HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Dujmoviću, ne zazivajte toljage!

Žao mi je što se moram odazvati glasu svoje savjesti, i ukratko se osvrnuti na Vašu kolumnu u Večernjem listu od subote, 18. veljače 2012. godine. Dobro je da ste prekorili Josipovića zbog njegovih riječi u izraelskom Knesetu, kada je rekao kako je glavni problem u Hrvatskoj još uvijek "ustaška zmija, koja je, iako oslabljena, još uvijek tu".

Na žalost, ni Vi se ne ponašate bolje, kada, pored svih bjelodanih komunističkih zločina nad hrvatskim narodom, što dokazuju tisuće otkrivenih masovnih grobnica diljem Slovenije, Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i tko zna još koliko diljem Vojvodine i Srbije, prihvaćate sve megalomanske i mitomanske klevete i laži o NDH i Ustašama - dragovoljcima obrane ratne države Hrvatske i najvećim žrtvama velikosrpskih komunističkih zločina i megalomanskih laži, te podržavate te laži svojim riječima "Strahote ustaških zločina doista su bile takve da je posve razumljivo što je Josipović imao potrebu ispričati se za te zločine". Dakle, Vi prihvaćate laži i još zazivate toljage da stučete tu ustašku zmiju ako još postoji. Zar to nije pravo cipelarenje već strašno oklevetanih žrtava na podu, što zaista nije pošteno!

Razumijem da se treba boriti za egzistenciju sebe i obitelji, ali pošten čovjek za to ne prodaje dušu đavlu, nego pošteno i dosljedno živi i uzda se u Božju providnost!

Željela bih da Vi meni odgovorite konkretno koje su to strahote ustaških zločina i gdje su te masovne grobnice njihovih žrtava? Jesu li možda u Šaranovoj jami, gdje bi ih trebalo, prema optužbama, biti 10-15 tisuća, među kojima i djed Borisa Tadića, a zapravo u toj jami, dokazano, nema ni jednoga kostura? Ipak, oni, uz nazočnost dužnosnika hrvatske vlasti, služe nad tom jamom takozvane parastose! Ili, recite gdje je pokopano, ne samo 800.000-1.500.000 Srba ubijenih u Jasenovcu, nego, po najnovijem, tobože znanstvenom istraživanju, 80.000 žrtava, među kojima i 19.000 djece?
Zašto se jasenovačko tlo ne prekopava i ne oda počast tolikim žrtvama?
Nije li se stalo sa iskopavanjima zbog toga što su u tri jasenovačke grobnice nađene samo žrtve partizanskih poslijeratnih zločina! Dalje se ne usude kopati, a Vi recite gdje je se moglo skriti i tih tobože dokazanih 80.000 žrtava?

Što se tiče rasnih zakona protiv Židova, oni su, na žalost, bili na snazi u svim europskim zemljama pod dominacijom Hitlera. Židovima i Izraelu, izgleda, ti zakoni smetaju samo u NDH, iako se tu nastojalo pomagati Židovima više nego u bilo kojoj drugoj zemlji, a proglašeno je i najviše Pravednika među narodima. Znači, od ustaških vlasti mnogi su mogli spašavati Židove, pa i Srbe i komuniste, koji su se borili protiv hrvatske države. Radi usporedbe, razmislite tko je i koga mogao spasiti od poslijeratne komunističke vlasti!

Stoga, gospodine Dujmoviću, ako tako nastavite, budući da ste mlad čovjek, pa kako se ovo sve zahuktava protiv i današnje hrvatske države, možda će neki dočekati, nadam se da ja neću, kako ćete Vi isto tako pisati i za dragovoljce Domovinskog rata.

Dakle, moj Tihomire, jasno je da njima ne smetaju Ustaše kao Ustaše, nego im jednako smetaju svi Hrvati koji obnavljaju i brane hrvatsku državu!

Dr. Ružica Ćavar


Zagreb, 25.2.2012.

Poruka Saboru
Hrvatske Stranke Prava

[Otvoreno pismo]

Mladen Schwartz

Hrvatska pravaška braćo i sestre! Kao negdašnji pripadnik Hrvatske Stranke Prava i urednik tradicionalnoga glasila "Hrvatsko Pravo", koji je bio i u srcu ostao pravaš - starčevićanac, upućujem Vam najbolje želje za uspjeh vašega prvog postizbornog Sabora.

Vaš Sabor održava se u trenutku velike krize, pače, katastrofalne ugrozbe hrvatskoga nacionalnog bića, kako izvana, tako i iznutra. Naša domovina Hrvatska prepolovljena je teritorijalno, dotučena gospodarski, zakržljala uljudbeno, ponižena u svojoj časti, u svojemu ponosu i dostojanstvu. Ulaskom u Eurouniju prijeti nam potpuno poništenje državnog suvereniteta i nacionalnog identiteta. Otvaranjem, zapravo dokinućem granica bit će stvorene pretpostavke za novi veleval hrvatskoga iseljavanja te za uvoz najrazličitijih uljeza, egzota, neprijatelja i okupatora, koji će na miran način, neprimjetno, šaptom, ostvariti ono što stoljećima nije uspijevalo sili dušmanskih vojski pod oružjem.

U današnjem času, hrvatskoj naciji može spasonosno pomoći samo okupljanje nepatvorenih narodnih elita na čelu s plebiscitarno prihvaćenim Vođom. Hrvatska Stranka Prava imala je u prošlosti takvih muževa; bijahu to nadasve Starčević, Kvaternik, Pavelić... Metodologija redovitih ritualnih "slobodnih i poštenih izbora" završila je u ropotarnici povijesti, jer je bjelodano dokazala svoju nemoć da iznjedri snage korjenite promjene i skrajnje odgovornosti te zaokupljenosti narodnim usudom.

Hrvatska Stranka Prava razbijena je danas diljem hrvatskih zemalja na nekih petnaestak frakcija, od kojih najjačoj, stožernoj, nije uspio čak niti ulazak u Hrvatski državni sabor. Danas pravaštvo u hrvatskom parlamentu predstavlja tek jedna jedina osoba, žena koja svoj položaj duguje frakcionaškom mešetarenju te odricanju od velike pravaško-ustaške tradicije. Vaša, stožerna pravaška stranka u dubokoj je krizi, izazvanoj samovoljom i bahatošću dosadašnjih joj čelnika, krupnim strateškim pogrješkama, koje su vrhunile u odbacivanju pravaške prošlosti, podilaženju duhu vremena, sramotnom ulagivanju židovskom neprijatelju, nečasnom i nedostojnom oportunizmu. Sve je to od pravaštva odbilo široke mase hrvatskih domoljuba, rodoljuba i nacionalista, a dodatno ih je dezorijentirala okolnost da više nisu znali za koju bi se od brojnih pravaških krhotina uopće trebali odlučiti.

Ovakva kakva je danas, Hrvatska Stranka Prava ne može odgovoriti zahtjevima što ih pred nju postavljaju pravaški korpus, zdrave snage hrvatskoga naroda te potrebe hrvatskoga nacionalnog opstanka. Ne dvojim da ćete vi na svojem zasjedanju uvidjeti mnoge od činjenica koje sam vam letimice iznio. Ne dvojim ni u vašu volju da okrenete novi list. Ali to bi moralo značiti posve novu politiku, sukladnu sadašnjim imperativima, sukladnu stanju u porobljenoj nam Domovini te u neprijateljskom nam užem i širjem okružju. To bi značilo stvoriti preduvjete za što žurniji dolazak pravaštva na vlast u Republici Hrvatskoj, kako bi se, pred usrljavanjem u zločinačku judeo-masonsku, tehno-birokratsku, nenarodnu i despotsku tvorevinu EU, a navlastito nakon ulaska u nju, ulaska koji nam prijeti posvemašnjim potonućem, spasilo što se još spasiti dade, a nakon toga svim snagama pokrenuti svestrani preporod i uspostavu nove veličine. Moramo izbavljivati svoj narod i prije i nakon što se Hrvatska ugnijezdi u zloslutnoj superjugoslaviji, u kojoj će tragikomičnom, absurdnom, posve suvišnom postati herojska žrtva naših ratnika, obaju Hrvatskih ratova u prošlom stoljeću.

Hrvatska Stranka Prava može ispuniti tu zadaću samo ako dobije na čelu posve nove i drugačije ljude, posve novi i drugačiji - radikalni, revolucionarni, usuđujem se kazati i: ekstremni program. Uostalom je takav i europski trend na desno-nacionalnom krilu, s kojim se moramo udružiti eda bismo ujedinjenim snagama odolijevali ovoj lažnoeuropskoj pošasti, spašavali naše narode i u konačnici oslobodili ih ralja totalitarne, tiranske i terorističke "europske unije".

Vjerujem da sam, svojim do sada očitovanim djelima, svojim posvjedočenim hrvatskim državotvornim nacionalizmom, svojim sposobnostima, svojom čvrstom voljom te strpljivom upornošću, svojim žarkim osjećajima za hrvatski narod, svojim nemalim znanjem i iskustvom, dorastao predvoditi Hrvatsku Stranku Prava u današnjim uvjetima i suočen s imperativnim zahtjevima trenutka.

Zato vas pozivam da na ovom Saboru nađete formalno-proceduralni modus potreban za moj izbor na dužnost predsjednika Hrvatske Stranke Prava. Ne dopustite da vam se dogodi kobna pogrješka: da za nasljednika dosadašnjih predsjednika izaberete anonimnu, bezličnu, osrednju, umjerenjačku figuru u času kada se više nego išta, više nego ikad, traži radikalizam i ekstremizam, kada se traži snaga, karizma i veličina! Kada se mora započeti i u pravaškoj politici Sve Novo, a odbaciti sve uhodano i olinjalo, konformističko, oportunističko i nagodbenjačko!

Braćo i sestre, razmislite o mojim riječima, uzmite ih smrtno ozbiljno. Odlučite kako vam savjetujem. To je i jedini put općepravaškom jedinstvu. Ako pristanete, ući ćete u povijest. Ako li ne, vrlo brzo će se pokazati da ste postali grobarima povijesnoga pravaštva te sukrivcima za hrvatsku propast koja nam užurbano prijeti.

Živjela Hrvatska Stranka Prava!
Živio veliki hrvatski narod!
Živjela nam Država Hrvatska, velika i jaka, slobodna, lijepa i ponosna, na vijeke vjekova!
Borba se nastavlja!
Bog i Hrvati - Za Dom Spremni!


Cleveland, 15. veljace 2012.

Predsjedniče Josipoviću, kad ćete se ispričati za zločine koje je počinio Tito, Vaš otac i drugi krvoločni jugo-partizani?

Velecijenjeni dr. Ivo Josipoviću! Ja, niže potpisani J. Ivan Prcela, preživjela sam zrtva HRVATSKOG HOLOKAUSTA, koji je bio počinjen poslije Drugog svjetskog rata. Taj zločin protiv čovječnosti počinjen je po nalogu hrvatoždernog i superstaljinističkog Josipa Broza Tita. Medjutim, Vi se hrvatskome narodu ne ispričavate zbog toga mirnodobskog zločina, ali ispričavate se protiv uglavnom izmišljenog i prenapuhanog t. zv. Holokausta u Jasenovcu. Ta licemjernost mene potiče da Vam uputim samo dva pitanja:

1. Kada ćete se hrvatskome narodu ispričati za masovne pokolje nad mojim naraštajem koje je počinio Tito, Vaš otac i drugi krvoločni jugo-partizani?

2. Kada ćete dati ekshumirati Duboki Jarak u Sesvetama koji krije tisuće poubijanih hrvatskih zarobljenika?

Za prvo pitanje imam solidne razloge u svojemu djelu Operation Slaughterhouse od 1970. i 1995. i u knjizi Hrvatski holokaust u izdanjima od 2001. i 2005. Nažalost, za ova svoja životna djela nikada nisam dobio priznanje od Republike Hrvatske, iako povjesničari te knjige smatraju najboljim djelima o Hrvatskom holokaustu, poznatom pod popularnim imenom Bleiburške tragedije.

Na drugo pitanje potiče me Dok. LXXV u tim tek spomenutima knjigama. Taj očevidni iskaz s mnogo detalja napisan je od hrvatskog onda preživjelog časnika Krune Vučičevića. Zbog tih zorno napisanih detalja taj Dokument meni je draži nego ijedan drugi od 100 objavljenih iskaza. Taj opis ekshumatorima može poslužiti kao najbolji pokazatelj, gdje će oni naći kosture hrvatskih ratnih zarobljenika i njihova sačuvana hrvatska obilježja.

Vi, Presjedniče Josipoviću, kao i Vaš predhodnik Stipe Mesić, nasjedate srbo-židovskim lažima i astronomskim brojkama o t. zv. Holokaustu u Jasenovcu. Kao povjesničar i preživjela žrtva preužasnog Hrvatskog holokausta ja se zgražam nad tim lažima i neprestano prstom ukazujem, da Jasenovac krije mase poubijanih hrvatskih ratnih zarobljenika. Ove poubijane jadnike konvoji kamiona su dovazali iz Slovenije i hrvatskih krajeva ravno u Jasenovac i oko toga mjesta njih pokapali – da se tako “dokazu” zločini hrvatskih Ustaša! TE LAŽI I ASTRONOMSKE BROJKE O USTAŠKIM ZLOČINIMA OVJEKOVJEČENE SU U YAD YASHEMU U JERUZALEMU! Bez ikakva straha, ja sam na to pred točno mjesec dana upozorio Jeruzalemske novine i dr. Efraima Zuroffa, širitelja tih i mnogih drugih laži, sve na račun branitelja Nezavisne Države Hrvatske.

Hrvatski Predsjedniče, mene moja savijest i hrvatsko srce potiču da pred Vas iznesem sve iznesene činjenice jer mnoge legije hrvatskih mučenika mojega POKLANOG naraštaja zaslužuju da im se oda dužno poštovanje a ne da ih se neprekidno prikazuje kao zločince. Njihova krv i naše molitve stižu do prijestolja Božjega. Zato, u ime tih naših mučenika, ja na Vas apeliram da se ispričate hrvatskome narodu nad nevino prolivenom krvlju mojega naraštaja i da dadete ekshumirati ne samo Duboki Jarak u Sesvetama, nego i splitsko groblje Lovrinac i mnoga druga ubijališta diljem Republike Hrvatske.

U ljubavi za našu Vječnu Hrvatsku, od srca Vas pozdravljam i unapried Vam se zahvaljujem na svemu sto ćete Vi poduzeti na slavu Hrvatskih mučenika i za trajno dobro naše ljubljene Hrvatske.

J. Ivan Prcela


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


hr.svijet, 14.2.2012.

Pod barjakom nevjere

Europa odavno ne živi od vjere. Ne mislim: od vjere u Boga. Ne živi od vjere u najviše političke vrjednote. Po tomu je posttuđmanovski politički postav u Hrvatskoj uzorno europeičan. Ljudi koji artikuliraju političku volju nacije ne vjeruju u slobodu, samostalnost i suverenost države. Ni „lijevi“, ni „desni“, ni „srednji“. Da vjeruju, ne bi onako, bez ikakva srama, složno potvrdili valjanost propaloga referenduma o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji. Na to oni odmahuju rukom. U što onda vjeruju? U državni proračun i upravljanje tvrtkama u državnom vlasništvu! O tomu neporecivo svjedoči saveznički prijepor među Milanovićevim ministrima – Mirelom Holy i Radimirom Čačićem.

Ništa neobično. Nagledali smo se takvih razmirica u svim posttuđmanovskim vladama. No nijedna nije pala. Izborni je plijen sve te vlade uredno držao u sedlu do isteka mandata.

Politika se pod barjakom nevjere u najviše političke vrjednote nužno srozava u hajdučiju. Kada nacija ostane bez prirodnih i društvenih izvora blagostanja, iz pučke bijede obično raste sramotna slava bogatih, nikada najbogatijih harambaša. Vidimo to u Remetincu. Kaznenim ćemo primjerima, tvrde političari, u puku užeći vjeru da je pravda, premda spora, ipak dostižna. Na žalost, ne će. Vjeru ne užižu nevjernici. I kada se drukčije čini, oni samo raspiruju niske strasti – mržnju, zavist, zlobu, pakost. Koga te strasti obuzmu, taj ne vidi ništa drugo. A nije ih lako odagnati. Još je teže poplašiti strah za vlastiti opstanak ili za blagostanje obitelji i prijatelja. Zbog prve teškoće malo je tko dosad mogao, a zbog druge malo se tko dosad usudio opaziti ono što je odavno očito. Nevjera naših političara u najviše političke vrjednote nije samo orobila, ona je i porobila naciju. I to tako teško da je dovela u sumnju sve njezine ideale, pa i vrijednost vlastite države.

Sumnja u političke vrjednote podgrijava zabludu Karla Marxa da je država tlačiteljski aparat, koji će po zakonima povijesne dijalektike nužno odumrijeti. No ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i njihova djeca dobro znaju kako stvari stoje. Uspostava je države vrlo skup pothvat. Plaća se u krvi. Nacija ne uspostavlja državu zbog obijesti – da bi sama sebe tlačila! Ona uspostavlja državu zbog prijeke potrebe – da joj čuva i štiti domovinu.

A što je domovina? Odgovor obično nabraja počela: zemlja, voda, zrak. To je u redu. Ali Hrvatu je, kao što pjeva Antun Mihanović, domovina prije svega stare slave djedovina. Ona je sav baštinjeni prirodni i duhovni prostor u kojemu se Hrvat ćuti svojim na svomu; domovina su mu i svi ljudi, živi i mrtvi, i sve biljke i životinje, sve prirodnine i umjetnine u tom prostoru; duhovna mu je domovina duša toga prostora – hrvatski jezik.

Kako država štiti domovinu kada politika živi od vjere u najviše političke vrjednote, pokazuje sljedeća zgoda. Malo prije raspada Jugoslavije u zagrebačkom Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ sjede dva leksikografa, piju kavu i čitaju novine. U sobu upada slavni jezikoslovac. Odmah s vrata zausti nešto o nazivu hrvatskoga jezika. „Ma daj“, prekine ga domaćin, „to, prijatelju, nije akademsko pitanje! Sjedni k nama i popij kavu.“ „Nije, veliš, akademsko pitanje? Nego kakvo?“ „Vojno-policijsko.“ „Molim?!“ „To će ti kolega protumačiti.“ „O, da“, uskoči drugi leksikograf, „umno zbori kolega! Stvar je brutalno jednostavna. Jezik koji izgubi vojsku i policiju postaje narječje, a narječje koje stekne vojsku i policiju postaje jezik.“ „Vi ste obojica ludi!“, zgrozi se jezikoslovac i ode ne popivši kavu. Nakon godinu-dvije opet isti prizor. Jezikoslovac se, odmah s vrata, ispravlja: „Niste vas dvojica tako ludi kako sam ja mislio! Eto, otkad imamo ovo malo Zbora narodne garde i ovo malo pričuvnoga sastava policije, nitko ne postavlja pitanje naziva hrvatskoga jezika.“

Što se u međuvremenu dogodilo s hrvatskim jezikom? Ustav ga je proglasio službenim jezikom u Republici Hrvatskoj. Objavljeno je nekoliko stotina rječnika, nekoliko gramatika, čak i nekoliko pravopisa. U inozemstvu je na sveučilištima otvoreno nekoliko katedara. HDZ-ova je vlast na posljetku, odričući se samostalne i suverene hrvatske države, hrvatskomu jeziku ishodila status službenoga jezika u Europskoj uniji.

Na prvi pogled – divota! No, dobar je dio te divote šupalj. Strani se vlasnici i koncesionari u svojim tvrtkama ne pridržavaju ustavne odredbe. Rječnici i gramatike mnogo su bolji nego što su bili. A pravopisni pluralizam? Ta besmislica ima smisla samo kao diverzija protiv pravopisnoga standarda. Pravopis je naime isključiv. On priznaje samo sebe sama. Sve mu je drugo – krivopis. Ni status službenoga jezika u Europskoj uniji nije nešto čemu se treba radovati. Europsko se povjerenstvo nije time obvezalo čuvati hrvatsku duhovnu domovinu; samo je obećalo na tom jeziku, ako se bude tako zvao, slati u Hrvatsku svoje direktive.

Nacija se nema čemu nadati od države dok joj se država ne izvuče ispod barjaka nevjere u najviše političke vrjednote. To je poodavno jasno. Navlastito od onoga časa kada se Biškupićevo Ministarstvo kulture dragovoljno uključilo u stoljetno velikosrpsko osporavanje imena i bića hrvatskoga jezika podupirući novcem hrvatskih poreznih obveznika tiskanje knjige Snježane Kordić Jezik i nacionalizam (Zagreb, 2010.). Nije to bio nehotičan izgred. Bila je to dragocjena unutarnja potpora vanjskomu bruxellesko-haaškom nastojanju oko stvaranja jedinstvenoga hrvatsko-bošnjačko-srpskoga jezika (b-h-s) namijenjenog Zapadnomu Balkanu. Nema sumnje da će tim smjerom nastaviti i SDP-ov ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović koji je najavio izradbu novoga – jedinoga i jedinstvenoga – hrvatskog pravopisa za potrebe bruxelleske administracije.

I što sad? Ništa. Sve su to budalaštine. One ne mogu ugroziti hrvatski jezični standard. Ako se svi sadašnji pravopisi normativno razlikuju u samo 2 – 3 posto slučajeva, nema dvojbe da je hrvatski jezik pravopisno ne samo visoko, nego i čvrsto standardiziran. Ali te su budalaštine svakako jasan znak da nacija, ako želi sačuvati domovinu, mora temeljito rekonstruirati državu.

Domovinu je naime mnogo lakše braniti od tuđe nego od svoje države.

Benjamin Tolić


Prenosimo:

Kristina Ćurković

MOJA ZAVRŠNA RIJEČ:

Časni sude,

i dalje se izjašnjavam da nisam kriva zato što sam štitila pravni poredak u Republici Hrvatskoj, jer sam bila primorana osjećajem dužnosti prema domovini za koju je prolijevana krv i koju smo krvlju obranili.

Republika Hrvatska je samostalna, suverena i nezavisna, te nije članica Eu, zbog toga taj predmet koji predstavlja tzv. zastavu Eu nema pravo visjeti na zgradi poglavarstva grada Splita. Mjerodavne institucije koje su dužne provoditi zakon i red su zakazale i nakon brojnih upozorenja od strane građana, te sam morala sama zaštititi ugled i Ustav Republike Hrvatske, na koji se pozivam, i u kojem je jasno propisano koja zastava i kada može biti izvješana. Svi zakoni su podložni Ustavu Republike Hrvatske.

Moj čin je isključivo politički čin i poticaj na razmišljanje Hrvatima, Hrvaticama i drugim građanima RH. Hrvatska ima svoje odredbe i propise kojih se moraju držati svi, počevši od vrha vlasti R H .. Ako sam štiteći dostojanstvo i javno pokazujući ljubav u činu koji je pokrenut čistim domoljubljem, skidajući stranu zastavi i postavljajući zastavu Republike Hrvatske, optužena za remećenje javnog reda i mira, onda mi to govori da Hrvatska nije u rukama domoljuba, nego trgovaca. Trgovci zemljom očito žele prodati i ugušiti ovo malo dostojanstva što je ostalo u narodu. Trgovci trguju grobljem naših pradjedova označavajući obilježjima okupatora institucije, ali ne označuju grobove žrtava koje su položile život za samostalnu, slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Imam pravo biti čuvar snova moga naroda. Naš san za slobodom i ostvarivanje sna za slobodnom Hrvatskom nitko neće ugušiti.

Ta zastava je predmet, ali taj predmet ima svoju simboliku i težinu. Kao što su u zadnjem ratu naši očevi bili primorani uzeti puške i braniti svoju zemlju, istim sam poticajem skinula zastavu i postavila onu zbog koje su bili mučeni, silovani, ubijani i masakrirani. Zastave imaju posebnu političku težinu jer simboliziraju vlast nad određenim teritorijem.

Časni sude, završit ću s ovom rečenicom:

Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta.

Bio nam Bog u pomoći.


www.hkv.hr, 9.2.2012.

EU - "Bijeg s Balkana"?

Iako među dijelom hrvatske tzv. desnice posljednjih tjedana sve više vlada uvjerenje kako će ulaskom u EU – ako pristupni ugovor u međuvremenu ratificiraju sve zemlje članice – Hrvatska „pobjeći s Balkana" i iz „Jugosfere", ta naivna pripovijetka ne pije vodu. Ona ne pije vodu već na logičkoj razini: ako znademo da je upravo Europska unija (pod dominantnim britanskim utjecajem) kreator geostrateškog projekta „Zapadni Balkan" odnosno „Jugosfera" – dok su im lokalni filojugoslavenski ili karijeristički izvršitelji samo servilna potrčkala s kojima uvijek mogu obrisati pod (primjer Ivo Sanader) - onda možemo lako zaključiti kako ta ista Europska unija zasigurno ne bude donosila strateške odluke koje potkopavaju njezine geostrateške projekte.

Krajnji optimist na prethodnu bi konstataciju vjerojatno dometnuo kako je EU, eto, nakon godina i desetljeća zabluda napokon odustala od ponovne integracije zemalja bivše Jugoslavije i Hrvatsku priznala kao ravnopravan subjekt međunarodnoga prava i samostalnu državu, koju više ne vidi kao dio širih „južnoslavjanskih" asocijacija. No, ni ta pripovijetka ne pije vodu. Geopolitičke su varijable konstanta i ne mijenjaju se preko noći, mijenjaju se samo tehnike i načini ostvarivanja geopolitičkih ciljeva.

Srbija izbjegava strogo pozicioniranje

Prema svemu sudeći, prvotna inačica strateškog plana „Zapadni Balkan" predviđala je tzv. „regionalni pristup" Hrvatske i Srbije u Europsku uniju. U tu je svrhu britanska diplomacija – što sama, što putem svojih satelita – gdje je god mogla kočila pregovore između Hrvatske i EU. Velika se je Britanija nadala kako će se Srbija u međuvremenu politički i ekonomski stabilizirati te otpočeti pregovore s Unijom. Direktorica Odsjeka za istočni Jadran u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova Karen Pierce nekako u vrijeme početka hrvatskih pregovora s EU kazala je srbijanskoj vladi da je vlada Velike Britanije spremna „pokušati prečicom progurati Srbiju kroz neke mehanizme Europske zajednice i NATO-a". Međutim, spletom različitih okolnosti Srbija do danas nije započela pregovore s Unijom. Razloge tome možemo prvenstveno potražiti u lošoj ekonomskoj i političkoj situaciji u kojoj se Srbija nalazi, u nedostatku volje za reformama i minimumom demokratizacije (mnoga ključna mjesta u srbijanskoj politici i diplomaciji i dalje zauzimaju kadrovi Slobodana Miloševića), ali i u vanjskopolitičkim razlozima, kao što je kriza oko Kosova. Tomu treba dodati i činjenicu da je probuđeni ruski medvjed svojim šapama ponovno posegnuo za osiguravanjem utjecaja u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj, i da pritom nema previše izgleda da interesi Rusije u pogledu Srbije korespondiraju s interesima Europske unije. Posljednji, ali ne i manje važan razlog leži u činjenici da Srbija nema jasnu strategiju i viziju u smislu svoga pozicioniranja u međunarodnim odnosima, i da na neki način slijedi vanjskopolitičku strategiju pokojnoga diktatora iz Kumrovca, koji je znalački manevrirao između naprednog istoka i „trulog Zapada".

Kriza pogurala Hrvatsku u EU

Hrvatska je s druge strane u međuvremenu završila tzv. pregovore s Unijom, tj. – da prevedemo na pučki jezik lišen eufemizama i političke korektnosti – pristala je na svaki zahtjev Europske unije i odradila svaku „domaću zadaću". To što je nakon odrađivanja „pregovora" Hrvatska očerupana kao kokoš, što je nacionalni ponos postao misterij većini političara i građana i što u pogledu ekonomije, vladavine prava te zaštite ljudskih prava i medijskih sloboda Hrvatska danas stoji daleko lošije nego za vrijeme „mračnoga Tuđmanova režima", s tim se neveselim činjenicama ovdje ne ćemo odviše baviti. Bitno je, dakle, da smo napokon odradili „domaću zadaću", „zatvorili sva poglavlja" i da – kako se to popularno kaže – „sada sjedimo za stolom" (pritom se, dakako, zaboravlja da su stolovi za Hrvate bili rezervirani i u Budimpešti, i u Beču, i u Bratislavi, i u Beogradu, ali nam od sjedenja za svim tim silnim stolovima i danas trnu zubi).

Ovdje se valja zapitati zašto Velika Britanija nije stopirala zatvaranje posljednjih poglavlja i tako još jednom pokušala usporiti ulazak Hrvatske u EU? Mišljenja sam da su bila presudna najmanje četiri razloga. Prvi razlog svakako je činjenica da Srbija u međuvremenu nije zadovoljila minimum postavljenih kriterija na temelju čega bi ju onda Britanija nakon otvaranja pregovora mogla progurati kroz iste. Drugi je razlog ekonomska kriza s kojom se Unija susreće. Hoteći amortizirati učinke najveće krize s kojom se Europa susreće nakon Drugoga svjetskog rata, bruxelleska administracija puštanjem Hrvatske u svoje rajske dvore (neki bi rekli u predvorje gdje obitavaju čistaći cipela) nastoji stvoriti percepciju kako „europska ideja i dalje živi" i „kako je EU i dalje privlačna novim kandidatima". To što su uzroci aktualne ekonomske krize duhovne naravi i što leže u današnjem modelu neoliberalnog turbokapitalizma i u nepoznavanju (ili to opskurni meštri u ložama ipak znaju?) činjenice da se europsko zajedništvo treba graditi prvenstveno na temelju zajedničke kulture i povijesti, a tek onda na temelju materije ... - sve to tehnokratskoj administraciji EU-ropske unije ne predstavlja apsolutno ništa.

Hrvatska kao poprište sukoba SAD-a i Rusije

S obzirom na to da se u međunarodnim odnosima još uvijek malo što može dogoditi bez miga iz Washingtona, ne treba smetnuti s uma da je i američka diplomacija – baš kao i u slučaju ulaska u NATO savez – odigrala potez na „velikoj šahovskoj ploči" i Hrvatsku pogurala prema EU, ne bi li ju tako još više udaljila iz sfere ruskoga utjecaja. Interesi Britanije i SAD-a uglavnom jesu kongruentni, no i tu ponekad može doći do mimoilaženja, ustupaka i usklađivanja. K tome, Rusija je zajednički politički neprijatelj i SAD-a i Velike Britanije. Poznati američki geopolitičar s prebivalištem u Njemačkoj, William Engdahl, u razgovoru za portal „dnevno.hr" nedavno je na pitanje jesu li Sjedinjene Države dale vjetra ulasku Hrvatske u EU dao sljedeći odgovor:

"To je zasigurno točno. Rusija ima dugogodišnje energetske veze s Hrvatskom. One su imale uspona i padova, ali su uvijek postojale, prije svega kroz Jadranski naftovod (JANAF) i Družbu Adria. Prije dvije godine hrvatska Vlada pristupila je i Gazpromovom projektu 'Južni tok' koji ruski plin dovodi u južnu Europu. To je dio većeg projekta u kojeg spada i tzv. 'Sjeverni tok' koji prolazi kroz Njemačku, a započeo je s radom prije dva mjeseca. Upravo sve to čini Washington vrlo nervoznim. Kontrola nafte i plina je stup američke vanjske politike još od kraja Drugog svjetskog rata. No Rusija je kao jedinu mogućnost suprotstavljanja američkoj dominaciji u Euroaziji iskoristila energetske resurse i njihovo snažnije povezivanje s Europom. Na taj način želi neutralizirati prijetnju koju joj predstavlja NATO. Što se pak Kine tiče, od kad je 2009. godine predsjednik Hu Jintao posjetio Zagreb, te dvije zemlje grade sve jače odnose. Koliko sam upoznat, u studenom prošle godine razgovaralo se i o kinesko-hrvatskoj vojnoj suradnji. To nikako ne veseli Washington".

Konačno, jedan od važnijih poteza u smislu otvaranja vrata Europske unije Hrvatskoj nesumnjivo je odigrala i njemačka diplomacija. Kao trenutno ekonomski najmoćnija europska zemlja – bez koje se EU ne može zamisliti – i kao zemlja kojoj sve više raste i politički utjecaj, Njemačka je zasigurno odigrala važnu ulogu u zatvaranju posljednjih poglavlja Hrvatske s Unijom. Njemačkoj je, naime, strateški važno da Hrvatska postane dio jedinstvenoga europskog tržišta, jer će tada moći još lakše širiti svoj ekonomski utjecaj u njoj putem izvoza i investicija. Ulazak također odgovara i Italiji, koja tu vidi priliku za ekonomskom i demografskom ekspanzijom na Istru i Dalmaciju, koje i dalje u notezima čak i vladajućih talijanskih političara slove kao talijanske zemlje.

Prelazi se na plan B

S obzirom na to da će Hrvatska, kako stvari sada stoje, 1. srpnja sljedeće godine postati članicom Europske unije, kreatori projekta Zapadni Balkan - kad već nisu uspjeli progurati regionalni pristup Uniji - prijeći će na plan B. Taj je plan u bitnome omanja modifikacija plana A koji previđa regionalni pristup. Od Hrvatske će bruxelleska administracija u narednim godinama, baš kao i do sada, zahtijevati što čvršću političku, diplomatsku, ekonomsku, kulturnu i športsku suradnju sa Srbijom. Jedan od glavnih protagonista jugosferske politike u Hrvatskoj, predsjednik Ivo Josipović, već je u razgovoru za „Vjesnik" rezolutno najavio da se „intenzivnost regionalnog angažmana neće smanjivati", nego da se nada upravo suprotnom. Nije, naime, konzultant britanske Ekonomsko-obavještajne agencije i prema pisanju beogradskog „Blica" jedan od deset najmoćnijih Srba u svijetu, Dejan Jović, bezveze na Pantovačku. Oni koji su ga tamo postavili znaju jako dobro što rade.

Plan B – koji putem ekonomije, kulture, estrade, športa itd. – predviđa i daljnje što čvršće povezivanje zemalja bivše Jugoslavije – svoje je konkretne političke oblike počeo dobivati ovih dana. Naime, u snijegom zatrpanoj planini Jahorina pokraj Sarajeva – gdje je simbol jugoslavenstva drug Tito svojedobno znao testirati svoje lovačke i streljačke sposobnosti – ovih se dana održava drugi sastanak Trilaterale Bosna i Hercegovina-Hrvatska-Srbija na predsjedničkoj razini, na kojem su se okupili članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Bakir Izetbegović i Nebojša Radmanović, te predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić. Mediji su o tome susretu izvijestili ovako:" Domaćin sastanka na Jahorini je Predsjedništvo BiH, koje je predložilo sljedeće teme za razgovor: mogućnost zajedničkih kandidatura za športska događanja, zajedničko apliciranje za fondove Europske unije za prekograničnu suradnju, pripreme za promjene graničnog režima nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i mogućnost međusobnog zastupanja u konzularnim stvarima u trećim državama. Predsjednik Josipović će također izložiti svoj prijedlog o mogućnostima sklapanja bilateralnih ugovora kojima se jača suradnja na progonu počinitelja ratnih zločina, čime je na sebe preuzeo nastavak propale inicijative Vesne Teršelić".

Mirenje na kostima hrvatskih mučenika

Vidimo, dakle, da će se aktivnosti „Jugosfere na vrhu" u narednom periodu uglavnom usmjeriti na daljnje jačanje „dobrosusjedskih odnosa" i snažnu potporu ulasku Srbije u EU, na zajedničke projekte na području športa, sigurnosti i diplomacije te na područje progona počinitelja ratnih zločina. Drugim riječima: nakon što je Hrvatska u posljednjih dvanaest godina u potpunosti duhovno, moralno i materijalno devastirana i obezglavljena, nakon što je obrambeni Domovinski rat izjednačen s udruženim zločinačkim pothvatom, nakon što je „prodana" teza o podijeljenoj krivnji i građanskome ratu, nakon što su domaći izdajnici i lopovi – u pravilu zaogrnuti ovećim trobojnicama i s punim ustima nacionalnih budnica i davorija - bezočnom pljačkom i uništavanjem ekonomije ciljano i planski u narodu omrznuli ideju samostalne Hrvatske – pa se tako danas čak i među dobronamjernim građanima može čuti da se je bolje živjelo u Jugoslaviji – nakon svega toga stvorene su psihološke pretpostavke za novu etapu u napretku „dobrosusjedskih odnosa" i„mirenju" po onoj „ko nas, bre, zavadi?!".

Dakako, i ovaj će put taj napredak i mirenje ići po već uhodanom obrascu: na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Jer, mir i stabilnost moguće je graditi samo na istini i pravdi. A da bi se zadovoljila pravda, Srbija se Hrvatskoj mora jasno i glasno ispričati za agresiju i pritom bez zamagljivanja definirati agresora, Srbija Hrvatskoj mora isplatiti ratnu odštetu, vratiti vukovarske ade i opljačkano kulturno blago, dostaviti dokumentaciju o ubijenim i nestalim te odlučno sankcionirati ratne zločince. A kako je i više nego jasno da Srbija ne bude zadovoljila niti jedan od ovih uvjeta, Hrvatska će – ako bude htjela provoditi „politiku dobrosusjedskih odnosa" – morati odustati od elementarnih nacionalnih interesa i podrediti se agresorskoj Srbiji. U protivnom, ako će Hrvatska tražiti ono na što polaže pravo, mira i stabilnosti u „regionu" nema. A kako mira i stabilnosti u „regionu"

Trostruki okovi?

Daljnji položaj neointegriranog zapadnobalkanskog odnosno jugosferskog entiteta – koji nipošto, radi povijesnih iskustva, ne mora na početku formalno tvoriti jedan državnopravni okvir - ovisit će, dakako, o raspletu situacije u samoj Uniji. Ako Srbija uđe u EU – a ona će sigurno ući ako će Unija opstati u sadašnjem obliku – tada između Hrvatske i Srbije više ne će postojati granica, što ekspanzionistički orijentiranoj Srbiji – a imajući u vidu činjenicu da EU ne bude postojala dovijeka – otvara odlične mogućnosti da – sukladno novome Memorandumu SANU – u miru povrati ono što je izgubila u ratu odnosno da u miru pripremi uvjete za povrat izgubljenoga u nekom novom sukobu (vjerovati da na „brdovitom Balkanu" ne bude bilo novih sukoba, može jedno krajnji politički naivac; jedan je velikosrpski analitičar nedavno rekao da Srbija ima vojnog i ljudskog potencijala za samo još jedan rat).

Kao teritorijalno i demografski najveća zemlja na „Zapadnom Balkanu" - a posebice u kontekstu stvaranja tzv. euroregija, regionalnih i multietničkih jedinica koje se ne bi temeljile na postojećim nacionalnim grupacijama i granicama, nego na zemljopisnim i regionalnim načelima – Srbija bi unutar Europske unije imala odlične mogućnosti ponovno postati prvorazrednom sila na „Zapadnom Balkanu". Tim više što će u tome imat nesebičnu pomoć starih saveznika. U kontekstu izgradnje „Zapadnog Balkana" posebno je zanimljiv projekt prekogranične suradnje između Hrvatske i BiH, koga je, da ne bi bilo zabune, odobrila Europska komisija. Riječ je o projektu koji obuhvaća područje od oko 70.000 četvornih kilometara, a usmjeren je na pučanstvo od 4,4 milijuna ljudi. Cilj ovoga projekta je prvenstveno povezati cjelokupnu „Republiku Srpsku" s nekadašnjom hrvatskom Krajinom te s cijelom Dalmacijom i Hercegovinom. Nije se teško domisliti kome bi odgovarala takva euroregija. Hrvatima svakako ne.

Takav spoj bruxellsko-beogradskog šefovanja za Hrvatsku bi značio dvostruke, ako ne i trostruke okove – Hrvatsku bi, pogotovo ako ostane ovakva ili slična politička „elita" na vlasti - čerupali i oni iz nekadašnjih prijestolnica Austro-ugarske monarhije (poglavito na ekonomskome planu), jednako kao stari prijatelji s Apeninskog poluotoka i Terazija.

Druga mogućnost je ta da će se Europska unija u današnjem obliku raspasti. U tom pak slučaju nema nikakve dvojbe da će se formirati nekoliko regionalnih blokova unutar Europe, koji će nastojati parirati što jedni drugima što neuropskim državama. S obzirom na to da su danas na vlasti uglavnom „deca komunizma" te biološki i ideološki potomci jugoslavenski i orjunaški orijentiranih obitelji, nije nam teško zaključiti da nas takva politička bulumenta zasigurno ne bude uključila u regionalni okvir s Mađarskom ili Austrijom, već sa Srbijom i Makedonijom. Otočki saveznici u tome će, kao i uvijek, dati svesrdnu političku, obavještajnu i logističku potporu. Dakako, pod uvjetom da se u međuvremenu ne promjene geopolitičke varijable, što radi britanske fobije od nijemstva, teško bude bilo moguće.

Uz poslovičnu hrvatsku glupost sve je moguće

U kontekstu ponovnog potencijalnog „bratskog prisajedinjenja" između Hrvatske i Srbije, nikako ne treba zanemariti niti hrvatski sluganski mentalitet i poslovičnu političku glupost. Naime, neovisno o tome hoće li Unija opstati u današnjem obliku ili će raspasti na nekoliko regionalnih blokova, radi demografske katastrofe zapadnih zemalja u Europi će u vremenima koja su pred nama neminovno doći do snažnog priljeva emigranta iz neuropskih zemalja. A budući da se je aktualni model multikulturalizma – kojemu je u korijenu izrabljivanje jeftine radne snage, nasilno mijenjanje etničke i rasne strukture stanovništva te iskorjenjivanje ljudi iz njihovih rodnih ognjišta - pokazao nedjelotvornim i neuspješnim u sprječavanju rasnih trvenja i sukoba, nije isključeno da će se ti sukobi preseliti i na „brdoviti Balkan". Demografska situacija Hrvatske i Srbije je takva da bi bilo koji jači val doseljavanja stranaca značio snažnu promjenu etničke strukture, a onda s godinama i političke moći. A ako će ekonomsko izrabljivanje većih i snažnijih europskih zemalja nad manjima i slabijima postati još nepodnošljivije, ne treba isključiti da će se tada javiti neki tipični hrvatski slugan pa reći:"Pa čujete, jest da smo sa Srbima ratovali, jest da je Srbija izvršila na nas agresiju, ali ipak smo susjedi, govorimo sličnim jezikom, imamo zajedničke interese.

Zašto se mi ne bi ponovno udružili i tako zajednički borili protiv najezde stranaca i ekonomske eksploatacije, zajedno smo ipak jači; hajdemo zaboraviti ono što je bilo loše i okrenuti novu stranicu povijesti". S obzirom na to da će do toga predmnjevanog dana, ako se u međuvremenu nešto radikalno ne promijeni, vjerojatno uslijediti i daljnje slabljenje nacionalne svijesti, s obzirom na to da će rat već biti daleka pojava, a novije generacije uglavnom ne budu imale pojma o Vukovaru, Škabrnji ili Srebrenici, hrvatski bi Dudeki na takvu priču mogli vrlo lako nasjesti, dok bi Srbija zadovoljno trljala ruke. Neki bi besramni cinik mogao reći kako su nedavni neredi u Srbiji i batinanje hrvatskih navijača – a da se nastavi junačka srbijanska tradicija uglavnom se je radilo o djeci i ženama – zapravo vrlo korisni, jer možda i više od svih upozorenja „ekstremnih hrvatskih desničara i srbofoba" naivnim Hrvatima, jednako kao i jugo-pobratimima, jasno pokazuju s kime imaju posla. I domaći jugovići trebaju znati da u bilo kakvoj zajednici sa Srbima, kako nas to uči povijest, ne budu bili ništa više osim trećerezrednih terazijskih trčkarala i ljigavih evet-efendija.

Sve ovisi o nama

Dakako, niti jedno od prethodnih predviđanja – a ta se predviđanja ovdje donose u najgrubljim crtama, tako da bi u budućnosti zahtijevala i širu elaboraciju i javnu raspravu - u praksi se uopće ne mora ostvariti. Globalna preraspodjela moći, praćena sve većim jačanjem istoka, tj. Rusije, Kine, Irana, Indije i Brazila, u naredna će dva desetljeća temeljito promijeniti geopolitičku arhitekturu svijeta, na što mi, obični smrtnici, ne budemo imali većeg utjecaja. Analize ozbiljnih geopolitičara, geostratega i diplomata pokazuju kako angloamerička globalna nadmoć stoji na vrlo klimavim nogama. Britanski povjesničar Niall Ferguson, poznat po točnim i oštroumnim predviđanjima, od kojih su se mnoga već i ostvarila, u svojoj knjizi „Kolos – Uspon i pad američkog imperija" iznosi tezu kako se američki imperij nalazi na izdisaju, dok poznati američki diplomat i geostrateg Zbigniew Brzezinski u nedavno objavljenoj knjizi „Strateška vizija – Amerika i kriza globalne moći" Sjedinjene Države uspoređuje sa SSSR-om nekoliko godina prije njegove implozije. Dakako, urušavanje angloameričke, a samim tim i britanske nadmoći, ne mora Hrvatskoj nužno donijeti slobodu. Nisu rijetki primjeri da se jedan tutor i gospodar vrlo brzo zamjeni novim, poglavito kod naroda naviknutih na neslobodu, ropstvo i pokoravanje.

U svakome slučaju, ostvarila se ova ili ona predviđanja, ili pak niti jedna od njih, opstala angloamerička dominacija ili ne, Hrvatskoj i Hrvatima će prvenstveno biti onako kako će si sami urediti svoj narodni i državni život. Što ćemo posijati, to ćemo i žeti. Koliko ćemo se sami poštivati, toliko će nas poštivati i u inozemstvu. Ako će se hrvatski čovjek politički osvijesti i na narednim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima izabrati nacionalno svjesne, izobražene i kompetentne političare koji će štititi hrvatske nacionalne interese i obnoviti jedinstvo hrvatskog naroda (na žalost, takvi su političari u Hrvatskoj ugroženiji nego Velebitska degenija – bukačenje, galama i konstantno prozivanje drugih, naime, nisu karakteristike sposobnog političara) ), tada, uz zagovor Blažene Djevice Marije, odvjetnice Hrvata, nikakve geopolitičke jednadžbe protuhrvatskih ideologija i geopolitika Hrvatskoj ne budu mogle nauditi. Jer, kao što ispravno reče rodonačelnik hrvatske geopolitike dr. Ivo Pilar:" Narode u opće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propastima u njima".

Davor Dijanović


hkv.hr

Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti

Dr. Čuvalo, za početak razgovora zamolio bih Vas da ukratko prokomentirate rezultate nedavnog referenduma oko pristupanja Hrvatske u EU te općenito situaciju u zemlji. Ili – da se poslužimo s malo patetike – je li ovo Hrvatska koju ste sanjali?

Počet ću od kraja Vašeg pitanja, bliže mi je srcu. Hrvati koji su željeli slobodu i državu svog naroda i za to se borili, doma i u svijetu, zasigurno su sanjali drugačiju Hrvatsku od ove koju danas imamo. Ali imajmo na umo, to je bio ideal, naš san i ljubav... To nam je davalo poticaj i snagu u radu za domovinu da bi u njoj hrvatski narod i svaki pojedinac mogao u slobodi živjeti, stvarati, napredovati, doprinositi boljitku osobnom i drugih ljudi s kojima dijeli ovaj komadić zemlje i svoj povijesni trenutak. Koliko je samo ljudi za taj hrvatski san dalo živote i godina zatvora!

Ali, idealna Hrvatska, kao ni jedna druga država ili društvo, ne postoji niti će ikada postojati. Poznata nam je ona grčka mudrost koju je Preradović lijepo sročio »Stalna na tom svijetu samo mijena jest«. I kad bi, recimo, mogli dostići idealnu točku u životu, u društvu, gospodarstvu... to bi onda bio i kraj onog po čemu se razlikujemo od svih drugih stvorenja: naša kreativnost bi stala, ne bi više bili ono što jesmo: Božji partneri.

Da budem konkretniji, znam da je nemoguće imati idealnu Hrvatsku, ali ipak sam očekivao bolju nego što je danas. Moglo je i trebalo biti bolje. I kao narod i pojedinci možemo puno bolje! Imam nekakav čudan osjećaj, kao da je nekom bilo stalo da ne bude bolje, da dokaže da ne znamo, da ne možemo... Dakle, da je donedavna propala satrapija bila dobra. Nekima je zasigurno i bila bolja.

Uz ovo i jedna pričica iz mog američkog života. Krajem Sedamdesetih bio sam među Hrvatima Los Angelesa i dok sam se družio s ljudima, nakon moga kraćeg izlaganja, dođe se upoznati starija gospođa za koju sam znao, ali nisam imao prigode prije susresti. Bila je to Stana Majić rođena Bilić, rođakinja mog oca. Ona je početkom 20. stoljeća kao djevojčica otišla s obitelji u Kaliforniju. Govorila je engleski kao prava Amerikanka, ali i hrvatski kao da nikad nije otišla iz rodnog kraja. Obitelj joj je bila vrlo djelatna u hrvatskoj zajednici. Sin Leo, premda vrlo uspješan profesionalac, neumorno je radio među Hrvatima, posebice tijekom Domovinskog rata i poraća. Zašto ovo iznosim? Tijekom druženja s tetom Stanom, ona me ozbiljno upita: "Sinko moj, vi se za Hrvatsku mučite i borite. I ja se nadam da će ona jednog dana biti slobodna. Ali, kad to bude, ima li tko tu državu predvoditi?" A ja tad sa zanosom nabrojim imena poznatih Proljećara kao dokaz da imamo ljudi od znanja i karaktera koji mogu stati na čelo države. Češće se sjetim moje tete Stane! Bilo je to pitanje puno mudrosti i životnog iskustva. I sad mislim da je bilo i ima onih koju su mogli i mogu biti dobri lideri u ovom narodu, ali povijesna bujica je izbacila na površinu previše pljeve koja se mota kako vjetrovi pušu, a poluge moći su ostale u starim strukturama i nikako iskoračiti iz tog guvna na kojem se vitla previše pljeve i prašine.

Ali sad ne smijemo plakati nad izgubljenim vremenom i današnjim prilikama. Ideal o osobnoj i zajedničkoj boljoj budućnosti ne smijemo nikad izgubiti iz vida. Svi mi, posebice mladi, trebamo imati osobni i zajednički ideal i ponos, uvijek sanjati i stvarati! Ne sjediti i sanjariti, nego imati jasne ciljeve, zagrnuti rukave i raditi. I kad nemamo stalnog posla ne smije se sjediti i plakati. Treba djelovati, višestruko djelovati! Jedino tako možemo stvoriti sebi bolji život, bolje društvo i bolju Hrvatsku. Što se tiče referenduma i našeg ulaska u EU, podosta je već rečeno i napisano o mogućoj (ne)legalnosti i (ne)legitimnosti tog čina, o našoj "jedinoj opciji" (ako je jedina, onda izbora nije ni bilo), o kampanji jednoumlja i pranja mozgova, o glasnoj poruci većine koja nije izišla na referendum, itd. Ali sad je to gotov čin. Iako je to tako, natuknut ću nekoliko misli o tom našem skorom ulasku u EU.

Međunarodne prilike poslije Prvoga svjetskog rata, igre tadašnjih moćnika, potpomognuti manjom, ali utjecajnijom skupinom naše slavofilne i jugofilne elite, izveli su hrvatski narod iz njegova tisućljetnog kulturnog prostora i odveli na jednu vrlo trnovitu stranputicu. Pokazalo se da je to bio veoma krvav "križni put". Krv je počela teći čak i prije nego su naši "napredni domoljubi" pošli u Beograd prenijeti žrtvu na oltar velikosrpskom idolu zagrnutom u jugoslavenski plašt. O Bleiburgu i komunističkom teroru da i ne govorim. A onda Vukovar i sve što on simbolizira! S propašću jugotvorevine, hrvatski narod je otpočeo svoj "put doma", povratak samom sebi i svojoj kulturnoj baštini koja je bila zatajivana i uništavana. Ali taj proces povrataka je također mukotrpan i složen. Svjedoci smo da su dugotrajna indoktrinacija i odnarođivanje imali svoje posljedice. To vidimo na svakom koraku, a najlakše je to zamijetiti u medijima i školstvu. Još imamo, na primjer, čuvare povijesnih "istina" iz nedavne prošlosti, a na TV stalno slušamo o "našoj zemlji", "našim krajevima", "našim građanima" "regiji", a da o sadržaju i ne govorim. Sreća je, hrvatski su povijesni i kulturni temelji čvrsti, "pisani na stini", i uvijek je bilo oni koji su čuvali i branili kulturna bogatstva što primismo od svojih pradjedova. Tu baštinu treba danas u slobodi (nad kojom ipak netko stalno dežura da je ne bude previše) upoznavati i brižno gajiti, a ni po koju cijenu prodati, unajmiti, ujarmiti ili utopiti. Ako želimo biti "doma" u tom našem novom/starom europskom kulturnom društvu, moramo se osjećati i uistinu biti ravnopravno s drugima. A da bi bili cijenjeni, moramo mi sami sebe, to jest svoju baštinu, kulturu, prošlost, državu i narod cijeniti i voljeti, a ne podcjenjivati, omalovažavati i zatajivati. To se zamjećuje među našom "elitom", valjda da bi sebe istakli da su napredniji, kulturniji, globalniji od "neuke mase" i "konzervativnih ognjištara". A da bi imali pozitivan osjećaj o sebi osobno i svom narodu, moramo biti dobro ukorijenjeni i definirani. Takve će nas i drugi prihvatiti i poštivati.

Stariji čitatelji ovih redaka sjetit će se Otvorenog pisma Petra Šegedina Stipi Šuvaru iz 1987. godine, a mlađima preporučujem da ga pronađu i pročitaju. Šuvar je tada bio "sekretar za prosvjetu i kulturu" i zastupao je da se građani štoviše upisuju kao Jugoslaveni ili anacionalni. "Vi ste po porijeklu (rekoste mi) Portugalac, a ni seljak niste (rekoste mi također), da bi ste mogli nositi u sebi taj prezreni kompleks o hrvatskom književnom jeziku. Vas, tako, nikad nije zanimao problem ljudskog ukorijenjenja, pa tako ni onaj nacionalnog." Tako Šegedin drugu Šuvaru. Ali strah me je da među našom "elitom" pa i onom koja će nas predstavljati i EU ima podosta Šuvarovih sljedbenika, samo što su vremena drugačija i sad su okrenuti i prema drugoj strani svijeta, ali ipak ne mogu prekriti Šuvarovski (zlo)duh u kojem su odgajani. Više puta nam se prodavala i prodaje ideja bajoslovnog svijeta s mističnim granicama univerzalizma u kojem ćemo kao odnarođeni pojedinci biti slobodni, ravnopravni, bezbojni... i sretni, ali takav svijet ne postoji. Biti istovremeno svjetski i svoj obogaćuje svakog od nas. Treba imati globalnu i europsku svijest, ali istovremeno biti dobro ukorijenjen u svoju kulturnu baštinu, te raditi za dobro svog naroda, svoje države. Ako nećemo mi, tko će drugi!

Jedna usputna zgodica iz mog djelovanja u Americi. Negdje polovicom sedamdesetih bio sam pozvan od vlade u Washingtonu na sponzoriranu konferenciju u Clevelandu o etničkim susjedstvima u velikim američkim gradovima. Nakon uvodnih izlaganja bili smo podijeljeni u radne skupine i ja se nađem s američkim Poljacima, Talijanima, Ukrajincima... Gotovo su svi bili iz puno većih etnički skupina nego ja. Nakon jedno pola sata razgovora, analiza i diskusija, jedan američki Poljak mi onako usput ali glasno reče: gosp. Čuvalo, vas Hrvata nema koliko nas drugih, ali ste kao sol i papar u hrani. Bez vas bi hrana bila bljutava. Zahvalio sam mu na tako lijepom komplimentu Hrvatima. Ali sol ne smije obljutaviti i papar ishlapiti! Zato, u EU i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo! To bih posebice preporučio našim mladim ljudima koji su već otišli ili jedva čekaju poći tražiti sreću u svijetu. Nemojte sami sjeći svoje korijene, nego ih stalno dohranjujte i jačajte ma gdje god bili. Nemojte zaboraviti tko ste i od kud ste. Neka vam Hrvatska bude stalno boravište, a sve drugo privremeno. Bit ćete sretniji i plodovi će vam biti bogatiji. To vam govorim iz osobnog iskustva. Nadalje, mi smo zemlja u tzv. tranziciji. Tu se obično misli na gospodarstvo - prelazimo iz socijalističkog u kapitalistički sustav. Ali prije nego se mi budemo osjećali "doma" u tom novom svijetu koji će nam, naime, donijeti bolju sreću, naša transformacija mora u prvom redu biti osobna i društvena.

Svjedoci smo plodova gospodarske "tranzicije", koja je do sad bila bez one osobne, društvene, nacionalne. O ovoj temi sam još 1990. objavio članak u tadašnjoj emigrantskoj Hrvatskoj reviji upozoravajući na probleme koji nas čekaju i potrebi "druge revolucije". U svezi tog članka dobih pismo i od jednog dobrog i dragog profesora iz Zagreba koji me, među ostalim, upita tko će tu "drugu revoluciju" u Hrvatskoj povesti i provesti. Ali taj proces mora biti odozdo prema gore, od pojedinca, udruga, škole, medija, Crkve, ustanova... Nitko neće i ne treba to za nas učiniti. Neka svatko počne od sebe i Hrvatska će biti bolja, neizmjerno bolja za kratko vrijeme. Bolja i od društva u koje ulazimo. Sve se može ako se hoće! U ovoj transformaciji naša "elita", umjesto da bude prava elita i prednjači, postala je glavna kočnica tako potrebnih zdravih promjena.

Mislim da većina onih koji su glasovali protiv ulaska u EU, ili taj dan ostala doma, to je napravila ne zato što bi oni u principu bili protiv EU, nego se osjećaju nelagodno radi ponižavajućih uvjeta pod kojima ulazimo u to veliko društvo u kojem podosta stvari nisu baš jasne, ali možda ponajviše radi (ne)ugleda naše "elite" kojoj je EU postala novi fetiš. Čovjek više nije siguran rade ili oni nešto (uključujući i put u EU) iz poslušnosti, iz samoljublja i koristoljublja ili iz istinskih dobrih namjera.

Pred oko dvije godine vratili ste se u Hrvatsku. Što Vas je potaknulo na povratak i kako gledate općenito na perspektivu povratka emigranta i iseljenika natrag u domovinu?

Zabilježena je jedna stara anegdota među nekadašnjim poljskim Židovima koja veli da je jedan pobožan muž saopćio ženi kako je investirao milijun zloti i nada se ovećoj dobiti, ali ga zabrinjava mogućnost da bi to mogao sve izgubiti. Što ako nam se molitve usliše i dođe Mesija, govorio je ženi. Sve će propasti! A žena mu odgovora: Bog će pomoći i Mesija neće još doći!

Među hrvatskim emigrantima se dogodilo nešto slično, samo što u našem slučaju "mesija" je došao. Hrvatska je postala samostalna država. Većina Hrvata u svijetu na jednoj strani radila je i stjecala u novoj domovini, i istovremeno radila i molila za slobodu rodne grude. Dolazi odlučujući trenutak i postavlja se pitanje kako sačuvati stečeno (ne samo materijalna dobra, nego i djecu, unučad, prijatelje, profesiju, organiziran život...) i istovremeno sudjelovati u oslobađanju i izgradnji "obećane zemlje"? Nije to mala dilema. Neki su se vratili i otišli na bojišnicu. Drugi su došli i pomagali na druge načine. Neki su se s obiteljima vratili poslije rata i svojom ušteđevinom koju su donijeli, primjernim životom, radom i djecom obogaćuju hrvatsko društvo i državu. Za neke iznimke moglo bi se reći: bilo bi bolje da se nisu vratili. A većina je ostala tamo gdje ih je životni put doveo.

Ali, dilemu ostanka ili povratka ne bi trebalo uzeti u nekakvim apsolutnim kategorijama, ili – ili. To se može i trebalo bi gledati i na drugi način. Čovjek može zagrliti obe domovine, biti doma i od koristi na obje strane. Važno je htjeti, biti otvoren prema životu, imati ljubavi, volje i optimizma, a načini kako tu ljubav za rodnu grudu pretvoriti u djelo uvijek se pronađu. Zapravo, takve putove ne treba puno ni tražiti, oni se nekako sami otvaraju. Najgore bi bilo ako se netko vraća iz koristoljublja, jer u tom slučaju neće biti od koristi ni sebi ni drugima, niti će biti sretan.

Što se tiče povratka općenito, mislim da je najveći broj ljudi bio spreman vratiti se u prvim godinama državne samostalnosti i odmah poslije rata. Ali, stvari su se zakomplicirale, ne samo ratom, nego nije bilo ni vizije ni volje za organiziran pristup tom tako velikom i važnom poduhvatu. Bilo je lako pozvati na povratak i pitati zašto se ne vraćate. Selimo se u drugu kuću pa nam nije lako, a kamo li vratiti se iz Australije ili Amerike. I danas bi se moglo i trebalo na tom poraditi, i bilo bi rezultata, ali ne vidim da je to ikome na vlasti i pri vlasti u planu i programu. Ostaju i dalje samo pojedinačna vraćanja. Povratak moje obitelji u domovinu bila je prvenstveno stvar dosljednosti i ljubavi. Supruga Ikica i ja smo pripadali političkoj emigraciji i povratak u slobodnu domovinu je oduvijek bio san. Samo je bilo pitanje vremena. Hvala Bogu da smo to doživjeli. Malo planiranja, malo sreće i život je tekao svojim tokom i tu smo, sretni smo s našim odlukama. Bilo je i bit će problema, najviše onih birokratskih. Ali ne bojimo se života, nego se radujemo budućnosti kroz koju nastojimo ponešto dobra napraviti.

Napomenut ću i ovo. Danas je možda veći problem kako zadržati da ljudi ne odlaze, nego kako vratiti one koji su već davno otišli. Kako osigurati poslove mladim ljudima i olakšati im ostvarivanje svog profesionalnog i obiteljskog života? Ali vidjeli smo u promidžbi za ulazak u EU, mogućnost odlaska se "prodaje" kao obećavajuća mogućnost, a ne kao neuspjeh domaćih političara i njihovih gospodarskih programa. Umjesto da gradimo sebi bolju budućnost, mi ćemo ju graditi drugima. Otići će oni najsposobniji. Ta na što je bolonjski proces visokog obrazovanja usmjeren ako ne na izvoz najboljih! Programe ostajanja i povratak trebalo bi usklađivati u radu za bolje sutra, posebice kad se radi o investicijama iz dijaspore. Ne vidim razloga da nema sustavnog povezivanja naših mladih stručnjaka u domovini i dijaspori, te njih i mogućih investitora. To bi bilo svestrano od koristi. Ali, na ovakvim i sličnim mogućnostima treba poraditi. Neće se ništa samo od sebe dogoditi. Zašto imamo ministre. Neka počnu "ministrirati" narodu!

Što bi prema Vašem mišljenju hrvatska država trebala učiniti kako bi potaknula veći povratak emigranata i iseljenika u Hrvatsku, te s druge strane izgradila što čvršće veze s dijasporom, koja u ovim vremenima globalizacije može biti potencijalna hrvatska strateška prednost u političkom, ekonomskom, diplomatskom, lobističkom i inom smislu?

Povijest odnosa hrvatskih iseljenika i domovine je vrlo zanimljiva, slojevita i tekla je kroz više faza. Jedan od glavnih faktora u dinamici naših odnosa bile su države i režimi koji su vladali ovim narodom. Kako su se režimi mijenjali, tako i odnosi. Ali, kroz cijelu tu povijest jedno je konstantno: istinska ljubav kod ogromne većine iseljenika za svoju domovinu, izražena višestrukom djelatnošću za dobro svog naroda. Ako te odnose podijelimo u nekoliko kategorija onda u obzir moraju svakako ući i sljedeće: osobni/privatni i skupni/kolektivni odnosi, te odnosi s ustanovama i onima na vlasti. Privatni/pojedinačni odnosi su uvijek bili vrlo prisutni i jaki. Ljudi su komunicirali sa svojima doma i pomagali koliko su mogli, nekad i više nego su mogli. Kolektivni odnosi su također uvijek bili prisutni, ali su često ovisili o višim silama, onima na vlasti. Kako i znamo, donedavno nismo se smjeli ni družiti s onima vani! Ali ipak bilo je puno skupnih akcija pomoći za potrebe bilo nekoj župi, bolnici, onima u nevolji itd. Bilo je također prigodnih masovnijih okupljanja kad bi došao netko od hrvatskih pjevača, folklornih skupina i slično. Od ustanova jedino je Crkva imala i ima stabilnu prisutnost među iseljenicima zadnjih stotinjak i više godina. Sve drugo je bilo i ostalo šturo, kao na primjer poneko društvo prijatelja Matice hrvatske koje je nastalo za vrijeme Hrvatskog proljeća, AMAC, Napredak itd. Donedavno se nije smjelo uspostavljati mostove između nas vani i domovine. Sad, kad nam nitko nije na putu, ipak nema kakvih čvrstih i stabilnih programa između hrvatskih institucija i iseljenika. Bilo bi to jako važno, ali da se to ostvari "netko i negdje" u tim našim ministarstvima i ustanovama trebao bi shvatiti važnost takvih veza, obostrano korisnih.

Imam s ovim pomalo i iskustva. Naime, bio sam podosta godina tajnik i zatim predsjednik Udruge za hrvatske studije/Association for Croatian Studies u Americi, koja okuplja lijep broj ljudi na raznim sveučilištima i šire. Udruga je utemeljena 1977. i glavna joj je zadaća organizirati jedan broj panela o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjem kongresu slavistike u Americi. Za vrijeme jugorežima nitko od znanstvenika iz domovine nije smio ni blizu nas, mi smo bili "ustaše". Kad su se vremena promijenila uspostavili smo privatne odnose sa znanstvenicima u Hrvatskoj i ljudi pronalaze načine i pomalo dolaze na te skupove. Ali svi su pokušaji propali u nastojanju uspostavljanja stalnih i stabilnih dogovora s ministarstvima koja bi trebala biti zainteresirana za ovakve djelatnosti. Jednostavno nitko ne odgovara na poslane im poruke. Zašto je to tako, jednostavno ne znam. Najbolniji odnos dijaspore je onaj s vlastodršcima. O onima do 1990. ne treba ni govoriti. Ali od tad na ovamo stalno se govori o potrebi stvaranja čvrstih veza između iseljeništva i domovine, ali konkretnih rezultata nema. Evo samo nekih od problema.

Stranke s jačim nacionalnim sadržajem, ili barem se tako predstavljaju, nastojale su iseljeništvo ujarmiti u svoja kola, a domovinsko straničarenje u dijaspori, posebice u prekomorskim zemljama, ne ide, niti je poželjno. Iseljenike povezuje ljubav s domovinom, a ne stranačke lojalnosti. Oni će biti uz one za koje smatraju da im je boljitak hrvatskog naroda i domovine na srcu, a ne samoljublje i koristoljublje. Stranke na ljevici imaju problem s iseljeništvom jer u glavama mnogih od njih to je još "neprijateljska i reakcionarna emigracija", koja ne prihvaća "tekovine narodno oslobodilačke borbe". Premda je pao Berlinski zid, u njihovim glavama još postoji mentalni zid kojeg oni ne žele ili se boje srušiti. Oni zapravo još ne znaju kako bi se postavili prema iseljeništvu pa onda misle da je najbolje taj dio hrvatskog naroda ignorirati. Svima onima koji se ne mogu osloboditi nedavno propalih ideologija, jednostavno iseljeništvo ide na živce, a smeta im i duhovno jedinstvo hrvatskog naroda.

Nadalje, pomalo se proširila i nekakva anti-iseljenička, pa i anti-povratnička, atmosfera među narodom općenito. Neka vas tamo! Nemojte vi nama soliti pamet! Mislim da to dolazi od onih političkih "elita" (i njihovi skutonoša ili možda nadzornika) koje ne žele one koje ne mogu na neki način kooptirati, kupiti i držati pod nadzorom. Iseljenici, povratnici i mogući povratnici su u ogromnoj većini gospodarski neovisni i slobodni ljudi. Naučili su slobodno misliti, govoriti i raditi. A da ne govorimo o onima koji su rođeni vani. Moja djeca, na primjer, nisu imali uopće pojma, dok nisu došla ovamo, što znači biti neslobodan reći što misle ili biti ovisan o nekakvoj političkoj stranci, nekakvu mjesnom političkom prvaku, u traženju posla, dozvola, upisu na fakultet... Mi smo sad politički slobodni, a puno toga još sputava ovo društvo da može istinski slobodno krenuti naprijed. Dakle, povratnici ili mogući povratnici, koji su naučeni na široke slobode, individualizam, profesionalizam..., svojim ponašanjem i očekivanjima smetaju moćnicima koji žele imati sve pod svojom i stranačkom kontrolom. Ne znam kad će se početi misliti svojom, a ne stranačkom glavom. Svi znamo što znači jednoumlje bilo koje vrste!

Mislim da vjetrovi današnjeg općeg beznađa i negativizma pušu iz istog pravca. Treba ljude dovesti u neizlazne prilike i onda je lakše s njima vladati, manipulirati; ovisni su o nečijoj milosti. Slobodni su, ali ne daj Bože da bi se nezadovoljnici organizirali u politički pokret koji bi ugrozio vlastodršce i druge moćnike. Ako se nešto i pokuša, uvijek se nađe načina da se predsusretne svaki pokušaj organiziranja. Mislim da bi baš između dijaspore, posebice onih kojima je sudbina domovine još na srcu, i onih koji su na marginama ovog društva trebalo uspostavljati dijalog i tažiti putove kako pokrenuti kola naprijed.

Nije da naši moćnici ne znaju "iskoristiti" dijasporu za dobro domovine i hrvatskog naroda, nego ne žele da im se ona petlja u poslove. Ono što se ne zna, lako je to naučiti ako se hoće. Uspješnih, vrlo uspješnih, Hrvata ima u svim poljima poslovanja i znanosti diljem svijeta. Zamislite samo kolika bi to bila snaga samo da je to umrežiti i povezati s domovinom!

Na primjer, krajem prošle godine Hrvat, Petar Puljić, dobio je "Ethnic Business Award" u državi Queensland i istu nagradu za cijelu Australiju. Svečana dodjela je bila u Sydneyu 7. studenog 2011. Tu su bili predstavnici vlade, senatori, poslovni ljudi... Među uzvanicima bio je i Veleposlanik Republike Hrvatske. Svečani program je emitiran u 32 države. Je li to ikoga u hrvatskim medijima zanimalo? A ovakvih i sličnih uspjeha ima velik broj, ali nitko te ljude ne povezuje da bi bili na pomoć i domovini. Imigrantske zemlje, kao što je Australija, uspješne ljudi iz etničkih skupina vidi kao gospodarske i kulturne mostove sa zemljama odakle oni potječu. Tu istu sliku treba samo okrenuti i svaki poslovni Hrvat, profesionalac, znanstvenik... može povezivati domovinu sa zemljom u kojoj trenutačno živi. A imamo takvih ljudi po cijelom svijetu. Zamislite kakav bi to bio potencijal! Ali, njihovo umrežavanje je moguće jedino ako domovina prepozna te mogućnosti, želi ih umrežiti i nađe najkraći put do ostvarenja tog cilja.

Jedan primjer i ideja. Na američkom katoličkom sveučilištu Duquesne, blizu Pittsburgha, već desetljećima postoji Duquesne University Tamburitzans, najpoznatiji folkloraši u Americi. Sveučilište daje stipendije mladićima i djevojkama koji su se pokazali među najboljima u već postojećim tamburaškim i folklornim skupinama diljem Amerike. Najviše ih dolazi iz juniorskih tamburaških skupina Hrvatske bratske zajednice, a u svojim nastupima Duquesne najviše točaka ima iz hrvatske baštine. Zašto ne bi na sličan način naši najbolji mladi tamburaši i plesači mogli doći u Lado, studirati u Zagrebu i po povratku doma mogu biti ambasadori hrvatske kulture. Mnogi bi bili spremni i platiti da im dijete dođe na takav program u Zagrebu, nauči hrvatski, upozna domovinu svojih predaka... Ne da to bude samo radionica folklora, nego da provedu godine studija i možda ostanu u Hrvatskoj.

Ovih dana bilo je rasprava u Saboru o Hrvatima izvan Hrvatske. Vidim da se rabi i riječ "briga" za one izvan državnih granica. To možda važi za neke zemlje, ali za većinu Hrvata u dijaspori nitko se ne treba brinuti, nego jednostavno s njima surađivati i uvažavati ih, jer je ovo i njihova domovina za koju su se i oni borili i radili, te imaju pravo i dužnost za nju se brinuti. Neka mjesto i uloga hrvatske dijaspore ne bude predmetom stranačkih nadmudrivanja, nego neka Sabor stvori "odbor zdrava razuma i plemenitih namjera" koji će sagledati prilike i donijeti prijedloge, i neka Sabor donese dobre zakone pa idemo na posao.

Također, zanima nas Vaše mišljenje i o tome kako povećati investicije hrvatskih emigranta i iseljenika u Hrvatsku?

Investicije Hrvata iz iseljeništva su moguće i poželjne, a da bi se to ostvarilo treba u prvom redu poraditi na problemima koji to usporavaju i osporavaju, od birokracije do korupcije. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i koliko čujem najbogatiji u današnjoj vladi javno nekoć izjavi u Americi: Zašto bi mi dali da vi kupujete u Hrvatskoj kad možemo to učiniti mi. Rezultati pokazuju o kakvim se "kupovinama" kod nas radilo. Nije bio samo jedan slučaj kad dolazi izvana ponuda u gotovini i veća od one domaćih moćnika, ali prodaja ide podobnima na temelju šupljih papira. Onaj tko želi čiste račune u ovakve investicije ne ide. Zato zakone i dosadašnju praksu treba temeljito mijenjati, posebice birokratska zanovijetanja, korupciju, radne navike, nerazborite namete, itd.

Veći broj Hrvata bi mogao uložiti u manja i osrednja poduzetništva. Ovo smatram realnijim od nekakvih velikih investicija i ovome bi trebalo posvetiti više pozornosti. Ljudi misle počet će od manje investicije pa ako ide, dobro. A najbrojniji bi mogli biti investitori u nekretnine, kuće i stanove. Premda to nije poduzetništvo, ali je čisto prelijevanje novca u hrvatsko gospodarstvo. Mnogi smo to i napravili, ali bi trebalo poraditi da gotovo svaka hrvatska obitelj vani ima svoju kuću ili stan i u Hrvatskoj. U prvom redu što mi kupimo neće kupiti stranci (pa čak i neprijatelji) i istovremeno to je pomoć hrvatskom gospodarstvu. Svaki njihov dolazak i boravak u domovini je također dodatni dohodak. Da bi se ovo ostvarilo treba ljudima pristupiti iskreno i pošteno, pojednostavniti proces kupnje, porezi trebaju biti razboriti...

Prijateljima, poznanicima i svim drugim Hrvatima koji se ne namjeravaju vratiti za stalno, preporučujem da u domovini kupe kuću ili stan radi sebe i potomstva. Kad djeca i unučad počnu dolaziti u svoj dom u Hrvatskoj (ne kao turisti kod svojih rođaka) tek onda počinju osjećati da su doma, da je to i njihova domovina. Ovo govorim iz iskustva moje obitelji.

Kakva je danas percepcija Hrvatske u dijaspori. Idealizirajuća ili realna?

Percepcija bi mogla biti puno bolja. Bilo je puno entuzijazma i idealizma oko ostvarenja samostalnosti i onda smo bili ujedinjeni tijekom rata, a zatim je nastalo zatišje. Glavni razlozi za to nisu umor ili činjenica da je netko dijasporu iskoristio za osobnu korist, nego je na jednoj strani osjećaj namjernog marginaliziranja dijaspore i na drugoj domovinski negativizam, poslušnost "elite", izručenje generala, politička korektnost, omalovažavanje samih sebe i svoje kulturne baštine, prekrivanje komunističkih zlodjela i vladavinu terora antifašizmom...

Na primjer, mora se pozvati i dobro platiti nekoga iz svijeta da napravi nekakve analize što je radila i trošila vlada prije ove. Ili, nedavno smo čitali kako su "svjetski stručnjaci" bili pozvani i dobro plaćeni napraviti procjenu rada Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Ovakve stvari jednostavno vrijeđaju zdrav razum. Tim se hoće reći da među Hrvatima u domovini i diljem svijeta nema tri ili pet sposobnih i poštenih ljudi koji bi takav posao mogli napraviti.

Ovakve i slične stvari muče dijasporu i onda ona postaje sve indiferentnija prema domovini. Ima još nade i trebalo bi poraditi da se stvari mijenjaju što brže i u domovini i među Hrvatima u svijetu.

Živite na relaciji između Pašmana i Vašega rodnog Ljubuškog. Kako gledate na trenutni položaj Hrvata u BiH i što bi prema Vašem mišljenju bilo optimalno rješenje koje bi Hrvatima u BiH osiguralo stvarnu konstitutivnost i ravnopravnost?

Stariji se sjećaju one priče kad je Tito pitao Boga kad će u Jugoslaviji riješiti nacionalno pitanje, a Bog zaplaka. Čini mi se da je slično i sa BiH. Stvari su toliko zamršene da ih ne bi, što se kaže, ni Bog mogao riješiti, a istovremeno su vrlo jednostavne. Naime, Dayton je zaustavio jeku topova i istovremeno napravio totalnu i nepravednu ustavnu zbrku, najblaže rečeno. Da li je to rađeno slučajno, iz neznanja, planski..., o tom se može diskutirati. Iz Daytona rodila se današnja BiH puna napetosti, nedorečenosti i problema. To je bilo i za očekivati, jer na daytonskim temeljima se ne može graditi ništa stabilno i trajno. Nadalje, na jednoj strani je velikosrbizam, na drugoj bošnjački unitarizam, a Hrvati su ostali u procijepu i u tim prilikama jedni među Hrvatima zagovaraju i radi jedno, a drugi drugo. Oni ne žele ovakvu BiH, nego ravnopravnu u kojoj mogu biti slobodni i kao pojedinci i kao Hrvati. Ali, nemaju sloge pronaći minimalno zajedništvo i plan kako do toga doći. Svaka općina pa i selo, odnosno onih koji ih predvode, gleda kroz svoj "čibuk" i zato su (pre)često nadigrani i izigrani Rekoh da je u biti ovo prilično lako rješiv problem. Ali samo ako ćemo pošteno! Ako se svi slažu da je BiH sekularna država, sva tri naroda konstitutivna i svi žitelji ravnopravni, onda pronalaženje pravedne ustavne formule nije baš nerješiv problem kako nam se to prodaje. To je nemoguće ostvariti na temeljima koje je Dayton postavio. Sve nadogradnje su samo krpljačina. Ali, zar je nemoguće, recimo, naći određeni broj normalnih i poštenih ljudi i vrsnih stručnjaka sa sve tri strane i drugih koji će pronaći najbolja moguća rješenja? Mislim da je to moguće, ali to treba htjeti. Trebaju sve karte biti na stolu.

Koliko mogu zaključiti, nije nikome stalo da se poduzmu pravi koraci i počnu stvari rješavati iz temelja, ni međunarodnoj zajednici niti domaćoj "eliti". Puno je nekakve glume i neiskrenosti, igraju se igre, radi nečijih trenutačnih probitaka i nekakvih dugoročniji i širih mesijanski projekata u nečijim glavama na račun naroda. Mnogima je najkorisnije da se ovakav "proces" odvija u nedogled. Dok taj "proces" melje ljudske živote, domaći u mutnome love, međunarodnjaci imaju dobre plaće i čekaju ih fotelje europske ili u njihovim državama kao nagrada za "dobro obavljen posao".

Dokle će ići ovako, valjda ni Bog ne zna! Jedino znam da su Hrvati najmalobrojniji, a izgleda mi i najnesložniji, i ako se nešto ozbiljnije ne poduzme, slabo nam se piše!

Na Ohio State University u Columbusu (SAD) doktorirali ste povijesne znanosti. Stoga bih Vas kao povjesničara zamolio da prokomentirate historiografska kretanja u Hrvatskoj nakon samostalnosti, posebno glede odnosa prema suvremenoj povijesti. Kolika se je historiografija oslobodila ideoloških utega iz vremena Jugoslavije?

Za početak, spomenut ću knjigu pok. Zvonimira Kulundžića "Tragedija hrvatske historiografije – O falsifikatorima, birokratima, negatorima itd... itd... hrvatske povijesti" koja je objelodanjena 1970., u vrijeme Hrvatskog proljeća. Sam naslov knjige je govorio i govori puno o toj temi. Trebalo bi i danas nešto slično napisati. Sve tamo od početka prošlog stoljeća pa do današnjih vremena hrvatska povijest je nedovoljno istražena i ispričana, negirana, manipulirana...posebice od kraja Prvog svjetskog rata, to jest od ulaska u jugo-državu. Tijekom Titova režima nad hrvatskom historiografijom su "dežurale" dvije ideologije, komunistička i jugoslavenska, odnosno velikosrpska. Ipak se uvijek našao među hrvatskim povjesničarima poneko hrabriji i nastojao je rastegnuti nametnute obruče tih ideologija koliko se dalo i moglo, a "slobodu" su imali samo ideološki podobni povjesničari. Vjerujem da je svaka historiografija odraz i dio vremena kad je stvarana, ali premda su komunistički režim i jugo-država propali, hrvatska historiografija, bolje reći njezina "najvidljivija" komponenta je zastala negdje na putu od ne tako davne prošlosti prema sadašnjosti. Na primjer, ona i dalje komunističkom verzijom antifašizma prekriva i negira ili baca "ozbiljne sumnje" u ratna i poratna zlodjela. Umjesto da se istražuju činjenice i okolnosti, i svemu pristupa s ciljem da se sazna istina, ma kakva god ona bila, i dalje se o nekim stvarima i ljudima šuti, drugoj strani se vrlo jednostrano pristupa, ne istomišljenike se nastoji diskreditirati i iz javnih medija isključiti itd.

Vrlo je znakovita i uočljiva činjenica da na televiziji gotovo stalno (barem od kako sam se vratio u domovinu) vidimo i čujemo iste povjesničare. Ne vidim da su oni nešto iznad drugih po znanju, radu i kvaliteti, ali su "stručnjaci" za sve jer su nečiji pomazanici. Oni su valjda dežurni policajci koji bdiju nad "ostacima" Hrvatima uređenog zloduha kojeg do sada nisu uspjeli iz nas istjerati!

Vidim da se poneki pokušavaju igrati s dekonstrukcijom hrvatske povijesti. Naime oni će osloboditi hrvatsku povijest mitova prošlosti i iznositi činjenice bez konstruiranih samoljubnih vrednovanja i mitova. Ali dok to pokušavaju izgrađuju svoje konstrukcije i mitove, po svom htijenju, mjerilu i trenutačnom "korektnom" ideološkom viđenju. Nije problem samo u historiografiji, nego i u nastavi također. Treba imati dobre ideološke karakteristike da bi netko mogao predavati povijest, recimo, na Zagrebačkom sveučilištu. Takvi onda predaju našim mladima i opterećuju ih svojim ideološkom korektnošću. Ne uče ih misliti, nego slijediti! Evo jednog primjera. Kod mene ponekad dođu maturanti iz lokalne gimnazije posuditi koju knjigu radi priprema za maturalni ispit. Zamijetih da imaju i cijelu listu pripremljenih pitanja koja im služe u tim pripremama. Zanimalo me je pogledati ta pitanja da bi iz njih vidio što naši srednjoškolci uče. Prvo što se može zapaziti je da đaci ne moraju misliti, nego samo "bubati". A drugo, da se ponižavajuće samozatajno uči suvremena hrvatska povijest. Hrvatska je postala samostalna država kao da je s neba pala. Ne daj Bože da bi netko pitao đaka tko je bio agresor, o velikosrpskoj ideologiji, o generalima ili tko je bio Franjo Tuđman. Prešućuju se, izjednačuju se, negira se... Naravno, radi "dobrih odnosa" u državi i "regiji". Ali to ne vodi ničemu, tako se mutne vode ne bistre ili liječe bolne rane i još najmanje nečije zablude koje su i danas ne samo žive, nego i zimi cvjetaju!

Među hrvatskim domoljubima često se može čuti mišljenje kako ljudi iz nekadašnjeg jugokomunističkog sustava danas kontroliraju politiku, ekonomiju, kulturu i medije. Koje je Vaše mišljenje o toj problematici i je li upravo to razlog što ni dan danas strahoviti komunistički zločini nisu doživjeli čak ni simboličnu osudu i moralni prijekor?

Mislim da se tu ne radi o mom ili nekoga drugoga mišljenju, to su činjenice koje su lako uočljive. Ne samo iz jugokomunističkog sustava, nego tu je i jedan broj onih koji su bili na strani srpske agresije. Ali kad bi netko te prilike počeo sistematski istraživati ne bi došao daleko. Pale bi osude sa svih strana. Jedni su dobili državu, a drugi su zadržali poluge moći i u svoj krug su primili jedan broj po koristoljublju sličnih sebi.

Ali to se događalo i događa u svim ovakvim i sličnim prilikama. Tako su brojni feudalaci postali brzo ljubitelji laissez-faire-a jer su uvidjeli da im to donosi bolju zaradu. Kolonijalni vlastodršci u Južnoj Americi zadržavaju političku i svaku drugu moć i postaju nacionalisti Komunisti odjednom postaju ljubitelji liberalne demokracije i kapitalizma. I kod nas je preobrazba bila takva, plus oni koji su se vodili logikom kad mogu "oni" zašto ne mogu i ja. Dakle, strukture moći su ostale u rukama klase koja je i prije vladala. Ali, ta klasa je danas slobodnija nego pod komunizmom. Tada je iznad njih bila "partija", koju su oni istovremeno "hranili", od nje živjeli i bili njezine žrtve. A sad, sve se može jer oni su iznad zakona ili barem su bili do sada. Nadajmo se boljem!

Što se tiče žrtava komunizma, njima se i dalje poigrava politika, oni koji imaju političku moć. Činjenica da jedan od najljepših trgova u Zagrebu još nosi ime "voljenog maršala" govori glasno i jasno što se misli o Jazovkama (a toliko ih ima!), o Lepoglavama, o Stepincu i pobijenim svećenicima, o pokošenom Hrvatskom proljeću, o pobijenim hrvatskim emigrantima... On je ratovao protiv fašizma, ali se prešućuje da se nije borio za slobodu, demokraciju i Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, komunizam i svoju neograničenu moć, te radi toga uništio toliko života. Njega i njegov antifašizam se i dalje slavi. Pa to je u normalnim društvima nepojmljivo. Ovo je zaista nenormalno!

Usput i jedna kratka natuknica iz američkog "antifašizma". U jeku hladnog rata nastala je hajka protiv američkih komunista i njihovih simpatizera, među kojima je bilo i Hrvata. Ovi "našijaci" su u svoju obranu najviše prizivali svoj "antifašizam", a ne odanost demokraciji i lojalnost Americi, ili svoj rad za boljitak sloboda i prava u državi u kojoj žive. "Antifašizam" im je prekrivao sve grijehe i zablude! Mora da su im tutori bili naši domaći antifašisti!

Pitanje komunističkih žrtava se tiče i mene osobno kao i na tisuće drugih Hrvata. Naime, moj otac je kao civil sa četvero djece i ja "na putu" pošao, kao i mnogi drugi, pred nadolazećim "osloboditeljima" jer nije znao što ga čeka kao Hrvata i katolika. Narod je čuo što se događalo u "oslobođenim" selima, pa se razmišljalo "bolje se skloniti, nego ih čekati". I tako je krenuo u nepoznato. Jedan tad mlađi susjed ga je vidio kod Maribora u koloni za starije zarobljenike. Bio je visok gotovo dva metra i nije ga mogao promašiti. Prošao je Križni put i stigao u zloglasnu mostarsku Ćelovinu. Znamo da je tu bio jedno vrijeme i zatim "nestao", a lako je zaključiti kako je "nestao." Ta riječ "nestao" mnogima od nas je duboko u mozgu zarezana. Naime, kroz sve godine osnovne škole svako toliko bi pitali nekakve podatke i kad pitaju za oca, mi kojima su očevi pobijeni trebali smo reći – "nestao". Kao da nas je napustio ili nekamo isčeznuo. Da ne bi rekli da su ubijeni, netko je od vladajućih pronašao za njih prikladnu kvalifikaciju – nestali.

I, nakon toliko godina i propasti režima koji ih je pobio zar i mi "drugi" nemamo pravo slobodno istražiti što je bilo s našim očevima, kako su pobijeni, gdje su (ako su) pokopani i da njihove kosti dostojanstveno pokopamo u obiteljsku grobnicu. Tko i zašto nam to pravo usporava? Je li samo zato da se prekriju nečiji zločini ili da se ne bi nečija djeca ili unučad postidjela (zlo)djela svojih predaka? Nije nama do osvete, nego da se već jednom sazna istina i da pokopamo svoje mrtve! To će donijeti mir i nama i potomcima onih koji su ubijali ili naređivali ubijanja. Nažalost, ne samo da se usporavaju svi pokušaji pronalaska poginulih, nego se i dalje glorificira i brani one koji su takva zla počinili. Ali, svjetlija budućnost se može temeljiti samo na istini, nikako na laži!

Kakvu nam budućnost slijedom svega navedenoga predviđate?

Ima jedna stara izreka, "Teško ti ga ptiću koji kaka u svoje gnijezdo." U hrvatskom gnijezdu puno se toga nataložilo i umjesto da se gnijezdo čisti, stalno se nađu novi ptići koji bi htjeli od njega napraviti brlog. Ali ne smijemo dopustiti da se prljavština i negativizam širi, nego treba oko sebe zračiti i jačati samopouzdanje, odvažnost, odgovornost, istinoljublje, vjeru... Svatko treba početi od sebe i bit će nam svima bolje, a ne čekati da nam netko drugi posprema kuću i organizira život. Zato dajmo se na posao!

Davor Dijanović


ZAGREB, 31.1.2012.

Uzroci propasti Hrvatske države

Nakon što je odluka pala, a strasti se donekle smirile, potrebno je osvrnuti se i ukratko analizirati uzroke i razloge donesene odluke dijela hrvatskog naroda, odluke koja je rezultirala gubitkom suverenosti i nezavisnosti tj. propasti i padu hrvatske države.

Scenarij koji se na nelegitimnom referendumu odigrao u RH već je 2002. godine nagovijestio Edo Pivčević. On je već tada ukazivao na stvarne ciljeve Zapada, na stvarne ciljeve neoliberalizma i neoliberalnog kapitalizma. Ukazao je da je njihov stvarni i veliki interes potkopavanje nacionalnih država kako bi time ostvarili svoje interese.

On je između ostalog te godine istaknuo, da kapitalističke korporacije ulažu golema sredstva da potkopaju i diskreditiraju lokalne nacionalne pokrete i miniraju samu ideju nacionalne države kao zastarjelu, fašistoidnu evocirajući strahotna nedjela počinjena u modernoj povijesti u ime obrane nacionalnih interesa. Ono što je zanimljivo jest da one u tome danas nalaze spremne saveznike na ljevici, među komunistima, neoliberalnim internacionalistima i humanistima koji instiktivno odbacuju svaku ideju nacionalne zavičajnosti.

Stvara se tako neka vrsta ujedinjene fronte između ljevičarskog internacionalizma i globalističkog kapitalizma, koji oboje vide u nacionalizmu svojega glavnog neprijatelja. Doista nakon propasti sovjetskog imperija to je bila i ostala glavna značajka političkog života u bivšim tzv. Socijalističkim zemljama.

Dojučerašnji komunisti, koji su prije žestoko napadali kapitalizam, sada su iznenada postali najgovorljiviji zagovornici kapitalističke privatizacije te zajedno s međunarodnim korporacijama biju bitku protiv nacionalista, koji su postali glavni izvor otpora protiv rasprodaje nacionalnog bogatstva. Ta novootkrivena međusobna ljubav između međunarodnih korporacija i bivših komunista ide tako daleko da kapitalističke korporacije financiraju te bivše ljevičare, stranke i pojedince, kako bi pomogli njihovu kampanju protiv svih manifestacija nacionalne posebnosti i pokušaja da se nacionalno gospodarstvo zaštiti od stranih poduzetnika i financijera. Njima je u interesu potkopati nacionalnu državu.

Upravo takav scenarij, o kojem je E. Pivčević govorio 2002. godine, potpuno se ostvario u RH i to na najtragičniji način gubitkom države. Bivše komunističke strukture u RH postale su gorljivi ideolozi neoliberalizma i globalizma, glavni protagonisti privatizacije i rasprodaje, glavni protagonisti potkopavanja i u konačnici rušenja hrvatske države. Te strukture postale su hrvatskom elitom i strateški su dobro rasprostranjene u ekonomiji, u politici, u medijima u kulturi. ..One jesu glavni uzrok pada i propasti hrvatske države, ali nisu i jedini.

Ako krenemo redom onda je vidljivo da je većina političkih aktera i stranaka, većina medija, intelektualnih zajednica i pojedinaca također podržala ulazak RH u novu integraciju i da su se k tome gotovo svi vrhovi hrvatskog društva identificirali s novim neoliberalnim sustavom, koji se vodi motom da je bogatstvo apsolutno pravo raspolaganja bogate manjine, da je najbogatiji i najsposobniji i najpametniji te da mu je time dana sloboda da bogatstvo upotrebljava za dominaciju nad drugim ljudima.

Kad se i Katolička crkva identificirala s takvim sustavom i podržala ulazak RH u takav sustav i zajednicu bilo je jasno da će narod ponovno biti prevaren, a hrvatska država, nakon kratke dvadesetogodišnje samostalnosti, doživjeti svoju propast. U toj njenoj propasti Katolička crkva, po većini svojih biskupa i nadbiskupa, debelo je sudjelovala.

Što je s referendumom još izišlo na vidjelo?

Referendum je pokazao ono o čemu određeni pojedinci već godinama govore i pišu, a to je da je u Hrvatskoj na snazi totalitarna vladavina i stanje diktata. Pokazao je da je sloboda mišljenja u Hrvatskoj ukinuta, što potvrđuje tu konstataciju, a pošto je sloboda mišljenja i njegovo slobodno izražavanje u vrlo uskoj vezi sa slobodom medija, bez kojih se ne može realizirati pravo slobodnog formiranja javnog mišljenja, to jasno daje za pravo onima, koji već godinama ponavljaju, da mediji u Hrvatskoj nisu slobodni.

Referendum je potvrdio da u Hrvatskoj nema potrebne javnosti koja je svima dostupna i u kojoj se formira javno mišljenje, da nema objave javnih kontroverzi i mnogostrukosti različitih mišljenja. Kao i u sve ostalo vrijeme i u vrijeme referenduma umjesto informacija građanima se servirala poluistina, laž, dezinformacija i obmana.

Na snazi je bilo selektivno širenje informacija koje je bilo usmjereno na zaštitu i promicanje ideja i interesa elita na vlasti, što je jasno potvrdilo poznatu činjenicu da su mediji pod utjecajem udružene političke i financijske oligarhije i da su kapital i politika uspostavili potpunu kontrolu nad medijima, da se izravno miješaju u formiranje programa na medijskom prostoru i da svi oblici javne komunikacije podliježu regulaciji.

Time su kampanja i referendum izišli iz okvira demokratskog postupka, a sami postupci vladajućih elita su time nelegitimni postupci.

Referendum je pokazao kako su neslobodni mediji također važan čimbenik koji je uzrokovao propast hrvatske države, ali i činjenicu da je u Hrvatskoj premalo slobodoumnih i hrabrih novinara, kao i potvrdu nerada i nezalaganja HND-a za slobodu medija u Hrvatskoj. Ta ustanova godinama zatvara oči pred stanjem neslobode i na osnovu toga se može opravdano postaviti pitanje, kome ta ustanova zapravo služi i koja je uopće njena svrha??

S referendumom je na vidjelo izišla i potvrda kako je veliki dio hrvatske inteligencije, pa i veliki dio one do jučer nacionalno opredijeljene, u svojoj biti ropskog, služničkog i oportunističkog karaktera. Hrvatska inteligencija u svojoj većini podržala je nešto nečovječno, podržala je nešto što ograničava slobodu čovjeka i naroda, podržala je ono što osiromašuje, izrabljuje porobljava, a sve to zbog kukavičluka, ili osobne sigurnosti, privilegija , lagodna života i sklonosti diktata.

Služnički, ropski i oportunistički karakteri uložili su i ovaj put sve svoje sposobnosti kako bi zbog takvih sebičnih interesa srušili ideju samostalne hrvatske države.

Referendum je pokazao da je kulturna sfera hrvatskog društva u većini i u filozofiji i u znanosti i u umjetnosti samo instrument i moćno oružje u rukama udružene političke i financijske oligarhije.

Najjasniji primjer tome je HAZU, do jučer Strossmayerov JAZU, a sutra već moguće EAZU, uvjetno o tome hoće li tu instituciju ubuduće uzdržavati europska oligarhija.

Ideji nove integracije i novog ropstva dala je HAZU bezrezervnu podršku. Bio je to svojevrsni vjetar u leđa vladajućima i nositeljima ideje novog okvira i to pred sam kraj kampanje, kad je bilo najučinkovitije. Nije teško proniknuti u razloge takvog njenog stava, stava i opredjeljenja za interese udružene oligarhije, a protiv interesa hrvatskog naroda.

Po podacima do kojih sam uspio doći u kriznoj 2010 godini na svakog njenog člana potrošeno je više od 400 tisuća proračunskih kuna. Te godine akademija je ugrabila ukupno 66 milijuna kuna iz državnog proračuna, vjerojatno isto toliko, ako ne i više i svih ovih godina. Zauzvrat šute o svim kritičnim pitanjima društva i bezrezervno služe i podržavaju svaki stav i svaku ideju.

Zato ne stoji današnje opravdanje i izlika nove nedemokratski izabrane i nelegitimne vlasti, kako se povećavanjem PDV-a spašava državni proračun sve dok se iz proračuna izdvajaju sredstva kako bi se hranili parazitizmi.

