dok je Tito u prednosti ako se broj žrtava mjeri razmjerno veličini države i naroda. Stoga svi koji nešto znače, od predsjednika države do najsitnijega državnog činovnika ili novinarčića, a koji ne priznaju povijesno utvrđene činjenice i materijalne dokaze masovnih pogubljenja Maclja, Teznog, Hude jame i drugih mjesta, sudjeluju još i danas u prikrivanju zločina. Čini mi se da takvo nešto također predstavlja kazneno djelo. Tito je posljednje uporište zagriženih boljševika, preživjelih zločinaca i povijesnih manipulatora. Oni znaju da će se padom lažnog mita o Titu razotkriti i urušiti konstrukcija o tzv. antifašizmu i od onda će ih građani nazivati njihovim pravim imenom.

Alfred OBRANIĆ, predsjednik
Hrvatskog društva političkih zatvorenika


Politički zatvorenik...

TZV. HRVATSKI PARTIZANI

U povodu 65. obljetnice bleiburškog pokolja hrvatskih civila i vojske, u brojnim se medijima na ovome dijelu «zapadnog Balkana» opet, uvijek iznova, poteglo pitanje o zaslugama i krivici tzv. hrvatskih partizana. Suočeni s nepobitnim zastrašujućim dokazima o sustavnim masovnim pokoljima što su započeti već 1941., a svoju su kulminaciju doživjeli u svibnju 1945., apologeti Titovih boraca ne usuđuju se više poricati zločin u cijelosti, ali ga nastoje relativizirati i minimizirati tvrdnjom da, unatoč tomu, pozitivni plodovi borbe tzv. hrvatskih partizana pretežu nad negativnima: bez njih bi, prema tom tumačenju, Hrvatska iz rata izišla poražena, bez njih bi pobijedili «Dražini četnici», bez njih bi Hrvati nestali kao što su nestali brojni narodi staroga i srednjeg vijeka.

Ta i tomu slična argumentacija dostojna je intelektualne razine jednoga Stipe Mesića, ali će ozbiljan čovjek na nju odmahnuti rukom. Nešto što bi se nazivalo «hrvatski partizani» u Drugome svjetskom ratu – nije postojalo. To je tužan podatak iz naše povijesti, to je jedan od ključnih uzroka naše narodne tragedije, ali to je – nepobitna činjenica. Nju mogu privremeno potisnuti političke natege i diktati, ali se znanstveno ona nikada ne će moći (o)sporiti.

Nasuprot tadašnje hrvatske države – sa svim njezinim teškim manama i nedostatcima – i njezine vojske koja je nosila hrvatsko ime, ratovala pod hrvatskom zastavom i ginula s hrvatskim stihovima na usnama, našli su se neprijatelji koji u državnopravnom smislu nisu htjeli nikakvu, pa ni ideološki drugačije obojenu, komunističku Hrvatsku. Oni su – kako komunisti, tako i rojalisti – zagovarali obnovu Jugoslavije. Činjenica da su se među rojalistima, pod zapovijedanjem Draže Mihailovića, našli hrvatski književnik Đuro Vilović ili sin jednoga od podpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, Vladimir Predavec, nisu četnike pretvorili u hrvatsku vojsku niti u «hrvatske četnike». Ni to što su se među Ljotićevim pristašama našli nekakav Roko Kaleb ili Hrvoje Magazinović koji su potekli od hrvatskih roditelja, nisu suradnike toga srpsko-jugoslavenskog sljedbenika desničarskih totalitarnih ideologija učinili «hrvatskim ljotićevcima». Jednako tako, činjenica da su među partizane otišli hrvatski književnici Nazor i Ivan Goran Kovačić, i da su u njima bili Josip Broz, Ivan Šibl, pa i tisuće drugih Hrvata (među kojima i Franjo Tuđman), nisu te partizane učinili nikakvim «hrvatskim partizanima». Jednako tako, činjenica da se je 1991./92. na čelu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva nalazio neki Hrvat Zvonko Jurjević, i da je intelektualnu podlogu agresiji na Hrvatsku davao i nekad hrvatski književnik Goran Babić, nije vukovarske koljače pretvorila ni u kakvu «hrvatsku armiju».

Njihova misao i njihov program, i prvih i drugih i trećih, bila je obnova Jugoslavije, njihov cilj bio je uništenje, a ne obnova ili drugačije oblikovanje samostalne hrvatske države. U tu borbu oni su srnuli pod jugoslavenskim barjakom, noseći jedni kokarde, a drugi komunističke crvene zvijezde petokrake, prvi kličući kralju Petru, drugi Titu i Staljinu, treći Miloševiću. Njihove krilatice bile su protuhrvatske već time što su bile jugoslavenske. Jednako tako su posljedice pobjede Jugoslavenske armije – jer tako se ona i formalno zvala i prije pokolja u svibnju 1945. – bile jednake hrvatskomu porazu. Govore to stotine tisuća Hrvata pobijenih u svjetskom ratu i nakon njega; govore to desetci tisuća političkih uznika i stotine tisuća progonjenih; govore to stotine tisuća hrvatskih emigranata raseljenih diljem svijeta; govori to, na koncu, Domovinski rat: ako je Hrvatska doista oslobođena u svibnju 1945., i ako je iz rata izišla kao pobjednik, zašto ju je i od koga onda trebalo oslobađati u Domovinskom ratu?

Zato ne treba nasjedati onima koji hrvatske kvislinge u jugoslavenskim redovima hoće svesti samo na komuniste: nije to njihov najveći grijeh. Najveći njihov grijeh je izdaja Hrvatske, pristajanje uz Jugoslaviju. To je zločin koji se ne smije oprostiti: «jednom otkrivena domovina ne pruža više nikakve izgovore za izdaju». Ne radi se pritom samo o prošlosti: jugoslavenstvo ni u kojem obliku ne zaslužuje zaborav ni oprost, jer nas i jedno i drugo vodi ravno u «regionalne saveze» i «jugosfere»!

Tomislav JONJIĆ


Zagreb, 08.06.2010

Prosvjed u Srbu 27. srpnja 2010. godine

Autohtona - Hrv atska stranka prava, organizora prosvjedni skup, dana 27. srpnja 2010. u Srbu. Toga dana Srbi i četnici slave ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine.Predsjednica Vlade, Jadranka Kosor na zatvorenom dijelu sjednice odobrila je iz proračuna dva milijuna i 163 tisuće kuna za obnovu spomenika u Srbu, a braniteljima i političkim zatvorenicima smanjuje mirovine čak za deset posto

Tog dana pripadnici četničkog pokreta Đoke Jovanića započeli su protjerivanjem i ubojstvima katoličkog i muslimanskog stanovništva Like. Pritom je stradao Borićevac, jedino mjesto s većinskom hrvatskim stanovništvem.

POZIVAMO SVE

državotvorne Hrvate, koji su spremni na odlazak na prosvjedni skup u Srb, da se radi organizacije prijevoza i drugih uputa jave na broj mobitela 099 827 6510.

ŽELIMO ISTINU!

Autohtona - Hrvatska stranka prava


Podsjetnik...(Hrvatsko Slovo, Glasnik HUP)

Soj i Odžak Ehli - Islama

Ovo je naslov knjige koja je tiskana u progonstvu - oprostite, "iseljeništvu", u nakladi Hrvatske revije 1974., a priredio ju je Ferid Karihman.

Knjiga je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutezu tumačenjima onih jugoslavenski nastrojenih i zavedenih muslimana koji, poput Meše Selimovića, nisu znali i još ne znaju, tko su, što su i odakle su. U knjizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosanskohercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti, kao Savfetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović i dr., te onih iz današnjega doba kao Dr.Asaf Duraković i dr.

Možda će netko upitati što vrijedi o ovome danas pisati kad je tu bosanska država kojoj, kako neki misle, svi ovi pjesnici pripadaju. No, vjerujem da je danas itekako važno da se rasčiste neki pojmovi koji, očito, mnogima još nisu jasni. Još od 1878., a pogotovo od 1918., prema već davno smišljenom Garašaninovom velikosrpskom planu, raznim manipulacijama, iskrivljivanjem povijesti i upornim premazivanjem stvarnosti, željelo se u glave bosanskohercegovačkih muslimana nabiti i još uvijek, izgleda s uspjehom, nabija "spoznaja" da su oni zapravo poislamljeni Srbi. Vidjevši da to neće uspjeti prešli su velikosrpski ideolozi novijega doba na - Plan B. - koji veli da su današnji "Bošnjaci" neka posebna vrsta južnih Slavena, najbližih Srbima.
I, tu su naizgled uspjeli. Evo zašto.
Najprije pogledajmo na današnji službeni "bosanski" jezik u Bosni i Hercegovini. Izuzevši jedan ili dva posto turcizma, riječnik je potpuno srpski ( isti kao i onaj u tkzv. Republici Srpskoj). Nažalost, takvim se riječnikom danas služi veliki dio muslimana BiH i ovdje u emigraciji, t.j. svi oni koji se smatraju "Bošnjacima". Tako, prije godinu ili dvije, nekakav "Bošnjak" u Stoney Creek-u, predgrađu Hamiltona, izjavljuje kanadskoj novinarki da su Bošnjaci "....potomci Slovena" (pravo srpski). I naša novinarka je to lijepo u novinama - The Hamilton Spectator - prevela na engleski : " The Bosniaks are really Slovenians" -Slovenci. I to vam je taj novi SRBOSANSKI jezik. Ovo je jedinstveni slučaj u povijesti čovječanstva da netko tako dragovoljno odbaci svoj jezik, jezik svojih predaka i, s velikom dozom ponosa, prihvati jezik svojih zatornika.

To je samo jedna od tisuća gluposti koje su "Bošnjaci" činili i čine - i s time se ponose. Na primjer: Samo nekolika mjeseca prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi, moram reći naivni, Hrvati Toronta i okolice, pozvasmo bosanske predstavnike iz Bosne, s namjerom da se dogovorimo o tome kako bi trebalo početi organizirati zajedničku obranu Bosne i Hercegovine od četničke agresije koja je već bila na pomolu.

Pripremili smo doček u dvorani Croacia Kluba u Mississaugi. Iz Sarajeva su došli: sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, nekakav Osman Brka, navodno zastupnik u vladi ondašnje Socijalističke Republike BiH, te nekoliko pjevača s Radio Sarajeva.

Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih muslimana. Kad su naši gosti stupili na pozornicu da nam opišu svoja stajališta, zbilja smo imali što čuti. Taj Osman Brka, nastavio je razglabati o tome kako u svojoj povijesti Bosna ima 444 pisca i pjesnika ( uvijek baš 444 prema legendi o dolasku Turaka u njihovu današnju postojbinu) , valjda je ubrojio i ove iz Ehli - Islama), te kako " oduvijek svak hoće da mi budemo nešto drugo a ne ono što jesmo". No, nije naveo što su to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić još nije bio izumio "bošnjačku" naciju. Onda je došao Kreševljaković. I - (Bosno moja baš te niko nema), poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje :

" Mi sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem, mi odemo na kahvu i sve to riješimo".
Sjedio sam za stolom u blizini same pozornice, zabezeknut sam ustao, rekao mu "Platiti ćeš ti tu kahvu" i izašao sam van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini. To je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih Jugo-muslimana, odroda i smušenika poput Meše Selimovića, Muhameda Filipovića i drugih. Možda su neki od ovih mojih izraza previše direktni i, kako se to danas kaže, nisu politički korektni. Ipak, oni su podpuno istiniti, pa ako nekoga istina vrijeđa - SO BE IT !

Ipak, najprije treba pogledati na ono što se događalo odmah po uspostavi kraljevine SHS 1918., i kakvi su bili velikosrpski planovi. Najprije je sistematski porobljena većina bosanskih begova. Njihovi posjedi su jednostavno oduzeti i podijeljeni njihovim dojučerašnjim slugama, Vlasima. Poslije toga trebalo je doći do implementacije druge faze u Garašaninovome "Načertaniju"- nasilno posrbljavanje, koje je Ivanu Meštroviću lijepo obrazložio predsjednik vlade SHS Stojan Protić, riječima:
" Pustite vi bre muslimane nama. Mi ćemo da im damo 24, pa možda i 48 časova da pređu na veru pradedovsku. Ono što ne bude htelo, to ćemo da posečemo".
Kad ga je ovaj upitao da li se on to šali, odgovorio mu je da govori vrlo ozbiljno i da tu nema nikakve šale. No, kad su ipak uvidjeli da to neće biti baš tako lako učiniti,onda se prešlo na otvorene progone, zatvaranja i pljačke, da bi bosanski Hrvati, muslimani i katolici bili u vrlo kratko vrijeme natjerani na prosjački štap. Jasno mi je da je ovo stara novost, ali sam uvjeren da je to, danas više nego ikada prije, važno ponavljati, tako da bi ove nove generacije koje su toliko zaslijepljene perfidnim velikosrpskim smicalicama, mogle vidjeti u kojeme grmu leži zec.

Onda je došao II. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula kraljevske Jugoslavije, dok Nezavisna Država Hrvatska još nije bila ni proglašena, počela su, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, najviše pod vodstvom srbskih pravoslavnih "sveštenika", Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića, Momčila Đujića i drugih, pod lozinkom "Do istrage Turaka i Rimljana". Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, gradova kao što su: Foča, Vlasenica,Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi.

Crvena od krvi nedužnih žrtava, tekla je Drina.
Ti strašni zločini nastavljeni su pod pokroviteljstvom talijanskih fašističkih okupacijskih snaga, sve do dolaska Hrvatskih oružanih snaga, ( domobrana) pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića i, kasnije, "Crne legije" Jure Francetića, koje su potisle i razbile te hajdučke bande, koje su bile pod izravnom komandom fašističke Italije po imenom "Millizia voluntaria anti-comunista"

Ono što nije bilo porobljeno i pobijeno do tada, spasivši se bijegom, završili su Titovi partizani, to jest isti oni četnici koji su jednostavno zamjenili četničku kokardu za komunističku petokraku. To je možda najbolje opisao -najprije Jugoslaven, pa kasnije Hrvat, onda Musliman i na koncu Bošnjak - bivši Titov pukovnik OZN-e Adil Zulfikarpašić. Te Magnum zločine opisuje Mustafa Grabčanović u niže navedenoj pjesmi koja je objavljena u časopisu Novi behar 1941.

DRINA

TUTNJI Drina....Kroz divlje kanjone
vali pljušte, rasprskava pjena..
Slušaj: kroz šum pričujem gdje zvone
pjesme starih minulih vremena!

Gledaj gore! Eno pustog klanca,

povrh njeg se grane bora svile,
tud Đerzelez jezdio je vranca,
tu su njega pobratile vile!

Svaki kamen tu je stopa sveta,
svaki kamen tu je uspomena:
tu su predci u prošla vremena
krvcu lili za čast amaneta.

Šuti Kušlat: mrk grad povrh Drine,

gnijezdo slavnih ptića - sokolića,
šutke povijest krvavu nam priča
slavnih dana junačke davnine...

Huči Drina....Mutni su joj vali
slavu Bosne pronijeli.....u lance,
tirani su bili okovali
sramno, kršne ponosne Bosance.

....Tužno vali šumili su Drine:

plač se čuo porobljenih sela,
oblak sunce skrio sa visine,
u sebi je majka čedo klela...

Tužni dani: tugom okovani,
vječni jadi i život u nadi.
Zamrije pjesma. U hropcu i glađi
umirahu ponosni Bošnjani.

Al ta pjesma praiskonska, divlja

drinskog vala budila je vjeru.
Nije dala duh da klone življa,
dok oblaci vrh sunca se steru.

....Tutnji Drina....Mutni su joj vali
pronijeli su crne, robske dane.....
Eno, purpur povrh kršne strane,
novog sunca raskošno se pali!

I....čuj!.... Jasno sad u šumu Drine

čujem pjesmu novih slavnih dana,
krv svih pređa - krv junaka pline
u venama silno razbuktana.....

Tutnji Drina.....Dragi pobratime,
Bosna više nije sirotica,
uskrslo je hrvatsko nam ime:
sad je Drina hrvatska granica!

Svaki onaj tko pročita ovu pjesmu može vrlo lako uvidjeti kako se povijest uistinu ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj -de-ja-vu, ona identičnost između onoga što se u Bosni događalo 1940-tih i onoga 1990-tih?

Nu, zašto se to moralo, po drugi put, dogoditi?
Najviše za to što su naizgled većina muslimana u BiH u vrijeme raspadanja srbokomunističke Jugoslavije izgubili svaku orijentaciju i ostali obezumljeni i zabezeknuti, poput Meše Selimovića, stali na pola puta neznajući da li su ".. rukavac plimom odvojen od majke rijeke, ili lude s kojima istorija pravi šale".

To se lako dogodilo i za to što su slušali savjete svojih "vaspitanih" poput Izetbegovića, Filipovića, Kreševljakovića i svih onih koji su, kako reče Selimović, "danas htjeli zaboraviti ono što su do jučer bili". Dogodilo se radi one "kahve". Dogodilo se radi one Alijine u vrijeme agresije na Hrvatsku: "Ovo nije naš rat".

Ovo se, svakako, ne odnosi na one muslimane koji su odmah stupili u obranu svojih ognjišta, uključivši se u Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane, dok još Armija BiH nije postojala. No i ovdje je potrebno rasčistiti i neke stvari koje su kasnije dovele do nemilih sukoba između Armije BiH i HVO-a.

Golema krivnja za ove sukobe spada na one hercegovačke "vođe" kao što je bio Mate Boban i drugi, koji su se iza leđa muslimanima počeli dogovarati s Radovanom Karadžićem i njegovim kasapima. Komu i od kakove koristi je bilo, od jednom, preko noći, razoružati i glađu i žeđu mučiti one muslimane koji su se do jučer, rame uz rame s katolicima borili protiv zajedničkog dušmanina? Da, lako je prebacivati krivnju sad na ovoga, sad na onoga,: na muslimanski fundamentalizam, nevjernost i tko zna što sve ne, ali nikada ne htjeti priznati svoju krivnju, svoju zaguljenost, netrpeljivost i svoj vlastiti bosansko-hercegovački kršćanski fundamentalizam.
Nije mi namjera ovdje braniti one muslimane koji su od početka bili neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima drugih vjera, jer to, kad bi netko i htjeo, nije moguće.

No, kako je totalna politička i svaka druga nepismenost, vjerska zadrtost i obična glupost odigrala veliku ulogu u onome što se odigralo među muslimanima i katolicima u BiH. Naveo bih samo jedan od stotine primjera koji jasno ukazuje na ovo što sam gore upravo naveo. Kad se je u Zagrebu osnivao Hrvatski svjetski kongres, jedna grupa od kojih tridesetak osoba zasjedala je u staroj gradskoj vijećnici .

Tu su bili prisutni: Armin Pohara, novinar i branitelj iz Posavine, Prof. Hadžiosmanović iz Mostara i Mirsad Bakšić, pukovnik u Hrvatskoj vojsci.
Kad je pukovnik Bakšić ustao i u kratkom i konciznom govoru obratio se nama iz Sjeverne Amerike i rekao od prilike ovo: "... Braćo, mi smo i jedni i drugi, katolici i muslimani, ogranci istoga hrvatskog stabla. Dopremite, ako možete, i nas muslimane u Ameriku i Kanadu, da otvorimo oči i domaćim i stranim slijepcima...".
I... poslije svega toga,... što se dogodi?
Mnogi Hercegovci prešutješe gledajući u zemlju, da bi se na koncu ustala jedna vajna Hercegovka iz Kanade sa "savjetom" : "Možda bi bilo bolje da vas muslimani dopreme"! Eto vam.
No nažalost, nije ona bila jedina od onih koji su s njom bili na istoj razini razumijevanja.
Nije ovdje riječ o onoj većini hercegovačkih Hrvata koji su uvijek bili rodoljubi i borci koji u svako doba bijahu spremni podnijeti najveću žrtvu za svoj narod i svoj hrvatski identitet.
Ovdje riječ o nekolicini onih zatupljenih nepismenjaka i onih umišljenih egocentričnih, naoko pismenih, koji uza svu svoju naobrazbu ipak, ne vide dalje od svoga nosa.
Onih koji svojim izopačenim kršćanstvom stavljaju sve muslimane pod isti kalup. Oni Kristovu nauku o ljubavi bližnjega, toleranciji i poštivanju onih koji se na malo drugačiji način klanjaju istome Bogu Stvoritelju, tumače na način koji njima odgovara. Oni su u pravu isto onoliko koliko i ona mizerna manjina muslimana koji svojim perverznim tumačenjem obeščašćuju Kuran časni a Prorokovu nauku okreću naglavce, da bi je prilagodili svome kriminalnom sociopatskom razumu.

A onima koji poput Meše Selimovića još ne znaju što su i onima koji otvoreno negiraju svoje hrvatsko podrijetlo poput M. Filipovića, poručio je Ferid Karihman na zadnjoj stranici ove pjesmarice ovo: - No, b-h Muslimani, mi koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost mrtvog "rukavca majke rijeke" imamo drugačiji, pozitivičkiji pogled na našu islamsku zajednicu: - Što smo onda mi? Ono, što su nam bili djedovi, koljenom HRVATI !...

No, vidi se da ni dan danas mnogima, kako u BiH tako i u današnjoj Hrvatskoj to nije jasno. Nije im jasno jer su njihovi mozgovi toliko prožeti jugoizmom pa uopće nisu u stanju razmišljati na razini iole razboritih ljudi. Tako, na primjer, odmah na početku 90tih, u imenik u pod naslovom "Tko je tko u Hrvatskoj" objavljena su imena i nacionalna pripadnost zastupnika u Saboru i Vladi Republike Hrvatske.
Nevjerojatno ali istinito, tu je nacionalna pripadnost određivana prema vjeroispovijesti.
Ili tako barem izgleda jer, između ostaloga, tu ćete naći nekoliko vrlo zagonetnih tumačenja. Kao ove: Svi Hrvati su ovdje označeni kao "Hrvat - katolik" ( znači da su samo katolici Hrvati, ili da su Hrvati samo katolici). No, kad se prešlo na manjine, onda se tu za neke kaže. " Srbin - pravoslavac" ( jer valjda su u to vrijeme, kao i danas, oni koji su se kroz 350 godina rađali u Hrvatskoj, Srbi su samo za to što su pravoslavne vjere). Ali, malo dalje navodi se i ovo: "Srbin - ateist. Po čemu su onda ovi "Srbi"?

No, među drugim "manjinama" naći ćete i ondašnjeg ministra Muhameda Zulića. Tu se kaže. "Muhamed Zulić -Musliman, ali se izjavljuje kao Hrvat".

Zbilja pametno!
Ali, što možemo, kad hrvatski narod danas predstavljaju fukare i izrodi poput Mesića. Udbaški zeloti i jugo-partijaši, samo pod malo preinačenim imenima, kojima je glavni cilj stavljanje na stup sramote svih onih koji dadoše svoje živote za bolju Hrvatsku, nego što je ova danas.
No, mora li to biti tako? NE MORA!

Mi ih moramo i možemo spriječiti zajedničkim pokretom, Vas u Domovini i nas u dijaspori. Ako to uskoro ne učinimo, onda nismo ni zaslužili ništa bolje nego što danas imamo.

Zvonimir R. Došen
Hamilton, Kanada


Macelj, 6. lipnja 2010.

Sigurno će jednom čuti glas i krik svih šuma, ponora, rijeka, dubina Jadranskog mora, jame Golubinjače kraj ličkog Srba koju ne istražuju i ne postavljaju barem križ ili bilo kakvo drugo spomen obilježje, već zlikovcima, njezinim punjačima nevinim civilnim žrtvama, poput zloga tata, lupeža kakvoga, prenamjenjuju državne novce za obnovu spomenika u slavu fašističkog genocidnog zločina, pa sve do Vukovarskih, Srebreničkih i brojnih inih jama, jama, jama...

Spomen na ovaj zločin neće zašutjeti

Homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška na misi s molitvom za žrtve „Križnoga puta" pobijene od strane partizana tijekom II. svjetskog rata u maceljskoj šumi, Crkva muke Isusove, Macelj, 6. lipnja 2010.

Braćo i sestre,

u ovome zajedništvu kršćanske vjere pozdravljam subraću svećenike, a posebno oca/e Provincijala/e, gospodu dekane, redovnike i redovnice; pozdravljam sve dionike iskustva patnje koje je dobilo ime Križni put i sve vas koji ste iz ljubavi, sućuti i spomena danas došli na ovo mjesto koje progovara o vječnosti i uskrsnuću. Došli smo da bismo u Božjemu Duhu, zajedno s pokojnima slavili istinu života s Bogom kojega nasilje i zločin, grijeh i mržnja ne mogu dokinuti. Došli smo da bismo zahvalili za onu našu subraću i sestre koji su svjedočili Kristov križ i svoje trpljenje ucijepili u navještaj i ostvarivanje novoga svijeta; došli smo pri kraju svećeničke godine zagledati se u živote onih koji su ostali vjerni svećeništvu i svojoj blizini čovjeku do izmoljenoga zadnjega zrnca krunice; došli smo moliti za pokoj, ali i oproštenje grijeha svima koje je zarobila zloća i koji su postali nositelji umiranja. Gospodaru života priznajmo svoje grijehe, da bismo bili dostojni ove gozbe vječnosti. Pokajmo se.

I.

Isus i majka udovica… "Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom." Braćo i sestre, taj bi susret i sažaljenje bilo dovoljno za ovaj dan: Gospodinova sućut i njegovo zaustavljanje pred suzama majke kojoj je smrt ugrabila sina. Osjećajni gubitak, ali još više od toga – životni udarac. Blizak nam je taj događaj, ali toliko smo se puta i osobno i kao narod s njime susreli da smo i žalost smjestili u prostor uobičajenosti. Ipak, taj je događaj nadrastao i mjesto i mještane u njihovoj žalosti. Ostao je zapisan u ovome evanđelju, da bismo mi danas i naraštaji nakon nas susreli ljudsko lice Boga; Kristovo je čovještvo Božji sakrament – vidljivi, dodirljivi znak punine života i ljubavi Boga koji nam se objavio.

II.

Evanđelist Luka, evanđelist Kristove ljubavi prema čovjeku, njegovih koraka, dodira i pogleda, pisao je evanđelje zagledan u događaje iz povijesti sužanjstva izabranoga naroda. Tada je Gospodin rekao Mojsiju da je vidio nevolju svoga naroda.

Temeljno za našu vjeru jest da vjerujemo u objavljenoga Boga koji vidi. Pred Bogom niti jedna patnja nije izgubljena; to je odnos onih koji se vole. I u trenutcima kada ništa ne kažu, međusobno znaju da je drugi viđen, da ga se razumije.

Osim toga sućutnog pogleda, evanđelje o vraćanju života mladiću iz Naina govori nam o Isusovu svjedočanstvu o Bogu. U njegovu ljudskom pogledu i sućuti živi pogled i sućut svemogućega Boga.

IV.

U prvome smo čitanju susreli proroka Iliju koji moli Boga i Bog uslišava njegovu molbu. U evanđelju nije posrijedi ljudska riječ. A tamo gdje se pokazuje moć nad životom i smrću rađa se strah, strahopoštovanje koje je obuzelo sve nazočne. Neobičan je to strah koji je rodio proslavu Boga i proširio glas o tome da je Bog pohodio svoj narod. Isus je očitovao Božji pogled, svoju riječ koja nadvladava i smrt. To je srce današnje Radosne vijesti.

Pristupajući s vjerom, nošeni ovom evanđeoskom riječi, postajemo svjesni da ni mi, niti išta drugo na ovome svijetu nije ostavljeno bez dodira Božjega pogleda i bez moćne oživljujuće riječi njegove dobrote.

Toliko puta u životu, iako nam je Bog darovao snagu svoga Duha, pred smrću i tuđom boli ne ćemo naći prave riječi, ali nam je uvijek darovan sakrament supatnje, sakrament suza i ljudskosti, da bismo nosili otajstvo ljubavi. Ponekad ljudska riječ Ne plači! – baš zato što je ljudska – može zvučati gotovo kao uvrjeda. I tada je bolje, umjesto riječi ne plači, plakati zajedno, dopustiti da sućut progovori; da te riječi, u okrilju ljudske blizine, žalosni čuju od Boga.

V.

Braćo i sestre, mi smo rođeni i oživljeni riječju uskrsnuća. Na nju nam se valja vraćati, da se u nas ne ugnijezdi mrtva vjera i ugašena nada; da ne nosimo ljubav ispod teške ploče hladne sebičnosti i ravnodušnosti; da ne zaleđujemo šutljivu savjest. Puno su gora od tjelesnih raspadanja raspadanja duha, jer vrijeme u kojemu živimo zaraženo je bešćutnošću; vrijeme je to neupućenih pogleda; vrijeme mimoilaženja s ljudskošću. To je polje na kojemu se sije kršćansko sjeme i gdje se živi radost pobjede nad smrću.

Možemo zamisliti lica žitelja gradića Naina nakon sprovoda. Vidjeli su nečuveno i osluškivali nevidljivost. Iako je sve bilo pripravljeno za ukop mrtvaca, sprovod je ostao nedovršen. Isusovim dolaskom u svijet se ugnijezdila nova snaga koja sve mijenja. Od tada niti jedan kršćanski sprovod ne završava ukopom. Svaki je sprovod na zemlji nedovršen. Jer, srušio se najlogičniji, najracionalniji odgovor i neosporna sigurnost o životu i smrti.

Kao ljudi poznajemo svoju granicu smrti. Skloni smo reći da je umrijeti normalno. Krist nam danas snažno govori da je čovjek stvoren da bi živio i da nas ne straši očitost umiranja. Kristovim uskrsnućem smrt nije dio normalnoga, a nada više nije prisiljena stajati s vanjske strane ograda groblja. To nipošto nije utjeha kojom bismo umirili svoja srca, nego poziv i otkriće da bismo živjeli ljubav i sućutnim pogledom dodirivali umor svijeta i vraćali se vrelu euharistijske radosti.

VI.

Da, postojala je sprovodna povorka koja se pomirila s umiranjem. Njoj ususret dolazilo je mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Susret smrti i života.

Nalazimo se na mjestu gdje se takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji; umorni i razočarani pogledi, svijest o životnome brodolomu i pobjednički ushit koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima. Smrtna sjena nadvijena nad nedavno ugaslom zemaljskom nadom.

