I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Predizborne mrvice sa stola ...
Večernji list, 27.7.2006.
Ustavni sud FBiH odlučio: Kanal na hrvatskom jeziku je izvjestan
Autor Ana DRMAČ
SARAJEVO - Hrvatski zastupnici u Domu naroda Parlamenta F BiH dobili su prvu bitku za kanal na hrvatskom jeziku.
Vijeće za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Federacije BiH kojim je predsjedavao prof. dr. Neđo Miličević, jučer je objavilo da je Prijedlog zakona o Javnom RTV servisu, kojeg je mimo volje hrvatskih zastupnika usvojio Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, destruktivan po interese hrvatskog naroda.
Pravo Hrvata u BiH na njihov rtv kanal je neosporno
- Pozivajući se na načelo o pravu na samoopredjeljenost naroda te europske povelje o ljudskim i nacionalnim pravima, smatram da su naši argumenti bili utemeljeni te da nije bilo razloga da ih suci ne prihvate jer za hrvatski narod tražimo ista prava kakva već imaju predstavnici druga dva konstitutivna naroda u BiH i koja treba osigurati i nacionalnim manjinama - kaže predsjednik Kluba hrvatskih zastupnika u Domu naroda Parlamenta F BiH Mato Franjičević.
Opet u Parlament
To znači da se Prijedlog zakona vraća u parlamentarnu proceduru i ne može biti usvojen bez glasova hrvatskih zastupnika kao što se to pokušalo učiniti. Vijeće za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda F BiH ovakvu je odluku donijelo na zahtjev Kluba zastupnika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta F BiH koji su tražili njihovo očitovanje u ovom slučaju.
- Hrvatski su zastupnici u Domu naroda odbili glasovati za ponuđeni zakon jer naše kolege iz reda srpskog i bošnjačkog naroda nisu prihvatile amandmane čiji sam predlagač, a čija je suština u sklopu Javnog servisa RTV F BiH uspostava i radijskog te televizijskog kanala na hrvatskom jeziku - kaže Zdenko Antunović.
On nije krio zadovoljstvo jučerašnjom odlukom Ustavnog suda Federacije BiH koja, uz ostalo, predviđa i ugradnju njegovih amandmana u Prijedlog zakona.
- Sada je to minimum ispod kojeg se neće moći ići, a ovakva je odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u kojemu su bili predstavnici različitih naroda, vraća povjerenje u bh. pravosuđe i njegovu pravičnost - zaključuje Antunović.
Zadovoljstvo Hrvata
Jučerašnjoj odluci Ustavnog suda Federacije BiH koji je najviša pravna instanca u Federaciji i ima posljednju riječ o zakonitosti i ustavnosti odluka koje se donose u Parlamentu, prethodila je javna rasprava na kojoj su argumente za uspostavu rtv kanala na hrvatskom jeziku, pored Antunovića, iznijela još šestorica hrvatskih zastupnika u Parlamentu F BiH te inicijator potpisivanja peticije za hrvatski kanal Stjepan Jurkić.
Vijeće za zaštitu nacionalnih interesa Ustavnog suda ovom je odlukom dokazalo je da “zakon većine” u ovoj državi nekad ipak ne može proći.
- Nema opravdanja za uskraćivanje prava jednom narodu, ukoliko su druga dva isto to pravo već ostvarila - poručio je Jurkić koji je kaže uvjeren da bi, ukoliko bi dobili rtv kanal na svome jeziku, Hrvati u BiH rado plaćali rtv pretplatu.
Večernji list, 27.7.2006.
Danas otkrivanje spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata Bugojna
Nestali Hrvati u BiH: Tijela nema, a zločinci mirno šetaju
Autor Ana DRMAČ, STOJAN MILOŠ
BUGOJNO – Danas, na 13. godišnjicu stradanja Hrvata Bugojna, na gradskom groblju Sultanovići u Bugojnu bit će otkriveno i blagoslovljeno spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima. O stradanjima Hrvata u toj općini govorit će Sarafina Kolovrat, majka i supruga dvojice poginulih branitelja. I sina i supruga izgubila je istog dana, 25. srpnja 1993. godine.
Napadi na Hrvate
Uz obraćanje članova općinskih i županijskih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata te hrvatskih političkih predstavnika Bugojna, Srednjobosanske županije i Federacije BiH, okupljenima će se obratiti i hrvatski član Predsjedništva Ivo Miro Jović. Nakon otkrivanja spomen-obilježja u crkvi Sv. Ante u Bugojnu bit će služena misa zadušnica za poginule hrvatske branitelje.
U Koordinaciji Udruga proisteklih iz Domovinskog rata Bugojna kažu da su godinama tražili od općinskih vlasti Bugojna lokaciju za gradnju spomen-obilježja. Nije im se izašlo u susret te su spomenik podigli na katoličkom groblju Sultanovići.
No, čak je i tu spomen-obilježje nekomu zasmetalo te su tijekom gradnje počupani rasvjetni stupovi. Počinitelji nisu pronađeni ni ovaj put, kao niti u jednom slučaju kad su u pitanju ubojstva i napadi na bugojanske Hrvate i njihovu imovinu, kažu u Koordinaciji udruga.
Nalogodavci i zločinci
– Posebno nas boli što još nikad nismo otkrili sudbinu 20 odvedenih Hrvata iz bugojanskih logora – kaže predsjednik bugojanske Hvidre Miroslav Zelić, koji je bio zatočenik najzloglasnijih logora u Bugojnu, gdje je proveo gotovo osam mjeseci. Inače, iz Bugojna je tijekom rata protjerano 15.000 Hrvata, 311 ih je poginulo, a 294 ih je punih osam mjeseci bilo zatočeno u oko desetak bošnjačkih logora koji su tijekom rata postojali u Bugojnu, od kojih su najgori bili Stadion, BH banka i Salon namještaja.
Ostali nalogodavci i počinitelji zločina nad bugojanskih Hrvatima, među njima i ratni bugojanski načelnik Dževad Mlaćo te upravitelj logora Stadion Nisvet Gasal, još se slobodno kreću, te hrvatski stradalnici Bugojna i 13. godišnjicu svoga progona i stradanja dočekuju u nadi da će se svi odgovorni za zločine uskoro naći na optuženičkoj klupi.
Vrban, Duraković i Karadža na sudu
Petorica hrvatskih zatočenika nisu preživjela svakodnevna premlaćivanja u logorima. Jedan od njih je i Mladen Havranek, koji je od posljedica fizičkog premlaćivanja u logoru Salon namještaja preminuo, a za njegovo ubojstvo te okrutno postupanje prema ostalim zatvorenicima trenutačno se pred Županijskim sudom u Novom Travniku sudi Enedu Vrbanu, Šaćiru Durakoviću i Nerminu Karadži. Ostali nalogodavci i počinitelji zločina nad bugojanskih Hrvatima, još se slobodno kreću.
Doboj, 25. srpnja 2006.
PROSLAVA PRVE GODIŠNJICE POSVETE
ŽUPNE CRKVE U DOBOJU
Župa Doboj proslavila je jučer 24. srpnja prvu godišnjicu posvete župne crkve. Župa je od svoga osnivanja 1896. godine, pa sve do 1935. godine bila posvećena svetoj Kristini, djevici i mučenici, koja se slavi 24. srpnja. I tada, kad patron postaje Presveto Srce Isusovo, sv. Kristina postaje službeno drugi patron u župi, odnosno suzaštitnica. Stara župna crkva bila je posvećena upravo na taj dan, 24. srpnja 1910. Novoizgrađena župna crkva, sagrađena na mjestu srušene, posvećena je također 24. srpnja, 2005. godine. Dan posvete neke crkve slavi se u toj crkvi kao svetkovina.
Svečano misno slavlje u Doboju je predvodio mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki, uz koncelebraciju desetak svećenika.
Pozdravljajući sve nazočne, župnik Senjak je naglasio da ovo višestruku slavlje dobiva još više na značaju jer je ovo prva godišnjica posvete i jer se slavi u sklopu obilježavanja 110 godina župe.
Biskup Komarica je na početku najprije osvijetlio lik svete Kristine, koja za Krista podnijela mučeništvo, i to od rođenoga oca.
Potom je podsjetio na teška ratna vremena u koja je dolazio u ovu župu, kad je crkva bila srušena a vrata na župnoj kući zakovana. Zatim je povezao mučeništvo svete Kristine sa mučenicima naših dana, posebno mučenima u dobojskim zatvorima, među kojima je bio i svećenik banjalučke biskupije Marko Šalić, koji je kasnije od posljedica mučenja preminuo. Podsjetio je kako su mnogi tada govorili da nikad više neće biti katolička misa u Doboju. I hvala Bogu nisu bili u pravu. Potom je kazao: «Jučer i prekjučer boraveći u Briselu sa političarima i drugim svjetskim moćnicima, poručio sam im po tko zna koji put: Ne možete se poigravati ni sa Bogom i ni sa Vašim suvremenicima! Zašto mi u Bosni nismo za Vas ljudi? Zašto mi nemamo pravo na ona osnovna ljudska prava koja vi imate ovdje u Belgiji, ili bilo gdje drugo. Zašto nemamo pravo mi na svoje ime i prezime? Zašto nemamo pravo na svoj jezik? Zašto nemamo pravo da odgajamo svoju djecu onako kako mi želimo, nego nam se propisuje?
Zašto nam se kroji kapa bez mjere naše glave?»
Govoreći o ostanku i povratku biskup je kazao: «Nisam ja nikome branio da ode ni iz Doboja ni u Banjaluke, ali smatrao sam svojom dužnošću dizati svoj glas i moliti pred Bogom i apelirati pred ljudima da zaštite ljudsko dostojanstvo svakoga čovjeka, pa tako i čovjeka Hrvata, katolika… Kad čovjek prekriži Boga, a križao ga je, a križa ga i danas, i ovdje u Doboju, i u Europi, i u Libanonu, onda je i čovjek u velikoj opasnosti…». Na kraju je biskup pozvao sve nazočne na život s Bogom i za Boga, upravo kako je to učinila sveta Kristina. Mnogi od nazočnih vjernika biskupovu su propovijed saslušali suznih očiju.
Na kraju slavlja dobojski župnik, zahvalivši svima i ocu biskupu posebno na njegovom dolasku, rekao kako bi bio grijeh i ovom prilikom ne zahvaliti biskupu za sve ono što je učinio za katolike u Doboju, ali i mnoge druge, jer su mnogi u ovom gradu preživjeli zahvaljujući pomoći koja je stizala preko banjalučke biskupije.
Središnja proslava 110 obljetnice župe Doboj bit će prvog rujna, na dan kad je župa 1896. osnovana.(kta)
Haaški sud na djelu ili ...
Večernji list, 25.7.2006.
Haaški sud pozvao na procesuiranje zataškanih zločina
Grabovica: Više od 30 osumnjičenih za zločin nad Hrvatima i Uzdola
Autor Zoran Krešić
MOSTAR Predstavnici Haaškoga tribunala izrazili su očekivanje da će pravosudne institucije Bosne i Hercegovine procesuirati počinitelje zločina nad Hrvata u mjestima Grabovici i Uzdolu budući da je na lokalnim jezicima objavljena prvostupanjska presuda bivšem načelniku Generalštaba Armije BiH Seferu Haliloviću.
U presudi Prvostupanjskoga vijeća Haaškoga tribunala na više od 300 stranica detaljno se opisuju zločini kao i počinitelji, prikrivanje ubojstava, premještanje ubijenih te neuspješna istraga Armije BiH i policije, koja nikad nije rezultirala otkrivanjem niti kažnjavanjem odgovornih. Spominje se više od 20 imena najviših i nižerangiranih zapovjednika do konkretnih ubojica. Ta je presuda značajna i za vođenje haaškoga postupka protiv Halilovićeva nasljednika Rasima Delića, koji je navodno bio odgovoran za slanje vojnih snaga u Hercegovinu i stacioniranje u Grabovicu kao i nikakvu istragu zločina.
Nedavno je, prigodom posjeta Grabovici glavnog tajnika Haaškoga tribunala Hansa Holtuisa, predstavnik ICTY-ja u BiH Matthias Hellman istaknuo kako je u presudi Haliloviću jedan dio dokaza izašao na vidjelo te da mogu služiti u postupcima pred domaćim sudovima. A upravo iz presude generalu Haliloviću među potencijalnim optuženicima navode se jedan od najutjecajnijih ratnih zapovjednika u Sarajevu Ramiz Delalić, zapovjednik 9. motorizirane brigade Zulfikar Ališpago Zuka i zapovjednik Samostalnog prozorskog bataljuna Enver Buza. Za Zukine se postrojbe tvrdi da su djelovale izvan sustava zapovijedanja Armije BiH. Delalić je, po iskazima svjedoka, potpuno ignorirao provođenje istrage i ubojstva Hrvata.
"Rekao im je da su digli frku zbog nekih ubijenih bosanskih Hrvata i da se zajedno sa svojim ljudima želi vratiti u Sarajevo", navodi se u presudi, pojašnjavajući jedan susret u Jablanici nakon zločina u Grabovici koji je pokušala rasvijetliti civilna policija. Također se dodaje da je načelnik Uprave sigurnosti Armije BiH Jusuf Jašarević, a ne Sefer Halilović, bio izvješćivan o rezultatima istrage. U istrazi zločina nejasnu je ulogu imao i Bakir Alispahić. Za jednoga od zapovjednika postrojba koje su bile stacionirane u Grabovici Nihada Vlahovljaka navodi se da je samo prenio zapovijed da se svi mještani pobiju. Vojnik Habib Alić navodno se hvalio da je silovao i ubio jednu ženu.
24. srpnja 2006.
NEDJELJOM U DB-a!
Joža Manolić je već star, ima čovjek 86 godina, pa, bez obzira što je u odličnoj formi, ipak u Haagu nije najbolje odigrao svoju ulogu grobara hrvatskih nacionalnih interesa, odnosno ispao je poprilično nevjerodostojan u svojim tezama o podjeli BiH koju su dogovarali (nitko ne govori jesu li se dogovorili) Tuđman i Milošević. Par puta je upao u vlastite kontradikcije i pokopao se u vlastitim lažima. No, Manolićevo svjedočenje ima i domaću uporabnu vrijednost, ne samo onu hašku. Za to se također brine udbaš (po vlastitom priznanju) Aleksandar Stanković, urednik i voditelj vrlo gledane političke emisije državne televizije «Nedjeljom u dva».
Kako bi se spasilo što se spasiti da, dok je Joža Manolić još živ i pri svijesti, Stanković ga je ugostio u svojoj emisiji. Pitao ga je o Karađorđevu, mada svi znaju što Manolić o tome misli. Naravno, Stanković nije pitao Manolića kako to da je on napustio HDZ tek nakon što je sklopljeno hrvatsko-bošnjačko primirje. Pitao ga je o pokojnom ministru Šušku, mada svi znaju što Manolić o njemu misli. Pa opet o Tuđmanu, pa o partizanima, pa o drugu Titu itd.
No, čim je ostarjeli udbaš/oznaš vjerojatno u nedostatku koncentracije spomenuo da je bio 1945. ili 1946. kao oznaš raspoređen u Bjelovar, koji je prepun masovnih grobišta Hrvata koje su partizani nenaoružane pobili nakon rata, naš Aco ga prekida i okreće razgovor na sasvim desetu temu.
Aco, pa što je to, kakav je to profesionalizam? Pa prije nekoliko dana je Manolića osobno njegov rođak optužio da je odgovoran za likvidacije stotina mladih Hrvata polaznika dočasničke škole u Karlovcu koji su pobijeni u srpnju 1945. u šumi Limbuš nedaleko od Kloštra Podravskog. Zar nešto takvo nije vrijedno pitati Jožu Manolića, već kad se državni odvjetnik Bajić po običaju pravi mutav kad se radi o partizanskim zločinima.