Referendum je pokazao i pravo lice nasljednika siromašnog apostola Petra

Već je odavno jasno da Katolička crkva u Hrvata ( čast iznimkama ) ne služi Onome čija su načela pravda i pravednost, sloboda i jednakost, moral i etičnost, jer da zdušno, hrabro i beskompromisno služe, tada bi u hrvatskome društvu svega toga i bilo, a svega toga nema, jer služe onim bogovima čija su načela nepravda i nepravednost, ropstvo i nejednakost, nemoral i neetičnost. Služe udruženoj oligarhiji, a ne Bogu i služeći oligarhiji niti ne mogu služiti Bogu, jer ne može se služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. ( Luka 16,13 ).

Da služi lažnim bogovima govori činjenica da je Katolička crkva u Hrvata rijetka oaza blagostanja u osiromašenoj domovini, koja se kao takva državnoj tiraniji ne zamjera, a niti se tiranija zamjera njoj i takvo stanje će trajati onoliko dugo, dok se iz državnog proračuna, toj oazi blagostanja , redovno bude svake godine slijevalo približno 300 milijuna kuna.

Zato je Crkva u Hrvata jedna poslušna i disciplinirana ustanova, zato iskazuje posvemašnju nebrigu za interes naroda i pojedinca, zato ne slijedi autonomni put slobode, zato ne dovodi u pitanje ovaj neoliberalni sustav koji je potkopao i na kraju dokinuo hrvatsku državu uz blagoslov nje same.

Supstancijalnom razaranju hrvatske države i njenom nestanku uzrok je i Katolička crkva u Hrvata, a razloga tome, između ostalog, ima tristo milijuna. Ne samo hrvatsku državu, već i samu sebe crkva, takva kakva jest, supstancijalno tj. u svojoj suštini, biti, stvarnosti i zbilji razara.

Referendum je na vidjelo iznio i svu slabost nacionalno orijentiranih snaga. Pokazao je da određene pojačane aktivnosti određenih grupa i pojedinaca u zadnjim godinama nisu bili dostatni za uspjeh spram udruženog kapitala i bivših komunista, te da ta nastojanja nisu i ne mogu prikriti nerad i loše upravljanu desnicu svih ovih dvadeset godina.

U svih ovih dvadeset godina u kontinuitetu nije bilo dovoljno vatre, požrtvovnosti, idealizma i revolucionarstva, stalne požrtvovnosti, stalne borbe, nije bilo jasne orijentacije i žrtvovanja ideji.

Nije bilo ćutila i snage za uspjeh, nego samo za uspjeh ove ili one osobe, a na takvoj ideologiji padaju ideje. Na takvoj ideologiji morala je propasti i ideja hrvatske državne i narodne slobode.

Jalovost, beskrvnost, bezidejnost, razjedinjenost i posvađanost rezultirala je jačanjem, a u konačnici i uspjehom ideja zablude, koje su dovele do nove tragedije i neuspjeha.

Zato velika odgovornost za gubitak države leži na hrvatskoj desnici i onima koji su njom u ovih dvadeset godina upravljali.

Uslijed pomanjkanja snaga i ideja ni narod nije bio u mogućnosti razviti ona ćutila i snage da bi uspjela ideja očuvanja slobode.I zato je narod, iako u manjinskom broju, na referendumu slijedio put oportunizma i idejnih zabluda. Ali ne i iz samo tog razloga.

Hrvatski čovjek danas nema i ne može imati osjećaj barem malog, ili minimalnog životnog zadovoljstva, ispunjenosti i sreće iz razloga, jer on ne može zadovoljiti elementarne životne potrebe. Mnogi obespravljeni, osiromašeni, prevareni i gladni perspektivu i izlazak iz takvog stanja nisu više vidjeli u hrvatskoj državi i njenim institucijama, već u novoj integraciji, jer se nadaju povoljnim kreditima, kakvom takvom poslu u zemljama EU-a . Nadaju se kori kruha pa makar i u statusu sluge ili roba. Na što je danas hrvatski čovjek spreman govore riječi jednog radnika brodogradilišta od prije pola godine : Prodajte me komu hoćete samo da imam za koru kruha.

Upravo to govori da su se mnogi zgrozili sami nad sobom, da su zamrzili svoju državu i ideju svoje države, vjeru u sebe i svoju slobodu, što je u konačnici i bio cilj, kako bi se s narodom moglo upravljati kud se i kako hoće u čemu se i uspjelo.

Za novu integraciju glasovali su i mnogi željni slobode, vladavine prava i demokracije s nadom da će Europa biti onaj čimbenik koji će sve to oformiti i ostvariti.

Ali krivo je to shvaćanje, jer za Europu je dovoljno da u nekoj zemlji postoji pravo organiziranja većeg broja stranaka, što se te stranke natječu na redovitim izborima i što postoji opće aktivno i pasivno pravo glasa. Globalni EU kapitalizam ne nameće više od minimalistički koncipirane demokracije koja se preferira više iz suštinskih razloga. Ono što je za EU i globalizam značajno je globalni obuhvat tržišta kao polja konkurencije, plasman i profitabilnost investiranja. Za njih je potrebna liberalizacija i uklanjanje političkih barijera, ali ne i demokratski sistem vladavine u svakoj zemlji. Za to ćemo se , ako to želimo, morati izboriti sami, no preduvjet tome je vlastita država, tako da tko želi slobodu mora raditi i na tom preduvjetu.

Međutim taj rad neće biti jednostavan ni lak, jer će uzročnici propasti hrvatske države s vremenom još više biti pretvoreni u svjesnog uništavatelja svega što je slobodarsko i hrvatsko, jer to su bili i činili i svi oni koji su pristajali na jugoslavenstvo i Jugoslaviju.

Mirko Omrčen


www.duh-vremena.bloger.hr, 23.1.2012.

EU referendum je potpuna prevara!

EU referendum je potpuna prevara što će zaključiti svatko tko sagleda nekoliko činjenica oko načina na koji je on održan i pod kojim okolnostima. Rezultati DIP-a nam govore da je na referendum izašlo 43,67% građana od 4 milijuna.

Dakle, na referendum je izašlo manje od 50% posto prijavljenih glasača, što će reći da je prošao u krajnje nedemokratskom okružju kao rezultat suludog mijenjanja Ustava od strane političke elite. Da Ustav nije bio izmijenjen, nesumnjivo, referendum ne bi prošao. Tu su još i mnogi nepravilni čimbenici koji su znatno utjecali na onaj mali postotak građana koji su ipak izašli na referendum.

´Drž-ne daj´izmjena Ustava RH

Obaveza koja proizlazi iz članka 141. Ustava HR kaže: ´Referendum se provodi sukladno zakonu o referendumu koji utvrđuje da je za uspjeh referenduma potreban izlazak VEĆINE od upisanih.´ Znači, kod izlaska na referendum potrebno je 65% upisanih birača, a ZA pristupanje Hrvatskoj trebalo se izjasniti oko 76%.

Da još pojednostavim... Kada bi na referendum izašlo visokih 70% birača, a od njih također visokih 70% glasovalo za pristup Uniji, Hrvatska ipak ne bi postala članicom EU jer bi to značilo da je za pristupanje glasovalo 49% ukupnog broja birača. S obzirom da je korumpirana politička elita izmijenila Ustav RH prije cca 2 mjeseca, ovakav referendum se smatra pravovaljanim iako je na njemu glasovalo samo 43% građana i od njih tek 63% ´Za´. Dakle, za EU je glasalo manje od trećine prijavljenih birača. Promjena ustava uoči referenduma je krajnja veleizdaja koja se može tolerirati isključivo u nedemokratskom okružju kojim vlada politički determinizam i narodno malodušje.

Ovakva situacija potpuno odgovara hrvatskoj političkoj eliti jer je na ovaj način izbjegla potpuno zagarantiranu propast svog povijesnog cilja. Čega se to elita toliko bojala? Da je referendum kojim slučajem bio odgođen za sredinu ove godine, dogodilo bi se to da bi Haag donio presudu Generalu Anti Gotovini unutar tog razdoblja što ne da bi samo garantiralo većinski broj glasova protiv EU, već i ponovnom porastu euroskepticizma do neizdržive, po vladu, mjere s kojom se ovi eufili ne bi mogli nositi. Takav problem bi doveo do toga da se referendum mora odgoditi, a s obzirom da to znači da bi sljedeći mogao biti tek za godinu dana, ili najmanje 6 mjeseci, promašili bi datum ulaska u EU početkom 2013. godine i politička oligarhija bi ostala nasukana na obali, suočena s brdom novih problema.

Slab odaziv birača

Uoči referenduma, došlo je do iznimno malog odaziva birača. Mnogi su to ocijenili kao rezultatom ispiranja mozga putem medija što je u građanima izazvalo potpuno ne povjerenje u političke institucije. Vladajuća garnitura je to imala na umu i sva demagoška, indoktrinirajuća kampanja propagande za EU je imala, između ostaloga i tu svrhu. Političarima nije u interesu dobrobit naroda, pa čak niti njegovo poštivanje. Već isključivo vlastiti prosperitet na štetu istih građana. To je, vjerujem, već svima jasno. Nizak odaziv birača je istovremeno i ozbiljno upozorenje političkim elitama. I političke elite su imale sreće radi mijenjanja Ustava, jer inače referendum ne bi prošao i morao bi biti ponovljen. S novim Ustavom, politička eufilna elita je s sretnim osmjehom mogla očekivati slab odaziv naroda na referendum jer su vrlo svjesni da su od istih izgubili povjerenje. Budimo realni; rezultati referenduma prikazuju tek četvrtinu građana koji su za EU i to dobro promotrite pod kojim okolnostima;

> U hrvatskim medijima nije bilo kvalitetne javne rasprave na temu EU

> Samo jedna strana se financirala velikim sredstvima hrvatske vlade i EU-a za svoje propagandu, a ta je strana bila za ulazak Hrvatske u EU
> Strana koja je bila protiv EU je bila potpuno cenzurirana od strane svih main stream medija (to što su tek dva dana prije izbora na javno sučeljavanje dozvolili pristup Roku Šimiću, i to u nekoliko minuta u jednoj emisiji, doista ne govori ništa u usporedbi s milijunskom indoktrinirajućom kampanjom)
> ´Informacije´o EU su bile dostupne na stranicama ministarstva, što je vješto odigrana farsa s obzirom da je više od 50% građana u dobi iznad 50 godina i više od 50% građana je informatički nepismeno. Isti se nisu mogli informirati putem interneta. Naše stanovništvo ima oblik urne
> One informacije koje su i bile dostupne preko medija, bile su krajnje diletantski odrađen posao, i nudile su odgovore na krajnje trivijalna pitanja. Tu nije bilo istine o EU fondovima, mjerama krize, eurozoni, itd. itd. a ozbiljni intelektualci i ekonomski analitičari nisu bili pitani za mišljenje
> Apsolutno svi video uradci na TV-u, koji su trebali služiti za informiranje, služili su isključivo kao EU propaganda kojoj je bio cilj ljude nagovarati i uvjeravati da glasaju ´ZA´, a ne da im se daju konkretni odgovori
> Svi ˝nasumični˝ intervjui s ljudima na ulicama su bili pomno selektirani, prikazujući isključivo one proeuropski orijentirane. Skeptične građane koji su protiv EU su novinari, koji rade za privatne interese, izrezivali van. A statistički, svima je jasno da je takvih građana na intervjuima moralo biti
> Utjecanje na stav javnog mnijenja i kršenje ustava vješanjem zastava Europske unije na javnim punktovima kako bi se nasilno djelovalo na građane namećući im prisutnost tvorevine EU
> Pojedini eufilni predstavnici hrvatske oligarhije su se odvažili i na očajničke predostrožne mjere utjecanja na građane putem ucjena. Tako je Vesna Pusić otvoreno zaprijetila potpunim ukidanjem penzija ukoliko građani ne glasaju za EU. Ova gramzljiva unionistica je povrijedila slobodu birača prema članku 116 kaznenog zakona koji govori; 'Tko silom, ozbiljnom prijetnjom, podmićivanjem ili na drugi protuzakonit način utječe na birača, da na izborima ili prigodom glasovanja glasuje za ili protiv određenog kandidata, odnosno glasuje za ili protiv opoziva, ili glasuje za ili protiv određenog prijedloga u referendumu, ili uopće ne glasuje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine'. S tom izjavom Pusić je nastojala zastrašiti narod i stvoriti pritisak što zakonski nije dozvoljeno. To je direktno utjecalo na populaciju penzionera da glasaju ZA EU. Pitajte se, nadalje, nije li realnije očekivati da, ne ulaskom u EU, saborski zastupnici budu ti koji će izgubiti svoje plaće, umjesto penzionera, jer su političari ti koji svoj novac nisu niti zaradili
> Tu je, i u konačnici, izjava Ante gotovine

Kako smo vidjeli, ovaj krajnje neukusni potez hrvatske oligarhije je zapravo izrabljivanje njegovog lika u svoje vlastite promidžbene poduhvate u svrhu utjecanja na velik dio birača (vjerojatno čak i bez njegovog znanja). Osobno ne vjerujem da je Gotovina uopće davao takve izjave o EU s obzirom da ga je ista tvorevina i stavila iza rešetaka. Ukoliko to i jest točno, nesumnjivo jest da je to učinio pod prijetnjom ili prije pod uvjetovanjem za smanjenje kazne ukoliko to učini. Predstavnici radikalne desnice navode koji su upravo navodili presudu Anti Gotovini kao jedan od glavnih razloga zbog kojih se ne smije glasovati za ulazak u EU, iznenada su promijenili stav, kao i brojne braniteljske organizacije i udruge.

Inicijativa se nastavlja

Što dobivamo ukoliko uzmemo u obzir ovaj zbir direktne i otvorene manipulacije javnim mnijenjem? U najmanju ruku, rezultat ´ZA´EU bi se prepolovio na pola. Dakle, rezultat bi bio vrlo poguban za elitu i samo nekoliko dana intenzivnog i otvorenog napada putem medija na birače, svoj postotak su učinili duplim!

Ovaj referendum nije legitiman, i prema najavama anti EU inicijativa, pokreće se peticija za ponavljanje referenduma. Unatoč tome što ne sumnjam u to da među narodom vlada sve malodušniji i pasivniji stav glede toga da se išta još može učiniti, smatram da je razborito podržati bilo koju anti EU akciju jer je borba protiv EU tek počela upravo našim ulaskom. Odaziv ispod 50% birača u ovoj povijesnoj odluci ne može biti legitiman za odluku, a otvorene i demokratske javne rasprave, nije bilo.

U prilogu posta obvezno preporučujem (i molim vas) da pogledate potpuno novi film´DRUŠTVO TIŠINE´ autora Hrvoja Mucavca u trajanju od samo 60min. Film se bavi okolnostima ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju, uz sudjelovanje mnogih hrvatskih i stranih aktivista i intelektualaca, među kojima su Slavko Kulić, Karino Hromin Sturm, Nigel Farage i drugi.


Zagreb, 21. siječnja 2012.

Orjunaško i oreunaško orgijanje na Trgu bana Jelačića

Datum, 21.siječnja 2012. je osigurao svoje mjesto u hrvatskoj povijesnoj čitanki.
Toga dana, dan prije refernduma za ili protiv EU, na glavnom zagrebačkom trgu, hrvatski OREUNAŠI su pokazali svoje pravo nenarodno lice. OREUNA (ORganizacija EUnijskih NAcionalista) je idejna slijednica sestre zloglasnog imena ORJUNA (ORganizacija JUgoslavenskih NAcionalista), koja je sa svojim ORJUNAŠIMA, 5.12.1918., slaveći ulazak Hrvatske u nenarodnu, okupatorsku tvorevinu Jugoslaviju, na istom ovom trgu, uz pomoć već pristigle tuđinske srpske vojske, izvodila svoje krvave orgije nad hrvatskim domobranima.

Isti takvi domobrani, naši biseri, nacionalno svjesni govornici sa prosvjeda, sve redom intelektualci i branitelji iz domovinskog rata (pogled iz rova je najispravniji pogled na Hrvatsku), zbog verbalizma i negativnog izjašnjavanja o protuzakonito i protuustavno visoko izdignutoj EU okupatorskoj zastavi, pred očima cijele Hrvatske i svjetske javnosti postadoše žrtve oreunaša.

Pisac ovih redaka je bio neposredni svjedok tih povijesnih događanja; I na Trgu i na tiskovnoj konferenciji dan poslije, na kojoj su oni govorili; ogorčeni, tužni, sa nevjericom, ali i s odlučnošću za borbu koja tek počinje i koje se ne boje, što su dokazali i u domovinskom ratu. Iz pritvora su ih pustili istoga dana zbog dolaska hitne pomoći. Bijeli gipsani zavoji oko vrata. Modri krvni podljevi ispod očiju. Na rukovanje vam pružaju lijevu ruku jer je desna šaka bolna i u zavojima. Kontuzije, modrice i hematomi po cijelome tijelu se i ne vide od odjeće. Sve to, sa potresom mozga i drugim dijagnozama je zapisano u liječničkim potvrdama.Dragovoljac sam domovinskog rata. Ali ovu brutalnost još nisam doživio. Padao sam u nesvijest. Bacali su me. Onda me još tuku, i onda mi još viču, pa vidiš da nisi natučen. Stiskali su me za vrat i gušili. Tri i pol sata smo imali svezane ruke u lisicama na leđima. A vode nedaju. Kada ovo čujete i vidite pred očima vam se stvara slika knjige sa naslovom „Glava dole, ruke na leđa“, J. Njavre, objavljeni popisi desetaka četnika, naoružanih pripadnika Martićevih terorističkih formacija, danas djelatnika hrvatske policije, tekstova sa naslovom „Milicija u policiji“ , u kojima se piše o Račanu premijeru, kao bacačkom rekorderu koji je iz službe bacio preko 3000 hrvatskih policajaca, na čija mjesta se infiltrirala bivša milicija.

Dok ovo pišemo, poslije spuštanja Hrvatske u EU grobnicu, na režimskim, globookupatorskim medijima posmatramo slavlje i dizanje u zrak razvodnjene cifre od samo 30 % biračkog tijela, s kojim je na referendumu nelegitimno prošla volja EU imperijalista i njihovih CRO plaćenika.Oni međusobno izmjenjuju čestitke, a među prvim čestitarima oglasio se i susjed Milorad Dodik, lider političke tvorevine nastale na zločinu i genocidu, i od Hrvata etnički preko 90 % očišćene.

I njemu to sve paše, pa očekuje da se uskoro i on nađe u EU, koja bi cementirala njegovo RS stanje, po sistemu „ Ko je jamio, jamio “. Dakako da za takvo nešto ima velike šanse jer mu je spomenuta EU i omogućila postojanje, kao što je omogućila i Miloševića, i Embargo, i Vukovar, Srebrenicu itd, što se sve moglo čuti na spomenutoj tiskovnoj konferenciji.

Žarko Marić / JAVNO.ba


Livno, 20. siječanj 2012.

POZIV

Pozivamo sve Hrvate da se otvore istinskom hrvatskom duhu naših slavnih pređa i da svi skupa spriječimo katastrofu poput onih 1918. i 1945. godine!

Glasujmo na referendumu za NE EU-ropstvu i dajmo svoj glas ZA HRVATSKU SLOBODNU I NEZAVISNU NA CJELOKUPNOM SVOM POVIJESNOM I NARODNOM PODRUČJU!

ŽIVJELA HRVATSKA!
ŽIVIO HRVATSKI NAROD!

Stranka hrvatskog prava


POKRET ZA HRVATSKU NE U EU

POZIV

svim domoljubima, braniteljima, Hrvaticama i Hrvatima da dođu i podrže skup protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju, dana 21. siječnja 2012. godine s p očetkom od 11, 00 sati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Nakon skupa u organizaciji POKRETA ZA HRVATSKU NE U EU krenut će se po Zagrebu skidati protuustavno postavljene Europske zastave.

HRVATSKA HRVATOM!
NE U EU!
POKRET ZA HRVATSKU NE U EU!


4dportal.com

DESET NAJVEĆIH LAŽI VLADE O EU!

Vlada nam laže govorivši o početku kampanje za referendum o EU. Ovo nije kampanja, ovo je čista propaganda u kojoj jedna strana dobiva 100% novca države dok druga ne dobiva niti medijski prostor niti priliku za argumentiranje. Pročitajte deset velikih laži i spinova koje žele plasirati neinformiranim građanima, a šlager dana je bio svakako spin Vesne Pusić da oni koji ne žele u EU žele u Jugoslaviju... EPIC FAIL!

Prije nego što im građani Hrvatske odgovore na referendumu što misle o aneksiji „zemlje koju najbolje poznaju“ (termin koji eurokrati rabe kad govore o zemlji-članici iz koje potječu), iskoristite priliku i recite svojim roditeljima i djeci, recite svojim prijateljima, poznanicima, recite svima:

1. Laž je da je Europska unija demokratska zajednica zemalja. Ona nije parlamentarna demokracija, ondje vlada izraziti demokratski deficit. Europski parlament ne donosi zakone. Sve akte predlaže isključivo neizabrano izvršno tijelo: Europska komisija! Europljani biraju samo zastupnike u Europarlamentu, ali oni ne smiju predlagati zakone, samo o njima raspravljaju i daju svoje mišljenje! Sva je vlast u rukama neizabranih moćnika, europskih komesara. Gdje je tu vladavina prava i pravna država koju tako lako prevaljuju preko usana? Ne zaboravimo: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Europska unija istinski je karneval demokracije.

2. Laž je da bismo iz EU „povukli“ ogromna novčana sredstva. Nismo ni dosad u tome bili naročito uspješni, dapače dokazali smo da smo na tom polju totalne trube. EU, s druge strane, nije dobrotvorna ustanova, a uz to ondje vlada spektakularna rastrošnost! Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Europarlamentarci zarađuju do 14.727 eura mjesečno, komesari Europske komisije i 23.000 eura, a predsjednik Europskog vijeća (preračunato) čak 234.480,30 kuna! Eurokrati su 5,25 milijuna eura spiskali na službene aute, a 300.000 zapili na koktel-zabavama! Mislite li da će nam takva superdržava financijski pomoći? Sigurno je, međutim, da će Hrvatska morati plaćati „članarinu“ od 600 milijuna eura godišnje! Prema projekcijama EU-a, Hrvatska bi trebala povući iz EU-a 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu pomoći za novčani tok svježoj članici ošamućenoj skupoćom članstva. Tko tu dobija? Tko tu „povlači“ sredstva?

3. Laž je da je Unija pravedna prema svim svojim članicama. Nisu svi jednaki - u Uniji ima i jednakijih! Kao primjer uzmimo famoznu „UK-korekciju“: nju plaćaju zbog dogovorenog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva sve zemlje-članice. Slovenija će, tako, u proračun EU 2011. godine uplatiti 14,3 milijuna eura za Ujedinjeno Kraljevstvo. Znamo li koliko će milijuna eura plaćati Hrvatska uđe li kojom nesrećom u Uniju? A tu su i „duboki ekonomski misteriji“ poljoprivredne politike EU. Pune poticaje u poljoprivredi poljoprivrednici će ostvariti tek za 7-10 godina. Je li ih itko o tome obavijestio? Je li im itko rekao da bogatije i starije članice dobivaju veće poticaje? Ako je godišnji poticaj po hektaru u Letoniji 83 €, a u Belgiji 447 €, kako bi uopće letonski seljak mogao biti konkuretan belgijskom? I što mislite, hoće li hrvatski poljodjelac dobivati poticaje slične belgijskima ili možda ipak prije one sličnije letonskima?

4. Laž je da je EU uređena asocijacija koja se uspješno bori protiv korupcije. Ona je pretjerano birokratiziran (i zbog toga veoma skup) mehanizam. Europska je unija korumpirana do srži, računi joj nisu potvrđeni 17 godina zaredom zbog milijardi izgubljenih u prijevarama i rasipnosti. Prema službenim podacima, samo u Europskoj komisiji radi oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. A to je samo dio cijele te birokratske vojske koja građane Europe stoji čak 1.147.885.101.616 eura godišnje! Ne varajte se: to ne plaćaju dobre vile, nego građani Europske unije. Želimo li im se pridružiti?

5. Laž je da bismo ravnopravno sudjelovali u krojenju političke sudbine Europe s drugim zemljama-članicama. Koliko bi bilo hrvatskih zastupnika u Europarlamentu? Imali bismo dvanaest zastupnika, ili 1,6% od Europskog parlamenta koji broji 736 zastupnika, slijedom čega bismo bili u Uniji utjecajni manje od obične statističke pogreške! Pod pretpostavkom da se u EU-parlamentu uopće o nečem odlučuje (a ne odlučuje se). Uz to, otegotna je okolnost što bi hrvatski zastupnici u parlamentu zastupali nadnacionalne europske partije kojima pripadaju (tako je propisano). Zastupnici SDP-a zastupali bi interese Partije europskih socijalista (PES) jer je SDP pridružena članica te stranke. Zastupnici HDZ-a zastupali bi interese Europske pučke partije (EPP), jer je HDZ pridružena članica te stranke. HNS je, kao i HSLS i IDS, članica Europske liberalno-demokratske i reformske stranke (ELDR), pa bi - logično - HNS zastupao interese te stranke. Stoga opravdano pitamo: Tko bi zastupao nas?

6. Laž je da bi bilo dobro za našu zemlju kad bi nam Unija omogućila slobodno kretanje i školovanje mladih. Unija bi ih obrazovala zbog svog probitka, iskoristila sve što vrijedi od takvih „intelektualnih resursa“, vratila nam ih pred penziju, a nas pretvorila u zemlju neobrazovane radne snage nesposobne upravljati vlastitom državom. To je plan! Put u Europsku uniju zapravo je put u zaostalu Hrvatsku.

7. Laž je da svi žele u EU i da nitko iz nje ne bi van. Čak 79,8% Norvežana je po istraživanju od 6. prosinca 2011. protiv pripajanja EU, pa nakon dva pokušaja ('72. i '94) više ne planiraju referendum. Više od pola Islanđana povuklo bi aplikaciju za pridruživanje Uniji, dok bi ih preko 57% glasalo protiv. Polovica Britanaca bi rado da njihova zemlja istupi iz Unije, tek 32% vjeruje kako je članstvo u Uniji pozitivno za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prije zaoštravanja krize i dolaska neizabranog gubernatora Montija, 63% Talijana željelo je da njihova zemlja odmah napusti Uniju.

8. Laž je da su Europa i Europska unija isto. Nisu. Europa je prekrasan kontinent, a Europska unija je nedemokratska federacija koja služi interesima krupnog kapitala. Nema ništa lošeg u europskoj suradnji, ali je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji. S cijelim se svijetom može lijepo surađivati na ekonomskom, kulturnom i svakom drugom planu, bez da se ulazi u sumnjive (ali skupe) političke asocijacije. U tom smislu, laž je i da Unija nema alternative, a tvrdnja da ako ne uđemo u EU moramo ući u nekakvu balkansku uniju – potpuna je glupost. Dodatno, takvo je što izričito zabranjeno hrvatskim Ustavom, pa je tako ta papirnata babaroga razobličena.

9. Laž je da Europska unija brine o građanima svojih zemalja-članica. Ona brine o svojim interesima koji su premreženi interesima krupnog kapitala koji ih je i postavio na njihove funkcije (korporatizam). Europska je unija neoliberalna federacija korporativno-bankarskih interesa. Poslušajte unijske dužnosnike: uvijek govore o saniranju dugova, izvlačenju država iz kriza, spašavanju banaka i investicija – ali nikad ne govore o ljudima! Osim kad im spremaju mjere drastične štednje, bolne rezove, stezanje remena, smanjenja plaća i uvođenje novih poreza!

10. Laž je da je Europska unija jamac stabilnosti i razvoja demokracije u Europi. Ona je meka diktatura u kojoj vlast ne proizlazi iz naroda. Ni više, ni manje. No, u posljednje vrijeme zapaža se i sve jasnije skretanje u totalitarizam: Unija posve otvoreno za premijere Grčke i Italije bez slobodnih izbora postavlja svoje ljude iz Družbe Bilderberg i Trilaterale. Po principu „problem-reakcija-rješenje“ unijsku krizu (koja predstavlja „problem“) namjerno se produbljuje kako bi se izazvao zahtjev naroda da se nešto učini (što je očekivana „reakcija“) te potom ponudio izlaz: sveopće ujedinjenje, jedinstvena svjetska vlada, vojska i banka, potpuni nadzor, Novi svjetski poredak (kao „rješenje“ koje je zamišljeno od početka). Ne, to nije teorija zavjere, nego njena praksa. I upravo se zbiva pred našim očima. Tko ima oči neka vidi.

Ima još laži kojima nas udružena hrvatska oligarhija nemilice zasipa u okviru recentne bespoštedne jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande koja ima samo jedan cilj – ostvarenje njihovog (a ne narodnog) „povijesnog cilja“: produbljivanja vlastitih džepova utrpavanjem zemlje u proturadničku i nedemokratsku Europsku uniju. Ima još mnogo toga trulog u Uniji, od čega bi se svakom razumnom digla kosa na glavi, no i ovaj mali izbor je sasvim dosta, zar ne?

Uostalom, dovoljno je zapravo samo pogledati tv-dnevnik pa vidjeti teku li u Uniji med i mlijeko. Ipak, važno je obavijestiti se radi raskrinkavanja Unije, jer postoje trenuci u kojima stati na stranu istine nije samo ispravno, nego i sudbonosno. Za nas, našu djecu, naše bližnje, našu domovinu i našu budućnost. Trenutak u kojem živimo nesumnjivo je jedan od tih.

Pripadnici unionističke oligarhije često znaju reći kako su tzv. „euroskeptici“ neinformirani. U takvim paušalnim izjavama izrečenim „svisoka“ i prečesto prednjači gorljiva unionistica Pusić. No znaju oni da nisu u pravu, jer to, naravno, naprosto nije uvijek istina. Možda su baš ti „euroskeptici“ i skeptični upravo zato što su i predobro informirani! U stvari, mi bismo trebali informirati njih! Radovalo bi nas kad bi bar netko od njih, suočen s neoborivim činjenicama, došao k sebi.

Uostalom, izraz „euroskeptik“ je pogrešan termin: nisu „euroskeptici“ skeptični u odnosu na Europu (kontinent), kako bi se dalo zaključiti iz samog tog naziva, nego su – uglavnom zato što znaju kakva je – protivnici nedemokratske Europske unije (politička asocijacija), a to je nešto sasvim drugo. Kako bilo, demantirajmo tvrdnju da su protivnici Europske unije neinformirani na najbolji mogući način – informirajmo se! A ako smo informirani, informirajmo se još više! Znanje doista jest moć, i to nije floskula.

Kako biste mogli donijeti „informiranu odluku“ na predstojećem referendumu, na stranicama portala „Europska unija i velika nevolja koja dolazi“ ne propustite pročitati (i svima preporučiti) odgovore na važna pitanja o nedemokratskoj europskoj federaciji:

Kako zapravo funkcionira nedemokratska federacija Europska unija?

Kako se kroz povijest razvijala ideja o ujedinjenju u eurofederaciju?
Trebamo li ući u EU samo zato što smo nesposobni upravljati vlastitom državom?
Što će se dogoditi glasamo li protiv Europske unije?
Kako se troši novac Europljana u Europskoj uniji?
Uđemo li kojom nesrećom u Uniju, znamo li kako se iz nje izlazi?
Koja je budućnost Europske unije i što iza nje stoji?

Znati pravu istinu, a šutjeti, danas je vrlo pogrešna opcija. Šutjeti – a znati – ovaj put predstavlja nepojmljiv konformizam.

Ne zaboravite: ne možemo lijepo prekrižiti ruke i čekati da netko sa strane obavijesti ljude o opasnostima koje vrebaju u vezi eventualnog ulaska u Europsku uniju. Ne možemo ne učiniti ništa, a onda se nadati kako će to netko učiniti umjesto nas. Neće. Pogrešno je razmišljanje da to „nije naš posao“. Jest, to je posao svih nas. Svi moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo upoznali sve naše bližnje, naše prijatelje i poznanike, kako bismo upoznali što je moguće više građanki i građana Republike Hrvatske s pravim licem Europske unije.

Danas još! Sutra može biti kasno.


Svim Hrvatima diljem Domovine Hrvatske i svijeta želimo sretne božićne i novogodišnje blagdane!
SRETAN BOŽIĆ I NOVA 2012. GODINA!

Stranka hrvatskog prava


Prenosimo...
Hürth, 22.12.2011.

Svi Hrvati na referendum protiv ulaska Hrvatske u EU

Svjesni toga da je u društvu više euroskepticizma nego u Saboru, političke elite žele referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju provesti ne samo što prije, nego i bez ozbiljne javne rasprave. Naša denacionalizirana politička elita želi provesti referendum bez solidne pripreme te zatajiti narodu, za našu domovinu, kobne uvjete i posljedice a pri tome i iskoristiti činjenicu da se euroskeptični stavovi nisu mogli artikulirati ni kroz Sabor niti kroz „hrvatske“ medije koje kontroliraju domaći i strani vazali Europske unije. Upravo je riječ o medijskom nasilju nad biračima putem naručenih hvalospjevima EU.

Instrumentalizirani i ispolitizirani mediji, pa čak i neki pametnjakovići iz GONG-a nam javno sugeriraju da hrvatski državljani koji žive u BiH nemaju pravo sudjelovanja na referendumu, već da će pravo sudjelovanja na državnom referendumu imati jedino hrvatski državljani s prebivalištem u Hrvatskoj, a da je Hrvatima izvan Domovine potrebna prethodna registracija i za referendum poput one diskriminirajuće za izbore za Hrvatski državni sabor i predsjednika Republike Hrvatske.

Širenje ovakvih dezinformacija ima jedino za cilj da što manje državljana iziđe na referendum, a na tragu i u službi je veleizdajničkom činu HDZ-a i SDP-a učinjenom prošlog ljeta u Saboru. Naime, po do tada važečim ustavno-zakonskim odredbama na referendumu se moralo izjasniti većina upisanih birača (znači više od 2.219.032 osoba). Ljetos su pak naše Bruxelleske sluge donijele ustavno-zakonsku odluku kojom za odluke na referendumu nije više potrebna većina upisanih birača nego se odluka donosi bez obzira na to koliko ih je izašlo na referendum. Znači, ako primjerice samo deset osoba iziđu na referendum i šest od njih se izjasni za ulazak Hrvatske u EU, njih šestoro su odlučili od sudbini Hrvatske a ne većina upisanih birača. To se zove demokracija na europski način! Zato je bitno da nas što vise iziđe na referendum i kaže jasno NE u EU.

Odredbom Zakona o referendumu (članak 3.) je utvrđeno da u postupku odlučivanja na državnom referendumu imaju pravo sudjelovati svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina koji imaju opće i jednako pravo, bez obzira na to gdje imaju prebivalište. Člankom 36. je utvrđeno da hrvatski državljani bez prebivališta u Republici Hrvatskoj svoje pravo sudjelovanja u postupku odlučivanja na državnom referendumu ostvaruju na biračkim mjestima u diplomatsko-konzularnim predstavništvima u stranoj državi u kojoj prebivaju, a niti na jednom mjestu toga zakona se ne može pročitati da se moraju prethodno registrirati ako žele sudjelovati na referendumu.

Gorka istina je da u Zakon o popisu birača (članak 16.) ima sramotna, diskriminirajuća i po nama protuustavnana odredba o prethodnoj registraciji hrvatskih državljana bez prebivališta u RH i to izričito samo za dva oblika odlučivanja: izbore za Hrvatski državni sabor i predsjednika Republike Hrvatske; ali ne i za referendum! Slijedom toga nam naša piskarala u službi euro-vazala iz Banskih dvora i s Pantovčaka žele podmetnuti kukavičko jaje.

Usput rečeno, svi oni hrvatski državljani (njih 411.758 u BiH i diljem svijeta – najnoviji službeni podatak DIP-a) koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj upisani su u središnju evidenciju popisa birača u Gradu Zagrebu i time ipsko facto imadu pravo sudjelovanja u postupku odlučivanja na državnom referendumu bez obzira na mjesto prebivališta i to bez diskriminirajuće prethodne (dodatne) registracije, jer ni jedno niti drugo ne uvjetuje niti propisuje za to jedino mjerodavni Zakon o referendumu.

Iznimno je važno da svi koji imaju pravo glasa, iziđu na referendum i odluče o dugoročnoj sudbini Hrvatske i budućnosti hrvatskoga naroda, protiv „zalaganja hrvatskog suvereniteta EU“ kako to reče predsjednik Josipović, ne imajući hrabrost reci „odricanja“. Sprema nam se nova 1918. i novo ulijetanje “kao guske u maglu” u novo ropstvo, a izdajnički i egoistički političari nam taje što eventualni ulazak Hrvatske u EU stvarno donosi za budućnost hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana, te da Hrvatska po pozitivnom ishodu referenduma svakako gubi svoju samostalnost i znatan dio svoga suvereniteta.

Referendum je ključna razdjelnica da mirnim putem spriječimo ulazak u ovu kolonijalnu, nedemokratsku, nepravednu, nepravnu i antikršćansku zajednicu. Kada pristupimo referendumu sjetimo se koliko nas je puta ta EU ostavila same: ZAPAMTITE VUKOVAR, GOSPIĆ, ZADAR… sjetite se da je jedan od uvjeta ulaska u EU bio izručenje naših generala koji nedužno čame po zatvorima Europske unije.

Ako ne iziđemo na referendum i ne kažemo NE u EU, zaboravili smo Vukovar i odrekli se svih onih koji su svoj trud, svoju krv i svoje živote položili u temelje da bi Hrvatska mogla živjeti. Riječju – veleizdajnik je svaki koji ne iziđe na referendum i ne kaže NE u EU!

ZA HRVATSKU HRVATSKU!
Za dom spremni!

Ivan Lozo, međunarodni tajnik HČSP-a i koordinatore za XI. izbornu jedinicu


HRVATSKI PROSTOR NADE

Mladen Schwartz

(1)PREAMBULA.

Da se „Večernji list“, dva desetljeća nakon obnove hrvatske države, osjetio ponukanim u paničnoj SOS-poruci zavapiti za formulacijom nacionalne vizije (cilj) i strategije (sredstvo), te uspostavom „konsenzusa“ (nacionalno jedinstvo oko ciljeva i sredstava), zorno svjedoči o bespućima na kojima smo se našli, i kojima su, umjesto eufemističke „krize“, primjerena imena tek „katastrofa“ i „propast“. Uzroci ovoga neslavnog stanja mogu se, za sadašnju prigodu, samo naznačiti: mediokritetska demokratska rutina lišena imalo stvaralačkih poriva; posvemašnja marginalizacija i kriminalizacija uistinu spasonosnih elita; susljedno jačanje ropskoga mentaliteta u hrvatskom narodu, sa svim pripadajućim mu učincima: pesimizam i apatija, pasivizam, defetizam, indiferentizam; grizodušje, malodušje, praznodušje; srljanje u nova nadnacionalna samoiščeznuća, u ralje novih i najnovijih gospodara…

SVE NOVO!

Da bi u Hrvatskoj išta uopće krenulo nabolje, materijalno i moralno, duhovno i gospodarski, potrebne su dubinske političke promjene. Potrebno je odvažiti se na razbijanje sakrosanktnog političkog okvira, predstavljenog u vladavini sterilnog parlamentarizma i začaranog kruga partitokracije, u ubogom životarenju od izbora do izbora, praćenom lažnim obećanjima uvijek istih, te ispraznim nadama nepopravljivo naivnih i, napokon, sve dubljim propadanjem u Ništa. Osloboditi se toga usuda znači odvažno podvući crtu, prestati s mikropolitičkim zahvatima, s promatranjem iz žablje perspektive, s kozmetičkim popravcima i pretakanjem iz šupljeg u prazno. Potrebna nam je nacionalna revolucija, potrebne su revolucionarne promjene, sveobuhvatne fundamentalne reforme, mora zaživjeti sve Novo! Takvom rezu, dakako, nisu dorasli olinjali i potrošeni politikanti današnje samoreciklirajuće nomenklature.

PRIJE SVEGA: DRŽAVA.

Većina prijedloga za izlazak iz sadašnjega stanja polazi od gospodarstva. Ali politika ima i mora imati primat nad gospodarstvom; ona uostalom i određuje vladajući gospodarski model. Politike pak nema bez države; a koliko se god nama činilo da imamo državu, dok o Hrvatskoj odlučuju stranci, gospodari, unutarnji i vanjski neprijatelj, dok je hrvatsko pravosuđe u Haagu, zakonodavstvo u Brusselu i Strassburgu, a izvršna vlast posvuda diljem globusa, dok je hrvatsko etničko i povijesno tlo prepolovljeno, dok su nacionalna dobra rasprodana, granice se otvaraju bjelosvjetskim uljezima i stranim narodima i rasama, a ostatci ostataka suverene državnosti tek što nisu dokraja potonuli u EU – o državi ne može biti niti govora.

SPASONOSNE SNAGE.

U njih posve sigurno ne spadaju kompromitirani političari iz zadnja dva desetljeća, bez obzira na stranačku pripadnost. Spas se ne može očekivati od „mladeži“, ali ni „stareži“: potrebni su nam svima mladenačka svježina i polet, kao i zrela mudrost i znanje. No znanje nije dostatno: država „znanja“ skončava iseljavanjem „znalaca“ u zemlje u kojima ih se više cijeni te u kojima bolje mogu razvijati svoje sposobnosti. Osobito je nepromišljena doskočica o vladavini „stručnjaka“. Stručnjaci su svih profila svakako dobrodošli kao pripomoć zdravoj politici, ali državom moraju vladati stručnjaci druge vrste, muževi politike, nacionalističko-državotvorne elite, samozatajne i asketske, stegovne i poštene, čije napore potiče i usuglašava markantni, karizmatski, tek narodu, Bogu i povijesti odgovorni narodni vođa. Takve je teško iznjedriti na „slobodnim i poštenim“ demokratskim izborima. Zato se spasonosne elite u prvoj fazi moraju pozvati na mandat Neba i uspostaviti izvanrednim stanjem vladu nacionalnog spasa (zdravlja, sigurnosti…), prepuštajući narodu da im strogo i pravedno sudi tek nakon što su se predstavile svojim djelima. Da bi narodne elite mogle djelovati spasonosno, potrebne su im velike ovlasti, neometane stalnim izbornim prekidima političkog kontinuiteta te zanovijetanjima i ucjenama koalicijskih partnera, oporbe i izmanipulirane „javnosti“. Potreban im je i dostatno dugotrajan mandat, koji bi u našim uvjetima morao iznositi barem 10 godina.

GOSPODARSKI PREPOROD.

Država se ne smije sramiti „miješanja“ u gospodarsko, kao niti u druga područja. Gospodarska je kriza tek izvedenica one duhovno-ćudoredne i nacionalno-političke. Gospodarstvo ne će ozdraviti bez dubinskih zahvata. Uz politički primat, ono se mora potpuno preustrojiti na načelima općenarodne solidarnosti, razmjerne autarkije, oživljavanja proizvodnje i poticanja izvoza umjesto sada dominantne trgovine i uvoza. Narodno gospodarstvo mora služiti narodu, a ne lihvarima, tajkunima i profiterima. Pod okriljem države mora se uspostaviti harmonična sinergija rada i kapitala. Rasprodana se narodna dobra moraju nacionalizirati, a poljodjelstvo sustavno obnoviti na ekološkim temeljima (to predpostavlja postupnu revitalizaciju sela i seljačkog stališa). Tek jaka država bit će kadra, strogim zakonima i djelotvornim pravosuđem, stati na put svim oblicima gospodarskog kriminala, na koje brbljivi parlamentarizam sa svojim medijima ne može reagirati doli nemoćnim, plačnim zapomaganjem.

POLITIČKA OBNOVA.

Hrvatska obnova ne može ostati na planu gospodarstva. Hrvatsku naciju valja homogenizirati, osloboditi ju suvišnih i štetnih podjela svake vrste. Potrebno je, prema mogućnostima, postupno prionuti i zaokruživanju hrvatskoga nacionalnog prostora, etničkog, povijesnog i geopolitičkog, jer je nedopustivo da hrvatske granice ostanu rezultat povijesnih presizanja i otimačine naših neprijatelja. Hrvatska mora uspostaviti i suverenitet nad vlastitom poviješću, da o njoj prestanu odlučivati i procjenjivati ju stranci i neprijatelji, sukladno svojim protuhrvatskim probitcima. Hrvatska se mora osloboditi pomodnog utopijskog pacifizma, mora za vlastite potrebe obnoviti svoju poniženu i uništenu vojsku, i mora prestati u neslavnoj hrvatskoj tradiciji slati topovsko meso u tuđe, recimo američke ratove, nepotrebno time kvareći i odnose s velikim islamsko-arapskim svijetom. Hrvatska vojska nema što tražiti u postrojbama Nato-pakta kao produžene ruke američkog imperijalizma. Hrvatska vanjska politika mora biti neutralna, oslonjena na bilateralne odnose sa što većim brojem država, i mora se odreći ulaska u Europsku Uniju, jer dok god ova ostane tehnobirokratska mašinerija za uništavanje zbiljskih naroda, velikih i malih, članstvo u njoj pogotovu za, na žalost malu, Hrvatsku, koja u njoj ne će brojiti ništa osim što će biti adresa za primanje ultimativnih zapovijedi, ravno je nacionalnom samoubojstvu. Unutarnja sigurnost mora se graditi na strogim i pravednim zakonima, ponovnom uvođenju smrtne kazne za najteže zločine, brzim i učinkovitim pravosuđem, povratkom redarstva na ulice hrvatskih gradova, na kojima ljudski život danas vrijedi manje od lule duhana. Obitelj valja obnoviti, odgoj novih naraštaja izvući iz zaborava, i kada sve zaživi, doći će čas i za spontanu demografsku obnovu, bez koje su sva rješenja bespredmetna.

DUHOVNO OZDRAVLJENJE.

Nova država mora svome narodu vratiti samopouzdanje, čast, ponos i dostojanstvo. Svojom snagom, djelotvornošću i autoritetom nova će država morati i moći poraditi na postupnom razgrađivanju ropskog nacionalnog karaktera koji se uvriježio u hrvatskoj narodnoj duši. Morat će stvoriti preduvjete za procvat nove, velike kulture, te za uklanjanje ogavnih naslaga hedonizma, bordelizacije, dekadencije. Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno (Hölderlin, Heidegger), a kineski ideogram wei-ji, kojim se označava kriza, sadrži dva sastojka: „pogibelj“ i „prigodu“ (izgled za nadvladavanje krize). Činimo što nam je ljudski moguće, a ostalo prepustimo Božjoj svemoći, koja se ne će oglušiti ako iskreno djelujemo pod njezinim okriljem i u dosluhu s njom. Ne zdvajajmo, dakle, ali doista, zadnji je čas!

(1)O ovom tekstu:

Zagrebački je dnevni „Večernji list“, pod očitim dojmom neprestalnih javnih jadikovki i zapomaganja izazvanih tekućom krizom, u broju od petka, 28. kolovoza 2009, došao na originalnu ideju: „SOS ZA HRVATSKU“ – koči se veleslovima na naslovnici mu. Riječ je, kaže nadnaslov, o „Akciji: Dajmo domovini viziju bolje budućnosti“. U podnaslovu pak precizira se kako VL poziva uglednike „iz svijeta znanosti, kulture, gospodarstva, sa sveučilišta, iz instituta, iz HAZU-a, a naravno i čitatelje…“ (nedostaju još samo prolaznici, ali na njih je pretplaćena TV!), eda bi odredili kakva nam Hrvatska treba i kako do nje.

Odmah u istom izdanju lista, vrlo kratke odgovore na upit o nacionalnom spasu pružaju časni suvremenici poput nezaobilazivih Puhovskog i (Ive) Goldsteina, žene Mani Gotovac, pisaca Brešana (s lijeva) i Aralice (s „desna“), znanstvenika Radmana i Đikića, rektora Bjelice, ministra Primorca, „desnog“ predsjedničkog kandidata Jurčevića… Tako je stvoren dojam da se spas očekuje od različitih članova društva, pa sve do (umjerene doduše, da umjerenija ne može biti) – desnice.

Imajući tu neuobičajenu širinu na umu, odlučih i sam poslati sastavak na zadanu temu, držeći ga poštenim i iskrenim, pametnim i relevantnim, štoviše, uistinu spasonosnim. Očito sam ipak precijenio liberal-demokratsku toleranciju, slobodu i otvorenost. Nakon bezbrojnih brzoglasnih naziva, eda bih se uvjerio da su mjerodavni urednici uopće dospjeli u posjed poslanog im napisa, te prateći mjesec dana objavljene uzvrate na SOS-vapaj, zaključio sam, naime, kako se golema ambicija postupno olinjala. Prilozi više nisu bili objavljivani u dnevnim izdanjima (gdje su bili predviđeni i obični „čitatelji“), nego samo u subotnjem dodatku „Obzor“: tu su se počeli redati ekonomisti, „znanstvenici“ i „stručnjaci“, dakle oni od kojih se spas, kako pišem u svojemu napisu, upravo ne može očekivati. Za mislioce, za proroke, tu nije bilo mjesta. Umjesto velikih vizija i smionih rezova – žablja perspektiva, sitničavo cjepidlačenje, puka kozmetika. Još jednom pokazalo se da je moj način mišljenja i djelovanja – predobar za vladajuće šupljoglavce, mediokritetske mikropolitikante i konformističke pristaše „okvira sistema“. Ali, ako autori Večernjakova vapaja raspolažu nad-vizijama, koje im omogućuju već unaprijed iz natjecanja isključiti upravo spasonosce, valjda kao demokratski nepoćudne i odveć radikalne, kakvoga smisla još može imati njihov poziv upomoć? I kakvih izgleda pod zadanim propozicijama mogu imati hrvatski državni spas i nacionalno ozdravljenje? Nikakvih. Styrijin austro-Večernjak time je, uz svoju SOS-akciju, ujedno i samu Hrvatsku, koliko do njega stoji, osudio na propast.

Kako bi moj prijedlog ipak dospio do općinstva kojemu su ga večernjakovci, po prokušanoj metodi liberal-demokratske despocije, samovoljno uskratili, donosim ga u nastavku, na prosudbu prijatelju i neprijatelju.


Prenosimo...

Raskrinkane laži o Europskoj uniji

Sve što ste oduvijek željeli znati o Europskoj uniji, a hrvatska vlada i hrvatski predsjednik se boje da doznate!

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju otvorit će se nova radna mjesta (valjda kao u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Irskoj, itd.), što će rezultirati povećanjem standarda hrvatskog stanovništva (valjda kao u Litvi, Bugarskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj itd.).
Ukidanjem granica, Hrvati će pohrliti raditi vani, a što do sada nisu mogli, valjda lomeći noge skačući preko granice, a korupcija će biti zanemariva, valjda kao u Bruxellesu, gdje samo naivna budala ne vidi da uvijek ista marva rotira po uvijek istim foteljama, jer su sami sebi izglasali Europsku Uniju, Lisabonski Ugovor, Svoje Plaće, Svoje Beneficije, izgradili sebi staklene Palače, ogradili ih željeznim Ogradama, nakotili se do 55,000 grla i podredili sebi milijune ljudi da bi oni mogli u svemu tome doživotno uživati. - Ali neće!

Lažno carstvo propada, kao uostalom i svako dosad!

Danas 72% Hrvata (prema nezavisnim i istinitim ispitivanjima) shvaća da EU nije rješenje problema, nego upravo uzrok problema (potvrđeno i prema Eurobarometaru 75, a objavljeno na portalu “hr.svijet” 10.09.2011.), a činovnik EU komisije Paul Vandoren i dalje plaća i namješta rezultate u dogovoru sa MVPEI i preko agencija Ipsos-plus i CRO-demoskopa bezobrazno laže o povećanju interesa za ulazak u Eu.

Na osnovu čega bi se zasnivalo to povećanje interesa? Recesije, represije, secesije, depresije koja trese tu neprirodnu, nasilnu, lažnu, propalu, birokratsku tvorevinu zvana Eu. Ali Vandoren i Jandroković i dalje lažu bez srama, a svjesni da im sve manje Hrvata vjeruje!

Hrvatskoj vladi je naređeno da se svih 35 potpisanih poglavlja drže u tajnosti i da Vam nastave prodavati maglu do konačnog ulaska, pa sad pročitajte ISTINE koje su se Hrvatskoj dogodile, ili bi se dogodile ulaskom u Eu, pa će Vam biti jasno zašto ih hrvatska vlada i hrvatski predsjednik skrivaju od Vas. Dok čitate ne zaboravite da hrvatsku vladu čine stranke: hdz, sdp, hss, hns, hsls, ids, sdss i druge, a u daljnjem tekstu objedinjene u skupni naziv – hrvatska vlada.

Ulaskom u EU gubi se Suverenitet, Neovisnost i Pravo na Slobodu odlučivanja. Sve daljnje odluke su ustvari naredbe po volji Bruxellesa koje moraju biti izvršene, inače slijede kazne i sankcije!

Samo za osobu ograničenih sposobnosti, ovisnost je bolja od neovisnosti, što dovoljno govori o poremećenom mentalnom sklopu ljudi u hrvatskoj vladi i samom hrvatskom predsjedniku!
Lisabonski ugovor (Ustav Eu) napisan je na nerazumljivih 2800 stranica koje nitko iz vlade nije niti pročitao, jer su i sami priznali da nemaju prijevod Lisabonskog ugovora!
Potpisivanje predpristupnog ugovora i nasilno uvlačenje Hrvatske u Eu je protuustavni čin, jer Hrvatski Ustav članak 2. stavak 1. izričito kaže: “Hrvatski suverenitet je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv”. Ustavni sud mora poništiti taj ugovor, a osobe koje ga potpišu moraju krivično odgovarati za veleizdaju Ustava i Države!
EU nije zastupnička demokracija. Političari u Eu se sami biraju između sebe. Eu birokrati su sami sebi izglasali Lisabonski ugovor, bez pristanka svojih građana putem referenduma. Pogađate li zašto?
Premijeri zemalja članica čine Vijeće ministara EU ili tzv. Vijeće EU (odnosno Vijeće ‘klaunova’ EU)!
Vijeće ministara EU bespogovorno potpisuje sve zakone koje im EU komisija (EU Vlada) daje na potpis i pečatiranje. (Priznali da su 2008. potpisali sve zakone, a samo 15% pročitali jer ‘vjeruju’ Eu komisiji).
Predsjednik EU komisije sam odabire članove EU komisije! (Gdje je ovdje Hrvatska)?
EU komisija sama bira predsjednika EU komisije! (A gdje je ovdje Hrvatska)?

Jedino EU komisija provodi zakone EU koji će od 01.01.2014. g. biti nadređeni svim zakonima EU članica. EU članice će moći donositi samo lokalne i nebitne zakone! (Evo Hrvatske, evo provincije)! EU je 28.09.2011. tajno izglasala paket mjera – “Six Pack” s kojim se uvodi ekonomska diktatura svim EU-članicama. Od sada, samo EU komisija donosi sve odluke o otpuštanju radnika, radnom vremenu i ukidanju svih radnih povlastica. EU komisija za svoje postupke ne odgovara nikom, pa zato i radi šta je volja!

Zakone za EU komisiju piše 3000 radnih grupa za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su. Ispisano je već 100,000 stranica zakona preko kojih se građani polako privikavaju na novi robovlasnički sistem!
EU uvodi sustav “INDECT”- koji ce služiti za praćenje građana putem bespilotnih letjelica i kamera. Sustav će prepoznavati “abnormalno ponašanje koje će se smatrati kriminalnim”. Pod abnormalnim ponašanjem se smatra: trčanje na ulici, predugo sjedenje na jednom mjestu (npr. klupi u parku), sastajanje sa više osoba, vikanje na ulici, itd. Sustav će po prvi put biti testiran na EU prvenstvu u nogometu 2012. u Ukrajini i Poljskoj.
U EU možete glasati samo da bi izabrali zastupnike u EU parlamentu. Hrvatskoj je dozvoljeno samo 12 mjesta u EU parlamentu koji trenutno broji čak 784 zastupnika!
EU parlament nema prava veta na zakone. EU parlament samo diskutira o već donesenim zakonima.

Vaši EU zastupnici dolaskom u EU parlament se odmah raspoređuju u EU stranke, kako bi se po hitnom postupku zatrli njihovi nacionalni interesi. Oni tada predstavljaju samo interese EU stranaka, interese samih sebe, ali ne više interese vaše države, odnosno Vas koji ste ih izabrali!

Da bi EU zakon prošao, potrebno je da ga podupre 55% stanovništva EU. Hrvatski ministar u Vijeću ministara bi predstavljao samo 0.8% stanovništva i svodi se na razinu statističke greške. Prema tome, stranci će donositi sve zakone za Hrvatsku. Samo 3 članice EU: Francuska, Njemačka i Velika Britanija zajedno predstavljaju 66% stanovništva i mogu donositi sve zakone bez da ikog išta pitaju, jer je tako zapisano u Lisabonskom Ugovoru.
Odluke poput rasprodaje svih hrvatskih nacionalnih bogatstava, naseljavanja Hrvatske, broja izbjeglica za prihvat, odlaganje radioaktivnog otpada, uzgoj GMO kultura će se donositi bez pristanka Hrvatske!

BBC već sada savjetuje cijeli svijet da razgrabi hrvatsku prelijepu obalu i otoke. Postoje planovi o naseljivanju 250,000 ljudi i to samo u Dalmaciji! Ulaskom u EU, Španjolska je naseljena sa 5,5 milijuna useljenika, od čega samo 780,000 Rumunja, dok je Poljsku, nakon ulaska u EU, naselilo 60,000 Vijetnamaca. Tako će i Hrvatska dobiti nove stotine tisuća useljenika, pored 285,000 nezaposlenih Hrvata, gdje tzv. kukuriku koalicija sa hns-ovom kozom već priprema teren za veliko useljenje Hrvatske ako dođu na vlast, dok druga hdz-ova koza tjera Hrvate da rade van!

Lisabonski ugovor propisuje da se bilo koji državljanin EU može kandidirati za lokalne jedinice uprave ili mjesto u vladi bilo koje države članice. Ako bi recimo Hrvatska ušla u EU, a sutra i Srbija, Hrvatska i Srbija bi opet bile u istoj državi! S obzirom na planove naseljenja Hrvatske, vaše lokalne jedinice uprave ili gradonačelnik će biti birani iz redova stranaca koji će vas brojčano nadjačati nakon poplave useljenika, a koja će uslijediti upravo zbog hrvatske sačuvane ljepote kakvu je EU sebi već odavno uništila i hrvatskog Jadrana, najljepšeg mora na svijetu, koje bi takvom politikom useljenja stranaca postalo europsko, kad nemože biti hrvatsko. Ulazak u EU odgovara samo velikim članicama, ali ima katastrofalne posljedice na male. Hrvatska može biti prijatelj EU bez ulaska u EU! Da li EU to može?

Hrvatska vlada je potpisala ugovor o rasprodaji hrvatskih oranica i zemlje Europskoj uniji 7 godina nakon ulaska. Aneksom se hrvatska vlada obavezala da EU može jednostrano i poništiti taj ugovor već nakon 3 godine! Ne zaboravite: riječ zemlja se često koristi u zamjenu za riječ država!

Hrvatska izdajnička vlada je predala 23,870 km2 Jadranskog mora, tzv ZERPa Europskoj uniji i time prekršila UN konvenciju o “Pravu Mora i Morskih Granica”, da bi čoban od ministra onda izjavio da ćemo tako ustvari imati više suverenosti nad ZERPom, kad se odreknemo suverenosti nad ZERPom!

Pod ZERP-om leže bogata nalazišta prirodnog plina i nemjerljivo bogatstvo Hrvatske, a što čobani u vladi znadu, ali im je pohlepa za vlastitim guzicama važnija od Hrvatske! Eu-članice nam svake godine iz hrvatskog ZERPa ukradu 300 milijuna eura ribe, a EU onda obećava hrvatskim ribarima 30 milijuna eura pomoći! Samo uđite u EU, da vam kao ‘pomognemo’!
Hrvatska vlada na čelu sa samoproglašenom kesavom premijerkom je pristala da se granični spor sa Slovenijom riješi izmišljanjem arbitražne komisije i odustala od jedino pravno priznatog rješenja pri međunardnom sudu u Hamburgu, pa tako opet prodala nizašto dio hrvatskog teritorija, gdje se i Borut Pahor poslije javno hvalio kako je prevario Hrvatsku (Wikileaks, portal ‘dnevno.hr’ 06.08.11.)
Hrvatska vlada izvještava zastavu strane tvorevine tzv. EU na pročeljima službenih zgrada koje predstavljaju Republiku Hrvatsku i tako opet krši ustav i “Zakon o grbu, zastavi i himni” koji to izričito zabranjuje, a sve po naputku kriminalca poznatijeg kao vreća đubra ‘Ivin Smrad’ s kojom ste nekad mogli ostvariti dobru gnjojidbu i bolji osobni prihod po jedinici poniznosti i uliznosti! Ta vreća će se pamtiti po uputstvu za upotrebu na kojem je pisalo: “Nema te cijene koju Hrvatska neće platiti za Eu!”
Hrvatska vlada je pristala da se oslobađajuća akcija hrvatske vojske “Oluja” proglasi “udruženim zločinačkim pothvatom”, a Hrvatska “državom nastalom na zločinu” pa predala hrvatske generale na međunarodni sud za ratne zločine u Haag na pritisak Eu i vlade SAD, koji taj sud i ne priznaju!
Hrvatska vlada, bivši predsjednik Mesić i sadašnji Josipović u dogovoru sa EU, lažiraju dokumente da bi generali, koji su i stvorili neovisnu i suverenu Hrvatsku, bili što duže u zatvoru, jer se hrvatska vlada, Josipović i EU boje generala Gotovine, Markača i svih hrvatskih branitelja i stoga sada osnivaju 4 nova haaška suda u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, da bi svi branitelji živili u neprestanom strahu od možebitnog procesuiranja kao ratni zločinci.

Da se ne zaboravi: Jadnica Kosor je bila ministrica branitelja, a jadnik Josipović pravnik u komisiji za suradnju s Haaškim sudom. Jado Mesić je bio svjedok Haaga i ponizno predao sve državne dokumente koje je EU zatražila!

Hrvatskoj vladi je strana svaka ljubav prema Hrvatskoj. Ljude kojima je Hrvatska na srcu naziva nacionalistima. U Americi se nacionalizam naziva patriotizmom!

Hrvatska vlada i predsjednik nazivaju ljude koji se protive ulasku u EU, neupućenima i zastrašenima. Po tome bi građani Švicarske i Norveške također bili neupućeni i zastrašeni jer su na referendumu o ulasku u EU glasali NE i ostali izvan Europske unije. Najbogatije države u Europi nisu u Europskoj uniji (Švicarska, Norveška, Lihtenštajn, Monako i druge). Upravo suprotno od tvrdnje hrvatske vlade i fikusa od predsjednika, Hrvati koji su upućeni u EU-robiju, hrabro se i stalno protive ulasku u EU! Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, NE otvaraju se nikakve nove mogućnosti izvoza hrvatskih proizvoda u EU, a koje već nisu ostvarene kroz “Sporazum o slobodnoj trgovini između Hrvatske i EU”. Hrvatska vlada Vas laže o povećanom izvozu, jer je u Hrvatskoj pokrivenost uvoza izvozom samo 60%, pa je prava istina da će Hrvatska biti preplavljena smećem iz EU, koje će s hrvatskih polica izbrisati hrvatske proizvode i tako dotući i posljednju proizvodnju u Hrvatskoj!

EU je Hrvatskoj zabranila reklamu ‘Kupujmo Hrvatsko’ pa smo onda bili samo ‘kroativni’. Kad su članice EU financijski propale, sebi su dozvolile reklamiranje svojih proizvoda, pa je tako sad opet ovim jadnim, poniznim, hrvatskim političarima dozvoljeno da “Kupujemo Hrvatsko”!
EU propisi o ekologiji su izlovili sav riblji fond u EU morima i uzrok su neprestanih skandala sa otrovima u hrani, dioksinima u jajima, bakterijama u kukumarima, izlijevanjem toksičnog mulja u Mađarskoj, požara po Grčkoj zbog pretvaranja šuma u parcele za gradnju, itd.

Eventualnim ulaskom u Europsku uniju bit će Vam zabranjeno zaposlenje u uniji slijedećih 7 godina, dok se danas tamo možete zaposlit odmah, ako nađete posla pored njihovih 30 milijuna nezaposlenih.
Prema Lisabonskom ugovoru, ako bi vaša firma obavljala posao u EU, vaše plaće moraju biti hrvatske. Ukoliko želite studirati u EU, možete to i sada, ako vam roditelji to mogu omogućiti.
Hrvatska je već bila u „EU-robskoj“ uniji. Zvala se Jugoslavija. Tamo se plaćalo Beogradu, a sad bi se plaćalo Bruxellesu putem izdvajanja: 50% prihoda od pdv-a + 50% prihoda od hrvatskih carina + godišnja članarina od 550 milijuna Eura, što je ujedno i cijena Pelješkog mosta kojeg Eu inače brani graditi, jer se navodno ne uklapa u njihove vizure, a hrvatske vizure ionako nisu bitne, niti su ikada Europskoj uniji i bile bitne. Tako će se Hrvatska svake godine zadužiti za izgraditi po jedan most Eu-ropskoj uniji kad nemože sebi!
Dobro zapamtite ovaj iznos: 550 milijuna Eura ili 4100 milijuna kuna, pa usporedite sa sitnišem koji kao EU ulaže u Hrvatsku ili će kao uložit, naravno kroz kredite koje Hrvatska nemože otplatit, pa će ih platiti svojim otocima, obalom, vodom, zemljom, narodom.

Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, hrvatski dug će enormno porasti. Primjer za to su države poput Portugala, Irske, Italije, Grčke, Španjolske koje Europska unija pogrdno naziva skraćenicom PIIGS (SVINJE), a koje su u financijskom kolapsu upravo zbog toga što su se kao članice EU odrekle svoje fiskalne samostalnosti u korist EU. Ulaskom u EU milijarde dugova drugih propalih članica prelijevaju se i na Vas, a prema Lisabonskom Ugovoru stabilnost Eura morate garantirati svojom imovinom!

Hrvatska vlada Vas laže kad kaže da će za uloženi 1 Euro dobiti 3 nazad. Ne postoji niti jedna legalna financijska institucija na svijetu koja funkcionira po tom principu! Istina je da će EU razgrabiti hrvatska nacionalna bogatstva, HEP, vode, šume, more, otoke, hrvatsku članarinu, a Hrvatskoj dati mrvice, pa to razglasiti na velika zvona u sredstvima informiranja u Hrvatskoj.

Sredstva informiranja u Hrvatskoj (Jutarnji, Večernji, Slobodna, 24, Nacional, Globus, Glas Slavonije, Arena, kao i sva ostala, TV Nova, RTL) nisu hrvatska nego strana, kao i hrvatske banke, jer su im vlasnici stranci. Oni se bore za svoje profite, a za Vas ih nije briga. Oni zajedno s hrvatskom vladom i HTV-om skrivaju ove ISTINE i drže Vas u totalnoj medijskoj blokadi. ISTINE možete pratiti putem neovisnog portala: “hr.svijet” ili portala stranaka: “ABH-Akcija za bolju Hrvatsku”, “Jedino Hrvatska (JH)”,” Volim Hrvatsku – NE u EU”, “SAVEZ ZA HRVATSKU” ili pročitajte knjigu Marjana Bošnjaka - “EU? NE hvala”.

Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, problemi EU postaju hrvatski problemi, ali hrvatski problemi ne postaju EU problemi, nego ostaju i dalje samo hrvatski problemi!

Hrvatska vlada kaže: “Europska unija ima problema, ali se za nju isplati boriti’. - Po kojoj se to logici isplati boriti za milijarde dugova propalih EU članica koje su sve pokušale da se Hrvatska nikad i ne uspostavi kao suverena država tokom Domovinskog rata i izmišljale joj kojekakve prepreke tokom 6 godina pregovora o pridruživanju. Mnoge EU-članice nisu prijatelji Hrvatske, nego njeni neprijatelji!

Hrvatskoj ne treba EU, ali EU treba Hrvatsku, jer je jasno da neće Hrvatska iskorištavati i kontrolirati EU, nego će EU iskorištavati, kontrolirati, uništavati i porobljavati Hrvatsku i njen narod!

Hrvatska vlada umjesto da sredstvima prikupljenima putem poreza i pdv-a brine o svojih 285,000 nezaposlenih, ona ignorira 800,000 potpisa svojih građana za referendum “Zakona o radu” pravdajući se da nema 100 milijuna Kuna za organiziranje tog referenduma, ali zato ima 330 milijuna Kuna godišnje za potpuno promašeni rat u Afganistanu, protiv neprijatelja kojeg nema, da bi se svojim bolesnim, podaničkim mentalitetom ulizivala stranim silama koji je kao takvu jadnu, poniznu, bijednu i ništavnu, normalno, potpuno ignoriraju!

Povijest ovakve vlade i ovakve predsjednike naziva marionetskima
. Marionetske vlade i predsjednici su strani plaćenici koji zbog osobnog interesa obavljaju zadatke po naredbi izvana a protivno volji svojih naroda, putem obmana, laži, prisile i zastrašivanja!

Postavlja se pitanje: Ako je hrvatsko zakonodavstvo sada usklađeno sa Eu zakonodavstvom, čemu onda ulaziti? Odgovor će vam dati korumpirana marionetska vlada i ovaj, nama nepotreban, marionetski predsjednik!
HDZ i SDP su tajno izmijenili tekst hrvatskog Ustava gdje je pisalo da odluke važne po Hrvatsku donose “Hrvatski sabor i hrvatski narod”, pa nakon izmjena piše: “Hrvatski sabor ili hrvatski narod”, da bi Vas isključili iz bilo kakvog budućeg odlučivanja o budućnosti Hrvatske!
HDZ i SDP su se dogovorili i izmijenili Deklaraciju o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji (“Narodne novine”, br. 12/05.) i u točki 8. Stavak 1. izmijenili prijašnju odluku sabora po kojoj ste Vi prvo trebali dati svoj glas na referendumu o pristupanju i to prije potpisivanja Ugovora pa nakon izmjene glasi:
“Građanke i građani Republike Hrvatske odlučit će o pristupanju Europskoj uniji na referendumu koji će se održati u roku od 30 dana od dana potpisivanja Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Nakon referenduma, ovisno o njegovim rezultatima, Hrvatski sabor pristupit će ratifikaciji Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.”
HDZ i SDP su se dogovorili i 01.06.2010. izmijenili Ustav po kojem je sada dovoljna samo natpolovična većina glasova na referendumu za ulazak u EU, dok je prije bila potrebna natpolovična većina svih birača.
HDZ i SDP su se dogovorili i sebi izglasali odlazak u saborsku mirovinu sa navršenih 55 god. života.
HDZ i SDP već pripadaju europskim strankama i bespogovorno izvršavaju sve naredbe izvana u dogovoru sa hrvatskim predsjednikom, a navodna prepucavanja u javnim medijima (koja skoro sva nisu hrvatska) su samo zabava za naivne budale.
Europskoj uniji je sasvim svejedno tko će od te dvije stranke dobiti, jer su i jedna i druga udružene u Savez za Europsku uniju koja im je obećala istu nagradu koju su ostvarili i sebi, odnosno doživotno parazitiranje političke oligarhije, ali pod uslovom da ispune slijedeće: Sve rasprodati i uz to još zadužiti Hrvatsku, Uvjeriti ljude svim mogućim obmanama da tada uđu u Eu , Odustati od neovisne i slobodne države i predati je EU na upravljenje, Nastaviti rasprodavati sva preostala nacionalna bogatstava, ali sada po uputstvima Bruxellesa i završno narod pretvoriti u roblje koje će za njih doživotno raditi!

Ponešto od toga su već i ostvarili, zar ne?

I na kraju: Ako uđete u EU, nije predviđeno da više iz nje ikad izađete, jer EU i nije osnovana zbog Vas, nego zbog profita i novca multi-korporacija i banaka, Goldman Sachsa i masonske bilderberške vlade u sjeni koja je i postavila svog člana Herman van Rompuya za predsjednika EU Vijeća.

Ulaskom u EU neodlučujete više o ičemu, banke i multikorporacije odlučuju o Vama i postaju gospodari vašeg života. Mislite li da je njih briga za Vas više nego za same sebe? Nakon gubitka Hrvatske, preostalo Vam je još samo da skinete i hlače, a vašoj rođenoj i nerođenoj djeci namijenjena je onda uloga roba, a sve zbog upornog ne prihvaćanja ovih ISTINA i naivnog vjerovanja lažima da će vas političari slizani s bankama i multikorporacijama uvesti u bolje sutra! Malo sutra!

Ako NE želite ući u Eu-ropsku uniju, pa zašto onda glasate za stranke kojima je Europska unija cilj! Zašto ne glasate za stranke kojima je Hrvatska cilj? Probudite se već jednom, a nemojte samo kukati!

Grafički omjer ravnopravnosti Hrvatske u Europskoj uniji kao i mogući njen utjecaj u Eu:
Europska unija (500 milijuna stanovnika) Europska unija (500 milijuna stanovnika)
Hrvatska (4,3 milijuna stanovnika)

Ukoliko ste Već bili upoznati s ovim ISTINAMA, ili ste tek sad progledali, molimo Vas da putem maila, društvenih mreža, umnožavanjem, prepričavanjem ili na bilo koji prihvatljiv način upoznate i svoje prijatelje. NE PREDAJITE SE I NE POSUSTAJTE U BORBI ZA ISTINU, JER U LAŽI SREĆE NEMA!

VAŽNA PORUKA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA:

Ne nasjedajte lažima u sredstvima informiranja! Ne vjerujte lažnim anketama koje su tu samo da Vas izmanipuliraju i usmjeru da na izborima zaokružite krive! Ne vjerujte raznim Kosorima, Milanovićima, Čačićima, Josipovićima, Pusićima, Jandrokovićima, Kerumima, Stipinima, Ivićinima i Marićinima, građanskim, seljačkim, demokratskim, nezavisnim i tko zna kojim još strankicama i listicama!
Oni su svi udruženi u borbi za EU, a ne za Hrvatsku i za Vas. Svjesni su ovih ISTINA, ali Vam i dalje lažu i mažu oči, jer im je pohlepa za foteljama jača i od čitave države! Ne pravite budalu od sebe i drugih govoreći da ćemo ulaskom u EU živjeti bolje. Pa niste valjda toliko naivni da ćete strancu dozvoliti da Vam propisuje kako ćete živjeti u svojoj vlastitoj kući!
Vodite se svojom zdravom logikom, vodite se ljubavlju prema svojim najdražima, vodite se budućnošću svoje djece kojoj želimo da žive u Neovisnoj, Suverenoj, Slobodnoj i Najljepšoj Državi na svijetu, a koju smo zamalo na prijevaru “združenih marioneta zla” skoro i izgubili. NE tražite alternativu Slobodi. Pa ona NEPOSTOJI!
Izbori sa danas dobivaju stotinama tisuća Hrvata na društvenim mrežama i putem interneta, a što na sreću neprijatelji Hrvatske još nisu shvatili. Izbori se dobivaju milijunima raseljenih Hrvata kojima srce kuca za jedinu nam domovinu. Izbori se dobivaju tisućama poštenih branitelja koji su još nedavno bili spremni odreći se najvrjednijeg što imaju – svog života. 15,000 ih je zauvijek izdahnulo da bi svi mi danas imali Neovisnu i Slobodnu HRVATSKU! Vječna IM Slava i Laka Hrvatska Zemlja!
Izbori su pred nama i posljednja šansa da svi zajedno spasimo Hrvatsku. Isključivo u vidu ne rasipanja glasova preporučamo samo dvije stranke koje sada mogu spasiti Hrvatsku: “SAVEZ ZA HRVATSKU”(ABH, JH, HDS,prof.dr. Josip Jurčević), i ako se ujedine HSP-ovci . Izađite obavezno i na referendum protiv EU i glasajte NE novom robovanju.
Na svaki ponovljeni referendum protiv EU, glasajte ponovo NE! Budite uvjereni da će EU-robiji prije dosaditi plaćati nove referendume, nego svima nama zaokruživati NE! Pa nećete valjda sada, kad znate svu ISTINU, iskopati grob Domovini koja se tek rodila i to samo zbog Vas…
AKO I SADA NAKON SVEGA PROČITANOG KAŽETE DA NAM NEMA SPASA, ONDA GA NEMA UPRAVO ZBOG VAS! AKO VAS I DALJE NIJE BRIGA, ONDA VAS NIJE BRIGA NITI ZA SAME SEBE!!!

“Nitko Domovinu ne može voljeti vise od onih koji su spremni dati život za nju, jer Hrvatska je iznad svega - samo Bog je od nje veći i hrvatski narod prječi”

Mario Maks Slaviček


Memorandum
o stanju hrvatske države i nacije s temeljnim programom obnove i zaštite nacionalnih resursa, identiteta i nacionalnih interesa

Situacija Republike Hrvatske pogoršava se na političkom, ekonomskom, demografskom planu iz dana u dan: iz svjetskih centara proizvedena kriza umjetno je prenesena i na Hrvatsku i blokirala je ekonomski razvoj, trgovinu, poljoprivredu i zaradu stanovništva. Približavanje Europskoj Uniji odvijalo se na ponižavajući način, s nizom teritorijalnih ucjena sa slovenske strane i tome slično. Haaški sud i Bruxelles ponižavali su Hrvatsku i njezinu oslobodilačku borbu protiv Srbije, a k tome, cijeli niz pravnih i upravnih vladinih odluka približava nas Srbiji koja je danas u cijelosti četnička i ne odustaje od svojih ekspanzivnih državnih ideja. S toga smatram da je:

Potrebno zaštititi državne interese i prekinuti pristupne pregovore s Europskom Unijom u cilju nacionalnih i državnih interesa. EU se i onako ekonomski raspada. Plodnu zemlju i vodu moramo zadržati u nacionalnom vlasništvu, jer se gubitkom granica omogućuje masovno naseljavanje stranaca i preuzimanje upravnih funkcija državnih institucija. Banke je potrebno nadzirati i zakonski regulirati europske kamatne stope i investicije u hrvatsku proizvodnju te stvoriti središnju hrvatsku štedionicu koja će štititi nacionalni kapital. Jedna Hrvatska privredna banka mora podržavati hrvatske kapacitete proizvodnje i nacionalne interese.

Nužno je zaštititi ustavnu odredbu o zabrani sjedinjavanja s državama bivše Jugoslavije i ostalim državama. Diplomatski odnosi sa Srbijom ne mogu biti dobri dok god se Srbija ne ispriča za genocid nad hrvatskim stanovništvom u Domovinskom ratu, a također i u II. svjetskom ratu: velikosrpska politika u Hrvatskoj skrivila je sve žrtve Domovinskog rata i većinu žrtava na hrvatskom tlu u vrijeme II. sv. rata. Beograd mora informirati o sudbini nestalih hrvatskih branitelja i civila, a tužba RH ne smije biti povučena.

A) Potrebno je obnoviti velike seljačke zadruge, vratiti zemlju seljačkim zemljišnim zajednicama i stimulirati malo poduzetništvo, koje je ugroženo korupcijom. Brodogradnja treba biti nacionalni prioritet, ribarstvo treba zaštititi proglašenjem gospodarskog pojasa. Industrijalizaciju treba poduprijeti u okvirima nacionalne konkurentnosti i hrvatska industrija mora biti u državnom vlasništvu. Hrvatska ima potencijale za razvitak malih privrednika, na pr. za proizvodnju električnih automobila, mopeda i izvoz tramvaja. Kompetentni hrvatski ekonomisti kvalificirani su dati viziju programa ekonomske obnove. Neophodno je posvetiti posebnu pozornost zapošljavanju mlade radne snage.

B) Budući da su ekonomske i ratne okolnosti nakon II. sv. rata demografski opustošile Hrvatsku, Hrvatska demografski propada. Uslijed toga ona više nema dovoljno obične radne snage za održavanje svojih kapaciteta: došli smo u situaciju da se predlaže uvoz radne snage, ali ne može nam biti svejedno od kuda ta radna snaga dolazi. Radi očuvanja nacionalnog identiteta, ukoliko se to potvrdi kao nužno, radna snaga mora dolaziti iz zemalja slične kulture, mentaliteta i identiteta, stoga prednost treba davati ljudima iz Ukrajine, Bjelorusije, Slovačke, Češke i Poljske, a nipošto iz Srbije ili Azije, jer tada dopuštamo ekspanziju tipa kineskog kolonijalizma (kakva se odvija diljem svijeta).

A) Zakonodavstvo, sudstvo i pravni sustav u Hrvatskoj ne funkcioniraju, stoga je nužno napisati poboljšane, nove i logične zakone i revidirati sudstvo. Javno bilježništvo također funkcionira nezadovoljavajuće i po previsokim cijenama, stoga sve to treba dovesti u red.

B) U Hrvatskoj se ne smije dozvoliti dvostruko pravo glasa nacionalnih manjina, jer u tom slučaju nacionalne manjine dobivaju više prava od lokalnog stanovništva: birajući svoja dva predstavnika umjesto jednog dobivale bi udvostručeni utjecaj. To je tim opasnije što strano stanovništvo koje bi u buduće uselilo u Hrvatsku moglo tražiti ista takva prava i ugroziti nacionalnu volju Hrvata.

Potrebno je ukinuti regionalne stranke (kao npr. u Francuskoj), jer parceliziraju nacionalni identitet i interese hrvatske nacije. Moguće su samo stranke s nacionalni predznakom i interesom.
Iseljena Hrvatska i Hrvati u Domovini jedno su tijelo. Stoga Hrvati izvan Hrvatske imaju pravo glasovanja isto kao i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.
Radnička i socijalna prava moraju uključivati pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kao i pravo na besplatno školovanje. Po uzoru na Austriju i Njemačku visoko školstvo treba biti besplatno, a mladež treba usmjeriti na upis deficitarnih studija i zvanja.
Organizacija obrane i sigurnosti države i društva mora uključiti obnovu opće vojne obaveze. Kao u Švicarskoj konfederaciji, vojnici uniformu i oružje nose sa sobom i drže u blindiranim škrinjama, pod ključem. U nemirnim vremenima, koja se očekuju, to povećava mobilnost i vojnu organiziranost nacije i smanjuje civilne žrtve.
Budući da je nesposobna vlast koja je vladala Hrvatskom (SDP-HDZ), državu dovela blizu bankrota, buduća narodna vlast može se naći pred velikim teškoćama: u slučaju ekonomskog bankrota Hrvatske (kakav se dogodio Grčkoj i Islandu) mora postojati krizni stožer sposoban organizirati oporavak države ili snabdijevanje stanovništva hranom i pićem i spriječiti pomor od gladi i bolesti, a prema prethodnom izvanrednom programu koji će odobriti Hrvatski državni sabor. Isto tako održavat će se zalihe životnih namirnica i lijekova koje će cjelokupnom stanovništvu osigurati održavanje na životu, pod zadovoljavajućim uvjetima. U izvanrednim okolnostima stožer mora biti u stanju planirati zaštitu i ratne evakuacije civilnog pučanstva. U okolnostima osiromašenja stanovništva država i ostale organizacije unutar države gube pravo ovrhe tj. pljenidbe stanova i ostale imovine građana radi neplaćenih računa i neplaćenog poreza. Država nije izuzeta iz krize, te i ona mora biti uskraćena u pravu naplate, tim više što je vlast, svojom nesposobnoću, sudjelovala u generiranju krize.
Hrvatska mora težiti političkoj neutralnosti. U sadašnjem trenutku NATO - pakt nas štiti od obnove Jugoslavije, koja je bila izvan takve organizacije, ali u "globalnom selu" Hrvatska revizijom potpisanih ugovora mora osigurati svoju autonomiju pri donošenju osnovnih i operativnih odluka i naći načina da radi ostvarenja neutralnosti iziđe iz ustroja NATO-pakta.

Mr. sc. Emil Čić
Neovisni kandidat na izbornoj listi 4. jedinice
Autohtone Hrvatske stranke prava (A-HSP)


Vaše pismo...

Novi vjerski portal

Dragi prijatelji!

Upravo smo pokrenuli novi vjerski portal www.bitno.net. Portal ima ishodiše u krćanskim nadahnuću i pozivu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. na novu evangelizaciju, a pokrenut je s ciljem da služi izgrađivanju vjere i da bude svakodnevno izvorište aktualnih informacija, značajnih tema i zanimljivih priloga.
Portal sadrži redovne dnevne servise koji uključuju misna čitanja, dnevnu meditaciju, katolički kalendar, tekst o svecu dana itd. Osim toga, na portalu su zastupljene vijesti iz života Crkve u Hrvatskoj i svijetu, duhovne teme, prikazi filmova i knjiga, tematske rubrike za obitelj, mlade itd.
S takvom koncepcijom i sadržajem, bitno.net je namijenjen svima onima koji žele cjelovito razvijati vlastitu osobnost, izgrađivati vjerski pogled na svakodnevni život, produbljivati duhovnost te neprestano obogaćivati sebe i svoju obitelj novim i korisnim informacijama i spoznajama.

Vjerujemo da ćete podržati ovaj poduhvat te Vas molimo da o pokretanju portala obavijestite posjetitelje vaše stranice/vaše prijatelje na Facebooku i da im preporučite www.bitno.net.

Unaprijed hvala i srdačan pozdrav u Kristu!
Uredništvo portala Bitno.net


Vukovar, 19. studeni 2011.

Homilija kardinala Puljića - Memorijalno groblje u Vukovaru

U spomen na 20. obljetnicu stradanja nevinih žrtava na Memorijalnom groblju u Vukovaru u petak 18. studenoga Misu zadušnicu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tjekom Svete mise kardinal Puljić uputio je prigodnu homiliju koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupstvu,
draga braćo misnici,
draga braćo i sestre.

Ovdje biti prisutan, ako se išta zna što se dogodilo, ne može bez posebnih drhtaja srca i osjećaja duše. Spontano se u srcu budi poštovanje i osjećaj pouzdanja u Boga. Zato sam odmah prihvatio poziv nadbiskupa Srakića da budem sudionik ovog obilježavanja molitvenog i vjernički za 20. godinu stradanja ovih nevinih žrtava. Po njima je ovaj grad Vukovar postao simbol bola, ali hrabrosti i vjernosti za slobodu čovjeka, naroda i domovine.

U prvom redu došli smo moliti, da nas molitva pročisti od svih gorkih osjećaja i negativnih naboja, koji se po ljudsku olako javljaju na ovim mjestima stradanja. Došli smo da obavimo dužno poštovanje svim ovim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo, ili još bolje reći izgrađujemo. Time ćemo obnoviti vrednovanje življene sadašnjosti, koja sve čini da gurne u stranu vrednote života.

Jasno je da treba stvarati klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanje povjerenja. Ali te važne životne postavke izgradnje mira počivaju na temeljima istine. Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja, bez nutarnje katarze, koja se oslanja na onoj iz Evanđelja: Istina će Vas oslobodite (Iv 8,32). Valja ljudski i vjernički svaku stvar pravim imenom nazvati i ukazati na činjenice koje se ne mogu i ne smiju zanijekati. Tek prihvaćajući istinu, kako god ona bila koji put gorka, ona oslobađa prostor vraćanja povjerenja među ljudima. Tko ne želi istinu taj se stavlja iza zla kojeg brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina. To vrijedi i za pojedinca i zajednicu.

Prije tjedan dana sudjelovao sam na obilježavanju 550. godina krunjenja kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu. Na znanstvenom skupu su govorili kako je Bosna pala od Osmanlijskog osvajanja. Zanimljiva je tvrdnja znanstvenika, kako je međunarodna, tadašnja Europa da bi opravdala svoju inerciju pred tolikim zlom, u svijet pustiše glavnu krivnju: nesloga u BiH. I to je jedan dio istine, a drugi dio je nezainteresiranost pred najezdom zla. Još više su bili ljuti što papa dajući krunu oduzima vlast drugima nad tim krajevima. I radi političkih interesa, radije neka padne i nestane kršćana na tim predjelima, jer politička oholost ne dozvoljava istinu priznati. Vidim da se povijest ponavlja. I ovim terenima kada je najezda sile i sijanje zla pred očima svijeta se događalo, i tada je bila nezainteresiranost te iste Europe i moćnika svijeta. Ovo sad što govorim to osobno govorim, ne u ime Crkve.Čak su zloslutno uživali da se to događa. Ovo mogu govoriti, jer sam s brojnima u to vrijeme razgovarao i nisam mogao doći sebi, s kakvom inertnošću su govorili o ovim stradanjima, kao i drugima koja su se događala. Bilo je i onih koji su zla zlima pravdali, da čovjeku pamet stane.

Sada žele da se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji. Sjećanje na ove žrtve nije huškačka mašinerija, koja je bila pred ovaj Domovinski rat, nego je čuvanje vlastitog dostojanstva koje treba gajiti ono ljudsko i vjerničko poštivanje nevinih žrtava.

Nitko nema prava zanemariti ove žrtve, kojima danas izražavamo dužno poštovanje molitvom. Mi kršćani vjerujemo u život vječni i u uskrsnuće mrtvih, kao i besmrtnost duše. Iz te vjere molimo i odajemo dužno poštovanje zemnim ostacima.

Isto tako nitko nema prava dirati rane boli onih koji krvare radi gubitka, po ljudsku, svojih najbližih. Nitko nema prava vrijeđati žrtve onih koji su komade svoga tijela ugradili u tu grudu. Ta gruda koju Domovinom zovemo, jest posvećena tolikim žrtvama. Ako to ne znamo poštivati, onda u nama nema ni ljudskog ni vjerničkog ni nacionalnog dostojanstva. Ovim ne želim izazivati gorčinu niti mržnju, pogotovo ne osvetu. Nego jasno reći da pravi dijalog koji vodi pomirenju počiva na prihvaćanju istine.

Čitajući Bibliju, Starog zavjeta, vidimo kako je Izabrani narod doživljavao svoju domovinu kao dar Božji. Ona im je sveta jer im je Bog darovao, ali sveta jer u njoj počivaju grobovi njihovih predaka, sveta jer je u njoj sveti hram, i grad Jeruzalem. Znamo kako je Isus volio taj grad nad kojim je ljudski zaplakao. Božji Sin plače nad Jeruzalemom, jer ga je volio i želio mu donijeti spasenje.

Kada taj biblijski osjećaj prenesemo nama onda prepoznajemo te ljudske osjećaje prema svome rodnom kraju i zavičaju, prema Domovini koja nam daje prepoznati sebe po svom jeziku i kulturi, po grobovima predaka koji tu leže i čekaju uskrsnuće. Ali još više, valja znati prepoznati tu grudu koja je sveta jer je natopljena tolikom krvlju nevinih žrtava, tolikim suzama isplakanim u teškim trenucima boli, tolikim znojem obnavljajući i gradeći nadu u opstanak i budućnost.

Nama ne treba mitologija niti lažna ideologija o Domovini, mi trebamo na stvarnosti prepoznati sebe i svoje korijenje. Zato iz vjerničkog srca, puni pouzdanja u Boga dižemo glas protiv svakog manipuliranja žrtvama rata. Mi ne trebamo umnažati broj žrtava da dobijemo svjetsku naklonost, kao što se to radi. Previše je i ova brojka koja nas je ovdje okupila. Ne trebamo samilost velikih koji ne znaju prepoznati boli malih, mi moramo sami sebe vrednovati, svoje voliti i iz toga graditi poštivanje drugih i drugačijih. Ničije žrtve ne želimo ignorirati, ali imamo pravo čuvati dužno poštovanje prema žrtvama onih koji svoj život i žrtve ugradiše u ovu zemlju koju Domovinom zovemo.

Ako je želimo čuvati i graditi, ona se samo iz ljubavi čuva i gradi. Zato nas boli svaka nezdrava klima koja truje naš narod i međunarodne odnose. Ali ne smijemo sebe nijekati kako bi bili pacifisti.

Stojeći ovdje s dubokim poštovanjem prema žrtvama, prema poginulima, prema ranjenicima, prema onima koji su ranjeni u duši i u srcu, obavljamo zavjet za našu povijest, za naš narod, za našu vjeru, za našu kulturu i za našu budućnost. Ne damo se slomiti ocjenama i procjenama moćnika ovoga svijeta, pa ni Haškog suda koji rađe žrtvama sudi a oslobađa one koji su ubijali.

Poput Isusa koji je s maslinske Gore gledao svoj voljeni grad Jeruzalem i nad njim zaplakao. O kad bi ti znao što je za tvoj spas (usp. Lk 19,42). I mi stojimo u ovom Vukovaru i promatramo naš narod te mu uzvikujemo: kad bi ti znao što je za tvoj spas. Ovi mrtvi koji život položiše kao da nam poručuju volite život i ne bojte se života. Tko njiše kolijevku njiše budućnost svoga naroda. U toj povijesti utkano je Evanđelje i krštenje te svu našu povijest i kulturnu baštinu protkalo, kao da nam ovi odavde poručuju ne bojte se Isusa. Poput bl. Ivana Pavla II kad je nastupio kao papa poručuje: otvorite vrata Kristu, da nam očisti savjesti, očisti srce, oslobodi dušu, da se ponovo vrati sloga i zajedništvo što će nam povjerenje u sebe povratiti i vjerodostojnost pred svima onima koji misle da imaju u ime demokracije nijekati naš ponos i naše biće. Vidimo kako se demokracija nameće. Gdje god su je nametnuli kršćana je nestalo ili ih sve manje ima.

Kao da nam poručuje istom Isusovom mišlju: Htjedoh vas okupiti kao što kvočka okuplja svoje piliće (Lk 13,34), tako Isus svome Jeruzalemui mi moramo to gnijezdo naše budućnosti – a to je naša obitelj, ponovo doživjeti kao gnijezdo ljubavi, gnijezdo škole vjere i ljudskosti, gnijezdo koje jamči budućnost narodu i Crkvi. Nema te demokracije koja smije uništiti to gnijezdo, čuvajmo, volimo i budućnost gradimo na tom gnijezdu.

Kao da nam ovi mrtvi poručuju: ako poštujete našu smrt znajte ispravno živjeti, ne gazite svoje svetinje koje vam dušu jača. Dan Gospodnji i nedjeljna Misa je izvor životnosti. Ne smijemo dozvoliti da se u ime demokracije gazi Božji zakon, da se u ime demokracije gazi moralni i naravni zakon, koliko god ga nazivali slobodom, to nije sloboda.

Okupljeni na ovoj grudi natopljenoj krvlju nevinih žrtava, nismo došli da se akumuliramo negativnim silama, nego da se nadahnemo životom za koji su oni bili cijena. Životom ljubavi, sloge, mira i razumijevanja. Ne može se ispravan dijalog voditi s drugima i drugačijima, ako ne znamo u svom domu kako Evanđelje kaže: Ljubi bližnjega kao samoga sebe (Mt 22,39). Svi razgovori i dogovori moraju počivati na uzajamnom poštivanju i vrednovanju. Što ne želim da meni drugi čini ni ja ne želim drugome , ali i obratno.

Zato ukazujemo na one koji izgrađuju javno mnijenje, vi mediji pazite na veću moralnu odgovornost. Sloboda ne znači gaziti bez odgovornosti čovjeka. Istinu prenosite, ali čovjeka ne ubijajte. Nadu čuvajte, naviještajte budućnost i neka nada obasja obzorje naših nastojanja. Kao da ova magla želi kazati, evo kakva vam je nada, urušavate se. Gore glavu, kako je rekla majka sinu u zatvoru pedeset i druge godine: Sine, gore glavu znam da si pošten, ne boj se trpjeti iumrijeti. Narode moj, gore glavu, ne boj se hrabro kročiti u budućnost i čuvati svetinju koja ti je dana u baštinu, prenesi je dostojanstveno na buduća pokoljenja iz vjere u Uskrslog Krista koji je naša nada. Došli smo iskazati poštovanje ovim i svim žrtvama, te istinski vjerovati u pobjedu dobra i svjesno se opredijeliti na ovome mjestu svaki od nas, kući se vratiti opredjeljujući se za dobro i sebe ugrađujući živeći i svjedočeći nadu iz vjere.
Amen. (kta)


Prenosimo...hkv.hr

Uz stotu obljetnicu smrti dr. Josipa Franka

Pored 140. obljetnice smrti dr. Eugena Kvaternika i 80. obljetnice smrti dr. Milana Šufflaya ove godine obilježavamo obljetnicu smrti još jednoga velikog pravaškog političara. Riječ je o dr. Josipu Franku, u očima jugoslavenske i velikosrpske politike bez dvojbe najomraženije osobe s kraja 19. i početka 20 st. Kao što je poznato, dr. Josip Frank u jugoslavenskoj je historiografiji slovio kao austrijski agent, izdajica, srbofob, mračnjak i karijerist, dok je pojam „frankovci" postao sinonim za radikalne hrvatske nacionaliste srbofobne orijentacije.

U osobi Josipa Franka jugoslavenska je historiografija vidjela jednoga od idejnih preteča ustaštva, shvaćenog u onoj jasenovačko-mitološkoj verziji Milana Baste, Radimira Bulatovića, Vladimira Bakarića i sličnih moralnih horizontala. Čak ni osamostaljenjem Republike Hrvatske uloga dr. Franka u hrvatskoj povijesti nije doživjela objektivnu revalorizaciju, tako da Frankovo ime i dalje izaziva prijepore i mimoilaženja.

Kratki prikaz života i djelovanja

Čime je Frank zaslužio takvo mjesto u očima jugoslavenske historiografije? U ovome kratkom osvrtu nastojat ćemo u osnovnim crtama odgovoriti na to pitanje, kroz kratki prikaz njegova života i političkog djelovanja.