Ljudi bez uporišta, izručeni pogledima koji su očekivali život s pomoću tuđih umiranja. Koliko li je samo supruga ostalo udovicama i koliko majki bez sinova…

Krist je zaustavio povorku smrti. Gluhoći zaustavljena života Bog upućuje svoju riječ, jasnu i moćnu; onakvu kakvu samo Bog može reći. I ovdje na putovima mučeništva i ljudske zaslijepljenosti Bog je stavio davno izgovorenu riječ: Ne ubij! Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.

Pjevane su pjesme o „šumama i gorama", o navodnoj „slavi borbe" koja se njima pronosila, a šume su bile prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne progovoriti o sramotnim zločinima. Šume su trebale poslužiti kao pokrov memorije, kao zaborav i prostor straha.

VII.

No, nakon desetljeća, ni šume više ne mogu šutjeti. Teške su im kosti žrtava. Pozivaju ljude da progovore; da se ne boje; da olakšaju dušu istinom. Pa, ako zločinci i njihova djeca, stvarna i duhovna, ne čuju plač udovica, sinova i kćeri; ako suze nisu bile dovoljne da netko pokuša naći pravednost, možda će čuti glas i krik šume, možda će osjetiti korijenje koje podiže mrtve i lišće koje se razgrće da budu pronađeni tragovi onih o kojima se šutjelo.

Kao što su subraća franjevci ovdje ostavljali zrnca krunice, danas je ova šuma velika krunica koja poziva na molitvu i obvezuje nas da ne šutimo. Mnogi misle da je moguće otkloniti tu istinu; štoviše, o njoj se politički ili ideološki dogovoriti, ali radost naše domovine i naroda bez te istine ne može postojati. I svaki put ćemo se čuditi, kada se vrate ista pitanja. Jer to je pitanje života; to je povorka zaustavljena smrću, a mi smo pozvani na život. I dok se smrti snagom ljubavi i istine ne kaže da odstupi; dok ju se ne imenuje u njezinoj prijevari, ona će sprječavati životnu radost. O tome se ne može pregovarati, a svaka nova laž još je veća suza na licu hrvatskoga društva.

VIII.

Bolno je slušati o tome kako je osveta bila razumljiva; bezdušno je reći da je netko zaslužio ubojstvo i šutnju o njemu, čak i među najužom rodbinom; tisuće takvih. Zar na tome želimo odgajati svoje mlade? Zar je tako teško reći istinu, da bi naraštaji nakon nas bili sretniji? Zar uistinu nema nikoga poznatog tko je stajao nad grobnicama s oružjem i sa zapovijeđu u grlu? Zar se zbilja danas isti ljudi koji su ostavili razasute kosti žrtava mogu zvati velikanima?

Ako drugi o tome i šute, za nas bi vjernike takva šutnja bila grijeh. Otkloniti nove sukobe može se samo u susretu s povorkom života, u susretu s Onim koji je prihvatio biti ubijen kao najveći zločinac; u susretu s ljudima kojima je stalo do istine.

Onima koji su po zločinima stekli takav položaj da i danas mogu širiti laži ostalo je malo vremena da brane svoje promašaje i izdaje najtemeljnijega u životu. Dobro je znati da spomen na ovaj zločin neće zašutjeti. Ove iste šume koje su predstavljane kao okrilje i kao kolijevka pravedne borbe, primaju tražitelje istine i molitvu. One ne žele osvetnike, nego ljubitelje istine. Zbiljski će pomoći svatko tko će mlade voditi prema toj istini.

Ovdje nije riječ o sukobljenim ideologijama. Ovdje je jednostavno pitanje poštenja da se prepoznaju ubojice i žrtve. Ideologije – kakve god im ideje bile – ponose se svojim djelima. Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim.

Previše je onih koji su ubojstvima nedužnih stjecali bogatstva; koji su otimali imovinu; prozivali slobodu misli i savjesti; stvarali polazišta svojim obiteljima, dok su drugi gladovali i bili osuđeni na nepostojanje, na poniženost i odlazak sa svoga rodnog praga. Previše, da bi se još i danas moglo ljude držati u strahu. Mladi, tražite istinu. Ne dopustite se zavesti dojmom glasnijih. Njihovom se glasnoćom očito žele zaglušiti koraci kolona u tamu. Lako ćete osjetiti tko govori iz ljubavi, a tko iz sebičnosti i nesigurnosti pred prodornim pogledom Gospodara života.

IX.

Danas smo ovdje kao povorka koja se pridružila Isusu i koja staje pred povorku zaodjevenu smrću. Tu smo kao vjernici, moleći za svoju kršćansku vjerodostojnost; moleći za svoju Domovinu i predajući pokojne Božjemu pogledu i pogledu nebeske Majke.

U toj vjeri zahvalno slavimo Božju prisutnost koja povezuje vjerne mrtve i našu hodočasničku Crkvu koja susreće Gospodina i moli ga da joj uvijek daruje radost života.

Amen!


Vaše pismo...

IZVJEŠĆE IZ HRVATSKE IZ 1955. GODINE I POPRATNO PISMO IVANA MEŠTROVIĆA

Premda je Drugi svjetski rat završio u svibnju 1945., rat protiv hrvatskog naroda nastavio se i u poraću. Nastavilo se s borbom na ostvarenju velikosrpskog plana, koji je bio i ostao dobro poznat svim Hravtima, osim nekim bivšim i sadašnji političarima i balkanskim „vizionarima“ u Hrvatskoj. Režimi, ljudi i taktike su se mijenjale, ali velikosrpski cilj je ostao isti. Čini se da Hrvati (ili barem jedan oveći broj) pate od sindroma tučene žene te se nikako ne daju otkinuti iz „zagrljaja“ partnera koji im se već odavno „uvukao pod kožu“ i terorizira ih.

O prilikama u Hrvatskoj u poraću svjedoči i izvješće nepoznatog autora iz Hrvatske, koje je u Americi primio slavni hrvatski umjetnik Ivan Meštrović. Stari Meštar, koji je i sam nekoć bio pobornik hrvatsko-srpskog jedinstva, popratio je dopis iz domovine pismom uredništvu Zajedničara, glasila Hrvatske bratske zajednice u Americi, uz zamolbu da ga objave i upozore svoje članove i čitatelje o prilikama u Hrvatskoj. Zamijetiti je da Meštar u svom pismu govori o „srpsko-hrvatskim nesuglasicama“, premda je zasigurno svjestan da to nisu nikave „nesuglasnice“ već brutalan velikosrpski imperijalizam. Valjda čuva nadu da se ipak može naći kakva-takva suglasnost između Hrvata i Srba. Mogućnost takve „suglasnosti“ najbolje je došla do izražaja tokom Domovinskog rata. To svjedoče Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić....

Oba pisma, ono iz Hrvatske i Meštrovićevo, zaslužuju ponovnu objavu najmanje iz dva važna razloga. Prvo, to su povijesni dokumenti. Drugo, da bi hrvatski politički i ini soj podsjetili da je velikosrpstvo ne samo živo, nego da zadnjih godina ponovo jača, naravno u drugačijem ruho od onog prije 50 ili 20 godina. Ta ideološko-vjerska nastranost je, izgleda, neizlječiva.

***

''PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRV. NARODA''

Zajedničar (Pittsburgh). God. 50, br. 26 (29. lipnja 1955.), str. 4. (prvi dio) i Zajedničar. God. 50., br. 27. (6. srpnja 1955.), str. 3. (svršetak). Tekst je također objavljen u Izboru (Buenos Aires). God. 2, br. 20-21, srpanj-kolovoza 1955., st. 3-8.

Pismo Ivana Meštrovića

Pored brojnih pisama koja dobivam od znanih i neznanih iz domovine o stanju i prilikama u kojima danas živu Hrvati u Jugoslaviji, dobio sam i ovo, koje Vam prilažem, da ga u Vašem listu objavite, kako bi članovi Hrv. Bratske Zajednice i drugi Hrvati širom svijeta saznali u kojim prilikama žive njihov rod u staroj domovini.

Svi mi ovdje dobivamo vijesti iz kojih razabiremo nevolje našega naroda u staroj domovini, ali se u tim vijestima navode tek općenito teškoće, ili opisuju pojedine slučajeve, koji kao oni o progonima Crkve i svećenstva, prave dojam da se to imade pripisati tek fanatizmu komunističke ideologije. Medjutim su u ovom pismu nabrojeni i ilustrirani konkretni dogadjaji, koji ukazuju i na drugi uzrok koji karakterizira duh današnjeg režima prema Hrvatima obiju vjera, ukazuje kolika je sloboda i ravnopravnost u toj „slobodnoj, socijalističkoj i federativnoj republici“.

Suvišno je naglasiti, da me pri slanju ovog pisma na objelodanjenje ne vodi namjera da se poveća srpsko-hrvatske nesuglasice, nego jedino da se zna zašto one ne jenjavaju. Isto tako je vrijedno, da članovi Hrvatske Bratske Zajednice čuju kako oni kod kuće misle i čemu se nadaju od svoje braće iz Iseljene Hrvatske.

Bez pretenzije da dajem uputstva Zajednici, mislim da joj je dužnost, kao najjačoj hrvatskoj organizaciji u ovoj zemlji, da javno digne svoj glas protiv prikrivenog nasilja i progona Hrvata u domovini. To je dužnost Zajednice i njezinih članova ne samo kao sinova zapostavljenog i progonjenog naroda, nego i kao slobodnih ljudi i gradjana ove velike demokratske zemlje. Dužnost im je da upozore vlast svoje nove domovine na ova nemila fakta i da javno zatraže od današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji: da objasne dogadjaje iznesene u priloženom pismu, te kako na ovaj način misle izgraditi put „bratstva i jedinstva“ u Jugoslaviji.

Nitko pametan neće poreći režimu ono što je pozitivno učinio, ali nasilja i strahovladu neće nitko, tko ima ljudske savjesti, odobriti i prešutjeti. Zlo se ne liječi prešutkivanjem nego „ljutom travom na ranu krvavu“. Svi vanjski uspjesi s kojima se režim hvali, iluzorni su, dok je nutrina bolesna.

Koliko se vidi, nije ni pisac priloženog pisma mišljenja, da Srbi i Hrvati nebi mogli naći načina da jedan pored drugoga žive, ali svaki na svojoj njivi. To ni ovaj režim, pa ma kakove namjere imao, neće postići, dok se njegovi ljudi pod komunističkom maskom, kunu svom „četničkom srcu“, čija nam je „zavjetna misao“ poznata.

S poštovanjem,

Ivan Meštrović

***

Pismo iz Hrvatske

Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:

Poštovani g. Meštroviću! — Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona. Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila. Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.

***
Zahvaliti je starom Meštru da se pobrinuo da izvješće iz domovine bude objavljeno u slobodnom svijetu i da mu je napisao uvodni komentar. Ono je otvorilo oči mnogima tad, a i danas ga je korisno pročitati i, nadajmo se, iz njega nešto naučiti.
-------------------------

Ante Čuvalo


Omiš, 1. lipnja 2010.

Golub mira u četničkoj jazbini - lakoća izjednačavanja!

Gledam sinoć tv-dnevnik 'naše' dalekovidnice i slušam prvi, posprdno-ironični komentar urednika Zorana Šprajca rođenog kao Jovanović(?), parafr.:

Što će sad reći HDZ-ovi jastrebovi nakon što 'naš' bjeloglavi golub mira doleti u Banja Luku?

A danas je, ako se ne varam, Spomen-dan hrvatskog sabora(u narodu poznat kao 'Škrabalovo'!) iliti bivši Dan državnosti 'preškraban' po onom filmadžiji, uglednom saborniku Ivi Škrabalu; tužno sjećanje!
Ali danas je i još nešto što bi svaki pošteni Hrvat morao s dubokim štovanjem cijeniti: Dan hrvatskih branitelja…

Svaki Hrvat osim 'hrvatskog' Predsjednika komu se izgleda ugasilo pamćenje na taj dan jednako kao što se ugasio i 'VJEČNI PLAMEN NA OLTARU DOMOVINE'!?

Naime, upravo tog po državu Hrvatsku-za njene istinske domoljube-dvostruko značajnog nadnevka njen mirotvorni Poglavar odabrao je za, doduše, neslužbeni posjet srpskom entitetu, tvorevini začetoj na notornom zločinu genocida i etnocida, koju 'hrvatska', dakle državna dalekovidnica i njen urednik zvani Šprajc nazivaju Republikom….ali bez znakova navoda!?

Makar taj posjet i bio 'neslužbenim' on apsolutno ima i svoju političku težinu; to je potiho priznanje takozvane Republike Srpske samostojnom državom u ionako klimavoj BiH kripto-državi, u kojoj marginalizirani Hrvati nose tek farizejski titular konstitutivnog naroda-bez priznanja entiteta.

Drugim riječima hrvatski entitet se zauvijek 'utopio i nestao' u nekakvoj (bošnjačkoj) Federaciji za razliku od srpskog entiteta koji se diči svojom državom, nepriznatom od UN-a, 'Republikom Srpskom'!

Nadahnut bratskim sastankom Mesićeve "Igmanske inicijative" a ruku pod ruku sa četnikoidnim Miloradom Dodikom(koji se i otvoreno hvali svojim četničkim rodoslovljem!) i 'europejkom' Vesnom Pusić odat' će Josipović počast svim žrtvama rata u takozvanoj Republici Srpskoj kako bi još jednom nakon svog 'historijskog' govora u 'bošnjačkom' Parlamentu izjednačio agresora sa žrtvom i ukazao na besmisao svih politika u BiH koje su podjednako dovele do stradanja naroda na tim 'prostorima', zar ne!

Evo njegove izjave:

'Ovo nije službeni posjet predsjednika Ive Josipovića Republici Srpskoj niti on to može formalno biti. Ovo je put pomirenja i odavanje počasti nevinim žrtvama u Sijekovcu (od osam do možda 20 žrtava srpske nacionalnosti!?), Briševu (60 žrtava hrvatske nacionalnosti) i Kozarcu kod Prijedora(oko pet tisuća žrtava, Muslimana, Hrvata i drugih nesrba)'.

Jeli se to pravdoljubivi Josipović nepošteno ruga nesrpskim žrtvama 'uspoređujući' brojku 8/20 s pet tisuća, ili 1:625/250; što je previše previše je makar se i o jednom vrsnom pravniku radilo?

A evo što o genocidu/etnocidu u Prijedoru/Kozarcu piše jedan stranac, Patrick McCarthy, direktor sveučilišne biblioteke u St. Louisu:

"Tokom ranih jutarnjih sati 30. travnja 1992., srpska policija i vojne snage 'RS'-e preuzeli su fizičku kontrolu nad Prijedorom. Nakon nasilnog preuzimanja Prijedora, Krizni štab zaveo je oštre restrikcije na sve aspekte života nesrpskog stanovništva, posebno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući kretanje i zapošljavanje. Prema optužnici, bosanske srpske vlasti u prijedorskoj općini nezakonito su odvojile, pritvorile i držale (u zatočenju) više od 7.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih pripadnika nesrpske nacionalnosti iz prijedorskog područja u logorima Omarska, Trnopolje, Manjača i Keraterm između svibnja i kolovoza 1992. godine".

Kako je tim jadnicima bilo u navedenim konc-logorima to i Josipović dobro zna(-barem po slikama koje su obišla svijet-), u svakom slučaju gore nego na komunističkom Golom Otoku iz doba Dušana Dragosavca i Ante Josipovića.

Ali svi nisu bili te 'sreće', pet tisuća nesrba je u prijedorskoj općini bilo zvjerski likvidirano; a to je tek mali dio Karadžić&Mladićeva genocida na kojem se temelji Dodikova 'Republika Srpska'!

Umjesto što je za pratnju izabrao Vesnu Pusić, Josipović je mogao povesti sa sobom Jadranku Cigelj, Hrvaticu iz Prijedora, čuo bi od nje barem, ako nije njenu knjigu pročitao….'puno lipih stvari', primjerice iz njenih sjećanja na dane provedene u logoru Omarska: "Bili smo zbunjeni. Oko nas samo šarena gomila s automatima. Nakon pretresa na zidu i prevrtanja džepova, nas tri žene otišle smo na jedan kraj, u 'apartman 102', a muškarci na drugi. Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdjeli su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna", mirnim glasom pričala je Jadranka Cigelj.
Već istu noć prvi je put silovana.
"Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U trenutku mi se činilo da gubim razum"-svjedoči Jadranka Cigelj, koja je stravu 57 dana zatočeništva opisala u knjizi 'Apartman 102'. Hrana je, kaže, bila nedefinirana splačina, jedna glavica kupusa, rasječena na četiri dijela i kuhana u velikom kotlu, trebala je nahraniti stotinjak ljudi. Njezin i posao ostalih logorašica bilo je dijeliti te splačine i prati 3000 tanjura na dan, čistiti prostor stražara, a bivše su čistačice Srpkinje naređivale što treba raditi. "Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa, pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem….itd."

I na kraju, ne bi bilo nikakvo čudo da 'naš' mirotvorac posjeti sutra i novo-otvoreni, 'legalni' muzej 'antifašističkog borca' Draže Mihailovića u Beogradu a sve u cilju mira u ovom balkanskom 'regionu'….u kojem su, po njemu, 'svi za sve' podjednako krivi!

Ps.: Dirljivo je bilo čuti srbijanskog Borisa Tadića kako 'Igmance' poziva navijati za Srbiju tijekom svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoj Africi, i to ne samo skrivečki nego javno i otvoreno jer, eto, njegova Srbija je jedini predstavnik 'Igmanije' na tom nogometanju; Slovenija se ne 'računa'!

Ma, bravo Boro, pa navijat' ćemo jednako žestoko kao što su Muslimani Istočnog Mostara navijali za Tursku kad je prije dvije godine u Beču Turska pobijedila Hrvatsku ili kao što su srpski navijači('grobari' skupine naziva Alkatraz) lipnja 2005.g. u Sofiji na stadionu 'Levski' navijali za ….Bugarsku s prigodnom parolom punom bratske ljubavi: "ponovit ćemo Ovčaru!"

I za kraj evo jedan nedavni komentar Hrvoja Hitreca s Hrvatskog kulturnog vijeća iz kojeg se vidi hrvatska politika poznatija kao 'guske u magli': "Službena hrvatska politika (vlast) sada utjelovljena u hadezeovsko - esdeesesovsko - seljačkoj koaliciji i anemičnom novom predsjedniku iz komunističke avlije, u svomu hrvatskomu dijelu pojma nema što se događa ili drži ljestve uništavanju žive hrvatske kulture. Taj hrvatski dio koalicije počeo se ponašati prema Srbijancima i Srbima uopće (Prečanima, rekli bi naši stari) upravo onako kao što su se ponašali hrvatski političari u vrijeme jugoslavenskoga komunizma. U rukavicama, vrlo kršćanski spremni okrenuti i drugi obraz da bi dobili nov udarac, gotovo isto tako ponizno kao i prema zapadnim strancima, obzirno kao da beru visibabe u proljeće. S druge strane, tumačeći tu obzirnost kao slabost, srpski političari postaju - ono što su bili i u jugokomunističkim vremenima, te u ratu.

Bezobzirni, nasilni. Prijete.

Na košarkaškoj utakmici u Beogradu(Partizan protiv židovskog Maccabi-ja, 2.travnja ove godine???) fotografiraju se ispod napisa DOGODINE U KNINU(?), Tadić i Dodik s podignutim rukama i vrlo raspoloženi, nedugo nakon što je Dodik najavio izdvajanje RS iz BiH (što uključuje okupirana hrvatska područja u Posavini), nedugo nakon što je Tadić - miješajući se u unutarnje stvari RH - osporio Hrvatskoj pravo da slavi svoj Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, nedugo nakon što su srbijanski političari (Tadić, opet i posebno) poručili Hrvatskoj i Haagu da za Gotovinu nema slobode, a Prečani i sponzori natjerali hrvatsku Vladu i Ministarstvo kulture da dade novac za spomenik četnicima u Srbu. Tim istim četnicima koje 'hrvatska' klatež u hrvatskim novinama rehabilitira sućutnim i srdačnim riječima, i one iz četrdesetih i one iz devedesetih. Da ne spominjem protutužbu Srbije protiv Hrvatske koja želi anulirati hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid počinjen nad Hrvatima. (Hrvatska tužba ne smije biti povučena, i sva je sreća da o tomu ne može odlučivati ameba s Pantovčaka, koja daje jasne signale da bi to učinila.)

Srbi šalju poruke sa svih strana: šalju ih iz Beograda, šalju iz Banjaluke i šalju iz Zagreba. Te su poruke duboko protuhrvatske, a one poslane iz Zagreba protualbanske, odnosno protukosovske.

Kada ih se stavi na zemljovid, vidljivo je da pokrivaju sve one prostore koje obuhvaća Velika Srbija i da se, znači, ništa nije promijenilo. Na žalost, nije se promijenio ni planetarij hrvatskoga političkog idiotizma, koji nakon uspješnog ali kratkog izlječenja devedesetih opet pada u razorni recidiv."

Damir Kalafatić


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset drugi dan

Patriotski rat i Drugi kao vođa

Prorokovođa je prethodni dan završio govor, ali samo zato jer je proteklo vrijeme za nj, i jer se narod trebao odmoriti od dnevnih vojničkih priprema, poći na počinak da bi sutradan bio oran za novi dan. Dakle, bio je svjestan da je govor samo prekinio a ne završio. Stoga slijedeće jutro pošto oni što prvi ustaše trubom okupe narod, a sav narod se sa znatiželjom u očima i ljubopitljivošću na usnama okrenu prema njemu, on nastavi:

- I tako sjeme zavade nađe plodno tlo kod tebe i ti odbaci one koji prvi ustaše i njihovoga vođu. - Prvoga. Oni postadoše zlehude i nemoćne žrtve šizme. Samo se rijetki od njih, a među njima i njihov vođa, spase i nađu utočište u drugim kraljevstvima, kod drugih naroda. Kad milosti ne nađoše kod vlastitoga za kojega se boriše i kraljevstvu privremeno mu povratiše! Međutim, šizma ih i u tuđini progonila i ubijala pa ih takorekuć pobi sve, skupa s njihovim vođom. I šizma ne odloži svoj krvavi nož sve dok vladaše. I od tada tvoj duh bi nesretan, bez mira u sebi, bez svoga sidrišta luta, a smiriti se nigdje ne mogaše. I ne će se smiriti dok se samozavada ne okonča. Tražio je način da se sa sobom izmiri ali ga nije nalazio. A nije ga ni mogao naći dokle god je šizma vladala.

Zar krivnjom šizme nije 45 godina vaše povijesti čisti civilizacijski i kulturni gubitak, crna rupa u vašoj povijesti, propala, igubljena povijest, povijest bez povijestnosti? Zar niste 1990. morali nastaviti ondje gdje su oni koji prvi ustaše zločinom zaustavljeni. Zar njihova vladavina nije od vaše povijesti stvorila propalo, izgubljeno vrijeme uzaludnosti? A zar nisu oni koji prvi ustaše, jer su bili i antikomunisti i antikapitalisti, bili nagovjestitelji novoga društva čije se ideje tek odnedavno probijaju kao komunitarno društvo? Nije vam poznato da su oni koji prvi ustaše već 1943. pisali o Hrvatskom putu u socijalizam (dr. Aleksandar Seitz, dakako, potpuno različitom od marksističkog komunizma i socijalizma), o vlasti radnoga naroda, o dostojanstvu rada i njegovom primatu pred kapitalom. Da, tražili su ono društveno uređenje pravde koje se tek sad traži kao komunitarno društvo i tako tražeči treći put, treći ne ni kapitalistički ni komunistički, ali ne Treći put kakav slijede ili smatraju da ga slijede laburisti, socijaldemokrati, jer njihov Treći put ostaje unutar klasičnog kapitalizma. Kakav je taj Treći put najbolje vidite kako se ostvaruje kod Albiona.

Međutim, dogodi se ono što se moralo dogoditi. Naime, što vas je šizma više progonila to je protiv sebe više protivnika dobivala. Tako oni koji prvi ustaše ponovo, u novom pokoljenju se rodiše, sami svoji nasljednici postaše. Jer njihovo je sjeme u vama neuništivo, nezastarivo, besmrtno. No, vi i prečesto bijaste slabi da to u sebi prepoznate, pa ih se odricaste. Dakako, šizma ih dobro prepozna i stade ih ljuto progoniti. I ne samo šizma. Šizma je naime s vremenom postala batina, korbač i nož krvavi što ti ga onaj narod što ga ti za brata uze, tebi pod vrat stavljaše i prečesto ga za tvoje uništenje rabiše. On bi združen s tobom jer Tito sa svojom šizmom napravi složeno kraljevstvo, zapravo obnovi isto ono koje je i srušio. U tom kraljevstvu, da bi obdržao prijestolje za se, on vlast cijeloga kraljevstva dade dušmanima tvojim, tom barbarskom narodu koji i najbrojniji u kraljevstvu bijaše. Dade vlast tom narodu bez savjesti. To je onaj istočni barbarski narod kojega razumiješ kad govori ali ga nikako ne shvaćaš. A on tebe još manje. Tvoj Preteča ga Svrabom nazva. A nazva ga tako jer se stalno meškolji, stalno se češe i misli da mu svrab od susjeda dolazi, da su mu svi susjedi neprijatelji pa ih on, od svrabi bolestan, iako bezrazložno, stalno napada. Taj nezreli, ali agresivni narod još granice svoga kraljevstva ne zna. A na tvoje vrlo ljubomoran bijaše, i osta. I oteti ga htjede. Zato između tebe i toga barbarskoga naroda veliko se neprijateljstvo obnovi. Ti u tom hrvanju s neprijateljem svojim spas nađe zbog ludosti tvoga neprijatelja. On naime postade neprijatelj i tvojoj šizmi što njezino neprijateljstvo prema tebi ublaži. U tom hrvanju i šizma i njezina vlast je toliko oslabila da se njezino kraljevstvo na koncu raspade. Ali ne u miru, bez rata. To se od naroda bez savjesti, od barbarskoga naroda nije moglo ni očekivati. Iako nastojaste, rat ne izbjegoste. I pobjediste.

Ja vam za vođu posla jednoga od onih koji su se u Drugom Velikom ratu borili protiv onih što prvi ustaše. Poslah ga kao Drugoga, vama kao već napola budnima, da vam kraljevstvo obnovi. On se djelom svojim pokaja i zato od šizme i Svraba bi proganjan. Pretečin duh i nauk prihvati i među vama ga obnovi. Junačan i krepka duha, pokaza se vrlo sposobnim. Iđaše pred vama nepokolebljivo i ponosno, porazi neprijatelja vašega i kraljevstvo vam obnovi. Oni koji ostaše uz šizmu Tuđim čovjekom ga nazvaše.

U tom ratu što ga Patriotskim nazvaste, još jednom ste se osvjedočili tko su vaši zakleti neprijatelji. To nisu obični neprijatelji s kojima jednom se i posvadiste ali se i pomiriste i više medu vama spora nema. Takva nepredviđena i povremena jednokratna neprijateljstva svaki narod sa svakim drugim može imati, i uglavnom i ima. Ne, ovi su vaši vječni, ili kako bi Kant rekao, apriorni neprijatelji. Takvi vaši apriorni neprijatelji su narod Svrab i narod koji dolazi s jednoga otoka pa ih Otočanima ali i karakterističnije, Albionom zovu. Vi s njima niste u političkom sporu, sličnom sudskom sporu u kojemu je razrješenje spora moguće na racionalan način, racionalnom argumentacijom, ili pak posredovanjem nadređene treće instancije koja bi presudila zadovoljavajući obje strane u sporu. Ne, vi ste s njima u sporu koji ima značaj, rečeno rječnikom filozofije post moderne - raskola (différand, Lyotard) tj. političke, kulturne i etičke kontradikcije koja je tako duboka i posvemašnja da apsolutno nije moguće naći racionalno rješenje koje bi pomirilo i zadovoljilo obje strane. No, vi ipak dopuštate, i time pravite zločin protiv sebe, da medu vama i u miru posreduje takozvana međunarodna zajednica koja vas vraća na Brdo i od vas pravi prizemljare. Imaš ti još takvih neprijatelja ali ih ne ću sad spominjati jer si s njima isto iskustvo imao, a imat ćeš ga i opet. O nekima od njih već tako mišljenje imaš. Svrab iako primitivan i nedovršen narod naročito je podmukao, lukav i krvoločan. S tobom se javno ljubio i darivao te, a potajno ti je rat i u njemu tvoju propast spremao. I podiže protiv tebe takvu veliku vojsku i tako dobro naoružanu da nema drugoga naroda na svijetu koji bi se u takvom nerazmjeru obranio i pače pobijedio. Jer ti bez oružja i bez vojnih vođa bijaše. A i malobrojniji si. On u tom ratu trećinu tvoje zemlje osvoji i nad tvojim narodom do tada neviđene gnjusne zločine napravi: silovanja, muških i ženskih, sve vrste klanja i ubijanja primjeni, one koje ne pobi te opljčka i progna i sve tvoje svetinje uništi, razori i zapali. Pokrade i u svoju zemlju odnese sve tvoje bogatstvo s osvojene zemlje. Albion ga u svim tim zločinima pomagao te im i druge saveznike priskrbi. Tebi vezaše ruke, ne dadoše ti se naoružati niti braniti, i tako te na milost i nemilost tvom vječnom neprijatelju na uništenje izručiše.

Tebi bi teško od Svrabi se braniti jer on u tvojoj zemlji već brojan bijaše. Dođe kao uljez krvoločni što svom isto tako krvoločnom savezniku kao roblje u miru služiše, a u ratu kao nabijači na kolac, palikuće, silovatelji, pljačkaši i za druga razbojstva služiše. Njihov saveznik ga za vaše uništenje obilato nagradi, jer mu vašu zemlju dade. Oni Hrvatsku podnijeti ne mogu, a Hrvate gore od ičega mrze jer im vi u svemu superiorni jeste. No, podmukli Svrab u potaji rat protiv vas spremaše te vas naivne Hrvate na spavanju ubijahu. Skupa sa Svrabom koji iz svoje zemlje dođe, i predvodeći ga sve ono zlo počini, te i uz pomoć Albiona na tvom ozemlju htjede svoje kraljevstvo zasnovati.

No, sve im bi uzalud. Vi ih pobijediste i iz svoje zemlje ih istjeraste. Obnovio si svoje kraljevstvo jer si ti hrabar, ratnički narod da ti premca nema. Pobijedio si mnogobrojnu Svrab i sve njegove svjetske saveznike. Svojom srčanošću i hrabrošću nadvisio si i zadivio cijeli svijet. Obnovio si svoje kraljevstvo ali u njegovom najmanjem opsegu. U opsegu i obliku u kakvom zadugo ne može opstati. Zato ni taj rat nije posljednji.