A taj masovni zločin nije jedini koji se pripisuje Joži Manoliću na bjelovarskom području. I sam je Manolić u interviewu Večernjaku rekao da su oni u Bjelovaru likvidirali 200 kvislinga. A naš Aco Stanković uredno skreće temu s Bjelovara.
Mogao se vrlo lako steći osjećaj da to uopće nije bila TV emisija i da Stanković uopće nije novinar, nego se radilo o klasičnoj udbaškoj propagandi, a da je Stanković samo postavljen da pazi što će stari Joža reći i da okrene priču kad se dođe do škakljivih detalja. Najbljutaviji je bio kraj emisije, kad Stanković kaže da ga je htio nešto pitati i o Bleiburgu, ali da nema vremena. Imalo se vremena dotaknuti se i novoudbaške teze o dragovoljnoj predaji generala Gotovine, imalo se vremena dotaknuti i Glavaša, ali za partizane i udbu po običaju nije bilo vremena.
Što je i logično. Teško da će udba samo tako dati prioritet medijskoj prezentaciji likvidacije nekoliko stotina nenaoružanih Hrvata u Bjelovaru nakon rata, u odnosu na likvidaciju 2 naoružana Srbina u Osijeku u tijeku rata. Takva je naša udba, i takvi su naši udbonovinari.
I takva je naša televizija danas. Stari raščupani oznaš i mladi ćelavi udbaš kao u nekom poljskom crtiću udruženim snagama, na “javnoj” televiziji, provode jugokomunističku propagandu, opravdavaju udbaške zločine nad Hrvatima, opravdavaju smišljena i planska svjedočenja u Haagu koja imaju za cilj difamaciju i političku likvidaciju domoljubnih Hrvata, optužuju hrvatske generale, klanjaju se Haagu, Jugoslaviji i drugu Titu.
Zato smo i tu gdje jesmo. Nakon što je gotovo cijela istočna Europa provela lustraciju i likvidirala iz političkog i javnog života komunističke zločince i doušnike, ta ista istočna Europa je danas dio Europske unije. U takvoj istočnoj Europi, koja je danas dio civiliziranog svijeta, nezamislivo je da se nekadašnji komunistički policajac koji je možebitno sudjelovao u masovnom pokolju nenaoružanih ljudi svako malo zove na državnu televiziju. Teško bi bilo zamislivo da je uopće na slobodi. Isto tako, nezamislivo je da udbaški “novinar” i dalje radi na državnoj televiziji i provodi udbašku propagandu. Mogao bi eventualno negdje peći kokice ili raditi kao bova u marini.
Države iz istočne Europe već nekoliko godina imaju stabilnu demokraciju, gospodarski rast i do 11%, pune medijske slobode. A što ima Hrvatska? Hrvatska nema lustraciju, ali zato ima ima partizane koji govore kako su likvidirali nedužne ljude i koji paradiraju državnom televizijom, novinare udbaške špijunčine koji kreiraju javno mišljenje preko državne televizije, komunističke birokrate koji danas svjedoče protiv svoje države u Haagu, bijedni gospodarski rast od 3-6%, nekoliko puta povećan javni dug koji danas iznosi 84% BDP-a s tendencijom da će nas isti u slijedećih nekoliko godina zauvijek pokopati, vojsku nezaposlenih, hrvatske branitelje koji se ubijaju, hrvatske vojskovođe u zatvoru i pred sudom, premijera koji se preselio u Srbiju, predsjednika koji teško da zna koji je dan u tjednu, Europu koja je od nas udaljena godinama… mogli smo ostati i u Jugoslaviji, televizija se mogla zvati TV Zagreb, a na njoj bi tako i tako stalno gledali Manolića, Mesića i Stankovića.
ba-lo
Slobodna Dalmacija, 23.7.2006.
Spomen-soba posvećena svim hrvatskim žrtvama rata na području Vareša
VAREŠ - Pred malim brojem rodbine poginulih i nestalih i još manjim brojem suboraca, sugrađana i gostiju, u Varešu je otvorena spomen-soba posvećena svim hrvatskim žrtvama rata na području Vareša. Ukupno 124 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti izgubili su živote, a tužna je činjenica da se prilikom odavanja počasti njihovoj žrtvi okupilo jedva upola toliko osoba koje ih se još sjećaju.
Prije nekih desetak godina bilo je nemoguće i pomisliti da se u Varešu postavi spomenik pripadnicima vojske koja je prva branila ovaj grad i koji su najvećoj mjeri izginuli, braneći svoje domove i svoje obitelji.
Ozračje u kome je izvršeno otvaranje spomen-sobe, žrtvama čije su slike, imena, datumi rođenja i pogibije polijepljene u toj sobi, moglo je poručiti sve osim "vječno ćemo vam biti zahvalni" ili "nikada vas nećemo zaboraviti". Na tragu toga bio je i kratki, vrlo emotivni govor tajnice Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja-podružnice Vareš, Dražene Klarić.
Osvrnuvši se na nedolazak hrvatskih političkih predstavnika iz BiH, otvoreno je poručila neka se nitko i ne nada glasovima birača iz ove napaćene i zanemarene podružnice kad uskoro dođu izbori. U svojstvu predsjednika županijske organizacije ove udruge govorio je Franjo Buconjić i naglasio da je vareška podružnica, iako najsiromašnija, dosad jedina osmislila i izradila spomen-sobu kao trajni znak sjećanja na svoje poginule.
Otkrivanje panoa, izrađena u obliku otvorene knjige, na čije su dvije stranice posložene sve žrtve prema datumu pogibije, izvršio je predstavnik Veleposlanstva Republike Hrvatske u BiH Boris Belanić i zatim im odao počast te se prvi upisao u spomen-knjigu.
Projekt spomen-sobe je realiziran sredstvima dobivenim od Vlade Republike Hrvatske. Spomen-soba se nalazi u ulici Put mira, a prostorija za ovu namjenu odobrena je od općinskog načelnika Hamde Fatića. Spomen-soba će biti otvorena dvaput tjedno, te u danima kada se obilježavaju obljetnice.
G. Sprečkić
KOMUNISTI I NJIHOVE SLUGE JAŠU I DALJE!
Glas Slavonije
Piše: Denis ROMAC
Kako je moguće da komunizam, iako je više od 15 godina prošlo od njegova sloma, još uvijek vlada Hrvatskom? Prema prevladavajućoj retorici u crkvenim krugovima i među intelektualcima desne provenijencije, komunizam je samo naoko propao.
Upravo prikriveni komunizam, naime, još uvijek upravlja hrvatskim društvom, a unatoč desetljeću i pol stvaranja hrvatske inačice kapitalističkog društva, stvarnu moć zadržale su dobro kamuflirane strukture iz vremena komunističke Jugoslavije. Po toj matrici, komunistički mentalitet najveće je zlo i on razara sve tradicionalne strukture društva, pa ispada da u njemu treba tražiti uzroke za sve naše nedaće, od siromaštva, nezaposlenosti i zločinačke privatizacije, pa sve do urušavanja moralnih vrijednosti, o čemu svjedočimo posljednjih godina.
Stoga antikomunizam ponovno postaje jednom od dominantnih društvenih ideologija, a njegova opreka - komunizam i sve njegove podvrste - jedna od najvećih mogućih uvreda. Sve se odvija kao po savršeno skovanoj teoriji zavjere: komunistička manjina vlada nekomunističkom većinom, i to je konstanta koja se ovdje ne mijenja, bez obzira na to jesu li na vlasti lijevi ili desni, HDZ ili SDP, ili pak netko treći.
Međutim, kad se sluša Josipa Jurčevića, hrvatskog povjesničara koji je u medijima prozivan i kao novi guru desnice u Hrvatskoj, čini se da je stvar s komunizmom još strašnija no što na prvi pogled izgleda. U svih dosadašnjih 16 godina života samostalne hrvatske države, prema njegovu sudu, u većem dijelu institucija stvarnu moć zadržale su strukture iz komunističke Jugoslavije.
NEOKOMUNIZAM
Tako, zapravo, komunizam, odnosno neokomunizam, kako ga Jurčević naziva, još uvijek vlada Hrvatskom, a taj znanstvenik dovodi u pitanje i prevrat koji se dogodio 1990. godine, kada je, bar formalno, Hrvatska iz komunizma (socijalizma) prihvatila kapitalizam. "Veliko je pitanje tko je 1990. godine preuzeo vlast u Hrvatskoj i čije uopće interese zastupaju hrvatske političke stranke kakve su danas, posve neprofilirane. Od 1990. na vlasti su autoritarci i nedemokrati, bez obzira na to radi li se o Ivi, Franji ili Ivici", ističe Jurčević i dodaje kako se, zapravo, SDP, HDZ i ostale stranke "lažno predstavljaju".
Ljudi koji su bili uvjereni komunisti preko noći su postajali uvjereni demokršćani, pa uvjereni liberali, a Jurčević upozorava kako uopće nije riječ o klasičnim političkim ili ideološkim grupacijama nego o interesnim skupinama, koje se prilično precizno mogu pratiti još od osamdesetih godina i vremena kad se u Hrvatskoj digla hajka na tzv. tehnomenadžere.
Prema Jurčevićevom mišljenju, ista skupina kasnije je sudjelovala u prvoj privatizaciji, još u vrijeme jugoslavenskog premijera Ante Markovića. Iako je država propala, nakon 1990. godine isti taj proces privatizacije je nastavljen, kao da se ništa nije dogodilo.
Taj vrlo angažirani povjesničar - inače otac sedmero djece - tvrdi da su se komunističke strukture još polovinom osamdesetih izvrsno pripremile za ono što će uslijediti. "Što god da se dogodilo, koja god država bila, komunizam ili kapitalizam, oni su smatrali da je najvažnije sačuvati poluge vlasti: medije, gospodarstvo, politiku..."
Jurčević uvjerava da je proučavajući arhivsku građu otkrio i konkretne dokaze za tu svoju tvrdnju, a pritom uopće ne dovodi u pitanje činjenicu da je riječ o savršeno organiziranoj skupini, koja djeluje kao jedinstvena politička snaga.
KOMUNIZAM I NAKON KOMUNIZMA
Međutim, upozorava, najveća opasnost te tajanstvene strukture moći - neokomunističke vlasti koja zapravo upravlja većinom hrvatskih institucija - dolazi od činjenice da je zapravo riječ o neuspješnim ljudima, kao što je i cijeli komunizam zapravo bio neuspješan upravljački sustav, koji je zbog toga i propao. No, to nije spriječilo da i nakon njegove formalne propasti komunizam svoje kadrovske i organizacijske potencijale preseli u nove demokratske strukture u Hrvatskoj. Dakle, uvjerava Jurčević, i nakon propasti komunizam je svojom neuspješnošću nastavio upropaštavati Hrvatsku. Stoga je komunizam i dalje velika i vrlo konkretna opasnost za Hrvatsku.
Predrag Matvejević, ugledni književnik koji nikad nije krio svoju lijevu opciju, tvrdi, međutim, da je ta "velika opasnost" od komunizma samo jedna velika "fantazma". "To je prošlost, kao što se i bivši komunisti danas označavaju bivšima", kaže Matvejević, tvrdeći da se danas strahom od komunizma pokušava prikriti jedan drugi dio prošlosti - i to prošlosti koja je gora od komunizma!
Profesor filozofije Žarko Puhovski pak smatra kako tek danas ono što je govorio Marx - i ono što je izvorni komunizam želio postaviti kao problem - dobiva na značenju, u vrijeme globalizacije i neoliberalizma. "Sad nastupa vrijeme za komunizam u smislu Marxove ideje", uvjeren je Puhovski koji pritom jasno odvaja Marxove ideje od onog što se događalo u vrijeme boljševičkog pokreta i Treće internacionale. "Za to više nema nikakve šanse."
Jačanje antikomunizma ipak nije samo hrvatska priča, jer je sličan proces moguće vidjeti i u drugim istočnoeuropskim, dakle bivšim komunističkim zemljama, od Jadrana do Baltika. Puhovski smatra da antikomunizam jača iz jednostavnog razloga što mnogi imaju osjećaj da se drugim žrtvama pridaje mnogo više važnosti nego žrtvama komunizma, u čemu, priznaje, ima dosta istine.
BERLUSCONI I BAUK KOMUNIZMA
Na Zapadu, u zemljama s duljom demokratskom tradicijom, stvar stoji malo drukčije. Doduše, priznaje Matvejević, "u Italiji je sve donedavno baukom komunizma najviše mahao Berlusconi, najveći prevarant i lopov". U međuvremenu su promjene zahvatile i tu zemlju, u kojoj je danas pobjeda ljevice dovela komunista Giorgia Napolitana za predsjednika Italije, u kojoj je šef parlamenta također komunist Fausto Bertinotti, a šef diplomacije Massimo D'Alema, bivši sekretar Komunističke partije Italije.
Matvejević spominje i slučaj španjolskog premijera Zapatera, koji je, kao izrazit ljevičar, napravio niz poteza kojima je "zapanjio Europu", kao i slučaj bivšeg francuskog premijera Lionela Jospina, koji je čak bio trockist.
Iz svega toga Matvejević izvlači zaključak kako je trenutačna situacija u Hrvatskoj posve nedostojna hrvatske povijesti i hrvatske demokratske tradicije, dok Puhovski podsjeća kako na Zapadu nikad nisu doživjeli komunistički režim u praksi. Doživjeli su ideologiju, ali nisu prošli kroz konzekvence te ideologije. "Zato na Zapadu komunizam ima status elegantne i intelektualno relevantne utopije", mišljenja je Puhovski.
Tvrdnje o nekakvom organiziranom komunističkom pokretu u Hrvatskoj, međutim, Puhovski smatra posve besmislenima. Naravno da u strukturama postoje i oni koji su tamo bili i prije, koji su se uspjeli prilagoditi, ali, dometnuo je Matvejević, da su baš oni ti koji kolo vode - to je apsolutno neprihvatljivo! "Sanader nikad nije bio komunist, to dobro znam, uvijek je bio vjernik i demokrat! Pa zar je onda i on neokomunist, a njegova vlast neokomunistička?!"
SUZDRŽANOST CRKVE?
Zašto Crkva u Hrvatskoj prednjači kada treba dignuti glas protiv komunizma? Upravo suprotno, tvrdi Jurčević, i dodaje da Crkva "izuzetno sporo i s velikom zadrškom" napada komunizam, jer je s obzirom na to što joj se dogodilo pod komunizmom, svoj glas protiv trebala dignuti mnogo ranije i mnogo glasnije. Jurčević ima i zanimljivo objašnjenje te crkvene "suzdržanosti". Crkva je takva jer bi u otvorenom sukobu izišle na vidjelo mnoge stvari koje nisu u interesu sadašnjoj neokomunističkoj strukturi, ali ni Katoličkoj crkvi. Matvejević pak misli da se Crkva danas u Hrvatskoj, sudjelujući u antikomunističkoj hajci, osvećuje za ono što joj se događalo do 1990. godine, iako baš nije kršćanski osvećivati se. "Crkva je zaista stradavala u vrijeme komunizma", podsjeća Puhovski i dodaje kako pritom Crkva ima nečistu savjest, jer se s jednim totalitarizmom, komunističkim, obračunavala, ali s drugima nije.
Od 1990. na vlasti su autoritarci i nedemokrati, bez obzira na to radi li se o Ivi, Franji ili Ivici, ističe povjesničar Josip Jurčević.
BiH, 21. srpnja 2006.
BOSNA I HERCEGOVINA 15 GODINA NAKON RATA
Tijekom minuloga rata u Bosni i Hercegovini na meti su bila kulturna dobra: crkve, samostani, groblja i džamije. Procjenjuje se kako je od dva milijuna knjiga i rukopisa uništeno više od 80%. I danas brojni kulturni spomenici, poglavito katoličke crkve i redovnički muški i ženski samostani, ako nisu sravnjeni sa zemljom, vape za obnovom. Nihad Čengić, sarajevski arhitekt, u razgovoru za Vatikanski radio kazao je kako su, ono što nije rat uništio, uništili nestručni restauratori. Malo je toga restaurirano, i to samo u velikim gradovima. Kulturni spomenici izvan većih centara, nažalost, i dalje propadaju. Ogromni je novac iz arapskih emirata dospio u BiH, ali novac nije iskorišten za obnovu porušenoga.
Naš je islam tradicionalan, džamije su bile oslikane i pune umjetnina. Arapski emirati žele u BiH proširiti ortodoksni islam, zato su gradili nove džamije kako bi olakšali njegovo širenje. Ako su i popravili koju džamiju, onda su popravili samo zidove, a uništili njezin duh, odnosno sve ono što je bilo lijepo– istaknuo je Čengić.
Na upit kako narod živi uspostavljeni mir, odgovorio je kako narod u Bosni i Hercegovini živi loše, potišten je, jer u Bosni i Hercegovini vlada primirje. U stvari, rat nije prestao nego je riječ o prekidu ratovanja na neodređeno vrijeme. Europska unija se ne izjašnjava kakvu želi Bosnu i Hercegovinu. Napokon, kako možemo govoriti o obećanjima i budućnosti, ako su još na slobodi dva najtraženija ratna zločinca koji utječu na političko događanje te zemlje – zaključio je Čengić. (kta/rv)
Tomislavgrad, 21. srpnja 2006.
BLAGOSLOVLJENA CRKVA SV. ILIJE PROROKA
Posveta oltara i blagoslov crkve svetog Ilije Proroka, zaštitnika BiH, te Duhovno-samostanskog centra "Karmel-sv.Ilije" upriličeni su jučer na Buškom jezeru u mjestu Zidine, općina Tomislavgrad.
Koncelebrirano misno slavlje u novoj crkvi sv. Ilije predvodili su mostarski biskup Ratko Perić i predsjednik Biskupske konferencije Bugarske Hristo Projko.
Samostan i duhovni centar blagoslovio je Luis Arostegui Gamboa, vrhovni poglavar karmelskog reda iz Rima.
Provincijal karmelskog reda za Hrvatsku, BiH, Srbiju i Bugarsku Jakov Mamić istaknuo je da je spomenuti centar građen po uzoru na druge centre, a ima ih oko 45 u Europi, te da je centar "Karmel-sv. Ilije" specifičan po mnogočemu.
Centar će imati višestruku ulogu u kojemu će se odvijati bogata ponuda duhovne naravi te ekumenski, međureligijski i kulturološki sadržaji, a u sklopu centra djelovat će i etnografski muzej u kojemu će biti izložena jedinstvena zbirka tradicijske nošnje i nakita Hrvata s područja cijele BiH.
Provincijal je osobito istaknuo značaj novootvorenog karmelskog centra kao vrijedan doprinos narodu ovoga kraja iz kojeg će krenuti inicijativa za osnivanje Društva za razvoj duvanjsko-livanjskog kraja, koje će okupljati ljude znanosti i osobe financijske moći.(kta/fena)
NAJVEĆI I NAJGORI ZLOČIN POČINILI SU KOMUNISTI
Ovih dana obilježena je 11. obljetnica srpskoga pokolja osam tisuća Srebreničana. Tom prigodom mediji su izvješćivali da su identificirane žrtve “najgorega zločina u Europi poslije Drugoga svjetskog rata”. STA je izvješćivala o žrtvama “najvećega pokolja u Europi poslije Drugoga svjetskog rata”.
Slično su pisali Reuters i AFP. U Vjesniku je pisalo da su poslije osam godina osuđena samo dva krivca “najvećega pokolja, koji se na europskom kontinentu dogodio nakon 1945.” Nekako se čini kao da su prepisivali jedni od drugih. A slično je pisano i prije tri, dvije ili jedne godine.
Ove godine Sabina Nikšić, dopisnica AFP iz Sarajeva napisala je da su u Srebrenicu dopremili “505 bosanskih Muslimana, pobijenih u najgorem pokolju u Europi poslije Drugoga svjetskog rata”. I za dopisnicu AP , Aidu Čerkez-Robinson, to je “bio najveći pokolj u Europi poslije Drugoga svjetskog rata”. I svi tako redom. Ali nije tako.
Naime, za najgori i najveći i najzvjerskiji pokolj nije se od 1945. trebalo čekati Srebrenicu početkom srpnja 1995. Najgori pokolji su započeli odmah po završetku Drugoga svjetskog rata, odmah u proljeće i ljeto 1945. A u istočnome dijelu bivše jugotvorevine pokolj velikih razmjera bio je već nakon ljeta i u jesen 1944. Sve jugoslavensko zemljište bilo je prekopano od grobova i zasađeno brezama. U jarcima i grubo iskopanim jamama ili “grobnicama” bilo je pobacano na desetke i desetke tisuća pobijenih ljudi. Uglavnom nedužnih civila.
I što je najgore, ti mnoštveni pokolji bili su planirani tijekom rata. Odluku o njima donio je vrh Komunističke partije, koji se pripremao na preuzimanje vlasti. Da bi svoje ciljeve dostigla KPJ, na čelu s Josipom Brozom Titom, “organizirala” je posebne jedinice - Oznu i KNOJ. Izdavala je “smjernice”, “direktive”, upozoravala je, zahtijevala izvješća itd. Na negiranju i prikrivanju tih mnoštvenih pokolja i zločina temeljila se njezina vlast. Kako govori slučaj Mitje Ribičiča u Sloveniji, istraživanje tadašnjih događaja i dokazivanje krivnje za njih još i danas je opasno i tegobno. Jer su sve strategije retuširanja toliko usavršene. Zato se ti tvorci pokolja iz 1945. toliko i bore da za srpski pokolj u Srebrenici, pola stoljeća kasnije, rašire priču o najvećem i najgorem pokolju nakon Drugoga svjetskog rata...
Fokus
NAGRADA ZA ZLOČIN ...
Večernji list, 20.7.2006.
Narodna Skupština RS-a uskoro legalizira prava četničkog Ravnogorskog pokreta
Četnici će imati ista prava kao partizani
Autor Zdenko JURILJ
BANJA LUKA Nakon listopadskih izbora Narodna skupština Republike Srpske usvojit će Zakon kojim se izjednačavaju prava četnika s pravima koje u tome bosanskohercegovačkom entitetu imaju tamošnje boračke organizacije, uključujući i predstavnike SUBNOR-a.
Jovo Vukeljić, predsjednik Otadžbinskog saveza krovne četničke organizacije koja okuplja četnike s područja Srbije, Crne Gore, BiH i dijaspore, za Večernji kaže da će se u izjednačavanju prava četnika s pravima koja imaju pripadnici svih boračkih organizacija, uključujući i partizane, voditi zakonskim principima koje je prošle godine usvojila Skupština Srbije.
To znači napominje Vukeljić da će mirovine i ostale beneficije koje imaju pripadnici NOR-a i pripadnici iz prošlog rata imati i četnici. Mi smo takav amandman Narodnoj Skupštini Republike Srpske uputili prije nekoliko dana i dobili smo obećanje da će se usvojiti nakon završetka ovogodišnjih izbora. Postoji bojazan da će bošnjački zastupnici protiv toga amandmana i povući pitanje zaštite vitalnih nacionalnih interesa, ali ima mehanizama da se on usvoji dodaje Jovo Vukeljić, uz napomenu da novac nije glavni motiv zbog kojeg se traži izjednačavanje prava četnika s ostalim borcima, već moralna satisfakcija i konačno društveno priznanje. Bude li njihov amandman usvojen, mirovinu će, po njihovoj evidenciji, primati oko 400 preživjelih četnika koji kod sebe imaju pismeni dokaz da su se borili kao pripadnici četničkog pokreta.
Zamoljen da komentira inicijativu četničke organizacije s područja Srbije u kojoj traže povijesnu pomirbu s partizanima i mogućnosti da se nešto sličnu dogodi u BiH, Vukeljić odgovara da ima nekih signala iz SUBNOR-a. SUBNOR BiH raspao se na SUBNOR Republike Srpske i Federacije BiH, što mi pozdravljamo. Mada su neki iz te organizacije protiv pomirenja s četnicima, ima nekih naznaka da se takvo nešto moglo dogoditi. Vidjet ćemo kako će to pomirenje teći u Srbiji zaključuje naš sugovornik.
Ako Republika Srpska usvoji zakon o izjednačavanju prava četnika s partizanima i pripadnicima boračkih organizacija iz prošlog rata, tada će preživjeli četnici moći svoje zahtjeve za umirovljenje umjesto u Beograd slati u Banju Luku, a visina mirovine bit će identična onoj koju dobivaju u Srbiji.
Croatian Worldwide Association
Imamo Dva Tita!
Izgleda da su jedini problemi koji muče našeg predsjednika i premijera dobri odnosi sa Srbijom. Ne zna se više da li češće oni odlaze u Srbiju, ili su češće oni iz Srbije na njihov poziv kod nas u Hrvatskoj.
Polako, ali sigurno, stapamo se u novu Jugoslaviju, a slijedom toga, valjda će Mesić i Sanader , skupa ili naizmjenice, postati i novi Tito.
Kada čovjek malo bolje razmisli, ne trebaju ni postati. Prešišali su ga.
Sve ono što je Tito radio, rade i oni, ali su u tome još uspješniji.
Njeguju “bratstvo i jedinstvo”, a jednako kao i Titu, u tome im je Srbija početak i kraj.
Predstavljaju se, jednako kao i Tito, za Hrvate, a i brinu za Hrvatsku i Hrvate otprilike jednako kao on.
Poput njega, ne prestaju puniti zatvore onima koji su se borili za slobodnu Hrvatsku.
Razlika je jedino u tome, što ovima pomaže u njihovom prljavom poslu Haag, a ne Englezi na prvom mjestu.
A ako se uzme u obzir broj samoubojstava hrvatskih branitelja, slobodno se može reći da stvaraju novi Bleiburg, o kojem Sanader uglavnom šuti, a Mesić ga proglašava “razumljivim činom osvete”.
Mediji su pod kontrolom otprilike kao u doba komunizma, ali su i po tom pitanju prešišali Tita, jer u ono vrijeme nije bilo interneta, pa ga Tito nije mogao kontrolirati. Ova dvojica rade i to.
Istina, za sada još nisu stavili u pogon Goli otok, ali je vjerojatno to samo stvar vremena.
Mesić i Sanader su najgore zlo koje se dogodilo hrvatskom narodu. Gore od Tita.
Gore zato, što se ovaj bar deklarirao kao komunist i Jugosloven, a ova dvojica se deklariraju kao demokrati I Hrvati, a rade isto.
Od zemlje za koju su toliki dali živote, napravili su prostitutku, koja je spremna svima pružati usluge, kako bi zadovoljila EU.
Oni grade dobrosusjedske odnose sa Srbijom preko kostiju svih onih koji su poginuli stvarajući Hrvatsku. Pljuju po hrvatskim braniteljima, po njihovim udovicama, njihovoj djeci. Po svakom poštenom Hrvatu koji voli svoju zemlju.
Nismo čuli niti riječi isprike od Tadića i Koštunice . Nismo čuli ni slova o ratnoj ošteti, nismo čuli čak ni ono obično “Žao nam je”.
Ali smo zato gledali Mesića kako se ljubi tri puta u Crnoj Gori, svako malo čitamo kako Sanader ide u Srbiju i stalno slušamo o tome da je rat stvar prošlosti, a mi se moramo okrenuti budućnosti. Zajedničkoj balkanskoj budućnosti, koja će biti nova Jugoslavija, samo se neće tako zvati.
Naravno da je rat iza nas, ne trebaju nam predsjednik i premijer ispirati mozak da bi to shvatili.
Ali nisu iza nas samoubojstva hrvatskih branitelja, nisu iza nas uspomene na spaljena sela i gradove i izmasakrirane prijatelje i rodjake, koji njima nisu bitni, ali ih mi nikada nećemo zaboraviti.
Niti je onima, koji dan danas traže svoje nestale, sve to stvar prošlosti koja se pod hitno mora zaboraviti. Ni minska polja, koja su nam rasuli po cijeloj zemlji naši dragi susjedi, takodjer nisu stvar prošlosti, jer svako malo netko strada od njih, a od silnog ljubljenja, valjda Sanader i Mesić zaboravljaju pitati u Srbiji gdje se ista nalaze.
Kažu da su oni koji ne nauče svoju povijest osudjeni da ju ponavljaju.
Mesić i Sanader ju očito nikada nisu naučili, valjda zato, što naša povijest nije i njihova.
Jer, da jesu, bilo bi im jasno da nikada ne traju umjetne, silom stvorene zajednice, u kojoj se narodi pod prisilom drže skupa.
Pa zvale se one Jugoslavija ili Balkanska unija, na čelu sa Titom, ili Mesićem i Sanaderom, dugoročne perspektive nema.
Jer, koliko god se oni ljubili po Srbiji, hrvatski narod ipak nije toliko glup i tako slabog pamćenja kao što misle.
Pamtili smo pedeset godina pod Titom, možemo pamtiti i ovih nekoliko pod Mesićem i Sanaderom.
Pa, kada se kult zločinca Tita konačno počeo postavljati na svoje pravo mjesto, kakvo li će tek mjesto u hrvatskoj povijesti zauzeti Sanader i Mesić?
NC
www.nemacenzure.com
Večernji list, 19.7.2006.
Andrija Hebrang: Europa dijelila BiH!
Godine 1992., gotovo u isto vrijeme kad je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman preko HDZ-a BiH poručio Hrvatima da na referendumu podupru jedinstvenu BiH, Komisija za Balkan, koju je osnovala Europska zajednica, predložila je etničku podjelu susjedne države pod nadzorom međunarodnih snaga kao jedino realno rješenje dotad najveće krize u Europi svjedoči Andrija Hebrang, dugogodišnji bliski suradnik Franje Tuđmana.
Taj u domaćoj javnosti nepoznat dokument potpisao je predsjednik Komisije Leo Tindenmans. Podjelu BiH nazvao je mirnom, baršunastom rastavom koju treba izvesti hitno. Dok nije vidio taj dokument, koji je dobio tajnim diplomatskim kanalima, Tuđman je inzistirao na tome da je jedinstvena BiH jedino jamstvo zaštite Hrvata koji žive rasuti na cijelom njezinu prostoru kaže Hebrang.
Svjedočenje Josipa Manolića u Haagu, naime, ponovo je otvorilo optužbe da je Tuđman dijelio BiH, a hrvatsko državno vodstvo vodilo dvostruku politiku prema toj državi. Tindenmansovo je izvješće četiri godine bilo skriveno. Javnosti je postalo dostupno tek 96., kad je EU s njega skinula oznaku tajnosti. Hebrang smatra da je razlog skrivanja to što dokument razotkriva nesnalaženje Europe u "bosanskom loncu".
Kad je pročitao Tindenmansovo izvješće, Tuđman mi je rekao: "Ovi dijele Bosnu. Ako u europskim krugovima pobijedi ta ideja, ne smijemo biti nespremni". Tada se odlučio za strategiju pregovaranja kao jedinu moguću. U tom kontekstu treba promatrati i njegove razgovore s Miloševićem kaže Hebrang.
Aktivna obrana
Na pitanje što je HV radio u BiH ako nije bilo podjele BiH, Hebrang kaže da u srednjoj Bosni nije bilo nijednoga hrvatskog vojnika, dok su u Hercegovinu išli u svrhu aktivne obrane, kako bi obranili hrvatski teritorij koji je napadan s tog područja.
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, prigodom obilježavanja 125. obljetnice Banjolučke biskupije 15. srpnja 2006. godine održao je homiliju koju prenosimo u cijelosti.
NEMOJTE PRODAVATI SVOJA IMANJA I ZEMLJU I NE DAJTE DA IŠTA ZASJENI NAŠE CRKVENO I NARODNO ZAJEDNIŠTVO!
„Predraga braćo i sestre!
S radošću hodočastim danas u vaš grad i vašu biskupiju zahvalan što mogu biti dionikom ovoga slavlja. Kao što se ne može sakriti grad što leži na gori (usp. Mt 5, 14), tako se ne može sakriti niti ova zajednica okupljena oko svojih pastira na gozbi Gospodnjoj u banjolučkoj katedrali svetoga Bonaventure. Kao što se ne može spriječiti svjetlo da razbija i rasvjetljuje tminu, tako i ova zajednica vjernika pokazuje da postoji put i budućnost za Katoličku Crkvu koja živi u ovome gradu i ovome kraju.
Pozdravljam vas, ovdje okupljene, na završnom slavlju Svete godine Banjolučke biskupije prigodom 125. obljetnice njezina utemeljenja i blagdana svetoga Bonaventure, nebeskog zaštitnika i ove biskupije i ove katedrale. U ime Crkve u Hrvatskoj od srca čestitam ovaj svečani dan pastiru banjolučke Crkve mons. dr. Franji Komarici, kao i svim vjernicima Banjolučke biskupije koji u njoj žive, koji su u njoj rođeni, ili iz nje potječu. Posebno pozdravljam i čestitam sinu ove biskupije kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom i predsjedniku Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Pozdravljam apostolskog nuncija i drugu braću u episkopatu iz Bosne i Hercegovine: mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog administratora trebinjsko-mrkanjskog te mons. Peru Sudara, pomoćnog biskupa vrhbosanskog.
Pozdravljam braću nadbiskupe i biskupe iz Hrvatske, Italije, Mađarske Srbije i Crne Gore. Pozdravljam predstavnike vlasti i diplomacije. Pozdravljam subraću svećenike, poštovanu braću redovnike, časne sestre redovnice, bogoslove, sjemeništarce i redovničke kandidate i kandidatice, sve vas, predraga braćo i sestre, Kristovi vjernici laici, te vam prenosim srdačne pozdrave s izrazima bratske povezanosti braće i sestara iste vjere i istoga naroda iz Hrvatske, a posebno iz grada Zagreba.
Duboki su korijeni katoličanstva i kršćanstva na ovom području
Stotinu dvadeset i pet godina jedne biskupije dovoljno je dugo razdoblje da se u njemu mogu motriti i razlučivati pojedini povijesni tijekovi i njihov utjecaj na mjesnu Crkvu. Kao vjernici tu povijest želimo iščitavati kao povijest spasenja, kao povijest odnosa Boga i njegova naroda u određenom vremenskom razdoblju, jer čvrsto vjerujemo da Bog vodi kako cjelokupnu ljudsku povijest tako i povijest pojedinog naroda i pojedinih osoba.
Znamo da vjerski život na području današnje Banjolučke biskupije seže u davnu prošlost, mnogo prije negoli je 5. srpnja 1881. godine papa Lav XIII. u okviru ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini utemeljio Banjolučku biskupiju. Tako su sjeverni i zapadni dijelovi današnje Banjolučke biskupije svojevremeno pripadali Zagrebačkoj biskupiji. Kršćanstvo je u našem narodu zakoračilo u svoje četrnaesto stoljeće, no na prostoru gdje danas žive Hrvati nalazimo i starije tragove koji sežu u sam početak kršćanstva. Povijest nam dakle govori da su u ovim krajevima duboki korijeni kršćanske vjere.
A gdje postoje duboki korijeni, tu se pronalazi i snaga za nove početke. „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena“ (Iz 11, 1), kliče prorok Izaija u današnjem prvom čitanju. Iz staroga panja dubokih korijena, iz ljudskim očima gledano suhoga panja moguće je da isklija nov izdanak, nova mladica. Duboki korijeni sežu, naime, do izvora hrane koja je površnom pogledu nevidljiva, a opet sposobna u prividno mrtvome panju probuditi snagu za novi život i novi početak.
Potrebno je dakle da korijeni mogu dosegnuti hranu, prije svega vodu koja budi novi život. Potrebno je dakle da panj, temelj stabla, bude na plodnom tlu, blizu vode, kako bi mu se korijeni mogli nahraniti i u panju probuditi i potjerati novi život.
Korijeni su katoličanstva i kršćanstva u ovoj banjolučkoj mjesnoj Crkvi duboki. Povijest je pokazala da su ti korijeni uvijek bili blizu Boga te crpili snagu iz „rijeke vode života“ (Otk 22, 1). Korijeni vjere ovoga naroda bili su zalijevani vodom rijeke života, bistre kao prozirac, koja izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva, kako nam opisuje Knjiga Otkrivenja u današnjem drugom čitanju.
I baš poput voda prekrasnih rijeka: Une, Sane, Vrbasa, Plive, i Save, što oplakuju doline i kotline Banjolučke biskupije, tako su i vode rijeke života hranile vjeru ovoga naroda. Vjera naroda, hranjena vodom rijeke života, daje ovom narodu snagu za novi početak. Zato ovaj narod u svetopisamskim slikama koje označuju maleno i neznatno pronalazi smisao i nadahnuće za svoj opstanak i rast. Takva je slika o panju iz kojega klijaju novi izdanci; takva je slika o sjemenu koje u plodnoj zemlji natopljenoj vodama rijeke života donosi stostruki rod; takva je slika o malo kvasca koji ukvasa mnogo tijesta; takva je slika o soli koja i u maloj količini svojom snagom daje hrani dobar okus; takva je slika o svjetlu koje i u najslabijoj snazi rastjeruje mnogo tame.
Tajna novog početka, tajna novog života krije se u malenome i neznatnome
„Vi ste sol zemlje, (...) vi ste svjetlost svijeta“ (Mt 5, 13-14), govori nam Isus u današnjem evanđelju. Tajna novoga početka, tajna novoga života krije se u malenome i neznatnome. Tome nas uči i sveta Mala Terezija koja se časti u cijeloj Bosni, a osobito u vašoj biskupiji u obližnjem, krvlju natopljenom svetištu u Presnačama. Ona je svojim životom pokazala kako je put malenosti najbolji put do Boga.
Vi, katolici u ovome gradu i ovoj biskupiji, „vi ste sol zemlje, (...) vi ste svjetlost svijeta“. Nemojte biti obeshrabreni zbog možda malena i neznatna broja, jer kako vidimo, Bog iz malena i neznatna čini veliko i jako.
Neka vas u tome hrabri i primjer vašega sugrađanina blaženoga Ivana Merza kojega je blagopokojni papa Ivan Pavao II. 22. lipnja 2003. u ovom gradu proglasio blaženim te njegovu pouku sažeo u riječi: „Pravednik, posve uronjen u božansku svjetlost, postaje svojevrsna baklja, što svijetli i grije.“ Njegov je pak život blagopokojni Papa nazvao „trkom prema svetosti“, toj „velikoj mjeri“ kršćanskoga života, a sve njegove sunarodnjake pozvao je da nakon proživljenih teških trenutaka porade „kako bi se život ponovno u potpunosti pokrenuo na svim područjima“.
Još je Papa rekao: „Obraćam se zato svima vama te vas pozivam da se ne povlačite unatrag, da ne popuštate pred napašću malodušnosti, nego da povećate pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira. Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra... I vi poput blaženoga Ivana tražite osobni susret s Kristom, koji rasvjetljuje život novom svjetlošću. Neka Evanđelje bude ono veliko mjerilo, koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima! Postat ćete tako misionari djelima i riječima te ćete biti znak Božje ljubavi, vjerodostojni svjedoci milosrdne Kristove nazočnosti. Ne zaboravite: 'Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu' (Mt 5, 15)“, zaključio je Ivan Pavao II.
A Petar naših dana papa Benedikt XVI. ohrabrio je vaše pastire tijekom njihova pohoda apostolskim pragovima krajem veljače ove godine te pohvalio veliko pouzdanje u Božju providnost kod biskupa i vjernika Bosne i Hercegovine, što unatoč brojnim poteškoćama budi nadu. Papa Benedikt je rekao vašim pastirima: «Dobro znam da vaše poslanje nije lako, ali isto tako znam da svoj pogled trajno držite usmjeren na Krista koji je, do kraja ljubeći sve, dodijelio svojim učenicima temeljnu zadaću koja obuhvaća sve druge, zadaću da ljube».
Papa je također istaknuo kako je nadasve bitno učiniti sve kako bi u stadu Kristovu sve više raslo jedinstvo između pastira, biskupijskoga klera, posvećenih osoba i svih onih koji su na službi kršćanskom puku, promičući pri tome jedini cilj crkvenoga djelovanja, a to je: izgradnja kraljevstva Božjega u svakoj zemlji i u srcu svake osobe (usp. Glas Koncila, br. 10 od 5. ožujka 2006., str. 1 i 6).
Njegujmo vjerničko i narodno zajedništvo
Njegovanje zajedništva u promicanju izgradnje kraljevstva Božjega uključuje kod nas i promicanje vjerničkog i narodnog zajedništva katolika Hrvata Bosne i Hercegovine, a isto tako promicanje vjerničkog i narodnog zajedništva katolika Hrvata iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Prošle sam godine 21. svibnja na proslavi Srednjoeuropskoga katoličkog dana u Kupresu istaknuo kako smo jedan narod koji okuplja uglavnom ista vjera, vjera katolička. I to što živimo u dvije zemlje doživljavamo kao bogatstvo i kao šansu. Bogatstvo – jer se u obje zemlje možemo osjećati među svojima; a šansu – jer u susretu jednih s drugima, kao i s drugim narodima i drugim kulturama, možemo, čuvajući i njegujući svoje, mnogo toga naučiti i spoznati.
Stoga ponavljam: „Ma koliko vladala različita mišljenja i stajališta o nekim pitanjima, ne dajte da išta zasjeni naše crkveno i narodno zajedništvo. Zajedništvo je bila glavna snaga koja vas je očuvala i održala na ovome prostoru i vi mu najbolje poznajete vrijednost i cijenu. Stoga složni budite i zajedništvo njegujte!“ (Iz propovijedi na Kupresu, 21. svibnja 2005.). Čuvajte svoju rodnu grudu. Živimo u vremenu velikih promjena, ali i probuđenog traženja vlastitog identiteta. I vi, braćo i sestre iz Bosne i Hercegovine, koji danas drugdje zarađujete kruh, nemojte prodavati svoje imanje, svoju zemlju u Bosni i Hercegovini. Sačuvajte svoju zemlju za svoju djecu i potomstvo.
Narod smo duboko ukorijenjen u vjeri otaca. Korijeni nam sežu do rijeke vode života. Danas slavimo blagdan svetog Bonaventure, crkvenog naučitelja, biskupa i kardinala, franjevca i generala franjevačkog reda. Sveti je Bonaventura svojim životom i djelom učio o putu duše k Bogu, a pri tome je središnja točka njegova učenja i vjerovanja bilo Sveto pismo kao izvor poznavanja Boga, „vrt u kojem nalazimo hranu“, „srce Božje“, „usta, jezik i pisaljka Božja“. Po njegovu mišljenju ne bi trebalo u vino Svetoga pisma dolijevati previše filozofske vode. Papa Lav XIII., utemeljitelj Banjolučke biskupije, nazvao je svetoga Bonaventuru „knezom svih mistika“.
Sveti je Bonaventura bio general franjevačkog reda, reda koji je u Bosni i Hercegovini pa i u Banjolučkoj biskupiji ostavio duboke tragove. Zato i vi, dragi današnji sinovi svetoga Franje i sve druge osobe posvećenoga života, ugrađujte s Bonaventurinom ljubavlju i predanošću karizme svojih utemeljitelja u budućnost ove mjesne, Banjolučke biskupije, kao i čitave Crkve u Bosni i Hercegovini.
Sa svetim Bonaventurom, nebeskim zaštitnikom ove biskupije i ove katedrale, ponavljamo: „Ustani dakle, prijateljice Kristova... usta svoja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora Spasenja. On je naime izvor. On je rijeka... Živom željom trči tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo!“ (Iz Djela sv. Bonaventure, biskupa, u: Božanski časoslov III, 459).
Logika vjere
Draga braćo i sestre, s dubokim poštovanjem i suosjećanjem spominjem se svih iskušenja kroz koja ste u nedavnoj prošlosti bili teško kušani, a čije posljedice i danas tako bolno osjećate. Danas se spominjemo pokojnika i mučenika ove Crkve banjolučke. Znam kako je, unatoč svemu, vaša nada nepokolebljiva i trajno utemeljena na vjeri u Krista koji je nepresušni izvor života svakoga vjernika. Muke, žrtve, nevolje i stradanja u svjetlu Kristove poruke uvijek dobivaju novo značenje, otvaraju nove perspektive koje oni koji svijet promatraju samo kroz vizuru ovozemaljske logike ne mogu razumjeti.
Vjernik, prožet Kristovom logikom, zajedno s apostolom Pavlom kliče: „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje“ (Rim 5, 3-5). Neka i vaša nada, braćo i sestre, ne bude postiđena. Vjerujte Kristu i njegovoj riječi i ne bojte se! Ljudi snuju i planiraju, odlučuju i nekom svojom logikom nastoje usmjeravati tijek povijesti, ali samo je jedan jedini njezin Gospodar. U Njemu je sva naša nada i pouzdanje.
Krist nam je neposredno prije svoje muke poručio: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!” (Iv, 16, 33). A neposredno prije ovih riječi kaže: “To vam rekoh da u meni mir imate.” (Iv 16,33). U Bogu je naš mir, smirenje i ona kršćanska staloženost koja daje pouzdanje našemu životu.
Predragi u Kristu, sva vaša nastojanja na putu dobra i izgradnje sretnije i bolje budućnosti Banjolučke biskupije i čitave Bosne i Hercegovine neka prati zagovor blaženih Alojzija Stepinca i Ivana Merza, vašeg nebeskog zaštitnika svetoga Bonaventure, biskupa i naučitelja, te naše najvjernije Majke i odvjetnice Presvete Bogorodice Marije. Amen.“ (kta)
Banja Luka, 17. srpnja 2006.
NA SPOMENDAN SV. BONAVENTURE OBILJEŽENA 125. OBLJETNICA BANJOLUČKE BISKUPIJE
Kardinal Bozanić: Vjerujte Kristu i njegovoj riječi i ne bojte se!
Unatoč svim radostima koje donose ovakva slavlja i obljetnice, ovo obilježavanje ne bi bilo iskreno ako ne bi upozorilo na nepravdu koja vapi u nebo. Dramatična povijest ove biskupije samo u posljednjih 60 godina pokazuje da je tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega u komunističkom režimu nestala jedna trećina župa Banjolučke biskupije, a tijekom nedavnog rata i poraća, tj. u posljednjih 15 godina u Bosni i Hercegovini, uništene su dvije trećine. Biti postojan i ne dati se zastrašiti od nepravde, zla, beznadnih situacija i nevolja svake vrste, jer Gospodin je naša snaga koja se očituje u zajedništvu njegova mističnog tijela Crkve, još jedanput je upozorio pastir ove Crkve biskup dr. Franjo Komarica. U tim riječima sažeta je i poruka ovogodišnje proslave sv. Bonaventure, zaštitnika Banjolučke biskupije, ali i 125. obljetnica od ponovne uspostave ove biskupije u sklopu obnove crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. godine.
Obilježavanje 125. obljetnice uspostave Banjolučke biskupije i ovogodišnja proslava njezina nebeskog zaštitnika sv. Bonaventure pripremala se cijele protekle godine koja je nazvana Svetom godinom Banjolučke biskupije. Završna proslava započela je 14. srpnja u 18 sati svečanom Večernjom molitvom u katedrali sv. Bonaventure koju je predvodio domaći biskup dr. Franjo Komarica uz sudjelovanje bosanskohercegovačkih biskupa: kardinala Puljića, biskupa Ratka Perića, pomoćnog vrhbosanskog biskupa dr. Pere Sudara, apostolskog nuncija u BiH Alessandra D'Errica, te još petorice nadbiskupa i biskupa iz Europe, te tridesetak svećenika, brojnih redovnica koje djeluju na području biskupije i vjernika laika iz Banje Luke. Tom prigodom biskup Komarica je u propovijedi govorio o Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu i narodu Božjem koji ima zadaću da kao putujući narod Božji stigne do cilja, nebeske domovine, sretne vječnosti kroz naporan hod, kroz dramatičnu, često beznadnu i nerijetko teško shvatljivu i još teže prihvatljivu stvarnost života.
Nakon tog molitvenog početka u banjolučkoj prvostolnici, bio je prigodni program u biskupijskoj dvorani Europske akademije. Poslije uvodnih pozdravnih riječi biskupa Komarice nazočnim gostima, među kojima su bili sarajevski i zagrebački kardinali Vinko Puljić i Josip Bozanić, te još dvanaest nad/biskupa, predstavljena je monografija «Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006.». Predstavljači su bili: prof. dr. sc. Anđelko Akrap, jedan od recenzenata ove knjige (drugi je prof. dr. sc. Mijo Korade), autori knjige prof. Franjo Marić i mons. dr. sc. Anto Orlovac, te jedan od dvojice suradnika mr. sc. fra Anđelko Barun. Drugi je suradnik u pripremi monografije bio zbog bolesti odsutni mons. mr. sc. Ivica Božinović. Nakon predstavljanja slijedili su pozdravi i čestitke prigodom 125. obljetnice biskupije koje su izrekli crkveni velikodostojnici: kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić, provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan, apostolski nuncij u BiH Alessandro D'Errico, mađarski biskup iz Pečuha Mihály Mayer, nadbiskup Trenta mons. Luigi Bressan, te predstavnici političkih struktura: dr. Ivan Tomljenović, dopredsjednik RS-a iz reda hrvatskog naroda, g. Jovo Tiranjanin, šef tajništva za odnose s vjerskom zajednicama u Ministarstvu prosvjete i kulture RS-a, Davor Čordaš, predstavnik Ive Mire Jovića, člana bh. Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, i g. Boris Belanić u ime prof. dr. Josipa Vrbošića, veleposlanika RH u BiH. Program je bio protkan glazbenim točkama koje su izveli orguljaš Neven Kraljić te bariton Cvetan Pelčić.
Središnje slavlje na spomendan sv. Bonaventure 15. srpnja počelo je Susretom zborova Banjolučke biskupije. U programu kojim je ravnala č. s. Damjana Kovačević nastupili su zborovi iz Glamoča, Podhuma, Čuklića i Livna. Bila je to lijepa duhovna priprava za Euharistijsko slavlje koje je bilo vrhunac značajne obljetnice. Svečano Euharistijsko slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić uz sudjelovanje zagrebačkog nadbiskupa Josipa kardinala Bozanića te još dvanaest nad/biskupa i pedesetak svećenika. Na početku Sv. Mise biskup Komarica izrazio je radost i zahvalnost dragom Bogu za sva dobročinstva, križeve i patnje koja je biskupija proživjela tijekom svoje povijesti. Teško ranjena biskupija opet se diže kroz različite socijalno-karitativne, kulturne i pastoralne programe koji se u njoj provode. Istaknuo je kako je posebno radostan da su na ovom slavlju nazočna dva hrvatska kardinala, sarajevski i zagrebački, te se i na taj način pokazuje povezanost hrvatskog naroda koji živi u dvije države, ali ima zajedničke povijesne, kulturne i vjerničke korijene u Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima. „Božjoj dobroti zahvaljujemo što sve ovo ne obavljamo sami, povučeni u svoju samodostatnost ili ustrašenost, ili pak napušteni od svih ljudi. S nama ste i vi, veliki i dragi naši prijatelji i dobročinitelji. Došli ste mnogi iz daleka, rado i s ljubavlju, koju ste nam i prije ovoga radosnoga dana mnogo puta očitovali“, naglasio je između ostalog biskup Komarica u uvodnom pozdravu. Potom je kardinal Puljić, rođenjem sin ove biskupije, kao predvoditelj Misnog slavlja uputio pozdravnu riječ nazočnima. „Jubilej je trenutak zahvale“, istaknuo je kardinal Puljić, „ a u ovoj sv. Misi želimo zahvaliti za sva dobročinstva koja smo primili i za sve križeve koje smo tijekom ovih godina podnosili, ali ovo je i prigoda da molimo za hrabro kročenje kroz sadašnjost i budućnost. Molimo sv. Bonaventuru da mognemo ostvariti svoje kršćansko poslanje u ovom vremenu i na ovom prostoru.“
U propovijedi kardinal Bozanić je naglasio neke bitne stvarnosti koje možemo vjerom uočiti iz povijesti Banjolučke biskupije: Prva je da „kao vjernici povijest Banjolučke biskupije možemo iščitavati kao povijest spasenja, kao povijest odnosa Boga i čovjeka, kao povijest odnosa Boga i njegova naroda u određenom vremenskom razdoblju, jer čvrsto vjerujemo da Bog vodi kako cjelokupnu ljudsku povijest tako i povijest pojedinog naroda i pojedinih osoba.“ Drugi naglasak propovjednik je stavio na zajedništvo kako unutar Crkve tako i unutar našeg hrvatskog naroda. „Ma koliko vladala različita mišljenja i stajališta o nekim pitanjima, ne dajte da išta zasjeni naše crkveno i narodno zajedništvo. Zajedništvo je bila glavna snaga koja vas je očuvala i održala na ovome prostoru i vi mu najbolje poznajete vrijednost i cijenu. Stoga složni budite i zajedništvo njegujte!“ Treće, potrebno je osloniti se na logiku vjere, tj. božanske mudrosti. „Tajna novoga početka, tajna novoga života krije se u malenome i neznatnome. Tome nas uči i sveta Mala Terezija koja se časti u cijeloj Bosni, a osobito u vašoj biskupiji u obližnjem, krvlju natopljenom svetištu u Presnačama. Ona je svojim životom pokazala kako je put malenosti najbolji put do Boga. Vi, katolici u ovome gradu i ovoj biskupiji, 'vi ste sol zemlje, (...) vi ste svjetlost svijeta'. Nemojte biti obeshrabreni zbog možda malena i neznatna broja, jer kako vidimo, Bog iz malena i neznatna čini veliko i jako. Neka vas u tome hrabri i primjer vašega sugrađanina blaženoga Ivana Merza kojega je blagopokojni papa Ivan Pavao II. 22. lipnja 2003. u ovom gradu proglasio blaženim te njegovu pouku sažeo u riječi: 'Pravednik, posve uronjen u božansku svjetlost, postaje svojevrsna baklja, što svijetli i grije'.»
Svoju propovijed kardinal Bozanić zaključio je riječima: «Vjernik, prožet Kristovom logikom, zajedno s apostolom Pavlom kliče: 'Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje.' (Rim 5, 3-5). Neka i vaša nada, braćo i sestre, ne bude postiđena. Vjerujte Kristu i njegovoj riječi i ne bojte se! Ljudi snuju i planiraju, odlučuju i nekom svojom logikom nastoje usmjeravati tijek povijesti, ali samo je jedan jedini njezin Gospodar. U Njemu je sva naša nada i pouzdanje. U Bogu je naš mir, smirenje i ona kršćanska staloženost koja daje pouzdanje našemu životu. Predragi u Kristu, sva vaša nastojanja na putu dobra i izgradnje sretnije i bolje budućnosti neka prati zagovor blaženih Alojzija Stepinca i Ivana Merza, vašeg nebeskog zaštitnika svetoga Bonaventure, biskupa i naučitelja, te naše najvjernije Majke i odvjetnice Presvete Bogorodice Marije.“
Na kraju Mise apostolski nunciji u BiH Alessandro D'Errico pročitao je poruku pape Benedikta XVI. banjolučkom biskupu dr. Franji Komarici za ovu prigodu.
Euharistijsko slavlje uveličali su svojim pjevanjem združeni zborovi iz župa: Bila, Bihać, Banja Luka, Čuklići, Glamoč i Livno pod ravnanjem gđe Josipe Kraljić. Na Misnom slavlju bili su nazočni i predstavnici društveno-političkih struktura iz BiH i RH: član bh. Predsjedništva Ivo Miro Jović, veleposlanik RH u BiH prof. dr. Josip Vrbošić, predstavnik Vlade RH, nekoliko saborskih zastupnika iz RH, te nekoliko općinskih gradonačelnika iz općina s pretežno hrvatskom većinom u BiH. Velik broj vjernika za ovdašnje banjolučke prilike, osobito mladih u hrvatskim narodnim nošnjama ove regije, bude nadu da će Hrvati i katolici opstati na svojim povijesnim područjima unatoč svim preprjekama koje dolaze bilo od domaćih političkih struktura bilo od opstrukcija predstavnika tzv. međunarodne zajednice odgovorne za BiH.
No, ne može se prešutjeti činjenica da na ovom značajnom crkvenom slavlju nije bilo predstavnika Srpske pravoslavne Crkve te gradskih i entitetskih struktura vlasti, niti političkih predstavnika međunarodne zajednice. Sigurno je da takvo držanje spomenutih bitnih čimbenika u BiH ne ohrabruje povratak prognanih i izbjeglih Hrvata i katolika iz Bosne i Hercegovine.(kta)
HTV komunjare idu dalje...
VL, 14.07.2006.
Vremenska prognoza novim dizajnom ne uključuje područje BiH
Prognoza: Za Europu ima, za BiH nema!
Autor Tomislav KVESIĆ
MOSTAR/ZAGREB - Novim grafičkim dizajnom vremenske prognoze Hrvatske radiotelevizije ukinuta je prognoza vremena za područje BiH. Takva "novina" nemalo je razljutila gledatelje na području Hercegovine, ali i ostalih područja BiH gdje se može pratiti program HRT-a, bilo zemaljskim putem ili putem kabelskih operatera. Starim dizajnom, kod izricanja prognoze za Hrvatsku, na karti je grafički bila prikazana i prognoza za BiH.
Ne treba ni spominjati da je HRT u područjima BiH, gdje je dostupna, neusporedivo gledanija od domaće nazovi konkurencije. Mnoge pritužbe gledatelja iz Hercegovine, koji HRT smatraju "svojom" televizijom, stigle su i do redakcije Večernjeg lista. Ogorčenost i svojevrsne prosvjede izražavali su rečenicama tipa:
Pa što bih sada trebao gledati Dnevnik na HRT-u, a prognozu na Federalnoj televiziji. Zašto može biti prognoze za cijelu Europu, a ne može za BiH jedno je od pitanja, a bilo je i onih koji su sve to protumačili kao još jedno Zagrebovo okretanje leđa Hrvatima u BiH. Odgovore u ime naših čitatelja, a HRT-ovih gledatelja, zatražili smo na Prisavlju. Objašnjenje nam je dao Zoran Vakula, načelnik Odjela za vremenske analize i prognoze Državnog hidrometeorološkog zavoda.
Uzroke micanja valja tražiti u želji za jednostavnošću slike i ni u čemu drugome kazao je Vakula, ipak ostavljajući mogućnost da se stvari, što se tiče BiH, vrate na staro. Naravno, već tada smo strahovali od mogućih, pa i pomalo željenih (zbog potvrde gledanosti HRT-a) reakcija Hrvata koji žive u susjednim državama i gledaju HRT, ali je odluka, na žalost, bila kakva jest.
No, to ne znači da tako mora i ostati! Pratit ćemo i dalje reakcije gledatelja te ih uputiti mjerodavnim osobama HRT-a i DHMZ-a, koji će odlučiti o optimalnom rješenju koje će zadovoljavati želje gledateljstva, ali i struke kazao je Vakula, ističući žaljenje zbog nezadovoljstva gledatelja na području BiH.
Dragi moji heroji
pišem Vam potaknuta vašom stranicom i svime onime što se hrvatskim herojima danas događa.
Bila sam dijete kad je rat zadesio moju prelijepu domovinu Hrvatsku, sa suzama u očima i molitvom na usnama sam u skoloništu živjela svaki novi dan skupa s najhrabrijim sinovima koji su kao i moja Hrvatska krvarili braneći svaku stopu ove svete zemlje. Bog je odlučio da rat nije zahvatio moj Split kao ostale gradove i mjesta diljem Hrvatske, da ja budem koliko - toliko pošteđena svega onoga što je zadesilo moj narod u drugim krajevima. Godinama sam osjećala krivnju zbog toga jer sam bila pošteđena. Moj se tata iz rata vratio živ i koliko - toliko zdrav, moja je obitelj na okupu, moja Hrvatska je slobodna, slobodna , ali i danas krvari.
Danas su moje oči ispunjene suzama, moje srce tugom zbog onih koji su najviše dali a danas najmanje imaju ili gotovo ništa nemaju.
Boli me duša zbog suze svake hrvatske majke koja je ovoj svetoj domovini dala najviše i najvrijednije što je imala, život svoga sina, a ta je presveta žrtva danas obezvrijeđena i zaboravljena.
Boli me srce zbog pogaženog ponosa svakog hrvatskog heroja i svake sekunde neslobode hrvatskih generala.
Iz dana u dan slušam tužne priče i svršetke hrvatskih branitelja, dok se oni koji su pogazili sve što nam je sveto, prodali krvlju natopljenu i napaćenu zemlju za ništa, izdali vlastitu krv, osjećaju vrijednima uzdignuta čela kroočiti hrvatskim tlom gazeći kosti njenih mučenika.
Dragi moji heroji, želim da znate i nikad ne zaboravite da jedno devetnaestogodišnje srce kuca s vama i za vas, za Hrvatsku i da nikada nećete biti sami.
Budite snažni i ponosni kao i '91 kada ste stali u obranu ovoga svetoga tla, prkosimo zajedno svim burama i olujama koje nam stanu na put, ne dižite ruke na sebe, stavljajući tako Hrvatsku za koju ste se krvavo borili u ruke onima koji je ne zavrijeđuju.
Skupa ćemo se boriti za dostojan život svakog hrvatskog branitelja, slobodu svih hrvatskih heroja i za bolju budućnost naše Hrvatske, onu kakvu smo skupa sanjali.
Sačuvat ćemo našu Hrvatsku od onih koji joj žele zlo, a takvih je danas nemalo,to dugujemo svima onima koji nikad nisu dosanjali hrvatski san, ali s neba bdiju nad sudbinom naše domovine.
Znam da će sunce naše pobjede rastjerati svu tamu koja se nadvila nad naš dom i naš narod, znam da je naš put trnovit, oduvijek je bio, ali vodi do zvijezda.
Zato vas trebamo, trebamo vaš ponos, vašu snagu jer ste nama mladima jedina potpora i vjera u bolju budućnost.
Trebamo vas, trebamo vas snažne, jake, ponosne, da budete uz nas, da skupa čuvamo istinu o našem svetom Domovinskom ratu od zaborava i laži, za nas mlade i sve one koji iza nas dolaze.
Neka vam Bog da snage na našem zajedničkom putu za dobrobit naše Hrvatske.
Ne zaboravite da je Hrvatsko srce uvijek bilo iznad svega i svakoga i naša je zadaća takvim ga sačuvati.
Vjerujem u vas, vjerujem u našu Hrvatsku!
Lijepi pozdrav iz Splita !
Antonija
www.zdrug.hr
NAJAVA NAPRETKOVA KALENDARA ZA 2007.
Mostar, 10. srpnja 2006.
Dragi prijatelji!
Vjerojatno Vam je poznato da su hercegovački franjevci davne 1902. utemeljili u Mostaru Društvo za odgoj hrvatske inteligencije – kasniji Napredak. To Društvo je sagradilo i domove u Mostaru (1906.) i na brojnim mjestima za smještaj srednjoškolaca. U mostarskom domu se izmijenilo preko 1350 srednjoškolaca. Nakon komunističke zabrane (1949.) rada Napretka, tek 1990. smo obnovili rad Napretka u Mostaru. Tu ideju smo prihvatili i, prema mogućnostima, pomažemo, preko studenata Sveučilišta u Mostaru odgajati i sačuvati hrvatsku inteligenciju u Bosni i Hercegovini. Kao trajan spomen na stoljetnicu Doma planirano sagraditi Napretkov studentski dom za 21. stoljeće
Kroz sto i četiri godine, uza sve protivštine i zabrane, HKD Napredak Mostar osiguravao je budućnost, olakšavao brige, otirao suze brojnim generacijama mladeži i pomagali narodu u odgoju mladih ljeta. Kroz posljednjih petnaest godina Napredak Mostar održao je 150 kulturnih manifestacija, objavio 52 knjige u Knjižnici HKD Napredak Mostar i osam Povijesnih kalendara. Kalendari su nam, uz moje knjige – njih 90, gotovo jedini izvor prihoda za opstojanje i djelovanje. Kroz posljednje dvije akademske godine podijeli smo 226 potpora i preko 10.000 eura sirotinji, koje, nažalost, ne samo u Hercegovini, nego u Mostaru ima sve više i više.
Primjer naših predšasnika koji su prije stotinu godina, usprkos brojnih poteškoća i neimaštini, uspjeli sagraditi Napretkov dom za oko pedesetak srednjoškolaca u Mostaru, potiče nas te planiramo u ovo vrijeme graditi suvremeni dom za stotinjak studenata. Da što više uspijemo u našim programima – pomaganje učeće mladeži i podizanju studentskog doma u Mostaru - prije devet godina pokrenuli smo objavljivanje Napretkova kalendara.
Za slijedeću godinu na stranicama četrnaestlistnog (1+1+12=14) kalendara predstavit ćemo u slici i riječi - na sedam suvremenih jezika Gospina ukazanja u Međugorju s porukom Prema zlatnoj obljetnici Njezinih poruka.. Činjenica je da je jedino Gospa Međugorje od nepoznatog hercegovačkog mjestašca učinila svjetski poznatim marijanskim svetištem. Vjernička okupljanja – do sada preko 30. milijuna – ne posustaju, pa na početku hoda prema zlatnom jubileju Međugorje podsjeća na katolički svijet u malom. Gospa nas je svojim porukama naučila kako biti sretan u društvu s pripadnicima različitih religija, nacija i rasa. Svoj čudesni lijek Međugorje je primijenilo na mnogima. Nitko do sada nije uspio kompromitirati tamošnje čudesne događaje. Najveće čudo je ipak samo Međugorje. Ono je svjetski brand jer su u njemu svi jednaki: vjernici i svećenici, kardinali i (nad)biskupi, predsjednici država i obični ljudi, vidioci i hollywoodske zvijezde.
Napretkov kalendar za 2007. prepoznaje vrijeme u kojemu živimo i Gospinu majčinsku ustrajnost u poučavanju svoje djece posljednjih desetljeća dvadesetoga i na početku dvadeset i prvog stoljeća. Na stranicama Kalendara za 2007. godinu upisano je razmišljanje brojnih osoba o Gospinim ukazanjima u Međugorju i događaji vezani uz zbivanja kroz 25 godina.
Kalendar bi svaki čovjek dobre volje, a posebice kršćanin, katolik, Hrvat, svaka hrvatska obitelj, svaka škola, svaki ured, a na poseban način naša mladež trebala nabaviti, te upoznati kako nebeska Majka unosi sigurnost, radost i mir u svoju djecu!
- Cijena pojedinom primjerku Kalendara je samo 5 KM. Prihodima od ovog kalendara pomažete školovanju naše mladeži i gradnju Napretkova studentskog doma. Tko želi nabaviti za svoju dušu i svoje prijatelje Napretkov kalendar za 2007. – ili s impresumom više od 50 primjeraka, neka se obrati pismeno na: HKD NAPREDAK MOSTAR, Kneza Mihovila V. Humskog – bivša Liska, br. 2 - 88000 MOSTAR, p. p. 17 - ili posredstvom medija: telefaksovi ==387 - 36 - 323 310 i 323 111, te e-mail: [email protected]. Svoj prilog u KM možete uplatiti na ime: HKD NAPREDAK MOSTAR - broj: 22-10-01980-5- br. računa 3381002201980532 kod Zagrebačke banke d.d. Mostar – za__ (upisati broj) Kalendara.
Rado očekuje Vaše narudžbe, te za svaki prilog zahvaljuje i pozdravlja
Prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik HKD Napredak Mostar
Večernji list, 06.07.2006
Saslušanje u Kongresu i zbog kardinalovih riječi
Hrvati su podređeni jer nemaju entitet!
Odbor američkog Kongresa za sigurnost i suradnju u Europi organizirao je polovicom prošlog mjeseca saslušanje tijekom kojega je ukazano i na probleme Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini na koje je u brojnim susretima s američkim dužnosnicima u travnju upozorio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Američki su dužnosnici zaključili da Hrvati misle da su njihove glavne frustracije povezane s time što nemaju svoj entitet. U slučaju Hrvata napose, Hrvati misle da su u nepovoljnijem položaju zato što nemaju svoje entitete rekla je na saslušanju pred kongresnim Odborom pomoćnica u Odjelu za europska i euroazijska pitanja State Departmenta Rosemary Di Carlo. Di Carlo, koja je posredovala pri postizanju dogovora o ustavnim promjenama, koji je kasnije propao u Parlamentu, dodala je kako je američka administracija ozbiljno shvatila poteškoće Hrvata katolika u BiH.
Kardinal Puljić susreo se s predstavnicima State Departmenta jednako kao i kad je bio ovdje (Kongres, op.a.) i tada je istaknuo svoju zabrinutost time da je vrlo mali broj Hrvata katolika ostao u Bosni i Hercegovini, kao i njihovom izostanku želje za povratkom te brigama o povratku. Shvaćamo kako je to jako ozbiljno pitanje rekla je Di Carlo. Dodala je da je loše razvijeno gospodarstvo problem za sve narode i građane BiH. Odgovarajući na upite predsjedavajućeg toga odbora, senatora Sama Brownbacka i utjecajnog kongresnika Christophera Smitha o razlozima lošeg povratka Hrvata u BiH, DiCarlo je rekla kako se značajan broj smjestio u Hrvatskoj, gdje je Hrvatska vlada ponudila dobre uvjete za ostanak. Dodala je kako ti ljudi sada žive u državi koja je blizu Europske unije te dobivaju financijske poticaje.
Govoreći o propasti ustavnih promjena pomoćnica američkog podtajnika istaknula je da se u tome procesu nije dovoljno naglasila uloga pojedinih hrvatskih političara. Daniel Serwer, predstavnik Američkoga Instituta za mir, koji je vodio dio pregovora o ustavnim promjenama u BiH, rekao je da je BiH sada podjeljenija nego što je bila prije rata.
Žrtvovanje istine
Josip JOVIĆ
Na jednom od posljednjih sastanaka Predsjedništva HDZ-a, kako donosi Hrvatski list, Ivo Sanader je izjavio kako se hrvatska Vlada neće upuštati u osporavanje teze o Oluji kao zločinačkom pothvatu, što je predstavljeno kao uvjet ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Takvo stajalište rezultat je sastanka Sanadera s nizozemskim premijerom J.P. Balkanendeom, koji je nedavno došao u Zagreb s porukama EU-a. Prema istom listu, članovi Predsjedništva stranke bili su iskreno iznenađeni, neki šokirani i ogorčeni, ali su svi šutjeli. Jedan neimenovani i visoko pozicionirani između njih, međutim, nije izdržao nego je sadržaj sastanka prenio uredniku Hrvatskog lista, koji definitivno ne spada u novinare sklone izmišljanjima.
No to je samo jedan od razloga koji nas navodi povjerovati kako je premijer govorio upravo to što mu se pripisuje. Naprosto, spomenuti se stav uklapa u cijelu logiku žalosne hrvatske priče o Haaškom sudu i Europskoj uniji. Za taj famoznu ulazak u EU, u beskrajnom ponižavanju sebe, države i građana, Vlada je spremna poslušati baš sve. Ako je žrtvovala Gotovinu, koji je bio predstavljen kao jedini preostali uvjet, zašto ne bi žrtvovala i istinu. "Puna suradnja" s Haagom nije samo izručenje optuženih, već i pristajanje na glavne teze na kojima se uporno želi ispisati (falsificirana) povijest Balkana, što je glavni zadatak Haaškoga suda. Uostalom, Vlada još nije učinila ama baš ništa u osporavanju teze o zločinačkom pothvatu.
Do sada su hrvatske vlasti odano i predano surađivale s tužiteljstvom, pokazujući čak spremnost krivotvoriti dokumente (Brijunski transkript). Obrana pak i dandanas ima nepremostivih teškoća doći do onoga što je dobilo tužiteljstvo. Prema našim informacijama, u Zagrebu se sprema čak četrdesetak tajnih svjedoka u procesu protiv Gotovine, kao svjedok optužbe u Haagu se iznenada pojavio Manolić, dok je Bilandžić napisao naručenu varijaciju na Mesićevu temu, a sam Mesić na kninskom susretu sa srbijanskim kolegom izjavio kako je samo šačica Srba bila stala uz Miloševića, što je neizravna potvrda teze o Oluji kao zločinačkom pothvatu.
Hrvatski sabor: Deklaracija o osudi komunističkih zločina
Hrvatski se sabor nakon šesnaest godina svoga višestranačkog postojanja Deklaracijom o osudi komunističkih zločina, napokon pridružio ustanovama civiliziranih naroda, koji su već poodavno uvidjeli da je komunizam najveći organizirani zločinački sustav u povijesti čovječanstva.
U njegovo je ime s lica zemlje istrijebljeno gotovo stotinu milijuna ljudi. Istodobno je milijunsko mnoštvo njegovih neprijatelja i kontrarevolucionara boravilo u logorima smrti na prostoru od Kamčatke, Sibira preko masovnih istočnoeuropskih gubilišta sve do Lepoglave, Stare Gradiške, Zenice i Gologa otoka. Dok se bivši ruski predsjednik Boris Jeljcin još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća morao s komunističkim zločincima obračunavati tenkovskim postrojbama, najrigidniji oblik komunističkoga režima, što ga je kao Staljinov šegrt, u okupiranoj Hrvatskoj provodio Josip Broz Tito, čini se, kako i unatoč nemuštoj saborskoj Deklaraciji još uvijek nije spreman na otopljavanje.
U hrvatskoj javnosti, naime, ne samo da ne postoji potreba za suočavanjem s mračnim mrljama polustoljetne prošlosti, nego bivši komunistički glavešine, iz svojih udobnih državnih rovova, i danas vode prosvjetnu, sveučilišnu, medijsku i gospodarsku politiku, koja više nalikuje ranom Castrovu realsocijalizmu nego tranzicijskoj zemlji, koja se ratom morala oslobađati komunističkih okova. Mnogi gradski trgovi, pa i onaj na kojem je smještena reprezentativna zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nose ime Josipa Broza, čovjeka koji je na rang-listama svjetskih zločinaca pozicioniran na visokom četvrtom mjestu, u društvu odmah uz Staljina i Hitlera. Osim toga, mnoge nacionalizirane tvrtke, revolucijom otete iz posebničkih ruku, odmah su preimenovane po komunističkim revolucionarima poput Josipa Kraša ili Rade Končara.
Sustav i organizacija športskih društava, koja još uvijek funkcioniraju kao u doba Hladnoga rata, nose poput Dinama ili Lokomotive nazive još iz prve socijalističke petoljetke. Zato ih nije moguće ni privatizirati, a zbog prevladavajućeg sustava klika, kojem upravo pogoduju takvi uvjeti, najtalentiraniji odlaze izvan zemlje ili se u sukobu s klikama povlače iz športa. Privatizacija bivših državnih tvrtki, koju su uglavnom odbile revidirati sve dosadašnje, izvedena je najčešće jednostavnim prijenosom vlasništva iz državnih u ruke ranijih direktora, koji su po sovjetskom modelu, najčešće bili vojni ili milicijski oficiri ili pak visoki partijski funkcionari.
Zato se i dogodilo da je Hrvatska sustav slobodnog tržišta razumjela isključivo kroz uvoz strane robe i uništavanje domaće proizvodnje, čime je samo uvećavan broj nezaposlenih...
Fokus
Povodom izlaska Crne knjige jugoslavenskog komunizma
U razvijenom zapadnom svijetu su desetljećima, zbog jugoslavenske komunističke propagande i hladnoratovskih potreba, nametani neobjektivni stereotipi kako je jugoslavenski komunistički režim bitno različit, tj. bolji od ostalih komunističkih režima u Europi i svijetu te se jugoslavenski totalitarizam predstavljao - protivno činjenicama - kao prihvatljiv i blizak građanskom svijetu. Na taj način su i jugoslavenski zločini nad Hrvatima ostali javno nepoznati u moćnom zapadnom svijetu, a hrvatskoj državotvornosti i Hrvatima su, izravno i posredno, pripisivane različite vrste kolektivne krivnje prema modelu kojeg smo u domovini svakodnevno intenzivno doživljavali u vrijeme postojanja druge Jugoslavije.
Nažalost, takva međunarodna percepcija se nije uopće promijenila ni proteklih petnaestak godina..
Komunizam je najveća pošast
Intervju s dr. Josipom Jurčevićem, profesorom povijesti
Nedavno je javnosti predstavljena "Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj", zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine" autora dr. Josipa Jurčevića. Dr. Jurčević je nositelj kolegija "Opća povijest XX. Stoljeća" na Studiju povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, kolegija "Povijest uspostave suvremene hrvatske države" na Studiju novinarstva Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te kolegija "Svjetska povijest XX. Stoljeća" na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Objavio je nekoliko knjiga te sudjelovao na nekoliko međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. U razgovoru smo pokušali što više dozanti o komunističkim zločinima te posljedicama i ranama koje su i danas vidljive u cijelom hrvatskom puku.
Nedavno ste izdali knjigu "Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj", možete li reći što ste novo donijeli u svojoj knjizi, tj. koja je njezina posebnost i zašto ovaj simbolični naslov?
Radi se o tri knjige manjeg opsega i istog sadržaja koje su objavljene zasebno na engleskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Prvenstveni cilj je bio objaviti knjige na engleskom i njemačkom jeziku kako bi se čitatelji na tim govornim područjima u Europi i izvan nje prvi put znanstvenim jezikom upoznali sa zločinima koje je jugoslavenski komunizam počinio nad Hrvatima neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Naime, u razvijenom zapadnom svijetu su desetljećima, zbog jugoslavenske komunističke propagande i hladnoratovskih potreba, nametani neobjektivni stereotipi kako je jugoslavenski komunistički režim bitno različit, tj. bolji od ostalih komunističkih režima u Europi i svijetu te se jugoslavenski totalitarizam predstavljao - protivno činjenicama - kao prihvatljiv i blizak građanskom svijetu. Na taj način su i jugoslavenski zločini nad Hrvatima ostali javno nepoznati u moćnom zapadnom svijetu, a hrvatskoj državotvornosti i Hrvatima su, izravno i posredno, pripisivane različite vrste kolektivne krivnje prema modelu kojeg smo u domovini svakodnevno intenzivno doživljavali u vrijeme postojanja druge Jugoslavije.
Nažalost, takva međunarodna percepcija se nije uopće promijenila ni proteklih petnaestak godina te su negativni stereotipi o hrvatstvu utjecali, između ostalog, i na naš međunarodni državni i nacionalni status, o čemu zorno i izravno svjedoče teze Haaškog tužiteljstva da je čelništvo Republike Hrvatske zločinačka organizacija. Glavni razlog sadašnjeg održavanja ovih objektivno neodrživih negativnih stereotipa nalazi se zapravo u neznanju protiv kojeg proteklih petnaestak godina nisu ništa poduzimale hrvatske državne i društvene institucije, a to neznanje pogoduje ostvarivanju različitih ciljeva određenih međunarodnih interesnih skupina i njihovih podanika u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini .
Sve skupa najbolje ilustrira sljedeći podatak; prije desetak godina su ugledni znanstvenici u zapadnoj Europi objavili Crnu knjigu komunizma u kojoj navode zastrašujuće podatke o zločinima svih komunističkih režima u svijetu, ali se niti jednom riječju ne spominje jugoslavenski komunistički režim. U tom kontekstu moja knjiga je jedna vrsta dopune navedene zapadnoeuropske knjige, što se na prvi pogled prepoznaje i iz naslova koji sam s tom svrhom i dao knjizi. Istodobno, moja knjiga je stvarni prinos promjeni neodržive percepcije međunarodne javnosti o jugoslavenskom komunizmu i hrvatstvu, jer će organizacije hrvatskog iseljeništva knjige ciljano poklanjati inozemnim znanstvenicima, političarima, novinarima i drugim javnim osobama koje su se bavile ili se bave jugoistočnom Europom.
U njoj ste posebno govorili o zločinima jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine?
U središtu pozornosti knjige nalaze se najteži masovni zločini koje je jugoslavenski komunizam počinio neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata nad hrvatskim civilima i vojnicima, a radilo se o masovnim pogubljenjima bez suđenja i vođenja evidencije te o masovnim zatvaranjima u poratne logore i svim vrstama zločina koji su počinjeni nad interniranim osobama. Iz tog se jasno prepoznaje da je jugoslavenski komunistički režim svoju strahovladu započeo sustavnim činjenjem najgorih zločina koje poznaje povijest ljudske civilizacije i međunarodno pravo. Nakon toga se jugoslavenski komunistički režim održavao na vlasti cijelim nizom represivnih mjera koje su potpuno protivne građanskom svjetonazoru i građanskim upravljačkim modelima, a bio je teorijom i praksom istovjetan s ostalim komunističkim režimima. O tome ponajbolje svjedoči podatak da je u Hrvatskoj, od 1945. do 1990. godine, provedeno približno tridesetak tisuća političkih procesa. Ti procesi su često bili skupni, što znači da je u tom razdoblju u Hrvatskoj na političkoj osnovi osuđeno više desetaka tisuća osoba.
U prvom dijelu pišete o povijesnim okolnostima, možete li ukratko našim čitateljima objasniti te okolnosti te na koji je način pripremano nasilje?
Niti jedan događaj ne nastaje sam od sebe, nego je posljedica međuodnosa niza prethodnih i tekućih zbivanja. Tako, ni objektivno razumijevanje zločina koje je jugoslavenski komunistički režim počinio nad Hrvatima nije moguće bez poznavanja povijesnih uzroka, tj. međuratnih i ratnih povijesnih okolnosti koje su se događale na hrvatskom, južnoslavenskom i širem međunarodnom prostoru. Jedna opća činjenica je nastanak prve Jugoslavije u koju je Hrvatska ugurana protivno svojoj volji i interesima, te su u tom okviru vršena golema nasilja nad Hrvatima i njihovim nacionalnim identitetom, interesima i vrijednostima. Pritom je znakovito da nikada niti jedno legitimno hrvatsko državno tijelo nije verificiralo ulazak Hrvatske u prvu Jugoslaviju. Zbog svega toga se ta država trenutačno raspala čim je bila zahvaćena Drugim svjetskim ratom.
Tada se Hrvatska našla u posebno teškoj situaciji jer je HSS - kao jedina tadašnja realna upravljačka snaga na hrvatskim prostorima - donio katastrofalnu odluku o svojoj potpunoj pasivizaciji. Na taj je način hrvatski narod u najpogibeljnijem vremenu ostao potpuno obezglavljen, a u Hrvatskoj se tijekom rata otvorio prostor žestokim ideološkim i političkim podjelama te posebno teškom obliku građanskog rata. U takvim okolnostima omogućeno je - opet protivno hrvatskim nacionalnim interesima i bez demokratskog legitimiteta - ustrojavanje totalitarne komunističke vlasti i obnova jugoslavenske države, a zbog usklađivanja interesa svjetskih sila dogodilo se i međunarodno priznanje komunističke Jugoslavije od strane zapadnih sila.
Na jednom mjestu tvrdite da nasilje koje je provođeno u komunizmu bilo zapravo u svjetonazorskim, političkim i organizacijskim temeljima tog sustava. Jesu li i masovne likvidacije bez suđenja također bile pripremane i unaprijed isplanirane i na koji način?
Komunistički politički projekt općenito, kao i onaj koji se provodio u Jugoslaviji, predstavlja tijekom dosadašnje povijesti uvjerljivo najradikalniji zahvat u ljudsku stvarnost. Naime, komunistički svjetonazor, politički program i organizacijski ustroj nije priznavao nikakvu mogućnost nenasilne promjene društvenih odnosa te je u teoriji i praksi zagovarao i primjenjivao najradikalnije oblike nasilja. Odnosno, komunizam je primjenu najnemilosrdnijeg revolucionarnog nasilja pri komunističkom osvajanju vlasti i kontinuiranu primjenu najtežih oblika nasilja tijekom, tzv. diktature proletarijata ili očuvanja komunističke vlasti držao, predstavljao i nametao kao najveću društvenu vrijednost. Stoga je komunizam, teoretski i praktički, stvarno bio najveći diskontinuitet ili prekid s cjelokupnom predkomunističkom prošlošću, a komunistički režimi su svoje nasilje predstavljali kao vrijednost, nužnost i najpoželjniji oblik ponašanja.
U tom potpuno totalitarnom kontekstu i jugoslavenski komunistički vrh je svjetonazorski i politički planski osmislio, organizacijski pripremio i naredio sustavno provođenje najtežih oblike nasilja, uključujući i masovna pogubljenja bez suđenja i vođenja evidencije. Tako su se na udaru sveobuhvatnog komunističkog nasilja našle sve osobe, vrijednosti, institucije i organizacije koje su bile nekomunističke.
Koje su po Vašem mišljenju najteže posljedice Bleiburške tragedije za hrvatski narod i jesu li one vidljive i danas?
Iz navedenog proizlaze i najteže posljedice za hrvatski narod, a mnoge od njih i danas osjećamo, iako ih se i danas javno veoma uporno i sustavno prikriva. Jugoslavenski komunistički režim je neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata pogubio golemi broj hrvatskih građana, osobito sustavno uništavajući društvenu elitu građanske orijentacije, bez ikakvog obzira prema objektivnoj pojedinačnoj krivnji. Istodobno je izvršena revolucionarna i potpuna pljačka privatnog vlasništva u korist komunističkog režima tako da su potpuno promijenjeni vlasnički odnosi. Doslovno sve predkomunističke institucije, organizacije i društva su potpuno uništeni, a namjesto njih osnovane su potpuno nove totalitarne komunističke strukture. Sve temeljna ljudska prava i slobode te civilizacijske vrjednote su proskribirane, ukinute i zabranjene.
Zbog svega toga je hrvatski nacionalni korpus 45 godina živio u potpunoj institucijskoj pustoši, sa svim nacionalnim i općedruštvenim posljedicama koje su i danas u velikoj mjeri naslijeđene i dominantne. Jedina institucija koju na hrvatskim prostorima komunizam nije uspio potpuno uništiti bila je Katolička Crkva. Pritom treba naglasiti kako je Crkva u Hrvata u punoj mjeri dijelila sudbinu naroda, što dostatno ilustriraju dva podatka; prema dosadašnjim istraživanjima komunistički režim je krajem rata i u neposrednom poraću na hrvatskim prostorima pogubio približno 700 katoličkih svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca, a opljačkano je približno sedamdeset posto crkvene imovine.
U tim činjenicama institucijske i druge pustoši komunističkog razdoblja treba razumjeti i razloge zbog kojih je velik broj Hrvata instituciju Crkve držao ne samo vjerskom, nego i društvenom i nacionalnom organizacijom unutar koje je jedino mogao slobodno i pluralno izražavati mišljenja i htijenja te njegovati pluralne oblike socijalnog i nacionalnog identiteta.
Prema tome, nakon gotovo pola stoljeća vladanja komunističkog totalitarizma, i sadašnji problemi hrvatskog društva proizlaze iz tog razdoblja, a radi se o nasljeđu razorenih građanskih i tradicionalnih vrijednosti te nedostatku praktičnog iskustva građanskih sloboda i načina života na pojedinačnoj i institucijskoj razini. Stoga se suvremeni hrvatski imperativ nalazi u zbiljskoj duhovnoj obnovi te ustrojavanju i djelovanju pluralnih građanskih institucija.
Tko je odgovoran za te strašne zločine i tragediju hrvatskog naroda za vrijeme strašne komunističke vladavine?
Izravna i najveća odgovornost nedvojbeno leži na komunizmu kao političko-upravljačkoj praksi koja je kao najveća pošast obilježila povijest čovječanstva u 20. stoljeću. Na jugoslavenskom, znači i hrvatskom prostoru zasigurno je najodgovorniji vrh Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Titom. Na tragu mnogobrojnih zločina koje je počinio komunizam treba promatrati nedavno donesenu Rezoluciju Vijeća Europe, koje je jasno, nedvosmisleno i bez odgađanja pozvalo na suočavanje sa svekolikom komunističkom prošlošću, što uključuje objektivno utvrđivanje i javno predočavanje činjenica, izražavanje neskrivenog suosjećanja s žrtvama i njihovim potomcima te osudu komunizma kao zločinačkog sustava.
Razgovarala: Marija Jurišić, Katolički tjednik
I Čičak zbori o zločinima komunizma...
Trebalo je, dakle, gotovo 16 godina od pada Berlinskog zida da se prihvati ovakva rezolucija u krovnoj europskoj demokratskoj instituciji - Vijeću Europe. Tužno, ali istinito. Razlog toga valja tražiti u činjenici da su u velikom dijelu bivših komunističkih zemalja komunisti ostali u vladajućim strukturama, u gospodarstvu i medijima, prilagodivši se novonastalim političkim prilikama.
Oni su tijekom komunističkog režima do savršenstva svladali tehnologiju vladanja, a sve ono što se trpalo u koš antikomunizma bavilo se uglavnom romantičarskim i romantičnim snom o političkim, građanskim i nacionalnim slobodama. Kako je nakon pada komunizma na političku scenu isplivalo svašta, dogodilo se da su mnogi bivši antikomunisti promjenu vlasti dočekali kao svoj trenutak za osvetu.
Mnogim bivšim komunistima nije preostao drugi politički prostor doli nevladinih organizacija, organizacija za ljudska prava i civilno društvo općenito. Međutim, oni su u to civilno društvo unijeli svoj naopaki komunistički duh, što je, zapravo, uvelike zaustavilo njegov pravi razvoj. I ne samo to. Mnogi su od tih novih “liberala” bili zapravo dogmatskiji od klasičnih komunista jer su svoju kritiku komunizma temeljili na radikalnom osporavanju komunizma zbog devijacija, tražeći permanentnu revoluciju i trajni obračun s klasnim i klasičnim neprijateljem.
Upravo stoga tek prihvaćena rezolucija pravi je melem na ranu onih, a to je većina građana, koji su u vrijeme komunizma bili žrtve komunističke diktature. Stoga je zahtjev Skupštine Vijeća Europe za osnivanjem muzeja i dokumentacijskih centara u koje bi se prikupljala građa o zločinima komunizma nasušna potreba i za Hrvatsku. Jednako tako, bilo bi već vrijeme da se i u Hrvatskoj negdje postavi spomenik žrtvama komunizma.
Zločinačka ideologija
Svojedobno, kad je Tuđmanova vlast ukinula ime Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, bio sam jedan od onih koji su trajno organizirali manifestacije kojima se tražilo vraćanje tog imena tom trgu. No, i tada sam govorio da bi u Zagrebu trebalo jednom od važnijih trgova dati ime Trg žrtava komunizma. Mislim da je sada prilika za to. I da bi to ime trebalo dati Kazališnom trgu, koji još, na sramotu hrvatskih građana, nosi ime diktatora Josipa Broza Tita, čije su ruke krvave ne do lakata, nego do ramena. Mislim da bi ovakvom promjenom bila izbrisana povijesna nepravda te da bi građani ove zemlje napokon stavili pečat na tu nacionalnu sramotu.
Po meni, pak, još je veća sramota kad se danas u pojedinim dijelovima Hrvatske Titu podižu spomenici. Zločini komunizma, prema nekim podacima, odnijeli su oko 100 milijuna života. Međutim, ti su podaci pogrešni jer najnovija istraživanja u Kini pokazuju da je samo u toj zemlji ubijeno oko 70 milijuna “neprijatelja komunizma” u procesu koji je trajao desetljećima. Što se Hrvatske tiče, ovdje su, prema nekim informacijama, također u povijesnom institutu, napravljeni popisi, i to poimenično osoba koje su stradale kao žrtve komunizma.
Trebalo bi, dakle, s tim imenima i podacima izaći napokon u javnost i započeti proces dekomunizacije Hrvatske, što neće biti lako. I to prije svega zato što mnogi bivši komunisti osporavanjem dekomunizacije zapravo brane svoje biografije. No, bez radikalnog obračuna s komunističkom ideologijom, praksom i mentalitetom nema stvarne demokratizacije hrvatskog društva, kao što neće biti ni pravog štita prema obnavljanju fašizma i njemu srodnih ideologija.
Dakako da dekomunizacija u Hrvatskoj ne smije imati brutalne političke metode. Trebalo bi zapravo krenuti na idejno rastvaranje suštine zločinačke ideologije komunizma. To je, pak, ono što mnogi pritajeni, ali i javni branitelji komunističke ideologije ne žele čuti. Oni, naime, tvrde da je komunistička ideologija bila dobra u svojim namjerama, ali da je praksa bila loša. Obrnuto.
Sama komunistička ideologija od svog je začetka bila zločinačka zato što je zagovarala klasni obračun (u krvi) i diktaturu (u ime) proletarijata. Svako zagovaranje diktature u ime nekakve svjetlije budućnosti i besklasnog društva po sebi je zločin. Upravo stoga praksa komunizma samo je normalna posljedica i rezultat političke ideologije koja je u ime čovjeka projekta htjela i uspjela sa scene ukloniti konkretnog čovjeka od krvi i mesa. Sa svim njegovim lošim i dobrim stranama, s vrlinama i manama.
Naposljetku, ove utopističke ideje pretvorene u ideologiju obračuna nisu izvorno komunističke, nego su pokradene, falsificirane i unakaženo upotrijebljene od velikog i svetog Thomasa Morea. Upravo stoga pokušaji pojedinaca poput one Nevena Mimice (SDP) da se ublaži sama rezolucija tvrdnjom da “ne treba ulaziti u političke kampanje o komunizmu kao ideologiji, nego da se istraže konkretni ljudi koji su počinili konkretne zločine” sramotni su. Upravo obrnuto.
Potrebno je prije i iznad svega snažno osuditi ideologiju komunizma i ukazati na njezin zločinački karakter, a tek onda kao izvedenicu suditi onima koji su u ime te ideologije činili zločine. Mimičin je pokušaj povijesnog revizionizma, ali jednako tako govori o tome kakvo je stanje svijesti još u SDP-u, koji sebe nudi kao socijaldemokratsku stranku. Najveći povijesni protivnici komunističke ideologije i prakse prvenstveno u Europi bili su - socijaldemokrati. I to zato što je komunizam kao deformirana i degenerirana ideologija onemogućavao pun zamah socijaldemokracije u demokratskim državama i društvima budući da su protivnici socijaldemokratske ideje i ideologije vješto izjednačavali socijaldemokraciju s komunizmom.
Smrt brža od pravde
Što se tiče istrage nad osobama koje su počinile zločine, za što se zalagao Mimica, ona neće biti moguća najprije zbog biologije i fiziologije. Naime, smrt je brža od pravnih sustava u komunističkim državama, osnovu kojih i dalje čine kadrovi iz komunističkog vremena. Kako je, dakle, uopće moguće tražiti da neki sadašnji suci Vrhovnog suda Hrvatske, koji su u vrijeme komunizma bili tužioci i suci, budu procesuirani zbog zločina kršenja ljudskih prava i uništavanja ljudskih egzistencija kroz to?
Prije desetak dana Josip Manolić je u intervjuu za Večernjak rekao: “Mi smo u Bjelovaru” (mislio je na partizane) “likvidirali 200 kvislinga”. Već bi sama ta izjava bila dovoljna za pokretanje predistražnih radnji protiv Manolića i društva zato što bi on trebao objasniti kako je bilo moguće bez suda i po kojim kriterijima “likvidirati” pojedince a da to nije ratni zločin.
A ratni zločini ne zastarijevaju. Ti isti bivši komunisti itekako se zalažu za procesuiranje zločina koje je počinio Tuđmanov režim u Hrvatskoj, ali grčevito brane vlastitu poziciju i osporavaju potrebu i nužno suđenje za ratne zločine na razini te iste “zapovjedne odgovornosti”. Konačno, kad se skupe sve “žrtve Tuđmanova režima”, one su doista “beznačajne” (koliko je god svaki zločin strašan) prema zločinima koje su komunisti počinili u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do pada komunizma.
Što se tiče dekomunizacije u Hrvatskoj, moram reći da sam pesimist. U Njemačkoj je denacifikacija počela punih 20 godina nakon rata, sredinom šezdesetih. Do tada su se Nijemci “prestrukturirali” i prilagođavali novim prilikama koje im je nametnula oslobodilačka europska armija. Ali pravo idejno raščlanjivanje nacizma počinje u drugoj polovici šezdesetih.
...
Ivan Zvonimir Čičak
Preuzeto iz Jutarnjeg lista
MINISTRI VLADE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U OČIMA POLITIČKIH KOMESARA IZ VEČERNJEG LISTA
Andjelko Galić
Nedavno je Večernji list objavio sliku na kojoj su prikazani ministri
Nezavisne Države Hrvatske koji su odmah nakon završetka rata izručeni partizanima, osudjeni po brzom postupku i ubijeni u Maksimirskoj šumi a zatim zakopani u jednoj od otprilike 700 masovnih grobnica koje su do danas neistražene a nalaze se na hrvatskom teritoriju. Večernji list piše da su “jugoslavenske vlasti odmah nakon svršetka Drugoga svjetskog rata uspjele doći do dijela bivše vlade NDH”. Kako Večernji očito raspolaže “izvornim” informacijama o tom zločinu nevjerojatno je koliko su šturi i površni u svom izvještaju o jednom tako važnom nacionalnom dogadjaju. Kako je to da je skoro cijela Vlada bila izručena, gdje, tko, kada i zašto ih je izručio? Niti jedne jedine konkretne riječi o tome od tog našeg novinskog bezimenog komiteta a niti o izvoru informacija.
Čudno zar ne?
Na slici koju je Večernji list objavio vide se ljudi koji svojom pogledom i držanjem glasno govore da im je u trenutku snimanja bilo jasno šta ih čeka i da su tu stravičnu odluku s dostojanstvom prihvatili kao svijesnu žrtvu za stvaranje Hrvatske Države. Slava im! Imaju li njihove obitelji, njihovi sljedbenici i naš narod, za kojeg su oni živote položili, pravo znati gdje se nalaze kosti njihove?
Večernji list se ne bavi takvim temama nego odmah prelazi na “bit stvari” te nas izvještava da su “Predsjednika Vlade Nikolu Mandića i još 13 ministara saveznici izručili partizanima, a medu njima je najpoznatiji bio Mile Budak, književnik i doglavnik.” Opet je Dr. Mile Budak glavna tema, očito im i mrtav Dr. Budak još uvijek smeta. Zbog čega? Da nije možda u pitanju Dr. Mile Budak kao ideja?
Da, medju odabranima je bio i Dr. Mile Budak, ministar na raznim položajima za vrijeme države – to jest za vrijeme rata, intelektualac na visini zadatka, hrvatska i duša i srce i mozak. Autor članka u Večernjem listu oduzima mu njegovu zasluženu titulu doktora kao što je to inače običaj u zadnjih 60 godina kad je riječ o hrvatskim velikanima. Tako se redovno od 1945 oduzimaju titule i svim drugim koji su bili u Vladi Nezavisne Države Hrvatske – a skoro svi su za redom bili sami doktori: Dr. Ante Pavelić, Dr. Kulenović, Dr. Artuković itd. – da nabrojim samo neke - i to vrsni stručnjaci – svaki u svom području. Naravno da im se titule ne oduzimaju slučajno nego zato što nije lako sve same doktore obrazovane i nacionalno svijesne i spremne na najveću žrtvu osuditi kao najobičnije neznalice. Njih je trebalo obezvrijediti do kraja da mi danas ne bi imali tako divnih primjera nacionalno svijesnih intelektualaca. A bilo je naravno i drugih razloga za to divljaštvo protiv Vlade Nezavisne Države Hrvatske.
Poznato je da je fizički puno lakše čovjeku izdržati grozotu svog vlastitog zlodjela ako se žrtva svede na zločinca, na kriminalca, na izdajnika, na neznalicu ili na golog jadnika koji nema nikog i ništa, ako mu se zatre svaki trag, ako mu ni njegovi najbliži ne moraju znati ni za kosti njegove. Tako razgolićeni i lišeni svega ljudskog ministri su Vlade Nezavisne Države Hrvatske u očima partizanskih zločinaca bili nitko i ništa, ergo nad njima je lakše mogla biti izvršena stravična smrtna kazna jer se nisu htijeli boriti za ciljeve boljševičke internacionale nego samo za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Za takvo se nešto tada kao i danas moralo ginuti jer se takav grijeh ne oprašta kako onda tako ni dan danas.
Dakle, ubijeni su ne radi nacizma ili radi kršenja domaćeg prava nego radi borbe za državu koju su vodili prije početka Drugog svjetskog rata, radi svega onoga što su članovi te Vlade uradili za vrijeme starog jugoslavenskog režima puno prije nego što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska.
Večernji list, naravno u koordinaciji s voljom današnjih vlasti, taj dio zaboravlja. Zaboravlja se da je Dr. Ante Pavelić bio u istoj delegaciji sa Dr. Stjepanom Radićem u beogradskoj skupštini kad je Radić zajedno s cijelom ekipom upucan. Zaboravlja se da su Dr. Antu Pavelića u Beograd spremili gradjani grada Zagreba kao svog narodnog i direktno biranog predstavnika. Zaboravlja se da je Dr. Mile Budak u Beogradu osudjen na smrt u odsutnosti radi svojih aktivnosti uperenih k stvaranju Nezavisne Države Hrvatske puno prije nego je i počeo Drugi svjetski rat. Zaboravlja se da su ga partizani pogubili u Maksimirskoj šumi na samu godišnjicu smrtne osude izrečene u njegovom odsustvu u Beogradu. Zaboravlja se da ništa od toga nije bilo slučajno i da je i današnjim vlastodršcima u Zagrebu jako stalo da se o tom ništa ne zna i da o tome nitko ništa ne priča.
Zato pristup sačuvanim informacijama i slikama imaju samo odabrani režimski novinari koji o tome mogu pisati samo s odobrenjem danasnjih političkih komesara.
Mašala moderna partizanska Hrvatska!
Valjda zbog istih razloga mi danas svi moramo slušati uglavnom samo ono što o tome pušta partizanska obitelj Goldstein koja nam nudi samo isječke navodnih rasnih zakona a sasvim “slučajno” zanemaruje objaviti izvadak iz Narodnih novina u kojem se jasno vidi da je Vlada Nezavisne Države Hrvatske zabranila rad Nacističke stranke na cijelom prostoru Nezavisne Države Hrvatske, to jest od Zagreba do Zemuna. Oni isto tako slučajno zaboravljaju objaviti sve one zakone kojima je Vlada Nezavisne Države Hrvatske razvodnila sve ono što su morali potpisati pod pritiskom svojih “saveznika” tako da u praksi od tog rasističkog zakona nije skoro bilo ništa ni u usporedbi s duhom današnjeg vremena a da i ne govorimo o tome što je bilo prihvatljivo u Europi prije početka i za vrijeme Drugogo svjetskog rata to jest u duhu onog vremena.
Smije li itko išta reći o tome da se tada oružje samo moglo kupiti od Njemaca i da su nas Njemci toliko “voljeli” da su nam prodavali sedam vrsta pušaka a šest vrsta municije – valjda ne da nam pomogunu pri snadbjevanju naše vojske. Oni isto tako zaboravljaju opisati Zagreb baš onakvim kakav je bio izmedju travnja 1941 i svibnja 1945 da ne bi netko slučajno primjetio da su pravoslavni slobodno marširali u sred bijelog Zagreba slaveći svoga Boga i noseći svoja obilježja? Kako je to moguće, čovjek se pita, ako je Vlada bila prema njima tako surova, ta Vlada koju je pod hitno trebalo streljati i zakopati tamo gdje ih više nitko nikada ne će naći, ta Vlada koja je u sred rata sazivala Hrvatski Državni Sabor i sve zastupnike koje je narod izabrao bez obzira na njihovu stranačku pripadnost pozvala u Sabor da bi ta naša jedinstvena državotvorna ustanova ponovo zaživjela nakon tih sramotnih odluka iz 1918. godine?
Večernji list nas isto obavještava – opet kažem ništa to nije slučajno – kako su članovi naše tadašnje Vlade smaknuti nakon što su “ovjekovječeni na zajedničkoj fotografiji” i da je za razliku od njih, eto Ante Pavelić (Večernjem listu i njegov doktorat puno smeta) i “najveći dio njegove nekadašnje svite” uspio “pobjeći pred partizanima ili izbjeći izručenje”.
Možda oni u Večernjem listu raspolažu drugim informacijama koje nisu dostupne nama običnim smrtnicima ali ono što je dostupno o povijesti Drugog svijetskog rata jasno ukazuje da vojska NDH nije nikada bježala od partizana niti je ikada bila poražena na bojnom polju. Samo povlačenje hrvatske vojske bilo je planirano i po preporuci sada već blaženog Alojzija Stepinca koji je na osnovu pouzdanih informacija i sam ukazivao da će Zagreb biti sravnat sa zemljom ako se u njemu bude pružao otpor “saveznicima” i zato se trudio da hrvatski zapovjednici ne vode bitku za Zagreb. Naravno da je kardinal bio u pravu jer u svibnju 1945 to ne bi više bio rat izmedju ustaša i partizana nego zajednicki pothvat Rusa i Engleza i Amerikanaca protiv hrvatske vojske.
Ali danas je “našim” beogradskim vlastima iz Zagreba važnije od istine i od bilo čega drugog odvojiti Dr. Antu Pavelića ne samo od hrvatskog naroda, hrvatske vojske, nego i od Vlade koja je s njime stvorila državu. Zašto? Zato što je on radio sve ono što jedan državnik mora raditi da bi pomogao svom narodu stvoriti svoju vlastitu državu a o čemu ovi jadovi od vlade danas ne smiju ni sanjati a kamo li poduzeti konkretne poteze da konačno zaživi prava nezavisna i prava Hrvatska Država na koju bi svaka Hrvatica i Hrvat mogli biti ponosni onako kako je cijeli naš narod bio ponosan na svoju državu od njenog proglašenja 10. travnja 1941. godine pa sve do njenog nestanka u krvi u Maksimirskoj šumi i preoravanju kostiju kojeg su izvršili partizani na Mirogoju i drugim mjestima diljem Hrvatske da bi uništili ne te ministre nego ideju slobodne Hrvatske.
I tako nas Večernji list na veliko obavještava da su “slično završili i vodeći ljudi operacije Gvardijan, na čelu s Božidarom Kavranom, koji su u nekoliko navrata upali u Jugoslaviju 1947./48. godine kako bi srušili komunističku vlast”. Tako se dakle piše povijest na partizanski način. Ono što nije mogla naoružana vojska od nekoliko stotina tisuca hrvatskih branitelja 1945. godine sada ustaše iz 1947./48. godine pokušavaju ostvariti upadima nekoliko malih grupica od desetak ljudi i to “u nekoliko navrata”. Takvim se lažnim konstrukcijama naravno želi obezvrijediti ustaško zapovjedništvo i zataškati notorna činjenica da je operacija Gvardijan od početka bila partizanska akcija zacrtana da bi se pohvatalo što više potencijalnih jugoslavenskih neprijatelja. I zato činjenica da su “gotovo svi uhvaćeni, a kolovođe osuđeni na smrt i takoder strijeljani u Maksimiru, bez traga o tome gdje su pokopani” uopće ne iznenadjuje ako ze zna tko su bili ti “vodeći ljudi”.
Cijelu operaciju Gvardijan su smislili partizani i to oni najodgovorniji. Uvukli su se u redove malog broja odabranih hrvatskih vojnika koji su ostali da bi se borili protiv partizana jer nisu mogli vjerovati da će komnizam dugo ostati na vlasti. (I ta je tema križara, škripara i svih drugih koji su se borili protiv komunizma sve do ranih 50.tih godina prošlog stoljeća još uvijek zabranjena pa radi toga potpuno neistražena.) Cijelu su priču dakle zamislili partizanski strateški mozgovi da bi navukli Dr. Antu Pavelića da se vrati i počne borbu protiv partizana po “šumama i gorama” i da ga onda oni tako najprije navuku na svoj teren pa onda likvidiraju po istoj formuli kojom su to namjestili Draži Mihajloviću. Partizani su s razlogom izabrali Božidara Kavrana kao vezu koja će navesti Poglavnika da se vrati i bori po šumama. Dr. Ante Pavelić je dobro znao tko su komunisti i da se komunistička vlast ne može srušiti borbama po šumama pa na te partizanske trikove nije ni reagirao.
Teško je zamisliti većeg rodoljuba od Božidara Kavrana. Njega su partizani baš radi toga i izabrali za ovu najtežu operaciju. Kavran je medjutim imao samo jednu manu: u silnoj želji da promijeni našu surovu stvarnost zaboravio je da je izdan pa kad su se partizani dočepali njegove šifre on o toj opciji nije ni razmišljao, Kavrana su partizani kasnije drogirali i tako kontrolirali i tako ga spremali na posao kojeg su oni za njega isplanirali a da on toga očito nije bio svijestan. Da je bio pod utjecajme droga potvrdio je i liječnik koji ga je pregledao na njegovom zadnjem pokušaju u Rimu da dodje do Poglavnika i uvjeri ga da krene u šumu. Kavran u Rimu nije uspio ni vidjeti Poglavnika a kamo li s njime razgovarati o partizanskim smicalicama. Nakon što se vratio neobavljena posla iz Rima i nakon što su partizani u njega bilo uložili toliko truda Kavranu i njegovoj pratnji po krvavoj partizanskog logici nije bilo druge – i on je sa svojima morao nestati u stravi Maksimirske šume.
A zašto o tome svemu šute sveučilisni profesori povijesti koji su na državnom proračunu i zašto nitko od njih ne smije istražiti te teme? Nije valjda da se boje sukoba sa svemoćnom Zemaljskom komisijom koja je sve utvrdila već 1946 i svu “origninalnu” dokumentaciju ovjerila svojim pečatom, i to naravno ćirilicom da se zna tko je bio pobjednik tog rata? Kad crveni fašisti mučki ubijaju naš narod u sklopu partizanskog rušenja Hrvatske Države a nama to prodaju kao svoju borbu za stvaranje Hrvatske Države onda je to perverzija – do sad nevidjena, znak da su stvarno došla posljednja vremena.
A iza tih vremena dolazi istina, tko zna, možda čak i na stranice Večernjeg lista.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