Dr. Josip Frank rodio se je u Osijeku 10. travnja 1844. g., a umro je u Zagrebu 17. prosinca 1911. U Beču je 1868. doktorirao pravo, nakon čega je stažirao u u odvjetničkom uredu austrijskog političara Karla Luegera. Godine 1872. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu. Pet godina nakon toga, 1877., pokrenuo je Agramer Presse (Zagrebačka štampa), a nakon toga Kroatische Post (Hrvatska vijest) koji je bio zabranjen od strane režima. Gradskim zastupnikom postaje 1880., a (nezavisnim) zastupnikom u Hrvatskom saboru 1884. Godine 1880. objavio je djelo „Die Quote Kroatiens" u kojemu je ukazao na nepodnošljivu financijsku ovisnost i preopterećenost Hrvatske nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, te je općenito do svoje smrti slovio kao jedan od najpriznatijih financijskih stručnjaka u Hrvatskoj. Stranci prava pristupio je 1890. kao vrlo bogat i ugledan odvjetnik, iako je već i prije održavao određene veze s pravašima, pa je tako 1887. branio Davida Starčevića na sudskom procesu kojim ga je režim nastojao politički unišititi. U vrijeme Frankova pristupanja Stranci prava Hrvatskom je vladao ban Khuen Hedervary, dok je Stranka prava što radi radi Rakovičkog ustanka, što radi kritike ustavnog poretka Monarhije, nosila epitet „veleizdajničke stranke". Riječ je ne samo o vremenu pojačane mađarizacije, nego i o vremenu kad među hrvatskim političarima i inteligencijom u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji sve više jača misao o potrebi suradnje sa Srbima, kao i misao o „slavenskoj uzajamnosti".

Među srpskim pak stanovništvom u Hrvatskoj sve više jača velikosrpska misao, a jednake tendencije možemo zapaziti i kod srpskoga stanovništva u BiH, posebno nakon okupacije BiH od strane Austro-ugarske 1878. Na ruku velikosrpskim aspiracijama, koje su išle toliko daleko da su Srbi tražili da u Hrvatskoj budu priznati kao konstitutivni narod, išao je i Khuen Hedervary, koji im je svojom izbornom geometrijom omogućio iznadprosječnu zastupljenost u Hrvatskome saboru.

Dolazak u Stranku prava

Dolaskom u Stranku prava Frank se svojom elokventnošću, erudicijom i intelektualnom superiornošću vrlo brzo nametnuo kao jedan od stranačkih prvaka. No, u borbi za stranački tron morao se je sukobiti s masonom Franom Folnegovićem, koji je odstupio od izvornoga pravaškog programa dr. Ante Starčevića i prikonio se struji koja je bila za sporazum s protuhrvatskim mađarskim krugovima, što je praktički značilo legitimiranje dotadašnjeg dualističkog uređenja Monarhije.

Nakon što su hrvatski studenti 1895. prilikom dolaska Franje Josipa u Zagreb spalili mađarsku zastavu, Folnegović je oštro osudio taj čin, nakon čega su Ante Starčević, Eugen Kumičić, Mile Starčević i Frank izišli iz Stranke prava i osnovali Čistu stranku prava. Čista stranka prva pokrenula je svoje glasilo „Hrvatsko pravo", dok je Folnegovićeva Stranka prava izdavala „Hrvatsku domovinu", zbog čega su se ponekad nazivali i domovinaši. Domovinaši su kasnije fuzioniranjem s obzorašima (Neodvisna narodna stranka, do tada najveći protivnik Stranke prava u oporbi), sklonima nagodbenjačkoj politici, stvorili Hrvatsku stranku prava, koja je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj-koaliciji.

Kao što je već rečeno, u vrijeme Frankova ulaska u stranku, među hrvatskim političarima počinje jačati ideja o potrebi suradnje sa Srbima. Ta ideja dobiva i svoje konkretne političke oblike u Zadarskoj i Riječkoj rezoluciji 1905., na temelju kojih je krajem te iste godine stvorena Hrvatsko-srpska koalicija. Do stvaranja koalicije došlo je unatoč tome što su hrvatski političari bili dobro upoznati s pravim ciljevima srpske politike, koje je još 1902. jasno obznanio Nikola Stojanović u svome poznatom članku kojim je Hrvatima najavio istrebljenje.

Vodeći čovjek Hrvatsko-srpske koalicije bio je Frano Supilo, koji se je od radikalnog pravaša u mladosti preobrazio u radikalnoga jugoslavenskog integralista, koji je zastupao tezu o „narodnom jedinstvu" Hrvata i Srba, tj. tezu da su Hrvati i Srbi jedan narod, a za ostvarenje svojih političkih ciljeva išao je toliko daleko da je Srbima u Hrvatskoj bio spreman dati status konstitutivnog naroda. S obzirom na to da je Frank bio hrvatski nacionalist, posve je logično da je morao doći u sukob sa Supilom. Taj se je sukob još dodatno pojačao nakon što je Supilo 1907. u Saboru izjavio da bi bilo bolje da Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji, nego da ostane pod dominacijom Austrije, što je izazvalo veliki metež i prekid sjednice. Ovom izjavom Supilo ne samo da je pokazao svoju totalnu geopolitičku nepismenost - jer samo geopolitički nepismene osobe mogu misliti da je opstanak Hrvatske moguć ako se odrekne BiH - nego i to da je Supilo već tada posve usvojio političku logiku Srba i Srbije. Naime, nad ovakvom su izjavom mogli likovati isključivo (veliko)Srbi. Možda i nesvjesno Supilo je svojom gotovo iracionalnom mržnjom prema njemstvu i opasnosti od njemačkoga prodora na Istok (tzv. Drang nach Osten) poslužio kao oruđe velikosrpskome imperijalizmu u njegovu prodoru na Zapad, u kojemu mu je Monarhija predstavljala glavnoga protivnika.

Jačanje velikosrpske politike

Suočena s jačanjem velikosrpske politike među Srbima i projugoslavenske (a samim time i prosrpske) politike među hrvatskim političarima, Frankova je stranka - još za života Ante Starčevića - 1894. u svom programu odstupila od dotadašnje radikalne austrofobije i programa stvaranja samostalne i nezavisne Hrvatske izvan Monarhije, te se založila za stvaranje „velike Hrvatske unutar velike Monarhije" (velika Hrvatska podrazumijevala je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujući i BiH).

Taj je potez, međutim, bio posve taktičke naravi i svoje je korijene imao u nadirućoj jugoslavensko-velikosrpskoj opasnosti koju je Frank odlično uočavao. Uostalom, nakon okupacije BiH 1878. i sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom 1881. i u dvorskim se krugovima javljaju pristaše trijalističkog uređenja Monarhije, u čemu je Frank vidio priliku da Hrvatsku zaštiti od velikosrpsko-jugoslavenske politike i osigura joj ravnopravan položaj unutar Monarhije. Posljedica takve politike bila je i Frankova suradnja s banom Levinom Rauchom. Dakako, takva je politika morala smetati pristašama politike „Novoga kursa", tj. onima koji su suradnjom s Mađarima i Srbima (tada već jasne velikosrpske orijentacije) radili protiv Beča i stvarali pretpostavke za čin koji će uslijediti 1. prosinca 1918. (proglašenje Kraljevstva SHS), pa je Frank od strane tih krugova bio nazivan „austrijskim agentom", a među pristašama jugoslavenske ideje - kao u svojoj biti rasističkoga konstrukta - znalo se je pronaći i lijepi broj onih koji su ga prozivali radi njegova židovskog porijekla. No, Frank im nije ostao dužan, nego im je proročki odgovorio:"Mi nemamo razloga sramiti se našega rada u prošlosti, sadašnjosti kao ni u budućnosti.

Neka nam pokažu samo mrvu nevjere hrvatskoj domovini. Ako nam se kaže da smo tudjinski agenti, mi tu pogrdu bacimo novom kurzu natrag u lice i kažimo im: Sjetit ćemo vas na vaš kurz, kad će roditi plodovi vašega kobnoga sjemena, što ga sada sijete po hrvatskom narodu. Za vas bit će onda prekasno, samo da ne bude prekasno i za narod. Naprotiv naša će savjest ostati mirna i čista, jer ćemo moći kazati, da nismo nikad odstupili od naših načela, uviek smo radili za hrvatsku misao".

Novi kurs

Da je Frank bio u pravu, pokazala je budućnost. Plodovi politike Novoga kursa obilato su rodili otrovnim plodovima narednih devedeset godina: od ubijanja hrvatskih vojnika od strane Srba u Odesi za vrijeme Prvoga svjetskog rata, preko 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu, batinjanja hrvatskih seljaka i krvavoga političkog terora za vrijeme monarhofašističke Jugoslavije, preko klaonice Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i komunističke Jugoslavije pa do Vukovara, Škabrnje i Srebrenice. U korijenu svih ovih zločina stoji rukopis iste, jugoslavenske politike koja je svoje konkretne političke oblike počela dobivati upravo politikom Novoga kursa, kojoj se je Frank energično suprotstavljao.

Da su pak optužbe o tome da je Frank bio austrijski agent bile obične besmislice, priznao je kasnije i njegov politički protivnik Svetozar Pribićević, kad je zapisao:"Moram međutim priznati povijesnu istinu da ekstremni dio Stranke prava nije vodio takvu politiku zbog toga što se prodao Beču, kao što su im predbacivali, ili stoga što su njezine vođe očekivale za sebe osobnu korist u budućnosti - jednostavno su smatrali da takvu politiku nalažu interesi hrvatskog naroda".

Uostalom, trijalizam kao zahtjev za posebnom velikohrvatskom ili južnoslavenskom državnom jedinicom u okviru Monarhije po samoj je logici stvari suprotstavljen koncepciji Velike Austrije kao centralizirane države njemačke nadmoći, tako da su teze o Franku kao agentu Beča ne samo smiješne, nego i protivne elementarnoj logici.

Frankovo srbofobstvo također je jedna od izmišljotina jugoslavensko-velikosrpske historiografije. Frank je, naime, nesumnjivo bio radikalni protivnik velikosrpske i jugoslavenske politike, jer je vrlo dobro znao da ove rade o glavi Hrvatskoj i Hrvatima, no protiv Srba generalno nije ima ništa pod uvjetom da su lojalni građani Hrvatske. To jasno pokazuje činjenica da je 1889. zajedno sa Skenderom Fabkovićem i Gjurom Stjepanom Deželićem nazočio u zagrebačkoj pravoslavnoj sabornoj crkvi „Preobraženja Gospodnjeg" proslavi 500. godišnjice Kosovske bitke, a to možemo jasno vidjeti i iz sljedećih rečenica koje je zapisao:" Nama je mio i drag svaki pravoslavni žitelj Kraljevine Hrvatske, koji hoće raditi za slobodu ove svoje domovine; protivni smo pako svakomu onomu, koji radi proti slobodi našoj i koji se bori proti naravnim i opravdanim našim težnjam". Riječ je o dosljednome poštivanju nauka dr. Ante Starčevića.

Trijalizam

Možda je i najpreciznije Frankovu politiku koja je išla za osiguranjem ravnopravnosti ujedinjene Hrvatske unutar trijalistički uređene Monarhije - što bi predstavljalo branu protiv velikosrpsko-jugoslavenske politike - opisao akademik Dubravko Jelčić kad je zapisao: "To što Hrvati nisu odmah shvatili Franka silno je išlo na ruku svim neprijateljima Hrvatske. Srbojugoslavenskoj, a potom i jugokomunističkoj historiografiji Frank je bio živi trn u oku; a jedina je njegova krivnja u tome što je bio vidovitiji od ostalih, što je prozreo prave namjere hrvatskih Srba i opasnosti koje su se iz njih nadvile na Hrvatskom.

Htio je spriječiti utapanje Hrvatske u velikosrpskome moru, htio je vezati Hrvatsku uz civiliziranu Srednju Europu, kojoj ona duhovno i pripada, a ne uz primitivni Balkan, kamo su je, ispunjavajući srpske želje, gurali otpadnici od pravaštva, kakav je bio na primjer Supilo. Tragično je da to u ono vrijeme nisu shvatili ni mnogi od najuglednijih Hrvata, a još je tragičnije da to naša povijesna znanost i njezini autoriteti ne uviđaju ni danas, držeći se slijepo i kruto svojih neobranjivih teza čak i nakon svih iskustava u posljednje dvije tri godine".

Vrijedi navesti i to što je o Franku rekao veliki hrvatski književnik Antun Gustav Matoš, koji ga je i sam napustio 1909., dakle dvije godine prije smrti:" Umro je dakle Frank, koji dva decenija žrtvovaše snagu svoju ideji hrvatskog nacionalizma, a sav svoj imetak još uvijek bezuspješnom organiziranju pravaštva, bivši popularan među vjernicima kao Mojsije i sv. Franjo Asiški, a susretan nezahvalnošću mnogih danas uvaženih i uvaženijih, koje je s ulice pobrao i prigrlio ih očinskom ljubavlju. Veliki je dobrotvor zatvorio oči kao monah, zaprisegnut na vječno siromaštvo. Zaboravljen, opsovan, neshvaćen i prevaren, kao siromah, najenergičniji i najveći duh Hrvatske u posljednja dva decenija, organizator i prvi apostol Starčevićeve ideje".

Frank je skončao život kao i mnogi drugi borci za Hrvatsku, koji ne samo da nisu dobili zasluženo priznanje za svoju muku i trud, nego su od suvremenika bili popljuvani, oklevetani i zaboravljeni. No, u svijesti hrvatskih nacionalista ime Josipa Franka - kao žestokog protivnika jugoslavenske politike i vezivanja Hrvatske u balkansko-jugoslavenske kreacije - i dalje svijetli kao putokaz slobode, kao putokaz koji Hrvatsku vidi kao slobodnu zemlju u svome prirodnom srednjoeuropsko-mediteranskome krugu, što dalje od Balkana i svih njegovih državnopravnih i kulturno-političkih inačica. (Davor Dijanović)


Prenosimo...Hrvatski list

Simo Dubajić i Grga Angjelinović kao temelj moderne Hrvatske

Za Hrvatsku zaista nisu problem Josip Boljkovac, Rade Bulat, Josip Manolić, Stjepan Mesić i ostali još živući relikti mračnoga partizansko-jugoslavenskog i komunističkoga sustava, koji su danas u poznim godinama i manje-više tjelesno oronuli, ali su političkim duhom živahni kao i 1945. te bi s jednakim entuzijazmom provodili ili podržali okrutni terorizam nad Hrvatima.

Znatno su veći problem u Hrvatskoj oni koji misle da su masovni zločini partizana i komunista bili sasvim u redu i da za to ne smiju snositi nikakve posljedice, a takvih je, na žalost, podosta i među mlađim naraštajima i među akademskom zajednicom, što samo svjedoči o nesvakidašnjoj patologiji u hrvatskome društvu.

Boljkovčevi branitelji

Na zadnje noge su se podigli svi oni u zaštitu ovih dana uhićenoga 91-godišnjeg Josipa Boljkovca. Milorad Pupovac zaprijetio je da će tužiti Hrvatsku Europskoj Uniji, Stjepan Mesić pozvao je na otpor uhićenju „antifašista", urlaju Damir Kajin i mnogi drugi, gunđa Vesna Pusić, a predvodi ih Boljkovčev odvjetnik Anto Nobilo. Nobilo je tužitelj iz zlokobnoga komunističkog sustava. Kada su pred raspad Jugoslavije, komunisti iz SAD-a dobili ustaškoga ministra Andriju Artukovića i sudili mu u Zagrebu, Nobilo, tada kao mladi poletni komunistički tužitelj, nije pokazivao takvu vrstu solidarnosti s vremešnim optuženikom.

Artukovića su dovezli na nosilima, bio je teško bolestan, dementan do te mjere da nije ni znao gdje se nalazi i što mu se događa, a u zatvorskoj bolnici je fingirajući šakom telefon, vodio „razgovore s Bogom". Za takvog Artukovića Nobilo je tražio smrtnu kaznu. Na smrt je i osuđen, a dvadesetak i nešto godina poslije, povjesničar dr. Ivo Goldstein priznaje da je osuđen za izmišljene zločine.

Događaji za koje je osuđen nisu postojali, izmislili su ih plaćeni Udbini svjedoci. Ista ta bulumenta sada razjarenih komunista jednako je energična u traženju odmazde za bilo kojeg i u bilo kojim okolnostima stradaloga Srbina i u traženju apriorne zaštite za počinitelje zločina nad Hrvatima. Zločini su se događali stalno u povijesti. Ovo je, pak, 21. stoljeće i 2011. godina, a oni su još živući balast koji vuče civilizaciju dolje, onaj balast koji pratimo još od vremena kanibala ili vrača koji je stopalom udarao po tlu kako bi privukao kišu te usput žvakao komade tijela svoga suparnika kako bi zadobio i njegovu snagu. Simo Dubajić sve do svoje smrti javno se hvalio kako je ponosan što je na Bleiburgu sa svojom jedinicom ubio 30.000 Hrvata te da mu je žao što nije i više, Rade Bulat se prije nekoliko godina u intervjuu riječkom dnevnom listu pohvalio da je ubijao stotine Hrvate, a prije nekoliko dana izjavio je isto, s tim što je te Hrvate nazvao ustašama.

Davne 1918. Grga Angjelinović, predak Vesne Pusić, predvodeći žandare koji su gušili prosvjed hrvatskih domoljuba protiv Jugoslavije, poručio da će se napiti hrvatske krvi, a nakon masovnih egzekucija na Bleiburgu i drugim stratištima po svršetku Drugog svjetskog rata Josip Broz Tito pravdao se da je njima morao udovoljiti Srbima. To je, dakle, onaj oblik mržnje za koju suvremena civilizacija naivno misli da je iščezla, da više ne postoji i da je suvremeni čovjek, bilo kao pojedinac bilo kao pripadnik nacije, države i općenito neke mase, naučio nešto iz gorke povijesti, premda nas stvarnost danomice demantira.

Višestoljetna mržnja

Tisućljeća, stoljeća i desetljeća prošla su od te pračovjekove mržnje, stoljeća i desetljeća od svih tih slučajeva pa kad danas, suočavajući se s mržnjom Pupovca, Pusićeve i Pusića, Nobila, Mesića, Bulata i drugih ovovjekih apologeta zločina nad Hrvatima, tražimo sličnosti i razlike, onda možemo tek tužno konstatirati da iza njihovih političkih lekcija i ispod njihovih stjegova, u kojima oni zacijelo vide nadmoćni oblik povijesti i društvene metafizike, nema ničega do njihove bolesne mržnje, ali i straha od Hrvatske, slobode i odgovornosti pred zakonom.

Premda su, dakle, od tih dalekih vremena prošla stoljeća, oni razvijaju stjegove lažnoga antifašizma vjerujući da ih štite od munje, groma, zvijeri, zakona, pravde i svega što ne poznaju. Možda će tek reda radi reći, a samo zato što nose skupa odijela s kravatama ili uske i široke suknje (pri čemu, primjerice, Vesna Pusić ne dopušta kamerama da joj snimaju donji dio tijela) te prave face liftinge po salonima, da su ipak superiorniji od svojih predaka, od Sime Dubajića ili Grge Angjelinovića ili Rade Bulata. No prava istina je da je Simo Dubajić isto što i Milorad Pupovac, Pupovac je Dubajić, Mesić je Josip Brzo Tito, Tito je Mesić, Nobilo je Jakov Blažević, Blažević je Nobilo, Vesna Pusić je Grga Angjelinović i Andjelinović je Vesna Pusić, Slavko Goldstein je Rade Bulat, Rade Bulat je Slavko Goldstein... Svi su oni međusobno jedno te isto, a pupčana vrpca koja ih povezuje kroz stoljeća upravo je ta mržnja prema Hrvatskoj, otpor prema novim dosezima slobode hrvatskoga naroda, panika pred slobodom i odgovornošću. Jer samo takvi, jedni te isti, oni od prije sto ili dvjesto godina, od prije 66 godina ili od prije 20 godina, mogu braniti Boljkovca od optužaba i optuživati Hrvatsku kako je riječ o politički motiviranom procesu premda znaju, premda i on sam priznaje da je osobno ubijao.

Nije problem što oni ne poznaju povijest, savršeno im je jasno da su njihovi idoli provodili najstrašnije masakre nad Hrvatima, ali putem dimnih zavjesa koje svakodnevno puštaju u javnosti uporno tu povijest izvrću naglavačke želeći da i svi ostali, poput njih samih, budu balast civilizacije koji vuče dolje i da sve skupa gurnu u ambis međusobnog uništenja. (Ivica Marijačić)


Nacija, 9. studenog, 2011.

Ropstvo ili borba za opstanak

Povijesni trenutak u kojem se nalaze Hrvati nije bolan samo za Hrvate: vidimo kako su nam rasprodali Domovinu, svjesni smo da nas vladajuća garnitura uvlači u Europske integracije protiv naše volje, unatoč naše želje te prije i unatoč nacionalnog referenduma, ali isto tako vidimo kako se cijeli svijet trese u nemirima prosvjedima i ratovima. Novi svjetski poredak i Gospodari kaosa dobro su izmanipulirali narode i pokrenuli su procese slamanja identiteta, nacija i ekonomija na njima željen i primjeren način. Žestoki prosvjedi ove su se godine (pa i prije) prolomili u Europi: u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, kod nas i mnogim drugim zemljama, a konačno i u samom Izraelu. Što je u svemu tome neobično? Neobično je to da se u kratkom razdoblju slama cijela svjetska ekonomija i da se prosvjedi odjednom, koordinirano, događaju u cijelome svijetu. Gospodari kaosa sve su to ukalkulirali u svoj plan razaranja nacionalnih država i stvaranja Novog svjetskog poretka tj. radi stvaranja jedne svjetske države: ogolivši narode neproizvodnim potrošačkim kreditima i bankarskim manipulacijama svjesno su izazvali naizgled nekontrolirani bijes, koji kane kanalizirati u lokalne sukobe i ratove te narode usmjeriti u jedan novi svjetski rat. One države koje Gospodari nisu uspjeli ukrotiti kreditima i politikom dolara i eura – napali su subverzivnom i direktnom vojnom silom. Svjetsku državu moguće je stvoriti samo na ruševinama svih starih država. Stara masonska formula «Ordo ab Chao», «red iz kaosa» i «Solve Et Coagula» «razriješi i složi (zgusni)» ostvaruje se kroz nemire, ratove i razaranje starog svijeta: sve novije revolucije u povijesti pokrenuli su masoni, svi prosvjedi (bili oni opravdani ili neopravdani) služe uspostavljanju političkih odnosa kakve Oni žele. No, ponekad im ponešto izmakne nadzoru pa zbog toga majstori primjenjuju drugačiju metodu.
A kako to konkretno izgleda u trenutnoj slici svijeta?

Umirovljeni američki general Wesley Clark 2. ožujka 2007. godine na američkom kanalu u emisiji «Demokracija sada» objasnio je razloge svoga umirovljenja i neslaganja sa službenom američkom politikom: došavši u svoj ured deset dana nakon napadaja na Newjorške nebodere (11. rujna, 2001.) upoznali su ga s odlukom kojom je administracija USA odlučila napasti Irak i druge države. O odnosu Sadama Huseina i Al Qaide nisu nađeni nikakvi dokazi, ali ipak - donesena je odluka o napadaju. Na popisu planiranih žrtava nalazilo se jo šest država: Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudan i na kraju Iran. Kako vidimo, plan se nije odvijao ovim redoslijedom, ali nakon 2001. Izrael je 2006., s američkom podrškom neuspješno napao Hezbolah u Libanonu, a prethodno je stradao i Irak. Irak je pao, ali Libanon još nije. U međuvremenu gospodarima svijeta zasmetao je i režim u Egiptu pa je nađen i novi način da se ukloni donedavni saveznik Izraela i Amerike, predsjednik Mubarak: novi način uklanjanja nepoćudnih režima postali su prosvjedi u ime demokracije!

Što se, u stvari, promijenilo nakon napadaja na Irak i Libanon? Promijenila se taktika i metoda smjenjivanja režima! Napadaji na Irak, (prethodno Afganistan) i Libanon izvršeni su direktnom oružanom intervencijom pri čemu je Izrael pretrpio strašne gubitke u tenkovima i ljudstvu, a i Amerikanci su nastradali kako u Iraku tako i u Afganistanu. Od sada je trebalo naći novi način da se obore vlasti koje više ne odgovaraju američkim željama i europskim planovima: promjenama režima u ciljanim zemljama od sada trebaju poslužiti lokalni timovi. Iz više izvora saznali smo da su prosvjedi u Egiptu poticani preko Interneta, a u Libiji su Gospodari svijeta pri napadaju na Gadafija podržali lokalne bande, te se dogodio presedan: kada je u ratu 1990.-1995. Srbija napadala Hrvatsku – to je bio interni problem i građanski rat u Jugoslaviji, ali kada je trebalo oboriti Gadafija euro-američke snage su odmah i urgentno podržale lokalne pobunjenike, koji se bez pomoći invazijskih snaga ne bi uspjeli održati niti jedan dan.

Radi obaranja teokratske islamske vlasti u Iranu proamerički prosvjednici su 2009.-2010. godine, uz glasnu podršku Amerike i Europe, također pokušali organizirati antirežimske prosvjede, ali nisu uspjeli, jer je Iranski režim shvatio informativno-operativnu metodu kojom se služe Gospodari svijeta, te su poduzete odgovarajuće mjere za suzbijanje subverzivnog rata preko Interneta i na druge načine. Stoga nema sumnje da će Amerika, za interese Izraela i Britanije, Iran napasti direktnom silom, a kako je Iran strateška poveznica Rusije i Kine isto tako nema nikakve sumnje da će taj napadaj biti uvod u III. svjetski rat.

Što se Hrvatske tiče, naša situacija je vrlo delikatna: Gospodarima kaosa odgovara HDZ-ovska vlast u Hrvatskoj, ali bi im dobro poslužili i nemiri. HDZ je tako dobro rasprodao Hrvatsku i nacionalne interese i toliko se revno natječe u poslušnosti Haagu, NATO-u, i svim svjetskim masonskim silama i politikama, da svjetska masonerija u Hrvatskoj teško može naći kvalitetnije sluge. Promjena vlasti u korist boljševičkog SDP-a Gospodarima kaosa nije korisna, premda bi Hrvatima bila još štetnija. A nemiri u Hrvatskoj Gospodarima svijeta mogu proizvesti samo dva učinka: ukoliko budući prosvjedi ne uspiju, i ne dođe li do promjene vlasti, nemiri narod mogu dovesti do obeshrabrenosti i ropske pokornosti koja se pokorava aneksionističkoj politici EU-ropske Unije i svim željama stranih sila, a ukoliko prosvjedi uspiju i narod milom ili silom smijeni protunarodnu vlast – Hrvatskoj slijedi Libijski scenarij s napadajem izvana. Jer, suvremeni prosvjedi kao i referendumi o EU-ropskoj Uniji smiju služiti samo jednoj svrsi: manipulaciji i lažnoj demokraciji koja uništava nacionalne države i nacionalne identitete, da bi ih sve utopila u jedno antikristovo državno uređenje u kojem nema ni Boga ni slobode ni nacija.

Hrvati će u takvoj povijesnoj situaciji morati izabrati ono što najviše žele: ropstvo ili novu vlastitu državnu vlast koja će ih povesti u borbu za opstanak. Kojim god putem Hrvati krenuli – niti jedan im ne će biti bez patnja i suza, ali najbolje rješenje uz Božju pomoć svakako će biti borba za održanje suverenosti.

Emil Čić


Vaš stav...

Ujedinjenje hrvatske desnice

Globalizacija sve više napreduje, i njen konačni cilj, nova svjetska država je sve bliža. Ona korak po korak ruši sve za što vrijedi živjeti, kao vjeru u Boga, naciju i obitelj. Tradicionalnu obitelj uništavaju i izjednačavaju istospolne i heteroseksualne brakove, potiču abortus i veličaju nemoral.

Idealni globalizirani čovjek, kojeg stvara internacionalna liberal-masonerija, je materijalist i egoist, njegov novi Bog je novac, i samo za Mammon će zivjeti. Komunizam je nekada ubijao tijelo čovjeka, dekadentni liberalizam mu ubija duh i čini ga sretnim robom materije.

Hedonistička zapadna Europa propada, kao sto je nekada propadalo Rimsko carstvo, koje je se odalo nemoralu, i zbog toga što je - zbog pada vlastitog nataliteta - bilo prisiljeno pripustiti barbarske narode u svoje carstvo, pa i u sam Rim. Time je zapečatilo svoju sudbinu. Zapadni svijet, radi opadanja vlastitog nataliteta, je uveo i dalje uvozi miljune Afroazisjkih emigranata i time si je iskopao vlastiti grob, kao nekada i veliko i dekadento Rimsko carstvo.

Zapadna Europa je žrtva onoga sto je nova ljevica 1960-ih. započela, tada je počela rušiti europsku kršćansku kulturu i civilizaciju, pod kojom je Europa postala najbogatiji i najrazvijeniji kontinent. Destruktivni rezultat nove ljevice je nova Europa bez Boga, bez ideala i bez vlastitog identiteta. Takvu Europu će lako osvojiti narodi sa svojim Bogom, svojim idealima i svojim sačuvanim identitetom, kao što su to narodi islamskog svijeta.

Globalizaciji ide na ruku to što se istinski domoljubi, nacionalisti, desničari ne mogu složiti, prije svega zbog egoizama i osobnih interesa svojih vođa, koji je toliko jak da im je čak i iznad države i naroda.

Pozivam sve vođje hrvatskih nacionalističkih i desnih stranaka i pokreta, da napokon prestanu biti egoisti, da prestanu misliti samo na sebe, sebe i sebe! Osobni interes treba odbaciti, i napokon stati u službu nacije. Svijet nije vidio državu s 4,5 milijuna stanovnika a da ima preko deset desnih stranaka. Njemačka s 82 milijuna stanovnika ima samo dvije desne stranke, imenom NPD-Die Volksunion i Republikance.

Moramo se odreći svojih malih egoizama i svojih sebičnih interesa i napokon ustati u obranu svoga zavičaja, svoje domovine, prije nego što ju globalizacija proguta. Potrebna nam je jedna jedina jaka stranka na našoj desnici, koja bi se mogla zvati "HRVATSKA DESNICA", u takvu stranku bi se trebale priključiti sve desne i nacionalne struje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, to su po meni: HSP, A-HSP, HČSP, HSP 1861, HSP-dr. Ante Starčević, HRAST, Hrvatski Plamen, HRZ (Hrvatska republikanska zajednica), HOP, SHP (Stranka hrvatskog prava), HPB (Hrvatsko pravaško bratstvo), Jedino Hrvatska, Nacional demokrati, NHD (Nova hrvatska desnica) i pojedinci poput Marka Franciškovića i Emila Čića.

Moramo se ujediniti, pružiti ruku bratsku jedni drugima, dio smo kršćanskog kulturnog kruga i vrijeme je, da se oprosti i gleda u budućnost, za novu ponosnu, jaku, bratsku i nezavisnu Hrvatsku!

Ustanimo radi naše djece, ne smijemo dozvoliti da ih i dalje odgaja judeo-masonska internacionala u sotonističkom i dekadentnom zloduhu vremena. Dokažimo da smo se mi Hrvati opametili, i da više nikada nećemo dozvoliti da nas tuđin na koljena baci, a taj novi tuđin je Europska unija i globalistički novi svjestki poredak. Te monstrume može jedino pokoriti jaka i složna hrvatska desnica!

Bog i Hrvati
Šime Tolić
Dopredsjednik glavnog stožera Autohtone- Hrvatske stranke prava

...

Stranka Hrvatskog Prava podržava ovaj vapaj zabrinutog Hrvata!


hrsvijet.net, 5.11.2011.

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma - Uz 140. obljetnicu Rakovičkog ustanka

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

Davor Dijanović


Široki Brijeg, 3.11.2011.

Hrvatska je dužnost suditi Mesiću i Boljkovcu…

Povodom uhićenja ratnog zločinca Josipa Boljkovca, koji je zajedno sa svojim „drugovima“ kroz ideju komunizma, poslao na drugi svijet oko 300.000 „narodnih neprijatelja“ – braće Hrvata, Udruga Korektiv za unapređenje i koordinaciju aktivizma Široki Brijeg, želi naglasiti važnost ovog događaja za sve ljude koji smatraju da zločin ne smije ostati bez kazne i izražava nadu da će ovo uhićenje i privođenje pred lice pravde omogućiti bar djelomičnu satisfakciju obiteljima žrtava.

Od 1945. godine do Rezolucije informbiroa, u samo tri godine, nastale su bezbrojne jame, pune ljudskih kostura – premda je većina njih na području sjeverne Hrvatske i Slovenije, niti BiH nije ostala pošteđena. Zastrašujuća je činjenica da je 70% ubijenih tih godina otišlo na onaj svijet, a da tobožnji narodni sud nisu ni vidjeli. Od 1945-49 Jasenovac je radio punom parom, širokobriješki franjevci su živi spaljivani, svako Hercegovačko selo nije ostalo pošteđeno.

Demokracija je tada bila stvarno na visokoj razini. Jedan vođa, jedna partija i ustrašeni narod! Titov jedan glas bio je dovoljan da se sve odluke donesu jednoglasno. Narodni neprijatelji i suradnici okupatora bili su strijeljani po kratkom postupku uz istovremenu konfiskaciju cjelokupne imovine, a ona je i bila glavnim razlogom za odvođenje pred streljački vod.

Danas nijedan stari komunist neće priznati da je bio komunist već svi tvrde kako su bili antifašisti. Ni Stjepan Mesić, ni Josip Manolić, ni Josip Boljkovac, ni Jure Galić, ni brojni drugi neće danas priznati da su zapravo bili i ostali komunisti već se busaju u prsa kako su oni uvijek bili samo antifašisti. Očito lisica dlaku mijenja... Hrvatski svetac Leopold Mandić je rekao: „Istina se nikada ne mijenja, ona je uvijek u modi!“

Ako starosna dob nije ograničavala izručenje i osudu Andrije Artukovića, ministra unutarnjih poslova NDH kojeg je 1986. godine Amerika izručila Jugoslaviji koja ga je pod sumnjivim okolnostima osudila na smrt strijeljanjem, ali pogubljenje nije dočekao jer je umro u zatvoru u siječnju 1988., onda je ovo uhićenje svakako iznimno bitno.

Svijet u kojem živimo daleko je od savršenog i bremenit je nepravdama. Ali u tom svijetu kakav jest, uhićenje Josipa Boljkovca važan je događaj koji pravdu za žrtve pretpostavlja nacionalnim mitovima i vraća vjeru da će se jednom živjeti u svijetu u kojem će zločini čiji je i Josip Boljkovac postao simbol, biti samo povijest.

Žalimo što je do uhićenja došlo nakon 65 godina, ali se nadamo i skorom uhićenju njegovih „drugova“ poput „izdajnika“ Stjepana Mesića iz RH, ali i onih nama poznatijih poput Jure Galića koji se dovodi u vezu s zločinima počinjenim nad Hrvatima u Hercegovini.

Udruga KOREKTIV


Vaš stav ..., Zagreb, 30.10.2011.

SDP JE NAJBOGATIJA PLJAČKAŠKA I ANTIHRVATSKA STRANKA U REPUBLICI HRVATSKOJ

(Ako hrvatski glasači svojom pasivnošću dopuste pobjedu Kukuriku koalicije, od Hrvatske neće ostati ni kamen na kamenu)

Uvodno razmišljanje i pregled

Kao što svaki čovjek, samim tim što je čovjek, i što je biće Božanskoga podrijetla i roda, što je slika Božja, ima neotuđivo Božansko i prirodno pravo na svoje ljudsko dostojanstvo, na ljubav i na slobodu, pravo na slobodnu odluku za dobro, a može se opredijeliti i za zlo, ako zaboravi na svoje ljudsko dostojanstvo ili ako nema odgojem formiranu savjest, bez obzira na posljedice koje će snositi on osobno, kao i cijelo društvo, i budući da je proizišao iz obitelji, ima pravo na stvaranje prirodne obitelji i pravo na samostalni obiteljski dom, tako i svaki narod koji ima svoj identitet, jezik i teritorij, ima po svim Božjim zakonima i temeljnim ljudskim međunarodnim dokumentima, pravo na svoju domovinu i samostalnu državu. Kao što se obitelj ne smije nasilno niti prevarom i manipulacijama tjerati u nekakve obiteljske zajednice, tako se ni narode ne smije tjerati u bilo koje nasilne narodne zajednice. Kada bi to bilo i slobodnom voljom jednoga naroda, taj narod ili bilo koje njegove sljedeće generacije, moraju imati pravo slobodno i bez ikakva nasilja izaći sa svojim teritorijem iz takvih zajednica. Trebamo biti svjesni da ono što za samostalno i slobodno obiteljsko življenje znači stan ili kuća, isto takvo značenje za narod, kako bi se mogao samostalno i slobodno razvijati na svim područjima ljudskoga života, ima njegova samostalna i suverena država. No, budući da smo svi ljudi, trebamo međusobno živjeti kao braća, na temelju razumijevanja i ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za cijelo čovječanstvo, jasno je da trebamo međusobno surađivati i uvažavati jedni druge kao ljude, kao obitelji i kao narode. No, kao što znamo, hrvatski se narod, koji živi na ovom prostorima svoje lijepe domovine povijesno već 14 stoljeća, a neki znanstvenici, po genetskoj strukturi, tvrde da smo tu autohtono još iz puno starijih vremena, gdje smo u 7. stoljeću dragovoljno primili kršćanstvo i tako stupili u kolo civiliziranih i kulturnih naroda Europe i svijeta, gdje smo imali svoju državu od Drave do Jadrana, do Drine, pa i do Drača u Albaniji, gdje smo imali svoje samostalne knezove i kraljeve, sve do 1102. godine, a i kasnije, u raznim personalnim unijama, ali sa svojim državnim saborom, simbolom suverenosti sve do 1918. godine, dalje voljom stranih moćnika u nasilnom tvorevinama prvoj i drugoj Jugoslaviji, zbog težnji raznih neprijatelja kroz povijest, a posebno zbog velikosrpskog hegemonizma, nama Hrvatima se neprekidno niječe to sveto pravo na svoju samostalnu i slobodnu državu. U tome teškome povijesnom razdoblju od približno 9 stoljeća, u obrani svoje domovine, prolili smo more krvi i suza, kostima smo reljef svoje zemlje izmijenili, braneći sebe, pa i kršćansku Europu, svedeni smo i u novije vrijeme ponovno na ostatke ostataka. Pokušaj obnove samostalne države u Drugom svjetskom ratu platili smo najstrašnijim genocidom u povijesti od strane velikosrba, pod vodstvom Komunističke partije, na čelu sa zloglasnim mega zločincem, takozvanim Josipom Brozom Titom, te prošli strašno razdoblje zločinačke tamnice, druge Jugoslavije, sve do 1990. godine. Konačno smo, sticajem povijesnih okolnosti, tj. urušavanjem totalitarnog komunističkog zločinačkog sustava u cijeloj Europi i padom Berlinskoga zida 1989. godine, pod vodstvom dugogodišnjeg komunističkog disidenta, bivšeg najmlađeg komunističkog generala, obraćenika, povjesničara, dr. Franje Tuđmana, uspostavili demokraciju u Hrvatskoj, osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice - HDZ-a i drugih obnovljenih ili novih političkih stranaka. Pobjedom HDZ-a na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj, održanim 22. travnja i 8. svibnja 1990. godine, te na zasjedanju tako izabranog prvog Hrvatskog državnog sabora, 30. svibnja 1990. godine, uspostavljena je suverena većinska vlast hrvatskoga naroda i drugih hrvatskih građana u našoj Republici Hrvatskoj. Taj dan proglašen je i državnim blagdanom - Danom hrvatske državnosti. Skinuta je sa jarbola Hrvatskoga državnoga sabora zastava Socijalističke Republike Hrvatske sa zvijezdom petokrakom i podignut je hrvatski barjak sa povijesnim hrvatskim grbom. Narod, gdje sam i ja bila nazočna, je oduševljeno pljeskao, pozdravljajući taj čin, dok su se obilne suze slijevale niz lice predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i nas mnogih drugih, Hrvatica i Hrvata. Takvim demokratskim kretanjima, naravno, nije bio zadovoljan militaristički Beograd ni njegova velikosrpska i jugokomunistička peta kolona u Hrvatskoj. Na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj, 1990. godine, sudjelovao je Savez komunista Hrvatske. Zapravo, nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije, na 14. izvanrednom kongresu, održanom u Beogradu početkom 1990. godine, kada su taj kongres demonstrativno napustili slovenski komunisti, pa za njima i Hrvatski, na čelu sa Ivicom Račanom, ubrzo je Savez komunista Hrvatske, kao jedini nositelj vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a po dogovoru sa HDZ-om i drugim već osnovanim ili obnovljenim političkim strankama, formalno i raspisao prve demokratske izbore u Hrvatskoj. No, u slobodnoj predizbornoj kampanji, Ivica Račan je Hrvatsku demokratsku zajednicu nazvao "strankom opasnih namjera", a u jednom interviewu talijanskom novinaru čak i "zločinačkom organizacijom", valjda zato što se usudila suprotstaviti komunistima. U tome razdoblju prethodno je, kao jedina vlast u SR Hrvatskoj, Ivica Račan dopustio i dogovorio da Jugoslavenska armija u Hrvatskoj tajno oduzme svo oružje hrvatske teritorijalne obrane, koje je platio hrvatski narod. Kako komunisti nisu uspjeli pobijediti, kao što su se nadali, i kako su bili navikli, jer se hrvatski narod novim političkim kretanjima bio oslobodio straha, te iako je već bio donesen demokratski Božićni Ustav Republike Hrvatske, sa svim odredbama o ravnopravnosti, ljudskim pravima, zaštiti manjima i svih građana u Republici Hrvatskoj, počela je, od strane nezadovoljnih antihrvatskih organiziranih elemenata, otvorena i tajna lažna promidžba o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, i njihovo tajno naoružavanje od strane takozvane JNA, te razne manje ili veće provokacije, kao lakrdija o sklanjanju ugrožene srpske djece u Vojvodini, namještenih zarezivanja srpskih vratova, skupova sa uzvicima "Ovo je Srbija!", kao i stvaranja SAO (srpskih autonomnih oblasti), čak i u dijelovima hrvatskih gradova gdje su bile zgrade naseljene jugo oficirima. Dr. Franjo Tuđman, kao posredni izabrani predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske (jer su prvi neposredni predsjednički izbori, na kojima je dr. Franjo Tuđman premoćno pobijedio, već u prvom krugu, održani 2. kolovoza 1992. godine, kao i drugi, održani 15. lipnja 1997. godine), odlučio je provesti referendum hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, kako bi imao za međunarodnu zajednici legitimaciju samoodređenja naroda, održan 19. svibnja 1991. godine, s rezultatom 94% za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Pri donošenju Deklaracije o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru, 25. lipnja 1991. godine, zastupnici SKH - Stranke demokratskih promjena (kako su se počeli nazivati od svoga kongresa u studenom 1990. godine), bili su protiv te deklaracije i napustili su sabor. Dalje sve o velikosrpskoj agresiji, napadu na Vukovar od 25. kolovoza 1991. godine, stradanjima hrvatskoga naroda, zločinima, progonima, okupaciji trećine Republike Hrvatske, licemjernom djelovanju UNPROFOR-a, sve do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. i prijema Republike Hrvatske u Ujedinjene narode, 22. svibnja 1992., ne treba opširno ponavljati.

Basnoslovno bogatstvo SDP-a

Bitno što želim ovom prilikom reći i javno postaviti pitanje je: Kako je SDP - Socijaldemokratska partija Hrvatske, kako se nazivaju od travnja 1993. godine, postala i ostala najbogatija politička stranka u Republici Hrvatskoj. Naime, ta je stranka još u studenom 1990. godine na svome kongresu donijela Povijesnu deklaraciju o prekidu kontinuiteta te stranke s razdobljem od 1945. do 1990., dakle da postaje nova stranka pod nazivom SKH - SDP (Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena). Čak su zamolili i uzoritog kardinala Franju Kuharića da im blagoslovi grešnu zgradu "Kockicu" na Prisavlju u Zagrebu. No da je ta deklaracija bila samo formalna, odnosno deklarativna, dokaz je to da zapravo nikada do danas nisu službeno priznali i osudili okrutnu, nemilosrdnu komunističku zločinačku totalitarnu diktaturu u Hrvatskoj i Jugoslaviji, sa svim genocidnim zločinima, po uzoru na Lenjina i Staljina, najviše nad hrvatskim narodom, dok su jedini imali monopol na vlast te bili gospodari života i smrti prestrašenog, demografski uništenog, intelektualno obezglavljenog i ožalošćenog hrvatskoga naroda, sa preko 660 mučenički ubijenih svećenika i drugih duhovnih osoba, što se u tolikoj mjeri nije događalo ni u jednoj drugoj komunističkoj zemlji, pa ni u Sovjetskom Savezu, s obzirom na broj stanovnika. Za toga strašnoga vremena, komunistička partija je postala i vlasnik enormnog bogatstva u opljačkanim od naroda vrijednim nekretninama i pokretninama velikih vrijednosti. Za sve te zločine nitko im nije smio u ono strašno vrijeme ništa prigovoriti. Sve to crno bogatstvo SDP je legalno zadržao i u demokratskoj Republici Hrvatskoj!!! Potičem istraživačko novinarstvo, ako je slobodno, da istraži kolike nekretnine diljem Hrvatske su upisane na SDP i po kojim zakonima je to moglo biti i ostati. Pitanje je, zašto SDP, kao nova stranka, u demokratskoj i suverenoj Hrvatskoj nije u političkoj demokratskoj borbi za vlast startala materijalno od nule, kao i sve druge novoosnovane ili obnovljene stranke. Usput bi bilo dobro da se istraži vlasništvo nekretnina i pokretnina i svih drugih stranaka takozvane Kukuriku koalicije, kao i svih čelnika tih stranaka. Na žalost, vidimo svi činjenicu da se demokracijom može jako manipulirati uz pomoć materijalnog bogatstva pojedinih stranaka. Uz bolje plaćenu promidžbu i medije na svojoj strani, stranke postiži i bolje izborne rezultate, što je i psihološka činjenica. Zašto su u tome smislu stranke od starta neravnopravne? Narod bi uvijek, što se može provjeriti u svim anketama, želio na vlasti imati poštene i sposobne ljude, kojima je opće dobro na prvome mjestu. Naravno da takvih ima u svakome narodu, pa tako i u hrvatskom, ali kao što vidimo, i u nas i u svijetu, prevarama i manipulacijama najgori i najpokvareniji se većinom probijaju do vrhova vlasti. Stoga i mi, u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj, nakon tolikih žrtava, te teškog, ponosnog i slavnog desetogodišnjeg razdoblja, do 2000. godine, imamo razdoblje mračne destrukcije, takozvane detuđmanizacije i uništavanja svega teškom mukom stvorenoga, imamo razdoblje progona najzaslužnijih, po nalogu pokvarenih moćnika svijeta i pretvaranje većine nas u malodušno i apatično roblje. Temelje svega toga propadanja postavila je koalicijska vlast od 3. siječnja 2000. godine, na čelu sa SDP-om i Ivicom Račanom, te prevarom dolaska na predsjednički položaj u dva mandata hrvatskoga mrzitelja i krivokletnika Stjepana Mesića. Takav zloćudni trend nastavljen je opet prevarom naroda i prevarom stranke, dolaskom na vlast 2003. godine drugačijeg HDZ-a, na čelu sa patološki pohlepnim hohštaplerom Ivom Sanaderom. On je očistio svoj HDZ od svih istaknutih domoljuba i nastavio provoditi politiku SDP-a i moćnika svijeta, na štetu svih hrvatskih nacionalnih interesa. Nije mi žao što su ga moćnici svijeta kojima je služio odbacili i što je dospio u Remetinec, izložen svim mogućim optužbama. Je li baš za sve kriv, ne znam, ali znam da jest zbog progona generala Gotovine, generala Markača, generala Slobodana Praljka, generala Milivoja Petkovića, te visokih političkih dužnosnika Herceg-Bosne, Brune Stojića, Jadranka Prlića, Berislava Pušića i Valentina Ćorića, kao i svih drugih hrvatskih branitelja, posebno generala Branimira Glavaša, kao i zbog noćnog rušenja spomen obilježja vitezu Juri Francetiću u Slunju, te rušenja spomen ploče hrvatskom književniku Mili Budaku u Sv. Roku. Stoga, neka mu je čak i brzo stigla Božja kazna, iako mi ga je ipak kao čovjeka i žao.

Smišljena i organizirana kampanja protiv HDZ-a pred parlamentarne izbore 2011. u Republici Hrvatskoj 4. prosinca 2011. godine

Jadranka Kosor, imenovana predsjednica Vlade i predsjednica HDZ-a, nastavila je politiku Ive Sanadera u poslušnosti moćnicima svijeta i EU glede progona hrvatskih branitelja, ali je, po nalogu EU, gdje je korupcija na svakome koraku, počela i borbu protiv korupcije u Hrvatskoj, omogućivši progone i najviših dužnosnika svoje stranke. No, kao što vidimo, organizirani neprijatelji su iskoristili tu njezinu naivnost protiv nje same i čitave njezine stranke, želeći cijelu stranku lažnim optužbama potpuno osramotiti u narodu, te je eliminirati sa političke scene, iako je po najvećem dijelu članstva, od 220.000 članova, to u pravome smislu i duhu, zaslužna i poštena državotvorna stranka, te je baš zbog toga uništiti i dovesti na vlast ponovno SDP i Kukuriku koaliciju, kako bi po svojim željama potpuno dokrajčili suverenu i samostalnu Hrvatsku. Po svemu sudeći, u tome smislu djeluje u Republici Hrvatskoj paralelna zakulisna vlast, kojoj služi Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, na čelu sa Mladenom Bajićem, kao i čelnicima USKOK-a, sve uz najviše utjecajne medije. To se vidi upravo u vrijeme kada je već odlučeno i na velika zvona nezakonito objavljeno da se provodi istraga u svrhu dizanja optužnice protiv pravne osobe, cijeloga HDZ-a, kao kriminalne i zločinačke organizacije. Ako su optužbe u fazi istrage po zakonu tajne, otkud informacije dolaze u medije i kako to legalna vlast ne može spriječiti? Također, kako to da optužbe protiv korupcije i crnih fondova, uz veliku medijsku hajku, idu selektivno samo protiv HDZ-a? Medijske pripreme u tome smislu već dulje predvodi zastupnik SDP-a Željko Jovanović, dok Vesna Pusić ne prestaje potpuno lažno optuživati Hrvatsku da je agresor u BiH, uz sve posljedice koje iz tih optužbi proizlaze. Tu su i dobro plaćene, iz stranih i domaćih izvora, takozvane nevladine udruge, na čelu sa Vesnom Teršelič, Zoranom Pusićem, Žarkom Puhovskim i Ivanom-Zvonimirom Čičkom, koje stalno Hrvatsku optužuju za navodne ratne zločine nad Srbima, a ne vide takve stvarne srpske zločine nad Hrvatima i hrvatskom zemljom. Zoran Pusić, predsjednik tzv. Građanskog odbora za ljudska prava, čak drsko pismeno predlaže Gradskoj skupštini Grada Zagreba ukidanje ulice Gojka Šuška, zbog izmišljenih zločina dok je bio ministar obrane Republike Hrvatske, u vrijeme velikosrpske agresije. Baš taj Zoran Pusić je kao predstavnik tih raznih antihrvatskih udruga, i nakon što je Vesna Teršelič bila na konzultacijama u Londonu, viđen u hotelu Palace u listopadu 2011. godine, kako je u mračnome kutku 3 sata razgovarao sa državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem. Dakle, Mladen Bajić ima dovoljno vremena za razgovor sa Zoranom Pusićem, a vjerojatno za Jadranku Kosor nema vremena!

Prava istina o imovini HDZ-a

U vrijeme kada je Državno odvjetništvo, u listopadu 2011., odlučilo dići optužnicu protiv HDZ-a, kao pravne osobe, zbog navodnih crnih fondova, trebalo je blokirati i imovinu HDZ-a, kako bi se država imala od čega naplatiti, ukoliko optužena stranka bude proglašena krivom. U medijima se govori o oko 32 milijuna kuna, koje je HDZ imao u tim crnim fondovima. No, u stvarnosti nisu našli nikakve imovine, osim zgrade središnjice, na trgu bivšeg imena Hrvatskih velikana, a sada Žrtava fašizma broj 4, u Zagrebu. Ni tu zgradu, zbog nekih tužbi, HDZ nije mogao uvesti u zemljišne knjige ni katastar, nego se zgrada i dalje vodi u tim knjigama kao vlasništvo Grada Zagreba. Dakle, SDP, koji nemoralno stečenu golemu imovinu ima upisanu na svoju stranku, ali to narod ne smije znati putem medija, kao što ni ovo moje pismo ne smije biti objavljeno u tim medijima, pa baš ta najbogatija lopovska i kriminalna organizacija viče "držte lopova" HDZ, koji, iako je bio na vlasti 17 godina, sa prekidom od 2000.-2003., na stranci nema nikakve imovine. Kažu da u HDZ-u ima puno bivših komunista. Čak 40.000, kao što nedavno reče Dražen Budiša, i da je on njih 2000. godine skinuo sa vlasti. Ako je tako, znači oni su ipak manjina u HDZ-u, te su vjerojatno i krali državnu imovinu, ali očito za sebe, a ne za HDZ. U SDP-u i strankama Kukuriku koalicije, HNS-u, IDS-u i umirovljeničkoj stranci Silvana Hrelje, su gotovo 100% bivši komunisti ili njihovi potomci, pa nije čudo da su uz potporu svih antihrvatskih čimbenika toliko moćni i raspoređeni u svim značajnim institucijama Republike Hrvatske, posebno nakon čistki od strane SDP-a od 2000. godine. Interesantno da su svi oni, bilo muškarci ili žene, međusobno slični po mentalnom sklopu i ponašanju kao jaje jajetu. Izvanredno su bahati, arogantni, nepogrešivi i nedodirljivi. Govore o svemu, orkestrirano dreče u Hrvatskom saboru, ocrnjuju i prijete na sve moguće načine. S visine se obruše na svakoga i samo se čude što ipak ne smiju sve "drznike" koji im kažu istinu odmah likvidirati ili slati u logore, poput njihovih ideoloških, a često i bioloških prednika. Kad sve njih gledam, neodoljivo me podsjećaju, kao bivšu političku zatvorenicu, na ondašnje udbaše pri istragama i suđenjima za najmanji verbalni delikt. Trećega siječnja 2000. godine, kada su prevarom i uz pomoć stranih čimbenika došli na vlast u Hrvatskoj, ostavili su pustoš, da sad sve ne nabrajam, a što je poznato! Imali su tada, a posebno danas, pred ove izbore, 4. prosinca 2011. godine, sve utjecajne medije na svojoj strani. Novca za promidžbu imaju koliko hoće, možda im ne trebaju crni fondovi kad imaju crnu imovinu! Stoga zvuči smiješno kad 24. rujna 2011. godine u dnevnom tisku njihov prijatelj Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, tobože otkriva jedan tajni račun SDP-a u Austriji, na koji su primili veliki novac u markama od Njemačke, za prodaju zemljišta za izgradnju njemačkog veleposlanstva, a prikriva svu drugu imovinu koju oni posjeduju. Zoran Milanović je svojevremeno javno rekao da je za njega važnija ličnost megazločinac Josip Broz Tito, negoli dr. Franjo Tuđman, spasitelj hrvatskoga naroda i obnovitelj hrvatske države, otac samostalne i suverene Republike Hrvatske, dok Vesna PUsić kaže da će čim dođu na vlast poništiti Zakon o ništetnosti optužnica takozvane JNA, SFRJ i Srbije protiv hrvatskih branitelja. Takvima nije dosta da sjede u Hrvatskom (državnom) saboru i uživaju sve privilegije, nego bi htjeli da lažima još i premoćno pobijede na izborima i vladaju u Hrvatskoj, koju najviše mrze. Uz opću hajku na HDZ, također su tvrdili u dnevnom tisku, da je HDZ već uplatio 15 milijuna kuna jednoj tvrtki za promidžbu, što su sljedećega dana, u Večernjem listu od 27. listopada 2011., morali ispraviti i reći da je HDZ uzeo kredit u kunama za predizbornu promidžbu.

Zaključak

Stoga, hrvatski narode, pamet u glavu, ne budi pasivan i ne daj se manipulirati. Izađimo svi na izbore 4. prosinca 2011. godine i spašavajmo Hrvatsku. Razborito i pravedno, ali i iz inata, glasujmo za zaslužnu državotvornu stranku HDZ, bez obzira na nevaljane pojedince koji su činili zlo narodu i stranci. Ne bacajmo sa prljavom vodom i dijete, nego gradimo samostalno svoju budućnost. Ili glasujmo za časnu tradicionalnu stranku HSP, opet bez obzira na nevaljane pojedince, a posebno što će uz tu stranku na listama HSP-a biti pridruženi mnogi najzaslužniji hrvatski rodoljubi. Kao što trebamo čuvati državu, bez obzira na režime, tako podržimo državotvorne stranke, bez obzira na pojedince, ne dopustimo da nam propadnu glasovi i ne prepustimo vlast komunistima Kukuriku koalicije. Dodatno predlažem i usrdno preporučam, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime da na predstojećem referendumu o ulasku Hrvatske u EU, zbog svih žrtava koje smo dali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku, ne glasujemo za taj ulazak, nego protiv ulaska u tu nemoralnu i bezbožnu asocijaciju u gospodarskome i financijskome kaosu. Sve da tamo teče med i mlijeko, radi svoga nacionalnog ponosa budimo protiv EU. Ne dajmo se dragovoljno u ropstvo i propast. Posebno, s obzirom na sva dosadašnja povijesna iskustva hrvatskoga naroda sa svim dosadašnjim unijama i s obzirom na sve žrtve za samostalnu i slobodnu Hrvatsku, glasovanje za ulazak u EU bilo bi nemoralno obezvrjeđivanje svih dosadašnjih žrtava hrvatskoga naroda i najteža izdaja svih dosadašnjih i budućih naraštaja hrvatskoga naroda.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Glas Slavonije, 26.10.2011

Barbari ubili barbarina

Piše: Ivica Šola

U davnim vremenima barbare i lopove su pribijali na križ. Danas barbari i lopovi nose križ oko vrata. U ove dvije cinične rečenice Mazzini je sažeo civilizacijski i humani napredak koji zorno isijava iz libijske "antidiktatorske revolucije". Što se tamo zapravo dogodilo? Ništa. Barbari su ubili barbarina na barbarski način, na isti na koji je i on ubijao. Za razliku od Gadafija, koji je državu temeljio na svom zakonu "Zelene knjige", novi barbari, kao iz prvih redaka ovoga teksta, legitimiraju vlastito barbarstvo uzvišenim demokratskim principima ili religijom, polumjesecom. No i u odnosu na vlastite ideale, poglavito šerijat, ubojice barbarina Gadafija su opet barbari. Islamski zakon, naime, nalaže da se pokojnik mora pokopati u roku od 24 sata, dočim ovi mrtvog barbarina barbarski razvlače već danima po ulicama i hladnjačama. Na ove domicilne barbare naslanjaju se zapadni barbari koji pozdravljaju presudu (ubojstvo) bez suđenja, koji, u očekivanju skore pljačke Gadafijevog (oko 160 milijardi dolara položeno na različitim računima) ili libijskog prirodnog bogatstva (novčano neizrecivo), blagoslivljaju ovo barbarsko ubojstvo jednog barbarina jer znaju da bi Gadafi na sudu imao priliku reći s koliko je novca korumpirao Blaira, Berlusconija, Sarkozyja, Camerona, komu je sve u Europi uključujući i "ove prostore" financirao kampanje. Zato su i naši barbari sretno pozdravili barbarsko ubojstvo barbarina i odahnuli jer su mu labrte trajno začepljene.

Obama zna da mira nema

Ovi naši barbari, sukladno Mazzinijevoj dijagnozi, svoje lupeštvo i zlosilje umataju u ljudske prava, pa usput pobiju desetke tisuća djece u svojim pljačkaškim pohodima. Posebna je priča tu dobitnik Nobelove nagrade za mir Barack Obama, koji jako dobro zna da mira nema, da rat u Libiji tek počinje jer kolač je golem, a gladnih barbara previše. Kina i Rusija koje su Gadafijevim porazom marginalizirane u tom kolaču neće tako mirno gledati pobjedu njihovih barbara nad svojim barbarinom. Novi svjetski barbarski poredak ne priznaje nijedan drugi zakon doli zakon džungle i moćnijih predatora. Tako su i pri napadu na Libiju, pardon, pri oslobađanju Libije, Francuzi i Sarkozy prekršili europski Ustav (Lisabonski ugovor), u kojem stoji da nijedna članica neće poduzimati slične akcije bez suglasnosti. Barbarski odnos i prema svojim, europskim vrijednostima. Nijemci su odšutjeli, Talijani se kasnije priključili da ne bi u diobi plijena izgubili bar onaj dio koji su prije imali.

Europski zakon jačega

Europske vrijednosti na kojima počiva EU u temelju imaju jednu jedinu, zakon jačega. I osnova EU ideologije je barbarska, brisanje granica, rabota kojoj se samo barbari mogu radovati. U svom dvorištu rade je nježno, u Africi, na Mediteranu, bombama, korupcijom, ubojstvima. I onda ta međunarodna barbarska zajednica u Haagu oslobađanje jedne malene zemlje okvalificira kao udruženi zločinački pothvat, a vlastito barbarstvo i osvajačke ratove s milijunima mrtvih civila kao borbu za demokraciju i ljudska prava. Novi svjetski poredak je novi barbarski poredak. Poredak u kojem se pljačkaša i barbare ne pribija na križ, već barbari nose križ, tj. novu religiju ljudskih prava oko vrata.


Prenosimo ... Novi Ultimatum

LJUTA RANA

Qualis grex, talis rex!
(izvrnuta latinska izreka)

Ne prihvaćaj starog neprijatelja za novog prijatelja, jer stari je neprijatelj kao crna zmija koja ni za stotinu godina ne zaboravlja stare povrede.
(Savjeti i mudre izreke Adhurbadha, sina Mahraspandova – avestički priručnik moralnih maxima Zaratrustrinih učenika)

Politika ne mora biti poštena, povijest mora.
(J.P.Sartre)

Timeo Serbos et dona ferentes!
(S.F.K.)

Ljuta je ljuta rana, u tijelu i duši moje Hrvatske. Ljuta je do te mjere da se po prvi put uobće, danas  -  u interregnumu između netom traljavo obilježene i proslavljene 70-te obljetnice velikoga i slavnog nadnevka narodne nam i državne povijesti, petnaestotravanjske, nažalost neminovne, presude Hrvatskoj i Hrvatima kroz gnjusno-drakonske presude hrvatskim junačkim generalima, i petnaestosvibanjske 66. obljetnice najstrašnijeg nesankcioniranog genocida u srcu „civilizirane“ Europe - Internecio Bleiburgiensis - kvazidefetistički pitam: „nije li i kobna?“

I pitajući se, tako, dalje „zakaj nam jé, tak kak jé?“, ne mogu ne citirati znamenitog hrvatskog skriboljubca koji ovako (prije 5-6 godina) lamentira: „(...) Dok notorni četnici sjede u Saboru i Vladi, odnosno sve se masovnije vraćaju u nemilu im Hrvatsku, Hrvat (sic!) Sanader (mutatis mutandis – Račan, Kosor, Šeks, Mesić, Josipović, Milanović e tutti quanti – aktualna op. a.) ubrzano Hrvate u toj Hrvatskoj pretvara u ono što su bili u obe smradogenetske Jugoslavije, kaj će reči drek na šibici, tj. obespravljenu gomilu depresivnih jedinki. (...) Nelegalni, nepotrebni, nepravedni, potpuno politički i sramno antihrvatski sud u Haagu, ...  (...) Galopirajuće finiširanje rasprodaje posljednjih gospodarskih entiteta (koji de facto, pripadaju svima nama), te nekretnina od značaja, učinit će bez ikakve dvojbe Hrvate u vrlo bliskoj budućnosti, slugama, lakejima, nadničarima i podstanarima u vlastitoj im (i jedinoj) Domovini.  (...) Hedonizam, liberalizam, amerikoidnost, egzistencijalni egoizam i kretenizam su dominantne značajke suvremenog hrvatskog društva u kojem idealizam, vjera, ljubav, predanost, zajedništvo i domoljublje postaju sve nepoželjnijima...  (...) I tako dok Premijer (mutatis mutandis – svi, doslovno svi pripadnici svih političkih elita u 20-godišnjoj povijesti Republike Hrvatske - aktualna op. a.) vlastitu zemlju eutanizira, zakleti nam prekodrinski neprijatelji istovremeno bez kompleksa i zdvajanja ustoličuju nepatvorenog četnika Borisa Tadića za predsjednika. I ne odriću se niti pedlja osvojenog, opljačkanog i nevinom krvlju natopljenog teritorija. Velikosrpski se plan očito nastavlja, čitatelji dragi. (...)“

Nastavljajući pitajućim stilom, sasvim sigurno nam se sama po sebi nameću pitanja o istinitosti, odnosno suvremenoj suvremenosti navedenih citata, te, kao segment početnog megapitanja „zakaj nam jé, tak kak jé?“, zašto je i kako ubijen, zagušen, eutanaziran, ridikuliziran i(li) prohibiran i duh Travanjske revolucije 1941. i duh Domovinsko-ratne revolucije 1991!?

Umjesto da je ugrađen u suvremenu hrvatsku povjestnicu  -  kako u znanstvenom, tako i u edukativnom smislu, kao jedan od najvažnijih momenata (ako ne i najvažniji, tj. najslavniji) hrvatskog 20. stoljeća, kad je stvarno – najstvarnije Hrvatska Država uskrsnula nakon 839 godina isto tako stvarnog bezdržavlja, 10. je travnja, zajedno sa svojim junačkim protagonistima, u Republici Hrvatskoj(!?)  tretiran još gore nego što ga je tretirala Titina juga. Genitivni postkomunistički, globalistički i neojugoslavenski janjičari Hrvatske – nemilosrdni kradljivci, egzekutori pače, i materijalnih i duhovnih hrvatskih dobara (love i ideala), su sustavnom 20-ljetnom upornošću u glave, da ne velim svoj dragi izraz – tikve, značajnog broja prosječnih Hrvatica i Hrvata svih dobi (a da se napravim važan kak' se i mi reakcionarci kužimo u modernu termitologiju dodal bum i građanke - gentlemanski, prosim lepo, pa ondak građane, malograđane, polugrađane, privremene građane, sugrađane, dograđane, podgrađane, prigrađane, nadgrađane, folgrađane i, naravno, pripadnice – še enkrat gentlemanski, kaj ne? - i pripadnike svih  nacionalnih manjina, s posebnim naglaskom na židovsku i srbsku!) uspjeli utuviti notornu, nekritičku i temeljito hrvatocidnu laž o apsolutnoj negativnosti bilo čega vezanog za NDH i Ustaški pokret. Takvim pristupom je prvo sprječena objektivna valorizacija Desetotravanjske revolucije, te istovremeno (i to, da nam slučajno ne promakne, nakon 46 godina isto tako hrvatocidne juge) omogućena (i sprovedena) abolicija - od svake povijesne i stvarne odgovornosti,  protagonista  rušenja Nezavisne Države Hrvatske - masovnih ubojica na čelu s najvećim hrvatskim izrodom svih vremena – Josipom Brozom.  Konačno, u istom su paketu ekskulpirani i oni koji su svojim kontinuiranim izdavanjem Hrvatske, toj sotonskoj tvorevini jugi omogućili polustoljetno postojanje, da bi se (potpuno bezbolno) tijekom (Domovinskog) rata premetnuli od komunjarskih čankoliza, kaj bi reklo od beogradskih pripuza i pušikarića, u novokomponiranu HDZ, SDP, HNS (etc.) „elitu“ RH, koja je (primjetno, ali bez značajnog otpora) metastazirala u svaki segment hrvatskog narodnog i državnog bića.

I stoga je sasvim logično da je i tretman junačkih branitelja Domovine iz Domovinskog rata gotovo identičan tretmanu isto tako junačkih hrvatskih vitezova iz prošloga rata.

Od rečenog se tako 15. travnja čudimo ko’ pure dreku kretenskim i evidentno političkim, te notorno antihrvatskim osuđujućim presudama hrvatskim generalima. Haag = vrag urliču Hrvatice (opet sam fin, kaj ne?) i Hrvati diljem hrvatskih i bielosvietskih gradova (i sela), pri tom prikladno i komforno zaboravljajući kako su kazamati Republike Hrvatske prepuni HRVATSKIH generala, časnika i branitelja uobće. Koje su uredno i pravomoćno osudili hrvatski (!!??) sudovi, pa sukladno tome u čemu su to i masonski Haag i svetosavski Beograd lošiji od nas samih, odnosno iz kojih i kakvih bi to razloga oni trebali imati više razumijevanja i empatije za hrvatske jade i kalimeričnu nepravdu od Hrvata samih??

Prisjetimo se bljeskovito „u trku“ npr. abolicije četnika, desuverenizacije Hrvatske kroz nadustavno pozicioniranje Haaškog tribunala, hulje Mesića i brijunskih transkripata, rahmetli Račana i „detuđmanizacije“ (čitaj: dekroatizacije) Hrvatske, kriminalaca svih partijskih boja, Norca, opet hulje Mesića i umirovljenja svih bitnih generala junačke pobjedničke armade, lažova Sanadera na splitskoj rivi, „provedbe“ ZERP-a, Pusića (plural!), pijanog imbecila Šeksa i: „identificirati, locirati, transferirati“, vladarice Dragice mostobranke, bezbrojnih braniteljskih suicida, rasprodaje svega, pljačke, četnika u vladajućoj koaliciji, Lepe Brene u RH, EU monstruma, Jace Vlaisavljevićke, raketiranog RH duga, nekrofiličarskog „antifašističkog“ partizanjenja, izbora još jednog haaškog kriminalca-izdajnika neojugoslavena Josipovića (nakon 10 godina veleizdajničke hulje Mesića - 2. na listi  izroda iza Broza) za predsjednika, Josipovićevog pušenja Tadiću, novokomponovanog „bratstva i jedinstva“ u regionu, Marića, Purde i tako sve do dana današnjega.

I tu se, da ne iskočim iz gabarita ovoga teksta, „za promjenu“ opet pitam: „Čemu ovo prekomjerno tuljenje i cviljenje nad crnom hrvatskom sudbinom nakon izricanja haaških presuda junačkim generalima? Da li smo do te mjere slijepi i glupi, pa smo stvarno nešto drugo uopće smjeli očekivati? Nisu li one logična posljedica svega onoga što se u Hrvatskoj događa od Oluje do danas? I tko je pravi krivac za sva ta događanja?“
Odgovor, tj. identifikacija krivca, ujedno i odgovor na centralno pitanje ove pitajuće raščlambe („Zakaj nam jé, tak kak jé?“) jest: Mi sami, hrvatska braćo i sestre! A tko će nas izvući iz tog dreka? Mi sami, hrvatska braćo i sestre! I nitko, baš nitko drugi!

Kad bez emocija analiziramo čitavu vlastitu povijest, dakle od Harahvaitije do Republike Hrvatske, sasvim je jasno da jedina konstanta na tom multieonskom putovanju jest HRVATSKI NAROD! HRVATSKI NAROD, s istinskim umišljajem napisan velikim slovima, jer to ipak zaslužuje. Nije na ovome nesretnom svijetu preostalo puno naroda koji se mogu podičiti da su toliko dugo prisutni na velikoj loptastoj Geinoj pozornici.  I kad sebe (i sve nas) upitam „Tko je za to zaslužan?“,  odgovor je, naravno, identičan: „Mi sami!“ Narodi nemaju „bogomdane“ prijatelje ili neprijatelje (u jednom od semantičkih tumačenja tih riječi); narodi imaju saveznike i protivnike, ovisno o prilikama koje se kroz određena povijesna događanja neprestano mijenjaju, pa se tako mijenjaju i savezništva, odnosno protivništva. Budućnost jednog naroda prvenstveno ovisi o njegovoj vitalnosti, želji za postojanjem, a jednako prvenstveno i o njegovom zajedništvu, sposobnosti da nadvlada centrifugalne sile razdora, prepozna čimbenike vlastitog rastakanja i stvori kritičnu masu zdravog narodnog bića sposobnog za aktualne i buduće izazove!

Nije svrha postojanja Republike Hrvatske ulazak u Europsku uniju. Svrha je stvaranje (i očuvanje) državnog okvira i zajednice u kojem će Hrvati (prvenstveno), a zatim i svi ostali koji Hrvatsku poštuju i smatraju domovinom, ostvarivati svoje pravo na život; pravo na egzistenciju primjerenu čovjeku.
Hrvatska mora biti hrvatska ili je neće biti. Baš kao što je Slovenija neosporno slovenska, a Srbija srpska. I ponašaju se u okvirima svojih državno, tj. nacionalno egzistancijalnih doktrina sasvim razumljivo. Tako za razliku od naših ljigavih globouvlakivačkih anacionalno-jugoidnih mlakonja, izdajnika i lopina, koje smo – naglašavam!! – sami izabirali iliti izglasavali, slovenski ili srbski političari su prije svega istinski patrioti; zadrti nacionalisti (izrečeno kao kompliment - op. a.), kojima je dobrobit njihove države i nacije apsolutni prioritet.  To što ostvarivanje njihovog cilja jest ujedno nihiliranje Hrvatske (i sestrinske joj Bosne, skup s Hercegovinom), ih naravno uopće ne zanima. I potpuno su u pravu.

Naš kobni srpski protivnik nije niti za milimetar odustao od svog prvobitnog udruženog zločinačkog podhvata stvaranja Velike Srbije. I dejstvuju  na svaki znani im način. Potomci Turaka i Cincara – Vlaha, udruženi  svetosavskim megalomanskim ludilom,  po tko zna koji put u vlastitoj si povijesti - potpuno u skladu sa svojom vizantijskom gnjusobnom prepredenošću, najnoviji „slavni“ poraz (opet od najboljih europskih bojovnika - Hrvata), pretvaraju u još jednu „neslavnu“ mirnodobsku pobjedu na putu ka rečenoj Velikoj Srbiji. Oni znaju kaj delaju, cure i dečki dragi, i delaju to vrlo sustavno, koordinirano i uporno, izvlačeći pritom svaki trik iz dubine svojih poganih mozgova i duša. Već desetljeće hodočaste Hrvatskom iliti regionom  s „ko nas to, bre, zavadi?“, trujući nas, usput, turbofolkom, drogama i (umišljajnom) kvazinostalgijom za onim „lepim yu vremenima“, Zapadnim Balkanom, svojom himbenom srdačnošću i samohvalnim „šarmom“, dok svi, baš svi relevantni i manje relevantni čimbenici političkog i javnog života Srbije rade na našem uništenju, što je, naravno, vrlo logično. Jer Velike Srbije, bez obzira na britansku, rusku, ili bilo čiju pomoć ne može biti, dok Hrvatske ima. Lepo će opet da se bratimimo i da se provodimo na naš lepi Jadran, ali će bre i ustaške koljače šta su po Vukovaru, Škabrnji i Srebrenici klali srpsku nejač da tužimo u Hag i da tražimo preko Interpol. Srbi vizantijski rovare i po vascelom svetu i okolici. I tako dok srbski tajkuni ševe „mudre“ i „rodoljubne“ Hrvatice, a Tadić Josipovića, stvarno rodoljubne Srbinke ševe sve moguće i dostupne svjetske političke i poslovne igrače, a njihovi službeni i neslužbeni diplomati ih podkupljuju, obećavaju, uvjeravaju, časte i oblokavaju, a sve u suglasju sa „svetim“ svetosavskim „zavetom“ i ostvarenjem krajnjeg mu cilja, tako jasno determiniranog svim svetosavskim aktima od Ilije Garašanina, preko Stojanovića, Draže, Moljevića, Đilasa, memoranduma (opet plural), Šešelja, Jovana, Nikolića i Pupovca do Tadića - Velikom Srbijom. Svi mi Hrvati, zahvaljujući napose vlastitom kretenluku, ne prepoznajemo tu u biti vrlo prozirnu himbu, niti išta iščitavamo iz ultra očitih činjenica: Srbija je od vremena Kneževine Srbije do danas utrostručila svoj teritorij. Proširila se u Srijem, Banat i Bačku. Prelila se politički i preko Drine (Republika Srpska), a uspjela je posrbiti gotovo sve prekodrinske pravoslavce. Izvršila je više nesankcioniranih genocida : pokolji dahija, Albanaca, Bugara, Makedonaca, Njemaca, Mađara, te naročito i opetovano BH muslimana i Hrvata.

Za obe Jugoslavije je sustavnom pljačkom svih ostalih akumulirala (ukrala, otela) značajna financijska sredstva i izgradila si infrastrukturu, te razvila gospodarstvo, snažnu diplomatsku mrežu i vojnu strukturu. Uništavala je arhive susjeda, falsificirala dokumente (i povijest i zbilju), te naseljavala svoje subjekte po svim tuđim krajevima. Višekratno i nesankcionirano je razrušila Hrvatsku i BH, s naglaskom na posljednju genocidnu agresiju. Nametnula je i nameće (kako već spomenuh) vlastitu (ne)kulturu svojoj okolini, povlačeći nas sve u glib i smrad svinjarsko-dinastijske uljudbe.  I tako dalje i tako bliže. Tu bih, čini mi se, trebal reči: Sapienti sat!, pa eto i jesam.

Na tragu ispisanih misli, pak, zaključujem i poručujem: Dosta naricanja! Dirljivo je bilo vidjeti dragog uplakanog Alića (i mnoge druge) na Jelačić placu. No, nama u ovom času ne trebaju recitali; nama trebaju generali! Nama trebaju generali da nas povedu u konačni armagedonski sukob sa silama zla. Vrijeme je za stvarnu revoluciju, ne za kozmetičke promjene. Vrijeme je za radikalne poteze. Vrijeme je za bezrezervno zajedništvo svih koji Hrvatsku vole, Hrvatsku trebaju, Hrvatsku žive. Vrijeme je za veliko proljetno čiščenje našega Doma! Vrijeme je, i to ultimativno, za liječenje ljute rane s početka ovog teksta. A jedini lijek za stvarno i podpuno izlječenje takve – kobne i  smrtonosne rane, je bila i ostala - ljuta trava. I to su osnovni preduvjeti  za još pokoji eon Hrvata i Hrvatske na rečenoj Geinoj pozornici, jer ćemo se u protivnom pridružiti Sumeranima, Etrušćanima ili Croatoan indijancima. Howgh!

P.S.

Skoro sam zaboravio, vjerojatno zbog pretjerane skromnosti, „otkriti“ umnog skribomana citiranog na početku, pa bez mudroslovnog samozadovoljstva, već tužan ali nabrijan, priznajem kako sam to bio ja sam u jednom od izdanja legendarnog i (simboliko, simboliko) opet USKRSLOG Ultimatuma!, gdje velim (još jedan napadaj skromnosti – op. a.) i otprilike (parafraziram, dakle) ovo:

„ ... Svima koji vode Hrvatsku je jedina i osnovna zadaća učiniti Hrvatsku jakom, ponosnom, gospodarski stabilnom, socijalno poštenom i stvarno suverenom, za što imaju potreban materijal u samoj Hrvatskoj, pa će onda takvu Hrvatsku, zemlju ključnog strateškog položaja u trbuhu Europe, svi snubiti, a ona birati, ne moljakati kao sada.
I neće tada posezati za našom lijepom Domovinom niti od alpskog kretenizma i balkanske grabežljivosti oboljeli neuspjeli Hrvati i još neuspješniji austrijski konjušari, niti kvazi restaurirani četnici i ini velikosrbi, koji nam kroz jovane i lukijane u Hrvatskoj, a radikale u matičnoj si Srbiji poručuju tko su i što su, a bogami niti planetarni financijski i politički oligarsi. ...“

I zato: BORBA SE NASTAVLJA! ZA DOM SPREMNI!

Srećko Korpar


Prenosimo ...

NE U EU!

Anthony Coughlan (AC), ravnatelj Nacionalne platforme za istraživanje i informiranje Europske unije iz Irske, te viši predavač profesor emeritus na Fakultetu društvene politike, Trinity College u Dublinu i Hermann Kelley (HK), povjerenik za medije parlamentarne skupine Europa slobode i demokracije, član UK Independence Party stranke iz Velike Britanije i zastupnik u Europskom parlamentu povodom 4. skupa protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju dali su ekskluzivni intervju za 4dportal (4D) a s njima je razgovarala Ida Midžić. Intervju pročitajte u nastavku!

4D: Krenimo s pitanjima. Za početak bih vas pitala o Irskoj s obzirom na to da je Irska država koju je lako usporediti s Hrvatskom. Kakvo je vaše mišljenje o tome što je Irska u Europskoj uniji i kakva su vaša iskustva s Europskom unijom, dobra i loša?

AC: U velikoj smo zabludi što smo u Europskoj uniji. Pristupili smo prije 40 godina u tu europsku zajednicu i jednako smo u zabludi što ostajemo u njoj. Trenutno smo u jako lošoj ekonomskoj situaciji. Stopa nezaposlenosti je 15%, Irskom upravlja Europska Centralna banka, Europska komisija i Međunarodni monetarni fond (IMF). Oni svakodnevno donose detaljne odluke i upute koje utječu na apsolutno sve što se tiče Irske, a istu praksu provode i za Grčku, Portugal, Italiju i Španjolsku. Izgubili smo i posljednje trunke demokracije i samostalnosti koju smo imali. Također, bili smo i dovoljno glupi da prijeđemo na euro valutu, što znači da svoje valute nemamo, što nadalje znači da se o kreditnom i deviznom tečaju odlučuje u Briselu i Frankfurtu. Tako da nemamo kontrolu nad našim irskim pitanjima.

4D: Možete li nam reći neke podatke o broju stranaca koji su se doselili u Irsku u zadnjih 2 godine ili skorije vrijeme?

HK: Prije sporazuma u Nici koji je bio 2004. kada se proširila Europska unija rečeno nam je da se očekuje doseljavanje otprilike 10 000 ljudi godišnje, no u razdoblju nakon 2004. preko 500 000 ljudi se doselilo iz istočne Europe u Irsku. To je utjecalo na porast nezaposlenosti u Irskoj, smanjenje plaća i za posljedicu je imalo nagli porast u izgradnji nekretnina, i odmah nakon toga propasti i pada na tržištu, što je rezultiralo, kao što je Anthony već rekao stopom nezaposlenosti od 15%. I što znači da će ove 2011. godine 100 000 ljudi otići i emigrirati iz Irske u najčeće Kanadu i Australiju. Situacija je jako loša.

Jedan od razloga što smo imali tzv. boom & bust situaciju je što je Irska u Europskoj uniji. Interesi što se tiče ekonomije su bili da se pomogne Njemačkoj, da se pomogne Francuskoj, što je u potpunosti neprilagođeno za Irsku, krediti su bili prepovoljni, ljudi su mogli graditi i kupovati kuće i nekretnine kako god su se sjetili, dok mi uvozimo stotine tisuća ljudi da grade te iste kuće i stanove, koje opet iznajmljujemo tim ljudima. I sada im je ovo stanje u Irskoj dobrodošlica jer će napustiti Irsku zbog toga što nemaju posla i spremni su odseliti se, tako da je sve jako loše za Irsku, jako loše.

4D: Recite nam nešto više o ekonomskom stanju u Irskoj. Koje su to regulative od strane Europske unije koje će stupiti na snagu otprilike 2013. godine?

AC: Istina, vrlo je bitno za shvatiti da je EU jedna vrsta federacija, super federacije, i vi ste bili u Jugoslaviji koja je bila federalna država, ali u ovoj europskoj federaciji zakone donose velike zemlje. Trenutno velike zemlje imaju određen broj glasova i Irska i Hrvatska ako bi ušla bi imali određen broj glasova, no taj cijeli sustav se mijenja u roku od tri godine, dakle 2014. Donošenje zakona u EU temeljiti će se prema načelu brojnosti stanovništva pojedine zemlje, i zakone će donositi zemlje sa najvećim brojem stanovnika, dakle zakoni će ići u njihovu korist. Tako će 15 država moći nadglasati 12 država, jer u 15 država živi dvije trećine ukupnog stanovništva EU. To konkretno znači da će se njemački udio u glasanju popeti sa trenutnih 8% na 16%, Francuska, Italija i Engleska će umjesto 8% imati 12%, a udio glasova Irske će pasti sa trenutnih 2% na 1% i mislim da bi Hrvatska ako uđe u EU također dijelila sudbinu Irske, te imala 1% glasova u Europskom parlamentu jer ima oko 1% ukupne populacije EU. Dakle, to bi značilo da biste ušli u Uniju gdje bi većinu vaših zakona donosili zastupnici u Europskom parlamentu na temelju tog sustava glasanja jer svi ti zastupnici donose zakone, a hrvatski zastupnici bi imali 1% glasova. Njemačka bi imala 16%, a Francuska, Engleska i Italija 12% svaka, tako da je nemoguće da taj sustav bude povoljan za Hrvatsku ili općenito manje države.

4D: S obzirom na događanja u Španjolskoj i Grčkoj, možete li komentirati stope nezaposlenosti u tim zemljama?

HK: Stopa nezaposlenosti u mladih, dakle onih ispod 30 godina starosti u Španjolskoj je 42%, što znači da je 1 od 2 osobe mlađe od 30 godina nezaposleno. Nagli porast kredita koji se dogodio kao posljedica uvođenja eura uvelike je utjecao na stanje u Španjolskoj, a isto tako i u Irskoj. To je dovelo do velikog nezadovoljstva naspram EU.

AC: Nisam siguran da su ljudi svjesni činjenice da ako odlučite ući u Europsku uniju da pristajete na to da se u roku par godina odreknete vlastite valute, što je vrlo bitno za jednu zemlju jer bi to značilo da više nemate nikakvu kontrolu nad vlastitim kreditnim tečajem i deviznim tečajem i odnosima tečaja ostalih valuta. Svaka vlada koja želi pomoći svojim građanima mora imati kontrolu nad kreditnim i deviznim tečajem. Mnoge zemlje istočne Europe bile su članice SSSR-a i pod Rusima, no Rusi nikad nisu inzistirali na tome da se satelitske države odreknu nacionalne valute u korist rubalja. No, da biste ušli u EU morate pristati na odbacivanje nacionalne valute u korist uvođenja eura. Neke mediteranske zemlje poput Grčke, Portugala, Italije i Španjolske, te izvan Mediterana Irske su razorene zbog nepovoljnog tečaja i ekonomskim rječnikom rečeno - bankarskih praznih mjehurića ili rupe bez dna u koje moraju slijevati novac. Zbog toga imate banke koje od propasti izvlače porezni obveznici i nakaradni režim, režim koji propagira i nameće teške ekonomske restrikcije i rast poreza kako bi održavao Europsku centralnu banku i grčku narodnu banku, i talijansku narodnu banku i portugalsku i irsku i ukratko rečeno vode riječ. Bilo bi izuzetno glupo kada bi ljudi pristali na takav režim samo zato da bi dio vaše političke elite, kojima bi pod takvim režimom bilo sasvim udobno, pokupio velike plaće u ulozi birokrata i zastupnika u Parlamentu u Briselu jer su tamo plaće 10-tak puta veće nego što dobijaju ovdje doma u Hrvatskoj.

I to je pravi razlog zašto to žele vođe velikih parlamentarnih stranaka u Hrvatskoj i oni koji žele pokupiti koji posao u europskoj birokraciji, Europskoj centralnoj banci, Europskom parlamentu gdje biste dobili 10 do 12 zastupnika koji će biti plaćeni 10 do 12 puta više nego u hrvatskom parlamentu, ti ljudi će se snaći, njima će biti dobro.No ako se to dogodi, više nemate pravo glasa, hrvatski Sabor nema pravo glasa i hrvatski narod nema pravo glasa u svim stvarima koje korjenito utječu na vaše živote.

HK: Ako bi Hrvatska ušla u Europsku uniju, Sabor bi postao nešto poput vijeća koje bi moglo odlučivati samo o sporednim i nevažnim stvarima. Sve velike odluke donosile bi se u Briselu od strane ljudi koje niste izabrali i koje ne možete smijeniti. Zašto smo se mi Irci borili 800 godina za svoju samostalnost, da je predamo bez ispaljenog metka? Zašto bi se Hrvatska borila tisuću godina, tražila samostalnost i slobodu tisuću godina, da bi ju predala nakon što ju je imala 15 godina? I odakle ste izašli? Iz Federativne Republike Jugoslavije. I sad da bi ušli u federaciju Europske unije? Ja mislim da bi to bilo ludo. Kao što Tony kaže, političke elite u Hrvatskoj su jedine koje to žele jer će im financijski koristiti, žele velike plaće, puno novca, a to sve na vašu štetu.

4D: Jeste li u medijima čuli što o prosvjedima u Hrvatskoj u veljači i ožujku ranije ove godine?

AC: Zapravo ne, nema mnogo izvještavanja o Hrvatskoj u Irskoj, kao što vjerujem nema ni o Irskoj u Hrvatskoj. Ali kao članica EU jako dobro znamo što se događa u Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj i kako su razapnute kao što smo i mi i mislimo da je nevjerojatno da postoji takvo udruživanje na vašoj političkoj sceni da se lideri političkih stranaka udruže po ovom pitanju ulaska, dobili ste nezavisnost prije samo 15 godina, a oni su stigli napraviti nered u državi i sad žele dobiti poslove u Briselu, a Hrvati će dobiti nove gospodare koji su uglavnom velike europske zemlje - Njemačka, Francuska, Engleska, Italija - one vladaju.

HK: Prošli su dani kada se nove zemlje uključuju u EU i da za to dobijaju veliku novčanu pomo, trenutno zbog euro-krize, Hrvatska bi ušla ne u Europsku uniju nego u Europsku mrtvu uniju, i tamo bi Hrvatska trebala pomagati Grčku, Irsku, Portugal, vjerojatno i Španjolsku i Italiju, i koga god sljedećeg, vjeroatno Belgiju, što bi vas koštalo puno novca, izgubiti ćete moć, novac, slobodu. Svaki Hrvat koji dobrovoljno glasa za Uniju mora da je lud.

4D: Hvala na razgovoru, hvala što ste posjetili Hrvatsku, nadam se da ćemo se svi opet vidjeti i nadam se ne u Europskoj uniji...


Vaš stav ...

Libija i Gadafi

Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara za isporučenu naftu.
2012. godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na Libijsku naftu.
Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio je ... da će u suprotnom sklopiti međudržavne ugovore s drugim zemljama i kompanijama.
Zbog toga je došlo do ovog neviđenog razaranje Libije.
Je li libijski građanin imao razloga buniti se protiv režima Muamera el Gadafija?
Mislim da nije.

Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 milijunna stanovnika, a ima 14 milijuna registriranih automobila. Ako netko hoće studirati u bilo kojoj državi u svijetu on podnosi molbu i država mu osigurava stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mjesečnu stipendiju od 2300 dolara. U Libiji se ne plaća voda, struja, plin i porez, a krediti se daju bez kamata. Ako u roku od pet godina ne možete vratiti kredit, država ga otpisuje ili vraća za vas. Ako hoćete kupiti auto vi dajete 20-30% od cijene, a ostalo dotira država. U Libiji za 10 dolara možete kupiti 85 litara benzina ili nafte. U Libiji je hrana gotovo besplatna, 10kg kruha košta 0,15 dolara. U Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci.

Živila sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam vidila ni jednog prosjaka na ulici. Libijci ne idu raditi po bijelom svijetu jer za to nemaju potrebe. U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu je oduzet stan ili auto zato što nije mogao vratiti kredit, što nije rijedak slučaj po ovim takozvanim demokratskim zemljama koje su se okomile na Libiju. Iskreno, žalim Libijski narod jer će se pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za 100 dolara i gdje će im ove povlastice biti sve ukinute, a o lagodnom životu kakav su živjeli moći će samo sanjati.

Par činjenica o životu u Libiji pod Gadafijem:

- beskamatni krediti; u toku studiranja prima se prosječna plaća za to zanimanje; - ako ne nađeš posao nakon završenog fakulteta, država plaća kao da radiš u struci;
- po stupanju u bračnu zajednicu, država poklanja stan ili kuću;
- kupovina vozila po tvorničkoj cijeni;
- nikome ne duguju ni centa;
- Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara;
- besplatno zdravstvo (medicinska sestra na svakog pacijenta) i obrazovanje;
- 25% ljudi visoko obrazovano.
Da li je to dovoljno činjenica za razaranje Libije?

Prof. Dr. Sc. Vjekoslava Sankovic Simcic, MArch.
President of ICOMOS in BiH


Vaš prilog ...

PREDSJEDNIŠTVU SOCIJALISTIČKE FEDERATIVNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE
KOMISIJI ZA PREDSTAVKE BEOGRAD

Obraćavam se u vezi krivičnog postupka koji se vodi protiv mene pred Okružnim sudom Osijek /spis br. K-100/81/, zbog navodno učinjenog djela neprijateljske propagande...

.... i sada slijedi obrana ....

.. kao student Pravnog fakulteta u Zagrebu sam sudjelovao na saveznim radnim akcijama na kojima sam vršio odgovorne dužnosti i bio proglašen udarnikom...

... kao član SKJ na Sveučilištu obavljao dužnost Predsjednika Saveza studenata Pravnog fakulteta, predsjednika Skupštine za marksističko-ideološki rad, delegata Sveučilišne skupštine...

... da sam kao stipendist Javnog tužilaštva Hrvatske pri završenom studiju bio raspoređen na rad u Javno tužilaštvo Vinkovci u kome sam obavljao dužnosti sekretara sindikalne organizacije pravosudnih ustanova, tajnika mjesne organizacije SSRNJ-a, člana sekretarijata mjesne partijske organizacije SKJ, člana komisije za društveni nadzor SO Vinkovci i tajnika Društva pravnika SO Vinkovci.....

... u JNA sam sekretar organizacije SK oklopnih jedinica pri V.Armijskoj oblasti i delegat divizijske konferencije SKJ...

... u Osijeku sam obavljao dužnosti člana sekretarijtaka organizacije SK pravosudnih ustanova i člana Komisije za društvenu samozaštitu socijalističkog saveza radnog naroda SO Osijek...

... moja cijela uža i šira obitelj bez iznimke sudjeluje u NOR-u i poslijeratnoj izgradnji zemlje...

... otac kao aktivist radničkog pokreta za cijelo vrijeme rata pod iznimno teškim i složenim uvjetima ilegalnog rada po direktivama KPJ organizira u Osijeku tvorničke radnike radi sabotaže i diverzija, radi na organiziranju JNOF-e, nabavlja i prebacuje razni materijal za NOVJ, organizira i prebacivanje ugroženih aktivista i drugih u partizane, organzira punktove za skrivanje ugroženih osoba, čuvanje oružja i hrane i materijala i sve to prebacuje u NOVJ.

... hapšen i progonjen od okupatora...

... ujak, prvi ratni komandant inžinjerijske brigade III.Armije, poslije rata i danas aktivan društveno-politički radnik...

.... stric, član KPJ od 1929.g. istaknuti sudionik radničkog pokreta u Beogradu, za vrijeme rata istaknuti partijski radnik u Beogradu, poslije rata se niz godina nalazi na istaknutim i odgovornim mjestima u društveno-političkom životu i privrednom životu...

... svi ostali članovi obitelji aktivno sudjelovali u NOP-u kao partizani ili ilegalni aktivisti. Mnogi stradali od okupatora, neki u koncentracijskim logorima.

Odvjetnik Vladimir Šeks,
Osijek, Vijenac VI. Udarnog Slavonskog korpusa br.1
(054) 25-185 dana 28.12.1981.


Primili smo...

(OPET) OTROVNA KNJIGA BOŽE VUKUŠIĆA!

Nema tako dugo od kako je hrvatska javnost bila bombardirana sa promocijom knjige "HRB-o - Rat prije rata". Sada opet, hrvatska javnost je bombardirana sa promocijom filma Akcija Feniks 1972., Scenarij filma napisan je po knjizi Bože Vukušića "Hrvatsko revolucionarno bratstvo - Rat prije rata".

Glasogovorniku Hrv. Rev. Bratstva, Boži Vukušiću bilo je 10 godina, kada se dogodila Bugojanska akcija 1972. Prema ovoj činjenici, on nema nikakvog znanja iz prve ruke o ljudima i dogadjajima povezanim sa akcijom i Bugojanskom grupom. Medjutim, Vukušić nije napisao ovu knjigu sam. Sa Vukušićem ovu knjigu pisali su sociolozi i povjesničari, bez morala i sa intelektulanim ciganlukom. Da uvjere javnost, da su Bugojansku akciju ( Vukušić je naziva Akcija Fenix 1972.) isplanirali i u svarnost proveli braća Adolf i Ambroz Andrić, pisci, ove knjige naoružali su se, sa planski fabriciranim dokumentima i informacijma Udbe, Udbinih suradnika iz stranih tajnih službi i sa izjavama Udbaša koji su izravno odgovorni za likvidaciju grupe. Knjiga "HRB-o -Rat prije rata" knjiga je dezinformacija i kontradikcija. Naprimjer: U knjizi je napisano pet verzija o Bugojanskoj akciji.

Jedna verzija na strani knjige 287: "Na inzistiranje Ambroza Andrića victoriski stožer zatražio je od Glavnog stana HRB-a odobrenje za planiranje Bugojanske akcije". Druga verzija. Na stranici 15: "Vodstvo victoriskog stožera HRB postavilo je početkom 1968. godine zahtjev Glavnom Stanu Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva (HRB) za odobrenjem organiziranja nove gerilske akcije". Treća verzija, na stranici 387: "Adolf Andrić postavio je 1967. godine novi zahtjev Glavnom stanu HRB za odobrenje diverzantsko-gerilske akcije u Jugoslaviji". Četvrta verzija, na stranicama knjige 153 i 387: "Prijedlog za Bugojansku akciju iznio je Ambroz Andrić krajem 1965". U petoj verziji o Bugojanskoj akciji 1972, na stranici knjige 218 piše: "1965. Adolf Andrić formalno je predložio Glavnom Revolucionarnom stanu HRB-a, da se organizira Bugojanska akcija 1972. Adolf je bio najviši dužnosnik prilikom formiranja Bugojanske grupe. U te svrhe priredio je priručnik Osvetnici Bleiburga".