Tvoja pobjeda bijaše veličanstvena, pa Dan pobjede svakako i veličanstveno moraš svake godine slaviti. Svojoj pobjedi podigni spomenik do neba, neka služi tebi na čast i slavu tvoje veličine, a Svrabu i Albionu na stid i sramotu njihova poraza. Jer, sjeti se, Svrab u posljednjih sto godina protiv tebe i tvoga kraljevstva pet se puta podiže. Neka tvoj spomenik Danu pobjede tom narodu ropskoga duha bude vječna opomena. Tako postupajte i tako u veličini i slavi odgajajte svoje sinove i kćeri pa ti nikada pobjeda izmaći neće, a tvoje će kraljevstvo doživjeti još veću veličinu.

Izgovorivši posljednje riječi Prorokovođa pažljivo pogleda po narodu i spazi da je umoran; stoga ne nastavi govoriti dalje. Privi desnu ruku na srce, a lijevu na usne, a zatim obje podiže uvis u znak svoje ljubavi prema narodu. Narod time bi ganut te mu mašući grančicama i cvijećem otpozdravi - Živio.

Tako bi i prođe i dvadeset drugi dan učenja Ispravnoga puta.


Svuda oko nas...

Prodane duše

Ima li nam spasa
Ima li nade za poštene
Za marne, miroljubive, požrtvovne
U ovoj poplavi jada i pokvarenosti
Kud god da kreneš, Bože mili
O hvalu pokvarenjaka se nasamo saplićeš
A u gomili od podlosti istih skriti se ne možeš
Prodane duše caruju
U jadu izdaje oni blaguju
Na muci pristojnih judine škude zbrajaju
Ta pokvarenost i podlost od hijena poodavno baštine
Jučer komunjare biše u krvi se kupaše il krvnike slaviše
A danas slave sve što treba samo da se ko uložine provuku
i na tuđu muku pristanu
Oni će vam tumačiti istinu danas
Za koju ste vi jučer glavu gubili
od njih
Od njih koji namakoše kuće, stanove, aute, plaće
Ko u vrime tite ćaće
Na jadu vašem, trudu, muci i žrtvi nevinoj
A mi šutimo
Vjerovati ne možemo
Da opet takvih izroda može biti
Bože mili
Pa dokle, dokle Bože naš
Prodane duše da caruju
Po ovoj suznoj dolini
Što krvlju prevelikom je natopljena
Zar će uvijek biti s pokvarenjakom sudbu dijeliti
Hoće li se i oni od zla i potvore umoriti
Ko pošten čovik od ponavljanja istine
Il to je istina:
Gdje pošten šuti
Laž raste
Nevini stradaju
Prodane duše zloćom kraljuju.

A.M.C.


Prenosimo sa: www.hcsp.hr

Poslijeratni masovni pokolji Hrvata – PLAN, a ne osveta

U posljednje vrijeme istina o najvećem pokolju Hrvata u povijesti sve više izlazi na vidjelo. Kontinuirano možemo u medijima čitati o pronalascima novih grobnica punih poubijanih Hrvata. U Sloveniji je otkriveno preko 700, u Hrvatskoj preko 800, u BiH više od 200 masovnih grobnica, a pretpostavlja se da ih je još bar toliko neotkriveno. U takvoj situaciji se dovodi u pitanje dobročudnost partizanske vojske, koju se toliko godina glorificira i diže u nebesa, te ju se čak umetnulo u Ustav RH kao vojsku koja je udarila temelj današnje slobode i državnosti Republike Hrvatske. Uzevši još činjenicu da se većina partizana borila protiv postojeće hrvatske države, dolazimo do jedne velike nelogičnosti i kontradikcije koja se pokušava, da se tako izrazim, „utuliti“ u glavu hrvatskog naroda. Kako vojska koja se borila protiv hrvatske države i počinila najveći pokolj Hrvata u povijesti hrvatskog naroda, može biti temelj hrvatske države? – pita se hrvatski čovjek.

Tada se počnu javljati razni tzv. „antifašisti“ koji pokušavaju na sve načine opravdati pokolje križnog puta, te očuvati slavu, čistoću i nevinost partizanske vojske i njezinih vođa. Oni poslijeratne partizanske pokolje tumače kao osvetnički odgovor na „još veće“ ustaške zločine. Na taj način veliki dio krivnje za najveći pokolj Hrvata u povijesti svaljuju upravo na sve te zaklane ljude. Neki ljudi poput Damira Kajina i Stjepana Mesića otvoreno, javno i bez srama govore da su ustaše sami krivi za masovne pokolje, te svu krivnju svaljuju na njih. U Njemačkoj se za takvu izjavu na račun Židova dobiva višegodišnja robija. Da bi smo razjasnili pitanje postojanja uzročno-posljedične veze između ustaških zločina i masovnih poslijeratnih pokolja, tj. jesu li ustaše krivci za te pokolje, moramo u taj problem zaviriti maksimalno objektivno, te bez tenzija na temelju činjenica izvući racionalni i logički zaključak. Sada ćemo u narednih par tekstova pokušati odgovoriti na pitanje: Jesu li poslijeratni masovni pokolji bili osveta ili nešto drugo.

U ožujku 1945. godine Tito je uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovjed: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“. Iz ovog citata možemo vidjeti da se nije spremala nikakva osveta, već da je Tito spremao strateško preuzimanje vlasti.

U „Vojno-istorijskom institutu“ u Beogradu nalazi se brzojav kojeg je poslao Tito. On glasi: „Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50 000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja prvacem Šoštanj – Slovenj Gradec, kako bi koncetrisali napad na uništenje ove grupe. Tito.“

Kosta Nađ u beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985 kaže: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu.“
Milovan Đilas je pak izjavio: „Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.“
Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, u Jutarnjem listu 25. ožujka 2003. je izjavio: „Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza".

Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita". Na pitanje smatra li da je Tito odgovoran za žrtve u Hudoj Jami gdje je na najbrutalniji način poubijano više tisuća ljudi, Stanovnik je odgovorio: "Na svijetu nema vojske koja može počiniti takve masovne pokolje bez znanja vrhovnog vodstva".

U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu, na stranici 189. možemo čitati: „Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, u kojem je poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’ Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: ‘Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.“

Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini (u to vrieme podvladonosac unutarnjih poslova, glavešina vojnog i tajnog redarstva), 1. veljače 1951. možemo pročitati: ,,Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

Razčlanjujući knjigu Pere Simića ,,Tito-fenomen stoljeća'', Zvonimir Despot piše u Večernjem listu: ,,Jugoslavenski vojskovođa Josip Broz Tito između 9. i 12. svibnja 1945. osobno je u Bielom dvoru na beogradskom dedinju naredio da se pobiju ratni zarobljenici! Tu je usmenu naredbu dobio tadašnji načelnik Trećeg, protuobavještajnog oddjela Ozne podpukovnik Jefto Šašić! Taj podatak je jedan u nizu odkrića beogradskog novinara i objavljivača Pere Simića. O tome piše u svojoj najnovijoj knjizi ,,Tito-fenomen stoljeća'' koju upravo izdaje Večernji list. Simić je ovu priču napisao prema svjedočenju iz prve ruke. Šašić se, naime, uoči razpada bivše Jugoslavije, 1988., povjerio beogradskom prijatelju s kojim pak Simić surađuje više od 30 godina ter mu izpričao Šašićevu izpoviest. Prema njoj, Tito je u noći naredio da mu dovedu Šašića i Simić dalje bilježi: ,Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.' (...)
„Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!“
Kao da ga je tek tada zapazio, Tito je pogledao Šašića pravo u oči i u grču progovorio: „Pobiti!“
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
„Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“
Simić zaključuje da je to bio najveći množtveni zločin u Europi poslije predaje nacističke Njemačke.

Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima. Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:

„Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945. dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.
Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.
K A R D E L J.“

"Komandovao sam u Kočevskom rogu", izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, u srpnju 1990. godine. "Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.“

26. svibnja 1945. Tito je naredio da se iz zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenjim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta“. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220.000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo „bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.“ Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada Većeslav Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924.-27. koji se nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibnja 1945. Vjesnik donosi vijesta „da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“. U to vrijeme su se u okolici Zagreba izvršavale masovne likvidacije.

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II. svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih »maršruta«, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji »likvidacija« nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

ZAKLJUČAK:

Iz navedenih povijesnih činjenica jasno se vidi da poslijeratni pokolji nisu bili spontani, niti su bili osvetnički odgovor na ustaške zločine, već da su bili dio strateškog i planskog preuzimanja vlasti na području čitave Jugoslavije, te očuvanja istog. Ustaški zločini su mogli jedino utjecati na okrutnost pojedinaca, ali ne i na sami pokolj. Racionalno i logički razmišljajući, čvrsto stoji Đilasova izjava da su ti Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Nakon što su Hrvati poslije 839 godina muke osnovali hrvatsku državu, napokon postali svjesni da ipak mogu imati svoju vlastitu državu, te samostalno upravljati njome, trebalo se dogoditi nešto strašno što bi im to izbacilo iz glave. Ovakvim masovnim pokoljima se Hrvatima htjelo jasno poručiti da oni ne smiju imati svoju vlasitu državu ili kako je to Tito rekao: „Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati vlastitu državu!“. Jer što bi se dogodilo da ti Hrvati nisu bili poubijani? Opstanak komunističke Jugoslavije bi od svog početka visio na koncu, a Domovinski rat bi se vjerojatno dogodio nedugo nakon završetka 2. svjetskog rata, jer Hrvati ne bi dopustili da opet ispaštaju u ropstvu iz kojeg su se nakon 839 godina jedva izbavili. Strateškom likvidacijom Hrvata su skori hrvatski ustanci bili unaprijed spriječeni, jer nije imao tko ustati. Time je bio zagarantiran opstanak Jugoslavije, a toga je bio svjestan i sam Tito kada je u ožujku izdao navedenu zapovijed, da ako u kratkom roku ne likvidiraju sve svoje neprijatelje, neće imati Jugoslaviju. Također sve ove činjenice upućuju na to da je upravo Tito bio glavni nalogodavac pokolja. Žalosno je da još uvijek trgovi i ulice nose ime po najvećem krvniku hrvatskog naroda u povijesti, a istog se naziva "jednim od najvećih hrvatskih sinova".

Frano Čirko

UBILI SU

Sada ćemo nabrojati neka od brojnih stratišta Križnog puta na kojima su jugoslavenski komunistički partizani izvršavali masovne likvidacije:

Ubili su preko 1200 ljudi kod potoka Mostec kod Brežica.
Ubili su oko 2400 ljudi u Mariji Reci kod Celja, od čega 2300 slovenskih mještana i hrvatskih civila.
Ubili su oko 500 domobrana u Zamaglini kod Kupresa. Domobrani su bili dovedeni iz logora u Požegi.
Ubili su nepoznat broj ljudi u trebinjskoj šumi. Žrtve su bili Hrvati iz sela u okolici Gabele, Čapljine, Čitluka, Mostara koji su bili zatvoreni u mostarskim logorima.
Ubili su do 700 ljudi na živici kod Malekovića u okolici Zaprešića.
Ubili su 2000-3000 pripadnika hrvatskog domobranstva u Vukomeričkim goricama.
Ubili su preko 5000 ljudi u rudniku 'Barbarin rov' u selu Huda Jama kod Laškoga. Pri ulasku u jamu zarobljenici su morali kleknuti, a zatim su dobili udarac rudarskim krampom po glavi. Njihova su tijela bila poredana u jami, a među njima je bilo mnogo žena i djece.
Ubili su oko 5000 ljudi u šumi između Kravarskog i Gornjeg Lukavca.
Ubili su oko 7000 ljudi u šumama na Dotrščini.
Ubili su 2000-2500 ljudi u Gornjem Vrapču. Likvidirani zarobljenici su bili dovedeni iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su bili Zagrepčani te bolesnici iz pshihijatrijske bolnice Vrapče.
Ubili su oko 5000 hrvatskih i njemačkih vojnika na Šestinama.
Ubili su oko 750 domobrana u šumi iznad Prečkog.
Ubili su preko 30 000 ljudi u Kočevskom rogu.
Ubili su 4000-5000 njemačkih i hrvatskih vojnika u šumi Šaševa kod Gline.
Ubili su oko 6000 ljudi u šumi Brezovica.
Ubili su oko 10 000 u tzv. likvidacijskom logoru iznad željezničke postaje u Topuskom.
Ubili su oko 800 djece poginulih hrvatskih časnika u Babinoj gori.
Ubili su oko 2000 ljudi iz dva vlaka zarobljenika s Križnog puta u šumi prema Kloštru Podravskom kod Đurđevca.
Ubili su oko 3000 zarobljenika s Kiržnog puta u okolici Čazme.
Ubili su 40 000 – 80 000 zarobljenika u Teznom pored Maribora. Žrtve su većinom bili hrvatski vojnici.
Ubili su oko 200 ljudi u Franovićima kod Crikvenica. Žrtve su civili dovedeni s otoka Cresa. Ubijeni su kundacima, toljagama, sjekirama i bačeni u prirodnu jamu, koja je ubrzo betonirana.
Ubili su oko 700 ljudi, uglavnom domobrana, koji su bačeni u jamu zvanu Mrtvi jarak na brdu Kruškova kod Suhopolja.
Ubili su oko 5000 ljudi u slovenskom mjestu Bistrica ob Sotli, samo 2km od Kumrovca. Mještani su godinama šutjeli o tim likvidacijama koje su se vršile danima pred njihovim očima.
Ubili su 4000-5000 zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika i civila u Crnom potoku kod Našica.
Ubili su oko 1000 hrvatskih vojnika i civila u Husinoj jami kod Sinja.
Ubili su 486 ljudi u Ličkom Osiku. Strijeljana je cijela bojna tek unovačenih domobrana od 17 do 18 godina.
Ubili su između 800 i 2000 ljudi na različitim mjestima u Gračanima i na Sljemenu.
Ubili su 447 ljudi i pobacali ih u jamu Jazovka kod Sošica. Većina žrtava su bili ranjenici zagrebačke bolnice Sveti Duh.
Ubili su oko 350 ljudi u Kerestincu.
Ubili su 2000 – 3000 ljudi iz kolone Križnog puta na putu od Svete Nedjelje do Jaske.
Ubili su 710 zarobljenika iz Zagreba i okolice u Kozarcu.
Ubili su oko 200 Ustaša-muslimana kod Brezove Glave. Vojnici su bili vezani bodljikavom žicom, zatim strijeljani i bačeni u jamu.
Ubili su oko 200 hrvatskih vojnika i civila u Virovitici.
Ubili su 844 hrvatska vojnika u šumi kod Vojnića.
Ubili su oko 500 ljudi u Šumi Dolac kod Slavonskog broda.

Ovo je samo trideset stratišta od tisuću-šesto koliko je do sada pronađeno.

Obradio: Frano Čirko


Prenosimo sa: www.izravno.com

Razgradnja države

Praktično se na tomu marljivo radi već punih deset godina. I mnogo je učinjeno, od Mesićeva i Račanova Zapadnobalkanskog summita Europske unije - preko Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kaznenih postupaka Haaškoga suda, Sanaderove Nove CEFTA-e i Regionalnog vijeća za suradnju - do zapadnobalkanske idile Ive Josipovića i Borisa Tadića. Mnogo, doista mnogo.

No sve je to učinjeno protuustavno. Stoga je Savez za Europu (bivši Hrvatski državni sabor) ovih dana pregnuo prilagoditi Ustav protuustavnomu stanju. Narod za to ne mari. Narod ne živi o Ustavu. A promjene će, veli slavni ustavopisac Vladimir Šeks, biti minimalne. Uklonit će se zaprjeke ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju. Što je to, znat ćemo kada se frakcije u Savezu za Europu, promičući svoje posebne političke interese, o tomu tajno dogovore. Javne rasprave, naravno, ne će biti. Ne treba uzbunjivati radne i neradne ljude, ne treba kvariti ljeto nekakvim ustavnim promjenama! Jer: Narod ne živi o Ustavu.

Ipak, ponešto je procurilo u javnost. Službouljudni će eurohrvati svakako srušiti „Tuđmanovu tvrđavu“ – onaj politički nekorektni, pa i nepristojni članak 141., koji zabranjuje udruživanje u balkanske asocijacije i određuje da se odluka o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama, zamislite, donosi na referendumu, i to većinom glasova svih birača! U Izvorišne osnove službouljudni će eurohrvati uz deset samoniklih (autohtonih) „nacionalnih“ manjina poimence usidriti još Bošnjake, Slovence, Crnogorce, Makedonce, Ruse, Bugare, Poljake, Rome, Rumunje, Turke, Vlahe i Albance. U Ustav će, europeični kakvi već jesu, ukrcati i malo kaznenoga prava: proglasit će pretvorbeno-privatizacijska kaznena djela - dva desetljeća nakon počinjenja! – nezastarivima. Dosad su se dvije frakcije Saveza za Europu – „lijeva“ i „desna“ - gotovo o svemu dogovorile. Još se natežu samo oko pitanja kako i do koje mjere Hrvatima izvan Hrvatske onemogućiti ostvarivanje biračkoga prava. No, to nije važno, dogovorit će se oni. A narod i onako ne živi o Ustavu.

Drugo je, dakako, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. On uređuje manjinska prava. Ne prava manjih dijelova bilo kakvih cjelina, nego prava manjih dijelova drugih nacija u „nacionalnoj državi hrvatskoga naroda“! Tu međutim grozno škripi, ali škripa, čini se, nikomu ne smeta.

Što škripi? Ništa eksplicitno. Implicitno škripe pojmovi „narod“ i „nacija“. Narod je kulturna zajednica, koju osjećajno povezuju stvarno ili zamišljeno zajedničko podrijetlo, zajednički jezik, zajednička povijest, zajednički mitovi i običaji. A nacija? Nacija je politička nadgradnja naroda - samosvjesna politička zajednica koja na određenom teritoriju odbacuje tuđinsku vladavinu.

Što su, dakle, u Republici Hrvatskoj - „nacionalnoj državi hrvatskoga naroda“ - Srbi, Česi, Talijani? Što Romi, Vlasi, Rusini? Manji dijelovi srpskoga, češkoga, talijanskoga i manji dijelovi romskoga, vlaškoga, rusinskoga naroda. Dakle, narodne manjine. Oni su hrvatski državljani. Hrvatska je njihova domovina. Oni se u njoj rađaju, žive, rade, umiru. Dionici su, dakle, hrvatske političke zajednice. Da su nacionalne manjine, bili bi dionici drugih političkih zajednica – postojećih: srpske, češke, talijanske, i – nepostojećih: romske, vlaške, rusinske nacije. Hrvatsku bi vlast u Hrvatskoj smatrali tuđinskom.

U sklopu ustavnih promjena Savez će za Europu, po najavi Milorada Pupovca, mijenjati i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. I to tako da će manjim „nacionalnim“ manjinama uz opće dati i dopunsko biračko pravo, a Srbima, uz dosadašnja zakonom zajamčena tri zastupnička mjesta u Saboru, omogućiti stjecanje i četvrtoga.

Savez za Europu, kao namjesnička zakonodavna vlast, nastoji dakle Hrvatima izvan Hrvatske skučiti, a nehrvatima u Hrvatskoj povećati građanska prava. Upravo suprotno od onoga što bi trebalo činiti. Suveren bi Hrvatski sabor izjednačio građanska prava svih hrvatskih državljana. Nitko ne bi mogao biti izabran za narodnoga zastupnika zahvaljujući tzv. pozitivnoj diskriminaciji, pa se ne bi moglo dogoditi da zastupnik, poput Nazifa Memedija, s izbornim legitimitetom koji su mu dala 352 birača, suodređuje kakva će vlast biti u Hrvatskoj i sudjeluje kao odlučan čimbenik u suspenziji ZERP-a i donošenju Zakona o golfu.

Da, narod doista ne živi o Ustavu ni o zakonima. O Ustavu i zakonima živi demokratska država. Koliko su ustav i zakoni djelotvorno prisutni u životu državljana, toliko je živa njihova država.

A Republika Hrvatska? Moralne je i političke podrtine već deset godina marljivo razgrađuju. I sigurno će, kao što najavljuju, masakrirati njezin Božićni ustav. Ne će nesretnik doživjeti ni dvadeset godina.

Benjamin Tolić


Omiš, 16. svibnja 2010.

Dan antifašističke borbe i promjena Ustava RH!?

Evo što stoji, crno na bijelo, zapisano u hrvatskom Ustavu a Ustav je najviši zakon svake pa i ove, uistinu, jadne države:

"Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja. Obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi".

Dakle, tom odlukom zapisanom u hrvatskom Ustavu stavlja se van zakona 27. srpnja kao nekadašnji Dan ustanka u RH; ili: zabranjuje se njegova proslava!!!

E, ali nije baš tako kako u Ustavu piše, sumorna realnost je sasvim drukčija.

Naime, Hrvatska je valjda jedina nedemokratska zemlja demokratske Europe koja ima dva Dana antifašističke borbe, jedan se sasvim legalno slavi u šumi Brezovica kod Siska a drugi, doduše 'ilegalno'-ali bez ikakve zakonske zapreke, u četnikoidnom Srbu.

To je poprilici jednako apsurdno kao što su u Srbiji priznata dva paralelna antifašistička pokreta, jedan je Titov-partizanski a onaj drugi je čiča Draže-četnički…što nimalo ne smeta našim licemjernim 'antifašistima' na čelu s njihovim počasnim predsjednikom, drugom Stipom Mesićem!

Ova proslava četnikoidnog derneka u Srbu je dokinuta nakon našeg protu-četničkog Domovinskog rata a sve zbog povijesne neistine pa je on danas u cijelosti i po hrvatskom Ustavu 'ilegalan'.

Ali ni to nimalo ne smeta domaćim balvandžijama i njihovim orjunaškim sponzorima/političkim mentorima da ga i dalje slave kao i prije Domovinskog rata. Taj 'povijesni' nadnevak postoji samo u glavama zadrtih četnikoida tipa Milorada Pupavca ili Slobodana Uzelca ali i u glavurdama hrvatskih orjunaša/šica tipa europeizirane Vesne Pusić(ketine), koja pred olinjalim, 'antifašističkim' četnicima VI. ličke gromoglasno dreči: 'drugovi borci, borba još nije završila' (izjavila to 'naša' orjunašica u Srbu, 27.srpnja 2009.g.)!

Koja to borba nije završila, drugarice Vesna, zar mislite na 'borbu' vašeg djeda Grge Anđelinovića i pokolja Hrvata na Jelačić-placu prosinca 1918.g.!?

Ustvari, licemjerna hrvatska Vlada Jadranke Kosor tolerira ovo notorno kršenje Ustava zbog čisto pragmatičnih razloga kako bi očuvala poziciju vlasti u koaliciji sa Uzelčevim četnikoidima ili kako to narod lijepo kaže s jednom stražnjicom sjedi na dvije stolice.

Uzelac, naime, otvoreno ucjenjuje: ili spomenik četnicima ili izlazimo iz (nakaradne!, nap.a.) koalicije!

A da je tomu tako, pa, pročitajmo i slijedeću, sasvim frišku odluku 'hrvatske' Vlade; preneseno s t-portala:

Dan ustanka u Srbu!

Datum objave:

13.05.2010 21:08
Autor: V. P. P./Hina

"Vlada je na današnjem zatvorenom dijelu sjednice(skrivečki od javnosti, poput pravih lopova, nap.a.) odobrila iz proračunskih zaliha 2.163.267 kuna za obnovu spomenika u Srbu! Protiv obnove, tj. izdavanja proračunskih sredstava za nju nekoliko su se puta pobunili zavičajni klubovi Hrvata iz Like.

Naime, spomenik u Srbu podignut je u spomen na ustanak od 27. srpnja 1941, kada se (srpski, nap.a.) narod Like, prema službenoj povijesti(?), pobunio protiv fašističke okupacije(u to vrijeme je i mjesto Srb bilo pod talijanskom, dakle, fašističkom 'ingerencijom'….a domaći četnici Đoke Jovanića i talijanski fašisti bili su braća po oružju!, nap.a.). No kritičari, potkrepljujući stavove povijesnim izvorima tvrde kako su pod krinkom antifašizma, pripadnici četničkog pokreta toga dana započeli genocid protjerivanjem i ubojstvima katoličkog i muslimanskog stanovništva Like. Pritom je posebno stradalo jedino mjesto s većinski hrvatskim stanovništvom, Borićevac".
A to je živa, povijesna istina!
Međutim, četnički pokret nije bio samo u Lici, uz talijansku-fašističku asistenciju i podršku domaće Orjune on je bio jak i u srednjoj Dalmaciji posebno do rujna 1943.g., sve do sloma talijanskog fašizma.
Navest ću samo jedan primjer!
O nadnevku 1. listopada 2002. g.:

Crkva sv. Ciprijana, selo Gata ponad Omiša, okupio se narod uz veličanstveni memento popu glagoljašu, koji uzdignutom rukom upozorava da povijest ovog, hrvatskog naroda nije od jučer! Skromni kameni sarkofag, vječni počinak nevinih muževa, žena, djece, staraca, mučki i okrutno ubijenih! Suncem okupana sela pod Mosorom, škrta zemlja, vinogradi, bajami, smokve, gatski krumpir i gatski soparnik, pršut i vino! Mnoštvo naroda u crkvi, pred njom, slušaju s pomnjom, i pokojom suzom, imena i prezimena očeva i majki, djedova i baka, rodbine nestale u divljanju mračnih sila neljudskih spodoba!

Ali nije tako idilično bilo i prije 60 godina!

Dana 30. rujna 1942. u pet kamiona u organizaciji splitske Orjune stiglo je iz Splita 150 četnika. Zaustaviše se u krčmi u Dugom Ratu, za okrepu, nališe se crnjaka, pade i pesma... sprem'te se, sprem'te četnici, silna će borba da bude...! Iz Omiša, pod talijanskom okupacijom, te večeri 'hrabri bersaglieri' ispališe tridesetak minobacačkih projektila u pravcu Gata, najavljujući krvavi pir! Ujutro 1. listopada uputi se banda vuka s Dinare, popa Đujića, pod zapovjedništvom četničkog vojvode, Mane Rokvića, u Gata!
Kod Gatskih vodenica sretoše 9 mljekarica na putu za Omiš, poklaše ih na pravdi Boga!
A kasnije, od 1. listopada u 7.30 do sutradan u podne više od stotinu mještana pitomih sela, više od 160 kuća popaljenih, a četničke zvijeri proliše i devet vagona mladog vina, koje nisu stigli polokati!
Ubijali su nožem, a pucali u one koji su pokušali bježati!
A preživjeli ostadoše rijetki, djeca, skrivena pod toplim tijelom tek ubijene matere, danas djedovi i bake!
Pop Đujić je, kažu svjedoci, u to vrijeme pio na miru kavu usred Omiša, na Fošalu!
Kasnije je otišao u Italiju, postao i državljanin Amerike, umro 'čiste savesti' kao 92-godišnjak! New York Times mu je u počast i odu napisao, pop-ubojica s krstom na prsima i nožem u zubima!

Zaključak i prijedlog:
Pa, gospodo drugovi s Pantovčaka i Markova trga, promijenite Ustavni zakon o državnim blagdanima kako bi reanimirali četništvo, proglasite istovjetnost četničkog pokreta i partizanštine jednako kao što je to i Srbija napravila a ispred Titove vile na Pantovčaku naćulite jedan spomenik Draži Mihailoviću kako bi hrvatski narod bio na čistu što ga čeka i kud ga vodite!

Damir Kalafatić


Bleiburg, 15. svibnja 2010.

Homilija sisačkog biskupa Vlade Košića na središnjoj komemoraciji žrtvama Bleiburške tragedije

Dragi poštovatelji Bleiburške tragedije, predstavnici Hrvatskoga sabora i drugih visokih ustanova hrvatske države, Hrvatske vojske, poštovani članovi Počasnog bleiburškog voda, dragi hodočasnici iz Hrvatske i svijeta, draga braćo i sestre u vjeri!

„Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore
bolno pokošeno.
Polje plavih ljubica u svibanjske plave noći
suzom orošeno.
Nevino je janje
vođeno na klanje.
Kud je Hrvat prošo,
makovi su rujni po poljima cvali."

Tako je opjevao ovo Bleiburško polje hrvatski pjesnik Vinko Nikolić.

A Bruno Bušić, koji je pao kao mučenik za slobodu Hrvatske, napisao je još kao petnaestogodišnji mladić pripovijetku „Starac i život". U njoj je opisao starca koji je imao četiri sina, „ko četri briga", a oni su mu poginuli u drugom svjetskom ratu – trojica u jednoj vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani. Na pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je odgovorio: „Mene srce boli za sva četri jedanko, sva četri su bila moja." Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: „Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja?" (A. Mijatović, Bruno Bušić, ŠK, Zagreb 2010., str. 20).

Draga braćo i sestre, mi danas stojimo ovdje na Bleiburškom polju koje je postalo simbolom najveće tragedije hrvatskoga naroda, budući da su na današnji dan prije točno 65 godine ovdje započele masovne likvidacije hrvatskih zarobljenika i civila, koje su nastavljene s ovog mjesta nakon što su razoružane vojnike i zajedno s njima ovamo prispjele civile primili i sramotno predali pripadnici zapadnih uglavnom britanskih vojnih sila u ruke krvnika koji su ih nemilice mučili i ubijali na tzv. križnim putovima diljem Slovenije i Hrvatske, ali i još dalje po teritoriju čitave tadanje države. Neke procjene idu i do nekoliko stotina tisuća, a sa sigurnošću se može reći da je broj stradalih bio veći od stotinu tisuća. To je tako velika tragedija da moramo reći kako se radi o najvećem stradanju Hrvata u našoj ukupnoj 14-stoljetnoj povijesti.

Ova je tragedija slična pogibiji preko 20 tisuća poljskih časnika u Katynskoj šumi. U nedavno prikazanom filmu „Katyn" mlada žena Anna uhvaćena je kako postavlja spomenik na grob svojem mužu s natpisom da je poginuo u Katynu. Odvele su ju službe komunističke policije i optužile da je stala na stranu smrti. Ona im je hrabro odgovorila: „Ne! Ja sam samo izabrala stranu ubijenih, a ne stranu ubojica!" To smo i mi učinili danas, braćo i sestre, koji smo došli na ovo polje, u naš hrvatski Katyn, svjedočeći da smo izabrali stranu ubijenih a ne stranu ubojica. Na žalost, još uvijek ima i onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica.

Ovdje, na ovom polju opipljivo se osjeća sav besmisao takvih izbora. Jer ovdje su stradali deseci tisuća nevinih ljudi, a da se ni jednome od njih nije ni na kojem sudskom pa ni prijekom komunističkom procesu dokazala krivnja. Mi kršćani, njegovi učenici, pozvani smo na hrabrost. Ne misleći na sebe mi trebamo govoriti istinu. „Istina će vas osloboditi", rekao je naš Gospodin. Istina i samo istina. Ne istina koju uljepšavaju jedni ili poružnjuju drugi, već istina kakva ona stvarno jest.

A istina je da je na ovom mjestu prije 65 godina započela najveća tragedija hrvatskoga naroda. Sudionik ove tragedije nedavno preminuli hrvatski pjesnik Mato Marčinko opisao je to ovako: „Pune ophodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s ukriženim kostima.. Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih, vjerujući džentlmenskoj riječi. Bježali smo od smrti, a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice...Bila je noć, gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, štektanje strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu!... Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča: 'Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri!"(M. Marčinko, Pobijte ih kao pse, Zagreb 2001., str. 21). I dok ove šume, brda i doline pamte te tragične dane, ni mi ne smijemo šutjeti. „Jer da mi zašutimo, i kamenje bi progovorilo!" Posebno danas kad se opet pokušava pisati neka nova nedogođena povijest i kad se pokušava krivotvoriti istina.

Laž je uvijek bila glasnija i htjela ugušiti istinu, ali istina – premda tiha i prividno često poražena – na kraju je uvijek pobjeđivala. Ona jednostavno nije na prodaju, istinom se ne može cjenkati. Istina nije ni predmet demokratskog glasovanja, ni referenduma. Ona je naprosto takva kakva jest. Naš odnos prema tome mi možemo mijenjati, ali ono što se stvarno dogodilo ništa i nitko ne može promijeniti, pa ne znak koliko se trudio. Dogođeno je činjenica i to nepromjenjiva. U slučaju Bleiburga to je tragična činjenica najveće pogibije našega naroda u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Bio bi nedostojan svaki onaj tko bi tu istinu nijekao, umanjivao ili ne bi izrazio svoju sućut zbog tolikog stradanja i tolike patnje, ne samo nepravedno mučenih i pobijenih ljudi, nego i zbog desetljećima sprječavanog izražavanja ljudskog i kršćanskog žalovanja za svojim najmilijima tako da njihovi najbliži nisu mogli posjetiti ni grob niti im se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima, jer do dana današnjega za većinu nisu to znali i što je najgore, nisu to smjeli znati niti spominjati.

Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu. Nije uzalud stoga bl. Alojzije Stepinac, mučenik i uznik, žrtva tog istog zločinačkog sustava, nebrojeno puta svećenicima ponavljao: „Doći će dan kad će taj bezbožni sustav propasti, vi ćete to doživjeti". Jednako je i vlč. Vilim Cecelja govorio na Bleiburškom polju: „Neka je neprijatelj Božji na njivi u Hrvatskoj posijao kukolj, ali je Gospodin rekao da će doći i dan žetve, pa će onda reći žeteocima, neka najprije pokupe kukolj i sažežu ga, a pšenicu neka spreme u njegovu žitnicu. S kukoljem komunizma raste u Hrvatskoj i pšenica bjelica, pa ćeš ti, hrvatska majko, po pravdi Boga velikoga i živoga doživjeti dan, u koji će se kukolj paliti, a pšenica zlatica spremati u nove hrvatske hambare." (Nav. dj., str. 311). Božji ljudi, proroci vidjeli su uvijek dalje od većine prestrašenih ljudi, kojima je sustavni teror utjerao strah u kosti te se nisu usuđivali niti misliti da je moguća njegova propast. Mi se međutim još uvijek pitamo, draga braćo i sestre, je li ostvarena sloboda koju su naviještali blaženi Alojzije Stepinac i vlč. Vilim Cecelja. Neće biti sreće našem rodu dok se posve ne rasvijetli istina i dok se sloboda ne udahne punim plućima u dušama svih naših ljudi. Sloboda se ne da ničim kupiti, za nju se ne može ništa dati, ona je toliko velika i lijepa da je iznad svih drugih dobara te ju ni jedan smrtnik ne može steći, već je jednostavno darovana onima koji se Boga boje.

Molimo se ovdje, draga braćo i sestre, molimo se za duše poginulih, ubijenih, stradalih zarobljenih hrvatskih vojnika, za tolike žene, djecu i ljude koji su ovamo došli vjerujući da je Zapad Hrvatima utočište, a prevarili su se jer su bili izdani i predani u ruke svojih progonitelja, premda su važeće međunarodne konvencije zabranjivale, da se zarobljenici izruče onima od kojih su bježali.

Zločini, naime ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ne zastarjevaju. Još nije kasno, braćo i sestre, podignuti ponosno glave i prozvati one koji su zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu ih spriječili, te nisu počinitelje kaznili. Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi. Kakva je to pravednost koja uporno nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve se moraju sve jednako tretirati i sve suprotno tomu je nedopustivo i nedostojno naše obveze prema istini!

Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem našega naroda i neka se priznaju sve žrtve kao žrtve. Nitko nije smio stradati a da mu se nije sudilo. I ako za kriminalce i ubojice vrijedi načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, kako se onda nabacuje krivnja na pripadnike Križnoga puta koji su bez ikakva sudskog procesa i bez mogućnosti da se brane ubijani kao da nisu ni Božja stvorenja a kamoli ljudi, po šumama i gorama kud god ih se gonilo s ovog mjesta, i to više mjeseci pa i godina nakon što je rat završio!?

Jasno je da su takav scenarij mogli izmisliti i provesti samo ljudi bolesnih umova, ali nije jasno da mi još i danas moramo slušati njihove branitelje i da se ne možemo suprotstaviti toj nepravdi koja tako nehumano dijeli ljude i prisvaja si Božje pravo suda i donošenja presude! S ovog mjesta želim reći da Crkva i ja osobno kao katolički biskup ne mogu prihvatiti nikoju takvu optužbu nevinih ljudi, te da Crkva žrtve Bleiburga i križnih putova ne smatra krivima, da se moli za njih i da želi da njihovi najbliži dobiju konačno zadovoljštinu barem u tome da znaju gdje su im njihovi najmiliji ubijeni, da barem znaju za njihove grobove i mogu se doći pomoliti za njih i zapaliti im svijeću. Crkva je uvijek bila i bit će na strani onih kojima su oduzeta ili ugrožena osnovna ljudska prava i obrana dostojanstva, a i mrtvi imaju svoje dostojanstvo i pravo na grob i istinu o svojem stradanju. I dok se za zločine nad drugim žrtvama dižu optužnice i progoni počinitelje, samo za počinitelje najvećeg i najbrojnijeg zločina nad hrvatskim ljudima nije do danas podignuta niti jedna optužnica niti je još itko odgovarao. Mnogi su bezdušnici stali na put zemaljskoj pravdi, ali neće moći stati na put Božjem sudu!

Ovo nas mjesto prosvjetljuje, na ovo bi mjesto svaki Hrvat morao hodočastiti da se pokloni žrtvama i dade poučiti istinom kako duboko može čovjek pasti. Tu padaju sve maske. Ovo je mjesto molitve i zato se u tišini ovih dolina, šuma i bregova može naučiti puno toga, prije svega kako da se ne gazi po tuđim suzama, kako da se brani istina, ali i kako se umire u ljudskom poniženju, a ipak nikada bez nade da je Božja milosrdna ruka uvijek uz svakog čovjeka, pa snašla ga ne znam kako velika nevolja, a najgora je kad čovjek padne u ljudske bezbožne ruke.

Ponovno i ponovno podsjećamo: EU je osudila komunizam kao totalitarni režim i komunističke zločine – prvo, s Rezolucijom Parlamentarne skupštine (PS) Vijeća Europe br. 1096 "O mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima", od 27. lipnja 1996; zatim, drugo – Rezolucijom PS VE, pod brojem 1481, a pod naslovom: "Neophodnost međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima" od 25. siječnja 2006.; na što je reagirao i Hrvatski sabor s Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 30. lipnja 2006. – koja je donesena neprimjetno i praktično bez ikakvih pravno-kaznenih učinaka; te na kraju treća europska osuda komunizma: Rezolucija EU, odnosno njezinog, Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. Ova potonja rezolucija traži:

da se održava spomen, ali i da se osude autori zločina, da bi se na istini stvorilo osnovu za pomirenje, jer bez toga Europa neće postići svoje jedinstvo;
da se žrtvama komunizma oda počast kao junacima borbe za slobodu;
Rezolucija žali da se još i 20 godina nakon pada Zida ne otvaraju arhivi, posebice političkih policija;
Rezolucija traži da EU (Komisija i Vijeće ministara) materijalno pomognu nevladinim udrugama koje istražuju i skupljaju dokumentaciju o zločinima; da se stvori mreža "sjećanja i savjesti" te da joj se pomogne materijalno i tako stvori paneuropski dokumentacijski centar; da se 23. kolovoza proglasi Europskim danom spomena.

Zanimljivo kako to da naša država tako lako usvaja sve što EU traži od nje, samo ove tri europske rezolucije o zločinima komunizma ne nalaze gotovo nikakva odjeka u našem hrvatskom društvu, osim u šturoj Deklaraciji koja nikoga ni na što ne obvezuje niti pravno sancionira komunističke zločine?

„O, suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin Bog ovim kostima: oživjet ćete!" (Ez 37,4-5).Tako je prorokovao po Božjoj zapovijedi Ezekijel u dolini suhih kostiju, koje su predstavljale sav izraelski narod koji je živio poput mrtvaca bez Duha. Duh Sveti međutim kadar je oživjeti mrtva tijela i udahnuti im život.

Kako nas, braćo i sestre, ova biblijska slika o dolini suhih kostiju koje oživljuju na zapovijed Božju ovdje, na Bleiburškom polju podsjećaju na nepregledno mnoštvo razoružanih hrvatskih vojnika i velik broj civila, majki, žena i djece, koji su ovdje tog kobnog 15. svibnja 1945. godine doživjeli strašnu i okrutnu sudbinu! Bila je to pogibija – tragedija nad tragedijama našega naroda, dapače najveći pomor i zator koji se ikada dogodio hrvatskome rodu.

„Zaplakala je majka Hrvatska za sinovima svojim i neće se utješiti jer ih je Herod krvi žedan pogubio. Plače ljuto Matija, Anđa i Fatima za sokolima svojim. Plače i ljuto cvili, ne zato što bi bili poginuli u boju na megdanu junačkome, nego što su poginuli na izdaji tuđinca, što su bili umlaćeni na cestama, na način nedostojan junaka... Plače, ljuto plače i cvili Hrvatska majka i neće joj rana srca nikad zacijeliti nad divnom i poletnom hrvatskom mladosti, koja je u svom cvijetu pokošena i bačena u ponore Kočevskoga roga." ( A. Lukinović-I. Pomper, Vilim Cecelja. Utjelovljena hrvatska caritas, GK, Zagreb 2009., str. 309-310). Tako je jecao vlč. Vilim Cecelja, prvi hodočasnik na ovo polje smrti i zatora, kada je na Majčin dan 1963. ovdje održao molitvu za poginule u Bleiburgu i na križnim putevima na kojima su stradali oni koji su bili bačeni u razne Hude jame, Kočevske roge, Tezna, Jazovke i Maceljske šume.

Evanđelje po Ivanu koje smo čuli donosi nam Isusove riječi koje je on uputio svojim učenicima prije svoje muke i uskrsnuća.

Gospodin govori o žalosti koju osjećaju njegovi učenici prije njegova odlaska. Normalno je žalostiti se kad gubimo nekoga tko nam je drag. Tako je i s onima koji su u Bleiburgu i na križnim putovima izgubili svoje najmilije. Neutješni su jer je njihov odlazak ostavio prazninu. Ali ne samo da su ostali sami, najteže je rodbini bilo i jest – a radi se o barem sto tisuća hrvatskih obitelji! - to da oni nisu znali niti su smjeli znati i o tome govoriti, gdje su poginuli njihovi muževi, sinovi, očevi, braća i sestre. Pa ipak, nakon žalosti – kako nam Isus danas govori u Evanđelju – dolazi radost. Nakon što žena rodi, više se ne sjeća muka ni patnji, već se veseli novom životu. I s nama je tako. Poslije tragedije, poslije mraka boli i tuge, dolazi svjetlo, dolazi radost. Tu radost ne može nitko dati, ona je čisti dar Božji. Riječ je o Kristovu uskrsnuću jer on je uskrsnuo i zato se smijemo i mi nadati da će sve naše boli i tuge biti nadvladane, i da će zasinuti i nama svjetlo uskrsnuća i života. Velike patnje rađaju velikom milošću. Veliki križ donosi i veliki blagoslov.

Evanđelje nas i u najtežim situacijama uvijek okreće prema nadi: „Žalost će se vaša okrenuti u radost", govori Gospodin Isus. Žalost nastupa zbog činjenice rastanka, budući da Isus ima otići, a to znači umrijeti – što on navješćuje svojim učenicima, te se njihovo srce ispunja žalošću. Ali onaj koji je otišao u smrt, vratio se u život. Bez njegova odlaska ne može doći Branitelj, koji će dokazati što je grijeh, što pravednost, što osuda. Svijet se u svezi s tim vara jer ne razumije Božju logiku niti Krista. Grijeh je, međutim, kako dokazuje Duh Branitelj, nevjera u Krista i njegovu pobjedu; pravednost je u tome da Isus odlazi Ocu, a osuda nije to da je on osuđen – nego da je on osudio kneza ovoga svijeta, đavla. I nama, braćo i sestre, Duh Branitelj otvara oči da upoznamo dublju i istinitu stvarnost i da vjerujemo u Isusovu radosnu vijest, da znamo da su i naši najmiliji kod Oca i da oni koje osuđuje ovaj svijet nisu pravedno osuđeni, već često obrnuto - upravo oni koji druge osuđuju.

Blažena Djevice Marije, Tebe su Hrvati kroz povijest nazivali najvjernijom majkom, odvjetnicom Hrvatske, kraljicom Hrvata. Ti se moli za nas, za našu budućnost, da ju gradimo na istini o prošlosti i da oplakujemo sve naše poginule sinove i kćeri, jer svi su oni naši, te da nas kao narod ne dijele žrtve koje su pale na svim stranama, već da jednako za njima žalujemo i da naučimo da se nasiljem ništa ne postiže, da istina kad tad dolazi na vidjelo i pobjeđuje, da je Tvoj Sin kojega si mrtvoga primila u krilo zalog uskrsnuća i nada u pobjedu svima koji su stradali od ruke nasilnika. Molimo Te, nauči nas danas, ovdje u Bleiburgu i sav naš narod, da se u poniznosti borimo protiv svake ideologije i zatiranja prava čovjeka i naroda, protiv svakog totalitarizma, da se ne bojimo osuditi zločine a priznati istinu.

Presveta Bogorodice, kraljice svibnja, moli za nas i za svu našu poginulu braću i sestre i izmoli mir hrvatskome narodu. Amen.


PRELUDIJ ZA MARŠEVE SMRTI
(Svibanj A.D. 1945)

(Uglazbio: Zlatko Pibernik)

1.

Idu kolone, marševi smrti, hropot,
tisuće se vuku preko polja i drača.
Idu kolone, čuje se topot,
za svakim od njih već smrt korača.

2.
Vuku se kolone, mlađ do mlađa,
utroba zemlje zove ih sve jača.
Zgasla im nada, nova se ne rađa,
svi u muku, ni suze, niti plača.

3.

Gaze kolone dok proljet cvjeta,
dok bubnjevi bubnje glas slobode.
Svibanjske zore na pragu su ljeta.
Duge kolone u smrt se vode.

4.
Uokolo baklje napukle zore,
vezana žica ruke im bode.
Bol ih slama, beznađem sad gore,
tek hropot žeđi – vode, vode!

5.

A svuda pjev života, pjev slobode,
kolone smrti, kolone duge, duge.
Tisuće i tisuće vezanih ih vode,
u njima zvona zvone brecaj tuge.

6.
Idu kolone i nestaju u travu,
onaj što malaksa više se ne diže.
On smjesta smrt dobi u glavu,
ni uzdahom čežnje kući ne stiže.

7.

Otkose svoje te aveti kose,
klas do klasa, cvijet do cvijeta.
Zeleno klasje u smrti cvjeta,
ugasnuše tek mlađahna im ljeta.

8.
Idu kolone bez obzorja nade,
mučno se vuku pod teretom snova.
Oni su junaci krvave balade,
zaklane ovce, klane od ovnova.

9.

Rijeke u krvi plave, kleca
leš do leša, već čine splavi.
A jedna duša bespomoćno jeca
- In Te, in Te Domine speravi!

10.
(Pjesnik ove pjesme Svibnja toga
imao je deset mjeseci – tek dah života.
Ali hropot smrti – vapaje do Boga
već tad udahnu, jezu SVIH strahota).

Mile Prpa


Prenosimo sa: www.hrvatski-fokus.hr

Moj križni put (2): Bleiburg i kolone smrti progutali preko 400.000 Hrvata

U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona nas patnika je bila jako duga a na ulazu u Bjelovar se mogla brzim pogledom obuhvatiti

Konačno, opet pokret. Ide se prema Bjelovaru. Kroz sam Zagreb, te na izlasku kroz Vlašku, Maksimirsku i Dubravu stražari se vladaju pristojno. Ide se brzim tempom, ali nema nekih ispada. Nešto prije nas je krenula i kolona civila, ali kako smo mi išli brže, to smo ovu kolonu prestigli u Dubravi. Tu sam ponovno vidio oba brata Vidovića. Pozdravili smo se, mahnuli jedni drugima – doviđenja u Dubrovniku! Više ih nikada nisam sreo. Nikad nisu došli u Dubrovnik. Ubijeni su negdje, vjerojatno između Zagreba i Bjelovara. Uskoro osjećamo umor. Ne može se više pješačiti kao kroz Sloveniju. Iscrpljeni smo. Osim toga, većina nas je bosa. Bole noge i svi udovi. Gladni smo. Prolazimo kroz hrvatska sela pa nam seljanke dobacuju komade kruha. Stražari viču i tjeraju ih, no u drugom selu se slika ponavlja. Opet počinje pucnjava. Repriza Slovenije. Tko ne može dalje, dobiva kuglu u čelo. Tko je istrčao iz kolone, da uhvati komad kruha, često ostaje u jarku sa zalogajem u ustima. Umro je, a da ga nije uspio ni pojesti! Predvečer smo stigli u Dugo Selo. Pada kiša i mokri smo do kože. Utjerali su nas u neke barake. Iz drugih baraka čujemo zapomaganje. Tamo su, navodno, ustaše. Kroz vrata te barake su izvukli dva čovjeka potežući ih za kose i pred našim očima ubili. Nas ne će jer mi nismo «ustaše». Tko bi razumio tu njihovu klasifikaciju? Iste noći nastavljamo dalje. Kiša još uvijek pada pa su i stražari nervozni, iako su svi oni na konjima. Da bi skratili put, ili da bi nas tamo lakše pobili i poslije zakopali, skrenuli smo s glavnog puta te idemo nekim jarugama i potočinama. Noć je kao u rogu. Potpuni mrak. A kiša pljušti kao iz kabla. Provala oblaka. Kolona se presijeca, dolazi do zastoja. Voda nam u tim potočinama nekada dolazi i do koljena i ne možemo dalje. A straža bijesni i puca nasumice. Što mi više zaostajemo, jer zaostajati moramo, to stražari više pucaju i ubijaju. Pravi pakao. Ništa se ne vidi osim bljeska munje i oružja. Tko će iz ovoga izaći živ? S druge strane je to prilika za skloniti se sa strane i pobjeći, što su, vjerujem, neki i napravili. Bestijalna iživljavanja naših pratitelja traju cijelu noć. Iznemogli ljudi padaju i ne mogu dalje, pa dobivaju kuglu u glavu. I ja sam iznemogao i padam svako par koraka. Ivo Lepeš me poteže i skoro nosi. Zaklinjem ga da me ostavi i ide dalje, pa ako se spasi, neka mi reče majci gdje sam svršio. Govori mi, ako treba umrijeti da ćemo umrijeti zajedno, jer da mi on ne bi mogao majci doći na oči. Cijelu gimnaziju smo zajedno proveli i najljepše dane mladosti skupa proživjeli. Eto, hvala Bogu, izvukli smo se oba, ali on nije dočekao hrvatsku slobodu, koju je tako želio. Umro je u šezdesetoj godini i ovo moje svjedočanstvo njemu posvećujem. Kasnije sam se često pitao što su učinili s mrtvima. Kako su, čisto tehnički, tu stvar riješili? Mrtve je trebalo odstraniti i pokopati. Tko je to učinio i kako? Mi, koji smo preživjeli tu stravičnu noć, nazvali smo ovu dionicu puta između Dugog Sela i Čazme «Dolinom smrti» i ona je kasnije često bila predmet naših razgovora.

Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači

U svitanje, nekoliko kilometara ispred Čazme, izašli smo na cestu, pa su sada započeli novi jadi. Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači, a dobrim dijelom smo gazili kroz samu vodu, i nama, koji smo bili bez cipela, stopala su se raskvasila i omekšala, a sada treba gaziti po tucaniku, jer se cesta popravlja i sva je posuta oštrim kamenjem. A treba gaziti. I to brzo! Noge krvare, hvataju grčevi, ne može se dalje. A «drugovi» pucaju po nama psujući ustašku majku! Pa tako, neki koji su izvukli živu glavu iz «Doline smrti», ovdje su je izgubili. Meni je pomogla motociklistička rukavica. Navukao sam je na jednu nogu, a onda na drugu i tako redom, kako bi koja više zaboljela, čuvajući je kao oko u glavi. Ulazimo u Čazmu i susrećemo ljude. Seljanke i seljaci u lijepim narodnim nošnjama žure u crkvu. Danas je Tijelovo. Bože, pomozi nam i dovedi nas našim domovima, a daj pokoj vječni umrlima! Gledaju nas s nevjericom, jesmo li ljudi ili vragovi! Ni brat brata ne bi prepoznao. Prljavi smo od blata od glave do pete. Samo se oči vide. I takvi idemo dalje kroz hrvatska sela. Neka svijet vidi kako «narodna vlast» postupa s »neprijateljima naroda»! I neka iz toga nešto nauči! Stigli smo u Bjelovar i ponovno u žicu. Smjestili su nas u neke stare oružničke vojarnice. Neki su u zgradama, a neki u barakama. Kako je tko gdje upao. Ali očajno nas je malo. U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona je bila tako duga a na ulazu u Bjelovar se je mogla brzim pogledom obuhvatiti. Je li tko u onoj noći pobjegao, jesu li kolonu odcijepili i poveli drugim pravcem? Prebrojavamo se i tražimo kolege iz Škole. Neki su tu ali mnogi nedostaju. U Bjelovaru smo zatekli zarobljenike, koji su stigli nekoliko dana prije nas i već uspostavili vezu s vanjskim svijetom. I ovdje nas zagledaju, popisuju i broje te ponekog odvode, no režim je nekako blaži. Smije se primati hrana. Smije se stajati u blizini žice i razgovarati sa ženama, koje dolaze tražiti svoje. Tu je došla do izražaja naša hrvatska solidarnost, koja nas je tako ispunjavala ponosom. Dovoljno je bilo nekoj djevojci s onu stranu žice samo reći svoje ime i sutradan bi zvao stražar, da je došla «sestra». Izletjeli bi vani, otrčali na glavna vrata i od «sestre» primili paket. U tom trenutku smo zaboravljali na patnje. Ne radi hrane, koja nam je i te kako dobro došla, već radi tih naših majki i žena Hrvatica. Nisu nas poznavale, ništa nisu o nama znale, već samo, da smo branili Hrvatsku, i to je za njih bilo dovoljno, da od svoje sirotinje odvoje kako bi nam pomogle. Hvala im i ovom prilikom! Mogli su nas tući, mogli su nas ubijati, mogli su nas zatvarati, ali dok imamo takve žene, mi kao narod ne možemo propasti!

Na putu od Virovitice do Osijeka

Pa tako, usprkos dizenteriji, ušima i odvođenju, u tom logoru smo kroz desetak dana nekako odahnuli. Ali kao da je «odmora» bilo previše i križni put se je morao nastaviti. Sada je slijedila Virovitica, Našice i Osijek. Taj dio puta je bio nekako mirniji. Češće smo se odmarali, a i seljaci su nam smjeli davati hranu i vodu. Usput su nas ti naši ljudi upozoravali, da se čuvamo u prolazu kroz srpska sela, gdje navodno truju zarobljenike. Nas nisu otrovali, jer od njih nismo uzimali hranu, ali su nas dobro izudarali motkama. Na taj način, su valjda, izrazili zahvalnost za hrvatsko gostoprimstvo kada su bježali pred Turcima! Konačno smo se uhvatili nekoga malog uskog vlaka, koji je služio za eksploataciju šuma i s njim nastavili do Osijeka. I tako, ostatci ostataka od one kolone, koja je krenula iz Prečkog, a kojoj su se u Bjelovaru priključile nove skupine, stigli su u Osijek. Tu više nismo išli u logor. Ostali smo na željezničkoj stanici, gdje nam je jedan komesar, popevši se na gomilu starih vreća, održao govor. Veli nam, da je ovo novo društvo humano i da će nam naše zločine i izdaju domovine oprostiti! Slobodni smo i možemo ići kućama. Izgleda da se je ovdje radilo o nekoj amnestiji «druga» Tita za mlađa godišta, a u ovoj koloni su sve bili mlađi ljudi. Normalno bi bilo da smo se u tom času razveselili. Ne će više biti gladi, trčanja i ubijanja. Nema više batinanja. Možemo ići kućama, k našim dragima, koje gotovo godinu dana nismo vidjeli, niti što o njima čuli. No, mi smo ostali hladni poput stijene. Bili smo odrvenili, duševno obamrli. Ni trunka iznenađenja, ni trunka radosti. Tu smo se podijelili u nekoliko skupina prema mjestu stanovanja, odnosno pravcu daljnjeg putovanja. Ja sam se priključio grupi Sarajlija, Mostaraca i Dubrovčana, s obzirom da ćemo mi sada hvatati vlak, koji vozi preko Bosne. No, prije nego ćemo krenuti, odlučili smo pokušati pribaviti nešto hrane. I raziđosmo se u prošnju po Osijeku. Onako – od kuće do kuće. S dva, tri prijatelja pokucam na prva vrata. Imali smo sreću, jer smo naišli na našu kuću. Otvori nam jedna starija žena i vidjevši tko smo, pozove nas u stan. Ne znam više što nam je dala, ali nas je na rastanku uputila na drugu adresu. I tako je to išlo redom. Svuda nas je taj naš svijet primao s iskrenim simpatijama, te nam odvajao koliko je mogao odvojiti. Usput su se raspitivali za svoje i postavljali nam pitanja, na koja im nismo znali odgovoriti. U kratkom vremenu smo prilično toga sakupili. Hrane, nešto novca, nešto odjeće, a za mene je bilo najvažnije da sam konačno došao do cipela. I ponovno smo osjetili ponos što smo Hrvati. Ne mogu nas gadovi uništiti, pa da se penju na čičimak!

Umjesto slobode – u Filipovića logor

Opet smo se našli na željezničkoj stanici, te dočekavši vlak za Bosnu, poskakali unutra. Ali su se odjednom između nas našla dva partizana. Jedan podoficir i jedan vojnik. I oni, tobože, putuju u Sarajevo, na odmor. Nisu bili prema nama grubi. Pače, simpatični i uslužni. U to vrijeme je pruga bila oštećena i isprekidana, pa smo morali često pješačiti, a ova dvojica su se stalno nas držala i više puta intervenirala na stanicama, pomažući nam u hvatanju drugog vlaka. I tako smo se poslije 2 do 3 dana dokoturali do Sarajeva. Naše kolege Sarajlije, naravno, odmah su željeli svojim domovima i već smo se počeli pozdravljati, kad ova dvojica odnekud dovedoše još nekoliko partizana, svrstaše nas u redove i «napred marš» - s nama u Filipovića logor! Eto njihova humana društva i opraštanja za našu «izdaju»! Zašto su to učinili, nikada nismo doznali. Filipovića logor su, u stvari, bile stare austrijske vojarnice, prepune zatvorenika i zarobljenika ovoga novog «humanog» društva. Tu su nas strpali u podrum i zaključali. Mrak, a ono malo svijetla što dopire, dolazi kroz jedan sitni, žicom armirani prozorčić. Tako smo ostali zaključani dva do tri dana. Nisu nam davali ništa jesti, ali, nasreću, imali smo još nešto zalihe iz Osijeka. Lupali smo na vrata ali nitko nije reagirao. Već je ponestajalo zraka, pa smo se bojali da ćemo se zadušiti. I to poslije svih muka, kad smo konačno postali «slobodni»! Uspjeli smo nekako razbiti taj prozorčić, pa nam je on sada služio i za izbacivanje mokraće. U bocu, pa kroz prozor! Konačno otvoriše, ali ne da bi nas pustili na dvorište, već da bi jednog po jednog ispitivali. Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili ili negdje drugdje prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznavajući žrtve. Tu smo došli u kontakt sa zarobljenim četnicima. Oni su već bili privilegirani i odlazili su vani na rad. Tražili su od nas kremenčiće, a da će nam u zamjenu dati brašna. Jedan se je naš sjetio olovke, koju je dobio u Osijeku, pa smo je pažljivu izlomili i iz nje izvadili «kremenčiće», koje smo dva po dva zamotali u novine. Četnici su nam u zamjenu dali «brašno». No, brašna ta masa nije ni vidjela. Radilo se je o nekom nejestivom prahu, no veselilo nas je da ni četnici ne će imati koristi od naših «kremenčića». Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovoga novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovno našli na okupu - na robiji u Zenici radi «djela radnje protiv naroda i države». Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha.