U svih ovih pet verzija nema istine. Što se tiće priručnika "Osvetnici Bleiburga", u priručniku je stručno demonstrirano kako se prave bombe, postavlja eksploziv itd. Adolf Andrić nije imao znanja da to napiše. Adolf je stigao u Australiju u njegovoj devetanestoj godini. On nije služio u jugoslavenskoj vojsci, on nije imao nikakva znanja o pravljenu bombi, ili postavljanju eksploziva ili oružju. U kratko, ovo je istina o priručniku "Osvetnici Bleiburga". Jure Marić 1965 godine, dao je Adolfu knjigu 150 pitanja gerilskog ratovanja te mu dao zadatak da po toj knjizi napiše priručnik "Osvetnici Bleiburga". Marić je rekao Adolfu, da je takav priručnik potreban za članove Bratstva. Jure Marić također je tražio od Adolfa da u knjizi napiše način kemijskog ratovanja. Adolf to nije učinio. On je pismenim putem skrenuo pažnju Juri Mariću, da pisanje o kemijskom ratovanju štetno je za Hrvatsku naciju. Dok je Adolf radio na priručniku, "Osvetnici Bleiburga" iznenada je došla policija, pretresla njegovu sobu gdje je živio. Policija je našla sve što je Adolf prepisao o pravljenju bombi i eksplozivu iz knjige 150 pitanja gerilskog ratovanja.

Po zakonu Adolf je trebao biti uhapšen i izveden na sud, to se nije dogodilo. Adolf zabrinut da će ga policija izvesti na sudu, odmah je došao kod nas i ispričao Ambrozu što se dogodilo. Da budem kratka, na kraju je Marić odlučio da priručnik "Osvetnici Bleiburga" urede Pave Vegar, i braća Andrić. Njih trojica jesu uredili priručnik Osvetnici Bleiburga, koristeći knjigu 150 pitanja gerilskog ratovanja i savjete Jure Marića. Važno je napomenuti, ni Pave Vegar i Ambroz Andrić nisu bili u jugoslavenskoj vojsci, ni njih dvojica nisu imali nikakava znanja o pravljenu bombi, eksplozivu ili oružju. I njih dvojica kao i Adolf Andrić, pobjegli su iz bivše Jugoslavije vrlo mladi.

Povjesna činjenica o Bugojanskoj akciji jest, vodstvo Bratstva, formiralo je Bugojansku grupu i poslalo je u akciju 1972. I to je dva puta Vodstvo Bratstva javno priznalo. Prvi puta u posebnim proglasu Bratstva, objavljenom 1974. u Hrv. Borbi iz USA. Ovaj proglas Bratstva objavljen je i u knjizi "HRB-o - Rat prije rata" na stranici 406-toj. U posebnom proglasu izmedju ostaloga Bratstvo je napisalo: "HRB-o je isključivi organizator akcije kod Bugojna. Bugojansku akciju izveli su neiskvareni revolucionarci odgojeni i istreniranim u redovima Bratstva. Bugojanska akcija nije bila dio sovjetskog plana Polarka, u njoj nije bilo prstiju zapadnih stranih službi."

Bratstvo je lagalo.
Da li je Bugojanska akcija bila dio sovjetskog plana Polarka, ne znam. Ali što sigurno znam, u Bugojanskoj akciji 1972., duboko su imali prste određeni službenici tajnih službi sa istoka i zapada. Djelimično to potvrđuje i knjiga HRB - Rat prije rata. Na strani, knjige, 565 piše: "Neke strane službe, koliko su god suradjivale sa Beogradom, nisu jugoslovenskom vodstvu prenijele sve raspoložive obavjesti o Bugojanskoj skupini. Sigurno je da su one mogle spriječiti njezin ulazak u Jugoslaviju, ali to nisu htjele". Kako sam već rekla u spomenutoj posebnoj objavi Bratstva objavljenoj 1974. u Hrv. Borbi, pisalo je; "Bugojansku akciju izveli su neiskvareni revolucionarci odgojeni i istreniranim u redovima Bratstva". U stvarnosti, to znači, pošteni hrvatski rodoljubi indoktrirani i istrenirani voničkim vježbama po vodstvu Bratstva, poslani su u Bugojansku akciju 1972.

Drugi puta Bratstvo je priznalo da je poslalo Bugojansku grupu u akciju, u javnom priopćenju, objavljenom u Hrvatskom Vjesniku iz Melbourna 13 prosinca 1996. U ovom javnom prioćenju Bratstva , pisalo je: "Kao vrhunac podhvata H.R. Bratsva ući će u povijest "Akcija Bugojno" Ova operacija razrađena je u operativnom odjelu Bratstva pod kodom "PL" izvršila je postrojba koja nosi ime Planinska Lisica". Još jedno priznanje o Bugojanskoj akciji došlo je od bivšeg jugoslovenskog Konzula u Njemačkoj, Marijana Kraljevića Kinga. On je na hrvatskoj televiziji u programu Latinica 15 studenog 2008. izjavio: Imao sam uvid u akciju, UDBA je imala akciju na oku i pratila je od prvog dana, od prvih razgovora sa članovima grupe. Jugoslovensko Diplomatsko osoblje u Europi, čulo je 1972 godine, da se sprema neka grupa napasti Jugoslaviju. Mi smo javili vlastima u Beograd, kazao je g. Kraljević. Iz Beograda došla je poruka, ne mješajte se u to. Beogradske vlasti, pustile su Bugojansku grupu da dođe do Bugojna". Nikada se ne će saznati gdje je isplanirana Bugojanska akcija da li u Beogradu, ili u moćnom centru tradicionalnih srpskih saveznika. Ali se sigurno zna, Vodstvo takozvanog H.R.Bratstva ostvarilo je plan Bugojanske akcije.

U knjizi, Vukušić se poziva na neke strane novinare i pisce knjiga o Hrvatima. Iza tih novinara i pisaca nešto je drugo. Svaki puta kada je za Udbine teroriste iz Bratstva postalo vruće, kao slučajno u javnost se pojavi neki strani novinar ili pisac, i obrani ih. Na primjer, nakon što sam ja iznijela u javnost, da je Bratstvo srušilo jugoslovenski putnički avion nad Češkom, objavljen je članak češkog novinara, sa drukčijom pričom o rušenju tog aviona. Isti je slučaj i sa knjigom "Trail by slender" napisana po Ircu, Les Shawu. Kada je postalo vruće za Udbine teroriste iz Bratstva, poslije Bugojanske akcije, objavljena je knjiga "Trail by slender". Iako je u knjizi napisano pozitivno o Hrvatima, na kraju knjige postaje jasno, koji je bio cilj pisca te knjige. Na zadnjoj stranici on brani Juru Marića, Zdenka Marinčića, Srečka Rovera i opravdava kriminalnu prošlost nekih od ove trojice.

Dezinformacija o formiranju HRB-a

O formiranju takozvanog Hrv. Rev Bratstva, na stranici knjige 153. piše: "Ambroz Andrić formirao je Bratstvo sa još dvojicom svoje braće u Australiji". Ovo je potpuno prozirna fabricirana laž. U Australiji, Bratstvo je formirano u gradu Sydney-u 1961. Godinu dana kasnije to jest 1962. Ambroz Andrić došao je u Australiju i nastanio se u Melbourne. Ambroz Andrić nije imao dva brata u Australiji već samo jednoga, Adolfa Andrić. Drugi brat Ambroza, Petar Andrić napustio je Jugoslaviju 1962., nastanio se u Nici, Francuska, gdje je živio do kraja života. Treći brat Ambroza, živio je i živi stalno u Zagrebu. Tajni arhivi Bratstva, koji su došli u moje ruke 1994. otkrili su istinu o Bratstvu. Hrv. Rev. Bratstvo formirano je u bivšoj Jugoslaviji pedesetih godina 20-tog vijeka. Prvi ogranak Bratstva van Jugoslavije formiran je u Sydney-u 1961. Glavni akteri bili su Jure Marić i Srećko Rover.

Još jedan primjer kako su Udbaši stvarali fabricirane dokumente o njihovim žrtvama. U tajnim arhivima Bratstva našla sam izvještaj iz vodstva victoriskog ogranka Bratstva, iz godine 1965. U njemu je pisalo, "Onaj ludi Andrić bacio je bombu na jugoslovenskom skupu u Gellongu". Istina o ovoj bombi je ova. Vodstvo Bratstva dalo je Ambrozu bombu i poslalo ga da je baci na skup jugoslovena održan u Geelongu 1965. O ovoj bombi na strani knjige 155. piše: "Ambroz Andrić je osuđen na dvije godine uvjetno zbog nezakonitog posjedovanja eksploziva, s kojim je prouzročio eksploziju opasnu po život, kada je ubacio suzavac u Gradsku vjećnicu u Gellongu gdje se održavala nekakva jugoslovenska proslava, 19 veljače 1965.". S druge strane, u izjavi Franje Šimića objavljenoj na strani 515. piše: "Sjećam se, Andrići su mi govorili kako im nedostaje eksploziva za vježbe". I ovo je idiotska laž. Vodstvo Bratstva snabdjevalo je svoje članove sa bombama, eksplozivom i svim drugim što su trebali kada su slani u akcije. Sa ovakvim dezinformacijama, Udbaši podlo otpužuju braću Andrić da su bili teroristi. Meni je davno postalo jasno svaki zadatak koji smo izvršili po naredbi vodstva Bratstva, bio je pažljivo isplaniran, da se u budućnosti može koristiti protiv nas. I to je ono što se događa.

Na stranici knjige 377. piše: "Evo istine o Bugojanskoj akciji 1972. godine. U Australiji je postojala mala skupina s revolucionarnim duhom. Jednomu su im se približili članovi Australske nacističke partije koji su hrvatskoj skupini ponudili punu podršku i suradnju. Međutim umjesto da prihvate tu ponudu, Hrvati su se užasnuli, bez rasprave druga dvojica prekinula su svaki razgovor s tom osobom. Ta dvojica bili su braća Andrić". Tko su bili ti nacisti. To je bio jedan Mađar. 1965. godine, Jure Marić, poslao je Adolfa Andrića kod tog Mađara. O ovome Mađaru, Marić je rekao Adolfu imaćemo, u ovom čovjeku dobrog saveznika i on se bori protiv Komunista. On je sudjelovao u mađarskoj revoluciji 1956. Čim je Adolf ušao u kuću tog Mađara, primjetio je, na zidu je bila slika Hitlera i nekoliko slika Hitlerovih generala. Adolf je bio zgranut što je vidio, brzo se podigao i otišo kući. Danas je meni jasno, susret Adolfa i spomenutog Mađara bio je namješten po Mariću, samo iz jednog razloga, da mogu povezati braću Andrić sa nacistima, a preko njih optužiti Hrvatsku naciju. Adolfa Andrića, povezala je sa nacistima i njegova sestra Marija Mikac, sa njezinom izjavom zagrebačkom Globusu 1994., ona je izjavila, moj brat Adolf dobio je ime po Hitleru.

Razne priče o istim ljudima

Na strani knjige 169. piše: "Marinčić je trebao otputovati iz Frankfurta u Offenbach". Na stranici knjige 161. drukčija priča, Na ovoj stranici piše: "10 lipnja 1972. godine U Strasbourg su trebali doći Zdenko Marinčić i Šimun Šarić kod Ambroza Andrića". Činjenica je, Marinčić i Šarić, nisu nikada trebali biti u Bugojanskoj grupi. Pored toga, oni su stigli u Europu prekasno da bi se pridružili Bugojanskoj grupi. Svi članovi grupe morali su biti, i bili su u kampu u Austriji do 9 lipnja 1972., po naredbi Franje Peričića i vođe njemačkog ogranka Bratstva. Peričić sa drugim vođama Bratstva koji su bili u kampu, postavili su mine oko kampa. Njihovo objašnjenje bilo je, mine su postavljene da nitko ne može iznenada ući u kamp. Danas ja vjerujem, mine su postavili, da nitko iz grupe ne može napustiti kamp.

I opet drukčije priče o istima ljudima. Na strani knjige 167. piše: "Nakon dolaska u Njemačku, Ante Miličević nije uspio uspostaviti kontakt s vođama, te je na svoju ruku otputovao u Jugoslaviju". Onda drukčija priča na stranici 161. Na ovoj stranici piše: "10 lipnja Ambroz i Adolf Andrić trebali su dočekati Antu Miličevića iz Australije". Ni ovo nije istina. Braća Andrić nisu trebali a nisu ni mogli dočekati Miličevića 10 lipnja, zato što su već bili u kampu u Austriji. Po naredbi Franje Peričića i vođe njemačkog ogranka Bratstva, svi članovi grupe morali su biti, i bili su u kampu u Austriji do 9 lipnja 1972. Istina o Miličeviću je ovo. Vodstvo Bratstva poslalo je nekoliko njihovih članova, da se vrate u Jugoslaviju kao povratnici. Oni su se po planu vodstva Bratsva, trebali priključiti Bugojanskoj grupi u Jugoslaviji. U toj grupi bio je Ante Miličević, Nikola Raspudić i Marko Mijić. Po dolasku u Jugoslaviju, samo su Miličević i Raspudić uhićeni i ubijeni u zatvoru. Marko Mijić odnio je u Jugoslaviju veliku količinu otrova cijankalija, spakiranog u kući Franje Peričića. Na račun toga otrova, Bugojanska grupa bila je krivo optužena, da su imali namjeru otrovati rezervuar beogradske vode. Mijić je ostao komotno živiti u Jugoslaviji. Marko Mijić bio je član Bratstva i on je radio za Udbu. Za svaki njihov zločin Bratstvo ima izgovor. Za ubojstvo Raspudića, Bratstvo krivi njega. Na stranici knjige 328. piše: "Raspudić se odlučio pridružiti Bugojanskoj grupi, premda mu to nije dozvolilo vodstvo Bratstva". I ovo je laž.

Izrugivanje s likvidiranim članovima grupe

Likvidirani članovi Bugojanske grupe, ismijavaju se u knjizi. Na primjer: "Viktor Koncijančić bio je istarski sanjar" piše na straninici 242. I braću Andrić javno je nazvao sanjarima službenik jedne strane tajne službe, za vrijeme Domovinskog rata.

Za Adolfa Andrića na strani knjige 218. piše: "Adolf je poginuo u oružanim, okršajima jer nije bio u stanju ubiti drugog čovjeka, makar bio i neprijatelj". Da ovo izrugivanje bude uvjerljivije, Vukušić se opoziva na izjavu Boška, desetara bivše jugoslovenske vojske.

Na strani knjige 308. piše; "Kada su Mirka Vlasnovića vodili na strjeljane, Vlasnović je jecao i govorio jao majko moja".

Na stranici knjige 218. piše: "Članovi grupe 12 lipnja 1972. u kampu u Austriji na čelo borbenog vodstva izabrali su Ambroza Andrića". Članovi grupe podmuklo se ismijavaju, jer će čitatelj dobiti dojam, mladi članovi grupe bili su idioti koji su pošli u akciju bez da su imali vođu, te su u zadnjem trenutku prije ulaska u bivšu Jugoslaviju, izabrali Ambroza Andrića za vođu. Istina je ovo. Dok smo bili u Australiji, Jure Marić nam je rekao, po planu vodstva Bratstva, grupu će predvoditi u akciju, Franje Peričić, Marko Mudronja i on Jure Marić. Peričić i Mudronja dezertirali su grupu na jugoslovensko-austriskoj granici. Peričić sa izgovorom da je star, Mudronja da je bolestan. Jure Marić nikada nije došao u Europu. Po naredbi Peričića, članovi grupe izabrali su među sobom vođe grupe.

Na strani knjige 388. piše: "Bugojanci su otišli u akciju kako bi Hrvatskom narodu i cjelom svijetu pokazali da će biti uvjek hrvatskih rodoljuba koji su spremni umrijeti za hrvatsku državotvornu ideju". Ovu istu dezinformaciju izjavio je za Hrv. Vjesnik 1994. Z.Marinčić član Glavnog stana Bratstva. Sa ovim dezinformacijma, od članova grupe prave se idioti, koji su otišli izginuti uzaludno. Da bude uvjerljiviji Vukušić se poziva na navodne suborce i simpatizere Bugojanske akcije 1972., te neke članove obitelji Bugojanaca. Ustvari on se poziva na Udbaše, članove obitelji Bugojanaca koji su radili za udbu i one članove obitelji koji su pali pod uticaj Udbaških laži. U prošlosti ja sam pisala, i o nekim članovima moje obitelji koji su povjerovali lažima Udbaša, koji su iz Australije odlazili u Jugoslaviju kao turisti i kao slučajno sretali moju obitelj. Neki od članova moje obitelji zauvijek će vjerovati, da sam ja kriva što su mučeni u zatvoru 1972. Udbaši su isto radili i drugim udovicama oženjenih Bugojanaca. Naprimjer, u jednom pismu udovice Ilije Glavaša, ona mi je napisala, "Babić je bio kod moje svekrve pa je njoj rekao da sam ja "slaba žena" i da nisam zaslužila da mi pošten čovjek pomogne". Dotični Babić, suradnik Udbaša iz Bratstva, bio je član Hrvatske Seljačke Stranke. On je danas vrlo utjecajna osoba u hrvatskoj diplomaciji.

Članovi grupe otišli su u akciju puni poleta, uvjereni po vodstvu takozvanog H.R. Bratstva: Hrvatski narod je Spreman za Ustanak, Bratsvo je organiziralo u Hrvatskoj i BiH koordiniranje hrvatskog Ustanka, Hrvatski narod dočekaće Božić 1972. u slobodnoj i nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve je bilo prevara i laž. Pored toga, veze Bratstva koje su vodje Bratstva, nama predstavili kao prijatelje Hrvata, uvjerljivo su obećali: Hrvatski narod dobiti će pomoć izvana čim započne ustanak Hrvatskog naroda. I to je bila prevara i laž. Povijesna je činjenica, takozvano H.R.Bratstvo sa njihovim stranim suradnicima uvelo je Bugojansku grupu u zamku.

S NJIHOVIM ZLOČINIMA UDBAŠI OPTUŽUJU ŽRTVE

Na primjer, na strani knjige 295. piše: "Mirko Vlasnović je dobio poruku od Ambroza Andrića da je određen za člana Bugojanske grupe". To nije istina. Hrvati Sydney-a, kao i drugi Hrvati širom svijeta koji su vidili dokumentarni film sa suđenja četvorici Bugojanaca u Sarajevu 1972., jasno su čuli su Mirka Vlasnovića, on je rekao: Meni je Franje Peričić u Gellongu rekao ako ne odem u Europu (to jest u Bugojansku akciju) biti ću skraćen za glavu.

Na stranici knjige, 385. piše: "Točno je da je vodstvo Bugojanske akcije povremeno koristilo Ružicu Andrić, kao kurirku za prenos nekih informacija i dokumenata". Neupućeni čitatelji, doći će do krivog zaključka, moj muž Ambroz, Pave Vegar i moj djever Adolf bili su zli ljudi, koji se nisu ustručavali koristiti ni njihove najbliže. Opet Bratstvo optužuje braću Andrić i Pavu Vegara za njihova nedjela. Po odluci vodstva Bratstva, ja sam prva otputovala za Europu sa zadatkom da prenesem neke dokumente Bratstva, nađem stan u Nici koji je služio kao prihvatilšte za druge članove grupe iz Australskog ogranka Bratstva kada stignu u Europu. Kada se za Bugojansku grupu prebacivalo oružje u Austriju, svaki puta ja sam sa malom djecom bila u kolima, zato što su to zahtjevale vodje Bratstva. Njihovo objašnjenje bilo je: opasno je prebacivati oružje, nitko ne će posumnjati na mladu majku sa malom djecom. Kako u Australiji tako i u Europi, ja sam stajala rame uz rame s Bugojancima sve do odlaska grupe u Jugoslaviju. Hrvatsku zastavu koju su Bugojanci odnijeli sa njima, ja sam sašila. Ta zastava bila je izložena na vojnom sudu u Sarajevu kada se sudilo četvorici članova grupe. Činjenica je, Udbino Bratstvo iskoristilo je sve nas članove Bugojanske grupe i tisuće i tisuce hrvatskih izbjeglica, na jedan ili drugi način.

Udbaši štite jedni druge

Na stranici knjige 159. piše: "U ranim jutarnjim satima 9 lipnja 1972. godine eksplodirala je podmetnuta minska naprava u ulazu zgrade u kojoj je ranije stanovao Ambroz Andrić". Ovo je istina o ovoj eksploziji. U noći 9 Lipnja 1972. godine, postavljena je tempirana bomba na bicikl moga i Ambrozova tada sedmogodišnjeg sina. Oko bicikla postavljeno je sedan starih pištolja korištenih u Prvom svjetskom ratu. Biciklo se nalazilo u podrumu zgrade, gdje su sva djeca stanara zgrade ostavljala svoja bicikla. Tu večer uoči eksplozije bombe, neočekivano je došla u moj i Ambrozov stan, tajna suradnica Bratstva, udovica Adolfa Andrića. Zamolila me da prenoći kod mene. Ja sam pristala. Dvije su mogućnosti. Ili je ona donijela bombu sa sobom i postavila je u noći na biciklo moga i Ambrozovog tada sedmogodišnjeg sina, ili se ona po noći digla, uzela moja ključeve i otključala ulazna vrata i vrata podruma, počiniteljima ovog zločina. Na račun ovih činjenica, nema sumje, Bratstvo je postavilo bombu na bicikl moga i Ambrozovog sina. U knjizi nije napisana niti jedna riječ o udovici Adolfa Andrića i njezinom dolasku u moj i Ambrozov stan uoči eksplozije bombe.

Idući dan 10 lipnja 1972. Strasbourške novine "Dernieres Nouvelles D'Alsace" donijele su članak o bombi sa slikom bicikla Ambrozova i moga sina. Između ostalog, u članku je napisano; "Braća Ambroz i Adolf Andrić, članovi su Ustaške terorističke organizacije Hrv. Rev. Bratstva. Njihov stariji brat Petar Andrić, živi u Nici, on je dobar jugoslovenski izbjeglica. Katarina Andrić, žena Adolfa Andrića došla je u Strasbourg po zadatku, ona živi u Njemačkoj". Da sam samo onda mogla razumiti jezik i metode tajnih agenata, kao što ih razumijem danas, shvatila bih, što nisam shvaćala onda. Iako ja nisam bila osumnjičena ni za što, policija je mene pritvorila, a moju i Ambrozovu djecu odvela je u nepoznato. Važno je naglasiti, veze Udbe u stranim policijama i tajnim službama, uvijek su bili ti koji su hapsili, zatvarli i ispitavali hrvatske izbjeglice, koji su bli na crnoj listi jugoslovenskih vlasti.

Otrovne laži o braći Andrić

Hrv. Revolucionarno Bratsvo imalo je jake ogranke i u Kanadi. Ovo navodim zbog članka "Tko su braća Andrić". O tome članku na strani knjige 381. piše: "Dezinformacije o Bugojanskoj grupi, u hrvatskom iseljeništvu pokrenulo je glasilo Hrv. Seljačke Stranke, Hrvatski Glas iz Canade u članku "Tko su braća Andrić" objavljenom 25 listopada 1972.". Očito je, Vukušić je spomenuo ovaj članak da može lažno optužiti HOP. Na strani 382. piše; "Članak iz Hrvatskog glasa, prenijela su sva glasila Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta u Europi, Južnoj Americi i Australiji" To je laž. Članak "Tko su braća Andrić" iz Hrvatskog Glasa, prenijele su samo dvije novine, novine braće Jelić, "Hrvatska Država" i hrvatski tjednik iz Melbourne "Osvit". Urednik "Osvita" Marko B. bio je utjecajan član Bratstva i hrvatske zajednice u Melbournu. On je dobro poznavao braću Andrić, on je znao da braća Andrić nisu Srbi. On je znao, Bugojansku grupu formiralo je vodstvo Bratstva i poslalo u Jugoslaviju. Prema ovim činjenicama, slika je jasna, iza članka o braći Andrić, bilo je Bratstvo. U članku "Tko su Braća Andrić" između ostalih otrovnih laži pisalo je: "Po dolasku u Australiju braća Andrić infiltrirali su se u Hrv. Rev Bratstvo. Braća Andrić Đuro i Đoko Srbi istrenirani Udbaši, uveli su hrvatske mladiće u zamku". Činjenica je, Hrv. Rev. Bratstvo uvelo je Bugojansku grupu u zamku.

Ja sam odmah demantirala laži o braći Andrić, sa objavljenim dokumentima i izjavom, Hrv. Rev. Bratstvo poslalo je Bugojansku grupu u akciju. Ni Petar Andrić, najstariji brat braće Andrić, nije rekao niti jednu riječ da obrani njegovu ubijenu braću. U normalnim prilikama svaki čovjek branio bi njegovu mrtvu braću od ovakvih groznih, otrovnih laži. Pero Andrić nije živio u normalnim uvjetima. Prema priznanju Petra Andrić, on je bio ucjenjen. Dok smo živili u Nici, Adolf je uhvatio Perinu ženu Šteficu kako prenosi jednoj francuskinji, što su on, Ambroz i Pave Vegar nasamo razgovarali sa Petrom. Ta francuskinja zvala se madam Matju, ona je bila prevodilac za Hrvate u Nici i okolici. Petar suočen sa činjenicom da Adolf zna gdje se njegova žena Štefica sastaje sa madam Matju i prenosi joj informacije, zaplako je i priznao braći da radi za Udbu. Pero nam je ispričao, dok je bio u zatvoru Udba mu je dala ultimatum, ili raditi za Udbu ili biti ubijen. Petar je pristao raditi za Udbu. Pero nam je također priznao, Udba ga je prisilila da oženi Šteficu. Petar nam je rekao, ja moram sve reći Štefici. Ako bi Udba otkrila da sam nešto zatajio od nje, ubili bi me. Poslije Petrovog priznanja, braća Andrić prekinuli su kontakte sa njime, te su odlučili da se što prije odselimo iz Nice, što smo i učinili. O našem odlasku iz Nice napisana je laž u knjizi "HRB-o - Rat prije Rata". Napisano je, "Poslije što je Ambroz razgledao situaciju u Europi on se preselio u Strasbourg". I jedna sestra braće Andrić udata je za ljubitelja Josipa Broza Tita. Njezin muž je iz Istre. On je jedno vrijeme živio u Melbourne, njegovi mentori u Melbourne bili su, srpski plaćenik Srečko Rover i Udbaš, svečenik Josip Kasić. Dok je živio u Melbournu, on je cinkao australskoj policiji Ambroza Andrića, da je terorist. Mi smo to saznali od njegove žene, to jest sestre braće Andrić.

Petar Andrić nije jedini član obitelji Bugojanaca, koji je radio za Udbu. I brat Pave Vegara, Nediljko Vegar, javno je priznao da je radio za UDBU. . Do danas, Nediljko Vegar vjerno služi Udbašima iz Bratsva. Udovica Adolfa Andrić radila je za Udbu. Tajni arhivi Bratsva otkrili su, ona je tajno je surađivala sa vodstvom Bratstva. I Marija Mikac, sestra braće Andrić, podržava Udbaše iz Bratsva i sa njima širi dezinformacije o grupi i njezinoj ubijenoj braći. Ov su samo dva primjera, 2004 godine za Zagrebački Globus, ona je lažno izjavila; "Moj brat Adolf Andrić dobio je ime po Hitleru. 15 studenog 2008. na hrvatskoj televiziji u emisiji Latinica, Marija je izjavila, poznavala sam sve Bugojance, oni su svi živili blizu mene dok sam sam bila u Melbourne. I to je otvorena laž, zato svi članovi grupe nisu bili iz Australije. Bratsvo je Mariji Mikac na račun prolivene krvi njezine braće, stvorilo slavnu reputaciju. Marija je postala i jako bogata žena.

Atentat na Ambroza Andrića

U knjizi su napisane laži i samo laži o atentatu na Ambroza Andrića. Oreč i Ambroz nisu se sreli ispred Hrvatskog kluba u Melbourne. Toga dana kada je Jozo Oreč pucao na Ambroza, njih dvojica nisu ni rječi izmjenili, niti je Ambroz fizički napao Oreča. Toga dana, Jozo Oreč dočekao je Ambroza u Sjevernom Melbourne ispred kafića Hrvata Kadre, gdje je Ambroz svaki dan oko 11 sati ujutro svraćao da popije kafu, prije nego što počne raditi. Toga dana, dok je parkirao kola, Ambroz je video Oreča gdje stoji na drugoj strani ulice, ispred kafića Kadre.

Ne sluteći ništa, Ambroz je izašao iz kola i zatvorio vrata kola. U istom momentu Oreč je pucao i ranio Ambroza u ruku. Pokret Ambrozove ruke da zaključa vrata kola, spasile su ga, da ne bude pogođen u stomak. Ranjeni Ambroz bacio se iza kola. Oreč je nastavio pucati, hodajući prema Ambrozu. Poslije nekoliko ispaljenih metaka, u Orečovom pištolju, zaglavio se metak, to je spasilo Ambroza, da ne bude ubijen. To znaju svi Hrvati koji su tada živili u Melbourne, jer je australska medija izvjestila o ovom događaju. To sve zna i Ambrozova bijedna sestra Marija Mikac, jer je u to vrijeme živila u Melbourne. Ali ona podržava laži Udbaša.

Zidari koji su zidali zgradu do Kadrinog kafića i vidil što se događa, pozvali su policiju i ambulantu. Istoga jutra kada je Oreč pucao na Ambroza dogodio još jedan slučaj. Nepoznat čovjek došao je na vrata moje i Ambrozove kuće, meni je rekao, Ambroz te je ostavio, otišao je drugoj ženi. Kojoj ženi upitala sam. On je odgovorio, čuti ćeš.

Tjedan dana ranije došlo je do nesuglasnica između Oreča i Ambroza. Oreč je imao namjeru otvoriti javnu kuću u Melbourne, planirao je da u javnoj kući rade hrvatske samice. On je tražio od Ambroza, da s njime vodi poslove u javnoj kući. Ambroz je odbio. Kada je Oreč svatio da ne može uvjeriti Ambroza da prihvati njegovu ponudu razljutio se na Ambroza. Nazvao je Ambroza kukavicom i slabićem, i otišao je. Tjedan dana kasnije Oreč je pucao na Ambroza iz pištolja.

Policija je optužila Oreča za pokušaj ubojstva i izvela ga na sud. Na sudu svjedoci su bili Ambroz i zidari koji su vidili što se dogodilo. Iz suda Oreč je izašao je slobodan čovjek, nije bio kažnjen niti za pokušaj ubojstva, niti za posjedovanje pištolja bez dozvole. Na sudu Ambroz je opomenut, ako se Oreču išta dogodi, on će biti prvi optužen.

Ishod suda i opomena data Ambrozu, bio je razlog da se posumnja da Oreč radi za Udbu. Ambroz je tražio od vodstva Bratstva, da se Oreča izvede pred sud Bratstva. Vodstvo je odgovorilo da mora najprvo istražiti čitav slučaj. U međuvremenu pok. Vejsil Keskić otišao je živiti kod Oreča, s namjerom da sazna što više o Oreču. Keskić je pronašao da je na Orečovu bankovnu knjižicu svaki mjesec stizala svota novca u vrijednosti jedne prosječne kuće. Kod Oreča, Keskić je pronašao i jedno vrlo interesantno pismo jugoslovenskog Konzula. Bilo je jasno, Oreč je Udbaš. Bez da je išta kazo Oreču, Keskić se odselio od njega. Keskić i Ambroz poslali su izvještaj Juri Mariću najmoćnijem vođi Bratstva, da Oreč radi za UDBU. Marić je odgovorio, pravite se da ništa ne znate, sada kada znamo tko je Oreč, znati ćemo se čuvati od njega. Ako ga odstranimo Udba će nam poturiti nekoga drugoga. Dok otkrijemo da je Udbas opet među nama, velika šteta može nam se učiniti. Par mjeseci poslije suda Oreč je nestao iz Melbourne.

Na stranici knjige 443. piše: "Tri dana poslije ubojstva Josipa Senića uhićen je Oreč". To je istina. Međutim, što nije napisano u knjizi, Jozo Oreč bio je uhićen zbog ubojstva Josipa Senića. Da li je osuđen na zatvor ili je sa suda opet izašao slobodan, nije mi poznato. Što zasigurno znam, Oreča je vodstvo Bratstva iz Sydney-a poslalo u Južnu Afriku i obećalo mu veću poziciju. Prema mojim izvorima, vodstvo je prevarilo Oreča. Oreč ljut na vodstvo Bratstva, zaprijetio im se, da će razotkriti neke od njih, da rade za Udbu. Poslije toga Oreč je bio ubijen.
O ubojstvu Oreča pisao je i gospodin Stjepan Crnički u njegovoj knjizi "Moje Uspomene".
U knjizi on je napisao:
"Bratstvo je ubijalo svoje članove: Stjepana Ševu, njegovu suprugu i kćerku, zatim Jozu Oreča. Gospodin Crnički bio je dobro upoznat sa internacionalnim političkim događajima toga vremena. On je bio prijatelj bivšeg američkog Predsjednika Ronalda Reagana, od njega je dobio više nagrada.

Napadi sa otrovnim lažima

U knjizi, "HRB-o Rat prije Rata" napadnut je veliki broj Hrvata, uključujući Anđelka Mijatovića, Dragu Šćurića, Fabijana Lovokovića, autore knjige "Vilim Cecelja".

Na stranici 389-toj piše: "Vrlo brzo po dolasku u Australiju Šćurić je upao u vizir tamnošnje tajne službe ASIO, kao mogući agent Udbe". Nije mi namjera braniti Šćurića, namjera mi je ukazati na ovu idiotsku laž. Svatko zna, političari, tajne službe i policije svih zemalja uvijek su surađivali. Bivši šef australske tajne službe ASIO, gospodin Edward Woodward u njegovoj knjizi "One brief interval", na stranci njegove knjige 178. on je napisao: "Žalio sam Ustaše. Svaki puta kada su Ustaše imale sastanak, na sastanku je bio jedan ASIO agent, drugi iz Specijalnog policijskog odjela, a treći je bio jugoslovenski agent".

Glavna meta Vukušićevih zlobnih laži i kleveta bila sam ja. Na sve Udbaške klevete napisane u knjizi o meni i poubijanim članovima grupe, Vukušić se poziva na članove obitelji Bugojanaca. Ti članovi obitelji Bugojanaca, živili su u bivšoj Jugoslaviji, što su oni znali o meni ili poubijanim članovima grupe. Apsolutno ništa. Ni Hrvati među kojima smo živili nisu znali ništa. Bratsvo je mene kao i druge udovice oženjenih Bugojanaca (izuzetak je udovica Adolfa Andrića), potpuno izoliralo, sa otrovnim lažima koje su proširili o nama među Hrvatima i progonima Hrvata koji su se usudili ponašati prijateljski prema nama udovicama i našoj djeci. Vukušićevo pozivanje na obitellji Bugojanaca, bacanje je magle Hrvatima u oči.

Na strani knjige 382. piše: "Najuporniji širitelj dezinformacija o Akciji Feniks, to jest Bugojanskoj akciji bila je i ostala Ružica Andrić" . Vukušić laže. Ja nikada nisam širila dezinformacije o akciji. Ja sam svjedočila i svjedočim istinu, o zločinackoj UDBI-noj Bugojanskoj akciji 1972. i kako smo mi članovi grupe bili zavedeni i uvedeni u zamku po vodstvu takozvanog Hrv. Rev. Bratstva. Bratstvo je počelo voditi psihološko propagandni rat protiv mene, od 9 lipnja 1972., kada je postavilo bombu na biciklo moga i Ambrozovog sina. I propagandni rat protv mene vode do danas. Neke od laži i kleveta napisane o meni u knjizi, bile su objavljene u jednom takozvanom hrvatskom tjedniku iz Melbourne 2009. godine i feljtonu Bože Vukušića "Rat prije rata" objavljenom u Hrvatkom listu, iz Zadra. U knjizi prenešene su iste laži i klevete, sa dodatnim lažima i klevetama. Hrvatski List i spomenuti hrv. Tjednik odbili su objaviti moj odgovor. Ipak moj odgovor bio je objavljen na nekim hrvatskim Web portalima uključujući i na web portalu Hrvatskog Kultirnog Vijeća, 20 ožujka 2009. godine. Nikada više, ja se neću braniti od otrovnih laži, jer ih meni pišu, najniži i najodvratnihi Udbini agenti, koji su za Judine škude, i za strane interese, ubijali, proganjali, ucjenivali Hrvate i koji šire svađe među Hrvatima i hrvatskim obiteljima širom svijeta.

Vukušić otvoreno u knjizi piše, da zna što se dogadjalo u UDBI i stranim tajnim službama. U isto vrijeme on se pravi da ne zna, pod kakvim sam ja uvjetima napustila Jugoslaviju. Na stranici knjige 383. piše: "Ružica Andrić pobjegla je iz Jugoslavije pod nerazjašnjenim okolnostima". Za informiraciju poštenim Hrvatima, ja sam otišla iz Jugoslavije zbog pritisaka i prijetnje Udbe da će me poslati u zatvor, ako ne potpišem da me moj otac uči da govorim protiv naroda i Države. Ja to nisam htjela, niti mogla učiniti. Sve je počelo kada sam u školi rekla, u Jugoslaviji svi građani nisu jednaki. Bilo mi je samo 15 godina. Strah u meni od zatvora bio je užasan. U tim traumatičnim danima, kao spasioci prišli su mi moj trener iz gimnastike i prijatelji Mirka Buzuka, srpski bračni par iz Beograda. Oni su me došli posjetiti i iako ih nisam poznavala. Uz njihovu pomoć ja sam napustila Jugoslaviju, sa jugoslovenskim pasošem.

Djeca i udovice Bugojanaca

Na stranici knjige 385. piše: Franjo Peričić u ime vodstva Bratstva ponudio je Ružici Andrić stan i mjesečnu pripomoć. I to je još jedna laž. O strahotama kojima su bile izložene djeca djeca oženjenih Bugojanaca i mi njihove majke, prva je progovorila udovica Ilije Glavaša, mnogo godina prije mene u njezinoj knjizi "Tati Bugojancu" objavljenom 1979. Već kad govorim o ovoj knjizi, vrjedno je spomenuti, iz knjige "Tati Bugojancu" Bratstvo izvadilo što im nije odgovaralo i knjigu su opet oštampali u Hrvatskoj, pod drugim naslovom. Udovica Ilije Glavaša opet je iznijela na javnost o progonima, izolaciji, i drugim strašnim patnjama, nje i njezine i Ilijne djece, u njezinom intervju datom Hrv. Tjedniku Spremnost iz Sydney-a 23.01.1981. I djeca Ilije Glavaša u njihovim pismima, upućenim bivšoj "Saborskoj Komisiji za istraživanje ratnih i poratnih zločina protiv Hrvata", opisali su glad, patnje, progone njihove majke i druge strahote njihovog djetinstva. Među ostalim djeca Iilje Glavaša napisali su, naša majka nije više mogla izdržati, razbolila se i nije se mogla više brinuti o nama. Pored što smo izgubili oca, mi smo izgubili i majku. Bratstvo i njihovi saveznici imali su cilj, da nas udovice i djecu Bugojanaca, totalno razore psihički i emocionalno. Po pisanju djece Ilije Glavaša to su uspjeli s njihovom majkom. Bar do sada, meni se nije dogodilo što se dogodilo udovici Iliji Glavaša, zahvaljujući potpori hrabrih dobrih hrvatskih žena i muževa. I pored izjava nas žrtvama Bratstva, pored mnogih objavljenih dokumenata o njihovim zločinima, ti Udbaški nitkovi i dalje javno šire laži i klevete.

Kako je spomenuta Komisija ignorirala moj izvještaj o Bratstvu i pisma djece Bugojanaca, njihova pisma bila su objavljena u Hrv. Tjedniku Spremnost, 23 01. 2001. Važno je naglasiti, par tjedana poslije što je Komisija dobila moj izvještaj, Hrv. Sabornicima došla je iz Australije izjava protiv mene. Što je napisano u izjavi može se pročitati na ovoj poveznici:

http://www.blogihrvati.com/jml/index.php?option=com_content &task=view&id=1404&Itemid=155

Udbaške metode

Udbine metode nedokučive su za svakoga, tko nije bio izložen njima desetljećima. Služeći se njihovim metodama, u knjizi "HRB-o - Rat prije Rata" napisano je: "Bratstvo je bilo iza otmice aviona u Švedskoj, Bratstvo je poslalo čovjeka da postavi bombu". To je napisano samo iz jednog razloga. Da čitatelji knjige dođu do zaključka, ako Bratstvo priznaje njihova dva teroristička čina, onda je i sve drugo istina što je napisano u knjizi.

Jedno je sigurno, da ja nisam razotkrila istinu o Udbinom takozvanom Hrv. Rev Bratsvu, nikada se nebi napisala knjiga "HRB-o Rat - Rrije rata" niti bi se snimio film "Akcija Feniks 1972", slučaj Bugojanske grupe pao bi u zaborav. Važno je naglasiti, Udbaši su počeli održavati komemoracije i dizati spomenike članovima grupe, od kako sam ja javno razotkrila: takozvano Hrv. Rev. Bratsvo Udbina je antihrvatska organizacija. Cilj Udbaša je, da sa knjigom i filmom izbrišu zločine Bratstva, kao što je Vukušić pokušao izbrisati pokolje Hrvata na Bleiburgu, sa promjenom izvornog teksta na spomeniku Bleiburškim žrtvama.

U knjizi "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo - Rat prije rata", mi članovi Bugojanske grupe kompromitirani smo. Knjiga "Hrvatsko Revolucionarno Bratsvo - Rat prije rata", knjiga je otrovnih i zlonamjernih laži i kleveta. Knjiga Hrvatsko Revolucionarno Bratsvo - Rat prije rata, mirne duše može nositi naslov, "Otrovna knjiga Bože Vukušića".

Ružica Andrić
Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe

Napomena: Pismo je mjestimično prilagođeno objavi na našim stranicama da se dobije jasniji smisao teksta...


Prenosimo Uvodnik iz tjednika Nacija

Novi tjednik Nacija

Zašto Nacija?

Nekako smo promatrajući svijet i stvari koje nas okružuju, osjetili da ne želimo biti nijemi svjedoci događaja. Protivnička strana, koja je zauzela medijski prostor, konstantno promovira vrijednosti s kojima se nikako ne možemo složiti. Mediji od udane žene i majke, koja je pred televizijskim kamerama učestalo činila preljub s nepoznatim muškarcem, i to nakon tri dana poznanstva, prave nekakvu heroinu. Čitajući o njoj, stječe se dojam kako je ta mučenica nekakav novi uzor majke i supruge. Iako nam ne pada na pamet nekoga suditi, nama takvo ponašanje nikako ne može biti uzor. Nismo sigurni kako bi se ponašali oni koji od te žene, koja je posrnula, prave heroinu kada bi se kojim slučajem radilo o njihovoj majci ili supruzi.

Kada se u televizijskoj emisiji obrađuje tema o obitelji, nađu se i predstavnici homoseksualnih udruga koji bi trebali reći koju pametnu o obitelji. Opet, bez trunke osude i imajući razumijevanja za svakoga, ali jedan od osnovnih uvjeta za obitelj je i osoba suprotnog spola s kojom možete imati potomstvo. I svi to nijemo gledaju, čude se, ali ne reagiraju.

Svjesni smo da će ovaj tjednik uznemiriti mnoge koji olako gledaju kako se urušava kompletan dosadašnji sustav vrijednosti. Pogotovo očekujemo kako će uznemireni biti oni koji će u nama prepoznati glas svoje savjesti. No, ne bi se trebali pretjerano ljutiti. Oni koji su ukorijenjeni u tradicionalni sustav vrijednosti, kao što su Bog, obitelj i domovina, svakodnevno su napadani od strane istih tih koji te vrijednosti agresivno žele uništiti.

Medijski prostor u Hrvatskoj u stanju je strašne okupacije. S jedne strane su oni koji mrze i Boga i Hrvatsku, a s druge strane su oni koji samo šute; zavukli su se u svoje male rupe sretni što još uvijek nije došao red na njih. Ako netko nešto i progovori, automatski se proglasi nazadnim, primitivnim, jadnim... Tako je u Hrvatskoj postalo normalno na svadbi cijelu noć slušati kako Ceca zavija nad sudbinom što se mora udati, ali ako se pusti samo jedna jedina Thompsonova pjesma, sutradan u medijima čitate kako se neki ustaša ženio?! Je li to hrvatsko društvo postalo izopačeno?

Jedan ženski tjednik na naslovnicu stavi gore spomenutu ženu koja se javno seksa i rasproda kompletno izdanje! Tko to kupuje? Pa "Hrvati", "katolici".

Mi želimo davati poglede iz jedne drugačije perspektive. Naprosto pokazati da nisu u Hrvatskoj baš svi pokleknuli i predali se knezu ovoga svijeta. Želimo pokazati i reći kako nije sramota biti katolik, Hrvat, domoljub... kako nije sramota zagovarati obiteljske vrijednosti.

Želja nam je iz tjedna u tjedan govoriti o istim tim temama o kojima i drugi mediji govore, ali s jedne drugačije pozicije. Gledati stvari kršćanskim pogledom.

Mi u Naciji zalažemo se za suverenu Hrvatsku. To znači da se ne može trgovati niti jednim dijelom Hrvatske. Naprosto, suverenitet nema cijenu. Floskule tipa kako moramo ući u neku drugu integraciju jer ne možemo sami, totalna su glupost. Kada bi to tako bilo, onda uopće nismo trebali izlaziti iz Jugoslavije jer smo tamo imali puno veća prava nego što ćemo ih imati u EU.

Svakim danom mrzitelji Boga i Hrvatske podižu svoju ljestvicu vrijednosti, te su sve silniji i silniji dok u konačnici ne pokažu svoje pravo lice. No, tada će biti prekasno.

Hrvatski narod lažno se uvjerava kako će nam ulaskom u EU odjednom, preko noći, postati super. To je najobičnija laž koja će, ako slučajno i uđemo u tu umjetnu tvorevinu, rezultirati time da će narod upasti u stanje apatije. Najednom će se pojaviti silni slučajevi depresije jer narod umjesto da gleda u Isusa Krista kao svoga Spasitelja, pod utjecajem onih koji mrze Hrvatsku gleda u neke strane trupe.

Predsjednik dva puta prodaje foru biskupima kako je on za obitelj, u bilo kojem obliku. I svi oduševljeni. Kako nitko ne primijeti što je upravo rečeno?

Guraju nam priču o desnici i ljevici. Obitelji se sukobljavaju na tom nivou. Desno, lijevo... nigdje moga stana, kako kaže jedna pjesma o pijancu. Ono što je važno je da ne postoji desnica kao ni ljevica. Postoje hrvatski nacionalni interesi i hrvatska izdaja. Možda bi trebalo konačno gledati stvari s te pozicije.

Naravno, postoji velika vjerojatnost da ćemo u nekim stvarima i mi pogriješiti. Vrlo moguće, no molimo vas da nas tada ispravite. Šaljite svoje tekstove, razmišljanja, reakcije i komentare kako bismo skupa mogli raditi na dobrobit hrvatskog čovjeka.

Kao što bolesno tijelo treba antibiotik, tako i mi želimo biti antibiotik hrvatskom društvu da ne bi cijelo društvo postalo bolesno. I kao što se hrvatski narod ujedinio u obrani Hrvatske, tako mi smatramo kako je došlo vrijeme da zbijemo redove u obranu onoga što su hrvatski heroji krvlju izborili.

Netko će vjerojatno prigovoriti kako smo jako tanušni. Istina, za sada izlazimo na 32 stranice jer za više nismo imali novaca.

Ovo je prvi, probni broj koji će na kioscima biti mjesec dana, nakon čega idemo u tjedni ritam. Recite svojoj rodbini, prijateljima, neprijateljima za nas i reklamirajte nas jer bez vas novina nema smisla.


IZMEĐU YU I EU

Piše: dr.sc.PetarVučić

Do nacionalne pomirbe je došlo i u zajedničkoj borbi Hrvatska je obranjena i osamostalila se kao suverena država priznata od međunarodne zajednice. Politika nacionalne pomirbe je opravdala povjerenje u nju kao političku stratešku ideju, i urodila povijesnim djelom – Republikom Hrvatskom. Osim toga, činilo se da je pomirba organski konzumirana i da njezin smisao više nikad ne će doći u pitanje. Istina, već u tijeku rata, 1994. ona je jednom dovedena u iskušenje: u pokušanom političkom puču pokrenutim od dvojca Manolić – Mesić. Puč je propao, ali ideje koje su ga pokrenule nikad nisu narodu dovoljno objašnjene. Taj pokušani puč bio je prikazivan više kao izazvan nezadovoljenim karijerističkim ambicijama njegovih pokretača, nego kao rušenje temeljne strateške političke ideje Domovinskog rata – ideje o nacionalnom pomirenju. Ideje koja je trebala trajno osiguravati političku stabilnost Hrvatske bez obzira na stvaranje agonalnog političkog polja karakterističnog za višestranačku demokraciju. Taj puč je prvi put pokazao da je ideja nacionalnog pomirenja bila iznuđena političkim okolnostima, da je više mehanička nego organska. Tada napukla više nikad ne će srasti u organsku ideju hrvatskog zajedništva i jedinstvene brige za zajedničko dobro. (Češće nazivano opće dobro. Međutim, formulacija zajedničko dobro jače naglašava djelatno sudjelovanje svih Hrvata u tom dobru, dočim formulacija opće dobro donekle naglašava njegovu vanjsku, apstraktnu stranu sudjelovanja). Naime, već u tijeku Domovinskog rata s otpočinjanjem pretvorbe i privatizacije priprema se revizija temeljne političke zasade nacionalno pomirenje. Iako novo uspostavljena struktura vlasti inzistira na nepromjenjivosti semantike te zasade, do nje ipak dolazi: sada se pomiruje kapital i vlast bez obzira čine li vlast nacionalisti ili udbaši (skraćeni naziv za sve bivše jugoslavenske antihrvatske kadrove, uključujući i partijske). Time je stvorena prva pukotina kroz koju je bio moguć povratak potisnutog, t.j. Tita i jugoslavenstva.

ANTIHRVATSKI ANTIFAŠIZAM

Ovome treba dodati argumentaciju radi koje smo uvodno rekli da radi objašnjenja treba uvesti i psihoanalitičke i filozofijske pojmove i kategorije. Naime, u Domovinskom ratu, usprkos prividu, Hrvati nisu pobijedili ni Tita ni njegovo djelo, a on i njegovo djelo su bili radikalna negacija Hrvatske kao neovisne države i Hrvata kao slobodne nacije. Nisu ih pobijedili jer se i nisu protiv njih borili izravno nego neizravno. Hrvati su se borili i pobijedili Titovu negaciju – Miloševića i njegovu agresivnu velikosrpsku politiku i tako, naoko paradoksno, vratili Tita natrag kao afirmaciju na koju se sada naslanja antihrvatski lijevi antitifašizam. Prava, izravna negacija Tita i njegova djela – Jugoslavije, bio je Milošević. Takvom posrednom, neizravnom pobjedom nad Titom i njegovim djelom, pobjedom nad Miloševićem, oni su, Tito i jugoslavenstvo, u Hrvata psihološki samo potisnuti u političko predsvjesno, koje se konvertiralo u simptom u hrvatskoj kolektivnoj psihi i koji tu psihu stalno muči jer nije s njim obračunala. Nepobijeđen od Hrvata Tito nam se vraća, psihoanalitički kazano, kao nedovoljno potisnuto, nedovoljno pobijeđeno jer je pobijeđen posredno, preko Miloševića, a ne neposredno, izravno. To se da objasniti i u skladu s Hegelovom dijalektikom. Naime, kako je poznato Hegelova dijalektička formula (koju je prihvatio i Marx) kaže da negacija negacije daje afirmaciju. U našem slučaju to znači: negacija – Hrvati (negacija Miloševića), negacije – Miloševića (koji negira Tita) – daje afirmaciju – Tita. Tito je dakle živ kao negacija negacije, negacija hrvatske države i slobode hrvatskog naroda. pa ga tek treba pobijediti izravnom abreakcijom tako da ga se istjera iz političkog predsvjesnog. Na žalost, ni vođa Domovinskog rata, dr. Franjo Tuđman, izgleda, nije u potpunosti shvatio ovaj fenomen, ovu dublju psihološku crtu političkih promjena - mogućnost povratka potisnutog. On je iz pragmatičnih razloga x koji su se u momentu donošenja odluke činili sasvim politički mudrim pa je zbog Titove tobožnje prihvatljivosti od Zapada toliko potrebne novonastaloj Hrvatskoj, branio Tita kao Hrvata. A nije sigurno da je to bilo nužno; jer ipak je Tito za Zapad bio važan samo kao prolazna komunistička figura dok je bio jak istočni komunistički blok, a u vrijeme Domovinskog rata taj se blok već bio raspao (SSSR) i Tito je ponovo bio tretiran kao komunistički ratni zločinac, pa nije bilo potrebe braniti ga. Tuđma nije shvatio da Zapad ustvari brani Jugoslaviju, a ne Tita. Dapače. To je jedno od osnovnih ograničenosti Tuđmanova političkog dostignuća iz kojega se, začet već za njegova života, izrodio politički sustav tajkunsko-udbaškog pomirbe umjesto izvorne pomirbe hrvatskoga naroda. U tajkunsko-udbaškoj pomirbi, na udbaškoj strani, dakako, sudjeluju i bivši partijski kadrovi kao i vodeći kadrovi iz gospodarstva i državne uprave. U zagrljaj te pomirbe koja funkcionira kao klijentalizam rado uskaču politički i ini profiteri i karijeristi za koje se do jučer činilo da su smrtni neprijatelji Udbinog komunizma. Dakle, bez obzira kojoj političkoj strani pripadali. Zato Hrvati da bi bili slobodan narod moraju još jednom pobijedit, još jednom, ali izravno, radikalnom demokratskom revolucijom pobijediti Tita i njegovu jugoslavensku ideju da bi i psihološki pobijedili Tita i Jugoslaviju i odstranili ih iz hrvatskog politički podsvjesnog, odakle se sve upornije vraćaju stalno u novom obliku - kao Zapadni Balkan kao Jugosfera i t. d.. Sve dok to Hrvati ne učine, radikalno ne abreagiraju, Titova nasilnička figura oca-diktatora i tirana stalno će se kao simptom vraćati u aktualni politički život i utjecati na političku sudbinu Hrvatske kao njezina negacija. Jer, nasilje ima tu negativnu moć da dugo ostavlja pečat na individualnu ali i na nacionalnu, kolektivnu psihu.

UDBA I KOS

Ideja pomirbe u koju je bio uključen i sporazum s hrvatskom UDBA-om i KOS-om o njihovoj sigurnosti i zaštiti u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, trebala je biti samo modus operandi uspostave hrvatske samostalne države, a činom uspostave države taj je pakt trebao prestati postojati. Pakt nije smio uključivati i uključivanje UDBA-e i KOS-a u konstitutivni ustroj i političku vlast po završetku Domovinskog rata, što im je očito zajamčeno, a što objašnjava i stanoviti broj hrvatskih udbaša i kosovaca sudionika, u nekom, uglavnom manje opasnom obliku, u Domovinskom ratu. Po završetku rata s pripadnicima tih službi, zbog njihovog eminentno antihrvatskog djelovanja i povezanosti sa stranim obavještajnim službama, trebalo je obračunati: politički ih ukloniti iz struktura vlasti, a one koji su počinili zločine u zemlji i inozemstvu (likvidacija hrvatskih emigranata) trebalo je suditi. No, to je izostalo, i umjesto toga je došlo do konstituiranja tajkunsko-udbaškog političkog sustava što znači da je to bio dio pakta, nagodba „nacionalističke“ buržoaske desnice i komunističko-udbaške ljevice, kao forma nacionalne pomirbe. Udbaško-tajkunskim strukturama predani su svi mediji i tako je taj sporazum zaštićen od javnih napada i ugroza od politički nacionalno demokratskih i ekonomski socijalno usmjerenih snaga. Tako je zabetoniran antidemokratski sustav kojega se može srušiti samo demokratskom revolucijom, a ne nikakvim potištenim i povrijeđenim prigovaranjima. Jer, kako je već objašnjeno, uspostavljeni klijentalistički odnos između političkih hegemonijalnih parlamentarnih stranaka i hegemonijalnog i eksploatatorskog kapitala sprječava bilo kakvu penetraciju novih slobodarskih i osloboditeljakih ideja. Dakale: da bi bili slobodni Hrvati, (prema modelu Freudova znanstvenog mita o Edipovu kompleksu) moraju „ubiti“ i „pojesti“ svoje Nad nad-ja, kako vanjsko tako i unutarnje tj. velikog Drugog kao hegemona i Tita kao lažnog i okrutnog oca i jugoslavenstvo kao croatofobičnu i kanibalsku ideju. (Malo psihoanalitičko objašnjenje: Nad-ja je u primijenjenoj psihoanalizi na društvene fenomene homologen državnom poglavaru, odnosno državnom suverenitetu kojega on predstavlja i zastupa, a u Nad u Nad nad-ja je utjelovljen vanjski hegemon).

BITKA PROTIV KOMUNIZMA

No, destruktivni, još zloćudniji upad u ideju nacionalne pomirbe, upad koji je bitno utjecao na stvaranje udbaško-tajkunske pomirbe, došao je s još jedne, takoreći presudne, strane – iz kapitalističkog neoliberalno demokratskog Zapada. Naime, hladni rat vođen između kapitalističkog Zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog Istoka na čelu sa SSSR-om vođen je s manjim ili većim intezitetom konstantno od završetka II. sv. rata. U tome je sa strane Zapada naročito uporan i učinkovit bio Ronald Reagan ne štedeći sredstva u trci u naoružanju, u takmičenju u osvajanju svemira i na druge načine namećući komunizmu nadmetanje za moć i ideološki prestiž, i tako gospodarski iscrpljivao SSSR. Ta bitka do „istrebljenja“, do pada jednog ili drugog ideološko-političkog takmaca bila je posvemašnja: vodila se ne samo na ekonomskom nego i na znanstvenom, tehnološkom i dakako, na ideološkom kao i na svim drugim područjima uspješnosti i prestiža. Bitka protiv svjetskog komunizma vođena je na dvije razine: na globalnoj, svjetskoj razini, protiv komunizma kao takvog, i posebno protiv komunizma u svakoj pojedinoj komunističkoj državi, već prema političkim specifičnostima svake od njih. Tako se na pr. u toj antikomunističkoj strategiji nastojalo u SSSR-u poticati nacionalizam da bi se izazvao njegov raspad i tako se riješiti jakog, globalnog takmaca, a u Jugoslaviji pomagati politiku sprječavanja nacionalizma i nacionalističkih pokrete i strujanja, te ekonomski pomagati Jugoslaviju, jer je bio strateški cilj očuvati Jugoslaviju. Ekonomski pomažući Jugoslaviju Zapad je još za vrijeme Tita omekšao jugoslavenski komunizam; nastojao ju je politički stabilizirati što je kulminiralo ponudom milijarda dolara Jugoslaviji za vrijeme Ante Markovića kao predsjednika SIV-a, sa zahtjevom da se „demokratizira“ tj. da iz komunizma prijeđe na sustav liberalnog kapitalizma. No, Jugoslavija kao izmišljena država koja je počivala na takvim međunacionalnim antagonizmima nije mogla opstane. (Ovdje se ne upuštamo u analizu drugih uzroka propasti komunizma kao takvog, uzroka koji su mu bili otpočetka inherentni i zbog kojih je morao prije ili poslije propasti). Zapad je dakle što se tiče Jugoslavije igrao dvostruku igru: ako je nije moguće održati u cjelini, onda treba pripremiti nacionalne elite koje će u novonastalim državama preuzeti vlast i imovinu i uvesti neoliberalizam kao društveni sustav i prihvatiti njegove vrijednosti ne samo u ekonomiji, nego i u kulturi i općenito u cijelom društvenom životu, uvesti je u postmodernu destrukciju tradicionalnih vrijednosti. I, zaista, u SAD-u i Velikoj Britaniji stvara se nova hrvatska menadžerska elita, biraju se sposobni kadrovi koji odlaze tamo na postdiplomske studije i na druga usavršavanja, mnogi tamo i magistriraju i doktoriraju, vrbuju se za rad za strane obavještajne službe i td. Ti kadrovi ili su već bili u nomenklaturi vlasti ili se sada ubacuju u nju. Tako spremni dočekuju promjene 1990-tih pod zaštitom Zapada. Spremni su za zamjenu politike nacionalne pomirbe s udbaško-tajkunskom pomirbom. Pritom im je Milošević sa svojom antijugoslavenskom i antititovskom politikom osigurao povijesnu izliku da ne ispadnu izdajice ni komunizma ni Jugoslavije – na to su, naime, prisiljeni. Slika njihova udbaško-partijskog antihrvatstva lukavo je ublažena time što SKH na XII. Kongresu SKJ napušta taj Kongres. Time ujedno osiguravaju dvostruki legitimitet: pred svojim članstvom izbjegavanjem prihvaćanja izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije i priznanja RH kao samostalne države (raznim političkim izvrdavanjem, od čega je najpoznatije izlazak iz sabornice za vrijeme izglasavanja deklaracije o izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranju samostalne Republike Hrvatske) i pred svojim pokroviteljima na Zapadu pokazivanjem antinacionalističkog lica. Time su se legitimirali za tajkunko-udbašku demokraciju i njezinu pomirbu.

ULOGA ZAPADA

Zapad je, dakle, ne samo bio duboko involviran, nego je bio i vanjski aranžer stvaranja udbaško-tajkunske pomirbe. Tu ulogu je imao i tijekom cijelog rata, a ima je i danas. Takvim udbaško-tajkunskim pomirenjem stvorena je struktura koja će provesti pretvorbu i privatizaciju. Ta nova struktura čvrsto interesno sraštena bez ideoloških „predrasuda“ i pod firmom neideološkog društva prihvaća neoliberalizam kao društveni ideal t.j. neograničenu vlast kapitala. Dojučerašnji komunisti egalitaristi i „nacionalisti“ borci za hrvatsku pravdu i slobodu, osvojivši vlast preko noći pretvaraju se u bezočne eksploatatorske kapitaliste i pljačkaše koji će provesti pljačkašku pretvorbu i privatizaciju i rasprodaju hrvatskog političkog i ekonomskog suvereniteta. Ideal hrvatskih nacionalista idealista o socijalnoj državi, „welfare state“, i o nacionalnoj ekonomiji i slobodnom poduzetništvu postaje proskribiran kao nazadnjačka, prevladana koncepcija, a afirmira se neoliberalizam kao spasonosni model. No, usluge strancima što su je doveli na vlast 2000., udbaško-tajkunska klika je morala platiti. Morala je, i to je učinila, prenošenjem ključnih hrvatskih nacionalnih dobara u vlasništvo tih stranaca, a, dakako, maskirane pod vidom prividne prodaje, a stvarno davane u bescijenje. Da bi taj izdajnički pakt bio što čvršći, ono za što nisu bili zainteresirani stranci to je udbaško-tajkunska klika prigrabila sebi. Taj tajkunsko-udbaški pakt je iza sebe imao takvu potporu od inozemnih partnera, pa da dr. Franjo Tuđman i nije umro potkraj 1999. on to svejedno ne bi mogao spriječiti. Propali puč Manolić-Mesić organiziran od stranih hegomona, od njihovih špijunsko obavještajnih tajnih služba, skupa s udbaško-tajkunskim strukturama, bio bi obnovljen i bio bi uspješan. Tuđman se ne bi mogao tomu obraniti kao što to nije mogao ni Milošević; stranka bi mu „izgubila“ izbore, a on odveden u Haag. I to su, na koncu, gorki plodovi idealizirane nacionalne pomirbe.


Prenosimo sa www.tjedno.com

MESIĆEV DJED ZVAO SE UJDUROVIĆ IDRIZ

O bivšem hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću napisano je brdo tekstova, jednu knjigu je sam napisao “Kako smo rušili Jugoslaviju”, o njemu su napisane i dvije biografije “Domovinski obrat” Ivice Đikića i “Deset boljih godina” Krešimira Pavelića. U desecima drugih knjiga se spominju Stipu Mesića, pa slobodno možemo reći da su za o bivšem predsjedniku isječene cijele šume, potrošeno je mnogo trake, no ipak neki detalji ostali su potpuno nepoznati javnosti jer ih je bivši predsjednik brižno skrivao.

Pretpostavljam da je mnogima ostalo u sjećanju scena kad su mu u vojarni na Dračevcu nedugo nakon što je prvi put izabran za predsjednika dobacili:”Mesiću cigane”. Tek novoizabrani Tuđmanov nasljednik se okrenuo i rekao: “Nemojmo vrijeđati ničije roditelje”. Kao mnogo toga kod Mesića i ta izjava je izazvala oprečne reakcije, no, nikad ga nitko javno nije upitao je li mu i tko je u obitelji možda bio romskog podrijetla? Odavno se genetika više ne smatra rasističkom disciplinom i u tom pitanju ne bi trebalo biti nešto sramno. Sramnije je prikrivati pravo podrijetlo, a predsjednik Mesić je upravo to radio.

Najžešči protivnici na svojim portalima nazivali su ga Stevan Ujdurović, i pisali su kako je srpskog podrijetla, ali prava istina još nije javno objavljena. Odnosno, bili su blizu jer Ujdurović bilo je prezime Mesićevog djeda. Pravim imenom i prezimenom zvao se Ujdurović Idriz i bio je Rom iz Like, koji je kasnije uzeo prezime svoje žene Stipine bake Marije, a promjenio je i ime u Ivan. Njegovi rođaci su iz Jezerana, mjesta na padini planine Kapela u Lici. Ni u jednoj biografiji Stipe Mesić svog pretka Ujdurović Idriza nije spomenuo, niti je pravo ime djeda ikada objavljeno u javnosti.

Sve podatke o pravom imenu i prezimenu djeda Stipe Mesića navodno ima odvjetnik Milivoja Ašnera, koji je ove godine preminuo u Klagenfurtu u devedesetpetoj godini života. Milivoj Ašner je bio Židov, zapovjednik ustaške policije u Požegi. Poslije rata sklonio se u Austriji, a Stipe Mesić je bio jedan od najvećih zagovornika njegovog izručenja i suđenja u Hrvatskoj.

U biografiji “Domovinski obrat” Ivice Đikića Stipe Mesić je opisao kako su mu ustaše prvo ubile djeda Ivana haesovca na početku rata, a na kraju rata 1945. i baku Mariju. Podrobno je opisao kako mu je baku odveo i negdje na nepoznatom mjestu zaklao ustaša Jozo Vulić, čiji su roditelji također u orahovicu doselili između dva svjetska rata i da je nakon rata odležao 20 godina, te da je izašao upravo na dan kad je budući hrvatski predsjednik došao u Staru Gradišku na odsluženje zatvorske kazne i bio je smješten na mjesto ubojice svoje bake.

U svojim biografijama i biografskim tekstovima Stipe Mesić je tvrdio da mu je majka umrla kad je imao godinu dana i da ga je odrhranila maćeha Mileva. Zaboravio je spomenuti da ga je maćeha Mileva krstila u pravoslavnoj crkvi Sv. Nikole u Orahovici kad mu je bilo pet godina. Stipe Mesić u svojoj biografiji tvrdi da je kršten u katoličkoj crkvi, što i nije toliko važno jer i jedno i drugo krštenje podjednako vrijede i spadaju u najvažniji su sakrament u krščanstvu. Podaci o knjizi krštenih u manastaru u Orhovici su nestali početkom devedesetih. Ono što je pisalo u toj knjizi očito je mnogima smetalo, ali srpski portali nisu zaboravili spomenuti da je drugog hrvatskog predsjednika othranila i krstila pomajka Mileva rođena Jović.

Stipe Mesić je očito imao potrebu svoju biografiju prilagođavati dnevno-političkim potrebama. Pa se s pravom možemo pitati što ćemo još svašta doznati od onoga što je drugi hrvatski predsjednik u dva manadata do sada uspješno skrivao od javnosti. I to je zaspravo sramota, posebno za čovjeka koji se predstavlja kao antifašist i pripadnik ideologije za koju su svi ljudi jednaki. (Dražen Stjepandić)


Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
Arthur Schopenhauer


PETICIJA HRVATSKIH DOMOLJUBA ZA:

OČUVANJE SLOBODNE I SUVERENE DRŽAVE HRVATSKE,
PROTIV ULASKA U BILO KOJE INTEGRACIJE KOJE ZADIRU U SUVERENOST

(Sramotno ponašanje poglavarstva Grada Zagreba: Moj zahtjev za dodjelu lokacije na Trg B.J. za ovu peticiju odbijen i dodijeljen na Zrinjevcu jer je Trg za druga događanja - čisti komunjarski mentalitet Bandića i poslušnika oko njega )

Poštovani hrvatski domoljubi,

ovo je krajnje sudbonosno vrijeme u kojem nam protivnici naše katoličke vjere i krvavo stečene državnosti žele oduzeti državnost i istrgnuti krćanske korijene, kao što to čine u toj protu-ljudskoj, protu-krćanskoj i protu-prirodnoj integraciji moćnika a ne naroda, zvanoj Eu.

Stoga usrdno i vapijuće pozivamo sve hrvatske domoljube u Crkvi i društvu, strankama i udrugama, vojsci i policiji, brojnim državnim institucijama da svojim potpisom i vidnom potporom svrstaju se u čuvare hrvatske državnosti za koju su mnogi branitelji dali svoje živote ne samo u ovom, Obrambenom -Domovinskom ratu, već tijekom duge hrvatske povijesti.

Aktualna izdajnička i sluganska vlast i tzv. opozicija žele nas isporučiti bjelosvjetskim moćnicima za svoje sebične i protuhrvatske interese, a time ujedno poniziti i zatrti sve hrvatske branitelje, žive i mrtve, kao što to čine već dugi niz godina. Ako se prepustimo, zašutimo i podlegnemo njihovim lažima i obmanama o Eu kao i o novoj Balkanskoj integraciji, doprinijeti ćemo brzom nestanku hrvatske opstojnosti, koju smo u svim epohama uspjeli očuvati, zahvaljujući našoj katoličkoj vjeri, hrabrosti, upornosti i strpljivosti svih povijesnih naraštaja.

Želja je svih nas domoljuba da se ova Peticija proširi diljem Hrvatske, Domovinske i iseljene i da zajedno ujedinimo snage oko tog jedinog strateškog cilja: OČUVANJA SLOBODNE I SUVERENE DRŽAVE HRVATSKE ZA SADAŠNJE I SVE BUDUĆE GENERACIJE, KAO ŠTO SU NAMA PODARILE I SVE ONE GENERACIJE IZ PROŠLOSTI, KRVLJU I SUZAMA, MOLITVOM I ŽRTVAMA!!!

Naša zajednička akcija Peticijom započinje na Trgu Bana Jelačića u utorak ,27.rujna 2011. u jutarnjim satima i svi koji žele potpisati i dati svoj osobni doprinos u volontiranju i drugim oblicima pomoći neka dođu na Trg B.J. gdje će dobiti sve dodatne informacije. Ono što nas posebice raduje jest da će u tome sudjelovati od samog početka HSP, a daj Bože da se tome priključe i sve ostale Domoljubne stranke, udruge i pojedinci, jer je preostalo vrlo malo vremena, svega dva mjeseca. Zato hrabro i s nadom u srcu dođite i dajte svoj obol za vječnu i jedinu Hrvatsku, kako je znao reći naš prvi Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je bio na čelu ostvarenja tisućljetnog hrvatskog sna..

BOG I HRVATI!

Zagreb, 10.rujna 2011.
Inicijatori : Svi koji žele očuvati slobodnu i suverenu državu Hrvatsku!!!
Tekst sročio: Josip Kokić

Napomena: Peticija će biti vjerodostojno predočena javnosti i biti poticaj savjesti i odgovornosti u cilju očuvanja Lijepe naše, kako bi na referendumu znali reći, Ne u Eu - volim Hrvatsku!!!

Poruka svim klericima Domovinske i iseljene Hrvatske da uvijek imaju na umu ove riječi dvojice časnih kardinala, Stepinca i Kuharića i da ih slijede u svojem pozivu i poslanju !!!

Riječi kardinala Stepinca:

Ako mi, u koje gleda narod ostanemo uspravni u svojem dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod !!!

Riječi kardinala Kuharića:

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti !!!

Poštovani hrvatski žitelji, ako date potporu ovoj peticiji svojim potpisom, ostat će te na braniku Hrvatske u cilju očuvanja opstojnosti slobodne i suverene države Hrvatske. Biti će te istinski hrvatski sinovi i kćeri!!!

Ako u ovom sudbonosnom vremenu, mnogo gorem od onog 1918 godine, ostanete pasivni, naivni u vjerovanju lažima i obmanama koje dolaze iz Eu i tzv. naših vlasti i ne date potporu istinskoj hrvatskoj opstojnosti, postat će te izdajnici naroda i države a na štetu i sramotu naraštaja koji dolaze. Zar se želite naći na tom sudbonosnom popisu, vjerujem da ne želite???!!!


Vecernji list, 12.09.2011.
Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini:

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast. Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.

Moje svjedočenje

Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje. Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća. Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir. Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje. Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik. Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv. Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio. Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji. Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom "Izlazi ovamo!". Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine. Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima. Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

Od moga dogona u tu zloglasnu "kuću", krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: "Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!"

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi "Jame (kao) grobnice" navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji. Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice. Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu. To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.

Pripomene uz svjedočenja

Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj "kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice pada NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.


Da se ne zaboravi ...
HRVATSKI HOLOKAUST
8. POGLAVLJE
"Marševi smrti"

Dokument IX.

Kao pripadnik Hrv. Oružanih Snaga bio sam vodnik II. Pripravne Bojne u Zagrebu već promaknut pod kraj rata u čin zastavnika bio sam u povorci smrti preko Bleiburga, Dravograda, Maribora do Zagreba. Nakon polaganja oružja kod Bleiburga, mislim negdje na 15. svibnja 1945., probio sam se kroz obruč sa oko 50 hrvatskih vojnika. Na daljnjem putu vidio sam, odnosno bio svjedokom slijedećih dogadjaja.

Kad je dio povorke, u kojoj sam bio i ja, prešao preko drvenog mosta kod Dravograda, dočekala nas je na lijevoj obali Drave grupa od oko 50 partizana, naoružanih automatskim oružjem. Oni su razdvajali časnike i dočasnike od vojnika i govorili nam, da ćemo ići vlakom u Zagreb.

Kad smo došli do željezničke stanice, odvedoše nas nekoliko kuća dalje, navodno da nas prebroje, uvedoše u jedno dvorište na lijevoj strani ceste i zapovjediše nam da sjednemo. Nismo smjeli medjusobno govoriti. Bili smo uvjereni, da će nas likvidirati. Medjutim sa ceste čuli su se povici: "Bježite, postrijeljat će vas!"

Pet-šest partizana potrčaše na cestu, da pohvataju one koji viču. Na to poskačemo i mi, iskoristivši priliku i uletimo u gomilu. Partizani otvore vatru na cijelu povorku, te ubiše iz svojih automata oko stotinu ljudi: vojnika, gradjana i žena. Vidio sam svojim očima neku ženu, kako u strahu bježi prema Dravi, vukući za sobom djevojčicu staru 8-10 godina. Nije učinila ni 50 koraka od ceste, kad je zahvati rafal iz automata, te pade mrtva zajedno sa svojom djevojčicom.

Isti dan poslije podne vidio sam na cesti izmedju Dravograda i Maribora u jednom zaseoku, kako je neka djevojka izašla iz povorke s bocom u ruci, da zagrabi vode na bunaru. U času kad je sišla s ceste partizan na konju, naš pratilac pokosio ju je iz automata bez opomene, ispalivši u nju možda 10 metaka.

Do Maribora smo išli cijela dva dana. Naši goniči partizani, jašući na konjima, počeli su na jednom mjestu, možda nekih 15 km pred Mariborom derati se iz svega grla: "Bando, trkom napred!" Pri tom su počeli i pucati. Iako smo bili na smrt umorni, a usta nam se lijepila od žedje, jer nismo ništa jeli ni pili već puna tri dana, počeli smo se brže gibati.

Nakon 50-60 koraka trčanja mnogi su iznemogli ispali iz reda. Oni su odmah bili pokošeni metcima iz automata. Teško je reći, koliko je tu Hrvata palo. Ja samo znam, da je u mojoj grupi tom zgodom bilo ubijeno 40 do 50 ljudi. Ne znam, koliko ih je palo u cijeloj povorci, koja je bila najmanje 10 km duga.

S nama je bio i jedan katolički svećenik, star oko 65 godina. Imena mu ne znam. Kako je bio iznemogao od trčanja, vukli su ga za ruke mladji Ijudi, da ne padne i ne bude ubijen. Nagovarali smo ga, da skine tvrdi svećenički okovratnik, da ga ne prepoznaju kao svečenika. On to nije htio. Molio se na glas Bogu i mi s njime da mognemo izdržati. Ipak su ga partizani otkrili i navečer nekuda odveli. Ne znam za njegovu sudbinu, ali držim, da je sigurno ubijen.

Na mariborskim ulicama bilo je silno mnoštvo hrvatskih zarobljenika. Na onom dijelu ulice, gdje sam i ja bio, našlo se oko 20 Nijemaca. Medju njima su bili tri časnika. Njih su strahovito tukli, te zatim odveli u jedan vrt kraj same ceste. Najprije su ih opljačkali te jednom našli prsten i sat pod kapom, drugom malu konzervu u džepu, dok treći nije imao ništa. Prisilili su ih, da legnu na trbuh, zatim ubili, okrenuli lješeve te im razmrskali lica, da ih nitko ne može prepoznati.

U Mariboru nisu nas smjestili ni u kakav logor. Prenoćili smo na cesti. Oko 22 sata u noći počeli su partizani ponovo tragati po gomilama ljudi. Svakoga, tko je imao oznaku čina ili bio obučen u bolje odijelo, odvedoše nekamo u nepovrat. To je trajalo kroz cijelu noć. Ujutro oko 4 sata narediše nam, da ustanemo i krenemo. Pošli smo u pravcu Ptuja.

Krenulo je mnoštvo ljudi šutke ne znajući što im nosi slijedeća minuta. Na izlazu iz Maribora u pravcu Ptuja nalazi se s desne strane ceste rijedka borova šuma. Ja podjoh u šumu radi vršenja nužde (pripominjem, u početku smo išli slobodno bez partizanskih pratilaca).

Preda mnom se ukaza jezovit prizor. Nekih 40 ili 50 koraka od ceste bila su tri kratera od zrakoplovnih bombi, udaljen jedan od drugog tek desetak koraka. Sva tri su bila napunjena do vrha lješevima poubijanih hrvatskih vojnika. Na njih je bilo nabacano tek malo zemlje, te je na dosta mjesta virila iz nje ruka ili noga. Legao sam na zemlju na rubu jednog kratera i rukama odkopao malo zemlje. Ugledao sam pred sobom mrtva čovjeka, vrlo mlada i glave rasječene na tjemenu nekim oštrim predmetom. Mrtvaci nisu zaudarali, bili su, dakle, ubijeni prošle noći ili prošloga dana. Načinim veliki znak križa i vratim se na cestu u povorku.

Stigosmo do raskršća ceste prema Varaždinu na jednu stranu, a Krapini na drugu stranu. U polju izmedju ta dva kraka ceste, na mjestu udaljenu oko 40 metara, ležalo je oko 60 hrvatskih lješeva možda od prošle noći. Nekoji su od njih bili potpuno goli.

Naš put do Krapine trajao je dva dana. Prenoćili smo uz put na cesti. Putem smo čupali iz zemlje krumpir, koji je bio još posve zelen, i jeli da bi utažili glad. Neki su jeli travu i sirove puževe. Ja sam najviše jeo mladi tek iznikli kukuruz. Moram spomenuti, da je stanovništvo u ovom dijelu Slovenije prema nama bilo više prijateljski raspoloženo, pa smo doživjeli, da su znali dobaciti koji komad kruha. To je u suprotnosti s držanjem Slovenaca na našem putu izmedju Dravograda i Maribora, gdje su se seljaci zalijetavali medju nas, te nam pod zaštitom partizana otimali razne stvari.

Došavši u Krapinu obkolio nas je jedan jači odred partizana. Tjerali su nas dalje cijelu noć preko Trgovišća u Mirkovce, malo selo u blizini Trgovišća. Tu su bile neke barake, koje su sagradili Nijemci. Zatim smo otjerani dalje u selo Luku. Tu smo prenoćili u zgradi škole i po prvi put nakon 6 dana dobili hranu: glavicu mladog luka i komadić kruha. Tu su nam partizani oduzeli još preostale stvari kao satove, kutije za cigarete, džepne nožiće, itd. Pred nama su ih bez ikakva stida medju sobom razdijelili kao vojnici Isusove haljine. Odavle su nas otjerali dalje uz željezničku prugu u pravcu Zagreba. Na tom mjestu bila su ubijena od naših sprovodioca tri željezničara iz povorke. Bili su poletjeli za komadom kruha, koji im je bacio iz vlaka neki željezničar, dok je vlak polagano išao. Sva trojica su pala mrtva kraj jedne voćke uz samu željezničku prugu.

Istoga dana stigli smo u logor Jankomir kod Vrapča, nekada voćnik-rasadnik. Tu smo ostali dva dana. Medju nama je bio jedan mladić, Hrvat, tako bolestan da nije mogao stajati na nogama. Povremeno mu je curila iz usta krv. Drugi mladić, koji je stalno bio uz njega zatražio je od straže da mu dovedu liječnika. Na mjesto toga, dodjoše dva stražara, po govoru Srbina, dovedoše bolesnog mladića do ograde, te mu puškama razmrskaše glavu. Lješ su mu bacili u obližnji potok.

Neki hrvatski dočasnik u logoru kuhao je u limenoj posudi od konzerve lišće, koje je padalo s drveća, jer hrane nismo više dobivali. Pristupi mu neki stražar, počeo se derati na njega, da mu odmah preda šibice i ugasi vatru. Kad ga je pogledao iz bliza, postao je prava zvijer, oborio ga udarcern kundaka na zemlju, te mu opet zapovjedio da ustane, čim je dočasnik došao k svijesti. Na to ga odvede u jednu zidanu zgradu, te zajedno s drugim partizanom poče tući tog nesretnog vojnika željeznim komadima. Nesretnik je ostao mrtav. Na to ga oni za noge odvukoše i baciše na smetište, odkud ga je tokom noći nestalo. U Jankomiru smo ostali dva dana.

Nakon toga otjeraše nas u Prečko. Tamo smo stigli na 24. svibnja, koliko se ja mogu sjetiti. Pošto je logor bio odviše pretrpan, ostali smo u njemu tek dva do tri sata. Tu su oko 300 nas počeli vezati žicom. Pošto im je žice nestalo, morali su se drugi držati za ruke, dok smo prolazili kroz Zagreb. Stigli smo u logor Maksimir. Tu nas je čekalo 6 teretnih automobila. U njih ubaciše odmah one žicom povezane ljude, njih oko 250, dok nas nevezane utjeraše u logor. Znali smo, kuda voze našu nesretnu braću. Dvadesetak minuta kasnije čuli smo štekanje strojnica iz pravca Stare Ciglane. Mi izmolismo jedan Očenaš za pokoj njihovih duša.

Slijedećih nekoliko dana, u Maksimiru smo ostali 6 ili 7 dana, dolazio je u taj logor neki vrlo mlad komunista. Morali smo stajati u stroju, a on je obilazeći vadio iz stroja pojedine Ijude, koje su odmah vezali žicom i odvodili u neku bivšu staju, 50 metara izvan logora. Tu su ih strahovito mučili. Svakodnevno čuli smo otuda bolno zapomaganje. Kada su ih izmučili na mrtvo, tovarili su ih na teretnjake i strijeljali opet tamo u blizini.

Iz logora Maksimir odveli su mene vezana sa još nekih 200 Hrvata u logor "Kanal". Tu sam ostao sve do 29. lipnja 1945. Režim u logoru bio je vrlo strog i svaka zgrada za se bila je ogradjena gustom bodljikavom žicom. Na putu izmedju logora i stambenih zgrada stajao je stražar na svakih 50 koraka, dok je po noći tu neprestano prolazila i obhodnja. Jednoga prijepodneva prolazila je tim putem kraj logora jedna starija i jedna mladja žena.

Neki mladi zastavnik povika s prozora barake: "Majko!"
Žena zastade i mahnu sinu rukom. Na to stražar uperi na zastavnika automat, a da to ovaj nije ni primjetio i ispali u njega nekoliko metaka. Mladi zastavnik pade mrtav pred očima svoje majke i sestre ili možda zaručnice. Ne da se opisati strahota ovoga prizora.

Odmah je dana uzbuna, pojačana straža i taj dan nitko nije smio izaći iz barake ili primiti paket. Dan nakon toga dovedoše partizani jednog majstora iz Zagreba, da popravi pokvareni nuždnik. Trojica logoraša bila su odredjena da mu pomažu. ja sam bio medju njima. Mi smo mu ukrali škare za rezanje lima. On se nije ljutio, a reći mu ništa nismo smjeli. Tužno smo ga gledali i on nas je razumio. Na odlasku nam reče: "Puno sreće!".

Nas troje spremali smo bijeg kroz kanal za prljavu vodu. Taj nije bio pokriven i tekao je prema željezničkim radionicama. Ja sam dobro poznavao taj dio grada. Mi smo čekali na nama pogodno ružno vrijeme. Bila smo samo dvojica, jer su onoga trećega noć prije toga bili odveli i strijeljali. Taj treći zvao se Ivan Herceg, soboslikarski obrtnik iz Zagreba. On je osudjen na smrt i strijeljan, kako sam doznao zajedno s pravoslavnim metropolitom Germogenom iz Zagreba kod Stare Ciglane. Ja to mjesto dobro pamtim, jer su partizani nama zatvorenicima u tzv. "ustaškim" barakama logora "Kanala" govorili:

"Za vas je šteta kugle. Sve ćemo vas poklati na šumarskom fakultetu!"
Stara Ciglana upravo je iza šumarskog fakulteta.

Jedne mračne noći s kišom i vjetrom, u jedan sat iza ponoći podjosmo pužući iz barake, te ja koji sam bio prvi škarama načinih otvor najprvo na prvoj ogradi, pa na drugoj, te se svaiismo u kanal pun dubokog mulja. Kraj nas je prošla obhodnja, a da nas nije opazila. Za 5 minuta stigosmo do zadnje barake, koja je ujedno najopasnije mjesto na našem putu.

Opazim kako iz barake izlaze neki ljudi. Čujem naredjenje: "Kada bude gotovo, jedan stražar neka ostane ovdje!" Zatim počeše izvlačiti ljude, njih oko 20 svezanih, u jednu napravu od betona nalik na bunker. Dvojica s automatima stadoše na vrata i opališe nekoliko rafala. Čulo se strahovito zapomaganje, psovanje i zazivanje Boga. Opet netko naredjuje: "Raspali još!" Na to dvojica unidju u bunker i ispale dva do tri rafala. Nastade tišina. Od groze me oblio znoj, te nisam više osjećao ni nogu ni ruku.

Došao sam k sebi istom kad me je za nogu povukao Luka, moj drug koji je iza mene plazio. Pužemo dalje do zadnje ograde na rubu većeg kanala. Za par minuta smo na slobodi. Zaprepastimo se. Ova zadnja zapreka bila je od debelih željeznih šipaka. Naše škare više nisu koristile. Mi nesretnici vratimo se "sretno" natrag u našu baraku prije nego što je svijetlo bilo upaljeno.

Dana 29. VI. 1945. bio sam odveden sa još drugih 19 Hrvata i IIrvatica u zatvor tzv. OZNA 11. u Zagrebu, Gjorgjićeva ulica broj 2. Tu sam bio zatvoren sa još dvojicom u nekoj rupi bez prozora dva dana. Kroz to vrijeme nismo dobili nikakove hrane. Dne 2. srpnja 1945. bio sam odveden u sadašnji Kotarski sud u Amruševoj ulici broj 2. Tu je bio sud za tzv. "povredu nacionalne časti".

Tu sam bio u jednoj ćeliji sa stricem od V. Mašine, koji je bio vlasnik tvornice čarapa u Zagrebu, koliko se ja sjećam. Čuo sam, da je bio strijeljan, no sigurno ne znam. Iz ovog zatvora bio sam prebačen dne 8. srpnja 1945. u Okružni sud na Zrinjevcu, gdje je sudio Vojni sud II. armije. Tada sam već bio teško bolestan uslijed zlostavljanja i gladi, pa me je u sudnici iz prizemlja na drugi kat nosio mladić iz Srijemskih Karlovaca sa jednim domobranskirn bojnikom, kojemu sam ime zaboravio, ali je zvučalo kao talijansko ime (kao Martini, Zorini, Dorini ili slično).

Usput napominjem, kako se je u logoru "Kanal" sastavljao zapisnik o mojoj "krivici" kojeg je sastavljao moj "isljednik" neki Ivan "Šuster" (vjerojatno samo nadimak "Šuster"). Tu me je spomenuti Šuster tri puta na mrtvo isprebijao, jer nisam htio podpisati zapisnik, kojeg je on napisao. On nije unio moje izjave u zapisnik, već je napisao zapisnik po svojoj volji, pun laži, tako da bih ja na temelju tog zapisnika bezuvjetno bio osudjen na smrt, da sam ga podpisao. Ovako sam došao na Vojni sud, a da moj zapisnik nije bio podpisan. Poslije rasprave bio sam donešen u ćeliju, gdje se je nalazio odvjetnik Dr. Kumičić, ravnatelj opere Lovro Matačić, general Lukić, Pukovnik Čanić i jedan mladi svećenik iz Srijema. Svi ovdje spomenuti bili su sa mnom sudjeni dne 17. srpnja 1945. u vremenu od ne punog jednog sata.

Sudio nas je sud sastavljen od četiri člana, a predsjedao je Vlado Ranogajec, po činu kapetan.
Evo kako se je sudilo:
Bio sam odveden pred sud u praznu dvoranu. Dolaze sudci. Tužitelj, neki poručnik (rekli su mi, da se zove Molnar) čita optužbu, i završava riječima: "Neka mu se sudi po članu 1 ili 3 ili po članu 13." To je išlo vrlo brzo. Jedan član Sudskog vijeća viče:
"Bandite, jesi li razumio, glavu dolje, sada će biti odmazda".
Drugi sudac viče: "Branioca nemaš, a sam se nemaš pravo braniti".

Konačno progovori Ranogajec, kao predsjedatelj:

"Pošto je utvrdjeno, da si narodni neprijatelj, i po svom uvjerenju Ustaša, nemaš mjesta medju čestitim ljudima".
"Stražaru, vodi ga!" Odveden sam natrag u ćeliju oko 4 sata poslije podne. Oko 6 sati poslije podne istog dana ponovo sam bio priveden u neku drugu sobu pred nekog poručnika, koji me je samo upitao, da li znadem, koliko je ulaza bilo u logoru Jasenovac. Odgovorio sam, da ne znam. Vraćen sam bio opet u ćeliju.

Drugi dan ujutro u 8 sati dolazi Ranogajec sa jakom pratnjom i čita osude. Meni je pročitao 8 godina tamnice. Bio sam sretan, jer sam spasio život, premda sam si želio umrijeti i riješiti se svih muka.

U okružnom sudu u Zagrebu, bilo je vršeno vješanje u dvorištu svake noći onih, koji su bili na smrt osudjeni. Njih su stražari jednostavno bacili niz stubište, tako da su mnogi od njih umirali slomivši kičmu na stubištu. Nas ostale tjerali su svako jutro, da peremo stubište, koje je bilo puno krvi.

Slijedećih dana poslije moje osude bio sam odveden sa gore spomenutom grupom u Sesvete kraj Zagreba, pred drugi Vojni sud. Tu su se samo pregledavali spisi. Dr. Kumičića i generala Lukića ponovo su preslušavali, te psovali Lovru Matačića, jer nije navodno htio ići u Moskvu davati Koncert. Dne 19. srpnja 1945. odvezli su nas u Popovaču na rad. Bili smo smješteni u zgradu nekog starog mlina. Kako nije bilo dosta mjesta, te smo spavali na ledini kao stoka. Radili smo na čišćenju željezničke postaje, koja je bila tokom rata oštećena.

Jednog dana dovedoše partizani nekog snažnog čovjeka svezanog, te su ga objesili o granu jednog hrasta, koji se je nalazio nedaleko od logorske zgrade. Na večer istog dana odvezali su ga od grane, na kojoj je visio, te su mu svezali ruke i noge, tako da se nije mogao micati, niti braniti od mravi, koji su mu ulazili u nos i uha. On je neko vrijeme vikao, a zatim je prestao vikati. U jutro su mu odriješili noge, no on nije mogao niti stajati. Jedna žena nije mogla gledati to mučenje, nego je navalila na stražu, jednog je partizana ogrebla po licu. Partizani su ju nekuda odvukli svezavši ju prije toga, te je poslije nismo više vidjeli. Na sve psovke partizana, taj čovjek im se u lice smijao. Rečeno nam je, da je taj čovjek bio veliki župan bjelovarsko-križevačke županije. On je bio odpremljen u Zagreb na ponovno sudjenje.

Iz Popovače sam bio odpremljen sa još 200 osudjenika na rad u selo Stružec. Tu sam ponovno obolio od zlostavljanja i gladi. Tu sam se vukao do 15. kolovoza 1945. te sam tada bio odpušten na kućnu njegu, jer u bolnicama nije bilo mjesta. Bilo mi je dozvoljeno kretanje po Zagrebu, ali nakon amnestije, dobio sam izgon iz Zagreba. Nakon izgona iz Zagreba preselio sam se sa svojom obitelji u Osijek. Tu sam radio kao dimnjačar.

U Osijeku su se strijeljanja i pokapanja vršila uvijek noću u tzv. Staroj Tvrdjavi na lijevoj obali Drave, na baranjskoj strani. Tu su se vidjeli prizori, kako su roditelji, braća i djeca dolazila te pokušala obilaziti svježe grobove ubijenih tokom noći oko zidova tvrdjave, te uz put, koji vodi prema Kisdardi. Blizu tih grobova nije se moglo doći, jer je partizanska straža branila pristup. Rodbina je bacala cvijeće preko ograde na grobovima, a mogi su klečali na tom putu i molili se Bogu.

Kao dimnjačar imao sam pristupa i u zgrade zatvora, te sam mnogo toga vidio. U zgradi zatvora u Osijeku vršio je pokolje neki partizanski časnik sa nadimkom "Bubalo", koji je klao Hrvate na taj način, da je vezane žrtve polegao potrbuške, te je jednom rukom podigao glavu, a drugom rukom je prerezao grkljan svakoj žrtvi. Ne zna se koliko je taj koljač Hrvata poubijao na taj način, ali se zna, da je taj broj vrlo velik.
Jednog dana, zimi 1945. taj "Bubalo" je poludio.

U istom zatvoru u Osijeku u jesen 1945. osudjeno je na smrt 48 hrvatskih intelektualaca. Oni su strpani u jednu ćeliju, te bombama poubijani. Medju njima bio je i vrli Hrvat Šeper. To je bilo učinjeno zato, jer su obitelji ovih na smrt osudjenih čekali na ulicama, kada će ih komunisti izvesti u spomenutu Staru Tvrdjavu i tamo ubijati, jer je bila svima poznata smrtna osuda.

Za ovo gore napisano jamčim svojom bitnošću.

Ivan Hrvoj v. r.

Dalbywagen, Švedska
15. svibnja 1963.


Podsjetnik ...

VELIKI HRVATSKI HOLOKAUST!

PREDSLOVO

Kada je u studenome 1995. godine u prostorijama Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu predstavljeno drugo izdanje knjige Operation Slaughterhouse, odmah su se čuli glasovi hrvatskih uglednika da ovo djelo treba čim prije prevesti na hrvatski. Ti glasovi ostali su samo lijepa želja sve do sredine 1999. godine, kada je u Teznom kod Maribora, radi izgradnje ceste, otkopano 1.179 kostura hrvatskih PORATNIH žrtava, poubijanih na tom malom dijelu najvećega i najužasnijega mariborskoga pokolja.

Predstavnici triju hrvatskih naraštaja tih su dana predano započeli pripremati hrvatsko izdanje tog spomeničkog i povijesnog djela.
Ostavivši uglavnom netaknut čitav sadržaj te knjige na engleskorn jeziku i proširivši ga novim nalazima iz nedavnih dogadaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, urednici i suradnici izlaze pred hrvatsku čitateljsku publiku s mnogo primjerenijim naslovom Hrvatski holokaust.

Operation Slaughterhouse do sada najdokumentiranije djelo o bleiburškoj tragediji prvi put je bilo objelodanjeno 1970. godine u američkom velegradu Philadelphiji, u nakladi Dorrance Publishing Company. Premda je ova knjiga izašla sedam godina nakon izdavanja slične knjige La Tragedia de Bleiburg (Buenos Aires: Studia Croatica, 1963.), ona nipošto nije ni dijete ni engleski prijevod te knjige na španjolskom jeziku, kao što to tvrde neki hrvatski pisci te čak tako i pišu u hrvatslcim publikacijama i znanstvenim simpozljima o bleiburškoj tragediji. Na taj način ti autori dokazuju kako ne poznaju ni razvoj ni sadržaj našega djela!

Istina je da Hrvatski holokaust (kao i engleska izdanja od 1970. i 1995.) sadrži petnaestak iskaza koji se nalaze u knjizi Ive Bogdana La Tragedia de Bleiburg, te u knjizi Vinka Nikolića Bleiburška tragedija hruatskog naroda, ali potonje proizlazi iz činjenice što je iz priprema Operation Slaughterhouse, koje su započele 1960. godine, u drugoj polovici 1962, i prvoj polovici 1963. u reviju Studia Croatica otišlo dvadesetak iskaza, od kojih su neki u zračnoj luci u Clevelandu bili osobno uručeni gosp. Ivi Rojnici. Koncem 1963. godine većina tih iskaza bila je objavljena u spomenutoj knjizi na španjolskome, bez ijedne riječi o tome odakle im ta dokumentacija.

Nikolićeva knjiga Bleiburška tragedija hruatskog naroda dostupna je hrvatskim čitateljima, pa oni mogu lako usporediti njezin sadržaj sa sadržajem Hrvatskoga holokausta i tako doći do zaključka da se oba djela, iako obraduju isti predmet, stubokom razlikuju jedno od drugoga i u Analizi i u Dokumentima. Kad bi se uistinu radilo o istome djelu na različitim jezicima, bilo bi posve suvišno izaći pred hrvatsku čitateljsku publiku s ovim našim opsežnim djelom.

Ovim, najvećma nepromijenjenim ali proširenim, izdanjem današnjim i budućim hrvatskim naraštajima dajemo plodove puna četiri desetljeća našega rada. Svjesni smo da prvo poglavlje, Pregled hrvatske povijesti, iz pera povjesničara dr. Stanka Guldescua, koje je on za američke čitatelje napisao sredinom šezdesetih godina, ne odgovara ni ukusima hrvatskih čitatelja ni najnovijim spoznajama hrvatskih povjesničara, a najmanje odgovara današnjoj političkoj stvarnosti hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Iz poštovanja prema uspomeni na dr. S. Guldescua, koji je to poglavlje napisao na engleskom, i iz zahvalnosti prema povjesničaru dr. Georgeu J. Prpiću, koji je u srpnju 1999. poglavlje preveo na hrvatski jezik, odlučili smo prilog dr. Guldescua uključiti u našu knjigu bez ikakvih značajnijih preinaka. Stoga molimo čitatelje da pomnjivo razmotre i prihvate ove naše razloge.

Dok se ovako zahvaljujemo dr. Prpiću na njegovoj iznimnoj spremnosti u prevodenju prvoga poglavlja, neka je hvala i gosp. Božidaru Abjaniću, koji je kao preživjeli hrvatski časnik bleiburške tragedije priskočio u pomoć prijevodom drugoga poglavlja. Odajemo mu, takoder, priznanje što je svojim svjedočanstvom u Londonu nastupio u obrani historijski obradenih teza grofa Nikolaja Tolstoja, onda kada se protiv ovoga povjesničara vodila nepravedna sudska parnica i kada je u Londonu za Ujedinjeno Kraljevstvo i čitav svijet (sic!) bila zabranjena njegova knjiga Ministar i pokolji.

Treće poglavlje Povlačenje Hrvatske vojske prema Austriji jest moj prijevod, koji je već u ljetu 1967. odobrio sam pisac, general Vjekoslav Luburić. Ovo smo poglavlje uključili u engleska izdanja ovoga djela, a sada ga uključujemo i u Hrvatski holokaust jer ga smatramo do sada najboljom raščlambom uzroka i posljedica koje su u proljeće 1945. godine vodile 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 hrvatskih gradana ravno u Bleiburg!

Nakon kobnoga 15. svibnja 1945. u Bleiburgu, odatle i iz drugih mjesta u Austriji uslijedila su masovna izručivanja hrvatskih vojnika i civila u ruke jugoslavenskih partizana. Ona čine četvrto poglavlje Analize, koje je preveo gosp. Zvonimir Džeba, koji je na dan bleiburške tragedije 1945. godine, kao 17 godišnji pripadnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS) bio u Bleiburgu. Neka mu je hvala za sve što je učinio i još danas čini za dobro hrvatskoga naroda.

Peto poglavlje preveo je gosp. Melkior Mašina, predsjednik Hrvatske katoličke zajednice (HKZ) za Sjedinjene Države i Kanadu. Njemu se zahvaljujemo ne samo na prijevodu nego i na njegovu objavljivanju u nastavcima izvadaka iz knjige na stranicama časopisa Naša nada. Neka je vječna hvala i HKZ-i, koju on vodi, za sve ono što je ova dična organizacija učinila za Hrvate nakon Bleiburga, uvijek nas objeručke prihvaćajući i velikodušno pomažući.

Za šesto poglavlje, o najnovijim hrvatskim "Bleiburzima" u posljednjem desetljeću okrutnoga 20. stoljeća, neka je topla hvala gosp. dr. Draženu Živiću, rodom iz herojagrada Vukovara, ne samo stoga što je stručno i spremno napisao to poglavlje nego što se svom požrtvovnom Ijubavlju, kao da je i sam s nama doživio "Bleiburg" od 1945., latio teškoga posla mojega suurednika Hrvatskoga holokausta.

Koristim ovu priliku zahvaliti se i dr. Josipu Jurčeviću, hrvatskom povjesniku i recenzentu ove knjige, koji je uložio mnogo truda kako bi svojim primjedbama i savjetima poboljšao konačan sadržaj Hrvatskoga holokausta. Vrlo veliku zahvalnost dugujemo i gđici Marijani Coti koja je spremno i uz puno odricanja prenijela rukopis u kompjuterski medij, bez čega njegov izlazak ne bi bio moguć. Neka je iskrena hvala svim podupirateljima fonda "Hrvatski holokaust", napose gđi Heleni Blagdan, bez čije financijske potpore Hrvatski holokaust ne bi došao pred hrvatskoga čitatelja.

Na koncu, hvala i nakladniku, Hrvatskom društvu političkih zatvorenika, koji je u svoje okrilje uzeo ovo SVJEDOČANSTVO STRADANJA, PATNJI I KALVARIJE hrvatskoga naroda u prošlom, 20. stoljeću.
U tehničkom smislu valja napomenuti da je lektura obavljena samo u prvih šest poglavlja Analize, u tri predgovora te u Pogovoru knjige, dok su Svjedočanstva u Dokumentima (poglavlja 7.12.) ostala nelektorirana, odnosno vjerno su prenesena onako kako su ih njihovi autori (svjedoci zbivanja) dali.
U njima su uklonjene jedino očite pogrješke, napose kod navodenja imena osoba i zemljopisnih pojmova (gradova, rijeka i slično).

Nazivom Hrvatski holokaust, mjesto uvriježenoga imena "Bleiburg", sve se više služimo od godine 1990., kada je objavljena moja knjižica Archbishop Stepinac in his Country's ChurchState Relations (Nadbiskup Stepinac u crkvenodržavnim odnosima svoje domovine), u nakladi Informativnog centra Hrvatski holokaust u Clevelandu. Ovaj naziv dolazi sve više do izražaja i u mojim člancima o"Bleiburgu" te i u mojim pismima svjetskim državnicima, uključivši i Državno tajništvo Sjedinjenih Država u Washingtonu. Na ovo me potiču sve češća otkrivanja masovnih grobnica mojega poklanog naraštaja diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i na područjima sjeveroistočne Italije.

Radi se o stotinama masovnih grobova (300 u samoj Sloveniji!) državotvornih Hrvata i Hrvatica.
Zato smatramo da je Hrvatski holokaust najprimjereniji naslov s kojim možemo izaći pred hrvatsku čitateljsku publiku.

Naslov "Hrvatski holokaust" doliči ovome djelu i zbog raznovrsnih užasnih okrutnosti koje su jugopartizani i srbokomunisti primjenjivali na stotinama tisuća hrvatskih žrtava.
Ubijali su ih hitcima i tupim predmetima;
ubijali su ih oštrim noževima;
ubijali su ih smrtonosnim injekcijama i poljskim vilama;
ubijali su ih žedom i gladu;
ubijali su ih užarenom vatrom i vrelom vodom;
pribijali su ih na križ i krunili bodljikavom žicom;
žive su ih u masama bacali u bezdane jame i u duboke rijeke;
kao žive mrtvace ubijali su ih na mnogobrojnim "marševima smrti";
u živo meso urezivali su im hrvatske simbole i onda ih vješali po stablima;
Silovali su, mučili i ubijali hrvatske djevojke i hrvatske majke;
ubijali su majke pri porodajnim mukama i na koncu likvidirali čak i njihovu novorodenčad.
Ubijali su ranjenike i tek unovačene hrvatske vojnike;
polijevali su ih benzinom i spaljivali.
Ubijali su sinove pred očima majki i muževe pred očima njihovih žena;
ubijali su hrvatske novinare i profesore.
Ubijali su hrvatske svećenike i svećeničke pripravnike, uključivši i nekoliko mojih kolega;
ubijali su redovnike i redovnice.
UBIJALI SU SVE HRVATE I HRVATICE KOJI SU DRŽAVOTVORNO MISLILI JER IM JE CILJ BIO DA HRVATI ZAUVIJEK OSTANU BEZ HRVATSKE DRŽAVE!!
Sve to je bio VELIKI HRVATSKI HOLOKAUST!

O tome jasno i glasno govore masovna izručivanja iz Bleiburga i drugih mjesta u Austriji. O tome još rječitije govori dugi niz "marševa smrti". A najglasnije o tome govore "Mariborski pokolji" i drugi pokolji diljem Slovenije.

Isto je tako krvavo bilo i "oslobodenje" Zagreba i mnogobrojnih drugih mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nijedno od naših šest poglavlja Dokumenata nije bez svojih užasa i masovnih žrtava, kao što to nije ni pet dodatnih iskaza koje smo stavili pri kraju 12, poglavlja radi prikaza stradanja Hrvata u Srijemu i u srcu Bosne i Hercegovine.

O tim užasima govore i naše Rezolucije, uključivši i najnoviju od 21. svibnja 1995., u kojoj dominiraju besmrtne izjave nadbiskupa Stepinca i dr. Giuseppea Masuccija o STOTINAMA TISUĆA poubijanih Hrvata i Hrvatica. O tome rječito govori i Pogovor koji prstom ukazuje na medunarodnu urotu šutnje o bleiburškoj tragediji, i čak na njezino službeno nijekanje od vlade Sjedinjenih Američkih Država i američkih medija.

Operation Slaughterhouse bio je, sve tamo od 1960. godine, naš moćan glas pred američkom vladom, pred američkom javnošću i pred Ujedinjenim narodima.
No, po onoj našoj narodnoj poslovici "tuđa zemlja ima svoje, ne poznaje jade tvoje", njih holokaust hrvatskoga naroda zanima manje nego zaštita pasa, mačaka i drugih životinja!

Stoga na ulasku u treći milenij izlazimo pred hrvatsku čitateljsku javnost i pred čitav hrvatski narod s moćnom porukom Hrvatskoga holokausta.

Hrvati i Hrvatice diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i cijelog svijeta moraju se duboko zamisliti nad paklenim planom uništenja hrvatskoga naroda i nad njegovim još paklenijim provodenjem putem "Hrvatskoga holokausta", poznatog pod imenom "Bleiburg".

Njima je sada sveta i uzvišena dužnost da upoznaju svu stvarnost jugopartizanskih i srbokomunističkih megazločina nad NEKOLIKO STOTINA TISUĆA hrvatskih narodnih mučenika.
Nad tim megazločinima, pred kojima blijedi čak i Danteova mašta o paklu, treba se ne samo zamisliti nego i iz njih povući pouku za daljnji život.

Ostajmo uvijek vjerni duhu bleiburških mučenika!

Cuvajmo i branimo sveta hrvatska ognjišta!
Budimo požrtvovni graditelji države Hrvatske!
Usmjerujmo svoje domoljubno djelovanje protiv planova onih koji nas žele ugurati u bilo koje balkanske asocijacije!
Iznad svega nikada ne dopustimo da nas itko opet ugura u Jugoslaviju, jer ona je tamnica i golemo groblje hrvatskoga naroda!

John Ivan Prcela
Cleveland, Ohio, 12. siječnja 2000.

...

Knjigu HRVATSKI HOLOKAUST preuzmite ovdje:

HRVATSKI HOLOKAUST


HRVATI !
AKO VAM JE TEŠKO NOSITI STIJEG DOMOLJUBLJA I ČESTITOSTI,
UTAKNITE GA U ZEMLJU GDJE POČIVAJU NAŠE KOSTI!
MI ĆEMO GA DRŽATI!

Poginuli hrvatski branitelji


hcsp.hr

Uz 78. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.) pronađen je u Zagrebu 03.09.1933. mrtav u svojoj kući na Tuškancu. Prema službenoj verziji iztaknuti je hrvatski intelektualac počinio samoubojstvo revolverom. S obzirom na činjenicu da dr. Ivo Pilar nije bio neuravnotežena osoba sklona naglim i nekontroliranim postupcima,u Zagrebu se brzo pročuo glas da ga je dala ubiti beogradska vlada, kojoj se zamjerio svojim pisanim djelima u kojima je zastupao uzpostavu Hrvatske države na cjelokupnom Hrvatskom Narodnom teritoriju, te je razkrinkavao pogubnost velikosrbske osvajačke politike.

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya,03.09.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Važno je spomenuti da je dr. Ivo Pilar bio član kluba STARČEVIĆEVE HRVATSKE ČISTE STRANKE PRAVA, osnovanog 1909. godine u Sarajevu, a proglas o njegovom osnutku objavilo je Hrvatsko pravo, Glasilo Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava čime su dr. Josip Frank i vodstvo stranke dali legitimitet zastupanja pravaškog programa u BiH. Politički tekstovi dr. Ive Pilara objavljivani su u Frankovačko-pravaškom glasilu "Kroatische Rundschau". Bio je blizki suradnik sluge božjega Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa, koji je također bio u političkom pogledu pravaški orijentiran.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

"ZAHTJEVAMO SJEDINJENJE ONIH ZEMALJA NA KOJE SE HRVATSKO DRŽAVNO PRAVO PROTEŽE, naime, HRVATSKE, SLAVONIJE, DALMACIJE, BOSNE I HERCEGOVINE TE HRVATSKE ISTRE U JEDNO POLITIČKO I FINANCIJSKI AUTONOMNO, SA HABSBURŠKOM MONARHIJOM KAO CJELINOM NERAZDRUŽIVO SPOJENO DRŽAVNO TIJELO".

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

HVALA I SLAVA HRVATSKOM VELIKANU dr. IVI PILARU

Najvažnija djela:

-JUŽNOSLAVENSKO PITANJE 1918. godine na njemačkom jeziku, 1943. godine, prijevod na hrvatski jezik: FERDO PUCEK, 1990. godine pretisak.
-POLITIČKI ZEMLJOPIS HRVATSKIH ZEMALJA - 1918. godine, pretisak 1995. godine.
-UVIJEK IZNOVA SRBIJA - 1933. godine na njemačkom jeziku, pretisak 1994.godine.
-USUD HRVATSKIH ZEMALJA - 1997. godine.


Sisak, 23.8.2011.

Gdje se god zakopa u hrvatsku zemlju izviru kosti!

- "Doista, nisu li i današnji hrvatski vođe slijepi? Kako to da se toliko trude samo oko nekih zločina, a one najbrojnije ne vide i ne kažnjavaju?
Nije li to grijeh propusta? Ima li u tome namjere?
Možemo li zaključiti da našom zemljom još uvijek zapravo vladaju ti dobro umreženi tzv. bivši koji ne dozvoljavaju da se 'njihove' dira, dok se sve 'druge', pa bili to i najveći domoljubi i najzaslužniji ratni heroji progoni, zatvara i ponižava?
Ne govore li nam o tome primjeri generala Brodarca, ali i generala Gotovine?
Osobno sam od jednog najvišeg dužnosnika naše države čuo priznanje: 'Istina je, sve se žrtve ne tretiraju jednako'.
A zašto?
Poručimo danas i mi, dapače viknimo da se čuje do neba: zašto su jedne žrtve vrednije, a druge manje vrijedne? Neka jednom već prestane taj selektivni pristup žrtvama i odnosimo se jednako prema svima!
Svi koji su stradali zaslužuju naš pijetet, molitvu i poštovanje!

Upravo zato, što se ni do dana današnjega službene institucije ne odnose jednako prema svim žrtvama, mi ističemo posebno žrtve komunizma – koje su još uvijek zaboravljene - i upozoravamo na zločinačku narav tog totalitarnog sustava, moleći za žrtve mir i vječni pokoj svim žrtvama koje su stradale na bilo kojoj strani od nehumanih totalitarnih režima", kazao je sisački biskup Vlado Košić na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća 23. kolovoza u homiliji na misi zadušnici za sve žrtve u sisačkoj katedrali Uzvišenja svetog Križa.

U prigodnoj homiliji je istaknuo kako se danas "sjećamo u prvom redu pobijenih na Bleiburškom polju i Križnom putu – gdje su se saveznicima predali hrvatski vojnici koje su Britanci nemilosrdno izručili partizanskoj jugoslavenskoj vojsci, premda je po ženevskoj konvenciji bilo zabranjeno da se neprijateljskoj vojsci izručuju zarobljenici. Među vojnicima bilo je i mnoštvo civila, žena i djece, ali i svećenika, redovnika, bogoslova i sjemeništaraca. Neobilježene grobnice diljem Slovenije, zatim Hrvatske te napokon Bosne i Hercegovine broje se u više tisuća, a žrtve u više stotina tisuća. Samo Maceljske šume kriju u više od 20 neobilježenih i prikrivenih grobnica oko 12 tisuća žrtava", kazao je biskup Košić te dodao: "'Gdje se god zakopa u hrvatsku zemlju izviru kosti. Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja koja ni nakon 65 godina nije odala dužnu počast žrtvama', tim je riječima jedan saborski zastupnik obrazložio zašto su u saborsku proceduru uputili poseban zakon kojim bi se obilježili grobovi žrtava komunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata." Na žalost, po dolasku na vlast, komunisti su nastavili nemilosrdno ubijati sve s kojima se nisu slagali, ne samo izravne nego i neizravne neistomišljenike kao potencijalne protivnike režima. Poznat je popis A. Bakovića s više od 600 od komunista pobijenih katoličkih svećenika, redovnica i bogoslova.
Naš blaženik Alojzije Stepinac, i sam mučenik komunizma, rekao je još na montiranom sudskom procesu:
"Pogriješili ste što ste pobili toliko svećenika. To vam narod neće nikada zaboraviti." Kada govorimo o žrtvama komunizma, pitamo se zašto nemamo gotovo ni jedne spomen-ploče na području naše Sisačke biskupije, a ima nebrojeno mnogo žrtava. Spomenimo samo šumu Jelnik kod Banskog Grabovca gdje je, poslije Drugog svjetskog rata, pobijeno i bačeno u jamu 25 žrtava.
Među njima je i Vjekoslav Venko, župnik iz Dubice, strijeljan 9. kolovoza 1946. premda mu na montiranom sudu nije dokazana nikakva krivnja, kazao je biskup Košić.

Biskup je tada iznio sudbinu ubijenih 15 svećenika od strane komunista i partizana koji su rođeni ili djelovali na današnjem području Sisačke biskupije, te samo neke primjere zločina koje su počinili pripadnici tzv. osloboditelja, nakon 1954. godine po raznim gradovima Hrvatske. Od svih grobišta u Hrvatskoj (a do sada je poznato da ih ima oko 800) najviše je lokacija upravo u Sisačko-moslavačkoj županiji, njih 119, na kojima je evidentirano 108 masovnih i 11 pojedinačnih grobnica, za koje se pretpostavlja da kriju čak 45.000 žrtava. Od svih njih dosad su ekshumirane samo dvije u kojima je pronađeno 15 tijela, istaknuo je biskup Košić, te se zapitao: "Kako je moguće, da se u slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj umjesto obilježavanja grobova i odavanja pijeteta žrtvama tih najmasovnijih zločina protiv hrvatskoga naroda danas ponovno slave zločinci: od Srba, Banskog Grabovca do Gornje Velešnje – i to pod najvišim državnim pokroviteljstvom?

Kako to da u slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj za sve te zločine nitko još nije kazneno-pravno odgovarao, dok se istovremeno s toliko strasti proganjaju navodni počinitelji ratnih zločina na strani branitelja Hrvatske tijekom Domovinskog rata?" (IKA)


Prenosimo ...

Bilo je pravo ime:

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio.To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu

Piše: Rudi Tomić

Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja hrvatskog Brazilijanca Ilije Barbarića: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA /BILO JE PRAVO IME/ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskog naroda i nadljudske izdržljivosti hrvatskog bojovnika, ustaša i domobrana u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH ( Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.

Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskog naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz II. svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutno istina o Domovinskom ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan.

Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju sa ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskom ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvati kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i danas aktualna povijesna zbivanja iz II. svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskog rata.

''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo.'' (M. Vidović)

Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskog Holokausta, Prof. J.Ivan Prcela, iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku - svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti.'' (str. 5.)

Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika.'' (Zajedničar, 15. 09. 2010., str. 11.)

Evanđelje po Iliji

Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o nadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku Dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasiti hrvatsku državu i hrvatski narod.

Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga, a ne kao ratni zarobljenici.

Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titu, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.

U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedan od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941, donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 svojih pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić,'' (str. 15.)

Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednikom Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942. god., od Banja Luke prema Bosanskom Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titovi partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare.'' (str. 28. - 32.) . Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!

U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede.

''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik…krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni…. s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, s četvorici su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.)

Napomena: Uz ovaj gnjusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su lijesa ubijenih ustaša donesena u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

Razoružanje Talijana i pregovori sa partizanima

''Dne 8. rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9 rujna 1943, god. Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika.'' (str. 41.)

Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori sa Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše, ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima.

''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe.'' (str. 42.)

Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu sa partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati.

''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S nače strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je Italija kapitulirala i oni nemaju više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat , hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu.'' (str. 44.)

Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim nadležnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji je od Auswitscha!

Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvog obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu.

Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'' , također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkva u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.

U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auswitscha? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano - 700 studija, dočim o Auswitschu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (postotno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu!

Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka - cca. ''700.000 do 900.000'', bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drugačije:

Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin.'' (str. 98.)

Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata.'' (str. 99.)

Adil Zulfikapašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titove dokumente o tom logoru, rekao je: '' U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.)

Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!

Na Institut for Reseach of genocid Canada, July 27, 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 - 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.''. Dakako, Broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70% veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. godine na ogled.

''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima - lažov i ubojica.'' (M. Vidović, H. Fokus)

Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više neće pročitati (na žalost!, podcrtao rt) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika.'' (str. 100.)

Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru.

Naime, mnogi od anti-hrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

Bleiburg - Golgota Hrvata

''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tita. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade.

''Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. Engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titu na milost i nemilost.

''Nitko ne može opisati divljački postupak Titovih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titove armije.'' (str. 46. - 47.)

Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremano u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja:

''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12 000 vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima.

I moja kolona, koja je brojila oko 7 000 ljudi, oko 1 700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu. '' (str. 47 - 49)

Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovo su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6 000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešića . Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Iliju ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskog Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''.

Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva puta, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi sa obitelji.

Doživljaji Ilije Barbarića

Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu.

Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno neće doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i dijaspori; niti će biti predstavljena na globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić) , a sigurno neće ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH na program ''Nedjeljom u 2'', kao što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupavca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.

- U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenog križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaša (02. 08. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća.

- Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen - Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji Izraelski general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona.

(Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!).

- Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo - i to datumski kada i gdje.

- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. - 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150.

Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao SPOMENICA ŽRTVAMA hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobržnjicima.

U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače 1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Sao Paulo u Brazilu. Ne samo što govori više jezika, osim hrvatskog, govori talijanski, španjolski i portugalski jezik; ima isto toliko i državljanstava: bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo.

Zbog gore svega iznesenoga preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskog naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nje jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe.

Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković, Tijardovićeva 22, 21000 Split, Republika Hrvatska; E- mail: boskovic@stt-com.hr.


Basel, 14. srpnja 2011.

Rječnik HTV-1 je zabrinjavajući pa i neprijateljski za Hrvate

Slušamo ovakove rečeničke sklopove u emisijama HTV-1:
"Stradanja civila u Srebrenici su izvele srbske snage". Slično i za sva srbska zločinstva.
Đuro Bradarac je pripadao zločinačkoj grupi. (HTV-1 od 14. srpnja "Dobro jutro Hrvatska").

U liepom i dobrom, običava HTV-1 ispuštati Hrvatsku i hrvatske izraze

Ima nedužnih ispuštanja Hrvatske, kad je u pitanju predstavljanje ili nešto liepo za Hrvatsku. To je obična pojava u prognozi vremena jer se prečesto rabi "zemlja", umjesto Hrvatska. To baš nije posve izpravno jer Zemlja je planet, zemlja je oranica, zemlja je tlo po kojem se hodi, zemlja je posljednje počivalište... Naša domovina Hrvatska je dio planeta Zemlje pa bismo se trebali obuzdavati od te megalomanije jer ipak nismo Srbi, koji imaju svjetski patent na sve megalomanije. Donedavno smo običavali čuti od govornika i napose od sugovornika ovakove sintagme: "Pozdrav svima gledateljima Hrvatske televizije!" To čujemo sve manje, a govori se obično: "Pozdrav gledateljima! ili: "Pozdrav vašim gledateljima!"...

U turističkoj sezoni svakodnevno slušamo na primjer ovakova izvješća: "U zemlju je ušlo više vozila, nego je izašlo iz zemlje"... Koja je to zemlja??? - Zašto izbjegavate ime Hrvatska?!

Jedan prijatelj, inače Franjevac, pa ne znam da li mu smijem odkriti identitet, napisao mi je malne lexicon, pogrešaka u govoru "spikerica" i "spikera" HTV-a. Previše ih je pa će moj Fra Martin ostati uskraćen u svojim vapajima za uporabu i čistoću Hrvatskog jezika u HTV-u.

U nedavnoj emisiji HTV-1 je doslvce rečeno: "Odkad smo uspostavili zemlju... (valjda je mislio na Hrvatsku, ali je alergičan na taj naziv!).

O nepotrebnim tuđicama u rječniku HTV-1 kao što su na primjer: frižider, marama maramica, pare... ili o srbizmima: arhitekta, ekonomista, jurista... pa o srbskom "dakanju", o paljenju televizije, umjesto uključivanju... suvišno je upozoravati. U pitanje katastrofalnog izgovora njemačkih rieči iz usta "spikerica" i "spikera" HTV-1 najbolje je ne ulaziti jer se čovjek mora štediti od srčanog udara. Najkraće rečeno, HTV-1 je škola za kvarenje Hrvatskog jezika, koju mi Hrvati plaćamo.

HTV-1 štiti srbske zločince, a takovima oslovljava Hrvatske branitelje

Planirano srbsko ubijanje nedužnih ljudi u Hrvatskoj i u BiH za stvaranje Velike Srbije, rječnikom HTV-a izvele su "srbske snage". Skoro nigdje i nikada u rječniku HTV-1 (drugi odašiljači su ovdje nepristupačni!) se monstruozne srbske zločince, ne naziva pravim imenom: monstuozni srbski zločinci, genocidne srbske ubojice, sadistički srbski mučitelji, Srbi silovatelji, Srbi pljačkaši, vandali ("Srbi"), što oni i jesu, nego "pobunjeni Srbi", "srbski odmetnici", "srbske snage", "četnici" (što za Srbe nije uvreda!). Za oficire tih srbskih profesionalnih monstuoznih zločinaca nije riedkost čuti u rječniku HTV-1 liepi hrvatski izraz: častnici. Upotriebio ga je čak general Stipetić, kad je govorio o "Bljesku" i četničkim častnicima. Ovaj izraz se ne smije rabiti za ničije oficire, nego samo za Hrvate!!! To je "ustaški" izraz i on pripada samo hrvatskim častnicima (molim s "t" jer hrvatska slovnica ne pozna nepostojano "t", napose kad se izvodi iz imenice čast.

Gospođe (-đice) i gospodo, odnosno drugarice i drugovi, koje mi plaćamo u HTV-1 (vriedi vjerojatno za HRT?) u cjelosti, uz malo iznimaka ovo je neprijateljski, zločinački rječnik uperen protiv Hrvatskih branitelja, koje vi u raznim rečeničkim sklopovima nazivate zločincima. Hrvatska obrana od udruženog srbskog zločinačkog podhvata dobila je obratno značenje. Postala je dijelom rječnička političkog suda u Den Haagu pritv Hrvata, za što imaju zasluga i hrvatski mediji, uključujući HTV.

Ponavljam: Ova sintagma "Udruženi srbski zločinački podhvat!" prešla je u uporabu u Den Haagu i u rječniku hrvatskih medija za Hrvate. Svaki Hrvat u ovoj medijskoj i političkoj udbašnici se pita, kuda to sve vodi?! Hrvatski branitelji su u rječniku HTV zločinci. Netko je u ovoj Hrvatskoj nepismen ili pokvaren - vjerojatno obadvoje. Svaka čast dijelu poštenih Hrvata -ica, djelatnika u HTV-u. Preko 350 Hrvatskih branitelja "za kolateralne žrtve" ispaštaju u obnovljenim udbaškim zatvorima, a inicijatori svih srbskih zločinstava, vršeni po planu za Veliku Srbiju, poput Velimirovića... čak i Pupovca (po zapovjednoj (NE-) odgovornosti sjede u Hrvatskom saboru, Hrvatskoj vladi, čak i u medijima "Nešto je trulo u zemlji Danskoj" - u državi Hrvatskoj!

Vraćam se na pokojnog Hrvatskog generala Đuru Brodarca

Umro je u oživljenom udbaškom zatvoru hrvatski general Đuro Brodarac, koji se je u svojoj ulozi borio za oslobođenje i uzpostavu neovisne države Hrvatske. Branio je Hrvatsku od genocidni srbskih okupatora svi oblika i potencijalnih oblika "u pozadini!" Nitko ne osporava niti pisatelj ovih redaka, da u Hrvatskoj obrani od srbske genocidne okupacije Hrvatske, podpomognute, čak od predvođene od petokolonaških Srba u Hrvatskoj nije počinjena i poneka kolateralna žrtva jer se nije moglo prosuditi koji je Srbin "kolateralac", koji je "Teritorijalna obrana", koji je pozadinski podupiratelj "pobunjenih Srba", koji misli jednako kao Milošević i Pupovac na stvaranje Velike Srbije u Hrvatskoj...

Pravi i pošteni hrvatski Srbi su se pridružili obrani Hrvatske zajedno s Hrvatskim dragovoljcima i Hrvatskim braniteljima. To nije učinio velikosrbin Milorad Pupovac i njegovi srbski sljedbenici pa je teško bilo razlikovati, "Tko je tko?" među "pobunjenim Srbima".

Velikosrbin i predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, Milorad Pupovac ni danas ne dolazi na obljetnice Hrvatskih tragedija, koje su počinili "pobunjeni petokolonaški Srbi", ali zato ide drug Josipović i Anđelinovićeva unuka Vesna Pusić na srbske derneke uz obnovljene srbskofašističke četničke spomenike...

Ratna psihoza se ne smije mjeriti s mirnodobljem!

Ratna psihoza nije nigdje pa niti u Hrvatskoj dobra za nikoga, napose nije dobra za pripadnike one nacije, koja se zločinački bori protiv Hrvatske, protiv naroda i države, u kojoj živi, a to su u našem slučaju bili zločinački Srbi "pobunjeni Srbi" protiv Hrvatske i Hrvata.

Nijednome Srbinu i Srbkinji nije pisalo na čelu je li ona ili on prijatelj ili neprijatelj Hrvatske, ali se znade matematičkom točnošću da je većina Srba u Srbiji i malne svi petokolonaški Srbi u Hrvatskoj djelovali monstruozno zločinački protiv Hrvatske i to inicijativno.

Primjerice, u mojem Slunju su "domaći" Srbi postrijeljali, mučili i poklali inicijativno, a ne kolateralno!!! točno 297 Hrvata (i djece među njima) i nijedan Srbin nije za taj moinstruozni zločin priveden pred lice pravde i osuđen. Što tek reći za popratna srbska zločinstva u Slunju (isto i slično diljem Hrvatske): srbska pljačka, srbska silovanja, srbski progoni neubijenih Hrvata, srbska uništavanja svevrstne hrvatske imovine - gospodarske, kulturne sakralne pa čak i prirodne, posijane srbske mine, od kojih se trajno gine... Za sva monsruozna srbska zločinstva počinjena u Slunju inicijativno, a ne kolateralno!!! nije priveden pred lice pravde niti kažnjen nijedan srbski zločinac! Tvrdim odgovorno: Dragan Hazler.

Kolateralne žrtve su u svakome ratu neizbježive!

U svakome ratu u svima narodima, svih vremena bilo je kolateralnih žrtava, ima ih i danas. Izrael bi radi kolateralnih žrtava počinjenih u obrani svoje domovine trebao svakog dana zatvarati i procesuirati svoje vojnike, častnike pa i više političare po zapovjednoj odgovornosti. Dakako, to ne čini pravna država Izrael, ali čini nepravna država Hrvatska. Sličan i još strašniji, nego u Izraelu bio je slučaj u Hrvatskoj za vrieme Srbskog okupacijskog i genocidnog rata na Hrvatsku, kojeg mi dobronamjerno, ali pogrešno nazivamo Domovinski rat. Tim nazivom koristimo zločinačkim Srbima, a štetimo sebi. "Nismo mi bre ratovali protiv Hrvatske. Hrvati su vodili Domovinski rat, a mi smo dolazili, da ih smirimo!"

Kad je rieč o kolateralnim žrtvama, nisam rekao da ih odobravam. Ne, ne i ne! Ne odobravam ih i osuđujem svaki rat, jer rat je sam po sebi zločinstvo, a u paklu ratnih zločinstava stradavaju i nedužni ljudi - kolateralne žrtve.

Hrvati nisu proizveli niti želili rat, nego su ga nametnuli okupacijski i genocidni Srbi. U svakome ratu stradavaju i nedužni ljudi pa tako i u Hrvatskome obranbenom ratu od srbske genocidne agresije uz poginule Hrvatske Srbi su poubijali tisuće nedužnih Hrvata. U obrani Hrvatske, stradao je tu i tamo poneki nedužni Srbin ili skupina Srba. Za žaliti je jedne i druge nedužne ratne žrtve, ali je isto tako dužnost pravosuđa za jednak odnos prema nadužnim Hrvatskim žrtvama i prema srbskim žrtvama. Za desetke tisuća nedužnih Hrvatskih žrtava, počinjenih od monstruoznih srbskih zločinaca ne procesuira se zločinačke Srbe, a za tu i tamo nekolicinu kolateralnih srbskih žrtava tamniči se Hrvate.

U Hrvatskoj se je dogodio obrat

Hrvatski zakonodavac i Hrvatsko pravosuđe u podrepaškoj službi Europskoj Uniji, Den Haagu, "Regionu" i tko zna komu su amnestirali i abolirali sve srbske zločince, a progone, procesuiraju i zatvaraju Hrvatske branitelje i njihove predvodnike Hrvatske častnike. Ta podrepaška, sluganska i protuhrvatska politika je, najblaže rečeno hrvatska nacionalna sramota i Hrvatski branitelji je ne smiju trpiti niti dovoliti njeno protuhrvatsvo.

Mrak protiv Hrvatskih branitelja u Hrvatskome saboru

Scena u Hrvatskome saboru je najprimitivnije zločinstvo, ne samo protiv umrlog Hrvatskog generala Đure Brodarca, izmučenoga u udbaškoj samici s osmoricom raznih zatočenika, nego protiv svih Hrvatskih branitelja i protiv zdravog razuma Hrvatskog naroda.

Umjesto komemoracije incidenti u Saboru

Umjesto prekida rada Hrvatskog sabora za održanje komemoracije pokojnome Hrvatskome generalu, predsjednik Hrvatskog sabora (bivši i sadašnji komunist) drug Luka Bebić izbacuje pomoću redarstvenika one hrvatske zastupnike, koji su se stavili u obranu časti pokojnom Hrvatskom generalu i time svima Hrvatskim braniteljima i Hrvatskome narodu. Ovdje je premalo reći: "Stid te budi komunjaro"! nego toga komunjaru treba po slovu Europske lustracije i hrvatskog Hrvatstva izbaciti iz Hrvatskog sabora i strpati u jedan od obnovljenih udbaških zatvora ili na Goli Otok.

Dok ovakovi poput Bebića, Kosorice, Bajića, Mesića i Josipovića... budu vladali Hrvatskom, uvozit će ona čačkalice i rajčice, osnivati kockarnice, bordele, golfovnice i druga zlotvornice, zatvarati tvornice, darivati Zerp, prodavati banke i brodogradilišta, a odpušteni radnici će povećavati kolonu hrvatske sirotinje ili će odlaziti u tuđinu tražiti rada za koru kruha.

Hrvatska će postati država useljenih tuđinaca, na primjer Kraljevina Roma, Pupovčeva i Velimirovićeva velika Srbija, uskoro kroz diktat EU-a useljenička Bundes-Arabnija...

Kud plovi ovaj brod hrvatski pod Bebićen... i Josipovićem?

Mislili smo da samo predsjednik Jugoslavije i komandant JNA, drug udbaš Stjepan Mesić negira poslijeratne Hrvatske žrtve komunističkog velezločina u Bleiburgu (čitava klaonica Hrvata pod tim simbolom), to čini i njegov učenik Ivo Josipović. U svome mlakom govoru u Srebrenici, odmjerenom u svakoj rieči da se ne zamjeri Miloševićevim i Tadićevim fašističkim četnicima kaže Josipović dolovce, da su ovo najbrojnije žrtve iza Drugog svjetskog rata. Da, druže Josipoviviću ovo u Srebrenici su strašne genocidne žrtve srbskog monstruoznog zločinstva - brojem, oblikom genocida, nedužnošću jadnog bošnjačkog naroda, kojeg su srbski zločinci ("srbske snage" rječnikom HTV-1) počinile na deset i više tisuća Bošnjaka, ali nisu najbrojnije iza Drugog svjetkog rata. Najbrojnije su nedužne Hrvatske žrtve iza Drugog svjetskog rata, kojih je više od pola milijuna, a počinili su ih Titovi komunisti, među kojima se je jedan zvao Josipović, kasnije visoki dužnostnik na Golome otoku. Možda je taj Josipović nešto u rodu s Ivom Josipovićem, što bi se moglo naslućivati jer Ivo kao i Stipe (potječu iz istog komunističkog brloga) pa umanjuju i čak opravdavaju komunističke genocidne i druge zločine izvršene na Hrvatima u Drugome svjetskom ratu i napose u poraću.

Zabrinjavajuće, žalostno i sramotno jest, da državom Hrvatskom, koju su izborili Hrvatski branitelji vladaju okorjeli komunisti, koji su bili, jesu i ostali su neprijatelji neovisne države Hrvatske. Oni se samo smjenjuju u vlasti: HDZ i pripuze zamjenuje još gori SDP sa svojim kukuriku pripuzima. Jesmo li mi Hrvatice i Hrvati toliko naivni da ćemo birati u vlast bivše pietlove s oronulim kriestima i bivše kokoši nosilice, koje je pokosio peradarski klimakterij...

Ako smo mi, hrvatske biračice i birači toliko naivni i tako nisko pali, da biramo na sljedećim izborima ovu protuhrvatsku kukurikavičku perad, koja još jedino znade kukurikati: "Po šumama i gorama, od Ohrida do Kumrovca", da nas takovi vode u najdublju propast, onda mi, Hrvatski birači i napose Hrvatski branitelji nismo ništa bolje niti zaslužili.

Neki Hrvati sanjaju revoluciju

Poručujem svima Hrvatskim braniteljima: "Mi ne trebamo oružanu revoluciju!" na koju pozivaju neki Hrvati.
Trebamo pozvati neodgovornu Europu da sprovede u Hrvatskoj lustraciju kommunista i da ih zajedo uz našu i vašu pomoć, Hrvatski branitelji, istjeramo iz svih vlasti i zaposlimo ih na fizičkome radu. Ne treba ih kažnjavati zatvorski i mučenjem kao što oni rade s Hrvatskim braniteljima, nego im dati rada i kruha, da se poprave i da više ne grieše...

Sve Hrvatske branitelje treba pustiti na slobodi iz hrvatskih zatvora i iz onog političkog zatvora u Den Haagu, a tamo u zatvor poslati Stjepana Mesića tromandatskog predsjednika i vrhovnog komamdanta JNA, koja je započela i vodila strašni rat u Hrvatskoj i u BiH.

Što vrijedi i za ove vladajuće komuniste, koje treba razvlastiti, još više vrijedi za crvene SDP, HNS i pridružene kukurikavce, što već kukuriču u radovanju da zavladaju nad vama Hrvatski branitelji i Hrvatski narode. Hrvatskom trebaju vladati poštene Hrvatice i Hrvati, zajedno s vama Hrvatski branitelji!!!

Hrvatska ne treba ni HDZ sa svojim trabantima i još manje SDP sa svojim trabantima. Jedni i drugi su do sada upropastili Hrvatskoj i Hrvatima: čast, poštenje, demografiju, gosporadstvo i budućnost Hrvatskog naroda i Hrvatskih branitelja, koji ste sa svojim mukama i žrtvama izborili ovu državu Hrvatsku.

Ako ste vi Hrvatski branitelji znali zajedno s Hrvatskim narodom izboriti ovu državu Hrvasku, onda očekujemo od vas Hrvatski branitelji, da se opet stavite na čelo Hrvatskog naroda i da uz sebe, dovedete u sve hrvatske vlasti poštene, sposobne, državotvorne i domoljubne Hrvatice i Hrvate. Dosta nam je protuhrvatske vladavine od ove komunističke bande u HDZ-u i SDP-u s njihovim trabantima, kojima je stalo do osobnih profita, a ne do države Hrvatske.

Primjera za protuhrvatsku i nehrvatsku politiku ima previše

Pogledajte si na primjer ministra pravosuđa, koji svakoj hrvatskoj stvari prilazi s negativnim predznakom. Umjesto, da zatraži sexopata Dragana Paravanju samo na jednu minutu, da pokaže, gdje je on počinio zločin nad meloljetnom djevojkom i vrati ga natrag u BiH, za njega je to nemoguće, ali je moguće trošiti na beznadnu pretragu milijune kuna. Kako će tek drug ministar RH Bošnjaković i njegov kolega u BiH sklopiti sporazum da prodaju ili daruju Dragana Paravanju Europskoj Uniji, u kojoj nastupa ozbiljna kriza za sexopatima. Uz ostale krupnije ribice, izključen je iz sexopatije britanski ministar, sada Amerikanci žele zadržati za sebe francuzkog sexopata, a i ovaj talijanski pada u krizu sudskih gonjenja. Europska Unija je u ozbiljnoj krizi za sexopatima, što nizozemska ministrica nadoknađuje s geyovcima, što nije isto. Sexopatska EU treba nove sexopate, a za to ima šansu Dragan Paravanja.

Slična neodgovornost je vezana uz svakog hrvatskog državnika

Na primjer zakonotvorac, uništavatelj alkohola Vladimir Šeks je stvorio Zakon o amnestiji i aboliciji srbskih zločinaca i nema vremena da ga mijenja, a vlada tzv. republike srbske krajine u Beogradu sprema novu "Balvan revoluciju" u Hrvatskoj. U hrvatskim zatvorima je više od 350 Hrvatskih branitelja, a srbske zločince u zatvorima može se izbrojiti na prste jedne ruke. To je posljedica Šeksovog Zakona o amnestiji i aboliciji srbskih zločinaca. Toga štetnog parazita i pijanca se mora izbaciti iz svih hrvatskih vlasti i pod hitno ukinuti Zakon o amnestiji i aboliciji srbskih zločinaca.

Šeks: Hebrangova izjava štetna

Ne, Vladimire Šeksu, poznam Te kao kralja alkohola, napose u Plitvicama, kad sam Te nosio pijanoga u automobil. Ova Tvoja izjava i ponašanje je štetno za Hrvatske branitelje, za sve Hrvate i za Hrvatsku, a izpravna je od Prof. Dr. Andrije Hebranga! Tvoji zakoni se rađaju iz maligana pa su za Hrvatske branitelje i za svu Hrvatsku previše štetni.

Podpisujem s punom odgovornošću: Mr.sci. Dragan Hazler

"Potpredsjednik Hrvatskog sabora i HDZ-a Vladimir Šeks izjavio je kako je ocjena predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a Andrije Hebranga da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru politički štetna i neistinita te najavio da će o njenim političkim posljedicama razgovarati odgovarajuća stranačka tijela.

Hebrang je na Šeksove optužbe odgovorio kako mu je savjest naložila da u knjigu žalbe za umrlog generala Đuru Brodarca upiše i ocjenu da je njegova smrt pokazala kako Hrvatska ide u pogrešnom smjeru. Istaknuo je da se ta njegova ocjena ne odnosi na vladu i HDZ, te da ne očekuje snositi političke posljedice.

Namjera mu je bila, naglasio je, upozoriti da je omjer kaznenih prijava za ratne zločine deset naprema jedan u korist hrvatskih branitelja, iako je zločina srbijanskih agresora bilo nemjerljivo više. Upitan tko je, po njegovu mišljenju, za to odgovoran, Hebrang je rekao kako su to nadležne institucije koje moraju odraditi svoj posao i tu se vlada ni HDZ ne smiju miješati". (Iz Google- interneta). Dodajem još jedanputa: Za ovakovo stanje na štetu Hrvatskih branitelja i Hrvatskih častnika HV, poput Mirka Norca, Branimira Glavaša, karlovačkog Hrastova, Tomislava Merčepa, pokojnog Đure Brodarca i svih drugih Hrvatskih branitelja, koji izpaštaju u obnovljenim udbaškim zatvorima najkrivlji je Šeksov Zakon o amnestiji i aboliciji srbskih zločinaca, među kojima ima i onih monstruoznih poput Velimirovića, neizručenoga kapetana Dragana, Save Štrbca i zločinačke vlade rsk, koja slobodno djeluje protuhrvatski u Beogradu...
Dok budemo imali u svima hrvatskim vlastima, ovakove poput Šeksa, Pupovca, Velimirovića, Bebića, Mesića, Josipovića... i komunističke kukurikavce poput Milanovića, Čačića, Pusićke i trabante iz komunističkih redova umorovljenika... ne će Hrvatska krenuti naprijed niti će se izkopati od 50 milijardi Eura duga...
To je sve banda, koju treba uposliti na fizičkome radu, a one najzaslužnije poslati na obnovu stanova za sebe na Golome Otoku.

Mr.sci. Dragan Hazler - u dragovoljnoj službi Hrvatskoj i Hrvatskome narodu

Basel, 14. srpnja 2011.

Na obljetnički dan rođendana hrvatskog pravoslavca Augusta Harambašića, koji je ne samo napisao ponajljepše pjesme voljenoj Hrvatskoj, nego je umro u ljubavi za Hrvatsku.

Dobar uzor za Milorada Pupovca, koji malne svakog tjedna boravi u Beogradu da se posavjetuje ne samo s Tadićevim četnikosrbima, nego i s vladom tzv, rsk. D.H.


Zagreb, 13. 7. 2011.

SRCE HEROJA ZA HRVATSKU, HRVATSKOG GENERALA ĐURE BRODARCA, NIJE IZDRŽALO NEPRAVDU I PONIŽENJA S LISICAMA NA RUKAMA

Dana 13. srpnja 2011. godine, na blagdan Majke Božje Bistričke, u 8:20 sati, u Osječkoj bolnici, prestalo je kucati, u 68. godini života, hrabro srce hrvatskoga generala Đure Brodarca, legende obrane Siska i Banovine od strašne srbočetničke agresije u Domovinskom ratu.

Kao što znamo, u toj agresiji na tome području masakrirano je noževima i sjekirama više od 1.600 civila, među kojima i 15-ero djece, a protjerano je sve hrvatsko pučanstvo iz okupiranih dijelova Sisačko-moslavačke županije. Brojna sela su bila u plamenu, a grad Sisak izložen neprekidnom razaranju i stradanju civila. Poginulo je i oko 700 branitelja.

General bojnik Đuro Brodarac, bivši župan i saborski zastupnik, uhićen je, zajedno sa svojim suborcima, visokim časnicima Hrvatske vojske Vladimirom Milankovićem i Dragom Bošnjakom, 21. lipnja 2011. godine, te su sa lisicama na rukama otpremljeni u osječki zatvor po nalogu Županijskog suda u Osijeku, jedne od filijala Haaškoga suda u nastavku djelovanja u Hrvatskoj, uz županijske sudove u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Znači, Republika Hrvatska pretvara se u poligon progona i montiranih suđenja nad hrvatskim braniteljima, osobito časnicima Hrvatske vojske za navodne ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti nad agresorskom stranom, dok za zločine nad Hrvatima i hrvatskom zemljom gotovo nitko ne treba odgovarati, jer su svi zločinci abolirani, pod pritiskom moćnika svijeta.

Uhićenje ovih legendarnih sisačkih branitelja bilo je uvjet izdajničkoj i neprijateljskoj hrvatskoj vlasti i oporbi, zajedno sa većinom saborskih zastupnika, za zaključenje pristupnih pregovora Republike Hrvatske sa Europskom unijom. Ujedno je prihvaćeno i nadgledanje, takozvani "monitoring", moćnika EU, kako bi se taj proces ponižavanja i progona hrvatskih branitelja sigurno nastavio.

Takav uvjet isto je bio postavljen i 2004. godine, kada je Republika Hrvatska trebala dobiti takozvani "avis" za početak pristupnih pregovora. Tada su hitno trebala biti otpremljena u Haag šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata: general Slobodan Praljak i general Milivoj Petković, te visoki politički dužnosnici Herceg-Bosne Bruno Stojić, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, čak sa dvije štake, jer je dignut gotovo sa operacijskog stola iz bolnice u Ljubljani, i to protiv odobrenja liječnika. No, i pored takvih uvjeta žrtvovanja ljudi Molohu takozvanih interesa, pa čak i medicinskog zločina nad Berislavom Pušićem, sjećamo se da je glavni autoritet Crkve u Republici Hrvatskoj, kardinal Josip Bozanić, radosno čestitao predsjedniku Vlade Ivi Sanaderu na uspješnom "avisu".

Također, i nakon ovih uhićenja 21. lipnja, pred zaključenje pregovora 24. lipnja, i opet moralnoga zločina, jer se radi o časnim i najistaknutijim braniteljima Siska, te i medicinskog zločina, jer se radi o teško bolesnom čovjeku, generalu Đuri Brodarcu, hijerarhija Katoličke Crkve, predsjednik HBK mons. Marin Srakić i kardinal Josip Bozanić opet radosno čestitaju Vadi Republike Hrvatske na zaključenju pregovora.

Sada, nakon tragične smrti generala Đure Brodarca, za koju je izravno odgovorna vlast u Republici Hrvatskoj, kao i za teški štrajk glađu brigadira Vladimira Milankovića u osječkom zatvoru, vrijeme je da se svi duboko zamislimo nad tragedijom koja nam se događa. Pojedini politički dužnosnici, poput ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, kažu kako se general Brodarac nije žalio na zatvorske uvjete, nego da je bio zadovoljan! Ta izjava bi zaista bila smiješna, kad ne bi bila tragična!

Svakom normalnom čovjeku je jasno da nisu u pitanju samo zatvorski uvjeti, nego moralna katastrofa da se takvi ljudi progone, maltretiraju i šalju sa lisicama na rukama u zatvore. Neka se posebno zamisle i čelnici svih toliko razjedinjenih braniteljskih udruga, kao i svi branitelji pojedinačno i neka odluče što dalje.

Nakon ove tragične smrti generala Đure Brodarca, više ništa ne smije biti kao što je bilo. Neka se svi branitelji probude iz hipnoze pred kobrom i neka ne čekaju ukočeno svoj red, kao janjci na klanje! Neka se zamisle i dobro promisle i svi političari, koji kažu da su rodoljubni i državotvorni i neka se pripreme za zajednički nastup na predstojećim parlamentarnim izborima, kao treća snažna opcija, da bi se narod digao na noge i glasovao za spas svoje države Republike Hrvatske, a poslao u sramnu prošlost i jedne i druge koji se samo bore za vlast, na propast naroda i države Hrvatske.

Neka se zamisli i hijerarhija Crkve u hrvatskome narodu, da podržava vlast koja žrtvuje najbolje ili bilo koje ljude u narodu za bilo kakve stvarne ili umišljene interese, nego da bude moralni stožer, koji će usmjeriti svoj hrvatski narod u pravome Kristovu duhu, kao što je to Katolička Crkva bila u povijesti, a posebno u vrijeme blaženoga kardinala i mučenika Alojzija Stepinca, kao i blagopokojnih kardinala Franje Šepera i Franje Kuharića.

Neka nam mučenička smrt generala Đure Brodarca bude svima najveća opomena, a njemu neka bude pokoj vječni i neka mirno počiva u slobodnoj hrvatskoj zemlji koju je toliko volio i branio i neka mu je vječna slava i hvala!

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Prenosimo... hcsp.hr

Josipović laže da je Srebrenica najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović sudjelovat će sredinom srpnja na obilježavanju 16. godišnjice genocida u Srebrenici, rekao je to u petak 1. srpnja 2011 nakon sastanka s predstavnicima Bošnjaka u Hrvatskoj koji su mu u ime Udruženja žena Srebrenice uručili simbol sjećanja na srebrenički genocid

'Najveći zločin nakon Drugoga svjetskog rata u Europi, genocid u Srebrenici', obilježava se 11. srpnja, rekao je Josipović novinarima.

Srebrenica je najveći zločin u ratu devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije između Srba i Bošnjaka, a nikao ne može biti najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata bio je genocid nad Hrvatima, na Bleiburgu, Križnom putu pa sve do 1990. o čemu svjedoči preko 1600 do sada otkrivenih jama i masovnih grobnica. Taj genocid izvršila je partizanska vojska, predvođena komunističkom partijom i velikosrpskom hegemonijom. U Srebrenici je ubijeno 8000 ljudi, a nakon Drugog svjetskog rata ubijeno je najmanje 50 Srebrenica Hrvata. Pa ako je nešto što je pedeset puta manje najveći zločin, znači li to se hrvatske žrtve drugačije vrjednuju, ili Josipović misli da su naši Hrvati poubijani u ratu. Ali ta mu računica ne prolazi, jer se Bleiburg dogodio nakon završetka rata i nakon kapitulacije Njemačke i NDH

„Kroz naše zatvore prošlo je između 1945. i 1951. 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja“. Aleksandar Ranković, Politika, Beograd veljače 1951. str. 1.

Ovih 586.000 likvidiranih po priznanju Rankovića su samo oni od kada su počeli popisivati, a oni koji su nestajali na Križnom putu nisu bili popisivani, a ako jesu ti popisi su uništavani o čemu svjedoče mnogi preživjeli. Srećko Cvitanović je preživio strijeljanje kao petnaestogodišnjak i navodi da je pred strijeljanje među njih došao partizan i pred njima uništio popis i rekao da oni više ne postoje.

Kakav je to predsjednik Hrvatske, koji zataškava partizanske zločine i ne odaje dužnu počast svom mučeničkom narodu? Možda ga u tomu sprječava to što mu je otac Ante direktni sudionik i izvršitelj toga sotonskoga plana, egzekucije i genocida nad Hrvatima.

U Zagrebu, 1. srpnja 2011.


portaloko.hr

Genetička studija podrijetla pokazala: Bošnjaci su Hrvati!

Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancouveru, u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genebase.com, genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cijeloga svijeta, objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana sa Bošnjacima i Crnogorcima.

Haplogrupa I, koja se uzdigla prije otprilike 25.000 godina na Balkanskom poluotoku za vrijeme posljednjeg ledenog doba, ekskluzivno je povezana sa Hrvatskom populacijom. Po prvi put u ljudskoj povijesti, u mogućnosti smo otkriti svoju povijest sa 100% preciznošću tako što se oslanjamo na redoslijed DNA koda koji postoji u svakom živom biću na našoj planeti.

Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografijski orijentirani, te se koriste za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podijeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine te malo više od pola Crne Gore.

Otkad su se pojavila istraživanja, može se predložiti da su Bošnjaci i većina Crnogoraca po svim genetičkim podatcima, etnički Hrvati. Mapa slijeva pokazuje genetički marker 12a2 ograničen na Hrvatsku (32%), Bosnu (40%-50%), te na otoke Hvar (66%), Korčulu (52%), Brač (36%) i Krk (9.5%). Odemo li sjeverno (prema Sloveniji) vidimo da marker nestaje i postaje slabiji. Isti fenomen nastaje i ako pogledamo prema Ulcinju, lociranom u Crnoj Gori, te ako pogledamo u Albaniju i Srbiju.

Prije 25.000 godina Halpogrupa I pojavila se iz Haplogrupe IJ, zajedničkog pretka Haplogrupe I i Haplogrupe J. Haplogrupa I smatra se ekskluzivnim Hrvatskim markerom prema Genebase.com i autoru Dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi „Genetičko podrijetlo Hrvata“ napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati „Hrvatski marker“. Dr Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske te se širila istočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obje zemlje sličnima.

Haplogrupa IJ došla je iz Haplogrupe F, te je mutirala u Haplogrupu I u današnjoj Hrvatskoj (pretpostavlja se da je nastalo na području oko grada Splita). Haplogrupa F nastala je u Africi prije otprilike 50.000 godina te se širila sjeverno, prema Bliskom Istoku i mutirala te se promijenila u IJ, popraćena nastankom Haplogrupe I u Hrvatskoj.

Trebaju li se tada Bošnjaci smatrati Hrvatima? To je političko pitanje, a ne znanstveno. Znanost ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimjetni. Oni, zajedno sa polovicom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod, ali kulturno? To je drugo poglavlje i nije vezano za znanost.

Prema genetici, neki Bošnjaci imaju više Hrvatskih markera nego neki Hrvati iz Hrvatske. Kako je to moguće? Još jednom, znanost ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star tisuće godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno „etnički Hrvati“. Na primjer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički Hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički Hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) osobna deklaracija i osjećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg osobna deklaracija ne može utjecati.


Prenosimo, Vaš stav ...

Homoseksualna strahovlada
O gaysramoti i popratnom

Mladen Schwartz

[Govor na Hrvatskom Krugovalu Toronto, 19. lipnja 2011]

Hrvatska braćo i sestre!
Hrvatski narode, gdje god živio!

Već deset-petnaest dana homoseksualci su u Hrvatskoj zaveli pravu strahovladu i usto su glavna tema. Nakon generala Mladića i pape Benedikta. Općilima je svejedno, samo da zaluđuju narod, dobrom ili zlom, lažima ili lažno prikazanim istinama. Koliko nas toga još čeka?!

Jedanaesti lipnja, Split: stotinjak ili nešto više homoseksualaca, rodom ili "izborom", pravih ili lažnih, političkih, provocira splitskim ulicama uz blagoslov i simpatije režima, te uz izobilnu uporabu represivnog aparata. Policija stvara opsadno stanje, ometa građane u normalnom prolasku gradskim ulicama, uhićuje bez obrazloženja našu mladu heroinu Kristinu Čurković, koja se proslavila isticanjem hrvatskoga stijega na mjesto euro-krpetine na pročelju splitske Banovine. Deset tisuća zdravih Splićana dočekuje tu šačicu uzvicima prosvjeda uz pokoji bačeni predmet. Bravo Splićani! Samo ne pokleknite i nemojte se ispričavati, ako vas i u zatvor trpaju. To nije vaš stil, to ne smije biti hrvatski stil! Dakako, tu je rezultat: stotinu i više privedenih, uhićenih, svakoga dana sve ih je više, optužnice za pomodni "zločin iz mržnje", koji može donijeti višegodišnju robiju. Nema više djetinjastog, dobrućudnog "remećenja javnog reda i mira"!

Osamnaesti lipnja, Zagreb: nakon što je lijevo-liberalni politikantski tandem Pusić-Čačić pozvao čitav narod (ili, njihovim perverznim žargonom, "društvo građanki i građana") u homoseksualnu povorku u povodu desetoga rođendana zagrebačkih homo-divljanja, režim obećao čvrstu podporu, a redarstvo najavilo nemilosrdne uhitbe i zbog najmanjeg incidenta, već deseti dakle put prodefilirali su Zagrebom protuhrvatski ljevičari koji se kite homoseksualnim krepostima. Moglo ih je ovoga puta, uinat splitskom otporu, biti i preko tisuće; režimski homo-mediji govore o čak 4 tisuće. A murje se sjatilo skoro dvije tisuće. Valjda više nego za osiguranje Busha i Pape. Samo za lov na generala Koradea više ih je pokrenuto. A jučer u Zagrebu dakle: na jednog pederasta pola policajca, možda i cio. Tako da znamo što nas čeka. I trebalo je vidjeti kako su redarstvenici divljački, histerično, tjerali hrvatske ljude, takozvane građane, s Jelačićeva trga kada se približila kolona sramote! Tako se nisu ponašali ni Titovi milicioneri, barem ne u razmjerno banalnim situacijama. Bez razloga uhićen je i satima u pritvoru držan niz ljudi, nacionalista, pravaša. Možda su nešto prošaptali u znak prkosa. Policajci su im otimali hrvatske zastave (jer, europske i homoseksualne bile su na dnevnom redu, a prošla bi zacijelo i koja jugoslavenska!), otimali i transparente s najmiroljubivijim porukama. Nastavi li se ispiranje mozga, slijedeće godine u homo-povorci bit će barem pola Zagreba! Pod milozvučnim imenom LGBTIQ (kratica za njihove perverzije koju ovdje ne kanim dešifrirati) najavili su rat protivnicima svih tih nastranosti, ali, što je i puno važnije te razotkriva njihovu zbiljsku jugo-antifašističku političku ulogu, najavili su i rat šovinizmu i nacionalizmu, rasizmu i, naravno, fašizmu. Što će u prijevodu reći: zdravoj nacionalnoj desno-konzervativnoj Državi Hrvatskoj!

Scenarij je viđen, isti. Pervertiti provociraju, točnije, njihovo političko krilo, njihov agit-prop; establishment se zdušno stavlja na njihovu stranu, a zdrave reakcije prikazuju se perverznima, osuđuju se, izvrgavaju zgražanju, moralnoj osudi, ali i pravnim sankcijama. Nije to dakle više ono nedužno "remećenje javnog reda i mira", to je zločin za višegodišnju robiju, to je taj spomenuti "zločin iz mržnje", opasni, iz zapadnog svijeta dekadencije uveženi paragraf u sklopu projekta emocionalne inkvizicije (totalitarnog progona naših osjećaja), koji će nam još puno glavobolje priskrbiti. Ali već i sam takozvani "govor mržnje" (politička nekorektnost) na mala se vrata ušuljava kao "zločin mržnje"! Iz juge nam predobro znani "verbalni delikt". Cijela inscenacija i služi izazivanju reakcija kako bi se porazilo ognjištare, konzervativce, fašiste, desničare, Hrvate.

Što su to, koji su stvarni prijestup počinili oni koji ne žele u svom gradu trpjeti ovako drske izazove? Jesu li bili nasilni? Jesu li nekoga pretukli, nedajbože ubili? Ma kakvi! Tek su tu i tamo doviknuli kakvu poruku neprihvaćanja, možda bacili koju ispražnjenu kutiju cigareta na nastrane drznike. Jedan je bedasti liberalni mozgović, profesor Kukoč, dobio nešto tvrđe u glavu i to je sve, a eto smjesta uhitbe desetaka, preko 100 ljudi, dočim se nekomu smiješi i višegodišnja robija.

Kažu: homofobija. To bi bio strah od homoseksualaca. Tako se riječima opako manipulira. Nitko se ne boji pederasta, ali ne želimo da nam vrijeđaju moralne osjećaje, da nam zavode mladež, da nam se izruguju, da nas obasipaju dekadencijom, da nam ta mala manjina (koju se manipulativno danomice uvećava) terorizira narod, da nam, u sklopu jedinstvene Antihrvatske fronte, ruše i ove ostatke ostataka državne samosvojnosti i narodnog dostojanstva. Naglavce izokrenuti sustav vrednota u normalnima vidi pervertite i zločince, a šačica nastranih predstavlja normu, mjerilo, vlast. Živimo pod homoseksualnom diktaturom, tiranijom, despocijom, a redarstvo, izvorno zamišljeno kao zaštita građana, stavilo se u njihovu službu. Sjećamo se još onog mladića pravaša kojemu su policajci na zagrebačkom Jelačićevu trgu pred godinu-dvije, srušenom na zemlju, doslovce i nemilice čižmama razbijali glavu, ne obazirući se na mladićeve vapaje i zapomaganje. Zamislimo što bi se dogodilo, s Hrvatskom, da je policija tako "cipelarila" nekoga gay-provokatora!

Homoseksualna diktatura tutnja iz svih rodova oružja: veleizdajnička klika, u sprezi sa svojim inozemnim gazdama, špijunski mediji u tuđinskoj službi, instrumentalizirana policija, nahuškana ulica, izrođena kozmopolitska inteligencija, i skoro nitko i ne pisne protiv te monstruozne udružene kampanje smrti. Popularni predsjednik svih hrvatskih židova, Srba i homoseksualaca, maestro Josipović, dan za danom po nalogu se zgraža nad normalnim reakcijama na homo-skandale, prijeti se, najavljuje pojačanu represiju, prima neku nizozemsku babu udanu za Srbina, koja se predstavlja kao ambasadorica Nizozemske u Zagrebu te i ona divlja, najavljuje sankcije, za što bi u zdravoj državi kao persona non grata u najkraćem roku bila protjerana preko granice. Ali to je njezina država, država dekadentne, kaotične, anacionalne, narkomanske, homoseksualne Nizozemske, koja je kriva za srebrenički zločin, a Hrvatskoj moralizira i prijeti i vrijeđa ju i ponižava, dočim je nominalni predsjednik u Zagrebu tek njezina marioneta, njezina i njoj sličnih spodoba mraka. Samo mu valja preporučiti, kao velikom poborniku homo-brakova, neka i u tomu prednjači, neka se oženi svojim blizancem Mesićem (ako im babe daju rastavu).

Homoseksualnost se povijesno, i sve do danas, različito tumačila: kao grijeh, ćudoredni prekršaj, nastranost, bolest, izbor, alternativni životni stil i što li već sve. U ovom času, onako kako nastupa, moramo ju shvatiti kao političku subverziju, koja mobilizira i mase heteroseksualnih simpatizera, s ciljem širenja anomije i dekadencije, mekšanja nacionalne substancije, sloma vrednota te posvemašnje duhovne propasti. Prvoborci homoseksualne revolucije prikazuju se, i njihovi ih prijatelji prikazuju kao mlade, pristojne, pametne i civilizirane; oni koji im se pokušavaju oduprijeti, naravno, dobivaju epitete primitivaca, divljaka i nasilnika, zadrtih mrzitelja obuzetih zastarjelim i besmislenim predrasudama, jednom riječju - fašista. Pa naravno da su ratnici specijalnog rata pristojni, mekani, pogotovu ako su doista homoseksualci. Ne očekujemo valjda da će uokolo šetati zakrvavljenih očiju, s nožem u zubima! To je sve stvar manipulacije i propagande. Razumljivo je da subverzija nastupa naizgled pitomo: pokušava si priskrbiti imunitet na kritike i otpore. Oni su borci za homoljudska prava, koja im "konzerve" uskraćuju. Ali kakva su to prava? Imaju ih sva, osim da se, takvi kakvi jesu, rađaju i množe, i da kao manjina i doslovce uzurpiraju političku vlast. Homoseksualci se u našem kulturnom krugu kazneno više ne progone. Trpi se njihova nastranost, pa i ako izlazi na ulicu, ako postaje militantni pokret u koaliciji s drugim strujama Antihrvatske fronte. Jer, nimalo ne čudi da rame uz rame s agresivnim bojovnim pederastima stupaju i feministi i anarhisti, postpartizani i neotitovci, jugorestauracija i osobito dobrodošli, srdačno pozdravljeni gosti iz bratske susjedne Srbije. Sve su to saveznici vladajuće klike, i ona ih nježno grli.

Homoseksualno divljanje po hrvatskim gradovima, uveženo s neprijateljskoga nam Zapada, iz homo-Europe i judeo-Amerike, i u uvjetima posvemašnjeg linjanja hrvatskog identiteta i suvereniteta tolerirano do te mjere da postane moćna, nedodirljiva snaga iznad same države - nije ništa drugo doli instrument specijalnog rata protiv Hrvatske, da ju se dotuče za vječnost. Ne zastrašuju homoseksualne sklonosti; u svakom vremenu i narodu moglo je biti 1-2 ili nešto više postotaka homofilnoga pučanstva. Mnogi velikani ljudskoga roda bili su opterećeni tom sklonošću. Riječ je samo o tomu da se ona drži pod nadzorom, da joj se odupiremo, napokon i navlastito, da ju ne pretvaramo u politički program rušenja Države i uništenja Naroda. Zastrašuje nešto drugo: da se hrvatski duh vremena ne zgraža nad homo-paraderima, nego nad reakcijama koje ih prate. Zastrašuje, osupnjuje, možda i obeshrabruje, osim toga, i konformistička samorazumljivost kojom svi segmenti hrvatskoga nacionalnog korpusa dočekuju te svinjarije, i prihvaćaju inverznu etiku i logiku koja ih prikazuje benignim, normalnim, korisnim i dobrodošlim.

Nadolazi vrijeme muževno i strogo. Bliži se čas kada će sve to čeličnom metlom trebati pomesti s lica Zemlje. Ne, ne mislim na uboge pervertite gdje ih doista ima, mislim na njihovu politizaciju, organizaciju, instrumentalizaciju. Na njihovu koaliciju s ostalim snagama Antihrvatske. Na njihovu kolaboraciju s unutarnjim i vanjskim neprijateljem u ulozi korisnih idiota i trojanskih magaraca.

Pobijedit ćemo, ali samo ako nam uspije obnoviti Državu, a Narod uzdignuti na višu razinu Bitka.

Za Dom Spremni!


Heroji, zločinci, sveci

[Hrvatski krugoval Toronto, 5. lipnja 2011]

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!
Hrvatski narode gdje god živiš!

Uz niz tekućih, rutinskih i manje važnih, tri su markantne teme obilježile protekle dane: Dvadeseta obljetnica Hrvatske Vojske, uhitba srpskoga generala Ratka Mladića te posjet pape Benedikta XVI Zagrebu. Ta tri dogođaja nisu tek u slučajnoj kronološkoj svezi; njihova cjelina odašilje određenu jedinstvenu poruku o junaštvu, zločinu i svetosti s ciljem anesteziranja žrtve: Hrvati! Bog i Vojska pouzdano vas čuvaju, a pravda je (kako olinjala plitka mudrost netočno veli) spora ali dostižna. I svi ti dogođaji, svaki na svoj način, podcrtavaju naš usud u euro-nato-haaškim integracijama.

U Zagrebu je svečano proslavljen 28. svibnja, Dan oružanih snaga i Hrvatske kopnene vojske. Dogodilo se je to na istom onom stadionu nogometnoga kluba "Zagreb" u Kranjčevićevoj ulici, na kojemu je 1991 godine vrhovnik Tuđman postrojio prve postrojbe Zbora narodne garde. Ove godine bilo je, kroz nekoliko dana, i puno popratnih sadržaja, vijenci, izložbe, koncerti, misa, promaknuća, dan otvorenih vrata, pokazna vježba... Na stadionu pak, čak je bila pripuštena tradicionalna Tuđmanova garda kojoj se ljevica toliko izrugivala. A sve to tek za zasjeniti prostotu, kako bi se narod utješio nakon Haaških presuda i kako bi Jacina klika dobila i slijedeće izbore. Da je njima do vojske, oni bi ju i imali, ponosnu, veliku i jaku. I ne bi ju slali u tuđe ratove. I ne bi dopustili sramotu, absurd, da se krvava žrtva hrvatske vojske koja nam je izvojštila slobodu posvećuje, kako opetovano reče Jadranka, posvećuje, dakle postaje svetom - ulaskom u Euniju, koja će nam oduzeti i zadnje ostatke ostataka nacionalno-državne slobode. I nije slučajno da na istoj stadionskoj svečanosti predsjednik Josipović demonstrativno dodjeljuje visoko odličje kontroverznom generalu Špegelju, a ratnoga ministra obrane Šuška nitko niti jednom riječju nije spomenuo.

I da slavlje bude još veće, istoga dana rulja od oko 6 tisuća imbecila luduje u Kumrovcu, na svojoj nastranoj nekrofilnoj crnoj misi u počast šumskoga maršala. Glavni govornik, a tko drugi nego Titov pijunjir drug Stevica Mesić, koji Titu usput priznaje da je - kao svaki čovjek! - imao mana i slabosti (valjda je pretjeravao s cigarama i viskijem!), ali strateški da nije griješio. Tako je! nepogrješivo je strateški uništavao Hrvatsku za račun svoje velikosrpske jugovine, baš kao čitavoga života i njegov sljedbenik Mesić.

Netko je držao da treba slaviti i ulov srpskoga zločinca-kapitalca. Ratko Mladić sada je, pred šesnaestu obljetnicu svojega genocidnog pokolja u Srebrenici, tobože lociran pa uhićen, iako su Srbi dobro znali gdje je, samo su čekali povoljan trenutak za uhitbu. Hrvati pak ponijeli su se poput zlurade a strašljive djece, skrivene iza tate, veseleći se kada kazni zločestog brata, a sutra će i njih. Jer, tata Haag nam je zajednički neprijatelj, nama i našim srpskim neprijateljima. Trebali smo zato mi sami kazniti svoje dušmane, odmah, na vrijeme, osudom prijekoga ratnog suda, neumoljivom pravdom koja može značiti samo smrt. A euforija zbog Mladićeva transferiranja doista je neumjesna, ne samo zato jer time zapravo pohvaljujemo Srbiju koja ga je izručila. Što je važnije, Mladić u Haagu koristi samo Srbiji, da, kako Tadić reče, sa Srbije bude zbrisana ljaga (kao da joj je Mladić jedina ljaga!), da nas Srbija što brže stigne u utrci prema Uniji, pa da u njezinim okvirima opet možemo prakticirati jugo-bratstvo i jugo-jedinstvo.

Ratko Mladić uostalom nije neki osobiti monstrum; takvo viđenje pretpostavilo bi da su Srbi inače anđeli. On je normalan srpski ratnik. Tako Srbi vode rat, još od Srednjega Vijeka: okrutno, nesmiljeno, divljački, genocidno; bez plemenitosti, bez poštivanja neprijatelja. Haag ipak ganja i Srbe, ali u duhu ravnovjesja, da bi potom ostao dojam izvorne hrvatske krivnje. Ratni put Mladićev po Dalmaciji i Bosni znamo. Ali u Haagu sudit će se Mladiću samo za zločine u Bosni, koja bi trebala biti nekakva druga država. Škabrnja, Kijevo, Zadar, Šibenik, Peruča, Požega... - to mu je oprošteno. Brammertzu se ne da ove zločine uvrstiti u optužnicu, pa da mu teta Jadranka još i sedam puta pošalje dokumentaciju, kako ona sada, tek sada, revno najavljuje. Jer, dolaze izbori!

I tako se pomalo zaokružuje poslijeratni usud ključnoga srbozločinačkog četverolista Slobo-Karadžić-Mladić-Hadžić; Babić, a i neki drugi Srbi, mrtvi su, Martić je u Haagu. Sada se samo čeka Hadžić, nova "zanimacija", kako bi kazala vulgarna pseudolatinština, nova hajka, pa kada urodi plodom, sreća će biti potpuna.

I, kao vrhunac proteklih desetak dana: prvi posjet Benedikta XVI: Rimski biskup, Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, patrijarh Zapada, pontifex maximus, sluga slugu Božjih i apsolutni izborni monarh Države Grada Vatikana - u Zagrebu! Papa je došao u apostolski pohod na Nacionalni susret katoličkih obitelji. Crkva skrbi za obitelj, trebala bi i politika, ali se to ne može izolirano, izvan cjelovitog reformskog zahvata jake Države. Papa je, prema rangu i protokolu, bio gost hrvatske Države i Crkve, i dvodnevni je boravak organizacijski i ceremonijalno protekao uglavnom bez gafova; Hrvati su pokazali da, kao i uvijek, izvrsno funkcioniraju kada moraju raditi stegovno, držeći se propisanoga u roku, pokoravajući se autoritetu i štujući hijerarhiju, kao u vojsci, u ratu, umjesto da svi o svemu blebeću i ne znaju što će.

Profesionalni naivci od Papina su posjeta očekivali, štoviše su sa sigurnošću proricali kako će Papa izvući generale iz Haaga a Stepinca proglasiti svetim, i još nešto, ne sjećam se točno, valjda će nam maknuti Titovo ime trgu u Zagrebu, ili nešto slično. Od svega toga, Papa nas je samo - mnogi će se tomu poveseliti - snažnim udarcem u leđa ubrzano pogurao u Eurouniju. Sveti se otac požurio pa je već u zrakoplovu pružio potporu "maloj Hrvatskoj" da uđe kamo spada. (Usto je tom prigodom ustaštvo strpao u isti koš s komunizmom, a Stepinca nazvao "humanistom" [sic!], za razliku od Pavelića, koji da je bio Hitlerova marioneta; isto je to doslovce ponovio i u zrakoplovu na odlasku!) Samo, dočim Hrvatska naravno spada u Europu, to još ni izdaleka ne znači da bi trebala spadati u Eurouniju, nije to isto! U Hrvatskom narodnom kazalištu na Titotrgu Papa je ovo mišljenje ponovio, a biskupi i politikanti oko njega to su dva dana objeručke prihvaćali. I tako Sveti otac Nezavisnu Državu Hrvatsku smatra prividno neovisnom državom, dok u istom dahu nasljednicu te države tjera da potpuno izgubi neovisnost pristupanjem europskoj tamnici naroda! Ne treba posebno ni isticati kako je Papin posjet bjelosvjetska ljevica izrabila eda bi još jednom Hrvatsku povezala s ustaškim "zločinima".

Zato je i bio pozvan, kao predizborni adut za euromane, bez obzira na sve hvalevrijedne sadržine i nedvojbeni vjersko-ćudoredno-pastoralni smisao njegova dolaska. Svi su se bojali politizacije Papina posjeta, ali su potajno željeli, zapravo naručili upravo ovakvu politizaciju. Mi pozdravljamo boravak Njegove Svetosti na svetom hrvatskom tlu, ali ne možemo a ne uzvratiti mu upitom: ako je Eunija tako dobra, zašto u nju ne uđe Država Grada Vatikana, i zašto se, u duhu srodnih integracija, ne ode Papina Švicarska garda malo boriti u Afganistan i Irak, jer u Rimu ionako nema puno posla? Papa nas je tješio kako Hrvatska u EU može uščuvati svoje kulturne i vjerske vrednote. Za vjerske vjerujemo, ako to znači da Hrvatu ne će biti zabranjeno sudjelovati na sv. Misi. Ali nacionalna država je više od kulture, i ona je nešto drugo negoli dominantna religija njezinih stanovnika. Nacionalne države nema ako nije suverena.

Šteta da je nekima više zasmetala Papina vožnja po dakako sramotnom Titotrgu negoli njegova osuda Hrvatske da skonča u protitovski antifašističkoj "europskoj uniji".

Današnji Papa Benedikt zavrijeđuje višestruki respekt. Ali Papa je po zapravo vrlo svježoj, kasnoj katoličkoj dogmi nepogrješiv tek kada ex cathedra određuje vjerske dogme i članke ćudorednoga nauka (znamo da se na I Vatikanskom koncilu Strossmayer, uz masu drugih sudionika, i tomu protivio), i to je do sada izrabljeno samo jednom, kod donošenja dogme o uznesenju Marijinu (pod pontifikatom pape Pia XII, 1950). In politicis, u političkim stvarima, a i u svim drugim pitanjima, Papa je zabludiv kao i svaki drugi kršćanin ili čovjek uopće, i nema te sile koja će nas spriječiti da se svim snagama i nadalje borimo protiv, kako gazda-Joco upravo poetično reče Papi, urastanja Hrvatske u Eurouniju.

Dolje judeo-masonska "europska unija", tamnica svih europskih naroda!
Živjela Europa suverenih nacionalnih država!
Živjela suverena i slobodna, samostalna i nezavisna Država Hrvatska!
Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!


Zagreb, 7. 6. 2011.

DIPL. ING. JOSIP KOKIĆ PREKINUO JE ŠTRAJK GLAĐU I ŽEĐU 6. LIPNJA U 23 SATA

Nakon 6 dana iscrpljujućeg štrajka glađu, i posebno teško izdržljivih tri dana štrajka žeđu, Josip Kokić je, hvala Bogu i stalnom nagovoru nas prijatelja, prekinuo svoj prosvjed glađu i žeđu, već teško narušenog zdravlja i kritično ugroženog života.
Prihvatio je liječnički tretman i nalazi se u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu.

Satisfakcija mu je, u nekoj mjeri, bila emisija 6. lipnja u 21 sat na lokalnoj televiziji Z1, u kojoj je objektivno i kritički o Europskoj uniji govorio prof. dr. Slavko Kulić.

Činjenica je da su svi najodgovorniji na javnoj Hrvatskog radio televiziji, kao i u državi i Crkvi, te najutjecajnijim društvenim i vjerskim medijima, bili upoznati sa teškom žrtvom Josipa Kokića i sa njegovim lako ispunjivim zahtjevom, o kojem je on već dulje vremena pisao svim medijima, a posebno HRT-u, te državnim i Crkvenim strukturama, da se u udarnom terminu, na javnoj televiziji HRT upriliči jedna emisija o Europskoj uniji, u kojoj bi hrvatski intelektualci koji poznaju Lisabonski sporazum, objektivno i realno govorili o pristupa Hrvatske Europskoj uniji, ali da nitko od tih najodgovornijih nije ni prstom maknuo da spasi čovjeka, iako je dobro poznata ona židovska poslovica: "Tko spasi jednoga čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet!", ili da istu parafraziram: "Tko zanemari jednoga čovjeka, isto tako zanemaruje cijeli svijet!".

U prilogu ove moje obavijesti dostavljam i pismo očajne supruge Josipa Kokića, upućeno ravnatelju Hrvatske radio televizije Josipu Popovcu, neposredno prije odluke Josipa Kokića o prekidu štrajka.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Cijenjeni ravnatelju HRT-a g. Josipe Popovac

Obraćam se Vama kao supruga, majka četvoro odrasle djece , da saslušate želju moga supruga Josipa Kokića. Činjenica je da on već 6. dan štrajka glađu ,a treći dan niti ne uzima bilo kakvu tekućinu.

Smršavio je 5 kg u ovih niti 6 dana, a pred desetak dana bio je u bolnici i primio 5 boca infuzije. Njegovo zdravlje je doista teško narušeno, a imunitet mu je jako loš.

Njegova jedina želja je da se na javnoj televiziji HRT prikaže emisija u udarnom terminu sa reprizom od dva dana kako vam je moj suprug u e-pošti napisao iz teksta na portalu dragovoljac.com. To je želja svih nas, svih građana ove zemlje, a Vaša je dužnost i obaveza da nas o tome informirate. Pozovite ljude da nastupe na TV ali ne samo one iz vlasti nego i druge koji poznaju tu materiju, koji su dobro informirani i imaju hrabrosti svojim građanima reći pravu istinu.

Mislim da to što on zahtjeva od Vas je naše demokratsko pravo, a ne da nas samo informirate potpisano je poglavlje je ovo, j pa još jedno, a ljudi ne znaju niti jedan sadržaj bilo kojeg poglavlja. Ne znaju to niti obrazovani ljudi a najmanje građani koji žive na rubu egzistencije.

Kad bude referendum ljudi će glasati za što? pitam Vas ako nisu informirani.

Zar je to nemoguće što on od Vas očekuje i zahtijeva?!, ponavljam zar to nije naše demokratsko pravo znati, zar plaćamo HRT da smo ne informirani, da nemamo pravo na informacije koje želimo čuti. Pitam Vas dali Vi čujete glas naroda jer ovo nije zahtjev samo moga supruga nego mnogih građana ove zemlje.

Još jednom Vas molim uslišajte molbi mog supruga, mene ,i mnogih drugih poznatih i malih ljudi(nema malih ljudi),jer na taj način spasit će te život mome suprugu, njegova djeca i unuci bit će sretna da im je otac ostao na životu, a Vi ga nećete imati na svojoj savjesti.

Ukoliko se mome suprugu nešto dogodi, a on je odlučio ići do kraja, što znači štrajk glađu i žeđu, bit će te najviše okrivljeni Vi ,a ja ću naći načina i mogućnosti da cijeli svijet o tome bude informiran, i podnijeti tužbu sudu jer ste izravno suodgovorni za smrt mog supruga.

Srdačan pozdrav, u nadi razumijevanja mene ,a i moga supruga i svih građana domoljuba a i i svih onih koji su dali svoje živote za slobodnu i suverenu Hrvatsku što još uvijek stoji u Ustavu. Po vašoj profesionalnoj dužnosti Vi morate ispuniti to pravo građanima.

Dragica Kokić, u Zagrebu, 6. 6. 2011


www.volim-hrvatsku.hr

P R O G L A S
Svim građanima Republike Hrvatske

Dragi građani, nalazimo se pred sudbonosnom i za sve nas dalekosežnom odlukom.

Odlukom koja je za Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom karta za put bez povratka. Svjedoci smo do sada neviđenog omalovažavanja volje naroda, sustavnog zatiranja svih demokratskih vrijednosti i intelektualnog nasilja nad svima nama gurajući nas u jednu novu integraciju, na put bez povratka-u EU. Usprkos cenzuri medija, ipak se mogu vidjeti ili čuti vijesti koje nam jasno mogu dati do znanja da je EU tvorevina koja nije „strateški interes Republike Hrvatske“ kako nam to podastire naša Vlada.

Moramo Vam dati do znanja da se Vlada RH službeno očitovala kako nema prijevod Lisabonskog sporazuma (tzv. Ustava EU) Ugovora koji namjerava, u što kraćem roku, potpisati. Zapitajte se kako je to moguće da netko odlučuje o sudbini jedne zemlje i svih njenih građana stavljajući potpis na Ugovor koji prethodno nije pročitao i temeljito analizirao? Lisabonski ugovor je i ekspertima prevoditeljima nečitljiv, sadrži 650 stranica koje vode na slijedećih 3000 stranica s raznim zakonskim podaktima, dopunama i gomilom zamki za sve one koji nisu upućeni u pravo EU-e. Taj i takav Ugovor je prije svega štetan za Hrvatsku jer zadire u suverenitet i temeljne ljudske slobode svakog građanina RH.

Navodimo slijedeće razloge:

-Potpisom na taj Ugovor Hrvatska bi se odrekla neovisnosti i suverenosti, otvorila granice za slobodni prolaz ljudi i materijalnih dobara čime bi bio stvoren uvjet za kupovinu svega što je hrvatsko, dovođenje jeftinije radne snage iz primjerice Rumunjske, Bugarske i ostalih istočnih zemalja, mogućnost naseljavanja stranaca koji bi imali jednaka prava kao i vi, kako u materijalnom, tako i političkom smislu. Stranci bi mogli neograničeno i nekontrolirano kupovati dijelove Hrvatske, iskorištavati ih i dobit prosljeđivati u svoje matične zemlje i banke a hrvatski narod od toga ne bi imao nikakve koristi.

-15 zastupnika iz RH koji bi bili u EU parlamentu predstavljali bi manje od 1% parlamenta i nebi imali punu zakonodavnu snagu za Republiku Hrvatsku, što znači da bi sve odluke koje bi donijela većina morale biti provođene u RH, a to opet znači da bi naši zastupnici imali praktičnu ulogu poslušnika i provoditelja zakona EU bez mogućnosti da bilo što promijene u korist RH. Volja i mišljenje hrvatskog naroda nebi imala nikakvu političku težinu. Ako spomenemo da bi ti isti zastupnici imali osobni godišnji proračun preko 300 000€, tada postaje jasno kome je strateški interes ući u EU. Da su posrijedi vlastiti interesi, dosadašnje Vlade RH i oporba su to više puta u ovih 20 godina dokazali praktičnim dopuštanjem sustavne pljačke svih resursa RH i njenih građana.

-EU je također donijela zakon kojim svaki građanin EU garantira stabilnost Eurozone i EUR-a svojom imovinom, čime stavljaju hipoteku na svu imovinu koju posjeduju građani EU.

-Građanima RH nebi bilo dozvoljeno zapošljavanje unutar Unije najmanje 7 godina od pristupa.

-U EU je „dozvoljena upotreba smrtonosne sile za suzbijanje nereda i prosvjeda“.

-Pitanje Savudrijske vale tj. Piranskog zaljeva više neće imati nikakvu težinu jer bi ulaskom u EU Hrvatska dozvolila izlov ribe ne samo Sloveniji, nego i Italiji i drugim zemljama EU. Nadalje, Jadransko more bi postalo vlasništvo i drugih zemalja EU-e i bila bi otvorena vrata eksploataciji svih dobara našeg obalnog pojasa i mora (Italija, Mađarska, Austrija itd.) ali jednako tako i svih ostalih kopnenih resursa.

-Za primjer „boljeg života u Uniji“ si možemo uzeti zemlje poput Irske, Grčke, Portugala i Španjolske koje su osjetile što znači biti članicom EU i korištenje fondova EU i MMF-a. Čisto dužničko ropstvo. Velika Britanija također bilježi ogroman pad zaposlenosti i socijalne nemire. Zapitajte se što bi tek Hrvatsku snašlo da uđe u tu anacionalnu, totalitarističku tvorevinu kojoj je jedini cilj profit.

-Da RH uđe u Uniju, nebi imali mogućnost izlaska iz iste, jer takav je to slučaj i s drugim članicama EU. Formalno postoji mogućnost, no tehnički je to potpuno onemogućeno.

Ovo su samo neki od velikog broja primjera što bi se dogodilo stavite li svoj „DA“ za ulazak u EU. Nedajte se zbuniti niti prevariti slatkorječivostima Vlade RH kako bi u EU bilo bolje. Vlada je prekršila temeljna ljudska i ustavna prava građana kada je krenula na put u EU bez da je omogućila uvid u Ugovor koji želi potpisati te da sami odlučujemo želimo li u EU kada nam se podastru svi argumenti „ZA“ ili „PROTIV“ i kada je odlučila u potpunosti uništiti sve što je ostvareno Domovinskim ratom - neovisnost i suverenitet RH.

Zato temeljem svega što je rečeno, molimo Vas da promislite o Vašoj budućnosti kao i budućnosti Vaše djece i pokoljenja koja dolaze, jer ovo su sudbonosni trenuci koji mogu dovesti do novog gubitka suverenosti vlastite domovine i konačnog gubitka identiteta i kulture. RH ima snage i resurse da bez ulaska u ovakve integracije preživi i sačuva svoju opstojnost, kulturu i vjeru i ono što je najvažnije - suverenost i nacionalni identitet.

Izaberite DA za slobodnu i suverenu Hrvatsku i NE U EU. Vrijeme je da sami odlučite o svojoj sudbini i sudbini Lijepe Naše, jedine nam domovine Hrvatske.

nadstranačka udruga
Volim Hrvatsku


www.dalje.com

Jure Radić: Ja ću glasovati protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju

Ja ću glasovati protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju jer smatram da Unija neće previše potrajati - izjavio je bivši potpredsjednik Vlade i čelnik IGH-a Jure Radić (HDZ) u emisiji portala Dalje, Gledaj dalje voditeljice Mladenke Šarić na Z1 televiziji.

Jure Radić je rekao kako postoje tri glavna razloga zašto će on postupiti protivno onomu što propagira Jadranka Kosor i stranka kojoj pripada.

- Prvo, u sve integracije u koje je Hrvatska ušla, loše je prošlo. Gdje god smo kao Hrvatska negdje ulazili loše bi prolazili. Drugo, Europska unija mi ne odgovara zbog sadašnjih načela. Nespojivo je meni da se dva muškarca mogu oženiti. Kada bi se svi muškarci skupa oženili taj dan bi završio svijet. I treće, najbolje europske države su one koje nisu u Europskoj uniji - zaključio je Radić izlaganje koje mu sigurno ne bi dobro prošlo na izvještajnom Saboru HDZ-a (ili bi?). Radić je obrazlagao kako u Hrvatskoj, u usporedbi s Europom, i nije tako loše.

- Od sadašnjih 27 država u 13 je gore nego u Hrvatskoj- rekao je Radić te se zapitao zašto oni što za nas traže nadzor ne pogledaju u svoje dvorište.

- Kada će početi borba s korupcijom u Grčkoj, u Portugalu. Načelo antikorupcije nije europsko nego opće i naravno da ga se moramo držati, ali to nije europski standard. Dajte da poglavlje 23 bude i kod vas, pa da vidimo što će se dogoditi - poručio je Europskoj uniji Radić i pozvao gledatelje da pogledaju prema Švicarskoj.

Reagirao je na primjedbu voditeljice da je Hrvatska mala zemlja.

- Nije Hrvatska ni mala zemlja. Ja nikada nisam nijednog Švicarca čuo da govori da je Švicarska mala zemlja, a mi smo veći od Švicarske. Kada je Hrvatska izabrana u Europu, od tadašnjeg Pape knezu koji nas je primio u službeni zapadni krug, tada 24 zemlje od ove koje sada u Uniji glasaju za ulazak Hrvatske nisu ni postojale- rekao je Radić te iznio zanimljivu tezu o varljivosti ljepote.

- Zašto je Švicarska tako sigurna zemlja? Jer je nitko nije htio. Tamo zabačena zemlja u planinama, idealna za bankarstvo i stavljanje novca. A mi smo na najboljem položaju. Nas su svi htjeli - rekao je Radić koji zbog svojih izjava ne razmišlja o eventualnim sankcijama.

- Još sam član HDZ-a, ali nisam dužnosnik i ne obvezuje me nikakva stega - rekao je Radić rekavši da nema više onoga koji ga je uključio u HDZ i koji bi ga jedini mogao isključiti.

- Mene je predsjednik Tuđman kandidirao za potredsjednika HDZ-a i ja sam izabran, a da nisam uopće bio član - rekao je Radić objasnivši kako u biti nije ni znao gdje je ušao kada je postao to što je postao.

Otkrio je i zanimljive detalje kako su se u HDZ-u zatekle najveće perjanice, Ivo Sanader i Ivić Pašalić. Ispadne da ih je predložio drugi par stranačkih aseva kada se radila stranačka rošada i kada se Mesić selio sa čela izvršne na čelo zakonodovne vlasti u Hrvatskoj.

- Ja sam bio osobno za stolom kada je Franjo Tuđman bio sa Stipom Mesićem i Jožom Manolićem. Tuđman ih je pitao imaju li kandidate za državnog tajnika. Sjećam se da je Mesić predložio Tuđmanu Ivića Pašalića, a Joža Manolić je predložio Ivu Sanadera. Sanader ne prihvati tu dužnost nego prihvati moj položaj na ministra znanosti, a Pašalić postao državni tajnik. Nas četvorica smo sjedili za stolom i mi smo razgovarali o funkcijama - rekao je Radić i podsjetio da je Sanader i u Sabor 2000. godine nosio na listi koju je on nosio. No demantirao je tvrdnje bivšeg predsjednika da je od bliskosti sa Sanaderom imao ikakve koristi.

- Kada je prestao biti premijer i predsjednik ja sam ga zvao na ručak. On je tada nama probao logistički pomoći za jedan posao u Crnoj Gori, ali od toga nije bilo ništa. Dok je bio premijer možda smo se sastali dva ili tri puta - rekao je Radić te prozvao bivšeg predsjednika Mesića da je napade odrađivao za konkurenciju.

- Stipe Mesić je odmah otišao u konkurentsktu tvrtku. On je tamo predsjednik Nadzornog odbora. I kakva mu je to funkcija Bivši Predsjednik Republike Hrvatske? Stipi Mesiću bi glavna titula trebala biti bivši predsjednik Republike Jugoslavije, To mu je viša titula - reako je Radić te priznao da je profitirao od politike, ali ne onako kako tvrdi njegov bivši stranački drug.

- Ja sam nakon povratka iz politike stekao pristojnu imovinu. Svakog dana zarađujem pristojno. Nema mene među tako visokim kao najbogatijim, ali daleko od toga da to nije pristojna imovina, i to ne samo u hrvatskim prilikama. Ja sam profirirao iz politike. Ja mogu doći na sastanak s nekim premijerom. To je kapital. I to je normalno u svijetu da političari profitiraju od kontakata nakon izlaska iz politike. I ja sam na tome profitirao - rekao je Jure Radić u drugom dijelu emisije Gledaj dalje voditeljici Mladenki Šarić.

Prvi dio emisije je bio posvećen optužbama da je Jure Radić kao ratni potpredsjednik Vlade bio sudionik "udruženog zločinačkog pothvata".

- Ja nikada nijedan dom nisam srušio, a puno sam ih sagradio - sažeo je svoj odgovor na optužbe da je "arhitekt etničkog čišćenja".

- To nije bila istina. U stvaranju Hrvatske imali smo pravo i obvezu napraviti sve što je moguće da je obranimo, ali u okviru prava. U Hrvatskoj nije bilo etničkog čišćenja. Iz Hrvatske nije otišao nitko jer je istjeran nego su otišli oni koji su instrumetalizirani od strane onih koji su započeli pobunu- rekao je Radić i oštro odbacio mogućnost da je oduzeo i dodijelio trajno ijedan stan izbjeglih Srba.

- U Kninu su postojali stanovi vojnika JNA u koje smo smjestili ljude koji su protjerani iz Bosne. Dio njih smo stavili i u privatne kuće Srba, ali nitko nije dobio kuće u trajno vlasništvo. Barem ne rješenjem iz mojeg ministarstva. U svakom slučaju nije dobro da su kuće prazne. Pa sa mnom je i bivši veleposlanik Montgomery dijelio ključeve kuća - rekao je Radić koji tvrdi da nitko iz Hrvatske nije istjeran.

- Većina ljudi koji su otišli iz Knina nisu htjeli biti hrvatski državljani. Oni nisu htjeli uzeti domovnicu, dio njih, neću reći svi. Naravno da je bilo građana srpske nacionalnosti koji su bili instrumentalizirani. Ali danas se vraćaju. Pa čak je i Holbrooke rekao predsjedniku Tuđmanu da je logično očekivati da neće svi ostati - rekao je Radić.

Nijekao je da nisu brinuli o srpskim izbjeglicama.

- U vrijeme neposredno nakon Oluje je puno veći problem 200 000 srušenih kuća, a ne samo 20 000 kuća kako samo spominju haški spisi. U Hrvatskoj nije 20 tisuća uništeno, u Hrvatskoj je bilo 220 tisuća uništenih kuća, pola milijuna iseljenih ljudi. Pa što smo trebali s njima? Ako je netko prognan pet godina, a netko pet dana, pa ne možemo samo govoriti o ovima sa pet dana- rekao je Radić.

Odgovorio je da mu je bilo žao kada je vidio kolonu izbjeglih Srba.

- Kada sam vidio kolonu Srba, bio bih puno sretniji da je netko od tih Srba htio ostati i prihvatiti hrvatsku državu - zaključio je Radić u prvom dijelu emisije.


Primili smo ...

"KUPUJTE DOMAĆE" IMA SMISLA

Proizvodi za genocid

Poznato je da jedna kompanija može proizvoditi tri kategorije istog proizvoda. Prvu za domaće tržište, drugu za izvoz u druge razvijene zemlje i treće za izvoz u zemlje u razvoju. Ovoj trećoj kategoriji pripada oko 80% proizvoda za ishranu, cigareta, napitaka i oko 70% robe široke potrošnje tekstilne industrije i industrije kože i obuće.