Izručeni smo Srbima, a ubijali su nas i Srbi i Hrvati

Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga. A gdje su svi oni neimenovani? Svi su ubijeni. Svi oni, koji su krenuli na povlačenje, a nisu više nikada došli u svoj dom, niti se javili iz izbjeglištva, mrtvi su. Ubijeni su na grozan i okrutan način. A tko je taj zločin izvršio? U mnogim dokumentima se spominju jedinice, kojima je hrvatska vojska izručena: ta i ta Vojvođanska ili ta i ta Srpska divizija, ta i ta Krajiška brigada… Dakle, Srbi. Pokolj su izvršili samo Srbi. No, je li to baš tako? Tog uvjerenja ja nikada nisam bio, a i svaki onaj, koji je proživio Bleiburg i sve ono što je nakon njega slijedilo, a želi biti objektivan, sa mnom će se složiti. O tom sam s mnogima razgovarao. Govore mi: «Naravno, tako je to bilo, ali je bolje o tome ne pisati.» A zašto bi bilo bolje ne pisati? Istina se ne može sakriti, ni povijest krivotvoriti. Pa kako se nijedna laž neprijatelja, a koja je na naš račun išla, nije mogla dugo održati, tako bi isto i naše neistine bile kratkog vijeka. A dolazećim generacijama mi dugujemo istinu. Ona im samo može biti od koristi. Kako je laž neodrživa, najbolje dokaziva upravo izdana knjiga «Ogoljela laž logora Jasenovac» od prof. Vladimira Mrkocija i prof. Vladimira Horvata.

Ne smijemo umanjivati hrvatsku odgovornost

Dakle, nas nisu ubijali Srbi! Nas su ubijali komunisti! Kako srpski, tako i hrvatski. I ostali. Imena jedinica ne govore mnogo. Kao vojnik, kasnije sam bio uključen u XX. Romanijsku brigadu, 27. divizije. Toj diviziji je pripadala i XVI. Muslimanska brigada, pa sam često bio u dodiru s vojnicima te brigade, to više, što su se u njoj nalazile neke moje kolege iz Časničke škole, mobilizirane u ovu jedinicu. I tako sam saznao, da u XVI. Muslimanskoj brigadi ima mnogo nemuslimana. Dobar dio prvotnih muslimana je izginuo u borbama, te je jedinica bila stalno popunjavana. Tako je isto bilo sa svim tim srpskim, krajiškim i vojvođanskim jedinicama. Osim toga, hrvatske glave nisu padale samo u Sloveniji, gdje su nas ove jedinice preuzele. Zarobljeničke kolone su pješačile cijelom Jugoslavijom i nije bilo pokrajine kuda nisu prošle. I svuda su nas mrcvarili. Tada nas nisu ubijali kao hrvatske nacionaliste, šoviniste ili ekstremiste. Ti su pojmovi novijeg datuma i tada ih nije bilo u upotrebi. Tada smo mi za njih bili fašisti, sluge okupatora i klasni neprijatelji i kao takve nas je trebalo pobiti i iz vlastitog naroda iskorijeniti. Pa kao što je u Španjolskome građanskom ratu ubijao Španjolac Španjolca, u Oktobarskoj revoluciji i nakon nje Rus Rusa, Ukrajinac Ukrajinca, Kozak Kozaka, tako je u borbi za Državu, a pogotovo poslije njezina sloma, ubijao Hrvat Hrvata. Da su Srbi tome debelo kumovali, ne treba napominjati, ali ni umanjivati hrvatsku odgovornost. Bez Hrvata, konačno, Srbi ne bi mogli izvršiti zločin onakvih razmjera. No, tada su hrvatski komunisti bili zaluđeni marksizmom. Kao uzor im je služio Staljin i ruska ČEKA i željeli su je imitirati: «klasnog neprijatelja» i «fašiste» iskorijeniti. Evo nekoliko primjera iz moga iskustva:

Od revnog ustaše do vjernog partizana

Prije rata sam bio član «Domagoja» - Hrvatskoga katoličkog društva u Dubrovniku, iz čijih su redova kasnije proizlazili hrvatski časnici i beskompromisni borci za Državu Hrvatsku. No, bilo je i iznimki. Tom Društvu je pripadao i Marjan Čižić, mladić nekoliko godina stariji od mene. Isticao se je svojom borbenošću i hrvatstvom i nama mlađima služio za uzor. Došla je i 1941. U tim prvim danima, dok hrvatska vojska nije još bila formirana, četnici prijete da će napasti Čapljinu. U Dubrovniku se skupljaju dragovoljci, i Marjan oblači na brzinu skrojenu ustašku odoru i sa skupinom dubrovačkih mladića odlazi u Čapljinu, gdje su danima čuvali most na Neretvi. Kasnije, gotovo neprimjetno, zaluđen Krležom i marksizmom, počinje se udaljavati od dotadašnjih prijatelja i negdje 1943. odlazi u partizane. Operirao je u Slavoniji i brzo dogurao do partizanskog oficira. Radi njegove brutalnosti i bezobzirnosti dobio je nadimak «Krvavi kapetan». I tog «Krvavog kapetana» sam sreo pred Mariborom, gdje su hrvatske glave naveliko padale. Je li pripadao kakvoj Vojvođanskoj, Srpskoj ili Krajiškoj jedinici, mislim da ne igra nikakvu ulogu. Pred Mariborom je jahao na konju sa samokresom u ruci. Dok je još živio u Dubrovniku, Čižić je bio prijatelj s braćom Pavlić, čiji se je najmlađi brat Hrvoje našao sa mnom u zarobljeničkoj koloni. I «Krvavi kapetan» ga je prepoznao. – «Koji je vrag tebe odveo u ustaše?» - upita ga. – «Isti koji i tebe 1941!» - odgovori mu Hrvoje. Marjan podbode konja i nestane. Nije ga ubio. Možda su uspomene i staro prijateljstvo učinili svoje. Ja nisam vidio ni da je ubio nekoga drugog. No, njegova jedinica je ubijala, i to krvavo, bespoštedno, do kraja. Ili drugi slučaj: U onoj užasnoj noći, koju sam proživio u «Dolini smrti», sreo sam jednog mladog komesara, Dalmatinca. Jahao je na konju, a u ruci držao kratku englesku strojopušku. Jedan od «drugova» u tom trenutku ispali par metaka u kolonu, a moj mu zemljak kroz smijeh dobaci: - «Asti Gospe, jesi li ih dobro obradia, onako po skojevski. Pogledaj, ni moja se nije ohladila.» - I pruži cijev od strojopuške «drugu» da je opipa. Poslije nego sam bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku, dospio sam u zatvor, tako da sam kasnije, koncem 1949., morao ponovno u vojsku. Tog puta su me uputili u Ilok, u neku jedinicu, koja je gradila utvrde i kopala rovove uzduž Dunava za eventualnu obranu od Rusa. Kako nisu imali pismenih ljudi, a svakog dana je trebalo obilaziti teren i ubilježavati u kartu koliko se je rovova iskopalo, to me je moj «komandant» stalno vukao za sobom, da mu ovu stvar obavljam. Po činu je bio kapetan, rodom iz okolice Šibenika, Hrvat, a zvao se je Rodin. Ime sam mu zaboravio. Pa tako, obavivši posao, vremena smo imali na pretek, te bi se izvalili na travu i sunčali. Ja sam mu rekao, da sam bio hrvatski vojnik, a to je, uostalom, stajalo u mojim famoznim karakteristikama, na što mi je odgovorio: «Vidiš, mi sada ovdje zajedno ležimo, a da sam te sreo negdje u Sloveniji, bio bih te ubio.» I tu njegovu priču o ubijanju bespomoćnih, par puta mi je ponavljao.

Sudac Crnogorac, sekretar Partije Hrvat

Sličnih primjera mogao bih nabrojiti mnogo. No, ostavimo zarobljenike i kolone smrti. U tim groznim danima nisu samo hrvatski vojnici ginuli. Morali su umrijeti svi oni, koji su pošteno hrvatski mislili i koji su se kroz četiri godine rata zalagali za hrvatsku samostalnost. Tko su bili njihove ubojice? Što je s «narodnim sudovima», s njihovim sucima, tužiteljima i porotom? Što je sa zloglasnim oznašima? Bilo je, dakako, tu Srba, ali u tom krvavom kolu ništa manje nisu bili zastupljeni Hrvati. U Dubrovniku je tužitelj bio crnogorsko-talijanski bastard Aco Apolonio, presude su se donosile u zgradi Komiteta (preko puta današnje radio-stanice), a donosili su ih sekretari Partije, uglavnom Hrvati, dok ih je na «sudu» čitao Hrvat Carević! Uzalud bi bilo to poricati, jer njihova imena stoje «ovjekovječena» u spisima i arhivima. A niti bi to bilo od koristi. Naša mladost mora upoznati svu pogubnost komunizma, nekoga izmišljenog internacionalizma, preko noći pretočenog u tzv. socijal-demokraciju. Ona mora upoznati svu strahotu zabluda, kako se iste ne bi više nikada ponovile, pa neka tome pridonese i ovo moje svjedočenje!

Nikola Mulanović


KOMU PRIJAVITI PARTIZANSKE KOLJAČE?!

Poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske,

Poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskog sabora,
Poštovana gospođo Predsjednice Vlade Republike Hrvatske,
Poštovani gospodine Ministre unutarnjih poslova,
Poštovani gospodine Ministre pravosuđa (i odnedavno izabrani pomoćniče glavnog tajnika UN-a za ljudska prava),
Poštovani gospodine Glavni državni odvjetniče,
Poštovani gospodine Gradonačelniče grada Zagreba,
Poštovani primatelji ovoga dopisa,

Komu da prijavim ubojstvo osamnaest osoba u gradu Zagrebu?

Svjedok likvidacije i očevidac ukopa povjerio mi je tajnu o ubojstvu sedamnaest zarobljenih vojnika i jednog dvanaestogodišnjeg dječaka, u Zagrebu u svibnju 1945. godine. Precizno (u metar kvadratni!) poznata mi je lokacija masovne grobnice u koju su ukopana tijela ubijenih. Ta grobnica nije prijavljena, nije nigdje navedena, pa nijedna od nadležnih državnih institucija za nju i ne zna.

Komu da građanin prijavi masovnu grobnicu usred glavnoga grada Republike Hrvatske?

U proteklih nekoliko godina kao predstavnik nevladine udruge temeljem vjerodostojnih iskaza svjedoka prijavio sam nadležnim institucijama više masovnih grobnica i više događaja ubojstava iz perioda Drugoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega. Dostavio sam im kopije dokumenata kao i iskaze živućih svjedoka s jasnim i preciznim lokacijama mogućih masovnih grobnica i likvidacija. Svjedočenja su bila takve naravi da je bilo moguće trenutno pristupiti istražnim postupcima i, što je ključno, sondiranjima terena i iskapanjima. Ali "nadležne institucije" nisu ni u jednom slučaju učinile išta bitno. One su, zapravo, činile sve da se ništa bitno ne pokrene.

Ispunjavajući svoju građansku dužnost, u dobroj vjeri i savjesno, pisao sam tadašnjem predsjedniku RH, predsjedniku Hrvatskog sabora, predsjedniku Vlade RH, ministrici pravosuđa, ministru unutarnjih poslova, glavnom državnom odvjetniku, gradonačelniku grada Zagreba i mnogim drugim "nadležnim institucijama" od kojih niti jedna nije poduzela ništa konkretno o sasvim konkretno prijavljenim predmetima.
Zato vas sada javno pitam: kojim to institucijama hrvatski građanin treba prijaviti ratni zločin (koji ne zastarijeva, valjda, ni za žrtve Hrvate) u Republici Hrvatskoj? Koje su to nama građanima nepoznate institucije jače od svih državnih institucija zajedno kada se svjedoci moraju javljati nevladinim udrugama, jer nemaju nikakvo povjerenje u "nadležne institucije", dapače, upravo se njih - boje!!! Dvadeset godina nakon uspostave samostalne (?) i slobodne (?) hrvatske (?) države, svjedoci zločina starih šezdeset i pet godina boje se "nadležnih institucija" te države!!! Plaše se nekih "službi" koje su, kažu, još uvijek pozadinski gospodari naših života. A kao dokaz navode upravo to da se nikakvom prijavom ništa ne može postići, negoli još samo sebi samome zagorčati život.
Komu dakle u ovoj državi prijaviti masovnu grobnicu da bi oni koji su u nju bačeni bili uopće priznati kao žrtve, uključujući i dvanaestogodišnjeg dječaka koji se "greškom" našao uz "krivih" sedamnaest hrvatskih vojnika?
Ima li u Hrvatskoj ikoga tamo negdje gore tko služi ovomu narodu bez dvostrukih mjerila?
Ima li u ovom narodu još koga tko se ne plaši "nadležnih institucija" i njihovih "paradržavnih organa"?
Ima li u ovom narodu još koga tko se ne plaši medijskog prijezira prema svakom tko se ne uklapa u zadane standarde političke poželjnosti koja je do neprepoznatljivosti umrtvila jedan ne tako davno ponosan narod?

Ako postoji još netko u ovoj državi (pa i među gore spomenutima) tko život i žrtvu dvanaestogodišnjeg dječaka smatra većom vrjednotom od sveukupne diplomatske dvoličnosti "nadležnih institucija" zajedno, neka mi se javi. "Nasilno", "ilegalno" i "izvaninstitucionalno" (jer su i žrtve ubijene nasilno, ilegalno i tobože izvaninstitucionalno, a zatim danas institucionalno namjerno zanemarene) posjetit ćemo u prisustvu svjedoka, a zatim i otkopati prvu masovnu grobnicu u gradu Zagrebu.
Žrtve su to zaslužile, čak i kada živi nisu!

U Zagrebu, 7. svibnja 2010.

Ivica Relković, preživjeli logoraš srpskih koncentracijskih logora iz vremena Domovinskoga rata

Napomena: Potpisnik je kao predsjednik Hrvatskog odgovornog društva pokrenuo projekt "Edukacijska udruga 1481" te prikupio niz autentičnih iskaza svjedoka, proslijedio ih nadležnim državnim institucijama i prijavio lokacije više masovnih grobnica u gradu Zagrebu, nakon čega nije ozbiljnije proveden niti jedan postupak. Trenutačno je predsjednik nedavno osnovane Obiteljske stranke.
Kontakt: Hrvatsko odgovorno društvo, Zagrebačka cesta 190, Zagreb; mob: 098/355-277, ivica.relkovic@zg.t-com.hr


Podsjetnik...

FRA MARTINOVA OBRANA

MOJA ZAVRŠNA RIJEČ

Časni sude, nisam došao u župu Ploče-Tepčići kao Martin Planinić nego kao fra Martin Planinić. Zovem sa, dakle, fra Martin Planinić. Ne zamjeram ni Sutkinji ni Tužiteljici ni svjedocima Optužnice što su me zvali Martinom, bez fra. Jer, to je navod ponuđena im teksta.

Bez uzmicanja tvrdim: Ja sam fra Martin. Fra ispred svoga imena dobio sam 16. srpnja 1960., dakle, prije nepunih pedeset godina. Nije moj fra kao nekakav priljepak nego je sastavni i integralni dio moga identiteta.

Nisam pao iz oblaka. Postoji uzrok moga dolaska u župu Ploče-Tepčići. Bez hercegovačkoga slučaja ne bi me bilo ondje. Molim da se u sudskom postupku vodi računa i o uzročnosti moga odlaska iz Veljaka i moga dolaska na Tepčiće, 28. ožujka 1999. godine, kad je župa bila prazna i stvarno i pravno. Stvarno: nije bilo u njoj svećenika. I pravno: svjetovni svećenik nije ni bio određen za župnika do 22. travnja 1999. godine.

Časni sude, nisam tvorac hercegovačkog slučaja. Davno je on nastao te 12. svibnja 1968. i pred kraj moga studija, u javnost došao. Na samom početku toga slučaja držao sam: Treba poslušati. Izvrši pa se žali, što se može provjeriti i u mojoj knjizi U hercegovačkom slučaju.

Bez moje krivnje i bez bilo kakva moga utjecaja izbila je pobuna. Sukob između Provincije i Biskupije bio je svagdanja žalosna stvarnost. Moja mi čast nije dopuštala živjeti među fratrima ni kao špijun ni kao bojovnik Biskupijskog ordinarijata nego kao častan član svoje zajednice Hercegovačke franjevačke provincije. Nametnutu borbu sam prihvatio pa i vodio. Nikakvo zlodjelo u toj borbi nisam (u)činio. Ništa loše nisam govorio ni protiv fratara, ni protiv svjetovnih svećenika: ni pred crkvenim predstavnicima, ni pred civilima. Poštivao sam Crkvu kao takvu i njezine institucije jer su njezine. No, valja znati, i nositelji crkvenih institucija su ljudi, podložni i ljudskoj slabosti i ljudskoj grješnosti. Zato, moje poštivanje tih institucija nije mi dopuštalo solidarizirati se s djelima koja nisam mogao, niti danas mogu, odobriti: ni kao čovjek, ni kao kršćanin, ni kao fratar, ni kao svećenik.

Trakavica hercegovačkoga slučaja dugo se vukla, do biskupa Perića se dovukla i pred ovaj me časni sud odvukla, unatoč jasnom stajalištu i svetoga Pavla i Pape Aleksandra IV. Citiram: I sad, ako imate parnice o sadašnjim stvarima, vi uzimate za suce one koji u Crkvi ništa ne vrijede! Neka vas je stid što sam prisiljen ovo govoriti (1Kor 6,4-5). napisa sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. Nitko ne može dovesti franjevce pred sud, napisa Papa Aleksandar IV. u buli sačuvanoj na pergameni franjevačkoga samostana u Zadru, a objavljenoj na latinskom jeziku u Storia dei frati minori i djelomice u Slobodnoj Dalmaciji. A suprotna strana, kako se vidi, do toga ne drži.

Žalosno je što biskup Perić nije mogao ili nije znao presjeći taj gordijski čvor, pa je dugotrajni sukob završio pred civilnim sudom, protivno Bibliji i crkvenoj tradiciji.

Biskupova nerazboritost zadržala me je u borbi, kao i neprimjereni način njegova postupanja s narodom i fratrima. Jesam li prav ili kriv zbog tih neslaganja i nekih svojih izjava? Nije nadležan ovaj časni sud ni odgovoriti, ni kaznu mi izreći. Mogu biti kriv nekom drugom, ali ne ovom časnom sudu.

Nisam morao biti u župi Ploče-Tepčići. Mogao sam bit u borbi na nekoj drugoj župi. A, bih li, zbog toga, došao pred ovaj časni sud? Ne znam, ali sam siguran da: ili zasluga, ili krivnja, zbog moga dolaska i moga boravka na toj župi, pripada njezinim članovima.

Nisam ni nožnim palcem mignuo da se narod te župe pobuni, a narod se pobunio i ostao pastoralno nezbrinut. Zato su me njegovi predstavnici tražili. Došli su po me, pa sam, odazvavši se narodnom vapaju, došao i ostao. Časni sude, nitko nije došao u Veljake od sadašnje suprotne strane, da se usprotivi mom dolasku na Tepčiće jer je ta župa bila jedinstvena. Zato mogu, i to s razlogom, reći: biskupijski karitas postao je "kvaritas" kojim se biskup Perić (po)služio da bi stvorio oporbu koje ne bi bilo bez karitasa ili, jasnije kazano, bez potkupljivanja.

Što, dakle, suprotna strana želi postići? Ne znam, ali pretpostavljam: Želi iskoristiti ovaj časni sud kao svoga trojanskoga konja, u skladu s riječima biskupa Perića u Splitu prigodom diskusije nakon njegova predavanja. On, upitan, kako ćete riješiti hercegovački slučaj, odgovorio je: Policijom nakon uspostavljena odnosa BiH sa Svetom Stolicom.

Zato, časni sude, želim, pred kraj svoga izlaganja, nešto ustvrditi i uz to ostati: Dva nadnevka - 17. ožujka i 23. travnja ove godine - iako su određena sasvim slučajno, imaju svoje duboko značenje.

1. Zadnji apostolski vikar u Bosni biskup-fratar fra Paškal Vuičić, koji je ispred dolazećeg nadbiskupa dr. Josipa Stadlera pod bezdušnim pritiskom Austrougarske na Svetu Stolicu bio protjeran iz Sarajeva u Livno samo zato što je fratar, umro je u Imotskom 17. ožujka 1888. godine kao običan fratar. Ne znam je li ovaj časni sud svjestan, ni koliko je svjestan da i na nj stižu pritisci, ali iz suprotnoga smjera, od crkvenih moćnika?!

2. Crkva se 23. travnja svake godine pa i ove sjeća svetoga Jure mučenika, koji je prikazan kako probada zmaja. Zmaj sa suprotne strane koji Vas želi zavesti i stranputicom Vas uputiti te i Vas osobno i sudsku instituciju pred poviješću osramotiti i poniziti, treba biti proboden snažnom mišicom i oštrim kopljem današnjega sveca svetoga Jure, kako bi ovaj sud, oslonjen na relevantne činjenice, mogao donijeti pravednu i pravičnu presudu.

I, dok sve to očekujem, srdačno pozdravljam sudsko osoblje, svoju obranu, nazočne fratre, tužiteljsku stranu i sve ostale, u sudnici nazočne.

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 23. travnja 2010.


Primili smo...

Je li smrt poljskoga predsjednika i cijele delegacije u Rusiji bila slučajna nesreća?

A ovo je s jednog foruma (piše da je stiglo mailom):

Je li smrt poljskoga predsjednika i cijele delegacije u Rusiji bila slučajna nesreća? Predsjednik Lech Kaczynski bio je glasnogovornik većih sloboda država unutar Europske unije. Dok mnoge druge europske države imaju marionetsku vlast koja se klanja diktatu Europske unije, poljski je narod izglasao vlast koja je glasno oponirala redukcijama državne, ekonomske i nacionalne slobode. Bio je euroskeptik i dugo odbijao potpisati Lisabonski ugovor, sve dok ga Irska pod prisilom (u drugom pokušaju) nije potpisala. Nije htio zamijeniti nacionalnu valutu eurom i smatrao je da je najoptimističniji rok za uvođenje eura u Poljsku 2015 godina.

Novinar Damian Thompson u engleskom "Daly Telegraphu" piše da se iza ubojstva predsjednika Lecha Kaczynskog i cijele delegacije nalaze bankari. Tako navode da je Poljska jedina zemlja u EU koja nije osjetila krizu. Naprotiv, bilježi rast proizvodnje i tako ruši mit novog svjetskog poretka da sve nacionalne ekonomije moraju pasti na koljena, kako bi se novi poredak uspostavio. 29.03.2010. Poljska je odbila uzeti zajam koji joj je ponudio MMF u iznosu od 21,8 milijarde dolara. "...Ne samo da ta država nije postala žrtvom međunarodnog bankarskog gangsteraja koji se odvija kroz gusarske posudbe, nego je Poljska Međunarodnome monetarnom fondu ponudila posudbu kako bi taj fond mogao pomoći drugim državama da prevladaju nadošlu globalnu krizu...", o čemu je izvješćivao AFP 29. ožujka 2010.

Poljska je bila jedina od 27 članova Unije koja je postigla gospodarski rast u 2009. godini, a Međunarodni monetarni fond (MMF) je predviđao da će taj rast doseći 2,75 posto sve do 3,25 posto u 2011. godini...", izvješćuje 14. travnja irska web stranica "Infowars Ireland". Poljska Nacionalna Banka i Vlada 09.04.2010. suglasno odlučuju o devalvaciji zlota, što će pogodovati poljskim izvoznicima, ali na štetu njihovih trgovinskih partnera, najviše onih u EU. Sljedećeg dana nakon ove odluke o devalvaciji zlota, pogiba predsjednik, cijeli vojni vrh, guverner nacionalne banke, i još deseci vojnih i političkih dužnosnika!!??

Štoviše, u nastavku teksta u "Daly Telegraphu" spominje se kako je predstavnik Češke Središnje banke Mojmir Hampl početkom travnja izjavio da je Međunarodni monetarni fond namjerno razbuktao ekonomsku krizu u Europi tako da su manje regionalne države bile prisiljene tražiti posudbu od lihvarskog MMF-a. Znači li to da je Poljska kao primjer za druge države, počela ometati lihvarske planove velikih međunarodnih bankara?

Svemu ovome treba dodati i činjenicu da će sada Poljsku preuzeti britanski čovjek, osoba školovana u Britaniji, koja čak ima englesko ime i prezime: "... Sada se vodstvo u Poljskoj mijenja i izgleda kao da će proeuropski lider zamijeniti Kaczynskog. Proeuropska Stranka Građanske Platforme DONALDA TUSKA najvjerojatnije će, nakon predsjedničkih izbora u lipnju, zgrabiti vlast..." To je čovjek kojemu je Kaczynski oponirao kada je trebalo zlot zamijeniti za euro i također s češkim predsjednikom Vaclavom Klausom bio je među posljednjima koji su se opirali gubitku državne neovisnosti što ju donosi potpisivanje Lisabonskoga ugovora.

Kao uspješna država Poljska je sve manje ovisila o EU i odlazak Kaczynskog u Rusiju nije značio samo odlazak u Katynsku šumu, gdje bi se Putin i Medvjedjev ispričali Poljskoj, za pokolj njezinih časnika i dočasnika, već je taj odlazak trebao biti početak mijenjanja strane u interesnim sferama: Rusija više nije komunistička i kao ravnopravan partner davala je Poljskoj veće mogućnosti za razvoj ekonomske i nacionalne slobode. Poljska je u sukobu velikih interesnih sfera, nastojala promijeniti stranu. Britanija i Amerika su shvatile problem i stoga je Kaczynski morao umrijeti zajedno s cijelom delegacijom. Nastojao je sačuvati Poljsku slobodnom i u tu svrhu odlučio je potražiti potporu Putina.


Tko u Hrvatskoj još slavi Sotonu Tita!

U SUSRET 65. OBLJETNICI BLEIBURGA I KRIŽNIH PUTEVA

Krvolok Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskoga stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Komanda grada Zagreba je Titovu monstruoznu odluku uobličila u čuvenu “Naredbu broj 7” i pomoću nje namamila 7800 zagrebačkih mladića na put bez povratka.

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnoga hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to ne će uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima.

Suočenje s vlastitom partizanskom istinom, najbolji je odgovor naraštajima hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznanstvenih dušobrižnika, koji od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvorevine do danas, uporno pokušavaju opovrgnuti “dezinformaciju neprijateljske propaganda” da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao pokoljem hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika. Predočene povijesne činjenice, moralni su šamar komunističkom profesorskom talogu s hrvatskih sveučilišta, koji i dandanas tvrdi da partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili bilo kakav teži ratni zločin.

Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. “Titove poštene inteligencije”, u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili mnoštvo podataka javno iznesenih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 6. lipnja 1945. neprekidno boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.

“Zabolila” ga desna ruka

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I. armije JA, II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarić zvan Mrtvac, slovenski krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te “drug” Nazor Vladeta, od prelaska na pravoslavlje 1935. poznat kao “najveći srpski pjesnik”, a nakon “oslobođenja Dalmacije” kao boljševički ateist “internacionalne etničke pripadnosti”. Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskoga odjela II. armije dr. Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su:

1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata,

2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti,
3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i
4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata.

Velikosrpski koljač i komesar I. armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima “vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso”. Ništa manje radikalan, bivši “jevtićevac” Nazor Vladeta, poznat po pjesničkom geslu “za Oplenac, a ne Janka Pusztu”, zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno izvješće “o stanju bezbjednosti u Hrvatskoj” s potankim opisom “likvidacija” i popisom “likvidiranih hrvatskih bandita”.

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je, u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa, ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da “u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom”. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je “da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame”.

Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s psihopatima koji su vršili “likvidacije”. Potom je 21. svibnja došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. “Vjesnik” je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke kanibalskog sadržaja iz maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu. Primjerice: “Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu Jugoslaviju”.

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZN-e Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio “ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela”. U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnoga srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZN-e Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću “likvidacije”. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene “hrvatske ranjeničke đubradi” iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život.

Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4791. Tom broju nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Medvednici. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Drugarski rođendanski poklon maršalu Titu

U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona “drugarsko” iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika.

Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikoga broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka Hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio “da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada” i “pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta”.

“Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji”. Zapovjednik grada Većeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užega gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenoga križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjima, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu “Naredbu broj 7”. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg “novačenja u JA”.

Odmah po partizanskom “novačenju”, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

Tito: Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde

Prema službenom partijskom izvješću iz 1952., broj pobijenih “narodnih neprijatelja” 1945. iznosi 586.000 ljudi, od čega preko pola milijuna žrtava čine Hrvati.

“Vjesnik” je u nedjelju 27. svibnja 1945. donio vijest “da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba”, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZN-e i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini, logore u Mirkovcu kod Svetoga Križa Začretje i Oroslavju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 metara Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: “Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde”. Prema svjedočenju borca pratećeg bataljuna Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin Rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je “nakon koljačkog raporta” izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit.

Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske vojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novoga masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati “likvidaciju” spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih “bandita”. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZN-e za Sloveniju.

Sva trojica pozvanih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskoga Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Katoličke Crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja 1945., Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom “narodnog heroja”.

“Vjesnik” nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je “kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu”. Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bežigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. “To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad”. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana.

U ponedjeljak 4. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 5. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici “Rebro”, gdje se zadržao preko dva sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od “hrvatske bande”. Zapovjednik Vojne bolnice “Rebro”, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. “Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje”, pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku. Odmah nakon posjeta “Rebru”, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica počastio pićem u hotelu “Grand”.

Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja 1945. nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od tri do pet tisuća ljudi.

Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. U poslijepodnevnim satima 5. lipnja, pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici “Tvrđa”. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu.

“Vjesnik” je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito “u najstrožoj komunističkoj konspiraciji” izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest: “Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku”.

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskoga stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara (kako su tada nazivali današnje Albance) koncem Drugoga svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih “maršruta”, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku.

O metodologiji “likvidacija” nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima. Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za “likvidacije”, te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih “narodnih neprijatelja” 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati.

Uz svoga vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZN-e, “organi narodne vlasti” zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutarnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno.

Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na “čast oltara revolucije” i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući “Kozaračko kolo”, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita. (Hrvatski Fokus, 21. i 29. travnja 2010.)

Zoran Božić


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset prvi dan

Hrvatska u južnoantskom kraljevstvu

Priča o šest istina i isto toliko laži

Prorokovođi je bilo osobito stalo da Kravtanima razjasni odnos između šizme i onih koji prvi ustaše, jer im rat medu njima donese veliku nesreću. Zato odluči ispričati im priču o šest istina.