Kada su u pitanju medikamenti (lijekovi) koje izvoze Sjeverna Amerika i zemlje zapadne Europe u zemlje istočne Europe, Azije, Afrike i Latinske Amerike, taj udio je 90%. Nedavno je u časopisu Vils-Nuvel iz Francuske i nekim engleskim listovima uz suglasnost komisije OUN za hranu i kontrolu životnih namirnica objavljeno da neke zapadne firme proširuju proizvodnju i izvoz kancerogenih proizvoda u tzv. "neelitne" zemlje. Proizvodnja takvih proizvoda se ubrzanim tempom razvija u poduzećima tih firmi na Bahamima, Cipru, Filipinima, Malti, Portoriku, Senegalu, Maroku, Australiji ali i u Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Tako su, na primjer, Coca Cola i margarini proizvedeni u Nizozemskoj i Njemačkoj, a distribuirani u zemlje u razvoju, konzervirani s emulgatorom koji izaziva rak a označeni su na omotu simbolom E330. Ti proizvodi su inače zabranjeni za distribuciju i prodaju u zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj.

S obzirom na važnost poruke navodimo cijeli popis oznaka opasnih materija koje se koriste za konzerviranje, uljepšavanje izgleda i korekciju ukusa prehrambenih proizvoda.

Najbitnije je to da treba izbjegavati strane proizvode na kojima je utisnuto slovo E iza koga slijede neke od navedenih brojki.

POPIS OZNAKA MATERIJA (EMULGATORA) OPASNIH PO ZDRAVLJE:

E102 - opasan; E103 - zabranjen; E104 - sumnjiv; E105 - zabranjen; E110 - opasan; E111 - zabranjen; E120 - opasan; E121 - zabranjen; E122 - sumnjiv; E123 - veoma opasan; E124 - opasan; E125 - zabranjen; E126 - zabranjen; E127 - opasan; E130 - zabranjen; E131 - izaziva rak; E141 - sumnjiv; E142 - izaziva rak; E171 - sumnjiv; E173 - sumnjiv; E180 - sumnjiv; E210 - izaziva rak; E211 - izaziva rak; E212 - izaziva rak; E213 - izaziva rak; E215 - izaziva rak; E216 - izaziva rak; E217 - izaziva rak; E221 - poremećaj crijeva; E222 - poremećaj crijeva; E223 - poremećaj crijeva; E224 - poremećaj crijeva; E226 - poremećaj crijeva; E230 - štetan za kožu; E231 - štetan za kožu; E232 - štetan za kožu; E241 - sumnjiv; E250 - poremećaj tlaka; E251 - poremećaj tlaka; E311 - izaziva osip; E312 - izaziva osip; E320 - kolesterol; E321 - kolesterol; E322 - poremećaj želuca; E330 - izaziva rak; E338 - poremećaj želuca; E339 - poremećaj želuca; E340 - poremećaj želuca; E341 - poremećaj želuca; E407 - poremećaj crijeva; E450 - poremećaj želuca; E461 - poremećaj želuca; E462 - poremećaj želuca; E463 - poremećaj želuca; E465 - poremećaj želuca; E466 - poremećaj želuca;

OVE INFORMACIJE SU SLUŽILE ZA OBAVJEŠTAVANJE PUTNIKA IZ RAZVIJENIH ZEMALJA KOJI SE PRIVREMENO NALAZE U NERAZVIJENIM ZEMLJAMA DA NE KUPUJU I NE KORISTE PROIZVODE O KOJIMA JE RIJEČ U OVOJ PORUCI.


Zagreb, 2. 6. 2011.

U ZAGREBU UHIĆEN ING. JOSIP KOKIĆ

Drugoga lipnja, oko 9:30 sati, na ulaznim vratima zagrebačke katedrale, uhićen je od strane hrvatske policije dipl. ing. Josip Kokić, poznati aktivist i borac za čast i dostojanstvo, te ljudska i narodna prava hrvatskoga naroda. On je 1. lipnja pred zagrebačkom katedralom započeo štrajk glađu i žeđu. Planirao je sjediti na jednoj od klupa u blizini katedrale. Ispred je imao drveni stalak sa dvije male hrvatske zastave i natpisima: "Cilj i svrha moga štrajka glađu i žeđu jest ostvarenje emisije na javnoj televiziji HTV, informacije o bitnim negativnostima EU, jasne i argumentirane, iz usta poštenih intelektualaca i znalaca o svemu što stoji u Lisabonskom sporazumu! O mojoj namjeri, nakon svih ignoriranja javnosti izvijestio sam odavno sve odgovorne u Crkvi i državi, kao i Sv. Oca Benedikta XVI, a do danas odjeka nema! Moj zahtjev je glas naroda, a to je ujedno temeljno ljudsko i narodno pravo, dobiti informacije o tako sudbonosnom pitanju za opstanak i budućnost naroda i države, njegove slobode i suverenosti!!! Zagreb, 1. lipnja 2011. Josip Kokić"

Također je bio drugi natpis, pod naslovom "Važne izjave dvojice kardinala, Stepinca i Kuharića": "Kardinal Stepinac: 'Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svojem dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod!!! Bio bih ništarija kad ne bih osjećao bilo svoga naroda!!!' Kardinal Kuharić: 'Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!!!'" Zatim, natpis kao javno pitanje Josipa Kokića: "Tko još od najodgovornijih u Crkvi osjeća bilo svoga naroda, koji iz dna srca i duše želi sačuvati svoju slobodu i svoju državnu suverenost, izborenu u krvi i suzama, koje ne prestaju teći za one koji su položili svoje živote na oltar domovine?"

Istoga dana navečer došli su mu policajci Prve policijske postaje, Strossmayerov trg 3, i zabilježili sve njegove osobne podatke. Rekao im je da će i 2. lipnja biti na istome mjestu.

Međutim, ujutro 2. lipnja, dvojica policajaca su došla s nakanom da ga uhite i povedu u policijsku postaju. On im je uspio izmaknuti i ući u katedralu. Policajci za njim nisu ulazili.

Josip je bio na svetoj misi u 9 sati, na blagdan Uzvišenja Gospodinova. Primio je i sv. pričest i na kraju blagoslov, kao i svi ostali vjernici. Na sv. misi bila je i Josipova supruga. On je izišao nešto iza ostalih vjernika. Još smo tu bili samo nas nekoliko, koji se nismo udaljili. Josipa je na izlazu čekala mlada policajka i tražila od njega osobnu iskaznicu. On joj odmah nije htio dati, s obrazloženjem da su njezini kolege već zabilježili tko je on. Mi smo ga nagovorili da ipak pokaže osobnu iskaznicu, što je on i učinio. U međuvremenu je zapazio kako sa drugoga kraja trga ispred katedrale žurno dolaze dvojica policajaca, koji su ga htjeli uhititi prije sv. mise, te je Josip opet naglo krenuo prema ulazu u crkvu. Policajka je potrčala za njim i pred vratima katedrale se počela boriti sa Josipom dok nisu trkom pristigli i ostali policajci koji su ga savladali. Josip je vikao "Zašto me uhićujete?", "Ja nisam ništa kriv!", "Ja nisam kriminalac, a vi niste hrvatski policajci, nego ste komunistička milicija!" Josipova supruga, majka njihove četvero djece, je plakala i nastojala obraniti svoga muža, dok i nju nisu savladali. Zatim su Josipa strpali u policijska kola.

Osobno sam tom prizoru i ja nazočila, uz još neke vjernike. Mi smo, potreseni, ukočeno promatrali taj nevjerojatni i grubi događaj. Nakon svega, pitam sebe, sve vas, cijelu hrvatsku javnost i posebno sve odgovorne političke, duhovne, medijske, intelektualne i kulturne institucije Republike Hrvatske, zašto su nam takvi prizori potrebni? Zašto je bilo potrebno da jedan toliko osjetljiv čovjek, za moralne vrijednosti i za istinsku demokraciju, u slobodnoj državi Republici Hrvatskoj mora štrajkati glađu i žeđu samo zato što želi ostvariti osnovno pravo za svakoga razumnog i moralnog čovjeka, pravo na objektivne informacije naroda o, kako je rekao, sudbinskim pitanjima koja se tiču opstanka i budućnosti toga naroda? Zar moramo trpjeti da nas se neprekidno zavarava, od strane medija u stranim rukama i od strane glavnih političkih stranaka, vladajućeg HDZ-a sa svojim koalicijskim partnerima, pa i takvima koji samo ucjenjuju i izvlače novac, čak i za četničke spomenike, kao i moćnog oporbenog SDP-a, sa sebi sličnim partnerima, koji mrze sve što je hrvatsko? Zar moramo, glede ponižavajućeg , plaćenog sa svim moralnim i materijalnim vrijednostima i mukotrpnog ulaska Hrvatske u EU, čak slušati najveći cinizam i uvredu od strane predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Jadranke Kosor, da će za Dan državnosti, koji je uveo SDP, da bi zbunjivao hrvatski narod, a ipak sadašnji Dan državnosti, 25. lipnja, kada je Republika Hrvatska donijela Deklaraciju o nezavisnosti i suverenosti, 1991. godine, za koju su hrvatski branitelji najviše žrtvovali, upravo njima pokloniti datum završetka pregovora ulaska Hrvatske u Europsku uniju, dakle negaciju neovisnosti i suverenosti koju smo čekali i za koju se hrvatski narod borio i žrtvovao 889 godina i za koju su se borili hrvatski branitelji u pobjedonosnom Domovinskom ratu, pa i Josip Kokić, svojim stradanjima u komunističkom sustavu, sudjelovanjem u Domovinskom ratu, kao i sada štrajkom glađu i žeđu, pa i uhićenjem?
Zaista, o tempora, o mores!

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 27. 5. 2011.

INTERNETSKA PETICIJA PROTIVLJENJA DOČEKU SVETOGA OCA, 4. LIPNJA U ZAGREBU, NA TRGU MEGAZLOČINCA MARŠALA TITA

Hrvatice i Hrvati!

Prema programu pastoralnog posjeta Pape Benedikta XVI Zagrebu i Republici Hrvatskoj, 4. i 5. lipnja 2011. godine, i pored svih dobronamjernih upozorenja odgovornima, ipak će se, prema protokolu i zakulisnom scenariju, dogoditi susret Svetoga Oca sa hrvatskom elitom iz svih područja društvenoga života, vjerskim i političkim dužnosnicima, te diplomacijom u Republici Hrvatskoj, 4. lipnja 2011. godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu, na Trgu maršala Tita, komunističkoga diktatora i megazločinca nad hrvatskim katoličkim narodom, posebno nad hrvatskim svećenicima i blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem.

S obzirom da politički predstavnici grada Zagreba, SDP-ova komunistička vlast, i države Republike Hrvatske, pored svih zahtjeva ogorčenog naroda, razloga i argumenata (opširnije obrazloženje na internetu) do sada nikako nisu htjeli promijeniti ime tome lijepome trgu, pa ni pred dolazak Svetoga Oca, a vjerski predstavnici nisu bar predložili za susret neku drugu reprezentativnu dvoranu u gradu Zagrebu, smatram da se radi o smišljenoj provokaciji i uvredi visokoga gosta Svetoga Oca i stranoga državnika, te povijesnoj sramoti hrvatskoga naroda, pozivam, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge, sve hrvatske rodoljube da, kao moralna elita hrvatskoga naroda, potpišemo peticiju protivljenja takvome scenariju i spasimo čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda, hrvatske države Republike Hrvatske i Katoličke Crkve u Hrvata.

Također, predlažem da peticijom izrazimo dobrodošlicu Svetome Ocu Benediktu 16, velikom prijatelju hrvatskoga naroda i da ga s ljubavlju, zahvalnošću i molitvom za njegovo zdravlje, njegove nakane i za njegov blagoslov srdačno dočekamo na svim drugim predviđenim mjestima u Zagrebu, a najsrdačnije, zajedno s Kristom, u svojim srcima diljem Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, cijele hrvatske domovine i gdje god u svijetu živimo!
Potpišimo peticiju kao obitelji ili pojedinci i pozovimo prijatelje!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med. predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Adresa peticije:

Peticijom izrazimo dobrodošlicu Svetome Ocu Benediktu 16


PETICIJA:OSLOBODITE VELJKA MARICA IZ SRPSKOG ZATVORA

I have just visited GoPetition and found the following page very interesting:
oslobodite-veljka-marica-iz-srpskog-zatvora-free-veljko

Regards

_________________

www.croradio.net

Croatian Radio Melbourne Australia
88.3 Southern FM Mondays 10pm
24 Hour Croatian Music Streaming
Bog i Hrvati !
Dok je srca bit ce i Kroacije
AGM


Zagreb, 22. 5. 2011.

HRVATSKI BRANITELJI NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA U ZAGREBU PREKINULI ŠTRAJK GLAĐU NA PRIJEDLOG GENERALA ANTE GOTOVINE 19. SVIBNJA 2011. GODINE

Kao što je poznato, nekoliko hrvatskih branitelja, među kojima je bio i Zvonko Lovrenčić - Tigar (koji je i 2000. godine najupornije štrajkao glađu na Markovu trgu u Zagrebu, pred Račanovom vladom, zbog bespravnog otpuštanja iz službe oko 5.000 hrvatskih policajaca, dragovoljaca Domovinskog rata), ovog puta su započeli svoj prosvjed štrajkom glađu 18. travnja 2011. godine, nakon nepravedne i sramotne prvostupanjske presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na 24 i 18 godina zatvora, izrečene 15. travnja 2011. godine. Prosvjednici su imali svoj šator, uz spomenik banu Josipu Jelačiću, pred kojim su bili natpisi "Presude osuđujemo, nadu imamo, Bogu se molimo, svjetlo palimo!", te "Bože, spasi, čuvaj i vodi Hrvatsku!", uz upaljene lampaše, koje su donosili građani. Pred šatorom su napisali kako i zašto prosvjeduju, a također su imali i knjigu solidarnosti u prosvjedu protiv nepravde, u koju su se građani upisivali. Svaki dan su molili svetu krunicu sa građanima u 9 i 21 sat. Krunicu je predmolio Zvonko Lovrenčić - Tigar, koji od 2000. godine nikuda ne ide bez krunice i hrvatske trobojnice. Uzimali su samo tekućinu i bili uporni do potpune pojedinačne iznemoglosti. Tada bi ih odvozila hitna zdravstvena služba na infuzije, a oni bi se ponovno vraćali. Sudjelovalo je oko 10 štrajkača.
Mi, građani, smo im donosili sokove i vodu, ali ih nikako nismo mogli odgovoriti od te pogubne žrtve.
Oni su prosvjedovali i zbog ostalih nepravdi od strane vladajućih struktura u Republici Hrvatskoj prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima. Zahtijevali su: bezuvjetno zaustavljanje daljnjeg progona hrvatskih branitelja; zaštitu hrvatskog Domovinskog rata, te zaštitu časti pripadnika hrvatskih oružanih snaga i žrtava rata; ukidanje financijske potpore udrugama i publikacijama koje kriminaliziraju i izvrgavaju ruglu hrvatski Domovinski rat; ukinuće Zakona o općem oprostu, koji je pretvoren u revizionizam hrvatskog Domovinskog rata i sredstvo za povlašteni status srpske etničke manjine u Republici Hrvatskoj; oslobođenje hrvatskoga pravosuđa od političkih dogovora kojima se zaustavlja procesuiranje agresorske srbijanske vojske; obranu neovisnosti Republike Hrvatske lustracijom od komunizma; zabranu provedbe naloga protuhrvatskih moćnika i objavu skrivenih sporazuma sa Srbijom i Crnom Gorom. No, kako su znali da je nemoguće ispuniti sve te zahtjeve dok oni mogu izdržati štrajk glađu, zahtijevali su da se hitno održi tematska sjednica Hrvatskoga sabora, na kojoj bi se raspravljano o haaškoj presudi i o njihovim zahtjevima. U tome smislu, kontaktirali su u više navrata predsjednika Hrvatskog sabora Luku Bebića. No, on nije htio pristati na taj zahtjev, nego ga je samo proslijedio na Saborski odbor za hrvatske branitelje. Članovi toga odbora nisu mogli ništa učiniti, osim što su pojedini dolazili odgovarati branitelje štrajkače od nastavka štrajka.
Od Ministarstva branitelja poslali su im samo psihologa da ih odgovara od štrajka.
Dakle, nitko od visokih političkih dužnosnika, niti vjerskih, iako su bili obaviješteni, nije ih posjetio.
Posjećivali su ih samo pojedini svećenici, samoinicijativno, i razgovarali s njima ili im nastojali pomoći
. Utjecajni mediji su ih totalno ignorirali, a stvarnost zbog koje oni prosvjeduju se nesmanjeno nastavljala i nastavlja. Hrvatske branitelje i dalje montirano progoni i presuđuje, ne samo takozvano hrvatsko pravosuđe, nego, dogovorno i najviše ponižavajuće, i takozvano pravosuđe velikosrpskog agresora iz Beograda i Srbije, a također i iz zločinačke republike srpske, zbog navodnih zločina u Republici Hrvatskoj protiv agresorske vojske i navodnih civila na srpskoj pobunjeničkoj strani. Raspisuju bespravne i nelegitimne međunarodne tjeralice za hrvatskim braniteljima, te ih uhićuju u BiH i Srbiji, poput hrvatskoga branitelja Veljka Marića, profesionalnog vozača kamiona, oca obitelji sa troje djece, državljanina Republike Hrvatske. Maltretiraju ga već više od godinu dana i sude u Beogradu, dok hrvatsko pravosuđe nije učinilo ništa djelotvorno da zaštiti svoga državljanina, iako i prema tome sramotnom međusobnom sporazumu, ima na to pravo. Tek nakon nekoliko mjeseci, uputili su zahtjev za njegovo izručenje Hrvatskoj, ali sa proceduralnim pogreškama, tako da ga je srbijansko pravosuđe glatko odbilo. Dapače, čak su, radi dodvoravanja, i u Hrvatskoj pokrenuli kazneni postupak protiv njega, na temelju srbijanskih "dokaza". Također, hrvatske vlasti monstruozno dopuštaju, po istoj osnovi, i srbijanski progon u Hrvatskoj legendarne ravnateljice, do temelja razrušene vukovarske bolnice od strane takozvane JNA, dr. Vesne Bosanac. Zaista, da svakom normalnom čovjeku pamet stane!
No, našim braniteljima na Trgu bana Josipa Jelačića spas ipak stiže iz Haaga, od veličanstvenog zapovjednika Hrvatske vojske, generala Ante Gotovine. On im je poručio, preko svoje obitelji, da poštuje njihovu žrtvu i njihovu slobodnu volju, ali da im i on i general Mladen Markač predlažu da prekinu svoj pogubni čin, za svoje zdravlje i svoje živote, jer trebaju živjeti za svoje obitelji i za budućnost Hrvatske. Štrajkači glađu, kao pravi vojnici, poslušali su svoje zapovjednike i 19. svibnja prekinuli štrajk glađu, uz napomenu da će razmisliti kako dalje prosvjedovati!
Mi, građani, koji smo im zabrinuti dolazili svaki dan, odahnuli smo i zajedno s njima slavili svetu misu zahvalnicu u crkvi sv. Franje na Kaptolu.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 19. 5. 2011.
Grad Zagreb, n/r gradonačelnika g. Milana Bandića
Socijal-demokratska partija, n/r predsjednika g. Zorana Milanovića (s obzirom da stranka obnaša vlast u Gradu Zagrebu)
Vlada Republike Hrvatske, n/r predsjednice gđe Jadranke Kosor
Hrvatski sabor, n/r predsjednika g. Luke Bebića
Predsjednik Republike Hrvatske, g. Ivo Josipović
Ustavni sud Republike Hrvatske, n/r predsjednice gđe Jasne Omejec
Nadbiskupski duhovni stol, n/r nadbiskupa mons. Josipa Bozanića
Hrvatska biskupska konferencija, n/r predsjednika mons. Marina Srakića
Hrvatskoj javnosti

Predstavka u svezi prijedloga Gradskoj skupštini Grada Zagreba za hitnu promjenu imena Trga maršala Tita u Trg Hrvatskog narodnog kazališta

Poštovani!

Obraćam vam se, kao institucijama Republike Hrvatske, odgovornima za funkcioniranje državne i lokalne uprave, te institucijama duhovne i vjerske vlasti u većinski katoličkom hrvatskom narodu, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj. Naime, ja sam 17. svibnja 2011. godine podnijela Gradskoj skupštini Grada Zagreba, Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova, prijedlog za hitno, prije pastoralnog posjeta Pape Benedikta XVI, 4. i 5. lipnja, Zagrebu i Republici Hrvatskoj, preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Hrvatskog narodnog kazališta. Taj prijedlog sam obrazložila u svome pisanome tekstu, uz prijedlog dostavljenom članku o istoj temi, te dostavljenim pisanim dokazima o neprimjerenom dosadašnjem nazivu toga značajnoga trga u Zagrebu.

Tekst moga prijedloga i popratne dokumente dostavljam i vama u prilogu ove moje predstavke.

Kako sam obaviještena od strane Pravne službe toga imenovanog odbora Gradske skupštine o proceduri daljnjeg postupanja u svezi moga prijedloga, čini mi se veoma neprihvatljivim da o tome značajnom prijedlogu odlučuje mala skupina članova toga Odbora, pa i u smislu hoće li ga uopće uputiti na sjednicu Gradske skupštine, koja bi glasovanjem vijećnika donijela konačnu odluku. Posebno, s obzirom da je u posljednjih nekoliko godina u više navrata prijedlog sličnoga sadržaja, od strane raznih subjekata, upućivan istome odboru Gradske skupštine Grada Zagreba, i nikada nije bio usvojen, pitam vas, sebe, te hrvatsku, europsku i svjetsku javnost kako je to moguće? Zar ti ljudi Gradske skupštine Grada Zagreba žive u nekom drugom mentalnom vremenu i prostoru i zar ne znaju ili, bolje reći, tvrdokorno ne prihvaćaju civilizacijska, demokratska, kulturna i humana dostignuća suvremene samostalne i suverene Hrvatske, Europe i svijeta? Zar za njih ništa ne znače već tri rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih sustava i njihovih nositelja, te da žrtve, koje su još žive, i njihove obitelji ili obitelji ubijenih zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

Tko su oni da ne prihvaćaju i ne uvažavaju Deklaraciju Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990., za koje je upravo najodgovorniji maršal Tito? Hrvatski sabor posebno naglašava da mu je donošenje takve deklaracije, uz satisfakciju i razumijevanje za žrtve, bila obveza prema Vijeću Europe, pa zaista, zar onda nije obveza i lokalnih tijela uprave, kao što je uprava Grada Zagreba i drugih mjesta u Hrvatskoj, da obvezno poštuju i uvažavaju obvezu i odluke Hrvatskoga sabora i hrvatske državne vlasti? Zar uprava Grada Zagreba, njezina Gradska skupština i odbori te skupštine smiju ignorirati, vrijeđati i provocirati goleme žrtve hrvatskoga naroda, provocirati zdrav razum i moralne osjećaje svih poštenih ljudi, te i dalje častiti i slaviti odgovorne zločince, a posebno najvećega zločinca nad hrvatskim narodom, Josipa Broza Tita, ostavljajući taj anakronizam da najljepši trg u slavnome gradu Zagrebu, na kojemu je hram hrvatske kulture, Hrvatsko narodno kazalište, i dalje nosi, na opću sramotu i zgražanje svih humanih ljudi, zločinačko ime?

Stoga, s velikim poštovanjem molim sve naslovljene da se svojim moralnim autoritetom i autoritetom vlasti zauzmu kako bi se preispitala odgovornost u Gradskoj skupštini Grada Zagreba onih koji štite skandal, te da konačno odahnemo, da trg dobije ime Hrvatskog narodnog kazališta i da radosno dočekamo Papu Benedikta XVI!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Prilog:

- preslika prijedloga upućenog Gradskoj skupštini 17. svibnja 2011.

- tekst: Papa Benedikt XVI, 4. lipnja 2011. godine u Zagrebu na trgu megazločinca Josipa Broza Tita!? (Ta najveća provokacija i uvreda Papi, a i stranom državniku, na povijesnu sramotu hrvatskoga naroda, ne smije se dogoditi!)
- tekst dokaza o zločinima maršala Tita: Tito je naredio i nadgledao pokolje u svibnju i lipnju 1945.


Zagreb, 17. 5. 2011.
Gradska skupština Grada Zagreba
Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova
n/r predsjednika

Prijedlog da se po hitnome postupku donese odluka o promjeni imena Trga maršala Tita u naziv Trg Hrvatskog narodnog kazališta

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi Odbora!

Obraćam vam se u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, sa sjedištem u Zagrebu, Maksimirska 51, a koja djeluje u Republici Hrvatskoj od 25. ožujka 1990. godine, kao i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge, sa jednom velikom zamolbom i jednim veoma važnim prijedlogom. Naime, sigurno vam je vrlo dobro poznato da u gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj postoji u narodu jedno veliko nezadovoljstvo što jedan od najljepših i najznačajnijih trgova u gradu Zagrebu i u cijelom razdoblju samostalne i suverene Republike Hrvatske nosi ime velikoga komunističkog ideologa, diktatora i čovjeka odgovornog za velike i brojne masovne zločine nad hrvatskim narodom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, kao i za brojne zločine i kršenja ljudskih i narodnih prava tijekom cijeloga razdoblja komunističkoga sustava vlasti bivše Jugoslavije u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Za ove tvrdnje postoje brojni dokazi, koje mislim da ne treba nabrajati.

Poznato vam je da je u hrvatskom narodu vrlo malo obitelji koje nisu teško i tragično pogođene komunističkim zločinima i strahovladom na čijem je čelu do kraja dugoga života bio čovjek odgovoran za sve te zločine, maršal zločinačke takozvane JNA Josip Broz Tito.

Također vam je poznato da je te komunističke zločine osudilo i Vijeće Europskog parlamenta u tri rezolucije, kao što je takvu osudu izrekao i Hrvatski sabor u svojoj Deklaraciji usvojenoj 30. lipnja 2006. godine. Šire obrazloženje je u mome članku koji vam dostavljam u prilogu.

Naziv trga imenom takvoga čovjeka je teška uvrjeda i provokacija za cijeli hrvatski narod, koji je, kao što znate do sada masovno prosvjedovao u Zagrebu već pet puta, u organizaciji građanske inicijative "Krug za Trg".

Dakle, nikako nije primjereno da se i dalje u Zagrebu i u Republici Hrvatskoj veliča i časti zločinačko ime. Posebno nije primjereno da tako bude i u vrijeme posjeta Svetoga Oca Benedikta XVI, 4. i 5. lipnja Zagrebu i Republici Hrvatskoj, kojega bi, prema programu, 4. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu, na tome trgu, trebala domaćinski dočekati hrvatska elita iz svih područja društvenoga života, kao i diplomatski predstavnici u Republici Hrvatskoj.

S obzirom da je maršal Tito odgovoran za smrt tolikih ljudi i tragičnu tugu tolikih obitelji, smatram da po hitnome postupku trebate moj prijedlog promjene imena toga trga u Trg Hrvatskog narodnog kazališta (neutralno ime u odnosu na sva dosadašnja imena toga trga), staviti na dnevni red sjednice vašega Odbora i donijeti predloženu odluku, na radost građana Zagreba i cijele Hrvatske, te, kao znak počasti i zahvalnosti visokome gostu Papi Benediktu XVI, prijatelju hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske.

To što je maršal Tito imao i neke zasluge ne može umanjiti njegovu odgovornost za strašne zločine. Kao što bilo koji čovjek ne može ne biti osuđen za zločine koje je počinio iz razloga što je učinio prije toga i neka dobra djela, tako od odgovornosti za zločine ne može biti amnestiran ni bilo koji državnik, a pogotovo takav čovjek ne smije biti čašćen i slavljen u bilo kojem civiliziranom humanom društvu i državi.

U nadi uvažavanja moga prijedloga, unaprijed zahvaljujem!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


slavonija24.com

Bleiburg bez hrvatske vojske?

Došao je svibanj, a s njime i Hrvati na bleiburško polje. Tako se u subotu, 14.V.2011. na bleiburškom polju okupilo nekoliko tisuća Hrvata s namjerom obilježavanja 66. obljetnice jugoslavensko-komunističkog zločina nad Hrvatima odanima Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koji se dogodio u svibnju 1945. na bleiburškom polju i križnim putovima.

Piše: Trpimir Gudar

Kao i prošlih, i ove je godine sporno bilo nošenje ustaških obilježja, odnosno obilježja hrvatske vojske 1941-1945. godine. Dok su se komemoracije bleiburškim žrtvama za razdoblja komunističke Jugoslavije održavale pred malim brojem ljudi, većinom političkih emigranata, nakon 1990. stvar se mijenja. S osamostaljenjem socijalističke 'republike Hrvatske' i njezinim prihvaćanjem liberal-demokratskih vrijednosti (i umjerenog antikomunizma koji ide uz to), dolazi i do državnog pokroviteljstva nad bleiburškim komemoracijama. Uz veći broj ljudi koji od tada pohađa komemoracije, dolazi i do nekih promjena u organizaciji skupa. Prvenstveno, predstavnici sabora i vlade RH dobivaju svoje mjesto za govornicom. Nadalje, na bleiburškom se polju počinje s praksom vršenja rimokatoličke mise u trajanju od sat i pol, što do tada nije bila praksa. Dakle, Bleiburg od svehrvatskog nacionalnog skupa postaje vjersko-politička pozornica.

Jedino što od bleiburških komemoracije ostade dobro - okupljanje hrvatskih nacionalista odanih Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i slobodno isticanje te odanosti - sada se nastoji ograničiti, pa i prekinuti. Zabranjuju se ustaška obilježja. Suprotno onome što bi netko pomislio, ne zabranjuje ih austrijsko redarstvo. Ne, oni koji su u subotu 14.V.2011. zaustavljali Hrvate s ustaškim kapama i predstavljali im dvije opcije - izaći s prostora koje je u vlasništvu Počasnog Bleiburškog Voda ili skinuti sporna obilježja - bili su redari Počasnog Bleiburškog Voda. Dok su austrijski redarstvenici, stojeći pored, tvrdili da oni nemaju ništa protiv ustaških obilježja, koja da po zakonima Republike Austrije nisu zabranjena, istodobno su plaćenici PBV-a ljudima skidali obilježja ili ih tjerali da napuste zemljište PBV-a (izvan kojega, na austrijskom tlu dakle, sporna obilježja nisu zabranjena). Također, redari su zabranili unošenje na skup i zastave 'republike Hrvatske' sa slikama generala Gotovine i Markača te natpisom "Hrvatski Vitezovi".

Postavlja se pitanje, po čijem se nalogu i zašto ovo radi? Odgovor na prvo pitanje vrlo je jednostavan: Bože Vukušić. Počasni Bleiburški Vod, nekad časna ustanova političke emigracije, već više je godina pod kontrolom bivšeg udbaša i kriminalca Bože Vukušića, povezivanog s napadima na bivš e političke emigrante i uklanjanjem izvornog spomenika na Bleiburgu. On kao 'siva eminencija' PBV-a, glavni je organizator bleiburških komemoracija već nekoliko godina, a time i nalogodavac ovih sramotnih postupaka. S druge strane, naći razloge ovakvim postupcima, osim u karakteru i nastranim motivima navedene spodobe koja kontrolira PBV, nije tako jednostavno. Skori pristup RH u Europsku Uniju zasigurno nije razlog tomu, jer, kao što vidimo, sporna obilježja nisu tako 'sporna' za vlasti Republike Austrije kao članice EU. Pritisak vlasti RH također ne može biti razlogom jednostavno zato što bi isti, da ga ima, rezultirao ovakvim postupcima i prethodnih godina kada je na mjestu predsjednika RH bila osoba koja je daleko više bila fokusirana na borbu protiv ustaštva i hrvatskog nacionalizma. Odgovor na pitanje o razlozima ovakvih postupaka, dakle, ostaje još nerazjašnjen.

Čulo se kasnije, kao i prijašnjih godina od nekih umjerenjačina, da su osobe s ustaškim obilježjima većinom od medija ili tajnih centara moći plaćeni provokatori te da ih je - malo. Oni koji to govore, time jasno daju do znanja da na Bleiburgu nikada bili nisu. Bleiburško je polje svake godine druge subote u mjesecu svibnju mjesto gdje 'sve vrvi' od ustaških obilježja i zasigurno je da nitko od osoba koje ih nose nije plaćen od medija ili 'tajnih centara moći'. Ako je tim pojedincima, koji tvrde takve bedastoće, na umu da hrvatski nacionalist mora biti plaćen od nekoga eda bi nosio obilježja časnog Ustaškog Pokreta i hrvatske vojske 1941.-1945., to više govori o tim pojedincima, nego o osobi koja ih nosi.

Na kraju, što reći za ovakvu komemoraciju bleiburškim žrtvama, koje u najvećem broju bijahu pripadnici hrvatske vojske - domobrani i ustaše? U sjeni godine u kojoj proslavismo jubilarnu obljetnicu osnutka Nezavisne Države Hrvatske i početka rata za obranu te Države, godine kada ćemo proslaviti jubilarne obljetnice početka Domovinskog rata, godine koja će biti upamćena po sramotnim presudama hrvatskim generalima Markaču i Gotovini, dakle u sjeni godine koja je obilježena Vojskom - zabranjuju se obilježja junačke hrvatske vojske. Bleiburg se time - baš kao i prijašnjim pokušajem izmjene natpisa na bleiburškom spomeniku - nastoji učiniti mjestom stradanja samo civila, nastoji ga se 'civilizirati'. Za Vukušića i njegovu družinu, stradala vojska na Bleiburgu i križnim putevima nije bitna; ona je njima uteg koji ih priječi da od Bleiburga naprave "hrvatski holokaust", odnosno mit o hrvatskim civilima koji su, eto, nevini poubijani od komunista. Ali, Bleiburg to nije, i nikada ne će biti. Bleiburg je simbol stradanja prvenstveno hrvatske Vojske, a zatim i ostalih koji nisu bili spremni izdati svoje, koji su ostali odani Nezavisnoj Državi Hrvatskoj! Neki ljudi tu tragediju, i obilježja koja ju predstavljaju, nikada ne će moći shvatiti.


Kanada, 15.05.2011.

Sjećanje na Dragu Sudara

Piše: Rudi Tomić

Smrt je ljudska sudbina, koja nas čeka na posljednjem času života, ali na koju ne mislimo, stoga obično kažemo, kad netko umre, da je nenadano (!) preminuo. Smrt nije nenadana, nego mi smo nenadano zatečeni kada čujemo tužnu vijest o smrti drage osobe, rodbine ili prijatelja.

Smrt Drage Sudara zatekla me je doista nenadano, jer smo imali u planu još mnogo čega učiniti za osvješćenje hrvatskog naroda, koji se guši u zabludama, a kojem je on sebe nesebično predao u radu i žrtvovanju do konačnog odlaska na drugi svijet. Smrt, ipak, nije odnijela Sudara u cijelosti - ostala su nam njegova djela i sjećanja na mukotrpni život.

Drago Sudar rođen je 11. listopada 1930. u Brušanima, čuvenom ustaničkom mjestu u Lici, a preminuo je, blago u Gospodinu, 30. travnja 2011. u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. U osam desetljeća života - tri četvrtine proveo je u jugoslavenskim i američkim zatvorima i u emigraciji. Životni put malog (po stasu) Drage bio je ispunjen mukama, patnjama, neizvjesnostima, samoćom, usamljenošću, sumnjama, optužbama, nerazumijevanju sredine u kojoj je obitavao, jer mnogima nije bio jasan zbog svojih političkih stavova.

Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske 1945. u petnaestoj godini života, Sudar osniva osloboditeljsku organizaciju ''Velebitski vukovi'' , koju je uspješno vodio u diverzantskim akcijama u narušavanju partizanske vlasti u ličkim selima. Uhićen je 6. svibnja 1949. i po Čl 3 točka 8. jugoslavenskog Zakona o krivičnom djelu protiv naroda i države, osuđen na 13 godina robije i prisilnog rada. Kaznu je izdržao do posljednjeg dana u zloglasnoj Staroj Gradiški.

U svojim sjećanjima, jedan od metoda koji je opisan u njegovoj knjizi Coming of Age in Tito's Perons, (izdanje Hrvatske republikanske stranke) je postupak sa zatvorenicima koji su dovedeni u Staru Gradišku, u sobu broj 51, gdje su bili fizički i duševno dotučeni i prinuđeni priznati ''urotu'' protiv države i onda bili ''obraćani'' za prihvaćanje ideje jugoslavenske države. Na vratima sobe 51 ''. (zatvorenici) su dočekani od izabranih specijalaca koji zatvore vrata i navale na novodošlog tako, da drugi zatvorenici ne čuju vikanje i zapomaganje. Zatvoreniku su ruke bile zavezane iza leđa i tako bi bespomoćan bio udaran i prebijan sve dok ne izgubi prisebnost. Pos l ije toga, prebijen i polumrtav, bio bi bačen u jedan kutak. Nekoliko dana kasnije, nakon što se iznakažen i prebijen zatvorenik malo osvijesti, dana mu je batina i bio bi prisiljen da udara nove zatvorenike koji su u međuvremenu pristizali.''

Oni koji su preživjeli Staru Gradišku i druge jugoslavenske zatvore, imaju trajne posljedice od slabe ishrane, teškog i mučnog prisilnog rada, prenatrpanosti, zagađenog zraka, uznemirivanja u ćelijama, nevjerojatno lošim higijenskim uvjetima i pojava zaraznih bolesti kao što je tuberkuloza. Sudar dalje kaže da je najteža kazna bila boravak u samici u trajanju od 14 dana i pritom biti vezan u lance. Zbog toga što samice nemaju kreveta, pokrivača, ni grijanja, ovakva je kazna bila skoro neizdrživa za vrijeme zimskih dana.

''Ljudska izdržljivost im a svoje granice i poslije obično slijedi samoubojstvo ili predaja. A predaja je u većini slučajeva, kako su mnogi iskusili, mnogo gora od same fizičke smrti.'', kaže Sudar.

Iz zatočeništva u emigraciju

Nakon izlaska iz zatvora Sudar 1957. bježi iz Hrvatske. Odmah po dolasku u Austriju postao je član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a nakon Austrije došao je u Kanadu, gdje je živio s prekidom do 1990. i bio je vezan uz Ujedinjene kanadske Hrvaste i godinama je obavljao dužnost tajnika, a bio je i urednik društvenog glasila ''Nezavisna država Hrvatska''

Sudar se nije mogao suživjeti u stagniraloj ''ustaškoj'' sredini, u kojoj su bili ljudi umorni od ratnih stradanja i teškog emigrantskog života, koji su prihvatili novu domovinu kao konačno rješenje, a proslave 10. Travnja kao duhovna nadahnuća hrvatske državotvorne ideje.

Sudar je bio revolucionarno dinamičan, pa je pronalazio suborce u drugim hrvatskim političkim organizacijama, u kojima je također bio aktivan, ali nezamjetljiv zbog svoje skromnosti, suzdržanosti i samozatajnosti. Doduše, Drago nije bio govorljive naravi, mada je imao veliko bogatstvo pamćenja datuma važnih zbivanja, imena značajnih ljudi i sposobnost rasuđivanja i predviđanja događaja.

UDB-a je znala njegove sposobnosti, pa je uvijek tražila ljude iz podzemlja s kojima bi ga mogli identificirati za anti-jugoslavensku aktivnost. Optužen je na temelju jednog anonimnog američkog doušnika, kao i jednog Hrvata koji tvrdi da ga je Sudar učio kako se prave bombe. Bio je zatvoren u Torontu 25. lipnja 1981. godine, a u siječnju 1982. je izručen u SAD (nije bio legalno izručen, nego ga je CIA pod krivim imenom dopremila u SAD), te za vrijeme suđenja u New Yorku, gdje je bilo još devet Hrvata na suđenju, Sudar je raznim dokazima dokazao gdje je bio za vrijeme izručivanja bombi, tako da je bilo očevidno da on nije mogao imati nikakve veze sa subverzivnim aktivnostima nekih Hrvata. Optužba je bila namještena i ''pronađen je krivim za konspiraciju i ucjene.'' Osuđen je na 10 godina zatvora bez pomilovanja. Kaznu je izdržao u najzloglasnijem američkom zatvoru u Alabami.

Hrvatska mladež u Kanadi tiskala je brošuru 1988. Profil krivo optuženog čovjeka, u nakladi Hrvatskog puta, u kojoj je objavljeno pismo Drage Sudara kanadskom veleposlanstvu u Washingtonu, gdje su izneseni podaci o ljudima i bombama, čije su žrtve bili dva mlada Hrvata u Kaliforniji (SAD) i dva druga Hrvata u Mississauga (Kanada).

Kad je počeo osloboditeljski Domovinski rat Sudar se vratio u Hrvatsku i radio je više godina u odjelu obavještajne službe na poslovima analitike. Najbolje je iznio svoje mišljenje o ljudima koji su bili u UDB-i i KOS-u, a ostali su na vlasti u Hrvatskoj nakon njenog oslobođenja, u razgovoru ''OČI U OČI'' u Slobodnoj Dalmaciji (28. 09. 2000.)

Čast tebi poradi vrlina!

Drago Sudar je bio čovjek velikih vrlina, bogatog životnog iskustva, veliki poznavalac povijesnih zbivanja, iskusni analitičar i političar, revolucionar, rodoljub i vjernik. On nije nikoga mrzio, čak je oprostio svima koji su ga mučili i zlostavljali, kao i onima koji su ga bez dokaza optuživali. Drago je izdržao desetgodišnju zatvorsku kaznu u Americi samo zato što nije htio odati Hrvata koji je počinio zločin, jer taj je čovjek imao ženu i djecu, koji i danas živi u Torontu sa svojom obitelji. To je veliko djelo.

Budući da nije bio nametljiv u govoru, puno je toga progutao u sebi, jer nije se mogao povjeriti ljudima ni u najbližoj sredini. Vido je kako je radila hrvatska politička emigracija, koja se je iživljavala u međusobnim svađama i optužbama; vidio jer također kako su ljudi u Vladi i na položajima u Hrvatskoj neiskreni, sebični i zavidni, da mnogi nisu ni svjesni koliko je ostalo partizanskih, komunističkih i srpskih natruha u svim segmentima državnog rukovodstva i društvenog usmjeravanja. Posebice je bio razočaran zbog rasprodaje hrvatskih poduzeća, industrije i banaka, koko bi se s tim novcem pokrivala raskošnost vladajuće vrhuške. Mediji u Hrvatskoj su anti-hrvatski, jer su u rukama stranaca kojima je samo stalo do senzacija i provokacija, jer to privlači znatiželjnost publike i donosi profit. Često je pisao osvrte, ali mnogi nisu bili objavljeni, izuzev u Hrvatskom Fokusu.

Bio je razočaran zbog ne organiziranja dolaska Hrvata iz iseljeništva, koji su mogli pomoći novčano i stručno Hrvatskoj u razvoju gospodarstva. Međutim, shvatio je razloge zbog čega nije došlo do masovnog dolaska iz dijaspore, jer su se vlastodršci bojali da će doći ''ustaška emigracija'' i uništiti njihov ''antifašizam'' iza kojeg se skrivaju komunisti, jugo-nostalgičari i kriminalci.

Sve ove navedene probleme, o kojima smo razgovarali prilikom njegovog dolaska u Kanadu, ostali su nažalost neriješeni nakon njegovog odlaska s ovog svijeta. Drago nije imao osobnih problema, naime, nikad se nije žalo da ga nešto boli ili da mu nešto fali! On je, mogli bismo pouzdano reći, živio za Hrvatsku, pa sam bio oduševljen pročitavši da su mu njegovi suborci, uznici, rodbina i susjedi odali dosljednu počast prigodom sahrane.

Od pokojnog su se oprostili Ivan Vukić u ime Hrvatskog društva političkih uznika podružnice Gospić i Dragin dugogodišnji prijatelj iz emigracije Marijan Buconjić. Biskup dr. Mile Bogović nije mogao predvoditi misu i sprovod, ali je vlč. Nikola Turkelj u propovjedi prenio pozdrave i zahvalnost preuzvišenog biskupa za Dragino djelo na službi Bogu, domu i narodu. (Ličke novine, 3. svibnja 2011.)

S Dragom sam proveo polovicu stoljeća u radu za slobodu hrvatskog naroda i uspostavu samostalne i slobodne Republike Hrvatske. Bili smo sretni da smo dočekali taj veliki događaj, u čije smo temelje uložili dio sebe. Drago je posebno sretan da je konačni počinak našao u najdražem mjestu na svijetu, u svojim Brušanima. Nije na ovome svijetu našao pravdu i pravednost, do koje mu je toliko stalo da je bio spreman umrijeti za te ideale, što će Svevišnji uzeti u obzir i nagraditi svojom pravednošću u Kraljevstvu Nebeskom.

Macte vitute esto! - Čast tebi poradi vrlina!
Neka ti bude laka rodna gruda za izmučeno i napaćeno tijelo, a tvoj život i djela su jedan od značajnih djelovanja, koja na svoj način: svjesno ili nesvjesno, dobrovoljno ili slučajno sudjelovat će u pisanju jednog dijela povijesti hrvatske osloboteljske borbe.


Hrvatski list, 12.svibnja, 2011

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Piše: Christophe Dolbeau

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).


Zagreb, 12. 5. 2011.

PAPA BENEDIKT XVI, 4. LIPNJA 2011. GODINE U ZAGREBU NA TRGU MEGAZLOČINCA JOSIPA BROZA TITA!?

(Ta najveća provokacija i uvreda Papi, a i stranom državniku, na povijesnu sramotu hrvatskoga naroda, ne smije se dogoditi!)

Kao što je cijeli demokratski svijet osudio nacističke i fašističke totalitarne ideologije i strašne zločine u to ime počinjene, isto tako žestoko je osudio i zločine komunističkih totalitarnih ideologija, koji su, prema znanstvenim istraživanjima, čak i duplo veći od nacističkih i fašističkih. Poznato je da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe te strašne komunističke zločine osudila u tri svoje rezolucije, i to Rezolucijom 1096 iz 1996. godine, Rezolucijom 1481 iz 2006. godine, te Rezolucijom o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. godine.

Te komunističke zločine je, po svemu sudeći, samo formalno i deklarativno osudio i Hrvatski sabor, svojom Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990., usvojenom 30. lipnja 2006. godine. Posebno je genocidne komunističke zločine podnio hrvatski narod i njegova Katolička crkva. Najveći zločinac nad hrvatskim narodom svakako je komunistički diktator, maršal tih zločina, Josip Broz Tito. Po masovnosti zločina koje je počinio, stavljen je na visoko 10. mjesto u redoslijedu najvećih zločinaca čovječanstva. Čak su se i zemlje nositeljice tih totalitarnih ideologija i zločina, kao što su Njemačka, Italija i Rusija, odrekle svojih zločinaca i poslale ih u tragično razdoblje svoje povijesti.

No, na žalost, današnje vladajuće strukture u Hrvatskoj i u Zagrebu uporno ne daju stvarno osuditi komunističke zločince i njihove zločine, nego ih i dalje, usprkos čitavom demokratskom i humanom svijetu, veličaju i slave. Nevjerojatno drsko se oglušuju na sve želje hrvatskoga naroda, koje je masovno iskazivao već u pet velikih javnih prosvjede na Kazališnom trgu u Zagrebu. Oglušuju se na sve vapaje obitelji žrtava i do neba nijemi zaglušujući govor kostiju žrtava iz 1945. godine na svakome koraku slovenske i hrvatske zemlje, te jednostavno neće ukloniti ime zločinca Tita sa Kazališnoga trga u Zagrebu, niti sa drugih mjesta u Hrvatskoj, dok u Kumrovcu, navodnom rodnom mjestu zločinca, kao u psihološkom ludilu, osnovnu školu nazivaju imenom zločinca, kako bi djeci sugerirali da je slavno i časno biti veliki zločinac. Očito da vlastodržačke klike i sljedbenici zločinaca, iako manjina, imaju snažnu potporu zakulisnih i moćnih svjetskih mentora i moćnih medija koje kontroliraju. Svi oni hrvatsku državu, prema svemu dosad viđenom, grade kao državu najgorih povijesnih apsurda, kako bi ponizili i sramotili hrvatski narod.

Najveći apsurd i sramota je ugošćavanje Pape Benedikta XVI u Hrvatskom narodnom kazalištu, na trgu najvećeg zločinca nad hrvatskim narodom, Katoličkom crkvom i posebno nad blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem. Zaista je nezamislivo da je netko mogao donijeti i prihvatiti takav program povijesnog i prvog pastoralnog pohoda velikoga Pape i prijatelja hrvatskoga naroda, Benedikta XVI.

Je li moguće da će toliki visoki predstavnici iz svih područja društvenoga života, vjere, kulture, znanosti, gospodarstva, športa, politike i sl., svi kao domaćini, dočekati tako visokog i dragoga gosta i velikoga prijatelja hrvatskoga naroda u hramu kulture, Hrvatskom narodnom kazalištu, i to na trgu sa imenom najgoreg zloduha zločina. To apsolutno ne bi bilo normalno. Osobno ni po koju cijenu ne bih sudjelovala u takvom domaćinskom sramotnome činu vrijeđanja bilo kojega čovjeka, a posebno velikoga Pape i prijatelja hrvatskoga naroda.

Ako se do dolaska Pape to ime ne bi promijenilo, a trebalo bi, upravo kao izraz dubokog poštovanja prema Papi Benediktu XVI, kao dar visokome gostu, onda predlažem da hijerarhija Crkve u Hrvata zatraži promjenu programa i mjesta toga susreta. Zašto se tada taj susret sa hrvatskom elitom ne bi upriličio primjerice u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog?

Nije razumljivo da veliki vjernik, gradonačelnik grada Zagreba, ne bi hitno pokrenuo taj postupak u Gradskoj skupštini, a ne vjerujem da bi se itko od vijećnika i članova Odbora za nazive trgova i ulica grada Zagreba tome tako značajnom činu protivio. Vjerujem da bi ta humana gesta prema visokom gostu bila i na zadovoljstvo predsjednika Republike Hrvatske, a posebno hrvatske Vlade, na čelu sa deklariranom vjernicom i štovateljicom Pape Benedikta XVI, Jadrankom Kosor.

Željela bih, sa velikim poštovanjem, skrenuti pozornost i vatikanskoj diplomaciji, da se bez promjene sadašnjeg imena trga ili bez promjene programa, tj. da se susret Pape sa hrvatskom elitom upriliči u nekoj drugoj velebnoj dvorani, ne bi smjelo preko svega toga olako preći, jer bi to bila povijesna uvreda jednome Papi i najveća sramota za katolički hrvatski narod. Bio bi to moralni i duhovni zločin bez presedana. Primjerice, je li moguće uopće zamisliti da bilo koja zemlja pozove u goste židovskog nadrabina i upriliči s njim susret svoje elite u nekoj dvorani na trgu koji bi nosio ime Adolfa Hitlera?

Stoga se usrdno Bogu molim da svi odgovorni duhovni i politički dužnosnici, uključeni u program priprema za dolazak Pape Benedikta XVI budu rasvijetljeni Duhom svetim da dobro razmisle i nađu najbolje rješenje kako bi svi Zajedno u Kristu sretno dočekali Papu Benedikta XVI 4. i 5. lipnja 2011. godine u Zagrebu i bili obilno blagoslovljeni svi mi i cijela naša domovina Hrvatska!

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


REKOM - VELIKA PREVARA I PODVALA HRVATSKOME NARODU

Hrvatice i Hrvati!
Recimo "NE" REKOM-u!
Ništa ne potpisujte!

Riječ REKOM znači REgionalna KOMisija, a trebala bi, tobože, utvrđivati činjenice o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, te, radi priznanja i pomoći, organizirati javne iskaze žrtava o njihovim patnjama.
REKOM bi sačinjavali predstavnici civilnih udruga iz svih novih država - republika bivše Jugoslavije.
REKOM bi radio na uspostavi suradnje u stvaranju zajedničkih institucija na svim područjima društvenoga života, u cijeloj regiji bivše Jugoslavije, što znači na ponovnoj uspostavi zajedničke političke tvorevine, bez obzira kako se ona zvala.
Projekt je i osmišljen u Hrvatskoj, a nositelji su protuhrvatske udruge koje, sa desecima zaposlenih, dobro žive na grbači hrvatskoga naroda, to jest financiraju se iz državnoga proračuna, koji pune iscrpljeni hrvatski porezni obveznici.
Rade po planovima i pod nadzorom tajnih službi protuhrvatskih moćnika svijeta, od kojih također dobivaju značajna novčana sredstva.
Te udruge su: Centar za mirovne studije - Zagreb; Centar za mir, nenasilje i ljudska prava - Osijek; Građanski odbor za ljudska prava - Zagreb i Hrvatski helsinški odbor.
Oni svi zajedno čine skupinu udruga "Documenta".
Voditeljica "Documente" je Vesna Teršelič, a glavni suradnik joj je Zoran Pusić.
Misija "Documente" je, kako oni kažu, poticanje procesa suočavanja sa prošlošću u Hrvatskoj.

Znači, mi Hrvati bi se trebali suočiti, po njima, sa svojom "zlom" prošlošću u Domovinskom ratu i ranije. Dakle, žele nam, usprkos zdravome razumu, osobnom sudjelovanju u svim zbivanjima i svakoj pravdi i istini, revidirati povijest i nametati osjećaj krivnje što smo se branili i pobjednički obranili od velikosrpske agresije. To je ona ista Vesna Teršelič, Slovenka u Hrvatskoj, kći jugo oficira, koja nam je 1991. godine napadnutima nametala Antiratnu kampanju i poticala mladiće u Hrvatskoj da, tobože radi savjesti, odbijaju uzeti oružje u ruke i braniti svoju obitelj, dom i narod, umjesto da je to propagirala u Beogradu i Srbiji. To je ona ista Vesna Teršelič koja je svim sredstvima jurišala na malu spomen ploču hrvatskome vitezu iz Drugog svjetskog rata Juri Francetiću, u Slunju, a ni riječi nije rekla kada se dizao spomenik koljaču Draži Mihajloviću u Srbiji i kada se potpuno rehabilitiralo četničke koljače hrvatskoga naroda. To je ista Vesna Teršelič koja se nije bunila zbog troška i obnavljanja spomenika u Srbu, četničkome pokolju stotina katoličkih hodočasnika 27. srpnja 1941. godine.

Dakle, i sada bi ona, zajedno sa Zoranom Pusićem i sličnima, htjela prešućivati hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, a veličati i umnažati, uz pomoć medija, daleko manje žrtve agresora. Htjela bi, uz pomoć REKOM-a, legalizirati laži, a prikrivati istinu!
Mi, Hrvati, imamo popisane sve svoje žrtve i znamo koji su zločinci.
To je sve već znanstveno učinio Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata, pod vodstvom mladog i čestitog znanstvenika dr. sci. Ante Nazora. Imamo i Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar", sa većim brojem znanstvenika, kao i druge institucije i znanstvenike pojedince.
Ne treba nam nikakav REKOM Vesne Teršelič i Zorana Pusića!
Stoga, recite "NE" REKOM-u i za njih ništa ne potpisujte!

Hrvatska udruga za istinu i pravdu


Zagreb, 9. 5. 2011.

KAJINI, GDJE SU VAM BRAĆA?

Četvorica hrvatskih branitelja još uvijek štrajkaju glađu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, glavnome gradu svih Hrvata. Oni su tu, uz spomenik banu Josipu Jelačiću, u šatoru ili pred šatorom, od 17. travnja 2011. godine.
Prosvjeduju zbog nepravedne i nemoralne presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, od 24 i 18 godina zatvora, izrečene u Haagu 16. travnja 2011. godine.
Čine to samoinicijativno i dragovoljno, uzimajući samo vodu i voćne sokove. Bilo ih je nakon 10-ak dana desetorica prosvjednika, no neki su, na nagovor i savjet liječnika, odustali zbog zdravstvenih poteškoća.
Štrajkači su ispred šatora postavili slike generala i hrvatske trobojnice i napisali zašto štrajkaju. Pred spomenikom banu Josipu Jelačiću su natpisi: "Bože, spasi, čuvaj i vodi Hrvatsku!", te "Presudu osuđujemo, nadu imamo, Bogu se molimo, svjetlo palimo!", uz upaljene lampaše.
Građani im se upisuju u knjigu solidarnosti i donose im čaj i sokove. Njih povremeno odvozi hitna služba na infuzije, a oni se vraćaju i ponovno nastavljaju štrajk. Dovode svoje zdravlje i živote drastično u pitanje.
Takozvani hrvatski mediji o njima totalno šute, a znali su naveliko pisati o farsi nedavnog takozvanog štrajka glađu četnika Tomislava Nikolića u Beogradu i snimati ga kako udobno leži u bolnici, pod nadzorom vrhunskih liječnika.
Za ove naše branitelje u Zagrebu nikoga od odgovornih nije briga. Vodeći politički ili vjerski dužnosnici, iako obaviješteni, ne dolaze kako bi ih pokušali odgovoriti od žrtve zdravlja i života.
Mi, obični građani, ih ne možemo odgovoriti. Stoga, samo teško zabrinuti ponešto tekuće donosimo, da izdrže dok odgovorni ne čuju glas s visine: "Kajini, gdje su vam braća?"

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

PS

Jedan prijedlog: Zamjena štrajkača glađu

Hrvatski branitelji i drugi hrvatski građani! Spasimo iscrpljene štrajkače glađu! Zamijenimo ih! Javite se dragovoljno za istu žrtvu, uz vodu i sokove, najviše na tjedan dana, ako ne bolujete od dijabetesa ili drugih težih kroničnih bolesti, u znak solidarnosti sa žrtvom nepravedno osuđenih hrvatskih generala u Haagu i drugih osuđenih hrvatskih branitelja, gdje god se nalazili i gdje god da su nepravedno i montirano osuđeni.


www.hrsvijet.net

Interview Emil Čić: Teško je divljaka dignuti na jednu višu razinu, ali je lako srozati kulturu ako se jednom narodu pobije elita i obezglavi ga se

Mr. sc. Emil Čić je hrvatski muzikolog, publicist, skladatelj, glazbeni kritičar, esejist, filozof povijesti, slobodni umjetnik i prevoditelj. Pohađao je srednju glazbenu školu u Zagrebu. Muzikologiju je upisao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Studij glazbe je imao u Austriji, u Beču. Studirao je kompoziciju, dirigiranje i orkestraciju. Poslijediplomski studij iz područja religioznih znanosti je pohađao na Filozofsko-teološkome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, Hrvatski studiji. Na istom je u svibnju 2006. magistrirao humanističke i teološke znanosti na temu Religijski aspekti u književnosti Antuna Gustava Matoša. Za vrijeme studija u Austriji se počeo baviti glazbenom kritikom. U tom je razdoblju pisao članke iz područja kulture za listove Vjesnik, Studio i Danas. Povratkom u Hrvatsku se zaposlio u prosvjeti. U istom razdoblju je pisao članke iz glazbe, kulture, religije, ali i politike i geopolitike. Pisao je za Glasnik HDZ-a, Hrvatski vojnik, Velebit, Narod, Hrvatsko slovo, Fokus, Crkvu u svijetu, Državnost, hrv. književnu reviju Marulić, Maticu (glasilo HMI), Večernji list. Utemeljio je 1992. Hrvatsko muzikološko društvo, zajedno sa Stanislavom Tuksarom, Jerkom Bezićem i inim muzikolozima.

1. Gospodine Čić, možete li nam reći kako će se zvati knjiga na kojoj trenutno radite i što je njezin predmet?

Knjiga na kojoj trenutno radim je o filozofiji povijesti, iako će sam naslov knjige iz tržišnih razloga vjerojatno biti drugačiji, dok će filozofija povijesti biti podnaslov.

2. Što je za Vas filozofija povijesti.

Filozofija povijesti je čitanje kulturoloških, političkih i drugih činjenica u kontinuitetu, kao činjenica ispisivanja božjeg duha ili sotoninog duha u razvoju svijeta i civilizacije. Kroz filozofiju povijesti mi odgovaramo na pitanje zbog čega se je nešto dogodilo, jer ulazimo u zadnji uzrok i dominantnu ideju u povijesti, koja nam objašnjava zbog čega se je povijest ili u svijetu ili na jednom prostoru se odvijala na upravo takav način. Mene je filozofija povijesti vrlo impresionirala, u ranijim godinama života, kad sam pročitao knjigu od Hegela, njegovu filozofiju povijesti, kada sam vidio da je ta ideja filozofije povijesti itekako primjenjiva na prepoznavanje hrvatskih neprijatelja, na prepoznavanje hrvatskih političkih, kulturnih i drugih interesa na ovom području. Filozofija povijesti je kraljica filozofskih i povijesnih znanosti, koja ujedinjuje metafizičko mišljenje, određenu metaideju koja projicira nečiji politički duh u povijesti, projicira metaideju, iščitava tu metaideju i ujedno se bavi ostalim događajima koje je ta metaideja izazvala, i tumači sve te događaje kroz zajedničku ideju koja je izazvala kretanja u povijesti. Filozofija povijesti je, dakle, vrhunska znanost, koja ljude podučava i daje im točnu orijentaciju za vlastito političko i kulturno postupanje. Filozofija povijesti nakon što je pročitala povijest daje model razumijevanja povijesnih događaja, a taj model se testira kroz hipoteze koje se prvo proriču, a onda se kasnije i potvrđuju. Ugodno su me iznenadila analitička razmišljanja njemačkog filozofa i teologa Stephana Otta, koji je dao izvrsna objašnjenja filozofije povijesti, na način kojim se i sam time bavim. Želim reći da sam svoj posao odradio na način na koji je to i Otto izrekao, a da sam nisam bio njegov učenik i njegova razmišljanja su mi u ruke dospjela prilično kasno.

3. Po čemu se Vaša filozofija povijesti razlikuje od Hegelove?

Hegel je bio mason, on je svojedobno dospio na index katoličke crkve kao zabranjeni autor, jer je postavio neke teze i hipoteze iz kojih se, među ostalim, vidi da sotone u povijesti praktički nema. Suprotno od toga, u mojoj filozofiji povijesti se vidi upravo to da je politika pragmatičan izraz božjeg duha ili pragmatičan izraz djelovanja sotoninog duha preko određenih osoba. Iščitavanje tih sotonskih zamisli i sotonskih ideja u sukobu s božjim idejama je također zadatak filozofije povijesti. U odnosu na nas Hrvate, ja pokušavam pročitati što sotona pokušava poduzeti u akciji našeg uništenja, koje sve akcije je do sada poduzeo preko određenih političkih krugova, koji su redovito bili Britanci kao naš glavni problem, i preko njihovih slugu – Srba i povremeno Talijana, ili Mađara koji su u nekim povijesnim trenutcima također bili ulančani u planove britanske masonerije.

4. Koja je konkretno uloga Britanije u geopolitičkim igrama u ovome dijelu Europe, posebice u odnosu na Hrvatsku?

Britanska kruna, od vremena od kada je otpala od papinstva, je zajedno s papinstvom odbacila i Krista, Krist je njoj preko anglikanizma postao vanjski dekor, a u stvari se britanska kruna integrirala u svjetski sotonizam i masonstvo. Papinstvo je u bližoj i daljoj povijesti preko Hrvatske izvršavalo određene misije među narodima. U jednom trenutku, na početku hrvatske povijesti, postojale su samo tri najjače države u Europi u ranom srednjem vijeku između 7 i 11. st. To je bilo bizantsko carstvo, hrvatsko kraljevstvo i treća država - kao duhovna moć - je bilo papinstvo (koje je poštivalo politiku i vlast Bizanta). Papinstvo je preko Hrvatske i Bizanta štitilo kršćanstvo. Kada su ovamo došli Mađari, papinstvo je išlo krstiti Mađare preko Hrvata. Zatim kad je nastao problem sa Srbima, kad je nastao problem s pravoslavljem, preko Hrvatske se je nastojalo preobratiti ortodoksiju natrag na papizam, u Katoličku Crkvu. Bartol Kašić je stvorio hrvatski jezik takav kakav je, jer je to po ideji Vatikana bio jezik kojim svećenici idu misionariti među slavenske narode. Dakle, hrvatski narod je imao misiju širenja kršćanstva. On je širio kršćanstvo na Mađarsku, i kasnije je trebao u funkciji obraćenja ostalih naroda kroz hrvatski jezik – koji je bio najsličniji ostalim slavenskih jezicima – širiti također svoju misiju na Rusiju i ostale narode. Vatikan je zamišljao Hrvatsku kao misonarsku zemlju. A u trenutku loma između Londona i Vatikana, Hrvatska je počela smetati kao zemlja koja predstavlja kršćanstvo, koje je oslonac papinstva. Ona je postala strateška točka koju Britanija mora osvojiti da bi uništila zadnje uporište papinske moći u Europi. Na taj način se je Hrvatska iz duhovnih razloga našla na apsolutnom, a ne na relativnom udaru sotonizma. Hrvatsku se je otimalo Vatikanu na taj način da je masonerija varala i sam Vatikan. Masonerija kad želi prevariti nekoga onda posije onu ideju koja se određenoj sili može dopasti. Tako su posijali Vatikanu ideju kako će Hrvati kroz Jugoslaviju pravoslavne Srbe vratiti na katoličanstvo. Vatikan je nasjeo na masonsku ideju Jugoslavije jer je na Jugoslaviju gledao kao na način da se pravoslavce vrati u krilo KC. A to su krvavo platili Hrvati. Godine 1918. je cijela biskupska konferencija bila politički nezrela i podržavala je ideju jugoslavenstva. Nasjeli su prethodno na masonsku ideju ilirizma i Jugoslavije, koja je krenula od Gaja a potom se nastavila po Strossmayeru. Dakle, povjerovali su u jednu štetnu ideju, koja nije došla iz katoličanstva, nego je najprije došla iz masonskih loža Napoleona i Napoleonove Ilirije: model Ilirije je model jugoslavenske ideje, kakve prije nije bilo.

5. Malo o aktualnim temama, kakvo je Vaše mišljenje o Europskoj uniji?

Europska unija je također jedan sotonistički projekt. U stvari postoje dvije ideje. Nikolaj Berdjajev je u svom Novom srednjovjekovlju rekao da će se svijet ujediniti u Kristu ili u Antikristu. U Kristu se može ujediniti samo prema modelu srednjovjekovlja, u kojem je papa bio teokratska moć u Kristu, oko koje se vezuju kraljevi koji su vjernici Boga. A mi smo dobili Europu u kojoj je Bog zanijekan, u kojoj je Bog osporen u europskom ustavu. A s druge strane Vatikan podržava takvu Europu, što znači da je ušao u prihvaćanje jednog projekta koji njemu samom škodi. EU je projekt britanske masonerije, a britanska masonerija planove ne provodi kao petoljetku na komunistički način, nego svoje planove provodi za stoljeće ili dva unaprijed. Tako je i EU ustvari britanski projekt, koji je zamislila Milnerova skupina britanskih imperijalista krajem XIX. st. Taj se je projekt počeo provodi nakon sloma Njemačke u dva svjetska rata, koje je preko svojih agenata izazvala Britanija. EU je zamišljena kao država kojom dominiraju Englezi. Osnivač Vijeća Europe je bio Churchill i svi prvi koraci oko stvaranja ujedinjene Europe, Europske zajednice itd. išli su iz Britanije, a sve s ciljem da se iz jednog centra, Bruxellessa, preko britanskih agenata, kontrolira cijelo područje Europe, i da se tako pacificira Njemačka, koja je do danas na neki način još uvijek okupirana zona svjetske masonerije. EU je također ideološki projekt grofa Coudenhove Kalergija, koji je 1938. u Švicarskoj objavio knjigu o ujedinjenoj Europi, «Kommen die Vereinigten Staaten von Europa», jednu brošuru od stotinjak stranica na njemačkom jeziku, u kojoj najavljuje da će nestati sve nacije Europe i da će nastati jedna europska nacija, što je naravno upakirano u sjajna opravdanja. To je tzv. masonski humanizam, koji ne razlikuje identitete, već sve skupa utapa u nekakvom općeljudskom humanizmu u kojem nema identiteta, u kojemu postoji lažna jednakost, u kojem su svi ljudi bogovi, u kojem svi bogovi imaju pravo realizirati ono što hoće. A u stvari je to slom identiteta, slom zajedničkog duha nacija i nemogućnost ostvarivanja bilo kakvih projekata jer više ne postoji zajednički centar tih nacija. Čim postoji nadnacija, nadcentar, tad o sebi narodi više ne odlučuju, nego drugi odlučuju o njima. Dakle, EU je negacija identiteta, negacija ekonomske neovisnosti zajednice, negacija vojne neovisnosti zajednice i negacija svake slobode u ime slobode. EU je, budući da joj je u pozadini britanski imperijalizam, jedan pljačkaški projekt u kojem Britanija kontrolira sve resurse i iskorištava države, nacije i ljude na način na kojoj to njoj odgovara.

6. Iako se konstantno priča o hrvatskom putu u EU, dojma sam da je ona sve bliže Balkanu, odnosno Jugosferi kao svojevrsnom surogatu za bivšu Jugoslaviju?

Jugosfera je jedan od načina da se Hrvatsku uništi. Hrvatski neprijatelji Hrvatsku pokušavaju uništiti kroz sotonističke integracije koje su dvostrukog karaktera. Ako se ulazi u EU direktno uništeni smo, a ako se uđe u Jugosferu sa Srbijom, opet smo uništeni. To su dva modela uništenja. A nama bi bilo lakše «obračunati» se na početku sa Srbima, isključiti mogućnost ujedinjenja s njima, a preko tog poraza Srba isključiti i mogućnost ujedinjenja s EU, nego dopustiti da nas usisaju u EU, u kojoj onda njihova policija u slučaju demonstracija može ubiti bilo koga, uhititi bilo koga, staviti u zatvor bilo koga, ako samo posumnja da bi to moglo škoditi njihovim idejama. To je Europa budućih koncentracionih logora i likvidacija po hitnom postupku. Dakle, i jedno i drugo je podjednako štetno. Ulazak u EU vodi Hrvatsku ponovno pod srpsku vlast, ili pod englesko-srpsku vlast, jer će Britanci kad tada u EU usisati i Srbe i dati im privilegije, kao što im i danas već daju. Hrvatska je danas jedan četničko-britanski feud. Mi danas državu imamo formalno, ali ona ipak ima svoj formalni okvir. Ali ako Britanija uspije Hrvatsku razbiti po regijama, onda više državu nemamo ni formalno, jer će te regije biti projicirane na način Z4, na način realiziranja privilegija Srba u Hrvatskoj i na način naseljavanja kolonijalnog stanovništva Britanije, Italije, Njemačke ili drugih nacija, na ovaj ili onaj način. Hrvatske se nalazi pred dva modela prijetnji. Ako bi direktno ušla u EU, onda bi ovo područje mogli s lakoćom naseljavati najbliži narodi, Talijani i Nijemci. Ako bi ušla u Jugosferu, tada bi kao britanska kolonija bila naseljavana Srbima, Židovima i Englezima, koji imaju prešutni savez i iste ciljeve, s tim da bi i Srbi na kraju bili izigrani. Za Hrvatsku je i jedno i drugo štetno. Hrvatska se, dakle, nalazi u jedno čeličnom stisku iz kojeg je može izbaviti samo Bog i odlučnost hrvatskog naroda da se iz tog stiska izbavi. Opasnost u kojem se Hrvatska trenutno nalazi je apsolutna, a ne relativna.

7. Jesu li haaške presude dio «jugosferaškog» scenarija?

Naravno, haaške presude imaju nekoliko funkcija. Prije svega to je funkcija psihološkog rata: napadaj na dušu hrvatskog naroda, napadaj na dostignuće slobode koju smo postigli kroz obrambeni rat za slobodu Hrvatske, napadaj na svakog pojedinog Hrvata, jer se kroz model haaškog zakonodavstva ide na reprizu bleiburškog genocida. Haaški sud je instrument za olakšano porobljavanje Hrvata u ime zakona, u ime sotonističkog zakona Velike Britanije i Europe koja je pod njezinom kontrolom, a za korist britanskog imperijalizma, koji se služi srpskim imperijalizmom. Ta vrsta intelektualne pravne agresije dobivat će na snazi, ako Hrvati tome ne odluče stati na kraj, na neki radikalan način.

8. Kako bi kao muzikolog ocijenili kretanja na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Kretanja u hrvatskoj glazbi načelno su monopolistička. Ovdje se ne poštuje nečiji talent, ne poštuju se kvalifikacije, ne poštuje se kvaliteta karaktera, ne poštuje se kvaliteta uma, ne poštuje se ništa. Postoji samo kruhoborstvo i monopolizam. Hrvatska ima jedan suženi prostor u kojemu su mediokriteti većina. Ti mediokriteti kao većina u glazbenom životu Hrvatske uništavaju sve što je u glazbi uistinu vrijedno. Pritom moramo znati da su mnogi od njih vjerojatno članovi masonerije. Znademo recimo da je suosnivač glazbene akademije, pijanist – Srbin Svetislav Stančić, u Zagrebu bio mason, a bili su i mnogi drugi (npr. Stjepan Šulek, skladatelj). Mi znamo iz iskustva da ondje gdje masonerija dođe uvijek dovlači svoje ljude. Pod takvim utjecajem oni guraju u prve i najbolje pozicije svoje ljude i isključuju sve ostale. Tragedija hrvatskog glazbenog života je u tome da monopolizam mediokriteta (među kojima se nađe i pokoji pametni) oštećuje i sprječava hrvatski kulturni razvoj u glazbenom životu. Ja imam dvije diplome za glazbu, 3 bečke nagrade i 6 knjiga o glazbi, ali budući da nema kriterija i nema poštovanja prema osobi i njezinom radu, ja nikada nisam dobio ponudu da radim na glazbenoj akademiji ili na nekoj važnoj muzikološkoj instituciji To je jasan simptom isključivanja konkurencije opasno kompetentnih kao i simptom nepotizma. Naime, kada se pogledaju imena onih koji su u proteklom stoljeću radili na glazbenoj akademiji, vrlo često vidjet ćete da su neprekidno muž i žena radili na istoj ustanovi ili da su na istom mjestu bili zapošljavani sin ili kćer. Dakle, nepotizam i zaštita vlastitih, osobnih interesa su ono što diktira glazbeni život u Hrvatskoj, a ne glazbena kvaliteta, zbog čega se u Hrvatskoj urušava kriterij sposobnosti i kriterij poštivanja kvalitete. U hrvatskoj kulturi imamo i neka kvalitetna stvaralačka dostignuća, ali nitko se ne brine da se ta kvaliteta zaštiti. Muzikologiji do jučer nije palo na pamet da operna djela, recimo Lisinkog kao prioritetni zadatak tiska kao obrađeni notni materijal, nego su ljudi do današnjeg dana svirali iz rukopisnih primjera što znači da su se djela Lisinskog, Zajeca i mnogih drugih svirala isključivo kao rukopisni materijali, i da kao takva nisu uživala autorsko pravo da se izvode u velikim opernim kuća svijeta. U Austriji imate institute nazvane imenima velikih skladatelja, koji se bave samo njihovim naslijeđem. Imamo li mi institut «Vatroslav lisnski», «Ivan Zajc», «Boris Papandopulo» itd.? Nemamo i ne ćemo imati i to ne radi pomanjkanja novaca, već radi pomanjkanja nacionalnog samopoštovanja, kao i zato jer netko mora štititi svoje kruhoborstvo i vlastite interese. Unatoč tome, Zajc se npr. probio sve do Japana, jer je znatan dio života proveo u Beču, kao slavni operetni skladatelj. Kad imate tiskano djelo tad imate mogućnost zaštite autorskog prava i plasman te glazbe u svijetu. Ako nemate tiskano djelo tad nemate mogućnost širiti tu glazbu u svijetu jer vam ona ne može na temelju rukopisnog materijala isplaćivati tantijeme. Postoje neke norme koje kod nas nisu realizirane. Jedan prekrasan violinski koncert od Borisa Papandopula još uvijek kod nas nije tiskan. Postoje mnogi takvi primjeri. Znači, muzikologija kao znanost i institucija ne bavi se prioritetom zaštite stvaralaštva kao hrvatske nacionalne baštine, u većini slučajeva. Postoje naravno i neki pozitivni primjeri. Pokojni akademik Lovro Županović je pronašao partiture Skjavetića, tiskao ih i tako zaštitio i spasio od zaborava jednog velikog renesansnog hrvatskog skladatelja. Ali takvi primjeri zaštite hrvatske nacionalne baštine su malobrojni. Mi imamo problem u tome da se ne prepoznaju i ne štite prioriteti. Budući da određenu kulturnu nacionalnu baštinu nemamo zaštićenu mi smo na razini mogućnosti da budemo neprepoznatljivi u svijetu i da izgubimo ono što imamo. Hrvatski odnos prema dokumentaciji je načelno nemaran: na taj način Hrvatska je iza 1945. izgubila Trst. Recimo ovo kao načelni primjer: Pokojni akademik prof. Mastrović pričao je gospođi Korneliji Pejčinović kako smo izgubili bitku za Trst i Goricu. Kada su Amerikanci rješavali taj problem poslali su upit Library of Congress da podnese izvještaje o tom teritoriju. Italija je svaki primjerak objavljene knjige o tom području slala u Library of Congress. Naši ni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije a ni u vrijeme SFRJ nisu imali na pameti takvu misao, pa zaboga to je kultura, tko drži do toga. Sva građa kojom je raspolagao department knjižnice bila je talijanska. Toliko o gubitku nacionalnog identiteta i suvereniteta.

9. Je li i tzv. narodnjačka glazba koja se konstantno agresivno reproducira u kafićima diljem Hrvatske također dio projekta «Jugosfera». Platon je ako se ne varam rekao da glazba može srušiti i državu.

U svakom slučaju. Hrvatska je nakon 1945. izgubila cjelokupnu nacionalnu elitu, koja je bila ili pobijena ili protjerana. Hrvatski je narod slijedom toga sve do danas duhovno obezglavljen, on nema pravih intelektualaca. Postoje naravno i veliki intelektualci, no nema mnoštva kvalitetnih intelektualaca, oni su danas jedna skromna manjina. Isto je tako i sa glazbom. Glazba je identitet koji služi kao zaštita naroda. Ako narod izgubi potrebu da pjeva svoje pjesme, u duhu svojih otaca, pradjedova i djedova, on gubi svoj nacionalni osjećaj. Pomanjkanje glazbenog odgoja u vrijeme komunizma gasilo je ukus i smisao za lijepo i i nacionalno, tako da se je u taj prostor razorenog ukusa i razorenog nacionalnog duha i karaktera ubacila srpska orijentalna kavanska glazba, koja čak nije srpska, nego je posrbljena turska glazba na najprimitivniji način. Čak su u srpskim selima još pred pedesetak godina odbijali slušati takvu glazbu kao cincarsku, a ne srpsku narodnu glazbu. Međutim, kad mediji nešto uporno nameću, onda stvaraju naviku da se loš materijal prihvati kao dobar, i tako se istiskuje sve ono što je autentično, originalno i briljantno i nameće se kao navika ono što je loše. Srpska turbofolk glazba je politički projekt mijenjanja mentaliteta i senzibiliteta hrvatskog čovjeka da bi se srednjoeuropski Hrvat pretvorio u Balkanca. Mi Hrvati nikad nismo bili Balkanci, nego smo balkanizirani da bi se kroz balkanizaciju i povećani stupanj divljaštva Hrvati srozali na razinu Srba. Teško je divljaka dignuti na jednu višu razinu, ali je lako srozati kulturu ako se jednom narodu pobije elita i obezglavi ga se, uskraćujući mu mogućnost da se oporavi kroz stvaranje prave elite. Tako se stvara senzibilitet divljaka. Dakle, srpski model pseudonarodne glazbe je u funkciji brisanja senzibiliteta i intelektualnih i emocionalnih kriterija hrvatskog naroda i u funkciji urušavanja njihovog nacionalnog ponosa i originalnosti.

10. Nedavno ste zajedno s dr. Tihomirom Mršić preveli spis Aurelija Augustina o glazbi. Koja je njegova važnost za europsku glazbu, i kako komentirate stanje u hrvatskome prevodilaštvu koje, čini mi se, zaostaje ne samo za onome u zapadnoj Europi, nego i za onome u Srbiji?

Zaostajemo iz više razloga. Srbi su mogli više prevoditi jer su bili slobodniji narod i tako imali veće mogućnosti. Oni su tiskali političke prijevode i shvatili su neke političke stvari u svijetu, ali sebe nisu sagledali u kontekstu onoga što su pročitali. Nisu se sagledali kao negativu koju novi svjetski poredak zloupotrebljava na opću štetu. Što se tiče prevoditeljstva kod Hrvata, moramo reći da je ono slabo stimulirano, a postoji i problem kriterija. Da bi nešto prevelo netko to mora financijski poduprijeti, a da bi to učinio on to mora to i razumjeti. Ja sam imao sreće da je Ministarstvo kulture prihvatilo projekt prevođenja Augustinove knjige, iako uopće nisam vjerovao da ću za taj posao išta dobiti. Ima i ugodnih iznenađenja. Dali su na kraju jednu minimalnu sumu i ja sam s tom minimalnom sumom odradio posao. To djelo je sad prvi put prevedeno na hrvatski jezik i mi smo, koliko na Internetu vidim, jedan od pet naroda koji imaju prijevod toga djela. To je jedna komplicirana rasprava iz koje se je razvila cjelokupna europska glazba, jer je kroz teoriju latinskog jezika sv. Augustin dao duhovne principe za stvaranje kršćanske glazbe, gregorijanskog korala, a kroz gregorijanski koral i za stvaranje i razvoj cjelokupne europske glazbe. Model gregorijanskog korala postao je model europskog duha u glazbi.

Razgovarao: Davor Dijanović


Prvi Svibnja i hrvatski radnik

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!
Proslavili smo, i trebali smo proslaviti, Deseti Travnja. Danas je Prvi Svibnja, ili, kako ga se sjećamo iz vremena jugotamnice naroda, takozvani "prvi maj". Nije li on blagdan, nije li on sinonim pokojnoga marksističkog komunizma, njegove demagogije i razbijanja naroda na suprotstavljene klase? Nije li, za razliku od nacionalnoga Desetog Travnja, to ipak internacionalni, nadnacionalni i protunarodni dan, kojega se bolje ne prisjećati?

Istina je da prvosbivanjske svečanosti korijene u socijalističkom pokretu XIX stoljeća. Nadnevkom se obilježavaju krvavi radnički prosvjedi iz Chicaga 1886, i isprva je uspomenu na ovu epizodu njegovao pokret međunarodne ultraljevice. Ali radnika se može štovati i ako ga se ne mistificira u nekakvu posebnu, progresivnu, po definiciji poštenu klasu, koja ima povesti i dobiti rat protiv natražnjačke i neljudske buržoazije. Dapače, shvatimo li radništvo kao zbiljski stališ u cjelini narodnog organizma, koji valja čuvati zajedno, a ne razbijati na rivalske frakcije, odat ćemo i radniku primjereno mu štovanje.

Nije slučajno da se socijalistički "prvi maj" ubrzo počeo slaviti i u "buržujskim" državama liberalne demokracije, a jednako tako i u autoritarnim režimima nacionalnoga zdravlja i spasa, ustrojima radikalne desnice kakvi su, u protimbi spram tiranskoga komunizma kao i dekadentnoga parlamentarizma, počeli nicati diljem Europe dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Prvi Svibnja obilježavaju jednako Roosevelt i Churchill, Staljin i Tito i Mao Zedong, Mussolini i Hitler. Dan hrvatskoga radnika slavio se i u godinama Nezavisne Države Hrvatske, koja je u najtežim uvjetima štitila radnički stališ, gradila radnička naselja, štovala dostojanstvo rada i radnika. U Ustaškim načelima, usput rečeno, zapisana je i skoro marksistička tvrdnja kako je izvor sviju vrijednosti - rad. Prvi put blagdan je u Hrvatskoj proslavljen 1942. Poglavnik je toga dana primio izaslanstva hrvatskih radnika i seljaka i govorio im o društvovnoj pravici u novostvorenoj Državi. A niti nekoliko dana pred slom 1945 nije se zaboravilo na Državni blagdan rada. Tom prigodom u zagrebačkoj Radničkoj komori govorio je državni savezničar (vođa sindikata) Ivan Oršanić, i zatražio da se Država mora uščuvati pod svaku cijenu. Ta bilo je vrijeme drugačijih prioriteta. Danas se "pod svaku cijenu" ruši Država potonućem u Euniji.

Danas se "pod svaku cijenu" ruše i dostojanstvo i prava hrvatskoga radnika. Važno je da su se nakotile već skoro bezbrojne parazitske udruge sindikata, koje se bez ikakva uspjeha beskrajno natežu sa svojim pajdašima iz vlasti, a bilo bi daleko bolje da se te sindikaliste časno pomete, da se sami pošteno maknu, te njihova izobilna, koliko i nezavrijeđena beriva podijele - umjesto ponižavajućega maksimirskog graha, umjesto gladi što ju je ovaj nenarodni regiment namijenio svojim podanicima - da se podijele hrvatskom radniku, kojega su puna usta otuđenim sindikalistima jednako kao i vladajućim izrodima.

Danas, umjesto da svim silama skrbi za hrvatski radnički stališ i cjelinu nacionalne zajednice, svojim usrljavanjem u Euniju izdajnička nam klika stavlja u izgled slobodnu invaziju nepreglednih masa egzota, čija će jeftina radna snaga hrvatske radnike još jednom otjerati u pečalbu, ovoga puta konačno bez povratka. I malo treba onima neosvještenima - jer još uvijek nije nacionalna svijest obuzela čitav narod, i mnogi se još nisu pomirili s propašću voljene im titovine - malo im dakle treba da zavape, nekažnjeno, kako se i priliči ovom liberalnom smeću od lažne države, kako je u juzi bilo bolje. Bilo je bolje nego u Hrvatskoj? Ma nemojte! Nekome je, u ponečemu, časomice, prividno, i bilo bolje negoli sada, u ovoj podgrijanoj posthrvatskoj minijugoslaviji. Da je doista Hrvatske Države, ne bi nitko imao razloga predavati se nedostojnoj jugonostalgiji. Da je Hrvatska Država uistinu nacionalna, ona bi bila i socijalna. Jer nacionalist nikada ne će svojega brata ostaviti da gladuje, da prebire po smeću kako bi se prehranio, da besposlen trune prepušten posvemašnjem uzaluđu i beznađu, da bolestan umire pred bolnicom jer nema novaca platiti liječnika.

Kada nema kruha, pokušava se cirkusom bez kruha. Već drugi put crna se kraljica Jaca srdačno ljubi s vojnikom Purdom, kojega se eto i dokraja instrumentaliziralo ne bi li bankrotirani Hadeze još jednom zasjeo na vlast. Zabavlja se narod navodnim spasonosnim pothvatima kojima će Haaški generali... što? Biti oslobođeni? Biti osuđeni na blaže kazne? Zabavlja se, cjelodnevno, podaničku rulju spektakularnim vjenčanjem jednoga britanskoga kneza, kako bi stradalnici mogli načas zaboraviti na nevolje što im ih je osigurala nenarodna vlast, i kako bi usred takozvane "republike Hrvatske" dali oduška svojim zatomljenim monarhističkim instinktima. Danas je slijedila i nova zabava: Svaka čast velikomu papježu Ivanu Pavlu II, svjetovno Karolu Józefu Wojtyłi, koji je svojom karizmom markantno obilježio razdoblje crkvene povijesti, i Crkvino je da ga štuje blaženikom, sutra svecem. Dotični je Papa, iako nije mogao, a zacijelo niti htio iz okvira zadanih problematičnim Drugim Vaticanumom, višestruko zadužio i Hrvatsku, koju je iskreno volio i čiji je jezik, kao nadareni poliglot, također naučio. Ali se dobro sjećamo i nespretne izjave pontifeksove sa zagrebačkoga Hipodroma, da će se Sava opet morati ulijevati u Dunav. Ne, ne će se ulijevati, ako Hrvat hoće opstanka. Nikada više jugoslavije, a to znači i ove na manjem prostoru, koja nas danas izgladnjuje. A niti nečega nalik juzi, što je u sadašnjemu času svakako monstruozna "europska unija".

Pokojnoga se Papu slavi, novi nam Papa naskoro stiže u posjet. Pozdravimo ga, nekoć uglednog konzervativnog teologa Josepha Ratzingera, koji je, na čelu onoga što je ostalo od davne sv. Inkvizicije, naslijedio našega kardinala Franju Šepera. Papa Benedikt XVI, dobro si došao u Hrvatsku, ako to nije zato da bi pomogao utjerati nas u novo ropstvo, misleći da nam činiš uslugu. A glede Titotrga, gdje će u Kazalištu imati neke susrete, mislim da je naivno od Pape očekivati neki znak prosvjeda. Njegov je predšasnik Pavao VI primio samoga Tita skupa s Jovankom, još gore dakle nego što je Trg, i nije ga nimalo smetalo. Niti ovaj Papa u toj ipak razmjerno marginalnoj stvari ne će se miješati u unutarnje poslove Erhazije. Titotrg neka miču Hrvati. Ali mirnim prosvjedima (opet jedan ovih dana slijedi) to zacijelo ne će postići.

I kada već povezah Prvi Svibnja s kršćanskim temama, podsjećam i na današnji katolički blagdan sv. Josipa Radnika, tesara iz kuće Davidove, zaručnika Bogorodičina, kojega je 1687 Hrvatski sabor proglasio nebeskim zašitnikom Kraljevine Hrvatske. Živio hrvatski radnik, živio rad hrvatske nacije na svoje vlastito dobro, moralno i materijalno!
Borba se nastavlja, nacionalna i socijalna!
Za Dom Spremni! - Naprijed u Boj!


Zagreb, 29. 4. 2011.

U KAKVOJ HRVATSKOJ ŽIVIMO?

(Račanovoj ili Bobetkovoj?)

Drage Hrvatice i Hrvati!

Kao što bi trebalo biti poznato, danas, 29. travnja, je 8. godišnjica smrti stožernog generala Hrvatske vojske Janka Bobetka, a također istoga datuma i 4. obljetnica smrti predsjednika SDP-a Ivice Račana. Dobro se sjećamo da između ova dva života, posebno vezano na smrt generala Bobetka, postoje i značajne uzročno-posljedične korelacije.

Znamo da je Ivica Račan bio cijeloga života kamen temeljac komunističkoga sustava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i udarna šaka u slamanju Hrvatskoga proljeća 1971./72. godine, te da je u novom buđenju i javnom očitovanju hrvatskoga nacionalnog duha, u vidu vodeće uloge prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana pri osnivanju političke stranke HDZ-a, nazvao tu stranku "strankom opasnih namjera". Također znamo da nije htio sudjelovati sa svojom strankom SDP-om u donošenju Deklaracije, usvojene u Hrvatskom državnom saboru 25. lipnja 1991. godine, o suverenosti Republike Hrvatske. Tada je Ivica Račan, sa svojom partijom, napustio saborsku sjednicu.

Nadalje, prijelomne 2000. godine, kada je na čelu koalicije preuzeo vlast 3. siječnja, osim masovnih čistki HDZ-ova kadra u svim institucijama i na svim područjima političkog, kulturnog i gospodarskog života u Republici Hrvatskoj, odmah ukinuo riječ "državni" iz naziva Hrvatskoga državnoga sabora, ukinuo Županijski dom i, što mu je najveći krimen protiv Republike Hrvatske, u Saboru donio pogubnu, nelegitimnu i međunarodno-pravno nelegalnu, Deklaraciju o nadležnosti Haaškoga suda nad unutarnjim vojno-redarstvenim akcijama "Oluja", "Bljesak" i drugima, prekinuvši prethodno iz 1999. godine započeti međunarodni pravni postupak za utvrđivanje nenadležnosti. Bespravno je otpustio iz policijskoga sustava oko 5.000 dragovoljaca, kako bi nesmetano počeo uhićivati generale Hrvatske vojske i druge hrvatske branitelje, na temelju montiranih i lažnih optužbi Haaga, a i pravosuđa u Republici Hrvatskoj, gdje je namjestio komunizmu odane dužnosnike i suce. Nadalje je, zajedno sa sebi odanim, proizašlim iz istoga udbaško-komunističkoga miljea, Stjepanom Mesićem, i sudjelujući u istim tajnim planovima zločinačkoga pothvata protiv države Hrvatske, u okviru plana tajnih službi takozvanih moćnika svijeta, započeo i proveo uništavanje fenomena respektabilne i u svjetskim razmjerima Hrvatske vojske. Preuzeli su i sve medije u Republici Hrvatskoj, te započeli provoditi totalnu detuđmanizaciju, uz sve ostale psihološke manipulacije i prevare hrvatskoga naroda. U
veli su i nove državne blagdane, kako bi izazvali totalnu zabunu i nesnalaženje u narodu.
No, najstrašnije, dogovorili su montirane i monstruozne optužnice od strane Haaga. Prvi je bio na udaru stožerni general Hrvatske vojske Janko Bobetko, kad već nije bio na životu glavni zapovjednik Hrvatske vojske i obnovitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman.
Dakle, takav i još puno gori, Ivica Račan, preminuo je u 64. godini, 29. travnja 2007. godine.

Tko je bio ponosni i dostojanstveni general Hrvatske vojske Janko Bobetko

O njemu nije potrebno puno govoriti. Tisuću devetsto sedamdeset i prve godine, kao general takozvane JNA, došao je među prvima pod najžešći udar. Oduzet mu je čin generala, te je bio stavljen u kućni pritvor i izolaciju, uz prismotru cijeloga života. Tisuću devetsto devedesete godine bio je glavni oslonac dr. Tuđmanu u planiranju strategije obrane i oslobođenja Republike Hrvatske. Optužnica od strane Haaga za "zločinački pothvat" zadala mu je najteži udarac u životu. Znamo da je donio odluku da po cijenu života neće dopustiti svoje uhićenje i otpremanje u Haag.
Zbog svih tih stresova, preminuo je u 85. godini života, 29. travnja 2003. godine.
Dvadeset i devetog travnja 2011., na obljetnicu njegove smrti, o stožernom generalu Janku Bobetku ni riječi ni u kojem mediju, kao da nikada nije ni postojao. O Ivici Račanu, koji je i posredni uzrok smrti generala Bobetka, svi talambasi u svim medijima. Vijence polažu razne delegacije, a i delegacija na čelu sa predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem, a da o hvalospjevima od strane njegove partije i ne govorimo.
Hrvatski narode, otvori oči i probudi se!
Ti ne živiš u Bobetkovoj, nego u Račanovoj Hrvatskoj!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!


Zagreb, 22. 4. 2011.

BEZGRANIČNO LICEMJERJE VLADAJUĆIH STRUKTURA U REPUBLICI HRVATSKOJ

U vremenu korizme 2011. godine, sa velikom strepnjom očekivali smo sudbonosni i povijesni dan, 15. travnja (petak) 2011. godine. Devet dana prije Uskrsa čuli smo šokantnu i sudbonosnu "pravdu" takozvanih moćnika svijeta, izrečenu putem suca Alphonsa Oriea, predsjednika Sudskoga vijeća Haaškoga suda u ovom predmetu. Legendarni general Hrvatske vojske Ante Gotovina i isto tako legendarni general Specijalne vojne policije Hrvatske vojske Mladen Markač, glavni zapovjednici u osloboditeljskoj akciji "Oluja" 1995. godine, proglašeni su krivima za ratne zločine i "udruženi zločinački pothvat", s ciljem istjerivanja srpskoga stanovništva iz Hrvatske. General Ante Gotovina osuđen je, nepravomoćno, na 24 godine robije, a general Mladen Markač na 18 godina. General Ivan Čermak je oslobođen krivnje. Zajedno sa generalima, prema obrazloženju presude, za isti "zločinački pothvat" osuđeni su nedefinirano, poimenično, i mrtvi politički dužnosnici Republike Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman, kao i preminuli ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, te preminuli generali Zvonimir Červenko i Janko Bobetko.

Dakle, ono što se nikada i nigdje u povijesti pravosuđa nije dogodilo, evo događa se kada se radi o Hrvatima i hrvatskoj državi.

No, kako se, prema presudi o "zločinačkom pothvatu", u kojem je sudjelovalo oko 200.000 vojnika, vjerojatno još toliko onih koji su na razne načine bili logistika, kao i mi svi ostali, koji smo se veselili toj osloboditeljskoj akciji i pobjedi, onda nas ima bezbroj "zločinaca", pa svi mi, dakle cijeli hrvatski narod, možemo očekivati procesuiranje ili nad nama treba ponovno izvršiti genocid, bez ikakve odgovornosti počinitelja, kao što je to bilo i do sada, u Drugom svjetskom ratu i poraću, te Domovinskom obrambenom ratu. S obzirom da smo svi proživjeli na vlastitoj koži srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i da su nam još uvijek tako svježi i bolni stravični zločini nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, i s obzirom da je, od strane odvjetnika obrane optuženih generala to stanje u dobroj mjeri bilo predočeno vijeću Haaškoga suda, te da za neke pojedinačne zločine, koji su se dogodili nakon akcije "Oluja" ne mogu biti odgovorni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, objektivno smo očekivali oslobađajuću presudu, pogotovo što se radi o međunarodnome sudu, osnovanom od strane Ujedinjenih naroda. Dakle, Haaški sud je ustanovljen kao tijelo Ujedinjenih naroda, kako bi sudio za ratne zločine učinjene u međudržavnim, odnosno međunarodnim sukobima na teritoriju bivše Jugoslavije.

Hrvatski narod je imao pravo na svoju državu i po Božjim i po ljudskim zakonima

Kako je hrvatski narod u SR Hrvatskoj, i prema Ustavu SR Jugoslavije iz 1974. godine, imao pravo na samoodređenje do odcjepljenja, a posebno, i najvažnije, to pravo je imao prema Povelji Ujedinjenih naroda, te da se za samostalnost izjasnio plebiscitarno na referendumu od 19. svibnja 1991. godine, te prethodno održao prve slobodne demokratske izbore za Hrvatski državni sabor, zasjedao 30. svibnja 1990., koji dan je proglašen Danom državnosti, kao što je donio u Hrvatskom državnom saboru i Deklaraciju o suverenosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991. godine, Republika Hrvatska je praktično imala sve atribute samostalne i suverene države. No, s obzirom da je memorandumska politika Slobodana Miloševića, podržana od velike većine srpskog naroda u Srbiji, potaknula Srbe u Hrvatskoj na pobunu i "balvan revoluciju" već od 17. kolovoza 1990. godine, te da je Beograd neprekidno naoružavao, poticao i pomagao pobunjenike, pa i na razne zločine, kao što je bio "krvavi Uskrs", 31. ožujka 1991. godine, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović na Plitvicama, pogibija 12 redarstvenika u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, masakr hrvatskog stanovništva u Dalju, Erdutu i Aljmašu 2. kolovoza 1991. godine, sve do otvorene kratkotrajne agresije takozvane JNA ne Republiku Sloveniju 30. lipnja 1991. godine, te zločina te vojske nad hrvatskim stanovništvom u selu Ravnom u Bosni i Hercegovini, zaustavljanje tenkova i transportera iz Kupresa i Mostara 7. svibnja 1991. godine u Širokom Brijegu, jer su bili krenuli prema Dalmaciji na Hrvatsku, i sama međunarodna zajednica je shvatila da nešto mora učiniti. S obzirom i na faktično međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 7. rujna 1991. godine, kada je stupila na snagu Deklaracija o Jugoslaviji od 27. kolovoza 1991. godine, potpisana od Europske zajednice, te Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, sa konstatacijom da se Jugoslavija raspala i da su nastale nove države, te je uspostavljena Badinterova komisija, koja je donijela zaključke o granicama novih država, priznajući u tu svrhu granice Socijalističkih Republika, a što su potpisale sve novonastale države, te s obzirom na međunarodno diplomatsko priznanje Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine, te prijem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992., znači da je Republika Hrvatska bila i jest međunarodni subjekt u svojim zakonskim granicama, daleko prije vojno-redarstvene akcije "Oluja", a da je takozvana republika srpska krajina uzurpatorska i okupatorska zločinačka tvorevina, nastala na strašnim zločinima ubijanja i proganjanja bar 150.000 Hrvata sa svojih tisućljetnih ognjišta, a za koje zločine je na istome sudu osuđen čelnik te tvorevine Milan Martić na 35 godina robije.

No, tužiteljstvo Haaškoga suda tu zločinačku tvorevinu samovoljno, nelegalno i bez ikakvog temelja proglašava međunarodnim subjektom, a predsjednik Sudskoga vijeća u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, u obrazloženju presude potvrdio i potpuno nevinoga generala Antu Gotovinu i Mladena Markača proglasio krivim, te osudio na drastičnu kaznu od 24, odnosno 18 godina robije.

Ta montirana konstatacija o takozvanoj srpskoj krajini kao međunarodnom subjektu im je trebala kako bi ostvarili svoju nadležnost nad tom unutarnjom vojno-redarstvenom akcijom "Olujom". Budući da je to zgrada bez ikakvog moralnog i pravnoga temelja, logično bi bilo da ta presuda na višoj instanci padne kao kula od karata. No, s obzirom da je ovaj sud pokazao da nema nikakve veze ni sa pravdom, ni sa istinom, ni sa bilo kakvim moralom, on je svojom presudom presudio svim tim najuzvišenijim moralnim vrednotama na kojima bi se trebalo temeljiti svako pravosuđe, te da su to temelji i opstanka samoga čovječanstva.

Pojam ratnih zločina, što je to?

Ne moramo biti pravne struke da bismo shvatili kako bi se svako pravo trebalo temeljiti na logici. Naime, ako je svakom objektivnom promatraču, kome je stalo do istine, jasno da je akcija "Oluja" prošla u vrlo kratkom vremenu od 72 sata, te da se dogodio najmanji mogući broj ljudskih žrtava, kao i minimalna razaranja, te da je stanovništvo tog okupiranog hrvatskog područja prije same akcije, organizirano od svojih vođa, napustilo Hrvatsku, jer nisu htjeli živjeti pod hrvatskom zastavom i hrvatskim grbom, a mnogi su se i bojali ostati zbog počinjenih zločina, ipak, na žalost, moramo priznati da su se nakon završetka "Oluje" dogodili, iz osvete ili koristoljublja, i neki kriminalni zločini ubojstava i paleža. Ti zločini sigurno nisu ni tisućiti dio onih zločina koji su počinjeni od uzurpatorske srpske strane nad hrvatskim narodom i imovinom, te da je bilo teško uspostaviti efikasnu kontrolu nad tim velikim prostorom u tako kratkom vremenu, logično je da svi počinitelji tih zločina nisu mogli biti otkriveni, jer se to ne događa ni u mirnodopskim uvjetima. Činjenica koja se stalno i uporno prešućuje je da je Republika Hrvatska u tome razdoblju iza "Oluje" vodila preko 4.000 postupaka, te da je osuđeno preko 2.000 počinitelja, što nije bio slučaj niti na jednoj drugoj strani u sukobu. Također se prešućuje da je Republika Hrvatska organizirala na cijelome tome području humanitarno zbrinjavanje starijih osoba srpske nacionalnosti koje su njihovi mladi ostavili, te da je zbrinuto oko 10.000 takvih osoba.

No, za naše kritičare, negatore svega pozitivnog u Republici Hrvatskoj, neprihvatljivo je to što se ti pojedinačni kriminalni zločini nisu nazivali ratnim zločinima, što oni nikako i nisu. Kritičari i hrvatski neprijatelji ne žele i neće priznati činjenicu da je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i svaka druga agresija na suverene države, najveći i temeljni ratni zločin, iz kojega proistječu svi ostali ratni zločini. Naime, svi zapovjednici agresorske vojske jesu ratni zločinci, jer zapovijedaju agresiju, a i pojedinci u toj agresorskoj vojsci, koji počine ratne zločine. Zapovjednici obrambene vojske ne mogu biti odgovorni niti zločinci po samom zapovijedanju obrane, osim ako bi dokumentirano zapovjedili zločin ili pojedinačni vojnik u obrani, ako bi prekoračio nužno obranu te na svoju ruku učinio ratni zločin.

No, sva ova objašnjenja nemaju nikakve veze sa generalom Gotovinom i generalom Markačem, koji su nakon pobjedonosne akcije "Oluja" odmah otišli na druge vojne dužnosti. Njihova odgovornost, prema optužnici i presudi, pomiče se čak na period od "Oluje" do 15. studenog 1995. godine, kada je takozvana JNA potpuno napustila Hrvatsku.

Karakteristika Haaškog suda je i to da taj sud nije pokrenuo nikakve optužnice niti presudio protiv političkog i vojnog vodstva na agresorskoj strani, jer je Milošević navodno umro prije presude, iako ga nitko mrtvoga nije vidio, a protiv vojnog vrha nije ni pokrenuo postupke, a jesu montirano podigli takve optužnice i donijeli presude čak i mrtvim dužnosnicima Republike Hrvatske, što je pravni nonsens bez presedana.

Nakon akcije "Oluja", skrb za oslobođeno područje preuzela je civilna policija i civilno pravosuđe Republike Hrvatske, a za eventualne zločine ti dužnosnici bi mogli biti odgovorni. Naravno, nisu ni oni odgovorni, jer se činilo ono što je bilo moguće, kao što je naprijed rečeno. Nepravednom i političkom sudu u Haagu nije bilo dovoljno da takozvanu republiku srpsku krajinu proglasi međunarodnim subjektom, iako zna da je uzurpatorska i razbojnička tvorevina na teritoriju Republike Hrvatske, za što Haaški sud objektivno nema nadležnost, nego je besmisleno akciju "Oluja" produžio do 15. studenog, kada je Republiku Hrvatsku definitivno napustila takozvana JNA, kako bi na neki način, bez temelja, opravdali svoj rad. Logično bi bilo, kada već govore o međunarodnom sukobu na teritoriju Republike Hrvatske, da taj sukob tretiraju kao agresiju, što je činjenica, te da istražuju i procesuiraju sve stravične ratne zločine koji su učinjeni u toj agresiji.

Tko je kriv za presude generalima?

Oni koji su prevarom i manipulacijama, uz pomoć stranih tajnih službi došli na vlast u Republici Hrvatskoj od 3. siječnja 2000. godine, tj. koalicija Račan-Budiša-Čačić-Pusić-Kajin-Jakovčić, na čelu sa Stjepanom Mesićem, kao predsjednikom Republike Hrvatske u dva mandata, prebacuju svoju planiranu i dogovorenu rabotu, da ne kažem krivnju, jer oni to svjesno rade, perfidno prebacuju na predsjednika Franju Tuđmana i ministra obrne Gojka Šuška, tj. na prethodnu vlast, koja je bila na čelu obrane i uspostave obnovljene hrvatske države Republike Hrvatske. Kažu, oni su donijeli Zakon o oprostu 1992. godine, suutemeljitelji su Haaškoga suda 1993. godine i donijeli su Ustavni zakon o suradnji sa Haaškim sudom. To i ovih dana, nakon šokantne presude hrvatskim generalima, govori i perfidni Ivo Josipović, na žalost predsjednik Republike Hrvatske, da za presudu nisu jedini dokaz Brijunski transkripti, nego je temelj Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, koji je donijet 1996. godine, za vrijeme predsjednika Tuđmana, te da su sve vlade kasnije bile obvezne surađivati (Račan, Sanader, Kosor) i ne može ih se optuživati. To on svjesno i tobože na fin način baca prašinu u oči uznemirenom narodu, jer smatra taj narod nedoraslom djecom ili maloumnima.

Tako je i nedavno govorio za srbijanski zakon na temelju kojeg progone hrvatske branitelje, žrtve svoje agresije na teritoriju suverene države Republike Hrvatske, kako svaki zakon, pa i taj srbijanski, ima načelo univerzalnosti. S obzirom da je pravna činjenica od najstarijih vremena da svaki zakon mora imati univerzalno načelo pravednosti i morala ili se ne može smatrati legitimnim zakonom, a što ovaj srbijanski nema ni u primisli, znači da Ivo Josipović svjesno laže i obmanjuje javnost. Što se tiče Zakona o oprostu, logično je da se nakon svakoga rata ili tijekom rata, preventivno, donose takvi zakoni, kako nedužni preživjeli vojnici na obje zaraćene strane, a pogotovo na poraženoj strani, ne bi imali poteškoća u svome daljnjem životu. Taj zakon se odnosi samo na one vojnike koji su silom unovačeni i koji nisu počinili nikakav ratni ili kriminalni zločin. Dakle, protiv takvoga zakona o oprostu, kakav je i naš, nitko razuman i human ne može imati ništa.

Glede Zakona o suradnji sa Haaškim sudom i utemeljenja suda za ratne zločine, to je također opravdana stvar, jer se mislilo da nama u Republici Hrvatskoj neće biti dostupni ratni zločinci koji su izvršili agresiju, te da taj međunarodni sud traži njihovo izručenje iz države u kojoj se budu nalazili. Suradnja sa tim sudom i s naše strane je sasvim opravdana, jer tko će iznositi dokaze protiv zločinaca, ako ne zemlja koja je te zločine proživjela i gdje su se ti zločini dogodili. Logično je da se ta suradnja odvija na temelju univerzalnog prava i statuta toga suda, koji mora biti u skladu sa univerzalnim načelima prava i pravednosti. Ako to nije, ni jedna suverena zemlja ne mora i ne smije postupati prema nalozima nepravednog suda i njegova statuta.

Glede Brijunskog transkripta, logično je da ako taj transkript i drugi dokumenti imaju oznaku državne tajne, da se mora postupati prema propisima koji se odnose na to područje, a kakve propise mi imamo.

Stipe Mesić ne samo da nije poštivao te propise, nego je neovlašteno pustio u svoj predsjednički ured međunarodne i neprijateljske tajne službe, koje su uzimale što su htjele. Dodatni problem Brijunskog transkripta je u tome što su u njega planski ubačene krivotvorine, kako kažu sudionici toga sastanka, a te krivotvorine je bez ikakve istrage potvrdio Ivo Sanader sa svojom vladom. Za krivotvorine nije trebalo puno. Dovoljno je da se u govor predsjednika Tuđmana ubaci riječ "tobože" na ključnom mjestu, što je predsjednik znao koristiti, misleći i na perfidnost moćnika svijeta, a što uz današnju tehnologiju nije nemoguće ubaciti. Uz to, Stjepan Mesić, kao najgori neprijatelj hrvatskoga naroda i hrvatske države, kojoj je bio na čelu, bio je i krivokletnički svjedok optužbe.

Što se u nas događa?

Oni koji su planski i u zločinačkom pothvatu protiv Hrvatske došli na vlast 2000. godine, a sumnjive su i prethodne bolesti i smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, odmah su krenuli u detuđmanizaciju i dekroatizaciju u planu provođenja toga zločinačkog pothvata. Pri svemu, oko dolaska na vlast rečene koalicije, najviše je pomogao predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji je još nosio karizmu "Hrvatskoga proljeća" i kome je narod vjerovao. On je to učinio iz osobnih interesa, a na štetu nacionalnih interesa, do kojih mu uopće nije bilo stalo, jer su mu obećali da će dobiti položaj predsjednika Republike Hrvatske. U to vrijeme su mu planski namjestili Stjepana Mesića i odbacili Budišu kao prljavu krpu, jer su moćnici svijeta mislili da još u njemu ima nešto nacionalnog duha.

Slično je kasnije, nemoralno podržavajući Ivu Sanadera, prošao i Andrija Hebrang. On, koji je bio velika žrtva komunističkoga sustava od djetinjstva i koji je velike stvari činio u Domovinskom ratu, pao je u klopku, kao i Budiša, da će ga Sanader promovirati za predsjednika Republike Hrvatske 2010. godine. Sve je u tu svrhu, uz Sanadera, radi karijere Hebrang činio, kako bi postao predsjednik Republike Hrvatske.

Kao što znamo, moćnici svijeta su ga izigrali, uz pomoć Sanadera i dvojice nemoralnih kandidata, pa i on odlazi kao oparen. Bilo bi mu daleko bolje da je napustio Sanaderovu vlast kada su progonili generala Gotovinu. Ostao bi za sva vremena bar čestit čovjek, što bi za svakog tko nosi ime čovjek bilo najbolje i jedino ispravno.

Deklaracija od 7. srpnja 2000. godine najveći je krimen!

Već smo rekli da Haaški sud objektivno nije trebao imati nikakvu nadležnost nad unutarnjim vojno-redarstvenim akcijama "Oluja", "Bljesak" i druge, te je Hrvatski državni sabor 1999. godine donio Deklaraciju o nenadležnosti. Tada je Republika Hrvatska pokrenula i pravni spor kod Haaškoga suda i Ujedinjenih naroda da se dokaže ta nenadležnost. Međutim, nova vlast, osim općih čistki u državi Hrvatskoj, sve do najmanjeg direktora u državnim firmama i zadnje čistačice, ukidanja naziva "Hrvatski državni sabor", ukidanja Županijskoga doma, promjene Ustava i drugo, i najgore, prekidajući prethodni pravni postupak o nenadležnosti, u noći između 7. i 8. srpnja 2000. godine, u burnoj noćnoj raspravi, donosi sudbonosnu odluku i deklaraciju o izručivanju tih akcija Haaškome sudu. U tekstualnom sastavu te deklaracije, najviše je doprinio sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, sigurno prema uputama tajnih službi.

Ubrzo nastaju opsežne čistke hrvatskih dragovoljaca u hrvatskoj policiji, bespravno se otpušta njih oko 5.000, na što je uslijedio valjda i u svijetu najduži štrajk otpuštenih policajaca pred zgradom Račanove vlade, koji je trajao više od dvije godine, do dolaska Sanadera na vlast 2003. godine. Odmah nakon otpuštanja dragovoljaca iz policije, uslijedila su spektakularna uhićivanja hrvatskih branitelja i generala, počevši od 12. rujna 2000. godine, a tada se diže i optužnica protiv ponosnog i dostojanstvenog generala Janka Bobetka, uz njegov drastični kraj života zbog strašnih stresova i odluke da nipošto neće, po cijenu života, dopustiti da bude uhićen i otpremljen u Haag. Dakle, i smrt generala Bobetka ostaje na duši Račanove koalicijske vlasti, ako takvi uopće imaju dušu. Dolaskom na vlast najveće protuhe i prevaranta Ive Sanadera 2003. godine nastavlja se progon generala Ante Gotovine, Mladena Markača, Ivana Čermaka, Mirka Norca, Rahima Ademija, te ostalih hrvatskih branitelja, časnika i generala u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Generala Ivana Čermaka i generala Mladena Markača, Ivo Sanader sramotno šalje u Haag 11. ožujka 2004. godine. Generala Slobodana Praljka, generala Milivoja Petkovića, te političke dužnosnike Herceg-Bosne Brunu Stojića, Jadranka Prlića, Berislava Pušića i Valentina Ćorića, otpremaju u Haag 5. travnja 2004. godine, dok generala Antu Gotovinu uhićuju u Španjolskoj pred Božić 2005. godine. Istina, iz Hrvatske su otišli u Haag još 1996. godine Dario Kordić, politički dužnosnik Herceg-Bosne, i general Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske Tihomir Blaškić. No, tada su obećavali, od strane Haaškoga suda i uz garanciju SAD-a, da će se provesti brzi postupak i da će se dokazati da oni nisu krivi. Vidjeli smo kako su prošli! Nedužni Dario Kordić, nakon višegodišnjega zatvora, primjer ponosa i dostojanstva, jer nije htio optuživati predsjednika dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, dobio je 25 godina robije, dok je general Blaškić dobio najprije 45 godina, a zatim, uz manipulacije odvjetnika Ante Nobila i trećesiječanjske vlasti i uz prihvaćanje optužbi drugih, tj. hrvatskog političkog vrha, na drugom stupnju dobio je 9 godina, koliko je prethodno proveo u pritvoru, te je odmah oslobođen. Kako je to bio primjer rada Haaškoga suda, apsolutno se nije smjelo dalje surađivati sa takvim sudom i u praksi se nije smjelo progoniti i slati u Haag druge generale i političke dužnosnike, posebno ne na temelju monstruozne optužnice o zločinačkom pothvatu. No, kako je Sanader bio opsjednut sa EU i stalno govorio kako nema cijene ulasku u EU, vidjeli smo koliko je žrtvovao i gospodarski i financijski i teritorijalni i pravni suverenitet Hrvatske, a da nije postigao ništa. Jedina satisfakcija nam je da je Ivo Sanader sada u zatvoru, to jest na mjestu koje istinski zaslužuje. Kaže se da je Bog spor, ali dostižan, ali u Sanaderovu slučaju vidimo da Bog zna biti i brz. Bog nije mogao preći preko torture i nepravde koju je Sanader provodio nad nedužnim i toliko zaslužnim generalom Branimirom Glavašem i suoptuženima. Jadranka Kosor nastavlja putem Sanadera, pa vjerujemo da će kao i on bijedno završiti. Ona, radi EU, prihvaća masovni progon hrvatskih branitelja, pa čak i cijeli hrvatski narod i državu Hrvatsku toliko ponižava da potpisuje, putem hrvatskoga pravosuđa, progone hrvatskih branitelja, izmučenih logoraša u srbijanskim logorima, gdje su mnogi i ubijeni, da ih Srbija, putem svojih jugoslavenskih zakona, sudi u Srbiji, poput hrvatskoga branitelja logoraša Veljka Marića, ili da njihovi istražitelji vršljaju po Hrvatskoj i ispituju žrtve svoje agresije. Mislila sam, kada su na isti način zahvatili i legendarnu doktoricu razrušene Vukovarske bolnice Vesnu Bosanac, a na spisku je bio i pokojni Jure Njavro, tražeći da ona njima odgovora i da je progoni hrvatsko pravosuđe, da će se takvi apsurdi i pravosudni zločini odmah sa indignacijom odbiti i poduzeti daljnje diplomatske mjere i na međunarodnom planu da bi se zaštitili nedužni ljudi, to se sa hrvatske strane ne događa. Jadranka Kosor je organizirala samo sastanak sa vodećim pravnim stručnjacima, predstavnicima Državnoga odvjetništva i Akademijom pravnih znanosti, gdje je rečeno da se radi o apsurdnom zakonu Srbije, te da će se organizirati i regionalna konferencija, kako bi se usuglasili pravni standardi. Zaista ne znam tko je vidio da se nešto može usuglašavati sa onima koji prelaze sve granice međunarodnoga i moralnoga ponašanja. Te rasprave su bile krajem ožujka 2011., dalje se ništa nije poduzimalo, dok ovih dana vidimo da Srbija i dalje nastavlja sa svojim teroriziranjem, pa i putem hrvatskoga pravosuđa. Dakle, oni koji su do temelja razrušili Vukovarsku bolnicu, optužuju vukovarske liječnike da u tim nemogućim uvjetima, koje je izazvala Srbija, Vesna Bosanac, Juraj Njavro i drugi liječnici nisu dobro liječili njihove ranjenike, iako su činili sve što su mogli kao i prema hrvatskim ranjenicima.

Presude Hrvatskoj za "zločinački pothvat" i druge "ratne zločine"

Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su tako osuđeni 15. travnja 2011. godine. Uz njih i mrtvi politički dužnosnici i generali, dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, general Zvonimir Červenko i general Janko Bobetko. Oni su prvi osuđeni, a ostalima sudionicima "zločinačkog pothvata" osude tek slijede. To je oko 200.000 hrvatskih vojnika i časnika koji su direktno sudjelovali, kao i još toliko logističara, pa zatim svi mi, koji smo se veselili toj pobjedi i podržavali "zločinački pothvat". Dakle, to je cijeli hrvatski narod, a i hrvatska država, nastala na temeljima "zločinačkog pothvata". Neki hrvatski branitelji su već 17. travnja, u nedjelju, nakon velikoga prosvjednog skupa na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu i prosvjeda u više hrvatskih gradova, zbog strašne i nepravedne presude, započeli štrajk glađu na Trgu bana Josipa Jelačića. Do Velikoga petka već ih je bilo 10. Vlasti HDZ-a, na čelu sa predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, u Hrvatskoj, kao i oporba i predsjednik Republike Hrvatske, obećaju da će sve učiniti da bi se presuda generalima preinačila u drugostupanjskom postupku, jer sud nije uvažio nikakve argumente obrane. Zapravo je obrana potpuno ignorirana, a u presudi prepisana optužnica.

Moje je mišljenje da bi odvjetnici obrane generala, ako imalo drže do sebe, do prava i do svoje profesije, trebali tužiti taj sud kod Ujedinjenih naroda i u svojim odvjetničkim komorama. Sud je potpuno staljinistički presudio onako kako je tražila optužba! Pitam se kuda ide ovaj današnji svijet sa takvom "pravdom". Kako se ti ljudi, koji to sve namještaju i koji to poslušno prihvaćaju i izvršavaju Boga ne boje, ako se već ljudi ne boje? No, mislim da se, u svojoj bahatosti, opasno varaju. Današnji svijet, pogotovo siromašni i obespravljeni, neće moći trpjeti u nedogled takvu nepravdu. Nisu svi kao dobroćudni i katolički Hrvati, koji ogorčenje rađe okreću protiv sebe, nego protiv bahatih takozvanih moćnika svijeta. No, sigurno ni naše strpljenje nije bezgranično. Vlasti u Hrvatskoj licemjerno kažu da će sve učiniti što je u njihovoj moći da se nepravda prema generalima ispravi.

Koliko je iskrena briga za branitelje i kakva je sudska praksa u Hrvatskoj?

Ovo govorim, što bi se reklo, "iz prve ruke". Kao što je poznato, u Republici Hrvatskoj je po zatvorima oko 300 branitelja. Nekoliko stotina je osumnjičenih i samo je pitanje vremena kada će biti uhićeni. To nije teško, jer sigurno nema u Hrvatskoj ni jednoga malo većega mjesta, a da u vrijeme Domovinskoga rata nije poneki Srbin otišao na svoju četničku stranu, pa možda i poginuo, ili je slučajno na neki način stradao. Dakle, bilo gdje i bilo kada može se započeti predpriprema, medijsko prokazivanje i medijsko linčovanje bilo kojih branitelja, te njihovo uhićivanje. Na njih se tada iznose grozne medijske optužbe i presuđuje ih se, a da javnost nikako nema priliku i njih čuti, što oni kažu o navedenim optužbama, ako uopće bilo što o tome znaju. Osobno sam nazočila u zagrebu suđenju generalu Mirku Norcu i generalu Rahimu Ademiju, te generalu Glavašu i suoptuženima, pukovniku Hrvatske vojske Ivici Krnjaku, Gordani Getoš-Magdić, Tihomiru Valentiću, Dini Kontiću i Zdravku Dragiću, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kao predsjednica, i u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje vodi prof. dr. Zvonimir Šeparović, a ja sam članica Predsjedništva. Karakteristično da se na tim suđenjima s najvećim poštovanjem uvažavaju iskazi svjedoka sa srpske protivničke i neprijateljske strane, bilo pri osobnom svjedočenju, ili putem video-linka iz Beograda. Naše generale se toliko ponižava da im se na sud dovode, kao svjedoci protiv njih, čak i u nas u odsustvu osuđeni ratni zločinci, s tim da im se garantira sigurnost da neće biti uhićeni i plaća boravak u Zagrebu. Primjedbe odvjetnika obrane zbog očitih nezakonitosti apsolutno se ne uvažavaju, kao ni svjedoci obrane. Čak ih se u medijima proziva da lažno svjedoče, dok se naveliko prepričavaju i uvažavaju očite izmišljotine protivničkih svjedoka. Suci koji drastično osude branitelje ili generale bivaju unapređeni, poput suca Marina Mrčele, koji je nakon presude generalu Mirku Norcu postao sudac Vrhovnog suda. Svjedoci optužbe, iako očito daju lažne iskaze i padaju u kontradikcije, ne sankcioniraju se.

Sudac koji slučajno bude objektivan i odvažan, pa prvostupanjski oslobodi hrvatskog branitelja, odmah ga mediji optužuju, a Vrhovni sud redovito vraća predmet ponovo na prvi stupanj. Tako se tri puta sudilo branitelju Karlovca Mihajlu Hrastovu za iste optužbe, te je uvijek bio oslobođen. No, Vrhovni sud njemu po brzom postupku dodjeljuje 8 godina robije. Kao što znamo, mnogi i najveći zločini nad Hrvatima se ne procesuiraju, jer su zločinci nezakonito abolirani. Tobože prema Zakonu o oprostu, sve se karakterizira kao oružana pobuna, pa iako je postupak započeo, zločinci se oslobađaju.

Uzmimo samo jedan primjer. Još 1992. godine bilo je optuženo 35 Srba za sudjelovanje u genocidu nad civilima u mjestima Četekovcima, Balincima, Čojlugu i Voćinu. U jesen 1991. upravo je masakrirano na najgrozniji način 69 civila i dva policajca. Godine 2004. županijski sud u Virovitici je ta djela prekvalificirao u oružanu pobunu, te iz sve oslobodio prema Zakonu o oprostu. S druge strane, hrvatskoga branitelja, logoraša srbijanskih logora, uhićenog kao profesionalnog vozača kamiona na bugarskoj granici prema Srbiji, oca troje djece, Veljka Marića, već godinu dana maltretiraju u srbijanskom zatvoru i sude u Beogradu zbog jednoga Srbina, navodno civila, stradalog u Grubišnom Polju 1991. godine. Veljka Marića ne možemo čuti što kaže, a hrvatske vlasti sa svojim pravosuđem zdušno pomažu srbijanskog pravosuđu i šalju materijale da ga se osudi. Znači li to da jedan Srbin, i to ne znamo kako je poginuo, ne govori se da je, ne daj Bože, zaklan i masakriran, kao oni Hrvati u Voćinu, više vrijedi nego 69 Hrvata? Da ne govorimo o svim ostalim zločinima i zločincima nad Hrvatima i hrvatskom zemljom i o tome koliko Hrvatska ugađa agresorima i zločincima. To podnosi, na žalost, hrvatska vlast, mirno i raznim veselim sastancima gradi dobrosusjedske odnose sa Srbijom. Nadalje, što reći za generala Glavaša i suoptužene u politički motiviranom i montiranom procesu? Znamo da je general Branimir Glavaš dobio pravomoćno 8 godina robije, koju služi u BiH. U obrazloženju te presude Vrhovni sud Republike Hrvatske je pokazao da apsolutno ne priznaje ni zakone ni Ustav Republike Hrvatske, nego da generala Glavaša i suoptužene sudi na temelju zakona bivše Jugoslavije, kao pripadnike paravojnih formacija 1991. godine, dok se takozvana JNA smatra legalnom vojnom formacijom u Republici Hrvatskoj. Takvu presudu general Glavaš ne priznaje, niti njegova stranka HDSSB, kao ni svi normalni i pošteni ljudi u Hrvatskoj. Stoga je general Glavaš, kao i ostali suoptuženi, podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prije dvije godine, da se procijeni ustavnost te presude. No, Ustavni sud još ništa ne odgovara. Najbolji odvjetnici Branimira Glavaša, ni on sam, kao pravnik, ništa pravedno ne postižu u Republici Hrvatskoj. Pravda i obrana se na hrvatskim sudovima protiv branitelja potpuno ignorira. Primjerice, na suđenju generalu Mirku Norcu u Rijeci, odvjetnici obrane su potpuno dokazali krivotvorinu kazete "dokaza" optužbe, pa nikome ništa. Dakle, ako je takvo suđenje u Republici Hrvatskoj, što bolje možemo očekivati od suđenja u Haagu i koliko je istinitosti u riječima Jadranke Kosor da će se Vlada zauzeti za pravdu u Haagu? Živi bili pa vidjeli!

Stoga, u vjeri i nadi da će nas Krist, osuđeni najveći pravednik, razumjeti i zajedno sa svojom i našom Svetom Majkom pomoći nositi naš križ, te da će se sve okrenuti na dobro onima koji na pravdi trpe, Boga ljube i žive po Božjim zapovijedima, svim Hrvaticama i Hrvatima, pojedincima i sa obiteljima, od srca, uz molitvu i vapaj "Bože, spasi Hrvatsku!", želim Sretan i blagoslovljen Uskrs!

S ljubavlju u Kristu
Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Post-haaška Hrvatska

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatski narode u gradu Torontu, u Domovini i gdje god te ima!

Tjedan dana dijeli nas od skandalozne, zlikovačke presude te velikih prosvjeda što su uslijedili. Predvodnici otpora tih dana, Trusić, Vekić i Sačić, a potom i trenutačni čelnik Hrvatske stranke prava, formulirali su nekoliko točaka kojih su ozbiljenje ultimativno zatražili od hrvatskih vlasti. Navodim ove najbitnije: prestanak progona hrvatskih branitelja, oslobađanje svih naših ratnika u hrvatskim kazamatima, poništenje abolicije i sudski progon srpskih zločinaca, prekid suradnje s Haaškim tribunalom, odgoda pregovora s Eunijom...

Režim reagira u neprilici. Obećaje kako će poduzeti nekakvu diplomatsku ofenzivu (kako to niste do sada?!), mobilizirati još bolje odvjetnike (kao da su odvjetnici krivi!), još sposobnije "stručnjake", osobito one inozemne i međunarodne, pa i olimpijske športaše (sic!), pa će iskoristiti neku studiju Akademije pravnih znanosti Željka Horvatića, onda će se ponovno natjecati da zagrebačka Vlada postane amicus, amica curiae, prijateljica dakle neprijateljskoga suda, iako je to već jednom propalo, a nije niti posve jasno čemu bi uopće imalo služiti. Napokon, crna kraljica Jaca najavljuje Ustavni zakon o braniteljima, kao da ga nije mogla donijeti i prije, i kao da će on zapriječiti daljnji progon hrvatskih ratnika. Ma ne radi se o papirima, radi se o politici! A politika, ista politika, nastavlja se i dalje! Ili će netko doista ozbiljno vjerovati da su te najave iskrene, da bi njihova provedba uopće išta mogla mijenjati tek od sada, a oni isti veleizdajnički politikanti koji su lovili i ulovili generala Gotovinu i s razlogom strjepili od njegova oslobođenja - da će ti isti najednoć započeti raditi na oslobađajućoj presudi prizivne instance! Predizborni trikovi i blefovi i laži na tekućoj vrpci!

Tko hoće, neka vjeruje. Tko želi biti prevaren, neka bude. Činjenice govore drugačije. Slijedi novi progon hrvatskih branitelja na svim razinama. Haaške žrtve mogli bi postati i Tuđmanovi ministri Ivan Vekić i Jure Radić, pa Miroslav Tuđman, Markica Rebić, pa general Rojs i drugi generali sudionici veličanstvene akcije Maestral, kojom je mogla biti oslobođena čitava naša Bosna i Hercegovina: Ademi, Sopta, Krstičević (ništa mu dakle nije pomoglo što se priklonio svojemu nasilnom umirovitelju Mesiću), onda Filipović, Jelić, Glasnović, a spominje se i ubijeni general Korade. Junačku vukovarsku doktoricu Bosanac i nadalje se, na zapovjed Beograda, sukladno tajnim sporazumima Hrvatske sa Srbijom (ili, bolje reći, obratno), o kojima sam već govorio, redovito povlači po obavijesnim razgovorima, a i veliki broj branitelja ovih dana prolazi istu torturu, i očekuju se nove masovne uhitbe, navlastito temeljem Haaškoga privremenog pravorijeka, te tvrdnji i formulacija iz presude sudca Orieja. I tako se još jednom potvrđuje moja prastara teza o tomu da će Mesićeva takozvana "individualizacija krivnje" uroditi stvarnom kolektivizacijom krivnje hrvatskoga naroda i države, ove, prošle i svake, koliko god da to formalno i ritualno poricali njezini promicatelji iznutra i izvana. I da se rečeno makar i simbolično podcrta, baš su ovi dani odabrani za umirovljenje još šestorice hrvatskih ratnih generala.

Jedna je zanimljiva posljedica Haaškoga skandala da su se neki sada, s preko desetljeća zakašnjenja, sjetili neslavne, uistinu veleizdajničke uloge bivšega predsjednika Mesića s dilanjem transkripata. Mesić, koji se nakon slegnuća situacije vratio sa svojih mešetarenja u dalekoj nam Kini, sada po običaju laže li laže, poriče svoju ulogu u odavanju državnih tajni za potrebe Haaga, prebacuje krivnju danas na Karamarka (koji je izmišljotine svojega negdašnjeg pajde Mesića uvjerljivo odbacio), sutra na Tuđmana juniora, Šeksa i Jarnjaka. A Mesićevi transkripti (koje su pred kamerama doslovce raznosili, razvlačili strani, špijunski novinari), povijesna je činjenica, poslužili su jednako obrani Miloševića, kao i osudi Gotovine. Na sve to predsjednik Josipović uzvraća: nema problema, ako su transkripti autentični. Nema dakle problema odavati državne, vojne tajne, ako su istinite. Zavrijedio je skladajući pravnik, doktor Smrt, kako ga zove vaša sugrađanka u Torontu, Nobelovu nagradu za pravo, ali takve još nema.

Pustimo tu kronologiju užasa, znamo da će se nastaviti, ne će nam pobjeći. Ionako se stvar ponovno potrošila, ishlapila. Umjesto za danas najavljenoga veleskupa na splitskoj Rivi, tamo sada prebrojavaju rane turiste, da nas valjda njihov bogečki konzum spasi od bankrota. Ta dolazi turistička sezona, pred pseudouskrsnim zečevima ustuknuli su, skupa s uskrslim Kristom, i pobjednički generali.

Kako god se dovijali vlast i oporba i nespretni, preuranjeni revolucionari: kvalifikacija "udruženoga zločinačkog pothvata - UZP" ostat će. Kazne će ostati, možda budu neznatno snižene. Bosanska šestorka bit će drakonski kažnjena, a uža Hrvatska time optužena za agresiju na "inozemnu državu". Bosna i Hercegovina - inozemstvo! A u Srbiji, kojoj je Haaški skandal dao vjetra u leđa, dolazi uskoro na vlast Toma "Grobar" Nikolić, vraća se iz Haaga Šešelj, a Hrvatska se razoružava, osim kao pomoćna trupa judeo-američkog imperijalizma u Afganistanu i Iraku.

Ipak još koje slovo utjehe i nade u spas. Reakcija je na Haag bila kratkoga daha, jer niti na etabliranoj desnici nema Vođe, jedinstva, velikih ciljeva, osim ovih trenutačnih, od kojih se apsurdno očekuje da ih ostvari upravo - neprijateljska garnitura na vlasti. Svejedno, stvari se gibaju, a naskoro će kucnuti čas! Sveti čas nacionalno-državne slobode! Treba ga znati ugledati te izrabiti, a to je dano u dio najzdravijim snagama, elitnim, hijerarhijski ustrojenim. One ne spavaju, ali se i ne istrčavaju. One se pripravljaju na odlučni boj. To znači, kako sam već opetovano poručivao, biti ni pesimist, niti pak neutemeljeno biti optimist, to znači biti aktivist, action directe kada joj sazrije vrijeme, a sazrijet će, bez imalo dvojbe!

Ova vlast mora past! Ali do tada mi moramo oformiti alternativu. Radimo na tome.

Ovom narodu treba procesa ozdravljenja, jer su ga kontinuirana, sukcesivna ropstva do srži obolila. Treba doći trenutak da se digne glava, da se podignemo s koljena, iz ovoga pužećeg i gmižućeg stava! Trenutak ponosa, časti i slave! Za to se hoće vlade koju ovaj narod u svojemu sadašnjemu stanju ne će i ne može izabrati, jer mu nije ni dana na izbor, i jer ju ne umije prepoznati. Kada jednoga skorog dana ta vlada zavlada, prva će joj zadaća biti obnova hrvatske duše. I počam od zdrave nacionalne jezgre, ona će u konačnom broju koraka obnoviti i čitavu narodnu substanciju, te od zavedenog, zaluđenog naroda po sebi konačno istesati ponosnu i samosvijesnu naciju za sebe. I ponavljam što sam već ovdje govorio: ne bira narod vladu, nego zdrava vlada bira, stvara novi narod. Inače nam spasa nema, neka se nitko u tome ne vara!

Čestit budi kršćanski blagdan Uskrsa svim hrvatskim kršćanima: katolicima, pravoslavcima i protestantima. Da nikada više vjere i religije, denominacije i konfesije, ne dijele hrvatski narod, da se ne stvaraju nego da nestaju umjetni, vjerski narodi, po neprijatelju izmišljeni kako bi se ponizio, smanjio, uništio narod Hrvata! Osobite čestitke onome što je još preostalo, što je još neporaženo od naše zdrave pobjedničke vojske, od njezinih ratnika i vojvoda, jer dan se odlučne bitke bliži. Sretan vam svima Uskrs - a hrvatskoj braći grčkoga zakona: Hristos vaskrese - Vaistinu vaskrese!

Pod okriljem uskrsloga Boga, kako nas to Kršćanstvo uvjerava, uvijek za sveti nam Dom nepokolebivo spremni, uvijek svjesni da se sveti rat, nacionalni džihad, nastavlja svim primjerenim sredstvima, kročimo dalje

Naprijed u boj!


Presuđeno hrvatskom ratu!

Piše: Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatski narode, gdje god da si!
Presuđeno je hrvatskom ratu!

Dogodilo se ono za što smo dobro znali da će se dogoditi, a nadali smo se, prkoseći bjelodanosti, da ipak ne će. Kako bi i moglo biti drugačije! Neprijateljski inozemni sud, na insceniranom staljinoidnom procesu, našao je naše junačke vojvode krivima. Krivima jer su se borili za hrvatsku državu i obranili hrvatski narod od hordi s Istoka te njihovih petokolonaša. Veliki vojvoda Hrvatskoga Naroda, general-pukovnik Ante Gotovina, dobio je 24 godine, a general-pukovnik Mladen Markač osuđen je na 18 godina. General-pukovnik Ivan Čermak je oslobođen, kako bi se Čermaka kompromitiralo, zabio klin među generale i u puk, a Haag se prikazao objektivnim i poštenim sudom. I da su nekim čudom i ostali oslobođeni, ne bi se ovih dana trijumfalno spustili na zagrebački Trg bana Josipa Jelačića Bužimskoga, jer će žalbene procedure obiju strana potrajati, po ritmu zlikovačkoga Haaškog tribunala, još najmanje dvije godine. Farsa se nastavlja.

Hrvatska je poražena u Haagu, ali taj nas se poraz ne tiče, ne treba nas se ticati, samo ako smo svoji i želimo biti svoji. Je li kriv Haag i Bruselj? Kriv je onaj koji nam ih je dao, Haaga i Eurouniju, eda bi im na pladnju bezuvjetno servirao našu svetu Domovinu. Kriva je diletantska klika, veleizdajnička banda, krivi su hrvatski robovi koji uvijek iznova tragaju za novim gospodarom, vlasnikom i sudcem.

Nedostojno se dočekivao i ovaj dan, kada su pročitane presude. Koncilaška je Crkva pozivala na post i molitvu premda su osude već bile kuvertirane, a zna se da Bog, ne baš toliko da ne može, koliko ne će mijenjati ono što je bilo, što se dogodilo. Neki su se odputili na hodočašća, simo i tamo. Netko je naložio da se unaokolo povezuju žute vrpce, a generalima, za slučaj da ih se oslobodi, naložio odvezivanje tih vrpca diljem Hrvatske, kao da ne bi imali prečeg posla! Mogli ste im još smisliti i svladavanje, preskakanje nekih prepona, rješavanje zagonetki, kao uvjet da konačno dospiju u svoje kuće. A protuhrvatski špijunski mediji potpirivali su u beskraj nagađanja, napetost, nervozu, pače paniku. Histerični cirkus, navijačko natjecanje: hoće li biti robija ili oslobađajuće. Brojile su se minute, sekunde, kao pred ispaljivanje kozmičke rakete. Što li će sada biti? Kao da će biti nešto drugo od vječne hrvatske patnje, koja se može okončati samo pobjedom u borbi!

A nakon objave monstruoznih osuda, odnekuda se zatražila trodnevna državna žalost (dočim TV-programi prikazuju na tekućoj vrpci - komedije!). Smijmo se, plačimo i sjedimo prekriženih ruku - što bi od toga moglo biti draže neprijatelju! U kakvim se dobrohotnim, a beznadno nastranim glavama rađaju takve bedastoće?!

U povodu izricanja presude našim pobjedničkim generalima, dva su veleskupa uprigođena na glavnom mjestu u središtu Zagreba. U petak, 15. travnja, pod vodstvom Trusića i Vekića, nakon molitve, na video-zidu usred Trga bana Jelačića, okupljeni je puk primio k znanju sramotnu osudu. Dan poslije, subota šesnaesti, u organizaciji Sačića i drugova, protiv nje se prosvjedovalo. Obojica organizatora, oba dana, zatražila su da se ne pojavljuju stranke, da ne zlorabe općenacionalnu prigodu za svoje probitke, što bi svakako bilo prihvatljivo da ni oni sami nisu na stanovit način vezani za stranke. Uglavnom smo čuli da je General preko odvjetnika odvraćao od prosvjednih skupova, očekujući oslobađajuću presudu. Uz dužno štovanje, ta presuda nije samo njegova osobna stvar, ona je stvar hrvatskog naroda i države.

Režim se također uspaničio i reagirao kako mu i priliči. Koliki su se samo bojali da Gotovina ne bude pušten na slobodu! Koliki među onima koji su ga nemilice lovili i ulovili, locirali i identificirali i transferirali. Mesić je, na dan izricanja presuda, zbrisao u daleku Kinu. Kosorica Jadranka danima je pozivala da se reagira "mirno i dostojanstveno", jer da se prosvjedima ništa ne rješava. To bi bilo u redu da je od naroda tražila primjereno držanje u času nevolje. Ali u primisli joj je bilo da bi se "nedostojanstveni nemir" morao okrenuti protiv stvarnih krivaca ove skandalozne osude, među kojima su i ona i njojzi slični, nedvojbeno. A prosvjedima se, jasno, ne mogu poništiti sramotne presude, ali se mogu pomesti oni koji su ih skrivili.

Uostalom, valja dodati: u ovom slučaju, reagirati " mirno i dostojanstveno" znači reagirati kao ovca. A netko je nekoć rekao: bolje živjeti jedan dan kao lav, negoli sto godina kao ovca! Doduše, ovca nema dostojanstva, koje Jaca očekuje od svojih i Haaških podanika. Ali danas biti dostojanstven znači biti upravo nemiran i neposlušan i buntovan! I biti domoljub znači biti revolucionaran! I biti Hrvat znači pružiti nesmiljeni otpor samim okvirima ovoga nenarodnog sustava koji je urodio i sadašnjim kriminalnim osudama naših osloboditelja! Jer bez toga otpora nema, ne može biti budućnosti narodu Hrvata, da se nitko u tome ne vara, jer nije fraza nego ljuta zbilja!

I još je Jaca Kumrovica pozvala, otrcano i banalno, na hladnu glavu i vruće srce. A ja vam kažem, nema hladne glave uz vruće srce, uz njega je i glava vruća, i volja vruća. To ne znači biti nerazuman, kako ona drži da bi ušutkala pravedni narodni bijes. To znači da je ljudsko biće, hrvatsko biće, jedinstveno, da nije shizofreno, da smo iz jednoga komada istesani, jer ne može glava prkositi srcu kada je na djelu odluka da ne budemo tuđinsko roblje!

Još gorje negoli Jaca reagira ubogi Joco: pomalo se smijući, veli da ovim presudama ne će propasti svijet. A režimska dalekovidnica odmah podsjeća kako je za Hrvatsku tobože važniji završetak pristupnih pregovora nego presuda generalima u Haagu. Da je Ante Gotovina, skupa sa svojim drugovima, zločinac, da su eurointegracije hrvatski nacionalno-državni interes, to bi bilo samorazumljivo. Ovako, to samo znači radi novoga robstva žrtvovati osloboditelja. Nakon presuda pak nisu imali ništa pametnije negoli najavljivati da će Hrvatska tražiti status "prijateljice suda", najavljivati nekakav ustavni zakon o braniteljima (dosta nam je bio ustavni zakon o suradnji s Haagom!), te raspirivati smiješne nade u uspjeh sudske žalbe, jednako režim, oporba i novopečena udruga "Hrast". Možda Generalu za dvije godine smanje osudu s 24 na 23. Reakcija srpskoga predsjednika Tadića, koji je, bez ikakve ozbiljne zagrebačke reakcije, otvoreno priželjkivao osudu: kazne su primjerene, pomirba sada će biti lakša, kaže Tadić. Nedvojbeno će se s time suglasiti i pajdo mu Joso, koji je još za Račanove vlade marljivo radio na Haaškim optužnicama. U najmanju bi ruku sada svi skupa trebali podnijeti ostavku. Ali ne će, jer se osjećaju pobjednicima, a i nama se baš ne žuri, dok ne dovršimo pripreme za alternativnu vlast.

Presude su pale. Borba se nastavlja. Da su generali nekim čudom oslobođeni, mi bismo se radovali i slavili, ali nam na pamet ne bi došlo zahvaljivati Haagu da je, kako robovi vele, "dokazao nevinost" naših ratnika. Na sudu se ne dokazuje nevinost nego krivnja. Haaški je sud od samoga početka razotkrio svoje zločinačko lice, kao i oni koji su ga prizvali u život. Od ilegalnog "ustavnog zakona" o Haagu, kojim je zapravo poništen ustav, od veleizdajničkoga prijenosa mjerodavnosti za osloboditeljske akcije poput Oluje na Haaško tužiteljstvo, pa preko konstrukcije o "udruženom zločinačkom pothvatu (koja se može primijeniti tek na Haag i njegove duhovne oce), pa sve do kolektivizacije hrvatske krivnje, koja nam je neprimjetno servirana uime mesićevske tobožnje "individualizacije krivnje", do ideoloških doskočica o zapovjednoj odgovornosti i ravnovjesju krivnje te do izjednačavanja agresora i žrtve, što je sve na tekućoj vrpci produciralo kriminalno Haaško sudište u dosluhu s domaćim hrvatskim obožavateljima komične, koliko i fatalne Carle del Haag. Ne priznajemo nikakav Haag, kao što ga od samoga početka nismo priznavali, unatoč galami i prijatelja i neprijatelja! Ne priznajemo Haag, ali bogme ne priznajemo niti onu neojugoslavensku lažnu državicu pod lažnim imenom Hrvatska, koja je tom Haagu kumovala.

Jer, teško je naći u prostorima i vremenima svjetske povijesti primjera da jedan narod, tek što je obnovio svoju državu, dušmanu oprašta a sudi onima koji su mu donijeli spas i nakon rata što ga je po vlastitu dojmu dobio, u kojemu je pobijedio, sudi samome sebi.

General-pukovnik Ante Gotovina - a govorim danas, za ovu zgodu, samo o njemu, ne zaboravljajući general-pukovnika Markača, ne zaboravljajući našu bosansku šestorku i sve druge naše junake - general Gotovina posve je neobičan čovjek, domoljub, nacionalist i ratnik, šarmantni i karizmatični avanturist burna životopisa, ali nije jednoga časa oklijevao kada se je trebalo staviti na raspolaganje Naciji. General Gotovina velika je figura Hrvatskoga Rata. Prošao je pobjedonosno sva ratišta: Zapadna Slavonija, Livno, Split, Maslenica, Tomislavgrad, Dinara, Glamoč, Grahovo, Knin, Oluja, Maestral. General je zapovjednik legendarne Prve gardijske brigade Tigrovi. Zapovjednik je Splitskoga zbornog područja. Bori se protiv srpskoga generala Ratka Mladića. Dospijeva na domak nekoć glavnoga hrvatskog grada Banje Luke, iz koje srpski uljezi begaju glavom bez obzira, i srušena bi bila velikosrpska tvorevina u hrvatskoj Bosni, da nije vrhovnik Tuđman popustio američkom pristisku, jer već je bila u glavama međunarodnih mešetara zamišljena podijeljena Bosna i Hercegovina, da nikada ne bude više hrvatska. Nikada? To ćemo još vidjeti!

General Ante Gotovina kanio je odgovarati na upite Haaga, tadašnja mu vlast to nije dopustila. Izdajica, izrod Mesić umirovio ga je s ostalim vodećim generalima čim je prigrabio vlast, bojeći se jake nacionalne vojske, znajući razmjere svoje predviđene, izprogramirane veleizdaje. Gotovina ne prima optužnicu, sklanja se, strašljivi mu Račan čak u tomu pomaže. Skriva se skoro pet godina, tko će znati po kojim sve zemljama i krajevima. Ne prihvaća poziv da se vrati i povede narod, što je bio vrlo razuman prijedlog, jer će, ako pothvat i ne uspije, i tako skončati u Haagu. Trenutak nesmotrenosti, slijedi uhitba, slijedi beskrajno Haaško natezanje, Gotovina propušta prigodu osobno se braniti, odaslati poruku svijetu. I dok se odlučuje o njegovoj sudbini, još jedan mu zaplotnjački udarac biva zadan iz redova jugo-hrvatskih renegata, trojica ozloglašenih strvinarskih žurnalista Đikić, Krile i (časnoga prezimena) Pavelić objavljuju o njemu lažljivu knjigu "Gotovina: Stvarnost i mit", kako bi Haaškom tužiteljstvu pružili dodatnih lažiju, kao da ih oni nemaju već i previše.

Ako ga ikada oslobode - a ne ćeš Generale čamiti još četvrt stoljeća, prije će Eunija propasti negoli Ti, mi i hrvatski narod! - očekujemo od Generala da ne odlazi sa svojom Dunjom u francusku mirovinu, da se ne posvećuje turizmu i pecanju u svojim Pakoštanima, jer hrvatski ga narod treba. Gotovina je danas možda jedini koji bi uistinu, čvrsto i pouzdano mogao ujediniti hrvatsku državotvorno-nacionalističku desnicu, čitavu zdravu Hrvatsku. Koliko god zaveden i zaluđen, hrvatski bi ga puk prepoznao, prihvatio, plebiscitarno odobrio. Gotovina bi mogao, kada god zaželi, biti premijer ili predsjednik, vođa generalske junte ili siva eminencija vladavine nacionalnih civila.

Uime Boga u visinama i uime svetoga Hrvatskog Naroda:

Ne priznajemo ni Haag ni Bruselj, niti njihove zagrebačke slugane, ne priznajemo ni Washington, ni Beograd, a bome niti Jeruzalem. Poput Beograda, žalosno je reći ali tako je, Zagreb nam je, ovakav kakav je, postao inozemstvo! Hoćemo li dopustiti da to traje?! S Gotovinom ili bez njega, oduprimo se braćo! Da bi preživjela, da bi živjela Hrvatska!

Za Hrvatski Dom - Naprijed u boj!


Događanja...

Proslava 10. travnja i predstavljanje javnosti nove udruge mladih domoljuba u Zagrebu

U nedjelju, 10.IV.2011. u Zagrebu je u pivnici 'Mali Medo' predstavljena javnosti nova udruga mladih pod imenom Državotvorni Odbor Mladih (DOM). Državotvorni Odbor Mladih udruga je koja će okupljati studente, srednjoškolce i ostalu državotvornu mladež te će djelovati neovisno od političkih stranaka i ostalih desno-nacionalističkih organizacija. DOM će biti osobito aktivan kroz kulturnu i metapolitičku borbu, i to organizirajući predavanja, predstavljanja knjiga, prikazivanje filmova, objavljivanje knjiga, brošura i časopisa, savjetovanje i lobiranje u političkih stranaka, itd. Također, jedna od svrha DOM-a jest stvaranje veza i savezništava sa srodnim domoljubnim organizacijama u prijateljskim državama Europe.

Udrugu je javnosti, kao uvodni govornik, predstavio Marko Francišković, hrvatski branitelj, književnik i kolumnist. Nakon Franciškovića, svoj je govor održao predsjednik DOM-a Zoran Bogović, koji je izjavio da "neoliberalna pera koja svojim idejama o tzv. slobodi i demokraciji porobljavaju ljudski rod, pružajući izbor unutar svojih nametnutih mogućnosti; ta pera zatiru ljudsku narav, ljudsku krasotu raznolikosti, jedinstvenosti; zatiru prošlost stvarajući lažnu budućnost." Kao zadnji govornik, dopredsjednik DOM-a Leo Marić istaknuo je, među ostalim, da je cilj DOM-a "stvoriti hrvatskog nacionalista knjige i puške, organskog intelektualca i političkog ratnika u jednome."

Skupu je nazočilo oko 30-40 većinom mladih ljudi, ali i nekolicina uglednih bivših političkih emigranata i političkih aktivista, uključujući Tomislava Naletilića, Mladena Schwartza, Franu Čirka, i dr. Nakon završetka službenog dijela skupa, prisutni su dostojno obilježili Deseti Travnja - Dan Hrvatske Državnosti i razišli se u miru.

Trpimir Gudar


Zagreb, 13. 4. 2011.

U SPOMEN NA PRVI ČETNIČKI RATNI ZLOČIN
NAD HRVATSKIM CIVILIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

U rano jutro, 10. travnja 2011. godine, ispred dvorane "Lisinski" u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva, krenuo je autobus ispunjen hodočasnicima u pravcu Bjelovara.

Toga dana, općina Kapela, u suradnji sa gradom Bjelovarom i Maticom Hrvatskom, Ogranak Bjelovar, priredila je u mjestu Donji Mosti, kod spomen obilježja na mjesnom groblju, u 10 sati, spomen na sedamdesetu obljetnicu prvog ratnog zločina u Drugom svjetskom ratu na području NDH, koji se dogodio u selu Donji Mosti, 10. travnja 1941. godine, a žrtve četnika su bili 11 hrvatskih seljaka i na 64 prešućene hrvatske žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća iz sela Donji, Srednji i Gornji Mosti.

U programu su sudjelovali učenici Osnovne škole Mirka Pereša, sa svojim pjevačkim zborom i sa prigodnim skladbama i recitacijama. Prigodne riječi izrekli su dužnosnici Općine Kapela, Grada Bjelovara i Županije Bjelovarsko-Bilogorske, te predstavnici više udruga proisteklih iz Drugog svjetskog i Domovinskog obrambenog rata, te položili mnogobrojne vijence i upalili svijeće.
Blagoslov i molitvu predvodio je varaždinski biskup, mons. Josip Mrzljak.

Koncelebriranu svetu misu u župnoj crkvi Sv. Benedikta u Donjim Mostima, u 11:30 sati, predvodili su biskupi Varaždinske i Bjelovarsko-križevačke biskupije, mons. Josip Mrzljak i mons. Vjekoslav Huzjak.

Iza svete mise pripremljen je objed i druženje za sve sudionike u Vatrogasnom domu u Donjim Mostima.

Kako su na monumentalnom spomen obilježju uklesana imena prvih žrtava, 11 seljaka, kao i svih ostalih žrtava sa godinama rođenja, dirljive riječi sjećanja potomaka, hrvatska himna, recitacije i skladbe iz usta dječice, uz lijepi i sunčani dan i plavo vedro hrvatsko nebo, mnogima nama sudionicima ovlažile su oči. Sve te velike žrtve hrvatskoga naroda, na svakoj stopi hrvatske zemlje, koje su pale iz ljubavi, u obrani svoga naroda i domovine, sigurno zaslužuju najveće poštovanje i bolno sjećanje svih današnjih i budućih hrvatskih naraštaja, ako ćemo te naraštaje odgajati u zdravom moralnom, nacionalnom i obiteljskome duhu katoličke vjere, koja nas je održala u najtežim uvjetima, kroz stoljeća i tisućljeća na prostorima naše drage domovine Hrvatske.

Tko je i zašto izvršio zločin nad 11 hrvatskih nenaoružanih seljaka, 10. travnja 1941. godine

Naime, nakon što je Hitler bio uspostavio sporazum o miru i savezu sa kraljevskom vladom prve Jugoslavije, a kako to nije odgovaralo britanskim interesima, oni su potaknuli i organizirali, uz pomoć komunista, nemire i puč u Beogradu, na što je Hitler odgovorio bombardiranjem Beograda 6. travnja 1941. godine.
Svi ti događaji izazvali su šok i rasulo jugoslavenske vojske diljem stare Jugoslavije.

To su u svim hrvatskim krajevima iskoristili nacionalno svjesni Hrvati u jugoslavenskoj vojsci i hrvatske snage Mačekove Seljačke zaštite na terenu, te počeli odmah razoružavati i raspuštati jugoslavensku vojsku.

Tako je bilo i na bjelovarskom području. Razoružano je nekoliko stotina vojnika i oko stotinu oficira. Otpušteni su kućama, a da nitko od njih nije bio ubijen.

Gradonačelnik Bjelovara, dr. Julije Makanac, član HSS-a, uz svoje suradnike, na veliko oduševljenje naroda, proglasio je u Bjelovaru hrvatsku državu 8. travnja 1941. godine.

Neki srpski vojnici i pročetnički oficiri su pobjegli sa oružjem i odmah se povezali sa organiziranim četničkim elementima u srpskim naseljima u blizini Bjelovara. Ubili su ili zaklali nekoliko pobunjenih hrvatskih vojnika.

Devetoga travnja 1941. godine kod Peteranca, Drugi konjički puk jugoslavenske vojske "Car Dušan silni" sukobljava se sa Nijemcima, te se nakon nekoliko poginulih povlači i kreće prema Bjelovaru sa zadatkom ugušenja hrvatske pobune i rušenja proglašene hrvatske države. Usput zastaju na prenoćištu u selu Donji Mosti. Tu su ujutro, 10. travnja, iz čista mira pobili i poklali 11 nenaoružanih seljaka, uz uzvike "Kolji, pali sve!". Njihova imena su: Josip Kovačić, Bolto Pavlović, Ludvig Rupić, Stjepan Herceg, Josip Bugarin, Bolto Seđak, Franjo Rupić, Martin Blažeković, Andrija Pevec, Josip Rožmarić i Stjepan Šifkorn.

Nakon toga zločina, krenuli su na Bjelovar. Usput su zaklali vojnika Ivana Blažekovića, koji se, napustivši jugoslavensku vojsku, vraćao kući. Te konjanike dočekali su Nijemci sa tenkovima. Razbijeni su, neki poginuli, neki pobjegli, a neki bili i zarobljeni. Sve je to bilo prije nego je u Zagrebu, istoga dana, 10. travnja, bila proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

Logično je da je novonastala država trebala mir i red. Nije joj bilo u interesu da progoni i ubija bilo koga u državi. Ali mir nije odgovarao neprijateljima hrvatske države i hrvatskoga naroda, pa su odmah krenuli protiv te države, naravno klanjem i ubijanjem nedužnih i nenaoružanih seljaka, posebno u krajevima Hrvatske gdje su činili većinu, kao što smo vidjeli i 1990. godine na dalje.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, iz sva tri sela Mosti smrtno je stradala 71 prešućena žrtva, a među njima i svećenik Viktor Müller, kojega su partizani u ožujku 1945. godine odveli i ubili na nepoznatom mjestu. Imena sve 71 žrtve upisana su na spomen obilježju. U cijeloj Bjelovarsko-Bilogorskoj županiji u tome strašnome razdoblju stradalo je oko 6.000 osoba. O svim ovim žrtvama u bivšoj državi, kao što znamo, nije se smjelo ni govoriti, kao ni o svim drugim hrvatskim žrtvama zločinačkog komunističkog sustava.

Na žalost, sustavno se nastoji prešućivati hrvatske žrtve u samostalnoj Republici Hrvatskoj, a ne pobijaju se ni megalomanske laži protiv hrvatskoga naroda.

Na obilježavanje spomena ovih bjelovarskih žrtava nikada se ne odazivaju državni dužnosnici Republike Hrvatske, a utjecajni mediji o tim sjećanjima ne donose ni riječi, a pogotovo nema ni spomena na televizijskim programima na državnoj razini, iako takozvana HTV redovno snima ta sjećanja.

Hodali smo stopama pobijenih sa križnih puteva u bjelovarskom kraju

Na povratku u Zagreb, toga 10. travnja 2011. godine, zaustavili smo se i kod šume Lug u bjelovarskom kraju. Odmah blizu ceste je veliki križ i spomen obilježje za 293 žrtve ekshumirane iz tri grobišta toga stratišta hrvatskih vojnika sa obližnje poljane unutar te šume.

Išli smo uskim šumskim putem oko 1,5 km do toga gubilišta, gdje su ubijani zarobljenici sa Bleiburga, u vrijeme kada je u tome kraju strah i trepet bio Josip Manolić, partizanski major, a i danas snažni 90-godišnjak.

U mislima na te strašne dane, kada su iscrpljeni hrvatski zarobljenici vezani žicom, tim putem zadnjim koracima išli u susret užasnoj smrti, u duhu s njima i molitvi, zavjetovali smo se u sebi da ih nikada ne smijemo zaboraviti. Stopama tih mučenika došli smo do puste livade okružene šumom. Tu zemlju nitko ne obrađuje, jer bi samo na kosti nailazio. Tak manji dio je istražen i ekshumiran. Tko zna iz kojih su sve krajeva hrvatske domovine?

Isti dan, u Zagrebu, u 18 sati, tribina hrvatskoga PEN centra pod naslovom "Neslavna obljetnica: 10. travnja 1941. - 10. travnja 2011."

U knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, nastupili su: Ivo Goldstein, Goran Hutinec, Žarko Puhovski i Vjeran Zuppa.

Te tribine nisu zamišljene za veći broj posjetitelja, nego kao nedjeljni talk-show, kava i kolači unutar niza "Kultura i prošlost".

Budući da je tema te "neslavne obljetnice" bila NDH, ja to nisam htjela propustiti. Došla sam na vrijeme, nakon povratka autobusom u Zagreb.

Pozorno sam slušala svu četvoricu izlagača. Prvi je o NDH govorio Ivo Goldstein, kao i ostala trojica izlagača, sve u duhu poznatih klišeja iz vremena totalitarnog komunističkoga sustava, u smislu da NDH nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska. Uglavnom, da je bila zločinačka, koljačka, progoniteljska, genocidna, jasenovačka itd.

Spomenuli su i činjenicu da je u Bjelovaru hrvatska država proglašena već 8. travnja.

Razmišljala sam o svim tim lažima koje desetljećima šire nesmetano protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države, dok je u isto vrijeme hrvatski narod zapravo najveća žrtva toga nasilnog i zločinačkog sustava, kao i prve Jugoslavije, dakle velikih zala, kao što je govorio i blaženi kardinal Alojzije Stepinac.

Prežalosno je da se i danas, u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nakon obrane od strašne velikosrpske agresije i pobjede u Domovinskom ratu, opet progone hrvatski branitelji i opet optužuju za izmišljene zločine, kao što se desetljećima zločincima proglašavaju i branitelji NDH.

S obzirom da smo Domovinski obrambeni rat svi doživjeli i gledali očima, a čujemo što se govori i kako se sudi, jasno nam je koliko ima istine i o braniteljima NDH.

Ja sam se prva javila za riječ i rekla da sam se upravo vratila iz Bjelovara, gdje smo sudjelovali u programu sjećanja na prve žrtve zločina, prije proglašenja NDH, te pitala kako predavači to "ne znaju" i ne spominju te žrtve.

Ivo Goldstein je rekao da to što ja govorim nije istina, nego da su tada u Bjelovaru odmah uhitili i ubili 190 Srba.

Tada sam ja njemu rekla da je sramotno što on i ostali govore, i zar hoće reći da obitelji ne znaju kako su njihovi članovi stradali, kao da je se to dogodilo prije 200 godina, a ne prije 70, kada su i danas živi toliki potomci tih žrtava. Većina nazočnih je bila na mojoj strani i nastao je veliki okršaj riječima, tako da se situacija jedva smirila. Na kraju sam ja predavačima dala autentične pisane materijale o tim događajima, rekavši, sa ironijom, da očito nisu dobro informirani.

U biti mi nije jasno od kuda tolika mržnja u tih ljudi, koja im zasljepljuje srce i razum. Najžalosnije je da su oni sveučilišni profesori koji odgajaju mlade ljude.
U duhu sam molila i vapila Bogu da spasi Hrvatsku i da se zmije u našim njedrima pretvore u golubove!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Glas Slavonije, 13.4.2011

Mesić, Josipović, Sanader: Što ih povezuje?

Presuda Gotovini i suborcima već je napisana, bit će obznanjena u petak. Jučerašnja izjava komisije Iustitiae et pax ne može ništa promijeniti, ali je dobrodošla kao dijagnoza, kao gorki popis nepravdi vezanih uz rad Haškog tribunala. Komisija upozorava na rasistički karakter ovog tribunala koji sudi samo balkanjerosima, dijeleći narode na više i niže, kao da Englezi, Amerikanci, Francuzi..., i druge kolonijalne sile, nisu vične "prekomjernom granatiranju" i raznim zločinačkim pothvatima, od Afganistana, preko Iraka do Libije danas, i to u osvajačkim ratovima, do lakata okrvavljenih ruku. Posebna priča u radu tribunala je tužiteljstvo, kojem, primjerice Vukovar, nije "prekomjerno granatiran", a Knin jest, kojem je oslobađanje vlastite zemlje "udruženi zločinački pothvat", dok genocid i agresija na Vukovar i Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu nisu.

Doprinos “domaćih sinova”

No, grintati samo na rad suda ili tužiteljstva, koji očito nisu u funkciji prava i pravde nego geopolitičkih igara, bilo bi bedasto ako se ne uoči doprinos "domaćih sinova" ovoj farsi. Riječ je o tri opasna tipa koji su vodili ili vode ovu zemlju. Jedan se preziva Mesić, drugi Josipović, treći Sanader. Bez njihovog neizmjernog doprinosa ne bismo strepjeli pred petkom petnaestim. Prvi od njih, Mesić, zbog svog protuzakonitog dilanja tzv. "predsjedničkih transkripata", čemu se čak i Carla del Ponte čudila, neizmjerno je zaslužan za kvalifikaciju Oluje kao udruženog zločinačkog pothvata s Tuđmanom na čelu. Ova mutikaša, čim je zasjela na Pantovčak, počela je činiti sve da u svojoj patološkoj mržnji napakira mrtvom Tuđmanu. Nesumnjivo, veliko herojstvo, osvećivati se mrtvom čovjeku koji se ne može braniti. Mesić tako počinje dilati državne tajne kao privatnu prčiju, pričati o Tuđmanu morbidne viceve stranim državnicima, čime je jedno cijelo desetljeće ova zemlja bila talac privatne Mesićeve agende: osvetiti se pokojnom Tuđmanu, jer ga je na vrijeme prozreo i šutnuo.

Opasno trojstvo

Drugi član ovoga opasnog presvetog haškog trojstva je aktualni jugoslavenski predsjednik u egzilu u Hrvatskoj Boris Josipović. Zahvaljujući njemu, Oluja je, kao oslobodilačka akcija jedne međunarodno priznate zemlje, izručena Haagu, premda se pred sudskim vijećem vodio spor o nenadležnosti Haaga, i koji je Hrvatska, kao i u slučaju Šuškove sub poene, imala izgleda dobiti, te sama procesuirati zločine. Ali ne, pravnik Josipović u vrijeme Račanove vlade, kao dio tima, jednostrano je prekinuo ovaj postupak i izručio Oluju Haagu. Ako je Mesića vodila mržnja, što je vodilo Josipovića? Josipović se vrlo brzo nakon toga razišao i s Račanom jer mu je bio, kako reče Pavle Kalinić, previše - desno! Iz Kalinićeve izjave postaje jasno što vodi Josipovića. Josipović je jugonacionalist rasnog obiteljskog pedigrea, ova država njemu mnogo ne znači, kao ni ekipi koju je oko sebe okupio, počevši od Dejana Jovića do ostale bratije.

A Sanader? Ah, taj prevarant je nakon Rive i onog odvratnog hrvatovanja i instrumentaliziranja obrambenog rata za vlastitu guzičetinu samo nastavio provoditi ono što su ova dvojica trasirala i trasiraju.

Stoga, kakva god presuda bude, pa čak i oslobađajuća, ostat će gorka spoznaja da su ovu zemlju vodili i vode ljudi koji su sve činili i čine, od dvijetisućite naovamo, da razdoblje nastanka Hrvatske, devedesete godine, svaki na svoj način, činom ili propustom, proglase udruženim zločinačkim pothvatom. U petak petnaestoga vidjet ćemo je li im se trud isplatio.

Ivica Šola


Prenosimo...

Čičak: Komunistički klan vlada pravosuđem, medije vode djeca oficira JNA, Udbe i KOS-a

Predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak izjavio je za najnoviji dvotjednik "Vijenac" da medije i dvadeset godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj vode izdanci jugoslavenske komunističke omladinske štampe, djeca oficira JNA, Udbe i KOS-a i drugih komunističkih kadrova te da je njima demokracija ono što oni kažu da je demokracija.

Čičak u razgovoru naslovljenu "Hrvatskom vladaju potomci komunista" tvrdi da mediji funkcioniraju po načelu senzacionalizma i potrebe za što većim isticanjem negativnosti te da su danas znatno više cenzurirani i zatvoreni, ali na suptilniji način nego u Tuđmanovo doba.

"Medijima osnovni ton daju novinari koji se služe govorom mržnje i lažima", izjavio je Čičak, rekavši da pisani mediji "funkcioniraju prema ideološkoj matrici", da u njima "vlada cenzura i huškački govor mržnje" i unaprijed se zna tko je "naš" ili "njihov". Pritom je rekao kako je zbog "sustavne cenzure i neokomunističkog ideologijskog okvira u kojem se ne nalazi dao otkaz".

Čičak je za "Vijenac" kazao da je neposredni povod njegovom otkazu u Jutarnjem listu bila kolumna u kojoj je napisao da je otac sadašnjeg predsjednika države bio glavni egzekutor za izbacivanja i uhićenja nepoćudnih članova Saveza komunista.

"Bila je to moja kolumna od 6. veljače 2010. u kojoj sam, govoreći o olovnim vremenima 1972. napisao: U prvih šest mjeseci 1972. iz Saveza komunista je isključeno oko 1150 članova. Glavni naredbodavac je bio Vladimir Bakarić, a glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio je Ante Josipović, otac novog predsjednika Ive Josipovića", napisao je Čičak, navodeći da se Ante Josipović "kao predstavnik Partije nalazio na čelu komisije koja je provodila u djelo liste za odstrel koje je radio Bakarić".

"U procesu obračuna s "proustaškom" Maticom hrvatskom i studentima, koji su radili na uspostavi države po uzoru na Pavelićevu, što je rekao drug Tito u Karađorđevu 1971., između ostaloga saslušano je 50 tisuća članova Matice Hrvatske.

Pohapšene su i osuđene stotine ljudi“, rekao je Čičak u intervjuu "Vijencu".

Po njegovim riječima "komunistički klan" i danas kontrolira pravosuđe i zbog njegova djelovanja Hrvatska ima problema s ulaskom u EU.

"Bio sam protivnik lustracije i to je moja velika pogreška", rekao je, dodavši kako se zato danas za predsjednika Državnoga sudbenog vijeća vraća onaj koji nije prošao za predsjednika Vrhovnog suda, jer je pred sam kraj komunističkog režima ljude osuđivao u političkim procesima.

Čičak smatra kako je od suđenja osobama važnije suđenje komunizmu kao zlu. "To je ono što čini EU. A u nas sve ide obrnuto, pa umjesto suđenja komunizmu, u nas se komunizam glorificira", ustvrdio je, podsjetivši da je HHO prije dvije godine na tiskovnoj konferenciji podastro dokaze o komunističkim zločinima, nakon čega su počeli napadi na HHO, a da su njega nazivali nadriforenzičarom.

"Mi u HHO-u smo da se svi grobovi iskopaju, izbroji koliko je ljudi ubijeno kako se više ne bi moglo lagati, pokopa kao ljude i obilježi mjesto stradanja i pokopa", izjavio je, dodavši kako je ideja o nekoj zajedničkoj grobnici na Krbavskom polju za njega morbidna.

Predsjednik HHO-a rekao je kako je prije otprilike godinu dana predao mjerodavnima 'non paper' HHO-a o Plivi. "Do danas nismo dobili odgovore od tijela vlasti i ne znam tko blokira tu istragu", izjavio je Čičak, spominjući mnoga imena, u opširnu razgovoru za "Vijenac", književni list za umjetnost, kulturu i znanost, nakladnik kojega je Matica hrvatska. (Hina/iPress)

******

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Podsjećam na moj stari tekst ‘Tko je pravi gospodar kaosa u hrvatskom pravosuđu’ od prije skoro šest godina, točnije od 6. srpnja 2005.g., kako bih ovdje i sada sjajno potvrdio naslov Čičkovog teksta i tako potvrdio kako se ama baš ništa nije promijenilo u “našem” hrvatskom ‘krivosuđu’, kojem je na čelu član opskurnog ‘Komunističkog klana koji vlada pravosuđem’, bivši ‘drug’ Branko Hrvatin, sin jednog bivšeg komunističkog moćnika iz Vineža kod Labina u Istri (istog onog Vineža u koji su labinski partizani bacili 84 Talijana, ali i nekoliko Hrvata krajem rujna i početkom listopada 1943.g.).

Citirat ću ovdje samo dio tog mog opširnog teksta, koji se i dandanas može pročitati na mojem drugom blogu OHRANA Semper Paratus, na kome je konačno i objavljen – ali tek 6. svibnja 2009.:

'UDBA je «gospodar kaosa» u cijelom našem sudskom sistemu, a posebno je to izraženo u našem Županijskom sudu u Puli, čiji je predsjednik dr.sci. Aldo Radolović (premda ni Općinski sud u Puli, čiji je predsjednik g. Bruno Čohilj umiješan u gotovo svaki zemljišno-knjižni kriminal i skandal na jugu Istre, nije mnogo bolji). To ja osobno vrlo dobro znam, jer još pamtim sva imena i prezimena onih koji su me «isljeđivali» i osudili na godinu dana zatvora 1983.g. u tom bivšem Okružnom sudu u Puli zbog političkog «delikta mišljenja» (po zloglasno m čl. 133. KZ SFRJ), premda je to bilo još daleke 1982/83. g. Sada po istim prezimenima vidim da se tamo ugnijezdio njihov brojni udbaški podmaladak (naročito u županijskom državnom odvjetništvu). Što onda očekivati od tog i takvog suda u Puli?!

Podsjetimo se malo: UDBA je bila čvrsto instalirana u bivši jugo-srpski sudski sistem, pogotovu u Hrvatskoj, a naročito u Puli. Hrvatska je bila tretirana kao srpska ratna stečevina, odnosno «bratska» srpska kolonija. Propaću njihove «Velike Srboslavije», koja se slabo prikrivala pod imenom «Jugoslavije», njihova UDBA (u kojoj su, nažalost, participirale i neke izrođene hrvatske marionete!) ostala je bez novčane baze. Kamo je onda nestao taj ogromni ljudski mehanizam? On uopće nije nestao, nego se «restrukturirao»! UDBA je, naime, bila visoko sofisticirana i visoko specijalizirana ustanova, koja je pri svom hijerarhijskom (uličarskom) dnu imala poseban odjel za bavljenje najunosni-jim kriminalom, dakle švercem i raspačivanjem droge, švercom oružja, prostitucijom, trgovinom «bijelim robljem», itd. To se ulično zvalo UDBOMAFIJA! Upravo to «dragocjeno» iskustvo je UDBI u Hrvatskoj poslužilo kao pojas za spašavanje! Evo kako.

UDBOMAFIJA je bila ta plodna grana koja je spasila UDBU u najtežim trenucima i godinama krvavog raspada Jugoslavije. Ona je na sebe preuzela financiranje cijele UDBE. Naime, UDBA je iskoristila ratnu pometnju, te je iz zatvora pustila svoje stare poznanike iz hrvatskog kriminalnog podzemlja. Oni su zajedno i hitno organizirali vrlo unosan šverc oružja (ali i pojačali sve druge grane unosnog kriminala), a na ruku im je išla činjenica što je Hrvatska bila pod embargom uvoza oružja, koji su nam nametnuli Englezi i Amerikanci. Dakako, bilo je tu i brojnih nesporazuma, te je znatan broj kriminalaca-udbomafijaša bivao «greškom» hapše n i zatvaran. Tada su na djelo stupali oni udbaši koji su se u međuvremenu bili pritajili po našim sudovima. Oni su spriječavali i opstruirali istrage protiv svojih udbomafijaša. Oni su poništavali i opstruirali presude. Oni su i oslobađali svoje bivše i sadašnje pajdaše. A vrlo često su i oni sami «kamatarili» druge «kamatare»! Usluga za uslugu. Dakle, kamata na kamatu!

E, upravo je to jedan od glavnih uzroka (namjerne) blokade, odnosno paralize našeg sudskog sistema (mrzim upotrebiti imenicu «pravosuđe», jer ona duboko vrijeđa naš zdrav razum!). UDBA je brzo uočila mogućnost za pljačkanje i običnih građana, koji se iz nekog trivijalnog razloga nađu na sudu! UDBA se sjetila svog starog (ujedno i «fiškalskog») zlatnog pravila: «zakompliciraj, pa vladaj»! I to je ponovo primjenila u našoj novoj sudskoj praksi. Najprije je krenulo visokostručno i višekratno kompliciranje pravosudnih zakona, a potom se u toj pravnoj pra umi prešlo na podmićivanje – svake vrste. Zato nam današnja sudska praksa toliko sliči nekim starim vremenima. Balkanskim. Turskim.

Tako je, zbog nedovoljnog prihoda od grubog i tzv. organiziranog kriminala, počelo i sudsko pljačkanje običnih građana, koji su se iz nekog trivijalnog razloga našli na sudu. Sudovi uzimaju (odnosno sofisticirano pljačkaju) novac od građana, a zauzvrat se sudski predmeti odugovlače unedogled. Ostvarena «dobit» se onda dijeli unatar «pravne mafije» po sudovima, po načelu: «Koliko ti meni, toliko ja tebi!». Skoro da i nema suda u Hrvatskoju kojem ne postoji takav mračni centar moći, obično u vrhu suda (ili iza njegovih leđa), koji vedri i oblači na to m sudu. To pokazuju i sva ispitivanja javnog mnijenja u Hrvatskoj: po korupciji (po kojoj je Hrvatska nažalost na vrlo lošem glasu u Zapadnim demokracijama) naš se sudski sistem nalazi na zloglasnom prvom mjestu i to s vrlo visokim postotkom od čak 83 posto!

Što nam to pokazuje? To nam pokazuje da je naš pravni sistem postao kriminalan i kriminogen sam po sebi! On sam štiti kriminal i kriminalce, čime ustvari potiče rast kriminala u Hrvatskoj. Stoga kriminal u Hrvatskoj stalno raste, tako da već ugrožava i samu opstojnost države i naroda. I to čine ustanove koje bi po svojoj zakonskoj funkciji, odnosno dužnosti, morale goniti, kažnjavati i suzbijati kriminal. Gdje je tu logika zdravog razuma? Konačno, gdje je tu zdrav razum, općenito?

Nažalost, naša nova ministrica pravosuđa je samo malo zagrebala po koži tog našeg udbomafijaškog «pravosuđa». Počela je vrlo dobro i odlučno, a onda je zaustavljena. Taj se duboko korumpirani sistem pokazao u praksi daleko jačim od nje i od cijele Vlade g. Ive Sanadera. Njene nove «pravosudne inspekcije» su odjednom zamrle i vrlo vjerojatno su već raspuštene. To se već primjećuje i po činjenici da vrlo hitno uvedena «tajnost stegovnih postupaka protiv (korumpiranih) sudaca na Državnom sudbenom vijeću». A to je učinjeno tobože zbog «narušavanja ugleda i dostojanstva sudaca». Glupost! Ugled i dostojanstvo nekog suca može narušiti samo on sam osobno, a ne netko drugi sa strane! Pa nisu i ne mogu suci biti «svete krave» sistema, a nisu ni «Sveta Obitelj», da im netko drugi mora čuvati oreol poštenja i nepristranosti. Nažalost, «Suci su postali stalež za koji ne vrijede zakoni», upozorio je nedavno u «Vjesniku» od 28. travnja ove 2005.g. gosp. Krunislav Olujić, bivši predsjednik našeg Vrhovnog suda. Na to je u «Vjesniku» od 1. srpnja 2005.g. upozorio i gosp. Branko Šerić iz Zagreba: «Neovisnost sudaca i o zakonu». Još ranije, u vel jači 2005.g. isti je gospodin u «Vjesniku» napisao: «Presude se donose u kafićima i birtijama, dok se u sudnicama samo glumata». To sam prošle godine i sam doživio: od čak 12 suđenja na Općinskom sudu u Bujama, četiri su moja suđenja prekinuta i odgođena već poslije deset ili najviše petnaest minuta, bez obzira što sam na neka od njih morao doći iz Pule (gdje radim kao profesor u Tehničkoj školi Pula), pa nazad, tako prostački nasamaren!

Dakle, zlo je mnogo veće nego što se vidi (na TV i u novinama). Nije li krajnje vrijeme da odlučno desakraliziramo naše suce i sutkinje, a i čitavo sudstvo koje se toliko profaniralo?!' (završen citat)

Za kaznu mi je predsjednik Vrhovnog suda R.H. gosp. Branko Hrvatin blokirao sva moja nedovršena suđenja, iz 2004.g. i 2005.g., (više od polovice ih je fabricirao sam Općinski sud u Bujam svojim odugovlačenjem!), a ono najvažnije kod sutkinje Općinskog suda u Bujama gospođe Tanje Prenc – Kanis delegirao čak u Sl. Požegu – više od 450 km daleko od Buja, odnosno od moje kuće !!
Dakle, gadostima u našem ‘krivosuđu’ nikad kraja! E, pa nećemo više tako!
Šaljem ovaj tekst ambasadama Njemačke, USA i EU na uvid i na znanje: neka znaju kakva politička BAGRA nas vodi u EU !!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.


Paris, 10. travanj 2011.

Travanjska revolucija

Piše: Christophe Dolbeau

Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. " Nezavisni " očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: " U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : " Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. " Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji " piše ovaj prvi, " tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ". " Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija ", protestira ovaj drugi, " podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije " ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. " Najgori teror vlada u Jugoslaviji " piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da " ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. " ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. " A da bi osigurala ta prava, vlast ", nadalje govori tekst, " postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da " kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.


Prenosimo - Vaš stav...

Deseti Travnja 1941 - 2011

govor

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

Deseti Travnja simbol Države. Sedamdeset nas već godinica dijeli od svetoga, uzvišenog časa kada je, uime Poglavnika Ustaškoga pokreta, nakon 839 godina uskrsnula Hrvatska Država, Nezavisna Država Hrvatska. Dogodilo se je to voljom svega zdravoga u hrvatskom narodu, voljom akumuliranom stoljećima bezdržavlja ili ograničenog suvereniteta. Ne "voljom naših saveznika", kako je to, u prokušanoj podaničkoj maniri, proglašavajući državu pridodao vojskovođa Slavko Kvaternik. Stjecaj okolnosti dao nam je saveznike, dijelom iskrene, većim dijelom himbene (kakav je bio pogotovu onaj talijanski), ali do Države dovela je borba Hrvata, i ona Poglavnikova, što je Kvaternik također istaknuo.

Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove "Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom", niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana").

A Deseti Travnja je jedan, jedinstven, jasan, prepoznatljiv. On sokoli i bodri, uzdiže srca i vodi naprijed!

10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani "maršaltito", dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.

NDH i RH. Doista je uputno, za ovu prigodu barem ukratko, povući paralelu između države Ante Pavelića i države tandema Joco-Jaco. Ona je država bila kratkotrajna, četiri godine samo, ova već traje dvadesetak, ali zapravo je i ova skončala nakon četiri godine: trajala je dok je trajao rat. Prva nakon poraza završava Bleiburgom, druga nakon pobjede Haagom. Obje završavaju dekroatizacijom po unutarnjem i vanjskom neprijatelju. NDH se oslonila na Njemačku i Italiju, RH na Ameriku i Euniju. U prvoj je podijeljena nacija vodila građanski rat, u drugoj je jedinstveni narod pobijedio Beograd, da bi marionetska zagrebačka klika potom pobijedila hrvatski narod. NDH je privremeno izgubila dio Dalmacije, a RH je privremeno izgubila takozvanu "krajinu". NDH je hrvatske muslimane starčevićanski držala Hrvatima, a na dijelu područja NDH, u našoj hrvatskoj Herceg-Bosni, koja je sada ubogi inozemni protektorat, vodio se devedesetih krvavi bratoubilački rat između Hrvata dviju vjera, uostalom ionako u međuvremenu dobrim dijelom ateiziranih. Nezavisna se Država Hrvatska prostirala na oko 100 tisuća četvornih kilometara, a ova njezina neslavna i nevoljka nasljednica jedva na polovici toga prostora. Netko će možda misliti da sve razmjerne manjkavosti ove današnje tvorevine iskupljuje njezin liberalno-demokratski ustroj, za razliku od fašizma kojemu se u srodnom okružju priklonila ona država četrdesetih. Neka mu bude, tom demokratu, neka bude svakomu za kojega je važnija nekakva lažna ili prava, nu jednako pogubna demokracija, od žive i bogodane nacije. Netko će drugi pak svim silama dokazivati kako NDH nije bila fašistička, i tako, prihvaćanjem neprijateljske ideologije i antifa-vrednota, naivno povjerovati da bi neprijatelj tada odobrio i Poglavnikovu državu i sve nas koji do nje držimo. Neka i takvomu bude, tom antifašistu, jer ne zna što govori i nema mu pomoći.

Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva "izdajicom" ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo - to prelazi okvire ove prigode.

Što je uslijedilo. Nakon ratnoga poraza u savezništvu s Reichom, okončana je 15. svibnja 1945 godine ta herojsko-tragična avantura što je bila započela Desetoga Travnja. Države više nema, tek šugave karikature na mini-području pod imenima nekakve "federalne", "narodne", "socijalističke" republike Hrvatske, pa sve do današnje Erhazije. Hrvatski je narod, nakon Bleiburškoga genocida i križnih putova, doživio i preživio obnovu jugovine, komunističku diktaturu, povremene takozvane liberalizacije, zaokrete i retuše, djelomičnu obnovu hrvatske strasti i volje s Hrvatskim proljećem, nakon toga represiju ali i dijalektično preživljenje nekih proljetnih zasada (ustav 1974!), pa konačni odlazak jugo-vladara Tita Broza, onda desetljeće kaotičnog, anarhoidnog pluralizma, pa kratkotrajnu obnovu državnosti, veliki obranbeno-osloboditeljski Domovinski rat, te susljedno sustavno, posvemašnje poniženje, onehrvaćenje u službi unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, sustajanje usmjereno izravno u propast, gorje i od reliquiae reliquiarum, i obiju jugoslavija, gorje od mađarolaca i slavoserba, i autonomaša i talijanaša, i orjunaša i komunjara, gorje od hrvatske šutnje i hrvatskih povijesnih stratišta.

Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu "umrijet ćeš Desetog Travnja", bojali se bombi i atentata - na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski "Frankfurter Rundschau" digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!

Neprijateljski Deseti Travnja. Umjesto da se danas čitav narod digne, da se osvijesti, da sabere snage za novu borbu, bez koje ćemo brzo propasti - dopušteno je notornom neprijatelju divljati na ovaj dan, dan koji u naslovu svoje seanse banda krsti "neslavnom obljetnicom". Spomenuo sam već njihov skup. Do sada se baš nisu ufali ovako otvoreno i izazovno. Rekoh gdje se napast roji, to je ona knjižnica Ugrizović na Preradovićevu trgu, u 18 sati 10. travnja, pa možda još netko uspije tamo prosvjedovati, šutke, tek strogom nazočnošću, da ga ne uhiti neprijatelj, jer još moramo navečer slaviti! Sudjeluju: neki lijevi navodni povjesničar Hutinec, pa notorni jugo-komunjara Zuppa (di verdura), pa znani nam Puhovski (nemam vremena ovdje još i o njemu!). Evo samo par riječi četvrtoga među sudionicima najavljene crne protuhrvatske mise u Ugrizu, zloglasnoga Ive Goldsteina, iz njegove hrvatožderne knjižurine "Hrvatska 1918 - 2008): "S proglašenjem 'nezavisne' (piše pod navodnicima, njegov Izrael nema navodnike!) Hrvatske 10. travnja 1941. ostvaren je cilj kojem je skupina hrvatskih ekstremista (vidi-vidi!), uz slabiju ili jaču podršku (sic! židovu dragi srbizam) nekih drugih krugova u Hrvatskoj, godinama težila." (Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008. Europapressholding - Liber, Zagreb 2008, str. 211) Dakle, godinama, a ne jedno skoro cijelo tisućljeće! Dakle, šaka ljudi, fanatika, valjda izdajnika Goldsteinove juge. A onda još i neki opskurni, neimenovani "krugovi". Gdje je u svemu tomu - hrvatski narod, Dei Gratia Natio Croatorum (milošću Božjom Nacija Hrvata), kako ga, ponosno i svečano, zove junak i mučenik Kvaternik? Ta zašto bi narod bio za svoju državu (ako nije židovski, židovska)? - mnije blento, mešetar, zlikovac Goldstein. Nije čudo, ovo je njegova država, a ne naša, nas koji smo se za nju borili!

Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

Živio Deseti Travnja, na vijeke vjekova!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!
Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!
Naprijed u boj!


Zagreb,1. travnja 2011.
Vaš stav...

Hrvatska građanska buna

piše: Mladen Schwartz

Kako smo pravodobno i predvidjeli, hrvatska građanska (tek pomalo i seljačka) buna istrošila se, ishlapila je i splasnula, pa se dakle koncem ožujka 2011 mirne duše i savjesti već smije sastaviti provizorni sažetak, uz komentar, procjenu i prognozu.

Počelo je s ratničkim skupovima. Zapravo su branitelji prosvjedovali na Jelačićplacu već 15. siječnja, odašiljući jasnu poruku potrošenom režimu te dižući glas u obranu naše oružane sile a protiv podle i bijedne abolicije neprijatelja. Repriza se je zbila (oba puta oko 10 tisuća sudionika) 26. veljače, kada je povodom bio slučaj vojnika Purde, kojemu je prijetilo izručenje i suđenje u Srbiji. Nakon nekog vremena režim je, u dogovoru s beogradskom si braćom, dobio Purdu na slobodu i smjesta ga bezočno zlouporabio u svrhe propagiranja bankrotirane vlasti (skandalozno bratimljenje s Kosoricom!).

Istoga dana kada i ratnici, na Trgu su demonstrirali mladići koji su se oštro sukobili s redarstvom. Nasilništvo s obiju strana poslije se nije ponovilo, a mladeški su, "fejsbukovski" skupovi, nadahnuti istodobnim arapskim revolucijama, trajali tjednima, ritualnim dvodnevnim ritmom, po Zagrebu, ali i drugim hrvatskim gradovima. Sudionika stotinu, dvije, tisuću, par tisuća... Isprva protiv Jace i njezina Hadezea, ali potom, prigodice, stidljivo i usput, i protiv alternative otjelovljene u Esdepeu. Ostale kukavne demokratske i partitokratske stranke poput Haesesa, Haenesa i njegove Pusićke, nisu spominjane. A još manje se jasno i glasno osudilo uopće partitokraciju i parlamentarizam. Ali za to treba ideja, i za to je potrebno ne biti fanatičnim vjernikom religije izbora, što ću još spomenuti.

Skupovi su ubrzo dobili vid neplanirane i nenajavljene (nezakonite!) šetnje kroz grad, od partijskog ureda do ureda, od kuće do kuće omraženih eksponenata nenarodnoga regimenta. Redarstvo je, kršeći i samo zakon, dopustilo ilegalne (neprijavljene i neodobrene) demonstracije i zbunjeno trčkaralo za povorkom kako ih je vodila, u smjeru koji je ova prilično nesuvisla revolucija hodajući određivala.

Djeci su se pridružili, pa ih zamijenili traktori, a njih pak kreštave babe i "penzići", u zdvojnoj borbi za uklonitbu nekih svojih posebničkih nevolja. Sve u svemu, bez ciljeva i ideala, bez ideja, bez pameti, bez vođe - kojega su se u povorkama i na skupovima sve vidniji anarhisti, sa svojim crveno-crnim stijegovima, i explicite unaprijed odricali, da ne bude zabune - taj je cijeli pothvat unaprijed bio osuđen na propast. Ad hoc instaliranog provizornog kolovođu Pernara (ionako i samog anarhoidnog "liberterca") vrlo se brzo uspjelo marginalizirati, dezavuirati i učiniti neškodljivim. Tako je nezapaženo prošlo i jednokratno sudjelovanje dvojice ili trojice artikuliranih desničara na ponekom od skupova. Niti ih je rulja zamijetila, kamoli prepoznala, još manje odobrila, niti su pak imali izgleda uključiti se u struju, a povesti ju, o tome se nije moglo niti maštati. Okupljenima je ionako bilo više do šetnje koja im ulijeva osjećaj važnosti i moći, negoli do slušanja govorancija. S pravom su im bili dosadili dosadašnji "vođe", pa su svoju antipatiju prenijeli i na one bolje, prave, potrebne, spasonosne. Zato spomenute desničare više i nismo vidjeli na "ulici", barem ne kao govornike, ali je ta i takva "ulica", i sama dakle osuđena na sudbinu nečega nalik muhi jednodnevki, bez rezultata okončala svoj kratki vijek.

Jedino što su izravno i jasno zahtijevali, to su bili "prijevremeni izbori". Ali nisu sami jasno razumjeli što bi taj zahtjev uopće imao značiti. Nakon stanovitog, dobro promišljenog i politički spretnog oklijevanja, Kosorica je naravno za neki manje-više (ne)određeni tren najavila izbore, koji bi ionako vrlo brzo došli, pa što! Ako opet pobijede njezini? Ako pobijedi Milanović zvani "Tito"? Oboje je moguće, ne zna se što je gore. Revolucija kojoj nije jasno da treba mimo, s onu stranu, protiv "slobodnih i poštenih izbora", jer oni samo recikliraju već postojeću političku, socijalnu, a nadasve duhovnu bijedu, ne može biti nikakva revolucija, pa stoga ne može niti u bilo čemu uspjeti.

Stoga se jedina korist od dosadašnjeg ustanka može prepoznati u njegovoj ulozi generalne probe za ono što tek ima uslijediti. Vidjelo se kako se držao režim, kako njegovo redarstvo, vidjelo se da dijelovi naroda u određenim uvjetima ipak mogu razmjerno masovno na ulice, da je dakle načelno moguć pučki puč, ali tek kada pridođu ciljevi i volja, vođe i ideje, dakako! Trenutak će pak tomu sazrijeti nakon što slijedeća vlada, a ona će bez ikakve dvojbe biti sastavljena od Tita Milanovića, Pusićke i njihove pjetlićko-kokošinje kukuričuće i kokodačuće koalicije, nakon dakle što ta vlada i zadnjem slijepcu nakon par mjeseci posvjedoči kako nije ni htjela, ni mogla, a niti umjela bilo što imalo promijeniti na dobro hrvatskoga naroda.

U međuvremenu, svakako se smiju očekivati možda i dosta masovni prosvjedi sindikalaca (ali čemu uopće parazitski i politički impotentni sindikati?!), nu nadasve novi prosvjedi ratnika, uz pridruženi im zdravi dio civilnoga puka (neki su već i najavljeni, u povodu Haaške presude), i u njima valja tražiti upravo predokus one odlučne bune o kojoj govorim. Očekivati je da stanovite nesuglasice među braniteljskim udrugama i predvodnicima, poticane od vladajućih u interesu opstanka vlasti, a protiv interesa vojničkog i civilnog segmenta nacije, budu energično i mudro uklonjene. Očekivati je nadasve ispunjenje osnog, odsudnog vremena, pravoga časa (kairos), kada nastupaju velike i neviđene stvari.

Gledano načelno, mi se spram građansko-seljačko-vojničke bune po hrvatskim gradovima možemo odnositi na razne načine. Možemo ju (1), što je najgore, dočekati ravnodušno, kao da nas se ne tiče. Možemo se prema njoj (2) ponašati i nesmiljeno kritično, što ne će teško pasti, jer kobnih manjkavosti, kako vidjesmo, taj pokret zasigurno imade. Možemo ju (3) s dobrim razlozima i pohvaliti: zbog suverene samosvijesti i prkosne hrabrosti te odlučnoga NE barem dijelu establishmenta, što je sve kroz nju konačno došlo do riječi. Možemo našu hrvatsku bunu (4) suzbijati, možemo ju (5) podupirati. Možemo joj se (6) staviti na čelo, protiv čega govori nezrelost i bezglavost toga pothvata, njegova pretežito lijeva usmjerba te nesklonost njegovih spontanih sudionika bilo kakvom vodstvu. Možemo, napokon (7), kako rekoh, dopustiti i počekati da stvar prohuji bez nas, da obavi za nas stanovite predradnje, te da nas pouče iskustva ovoga eksperimenta, i onda pokrenuti stvari sami, na svoj način, čim za to nadođe vrijeme - a čekanje zacijelo ne će dugo potrajati.