- O mili sinovi i kćeri hrvatske. Sve rane vaše moramo otvoriti, sve ih morate oplakati i odtugovati prije nego što vaše srce očvrsne, prije nego što se vaš duh smiri i postane odlučan počiniti namjeravano djelo oslobođenja Hrvatske, njezino nikad više prekinuto oživljavanje. Iz dubokoga zdenca tuge što iz vaše ranjene duše dolazi izrast će spoznaja o nužnosti, veličini i svetosti vaše zadaće. Zato, za pouku, čujte šest istina i šest laži što ih prokleta šizma - jednako ona svrapska kao i tvoja izdajnička - smisli. Šest laži što ih šizma smisli, a pismoznanci pričom i pjesmom prošire, i šest istina što ih šizma zataji, a pismoznanci uzalud u laž pretvoriti nastojaše. Zato čujte:

- U zajedničkom, južnoantskom kraljevstvu, koje od dobrih i plemenitih ali naivnih želja, od plemenitih ali nezrelih nada tvojih prvaka i vođa bi stvoreno, tvoj narod bi obespravljen. Moralo je tako biti jer gradnji zajedničkoga kraljevstva ne pristupiše s razboritim računom o svojoj budućnosti i svojemu interesu, nego ponijeti naivnom radošću izbavljenja iz pandža dvoglave zvijeri (Austro-Ugarske Monarhije). Tako oni svoj narod iz jedne tamnice u drugu, još dublju i još zločinačkiju uvedoše. O, kako im srce bijaše dječački čisto, kako im um bijaše neoprezom, zabludom i neznanjem zastrt. Ali čisto srce često zlu žrtvom biva, a um od pismoznanaca prevaren...

Iz te tamnice, u kojoj vaš narod bijaše proganjan, ubijan i iseljavan, nitko nije vidio izlaz. Narodom zavlada duboki muk, ona mrtva nepomična tišina što je obično rađa očaj. Činilo se da tom očaju, toj depresiji i razočaranju nema kraja. Sve izgledaše mračno i bezizlazno. No, sveto otačko sjeme slobode se probudi. Ono stoljećima zapretano, činilo se zaboravljeno i propalo kao ono gorušičino zrno; sjeme dostojanstva i samopouzdanja se probudi. Probudi se u onima koji prvi ustaše. Oni se sjetiše Preteče i njegova nauka te se zakleše da će zajedničko, južnoantsko kraljevstvo srušiti i svoj narod izvesti iz ropstva toga kraljevstva. Dakako, oni u Južnoantiji bijahu proganjani: zatvarani, zabranjivani, premlaćivani i ubijani. Na njima se šumska zločinačka svrapska narav iskali sa svom silinom, pa oni moradoše bježati u strane zemlje i krajeve. No, i tamo, u stranim zemljama i krajevima oni također bijahu ucjenjivani, proganjani, zatvarani i ubijani. Međutim, odlučni bijahu svojom krvlju otkupiti slobodu svome narodu. U tome ponosno i bez ikakvoga znaka malodušnosti ili kakve druge slabosti tvrdo ustrajaše. Vječna im slava bila. I oni koji prvi ustaše srušiše Južnoantiju i na njezinu zgarištu obnoviše, oživješe hrvatsko kraljevstvo.

Međutim, i šizma, iako ne iz rodoljubnih i domoljubnih, nego iz svojih šizmatičnih i protunarodnih razloga, protiv Južnoantije se podiže. I šizma također bi krvavo u Južnoantiji proganjana. Ona se, međutim, nije borila protiv Južnoantije kao zajedničkoga kraljevstva, nego se borila za drukčiju, za svoju vlast u njoj; ona ustade i protiv tvoga kraljevsta, a za saveznike nađe Veliki Savez Šizme - Polovce i perfidni Albion i sve njihove saveznike. I propade tvoje kraljevstvo. Oni koji prvi ustaše ne izgubiše ni jednu bitku, ali izgubiše rat. Izgubiše ga međunarodnom zavjerom protiv tvoga kraljevstva. Pri tome, kako sam rekao, napraviše veliki, neviđeni zločin. Pobiše, poklaše i u jame i druge rupe i jarke i rijeke pobacše ne samo one koji prvi ustaše, nego i djecu i žene njihove. A s njima i još mnogo drugoga nevinoga naroda. Pobiše na stotine tisuća tvoga naroda. Rijeke se njihovom mučeničkom krvlju ispuniše, vode njihovom božanskom krvlju zamutiše; ni zemlje ne bi dovoljno da ih se pokopa koliko hrvatskoga naroda poklaše. Pri tome bijaše najrevnija Svrab, čije žene također tvoj narod ubijaše i klaše te polumrtvim zarobljnicima na Prekrižnom putu otrovano mlijeko i drugu otrovanu hranu davaše, te oni poumiraše mahom u teškim mukama.

I tako bi ponovo uspostavljeno zajedničko kraljevstvo, Južnoantija, sad pak pod zločinačkom vlašću šizme i nečistoga Svraba.

Od tada će taj zločin između tebe i šizme, i između tebe i Svraba i Albiona, za vječnost ostati i nikad se s njima ne smiješ miriti jer na njihovim rukama je krv tvoga naroda, krv tvojih mučenika. I tuguj svake godine na Dan Velikoga Pokolja, na dan velikoga zatora tvoga naroda. Na najvišem brdu iznad tvoga glavnoga grada podigni hram sjećanja na taj dan, spomenik visok do iznad najviših oblaka jer toliko je velika i tvoja tragedija. I svaki Hrvat, ma gdje živio na kugli zemaljskoj, dužan je bar jednom u svom vijeku doći pokloniti se i moliti u tom hramu. Izaberi i jedan dan u godini, kao Dan Sjećanja, kada će svi Hrvati koji to mogu doći zajedno se moliti i pokloniti svome poklanome narodu. Taj dan neka bude dan velike žalosti, velike tuge i sjećanja na vašu veliku pogibiju. Ali neka bude i dan velikoga sabiranja i dan velikoga nadahnuća za žrtvu za vaše kraljevstvo, neka te nadahne duhom sudbine. Dan traženja i nalaženja svoga središta. . .

Ali poruka zakletve i blagoslov što ga oni koji prvi ustaše baštiniše niče iz njihova sjemena i bi prenesena na sav tvoj narod. Dakako, osim na šizmu. U Južnoantiji vaša nacija bijaše tek nesretni duh koji je tražio svoje tijelo, svoju zemlju, kako bi ponovo mogao oživjeti. Oni koji prvi ustaše ponovo sruše Južnoantiju i obnoviše vaše kraljevstvo. U tom, Patriotskom ratu, oni koji prvi ustaše nepredviđeno i iznenada u Svrabi osim neprijatelja i saveznika dobi. Svrab se, naime, svom silom okreni protiv Južnoantije i htjede namjesto nje stvoriti Veliku Svrabiju. Tako Svrab napusti šizmu te ona osta sama, bez saveznika i bez kraljevstva koje bi trebala braniti. Šizma izgledaše zauvijek izgubljena. Zato se ona ovaj put nije borila protiv vašega kraljevstva, ali ni za njega. No, nije se odrekla ambicije za povratak na vlast. Njoj je ta ambicija prirođena, jer ona ionako nema druge domovine osim vlasti. I lukava i razbojnička šizma se vrati na vlast, te otpoče doba propadanja Hrvatske. Kako se to moglo dogoditi kad se šizma nije borila za Hrvatsku i kad je već jednom skupa sa Svrabi srušila hrvatsko kraljevstvo?

Šizma to nije mogla sama. Zato najprije potraži saveznike. Nađe ih u prokletom Albionu koji okupi svoje saveznike u tihoj diplomatskoj borbi protiv Hrvatske. Pošto kao saveznici Svrabi izgubiše na bojnom polju, oni pribjegoše strategiji obesnaživanja pobjede onih koji prvi ustaše. Ponajprije svi šizmini sikofanti, koji bijahu djelatni za vrijeme Južnoantije, već za vrijeme Patriotskoga rata prijeđoše u službu Albiona i njegovih saveznika. Oni su protiv vašega kraljevstva mogli nesmetano raditi jer bijahu pod jakim pokroviteljstvom Albiona i njezinih saveznika. A i zato jer ih je Drugi zaštićivao i nije dopustio ne da im trag zatreš, nego ni da ih pred narodom osramotiš i tako im daljnji rad protiv Hrvatske onemogućiš.

Albion nije mogao prežaliti svoju političku konstrukciju - Južnoantiju, kao ni da njegov favorit, Svrab, na Brdu ne bude više vladao i tako osiguravao njegove interese. Stoga pomoću šizme i zahvaljujući pogrešci Drugoga izgradi moćnu strategiju obezvrijeđivanja Patriotskoga rata i njegovih rezultata. Njegov cilj je da i bez bivše Južnoantije na njezinom bivšem prostoru zavlada duh i politika južnoantijstva. Učini mu se to još korisnijim, još sofisticiranijom metodom iz arsenala njegove arcana imperii, metoda obmane i privida, jer će u kraljevstvima nastalim iz pepela Južnoantije instalirati svoje poslušnike koji će za poklonjenu im vlast varati i izdavati vlastiti narod. Oni će kod svojih naroda stvarati privid samostalnosti i neovisnosti njihovih kraljevstava i tako odvratiti odium od svoga stvarnoga gospodara - perfidnoga Albiona. Zato stvori strategiju, najprije međunarodne izolacije Hrvatske, da je gospodarski i politički oslabi i tako šizmi pribavi argumente o nesposobnosti hrvatske vlasti.

A u Hrvatskoj se uz staru zametnu i nova šizma, te se one natjecaše tko će vjernije i odanije služiti svome gospodaru - Albionu i njegovim saveznicima. Dok se stara šizma spočetka donekle i ustručavala u izdaji, jer je bila svjesna svoga zločina protiv Hrvatske, nova šizma bez ustručavanja tu je izdaju prakticirala. S vremenom ona u svoje redove dobi i dio onih koji su bili zakonspirirani u redovima onih koji prvi ustaše, tobože se s njima borili za novu Hrvatsku, a u biti su stalno radili protiv nje i izdavali je. Tako Albion za saveznike dobi i staru i novu šizmu. Pače, nova joj šizma može bolje služiti jer njezin grijeh još nema povijesti. Kad tako dobi sigurne saveznike, kad njihova izdaja opet natjera narod na apatiju, razočaranje i mržnju na hrvatsku vlast, Albion i šizma dobiše sav prostor za svoj lažni, izmanipulirani i ukradeni legitimitet. Iz komocije tobožnjega legitimiteta, njihovi ideolozi-pismoznanci napraviše konstrukciju objede onih koji prvi ustaše, njihovoga vođe - Drugoga (pravim imenom Slobodno Koplje), te i same Hrvatske kao na zločinu uspostavljene.

Početna ideološka konstrukcija te nove objede bijaše već postojeća objeda na Prvoga, s kojim izjednačiše Drugoga, njegove sljedbenike koji prvi ustaše i s njima izjednačiše one koji prvi ustaše i boriše se s Drugim, te Hrvatska koju uspostavi Prvi s kojom izjednačiše Hrvatsku koju uspostavi Drugi. Zato, o plemeniti sinovi i kćeri Hrvatske; dok ne obranite Prvoga, njegove koji prvi ustaše i Kravataniju, kraljevstvo što ga oni uspostaviše, nećeš obraniti ni ovu sadašnju Hrvatsku. Jer na toj objedi zasniva svoj legitimitet domaća šizma, a podržava Albion sa svojim saveznicima kao najveća svjetska sila. Zato morate raskrinkati tu laž da biste otkrili svoje prave izvore, izvore svoje istine i na tim izvorima graditi budućnost. Zato vam ukazujem na podmetnute laži i zatajene istine:

Prva laž i prva istina: Podmukla je laž da su Prvi i njegovi koji prvi ustaše bili fašisti i antidemokrati, a da je šizma bila antifašistička i demokratska. Istina je da su Prvi i njegovi prvi koji ustaše bili demokrati u razvoju, ali su im, iz nužde, saveznici bili antidemokrati i fašisti. Istina je također da su Tito i njegovi bili antidemokrati, najprije staljinistički, a zatim antidemokrati antistaljinistički. Prema tome, i jednima i drugima su saveznici bili antidemokrati, s tim da su Tito i njegovi bili antidemokrati i kada su se otarasili antidemokratskih saveznika, dakle, kad više nisu bili antidemokrati iz nužde. Istina je također da su i jedni i drugi bili antiliberali i antikapitalisti.

Druga laž i druga istina: Oni koji prvi ustaše su se u Velikom ratu borili protiv Južnoantije, a za uspostavu neovisne i samostalne Hrvatske, a šizma zajedno sa Svrabom protiv Hrvatske, a za novu Južnoantiju. Pokazuje li se ta borba šizme ne samo zločinom protiv vlastitoga naroda, nego i kao uzaludna i povijesna pogreška kad se uzme u obzir da se i sama u Patriotskom ratu morala složiti s onima koji prvi ustaše i njezinom borbom protiv Južnoantije a za uspostavu Hrvatske? Da, pokazuje se šizmina borba kao zločinačka i uzaludna, a borba onih koji ustaše pravedna i dalekovidna.

Treća laž i treća istina: Jesu li se oni koji prvi ustaše borili za privatno vlasništvo, slobodno poduzetništvo i tržišno gospodarstvo, a šizma za gospodarsku i političku diktaturu i za plansko gospodarstvo? Da. Je li se i šizma poslije Patriotskoga rata složila da je njezina gospodarska koncepcija bila pogrešna, protupovijesna i retrogradna. Da. Kad je šizma došla na vlast, ona prihvati istu onu gospodarsku koncepciju koju su izborili oni koji prvi ustaše. Tko je, dakle, u tom Velikom ratu bio u pravu? Očito oni koji prvi ustaše.

Četvrta laž i četvrta istina: Jesu li se oni koji prvi ustaše borili da svaki narod živi zasebno, svaki u svome kraljevstvu, a šizma da više naroda živi u zajedničkom kraljevstvu, tj. u Južnoantiji po načelu mira i bratstva i jedinstva? Da. Je li to bratstvo i jedinstvo završilo u međusobnom klanju izazvanom agresivnim ratom Svraba i Karadaga na Hrvate i druge narode? Jest. Jesu li onda za taj ponovljeni pokolj krivi šizma i Svrab i Karadag, a ne oni koji prvi ustaše? Jesu.

Peta laž i peta istina: Zahtjev za nacionalnim Kraljevstvom, za Hrvatskom za koju su se borili oni koji prvi ustaše, šizma je pred cijelim svijetom oblatila kao nacionalistički i šovinistički, protiv nje se kao takve borila i na koncu je srušila. No, zahtjev i borba za nacionalnim kraljevstvom nije ni nacionalistički ni šovinistički zahtjev nego demokratski. Inače bi cijeli svijet bio nacionalistički jer je sav razdijeljen na nacionalna kraljevstva. A šizma se borila protiv hrvatskog nacionalnog kraljevstva pa su, dakle, oni imali antidemokratske i protupovijesne ciljeve, a ne oni koji prvi ustaše.

Šesta laž i šesta istina: U Velikom ratu bijahu počinjeni veliki zločini. Na obje strane. Ali oni koji prvi ustaše, ako i počiniše zločin, počiniše ga u nužnoj obrani svojega kraljevstva, u obrani pravedne stvari, a šizma ih počini protiv pravedne stvari (iako se nijedan zločin neda opravdati). I počini ih šizma deserostruko više. Zar onda oni koji prvi ustaše nisu pravednici, a šizma zločinačka? Uostalom, nikad u povijesti rata nije ni bilo bez zločina, iako sam rat nije zločin. Niti je svako oduzimanje života zločin.

II.

Dakle, sve za što su se u Velikom, Drugom svjetskom borili oni koji prvi ustaše, u Patriotskom ratu se ostvarilo. I to je međunarodna zajednica priznala. Perfidni Albion nije uspio to izigrati jer više nije bilo nikoga tko bi se za Južnoantiju, miljenicu Albiona, borio. A sve za što se šizma borila: komunistička ideologija, bratstvo i jedinstvo, državno/ društveno vlasništvo, diktatura proletarijata i na koncu i sama njihova zajednička država - Jugoantija - propade u ništavilo, kao obični povijesni konstrukt, kao protupovijesno djelo. Tako je povijest potvrdila da su oni koji prvi ustaše bili nositelji istine, a šizma laži.

(Unutar filozofije povijesti objektivna povijesna nužnost pojavljivanja ove istine može se najbolje shvatiti kao dijalektička nužnost ako shvatimo Freudovu psihoanalitičku kategoriju “prisilu ponavljanja”. Uspjeh ove istine ustvari je u tome što je ona u prošlosti već bila u budućnosti iz koje je došla u sadašnjost).

Treba li onda zaključiti da slijepa šizma nije razumjela povijest? Da, jer je djelovala kao pobunjeni rob nesposoban za slobodu, pa kad se dočepa vlasti odmah uvede diktaturu i ne odusta od nje sve do njezine propasti. Njezina vlast, njezina diktatura samo je prudužila patnje naroda u Južnoantiji i priskrbila im još jedno međusobno klanje. Zato prepuštajući ponovo vlast šizmi, riskirate da vam se povijest ponovi, da kraljevstvo ponovo izgubite i da još jednom upadnete u zločin i međusobno klanje.

Kad sve to znate, kad znate da oni koji prvi ustaše u Velikom ratu bijahu pravednici, kako dopuštate da ih nazivaju zločincima? Vas i njih isto djelo veže, vaše izboreno kraljevstvo. Ali oni vaše kraljevstvo drže zločinom i po tom istom djelu vas i poistovjećuju. Eto zašto sve dok se njih budete odricali, sve dok njih ne opravdate i kraljevstvo njihovo, nećete opravdati ni vaše isto djelo, kraljevstvo vaše. Sve dotle će vas perfidni Albion i Svrab po svijetu klevetati a kraljevstvo vaše nastojati držati pod stigmom zločina. Zato ustanite, hrabro i krepko ustanite. Zašto da njihove zločine na sebe primate, zašto da u mraku objeda i laži živite i od toga imate štetu. Istinom obranite one koji koji prvi ustaše, jer samo time ćete obraniti i sebe i svoje kraljevstvo. Onaj koji će vas u izvršenje te svete zadaće povesti bit će veliki vaš vođa. On će biti kraj vašega duhovnoga ropstva, što vam ga Svrab i Albion lažima nametnuše, i početak novoga života, života u slobodi istine.

Da, trudite se spoznati istinu. Ali ne zato da bi vas ona spasila od neprijatelja vaših, nego da uzmognete raskrinkati njihove laži. Obraniti vas može samo vaše herojstvo, vaša izgrađena superiorna sila i stvaranje superiornih nacionalnih mitova, superiornih mitovima vaših neprijatelja. Jer, narodi su iracionalni mitomani, žele vjerovati u mit, on ih najjače pokreće i održava u postojanosti vjere. Čovjek je po ontološkom utemeljenju mitofil. Zato se naučite služiti istinom mita. I ideologofil. Čovjek živi u ideologijskom snu i nedostižna, nespoznatljiva mu je istina. Dostižna mu je samo vjera. Zato svoju vjeru i svoje ideale uzmite za svoju istinu. Kad to spoznate, znat ćete kako se postaje nadmoćan.

Tako bi i prođe dvadeset prvi dan učenja Ispravnoga puta.


30. travanj 2010.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Navik on živi ki zgine pošteno!

Piše: Ivan GABELICA

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Kako se Ferdinand nije pridržavao preuzetih obveza, oni su mu najprije sa sabora u Cetingradu 28. travnja 1527. poslali ovu poruku: «Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći (zabilježeno), da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja blažene uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružimo svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a poslije toga Vašemu Veličanstvu» (1).

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Dakle, iz ove izjave izbija svijest, da je izbor za kralja dvostrani pravni posao, ugovor, pa jedna strana ima pravo raskinuti taj ugovor i opozvati izbor za kralja, ako druga strana ne ispunjava voje obveze dadene prilikom izbora.

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

Dana 9. ožujka 1712. Hrvatski je sabor donio tzv. Pragmatičku sankciju, kojom priznaje, pod određenim predpostavkama, i ženskoj lozi iz dinastije Habsburg pravo nasljedstva na prijesto. Pri tomu je, da naglasi državnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske, Hrvatski sabor izjavio: «Nije nas Ugrima podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu ... slobodni smo, a ne robovi» (4). A kad su Mađari Hrvatima htjeli podkraj 18. stoljeća nametnuti svoj jezik kao službeni, tomu se je odlučno opro ban Erdedy, izjavivši: «Regnum regno non praescribit leges – Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone» (5).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Ustanak se je vodio s naizmjeničnom srećom dvadesetak godina, da bi na kraju pobijedio kralj Žigmund, muž Ljudevitove kćeri Marije. Godine 1391. umrli su prirodnom smrću kralj Tvrtko i Ivan Paližna, dva glavna predstavnika hrvatske odporne snage. S ostalim protivnicima je Žigmund krvavo obračunavao. U bitci kod Dobora, u Bosni, potukao je Ivaniša Horvata, kojega je dao vezati konjima za repove, a onda je bio užarenim kliještima mučen i na komade sasječen.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Posebna zasluga u spašavanju hrvatske državnosti pripada Zrinskima i Frankopanima. Ta dva najznamenitija hrvatska roda igrala su pet stoljeća najistaknutiju ulogu u hrvatskomu državnom životu. Isticali su se kao ratnici, književnici i državnici, često obnašajući dužnost bana.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U te zemlje, a naročito u Hrvatsku, slao je njemačke vojne postrojbe s njemačkim časnicima, koje su pljačkale i puk i plemstvo. Sabori, koji su tomu zlu mogli barem donekle doskočiti, nisu sazivani i tako je njihova uloga u političkomu životu postajala sve beznačajnija. To se je pokazalo naročito 1664. godine, prilikom zaključenja mira s Turskom. Te godine je Turska zaratila s Habsburškom monarhijom. Uz pomoć Francuske, Turci su 1. kolovoza 1664. bili do nogu potučeni kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi, pritoki Mure. Ali, umjesto da dalje progoni potučenoga neprijatelja i oslobodi oteta područja, bečko Ratno vijeće je na brzinu 9. kolovoza 1664. zaključilo mir u obližnjem Vasvaru. Tim mirom Turci su zadržali sva ona područja, koja su do tada bili osvojili, a Leopold im se je još obvezao platiti 200.000 talira na ime ratne odštete. Po tomu je ispalo, da je Turska pobijedila, a ne izgubila u ratu. To je uznemirilo i hrvatske i ugarske prvake, jer su upravo Hrvati i Mađari bili pogođeni ovim mirom, budući da su njime baš njihova područja bila prepuštena Turcima. Kako je mir sklopljen bez znanja i sudjelovanja hrvatskoga i ugarskoga sabora, što se prema tadašnjim pravnim propisima nije moglo ni smjelo učiniti, hrvatski i ugarski predstavnici su držali, da je taj mir pravno nevaljan i da je njegovim sklapanjem grubo povrijeđen hrvatski i ugarski državnopravni položaj.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar, mlađi brat Nikole Zrinskoga, već je bio na glasu kao hrabar ratnik, koji je u nekoliko bitki pobijedio Turke, pa je bio imenovan kapetanom slunjskim, velemeričkim, žumberačkih uskoka, ogulinskim i t.d. Boraveći često u Ozlju, stupio je u tješnji doticaj s Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, pa se je tako upoznao i s njegovom djecom i to kćerkom Anom Katarinom, s kojom će se kasnije vjenčati, i sinom Franom Krstom Frankopanom, s kojim će kasnije biti pogubljen u Bečkomu Novom Mjestu. Svi su oni bili izraziti hrvatski rodoljubi i bavili su se književnošću. Živeći pretežno u Čakovcu, Nikola Zrinski se je često družio s mađarskim velikašima, izvrsno je poznavao mađarski jezik, pa je na mađarskom jeziku spjevao ep pod naslovom «Adriai tengernek Syrenaia» (Jadranskoga mora sirena).
No, time se nije odrekao svoje pripadnosti hrvatskomu narodu.
On o tomu izričito piše zagrebačkomu podžupanu Ivanu Ručiću: «Ego mihi conscius sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio» (6), što na hrvatskomu jeziku znači: «Ja sam sebe svjestan, ja nisam odrod, ja sam Hrvat i to Zrinski».

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Njegova supruga Ana Katarina Frankopan – Zrinski, ta najveća i najtragičnija hrvatska banica, napisala je i objavila 1661. godine molitvenik «Putni tovaruš» (prijatelj – op. I. G.), žalosteći se, «da se skoro zmeda (između – op. I. G.) vsega svita jezikov najmanje hrvackoga ovo doba štampanih knjig nahodi» (8) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Zbog toga je politika kralja Ludovika, kojom su hrvatska državna prava gažena i državni probitci oštećivani, morala izazvati uznemirenost naročito među takvim rodoljubima, kakvi su bili Nikola i Petar Zrinski te Katarina Frankopan – Zrinski i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Slična reakcija nastala je i u ugarskim rodoljubnim krugovima, među kojima se posebno ističu Đuro Lippay, nadbiskup ostrogonski, i Franjo Wesseleny, palatin, kojima se je kasnije pridružio Franjo Nadasdy, državni sudac. Kako su hrvatski i ugarski državni probitci bili jednako ugroženi, Hrvati i Mađari su zajednički nastupali. Da je kralj Ludovik redovito sazivao hrvatski i ugarski sabor, što mu je bila dužnost, njegovoj politici se je moglo suprotstaviti na tim saborima. No, kako on to nije činio, oporba njegovoj politici mogla se je organizirati samo izvan sabora, kako bi se prava i probitci domovine zaštitili.

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Radi podizanja oružanoga ustanka i zbacivanja Ludovika s hrvatskoga državnoga prijestolja Zrinski se je obraćao za pomoć francuskomu kralju Ljudevitu XIV. Francuski su mu predstavnici u početku davali nadu, da će dobiti traženu pomoć, ali kasnije, kad se je Ljudevit XIV. sporazumio s kraljem Ludovikom, ostavili su ga na cjedilu. Nakon toga se je obratio za pomoć Mletcima, ali je i tu bio bez uspjeha. Tada se je obratio Poljskoj, u kojoj je 19. lipnja 1669. izabran za kralja mladi Mihajlo Wišniowiecki, ali ni tu nije bio bolje sreće.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

To pokazuju njegova književna djela i pismo upućeno mladomu poljskom kralju. Poznati su, naime, njegovi stihovi iz «Adrianszkoga mora syrene»: «Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku, / Da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku:/ Veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, / Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku» (12). U pismu, kojim želi odvratiti poljskoga kralja od ženidbe s Ludovikovom sestrom nadvojvotkinjom Eleonorom i od saveza s Austrijom, on daje poraznu sliku o kralju Ludoviku. On, naime, o njemu piše: «Kakovoj se prednosti ili olakšici može Poljska nadati od slaboumna vladara, odana samo plesovima i lakrdijama, a koji ni trenutka ne posvećuje junačkim djelima ili uopće važnijim poslovima, a onda još se daje voditi strašću ili privatnim interesima svojih ministara, pošto nikad ništa sam ne odlučuje; od vladar čija je blagajna prazna, koji nema kredita, koga susjedi preziru, prijatelji ne poštuju, a podanici mrze? K tomu dolazi jš i ukorijenjena mržnja protiv Ugarske (i Hrvatske), koje bi htjeli uništiti,premda su vazda bile bedemom obrane nasljednim pokrajinama».

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sada je pak, u izmijenjenim političkim okolnostima, Petar Zrinski poduzeo korake, da s Turcima sklopi savez i tako izbjegne rat, koji bi bio poguban za hrvatski narod. U tu svrhu poslao je 12. studenoga 1669. Franju Bukovačkoga, da pregovara s Turcima pod ovim uvjetima: Hrvatska i Ugarska dolaze pod sultanovo pokroviteljstvo i plaćaju godišnji danak od 12.000 talira, koji se nikad ne može povećati. Sultan je dužan očuvati Hrvatskoj i Ugarskoj njihove stare slobode i ustav. U sultanovo ime Hrvatskom i Ugarskom vladat će Petar Zrinski i njegovi potomci, a po izumrću njegova potomstva, Hrvatska i Ugarska izabrat će sebi same novu dinastiju, što sultan ima potvrditi. Gradove koje bi turska vojska otela Nijemcima predat će Turci Hrvatima i Mađarima (15). Pravno gledano, državna nezavisnost Hrvatske i Ugarske, prema predloženim uvjetima, bila bi ograničena stanovitim sultanovim pravima, ali bi njihov položaj bio daleko povoljniji nego pod apsolutističkom vladavinom kralja Ludovika.

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Videći da je ostavljen od sviju i da se ne može oduprijeti bečkoj ratnoj sili, Petar Zrinski odluči s Franom Krstom Frankopanom krenuti u Beč na kraljev poziv. I u donošenju te odluke vodili su ga nacionalni probitci. Ako bi se oružjem kao hrvatski ban, koji je, doduše, već bio lišen banske časti, suprotstavio bečkoj ratnoj sili i u tomu ratu bio poražen, Austrija bi postupila s Hrvatskom, kao što je postupila s Češkom nakon bitke na Bijeloj Gori 1621. godine: Hrvatska bi izgubila svoju državnost, bila bi pretvorena u običnu austrijsku nasljednu pokrajinu i prestala bi postojati kao državni subjekt.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Ova smrtna osuda i njezino izvršenje najobičnije je umorstvo, jer je nije donijelo ovlašteno sudbeno tijelo.- Zrinskomu i Frankopanu sudili su knez Lobkovic i kraljevi tajni savjetnici, među kojima nije bilo nijednoga Hrvata na Mađara. U smislu kraljevskih obveza i saborskih zaključaka, donesenih za vrijeme kralja Matijaša Korvina i Vladislava II. Jageloviča, njima je, kao hrvatskim plemićima, mogao suditi samo sud, sastavljan od određanog broja domaćih prelata i baruna, koji se nalazi pod vlašću hrvatskoga sabora (17).

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

No, bečki dvor se nije ovim zadovoljio. Petrovu suprugu Anu Katarinu vojska je 15. srpnja 1670. silom odvela iz Čakovca u Graz, gdje su je, zajedno s najmlađom kćerkom Zorom Veronikom, držali u kućnomu pritvoru, pod stražom. U veljači 1672. su ih razdvojili i Anu Katarinu smjestili u samostan dominikanki u Grazu, a još uvijek mldb. Zoru Veroniku odveli u samostan uršulinki u Celovcu. Kad je Zora umrla, nama podataka, ali su obje živjele u oskudici. Shrvana tugom i svakovrsnom oskudicom, Katarina je umrla pomračena uma u samostanu dominikanki 16. studenoga 1673. u Grazu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Ivan Antun Zrinski, sin Petra i Katarine Zrinski, iako je bio lojalan kralju Ludoviku, jedno vrijeme je čak bio i časnik u njegovoj vojsci, stalno je bio pod paskom i sumnjičen kao kraljev protivnik. Godine 1683. bio je po drugi put zatvoren, kao zatvorenik držan u raznim tvrđavama, da bi na kraju bio premješten u tvrđavu Schlosseberg, u kojoj je nakon 20 godina tamnovanja, poludjevši, umro 11. studenoga 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Potomka nije ostavio ni Fran Krsto Frankopan, koji bijaše zadnji muški potomak od roda svoga. Tako je Austrija iskorijenila ove dvije hrvatske obitelji, koje su stoljećima stajale na braniku Hrvatske.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bilješke:

1. Lovre Katić: Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., str.124.
2. Isto, str. 125.
3. Isto, str. 135. – 136.
4. Isto, str. 156.
5. Isto, str. 182.
6. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», bez oznake godine i mjesta izdanja, str. 12., bilješka 1.
7. Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1945., str. 261.
8. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić: Neoteta baština, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», str. 218.
9. Isto, str. 212.
10. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., str. 302.
11. Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., str. 192. – 194.
12. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić, nav. dj., str. 183. i 187.
13. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, str. 65.
14. Vladislav Menčetić: Trublja slovinska, Zbornik stihova XVII. Stoljeća, Pet stoljeća hrvatska knjižavnosti, Zagreb, 1967., str. 127. – 140.
15. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 304., i Lovre Katić, nav. dj., str. 149.
16. Ivo Guberina: Borba Zrinskih i Frankopana za hrvatsko državno pravo, «Hrvatska smotra» br. 5, Zagreb, svibanj 1944., str. 197. – 199.
17. Antun Dabinović, nav. dj., str. 272. i 292.


ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

www.hrsvijet.net, 20. travnja 2010.

PARTIZANSKI GENOCID (I dio)

Piše: Thor Einar Leichhardt

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: ''Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda.''

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid ?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku''Sociobiologija Bleiburga'' kada spominje aristocid:

''Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku ‘’Expendable‘‘ (Potrošeno, knjiga ‘’Cool Croatia’’ str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi , na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti , Tito je stvarao ‘’novu elitu’’ kojoj su zajedničke ‘’vrijednosti’’ bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega ‘’genetskog fonda’’ omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih ‘’ljudi’’ nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali ‘’zaslužni borci’’ NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj ‘’Novoj Jugo- Hrvatskoj’’. Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput ‘’Oficira s ružom’’ ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega ‘’pranja mozgova’’ pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao ‘’kult bratstva i jedinstva’’ koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv.’’borci NOB-a’ i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta ‘’natčovjeka’’. Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku ‘’Sociobiologija Bleiburga’’:

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo.’’

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, ''lajbek milicionari'' ' i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari'' nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke ''posuđene'' od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI ''ČRLENI '' OD KRVI ZAGREPČANA

''Lajbeki'' su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'',ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO ''LIČKA DIVIZIJA''

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki ''oficir'', a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma ( više lokacija ), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima , vođenu od organa '' narodne vlasti'' koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


Sindone: Dokaz Uskrsnuća

"Čitava zemlja želi Tvoje lice". U ovoj rečenici iz liturgije se nalazi tajna Sindone koje nastavlja privlačiti milijune ljudi. To je privlačnost koju Biblija definira kao "Najljepšim od ljudskih sinova". I to je lice ovdje "fotografirano" kao čovjek zvjerski izmrcvaren. Sindone je danas samo jedna vijest jer tek danas započinje njegovo prikazivanje. Medjutim je vječna novost jer dokumentira recimo znanstveno jednu jedincatu vijest - kroz tamu vremena do kraja svijeta - vijest doista važnu: Smrt Sina Božjeg i Njegovo Uskrsnuće koje je poraz same smrti.

Da dobro ste pročitali. Jer Sindone ne prikazuje toliko samo zvjersko mrcvarenje koje je podnio Isus ono 7 travnja godine 30 s najsitnijim detaljima koji savršeno odgovaraju priči Evandjelja, nego dokumentira takodjer i Njegovo Uskrsnuće: najvažniju povijesnu činjenicu svih vremena koja se dogodila u rano jutro 9 travnja godine 30 u onom grobu nedaleko od Jeruzalema.

Da je Isus živ doista može se provjeriti tokom 2000 godina kršćanskog iskustva preko tisuće znakova koji su novi život. Medjutim sindone u sebi nosi trag upravo Njegovog Uskrsnuća.

Što o tom platnu kaže sudska medicina i znanstvena otkrića nastala najdetaljnijim proučavanjem najsuvremenijim i najsavršenijim uredjajima. Tim proučavanjem ovo misteriozno platno postaje specijalno "pismo" poslano prije svega ljudima naše generacije jer po prvi puta u povijesti je zahvaljujući modernoj tehnologiji moguće otkriti sve ovo.

Što su mogli ustvari dokazati specijalisti? U sažetku tri stvari.

1. Da je ovo platno potječe s Bliskog Istoka iz I. stoljeća da su ga otkali židovski tkalci i da je pouzdano ovijalo tijelo ubijenog tridesetogodišnjaka ( umro od posljedica presude na razapinjanje s dodatkom muka koje se mogu povezati jedino s osobom Isusa iz Nazareta.

Platno sa sigurnošću govori da je omatalo mrtvaca i pokazuje "rigor mortis" tijela, tragove krvi na rebru (mrtvačeve krvi) istu ranu na rebru koja je otvorila srce.

2. Saznajemo s jednakom sigurnošću da to mrtvo tijelo nije bilo umotano u platno više od 36 - 40 sati jer se mikroskopskom analizom nije otkrio nikakav- trag raspadanja / koje nastupa upravo nakon ovog perioda /. Ustvari je Isus - prema Evandjelju - ostao u grobu od petka 18 sati do ranog jutra u nedjelju. U svemu 35 sati.

3. Treća činjenica koja najviše impresionira. Ovo tijelo - nakon tih 36 sati - se je provuklo kroz povoj platna sindone, ali to se dogodilo bez ikakvog fizičkog pokreta samog tijela koje nitko nije pokrenuo niti se samo pokrenulo: kao da je doslovce prošlo kroz pokrov.

Kako to sindone dokazuje? O tome govori mikroskopija ugrušaka krvi.

O tome piše Barbara Frale u svojoj najnovijoj knjizi: "Ogroman val krvi je prodro u vlakna lana na različitim točkama stvarajući velike ugruške. Kada su se osušili postali su veliki grumeni tvrdog materijala koji je bio vrlo krhak i koji je zalijepio meso tijela uz tkaninu upravo kao da se radi o pečatima od voska. Nijedan od ovih ugrušaka nije slomljen ili oštećen. Ostali su cijeli kao da je tijelo - meso - uz koje su bili zalijepljeni ostalo na svom mjestu."

Proučavanje ugrušaka pod mikroskopom otkriva da se ovo tijelo provuklo kroz pokrov / platno bez ikakvog pokreta kao da je prošlo kroz njega. Ali ovo nije fizičko svojstvo prirodnih tijela. Ovo odgovara fizičkoj karakteristici samo jednog povijesnog slučaja i ovog puta dokumentiranog u Evandjeljima.

U njima se opisuje kako se Isus pojavljuje nakon Uskrsnuća u istom svom tijelu koje još nosi rane na rukama i nogama. To je tijelo od krvi i mesa da Isus da bi uvjerio svoje da nije utvara jede s njima ribu. Jedino što je njegovo tijelo postiglo nova fizička svojstva - nije vise bilo odredjeno prostorom i vremenom.

Može se pojaviti i iščeznuti kad i gdje hoće, može proći kroz zidove. To je proslavljeno tijelo kao što će i naša tijela biti proslavljena nakon uskrsnuća.

Ovdje se radi o slučaju sasvim drugačijem od uskrsnuća Lazarovog kojega je Isus jednostavno vratio u život. Uskrsnuće Isusovo - kako izvještavaju Evandjelja i kako dokumentira sindone je glorifikacija tijela koje više ne podliježe fizičkim ograničenjima triju dimenzija nego je početak " novog neba i nove zemlje".

Iskustveni dokaz ove misteriozne prisutnosti Isusa je upravo kršćansko iskustvo: Isus nastavlja objavljivati svoju prisutnost medju svojima nastavljajući činiti čudesa kakva je činio i prije 2000 godina i još veća.

Ali sindone dokumentira na znanstveno još uvjerljiviji način jedini slučaj smrti koji se, prije nastupa raspadanja, vraća u život provlačeći se bez pokreta kroz povoj zahvaljujući novozadobivenim misterioznim fizičkim svojstvima koja mu omogućuju da se iznenada dematerijalizira i prodje kroz fizičke prepreke (kao što je to u ovom slučaju platno pokrova).

To je upravo ono o čemu izvještava Evandjelje po Ivanu: Kada su Petar i Ivan ušli u grob kamo su trčali nakon novosti što su ih donijele žene, shvatili su da se dogodilo nešto nevjerojatno jer su našli platno točno onako kako je bilo vezano oko tijela ali kao uleknuto jer unutra više nije bilo tijela.

Kasnije, uzevši platno otkrili su i jednu drugu misterioznu stvar, lik. I danas, nakon 2000 godina znanost i tehnika ne znaju reći kako se lik mogao oblikovati. Ne znaju ga reproducirati. Ustvari nema traga boji ni pigmentu. Jedino su vidljivi tragovi gorenja lana, ali se čini kao da se trenutno oslobadja nevjerojatan i nepoznati izvor svjetla koja izlazi iz samog tijela koje je bilo u umotano u četverokutno platno. /Neobjašnjivo./
Lik koji nije usmjeren isključuje mogućnost primjene nanosa tvari kistom koji implicira usmjereni pokret. I otkriva se da zračenje koje izbija iz cijelog tijela u licu postiže najveći intenzitet svjetlosti, kao da se iz lica oslobadja više energije ili više svjetlosti.
Ovo što se dogodilo nije prirodni fenomen ne proizlazi iz dodira jer inače ne bi bilo trodimenzionalno i ne bi se oblikovali i oni dijelovi koji zasigurno nisu bili u dodiru s povojem /predio izmedju obraza i nosa/.
Danas kompjutori omogućuju ulaženje u trag i drugim detaljima koji su u sindonu a koji svi vode k Njemu: Isusu iz Nazareta.
77 polena od kojih su neki tipični za područje Jeruzalema /kao Zygophilum dumosum koji se nalazi isključivo u okolici Jeruzalema i na Sinaju/, tragovi / na koljenima, peti i nosu/ zemlje tipične za Jeruzalem. Tragovi aloje i smirne koji su koristili Židovi pri ukopu.

Na kraju su tragovi napisa na grčkom, latinskom i hebrejskom utisnuti na gornjem dijelu platna.
Barbara Frele je posvetila knjigu njihovom proučavanju: " Sindone Isusa Nazarećanina". Iz utisnutih slova izranja ime Isus, riječ Nazarećanin, izraz "innecem" koja se tiče osudjenih na smrt, zatim vrijeme u kojem se moglo tijelo vratiti obitelji.

Frale, nakon najpreciznijih ispitivanja pokazuje da se moralo raditi o birokratskim dokumentima o pogubljenju i ukopu Isusa iz Nazareta. Povijesna činjenica. Dogadjaj koji je sve izmjenio.

Antonio Socci

"Libero", 11 travnja 2010. (Tekst s talijanskog prevela prof. Kornelija Pejčinović)


NE PONOVILO SE!

Ne ponovilo se da R.Hrvatska više ikada na svom čelu ima predsjednika koji će je mrziti i blatiti po svijetu!
Ne ponovilo se da se u RH rušitelji i zatornici svega hrvatskog glorificiraju, a žrtve i mučenici blate kao u najcrnjim danima komunizma!
Ne ponovilo se više da u RH vladaju oni koji se ne bore za jedinstvo i zajedništvo hrvatskog naroda u njegovoj cijeloj domovini Hrvatskoj!


Zagreb, 18. travnja 2010.

Predsjednik RH - je potpuno besmislena funkcija

Kosor i Josifović na "komemoraciji" u Jasenovcu

Koja je uopće uloga predsjednika države, osim naravno blaćenja te iste države i naroda, i treba li on uopće ovakvoj Hrvatskoj, a osobito je važno pitanje načina biranja predsjednika. HČSP smatra da je došlo vrijeme da se predsjednik, ako ga već trebamo imati, bira u Hrvatskom Saboru. Ovako on se umjesto obveze poštivanja svih, a ne samo svojih istomišljenika, pretvara u marionetu koja odrađuje prljave poslove svojih političkih mentora u ovom slučaju SDP-a, i cjelokupne antihrvatske bagre koja se sada okupila oko njega.

Najodgovornije tvrdimo, da će ovakva politika koju je počeo provoditi Josifović (namjerno), dovesti Hrvatsku u vrlo tešku političku situaciju, koja ne samo da će paralizirati izvšnu vlast, to i nije veliko zlo, ono zlo koje Josifović proizvodi cijeli svoj život a koje sada dobiva potpunu afirmaciju, jest duboka podjela hrvatskoga nacionalnoga korpusa, gdje su domoljubne snage koje su stvorile državu stavljene u sferu teških gubitnika, a njegova svita koja je klala Hrvate, postala je pobjednička i priznata. Hrvatska nema snage izdržati još jednog tovariša poput Mesića.

Kako se usprotiviti toj komunističkoj kamarili, koja je na velika vrata vraćena u sve pore hrvatskoga društva i koja bjesomučnije nego za vrijeme Jugoslavije stigmatizira ustaše i eventualne zločine koje su počinili braneći svoje ognjište, svoj dom i svoju državu. Nema dana da ne ćete pročitati ili čuti o ustaškim zločinima, a to se naročito pojačava na dernecima u Jasenovcu i Kumrovcu. Ako se kojim slučajem u javnost probije vijest o stravičnim partizanskim pokoljima, ne u ratu što se pripisuje ustašama, nego poslije njega, pa sve do 1990., onda ćete od dežurnih ljevičarskih Gargantua odmah čuti da se ne trebamo vraćati u prošlost, nego da se trebamo okrenuti budućnosti. Za upozoriti je te ljevičarske i velikosrpske lažove, da je u prošlosti stariji Ustaški pokret nego partizanski, pa je spominjanje ustaša daleko više povratak u prošlost, nego kada govorite o zločinima od 1945. do 1990.

Zbog bjesomučnih laži koje se više ne daju podnositi i zbog izostanka bilo kakvih reakcija na stalno stigmatiziranje Hrvata a preko ustaškoga pokreta, Hrvatska čista stranka prava, je odlučila pekinuti zavjeru šutnje o stravičnim partizansko-komunističko-velikosrpskim zločinima nad hrvatskim narodom. Stoga kao prvu akciju najavljujemo veliki prosvjedni skup ove godine u Kumrovcu, na kojemu ćemo upozoriti na nepodnošljivu nepravednost i podržavanje pokolja i zločina nad Hrvatima, od strane službenih hrvatskih institucija, kao što je Ured predsjednika države i Ured bivšega predsjednika države koji je pokrovitelj ovogodišnjg kumrovečkog derneka.

Do kuda idu te bolesne laži i konstrukcije Vučjeg čopora (iako ga mi radije zovemo Čopor hijena jer je vuk životinja vrijedna štovanja), govori članak u Slobodnoj Dalmaciji od 17. travnja 2010., a to je da su "oficiri" JNA zaslužni za stvaranje hrvatske države a ne Gotovina i drugi časnici stasali u Domovinskom ratu. Ako je tako mi smo odmah spremni prihvatiti zamjenu u Haagu, tako da ovi iz JNA odu doživotno u Haag, a da se iz zatvora u Haagu odmah na slobodu pusti Gotovina i ostali naši generali.

Pozivamo Hrvate na okup, jer dolazi vrijeme kada će nam ovi ponovo pokušati zavrnuti vratom. Oni ne će stati samo na verbalnim blaćenjima svake hrvatske države, oni se ne će pomiriti dok je i zadnji tračak te države na životu i biti će mirni tek kada nikakve države ne bude, ni deklarativne kakva je već sada.

Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!

Josip Miljak


www.hrsvijet.net

SANJATI SNOVE

Čovječanstvo je napadnuto na sa svih strana. Čovjek je pod nesmiljenim napadom ''punog spektra'' – kako je to nazvano modernom vojnom terminologijom. Napadnuti su naša srca i naši umovi. Vodi se bitka za njih, a tko toga nije svjestan na najboljem je putu da bude poražen. Kako čovjek kao pojedinac, tako i narod kao kolektiv. Osvješćenje, bivanje svjesnim stvarnosti napada i ciljeva napada, preduvjet je uspješne obrane i očuvanja slobode. U ovo moderno doba, doba visoke tehnologije, čovjek je već duže vrijeme intenzivno napadan biološkim sredstvima čije su posljedice, između ostalih, otupljivanje i gušenje prirodnih obrambenih instinkta tako da ga se lakše prisili na pokorništvo i podčini sustavu koji se paralelno stvara. Kao kad bi nam otupili receptori topline na ruci pa ne bi osjetili da dodirujemo užareno željezo, tako je i sa otupljivanjem mentalno-intelektualnih receptora koji upravljaju našim instinktima za preživljavanje pa ljudi nisu svjesni da ih se pretvara u robove.

Zrak, voda i hrana se tretiraju opasnim kemijskim sredstvima čime je stanovništvo sustavno sterilizirano, sustavno zaglupljeno, doslovce kretenizirano – rezultati testova inteligencije pokazuju opći pad od nekih dvadeset bodova, a čak se rade i stvari poput ubacivanja virusa raka u cjepiva kako bi se postigao cilj: smanjiti svjetsku populaciju za nekih 80 – 90 %, a onom malobrojnom preostalom populacijom služiti se kao nemislećim robljem. Genetskim, socijalnim i financijskim inženjeringom stvara se poredak Novog doba gdje postoje dvije klase: klasa gospodara, klasa nadljudi, transhumanista, ljudi-bogova, čovjekoboga kao opozicije Bogočovjeku i klasa robova, klasa podljudi, ljudi-životinja, čovjekolike zvijeri, zombija, kiborga, ''borgova'' ili gojima. I vi, i ja, i naša djeca i djeca naše djece predviđeni smo za ovu drugu klasu, klasu robova i zombija koji služe ovozemaljska božanstva u ostvarenju njihovih grandioznih ciljeva koji su toliko uzvišeni da ih mi podljudi, gojimi, ljudska stoka, ne možemo shvatiti i razumjeti kako su oni u stvari dobročinitelji čovječanstva jer ovime izvode navodno nužan evolutivni skok. Sintagma ''preživljavanje najjačih'' dovedena do krajnosti.

Nad nama se izvodi tzv. ''mekano ubijanje'', izloženi smo dizajniranim otrovima, predviđena nam je polagana smrt. To je ono što psihopati na pozicijama moći rade i hvale se time kao svojim postignućima. Sve je javno dostupno, ništa se ne krije, sve je obznanjeno. Ljudska stoka je toliko dresirana da nije u stanju čitati napisan scenarij vlastitog uništenja.

Arhitekti kulture smrti, od ljubavi otuđena elita zla, s posebnim se žarom orijentirala prema zadobivanju djece, osvajanju mladosti, jer znaju dobro da od mladih, neformiranih ljudi mogu najbolje napraviti produkte kakve žele. I ako već nismo u stanju zaštititi djecu od institucionalnog trovanja, ono najmanje što se može uraditi je da se ugasi televizija i da im se lijepo objasni kako su i oni i vi kao roditelji pod napadom vanjskih sila koje im žele zlo. Tako će se barem donekle aktivirati instinkti te djece i, ako se to uradi dovoljno rano, onda će djeca prestati biti buntovna prema roditeljima i postati dijelom zajednice koji tu zajednicu dodatno osnažuje.

Proučavajući povijest može se vidjeti kako djeca u prijašnjim vremenima nisu bila buntovna prema roditeljima i zajednici općenito. Buntovništvo u ovakvom smislu i ovakvom načinu kakvo je prisutno danas među mladima nije prije postojalo. Posebno u ugroženim grupama, ondje gdje je prijetila neposredna opasnost po zajednicu i članove te zajednice. Djeca su bila apsolutno i u potpunosti dijelom jednog zajedničkog tima, jednog obiteljskog tima. I rodovskog, i klanskog, te na koncu i narodnog tima – jer sve su to bila sredstva, poput alata, kojima se preživljavalo i opstajalo u nesigurnom i opasnom svijetu. Roditelje se danas ne uči kako da imaju djecu na svojoj strani, uz sebe. U stvari, kroz psihološki specijalni rat, roditelje se upućuje kako da okrenu svoju djecu protiv sebe. I onda se ljudi pitaju kako to da su mladi sve gori i gori, da je prisutno toliko očigledno propadanje i degradacija vrijednosti unutar mladog naraštaja. Studije jasno pokazuju kako se uvađanjem raznih novih predmeta ili seminara u škole, a koji su prezentirani kao dobri, stanje samo još dodatno pogoršava. Tako se u SAD početkom 90-tih, nakon uvođenja satova o smrti i prevenciji samoubojstva, tzv. ''obrazovanje o umiranju'', među mladima, nakon 5 do 6 godina pokazuje kako se stopa samoubojstva udvostručuje da bi danas bila trostruko većom u odnosu na stanje iz 80-tih. I razni izvanredni satovi o maltretiranju i samoubojstvima samo donose sve te ideje još jače među djecu pa onda, nakon ''obrazovanja'', znaju točno kako će samoubojstvo izvršiti ili kako bolje maltretirati slabije. Radi se o najcrnjoj tami koja se predstavlja dobrohotnom, u ovom konkretnom slučaju preko umno poremećenih psihologa i psihijatara koji su instalirani na odgovorne pozicije moći i utjecaja, a koji bi trebali najprije sami sebe izliječiti – stopa samoubojstva najveća je upravo unutar njihove profesije.

Dovoljno je znati kako su psihijatri bili Jovan Rašković i Radovan Karadžić i jedan lord David Owen koji je javno rekao opkoljenim ljudima u Sarajevu: ''Nemojte sanjati snove da ćete biti spašeni!''. Imao sam susret s dotičnim na Pantovčaku, sjećam se toga jako dobro, baš me zanimalo vidjeti tog tipa kojeg nisam mogao smisliti jer sam ga gledao i slušao što govori i kako radi. Napravio je sve da pomogne Miloševiću i JNA da pokore Hrvatsku i Hrvate u cijelosti. Pun engleskog aristokratskog prezira prema ljudskoj vrsti. Ponašanje čovjeka koji na ljude gleda kao na kukce koje treba istrijebiti jer se ne može osjećati ugodno u društvu s njima. Mi istrebljujemo kukce iz naših domova zato jer se ne možemo osjećati ugodno u njihovom društvu. Svinje i psi su još bolji dokaz. Svinja zato što je prljava i neuredna životinja ne može biti ugodno društvo čovjeku, dok pas to može. Kukce zato bez problema mičemo iz svojeg životnog prostora. I lord Owen jednako tako miče ljude uz koje se nikako ne može osjećati ugodno te koji su mu zato u kategoriji zajedno s kukcima. Nema moralne dileme po pitanju eliminacije. Eugenika i psihijatrija idu ruku pod ruku. Nesposobne jedinke se uklanjaju da oslobode prostor za više ''naprednijih''. Dakle, stajao sam na kraju ulaznog prostora, uz vrata, gledajući istovremeno rendgen dolje na samom ulazu, kao i ulazna vrata. Ima jedna pozicija gdje se može vidjeti oboje istovremeno. Sa rampe su javili da su prošli. I ulazi ekipa. Protokol vodi lorda Owena i pratnju. Nije ih bilo puno. U biti, par amerikanaca i engleza. Malo su čekali i čavrljali, skinuli su kapute i tada je sam se pogledao ravno oči u oči i nastavio gledati ne obarajući pogled. I nisam gledao zato da bilo što dokazujem nego jer nisam mogao skinuti pogled sa tih čudnih očiju i čudnog pogleda koji iz njih izlazi. Nemoguće riječima izraziti. Ickeova priča o očima i kako one pokazuju tko je ''reptil'' imala mi je itekako smisla kada sam je čuo. Ima i sada, nije se ništa promijenilo. Tim više je opasna zabluda u koju vodi Icke kada Isusa stavlja u kategoriju laži govoreći kako je sve samo iluzija. Oči lorda Owena su bile nenormalne, neljudske, jednako kako je neljudski i glas britanskog vojnika koji urliče od zadovoljstva gledajući maltretiranje dječaka. I zbog toga sam ga gledao u te čudne oči i on je skrenuo pogled i to je jedino ljudsko što sam osjetio u tom biću. Kao da se ona neka ljudska crta, neki stid rođen u utrnuloj iskri savjesti ipak na milisekundu pojavio i preuzeo kontrolu nad tijelom od onog bića koje se vidjelo kroz te oči. To pokazuje kako je i sam vrh hijerarhije zla slab. Nije bitno kako se to pokazalo, no lord tog trenutka nije bio onako superioran, morao se povući. I ako je sve samo niz slučajnosti i nema nikakvog značenja kakvo mu ja pridajem, opet nema veze, jer bitno je ono što se vjeruje.

Bitno je ustrajati na sanjanju snova. Nikako ne dopustiti da opsjednuti psihijatar, engleski lord, uspije u svojem otimanju naših snova. Kada nemamo snove, ne možemo imati ni zemlju. Sloboda je san svih snova. Lord nam svojom porukom da ne sanjamo snove poručuje da nemamo slobode, da smo robovi lišeni svega – čak i snova. Lord Owen je pokazao umor, zamor materijala od tolikog zla koje kanalizira kroz sebe. Svi su oni takvi. Slabi. Istrošeni. Žalosno je kako se pristalo takvima podrediti. Moramo se osloboditi njihove vlasti nad nama ako želimo opstati.

I takvima se prepustila briga nad djecom, njima smo iskazali povjerenje. Oni su, kao, ''stručnjaci''. To je pravi pokazatelj kako je sve krivo postavljeno, kako je sve skupa nakaradno i neodrživo i kako treba raditi sve novo. Novo vino u nove mješine. To je receptura koje se treba držati u ovakvom stanju u koje smo sada dospjeli.

Zašto je tome tako? Jednostavno, obitelj je sada na udaru jer narodna zajednica koja je trebala obitelj zaštititi od napada izvana, praktički je uništena kao homogeno tijelo, a država kao sredstvo te zaštite je preoteta i postala je problem umjesto da bude rješenje. Nacije su većinom i uz rijetke iznimke, nakon svega ostalog što je prethodilo, imigracijom uništene i dovedene u rasulo. Organsko zajedništvo više ne postoji – razmrvljeno je kroz različite etničke, kulturne i religijske podjele koje su programirano izvedene.

Svi mi umiremo prije ili kasnije, ali naša vrsta opstaje. Čovječanstvo opstaje i preko nas putem našeg potomstva. Kao što je opstalo i do našeg dolaska na svijet. I to je ono što je presudno za shvatiti – da ne bi imali ništa od ovoga što imamo sada, svojeg identiteta, svoje zemlje, svoje privatne imovine, svojeg znanja, da u prošlosti nije bilo ljudi s kojima smo krvno vezani, a koji su se borili da prežive i uspiju nešto napraviti, postići neke stvari. Ljudi koji su ostali uspravni i ponositi te omogućili da se sve to što nas danas čini nama samima prenese do nas. Sve dugujemo svojim precima. Naš genetski materijal od kojeg smo sazdani kao i intelektualnu i duhovnu nadgradnju koja prati materiju.

Jasno, uz dobro nasljeđujemo i loše. To su poznati ''grijesi otaca'' koji nas opterećuju i od kojih ne možemo pobjeći, ali ih možemo pobijediti jer znamo kako i po kome dolazi pobjeda. Možemo nadvladati te naslijeđene probleme, nastaviti dalje usprkos njih, padati pod njihovom težinom, ali ustajati i ići dalje prema cilju kojemu težimo.

Hoćemo li dopustiti da nas potomstvo gleda sa sramom i prezirom? Ili ćemo napraviti što treba da budu ponosni nasljednici svojih starih? Da time što im je ostavljeno više nego što je primljeno, da naslijeđeno nije razgrađeno nego nadograđeno, da time oni sami imaju neotklonjivu obavezu čuvanja vrednota koje su svima skupa i omogućile opstanak kroz vjekove i milenije. Nije mala stvar biti Hrvatom, jer to znači biti povezan s višemilenijskom pričom koju rijetko koji narod može o sebi ispričati. Treba uvidjeti koliko je muke i nevolja trebalo nadvladati da bi se ta priča o Hrvatima održala i da ne nestane u bezdanu zaborava. Već samim očuvanjem imena kroz milenije priča se sačuvala. Opstanak samog imena pod kojim se okupljamo predstavlja izuzetno ostvarenje u prolazu kroz olujno more povijesti koja je na hridine bacila cijele narode da im se ni imena više ne znaju.

Spoznavanjem veličine i vrijednosti samog sebe, svoje povijesti, stvara se potrebno samopoštovanje i samopouzdanje za daljnje velike pothvate koji stoje pred nama, a nema većeg pothvata od opstanka u vremenu kada se narodi i obitelj namjeravaju uništiti do potpunog nestanka.

Kroz viziju i volju mora se otvarati nove putove suradnje, veličine i snage naroda, jer je snaga u slozi, a veličina u suradnji.

Na pitanje što nam je raditi, samo je jedan odgovor: opstati. Opstati kao čovjek; opstati kao ljudi i kao narod pred Stvoriteljem na Njegovu hvalu i slavu.

I to uvijek možemo sanjati. I sanjati snove kako sanjamo ljubav i dobro i konačno spasenje.

Marko Francišković


www.hrsvijet.net

IMIGRACIJA NA ZAPADU EUROPE I NJENE POSLJEDICE

Učinak koji ima nekontrolirana masovna imigracija ili useljavanje je više no katastrofalna za mnoge zemlje (Norveška, Švedska, Danska, Belgija, Njemačka, Francuska primjerice) u Europi. Jedan od zadnjih primjera su očajni gradski vijećnici iz Peterborougha u Engleskoj koji su poslali pisma na adrese lidera vodećih Britanskih stranaka Gordona Browna, Davida Camerona i Nicka Clegga. U pismu koje su napisali vijećnici se zorno oslikava trenutna situacija u svim javnim službama. Dakle škole, stanovanje, zdravstvo, pa sve do policijske zaštite je više no u krizi, upravo zbog toga što gradska vijeća nisu dobila pomoć koju su tražili od ministarstva i vlade.

Vijećnici nadalje pišu kako je zajednica koja je prije živjela u miru i harmoniji sada totalno transformirana. Lokalne škole se naprežu i bore, kako bi obrazovale djecu koja dolaze iz različitih kulturnih naslijeđa i pozadina i pričaju 27 raznih jezika. Uz škole naprežu se i zdravstvene službe. Vijećnici napominju kako je situacija bila kudikamo drugačija samo prije par godina. Roditelji su mogli odlučiti u koju školu će poslati svoju djecu. Nije bilo beskućnika i nije bilo problema s registracijom kod vašega lokalnog doktora opće prakse, znalo se tko je vaš lokalni policajac kao i to da ste mogli sigurno šetati po ulicama bez straha da vas netko neće napasti u šetnji ili pak mirno razgovarati s vašim susjedima.

Umjesto toga ovaj grad suočen je s provalama, razbojstvima, pljačkama i svađama među etnički različitim susjedima. Na ulicama se nalaze prostitutke, preprodavači droga i vrlo velik broj ljudi koji voze bez plaćenoga osiguranja ili cestarine. Čitav sistem službi je doveden u kaotično stanje. Činjenica jest da su se tokom dugogodišnje vladavine laburista poslovi davali tzv. ekonomskim imigrantima. Čak 98.5 % od 1.67 milijuna novo otvorenih radnih pozicija otišlo je imigrantima. Brojka je katastrofalno poražavajuća. Poslovi im se daju upravo zbog toga jer je radna snaga ponajprije iz zemalja Istočne Europe (u tome prednjače najviše Poljaci ) izuzetno jeftina. I sam se sjećam situacije u tvrtki u kojoj sam radio kao prevodilac . Kada sam došao u tu tvrtku bilo nas je samo osmero u našem uredu. Tvrtka se tokom godina razvila. Sjećam se dobro kada su nove istočno i centralno Europske, Baltičke države s Slovenijom priključile Europskoj Uniji i što se tada dogodilo. Već od 2005. na 2006. godinu, tvrtka u kojoj sam radio zaprimila je prvo omanji a zatim i poveći broj Poljaka od kojih najmanje 97 % nije znalo engleski jezik. Svi su radili načelno manualne poslove. Od svih njih samo jedna jedina osoba je dobila bolji posao dok su svi ostali nastavili raditi iste manualne poslove.

Kada bi napravili neki omanji problem bili bi zamijenjeni s drugim Poljacima. No kako je rastao broj useljenika pojavili su se i prvi problemi. Pojavile su se prve osobe koje su iskoristile situaciju pa zakupile mjesta stanovanja i onda počeli smještati u jednu sobu za spavanje petero odraslih ljudi i naplaćivati im za to poviše svote novaca. Uz Poljake pojavili su se i prvi Litvanci koji se inače zbog nekih određenih povijesnih zgoda ne trpe pretjerano s Poljacima. Počele su se događati i učestale prometne nesreće u pijanom stanju dok su osobe obično vozile pogrešnom stranom ceste. Uz ekonomske migrante, koji su sada u novije vrijeme učestalo Romi,( a koje svi pogrešno nazivaju Rumunjima,jer su Romi koji dolaze iz Rumunjske) u sve veće gradove i malo bogatije zapadno Europske zemlje pokušava se useliti i veliki broj tzv. ''političkih azilanata'' iz Afričkih i zemalja Azije koji to nikako nisu, već su to uglavnom osobe koje se kao i ilegalni emigranti pokušavaju pošto poto dočepati svih mogućih beneficija koje im pruža zapadna Europa. Zemlje u kojima su beneficije vrlo dobre su obično zemlje Skandinavije, Irska i Velika Britanija. Imigranti znaju da ne trebaju raditi jer će im država osigurati smještaj koji će im biti plaćen, te će im uz to biti plaćen i tečaj učenja jezika matične države u kojoj obitavaju.

Prošle godine sam tako bio na studijima u gradu Arhusu u Danskoj te sam se i sam mogao itekako uvjeriti u posljedice imigracije. U tom gradu kao i Kopenhagenu, domaći ''Anđeli pakla'' ratuju s bandama imigranata i to već otvoreno po ulicama pucajući iz vatrenoga oružja, jedni na druge i to usred bijela dana. Najveći i gorući problem je upravo taj da osobe koje dolaze iz Afrike i Azije u velikoj većini slučajeva nemaju gotovo nikakvoga poštovanja za zemlje u koje dolaze, kao i za ljude, kulturu, tradiciju i religiju koju nalaze u tim Europskim zemljama. Tako su silovanja švedskih žena od strane imigranata iz Afrike i Azije učestala, kao i napadi bandi imigranata na ljude u Švedskoj .

Švedska javnost je time šokirana no teško da im se može stati na kraj. Kako sam boravio te i sam posjećivao Indiju, više puta sjećam se da sam primijetio, čuo i uvjerio se i sam što neke osobe u toj zemlji misle o zapadnjacima, a pogotovu ženama sa zapada. Načelna je filozofija da je žena sa zapada ''laka roba i prostitutka'' koja se rado nudi svakome. Naravno velika većina obrazovanih ljudi iz Indije ne misli tako, no osobe koje se kreću u nekim religijskim sektama i raznim tzv. religijskim zajednicama koje su nažalost vrlo rasprostranjene i po zapadu misle kako o ženama, tako i o zapadnjacima vrlo negativno.

Najveći pomagači takvih primitivnih i vrlo zaostalih osoba i grupa su New Age pokreti na zapadu, koje uglavnom ne zanima vlastita kultura i tradicija a s njima i politički ekstremno lijevo orijentirane grupe koje se uz njih nalaze kao već standardni puž priljepak. Te osobe i grupe uglavnom provode svoje vrijeme mrzeći svoju vlastitu zemlju u kojoj su rođeni, dok na ljude koji su tradicionalno orijentirani gledaju posprdno te ih zovu neonacistima i desničarima te drugim raznoraznim pogrdnim imenima. Kao nekad i hippie generacija naravno i oni se vole grliti. Samo ovoga puta umjesto drveća grle ilegalne imigrante, puše s njima razne jeftine opojne droge i pričaju o anarhizmu. Što će se dogoditi pak s Hrvatskom u tome kontekstu ? Hrvatska je koliko čitam i čujem već preplavljena kineskim jeftinim proizvodima. Pročitao sam i ovo: ''prema statističkim podacima Kineskog ministarstva za trgovinu, ukupna vrijednost trgovinske razmjene između Kine i Hrvatske je od 1. do 10. mjeseca premašila milijardu i 456 milijuna dolara, što je za 9.3 posto više u odnosu na isti period 2007. godine. Kina je po obimu robne razmjene sedmi trgovinski partner Hrvatske.‘‘ Čitao sam da su i neki hrvatski političari već izrazili želju za uvozom jeftinije radne snage iz drugih zemalja. Znakovito je da te iste političare uopće ne zanima podatak, da je do nedavna u Hrvatskoj dijaspori postojao znatan broj ljudi koji su se željeli vratiti u svoju matičnu domovinu da u nju ulažu i rade u njoj. No kako vrijeme prolazi sve su manji i manji izgledi da se takvo nešto i dogodi u nekom masovnijem obliku.

Hrvatska koja bi mogla i trebala biti jedan od lidera i po svojoj zemljopisnoj poziciji u centralnoj Europi te se i nametnuti (kao nekoć i Slovenija) svojim čvrstim i beskompromisnim diplomatskim stavom te svojom bogatom kulturom, naslijeđem i turističkom ponudom je danas u očima mnogih čak i ispod razine nekih zemalja koje se ne nalaze u Europi. Umjesto toga Hrvatska se miri sa svime što joj se servira iz Europske kuhinje. Dok Europa polako i sigurno gubi svoju kulturu, tradiciju i naslijeđe pod teretom loše imigracijske politike Hrvatska zahvaljujući nekim domaćim političarima ulazi polako i sigurno u novu zajednicu južnoslavenskih naroda, koja je već načelno kreirana u Bruxellesu.

Hrvatska će ući u Europsku zajednicu i to je nepobitna činjenica, no samim time zemlje Zapadne Europe neće širom otvoriti svoja vrata i zvati Hrvate da dođu raditi kod njih. Kao i u slučaju Rumunjske i Bugarske raditi će se po sistemu odabira samo onih najsposobnijih.

No i mene su već par puta upitali u dvije zemlje, da li će Hrvati ''pojuriti'' i doći za poslom u Veliku Britaniju , Irsku ili druge zemlje zapadne Europe kada postanu dijelom EU 2012 godine ? Odgovorio sam tada s ponosom ovako: ''Ne,neće. Hrvati premda imaju lošu trenutnu ekonomsku situaciju i loše političare koje uporno izabiru misleći da će se oni nekako promijeniti, gotovo u pravilu više vole i cijene svoju zdravu hranu, čisto more i kavu na jutarnjem suncu , nego odlazak u neku zemlju u kojoj bi mogli više zaraditi ili bolje živjeti. '' Ja i dalje u to vjerujem...

Thor Einar Leichhardt


Predstavljanje knjige P.Vjekoslava Lasića: „BAREŠIĆ“

Citat o jugoslavenskoj zajednici i komunizmu iz knjige: „Kardinal Haulik - prorok jugoslavenske propasti“ (1861.) Autor Ivan Biondić.

Sv. Petar nakon Isusova uskrsnuća: „Mi smo tomu svjedoci“. – Dj. Ap.

1. Mi smo svjedoci da je nadbiskup i kardinal Haulik bio u pravu.
2. Mi smo svjedoci – kao sudionici 1991., te stvaranja države Hrvatske – da je pok. Miro Barešić, i svi koji su se borili za stvaranje Neovisne Države Hrvatske, bili u pravu.

Gdje se sve sanjala hrv. Država? Kako se borilo za sveto ime hrvatsko i za ideale slobodne države Hrvatske; imamo svjedočanstvo i u ovoj knjizi.
'Prijatelji kako ste mi danas?' pjeva Marko Perković T. Koliko su važni pravi prijatelji i Hrvati u životu. Vrijedno je kao i Mirin susret s Brunom Vulinom, koji je 16 godina robijao za Hrvatsku, kao i s drugim hrvatskim junacima na Golom otoku, koji ostavljaju na Mira neizbrisiv trag.

Posljednjih 100 godina u Hrvatskoj:

1. Oni koji su se ulizivali zločincima nad hrv. narodom te tako i sami postajali zločinci.
2. Oni koje susrećemo u ovoj knjizi. Oni koji su iz ljubavi prema istini, prema hrv. zemlji i narodu darivali sve, pa i vlastiti život, kao i trajno progonstvo u tuđinu. Ništa nije slučajno: Svi mi danas sudjelujemo u dobru ili u zlu za hev. Narod.
Vlade Rolović – CRNI – (nadimak po zvjerskoj okrutnosti u masovnim ubojstvima Hrvata na Križnom putu) dolazi u Švedsku 'srediti tu šaku hrvatskog jada'. Naišao je na 'hrvatske vojnike srcem i dušom' kao što su Miro, Stipe Mikulić, Bruno Bušić… Vojnike 'srcem i dušom' kao što su bili i hrv. Branitelji 1991. godine.

Pročitajte ovu knjigu te upoznajte prave ljude, istinske borce za Hrvatsku, kojima je Država svetinja. Tko danas zna za njih? Što znaju mlađi hrvatski naraštaji? Tko bi danas stavio ruku za hrvatske heroje? Antu Gotovinu ne bi ni prepoznali – kao što sam reče Predsjednica hrv. vlade J. Kosor!

Josipović i B. Tadić ovih dana bijahu u Opatiji pa Josipović kaže: „Odnosi su nam sada topli“. Što može hrvatski narod očekivati od ove tople ljubavi? Možda riješenje sudbine nestalih iz Domovinskog rata? O tome nismo čuli ništa. Nažalost, još jedan protuprirodan blud iz kojeg se ne može roditi ništa normalno. Da tragedija bude potpuna, ova topla ljubav ima veze i s pogibljom Mire Barešića, kao i Ludviga Pavlovića, iz skupine Fenix, poznatoj kao Bugojanska skupina.

KAKO?

U Hrvatskoj se nerijetko govori o lustraciji, čišćenju UDBI-nih, komunističkih zločinaca. Lustracija se provela i provodi. Proveli su je i provode komunističko-jugoslavenske ubojice Hrvata nad herojima Domovinskog Rata. Mnogi u vlasti u RH vrše lustraciju, te 'lociraju, identificiraju…' Govore da što se hrvatski Branitelji stide popisa!
Molim vas, objavite imena komunističkih koljača s Dakse, Orsule, Korčule, Križnih Putova…
Te objavite krvave darove koje i danas nepravedno uživaju njihova djeca i unuci. Objavite imena UDBA-ša. Imena partizanskih mirovina i ratni put onih koji ih primaju.
Što se stidite?
Potom objavite popis hrv. Branitelja.

Što sve ovo ima veze sa smrću hrvatskog viteza Mira Barešića? Akciju u kojoj su poginuli MIRO BAREŠIĆ, ZDESLAV TURIĆ, FRANKO BOKANOVIĆ I MILE PANDŽIĆ Vodili su UDBA-ši na čelu s Josipom Perkovićem. BORIS PREBEG (Došao u Domovinski rat iz legije stranaca) koji je bio u akciji s Mirom svjedoči kako je to bila izdaja. Željeli su Mira likvidirati – kao i mnoge istaknute Hrvate u tuđini – a iskreni i naivni Hrvat Miro dao se kao janje na klanje. Postoji još iskaza koje sam osobno čuo od prijatelja nakon ove akcije: 'Tišina, ili nema obitelji!'

Ključeve istine drži i danas UDBA.
Josipa Perkovića traži Njemačka zbog ubojstava Hrvata. (Živio sam u Njemačkoj i poznato mi je što se događalo) Gdje je on? Na Pantovčaku! Za njega se brinu nitkovi S. Mesić i I. Josipović, koji su nažalost izabrani i od naroda, tako kažu. Da li samo to? Ovi nitkovi su zbrinuli i ostale zločince; B. Lončara, A. Nobila, Z. Mustaća, J. Manolića…
Zašto ih drže uz sebe?
Svi su oni ljubimci 10-tog masovnog ubojice XX stoljeća, J.B.Tita. Zločinca koji je izvršio genocid nad hrvatskim narodom. Da je živ zločinac Rolović, možda bi i on bio u savjetničkom timu hrvatskih vlastodržaca.

Lustraciju provode UDBA-ši na svim razinama vlasti, te vjerno čuvaju zločinca Broza na trgu u Zagrebu. A što su oni koji ga čuvaju nego zločinci?! Lustraciju provode bivši i sadašnji komunisti/UDBA-ši i ovdje u Dubrovniku.

Zar nije čudno da na identifikaciji tijela hrvatskog viteza Mira nije pozvana obitelj niti itko tko ga poznaje?! UDBA-ši /jugoslaveni/ komunisti /zločinci/ mrzitelji Hrvatske su i nad mrtvim tijelima hrvatskih vitezova provodili svoju lustraciju kako bi zametnuli istinu.

Na što obvezuje geslo pok. Mira Barešića: „Ili pobijediti, ili umrijeti!“?
Istina je teška ali vrijedna, vrijednija od života. Dragi Vjeko, hvala ti za ovo djelo. Pročitajte knjigu i upoznajte dio teške istine o borbi Hrvata za svoju državu.
Zavolite ljude koji su krv svoju za Hrvatsku darovali i naučite živjeti za dobrobit svog hrvatskog naroda!

Don Miljenko Babaić

U Dubrovniku, 9. travnja 2010.


Prenosimo sa hcsp.hr

Deseti travnja 2010. - 69. obljetnica NDH

DO KADA ĆE HRVATI DOPUŠTATI PREŠUĆIVANJE TEMELJA REPULIKE HRVATSKE - DESETOTRAVNJSKU REVOLUCIJU

Napomena: Ćutim se pozvanim uvodno iznijeti svoj načelni stav spram Desetom Travnju 1941., danu službenog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, obnovljenju hrvatske državnosti nakon 23 godine. Budući da je hrvatski narod taj čin plebiscitarno prihvatio a Hrvatski državni sabor ga sankcionirao te je NDH bila međunarodno priznata država, Deseti Travanj bi ne samo za svakoga pravaša već i za svakoga građanina Hrvatske bez obzira na vjersku ili političku pripadnost trebao biti spomendan kontinuiteta hrvatske državnosti i jedno od počela današnje Republike Hrvatske. Vršitelj vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je Ustaški pokret o kome valjane znanstvene prosudbe mogu dati jedino nepristrani povjestnici a ne simpatizeri toga pokreta niti neokomunisti u Hrvatskoj koji ga u tradiciji partijskih kom-škola svim sredstvima napadaju. Pravaški stav bi pak trebao biti jasan, naime da je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za državnu nezavisnost a što je opravdano kada su sva druga sredstva izcrpljena. Mirnodopsko pravaštvo temelji se ne samo na demokraciji, nego na ideji slobode i prava pojedinca, sva prava koja traži za hrvatski narod, pravaštvo jamči i svakomu drugom i promiče slobodu, jednakost i snošljivost. Što se tiče državnoga prava, za pravaše postoji samo jedan politički narod na jednom državnom teritoriju i u hrvatskoj državi ta prava pripadaju isključivo Hrvatima. Skupinama i pojedincima koje su bliske fašističko-rasističkoj ili bilo kojoj drugoj totalitarnoj ideologiji ne može biti mjesta među pravašima.

Desetotravanjska Revolucija počela je 4. travnja 1941. kada je dr. Ante Pavelić preko radio stanice Glavnog ustaškog stana iz Italije pozivao hrvatski narod na raskid s Beogradom i na narodnooslobodilački ustanak radi uspostave hrvatske države, a završila je 17. travnja 1941. kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije. Premda joj nedostaje niz klasičnih atributa revolucije kao sto su to primjerice, barikade, nasilje, osveta i slično ipak je riječ o revoluciji, naime kolektivnoj volji hrvatskoga naroda koji je osjetio povijesni trenutak da se oslobodi velikosrbskog jarma i proglasi svoju nezavisnu državu, ne pitajući nikoga za odobrenje. Hitlerovi planovi su bili sasvim drugačiji; predviđao je da će bivša Banska Hrvatska biti pod mađarskim utjecajem, teritorij do Drave pripasti Mađarima a čitava Dalmacija te Bosna i Hercegovina Italiji. Unatoč tome između 7. i 10. travnja međusobno nepovezane skupine Hrvata različitih političkih uvjerenja i vjeroispovijesti proglasili su državnu nezavisnost.

Već 7. travnja 1941. državna neovisnost proglašena je u istočnobosanskom gradiću Han Pijesku i Đurđevcu. Istog dana u Međimurju preuzeo je vlast mr. Teodor Košak. Također 7. travnja otvoreno se je pobunila vojska u Bjelovarsko-bilogorskog županiji te stigla u Bjelovar. Tamošnji gradonačelnik dr. Julije pl. Makanec 8. travnja proglasio je s balkona Gradskog poglavarstva hrvatsku državu bez znanja i pomoći nacističke Njemačke i fašističke Italije. Vojska je tada prisegnula neovisnoj Hrvatskoj. Dana 9. travnja ustaške skupine preuzimaju vlast u glavnom gradu Zagrebu te pripremaju službeno proglašenje države. Taj je čin obavio Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. oko 13 sati u Banskim dvorima a zatim preko radio postaje protiv volje Londona i Washingtona a sve bez ikakva utjecaja fašističke Italije. U Poglavnikovo ime proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Preko radio postaje pročitan je i proglas predsjednika najjače hrvatske stranke, HSS-a, dr. Vladka Mačeka, radi održavanja mira i stabilnosti a kojim se proglasom naglašava kontinuitet hrvatskih težnji i legalitet prijenosa vlasti u NDH na Slavka Kvaternika. Tada njemački tenkovi još nisu bilu u Zagrebu. Pavelić je stigao iz Italije u Zagreb 15. travnja a sutradan prva državna vlada položila je prisegu u Hrvatskom državnom Saboru. Sabor, i to ne imenovani zastupnici, već oni koji su prije 1941. birani na izborima i oni koji su bili zastupnici do 1918., je sankcionirao Nezavisnu Državu Hrvatsku i 10. Travanj proglasio danom obnove Hrvatske Države pozivom na ranije proglašenje nezavisnosti od 29. listopada 1918. Slijedom toga nitko ne može dvojiti da NDH nije bila od najvažnijeg čuvara i nosioca hrvatske državnosti i suvereniteta, Hrvatskog državnog Sabora, sankcionirana a uz to bila je i međunarodno priznata kao suverena država.

U povijesno-ideološkoj konstrukciji današnjih vlastodržaca i povjesničara dr. Antu Pavelića i NDH se prikazuje samo kao zločinca a državu nelegitimnom. Iz toga slijedi da su hrvatski nacionalisti ali i pravaši sve sami zločinci. (Zar Pavelić nije bio hrvatski nacionalist i zadnji dopredsjednik HSP-a, dakle i pravaš!, op.SHP). Pavelića se optužuje za dvije "izdaje", navodnu prodaje Dalmacije i navodno kukavički bijeg iz Zagreba. No, povijesne činjenice govore upravo suprotno. Dobar dio Dalmacije i cijela Istra je već temeljem Rapallskog ugovora, potpisanog od Ante Trumbića 12. studenoga 1920., i jugoslavensko-talijanskim "Rimskim ugovorom" od 27. siječnja 1924. postao sastavnim dijelom Kraljevine Italije i možda bi to još i danas bio da Pavelić državnopravnom izjavom od 10. rujna 1943. nije poništio "Rimske ugovore" i te dijelove reintegrirao u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Slijedom toga je širenje fraza o "ustaškoj izdaji" obmana javnosti i skandalozna teza. A u toj prljavoj raboti i danas radi vlastitih političkih ambicija i nečijih političkih interesa sudjeluju sveučilišni profesori poput dr. Ive Banca i drugih.

U svibnju 1945. nakon opće kapitulacije narod je bježao od partizanskih koljača a nitko nije mogao računati time da će "uljuđeni Zapad" postupiti onako kako je postupio. Računalo se je da ce se poštivati međunarodno pravo, zbog čijeg kršenja ćemo svakog svibnja do kraja povijesti oplakivati svoje žrtve koje su protukomunistički zapadnjaci izručili komunističkim "osloboditeljima" pod nož. O kukavičkom bijegu bi se moglo jedino govoriti da se je planski povukao prije vojske i naroda uzeo zrakoplov i odletio u neko već od ranije pripremljeno skrovište. Nu, Poglavnik u svibnju 1945. na put kreće s izbjegličkom rijekom, ne znajući gdje će, kada i kako stići te sigurno ne bi bio prisiljen raditi kao obični fizički građevinski radnik u inozemstvu da je pripremao kukavičji bijeg. Pavelić je htio nastaviti borbu iz emigracije, svjestan da je to prava odgovornost državnog poglavara.

Destabilizirajući faktor mlade države NDH bila je srpsko-četnička manjina (ne pravoslavci kao takvi) a povijest se ponovila i 1990.-ih.. Oko tristo Hrvata je ubijeno u travnju 1941., prije nego što je i jedan Srbin u Hrvatskoj stradao. Srpsko narodno vijeće okupilo je 27. srpnja 1941. u ličkom mjestu Srbu više stotina četnika iz Like, Siska, Istre, Dalmacije, Rijeke i Zagreba. Zajedno sa Savezom "antifašističkih" boraca (SABA - nazivali su se Štab gerilskih odreda) formiran je Narodno oslobodilački pokret (NOP), bolje poznat kao partizanski pokret. Deklarirani i nesporni cilj partizana bio je srušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku te borba za "bratstvo naroda Jugoslavije". Govorima potpredsjednika hrvatske vlade Slobodana Uzelaca, saborske zastupnica Vesne Pusić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca povodom obilježavanja toga spomendana prošle 2009. godine nije samo legaliziran četnički genocid Draže Mihajlovića već je i registriran kao dio antifašističke borbe a to potvrđuje i Vlada Jadranke Kosor koja u sveopćoj krizi novčano podupire podizanje spomenika četnicima u Srbu ali i partizanima koji su provodili genocide nad Hrvatima. Povodom prošlogodišnje proslave u Srbu Vesna Pusić reče da je Hrvatska dobra majka "prema svim svojim građanima, zemlja u kojoj sva djeca imaju jednaka prava" a Milorad Pupovac "Želimo kazati da Hrvatska treba više pravde, više uzajamnog poštovanja..." Očito su Vesna Pusić i Milorad Pupovac ovim najavili dolazak na Bleiburg ove godine u svibnju jer i te žrtve vape za jednakim pravima svoje dobre majke Hrvatske.

U Hrvatskoj se obnavljaju spomenici partizanima i četnicima formiraju se jugoslavenske organizacije koje nas žele ne samo vratiti u prisilno "bratstvo i jedinstvo" već nam ponovo nametnuti i totalitarni sistem. Trgovi i ulice nose imena Josipa Broza Tita (po njemačkom kancelaru Konradu Adenaueru Tito je; "sasvim običan razbojnik") i drugih zlikovaca. HRT je nedavno počela emitirati seriju "Tito". Ti hvalospjevi diktatoru i zločincu, za koje je navodno plaćeno milijun Eura, predstavljaju pljusku i poreznim obveznicima i gledateljima Hrvatske televizije te žrtvama toga režima. Zar onda nije barbarstvo da se u istoj Hrvatskoj odlukom vlade ruše spomen obilježja jednom Mili Budaku i Juri Francetiću? Zar nije sramotno da se u Europi mogu održavati i postavljati spomen obilježja i mrtvim ustašama a da to nije dopušteno u rodnoj im domovini.

Usput rečeno, autor je godine 1989. u svojstvu glavnog tajnika hrvatske emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe od lokalnih i crkvenih vlasti (gradonačelnika i biskupa) ishodio dozvolu i postavio spomen ploču u tvrđavskoj kapelici sv. Ante na Liparima u čast "hrvatskim Ustašama i sudionicima u borbi za obnovu i obranu Nezavisne Države Hrvatske"

Nakon sramotnog registriranja četničkog pokreta kao dijela antifašističke borbe legalno je u Republici Hrvatskoj podizati četničko-partizanske spomenike a rušiti mini spomenike poput onoga Budaku i Francetiću. Naime, u Ustavu RH čitamo kako nam se Država temelji na "odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske" četnici su priznati kao "antifašisti". Svaki sabornik koji je digao ruku za važeći Ustav Republike Hrvatske, cementirao je Jugoslaviju kao počelo Hrvatske do 1990. i legalizirali su sve zločine od godine 1941.; legalizirao se Bleiburg, sva nasilja, ubojstva počinjena na stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata sve do 1990. pa čak i one do 1995. Zbog toga niti jedan partizanski zločinac nije nikada ni suđen ni osuđen.

Tek kada ova sramotna ljaga bude izbrisana iz Ustava naše Domovine imati ćemo hrvatsku a ne partizansko-četničku, jugo-balkansku Hrvatsku u kojoj je vladati jedino Bog i Hrvati.

Budući da su pripadnici jugokomunističke, partizanske nomenklature u Hrvatskoj 1990. samo nominalno sišli s vlasti gotovo je nemoguće u javnim raspravama objektivno razglabati o borbeno-oslobodilačkoj ustaškoj ideologiji i razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Jugokomunistički vlastodržci, zaslijepljeni zločinačkom naravi komunističke ideologije i nekadašnje tamnice hrvatskoga naroda, Titove Jugoslavije su u toku od gotovo pedeset godina toliko blata nabacili ne samo na Ustaški Pokret, Poglavnika dra. Antu Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku, već i na hrvatski narod općenito. Zato se nekima čini potrebnim pristupiti toj problematici nedovoljno kritično, bezrezervno glorificirajući to razdoblje. Oni pak koji nalaze riješenje u tome da niti sotoniziraju niti glorificiraju ovaj bitni segment i sastavni dio hrvatske povijesti jednostavno ga prešućuju. Za njih je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću koji je nakon 888. godina 25. Lipnja 1991. proglasio slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Takvi suvremenici se prema dru. Anti Paveliću, Ustaškom pokretu te NDH odnose gore nego jugokomunisti. Ovi su ih barem spominjali kao svoje neprijatelje i protagoniste jedne, njima neprihvatljive ideje. Takvo prešućivanje nije samo puka ignorancija već ostracizam. Smjer kojim se danas vodi hrvatska politika prijeti da, od pravaša i većine hrvatskoga naroda neželjenog ulazka Hrvatske u Europsku Uniju, ne završimo ponovno u nekoj balkaniziranoj trećoj jugoslavenskoj konfederaciji kakva je bila predviđena u izvornom programu HDZ-a a danas se zove "Zapadni Balkan". Oni koji danas osporavaju postojanje plebiscitarne i od Hrvatskoga sabora sankcionirane Nezavisne Države Hrvatske u stanju su sutra nijekati da se je hrvatski narod pedeset godina kasnije plebiscitarno na slobodnom i tajnom referendumu odlučio za uspostavu i ove Republike Hrvatske.

Naglašavao sam i ponavljam da sjećanjem na Deseti Travnja jedino želimo izraziti naš državotvorni stav, našu spremnost na borbu u službi domovine jer su toga dana 1941. ispunjenje dugo priželjkivane nacionalne težnje. Godine 1945. silom je uništena Nezavisna Država Hrvatska, ali je ideja ostala živa. Tu ideju, baštinu dr. Ante Starčevića, Ante Pavelića i Desetog Travnja neprekidno je oživljavala domovinska Hrvatska i hrvatska politička emigracija.

Potrebno je konačno stati na kraj nedostojnoj kampanji protiv hrvatskoga naroda i Desetog Travnja. Pokojni prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i svi njegovi nasljednici do aktualnog partizanskog sina dr. Ive Josipovića nisu imali niti će ikada imati snage za to, jer bi se morali obračunati s vlastitom prošlošću i prošlošću svojih očeva. Mi pravaši tu snagu imamo i nemamo razloga bojati se istine: kakva god ona bila, uvijek će biti ljepša od laži koje su o nama i hrvatskom narodu iznesene. Nadamo se da ce hrvatski narod putem izbora na političko smetlište potjerati sve one koji su dopustili i dopuštaju da sramotna negacija legitimne, plebiscitarne od Hrvatskoga sabora sankcionirane i međunarodno priznate Nezavisne Države Hrvatske ostane u Ustavu naše države.

U to ime:

ŽIVIO SPOMENDAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI DESETI TRAVANJ
VJEČNA SLAVA SVIMA KOJI DADOŠE SVOJE ŽIVOTE ZA USPOSTAVU NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Ivan Lozo



Prethodne početne stranice:

Arhiva Naslovnica

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2011. Sva prava pridržana