U međuvremenu budimo svjesni da se borba nastavlja, budimo kao i uvijek Za Dom Spremni, stupajmo smiono Naprijed u boj!


Zagreb, 28. 3. 2011.

Pismo generalu Željku Sačiću

Poštovani gospodine generale!

Kao što vidimo, već su na djelu, iz nekih centara moći, pokušaji manipulacije zabrinutošću i raspoloženjem hrvatskoga naroda glede skore objave presude našim generalima u Haagu.
Jasno je da su to sve hrvatski neprijatelji i neprijatelji pravde, prava i istine u najnovijoj povijesti hrvatskoga naroda, a kao što se, nažalost, i ranije događalo.
Budući da hrvatski generali, nažalost suđeni u Haagu, kao i, još strašnije, u Republici Hrvatskoj, uz ostale progonjene i suđene hrvatske branitelje, nisu vodili nametnuti rat i branili narod i domovinu samo za sebe i u svoje ime i ime svojih obitelji, nego u ime cijeloga ugroženog i napadnutog naroda, normalno je da svi pošteni Hrvatice i Hrvati, a kakvih je većina u hrvatskome narodu, također i suosjećaju sa nepravedno i monstruozno optuženim i suđenim svojim braniteljima, najzaslužnijima za obranu i uspostavu stoljećima čekane i obnovljene hrvatske države.
Svjesni smo da je sve zlo za hrvatski narod, branitelje i državu započelo planski i zločinački od 2000. godine na dalje. Najveći zločin je učinjen prihvaćanjem monstruoznih optužnica protiv naših generala, njihovim otpremanjem u Haag, kao i montiranim sramotnim suđenjima u Republici Hrvatskoj.
Ogorčeni narod naravno ne može biti ravnodušan, posebno sada u iščekivanju presuda na rečenim temeljima.
Normalno je da svi budemo na nogama i da budemo zajedno, jer se ne radi samo o pojedinim generalima, nego o pravdi i nepravdi, dakle zajedničkoj sudbini i zajedničkoj budućnosti.
Stoga, gospodine generale, Vi i Vaši suradnici ustrajte u pripremama predviđenih okupljanja naroda u Zagrebu, a trebalo bi i u drugim gradovima diljem hrvatske domovine, a i u inozemstvu.
Ako se čuju neki glasovi, pa i odvjetnika Mišetića, da se očekuje oslobađajuća presuda, naravno da to svi od srca želimo i Bogu se za to molimo, ali ako ćemo biti realni, vrlo su mali izgledi za takav ishod.
Ako to bude, daj Bože, ali i tada trebamo svi biti na nogama i na okupu se zajedno radovati. Ako tako ne bude, na što moramo biti pripravni i spremni na mirne, ali i odlučne prosvjede protiv zločina nepravde.
Zato, gospodine generale, nastavite sa svojim suradnicima u pripremama masovnih okupljanja naroda, u čemu Vam dajemo bezrezervnu potporu.
Živjeli i Bog Vas blagoslovio, kao i sve branitelje i cijeli hrvatski narod i domovinu!
Uz srdačne pozdrave, najveću zahvalnost i s najvećim poštovanjem

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Sarajevo, 15. ožujak 2011.

Intervju biskupa Sudara za "Večernji list"

Pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar dao je intervju za " Večernji list". Intervju objavljen 14. ožujka prenosimo u cijelosti:

Kada sam drugi put, pa treći pročitao intervju na poslana pitanja pomoćnom sarajevskom biskupu mons. dr. Peri Sudaru, shvatio sam da sam u velikom ‘problemu’. Toliko jednostavnu dijagnozu, riječi zdrave razboritosti, mudrosti i konkretne prijedloge rješenja nisam pročitao u posljednjih 20 godina. Opremiti takav intervju, odrediti naslove, izdvojiti bitnije od onoga manje bitnog je gotovo nemoguće. Naprosto, zbog toga što sva biskupova stajališta zaslužuju biti u naslovu, bilo da se radi o teškim političkim, nacionalnim temama ili pak crkvenoj tematici.

Poštovani oče biskupe, rijetko kada sam s crkvenim velikodostojnicima intervju započinjao pitanjima o politici. Napose, ne o teškim pitanjima nerazumijevanja, nedijaloga, nespremnosti na kompromis. Kako Vi gledate na ovu današnju, jednu od najtežih poslijeratnih političkih epizoda, neki je čak uspoređuju s vremenom od prije početka rata?

Nije lijepo citirati samoga sebe, ali ću ipak ponoviti što sam novinaru Vašega Lista rekao prije deset godina: Ako se neke temeljne zakonitosti političkog djelovanja i socijalnoga nastojanja ne promijene iz temelja, i to vrlo brzo, ja ne bih mogao javno ni reći čega se bojim u ovoj zemlji. Ako se ne nadvlada pojedinačna i kolektivna sebičnost i ne odustane od spremnosti i preko leševa do, nazovi ciljeva, sretnima će se smatrati oni nesretnici koji su sve svoje ostavili da bi od tuđega i na tuđemu preživjeli. U državi u čijem temelju je tako nepravedan Ustav, koji u zadnjoj liniji moralno nikoga ne obvezuje jer je u sebi nemoralan i prema kojemu se nitko, pa ni oni koji su ga nametnuli, ne osjeća odgovornim jer ga i oni sami mijenjaju kada i kao žele, ovakvo stanje političkoga bezizlaza je, ne samo moguće, nego, čini se, na kraju gotovo neizbježno. Naime, u politički hibridno uređenoj državi, i to u svim segmentima, svi mogu do iznemoglosti iznositi i argumentirano braniti suprotstavljena mišljenja i, u biti, rušilačke stavove. Napose ako političkom scenom dominiraju ljudi koji su spremni založiti sve i svakoga da bi na vlast došli ili u njoj ostali. A na našoj političkoj sceni kao i u drugim društvenim sferama su, pretežno, takvi kadrovi. Ako se, k tome, ima pred očima kako je na ovim prostorima lako želju za vlašću, koja se u ovoj zemlji tako, gotovo u načelu, pretvara u dominaciju, zaodjenuti u zavodljivo ruho obrane nacionalnih interesa ili, pak, borbe za normalnu, što za „avangardne snage“ uvijek znači građansku, državu, začarani krug bezizlaza se savršeno zatvara. Sve je jasno, osim odgovora na sve tjeskobnije pitanje kako s time živjeti i preživjeti.

Ali ključne dvojbe i problemi nisu razriješeni u posljednjih 20 godina. Samo je naizgled riješeno ‘srpsko’, a nije bošnjačko, napose hrvatsko pitanje. Hrvatima drugi biraju predstavnike, određuju ponovno koliko bi im trebalo pripasti vlasti!

Ne vjerujem da je riješeno ijedno nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Srpsko, ponajmanje. Naime, osim gole i bezdušne politike, postoji i moral i etika! I to posve konkretno. Naša nesreća je što u to ne vjerujemo! Ali, to je tema druge naravi. U Bosni i Hercegovini koegzistiraju tri nacionalna pitanja koja su tako neraskidivo povezana da ih je moguće rješavati, a ne riješiti jer je to trajan proces, samo „u paketu“, ili će sva tri ostati neriješena i tako izvorom trajnih nesuglasica, napetosti i blokada. Čini mi se krivim uvjerenje da su ova temeljna pitanja i teškoće međunacionalnih, a s njima i međuljudskih odnosa nastala tek u posljednjih dvadeset godina. Ta pitanja i s njima povezane nepravde žive i taru ljude ove zemlje već stoljećima. Istina, nisu se stoljetna podjarmljivanja među narodima uvijek zvala istim imenom, ali jesu razlike među nama kao i nepravde uvijek postojale. Čista ideologija je prikazivati prošla vremena, napose ono komunističko, u nekome boljem svjetlu kada je riječ o međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Ovo kakvi mi jesmo i stanje u kojemu smo, uvelike je posljedica i taloga tih vremena. I umjesto da se strpljivo oslobađamo i kao ljudi i narodi prihvaćamo, kod nas se prošlost bezdušno iskrivljuje i kuju okviri za nove nepravde. Razlika je u tome što se danas, srećom, o nepravdama i majorizaciji smije javno govoriti i s time ne slagati pa se, eto, može i funkcioniranje vlasti blokirati. A ovdje je jači uvijek određivao koliko i hoće li išta „vlasti“, što uvijek znači i sudjelovanja u životu, pripasti slabijima. A gdje to, u ovome „pravednome“ svijetu, stvari funkcioniraju drugačije? Nevolja ili sreća je u tome što to u BiH znači nepravdu s kojom ova zemlja ne može, ne samo sličiti demokraciji, nego ni opstati. Nevjerojatno je kako ništa ne učimo od povijesti čije smo žrtve svi skupa!

Kako gledate na ključni prijepor koji je postavljen za uspostavu vlasti, s jedne strane, stranke za koje je glasovao najveći broj Hrvata, dva HDZ-a, a s druge strane - na jednu građansku opciju oko koje su se okupile manje hrvatske stranke. Politiku SDP-a prijetvornom su ocijenili i brojni intelektualci koji su im bili skloni. Vjerujete li u multietnički karakter SDP-a s jedne strane i iskrenost zahtjeva dva HDZ-a?

Budući da me pitate o osjetljivim i čisto političkim temama zbog kojih će me, ako ne odgovorim kako paše, vaši nadređeni ili netko drugi sutra optužiti da se, kao biskup, miješam u politiku, napominjem da govorim u svoje ime i to iz slobode čovjeka, zabrinutosti građanina ove zemlje i, dakako, pripadnika hrvatskoga naroda u njoj. Ništa više, ali ni manje! Pozicija u kojoj su se nakon izbora, poput jaraca na brvnu, našle partije i stranke nije nipošto jednoznačna i bezopasna. Ipak, unatoč sve ozbiljnosti i mogućih opasnosti, mislim da je pretjerano uspoređivati ovu situaciju s onom predratnom, ali je istina da na brvnu nisu samo dvije političke opcije. S njima smo, svatko na svoj način, i mi građani i narodi ove zemlje. I da su se njihovi interesi, kojom slučajem, i poklopili, ne bi nam bilo sjajno. A, ovako, beznađe kulminira i balom straha se, dodatno i umjetno, napuhuje. Istina, daytonska Bosna i Hercegovina nije čisto nacionalna niti samo višenacionalna država. Ona je, opet na svoj specifičan način i zbog dvoličnosti onih koji su je politički u Daytonu sklapali, i građanska. I zato, pri formiranju demokratske i efikasne vlasti, ne može biti korišten isključivo jedan ili drugi ključ. Napose, nakon izborih rezultata kakvi su polučeni na listopadskim izborima. A upravo se to pokušava! I to ne zbog ideoloških razloga ili boljitka građana ili zaštite naroda. Tome su najbolja potvrda ljudi koji se kroz ovu borbu na brvnu sudjeluju, k’o biva braneći građansku opciju ili zastupajući interes naroda. Iznad svega to potvrđuju i rezultati koje su postigli! I u ovome slučaju je, prema mome uvjerenju, riječ, prvenstveno, o borbi za vlast i prevlast. SDP po svome programu i ciljevima nije multietnička stranka u duhu bosanskohercegovačke zbilje. Istina, SDP u sebi ima pripadnika svih naroda, ali ta zastupljenost ni izdaleka ne zrcali našu zbilju niti, ni deklarativno - a da o praksi ne govorimo. SDP, prije svega, ne zastupa jednako interese svih građana i naroda. Svoj navodni multietnički karakter ova partija na najbolji i najopasniji način pokazuje svojim odnosom prema hrvatskome pitanju i hrvatskome narodu. Naime, iako su u njoj najmanje zastupljeni Hrvati, posegla je, najprije, za daytonskim udjelom toga naroda u vlasti. Da je ovoj partiji važnija vlast nego kakvoća i ideološka potka te vlasti, zorno potvrđuje narav i profil stranka koje je namamila u koaliciju. Svojim odnosom prema hrvatskome narodu i sastavljanjem koalicija mene, nažalost, SDP nije ničim uvjerio da je drugačiji od partija i stranaka koje optužuje da ruše BiH. Zauzimanjem pozicija hrvatskoga naroda u vlasti SDP je na najizravniji način udario protiv daytonski uređene Bosne i Hercegovine. Kada bi cilj ove partije bio istinsko nastojanje otupljivanja međunacionalnih oštrica i zalaganje za demokratsku državu, onda bi svoje kandidate suprotstavljali i snagu dokazivali, najprije, u krugu naroda u kojima imaju biračku bazu i koji su im i procentualno dali svoje povjerenje, to jest bošnjačkoga, a onda srpskoga, pa tek na kraju hrvatskoga korpusa. Ali oni dobro znaju što bi to značilo i teško će to ikada i pokušati. S druge strane, da me ne čudi, radovala bi me čvrstoća koalicije dvaju HDZ-a. To je prvi put da se barem dvije, ovaj put najjače stranke na hrvatskoj bosanskohercegovačkoj političkoj sceni tako dugo i tako složno odupiru mamljenjima, pritiscima i zastrašivanjima. A o iskrenosti zahtjeva HDZ-a BiH govore dvadesetogodišnji rezultati i stanje vitalnih hrvatskih institucija pod njihovom neprekinutom i posvemašnjom kontrolom. Ako u Federaciji ne mogu učiniti ništa zbog preglasavanja, što je sa županijama? K tome, govori i razina „demokratičnosti i tolerancije“ kojom je, ponajprije osionošću i pomanjkanjem etičnosti njegovih čelnika, razbijena i zatrovana i zadnja stanica narodnoga bića. Kulminacija rečenoga je njihov odnos prema preuzetim obvezama iz Kreševske deklaracije kao jednog od rijetkih znakova nade na bosanskohercegovačkome hrvatskom postdaytonskome obzorju. Da je njihov odnos prema ovome dokumentu i drugim hrvatskim strankama prije izbora bio drugačiji, danas bi politička pozicija Hrvata bila daleko vedrija, a zauzimanje za hrvatsku ravnopravnost izglednije. Tužno je i bolno saznanje da se sve ove godine zdrava i snažna politička alternativa nije uspjela nametnuti. A to nije krivnja samo HDZ-a. U pitanju je maligni mentalitet po kojemu oni prvi na vrhu, u strahu od sebe i onih oko sebe, čine sve da u svemu budu i jedini. Niti se shvaća niti prihvaća da i za politiku kao i za sva područja života vrijedi Isusova: Tko među vama hoće biti prvi, neka bude poslužitelj svima. Inače, prvi i jedini, s vremenom, ostane sam i nekoristan sebi i drugima.

Hrvati u BiH u načelu se oko toga sada slažu svi, domaći i međunarodni, u podređenom položaju. Kako to izmijeniti i kako izjednačiti prava Hrvata sa Srbima i Bošnjacima?

Bilo bi lako naći rješenje, kad bi se, doista, svi složili oko činjenice političke diskriminiranosti Hrvata. Ali to nije točno! Nije tako davno gospodin Izetbegović, ni ne zacrvenivši se, izjavio da Hrvati u Federaciji drže paritet. Kako može biti istina da se domaći i, napose, međunarodni faktori slažu, ako na svaki pokušaj predlaganja rješenja uporno ponavljaju da daytonska podjela BiH mora ostati i da se ni govor o trećem entitetu ne prihvaća? Ova zemlja je, ponavljam to od Petritschevih nametnutih promjena koje su u bitnome derogirale Dayton, podijeljena, ne više kao do tada samo na dva entiteta, nego između dvaju naroda. Propale ustavne promjene iz 2006. trebale su tu podjelu demokratskim dogovorom domaćih političara legalizirati. I u aktualnome pokušaju formiranja vlasti bošnjačko-bošnjačke osovine se, zaobilaznim putem, teži istome cilju. Stoga, prema mome uvjerenju, nitko tko predstavlja Hrvate i ima obvezu braniti istinske hrvatske interese nema pravo pristati na takvu trajnu podjelu. I to ne samo zbog budućnosti nas Hrvata nego i zbog Bosne i Hercegovine kao moguće i poželjne paradigme suživota u jednakopravnosti i različitosti! S druge strane, mi nemamo pravo a ni potrebu tražiti rješenje sami. Naša moralna obveza i zakonsko pravo je zahtijevati jednakopravnost i za nju se boriti svim demokratskim sredstvima. U tom vidu sadašnja nastojanja pa i čvrstoća dvaju HDZ-a, načelno, zaslužuje potporu! Ne čini mi da su u pravu oni koji kažu da je bolje sudjelovati u bilo kojoj vlasti nego ostati u oporbi. Najbrži put kojim bi smo dospjeli do statusa, koji nam je jedan od autora Platforme davno prorekao, prema kojemu u ovoj zemlji politički nećemo „više niti oduzimate niti zbrajate“ jest da pristanemo na sve što od nas zahtijeva. Držim da bi, ovoga puta, ostanak u oporbi razotkrio pravo stanje stvari. I dalje sam uvjeren da je jednakopravnost Hrvata u BiH moguća i nužna i da nikada u zadnjih šest stoljeća nismo imali više slobode i demokratskih sredstava boriti se za tu jednakopravnost. Za nas Hrvate je, prema mome uvjerenju, pravedna multietnička BiH najbolje rješenje! Petnaestogodišnje iskustvo potvrđuje da nam je svako rješenje pa i podjela, u kojoj smo izjednačeni s drugima, bolje od postojećega. Naša je nevolje što se, kao po nekome pravilu, u odlučujućim trenutcima među našim političarima uvijek nađe netko komu se, u danome trenutku i okolnostima, pričini da će osobni interes ostvariti mimo ili protiv općeg interesa naroda. No, unatoč svemu i svima, uvjeren sam da su ljudi i narodi ove zemlje, ako ni zbog čega, onda zbog svoje patnje zaslužili pravedniju i bolju budućnost i da će je i za Hrvate biti! Iskreno nam molim ljubav prema ovoj zemlji iz koje ćemo crpsti snagu za djelovanje i strpljenje za čekanje!

Koliko su za ovakav položaj Hrvata odgovorni u međunarodnoj zajednici koja nakon što je navukla luđačku košulju zemlji sada poziva da se domaći političari dogovore iako ruke svima nisu jednako svezane. Hrvati imaju, naime, još i policijske lisičine na rukama?

Koliko god to moglo zazvučati jednostrano, današnje stanje u BiH je rezultat scenarija koji su nametnuli međunarodni čimbenici. Znam, znam, optužit će me, i do sada su, da zaboravljam zasluge za zaustavljanje rata koji je „naših“ glava ideja i ruku djelo. Međutim, oni koji nam time već petnaest godina zatvaraju usta previđaju činjenicu da ni rat ne bi završio kako je završio da nije bilo spomenutih čimbenika. A onda, nakon rata je sve bilo i ostalo u njihovim rukama. A pogotovo se prešućuje činjenica da je, prema procjenama stručnjaka, šteta od daytonske podjele BiH već premašila ratnu štetu! Danas pokušavaju domaćim političarima predati zadaću da u „drvenoj peći“ nalože vatru od koje bi nam svima trebalo biti toplije! Svima je očito ali svi još ne prihvaćaju da to nije moguće i da se, eto, ni u BiH ne može protiv prirodnih zakona. Ne Vašu razumijem sliku o „policijskim lisičinama“. K tome, ne mogu se upuštati u razglabanje o njihovoj naravi. Međutim, ostaje pitanje političke odgovornosti onih koji i pored, kako Vi kažete, „policijskih lisica na rukama“, bez obzira koliko su zaslužene ili lažirane, ustrajavaju na, gotovo isključivomu pravu, sudjelovanja u pregovorima oko sudbine naroda. Prema mojim prosudbama to nije daleko od neizravnoga i opasnoga pa, zato posve neprihvatljivoga, zalaganja interesa naroda!

Kako gledate i na to da se Hrvate unutar BiH pokušava međusobno posvađati i dodatno dijeliti s objašnjenjima da su jednima krivi Hercegovci, drugima Bosanci, trećima Posavljaci, a s druge strane postoji li dovoljno solidarnosti između Hrvata koji su se našli u različitoj poziciji i u različitim dijelovima BiH?

Već sam dotaknuo pogubnost odsutnosti brige i solidarnosti čelnika HDZ-a, pa i na deklarativnome planu, za Hrvate izvan područja pod njihovom političkom kontrolom. Zlo je u tome što se ta odsutnost pretvorila u pogubnu regionalnu netrpeljivost. Posljedice toga odnosa su kobne i, bojim se, da ćemo ih dugo osjećati. Međutim, ne razumijem one koji sve zlo koje nam se dogodilo vide samo i isključivo u takvome odnosu političkih čelnika uglavnom iz Hercegovine. Mislim da bi u tim razglabanjima bilo ljekovito upitati se, barem za sebe, bi li oni drugi bolje prošli da su pozicije bile obratne, to jest da su odlučivali ljudi s „gubitničkih područja“ u koja, da ne bi bilo i dodatne zabune, spada i moj rodni kraj. Bojim se da u našemu unutarnarodnome jadu posve zaboravljamo opći okvir događanja. I zbog toga su nam razmišljanja do te mjere uska i tako nepomirljiva da više nije sigurno je li nam više štetila spomenuta politika ili način i sredstva borbe protiv nje. Uskoća i isključivost onemogućavaju istinit i ozdravljujući odnos! Katarza u tome pitanju je preduvjet svih drugih ozdravljenja i izlaska iz začaranoga kruga samo sažalijevanja i zagriženoga međusobnog optuživanja.

Kako gledate na novu politiku službenog Zagreba prema BiH i Hrvatima?

Ne primjećujem nikakve nove politike službenoga Zagreba. Primjećujem pokušaje šminkanja i biranja riječi. Ali ništa bitno i kvalitativno novoga. Dapače, mi smo sve više sredstvo kojim vodeći političari iz Zagreba poljepšavaju svoje osobne likove za europske okvire. To što ponekad k’o podviknu u našu korist, ne znači nikakvu promjenu. Sadašnja garnitura ljudi na vlasti u Hrvatskoj je pokazala svu svoju „osjetljivost“ i zauzetost za naš opstanak lakoćom izglasavanja Zakona o prebivalištu. Komu rečenica: Tako će biti i šlus, nije otvorila oči, uzaludno mu je objašnjavati. Uostalom, nas je već odviše skupo koštalo stalno očekivanje da će se netko tamo iz Zagreba za nas založiti više nego mi sami. To su djetinjasta razmišljanja i nerealna očekivanja. K tome, nikako da shvatimo da nas iz živoga pijeska politike ne mogu izvući oni koji su i sami u njemu. To, međutim, ne znači našu potrebu još zdravije i još čvršće vezanosti i partnerske suradnje s Hrvatskom i Hrvatima u cijelome svijetu. Dapače! Mi smo u okolnostima u kojima nam svačija pomoć treba, ali ni na čiju nemamo pravo prije nego što sve damo od sebe.

Poštovani biskupe, s jedne strane čudi i iznenađuje šutnja bosanskohercegovačkih biskupa oko ovih, neki kažu, sudbonosnih političkih trenutaka za Hrvate, a s druge strane pojedini svećenici pa i skupine vrlo agresivno se svrstavaju uz pojedine ‘partije’. Kako gledate na tu pojavu?

Biskupi ne šute! Objavljene knjige naših zajedničkim izjava i apela to svjedoče. Te zajedničke i usuglašene izjave su službeni govor u ime Crkve u BiH. Mogli smo ih, komotno, nasloviti: Dovikivanje gluhima. Te izjave su davane u teškim vremenima i dramatičnim okolnostima za čovjeka, za ovu zemlju, za hrvatski narod i Crkvu u njemu. Unatoč tomu, zvuče proročki i sada bi se mogle i uvijek će se moći potpisati jer su branile načela. Ali koga, u svijetu u kojemu odlučuju pragmatično nemoralni, načela zanimaju? Istina, nismo se oglašavali nakon izbora. Ne znam komu to sada nedostaje mišljenje biskupa. Pa naši se stavovi znaju! Nije valjda da nedostaju onima koje smo kumili prije izbora da se drukčije postave? Ali vjerujem da nedostaju onima koji si umišljaju da mogu naručiti izjavu biskupa prema njihovim očekivanjima. Da su stavovi biskupa, izrečeni u našim zajedničkim izjavama, nešto značili, do ovako, kako Vi kažete, sudbonosnog trenutka za Hrvate ne bi došlo. Bilo kakvo svrstavanje svećenika uz stranke i partije nije u duhu Crkve! Inače sam uvjerenja da nam je potrebna distanciranost od svih partija i stranaka, pa i od političara kao političara. To ne znači i distancu od politike kao zauzetosti za opće dobro. Nevolja je u tome što je tanka, gotovo neuočljiva linija koja razdvaja te dvije stvarnosti. K tome, svećenici imaju i svoju ljudsku slobodu i građanska prava pa se, kao i drugi građani, mogu angažirati u sve javne djelatnosti koje ne podrazumijevaju izravni bavljenje politikom, kao borbom za vlast i sudjelovanje u njoj. Svećenici trebaju imati dopuštenje mjesnoga biskupa za nastupanje u medijima kada, u ime Crkve, iznose načela vjere i morala. Sve drugo je prepušteno njihovoj slobodi i osobnoj odgovornosti, ali i razboru onih koji ih slušaju!

Imate li osjećaj, a što nije samo ekskluzivitet BiH, da katolicima nedostaje osjećaja za hrabrost i pravednost, da danas nemamo Ivana Merza?

Nije lako biti sam niti hrabar u netolerantnome i podaničkome okruženju. A naša sveukupna društvena stvarnost je takva. Boriti se za pravednost, u takvim okolnostima, znači suprotstaviti se onima koji odlučuju o vama. Živimo u tako politički ustrojenome društvu da svakom izgovorenom istinom i pokušajem zastupanja pravde i pravičnosti umnažate neprijatelje. Naš temeljni problem jesu suprotstavljene istine koje su se pretvorile u tvrda i nepomirljiva uvjerenja. Vjerujem da puno ljudi ne odustaje od „borbe“ samo zbog pomanjkanja hrabrosti nego zbog iskustva i uvjerenja da i zauzimanje za istina i pravdu, nerijetko, više ranjava nego zacjeljuje. Teško se, primjerice, odlučiti na konfrontaciju s ljudima koji iznose svoju istinu, koja vam zvuči kao pogubna i uvredljiva poluistina, a da u sebi ne povrijedite duboko suosjećanje s njima zbog svega što im se osobno dogodilo i time ne narušite onu barem prividnu snošljivost između zajednica kojima pripadamo. Iako sve velike religije svoje pripadnike, na ovaj ili onaj način, pozivaju na svetost, to jest na posvemašnju čovječnost, sveci nisu nikada bili, a napose nisu danas pravilo nego rijedak izuzetak! Istinski vjernik je, prije svega, pravedan čovjek! A to znači da nikada ne čini drugome što ne bi želio da drugi njemu čine. Ovaj moralni zahtjev, na svoj način, poznaju i nalažu sve velike religije. Duboke nepravde današnjega, i ne samo današnjega svijeta potvrđuju koliko malo istinskih vjernika u njemu živi.

Kako općenito odgovoriti na krizu morala, koja je prije svega posljedica promoviranja materijalističkih vrijednosti umjesto duhovnih?

Čovjek i društvo se vrlo teško mijenjaju. Tijek ljudskoga življenja je ponavljanje, najčešće, loših navika jer za njih ne treba napora ni odricanja. Istinska promjena je moguća samo iznutra. I to posve svjesno, naporno i ustrajno. To se u kršćanstvu zove obraćenje, odvraćanje od sebe kao centra svijeta i življenja za sebe na račun drugoga te vraćanje Bogu kao uporištu a po njemu k drugome čovjeku i cjelokupnoj stvarnosti. Moral je čovjekov istinski odnos, to jest življenje istine prema samome sebi i stvarnosti koja ga okružuje. Međutim, nitko ne može nikoga prisiliti na vjeru ili obraćenje. To je, na sreću, posve slobodan čin ljudske volje. Srećom, mnogi ljudi, i pored toga što ne nalaze izravnoga puta do vjere u Boga, nalaze razloge uzornoga etičkoga odnosa prema drugim ljudima i prema životu uopće. Usudio bih se reći da Bog preko istinskih vjernika i istinskih humanista tka onu tananu, prozračnu i obećavajuću stranu čovječanstva. Ali kako je i jednih i drugih bilo i ostalo premalo da bi svijet preživio, čovječanstvo kroz povijest tražili i druge načine samozaštite. Tako su uvedene norme i zakoni, ali i mjere kojima se pokazivalo i dokazivalo da počinitelji zla, kojim uvijek kažnjavaju cijelo društvo, ne mogu ostati nekažnjeni. Samo društvo u kojemu se jasno zna da se zlo ni kratkoročno ne isplati, može funkcionirati. To je drugi oblik zaštite morala. Na žalost, kod nas to nije tako. K tome, još živimo po onoj snađi se. Ovdje ćete i od najuglednijih članove društva, da dalje ne preciziram, svako malo čuti kako se, primjerice, od laži nitko nije udavio. A s lažju sve počinje! Da bi se promijenilo moralno ozračje i bosanskohercegovačko društvo krenulo uzlaznom linijom humanosti i sklada, neophodna je suradnja u dobru obitelji, odgojno-obrazovnog sustava, Crkava i vjerskih zajednica, pravičnog zakonodavstva, nepristranog sudstva i korektna, ali i efikasna policija.

Koliko je važna suradnja među Crkvama i religijskim zajednicama za ozdravljenje bosanskohercegovačkog društva i kakva su dosadašnja iskustva na tome planu budući da ste bili i predsjednik Vijeća za dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije BiH?

Crkve i vjerske zajednice ne samo da ne mogu izvršiti svoga poslanja, nego će teško opstati bez suradnje. Čovjek tehnovijeka ili postmoderne kojemu je nadohvat ruke sve što se u svijetu pa i među pripadnicima Crkava i religija događa, s pravo, njihovu vjerodostojnost vrednuje, prije svega, njihovim međusobnim odnosom. Ako oni, koji tvrde da vjeruju u Boga, u svojoj vjeri ne bi nalazili dostatne razloge za međusobno uvažavanje i prihvaćanje te iskrenu suradnju na dobrobit čovjeka i čovječanstva, onda je to ozbiljan razlog za sumnju u autentičnost sadržaja koji vjeruju ili načina na koji žive to što vjeruju. Čovjek je sebe i svijet u kojemu živi doveo do ruba na kojem ga mogu održati samo udružene snage dobra. Iskreni vjernici u onima što drugačije vjeruju prepoznaju braću po Bogu. Kada je to tako, suradnja postaje radosti i obogaćenje. Opća potreba dijaloga i suradnje među Crkvama i religijama u Bosni i Hercegovini je poseban izazov ali i mogućnost i potreba. Bilo bi neistinito ustvrditi da se u ekumenizam i međureligijski dijalog ne ulažu napori. Ali ponekad mi se čini da se sve čini više da bi se pokazalo kako se nešto čini nego iz uvjerenja vjere i nutarnje potrebe da se da tako neophodan doprinos duševnome ozdravljenju društva. Istina, naši međuvjerski odnosi su opterećeni i stvarnostima koje nisu u izravnoj vezi s Crkvama i vjerskim zajednicama i na koje, unatoč drugačijega privida, ne mogu odlučno utjecati. I pored toga mi se čini da jedni prema drugima ne bi trebali prilaziti kao da je među nama minirano područje.

Praktično ste utemeljitelj Katoličkih školskih centara širom BiH, napose na područjima gdje su Hrvati katolici u manjini. Koliko rad ovih ustanova, uz to što su otvorene apsolutno za sve, pomaže opstanku i ostanku Hrvata na njihovim stoljetnim ognjištima?

Katoličke škole za Europu, koje su s vremenom prerasle u Sustav katoličkih škola za Europu, nastale su u ratu sa željom da se hrvatske katoličke obitelji ohrabre ostati u mjestima i na područjima s kojih smo, prema političkim projektima, trebali nestati. Ali to je, zajedno sa svim drugim institucijama koje se zalažu za ostanak, samo kap u moru koje i dalje ostaje nepodnošljivo gorko. U međuvremenu je ustanovljena i zaklada “Pro sapientia et clementia – Za mudrost i plemenitost” koja učenicima iz ovih škola, ali i drugima, koji ostaju studirati u Bosni i Hercegovini dodjeljuje stotinjak stipendija godišnje. Ja držim, a to je i sržna poruka kršćanstva, da je bilo čiji i bilo kakav govor vjerodostojan samo, ako ga prate djela. Pored temeljne nakane pomoći hrvatskim katoličkim obiteljima da ostanu u zemlji pradjedova, ove škole su željele i žele biti dokaz i primjer da je Bosna i Hercegovina kao domovina različitih naroda moguća. Uvjereni da samo oni koji su čvrsti u svome nacionalnome, kulturnome i vjerskom identitetu mogu pružiti ruku suradnje i, zašto ne, prijateljstva onima koji su isto tako uvjereni i ponosni na ono što jesu, mi u ovim školama učimo i potičemo učenike da budu to što jesu i da se, u različitosti, prihvaćaju i poštuju. U svih šesnaest godina postojanja i rasta broja učenika od 460 do 4452 nismo imali problema koji bi bili motivirani nacionalnom ili vjerskom pripadnošću naših učenika. To je naša mala vizija ove zemlje po mjeri svih njezinih naroda i građana, ali specifični doprinos njezinoj ljudskijoj budućnosti.

U vremenu smo korizme. Koliko su današnji katolici i ovo vrijeme posebne priprave za Uskrs pretvorili u folklor umjesto iskrene posvećenosti pokori, molitvi, odricanju, duhovnosti?

Uvjerenome vjerniku i foklor može biti doživljavanje i očitovanje vjere. Kao što onome bez nutarnje proživljenosti i najpobožniji bogoštovni čin može biti samo folklor. Sve je u čovjeku i do čovjeka! Ako je foklor izraz duševnoga raspoloženja koje kroz njega zahvaća svu stvarnost života, onda i on ima svoju važnu ulogu. Međutim, uskrsni folklor je skroman i usko vezan za simboliku same stvarnosti Uskrsnuća. Tu prevladava duboki smisao i značenje korizme. Kušnja, poniženje, muka i smrt, koliko god teške, vrlo su bliske ljudskoj duši. I zato se vjernici u njih lako uživljavaju. Što su uvjeti življenja teži, a toga za mnoge naše ljude ne nedostaje, to korizmeni liturgijski sadržaji i pučke pobožnosti dublje liježu u dušu i u njoj se pretvaraju u lijek utjeha i snagu izdržljivosti. K tome, uvijek prisutni obzor Uskrsa ispunja neuništivom nadom. Uskrs je u kršćanstvu temelj i vrhunac vjere da je čovjek vječna kategorija a korizma je mučna potvrda da je ljudsko poniženje, muke i smrti prolazne kategorije. Stoga kršćanin vjernik nikada ne gubi nade. On zna da mu ono najvrjednije u njemu, to jest on sam ostaje zajamčeno. Da bi ovozemaljska prolaznost uskrsla u nebesku neprolaznost, i ovozemaljska patnja pretvorila u vječnu radost, valja je već sada i ovdje za nju i od nje živjeti! (Večernji list/Zoran Krešić)


Zmaj u hrvatskoj Sileni

Ovih dana mnogo se govori o slučaju jednog vukovarskog branitelja koji je uhićen kad je prešao iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu jer je za njim raspisao međunarodnu tjeralicu - agresor na Vukovar. To je, dakako, političko pitanje i nije ovo mjesto da se daju preporuke kako bi se ono trebalo rješavati po normama političke uspješnosti. Posrijedi su moralna i etička načela po kojima se trebaju ravnati svi, bili oni u politici ili izvan nje. Zato smatram da se svi trebamo ozbiljno zamisliti nad tom činjenicom jer se u događaju odražavaju stavovi i odnosi koji zadiru u temeljna prava osobe uhićenoga, ali i sviju nas kao pojedinaca i kao hrvatskih građana. Valja dobro paziti da se u sveopćoj premreženosti raznim pravnim normama i sustavima ne zaboravi temeljne moralne i etičke postavke. Ne smije se zaboraviti pravna maksima da se može napraviti najveća nepravda i onda kada se slijepo držimo nekih pravnih propisa (Summum jus - summa injuria!).

"Birajte, ili Purda ili blokada 23. poglavlja za EU"

Razloga za ovaj tekst ima mnogo, a povod je podatak iz dnevnih novina. Prema Večernjem listu od 1. veljače 2011. na str. 3, ministar pravosuđa poručio je braniteljima: "Birajte, ili Purda ili blokada 23. poglavlja za EU." To je novinski naslov, oprema, a ne riječi ministra. Nipošto ne mislim ovdje izdvojiti jednog čovjeka i njega kritizirati. Bilo bi čak dobro kada bi to bila izjava tek jednoga čovjeka. Nažalost, takvo mišljenje imaju mnogi koji se kod nas bave politikom. Već se na mnogo načina očitovala hrvatska spremnost na žrtve za neke iluzije koje nam već dugo odmiču ispred očiju. Znakovito je u svemu tome da je naše pravosuđe zaključilo kako je Purda nevin, ali ispada da smo i takva čovjeka, a uz to provjerenog vukovarskog branitelja, spremni žrtvovati za deblokiranje spomenutog 23. poglavlja. Ovdje, dakako, ne možemo donositi sud o tome postoji li ili ne postoji kakva krivnja. Naglasak je na tome da se ostavlja mogućnost izručivanja nevinih ljudi sudovima koji i takve kažnjavaju. Pitamo se što su razni "blokatori" već izvukli od naših predstavnika i što li će još "deblokirajuće" trebati uložiti? Itekako je važno pitanje Purde, ali problem se ne odražava samo na ovom slučaju, nego treba postaviti u pitanje tu širokogrudnu spremnost za predavanje svojih ljudi na milost i nemilost drugima, sudovima koji istjeruju neku svoju pravdu, a sve zato da se udovolji otrcanoj floskuli "da bi funkcionirale institucije sustava". U ovom slučaju to znači dati i nevinoga čovjeka u ruke onoga kojemu treba suditi za agresiju.

Događanja u Hrvatskoj podsjećaju u mnogočemu na ono što se, prema predaji o sv. Jurju, događalo u maloazijskom gradu Sileni. Ta je predaja ustvari jedna propovijed o odnosu dobra i zla, što je uvijek aktualno, u svim prostorima i u svim vremenima, pa tako i u današnjoj Hrvatskoj.

Predaja o zmaju u gradu Sileni

U grad Silenu došao je gladni zmaj, simbol zloće. Zloća (zmaj) ne će nikada pomoći nego nastoji svima odmoći. Gladni zmaj bi se povukao ili bi krepao od gladi da nije imao u Sileni saveznike koji su vjerovali da će zmajska gladna usta uspjeti okrenuti prema drugima i da će se zmaj time zadovoljiti. U početku je to bila hrana s polja i od stada. Bilo ih je kojima je bio užitak što zmaj uništava imanje njegova protivnika, ne vodeći računa da će doći i njegovo imanje na red. Kada se to dogodilo, radovao se njihov zlobni neprijatelj. Stvorila se atmosfera prokazivanja krivaca, a zmaj je krivce kažnjavao hraneći se njihovim blagom. Budući da su mnogi bili s drugima posvađeni i da je mnogima bilo drago da se zmaj okrenuo dobru njemu omraženog sugrađanina, zmaj je stalno imao dovoljno hrane. Sve je više jačao, sve mu je više trebalo i bio je sve zahtjevniji i izbirljiviji. Kad se hranio jednom od zavađenih strana, ona druga je govorila da je to zadovoljenje pravde jer su "oni drugi" pronevjerili društveno dobro. Stradali je dobio što je zaslužio!

U svojoj pohlepi i nezasitnosti zmaj je zatražio i ljudske žrtve. Zloća nema granica. I njih su na zahtjev zmaja davali, a neki se i toj "pravdi" radovali sve dok nije došao red na njih same. Zmaj je smatrao da je ljude već toliko naviknuo na žrtvovanje pa je zatražio za hranu i jedno nevino čeljade koje se nije nikomu zamjerilo, koje nije nikomu nikada zlo učinilo. Bila je to nevina djevojka. U predaji je to kraljeva kći, što bi se moglo shvatiti da je tom suradnjom sa zmajem došlo do urušavanja funkcioniranja cijeloga društva. Predaja kaže kako je tada dohitao Juraj na konju i ubio zmaja svojim ubojitim kopljem te oslobodio nevinu djevojku, nevino čeljade.

Taj konjanik je zapravo krćanski vitez koji iz vjerskih i humanitarnih uvjerenja ne dopušta kažnjavanje nevinih. Dakako, širenjem te predaje kršćani nisu izražavali uvjerenje u osobnu snagu konjanika ni u kvalitetu njegova koplja. Njegova vjera i oslonjenost na Božju dobrotu bila je snaga koja je u stanju nadvladati svaku zloću i oduzeti joj slast pobjede, kao što je Krist pobijedio smrt.

Kako izbjeći silenski "pravni poredak"?

Kada je riječ o zlu u svijetu, ne valja locirati zlo na jedno mjesto (npr. odnosi međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, Haški sud, pojedine stranke, obnavljanje Udbe i organizacija engleske špijunaže u Hrvatskoj, i sl.). Važno je znati da smo time svi, neki manje neki više, zahvaćeni. No, treba se protiv toga boriti, ma gdje bilo, a ne hraniti zlo u sebi i u društvu.

Lako se može dogoditi da onaj koji zlo hrani u svojoj sredini postane i sâm hrana iste zvijeri. Činjenica je da se već dugo događa da Hrvatska predaje raznim sudovima ljude koji su zaslužni da ona uopće postoji, a ti kojima se ljudi izručuju nemaju takve zasluge, pače neki su bili otvoreno protiv njezina postojanja. Tu će neki viknuti da su to politička pitanja koja ne rješavaju biskupi ni Crkva nego "institucije pravnog sistema". Ipak bi se cijelo društvo, vjerničko i nevjerničko, trebalo zapitati koga i komu izručujemo jer bi se i nama moglo dogoditi, pače već nam se događa, da hranimo zlu praksu u svojoj državi i u međunarodnoj zajednici. U slučaju Purde događa nam se nešto slično kao i građanima Silene u čijem se gradu nastanio zmaj kojemu treba sve žrtvovati, pa i nevino čeljade. I naše je sudstvo nevinim procijenilo uhićenog branitelja, ali - što je najgore - izrazilo također neizravno spremnost da se ta i takva žrtva može prinijeti za otvaranje jednog poglavlja u pregovorima s EU! A koliko smo već žrtava prinijeli od uspostave samostalne Hrvatske! Koliki su izručeni drugim institucijama da im one - po svojim političkim aršinima i potrebama - dijagnosticiraju stupanj krivnje! Već se događa da su neki, koji su drugima hranili takva "potraživanja", i sami došli na red, a koliki su u nečijim nakanama već svrstani da u pogodan čas posebna "pravda" utaži svoju glad. Zar nije takva glad prisutna na našem prostoru, u našem susjedstvu, u međunarodnoj zajednici? Ne smijemo dopustiti da se zaslužni za našu samostalnost i slobodu predaju na prosudbu i procjenu onima koji su bili i ostali protiv naše samostalnosti i naše slobode. To nije nikakva politika, nego zdravo razmišljanje. Bez obzira na bilo koje i bilo kakvo poglavlje, treba odbaciti svaku mogućnost da se nevinoga čovjeka preda na milost i nemilost njegovom dokazanom neprijatelju, onima koji nisu željeli Hrvatsku. To ne valja ni u slučaju da je taj danas spreman istinski pravedno suditi. Ova država treba biti spremna braniti svoga građanina od nepravedne osude i u slučaju da je pogriješio, a kamo li kada ga je proglasila nevinim! (List "MI" 2-3/2011.)

Dr. Mile Bogović


MOLITVOM SPASIMO SVOJU HRVATSKU

Piše: Vlč. Dražen Radigović

Može li molitva biti toliko jaka da izvede čitavu jednu zemlju iz krize i dubokih problema? Može! I još puno jača!

Svjedoci smo kroz kakvu duboku krizu prolazi naša Hrvatska: političku, gospodarsku, moralnu, društvenu, duhovnu. Mislili smo da će poslije osamostaljenja sve ići lakše - kad postanemo svoji na svome, gospodari u svojoj zemlji. A evo, nije tako. Poslije jedinstva koje smo doživjeli u Domovinskom ratu, Hrvati su ponovno razjedinjeni i podijeljeni i to najviše politički. A gdje su ljudi razjedinjeni, neprijatelj lako pobjeđuje, a narod propada, biva porobljen. Ne bismo voljeli da nam se povijest ponovi, nakon toliko truda, muke i krvi prolivene za slobodu naše zemlje.

Često govorim da se ne borimo protiv ljudi, protiv „krvi i mesa“, kako kaže sv. Pavao u poslanici Efežanima u 6. poglavlju nego protiv zlih duhova koji koriste slabe ljude da nas preko njih napadaju i ranjavaju. A protiv đavla i zlih duhova možemo se boriti samo na jedan jedini način: molitvom! U Domovinskom ratu jedan je neprijatelj pobijeđen: đavao koji nas je želio preko Srba i JNA pretvoriti u svoje podložnike. Oružje kojim smo pobijedili – jest molitva. Sad nam predstoji drugi rat, mislim, još gori nego prvi: jer isti đavao dolazi u drugom pakovanju, puno lukavije i podmuklije: da nas zarobi iznutra! To radi tako da pokušava destabilizirati i demoralizirati našu državu – i to kroz bezbožne zakone, kriminal, prodaju hrvatske zemlje i hrvatskih poduzeća, medije koji prave smutnje, političke spletke, korumpirano sudstvo, mafiju, nemoral, te podložnost – velikim evropskim državama pod svaku cijenu. Sve je to način na koji nas đavao želi porobiti. Zato je potrebno da podignemo čitav narod na molitvu. Vjerujem da nas samo po molitvi Bog može spasiti i sačuvati.

Zapitajmo se koliko smo puta kritizirali našu vlast? A koliko smo za njih molili? Umjesto da kritiziramo one koji su na vlasti, radije za njih molimo! Kritikama nećemo ništa postići ni promijeniti, molitvama hoćemo! Stoga je molitva puno bolje rješenje!

Molitvom se zadobiva pobjeda, događa promjena, mijenja povijest

Zašto je važno boriti se molitvom? Jer jedino tako možemo zadobiti pobjedu u ovom duhovnom ratu. Ali i zato što druga oružja od neprijatelja stvaraju leševe. Jedino to oružje – molitva - može pretvoriti neprijatelje u prijatelje. Neki misle da je molitva uzaludan posao. No, ona to nije: jer oslobađa Božju svemoguću snagu u naš život. Tako, one poslove i probleme koje ne možemo riješiti u svojoj ograničenoj, ljudskoj snazi, možemo riješiti molitvom!

Zato je važno shvatiti važnost molitve. I potrebno je početi vjerovati u snagu molitve!

Zaista, iskustvo pokazuje da se molitvom može promijeniti – ne samo sudbina jednog života ili čitave obitelji, nego i povijest jednog mjesta, pa čak i čitavog naroda. Zato je molitva tako važna: jer je jaka. Ona ima gotovo, rekli bismo, svemoguću snagu. Prof. T. Ivančić lijepo je rekao da je molitva jaka kao i Bog sam.

Netko će možda upitati: „Ako molitva može spasiti našu zemlju i svijet, zašto onda to dosad nisu učinile molitve vjernika? Zato što njihove misli bijahu jarak kad nam je trebala bujica. Svijet je ovoga trenutka rezultat sveukupnih misaonih i duhovnih snaga koje se bore za prevlast. Na žalost, dosad je bilo manje ljudi koji su s Bogom radili i planirali od onih koji su djelovali suprotno Božjoj volji. Molilo ih je stotine kad smo trebali stotine tisuća! Molilo se po nekoliko minuta u tjednu kad je trebalo moliti čitav tjedan, cijelu godinu „bez prestanka“ (1 Sol 5,17). Molitvom možemo više učiniti za domovinu i svijet nego kad bismo se uputili u Banske dvore, na Pantovčak, Bijelu kuću, London ili Kremlj u Moskvi, da tim ljudima ondje kažemo što treba da rade – neusporedivo više! Kad bi se oni i odazvali našim prijedlozima, vjerojatno bismo više ili manje bili u krivu. Ali ono što će njima Bog reći kad mu se odazovu, to mora biti ono pravo. Mnogo je bolje da se vođe našega naroda i svjetske vođe odazovu Bogu nego nama. Zato je molitva važna!

Kad Bog želi učiniti velika obraćenja i donijeti velike promjene u neke župe, gradove ili zemlje, kad želi izvesti probuđenja i činiti čudesa, prvo će podići molitelje. Ništa se ne događa bez molitve. Tamo gdje nema molitve - nema Božje snage, nema nadnaravnog Božjeg djelovanja.

Primjeri naših dana: Čazma

Na primjeru Čazme gdje sam od 1999. do 2002. godine bio župnik, želim vam pokazati kako molitva snažno djeluje i doista mijenja – ne samo živote pojedinaca, brakove i obitelji, donosi čudesa, ozdravljenja i obraćenja, nego i mijenja čitavo mjesto.

U bivšoj Jugoslaviji Čazma je bila komunističko mjesto. Zvali su je „mala Moskva“. Ni poslije osamostaljenja mlade hrvatske države nije bilo bolje. Kad sam 1999. godine došao u Čazmu za župnika, Čazma je i materijalno i duhovno stajala jako, jako loše. Znao sam da samo molitvom možemo promijeniti duhovnu klimu i pokrenuti Božju ruku da donese promjenu u naš mali gradić. Nakon nekog vremena i poslije dvije duhovne obnove podigli smo ljude na molitvu kroz kućne molitvene grupe. U jednom trenutku, u 2000. godini bilo je 20 kućnih molitvenih grupa, u koje je bilo uključeno oko 200 ljudi! Zamislite tu duhovnu snagu – od 200 molitelja! To je moralo dobrano prodrmati duhovne prostore nad tim gradom. Naravno, plodovi nisu izostali. Svaki dan ljudi su se obraćali, počeli dolaziti u crkvu, nevjenčani parovi bi se vjenčali, obitelji obnavljale, ljudi ozdravljali. Tako, u toj župi, gdje je na početku bilo svega stotinjak ljudi na nedjeljnoj sv. misi, počelo je redovito dolaziti preko 400 ljudi! I ne samo to. Tamo su 2000. godine počeli karizmatski susreti koji su vrlo brzo postali tako brojni da je crkva postala premalena da primi sve te ljude koji su dolazili - jer je dolazilo preko 3000 ljudi. Uistinu, ta „zemlja“ koja je nekad sama bila žedna, kako slikovito kaže prorok Izaija u 35. poglavlju svoje knjige, postala je izvor vode, tj. izvor mnogih milosti za tisuće ljudi koji su tu dolazili i našli vjeru, utjehu, snagu, susreli Boga, doživjeli spas, ozdravljenje i rješenje ne samo obiteljskih nego i drugih problema. Treba spomenuti: s duhovnom obnovom redovito ide i materijalna. Počelo se graditi i obnavljati na sve strane. Danas se Čazma gotovo ne može prepoznati u usporedbi s onom iz 1999. godine, kad je sve započelo. Kako i kada je počelo? Onda, kad je narod počeo moliti.

Primjer p. Rufusa

Nikad neću zaboraviti svjedočanstvo patra Rufusa koji je na Madagaskaru, u jednoj biskupiji, zajedno s biskupom prošao kroz čitavu biskupiju s ciljem da u svim župama podignu molitvene timove koji će moliti za obnovu njihove biskupije i čitave zemlje. Tada je u toj zemlji vladao veliki kriminal, prostitucija i problem s drogom. Kroz 10 godina država je izdvajala znatna sredstva za suzbijanje kriminala, droge i prostitucije, ali – ništa! Nije bilo rezultata! Ne samo da se postotak nije smanjio, nego za 2, 3 posto još i povećao. Zato su p. Rufus i biskup u svim župama odlučili podići ljude na molitvu – kroz molitvene grupe i obiteljsku molitvu. Rezultat? Statistike su pokazale da se poslije toga, u samo 2 godine smanjio kriminal, prostitucija i problemi s drogom – za nevjerojatnih 80%!! Kako je čudesna snaga molitve! Jer po njoj Bog ozdravlja srca ljudi, a zdravi ljudi izgrađuju zdravo društvo! Koliko se takvim pristupom može uštedjeti novca – za korisne i potrebne stvari! Doista, molitva ima svemoguću snagu!

Iskustvo Domovinskog rata

Kad o tome pišem, ne mogu a da se ne sjetim iskustva s Domovinskim ratom! Ne, nismo taj rat dobili ni oružjem, ni pameću, ni ljudskom strategijom! Kad je čitav svijet bio protiv nas, kad nitko nije htio samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, kad je JNA dolazila na nas s najjačim oružjem, a naši vojnici bili gotovo goloruki, bilo nam je jasno: ako nam Bog ne pritekne u pomoć, ako nam on ne pomogne, bit ćemo zgaženi i uništeni. Svi su toga bili svjesni. I zato se u našoj domovini počelo moliti. Gotovo se nikad u svojoj povijesti hrvatski narod nije tako digao na molitvu kao u tom trenutku. U mnogim se obiteljima tada molilo i zazivalo Boga da nas zaštiti i spasi. Momci na ratištima nosili su krunice oko vrata i molili kako su znali. Čak i oni koji nisu bili neki vjernici, imali su krunice oko vrata – i na taj su se način povezali s onima koji su molili i otvorili se Božjoj svemogućoj sili koja je bila oslobođena kroz molitve gotovo milijun ljudi! I Božja je sila potekla i učinila čudo! Mi smo pobijedili kad to nitko nije očekivao. Nikada u svojoj povijesti Hrvati nisu bili tako jedinstveni kao tada! Takav je naš Bog: svemoguć. A njemu dajemo prostora u svome životu - molitvom.

Zašto smo stali s molitvom?

No, tada smo učinili veliku grešku! Stali smo s molitvom. Dobili smo rat, pobijedili smo i mislili: to je to. To je ono što smo trebali i što smo željeli! Stali smo – i to onda kad je bilo najpotrebnije nastaviti moliti: kad je naša Hrvatska činila prve korake u demokraciji i pretvorbi vlasništva, kad se otvarala i povezivala sa svijetom i onda su se dogodile mnoge pronevjere i nepravde. I zato danas imamo krizu u vlasti, političku krizu, gospodarsku, kulturnu krizu i krizu morala! Sve što se poslije rata gradilo i obnavljalo, radilo se uz „mutne“ radnje, uz pranje novca, prevare i kriminal. Moral je na vrlo niskom stupnju. O, kako je naša domovina ranjena! Kako je naš narod silno potrebit obnove! A sve zato što smo stali s molitvom. Dogodilo nam se ono što bi se dogodilo Izraelu da je Mojsije stao s molitvom: izgubili bismo rat! Zato je važno ustrajati u molitvi – do kraja, dok ne pobijedimo. Izlaz iz krize postoji! I spas za našu zemlju! Ali on je u Bogu!

Poziv na molitvu za našu Hrvatsku

Službi Božjoj je molitva potrebna kao veličanstveni vrhunac. To je moguće samo ako su svećenik i puk uvjereni da svaka molitva koja dolazi od srca trenutno počinje mijenjati povijest. Većina prosnih molitava, koje čujemo u crkvi, tragičan su promašaj, skučene su, maglovite, neodlučne, bijedne. Ljudi malokad mole u uvjerenju da molitva mijenja svijet. Ovim člankom vas želim ohrabriti da vjerujete u moć molitve, da se svi zajedno podignemo i da svojim molitvama mijenjamo povijest naše Hrvatske, da je spasimo i zaštitimo od svega zla što vreba na nju i što je pokušava uništiti!

Dragi brate i sestro, ako voliš Boga i ako voliš svoju zemlju, potičem te danas da se uključiš u ovu veliku akciju molitve za našu Hrvatsku. Podignite svoje obitelji na molitvu – navečer – bar 10 minuta (prijedlog: možete moliti Krunicu Majke Božje ili Krunicu Božanskog Milosrđa s nakanom za spas Hrvatske). Svećenici, podignite svoje župe na molitvu. Pozivam da se podignu sve molitvene zajednice u Hrvatskoj, da zbijemo redove i da molimo za našu zemlju! Pozivam sve krćane da na svojim radnim mjestima potiču ljude dobre volje da mole za Hrvatsku. Trebamo okupiti što veći broj ljudi i kroz molitvu dati Bogu što veći prostor – da zahvati u naše društvo svojom nadnaravnom snagom i da ga oslobodi i iscijeli! Braćo,organizirajte se i okupite na molitvu. Vapite svim srcem za duhovnu i materijalnu obnovu naše zemlje. Molite: „Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova, spasi Hrvatsku (10-20 puta). Ako uspijemo mobilizirati velik broj ljudi koji će moliti dovoljno dugo i ustrajno za svoju zemlju, naša će Hrvatska doživjeti predivnu obnovu! U to možemo biti sigurni! No jesmo li spremni platiti cijenu? Da budemo molitveni borci, a to znači suradnici Božji za spas naše domovine? Molim od sveg srca da budemo spremni! Pokrenimo se ljudi, vratimo molitve u svoje domove, u svoje obitelji i Bog će odgovoriti!


DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE
SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA

VJEKOSLAV KLAIĆ

Hrvatska njiva, 1917.

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.

Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru. Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš. Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske (njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš svoga jezika.

Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.

Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva: jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom polju!1

II. Radi!

Bog ti je stvorio dvije ruke, - ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš. Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje Božje.

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši. Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi. Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili nogama.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.

Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat, privredjuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi takodjer u napasti da se dočepaš čega nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u znoju lica svoga.

III. Štedi!

Lijepo kaže narodna poslovica: "U radiše svega biše, u štediše jošte više." Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno kaže opet druga narodna poslovica; "Tko ne zna štedjeti, brzo će mu nestati."

Teško onome, za koga se može reći: "Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je." A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: "Što dobijemo, to zapijemo."

Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto od svoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti je od najpreče potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno. Štedjeti je slast. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, a para do pare gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od štediše ne postaneš škrtac.

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu? Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino. Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

Slabo će pomoći svi politički programi, kojima se nastoji pridići i spasiti narod hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski narod održat će se tek onda, ako se nauči raditi i - štedjeti.

IV. Budi umjeren i trijezan!

Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ. Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje?

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.

Neumjerenost kod jela i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže narodna poslovica: "Pijanoj snaši mili djeveri". Neumjereno jelo škodi i tijelu i duši. Tijelo slabi i čini ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu pak posve poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki su ljudi opet neumjerenošću svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali samoubojicama! Gdjekada i sama priroda kao da hoće žigosati izjelice I pijandure, pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da vidiš želudac i džigericu okorjela pijanice!

Teško narodu, koji nije navikao "boraviti trijezne dane". Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: "Jedu da bljuju, a bljuju da jedu." Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku stigla katastrofa na Mohačkom polju?

Kanimo se dakle gošćenja i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni i trijezni, pače kojiput otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe. Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može jednom svanuti vedri dan uskrsnuća hrvatskoga.

V. Čuvaj zdravlje!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta. Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj produljiš do najdublje starosti. Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati. Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih muka na nogama.

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!

Ne boj se hladne vode! Ne kaže se zaludo: "Zdrav kao riba", jer ribi daje zdravlje voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš i krijepiš svoje tijelo, a čistoća je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski, kad snagom krsti tako čistoću kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku čist i pristao, a u drugu zdrav i jak.

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih. Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim. Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.2

U Češkoj je postala lozinka: "Tko je Čeh, taj je Sokol", i tako je češki narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada lozinka: "Tko je Hrvat, taj je Sokol." Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo mišice i živce. Mišice da nam budu tvrdje od kamena, a živci jači od željeza. Jer trebat će nam jedno i drugo.

VI. Ženi se!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš! A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi u dvoje, nego svaki za sebe. Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski "Božji ljudi" i "Skopci"3 pa do dalekog zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po Evropi lozinka; Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače ozvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj! Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš. Ali sam Bog blagoslovio je već Adama i Evu u raju, i rekao je njima: "Rastite i množite se, i napunite zemlju."

A hrvatski puk zgodno kaže: "Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave", ili "Čovjek je sam kao dub posječen", pa još dodaje: "Ni u raju nije dobro samomu".

Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dodje pod kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili nemoćnica ili opskrbilište!

Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. Divno veli narodna riječ: "Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca." Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda. Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši se s teška posla, pa će da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi, jedno drugomu do uha. Gojna majka metnula na stol pladanj kao čisto zlato žutih žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje pripravna, da ih progutaju. Podsmijeva se srećna majka, a ćaćko uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio, da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim! Često se čuje tužba: "Malen je nas Hrvata broj!" Do nas je, da nas bude što više, da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. U Ruskoj i Njemačkoj broj se je naroda za ciglih četrdeset godina podvostručio!
Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.

VII. Uči i napreduj!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu takodjer zdrava i jaka duša. Ali i duša zardja, ako je ne njeguješ. Aponjegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i napreduješ.

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: "Pleti kotac, kao što i otac", ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.

Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tudjina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne mrzi toga tudjina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; već pregni svom snagom, da naučiš sve, što on znade i umije. Ori i kopaj, kako on čini, sij i sadi poput njega, pa ćeš žeti i kositi kao i on. Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od pletera i slame. U jednu riječ: nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš kukati, da te kruha lišava i s rodjene grude tjera. Ako može marljivi Bugarin4 kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš svoje zemlje na pretek! Samo treba znati i umjeti, a to ćeš postići tek učenjem. Stara narodna riječ kaže: "Bolje je umjeti nego imati."

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: "Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni".

Da, nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka vlast od Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i ljudske zakone, nije od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i podje do vraga. Učenjem stičeš znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje nikada. Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu. Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali. Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni tmasti oblaci neznanja i gluposti. Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.

VIII. Budi svoj

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad izmedju misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj. Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si jednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja. Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina, koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada. Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne moli ni traži pomoći ni od koga, ne očekuj nagrade ni od koga, već drži čvrsto samo ono, što si krvlju i znojem stekao. Ne nadaj se ničemu, jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga, nego u se i u svoje kljuse. Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo smrvio njemački narod, njemački je mudrac Fichte 5 zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: "Nijedan bog, nijedan čovjek, nijedan dogadjaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si pomoći, ako nam ima pomoći." Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo od nekih vanrednih dogadjaja. Naša lozinka kao da je: "Nadajmo se". Odasvud budi nam lozinkom: "Ne dajmo se". Pomozimo si sami, pa će nam i Bog pomoći!

IX. Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?

Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: "Svoj k svomu!" Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tudje međutim ne diraj; ali zašto da pomažeš tudjinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara narodna: "Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tudjina za gospodara." Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili "hrvatski jal", a druga je rana slavenska nesloga. Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.6 Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje. Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Madžara i Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tudjim življem, koji hoće da ih proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće hrvatskoga puka u nekom selu tik na medji Austrije i Ungarije, pa onda pod vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje "hrvatsko bratimstvo". Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara. Ej da bog da, da se "hrvatsko bratimstvo" naskoro stane slaviti i obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi. Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!

U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba, u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna poslovica: "Umiljato janje dvije majke sisa"; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže: taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i lagodno živi.

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda. Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju umrijeti.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: "Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!"7

I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je već Tertulijan8 mogao doviknuti caru Septimiju Severu 9: "Krv mučenika sjeme je za kršćane."
Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će takodjer tisuće hrabrih osvetnika!
"Pleme naše izginuti ne će".

Bilješke:

1 Modificirana Napoleonova misao o hrvatskim vojnicima.
2 Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862. godine. Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih naroda. U Zagrebu je 1874. osnovan Hrvatski sokol koji se najvećim dijelom integrirao poslije 1920. u centralističku režimsku jugoslavensku organizaciju.
3 Ljudi koji se odriču fizičke ljubavi iz etičkih ili fizičkih razloga. Sinonim za eunuhe.
4 Bugari su do 1914., a i u međuratnom razdoblju, dolazili rano u proljeće u Slavoniju, pa čak i u Zagreb, i ovdje obrađivali zemlju koju su uzeli u zakup te proizvodili povrće za tržnicu. Svake su jeseni ponovno odlazili kući u Bugarsku. Tako je bilo i do Informbiroa 1948. godine.
5 Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.), njemački filozof koji je pomogao izgradnji njemačke narodnosti u 19. stoljeću svojim govorima “Reden an die deutsche Nation”, koje je držao u Berlinu 1807. i 1808.
6 Klaić ovime vjerojatno misli na Poljsku koja je zbog nesloge ostala bez svoje države. U vrijeme pisanja ovih zapovijedi nije još bila obnovljena poljska država.
7 Ave caesar, morituri te salutant!
8 Tertulijan (lat. Quintus Septimius Florens Tertullianus), latinski ranokršćanski pisac (o. 160. - o. 220). Bio je rodom iz Kartage. Prije prijelaza na kršćanstvo bio je odvjetnik, a kasnije borbeni branitelj kršćanstva. Pisao je i o problemima praktičnog morala.
9 Car Lucius Septimius Sever carevao je u Rimu od 193. do 211. godine i dao je pogubiti mnoštvo kršćana.

Prema radu: Mira Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb)

HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS ODGOJU HRVATA
(Povodom 80. godišnjice Klaićeve smrti)


Livno, 16.2.2011.

ISPRIKA

Ispričavamo se svim članovima i simpatizerima, jer od kolovoza 2010. godine nismo bili u mogućnosti obnavljati naše web stranice zbog novoudbaške diverzije...
Zahvaljujemo svima koji su se interesirali za naš rad i na razne načine pružali nesebičnu pomoć!
Hvala svima!

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!


Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!

Edmund Burke


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset peti dan

Sumnja. O Preteči

Prorokovođa ne mogaše dugo usniti. Bio je preumoran. Prije nego usni, uznemiren uroni u razmišljanje:

- O, kako su mi teški dani sumnje. Ne vaše, narode, nego moje. Izjeda me sumnja hoćete li biti ustrajni, hoćete li i koliko dugo ostati budni. Sad kad vas probudih zavolje vas još više, voljeni moji. Vi niste ni svjesni koliko ste lijepi, koliko ste uzvišeni kad ste budni i puni vjere. U svom ushićenju ne znam s kim da vas usporedim: s cvjetnom livadom na jutarnjoj rosi, s umilnim proplankom u šumici, s ugodnim hladom pod širokom vrbom što pastiru taži umor, s jatom veselih ptica u predvečernjem letu, s brižnom pčelom što marno od cvijeta do cvijeta oblijeće, sa suncem iza gore živodajnim, ili s čim drugim lijepim i uzvišenim! Da, veseo sam, do neba bih kliktao od veselja kad vas tako budne vidim. Ali, kako rekoh, sumnja mi nagriza veselje, sumnja hoćete li i dokle biti budni. I ne zaboraviti ovo naše drugovanje, ovaj dan svetačni, ovaj dan neprolazni. No, svoju sumnju ja moram svladati; moram je, prije svega, pred vama sakriti, da se ne ugledate u mene, da u vjeri u sebe ostanete budni. Da tako odagnate i moju zlokobnu sumnju.

Veliki događaji se ne događaju svaki dan. Vrijeme dugo priprema velike događaje. Ako ne slutite što ono priprema, kako ćete ga spremni dočekati. Zato neka vaša slutnja uvijek bude budna.

Kad se ujutro probudio, prvo čega se sjeti bijaše da je jednom u govoru Preteču spomenio i narodu obećao o njemu nešto više reći. Zato taj dan govor započne izlaganjem o Preteči:

- A što da vam o Preteči kažem! O onome koji bijaše prije svih i koji osta najveći od svih koje posla među vas. On te probudi prvi i na vrijeme. Međutim, većina vas je smatrala da vas je prerano probudio, da se niste dovoljno naspavali. Većina vas se mlitavo, beživotno osjećala. Ali ipak on te duhovno rodi: od naroda te nacijom stvori. No, niste mu zato zahvalni bili. Vaša nezahvalnost i u grob ga razočarana otjera. Iako vas je za života grdio, nikad vas nije prestao ljubiti. I za života on bijaše sam ivoj duh i tvoj neokrunjeni kralj. Diže se protiv dvoglave zvijeri u čijim raljama tvoja glava bijaše. Ne isčupa te, ali ti za to dobar razlog dade. Postavi se između tebe i tvoga sna o slobodi, i od sebe napravi put k njoj. Pozivao te na svoj put blago i razumno, ali te i gromko grdio zbog sustezanja i nerazumijevanja. Tek kada umri, ti spozna koliko je velik za života bio, jer poslije smrti još veći naraste. Ti još i danas živiš u njegovoj visokoj sjeni. A vrijeme je već odavno bilo da iz te sjene iskoračiš i to hodeći po njegovu putu. Putu tvrdu i trnovitu, ali zato jedino ispravnu i spasonosnu. Ti ga nisi mogao slijediti jer još previše bunovan i mlitav si bio. On za te previše uspravan, nepokoran i nepopustljiv bijaše. Na previsoku je brdu stajao da bi se ti puzeći do njega došuljao. Nisi bio spreman s njime tamnovati i gladovati, i zato osta tako dugo u raljama one i kasnije još opasnije zvijeri. Ni za žrtvu u krvi nisi bio spreman. Nisi znao, kad sužanj lance i okove sa sebe skida, da ruke okrvaviti mora. Inače ih nikada ne skide. To sad već znaš, jer si kasnije kroz to prošao. I tako on umri a tebe, tvojom krivnjom, ostavi u sužanjstvu. No, njegovo sjeme ipak ne propade. Iza sebe ostavi upaljenu iskru duha u tebi koja kao svijeća neugasiva gori. Koja osvjetljava vaš put, lica vam zažaruje i slobodom iziskriva i razgaljuje. Nositelji toga svjetla su oni što prvi ustaše, što uvijek ispred vas idu i prvi za vas i slobodu ginu. Ni mene oni nikad ne napustiše, stalno se meni obraćaju i s moga izvora dobivaju snagu.

On je Preteča jer on prvi Ispravni put spozna i vama ga objavi. A Ispravni put je uspravan, kraljevski put, put savršenstva. Po njemu se ne ide bez napora, bez samonadilaženja. To je put po kojem se ne ide bez ljestava sa sedam razina i sa sedam vrlina. Idite po Ispravnom putu, penjite se po ljestvama da ne budete prizemljari.

Rekavši to, Prorokovođa ode razmišljati o sutrašnjem danu i sabirati za sutrašnji govor.

Tako bi i prođe i dvadeset peti dan učenja Ispravnoga puta.


Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan


Toronto, Moram reći ...

Hrvatski narod nije više - Nacija!

Hrvati nisu više narod u Hrvatskoj nego građani Hrvatske. Promicanje građana u Hrvatskoj je izdaja hrvatstva i odricanje od nacionalne pripadnosti.

Piše: Rudi Tomić

Preduvjet za oblikovanje nacije je svijest o pripadnosti zajednici koju povezuje isto ime, povijest, tradicija, životni prostor, kultura i jezik (isti je kriterij za sve narode u svijetu), takve zajednice pripadaju jednom narodu/naciji i imaju zajedničko ime: hrvatski, njemački, poljski, ruski i drugi.

Bilo je pokušaja u nedavnoj povijesti, da se narodima (prisilno) mijenjaju nacionalne posebnosti i oduzima pravo na njihovu državnu ukupnost, u interesu stvaranja novih više-nacionalnih zajednica, kao što je bio Sovjetski savez i Jugoslavija.

Iako povijest svjedoči, da su takvi pokušaji bili promašaj i nakaza za sve narode u tim zajednicama, nije se prestalo s oblikovanjem novih heterogenih zajednica. Doduše, stvaranje novih zajednica u demokratskom sustavu ne postiže se silom oružja, nego snagom ucjenjivanja, odnosno uvjetovanjem životnog (potrošačkog) boljitka, guraju narode da se odreknu svojih nacionalnih posebnosti i ograniče vlastita prava u svojim domovinama zbog udruživanja u veće zajednice, u kojima će ovisiti o odlukama moćnijih u tim udrugama.

Taj proces ''zbližavanja'' naroda u veće multinacionalne zajednice nije više ograničen samo na prostorima susjednih naroda, koji imaju neke međusobne sličnosti, nego na šire kontinentalne prostore, kao što je Europska zajednica. Nakon izvjesnog vremena formirat će se Južnoamerička i Afrička unija. Sjeverna Amerika će vremenom uključiti Kanadu u sastav svojih država. Jedino Azijski kontinent u kojem se nalaze dva gigantska naroda, kineski i indijski, neće se ujediniti u jedan državni okvir. One su već multinacionalne u svojim državnim granicama jer su apsorbirali brojne male narode.

Građani su avangarda u Hrvatskoj

Nacionalna izdaja je odlazak na neprijateljsku stranu; podmukli rad za neprijateljske interese, a takvih političkih izdajica bilo je, a ima ih u izobilju i danas, u hrvatskom narodu. Da nije bilo takvih građana nikad se hrvatski narod ne bi ''ujedinio'' sa Austrijancima, Mađarima, Talijanima i Srbima. Sva su ta udruženja imala tragične posljedice za Hrvate, hrvatski prostor i hrvatsku opstojnost.

U svim tim zajednicama bilo je zabranjivano isticanje hrvatskog nacionalnog identiteta, u bilo kojem obliku, posebice uporaba jezika i kulturnih manifestacija. Isticanje povijesnih događaja i hrvatskih velikana bilo je čak kažnjivo. I zbog takvih asocijacija Hrvati se nisu u potpunosti oblikovali u državotvorni narod, jer su zatirani osjećaji i svijest o nacionalnoj pripadnosti. I kada je bilo povijesnih prilika (od Gubca do Tuđmana) da se hrvatstvo manifestira u svim svojim domoljubnim vrednotama, politički čimbenici (avangarda) su zaustavili prirodni proces emancipacije državotvornosti. Zbog ne osvješćivanja i jačanja osjećaja državotvornosti uslijedila je indolentnost, odnarođivanje (zatiranje u sebi osjećaj pripadnosti svome narodu) i iseljavanje.

Za vrijeme jugo-komunističke diktature svako isticanje hrvatskog imena ili obilježja bilo je osumnjičeno kao promicanje nacionalističke, odnosno ustaške ideologije, a to je bilo obojeno fašizmom i vezano za genocid.

Jugoslavija je srušena, ali se jugoslavenstvu još nije zameo trag u Hrvatskoj! Mada nije više pogubno isticanje hrvatskog imena, ali ta imenica ili zamjenica (Hrvatska ili hrvatski) toliko su odbojne riječi u medijima, kao da su sinonim za terorizam. Dapače, riječi homoseksualnost češće je u uporabi nego nazivi hrvatstva ili hrvatskog naroda.

Hrvati u Hrvatskoj nisu više ''Jugoslaveni'', ali nisu ni Hrvati, nisu ni hrvatski narod, nego su ''građani'', kao i svi ostali pripadnici nacionalnih manjina koji su uzeli hrvatsko državljanstvo. Iako u današnjoj Republici Hrvatskoj 90% od sveukupnog pučanstva su Hrvati, a samo 10% su pripadnici nacionalnih manjina, među kojima se nalaze i Srbi sa svega 3% zastupljenosti na podneblju Hrvatske, ali za ljubav (ili od straha) te manjine/a Hrvati u svojoj državi nisu narod nego građani!

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić osmislio je nazive: Građani u Hrvatskoj (umjesto Jugoslaveni) i Hrvatska u regiji (umjesto u Jugoslaviji), a socijalistički, ljevičarski, komunistički (antifašistički) mediji prisvojili su izričaj jer to odgovara petokolonašima i avangardi u Hrvatskoj.

Pobrkanost značenja riječi

Riječ građani ili građanin ima sasvim drugo značenje od onoga u kojem se kontekstu izražava i doživljava u Hrvatskoj. U rječniku hrvatskog jezika glasi: građanin - pripadnik građanskog staleža, čovjek rođen u gradu, stanovnik grada; naslov koji grad dodjeljuje kome za posebne zasluge za grad ili državu.

Dakle, nigdje ne stoji da bi se takvim nazivali pripadnici jednog naroda u svojoj državi. Hrvatski narod ne pripada građanskom staležu; hrvatski narod nije ''građanska gospoda''; nisu svi Hrvati rođeni u gradovima, nisu bome svi ni stanovnici u gradovima, a malo ih je koji su dobili priznanje za zasluge u gradu i državi. Znači, očita je podvala značenja riječi.

Nije to toliko ni bezazleno kako izgleda na prvi pogled. Naime, ako se hrvatski narod usmjeri (ušalta) iz nacionalnog bivstva u građansko društvo onda će u Hrvatskoj vladati bratstvo, jedinstvo i jednakost, kako je to bilo u komunizmu. "To zavođenje jednakosti je zavođenje totalitarizma kakav još svijet nije vidio. Uzme li se u obzir tehnološke, biotehnološke i medicinske mogućnosti osim pravnih, može se govoriti o zavođenju pakla na zemlji. To je definitivno uništenje Božjeg plana i Gospodinovog stvaranja svijeta koji ni sve prste na ruci, ni dva čovjeka nije stvorio jednakim, odnosno stvorio ih je jednakim u različitosti. Dakle, europski sud za ljudska prava se rukovodi načelom jednakosti… Treba se dobro proučiti Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, da se sagleda kamo vodi put u Europsku uniju. U toj deklaraciji se govori o GRAĐANINU, to je Europa građana a ne Europa naroda.'' ( fra Marijo Varga, Internet, 07.07.2010.)

Hrvatski narod nema mogućnosti utjecati na svoje zastupnike u Saboru, jer zastupnici imaju veliki utjecaj na javno priopćenje. Dočim, u demokraciji mediji su jedino sredstvo, snaga slova i riječi koja brine o narodu. Hrvatska, na žalost, nema niti jednog dnevnika, niti jednog TV kanala koji nije u vlasništvu stranaca, ili pod utjecajem Vlade, ili kriminalaca.

''Ali ovo nije samo statistička činjenica. Isti novinari koji su u komunizmu žigosali, 'antisamoupravne', 'kontrarevolucionarne', 'reakcionarne', 'kleronacionalističke'…stavove i pojave istim ih stilom žigošu i danas, ali malo promijenjenim riječima pa su im protivnici sada 'desničari', 'ognjištari', 'antidemokratski, 'retrogradni', 'rigidni'', 'konzervativni'.. U 95% hrvatskih medija prevladavaju stajališta protivna kršćanskome moralu, kad je riječ o pobačaju, i o medicinski potpomognutoj oplodnji, i o braku, i o homoseksualnim zajednicama, i o spolnom odgoju u školi, i o radu nedjeljom…. To se protukršćanstvo redovito promiče kao stav 'javnosti' premda su golema većina stanovništva kršćani.'' (Milan Ivkošić, VL, 16.07.2010.)

Ipak se nešto može učiniti

Najprije se Hrvati moraju trznuti iz ravnodušnosti i osjećaja bespomoćnosti. Upravo zbog takvih kompleksa bio je Stjepan Mesić biran za predsjednika RH u dva uzastopna navrata, a njega je zamijenio isti, samo malo drugačiji, poetastro Ivo Josipović, koji obilazi grobišta u Hrvatskoj i u regiji (novi naziv za Jugo/Balkan), gdje se dodvara (a ne moli) žrtvama čije brojke ponavlja iz srpskog i židovskog zapisnika. On poziva ''građane regije'' da se okrenu prema budućnosti i zaborave prošlost, kako bi Hrvatska odustala od optužbe u Haagu protiv Srbije za genocid. Ako hrvatski narod zaboravi prošlost, onda će ponovo doživjeti novi genocid. Error hesternus sit tibi doctor hodiernus! (Pogreška od jučer neka ti danas bude učitelj!)

Službeni susret hrvatskog predsjednika (regionalnog aktera) Ive Josipovića sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem u Beogradu još je jedan dokaza dodvoravanja Srbiji. Doduše, Josipović se nije vratio praznih ruku iz Beograda(!) - za sve one dokumente (prevode) o zahtjevima Europske unije, koje je Hrvatska poklonila Srbiji: donio je ikonu iz Dalja, popis nekih stratišta gdje su zatrpani poubijani Hrvati, ali i dugu listu srbijanskih potraživanja od Hrvatske. Josipović je pao na ispitu u Beogradu, još gore nego kad je srušio u Subotici.

Hrvati se trebaju odstraniti od regije (Regija znači: područje unutar država koje tvori zemljopisnu, povijesnu, političku ili gospodarsku cjelinu - ne smrdi li ovo na Zapadni Balkan, odnosno Jugoslaviju?) i u vlastitoj državi izgrađivati svoju budućnost. Vjerojatno će hrvatski narod uskoro ući u Europsku zajednicu, jer dovršene su sve predradnje, učinjeni su svi mogući ustupci susjednim državama, povlaštene su sve nacionalne manjine u Hrvatskoj (posebice Srbi!) pa put u Europu može biti: građana iz Hrvatske-ili hrvatskog naroda.

Ipak, u Hrvatskoj će prije biti parlamentarni izbori nego stigne pristupnica u Europsku zajednicu. Stoga treba strogo povesti računa koji se ljudi kandidiraju za zastupnike, jer među sadašnjim zastupnicima nema neke velike ideološke (stranačke) različitosti, samo se vide razlike u personalnosti stranačkih čelnika. Vjerojatno će budućnost hrvatskog naroda, u Hrvatskoj i u Europi, ovisan o slijedećim izborima u Hrvatskoj.

Glas svakog Hrvata ima istu težinu, stoga su u demokraciji presudni izbori i prosvjedi. Opstojnost hrvatstva postalo je ozbiljno, nema više šale!


Podsjetnik...

OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO

"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu." dr. Ante Starčević

Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.

Kada ističem sakatost naše nacionalne misli kao ideje vodilje, slobode, fundamentalne istine u nama o nama i našem, a kao naše glavne boljke, onda mislim da je ona najizraženija kod onih koji bi (valjda) trebali predvoditi narod, dakle kod protežirane inteligencije, a izrazito manje izražena kod običnog puka, koji je neopterećen i neparaliziran "dosezima" moderne civilizacije potpomognute politikom srbokomunizma, svojom žilavošću i vezanošću za svoju rodnu grudu i očuvao bit i mogućnost života hrvatske nacionalne ideje na čitavom nacionalnom prostoru!
Dakle, fizički opstavši na svom nacionalnom prostoru ti "obični" Hrvati su jamac i sigurni uvjet opstanaka hrvatske nacionalne misli i, što je najvažnije, njenog sutrašnjeg rasplamsaja svom zatomljenom silinom koja će i omogućiti oživotvorenje hrvatske slobode na cjelokupnom hrvatskom prostoru oličene u državi svih Hrvata! Hoću reći to da su naši istaknuti, bolje reći protežirani, intelektualci glavni osporavatelji očuvanja ideje o cjelovitosti i neraskidivosti hrvatskog nacionalnog teritorija, a tako onda i pomagači agresoru u njegovim zločinačkim pretenzijama. Jer ako sustavno uvjeravamo narod da nešto nije njegovo kako će on onda to i braniti uvjeren u istinost te notorne neistine. Ako se komu ovo čini pretjerano neka se prisjeti najnovijih događaja kojih smo svjedoci kao i događaja od prije, kako sam već rekao, 10 ili 14 godina. Sjetimo se pada Vukovara, Posavine, i upitajmo se kada smo zadnji put u medijima vidjeli i čuli dosljednu, istinitu i cjelovitu informaciju o tome?! Sjetimo se one emisije na našoj TV, u jeku srbočetničke agresije, koja je nazvana "RAT ZA SLOBODU", da bi samo par dana poslije promijenila naziv u "ZA SLOBODU"! Zašto, zbog čega?!

Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!

Kada se sve to podrobno odvaga i prouče sve činjenice ispada da oni koji nas vode, zapravo, nemaju dovoljno vjere u u narod kojem pripadaju, odnosno, nemaju čvrstog, jasnog i bezkompromisnog hrvatskog osjećaja, dakle, nosioci su osakaćene hrvatske nacionalne misli!
A kruna te osakaćenosti je nepriznavanje hrvatstva Bosne i Hercegovine, nepriznavanja temelja hrvatstva: Bosna i Hercegovina je neraskidivi i neotuđivi dio HRVATSKOG NACIONALNOG TERITORIJA kojeg je hrvatski narod nastanio po svom doseljenju prije 14 stoljeća i učinio svojom HRVATSKOM DOMOVINOM!!! Kada takvi kažu Hrvatska, što oni pod tim svetim imenom misle? Jasno, za njih je Hrvatska ono što im je u naslijeđe ostavio najveći zločinac nad hrvatskim narodom: J.B.Tito. Za takve spodobe je Hrvatska jučer bila ostatak ostataka, a sutra bi za Hrvatsku priznali i bilo kakvu karikaturu karikature Hrvatske. Dakle, za njih Bosna i Hercegovina nema nikakve veze sa Hrvatskom (osim što su se tu zatekli neki koji se nazivaju Hrvatima, vrag bi ga znao kojim čudom), a i sama pomisao na to je terorizam, nasilje, pretenzije prema tuđem (čijem, svojem!?), zločin, fašizam, "do drine" i sve tako u najboljem stilu jugosrbokomunizma.

Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!

Zaslijepljenim nosiocima sakatosti hrvatskog duha treba biti jasno da je ta Bosna i Hercegovina SRCE I DUŠA Hrvatske Oca domovine dr. Ante Starčevića i svih znanih i neznanih koji krvcu proliše radi hrvatske slobode i hrvatstva. To su naše pokrajine ("mene srdce vu Bosniu vleče" Nikola Bakač-Erdödy), to je Hrvatska cjelokupnog hrvatskog naroda!
Nasuprot tomu, svi oni priznaju turska, austrougarska, velikosrpska, srbočetnička, i čija sve ne osvajanja i presizanja čiji je glavni rezultat otrgnuće glavnine Hrvatske, otrgnuće Bosne i Hercegovine. Oni priznaju svoje bezkičmenjaštvo, kukavičluk i ravnodušnost prema najvitalnijim interesima cjeline svog naroda i nacionalnog teritorija koji je bez Bosne i Hercegovine bogalj, osuđenik osuđen na propast!
Reći će mizerije to je realnost.
Da, realnost jačeg neprijatelja za sada, ali nije realnost za slobodni i čisti HRVATSKI DUH kao nosioca hrvatske nacionalne misli koji će, u svakom istinskom Hrvatu neopterećenom srbokomunističkim virusom, donijeti SLOBODU svom narodu i vratiti i ujediniti sve SVOJE okupirane i otrgnute prostore DOMOVINE HRVATSKE! Oni tako, načeti bolešću srboboljševizma, idu naruku velikosrpskom agresoru koji je okupirao veliki dio Bosne i Hercegovine, Srijema, Baranje…Oni kao neki zaštitnici Hrvatske i hrvatstva spominju sve samo ne Bosnu i Hercegovinu kao dio Hrvatske, ne shvaćajući da je upravo Bosna i Hercegovina KLJUČ hrvatske cjelovitosti, slobode, sreće i blagostanja, (pa komu, još, nije jasno da bez Herceg-Bosne nema rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja!) idući tako, opet, na ruku ne samo sadašnjim velikosrpskim zatornicima svega hrvatskog, nego i sutra novim pretenzijama novih agresora pod plaštem demokracije, europejstva, multietničnosti, itd. Oni, tako, "otvaraju" europske putove nezavisnoj BiH kao nehrvatskoj zemlji u kojoj će Hrvati biti jedni od mnogih i ravnopravno zadnji u svojim pravima i osuđeni na iseljavanje ka hrvatstvu osakaćenom za zajedništvo braće i cjelinu svoga teritorija. To su glavne, primamljive, rezervne, zasade svakovrsnih srbokomunista, orjunaša, udbaša, boljševičkih demokrata, odnosno europejaca kojima se na sam spomen cjelovite Hrvatske, slobodnog i ujedinjenog hrvatstva (Drine), zakrvave oči u zločinačkom porivu zatiranja svega hrvatskog pred sobom uz nezaobilaznu lekciju zločinačke "istine" o hrvatskom genocidu, fašizmu do Drine, antisemitizmu i da ne nabrajamo dalje.

Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni! Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija. I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga.

To "piće" od kojeg se mnogi nikad ne trijezne je osakaćena hrvatska nacionalna misao, na čije otrgnuto mjesto je prikrpljena misao antihrvatskog eurpoejstva i ulizivačkog sluganstva svim neprijateljima hrvatskog napretka i slobode. Nu, još je žalosnije, blago rečeno, što nas takvi "alkoholičari" vode u "svijetlu budućnost", prije svega naše vlastite propasti, jer su oni u nju već, kao i onda Juda Iškariotski, već dobrano zakoračili na njima prihvatljiv način negirajući sve ono što Hrvata čini Hrvatom, a sve zarad svog komoditeta i dosegnutih svakovrsnih izopačenih blagodati koje sluzi padaju s gospodareva stola. Ako se opet u sjećanju vratimo unazad, kada je srpski agresor bio gotovo pred porazom u proteklom ratu, onda vidimo da je, opet, rezultat tog njihova "pijanstva" da su zaratili i s muslimanima u BiH( bačena kost razdora od srpskog KOS-a i englesko-francuske antihrvatske politike) i pri tome širokogrudno sklapali raznorazne saveze s hrvatskim zlotvorima, zatornicima svoga naroda, koljačima hrvatske djece, silovateljima hrvatske majke, a sve u svojoj izopačenosti, ravnodušnosti, kukavičluku i izdajništvu prema svojoj isturenoj i najugroženijoj braći! Iz svojih udobnih fotelja, zagrijanih stanova punih stolova u hladnoj zimskoj noći, siti dok drugi gladuju i ginu na fronti i u svojim domovima, oni su spremni u svojoj antihrvatskoj mržnji stvarati nove neprijatelje hrvatskom narodu i slati hrvatske sinove i kćeri na tu novu vještačku frontu nazovi nacionalnih interesa gdje su istinski Hrvati unaprijed osuđeni na smrt i njihova borba na propast. A sve to, valjda, da se svide Srbima, četnicima, svakovrsnim zločincima koji će im se smilovati i pristati da se podijeli hrvatska zemlja! Da se pobiju i protjeraju poput stoke Hrvati Vukovara, Banja Luke, Bihaća, Škabrnje, Kotor Varoši, Fojnice, Grahova, Voćina, Glamoča, Drvara, Sarajeva, Ravnog, Subotice i tako dalje i tako dalje.
Da više ne bude hrvatske Bosne i Hercegovine, hrvatske Baranje, hrvatskog Srijema, Bačke, Banata, Boke, dakle, da ne bude više hrvatske smutnje( da ne bude "utega" na njihovu putu u njihovu EU, odnosno EYU!). Da postane nemoguća cjelovita Hrvatska.

Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?

Dalje, komu je svakodnevno slano na tisuće i tisuće tona nafte dok traju svjetske sankcije protiv agresora? Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?! Na čiju nesreću, znamo! Pa upitajmo se koliko naših mladih života pade u Oluji od hrvatske nafte u četničkim tenkovima. Zaista, nečuveno. I zašto se onda danas ne bi srpskim povratnicima, koji se nisu uspjeli vratiti na svojim tenkovima u poraženu RH, obnavljale kuće, a Hrvatima kojima su ti isti sve porušili, popalili i pobili se to ne omogućava.
Isto tako, zašto bi nam onda bilo čudno da je amnestija proglašena prema tim pripadnicima agresora koji nas nisu uspjeli sve pobiti i poklati, a nije proglašena prema onima koji su možebitno prekoračili nužnu samoobranu protiv tih zlotvora. I zašto bi nam onda bilo čudno da se naši osloboditeljski generali gone kao bijesni psi i isporučuju u naše i Haaške kazamate.

Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH! I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.

Osvrnimo se, dalje, i na ravnodušnost koja prati mučeništvo Hrvata Banjalučke biskupije, te Posavine i ostalih isporučenih Srbima u tzv.RS. Svi ti naši "veleumnici" ograničavaju i onemogućavaju jedino ispravnu hrvatsku politiku pravdajući se nenaklonošću svijeta i malim brojem istinskih hrvatskih prijatelja među stranim državama. E da bi u isto vrijeme otjerali i okrenuli protiv sebe i one malobrojne prijatelje u svijetu svojom politikom onda "dogovaranja s Miloševićem", "podjelom Bosne", i ratom s muslimanima i neodlučnoću u ostvarivanju krajnjeg nacionalnog cilja, a danas kao guske u maglu hitaju u europu njihovu. I tako, kada treba oslobađati i jačati svoje i kad možemo računati na neke svjetske tokove onda se kaže ne možemo mi protiv čitavog svijeta, a kada je raditi protiv sebe, protiv hrvatskih nacionalnih interesa, onda su oni "hrabri" i mogu biti i protiv zdravog razuma i protiv čitavog svijeta! Svi ovi problemi su tu i toliko bolno očiti i tim više i lakše ih, oni koji su za to odgovorni, previđaju i omalovažavaju i osporavaju "činjenicama" i prozirnom argumentacijom. Oni će naći tisuću i jedan razlog da je to sve tako moralo biti i da su oni učinili sve što je potrebno.

Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.

Međutim, bili su licemjeri i imaju mnoge nevine na duši. Može se netko hrabriti i tješiti, zapravo zavaravati i prikrivati svoje kardinalne pogreške, da smo učinili mnogo i da smo "obranili" zemlju i da "imamo Hrvatsku". Samo, kažem Vam, oni mučeni, zaklani, izmrcvareni, koji su i prije svoje smrti mogli vidjeti i čuti svoje "vođe" kako govore da smo pobijedili u ratu kojeg, začudo, nismo ni proglasili (pa valjda zato i ne tražimo odštetu) i da je vrijeme za mir i blagostanje, sigurno im neće oprostiti niti će istinskim Hrvatima dati mira dok i zadnje hrvatsko dijete ne bude slobodno i bezbrižno u svakom kutku lijepe nam i cjelovit domovine. Neće im oprostiti i toliki hrvatski branitelji koji su prisiljeni i dan danas dizati ruku na sebe jer su na sve omogućene načine obespravljeni i pogaženi! Nadam se da su oni jadni starci i starice, djeca uz majčine skute, i mrtvog oca s praznom puškom, u redu pred četničkim nožem, imali snage u svom samrtnom kriku izreći, s Hrvatskom na usnama, i zadnjem veleumnom "nevjernom Tomi" svoje viđenje Hrvatske i da će ta jeka pravednika stići i dan danas i do naših ušiju i ušiju onih koji nas vode dajući snagu i prosvjetljenje svim rodoljubima i domoljubima, a prokletstvo svim prodanim dušama koji su za 30 srebrenjaka Jude Iškariotskog prodali i pod neprijateljski nož izručili svoju nevinu i bespomoćnu braću! I onda, tko je taj koji će poslije svega toga povjerovati u njihovu fatamorganu o našoj pobjedi i putu u blagostanje. Zaista, samo bijednici i izrodi roda hrvatskoga kojima život hrvatskog čovjeka i njegova krvlju natopljena sveta gruda vrijedi koliko i neka reklama na TV-u u vrijeme kada je trebala ići istinita emisija o stradanju hrvatskog naroda i mjerama koje treba poduzeti u cilju što bolje i temeljitije obrane i oslobođenja, obnove i razvitka domovine Hrvatske.

Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu! Jer, sjetimo se riječi Oca domovine: Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja. I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.

Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.

Zato, trgnimo se i razmišljajmo svojom glavom izliječenom od bolesti i razorenosti hrvatske nacionalne misli i ispravnih nacionalnih htijenja. Pred sobom, svojom savješću, svojim narodom, izrecimo ono što jest (Da, zaista, zgriješiti šutnjom kada bi smo trebali govoriti čini nas: KUKAVICAMA!), ono što je istina, a odbacimo s prezirom laž kao istinu. Hrvatska je na meti svakovrsnih zlotvora zbog svoje vrijednosti, svog bogatstva, svog položaja i svog radišnog stanovništva. Prema tomu moramo se boriti i obraniti od svih nasrtaja na naše i biti uistinu svoj na svome. Da bi smo to i uspjeli mora nam svima biti jasno što je naše i da nema ničeg svetijeg od obrane svoje braće i sebe sama, svojih svetih ognjišta, svoje Domovine. U tom cilju moramo biti složni kao jedan i činiti sve, bezuvjetno sve, da budemo snažni i učinkoviti u svakom smislu e da bi i mogli obraniti sve svoje. Sve ljudske i materijalne potencijale moramo staviti u funkciju svakovrsne obrane i razvoja. Razvoj obranbenog, vojnog sustava je pri tom jedna od prioritetnih zadaća uz jačanje borbenog i zatomljenog hrvatskog duha solidarnosti i jedinstva. Samo tako ujedinjeni u jedinstvu istinskog hrvatskog nacionalnog duha, hrvatske nacionalne misli i svijesti, imati ćemo za cilj i istinske hrvatske nacionalne interese koji će kao takvi zaista biti u interesu cijelog naroda i cijele domovine Hrvatske.

Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda. Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?! Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju. Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.

Učiteljica takvog života zove se PRAVAŠTVO. S pravaštvom HRVATSKA NACIONALNA MISAO sjaji punim sjajem kao jasna i vječna zvijezda vodilja hrvatskog naroda i domovine kroz sve bure i oluje ka sreći, slobodi i blagostanju. Naš Otac domovine dr. Ante Starčević nam je tu svu nauku našeg uspjeha sveo na dva gesla: BOG I HRVATI! i HRVATSKA HRVATOM! A imajući u vidu i dopunu dr. Ante Pavelića: ZA DOM SPREMNI! - to imamo svu mudrost potrebnu za ozdravljenje hrvatske nacionalne misli, svijesti i oživotvorenje svog višestoljetnog sna! Imamo PRAVO I OBVEZU! Držimo se toga kao jedan i uspjet ćemo. Jer samo tako uskrsnut će slobodna i cjelovita nezavisna država Hrvatska na dobrobit nas i svih njenih žitelja, sadašnjih i budućih pokoljenja! Krenimo tim svetim putom ka svojoj slobodi i sreći prisjećajući se misli Oca domovine koji kaza:

Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli; Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.

Ante Matić



Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova