I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!
Veliki petak 2013.
Pobjeda istine
Obredi Velikoga petka još od davnine ne predviđaju slavljenje svetih otajstava, ali je zato u središtu večerašnjih obreda otajstvo svetoga križa koji je trebao biti isključivo sredstvo mučenja i smrti, ali je postao i sredstvo pobjede nad zlom koje se bilo nadvilo nad čovječanstvo. Doista najveće zlo koje se moglo dogoditi čovjeku moglo je biti da, uklanjajući Krista Gospodina, ukloni potpuno Boga iz svoje sredine. Spomenuta prijetnja je umalo došla do ostvarenja po drvu križa koji je bio znak višestruke spletke i mnogostruke laži kojih je bio žrtva Gospodin.
Stoga dok večeras iskazujemo počast križu na kojem je Gospodin bio raspet i podnio muku, valja nam se prisjetiti i dinamike kojom su se odvili događaji tog petka kad je on položio svoj život za spas čovječanstva. Jer njegova smrt nije bila usputni nesretni slučaj, niti je bila smrt prouzročena ljudskom pogreškom i pravosudnom zabunom, nego je prije svega riječ bila o unaprijed smišljanom planu zlih umova. Glavarima svećeničkim i starješinama narodnim je smetala prisutnost Božjeg Pravednika koji se nije ustručavao izreći istinu u lice i njima koji su glumili pravednike i istinoljupce. A jer je svatko od njih prije svega volio svoj položaj i čuvao svoju stolicu, njegov govor o Bogu im se nije sviđao. Boljelo ih je kad im je ukazivao nedostatke i prepuste pred Bogom i pred narodom, te su ga zato htjeli ušutkati, misleći da se Božjoj Istini mogu zatvoriti usta nasiljem.
A za optužbu protiv nekoga tko je govorio istinu i bio Istina, trebala je onda debela laž. No ni ona ne bi bila dovoljna, jer je previše prozirna, pa ju je trebalo iznijeti u trenutku i na način da može zavesti dovoljan broj ljudi koji će njihove podle ideje prikazati vjerodostojnima i ispravnima. Zato su Gospodina uhvatili pod okriljem noći, čime su pokazali da se nad čovječanstvom nadvila noć laži od koje je Bog htio sačuvati svoj narod zovući ga neprestance da živi u svjetlu istine. I dok je Isus pokazivao da se istina otkriva i živi u zajedništvu molitve s Bogom, oni su dotle kovali urotu, prepuštajući se poticajima ‘oca laži’. Uhvatili su ga na takav način da skriju od javnosti pravu istinu, te i dobronamjernima onemoguće znati što se doista događa. Rezultati takvog postupka su prljave odluke počevši od glavara i starješina pa do Pilata, te je zato noć kad su uhvatili Gospodina bila noć laži i prijevare, noć podvala i pritiska da se ukloni istinu Božju, čemu je križ trebao poslužiti kao najprikladnije sredstvo.
No Bog nije dopustio da laž pobijedi istinu, da Otac laži pobijedi Sina Božjega, Očevu Istinu. A križ koji je trebao poslužiti kao sredstvo gušenja istine, postaje najvećim znakom istine o Bogu i čovjeku. Zato je križ Gospodinovo pred kojim večeras zastajemo trenutak istine za cijelo čovječanstvo, jer se u njemu ogleda istina ljudskog grijeha i laži, koja ga je i zamislila kao vlastito oruđe. No dajući podići svoga Sina na križ, Otac nebeski nam stavlja pred oči vječnu i neopozivu Istinu Božju. Križ postaje sredstvo da se Božja istina uzdigne i da svakome postane vidljiva, a napose da očituje zle namisli ljudske, pune opačine i laži. Pogledom na križ postaje nam očito da se čovjek služio lažima da ukloni Boga Istinu. Križ je svjedočanstvo na što je sve spreman čovjek kad se odvaži krenuti protiv Boga i gušiti njegovu istinu. Zato je ovaj sveti znak Kristove muke koji pobožno častimo ujedno znak pobjede nad ljudskim lažima. On je znak pobjede nad lažima što ih grijeh izmišlja i širi u našim dušama kad promiče pogubnost zavodljivosti. Križ Gospodinov je znak prave istine o čovjeku koji i danas pokušava stvoriti istinu bez križa, to jest promiče ljudski uspon bez Boga, kao što se događa i u suvremenom društvu. A kad današnji čovjek gradi križ, onda je to samo zato da na nj pribije Boga.
Danas, međutim, pred križem Kristovom shvaćamo da je istina pobijedila upravo po križu na kojem je trebala biti poražena. Umjesto da ga prezire i odbaci, Bog ga je posvetio, te stoga i mi shvaćamo da ni Bog nije mogao biti čovjek bez križa, te nam postaje razvidno da je takvo što još manje moguće nama ljudima. Ako hoćemo da nas Božja istina vodi putem napretka, to jest pobožanstvenjenja, onda ne možemo izgubiti iz vida križ Kristov koji je učinio da nam s Križa zasja istina o nama grešnicima i istina o Bogu koji nas je toliko ljubio da je dao svoga Sina za nas. Od Krista Gospodina naovamo križ nije više sredstvo kojim laž pribija Boga na križ, nego znak koji pokazuje koliko je Bog ljubio čovjeka, te jedino sredstvo kojim čovjek može uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Onima koji su htjeli ukloniti istinu o Bogu ubijajući Gospodina, misleći da se radi o uklanjanju tek jednog čovjeka, križ je pokazao da ove dvije istine idu zajedno: kad se Boga razapinje na križ, ubija se i čovjeka, a kad se razapinje čovjeka, uklanja se i Boga.
Neka i nama večeras ovo sveto ozračje i nijema tišina križa ostanu svjedočanstvo istine, čiji je najglasniji govor upravo križ Gospodinov. On je najveća prekretnica u povijesti čovječanstva, te se držimo njegove uzvišene ljepote, držimo se njegove nijeme istine, koja nas oslobađa i izgrađuje da budemo istinoljubiv naraštaj kojem je križ središte i polazište po kojem je Gospodin Isus posvjedočio za istinu. Budimo od istine i poslušajmo glas Gospodinov, te ovu i ovakvu istinu naviještajmo na spasenje sebi i drugima.
dr.don Ivan Bodrožić
Josipović se (opet) javno odrekao Hrvata u Bosni i Hercegovini
U svezi s općim stanjem u Hrvatskoj jedan je čitatelj konstantirao: 'U Hrvatskoj tko nije lud, taj nije normalan'! Nije potrebno dokazivati apsurdnost takve tvrdnje, ali bilo bi neodgovorno zatajiti činjenice: državne vlasti svojim postupcima, odlukama, zakonima i provokacijama stvarno gone hrvatski narod u ludilo.
Primjera radi, Marijana Katalinić (po)složila je 'bisere' Kukuriku koalicije oko kojih se u Hrvatskoj vodi velika polemika, ali 'zakoni su zakoni' i čim prođu saborsku proceduru obvezuju narod na poštivanje. U protivnom, kršenje bilo kojeg od usvojenih zakona ima i odgovarajuću kaznu. Vladajuća koalicija ima većinu u Saboru, pa oporbi je u određeno vrijeme dozvoljena diskusija, koja se ne uzima u obzir – bez obzira na valjanu kritiku ili vrijedan protuprijedlog. Kada ne bismo imali nacionalne portale i nekoliko niskonakladnih glasila, hrvatski bi narod bio doveden u položaj Sjeverne Koreje. Naime, oni koji su se usudili iznijeti istinu, ili razgovarati u emisiji s osobom koja kritizira Vladu, dobili su otkaze. Možda će ova Vlada, ako još ostane duže na vlasti, osposobiti Goli otok gdje bi mogli internirati protivnike komunističkog i novo-regijskog (jugo-balkanskog) režima u RH.
Zamislite, koliko se može vjerovati režimskim medijima, koji su predviđali krvoproliće 'Balkan War' zbog nogometne utakmice u Zagrebu. Srbi su morali otići doma 'razočarani', jer nije bilo nikakvih ispada, tučnjave ili krvoprolića. Dapače, na travnjaku su se grlili i ljubili izbornici reprezentacija, kao i igrači koji igraju u europskim sastavima, pa izuzevši poraza od 2:0, srpskim igračima i gostima ukazano je gostoprimstvo. Vrhunac srdačnog prijma bio je dolazak bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, koji je u društvu svog osobnog prijatelja Ive Josipovića gledao utakmicu na Pantovčaku. Sutradan je Tadić s prijateljima popio kavu na zagrebačkoj špici, iako je prije toga rekao: 'došao bih u Zagreb, ali se bojim da me ne izbace…'. Prisjetio se valjda Deklaracije o ('zločinačkom pothvatu') u osloboditeljskom ratu i Oluji.
U isto vrijeme u RH bilo je još nekoliko uzbudljivih događaja, ali među najvažnijima je Prvi sveopći sabor hrvatskih braniteljskih udruga, koji je održan u Zagrebu 23. ožujka 2013. Cilj je Skupa bio okupiti sve braniteljske i stradalničke udruge i ujediniti ih na zajedničkoj platformi. Na skupu su bili nazočni predstavnici 250 udruga, koje su podupiru Stožer za obranu Vukovara. 'Ovo je prvi put u hrvatskoj povijesti da su se braniteljske udruge okupile na jednom mjestu u ovolikom broju. Na to nas je natjerala sila i zato Vukovar traži cijelu Hrvatsku za pomoć. Svi znamo što je došlo sa ćirilicom, a sada najbolje da se uvede u cijeloj državi. Ispada da su Hrvati u Hrvatskoj najveća nacionalna manjina', kazao je Tomislav Josić, predsjednik Stožera za hrvatski Vukovar.
'Spektakl u Mostaru'
Nisu samo zbivanja u RH bila od većeg značaja za hrvatski narod, nego i zbivanja u BiH imali su stanoviti značaj za Hrvate u tom podneblju. Naime, koplje se lomi u daytonsko-sarajevskoj vladi, tko će biti postavljen ili izabran u Parlamentu, i kakvu će tko dobiti dužnost u vladi. Vjerojatno će doći do nekih izmjena, ali hrvatski narod u BiH ne će imati od toga velike koristi. Možda bude i gore.
Ovogodišnja dodjela 'Večernjakova pečata' predstavljena je u javnosti kao 'Događaj koji je postao nacionalno blago BiH', o kojem su bile ispunjene Večernjakove stranice s tekstovima i fotografijama nekoliko dana. Na 'fešti' u Mostaru bio je nazočan i predsjednik RH Ivo Josipović, koji se sa svojim kolegom predsjedateljem Predsjedništva BiH Nebojšom Radmanovićem bio na posebnoj večeri i nakon Pečata izrazili su svoje zadovoljstvo sa manifestacijom. 'Posebno su istaknuli važnost političkih poruka koje su poslane s naše manifestacije…' Večernjak je s pečatom 'ispravio pogreške političara i međunarodne zajednice', objedinio narode i postao 'nacionalno blago' u BiH! Nameće se dojam da je 'Večernjakov pečat' nadmašio stogodišnju tradiciju The New York Timesa - man of the year! Nakon ovog 'spektakla u Mostaru', ne možemo više govoriti o neravnopravnosti hrvatskog naroda s ostala dva naroda u BiH!
Predsjednik RH Ivo Josipović dao je ekskluzivni intervju za 'Dnevni avaz' u kojem je opširno odgovorio na desetak pitanja, koji se uglavnom tiču odnosa susjednih država, koje imaju nekoliko spornih pitanja. Hrvatska je na putu u Europsku uniju, pa su većina pitanja bila usmjerena u tom pogledu, jer će RH predstavljati granicu Europske unije sa BiH i drugim državama u 'regionu'. Novinar 'Avaza' predstavio je Josipovića kao 'čestog i dobrodošlog gosta u našoj zemlji. Njegova odmjerena politika i uvažavanje integriteta i dostojanstva BiH smirujuće djeluje na cijeli region.' (Vrijedno je podsjetiti, da je Hrvatska bila važan faktor u raspadu bivših zajednica: turskog imperija, austrougarskog carstva, dvije jugoslavenske tvorevine, pa je očekivati da ćemo doživjeti i rasulo Europske unije.)
'Moje, ali i načelo Hrvatske je da se ne miješamo u unutarnje stvari kada je riječ o BiH, ali i dugim zemljama. Nemamo ambiciju biti patroni Hrvatima u BiH niti nigdje iza nekih zavjesa nastojati utjecati na neke političke procese', rekao je Josipović. Dočim, Tadić, a sada i Nikolić ne odriču se patronstva Srbima u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Makedoniji i drugdje, a niti bilo koji državnik zanemaruje svoje sunarodnjake koji žive u drugim državama. Only in Croatia! Drugim riječima, predsjednik RH se ogradio od hrvatskog naroda u BiH, ne samo u ime svoje nego i Hrvatske, i to u bošnjačkim šovinističkim novinama, koje sustavno blate sve hrvatsko u bosanskohercegovačkom državi, i koji osmišljavaju svoju državu: sarajevski- bošnjačko-muslimanski vilajet.
'Ne dopustite da vam ukradu nadu'!
Obuzeti brutalnim stvarnostima kojima je izložen hrvatski narod u obadvije domovine, moramo dignuti svoj glas u obranu i pozvati narod na uzbunu, te ne dati se ušutkati zlotvorima, koji traže da se zabrani očitovanje vjere i domoljublja. Tako su farizeji tražili od Isusa da ušutka svoje učenike. Isus im je odgovorio: Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati. (Luka, 19. 39). Sukladno je s Isusovom porukom novi papa Franjo poručio vjernicima na velikom misnom slavlju na Cvjetnicu: 'Ne dopustite da vam ukradu nadu…! kršćanin nikad ne može biti tužan…! Žeđ za novcem je uzaludna, nitko ne može sa sobom odnijeti novac, mora ga ostaviti.' Dakle, ne samo što moraju ostaviti novac, nego je i smrtni grije umrijeti bogat.
U ovim velikim danima razmišljamo o muci Isusa Krista, trnovitoj kruni, teškom križu i smrti Krista za otkupljenje grijeha svijeta. U grču očekujemo Isusovo uskrsnuće koje je potvrda vjere u život vječni, što mnogima nije shvatljivo, jer u ovom zemaljskom životu uživaju u izobilju, te doživljavaju svoj - raj na zemlji. Kada gledamo Rembrandtovu sliku Tri križa, najprije pogled ide križu na kojem je Isus umro. Onda gledamo okupljeno mnoštvo oko križa s izobličenim izrazima na licima, koji su bili sudionici velikog zločina – muke i smrti Sina Božjeg. Na jednom rubu slike vidi se ljudska figura u sjeni. Neki misle da je to Rembrandtov lik, jer on je shvatio da su njegovi grijesi pomogli prikovati Isusa na križ (Our Dally Bread).
Netko je rekao ''Jednostavno je reći da je Krist umro za grijehe svijeta. Ali, sasvim je drukčije kad čovjek kaže da je Krist umro za moje grijehe…'' Stoga ne možemo biti indolentnost u odnosu na domovinu i vjeru te poput Pilata - oprati ruke od svega!
Čestit i blagoslovljen Uskrs hrvatskim vjernicima u domovini i svijetu! Aleluja!
Rudi Tomić
Izdajnik je kuga
Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron
Prof.dr.sc. Josip Čorić: Ministrici vanjskih poslova Hrvatske - prof.dr.sc. Vesni Pusić
Najprije Vam šaljem iskrene čestitke za prvi dan započete 61. godine Vašeg života. Namjerno nisam htio jučer čestitati, jer pretpostavljam da je bio veliki broj iskrenih, a ne manji broj neiskrenih čestitara i čestitarki.
Otkad sam počeo sricati prva slova učili su me nekim stvarima koje ja ne bih prihvatio kada bih prirodno reagirao u stilu talionskog prava: 'Oko za oko, zub za zube!' No kako je bitna osoba koja se nikada nije preskakala u mojoj obitelji i šire Isus Krist, veoma često sam morao čitati i prihvaćati pa i dio njegova nauka, sadržanog u nenadmašivom 'Govoru na gori': 'Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone…jer ako ljubite one koji Vas ljube, kakva li vam plaća?' (usp. Mt 5, 43…46).
Najveći progonitelj njegovih sljedbenika, poslije najveći Njegov apostol, Pavao iz Tarza piše kršćanskim zajednicama: 'Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve i molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život…' ( 1 Tim 2, 1-2).
Zbog čega smo, mnistrice hrvatske države, njezini lojalni i odani građani prisiljeni slušati tolike gafove i 'bisere' da ih se ne bi posramio jedan Savo Štrbac? Ne znam kakav je bio cjeloviti Vaš govor kada ste ostvarili životni san, uz ministricu vanjskih poslova hrvatske države eto postali ste najprije zamjenica a sada predsjednica HNS-a. Vjerujem da vam je poznato jedno od slobodnih tumačenje te skraćenice – Hrvatska najgora stranka. Stranka koja je s najmanjim brojem glasova, vanjskim i unutarnjim makinacijama, zauzela tolike položaje, a pojedini istupi klijentelizma i još gorih pojava ne mogu se naći ni u najgorim gafovima drugih stranaka. Ovdje ne ću navoditi 'zanosni himan Vašem alter egu, bivšem predsjedniku Čačiću. No navodim vas: 'Politiku treba vratiti u politiku jer tu danas dominiraju banalnosti i teme o tome čija žena gdje radi i čiji je muž gdje zaposlen.
Dok se javni prostor bavi time, tuku mlade Srbe u Kistanjama, mrze gejeve i gledaju kako zabraniti da djeca steknu znanje o kontracepciji i zdravstvenoj zaštiti. Nećemo dopustiti pad u političko crnilo, banalizaciju politike, populizam i šovinizam.'
Kad po ne znam koji put čitam, pretpostavljam, točno prenesene vijesti, pitam se – zar je moguće biti normalna osoba i to govoriti, a pogotovo crpsti iz sokova hrvatske države najbolji nektar, da bi je onda ovako opisivala? Trebao bi esej da bi se odgovorilo na ove izljeve tempirane mržnje prema svima koji nisu 'Vaši' pripadnici stranke čiju sam skraćenicu naveo. U brzini vjerojatno Vam je izmakao tekst, kojeg su prenijeli i novine za koje ne bi nitko mogao reći, a radi se o face-boocku budućih preosveštenih lica, duhovne djece Ilije Garašanina ili velikog prijatelja Vašeg dičnog brata Zorana. Znate da mislim na Savu Štrbca. Što su prenijele novine prije nego li su tekstovi izbrisani s uhodanih portala šaljem Vam u privitku.
Molio bih Vaše stručno mišljenje.
Zamislite da su to pisali hrvatski bogoslovi u Srbiji o Srbiji. Nemam ja čemu se čuditi, jer tijekom krvavih godina domovinskog rata nije bilo moguće ni Diogenovom svijećom pronaći duhovnog velikodostojanstvenika SPC koji je zastupao pošteni i istiniti stav o Domovinskom ratu. I umjesto da se stranke pozabave njihovim (zlo)-zlim činima za koja su nužne odgovarajuće sankcije, njima se pjevaju ode bratstva-jedinstva.
Nisam nikada čuo, a ako je toga bilo, obavijestite me, da ste reagirali na te ratne zločine srpskih crkvenih velikodostojanstvenika.
Rekli su mi da ni u onom neopisivom slavlju povratka nevinih hrvatskih generala, na iznenađenje sve velikosrpske bratije, posebno Save Štrbca, išao mu je suze brisat Vaš brat.
Nisam bio ni u Hrvatskoj ni u Europi tog dana, ali da prođe nekažnjeno taj čin, to je bilo moguće jedino u 'prastaroj' Jugoslaviji, onda kada je po naredbi šefa policije Grge Anđelinovića u krvi ugušena pobunu hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. na Trgu bana Josipa Jelačića. Ubijeno je 13 osoba (9 vojnika), a ranjeno 17 (od toga 10 vojnika).
Dio govora Grge Anđelinovića u beogradskoj skupštini 26.4.1921. glasi:
"Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.
G. Simonović je kazao:
"Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovdje u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata.
Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba da prvi počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim."
Sjećate se kada su Vam malo istraživali genealoško stablo i došli do zaključka kako Vam je taj zloglasni Grga Anđelinović djed, s pravom ste reagirali da nije djed nego brat od djeda. Ja sam pristaša one mudrosti koja kaže da će svatko svoje breme nositi, ali isto tako ne zabacujem potpuno narodnu mudrost kad kaže za dijete da se je 'uvrglo' na oca ili majku.
Rekoše mi oni koji Vas bolje poznaju, da se ne isplati vama ni govoriti ni pisati. Unatoč tome ja vjerujem da pustinja može procvjetati, iako su mi i sada pred očima Vaš drski stavovi pa i onaj kad vas i u hrvatskom parlamentu opominju i kažnjavaju Vi i dalje tvrdite da je Hrvatska bila agresor u Bosni?! Ta Vaša izjava je samo jedan od pokazatelja da od svih vrednota jedna dominira u Vašem životu, a to je vlast. Bilo mi je neugodno slušati jednog veoma inteligentnog saborskog zastupnika koji Vam se je indirecte obratio u saboru. Riječi su mogle biti biranije. No za riječi nije samo odgovoran tko ih izgovara nego i zbog čega ih izgovara. Jedina stvarnost koja s godinama ne slabi u ljudskom organizmu jest vlast. Dapače što starije godine to viša želja za vlašću i to, po mogućnosti, apsolutnom, a zna se ona mudrost da svaka vlast kvari – apsolutna, apsolutno. Zato mi je divan papa Franjo. Ugledajte se malo u njega pa ako dođe u Zagreb rasporedite tako dnevne poslove da Vam se ne dogodi kao kod posjeta njegova prethodnika.
O gejevima ne želim gubiti riječi, jer mi je savjest potpuno mirna, a kada mnogi od njih počnu poštivati populaciju koja ne pripada njihovoj, onoliko koliko ih ja i apsolutna većina normalnih osoba poštuje, bit će mir na svijetu. Vaše ponašanje, odnosno odgovor ženama, kojima nismo ni vi ni ja dostojni obrisati im cipele (ako ih imaju) za najveći martirij koji može ljudsko biće proći, nadmašilo je sve što svjetska kriminalistika može sresti, a ljudsko (ne)biće perverzijom izreći. Čitali smo da ste im na molbu da ih primite i pođete s njima na mjesto stradanja, odgovorili, da je njihovo mjesto biti na gay paradi!!!Taj stav ni najperverzniji ljudski mozak ne bi mogao smisliti. I onda se čudite kako silni postotak glasača daje vama glas?! Reče mi moj jedan susjed, Srbin: 'Za ove reči zaslužila je da je vežu na rivu i tko god prođe kraj nje da je pljune!' Uvijek sam bio protiv pljuvanja i zato ne mogu biti u sinhronu s vokabularom visoko pozicioniranog ministra. Relata referro!
Možda ćete se čuditi kako se netko usudi pisati tako odgovornoj političkoj osobi! Da sam živio u vrijeme Adolfa Hitlera i na njegova bih zlodjela reagirao pa što bude. Koliko osluškujete bilo naroda kojega predstavljate predlažem Vam da provedete neobvezni referendum s jednim jedinim pitanjem: 'Slažete li se s obavljanjem časne uloge kako ju vrši ministrica dr. Vesna Pusić?' Što mislite bi li postotak pozitivnog odgovora prešao postotak glasača za Vašu stranku na prošlim izborima.
Nisu, gospođo ministrice, ljudi Hrvatske stoka kojoj ne treba sve reći. Zar zadnji veoma važni potez, za čije stvaranje ste bili najodgovornija osoba – pregovori s odgovarajućim tijelima Slovenije, a kojeg ni vi ni vlada niste objavili, ne daje, na temelju bolnih iskustava ne samoVaše vlade, strah u kosti. Jer da ste sklopili nešto čime bi se mogao ponositi svaki stanovnik Hrvatske, ne samo Vi, nego i oni koji su s Vama na tome radili, biste neprestano kukurijekali. Ovako znajući ne samo Vaše (ne)sposobnosti imam dovoljno materijala sumnjati u teške posljedice tih ucjenjivačkih slovenskih traženja, koja nas mogu više koštati od 'blagodati' ulaska u placebo EU-a.
Ovdje ću stati, iako sam se tek zagrijao. Vi spadate među osobe s najdužom političkim stažem u Hrvatskoj. Kada bi nitko odlučio pisati jedan znanstveni uradak o plemenitoj, lijepoj, netotalitarističkoj hrvatskoj državi na temelju Vaših govora, pisanja i gesta kakva bi slika Hrvatske izgledala?
Pitate li ne samo mene, nego svakoga tko voli Hrvatsku domovinu, jer mu je to jedini životni habitat, odgovor bi bio zastrašujući.
Kao završetak preporučam Vama i Vašim suradnicima, pogotovo onima iz HNS da svakako pročitate današnju kolumnu Ante Tomića, objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji, (26.3.2013.)a glasi: 'MALI, ČIJI SI?HNS-ov? PA ŠTA NE KAŽEŠ!
I lijepo Vas molim nemojte nam stalno nametati atmosferu Velikog petka, kada mi jedva čekamo USKRS!
Sa štovanjem:
Prof.dr.sc. JOSIP ČORIĆ
Životni moto. 'SVE ZA POŠTENI OBRAZ, ALI POŠTENOG OBRAZA NI ZA ŠTO!'
Split, 26. ožujka 2013.
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset peti dan
Sumnja. O Preteči
Prorokovođa ne mogaše dugo usniti. Bio je preumoran. Prije nego usni, uznemiren uroni u razmišljanje:
- O, kako su mi teški dani sumnje. Ne vaše, narode, nego moje. Izjeda me sumnja hoćete li biti ustrajni, hoćete li i koliko dugo ostati budni. Sad kad vas probudih zavolje vas još više, voljeni moji. Vi niste ni svjesni koliko ste lijepi, koliko ste uzvišeni kad ste budni i puni vjere. U svom ushićenju ne znam s kim da vas usporedim: s cvjetnom livadom na jutarnjoj rosi, s umilnim proplankom u šumici, s ugodnim hladom pod širokom vrbom što pastiru taži umor, s jatom veselih ptica u predvečernjem letu, s brižnom pčelom što marno od cvijeta do cvijeta oblijeće, sa suncem iza gore živodajnim, ili s čim drugim lijepim i uzvišenim! Da, veseo sam, do neba bih kliktao od veselja kad vas tako budne vidim. Ali, kako rekoh, sumnja mi nagriza veselje, sumnja hoćete li i dokle biti budni. I ne zaboraviti ovo naše drugovanje, ovaj dan svetačni, ovaj dan neprolazni. No, svoju sumnju ja moram svladati; moram je, prije svega, pred vama sakriti, da se ne ugledate u mene, da u vjeri u sebe ostanete budni. Da tako odagnate i moju zlokobnu sumnju.
Veliki događaji se ne događaju svaki dan. Vrijeme dugo priprema velike događaje. Ako ne slutite što ono priprema, kako ćete ga spremni dočekati. Zato neka vaša slutnja uvijek bude budna.
Kad se ujutro probudio, prvo čega se sjeti bijaše da je jednom u govoru Preteču spomenio i narodu obećao o njemu nešto više reći. Zato taj dan govor započne izlaganjem o Preteči:
- A što da vam o Preteči kažem! O onome koji bijaše prije svih i koji osta najveći od svih koje posla među vas. On te probudi prvi i na vrijeme. Međutim, većina vas je smatrala da vas je prerano probudio, da se niste dovoljno naspavali. Većina vas se mlitavo, beživotno osjećala. Ali ipak on te duhovno rodi: od naroda te nacijom stvori. No, niste mu zato zahvalni bili. Vaša nezahvalnost i u grob ga razočarana otjera. Iako vas je za života grdio, nikad vas nije prestao ljubiti. I za života on bijaše sam ivoj duh i tvoj neokrunjeni kralj. Diže se protiv dvoglave zvijeri u čijim raljama tvoja glava bijaše. Ne isčupa te, ali ti za to dobar razlog dade. Postavi se između tebe i tvoga sna o slobodi, i od sebe napravi put k njoj. Pozivao te na svoj put blago i razumno, ali te i gromko grdio zbog sustezanja i nerazumijevanja. Tek kada umri, ti spozna koliko je velik za života bio, jer poslije smrti još veći naraste. Ti još i danas živiš u njegovoj visokoj sjeni.
A vrijeme je već odavno bilo da iz te sjene iskoračiš i to hodeći po njegovu putu. Putu tvrdu i trnovitu, ali zato jedino ispravnu i spasonosnu. Ti ga nisi mogao slijediti jer još previše bunovan i mlitav si bio. On za te previše uspravan, nepokoran i nepopustljiv bijaše. Na previsoku je brdu stajao da bi se ti puzeći do njega došuljao. Nisi bio spreman s njime tamnovati i gladovati, i zato osta tako dugo u raljama one i kasnije još opasnije zvijeri. Ni za žrtvu u krvi nisi bio spreman. Nisi znao, kad sužanj lance i okove sa sebe skida, da ruke okrvaviti mora. Inače ih nikada ne skide. To sad već znaš, jer si kasnije kroz to prošao. I tako on umri a tebe, tvojom krivnjom, ostavi u sužanjstvu. No, njegovo sjeme ipak ne propade. Iza sebe ostavi upaljenu iskru duha u tebi koja kao svijeća neugasiva gori. Koja osvjetljava vaš put, lica vam zažaruje i slobodom iziskriva i razgaljuje. Nositelji toga svjetla su oni što prvi ustaše, što uvijek ispred vas idu i prvi za vas i slobodu ginu. Ni mene oni nikad ne napustiše, stalno se meni obraćaju i s moga izvora dobivaju snagu.
On je Preteča jer on prvi Ispravni put spozna i vama ga objavi. A Ispravni put je uspravan, kraljevski put, put savršenstva. Po njemu se ne ide bez napora, bez samonadilaženja. To je put po kojem se ne ide bez ljestava sa sedam razina i sa sedam vrlina. Idite po Ispravnom putu, penjite se po ljestvama da ne budete prizemljari.
Rekavši to, Prorokovođa ode razmišljati o sutrašnjem danu i sabirati za sutrašnji govor.
Tako bi i prođe i dvadeset peti dan učenja Ispravnoga puta.
Drvar, 28. ožujka 2013. godine
NADLEŽNE VLASTI OPSTRUIRAJU IZGRADNJU KATOLIČKE CRKVE U DRVARU
Župa Sv. Josipa u Drvaru ni nakon osamnaest godina od ponovnog dolaska župnika u tu župu nije dobila dozvolu za gradnju župne crkve na mjestu one koju su bivše vlasti srušile. Naime, općinske vlasti Drvara već osamnaest godina, i nakon što im je upućeno mnoštvo molbi i zahtijeva, uporno opstruiraju ponovnu izgradnju katoličke crkve.
U studenom 2012. godine župi sv. Josipa u Drvaru je župljanin Marko Vrhovac, lokalni gospodarstvenik, darovao zemljište za izgradnju župne crkve. Lokalne vlasti, na čelu s načelnikom Stevicom Lukačem, već pet mjeseci samovoljno i protuzakonito negiraju rješenje Općinskog suda u Drvaru i ne žele uknjižiti u katastar i posjedovne knjige darovano zemljište. S takvim protuzakonitim ponašanjem, koje se direktno protivi državnom Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u BiH, upoznate su i županijske vlasti u Livnu, ali dosada ni one nisu ništa poduzele, kao ni prethodne. Župljani se sa čuđenjem i žalošću pitaju: Jesu li i oni za svoje političke moćnike uopće ljudi kad im se osporava jedno od temeljnih neupitnih ljudskih prava, prava na slobodno ispovijedanje vjere? Odlučni su tražiti svoje pravo kod državnih predstavnika i kod predstavnika Međunarodne zajednice u BiH. (tabb)
Dino Buzzati
Toranj
(La torre)
U vremenima velikih invazija jedan mladi i bogati građanin, imenom Giuseppe Godrin, izgradio si je na sjevrenom rubu grada vrlo visoki toranj s jednom prostorijom na vrhu, u kojoj je provodio najveće dijelove dana.
Odozgo je mogao nadgledavati veliki komad puta koji je vodio na sjever, u pravcu planina na kojima se nalazila granica.
Mnogi ratnički i lutalački narodi krstarili su svijetom donoseći rat, krvoprolića, razaranja. Međutim, svi mirni i sjedilački narodi najviše su se bojali krvoločnog čopora znanog pod imenom Saturnijanci, kojem se ni jedna vojska poredana u slavu domovine nikada nije mogla oduprijeti.
Dakle, Godrina je već kao dječaka mučio strah od Saturnijanaca, i zbog toga si je dao izgraditi toranj da on bude prvi koji će dati znak na uzbunu.
Najopasnije saturnijansko oružje uistinu je bilo iznenađenje. Oni bi se neopaženi, u neobuzdanom galopu, strmoglavili na gradove. Tako da se ni najhrabrije i najobučenije milicije nisu mogle na vrijeme postaviti u bojni poredak za obranu. Kad su bile u pitanju gradske zidine, ti barbari bijahu pravi umjetnici u veranju na njih ma koliko bile visoke i glatke.
Zahvaljujući vidljivosti koja se uživala sa vrha tornja Godrin, ne samo da bi bio prvi koji bi blagovremeno dao uzbunu o neposrednom upadu, nego bi bio prvi koji bi se mogao pripraviti za borbu - tako je govorio - mnogo prije od drugih. U tu svrhu je nabavio veliku količinu ratne opreme; mačeva, kopalja, pušaka i prangija. U dvorištu, podno tornja, tri puta tjedno je skupljao brojne ukućane da vježbaju rukovanjem oružjem.
Ljudi su počeli, kada je izgradnja tornja već bila dobro upućena i suženi vrh tornja podosta nadmašio sve ostale gradske zgrade, šaptati da sa Godrinom nije sve u redu. Povijesne knjige su govorile da je već prošlo više od stoljeća kako se ti barbari-upadači nisu dali vidjeti. Saturnijanci su već postali priča iz mračnih vremena, više kao legenda i, vjerojatno prema mišljenju mnogih, više nisu ni postojali.
Nisu nedostajali ni zlobnici: Godrin si nije dao izgraditi toranj da bi mogao biti prvi u borbi, nego da bi dobio na vremenu da se prije skrije. Neki su tvrdili da si je u podrumu tornja dao izgraditi neosvojivo sklonište sa zalihama vode i hrane dostatne za opsadu od nekoliko godina. Nitko, međutim, to nije mogao dokazati.
Tijekom vremena, ipak se od toga nije više pravio slučaj i tračevi su prestali. Bijaše mirno razdoblje i grad je uživao u uspješnom i mirnom životu. Godrin, koji je pripadao jednoj od najugledniji gradskih obitelji, s vremena na vrijeme je sudjelovao na zabavama i svečanostima u višim društvenim slojevima, ali je pretežno vodio povučen život ne prestajući sa svoje osmatračnice motriti Sjevernu cestu moćnim dalekozorom: cestu kojom su se spuštala mirnodopska kola natovarena raznom robom, stada ovaca i osamljeni putnici. Navečer, kada se spuštaju sjene i kada je morao prekinuti promatranje, Godrin bi prije spavanja odlazio u susjednu krčmu gdje bi popio rakiju i uzput prisluškivao putnike prolaznike.
I tako godine prođoše stravičnom brzinom, te se Godrin jednoga dana zateče starim i da bi se popeo na toranj, uz četiristotine tridesetosam strmih stuba, po prvi put mu je trebala pomoć slugu.
Osim snage, manjkalo mu je i smiona duha, mladenačke nade i k tome i starog straha. Prolazili bi dani a da se ne bi ni približio dalekozoru, koji je već odavno stajao pričvršćen u smjeru Sjeverne ceste.
Ali, jedne večeri dok je sjedio u svom uglu u krčmi i naprezao uši da čuje nekog stranca, konjskog trgovca, koji je pričao čudnovate događaje iz dalekih zemalja, iznenada se trgnuo. Jer je taj neznanac najednom rekao: -"... da, sjećam se, bio sam još dijete, baš one godine kada su Saturnijanci stigli do vas".
Godrin se nikada nije miješao u tuđe razgovore, međutim ovaj put je bilo jače od njega: - "Oprostite, gospodine" - upita ga - "ali što ste to upravo rekli?"
Onaj drugi se okrenu začuđen: - "Da, one godine kada su Saturnijanaci upali kod vas". I mirno je dalje nastavi svoj razgovor.
Previše je Godrin bio iznenađen da bi imao hrabrosti nastaviti sa ispitivanjem. A s druge strane, zašto davati važnost jednom hvastavcu u prolazu? Jamačno je govorio nesmotreno čineći smiješnu zbrku datuma i imena.
Ipak mu je crv sumnje ostao: kako to da nazočni u krčmi čuvši spominjanje o upadu Saturnijanaca, sve domaći ljudi i Godrinu poznati izviđenja, nisu ni pisnuli?
Idućih dana, praveći se kao da ništa ne zna, išao je uokolo ispipavajući teren, zaustavljao se manje ili više u brbljanju s ljekarnikom, prodavačicom cigareta, knjižarom; što gotovo nikada nije činio. Nije pitao izravno, nego natruhe tu i tamo nabačene izdaleka, nasumce. Ništa pobliže nije mogao saznati.
Na kraju se odlučio posjetiti Antonia Kalbacha, svoga starog profesora latinskog i grčkog, osobu posebno cijenjenu u gradu po znanju i mudrosti i kojeg su gotovo smatrali prorokom. U najtežim trenucima čak su i državnici dolazili njemu po savjet. Od kada je završio školu Godrin nije nikada s njim govorio. I već ga neko vrijeme nije ni sretao, što je bio znak da časni starac, koji je bio na izmaku života, više nije imao snage izlaziti iz kuće.
Ugledni profesor je s veseljem primio Godrina. Nije izgledao da ga je začudilo pitanje, reklo bi se da je bio potpuno u tijeku događaja.
- "Nikada nisi došao posjetiti svog starog profesora" - reče mu - "ali sam te ja svejedno volio. I štoviše, promatrao sam te izdaleka. Jadni sine moj! Da, Saturnijanci su došli, oni kojih si se tako bojao. Došli su, prošli i odavde dalje otišli".
- "Ali, profesore, ovdje u gradu barem šezdeset pet godina od kada sam se rodio...".
- "Saturnijanci su došli" - nastavio je neumoljivo stari profesor -"a ti, jadni moj sine, tamo gore na vrhu svog tornja nisi opazio ništa".
- "Vidio bih ih kako dolaze Sjevernom cestom!".
- "Nisu došli Sjevernom cestom, niti onom Južnom. Ušli su tiho, iz podzemlja, sve su opljačkali i razorili. A ti, jadni moj sine, u svom uzvišenom samoljublju nisi ništa opazio".
- "Ipak, mora da su kradom nestali, zar ne?" - reče Godrin pomalo uvrijeđen.
- "Saturnijanci su došli, opljačkali i ponovno otišli. Ali još su drugi došli. Drugi Saturnijanci dolaze svakodnevno, napadaju, pljačkaju, uništavaju i odlaze. Ne upadaju na konjima po cestama i trgovima, oni djeluju u nutrini svakog od nas, čine pokolje; i ako nismo više nego pozorni...".
- "Ali, ja...".
- "Ali, ti ništa. Napali su i tebe, razorili su i tebe, a ti nisi opazio ništa jer si gledao na drugu stranu, na onu blesavu Sjevernu cestu. A sada si, jadni moj sine, gotovo ostario. I tako si uludo potratio čitav svoj život".
S talijanskog preveo: Josip H. Nikšić
hrsvijet.net, 28.3.2013.
Pobjednici
Poraz ili pobjeda u jednoj nogometnoj utakmici, sami po sebi, ne znače puno za neku državu. Neće se zbog takve pobjede nijedan od pokazatelja razvijenosti nekog društva popraviti niti će se zbog takvog poraza ti isti pokazatelji pogoršati. Međutim, gotovo uvijek takve pobjede ili porazi imaju određeno simbolično značenje za zajednicu, naročito ako je riječ o zajednici koja se još uvijek konstituira, koja još uvijek traži potpunu definiciju svoga zajedništva.
Hrvatska ima svoju priču, svoju veliku pripovijest, čija konstitutivna poglavlja i brojne epizode još uvijek mnogi svojataju ili niječu. Hrvatska priča zapravo je fantastična epska priča o uspjehu nepovoljnim okolnostima (i susjedima) usprkos. Malo i gotovo nikada potpuno neovisno kraljevstva uspostavlja se sredinom srednjeg vijeka, traje jedva dvjestotinjak godina i potom potpada u ovisnost i vazalstvo. Kroz europsku povijest na desetke, ako ne i stotine takvih se kraljevstava, kneževstava, vojvodstava i sličnih državnopravnih tvorevina pojavilo i nestalo, a da se u njima duh nacionalnog zajedništva nije održao ili se nije ni uspostavio. One pak nedovoljno velike i snažne državne tvorevine koje su opstale, opstale su, a često i nastale kao kompromis velikih sila u arhitekturi europske moći.
Hrvatskoj, naprotiv, veliki nikada nisu bili skloni. Ni njezinu nastanku ni njezinu opstanku. Uvijek je bila smetanja: Bizantu, Francima, Mlecima, Mađarima, Austriji, Turcima, Talijanima, Nijemcima, Srbima. A u moderno vrijeme sklone joj nisu bile ni velike totalitarne ideologije kao što su fašizam i komunizam. A bome ni globalizam! Stoga ni konstituiranje hrvatske nacije nikada nije teklo neometano. Čak i one sile koje su Hrvatima na momente bile sklone, tako su se ponašale zbog nekih svojih dalekosežnijih ciljeva, a ne zbog Hrvata samih. Tako su, recimo, Katoličkoj crkvi dugo kroz povijest Hrvati služili kao ispružena ruka prema pretežno pravoslavnom slavenskom svijetu. Dakle, poimani su kao most za širenje katoličkog univerzalizma i na taj prostor. Svi ti Križanići, Kašići, Levakovići i drugi bjehu upregnuti u ta kola. Koja svejedno nikada nisu uspjela preći ''na Drini Ćupriju'' niti svladati ''galicijsko blato''.
Ali upravo uslijed toga ''zapadnoga grijeha'' hrvatski prvi rječnici, gramatike i druge temeljne knjige svoje hrvatstvo skrivaju pod slovinskim, ilirskim, dalmatinskim ili kojim drugim imenom. I upravo zbog toga, zbog tih mesijanskih zabluda iz prošlosti ni do dana današnjega nismo sigurni je li naš jezik baš naš ili ga dijelimo sa Srbima kao ''komad bravetine u sočivici''. Kako to lijepo svojedobno reče Ivan Slamnig, a zloupotrijebi nedavno Snježana Kordić. A uslijed prečestih prorjeđivanja hrvatskih elita svi dogovori, ugovori, sporazumi i slične (ne)pragmatičke sankcije sklapani su na našu štetu, nauštrb naših prava, teritorija i samog imena.
Međutim, paradoksalno je i prekrasno da hrvatska priča unatoč svemu tomu napreduje, razvija se i postaje činjenicom i za one koje je najradije ne bi čuli, a Hrvati, koliko god bili regionalno različiti, tvrdoglavo ustraju u tome da su jedno, jedinstvena afektivna zajednica s racionalnom vizijom budućnosti. Stoga možda nije ni čudo da se premijer Milanović, u kasnim četrdesetim još uvijek zapitan što ga to definira kao Hrvata, čudi kako se nešto tako ''paradoksalno'' kao hrvatski narod u ''slučajnoj državi'' uspjelo kroz stoljeća oduprijeti rasapu i rasti. Tuđinske vlasti i nametnute ideologije Hrvatsku su kroz stoljeća lišili autentične državotvorne elite, ali ta zanosna ideja uvijek iznova novači nove idealiste iz zdravog narodnog tkiva. Stoga, kompradorskoj naravi trenutnih političkih elita unatoč, Hrvatska ima budućnost. Ona pobjednica, ne samo u nogometnoj utakmici prošlog petka nego i u jednom puno širem smislu.
Pobijedili smo u nametnutom ratu, ostvarili neovisnu državu, izdržali dvanaest godina razdržavljujućih garnitura na vlasti, dočekali međunarodnu potvrdu o čistoći našeg obrambenog rata, slobodu naših generala i, eto, danas kao od šale pobjeđujemo nogometne reprezentacije država koje su nas nekada držali svojim osvojenim teritorijem. A još prije dvadesetak godina te zemlje i ti narodi nisu vjerovali da će hrvatska nogometna reprezentacija uopće ikada postojati, a kamoli da će njih glatko pobjeđivati. Ne mislim pri tome samo na Srbiju, nego i na Austriju, Mađarsku, Italiju, Tursku … Naravno, sadašnjost nije ružičasta, puno je toga što nas tišti, a još se više toga iza brda valja, no je li ikada kroz povijest situacija bila bolja? Meni se čini da nije. Stoga, vjerujem u hrvatsku budućnost. Iako me, kao i mnoge druge, njezina sadašnjost često ispunja gorčinom, pa i cinizmom.
Damir Pešorda
Slavko A. Komar
"Gori od fašizma bit će samo antifašizam"
Jedan od osnivača Talijanske komunističke partije, Amadeo Bordiga, i njezin glavni tajnik, jedan je od prvih europskih komunista koji je "prozreo", i za građane i za komuniste, pogubnu politiku Josifa Visarionoviča Dugašvilija, zvanog Čelični (Staljin), i može ga se, stoga, uzeti kao prvog antistaljinistu. Bordiga je prozreo i krvoločni igrokaz koji se vodio pod krinkom "antifašizma", i dalekosežno je shvatio njegovu pogubnu bit, izrekavši još krajem dvadesetih godina svoju čuvenu izjavu "Gori od fašizma bit će samo antifašizam".
Iako je Bordiga živio do 1970. ne vjerujem da je imao prilike nešto saznati o "hrvatskim antifašistima". Pod "hrvatskim antifašistima" mislim isključivo na tzv. etničke Hrvate, bolje rečeno otpadnike (renegate) od hrvatskog narodnog korpusa. O srpskim/vlaškim koljačima, isto tako "antifašistima" i druzima onih prvih, s balkanskih brda nema smisla trošiti previše riječi, oni su genetski ubojice. Nu, "hrvatski antifašisti" su u zlu nadmašili i srpsko/vlaške koljače.
Španjolski psihijatar Antonio Vallejo Nájera je dijagnosticirao komuniste kao "mentalno zaostale i asocijalne tipove"; dalje zaključuje Nájera da "marksisti teže komunizmu i jednakosti klasa zbog svoje inferiornosti, koje su vjerojatno svjesni. Zbog toga ih se smatra da su nesposobni napredovati radom i osobnim nagnućem. Izjednačenje klasa ne žele tako da se uzdignu na tu razinu, nego da druge snize na svoju, druge koji su svoj položaj i ugled stekli radom ili naslijeđem".
Na subotnjoj proslavi nekakvog ZAVNOH-a u Topuskom pojavio se i stanoviti "antifašist", zapravo terorist, vrli Ličanin i jugoslavenski proslavljeni funkcionar Slavko A. Komar. Nisam imao pojma da je taj još živ, budući da je rođen daleke 1918. Inače sam primjetio da ovi komunistički ubojice, koji su preživjeli rat i 1948., dugo i zdravo žive bez imalo kajanja za počinjene zločine nad, najviše, nenaoružanim civilima. Naravno, od Nijemca su tamo sve do kraja 1944. uredno bježali (taktičko povlačenje). Ne vidim da ih kažnjava Svevideći Bog, kako nam bacaju prašinu u oči (hrvatski) katolički svećenici…
Ono što je najstrašnije, prema televizijskom izvješću, je da su na toj morbidnoj proslavi "bili nazočni i predstavnici braniteljskih udruga i barnitelja"!!??. Pa, pobogu, protiv koga su se oni, navodno, dakle borili, ako idu u Topusko? Znači, u pravu su oni koji tvrde da je to bio građanski rat, da bi pojedine "republičke" političke klike stekle nove (bolje) položaje. Dok nemoćno i oboreno hrvatstvo izdiše u blatu, iz tame povijesti jate se komunistički strvinari, izvlačeći se iz svojih mračnih jazbina.
Da se vratim na "narodnog heroja" Slavka A. Komara. Taj se goso, prije nego će otići u "šumu", proslavio bombaškim napadom na "postrojenu ustašku jedinicu" 4. kolovoza 1941. u Runjaninovoj ulici u Zagrebu, prilikom koje je ranjeno 28 ustaša. To je službena povijest koju predaje Tvrtko F. Jakovina i slični i koja je zapisana u "knjigama". A sada da vidimo što se i kako stvarno dogodilo 4. "augusta" 1941. u Runjaninovoj ulici, da kažemo prešućivanu protupovijest (kontrapovijest) koji današnji sve češća nazivaju revizionizmom.
Svi oni stariji, koji će možda čitati ove redke, a završili su srednju školu i, eventualno, fakultet u Jugoslaviji, moraju se sjetiti da su imali u školi predmet koji se zvao "predvojnička obuka". To je bila priprema muške mladeži za rat, a prije redovitog vojnog roka. To je vjerojatno bilo prusko naslijeđe iz XIX. stoljeća, vremena sveopće militarizacije. Iza udara u Karađorđevićevu i nakon reboljševizacije svega, predmet je dobio naziv "obrana i zaštita". Taj "fakultet" (obrane i zaštite) je završio i velikogorički gradonačelnik (Nitkoiništa, kako ga titulira debeli Šuker), komunist, Tonino Picula. Taj običaj je imala i Karađorđevićevska Jugoslavija i, naravno, i NDH. Običaj je bio, toga se dobro sjećam, da krajem školske godine učenici (muški, ženske su učile sanitet) idu na najbližu streljanu i da ispale 5 metaka u metu iz puške M48. Za tu prigodu bi nam navukli nekakve iznošene vojne odore, barem je tako bilo u gradu gdje sam išao u školu, i s pjesmom smo išli na streljanu. Veselili smo se, moram priznati, da ćemo i mi pucati.
Ona mala i kratka uličica (Runjaninova), koja ide od ugla Vodnikove i Marulićevog trga do Crnatkove ulice, imala je dvije zgrade na jednoj strani, a na drugoj je bila ograda Botaničkog vrta. Prva zgradurina, do Vodnikove, bila je nekakva zloglasna zgrada SUP-a (milicije) a i danas je u njoj sljednik milicije, Faberov MUP. Druga zgrada, do Crnatkove, je bio poslije Drugog svjetskog rata učenički dom, a prije rata i za vrijeme NDH, studentski dom. Danas te zgrade nema, na njezinom mjestu od osamdesetih godina se nalazi nekakva ambulanta.
Studentski dom!? Da, to je bio studentski dom za one izvan Zagreba, a koji su studirali; nisu ratovali ni u jednoj vojsci. U nedjelju 4. kolovoza 1941. na studente su navukli ustaške uniforme, postrojili ih da krenu prema Maksimir, na streljanu, gdje će dobiti puške i ispucati onih pet metaka. I u tom trenutku srpskokomunistička pasjad iz busije, iz grmlja Botaničkog vrta, banda predvođena gospićkim "Hrvatom", studentom veterine, Slavkom Komarom, pokojnog Alojzija, bombama je napala nenaoružane studente.
Eto to je njihovo "antifašističko" i čojstvo i junaštvo, a tako su se vježbali za konačni obračun s nenaoružanim neprijateljem na Bleiburgu. Oni imaju pravo ubijati sve koje smatraju svojim neprijateljima. Oni su okrenuli (zapravo Lenjin) novozavjetnu Isusovu krilaticu "Tko nije protiv nas, on je s nama", u "Tko nije s nama, on je protiv nas". I Fumić je nedavno izjavio da je rat "ubijanje u kojemu je cilj ubiti što više neprijatelja". Dakle, (svima) je dopušteno ubijati, i u ratu i u miru, osim Hrvatima. Hrvati su zločinci kada ubijaju, a Komarovi "partizani" su heroji kada rade to isto. Nu!
Sada su "Hrvati" saveznici s "najmoćnijom silom na svijetu" i moći će nekažnjeno ubijati druge, bijednike poput samih sebe, koje su Srbi nekažnjeno ubijali 1991. pod zaštitom "najmoćnije sile na svijetu", sadašnje hrvatske saveznice. Ta sila, kojoj su "Hrvati" saveznici (moš mislit!) je u Koreji pedesetih godina ubila 3 milijuna civila, u Vijetnamu šestdesetih dva milijuna, u Iraku (do sada) 1.300.000 Iračana. I tako dalje!
Veliki arapski pjesnik Muhamed Abu Ala al-Maari, u XI. stoljeću je napisao ove stihove:
"Ne znam hoćeš li Raj zateć na drugom svijetu,
ali znam da si, odlazeć s ovog, izbjegao Paklu kletu"
A što bi slijepi i svevideći sirijski pjesnik rekao da je danas živ?
Prof.dr.Marko Obućina, Sveučilište u Konjskom Brdu(10.5.2009.)
Sad znam tko je mojoj Hrvatskoj rušio sne
Mladi osječanin Mislav Kontić uglazbio je svoje stihove posvećene hrvatskim braniteljima.
Kontić je stihove izvorno objavio još u studenome na Facebook stranicama Vlade, što su posjetitelji nagradili sa više od 16.000 "lajkova".
Skladba nosi naslov "Sad znam tko je mojoj Hrvatskoj rušio sne" i već je postala prepoznatljiv hit među hrvatskim domoljubima.
I čitam povijest našu kada je bilo "brat uz brata"
Od zajedništva tog, nije bila jača nijedna granata
I kada sve to čitam,odmah budem jako tužan
I znam da im je ovaj narod nešto ostao dužan
Hvala vam od srca heroji, to zaboravit vam neću
Za Vukovar i vas zapalit ću svijeću
I molit ću Boga još samo jednu stvar
Da mi vašu slobodu pokloni na dar
A sada dođimo do teme cajke!
Jer neki ljudi misle da su priče iz rata bajke
Neki kažu da ih slušaju jer mogu pjevati i skakati
Pogledajte film o Vukovaru pa će te plakati
I zašto im je teško jednu svijeću zapaliti
A nije im teško po klubovima naše domoljublje blatiti
I dragi bože pošalji im malo pameti
Valjda će onda i oni Vukovar shvatiti
Šta će vam Mile Kitić ili Ceca
Zbog njenog muža ubijana su i djeca
Ali slušajte ih samo, to je vaše "hvala"
Hrvatskoj majci, koja sinove je dala
Čuvaj ovo sveto tlo sačinjeno od krvi i muke
Jer za ovu domovinu su se borile samo hrabre ruke
Kada se Markač i Gotovina vrate
zasjat ce suza u oku za moje Hrvate
Na kraju Bože samo jedno te molim
Čuvaj moju Hrvatsku jer najviše je volim.
Mislav Kontić
Podsjetnik...
Partizanski Pokolji
PARTIZANSKI PRED-BLEIBURŠKI POKOLJI HRVATSKOG NARODA
Temu “Predbleiburški pokolji hrvatskog naroda” izabrao sam ima dvije godine na Medjunarodnom znanstvenom simpoziju o Bleiburškoj tragediji. Tada sam u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora nazočio svim predavanjima i diskusijama i čuo mnogo izjava o jugo-partizanskim “vojnim” operacijama protiv ondašnje Drzave Hrvatske. Na temelju iskustava iz onih godina i na temelju svojih životnih istraživanja, već prvoga dana Simpozija te “vojne”operacije definirao sam pred-bleiburškim pokoljima hrvatskog naroda i tako odredio temu ovoga referata.
Osnutak Kraljevine SHS-a, odnosno Jugoslavije, bijaše politički genocid i klica biološkog uništavanja hrvatskog naroda. Pred-bleiburški masakri započeše u Zagrebu 1918., razviše se u Lici i drugim krajevima tridesetih godina prošloga stoljeća a na samome početku NDH-a postadoše prava avalansa, poglavito diljem istočne Bosne i Hercegovine.
Ni drugi krajevi nisu bili poštedjeni od pred-bleiburških pokolja. Toga je svjedok i dr. Z. Šeparović, predsjedatelj ovoga Kongresa. Kao dječak iskusio je gorčinu krvoločnosti Titovih sljedbenika jer oni mu ubiše starijeg brata Dušana sa još četiri hrvatska mučenika. Baciše ih u jamu Paklenicu na otoku Korčuli zato što zbog svoje vjernosti Bogu i Hrvatskoj odbiše stupiti u jugo-partizane. Ta je jama nagovještala kasnije paklensko upotrebljavanje jama kao masovnih grobnica hrvatskih žrtava.
U vrijeme likvidacije Dušana Šeparovića i njegovih sumučenika započeše i ubijanja hrvatskih svećenika. Nedaleko moje rodne kuće jugo-partizani ubiše bogoljubnog i domoljubnog don Jozu Čulinu, župnika Gospe Ružarice u sinjskome selu Vojnić. On je jedna od prvih žrtava Splitsko-makarske biskupije. Fra Pavao Silov, prominski župnik, prvi je od 44 mučenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa središtem
u Splitu. “Krivica” svećenika Čulina i Silova i ostalih dušobrižnika takodjer je bila njihova vjernost Bogu i Hrvatskoj. O ovome svjedoče hrvatski biskupi na svome sastanku od 25. ožujka 1945. a godinu i pol dana kasnije na svome povjesnome sudu progovorit će i Nadbiskup zagrebački Stepinac, danas Blaženik i najpoznatiji mučenik pred-bleiburške i bleiburške tragedije hrvatskog naroda.
Broj svećenika-mučenika popet će se na 600 (šest stotina). Većina njih su pred-bleiburške žrtve. Njima prednjači nadbiskupija zagrebačka. Za njom slijede franjevačke provincije u Hercegovini i Bosni, svaka s više od 60 mučenika. I druge biskupije i redovničke zajednice dale su svoje mučenike na oltar vjere i domovine. Svi oni i stotine tisuća drugih hrvatskih mučenika jasno i glasno nam govore o pravednosti hrvatske borbe za slobodu i državnu samostalnost. Oni nam takodjer govore i o krvoločnosti Tita i njegovih sljedbenika i o njihovoj izdaji hrvatskoga naroda. Tu izdaju s puno boli i gorčine mi i dandanas proživljujemo.
Pred-bleiburške pokolje sačinjavaju i više od 40 mučenika (neki govore o 400) na otočiću Daksi pred Dubrovnikom, na čelu s patrom Marijanom Blažićem. U pred-bleiburške žrtve ubrajamo i makarske mučenike, na čelu s fra Dominikom Sulentom, mojim nekadašnjim ispovjednikom u Sinju i godine 1944. starješinom u Makarskoj. U pred-bleiburške šrtve ubrajamo i oko 9000 (devet tisuća) sinjskih, livanjskih i imotskih mučenika, pobacanih u Husinu jamu na Kamešnici, na čelu s fra Jozom Olujićem, mojim nekadašnjim profesorom i uzor-subratom baš u danima njegove mučeničke smrti.
Medju velike sinjske mučenike, ubrajamo takodjer pukovnika Jakova “Lulicu” Potočnika, zapovjednika Sinja, i fra Stanka Milanovića-Litru, svećenika-satnika hrvatskih postrojbi u Sinju. Pukovnik Potočnik bi obješen u sinjskom parku, dočim svećenik-satnik Milanović bi strijeljan nad rječicom Rudušom u sinjskome Podvarošu. Posljednje riječi bile su im poklici Kristu Kralju, Državi Hrvatskoj i njenom poglavaru. I jame-grobnice u Zagvozdu, Arzanom i na Podima u selu Velići kriju stotine branitelja NDH-a. Na tisuće je naših mučenika u mosorskim, biokovskim, svilajskim, dinarskim i drugim kraškim jamama. Svi oni, kao i mnogobrojni mučenici iz Splita i njegova zaledja, pobijeni kod groblja Lovrinac najvećega organiziranog ubijališta u Hrvatskoj ili pobacani u Kevinu jamu povrh Kaštel Starog, jesu žrtve pred-bleiburških pokolja.
Prema iskazu Srbina-partizana Dušana Vukovića, danom dr. K. Draganoviću odmah po svršetku Drugoga svjetskog rata, jugo-partizanska “vojna” operacija na Knin u jeseni 1944. završila je pokoljem 700 zarobljenih Hrvata, isto toliko četnika i 1500 Nijemaca. Pod zapovjedništvom majora Marinkovića Nijemci su u šumi Boricima kopali rupe u koje onda svi poubijani zarobljenici bijahu bacani. Zvonimirov grad, koji je već u godinama rata poznat bio po jami-grobnici Jejinki, tako postade jednim od najkrvavijih mjesta pred-bleiburške tragedije.
Taj isti Vuković ističe da je zauzeće Gospića završilo zarobljeništvom od samo 25 ustaša koje objesiše po obližnjim borovima. Moj brat Pavao, tadašnji u partizane mobilizirani pitomac biskupijskog sjemeništa u Splitu, nadodaje da su prije viješanja tim ustašama jugo-partizani u živo meso na prsima nožem bili urezali slovo “U”. Malo ustaša je dospjelo u ruke partizana. Oni zato pohvataše mnogo stotina civila pa ih bez ikakva suda nevine poubijaše. Zatim je uslijedilo fotografiranje izmrcvarenih tjelesa “za dokaz Zapadnim Saveznicima kako su ustaše bili okrutni prema svojim žrtvama”!!
Lika je prepuna pred-bleiburških masovnih grobnica. Posebno ističem Brinje s točno 913 mučenika. O njima sam mnogo puta čuo iz usta nedavno-preminulog Marka Rubčića, rodjenog i odraslog u Brinju. On je uvijek isticao da su ti njegovi mještani svi od reda bili veliki ljubitelji Države Hrvatske i to je uzrok da su ih srbo-komunistički partizani iz okolnih mjesta masovno likvidirali, uključivši i Ivana Vranića, jedinog brinjskog partizana jer ih je on nevine htio barem nekakvim ispitivanjem spasiti.
I ja sam svjedok bio takve partizanske “pravde”, dok sam u blizini i u samome Trstu u svibnju i lipnju 1945. služio kao mobilizirani jugoslavenski vojnik. Danju i noću slušao sam štektanje strojnica nad obližnjom fojbom u Bazovici. Ubijalo se ratne zarobljenike i pohvatane civile, Talijane, Nijemce, Hrvate i druge. U blizini Trsta poubijano je 400 zarobljenih hrvatskih mornara i velik broj hrvatskih izbjeglica iz Istre, Like i Hrvatskog Primorja. Kod Trsta ubiše i moga kolegu fra Rudolfa Vučića i, prema krivim vijestima, i mene skupa s njime! Tih pre-krvavih dana ja sam se u samome Trstu kao “bolestan fratar” puna dva tjedna sakrivao u kapucinskome samostanu na Monte Giusto.
U pred-bleiburške hrvatske žrtve posebnim poštivanjem ubrajam 30 (trideset) široko-brijeških mučenika o kojima od brata Pavla doznadoh u Makarskoj već u veljači 1945. Početkom travnja te iste godine moji kolege i ja, dok smo splitskim ulicama kao tek unovačeni partizani stupali u fratarskim habitima, vrijedjani smo bili “kao širokobriješki zločinci u fratarskim mantijama”. Širokobriješki i drugi hercegovački Hrvati uvijek su bili vjerni Bogu i Hrvatskoj. Upravo zato, mnogo tisuća njih jesu pred-bleiburški i bleiburški hrvatski mučenici.
Bosna je dala više hrvatskih pred-bleiburških mučenika nego i sama Hercegovina. Dala ih je u samome početku NDH-a u Višegradu i mnogim drugim mjestima istočne Bosne. Dala ih je u Grahovu, Tomislavgradu, Kupresu, Bajoj Luci, Travniku, Sarajevu, itd. Dala ih je oko 5000 (pet tisuća) i u Derventi koju partizani osvojiše točno Desetoga travnja 1945. Golema većina žrtava bili su civili: oko 2500 (dvije tisuće i pet stotina) Hrvata katoličke i isto toliko Hrvata muslimanske vjere. Partizani, vjerni bezbožnom Titu i jos bezbožnijem Staljinu, sve ih od reda proglasiše ustašama, poubijaše ih i pobacaše u 20 km duge njemacke“sančeve” koji tih krvavih dana pretvoreni bijahu u masovne grobnice.
Neizmjerna je pred-bleiburška tragedija hrvatskog naroda. O ovome svjedoče čak Srijem, Banat i Bačka. Hrvate ovih pokrajina partizani su tjerali u prve redove protiv hrvatske vojske pa ih je tako na tisuće izginulo. I Vukovar je dao 290 pred-bleiburških žrtava, medju kojima su otac varaždinskog biskupa Msgra. Josipa Mrzljaka i 4 (četiri) brata kasnije najveće hrvatske majke-mučenice, svima nam poznate Kate Šoljić. Istočno od Djakova, u danima povlačenja hrvatske vojske prema zapadu, partizani doslovno zaklaše 31 zarobljenog domobrana. U selu Kondić blizu crkvenog
zvonika zaklaše 15 seoskih stanovnika. U selu Majar sedam žrtava a kod pravoslavne crkve u selu Jakšiću njih 40. Na Raskrižju Požega-Kapela Batrina zaklaše 30 civila. U selima Cengić i Bijela Stijena istrijebiše skoro čitavo stanovništvo. U blizini tvornice cementa u Podsusedu poubijaše više od 600 hrvatskih žrtava. Vinkovačka sela dala su mnogo pred-bleiburških žrtava: Privlaka 80, Retkovci 37, Cerina 85, Otok oko 200, Grdište 140, Soljane više od 100. Sam grad Vinkovci 450 žrtava. U obliznjim logorima poubijano je najmanje 2000 (dvije tisuće) Hrvata-muslimana. Glavna ubijališta su Mrcinište, trokut željezničke pruge Zagreb-Vinkovci-Županja, zatim Novo Selo, Bohnova ciglana kod igrališta Dinama a najviše žrtava je pobijeno kog Muhlerove ciglane.
Ovdje posebno naglašavam Viroviticu, u kojoj početkom proljeća 1945. partizani zarobiše 1.700 (tisuću i sedam stotina) tek unovačenih hrvatskih vojnika i sve ih od reda bez ikakva suda poubijaše. “Krivica” im je bila što su pripadali Hrvatskim oružanim snagama. Tako, već prije Bleiburga obistini se ona izjava M. Djilasa: Hrvatska vojska mora umrijeti da Jugoslavija može živjeti!
Hrvatsko Zagorje takodjer obiluje pokoljima prije Bleiburga. U Šestinama, na pr., poubijano je 5.000 (pet tisuća) zarobljenih hrvatskih vojnika. Blizu Dubočca na Savi likvidirano ih je 3.000 (tri tisuće), u okolici Podravskog Klostra 2.000 (dvije tisuće), itd., itd. Bolnica Brestovac na Sljemenu I bolnice Sveti Duh, Rebro i druge zagrebačke bolnice s hrvatskim ranjenicima postadoše centri za odvadjanje na klaonicu. O ovome mnoštvo detalja imamo u knjizi Milana
Marušića, u mojemu djelu Operation Slaughterhouse – Hrvatski Holokaust i u mnogim drugim studijama.
Dok su uz cestu Velika Gorica-Kravarsko uoči prežalosnog 15. svibnja 1945. hrvatski ranjenici bili ubijani ili u rupe živi bacani, tu jugo-partizanski krvnici kamionom iz internata na Preradićevoj ulici dovedoše čak i 70 premladih djevojaka i bez ikakve samilosti sve ih likvidiraše!
Bez ikakve samilosti Titovi sljedbenici usred i pred konac Drugoga svjetskog rata služili su se takodjer Jazovkom kod Sošića i u nju žive ili mrtve bacali hrvatske ranjenike i druge ratne zarobljenike. Poslije bleibuških pregovora ta je bezdanka postala najveća jama-grobnica poklanih Hrvata. Kad je Jazovka 1990. bila otkrivena, novine po svijetu, uključivši i New Yotk Times, njoj su posvetile veliku pažnju. Tada je i slikama i člancima isticano bilo da je Jazovkom došao kraj mitu o “ čistom kao suza herojstvu” Titovih partizana. Otkriće oko 40.000 (četerdeset tisuća) kostura govorilo je ne o partizanskom junaštvu nego o masovnim zločinima. U sedamdesetim godinama prošloga stoljeća NYT i druge novine iz djela Operation slaughterhouse dobro su znale za Jazovku i za dugi niz drugih jama-grobnica, ali one su tada podržavale urotu šutnje i o pred-bleiburškim i bleiburškim pokoljima hrvatskog naroda.
Podatke ovoga referata crpio sam iz svojih iskustava, kupio sam ih u svojoj pismohrani, pabirčio sam ih u mogim objavljenim studijama i o njima sam dugo razmišljao. Zaključujem stoga da je i naša pred-bleiburška tragedija jedan predug niz genocidnih operacija i zaista veliki hrvatski holokaust.
Pred-bleiburški pokolji vršeni su po dobro pripremanom velikosrpskom planu; oni stoga nipošto nisu pojedinačni ekscesi kao što nam ad nauseam drug Mesic trubi. To su, da se poslužim lakonskim riječima W. Churchilla, masakri hitlerovskih metoda. Te masovne zločine, u ime Vatikana, čak i francuski Kardinal Tisserant, iako bijaše jugoslavofil, poput Churchilla je osudio. U svojoj knjizi Misija u Hrvatskoj uvelike ih je osudio i dr. Giuseppe Masucci, tajnik Opata Marconea, vatikanskog poklisara pri Hrvatskom Episkopatu onih sudbonosnih godina. Te pokolje najautoritativnije je osudio besmrtni Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i generalni vikar Hrvatskih Oružanih Snaga jer on je najbolje poznavao bilo njihovo i bilo hrvatskog naroda.
Nekadašnji i današnji jugo-partizanski teklić Stipe Mesić hrvatske vojnike mojega poklanog naraštaja koljačima naziva. Ja ih cijeli svoj dugi život opisujem kao velike mučenike jer su Bogu i Hrvatskoj uvijek vjerni bili, uzvišene ideale su branili i zbog tih ideala masovno pobijeni. Njihovi smrtni ostatci sistematski bijahu s mnogih ubijališta u blizinu Jasenovca dovažani i u rupe kao dokaz “ustaške genocidnosti” bacani. Srbokomunisti svih boja taj su mit svijetom toliko razvikali da su u samome Yad Yashemu u Jeruzalemu te lazi brojkom od preko 700 000 (sedam stotina tisuća) ustaških zrtava ovjekovječene!! Iz godine u godinu drug Mesić i “antifašistička” vlada R. Hrvatske tu prenapuhanu brojku, na svoju sramotu i na štetu hrvatskog naroda, sve više podržavaju.
Stoga, u ime djece, unučadi i druge rodbine desetine tisuća pobijenih hrvatskih časnika i stotine tisuća likvidiranih hrvatskih vojnika s ovoga dičnoga skupa najoštrije prosvjedujemo zbog gaženja časti tih velikih hrvatskih mučenika. Na njihove potomke apeliramo da ponosni budu na svoje očeve i djedove, osobito ako su oni u ustaškim postrojbama služili. Na te potomke takodjer apeliramo da čuvaju uspomenu na svoje i naše narodne mučenike, podižući im spomenike. Nažalost, današnja vlada R. Hrvatske ruši i rušit će te spomenike. Upravo zato, najkategoričkije apeliramo da se ti spomenici grade kao crkveni objekti poput onoga u Macelju. Hrvatski vlastodršci usudit se neće rušiti vjersko-domoljubne spomenike jer Katolička Crkva jača je i od R. Hrvatske i od EU-a u koju naša zemlja služinački srće.
Živila Marija Kraljica Hrvata, Kraljica Mučenika! Živio sv. Josip zaštitnik Države Hrvatske! Živila vječna Hrvatska!
J. Ivan Prcela
Govor održan na Četvrtom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu 15. lipnja 2007.
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset četvrti dan
O Drugom i pogreškama njegovim
U prethodnom govoru Veliki učitelj kao da je doveo u sumnju ispravnost puta Drugoga; je li zaista bio jedan od onih koji prvi ustaše. Zbunilo ih je Učiteljevo, Prorokovođino izlaganje, pa su se međusobno posvađali oko toga kako shvatiti njegove riječi. Zato zaključe da će svoje sumnje i sporove glede Drugoga pred Učitelja iznijeti. I, zaista, skupiše se prvaci i dođoše Učitelju te ga zamole da im jasnije izloži svoje mišljenje o Drugome i njegovu putu kojim je vodio Hrvate. Saslušavši ih, Učitelj im odgovori:
- O, dragi prvaci hrvatski! Drago mi je da me o Drugome pitate, jer njega ste poznavali kao svoga vođu, pa na njegovu primjeru možete znati što se od narodnoga vođe traži, kakva je njegova uloga u sudbini nacije i kakve posljedice može imati vaš pogrješan izbor vođe.
Što se tiče Drugoga, veliko je i veličajno njegovo djelo. Ali ništa na svijetu nije savršeno, pa ni najveće ljudsko djelo, jer čovjek nikad nije popuno gospodar svoga djela. Zato mi ne umanjujemo njegovo djelo, nego upozoravamo na ono što premašuje mudrost i sposobnost i najvećega među najvećima, tj. da potpuno vlada nekim vremenom i djelom u njemu. Samo neko drugo vrijeme vidi pogrješke na djelu i svojim uvidom može dati pouku da se neka pogrješka ne ponovi. Uostalom, kako reče Horacije: “Aliquando bonus dormitat Homerus” (Ponekad zadrijema i veliki Homer), tj. ponekad se i najvećima dogodi pogrješka i previd.
Istina, djelo Drugoga ne dostiže sjaj i veličinu djela Prvoga, iako mu djelo bi dovršeno i za vas je korisnije. Ne dostiže ga jer ga je i nemoguće dostići. Djelo Prvoga osta nedovršeno, u pokušaju, pa se ne mogoše nedostatci toga djela ni pokazati. Ono po naumu, po nacrtu kraljevstva, po prostranstvu i njegovom uređenju bî nedostižno. Počivalo je na neprolaznim, vječnim i valjanim načelima što krase najveća djela: ratničko viteštvo u borbi, građansko poštenje i pravednost u interesima, pravednost u suđenju i dr. Njegovu aureolu uveliča i osobno poštenje i skromnost u stjecanju materijalnih dobara, ne bijaše pohlepni srebroljubac, te njegov radni značaj nasuprot parazitskom značaju Tita. Aureolu mu uveliča i to što pogibe od zločinačke ruke Svrapske i Karadaške.
No, Drugi je, na žalost, imao buržujski značaj. Šteta, jer iz te strane njegova značaja proiziđoše mnoge vaše nesreće, poglavito one iz pretvorbe i privatizacije. No, možda je tako i moralo biti, možda je to upravo povijesno uvjetovano, iako je sve moglo biti izvršeno postupnije, humanije, pravednije i za vaše kraljevstvo korisnije. Propustio je spriječiti nastanak i učinak grijeha struktura, što umnogome ukalja i umanji veličinu njegova djela. On je negirao proleterski poredak koji je inače i povijesno već bio osuđen na propast, ali nije mogao preskočiti nekad započetu pa zatim prekinutu buržoazizaciju Hrvatske (ljepše, eufemistično govoreno - izgradnju građanskoga društva). Dovršio je proleterskom revolucijom prekinutu nacionalno buržoasku revoluciju u Hrvatskoj. Samo taj dio vaše povijesti je njemu povjeren. Njegovo je povijesno ograničenje onemogućilo da bar nasluti, ako ne i da projektira postliberalističko društvo. Ostao je zarobljen u svom vremenu. Uostalom, nitko ga i ne može preskočiti, svatko je sin svoga vremena. Dugo će vremena još trebati proći da se slomi neoliberalno-demokratsko društvo: i ono će pasti tek od svoje istrošenosti, za što još nije došlo vrijeme. Samo ga najvidovitiji predvidači naslućuju....
Drugi je bio buržuj s nacionalnim idealima, on je dovršio buržoasku preobliku Hrvatske. No, zlo je u tome što su ga naslijedili buržuji bez nacionalnih ideala. Oni vaše kraljevstvo pretvoriše u neoliberalno demokratsku državu s takozvanim formalnim čovjekovima pravima i slobodama (pravo vlasništva, sloboda savjesti, mišljenja, politička, socijalna, gospodarska i ekološka prava), prava koja se umnažaja pa već postoje čovjekova prava (u francuskoj verziji zovu se čovjekova prava, a u engleskoj ljudska prava), postoje prava čovjeka prve, druge i treće generacije. Ta prava, kao takva, bitni su napredak u
čovjekovoj svijesti o vlastitom dostojanstvu, solidarnosti i jednakopravnosti svih ljudi. Međutim, ona su stvarna samo za određeni dio vašega naroda, (kao i u ostalim neoliberalno demokratskim društvima), onoga koji se u pretvorbi i privatizaciji obogatio. Obogatio ne radom i štednjom, nego pljačkom zajedničke imovine, a za sav ostali narod su zaista samo formalna prava; dakle, takva koja za njih postoje samo kao virtualna: pravo na rad postoji samo za onoga koga angažira kapital, pravo na upravljanje državom ima pravo ostvariti svatko na izborima, ali faktično ga ima samo onaj tko pripada jakoj političkoj stranci (koju podržava kapital čije interese ona kad dođe na vlast podržava), koja za njegov izbor angažira velika sredstva u promidžbu ili pak tko za izdaju nacionalnih interesa dobije potporu stranoga kapitala, itd. Dakle, većina ljudskih prava pripada klasi bogatih, jedino ih oni mogu stvarno koristiti, dok su ta ista prava za siromašne slojeve tek formalna; ostvarivost im je virtualna. Utoliko je teologija oslobođenja bila jedina oslobađajauća postliberalno-demokratska ideja u XX. st. Vrijedna je utoliko više što je imala hrabrosti političkoj i gospodarskoj stvarnosti pogledati ravno u oči i prihvatiti Marksovu ekonomsku kritiku liberalno-demokratskoga buržoaskoga društva i njegovih zločina, kao društva tlačenja i eksploatacije. No, neoliberalističko nasilje te oportunizam Crkve ugušile su, privremeno, tu osloboditeljsku ideju.
Drugi je, dakle, bio vođa buržujskih načela, borac za demokraciju formalnih ljudskih prava, za građansku nacionalnu državu. Njegova borba za vaše nacionalno oslobođenje i samoodređenje u samostalnu i neovisnu državu bila je iskrena borba za ostvarenje jednog stvarnog kolektivnoga prava. To se pravo ostvaruje i u formalnoj demokraciji, ali ne u svoj svojoj potpunosti. Zato vam sad treba novi vođa koji će ostvariti formalna prava, pretvoriti ih u stvarna, koji će ostvariti postneoliberalno demokratsko društvo, društve ostvarene, ozbiljene demokracije. Uostalom, Drugi ne može iz groba vladati. Zato vam šaljem Trećega.
Ograničenost na ideal buržoaske demokracije nije bila samo njegova karakteristika, nego karakteristika svih vođa u poskomunističkim zemljama. Pače, i sve inteligencije u tim zemljama koja izvan vidokruga ideja buržoaske demokracije nije vidjela drugo rješenje. Ostala je zarobljena alternativom: ili ideološka (komunistička) diktatura ili “slobodno” demokratsko društvo. Izvan, odnosno preko te alternative nije postojala vizija neke druge osloboditeljske ideje. Otuda su neburžoaski intelektualci, a s njima i sav buržoaskom demokracijom osiromašeni narod, poslije ostvarenja te demokracije pali u razočarenje, depresiju i nemoćno beznađe. Jer, taj tip demokracije nužno razbija društva na mali broj bogatih i mnoštvo siromašnih. Vi, narod pretežito “slavenskoga” mentaliteta, široke, tople duševnosti, sućuti i socijalne pravednosti, takvo društvo doživljavate kao socijalni darvinizam, pravi pakao, što ustvari i jest.
Većina naroda je htjela i očekivala slobodu i demokraciju socijalne države, državu općenarodnoga blagostanja (welfare state), a ne neoliberalnu državu socijalnog darvinizma i masovnoga siromaštva. Takve su države, poglavito male, ne samao socijalno, nego i politički nestabilne države. Jer, kako je već Platon (u Državi) uvidio, država krajnjega siromaštva većine i bogatstva manjine nije jedna država nego dvije, jedna siromaha, a druga bogataša, te oni trajno žive u neprijateljstvu i jedni druge napadaju. On, a osobito Aristotel, to je smatrao društvenim zlom ističući da je za državu najbolje da u njoj prevladava srednji socijalni sloj, dakle onaj ni presiromašan ni prebogat. Od toga zla nisu izuzete ni neoliberalne velike sile, samo se one od njega brane tako da eksploatiraju druge narode i tako svojim građanima osiguravaju potrebni životni standard, standard ne bogatstva, nego koliko toliko pristojan život. Dakako, još uvijek i u njima ima dosta siromašnih, ali ne toliko da bi činili posebnu “državu” u Platonovu smislu.
Revolucija provedena u Patriotskom ratu nije dovršena jer su izdani njezini najviši ideali. Vaše aktualno vodstvo zajapureno i umišljeno hvali demokraciju kao najviše dostignuće Patriotskoga rata. A kakvu demokraciju oni stvaraju? Stvaraju demokraciju za buržuja, a ne za slobodnog građanina. Buržuj a ne idealist-nacijalist je izašao kao pobjednik iz Domovinskog rata. Zato vaša revolucija nije dovršena.
I to što u Domovinskom ratu nije bilo ni heroja ni izdajica, dokaz je da je taj rat vođen instinktom buržuja, a ne idejom herojstva slobode i pravde. Zato je konačni pobjednik u tom ratu buržuj, a ne nacijalist-heroj.
Zato znajte: da bi se rodio čovjek, buržuj mora umrijeti. Ali i proleter.
Vas je demokracija ne samo osiromašila nego, što je prividno apsurdno, i obespravila svojom lukavom nepravednošću. I to sve u režimu pravne države. A zapravo, pravna država s nemoralnim i nepravednim zakonima (Quid sunt leges sine moribus?)(Što vrijedi zakon gdje nema čestitosti? (lat.)) je protupravna država i nije vrijedna vaše potpore nego vašeg odbijanja i vašeg neprijateljstva. Vaše je pravo rušiti vlast koja je takvu protupravnu državu izgradila. Rušite, ali ne po njihovoj logici da jednu stranku zamijenite drugom, nego tako da liberalno-demokratsku diktaturu zamijenite slobodarskim društvom. Jer takva vlast nema zapravo ni legitimitet ni legalitet. Ona počiva samo na sili i prijevarama.
Ugledali su se na svoje pokrovitelje, osvajače svijeta, pa su vas osiromašili u privatizaciji, u nadi i uvjerenju da će ono što su prvotno opljačkali s vremenom konvalidirati i dobiti legalitet i legitimitet, i tako steći pravo na moralnu i pravnu zaštitu. Ali zar nije rečeno: Quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere! (Što je od početka ništavo ne može tijekom vremena konvalidirati. (lat.))
Tako bi i prođe i dvadeset četvrti dan učenja Ispravnoga puta.
hkv.hr
Pravoslavlje i velikosrpski imperijalizam
Velikosrpska ideologija
"Istočna crkva živjela je kao državna imperijska crkva što se i danas jasno vidi iz njezine liturgije. ...kršćanski istok razvijao se kao imperijska politička crkva koja je usko surađivala s političkom vlašću, a ta joj nije bila nenaklonjena. U istočnoj crkvi bujno se razvijala teologija koja je dosegla svoj vrhunac negdje u VII.-IX. st. ...Na zapadu se istočna crkva počinje doživljavati kao ohola. ...Iako se istočna crkva nazivala 'pravoslavnom', što je implicitno značilo da je zapadna krivovjerna, do prave i duboke mržnje Istoka na Zapad došlo je tek 1204. kad su križari, pozvani od jednog pretendenta na carsku krunu za račun Mletaka, zauzeli Carigrad umiješavši se tako u dinastičke borbe carigradskog dvora.
Carigrad se odlučio osvetiti pa je 1219. osnovao Srpsku crkvu. Glava te crkve postao je 'svetitelj Sava', rođeni katolik, što je u Srbiju došao iz Nikeje obraćen prethodno na pravoslavlje i zadojen mržnjom protiv pape koji je poslao kraljevsku krunu Stevanu Prvovenčanom. Bila je to programska točka pravoslavnog revanša Zapadu. U to doba nije bilo pravoslavnih zapadno od Drine. ...
Sultan Mehmed II. poslije pada Carigrada [1453.] pozvao je k sebi patrijarha Genadija i dugo s njim razgovarao. Na kraju se s njim složio i Turska je sada postala Osmanskom carevinom, a to je značilo da je ona postala neke vrsti federacijom između Turaka, koji su bili jahački stepski narod, i pravoslavnih. Patrijarh je sada postao duhovnim i političkim poglavarom pravoslavne zajednice i bio je odgovoran izravno sultanu, a imao je stupanj vezira. U njegovoj nadležnosti bila je ratna mornarica, te diplomacija. ...
Kad je pao Carigrad i kad je patrijarh sklopio savez sa sultanom, balkanski su pravoslavci počeli gledati Osmane s povjerenjem pa su im pružali logističku pomoć u osvajanjima na Balkanu, opskrbljivali su osmanske vojske hranom, a u Bosni su vojevali na turskoj strani. Mlečići su te pravoslavne pomoćne čete Turaka nazivali 'martolossima'. Te čete su prognale katoličko pučanstvo iz zapadne Bosne, koja se kasnije nazivala 'Turskom Hrvatskom', u Mađarsku, Austriju i Italiju, zapalili su sela, katoličke crkve i samostane, te zamkove uništivši tako čitavu jednu feudalnu kulturu.
Pećka patrijaršija kao nagrada
Osmanska ih je carevina i nagradila tako što je 1555. osnovala pećku patrijaršiju, dala srpskom patrijarhu Genadiju, bratu Mehmed paše Sokolovića stupanj paše, a potom je počela izgradnja pravoslavnih manastira uz zapadne granice kao manastira sv. Arkanđela na Krki i manastira Krupa. Bile su to programske točke pravoslavne ekspanzije na zapad koja se oslanjala na istočnoj pretenziji da osvoji i time obnovi zapadno rimsko carstvo. Misionarskog rada nije bilo, ali je zato bilo širenja pravoslavlja na zapad ognjem i mačem. ...
Pećki patrijarh bio je odgovoran za osvajanja na zapadu, a njegova vlast prostirala se na zapad do linije Virovitica - Karlovac - Karlobag, obsizala je cijelu mađarsku sve do Slovačke... početkom XIX. st. počeli su srpski ustanci koji nisu više bili 'sensu stricto' pravoslavni ustanci. Naime Turska je imala loš i neuredan sustav naplate poreza pa je naplatu poreza davala u zakup pravoslavnim 'čorbadžijama'.
Ti čorbadžije... su bili Karađorđe i Miloš Obrenović. ...Uslijed neurednosti naplate poreza javila se hajdučija, koju je srpska povjesnica idilizirala, ali ona je ipak bila oblik kriminala. Tako je autonomna srpska država bila sačinjena od slabo pismenog državnog aparata sastavljenog od korumpiranih poreznika-čorbadžija, od hajdučke vojske i pravoslavnog svećenstva kao nositelja državne ideologije. Ako k tome dodamo da su se političke nesuglasice u toj državi obično rješavale ubojstvima možemo reći da je zločin s korupcijom ugrađen u temelje srpske državnosti u kojoj znatno sudjeluje pravoslavna crkva. ...
Znatnija je bila uloga guslara koji su stvorili mi o Kosovskoj bitci, a taj je mit po svojoj strukturi jednak pravoslavnom pučkom mitu o padu Carigrada. U oba mita neuspjeh nije posljedica turske vojne premoći, nego izdaje - izdaje pape u mitu o padu Carigrada, odnosno Vuka Brankovića u mitu o Kosovu. ...
Sve ovo nam kaže da je velikosrpski pokret klerikalni pokret. I sam Karadžić bio je blisko veza s pravoslavnim svećenstvom, on je na svojim putovanjima odsjedao u manastirima, a kaluđeri su širili njegove knjige. Srpska pravoslavna crkva doduše ne pokazuje teoloških razlika prema katoličkim učenjima, ali se ona malo bavila dušobrižničkom djelatnošću, a mnogo politikom. Baveći se politikom ona se vezala s političkim zločinima, pokušavala je državne udare, atentate, trgovala je oružjem i skrivala ga po manastirima."
(Ivan Pederin, Pravoslavlje i velikosrpski imperijalizam, Zadarska smotra, god. XLIV, br. 1-2, Zadar, 1995, str. 284-287, 289).
Velikosrpska ideologija poslije Karadžića
„Velikosrpska ideologija nije imala znatnijeg razvitka poslije Karadžićevog 'Kovčežića' (1849.). Njezin razvitak počeo je devedesetih godina kad je Nićifor Dučić [arhimandrit u Crnoj Gori] izdao svoju knjigu 'Historija srpske pravoslavne crkve od prvijeh desetina VII. v. do naših dana' (Beograd, 1891.). ...Za Rastka Nemanjića, kasnijeg Svetitelja Savu, ne piše da je u početku bio katolik kako to pišu hrvatski pisci, a i Konstantin Jireček je pisao da je Stefan Dragutin bio katolik, a i Dušan je poslije raskida s Carigradom priznao papin primat. ...
Onda su došli Osmani pa je patrijarh Makarije uz pomoć Mehmeda Sokolovića obnovio 1557. pećku patrijaršiju. ...On piše da su granice pećke patrijaršije na zapadu do Trsta, na sjeveru do Budima i Temišvara. Tako je Dučić odredio srpstvo i srpske zemlje. ...Dučić onda prikazuje povoljni obrazovni utjecaj karlovačke mitropolije u Srbiji, šalju se bogoslovi u Kijevsku duhovnu akademiju. ...
U Dalmaciji se pravoslavlje ne priznaje do 1808., što nije točno jer je generalni providur Francesco Grimani, blizak prosvjetiteljstvu emancipirao 1745. pravoslavne u Dalmaciji. Odmah iza toga Dučić piše da su pravoslavni u Dalmaciji pod vlašću filadelfijskog mitropolita u Mlecima od 1578. do 1796., da onda mitropolijom upravlja arhimandrit Krupe Gerasim do 1808. kad se osniva srpska pravoslavna mitropolija u Šibeniku. ...
Kad je inžinjerski pukovnik Lazar Mamula poslije 1848. ugušio pravoslavni ustanak u Boki, s Mamulom je surađivao pravoslavni episkop u Zadru Jerotije Mutibarić i djelovao na Bokelje da se podvrgnu vlasti i zakonu. ...I napokon, njegova knjiga sadrži nacrt velikosrpske države, popis 'srpskih zemalja' i plan za buduća osvajanja.
„Pravoslavna Dalmacija"
Godine 1901. izašla je u Novom Sadu 'Pravoslavna Dalmacija' episkopa dalmatinsko-istrijanskoga Nikodima Milaša... Ova Milaševa knjiga nema znanstvene vrijednosti. Milaš je prilagodio i prepričao kroniku pravoslavnog episkopa iz XVIII. st. Simeona Končarevića - 'Ljetopis građanskih i crkvenih događaja', koji je prepričavao nepouzdanu pravoslavnu crkvenu tradiciju...
Sam Milaš rođen je od majke Talijanke Valvasori i nepoznata oca i kršten u katoličkoj crkvi, kako doznajem od franjevca o. Stanka Bačića i o. Josipa Ante Soldo. Kada su mu bile 4 godine majka mu se udala za trgovca Milaša iz Vrlike i ovaj mu je dao ime i prevjerio ga. Nije bio dobra života pa je 1912. podnio ostavku na položaj episkopa dalmatinsko-istrijanskog u Zadru zbog pronevjere konzistorijskih novaca u Zadru. Ova knjiga postala je glavnim osloncem suvremenog velikosrpskog ekspanzionizma poslije Garašanina i Vuka Karadžića i pokazuje način na koji Srbi gledaju Hrvate i sebe same. ...
Stojan Novaković napisao je 'Vaskrs države srpske, Političko-istorijska studija o prvom srpskom ustanku 1804.-1813.', (Beograd, 1904.)... Ti ustanci su za Novakovića početak novog doba koje će u prošlosti gledati samo greške da utvrdi zadatke budućnosti. Posljedice srpskog ustanka velike su u srpskom narodu, jugoslavenstvu i budućnosti, početak političke i prosvjetne povijesti...Mir u Kučuk Kajnardži[ju] 1774. kojim je Rusija stekla nadmoć prema Turskoj time što je postala zaštitnicom pravoslavlja na Balkanu. ...Tek s orijentacijom prema pravoslavnoj Rusiji kod Srba počinje ideja o oslobođenju i obnovi države. ...
Nekoliko godina kasnije, 1908., Austrija je anketirala Bosnu bojeći se da se mladoturci koji su došli na vlast ne sjete da je Bosna još uvijek bila turski pašaluk. To je razjarilo velikosrbe pa je Jovan Cvijić napisao knjigu pod naslovom 'Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem (Sa dve karte)', (Beograd, 1908.). ...Austro-Ugarska ne dopušta sjedinjenje Bosne i Crne Gore sa Srbijom i time stvara 'pakleno stanje', jer Bosna i Hercegovina su 'oblasti čisto srpske rase' o čemu u Geografskom zavodu Beogradskog univerziteta postoje podatci koje su dali srpski svećenici i učitelji. ... Balkanski rat probudio je srpski nacionalizam pa je Jaša Tomić kao ratni dopisnik napisao knjigu pod naslovom 'Rat na Kosovu i Staroj Srbiji 1912. godine' (Novi Sad, 1913.)...
Vojna krajina
Vojna krajina je autonomija za Srbe, ne austrijski sustav obrane, ali Hrvati smatraju da je to njihova zemlja nasilno otrgnuta od Hrvatske. Vojna krajina jako je utjecala na etničke promjene dvaju naroda. Srbi su preplavili hrvatske krajeve koje je napustilo pučanstvo bježeći pred Osmanima. [Stanoje] Stanojević [u knjizi 'Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca, (1919. i 1920.)] ne spominje srpske vojnike koji su vojevali za Turke i prognali to hrvatsko pučanstvo. ...Stanojević je adaptirao svoju 'Istoriju srpskog naroda' novonastaloj Kraljevini SHS tako što je u nju uveo Hrvatsku, ali je Crnu Goru, Sloveniju i Bosnu jedva spomenuo. ...Jugoslavija, kako je vidi Stanojević, nije ništa drugo nego prvi korak prema potpunoj asimilaciji Hrvata. ...
Hrvatski narod pokazao je da ne želi ni srpsku okupaciju i Jugoslavija je stvorena, a da nitko taj narod nije upitao želi li Jugoslaviju, a on je nije želio i tu i tamo se oružjem u ruci opro srpskoj vojnoj okupaciji slično kao i crnogorski narod, a u Crnoj Gori je srpska vojna okupacija bila osobito surova. ...
Velikosrpska ideologija agresivna je i ekspanzionistička, povijest prikazuje kao slijed nepravdi i stradanja, razdoblja povlaštenosti Srpske crkve pod Osmanima prešućuje. Takav prikaz povijesti upućuje prema budućnosti u kojoj će se nepravde ispraviti i osvetiti. Ovakav prikaz povijesti upućuje prema žrtvama i izdržljivosti da se stigne i uhvati budućnost koja se gleda megalomanski."
(Ivan Pederin, Velikosrpska ideologija i Jugoslavija, Hrvatska obzorja, god. XI, br. 3-4, Split, 2003, str. 370, 372-379, 385, 389-390, 392, 394).
Ivan Pederin
Franjevački samostan na Krki pretvoren u 'srpski manastir'
Na dan 21. ožujka ove godine bili su gosti u emisiji "Bujica" Velimira Bujaneca dvojica Hrvata od kojih je jedan novinar Jutarnjeg lista a drugi čelnik HDZ-a iz Kistanja, inače ratni prognanik iz Janjeva s Kosova u vrijeme četničkih divljanja tamo.
Oni su prvi javno stali u obranu hrvatskih mladića koje su predsjednik hrvatske vlade Milanović kao i predsjednik RH Josipović teško optužili kao hrvatske crnokošuljaše koji eto napadaju nekakve srpske "svete bogoslove", od kojih se jedan stalno prikazivao sa nekakvim zavijenim dlanom.
To je bilo nekoliko dana po svim TV postajama, kao nedvojbena istina. Ovi jadni ljudi su presretni što im je dozvoljena mogućnost nastupa u Bujanecovoj emisiji da kažu istinu, da vidimo tko su napadači po hrvatskim državnim prostorima i tko su četničke spodobe koje "manastir na Krki" regrutira iz Srbije i takozvane republike srpske da uče velikosrpstvo u "manastiru na Krki".
Dok novinar Jutarnjeg lista tvrdi kako mu je bio u pitanju i vlastiti život pri novinarskoj posjeti tom četničkom leglu prije izvjesnog vremena, drugi Hrvat jasno iznaša nedužnost hrvatskih mladića koji su se sreli sa trijeznim ili pripitim srpskim "bogoslovima" koji su im priječili prolaz uzvikujući "Ovo je Srbija!" s tri podignuta prsta. Na majicama im je pisalo "Srpsko Kosovo".
Neka to sada sazna hrvatska obmanjena javnost tko su "srpski bogoslovi" u ovome četničkome leglu koje zovu manastirom na Krki, a kojega su im Turci dodijelili u sedamnaestome stoljeću kada su pobili i protjerali hrvatske katoličke franjevce iz toga franjevačkoga samostana. Sada se zna da se radi o potomcima ratnih zločinaca, rušitelja tuđih vjerskih svetišta, četničom leglu u srcu zemlje Hrvatske.
To bi se moralo zakonski vratiti franjevcima čim se uđe u EU, da se sva crkvena imovina ima povratiti onima od kojih je nasiljem oduzeta od strane agresora ili na kojima su podignute njihove vjerske institucije. Isto tako, desetine muslimanskih, a i pravoslavnih objekata bi se moralo vratiti Katoličkoj Crkvi kao i ona "Careva Džamija" u Stocu i desetine drugih po Bosni i Hercegovini o čemu je u svoje vrijeme pisao svećenik Krunoslav Draganović.
Mnogi od njih su davani poslušnim podanicima Vlasima, koji su doseljavali na hrvatske prostore, kao i ovaj franjevački samostan na Krki. Hrvatski franjevci imaju sva prava tražiti povratak svoga samostana kojega su im Turci nasilno oduzeli i predali doseljenim Vlasima koji su se u međuvremenu pretvorili u srpske četnike i srbijanske petokolonaše u Hrvatskoj.
Mate Ćavar
Hrvatska televizija u potrazi za fašističkim obilježjima
Završila je dugo najavljivana utakmica koju su mediji najavljivali kao biti ili ne biti za Hrvatsku. Hrvatska je pobijedila kažu lošijeg protivnika. Jedna strana je zadovoljna a druga nezadovoljna rezultatom kako to uvijek biva u športu.
Kako su to mediji najavljivali i pratili zanimljivo je koliko i sama utakmica. Većina medija ukazivala je na utakmicu visokog rizika. Visoki rizik potvrdilo je i brojno osiguranje koje je zaduženo spriječiti bilo kakav incident. Na sreću nakon završetka mogli smo svi biti sretni jer je utakmica prošla bez i jednog incidenta. Da li je incidenata bilo kod onih čiji je zadatak izvještavati s utakmice. Da li je tako i bilo i koji "prioriteti" su bili kod većine novinara a posebno kod novinara Hrvatske televizije koji su nas izvještavali iz više gradova i država.
Hrvatska televizija poslala je novinare ako ih tako možemo zvati širom Hrvatske a u Zagrebu na glavni trg u središtu grada i na stadion. Što su novinari tražili uoči i u vrijeme utakmice. Gledam ovu mlađahnu koja je izvještavala s Trga kojoj se prezimena ne mogu sjetiti, ali čini mi se ima malo problema s govorom, koja nam je javljajući se s glavnoga trga u Zagrebu rekla da na trgu ima više policije nego navijača. Ne znam da li je ona sve to izbrojila kao onaj profesor iz Vukovine mrtve u Finskoj ali dama nam je to prenijela. Tražila je fašistička obilježja i rasističke poruke. Na njenu žalost nije pronašla niti jedno niti drugo iako je izgleda bila ipak jedna ustaška kapa kako je rekla (gdje li ju je našla). Ustaška kapa je fašističko obilježlje pod kojom su se Hrvati u jednom dijelu svoje povijesti borili za svoju slobodu i svoju državu a nije fašističko obilježje zvijezda petokraka koji su se s njom na čelu uvijek borili protiv hrvatske slobode i hrvatske države i koju danas gledamo svaki dan na svim mjestima. U svim ratovima Hrvati su platili velikim žrtvama u borbi protiv te petokrake a u posljednjem ratu smo tu fašističku, krvavu crvenu zvezdu konačno pobjedili i protjerali iz Hrvatske.
Ne znam znaju li mladi novinari a neki i nisu baš tako mladi koji su očito dobili zadatak tražiti fašistička i rasistička obilježja da njih u Hrvatskoj više nema osim ponekad se pojave prigodno u nekim manastirima u okolici Kistanja recimo. Fašistička obilježlja smo protjerali za sva vremena iz Hrvatske 5.8.1995. godine oslobodilačkom operacijom OLUJA, pobjedivši srpske fašiste s tom zvezdom petokrakom na čelu.
Gospodo krive naputke ste dobili fašističkih obilježja u Hrvatskoj više nema, petokraka i kokarda nema protjerani su s ovih područja za sva vremena, opet kažem osim u prigodnim situacijama. Zanimljivo nije HRT-a jedini medij koji je pronašao fašistička obilježja. Još jedna televizija BBC također je tražila ta obilježja i pronašla ih za razliku od Televizije Srbije koji ih nisu pronašli ili nisu ni dobili zadatak tražiti ih.
Zašto ih niste pronašli ne znam, možda ih stvarno nije bilo ili nisu bili dovoljno spremni kao što je bio cijeli stadion spreman za navijanje tijekom cijele utakmice, što smo svi imali priliku čuti i vidjeti. Svi su bili SPREMNI!!
I. Ivić
Verbalni delikt
Nogometni trgovac Zdravko Mamić javno je na pasja preskakala izgrdio hrvatskoga ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića. Jovanović je, veli Mamić, „najveći hrvatomrzac“ nakon bana Dragutina Khuen-Héderváryja, „ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko“, „iz njegovih očiju šiklja krv“, a „u njegovu osmijehu vidite očnjake, zube koji su spremni za klanje“. Takav čovjek, po Mamićevu mišljenju, ne bi smio biti na čelu najvažnijega hrvatskog ministarstva, ako ni zbog čega drugoga, zbog toga što nikad nije radio u obrazovanju i športu.
Portret grozomoran, boje kričave. Luduje ruralni slog hrvatske naivne umjetnosti, beskrajno različan od urbanoga sloga jugoslavenski „angažirane umjetnosti“. Razliku posve razotkrivaju konceptualne umjetnine ministra Jovanovića, ponajbolje njegov glasoviti dvojni prazni portret: Zdravko Mamić i Vlatko Marković („neka pogledaju u zrcalo i pljunu na ono što vide“).
Slikari se slikaju. Slikaju jedan drugoga i ujedno svaki sebe. Mamić slika vukodlaka Jovanovića i svoju egzistencijalnu grozu pred njegovom vlašću. Jovanović slika Mamića i Markovića kao dvije gnusne praznine koje se dopunjuju i poziva svoje motive da umjesto njega sami na se – tj. na gnusobu – pljunu. Oprjeka prati Milanovićevu zamisao o rascjepu hrvatskoga društva na „mi i oni“, ali loše skriva zajednički korijen. Mamićev „Vukodlak“ očito je samo inverzija Jovanovićeva „Dvojnog praznog portreta“. Izvorno „lijevo“ (tj. jugoslavensko) nadahnuće odaju kričave boje („krvna zrnca“, „šiklja krv“, „očnjaci spremni za klanja“). Jovanović se, kao i svi zadrtiji hrvatski Jugosi, prerušio u Eurosa, pa bi u ime europejstva „isušio hrvatsku močvaru“ i s njom „komarca“ Mamića, a Mamić bi u ime hrvatstva ministru Jovanoviću dao pakrački dekret. Portreti su, istina, vrlo izražajni, ali daleko od uljuđena ukusa.
Ali, gle čuda! Jovanovićevo ministarsko pljuvanje prošlo je gotovo nezapaženo. Nitko ni iz kulture, a kamoli iz politike – nije žešće prosvjedovao. Ohrabren takvom snošljivošću, Jovanović se osilio. Raspustio je Vijeće za normu standardnoga hrvatskog jezika a da nije ni razgovarao s njegovim članovima; pokrenuo je izradbu novoga općeobveznog hrvatskog pravopisa mimo suglasja uglednijih jezikoslovaca; kardinala Bozanića i ostale hrvatske biskupe javno je okrstio „lažovima“, s kojima on ne će razgovarati; u škole je, bez savjetovanja s učeničkim roditeljima, uveo neoliberalni spolni odgoj kao obvezan predmet. Što je to?! Ništa… To, korak po korak, hrvatska povijest ide mimo Hrvata. Po onoj arapskoj poslovici koju je svojedobno volio Ivo Remetinečki: Psi laju, a karavane prolaze.
A onda ovih dana odnekud istrči Zdravko Mamić i krikne: Jovanović sve to čini stoga što je Srbin! I ode, jadan, u ćuzu zbog jugoslavenskoga „verbalnog delikta“ koji je neoliberalno zakonodavstvo prerušilo u „govor mržnje“. Uđe dakle nezasluženo u povijest! Ne vidi naime Mamić ono što je bjelodano: Sa Srbima smo se razdružili u Domovinskom ratu, ali se nismo riješili – jugoslavena, ni naših ni njihovih. I zato ova ljubavna „jugo-ujdurma“ oko „govora mržnje“. Ustobočiše se i predsjednik države Josipović, i predsjednik Vlade Milanović, i predsjednik Sabora Leko, i predsjednici političkih stranaka, i predsjednici udruga „civilnoga društva“, i novinski kolumnisti, te svi složno osudiše „govor mržnje“ ubogoga hrvatskog športskog bogatuna.
A što je, osim neotesanosti (koja uostalom nimalo ne nadmašuje ministrovu uglađenost) tako zazorno u izjavi Zdravka Mamića? To da je Željko Jovanović – etnički Srbin? Ma dajte, biti Srbin nije sramota. Sramota je biti ministar u hrvatskoj Vladi ili biti zastupnik u Hrvatskomu saboru, a ne ponašati se kao politički Hrvat. To bi trebala biti norma u normalnoj zemlji. U Hrvatskoj očito nije. A kako bi i bila, kad se predsjednik Vlade ustoboči pred cijelom nacijom te, kao da je drogiran, hamletovski pita: Što je uopće Hrvat?
Što na kraju reći? Žao mi je što je Mamić prvi okusio slast zakonskoga članka o „govoru mržnje“. Ne zbog Mamića, nego stoga što u Hrvatskoj ima u toj stvari puno zaslužnijih ljudi. Da je pravde, svakako bi prednost imali državnici: Stjepan Mesić i Vesna Pusić, jer su tvrdili da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu; Ivo Josipović, jer „crveni“ Hrvatsku i propagira „ustaške zmije“, Zoran Milanović, jer trabunja o „crnokošuljašima“, o „građanskomu ratu“ u Hrvatskoj, o „slučajnoj državi“, te uvodi ćirilicu u Vukovar i usput vrijeđa nedužnu Vukovinu i bezazlenu Špičkovinu. (hrsvijet.hr)
Benjamin Tolić
Nobilo i teza o građanskom ratu
Nije trebalo dugo čekati da se jave Milanovićevi istomišljenici u pitanju karaktera Domovinskoga rata. Isplivao je odvjetnik Ante Nobilo, tužitelj u vrijeme komunizma, udbaški đak, odvjetnik i nasilnik koji na ulicama tuče djecu. Njegov je novinski članak trebao ispuniti želje naručitelja i u toj je namjeri uspio, ali je u hrvatskoj javnosti izazvao podsmijeh, gađenje i gnjev.
U opširnom uvodu u glavnu temu Nobilo niže ofucane fraze o "nacionalizmu" preuzete iz olovnih vremena, nacionalizmu koji se, eto, opet vratio i odmah bi mu trebalo zakrenuti vratom. Spominje i kistanjski sukob maloljetnika držeći stranu stranih maloljetnih državljana koji su gosti na hrvatskome teritoriju, a prema ozlijeđenim hrvatskim maloljetnicima, državljanima RH, ne pokazuje osjećaje jer ako on sam tuče hrvatsku djecu, zašto bi to priječio drugima.
Do središnje svoje teme Nobilo dolazi nakon nekoliko klasičnih kartica ljigavih lamentacija i tek tada izlazi s tezom da građanski rat i jest bio i nije bio, odnosno da je u Hrvatskoj građanski rat trajao samo do 8. listopada 1991. a zatim više nije bio građanski nego "međunarodni oružani sukob, tj. agresija".
Uzimajući 8. listopada kao ključni datum, Nobilo ide uz dlaku srbijanskom tužiteljstvu koje je zadnjih godina ažuriralo presude vojnih sudova JNA iz početka devedesetih prošloga stoljeća, a koje se temelje na povijesnoj krivotvorini da je Hrvatska tek tada raskinula sve državno-pravne veze sa Srbijom i ostalima, odnosno da je SFRJ Jugoslavija postojala do listopada 1991.
Povijesne činjenice su ove: 25. lipnja 1991. Sabor RH donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i ujedno Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne RH. To je datum rođenja samostalne hrvatske države, nacionalne države hrvatskoga naroda. Jesenski datum, 8. listopada, ne znači ama baš ništa. Tada je samo potvrđeno ono što je učinjeno 25. lipnja. Listopadski datum ušao je žalibože među hrvatske državne blagdane drskim manevrom vlade SDP-a s početka stoljeća, a sljedeća vlada HDZ-a nije intervenirala i tako RH slavi nevažan datum, a svoj rođendan prekriva zaboravom i usput pruža "argumente" Nobilima i srbijanskom tužiteljstvu. Komunistička posla, drska i opasna.
Odvjetnik krivotvoritelja povijesti
Dakle, kaže odvjetnik krivotvoritelja povijesti Ante Nobilo, do 8. listopada radilo se o "oružanom sukobu unutar jedne države, Jugoslavije." Nobilo odriče Hrvatskoj državnost .koju je de jure imala i po Ustavu iz 1974., a nekmoli de facto po Ustavu iz 1990., što bi pak značilo da vrli komunistički tužitelj ne priznaje hrvatski Ustav čije temeljne odredbe na njegovu nesreću nisu mijenjane od trenutka donošenja uoči Božića 1990. Po tim je odredbama Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država, ostvarenje (po izvorišnim osnovama Ustava) državne suverenosti hrvatskoga naroda.
Naglasak je – za ovu i svaku priliku – na riječi d r ž a v a. To nadalje znači da se do 8. listopada 1991. n i j e radilo o oružanom sukobu unutar države Jugoslavije, nego unutar države Hrvatske. Na ostalim prostorima bivše naddržave u to vrijeme još nije bilo ratnih sukoba, samo u Hrvatskoj (operetni rat u Sloveniji ne spominjem). Tzv. srpska pobuna u Hrvatskoj započela je praktički odmah nakon donošenja božićnoga Ustava i potom eskalirala u nekoliko faza. Nije to bila pobuna nego pristajanje velikoga dijela Srba uz velikosrpski, četnički plan ili točnije rečeno njihova procjena da u tom povijesnom trenutku mogu ostvariti svoje težnje za golemom srpskom državom u kojoj će biti veliki dijelovi teritorija hrvatske države.
Tako je došlo do oružanih sukoba hrvatskih branitelja s unutarnjih srpskim agresorom na ustavni poredak RH, agresorom koji je od početka imao potporu Srbije i potpuno srbizirane jugoslavenske armije. Ta armija pod nadzorom Beograda bila je prirodom stvari i unutarnji (stacionirana i u Hrvatskoj) i vanjski agresor ( snage JA upućivane iz Srbije), pa se o agresiji treba i mora govoriti i u razdoblju prije 8. listopada.
Puno, puno prije 8. listopada 1991. radilo se i o međunarodnom i o međudržavnom oružanom sukobu, sukobu napadnute države Hrvatske s ostatcima ostataka države koja se zvala SFRJ, a koju je tada svojatala još samo Srbija, uz prateću Crnu Goru. (Kronologija kaže, za ilustraciju: 21. rujna 1991. kolone jugo-armije iz Srbije razorile više sela u istočnoj Slavoniji, 1. listopada JA napada Vinkovce, Zadar i Dubrovnik itd., 2. listopada teške borbe oko Vukovara, 7. listopada raketni napad na Banske dvore).
Jednom riječi: sukobili su se srpski (i crnogorski) agresor i hrvatski branitelji. Pojednostavljeno: bio je to rat srpske i hrvatske vojske u kojemu su Hrvati u konačnici pobijedili. Većina Srba koji su živjeli u Hrvatskoj izdala je svoju hrvatsku domovinu i okrenula oružje prema hrvatskoj državi u terorističkom činu uperenom protiv spomenute ustavne odredbe o jedinstvenosti i nedjeljivosti Republike Hrvatske. Nije to dakle bio niti je mogao biti građanski rat ni po kojoj poznatoj definiciji jer se nije radilo o "antagonističkim društvenim skupinama" nego o težnji jedne nacionalne manjine da razbije nacionalnu državu većinskoga naroda i pripoji njezin teritorij drugoj državi odnosno viziji velike Srbije. (hkv.hr)
Hrvoje Hitrec
Kuje
Čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile.
Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne
ili što ih netko ne zaveže.
Bez dozvole
nadviruju se mačkama nad korito.
Neukusno prkose svakom prigovoru.
Pare se s vlastitim sinovima.
Čudne su i kad ih za uzicu drže
najugledniji Europljani.
Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu
čim gazda trepne pogledom.
Kuje ideale mijenjaju za korito.
Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice.
Fifice. Pudlice. Lajavice.
Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke.
Kao da su europske.
Kuje, čudne zvijerke.
Samo zato što im tuđi psi zapišavaju granice.
Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita.
Kuje, čudne zvijerke. Svejedno, europske, hrvatske.
Kujice. Kuje. Kujetine.
Ante Čavka
Bezumlje na hrvatskoj političkoj sceni mora već jednom prestati
Ima li netko u Hrvatskoj tko može reći koliko su novca i materijalnog političari i gospodarstvenici bliski političkim krugovima zakonito ili nezakonito oteli od naše djece čija će djeca i njihovi unuci morati snositi posljedice izbora birača? Vjerojatno nema, a nesreća ne dolazi uvijek sama od sebe. U zadnjih petnaest godina nikad nisam dao glas onima koji su došli na vlast, tako da smatram nepoštenim da zbog nečijeg izbora ili neodgovornosti onih koji nisu izišli na izbore a mogli su, i ja danas moram snositi posljedice. Ako je to cijena demokracije onda smatram svojom obvezom prozvati sve one koje smatram da su nas oštetili, a koji su dobili povjerenje birača.
Shvativši kakve stranke i osobe birači biraju pokušao sam s više stotina tekstova objavljenih u dijelu hrvatskog tiska (Vjesnik, Poslovni dnevnik, Hrvatski Fokus, itd.) spasiti što se spasiti da. U spašavanju dviju gospodarskih grana koje poznajem i od kojih bi pola Hrvatske moglo živjeti nisam uspio, jer priliku za to nisam dobio niti od političara niti u glavnim medijima koji imaju utjecaj na javnost. Ovo ističem, jer za ulazak u EU pregovarači s naše strane u svim gospodarskim granama nisu bili vrhunski stručnjaci već političari, tako da dimenzije tog nevjerojatnog promašaja shvatit ćemo tijekom vremena nakon prvog srpnja.
Kad je u pitanju podjela svekolikog nacionalnog blaga onda se taj grabež može promatrati u nekoliko razdoblja. Prvo razdoblje je 1989-1990. kad su komunisti (danas veliki demokrati) postavili temelje neuspješne privatizacije. Nakon toga dolazi ratni period 1991-1995. pun strahota i nepravdi. Zatim je došlo poslijeratno vrijeme, tj. razdoblje do 2000. u kojem je Hrvatska, i pored svega onog što karakterizira poslijeratni period, zadržala ponos. Od nove vlasti 2000. očekivalo se mnogo, no upravo smo u tom razdoblju 2000-2003. izgubili suverenost.
S drugim riječima, pljačka Hrvatske postignuta je u SDP-ovoj i HDZ-ovoj sprezi uz asistenciju, moglo bi se reći većine političkih stranaka, gdje su bivši komunisti u sjeni vukli konce, a eksponirani hohštapleri osramotili sve nas. Tko je odgovorniji za gubitak suverenosti, SDP ili HDZ, može se slikovito prikazati s brojem i strukturom domaćih banaka. Do 2000. u Hrvatskoj je samo 24 % banaka bilo u vlasništvu stranaca, a do kraja 2003. taj je postotak porastao na 45 %, no u vlasničkoj strukturi stranci su do 2000. imali udjel od 40 %, a na kraju 2003. taj je udio porastao na čak 91 %. I tu je bio kraj naše samostalnosti.
Uvjeti za povratak otetoga
S financiranjem velikih medijskih kuća od strane stranaca i hrvatskih vlada birači su svakodnevno dobivali upute kome dati glas na izborima bez izbora, tako da smo u razdoblju 2000 – 2010. dobili dva velikana koja su u Hrvata obilježila prvo desetljeće 21. stoljeća. Jedan je prva faca 'Remetinca', a drugi će dobiti priliku za pravdanje kad se za to stvore uvjeti, tj. nakon ulaska Hrvatske u EU, gdje je pravni sustav dosljedniji od našeg.
Do svega onog što je nepošteno stečeno, a nalazi se u Hrvatskoj i to u vlasništvu hrvatskih državljana, može se lako doći. U tom dijelu je HDZ znatno odgovorniji od SDP-a. No u prodaji državne imovine strancima SDP je odigrao sjajnu ulogu i zabio Hrvatskoj čitav niz golova, pa zbog toga u EU ulazimo na koljenima.
Hrvatski političari i gospodarstvenici (poduzetnici) njima bliski svoj su kapital stjecali na povlaštenim informacijama (banke, burza, kupoprodaja zemljišta, nemoralnih zakona, itd.) zbog čega se u uređenim pravnim državama odlazi na robiju. Zbog toga dogovoreno redovito skreću pozornost javnosti na teme koje beskorisno okupiraju cijelu Hrvatsku. Kako kod nas još uvijek vrijedi izreka 'snađi se druže', političari su u odnosu na građane vrlo bogati ljudi. Od ulaska u EU ne očekujem mnogo, no steći će se uvjeti za povratak otetog.
Da bi opravdala povjerenje birača buduća vlada morat će sa stranim financijskim stručnjacima potpisati ugovor prema kojemu će država platiti određeni postotak financijskim stručnjacima samo u slučaju povrata nelegalno stečenog novca u Hrvatskoj koji se nalazi na nekoj banci u svijetu. Ukoliko strani financijski stručnjaci s kojima je vlada potpisala ugovor ne uspiju u tom naumu država im tada nije ništa dužna. Riječ je o starom tipu ugovora 'No Cure No Pay'. Na taj bi način mogli potvrditi sumnju ili osporiti je o nelegalno stečenim milijardama tijekom grabeža u Hrvatskoj koje se nalaze na bankama u svijetu.
Znatno je lakše suprotstaviti se medijskoj neobjektivnosti i tendencioznosti u kontroliranoj demokraciji. Naime, dovoljno je da mjesec dana čitatelji ne kupuju dnevni tisak onih novina koje nisu objektivne, i situacija u medijskom prostoru bit će znatno bolja. Ne krivim novinare zbog stanja u medijima, već uređivačke politike koje nisu u funkciji demokratskog društva i prosperiteta Hrvatske.
Najlakše je riješiti gospodarske probleme no zato moraju priliku u politici dobiti stručnjaci koji su riješili svoju materijalnu egzistenciju na pošten način, i koji svoj teško stečeni međunarodni ugled neće dovesti nikad u pitanje. Hrvatska raspolaže slikovito rečeno s barem deset tisuća takvih odličnika (na četiristo stanovnika Hrvatske dolazi samo jedan). Svi oni vjerojatno nisu spremni ući u politiku niti imaju za nju afiniteta, no dovoljno je njih tisuću za pokrenuti Hrvatsku na svim razinama (u Zagrebu 200, u Splitu 50, u Rijeci 30, itd.). Sve njih treba prepoznati i približiti biračima kako bi bezumlje na hrvatskoj političkoj sceni prestalo jednom zauvijek.
Dr.sc. Ivica Tijardović
Mostar, 21. ožujka 2013.
Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, okupljeni na 57. redovnom zasjedanju BK BiH u Mostaru, uputili su, 21. ožujka, članovima biskupijskih zajednica, te cjelokupnoj domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici Apel, koji prenosimo u cijelosti:
APEL BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Sa svog 57. redovnog plenarnog zasjedanja u ovoj Godini vjere i u obilježavanju 50. obljetnice početka Drugog vatikanskog koncila smatramo potrebnim obratiti se posebnim Apelom članovima naših biskupijskih zajednica ali i cjelokupnoj domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici.
1. Svjesni kroz kakve su nevolje prošli i s kakvim se sve poteškoćama susreću, članovima Katoličke Crkve, ali i tolikim drugima u Bosni i Hercegovini koji su proživjeli i proživljavaju slične poteškoće i nedaće, izražavamo svoje poštovanje i divljenje što nisu izgubili ljubav prema svojoj domovini Bosni i Hercegovini i spremnost da u njoj zajedno žive. Želimo vama katolicima zajamčiti da ćemo, kao vaši pastiri, zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, biti i ubuduće potpora u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti. Također želimo pomagati i svima drugima s kojima dijelimo ovaj dio kugle zemaljske na kojem, po Božjem promislu, skupa živimo.
2. Nedavna donatorska konferencija, kao i gotovo sva nastojanja većine domaćih i svjetskih predstavnika centara moći od Daytona do danas, pokrenuta je s ciljem cementiranja nepravde postignute ratnim osvajanjima i progonima drugih i drugačijih te utvrđivanja etnički što „čistijih prostora“. Naime, ova konferencija svojim donacijama i svojim načinom dodjele sredstava izjednačava one koji su došli na tuđe i one koji su prognani sa svoga. Unatoč tome i upravo zbog toga, želja nam je probuditi i ohrabriti sve pozitivne snage, kojih ima i u Bosni i Hercegovini ali i izvan nje, kako bi što veći dio doniranih sredstava bio namijenjen prije svega onima koji su već izrazili spremnost vratiti se tamo odakle su prognani i kako bi, posebno kada je o katolicima riječ, napokon započeo njihov istinski proces povratka na svoje. Krajnje je vrijeme da najodgovorniji politički dužnosnici u ovoj zemlji, domaći i međunarodi, prijeđu s riječi na djela i omoguće svima kojih se to tiče održivi povratak što uključuje ravnopravnost, sigurnost, radna mjesta i život dostojan čovjeka.
3. U duhu katoličkog učenja znamo da cilj Crkve, doduše, nije ovaj svijet, ali Crkva, u duhu Koncila, naučava da svi njezini članovi žele i trebaju doprinijeti što humanijem svijetu. Tamo gdje žive, kršćani trebaju izvršavati svoje dužnosti i tako ljudima današnjice služiti što velikodušnije i što učinkovitije. Temeljni razlog zašto mi, kao članovi Crkve, trebamo surađivati sa svim ljudima jest činjenica da je Krist umro i uskrsnuo za sve ljude. Stoga, zapreke za jedan uistinu humani razvoj društva u našoj zemlji leže poglavito u sadašnjim nametnutim i nepravednim društvenim strukturama pa, zbog toga, i u srcima njezinih žitelja kao i nas, ovdašnjih katolika.
4. Budući da je svaki čovjek društveno biće, dobro pojedinca i dobro zajednice ovisi jedno o drugome. Zajednica je dužna brinuti da svaki njezin član ima pristup svim osnovnim ljudskim pravima i slobodama, da ima pravo na svoj identitet, na svoj rodni kraj, svoju imovinu, zaposlenje, na pravednu plaću, na ishranu i odjeću, na obrazovanje, na mogućnost osnivanja vlastite obitelji, na slobodu vjere i savjesti, na zaštićenost dobrog glasa itd. Međutim, učinkovitost svake zajednice ovisi o konstruktivnim i zauzetim pojedincima. Zato potičemo svakog da, u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti, doprinese ozdravljenju i boljitku bosansko-herecegovačkog društva.
5. Svjedoci smo svih poratnih godina da stotine tisuća naših sunarodnjaka i sugrađana nema, nažalost, mnoga od neupitnih temeljnih ljudskih prava i sloboda, jer im dosadašnje unutrašnje uređenje i vođenje naše zemlje to onemogućuje. Zato su nužne što skorije temeljite promjene u stavovima mnogih pojedinaca u našoj zemlji kao i temeljite društvene promjene, ali ne onakve kakve se, opet sa strane međunaordne zajednice, ovih mjeseci najavljuju i kojih se pribojavamo.
6. S tugom moramo i ovaj put ustvrditi da rat u našoj zemlji još nije prestao, nego se i dalje vodi na drugačiji način. Kao vjernici bili smo i jesmo svjesni da se moramo zalagati za pravedni i trajni mir. A mir je više nego odsutnost oružanih sukoba ili zapovijed jačega. Mir zahtijeva istinu, sigurnost, poštovanje, pravednost, praštanje, pomirenje, solidarnost, ljubav. Tko krši i niječe prava pojedinaca ili naroda, taj čini zločin. Tko se suprotstavlja zločinačkim odredbama, taj zaslužuje najveće priznanje i podršku.
7. Općenito je poznata tragična činjenica da je katolicima, koji su uglavnom Hrvati - zajedno s mnogim drugim našim sugrađanima, pripadnicima drugih naroda, nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u našoj zemlji tijekom svih ratnih i poratnih godina učinjena ogromna, nepopravljiva nepravda. Pred vihorom razaranja i zločina skoro polovina cjelokupne katoličke populacije bila je prisiljena napustiti svoje domove, župe i svoju višestoljetnu djedovinu. Određene političke i društvene strukture mnogima od njih sve ove godine, ne samo da nisu omogućile ponovno se vratiti, nego su im na razne načine to onemogućavali i danas im još uvijek onemogućuju. A u mnogim slučajevima vodi se takva politika, osobito ekonomska, da se i one katolike, koji su do sada uspjeli ostati u zemlji, prisiljava da je napuste.
Teško se oteti dojmu da je nakana nekih utjecajnih političkih moćnika iskorjenjivanje katolika s velikog područja njihove domovine, osobito sjevernog, sjeverozapadnog i srednjeg dijela Bosne i Hercegovine. S druge strane, nesporna je činjenica da su s tim obespravljenim ljudima – prognanicima bili cijelo vrijeme njihovi svećenici potpomognuti brojnim ljudima dobre volje, dijeleći s njima njihov teški životni jad i bodreći ih da ne posustanu u vjeri u Boga i u vlastitom nastojanju oko ispravljanja velike nepravde koja im je nanesena. Svećenicima odajemo priznanje, a dobročiniteljima ponovno izražavamo svoju iskrenu zahvalnost.
8. Početkom ove godine, nakon mnogobrojnih i učestalih intervencija nas biskupa i predstavnika Svete Stolice, konačno postoje naznake da je od strane nekih državnih i političkih struktura, uključujući i utjecajne međunarodne čimbenike, još jednom izražena načelna spremnost da i prognanim katolicima politički, pravno i materijalno omogući održiv povratak u njihova mjesta i župe.
Podržavamo tu spremnost nadležnih domaćih institucija i međunarodnih organizacija. Očekujemo da će zajedno uspjeti napraviti učinkovitu strategiju za obnavljanje domova, gospodarstava i infrastrukture za održiv povratak svih koji to žele, pa tako i za povratnike katolike, i tu strategiju doista odlučno provoditi u djelo. To se odnosi osobito na mnoge općine u Srednjoj Bosni, a pogotovo na općine Sjeverne i Sjeverozapadne Bosne, iz kojih je protjerano oko 95% svih tamošnjih katolika. A budući da im nije omogućen povratak, danas ih tamo ima jedva 5% od predratnog broja. U ime prognanih katolika Hrvata apeliramo na sadašnje službene političke predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i na Vladu Republike Hrvatske da konačno počnu odlučno i djelotvorno ispravljati velike nepravde. Apeliramo također na međunarodne predstavnika kao i na sve predstavnike domaće vlasti na svim razinama da u duhu pravednosti omoguće ravnopravnost i svim onim preostalim katolicima pri zapošljavanju i mogućnosti da žive u svom rodnom kraju od vlastitog rada.
Potičemo sve vas, članove naših biskupijskih zajednica na međusobnu solidarnost, te na pojačan život iz vjere protkan pouzdanjem u Božju providnost, molitvom zahvaljivanja i prošnje Bogu po zagovoru Presvete Bogorodice i naših nebeskih Zaštitnika. Pravi kršćani neće očajavati niti bježati od životnih izazova i teškoća, nego će biti ispunjeni kršćanskom nadom i kršćanskim pogledom i na svoj osobni život i na druge ljude oko sebe i otvoreni za kršćansku, djelotvornu ljubav prema svima. Ako igdje, onda upravo u našoj zemlji kršćani imaju divnu prigodu pokazati svoje vjerodostojno lice istinskih Kristovih vjernika. Molimo Boga za sve vas i bodrimo vas da budete i ostanete vjerodostojni vjernici i sljedbenici Krista raspetoga i uskrsloga!
Vaši biskupi
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset treći dan
Mane Hrvata
“Slobodni narodi, pamtite ovu poruku:
sloboda se može steći, ali se nikada ne
može ponovo zadobiti.”
J. J. Rosseau
- Jučer sam vam govorio o vašim vrlinama. O junaštvu i pobjedama vašim. O hrabri, o plemeniti Hrvati! kako mi je teško o vašim manama govoriti kod tolike moje ljubavi za vas. O vašoj naivnosti i vašoj lakomislenosti!? A upravo me ljubav za vas na to obvezuje. Bez toga upozerenja ne bih ispunio svoju zadaću. Bio bih kao vrtlar što ravnodušno promatra kako korov uništava plemenito i korisno raslinje u njegovu vrtu. A upravo se to dogodilo i događa u kraljevstvu vašem. Jer, ono što u ratu postigoste, u miru nebrigom upropaštavate. Eto, zašto vam se povijest ponavlja. Već vaš vođa bijaše lakomislen ili mu je srce zadrhtalo od straha pred strancem kad u mjestu Indiocida zvanom Dan Teški pristade na uvjete mira koji ograničiše vaše kraljevstvo i obveza vas na pokoru. Ugovorom se odreče polovice kraljevstva vašega i pristade da tuđi sud sudi onima koji prvi ustaše. Kakve li nepravde, kakve li samozataje, ludosti. Od toga dana mnoge majke zakukaše, mnoge supruge crni rubac staviše na glavu, zaplaka mnoga siročad.
Istina, Drugi taj mir potpisa pod velikim pritiskom velikoga i moćnoga stranca, a sve himbeni Albion pripremi. Potpisa mir i time otvori vrata vašoj propasti. Za nesreću on ubrzo umri. Umri on i njegov najvažniji doglavnik, onaj što ti mačeve pribavi i obranu tako osigura, a tada stranac, domaća šizma, koja ime promijeni ali ćudi ne promijeni, te domaća i strana Svrab stadoše ugovor tumačiti na propast tvoju. Domaća šizma ojača i namnoži se pod raznim imenima pa preuze vlast, te strancu na volju izruči tvoje kraljevstvo. Od tada stranac preuze tvoje bogatstvo, on ti donosi zakone i bira tvoje prvake. Na oprost zločinačkom Svrabu on te natjera. Na žalost, ideje domaće šizme prevladaše i među mnogim sljedbenicima Drugoga, pa i oni kraljevstvo podvrgoše strancu. Ugovor iz Dana Teškoga oni također tumače na tvoju propast, a neki od njih i kod potpisa pomagaše strancu. To Drugi sigurno ne bi dopustio. Oni dopustiše povratak pobunjenog Svraba pa se tako ispuni zakletva nad tobom da ti se dabogda povijest ponovila.
I ponovila se. Jer ti zaboravi da se nečista Svrab već i prije dizala protiv tvoga kraljevstva. U posljednjih sto godina ona se protiv tvoga kraljevstva i za uništenje tvoje pet puta dizala. I sa svim tvojim neprijateljima se protiv tebe udruživala. Međutim, to tebi ne bî dovoljna opomena! O nesretna, o tužna Hrvatska! Tako ti od pobjednice mučenica i pokornica posta. I prosjakinja posta, jer strancu predade svoje bogatstvo pa sad u njega kruh prosiš. Stranac, domaća Svrab i šizma svih vrsta zarobi i duh i srce tvoje, ote ti izborenu slobodu i u svoju je slobodu za tebe uništavati pretvori. I tako ti posta rob u vlastitoj domovini. Povijest se ponovila: uzalud si ratovao, uzalud si nakratko budan bio, jer evo ponovo spavaš, hrčeš. Zato te dođoh probuditi i navijestiti dolazak Trećega koji će se Stijena zvati. Trećega, jer sve što po sudbini dolazi u tri koraka se izvršava.
Stijena ćete ga zvati jer je kao stijena tvrda njegova vjera u vas i njegova ljubav za vas. Jer je njegova odlučnost i vjera u djelo njegovo, djelo vaše čvrsta kao gnanit. I jer zna načela države čuvati i braniti. Ali prije nego ti više o tom nagovještaju kažem, moram te još jednom opomenuti i prekoriti za tvoju lakomislenost i mlitavost.
Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi. A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u
svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv. Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.
Koliko je to lakomisleno s tvoje strane bilo vidiš i po posljedicama. Ti njima oprosti, ali oni tebi nisu. Svrab koja u ratu poražena pobježe iz tvoje zemlje jer se bojala zaslužene kazne, kad mu ti oprosti vrati se u tvoju zemlju i sad tvoje sinove progoni i ponovo kolje. A ni bježala ne bi Svrab da nije bila svjesna svoje krivnje i svoje odgovornosti. Jer, onima koji ne pobjegoše ništa se od vaše vlasti dogodilo nije. I sad udružena s tvojom šizmom, Svrab progoni tebe i zločincem te proglašava. Zbog njih tvoji pravednici i oni koji prvi ustaše, po stranim sudovima i zatvorima čame i propadaju. Više ni njihovu krivnju spomenuti ne smiješ. Kažu da činiš zločin prebrajanja crvenih krvnih zrnaca. Oni koji ti to govore svi su s njihove strane. Oni ne samo da su ih prebrojavali i prebrajaju, nego su ih i prolijevali i opet će ih prolijevati. U zločinu svome protiv tebe. A i prebrojavanje je samo oprez. Ako ih ne budeš prebrojavao, neprijatelj će se tvoj u tvojoj zemlji toliko namnožiti i tako ojačati da ćeš ih i ti morati prolijevati. Zato, o ljudi, o Hrvati, opomenite se već jednom. Probudite se, progledajte! Ne dajte se više zavoditi od neprijatelja svojih. Bilo stranih bilo domaćih.
Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta, judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.
Zbog takve vaše povijesti još dugo će se među vama rađati ljudi podaničkoga i kmetskoga mentaliteta; mentaliteta koji će hvaliti samo stranca, a vas kuditi i prezirati. Pa i sad neki, prezirući vašeg istočnog neprijatelja, zaboravljaju što vam je zapadni napravio. Onoga kojega je Preteča najviše mrzio i protiv njega najviše grmio. Onoga što pogubi vaše prvake u Vinerskom Novom Gradu, koji vas je toliko tlačio, vašom krvlju branio granice svoga carstva, a vaše prepuštao krvoločnim Osmanlijama. I jezik vam oduzimao. I sad se taj ropski nakot ponovo ulaguje tom dvoglavom zmaju i nasljedniku njegove krune nazivajući ga svojim kraljem, diveći mu se govoreći kako to nije mala stvar 700 godina carske krvi imati. O, niske duše, o, bezumnici, pismoznanci! Vaše i naše ropstvo vi ponovo hvalite i ponovo ga prizivate. O, kad ćete nestati nesretni nakote!
II.
Mnogi tvoji ne samo da odbaciše tvoju nacionalnost te umjesto Hrvati postadoše netko drugi, nego i prezime hrvatsko odbaciše, a tuđe uzeše. I time se ponose, uznosito hvale. Tobože tuđim, višim podrijetlom, iako od tvoga podrijetla časnijega i višega nema. Tako sramotom i izdajom obilježiše ne samo sebe nego i čitav svoj rod. Zato neka oni među vama prezreni i tuđinci budu sve dok svoje hrvatsko prezime i svoju hrvatsku nacionalnost ne povrate.
Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite ih svojom braćom.
Sad, o plemeniti narode, vidiš odakle dolazi tvoje propadanje. Dolazi od tvoje lakomislenosti i tvoje sentimentalnosti. A i Drugi krivnju za tvoje propadanje djelomice snosi. Uza sve vrline on imaše i neke mane. On se, naime, previše bojao za svoje djelo. Previše je mislio na svoju besmrtnost, na očuvanje svoga djela koje će ga proslaviti. To mu je oduzimalo hrabrost i nukalo ga na pomirljivost i oprost. A i njegovi bogovi bijahu od zlata. Zato mu njegovo djelo, koje je toliko volio, sad propada.
Da. Još uvijek ste narod lutalački, jer živite zavezanih očiju. Zato vam šaljem Trećega da vam s očiju skini povez obmane i da više nikad ne padnete u stanje mraka, obmane. On će vas osloboditi prokletstva ponavljanja povijesti, ponavljanja gubitka slobode.
Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio !
I tako bi i prođe i dvadeset treći dan učenja Ispravnoga puta.
Mirotvorac Milorad Pupovac
''Nije bilo uzalud'', Slavko Degoricija, stranica 165:
''Međutim, jednog dana, ukazala se neka nada u njegov spas (Dr Šretera). Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih većih kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da čujem što mi to ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva lječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, minstar zdravstva tzv republike srpske krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod privođenja obojice lječnika bio je pronalazak njihovih lječničkih torbi punih ljekova i drugog sanitetskog materijala namijenjen pobunjenim srbima, odnosno četnicima. ''
Ukratko, dogovorena je akcija i suradnja na način da Pupovac riješi oslobađanje dr Šretera a Degoricija dva lječnika. Degoricija pogađate isposluje oslobađanje a Pupovac ne.
''Sada više nisma siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca.
Njegove su prve riječi bile: ''Ti si obavio posao, ja za sada nisam''.
Pitam ''Zašto''?
Ne daju ga jer im treba kao lječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora puštaju Šretera''.
Nije od toga prošlo nekoliko dana doznajem od predstavnika UNPROFORA, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao lječnika, već su ga od prvog dana uhićenja, premlaćivali i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke.
Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.''
hkv.hr
Milanović i njegov "građanski rat"
Neuki Zoki potpuno se spetljao i sada galamom pokušava demantirati samoga sebe
Tjedna su javljanja skliska i poradi nužnoga zaostajanja za vremenom, pa vam u međuvremenu dnevni novinski i ini trudbenici uzmu riječ iz usta. Tako sam htio naširoko raspredati o Mokricama, ali me je cijenjeni novinar preduhitrio. Ipak ukratko: potpisivanje hrvatske kapitulacije u svezi s Ljubljanskom bankom, obavljeno u Mokricama, ciničan je slovenski čin koji neuki Milanović nije uopće shvatio.
Još s tragovima kremšnita na ustima raspričao se o Europi bez granica i voljenoj bivšoj naddržavi u kojoj također nije bilo granica. A to što zemlje Europske unije tako snažno inzistiraju da se zna gdje je granica, njemu je smiješno. Da su Mokrice oduvijek bile na hrvatskom teritoriju, njemu je pak nepoznato. Enigma za enigmom. Treba znati da je jedino glupost bezgranična.
Bonovi za hranu
Nije trebalo dugo čekati da netko spomene bonove za hranu, što bi u ovoj situaciji dobro došlo svim zaposlenima i onima koji to nisu. Ukoliko ova vlast potraje još neko vrijeme, u igri će biti i točkice. Mlađi ljudi ne znaju i bolje da ne znaju o čemu je riječ: nakon Drugoga svjetskog rata ljudi nisu samo tako mogli kupiti hranu nego su dobivali točkice, pa čekali u dugim redovima da za točkicu dobiju pola litre mlijeka. Kada su točkice napokon nestale, pojavile su se tačkice, u Novosadskom pravopisu koji ovih dana panično listaju u Institutu za jezik i jezikoslovlje, da se podsjete u svrhu primjene.
Pola ure kulture
Čini se da Hloverka Novak Srzić u novoj ulozi reporterke za Pola ure kulture ljekovito djeluje na emisiju i Branku Kamenski. Vidjeti Pola ure u obrani hrvatskoga jezika (u svezi sa znanstvenicima humanističkoga smjera ) doista je nešto novo. Još ne tako davno u istoj je emIsiji prikazana tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća o hrvatskome jeziku na način krajnje neprofesionalan i tendenciozan, a komentar prepušten nesuvislom Kapoviću s Filozofskog fakulteta. HKV je reagirao, uputio pismo tadašnjoj urednici programa HTV-a, ali bez odgovora. Urednica se zvala Hloverka Novak Srzić.
Hrvatski korpus
Spomenuti prilog u davnašnjoj emisiji Pola ure kulture možda je radila suradnica koja sada u zajednici s jezikoslovcem Tadićem izlaže vrlo nejasni Hrvatski korpus. Riječ je o riječima, navodno svim riječima koje kolaju hrvatskim jezičnim prostorom, uključujući prostote i čestote (ha!) pojavljivanja imena i prezimena. Tako je po toj diletantskoj izložbi najčešće ime Ivica, a prezime Račan. Sva sreća po autore da sam – vozeći se automobilom – iz radijske emisije shvatio da su pisani izvori bili uglavnom iz onoga doba. Sve skupa – nejasno i površno, estradno i nepotrebno.
Papa Franjo i papa Frane
Sudeći po "Jutarnjem listu" sada u Rimu imamo dvojicu papa, Franju i Franu. Ako se pribroji živi Benedikt, imamo trojicu.
U interpretaciji I. Beškera papa se zove hrvatskim imenom Frane. Nije mi to zazorno, štoviše, ima topli dalmatinski štih. No isto bi se tako mogao zvati Fran, što je običajno u Primorju i središnjoj Hrvatskoj. U Hrvatskom zagorju rekli bi – Francek.
Zato postoji standard i u oblicima imena, a on naravno kaže: Franjo. Kao Franjo Kuharić, Franjo Asiški, itd. Nego, izbjegavanje Franje ima podsvjesnu težnju da se izbjegne neugodna sličnost imena pape i imena prvoga predsjednika RH. Postoje za to i jaki razlozi. Možete li zamisliti Josipovića na Trgu sv. Petra kako zaneseno viče: "Franjo, Franjo!"
Milanovićev verbalni delikt
Dok sam pisao tekst o verbalnome deliktu u svezi sa športskim djelatnikom, užarili se mediji u svezi s verbalnim deliktom Zorana Milanovića koji se predstavlja kao hrvatski premijer. Što je pak on rekao? Što je rekao? Što je sada opet lanuo neuki dečko? Nešto o Finskoj i Danskoj, a usput i o Hrvatskoj. Da smo imali građanski rat. Kada? Ne zna se točno, nije precizirao. Hrvati razumjeli da se radi o razdoblju 1990- -1995. odnosno o Domovinskom ratu , pa s pravom postali krajnje nervozni i udarili po jadniku nutkajući ga da siđe s vlasti jer je u ozbiljnom sukobu s povijesnom istinom i Deklaracijom o Domovinskom ratu a njih dvije ne govore ni o kakvom građanskom ratu niti mogu govoriti. Govori milesamo on i njemu slični.premijer. Što je pak on rekao? Što je rekao? Što je sada opet lanuo neuki dečko? Nešto o Finskoj i Danskoj, a usput i o Hrvatskoj. Da smo imali građanski rat. Kada? Ne zna se točno, nije precizirao. Hrvati razumjeli da se radi o razdoblju 1990- -1995. odnosno o Domovinskom ratu, pa s pravom postali krajnje nervozni i udarili po jadniku nutkajući ga da siđe s vlasti jer je u ozbiljnom sukobu s povijesnom istinom i Deklaracijom o Domovinskom ratu a njih dvije ne govore ni o kakvom građanskom ratu niti mogu govoriti. Govori samo on i njemu slični.
Onda je skupio novinare i bahato se izvikao, pokazujući cijelu snimku svoje izjave u kojoj se nalazi i riječ – agresija. Znači, spominjao je građanski rat, ali je spominjao i agresiju, čime ništa nije demantirao, a pojasnio samo ono što su Hrvati i razumjeli – da je mislio na prvu petoljetku devedesetih godina prošloga stoljeća. Izvan svake sumnje.
O kakvoj je pojavi tu riječ i zašto takvi i slični ( kao slučajno, zabunom, nesretno interpretirani itd.) doista drže da je ono što se događalo bio jednim dijelom građanski rat, a drugim dijelom agresija Naime, oni u bolećivoj ljubavi prema srpskim pobunjenicima, četnicima, nikako ne mogu prihvatiti tumačenje da se radilo o unutarnjoj agresiji na Hrvatsku te tu agresiju i ne imenuju agresijom, a agresijom imenuju samo vanjsku agresiju, to jest onu iz Srbije.
Pa ni nju ne imenuju agresijom Srbije ( i Crne Gore) nego agresijom JNA, što je opet blesavo jer je JNA bila i u samoj Hrvatskoj do kasnih jesenskih mjeseci 1991. u vojarnama i izvan njih – kao pomoć srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj, pa JNA spada jedinim dijelom u unutarnju agresiju a drugim dijelom u vanjsku koja je krenula iz Beograda, naravno.
Elem, radi se o neumrlom komunističkom mentalitetu i odgoju u bratstvojedinstvenom okružju koje je Hrvatsku tada i sada smatralo državom Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Kada je pao komunizam i raspala se Jugoslavija, Srbi u Hrvatskoj su , smatrajući se s pravom ugroženima jer su Hrvati navrli da imaju svoju,nacionalnu državu – zgrabili oružje.
Dakle, socijalistička država Hrvatska i njezini građani podijelili su se po narodnosti i izbio je građanski rat između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Tako se može razumjeti povijesno-političko stajalište Milanovića i sličnih. Duboko pogrješno, povijesno neisitinito, pa i opako prema Srbima koji su ostali lojalni ili prividno lojalni dok je doista vrlo velik broj" Srba u Hrvatskoj" uzeo oružje jer ni u kakvoj hrvatskoj državi nije želio živjeti, godinama, desetljećima pa i stoljećima indoktriniran velikosrpstvom i posve siguran da se plan o velikoj Srbiji ne može izjaloviti jer je sve oružje ovoga svijeta, pa i sva potpora ovoga svijeta na njihovoj strani.
Srbija ih nije iznevjerila i pokrenula je agresiju sa svoga teritorija na Hrvatsku, potom i BiH. Iznevjerila ih je tek u ljetu 1995. kada nije prstom maknula u njihovu korist, uplašena i izgubljena i sama, očarana hrvatskom hrabrošću i vojnim trijumfima.
U unutarnjoj i vanjskoj srpskoj agresiji ubijeno je između petnaest i dvadeset tisuća Hrvata, vojnika i civila, tri puta više ih je ranjeno i ostali su trajnim invalidima. Zoran Milanović vukoostao je živ i zdrav jer on u tom ratu nije sudjelovao. Zar da on ide protiv brata Srbina? Ne. Bez obzira što ovaj kolje Hrvate? Ne. Za to Zoki nije bio mentalno spreman jer su ga učili da su svi Srbi O.K., a neprijatelji su Hrvati, ne svi, ali sigurno oni koji žele nekakvu hrvatsku državu, prokleti nacionalisti, klerofašisti i druge vucibatine. To je škola. U toj je školi neuki Milanović bio dobar učenik.U unutarnjoj i vanjskoj srpskoj agresiji ubijeno je između petnaest i dvadeset tisuća Hrvata, vojnika i civila, tri puta više ih je ranjeno i ostali su trajnim invalidima. Zoran Milanović ostao je živ i zdrav jer on u tom ratu nije sudjelovao. Zar da on ide protiv brata Srbina? Ne. Bez obzira što ovaj kolje Hrvate? Ne. Za to Zoki nije bio mentalno spreman jer su ga učili da su svi Srbi O.K., a neprijatelji su Hrvati, ne svi, ali sigurno oni koji žele nekakvu hrvatsku državu, prokleti nacionalisti, klerofašisti i druge vucibatine. To je škola. U toj je školi neuki Milanović bio dobar učenik.
I što onda učenik takve škole može reći nego svoje školsko stajalište da je 1991. izbio građanski rat i Hrvati su žalibože ratovali sa "Srbima iz Hrvatske", dakle građani Hrvatske protiv građana Hrvatske, i jedni i drugi valjda konstitutivni. Neko vrijeme bi se valjda tukli i ubijali, ali ne bi bilo veće štete da se nije dogodila ( na snimku petnaestak sekunda poslije) ta prokleta srbijanska i JNAagresija. Pas mater, ta je sve pokvarila i izbio je krvavi rat. Doduše , iz izjave se ne može saznati tko je to izvana napao Hrvatsku, što je i inače trajna manira medija u Hrvatskoj.
Tako se neuki Zoki potpuno spetljao i sada galamom pokušava demantirati samoga sebe, što je nemoguće. Ne može iz svoje kože, ne može prihvatiti da je postojao velikosrpski plan konačnoga umorstva Hrvatske i Hrvata, u kojemu bi na kraju stradali i Zoki i slični. A Hrvatsku i dalje vodi u blesavoj glavi kao "državu Hrvata, Srba u Hrvatskoj i ostalih naroda i narodnosti" jer je u školi jedino to naučio. Da je privatnik, čovjek bi odmahnuo rukom. Ali je štoviše hrvatski predsjednik Vlade, pa nakon ove izjave mora što prije u privatnike. Žurno.
Jer s tom je izjavom zaokružio svoj osobni povijesni udžbenik u kojemu stoji da je hrvatska nacija nastala slučajno, da je hrvatska slučajna država, da su Hrvati smjesa raznorodnih skupina koje imaju vrlo malo zajedničkog te da – na kraju – ta država nije uopće njihova nego napola njihova, a napola država Srba u Hrvatskoj s kojima smo se žalibože sukobili u građanskom ratu, te sada "toliko godina nakon rata" treba sve vratiti kako je bilo prije nacionalističkoga hrvatskog pokreta koji se drznuo stvoriti nacionalnu državu hrvatskoga naroda pa čak zapisati tu blasfemiju u Ustav.
Hrvoje Hitrec
vecernji.hr
Obožavani Holjevac je mučio zarobljene Hrvate
Omiljeni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, o kojemu su ispjevani hvalospjevi i kojemu su njegovi sugrađani podignuli spomenik kao zahvalu za sve dobro što je napravio za grad, obični je zločinac koji je mučio i tukao zarobljene sunarodnjake u Prečkom na livadi – s tugom u očima ispričao je Zagrepčanin Veljko Zgurić, devedesetogodišnjak koji je, kaže, pretrpio sve muke Križnoga puta i ostao živ.
"U nemilosti pukovnika"
Te ratne 1945. godine proveo je, tvrdi, pet dana ležeći na vlažnoj livadi, bez hrane i vode, u nemilosti tadašnjeg partizanskoga pukovnika, Karlovčanina Većeslava Holjevca.
– Ljudi su bježali kada bi se on pojavio na livadi jer su znali što će im napraviti. Tukao je svakoga tko bi mu došao pod ruke. Bio je to najbahatiji čovjek kojega sam sreo, no nikada neću shvatiti kako nije optužen za zločine koje je počinio – dodao je Zgurić.
U prolazni vojni logor, odnosno na livadu ograđenu bodljikavom žicom u naselju Prečko, dospio je kao zarobljenik partizanske vojske s još četiri tisuće muškaraca, a bili su to mladi ljudi do 40 godina koje je partizanska vojska zarobila i iz Maribora te drugih gradova deportirala u Zagreb.
– Imao sam sreće što sam preživio. Moj bratić iz Karlovca, koji je rodni grad i gradonačelnika Holjevca, bio je ustaški zastavnik pa sam ja na poseban način tretiran. Samo zbog prezimena batinali su me i Holjevac i njegovi podanici, i to redom imenima Štef, Jura i Francek – dodaje ogorčeni devedesetogodišnjak.
Noću bi zarobljenici slušali pucnjeve iz automatskog oružja i rafale, no glave nisu smjeli podignuti jer bi odmah dobili po "njušci", prisjeća se Zgurić. Ujutro bi pak primijetili da neki ljudi nedostaju.
Da napokon posvjedoči o svome iskustvu, potaknulo ga je nedavno otkrivanje masovnih grobnica diljem Hrvatske u koje su partizani poslali tisuće nevinih žrtava, a za koje još nitko nije odgovarao.
– I danas sumnjam da su pod zemljom u Prečkom zatrpane žrtve na koje je pucano svake noći u tih pet dana. Sve su vojske eliminirale svoje žrtve noću i siguran sam da i ovaj prolazni logor, čija sam žrtva i sam, na žalost ima svoju grobnicu – kazao je Veljko Zgurić.
Njegove nevolje započele su na Cvjetnom trgu, priča, kada ga je njemačka vojska mobilizirala i deportirala u oficirsku školu u Neusiedel am Seeu, zbog čega je kao partizanski zarobljenik završio u logoru u Prečkom.
Jeza od spomenika
– I danas kada prođem tim dijelom grada, sjetim se muke koju sam pretrpio u tih pet dana, a od spomenika postavljenog u čast tome zločincu uhvati me jeza. Pa zar ni nakon toliko godina nitko ne može istražiti gdje su svi ti ljudi koji su noću samo nestajali – razočaran u pravdu rekao je Veljko Zgurić.
Iz Zagreba u Gradišku
Nakon pet dana robije i izgladnjivanja muke ovoga zarobljenika nisu prestale, tvrdi, no zločinca Većeslava Holjevca, kako kaže Zgurić, nikada neće zaboraviti.
– Moj prijatelj iz djetinjstva Srećko jednom je prilikom velebnog gradonačelnika oslovio s "gospon Holjevac" ne znajući da ga treba nazivati drugom, nakon čega je slijedilo batinanje i mučenje uz poruku: "Nisam ja nikakav gospon, ja sam za tebe drug Holjevac" – prisjeća se Zgurić.
Iz Zagreba su zarobljenici uz pratnju partizanske vojske pješačili do Kutine, no Zgurićeva priča tu ne završava.
– Pokušao sam pobjeći, ali sam uhvaćen i prevezen u zatvor u Gradišku, gdje sam odležao godinu dana robije – tvrdi te dodaje da nikada neće zaboraviti zlo koje je preživio u Prečkom.
Nakon što su me silovali, Stanimirović me pljuvao
Udruga Sunčica odaslala je medijima potresno pismo Ružice Erdelji, žrtve rata u Vukovaru. U njemu su opisane grozne torture kroz koje je nesretna žena prošla, ali i ponovljene optužbe protiv SDSS-ovca Stanimirovića da je bio među onima koji su je pljuvali nakon proživljenih zvjerstava.
Zarobljena je, navodi, na dan pada Vukovara 18. studenoga 1991. u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Najprije su je odveli do Drvena pijace, gdje su odvajali Hrvate od Srba i muškarce od žena. Autobusima su ih, navodi, odvezli na Velepromet i oduzeli joj sve što je imala kod sebe – torbu, novac, 30.000 njemačkih maraka, zlato cijele obitelji, odnosno sve što je ponijela, a da je mislila da može poslužiti u spašavanju.
"Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. ... Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni", opisuje Erdelji.
"Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavala se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak", piše Erdelji i nastavlja.
"Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. ... Jedan dan Stanimirović, Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću", navela je.
29. studenoga 1991. potrpali su ih u kamione i vozili preko Negoslavaca, gdje ih je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje. Iz kamiona, nastavlja, nisu smjeli izaći sve do Šida, gdje su ih držali cijeli dan u kamionima da bi ih tek predvečer vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici...
Njena skupina zarobljenih razmijenjena je 6. prosinca, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama, u Bosanskom Šamcu.
"Kada sam se vratila u Vukovar 1998., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje", navodi Erdelji. O stradanju je dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora te krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu.
"Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršen ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu... Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života", navodi Vukovarka Ružica Erdelji.
dragovoljac.com, 19.3.2013.
UPOZNAJTE MIROLJUBIVOG, UGROŽENOG I NAPAĆENOG PRAVOSLAVNOG BOGOSLOVA IZ KISTANJA
Kao što ste već sigurno upoznati, prije koji dan kod Kistanja dogodio se još jedan u nizu genocida nad napaćenim i golorukim srpskim narodom, pače, nad srpskom nejači. Gomila krvožednih ustaša podrijetlom s Janjeva je brutalno napala mirne, pitome, uzorne, pristojne i bogbojazne pravoslavne bogoslove, koji su vjerojatno i antifašisti, i koji su sasvim sigurno samo mirno koračali cestom i sigurno nisu nikoga ni vrijeđali ni provocirali.
Pri tome su jednom bogoslovu razbili nos, pri čemu su se ozlijedila i dvojica crnokošuljaških zločinaca. Za sada nije poznato jesu li se napadači ozlijedili međusobno sami, ili su njihove ozljede posljedica čvrstoće bogoslovnih noseva. Jedan od najvećih svjetskih humanista i istinoljubaca Milorad Pupovac, ljudina od čovjeka, taj napad nazvao je udarom na ustavni poredak. Nadležni episkop Fotije je u svezi događaja rekao slijedeće: "Ako država dozvoli da grupe nameću ovakve metode, onda ulazimo u prostor neuređene države, divljeg zapada. Sada su žrtve Srbi, sutra će biti netko drugi. Nadamo se da će se pouka izvući za sve. Ne da se kaže ovo su Srbi, nema veze, nego da se reagira pravovremeno, da takvih događaja na drugim mjestima više ne bude". Fotije je dodao i da će većina bogoslova postati svećenici te da je njihov mentalitet miroljubiv.
Jedan od napaćenih i ugroženih pravoslavnih bogoslov iz Kistanja, po imenu Momir Đukić, koji je skupa s drugarima mirno prolazio cestom kod Kistanja, i sigurno nije nikoga provocirao, u obrani je ozlijedio šaku, pa je istu uslikao i stavio je na svoj Facebook profil, što nam je uvelike olakšalo posao u upoznavanju ovog budućeg pravoslavnog svećenika.
Dečko se zove Momir Đukić, nadimak mu je Momac, kaže da je iz Banja Luke, navija za FK Borac iz Banja Luke i prava je krajiška momčina. Tako je u svezi ovog genocida nad srpskim narodom, već trećim u 21. stoljeću, napisao da nema stajanja dok pravda ne bude zadovoljena. Inače, naš Momo voli vojsku, nogomet i glazbu.
Od glazbenih uradaka koje je podijelio sa svojim drugarima na Fejsu posebno izdvajamo:
- "Prva Linija Zvone zvona Crkve koridora", produkcije poznate četničke "producentske kuće" vučjak.com, s Ratkom Mladićem u glavnoj ulozi u spotu
- "Ratko Mladić", pjesma o istoimenom srpskom junaku Ratku Mladiću, u izvedbi Lešinara iz Banja Luke
- "Žene vole oficire", u izvedbi Rade Jorovića
- "Na planini na Jelici sastali se svi četnici", nepoznatog, ali milozvučnog izvođača (mogao bi biti stanoviti I.J., kompozitor iz Zagreba, ali ne možemo potvrditi)
Bogoslov Momo jes drugarima na Fejsu podijelio i neka svoja razmišljanja svojstvena mladom duhovnom čovjeku, humanistu i vjerniku, pa izdvajamo neka:
- a jesam se zaljubio ..... braaala!!!
- Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto ga otimaju? A ako već mogu ga otmu, ne znam zašto se toliko ustručavaju (citat Matije Bečkovića)
- MAMU VAM BRE JEBEM U PIČKU ONU NENORMALNU BRE (Momo se nešto naljutio u vezi nogometa)
- ne damo ni centimetar više .... (u svezi Kosova)
- Da se Dražin barjak vije, ne bi bilo albanije!!! (jedna antifašistička, onako pomalo kukuriku...)
- Pitaš me zašto pišem Ćirilicom? Zato što sam Srbin. Zato što je ĆIRILICA Srpsko pismo. Zato što amerikanci ne znaju da je čitaju. Zato što je najljepše pismo na svijetu. Zato što se čita isto kao što se napiše. (jedna od točaka Plana 21, vjerojatno je autor Arsen Bauk. ali nismo sigurni)
- zaista lijepo gore ....(uz sliku zapaljenih zastava Kosova i Albanije)
- Firma, Fajtersi, Taurunum, Grobari, Marinci, Korida, Junajted Fors, Meraklije, Đavoli, Delije, Despoti, Divlja Telad, Lešinari, Zulovci, šanera. SVI SMO SRBI, SAMO NAS BOJE dele! (jedna navijačka, a ujedno i patriotska)
Posebno izdvajamo Momino tolerantno razmišljanje u svezi homoseksualne populacije, naročito u kontekstu nemilog događaja u Kistanjama koji dokazuje da je Momo jedna pitoma, miroljubiva i pristojna dušica koja ne bi zgazila ni mrava:
- Šta imate protiv gej parade? Pa ovako imamo: palice, lanci, motke, kamenje
Momo je mlad momak i ima brojne interese, voli sve što vole mladi. Tako je na Fejsu između ostalog lajkao:
- Možemo li skupiti 1.000 Srba koji bi išli na Kosovo ako se zarati?
- Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac pripojiti Republici Srpskoj (pod slikom "naše Srbije od Kistanja do Kosova")
- AK 47 Kalašnjikov
- Pravoslavci jel možemo da stignemo Hrvate koji imaju 54.971 članova??? (jedna prigodna)
- 50.000 članova koji bi volili da danas postoji Republika Srpska Krajina (još jedna kukuriku)
- Za Kosovo i Metohiju Srbin glavu daće,Kosovo je Srpsko i Srpsko ostaće.
Djeca, što bi rekao premijer Milanović. I jedan prigodan proročki citat Milorada Pupovca: "Očekujemo da će vlasti učiniti ono što im je obaveza jer ovo je udar na ustavni poredak i na zakonitost u Republici Hrvatskoj. Vjerujem da će prevladati razum nad pokušajem da se među ove ljude ponovno unese razdor, a unose ga i oni koji ih potiču da ovo čine, a potiču ih i oni koji govore neistinu, potiču ih i oni koji žele kazati da su ovi mladi ljudi krivi što su napadnuti. To su i oni koji su prije par dana okarakterizirali Srbe kao četnike i kao goste u RH", rekao je Pupovac.
Mladi ljudi krivi što su napadnuti? Ma neeee. Srbi kao četnici? Ma neeee. Gosti u RH? Ma neeee.
Čekamo reakciju: odlučnog Milanovića, nadležnog ministra Jovanovića, pravdoljubivog Josipovića, uvijek odgovornog Pupovca, episkopa Fotija, Ranka Ostojića (posebno tebe, druže Ranko), Mladena Bajića (i tebe, druže Mladene), svih koji su komentirali događaj, kao i svih medija koji su priču sagledali iz četničkog ugla, od Jutarnjeg lista na dalje.
Milan Zoranić
HRVATI POZOR!
Primjećeno je pojačano kretanje komunističke zmije!
hrsvijet.net
Četnici za kućnu uporabu
Premijer Milanović tipičan je primjer političara odgojenog na tradiciji totalitarnog režima. Iako fizički nije sudjelovao u vlasti prije demokratskih promjena, politički tutori prenijeli su mu sve čari sustava u kojem je predsjednik partije nedodirljiv, sustava u kojem je riječ iz Komiteta zakon za radnika u tvornici, urednika novina i direktora televizije.
Milanović se ovih dana sigurno sa sjetom prisjećao priča koje je kao dijete slušao uz kamin. Nije tada bilo neželjenih pitanja novinara, nije se moglo dogoditi da se predsjednika partije krivo shvati ili da se ne prenese njegova cijela izjava, pa taman trajala i dva sata. Kakvi prosvjedi radnika, nevladinih udruga i analize komunikologa, neponovljivo vrijeme reda i rada.
Sustav vrijednosti tih devedesetih trajno je iskrivljen. Zamislite bezobrazluka, drski novinari propituju izjave jednog predsjednika partije i vlade. Umjesto da premijerove izjave proučavaju u političkim školama, oni se hvataju za svaku njegovu riječ. Pa kud ide ovo društvo?
Bilo je to društvo u kojem je politika pisala povijest, točno se znalo tko je četnik, a tko crnokošuljaš. Milanović danas samo nastavlja tradiciju svoje stranke koja je imala monopol na četništvo i ustaštvo. Upravo u ovoj činjenici treba tražiti razlog Milanovićeve nervozne reakcije na izjavu Ruže Tomašić u kojoj je prozvala Vojislava Stanimirovića za sramotnu ulogu prilikom okupacije Vukovara i odvođenja ranjenika iz vukovarske bolnice. Iako svi podaci, svjedoci i dokumenti pokazuju kako je Vojislav Stanimirović sudjelovao u agresiji i pobunjeničkoj vlasti, Milanović brani prozivanje Stanimirovića. Milanović se zgraža nad razinom komunikacije Ruže Tomašić te ističe kako je neprimjereno nekoga nazivati četnikom. Istodobno, sve koji mu oponiraju i traže njegovu ostavku naziva crnokošuljašima.
Premijerovu ostavku tražili su ovih dana najviše iz udruga branitelja, opravdano smatrajući Milanovićevu izjavu o građanskom ratu skandalom i sramotom bez presedana. Kada govori o crnokošuljašima Milanović govori upravo o njima, hrvatskim braniteljima. Za sadašnjeg premijera koji je diplomatski zanat pekao u Bruxellesu dok su hrvatski branitelji(crnokošuljaši) branili zemlju od srbijanskih hordi, veći su problem crnokošuljaši od četnika. S njima, četnicima, Milanovića povezuje povijesna stranačka suradnja, isti pogledi na nekadašnju državu, neovisno o unutrašnjem uređenju. S četnicima je partija mogla pregovarati, kratkotrajno surađivati, a pred kraj rata masovno uključiti četničke jedinice u svoje redove. Podloga za suradnju je jugoslavenska država, kao činjenica koju niti jedna strana nikada nije dovodila u pitanje. Hrvatske branitelje, koje naziva crnokošuljašima, Milanović nikada nije mogao shvatiti, iz svoje Buxellske perspektive nikako nije mogao shvatiti zašto se ti dečki u tenisicama tuku sa armijom i ruše zemlju. Vojislav Stanimirović u Milanovićevim pionirskim očima djelovao je kao faktor stabilnosti. Onako ispred bolnice, dok mu leđa čuva JNA, a on objašnjava kako je palo i zadnje uporište ustaša u Vukovaru, Stanimirović je za Milanovića bio utjelovljenje antifašiste. Pa od kud sada pravo toj Tomašićki nazivati ga četnikom?
Rana su to sjećanja Zorana Milanovića na Vojislava Stanimirovića, sjećanja kojih se nije oslobodio do danas.
Željko Primorac
Komentari sa hkv.hr
# Sve je veća vjerojatnost da Mamićev performans, ipak, nije bio slučajan
— d.j@hr 2013-03-18 18:37
Referendumski ustanak, Mamićev prostakluk, napad na bogoslove iz manastira Krka i sve ono neobično što će se još "dogoditi" u sljedećih nekoliko mjeseci, dio su istoga plana destabilizacije RH pred njezin ulazak u EU i dobrodošlo podmazivanje davno potrošenih zupčanika Kukuriku koalicije. Ne bi me začudilo da njihov eventualni uspjeh rezultira jačanjem političkog pritiska međunarodne zajednice na Republiku Hrvatsku i traženjem većih prava za ugroženu srpsku manjinu.
Zbog boljeg snalaženja na domoljubnoj političkoj sceni i lakšeg prepoznavanja likova koji se tu pojavljuju, treba jasno reći da - gotovo u pravilu - hrvatsko domoljublje nije bahato, samoživo, vulgarno i nasilno, već ustrajno, blago i prožeto vrijednostima iz kojih proizlazi. Sve drugo je bolesno ili zlonamjerno!
# ne jedan performans, već dva...
— npiskač 2013-03-18 19:11 Lijepo zapažanje d.j@hr, samo bih nadopunio kako Maminjo nije imao jedan, već dva vrlo živahna i odlično medijski i politički poduprta performansa, odlično je odradio i prvi (na hdz skupu) i drugi na radiju gdje je snimljen kamerom (sic!). Sad će ga "kazniti" s petsto eura, a uslugu će on već negdje naplatiti...
Zagreb, 17. 3. 2013.
Poštovanim i dragim Hrvaticama i Hrvatima
u domovini i izvan domovine
APEL ZA NOVČANU POMOĆ OBITELJIMA U NEVOLJI
Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Mir, radost i svako dobro od Uskrslog Gospodina vama, vašim obiteljima i svim vašim dragima!
Obraćam Vam se s velikim poštovanjem i zahvalnošću u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge, s jednom usrdnom zamolbom!
Naime, kao što Vam je, vjerujem, već i poznato, Hrvatski pokret za život i obitelj je udruga osnovana na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine.
Zauzimamo se, miroljubivim i demokratskim sredstvima, na temelju katoličkog i univerzalnog morala, za apsolutnu zaštitu svakog ljudskog života, od začeća do prirodnoga kraja, kao i za sve druge duhovne i moralne osobne i obiteljske vrijednosti, za pravdu i neotuđiva ljudska, obiteljska i narodna prava. Također, posebno za pomoć obiteljima sa većim brojem djece. Za cijelo vrijeme svoga djelovanja materijalno smo, uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi, sve na volonterskoj osnovi, maksimalno pomagali ljudima u nevolji, posebno u teškim problemima tijekom Domovinskog rata.
Na našu veliku žalost, a kao što i sami znate, prilike u domovini Hrvatskoj i u hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, i dalje su jako teške, a mogućnosti pomoći sve manje. Nama se, posebno u ovo predblagdansko vrijeme, mnoge obitelji u nevolji obraćaju za pomoć, pa tako i obitelji pojedinih hrvatskih branitelja koje vrlo teško žive, pa nam je vrlo teško ako im ne možemo ništa pomoći.
Stoga Vas, dragi prijatelju/ice ponovno usrdno molim, iako znam i vjerujem da Vam se mnogi obraćaju, da ste Vi i do sada puno pomagali, da i ovoga puta, pred ovaj veliki blagdan Uskrsnuća Gospodinova, u danima blagoslovljenog velikog vremena korizme, opet razmislite možete li uložiti i najmanji novčani prilog za ljude i obitelji u nevolji, putem naše udruge, jer baš ništa ne tražimo za sebe, niti smo ikada tražili, niti za sebe nešto koristili, osim
minimalnih sredstava za pokrivanje troškova ureda.
Računi naše udruge su:
- kunski žiro račun:
Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (kod PBZ): 2340009-1100203060
- devizni račun (IBAN):
Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (IBAN): HR85-2340009-1100203060
SWIFT (BIC): PBZGHR2X
Ime i adresa banke:
Privredna banka Zagreb, Rackoga 6, HR-10000 Zagreb, Croatia
Svi potrebiti pomoći koje ćete razveseliti za ovaj veliki blagdan Uskrsa, bit će Vam, zajedno s nama, neizmjerno zahvalni, uz usrdne molitve da Vama i Vašoj obitelji uistinu bude Sretan i blagoslovljen Uskrs, kao i cijela životna budućnost!
Neka nam uvijek živi sretna i blagoslovljena domovina Hrvatska, kao i svi Hrvati i Hrvatice sa obiteljima, u domovini i izvan domovine u cijelome svijetu, uz Božji blagoslov!
S najvećim poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju u Kristu, Sretan i blagoslovljen Uskrs od srca Vama i svim Vašim dragima želi, sa svojom obitelji
dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskoga pokreta
za život i obitelj
Macelj, 16.3.2013.
Stopama pobijenih po svetom tlu
U subotu, 16. ožujka na poziv župe Đurmanec i Udruge Macelj 1945. na Križni put "Stopama pobijenih" od Đurmanca do Macelja, na petosatno pješačenje i molitve, odazvalo se oko tristotine hodočasnika. Križni put molio se prema tekstu fra Bonaventure Dude, koji je napisan 2008. g. za Maceljske žrtve i mučenike.
Tekst povezuje Muku Kristovu s trpljenjem žrtava okrutnog boljševizma i zločinačkog komunizma. Pronađene ekshumirane lubanje s rupama na potiljku i razbijenog potiljka, udovi žrtava vezani žicom i ostaci osobnih stvari žrtava, dokaz su teških komunističkih zlodjela u ovoj Gori zločina.
Postaje Križnog puta započinju od željezničke stanice Đurmanec, gdje su zarobljeni civili i razvojačeni vojnici iskrcavani i tjerani na svoj posljednji marš smrti, prema mjestima pogubljenja. Taj put vodi pored župne crkve sv. Jurja, prema mjesnom groblju, potom u smjeru Donjeg Macelja, prema Smiljanovoj Grabi i Lepoj Bukvi, sve do završne postaje grobnice žrtava uz crkvu Muke Isusove. Na tom putu u hodočasničkoj povorci uvijek se nađe veliki broj djece raznih uzrasta, njihovih roditelja župljana, hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, te još živučih svjedoka vremena s Križnih puteva iz 1945.
Popis svećenika na grobnici u Macelju jasno ukazuje na opseg tragedije egzodusa hrvatskog naroda, od Hercegovine, srednje Bosne, Srijema, Slavonije, Primorja, sve do Marije Bistrice. Macelj je najveće stratište u Republici Hrvatskoj po do sada 1163 dokazanih i dostojno pokopanih hrvatskih žrtava komunizma. Macelj je ujedno i najveće stratište katoličkog svećenstva u Republici Hrvatskoj. Okruženje oko jame IVd u Lepoj Bukvi doslovno je sveto tlo, natopljeno mučeničkom krvlju, jer su tu okrutno poubijeni ukupno 21 svećenik, franjevac i bogoslov i gurnuti u zajedničku jamu. Učinio je to poznati partizanski krvnik u noći 4./5. lipnja 1945. Ubojstva svećenika bila su posebna partizanska praksa i to se ne smije zaboraviti, te se na križnom putu molilo i za žrtve i za počinitelje.
Maceljski križni put hodočasti se pod imenom "Stopama pobijenih", upravo kako bi noviji naraštaji shvatili veličinu tragedije krvavog pokolja u Maceljskoj gori. Potrebno je stalno društveno razobličavanje i osuda partizansko-komunističkih zlodjela, ideologije i prakse, zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i pomirenja. S tim nakanama dolaze hodočasnici svake godine u ovaj tragičan maceljski kraj koji još uvijek krije nekoliko desetaka neotvorenih jama i pitanje koliko tisuća žrtava iz svoje komunističke prošlosti.
Damir Borovčak
Ljubav prema Hrvatima
Po shvaćanju nekih hrvatskih sudaca i glasovita četnička pjesma "Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!" također nije kazneno djelo javnoga izazivanja mržnje. Možda se doista radi o ljubavnoj pjesmi, jer ona slavi četničku odanost i ljubav prema srpskomu vladaru, ali i zemlji u kojoj obilato rađa salata
Komunikacijski stručnjaci drže da vlade obično kad se nađu u teškoćama, a poglavito u nemogućnosti da riješe temeljna gospodarska i socijalna pitanja, otvaraju ideološko bojno polje, pozivaju na svrstavanje i učvršćivanje svojih redova. Takva operacija na suprotnoj ideološkoj strani izaziva sličan učinak, što u društvenom tkivu zajednice produbljuje još veće podjele pa se zbog nemogućnosti održavanja ravnoteže između vlasti i oporbe vode pripreme za raspisivanje prijevremenih izbora. Zbog naslijeđenih, tradicionalnih podjela u hrvatskom društvu, koje se po već ustaljenom predlošku svrstava uz različite državnopravne koncepte - održavanje jugoslavenske državne ideje ili pak pristajanje uz ideju stvaranja hrvatske državne nezavisnosti - teško se realizira uobičajena ideološka podjela na lijeve i desne, što u konačnici samo može šteti državi kao nacionalnoj cjelini. Iz poteza sadašnje vlasti moglo bi se zaključiti kao da se radi upravo o osmišljenu izazivanju zajedničke nacionalne štete. Kao izričiti primjer takve politike, bar po onome što je prorlo u javnost, može se navesti nedavna odluka sutkinja Melite Avedić na Županijskom sudu u Sisku koja je oslobodila skupinu Srba iz Podgorja kod Gvozda od optužbe da su poticali na nasilje i mržnju.
Naime, oslobođenu skupinu Srba optužnica je teretila da su prošloga ljeta u dva navrata tijekom zabave u mjesnom društvenom domu preglasno reproducirali glazbu kojom se veličaju srpstvo, četništvo i mržnja prema Hrvatima. Utvrđeno je i da su neki iz skupine nazočnoj Hrvatici psovali ustašku mater i tjerali je da ide u BiH. Međutim, sutkinja Avedić, obrazložila je kako se ne radi o kaznenom djelu javnoga poticanja na nasilje i mržnju, nego da je riječ o nekom drugom kaznenom djelu - prijetnji ili uvrjedi pa je optužene oslobodila odgovornosti. Razumijevanje zločina mržnje vjerojatno je nekima slabija strana, a ako bi to doista bilo tako, onda po njihovu shvaćanju i glasovita četnička pjesma "Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate" također nije kazneno djelo javnoga izazivanja mržnje.
Možda se doista radi o ljubavnoj pjesmi, jer ona slavi odanost četničkih postrojba i ljubav prema srpskomu vladaru, ali i zemlji u kojoj obilato rađa salata. Sličan bi se pravni otklon mogao napraviti i u slučajevima masovih silovanja žena iz Vukovara i s drugih zaposjednutih hrvatskih područja. Uostalom, zbog elastična pravosudnoga odnosa prema počiniteljima masovnih silovanja i taj bi se zločin sa stajališta hrvatskoga pravnog cinizma mogao nazvati srpskim ljubavnim odnosom prema hrvatskim ženama žrtvama. Dvostruka primjena pravnih norma - oslobađajuća prema srpskoj agresorskoj strani i masovnim ratnim zločinima te gonidbena prema optuženim Hrvatima, toliko je razvijena da se po potrebi u montiranju političkih optužnica primjenom tzv. dvostrukoga lanca zapovijedanja nadišlo i svojedobni staljinizam - bilo sovjetskoga bilo Titova tipa. Takave pravosudne operacije popraćene snažnim medijskim potporama načinile su i dugoračan psihološki učinak, koji se obično manifestira stvaranjem hrvatske krivnje, što stvara kočnice za zadrav i razuman međuljudski odnos unutar demokratskoga društva. Zato je doista i moguće, da srbijanski dužnosnik dođe u hrvatsko Ministartvo vanjskih poslova u Zagrebu i tu se hvasta oslobađajućom presudom srpskom generalu Momčilu Perišiću u Haagu, dok je za njim istodobno u Hrvatskoj raspisana tjeralica za sudioništvo u zločinima tijekom agresije na Hrvatsku, počinjenih na zadarskom području, a da hrvatska politika, kao i mediji na to uopće ne reagiraju.
Iz slično stvorena duševnoga ozračja hrvatska se javnost nije usudila zapitati vlastitu ministricu vanjskih poslova, koja to Vladina politika, a srbijanski ministar vanjskih polsova Ivan Mrkić najavio je povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid, može poništiti i povući već podignutu optužnicu za genocid počinjen nad hrvatskim narodom. Ne provode li se možda i u politici dvostruka mjerila kad je i genocid u pitanju, ako je počinjen nad hrvatskim narodom, dok se istodobno za izgrede nedogovornih pojedinaca, ali i nedokazanu odgovornost za pojedina nepoznata zlodjela unaprijed proglašavaju krivima pripadnici Hrvatske vojske. Nije li onda u pravu dr. Goran Dodig kad upozorava da je u zadnjih petnaestak godina upravo zbog sličnih odnosa prema braniteljima, a koji neizbježno izazivaju traume, umrlo 30 tisuća hrvatskih branitelja? Šutnja pak javnsoti, državnih ustanova, ali i odgovornih pojedinaca na te činjenice, samo potvrđuju liječničku dijagnozu.
U vrtlogu svih socijalnih, političkih, braniteljskih, radničkih, sindikalnih, ali i državnopravnih prijepora ministar uprave Arsen Bauk najavio je nedavno brisanje nazivaima ulica suprotinih ideologiji njegovu državnopravnom konceptu, dok istodobno najljepši zagrebački trg nosi ime jednoga od megazločinaca 20. stoljeća Josipa Broza Tita. Nu Bauk, ali i oni koji stoje iza njegove politike mogu imati samo trenutačni uspjeh u lovu na već davno mrtve svoje ideološke protivnike. Kako se u demokraciji vlasti mijenjaju nakon poraza na izborima, ministar bi trebao računati da će se i on jednom naći u oporbi. A ako buduća vlast slučajno donese zakon o zaštiti hrvatskih osobnih imena, Bauk bi se mogao naći u neprilici, jer bi morao mijenjati vlastito ime. (hrsvijet.net)
Mate Kovačević
Zagreb, 15.3.2013.
Ministar Jovanović zloupotrebljava svoje srpstvo
Žestoka reakcija Zdravka Mamića prema ministru Jovanoviću je sasvim opravdana. Kao politička stranka nismo za takvu vrstu komunikacije u javnosti, ali ona je očito bila neizbježna. Ministar Jovanović od početka mandata u javnosti istupa ispod svakoga nivoa, i poklopac je svakom hrvatskom loncu.
Ne želimo ulaziti u direktne razloge netrpeljivosti Jovanovića i Mamića, nas zanima jedna druga, vrlo opasna dimenzija toga sukoba. Mamić je tu u potpuno neravnopravnom položaju, što se tiče hrvatske javnosti i njezine zrelosti za problematiku srpstva u hrvatskoj. Već poodavno je jasno da su hrvatski Srbi od svoje nacionalne pripadnosti napravili zanimanje, čast izuzetcima.
Jovanovićeva arogancija i bahatost se upravo tu nadahnjuje, na hrvatskoj šutnji i prevelikoj toleranciji prema Srbima. Jovanović kao Srbin ne shvaća da je on dužnostnik Republike Hrvatske, i da tu njegova krvna zrnca uopće nisu bitna, niti mu mogu biti alibi za pljuvanje po svemu i svima. On kao visoki hrvatski dužnostnik mora biti mentalni Hrvat, a to bi morali biti i svi ministri Srbi u ovoj vladi kojih ima gotovo 40%. Unatoč tomu nisu zadovoljni, nego nas stalno bombardiraju svojim ugroženim srpstvom, u raznim varijacijama.
Stoga, mi držimo da se ovakvoga Srbina Jovanovića najviše srame i s podsmijehom promatraju pravi Srbi u Srbiji. Zašto bismo se onda čudili ako se sportski djelatnik srami takvoga ministra Športa, koji je umislio da mu je sve dopušteno, samo zbog toga što je biološki Srbin. Mislili smo da tim „naprednima“ nisu bitna krvna zrnca, pa bila ona i njihova.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
Rudi Tomić: Mamić je dirnuo u osinjak!
U razgovoru u jutarnjoj Soundset radio emisiji 15 ožujka 2013. Zdravko Mamić je rekao: 'Jovanović mrzi sve hrvatsko! Srbin ne može voditi najvažniji resor u Hrvatskoj.' Mediji u RH već su osudili Mamića na zatvorsku kaznu do tri godine, kako je to predviđeno u članku 325 Kaznenog zakona o 'poticanju mržnje usmjerenu prema…' Mamić je uhićen i protiv njega će biti podignuta optužnica zbog verbalnog delikta.
Mamić je u svom ''stilu'', koji odudara od normalnog i civiliziranog ponašanja, tek konstatirao jednu činjenicu, da je Srbin Željko Jovanović Srbin, koji se nalazi na najvažnijem resoru (ministarstvu) u Hrvatskoj, a sudeći po Jovanovićevim dosadašnjim istupima, optužbama i provokacijama očevidno je mrzitelj svega što je hrvatsko. No, Mamić nije iznio punu istinu. Stoga treba hrvatskom narodu ukazati zašto se toliko progoni hrvatske branitelje, zašto se iseljavaju brojni mladi hrvatski intelektualci, zašto se mijenjaju pravopisi hrvatskog jezika i riječi u hrvatskom izričaju, i zašto će se mijenjati nazivi uliza i postavljati ćirilične oznake na važnijim prometnicama.
Ključna ministarstva u Republici Hrvatskoj u srpskim su rukama: Srbin Branko Grčić, doministar regionalnog razvoja i fonda EU-a; Srpkinja Milanka Opačić ministrica socijalne skrbi i mladeži; Srbin Željko Jovanović, ministar Znanosti, školstva i s(š)porta; Srbin Veljko Ostojić do prije neki dan ministar turizma… Ima ih još što je dobro i dokaz da smo civilizirana država i da je hrvatski narod civiliziran narod u kojem nema ksenofobije.
Da bismo imali prava slika, trebalo bi pribrojati sve Srbe koji su u ministarstvima, u veleposlanstvima, u državnim sektorima gospodarstva, znanstvenim ustanovama, sveučilišnim katedrama, medijskim mrežama (javnoj televiziji, radiju) i to je dobro i dokaz da je Hrvatska civilizirana država. Ali, zatvoriti čovjeka zbog verbalnog delikta?
Napetost se sve više pogoršava što se bliže primiče nogometna utakmica hrvatske i srpske reprezentacije, jer stanje je toliko napeto, da bi iz RH trebalo iseliti (bar za vrijeme utakmice!) sve Hrvate koji su nacionalisti, jer u Zagrebu bi trebala dočekati srpsku reprezentaciju i delegaciju s ružama u ruci i suzama u oku od radosti, jer nam vraćaju ''izgubljena braća''!
Nije dovoljno što nam dolaze toliki pjevači i umjetničke skupine iz ''bratske'' nam Srbije, nego Hrvati se trebaju dokazati Srbima i svijetu, kako su miroljubivi i velikodušni kada je riječ o Srbima. U tom ''uvjerenju'' američki portal Huffington Post objavio je fotografiju srpsko-hrvatski poljubac, gdje se momak Srbin, ogrnut u srpsku zastavu, ljubi sa djevojkom Hrvaticom, ogrnuta u hrvatsku zastavu.
Hrvatsko-srpski poljubac izveli su na ulici u Mostaru studenti United World Colleges : Uroš Ranđelović, stipendist Nacionalnog komiteta Srbije i Antonija Kolobarić, stipendistkinja Nacionalnog komiteta BiH. Nije nam poznato tko je bio režiser ove ''bludničke'' predstave, ali nije teško zaključiti: tko stipendira (komitet) taj ima i viziju, jer svrha fotografije nije bila pokazati kako se mladić i djevojka ljubi, nego kako se srpska i hrvatska djeca ljube! No, čak i u ovoj montaži momak je morao biti Srbin, kako bi se i na taj način oslikalo tko koga j…!
- Nakon što su Uroš i Antonija digli prašinu i izazvali reakcije nakon slike poljupca dok su bili zaogrnjeni Srbijanskom odnosno Hrvatskom zastavom, došli smo još do kontroverznije fotografije, poljubac Srbina i Albanca na ulici u Mostaru, koja donosi nove nemire na Balkanskom poluotoku.
Nije trebalo izumijevati nove predstave, mogli su se manipulatori poslužiti sa Severinom, koju Srbin ostavlja, pa opet prihvaća i paradira po jadranskim plažama sa srpskom nezakonitom nevjestom, koja se polugoluguza prći po hrvatskim pozornicama i prodaje se uz visoke cijene ulaznica!
Dakle, Mamiću je dirnuo u osinjak! Čovjeku došla voda do grla. Kritiziraju ga sa svih strana, učestali napati i prijetnje, a posebice nakon njegovog nastupa na HDZ-ovom skupu gdje je ''solo'' pjevao hrvatsku pjesmu, stoga se je na Zdravka okomio Jovanović. Nije ni Milanović mogao odoljeti da ne dovede u svezu HDZ s Mamićevom izjavom. Za očekivati je da će ''građani'' navaliti s drvljem i kamenjem na Mamića zbog ''verbalnog delikta'', jer je Srbinu rekao da je Srbin. Dočim, kada ''građani'' vrijeđaju Hrvate odnosno hrvatski narod, onda Vlada ne poduzima nikakve mjere!
Napomena: Pojam građanin nastao je za vrijeme Francuske revolucije, a on u slobodnom prijevodu znači – anacionalist. To su komunisti izmislili kako bi izbjegli naglašavanje nacionalnog. Državljani su svi stanovnici koji imaju Domovnicu ili neku drugu ispravu da su državljani, a građanin je pojam s kojim se pokušava izjednačiti za državljanin. (I.M) Bilo bi vrijeme da Hrvati prestanu pisati i govoriti u ime ''građana'', jer taj pojam vuče tešku negativnu konotaciju u hrvatskom poimanju značenja.
Došlo je vrijeme da se suočimo sa stvarnošću. Vlada RH, koju predstavljaju komunisti i mnoštvo antihrvatskog elementa, treba doživjeti krah. Proljeće je na pomolu, po uzoru na arapsko proljeće treba rušiti - antihrtavtski, antidržavni, antivjerski, antiljudski, antigospodarski i izdajnički režim. Ali, ne s oružjem u ruci, kako to čine Arapi, nego s masovnim prosvjedima, a to je najjače demokratsko oružje koje može srušiti najkrvoločnije režime.
Mi čvrsto vjerujem, da se u Hrvatskoj može ostvariti puna sloboda i poštivanje ljudskih prava urednom izmjenom vlasti, jer današnja Vlada je, bez imalo pretjerivanja, najnenarodnija vlada u svijetu: pljuju po onim koji su dali svoje živote za uspostavu samostalne države hrvatskog naroda; ruše sve znakovlje nacionalne i vjerske baštine; rasprodaše sve što vrijedi budzašto, samo da se mogu još koji dan održati na vlasti i upropastit sve što još nije uništeno.
Dakle, odlučnost Mamića je izazov svim Hrvatima, poruka i putokaz kako treba biti odlučan u borbi za svoju domovinu i obitelj. Čelnici hrvatskih stranaka nisu se usudili izreći istinu, mada su mnogi Hrvati u dopustivim medijima pisali i na javnim mjestima govorili da je Kukuriku koalicija zulumaša (tiranija) koju treba ukloniti. Na hrvatskim je zastupnicima, stranačkim čelnicima, hrvatskim društvenim udrugama, braniteljskim udrugama i studentskim organizacijama da se okupe i krenu na Trg Svetog Marka! Neka vam bude sretno i blagoslovljeno!
Rudi Tomić
Republika Udba
Prepričava mi poznanik kako su ga na razgovoru za posao u obavještajnoj agenciji provjeravali i ispitivali do petog koljena. Ispitali mu tako očev posao, majčinu rodbinu i bratove privatne poslove. Ni to nije bilo dovoljno pa su krenuli u akciju provjere dotičnog kandidata kod susjeda. I sve je to normalno, osjetljivi su to poslovi, nisu za svačiji želudac.
Međutim, ako se običnom agentu ovako detaljno provjerava biografija, obiteljsko naslijeđe i traže mrlje u životu, njegovom i bliže rodbine, kako je moguće da predsjednika Republike u poslovima nacionalne sigurnosti profesionalno savjetuje sin osobe osumnjičene za niz egzekucija političkih emigranata u Saveznoj Republici Njemačkoj. I ne samo osumnjičen, ime dotičnog nalazi se na potjernici njemačke policije. Zamislimo imaginarnu situaciju, kažem imaginarnu, kako je Saša Perković prilikom zapošljavanja u Uredu predsjednika Republike prolazio rigoroznu sigurnosnu provjeru. To bi, kažu svi upućeni u područje državne sigurnosti, trebao biti standardan postupak.
Službenik zadužen za provjeru, pa taman bio i golobradi pripravnik, vjerojatno je nabasao na podatak kako je Saša Perković sin Josipa Perkovića koji se pak nalazi na međunarodnoj potjernici kao šef odjeljenja jugoslavenske Udbe zadužene za likvidacije političkih emigranata. U normalnoj zemlji ovaj podatak bi diskvalificirao svakog kandidata iz utrke za posao. Međutim, ono što je najinteresantnije je opaska koju je službenik napisao kod provjere Perkovića mlađeg. Je li podatak o ocu, bivšem šefu Udbe sa međunarodne tjeralice, bio plus ili minus za daljnje napredovanje. Dakle, nekome je bratov neplaćeni porez zapreka za primanje u službu, a drugome je otac ubojica preporuka za savjetničko mjesto kod predsjednika. Slučaj Saše Perkovića, o kojem malo tko danas govori u Hrvatskoj, najbolje dočarava lice i naličje aktualne, ali i bivših hrvatskih vladajućih garnitura. Jedna pravila vrijede za obične smrtnike, a potpuno druga za nekadašnje pripadnike Udbe, njihovu djecu, rodbinu i interesne klanove.
Koja to vlast ima hrabrosti pozvati građane da se pridržavaju zakona, moralnih standarda i propisa dok istodobno gazi sve moralne, etičke i zakonske norme. Ovih dana Hrvatski list, sada Hrvatski tjednik, donosi podatak o šefu vojne obavještajne službe kao revnom suradniku Udbe još od studentskih dana. Pa čekajte malo ljudi, ne radi se o šahovskom klubu već o tajnoj policiji jednog totalitarnog diktatorskog sustava kojoj Stasi i Securitate nisu bili ni do koljena. Radi se o službi odgovornoj za ubojstva stotina Hrvata. Treći slučaj, država na Korčuli daje u zakup atraktivno zemljište Ivanu Cetiniću, nekadašnjem šefu riječke Udbe. Cetinić je nekada kruh zarađivao likvidirajući hrvatske emigrante, a danas bi u samostalnoj Hrvatskoj sadio masline na državnom zemljištu.
Dakle, od nas očekuju da poštujemo prometne propise, plaćamo kredite, poreze, legaliziramo objekte, ukratko poštujemo ustav i zakon, a taj isti ustav i zakon nadziru i kroje sinovi ubojica, atentatora, doušnika i suradnika Udbe. Eto vam definicije Nove pravednosti, pravda za vas ne i nas. Svugdje u svijetu država ima tajnu službu kojom upravlja, u Hrvatskoj služba ima državu kojom upravlja po vlastitom nahođenju. U duhu Nove pravednosti red je i da promjeni ime iz Republika Hrvatska u Republika Udba. (hrsvijet.net)
Željko Primorac
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset drugi dan
Patriotski rat i Drugi kao vođa
Prorokovođa je prethodni dan završio govor, ali samo zato jer je proteklo vrijeme za nj, i jer se narod trebao odmoriti od dnevnih vojničkih priprema, poći na počinak da bi sutradan bio oran za novi dan. Dakle, bio je svjestan da je govor samo prekinio a ne završio. Stoga slijedeće jutro pošto oni što prvi ustaše trubom okupe narod, a sav narod se sa znatiželjom u očima i ljubopitljivošću na usnama okrenu prema njemu, on nastavi:
- I tako sjeme zavade nađe plodno tlo kod tebe i ti odbaci one koji prvi ustaše i njihovoga vođu. - Prvoga. Oni postadoše zlehude i nemoćne žrtve šizme. Samo se rijetki od njih, a među njima i njihov vođa, spase i nađu utočište u drugim kraljevstvima, kod drugih naroda. Kad milosti ne nađoše kod vlastitoga za kojega se boriše i kraljevstvu privremeno mu povratiše! Međutim, šizma ih i u tuđini progonila i ubijala pa ih takorekuć pobi sve, skupa s njihovim vođom. I šizma ne odloži svoj krvavi nož sve dok vladaše. I od tada tvoj duh bi nesretan, bez mira u sebi, bez svoga sidrišta luta, a smiriti se nigdje ne mogaše. I ne će se smiriti dok se samozavada ne okonča. Tražio je način da se sa sobom izmiri ali ga nije nalazio. A nije ga ni mogao naći dokle god je šizma vladala.
Zar krivnjom šizme nije 45 godina vaše povijesti čisti civilizacijski i kulturni gubitak, crna rupa u vašoj povijesti, propala, igubljena povijest, povijest bez povijestnosti? Zar niste 1990. morali nastaviti ondje gdje su oni koji prvi ustaše zločinom zaustavljeni. Zar njihova vladavina nije od vaše povijesti stvorila propalo, izgubljeno vrijeme uzaludnosti? A zar nisu oni koji prvi ustaše, jer su bili i antikomunisti i antikapitalisti, bili nagovjestitelji novoga društva čije se ideje tek odnedavno probijaju kao komunitarno društvo? Nije vam poznato da su oni koji prvi ustaše već 1943. pisali o Hrvatskom putu u socijalizam (dr. Aleksandar Seitz, dakako, potpuno različitom od marksističkog komunizma i socijalizma), o vlasti radnoga naroda, o dostojanstvu rada i njegovom primatu pred kapitalom. Da, tražili su ono društveno uređenje pravde koje se tek sad traži kao komunitarno društvo i tako tražeči treći put, treći ne ni kapitalistički ni komunistički, ali ne Treći put kakav slijede ili smatraju da ga slijede laburisti, socijaldemokrati, jer njihov Treći put ostaje unutar klasičnog kapitalizma. Kakav je taj Treći put najbolje vidite kako se ostvaruje kod Albiona.
Međutim, dogodi se ono što se moralo dogoditi. Naime, što vas je šizma više progonila to je protiv sebe više protivnika dobivala. Tako oni koji prvi ustaše ponovo, u novom pokoljenju se rodiše, sami svoji nasljednici postaše. Jer njihovo je sjeme u vama neuništivo, nezastarivo, besmrtno. No, vi i prečesto bijaste slabi da to u sebi prepoznate, pa ih se odricaste. Dakako, šizma ih dobro prepozna i stade ih ljuto progoniti. I ne samo šizma. Šizma je naime s vremenom postala batina, korbač i nož krvavi što ti ga onaj narod što ga ti za brata uze, tebi pod vrat stavljaše i prečesto ga za tvoje uništenje rabiše. On bi združen s tobom jer Tito sa svojom šizmom napravi složeno kraljevstvo, zapravo obnovi isto ono koje je i srušio. U tom kraljevstvu, da bi obdržao prijestolje za se, on vlast cijeloga kraljevstva dade dušmanima tvojim, tom barbarskom narodu koji i najbrojniji u kraljevstvu bijaše. Dade vlast tom narodu bez savjesti. To je onaj istočni barbarski narod kojega razumiješ kad govori ali ga nikako ne shvaćaš. A on tebe još manje. Tvoj Preteča ga Svrabom nazva. A nazva ga tako jer se stalno meškolji, stalno se češe i misli da mu svrab od susjeda dolazi, da su mu svi susjedi neprijatelji pa ih on, od svrabi bolestan, iako bezrazložno, stalno napada. Taj nezreli, ali agresivni narod još granice svoga kraljevstva ne zna. A na tvoje vrlo ljubomoran bijaše, i osta. I oteti ga htjede. Zato između tebe i toga barbarskoga naroda veliko se neprijateljstvo obnovi. Ti u tom hrvanju s neprijateljem svojim spas nađe zbog ludosti tvoga neprijatelja. On naime postade neprijatelj i tvojoj šizmi što njezino neprijateljstvo prema tebi ublaži. U tom hrvanju i šizma i njezina vlast je toliko oslabila da se njezino kraljevstvo na koncu raspade. Ali ne u
miru, bez rata. To se od naroda bez savjesti, od barbarskoga naroda nije moglo ni očekivati. Iako nastojaste, rat ne izbjegoste. I pobjediste.
Ja vam za vođu posla jednoga od onih koji su se u Drugom Velikom ratu borili protiv onih što prvi ustaše. Poslah ga kao Drugoga, vama kao već napola budnima, da vam kraljevstvo obnovi. On se djelom svojim pokaja i zato od šizme i Svraba bi proganjan. Pretečin duh i nauk prihvati i među vama ga obnovi. Junačan i krepka duha, pokaza se vrlo sposobnim. Iđaše pred vama nepokolebljivo i ponosno, porazi neprijatelja vašega i kraljevstvo vam obnovi. Oni koji ostaše uz šizmu Tuđim čovjekom ga nazvaše.
U tom ratu što ga Patriotskim nazvaste, još jednom ste se osvjedočili tko su vaši zakleti neprijatelji. To nisu obični neprijatelji s kojima jednom se i posvadiste ali se i pomiriste i više medu vama spora nema. Takva nepredviđena i povremena jednokratna neprijateljstva svaki narod sa svakim drugim može imati, i uglavnom i ima. Ne, ovi su vaši vječni, ili kako bi Kant rekao, apriorni neprijatelji. Takvi vaši apriorni neprijatelji su narod Svrab i narod koji dolazi s jednoga otoka pa ih Otočanima ali i karakterističnije, Albionom zovu. Vi s njima niste u političkom sporu, sličnom sudskom sporu u kojemu je razrješenje spora moguće na racionalan način, racionalnom argumentacijom, ili pak posredovanjem nadređene treće instancije koja bi presudila zadovoljavajući obje strane u sporu. Ne, vi ste s njima u sporu koji ima značaj, rečeno rječnikom filozofije post moderne - raskola (différand, Lyotard) tj. političke, kulturne i etičke kontradikcije koja je tako duboka i posvemašnja da apsolutno nije moguće naći racionalno rješenje koje bi pomirilo i zadovoljilo obje strane. No, vi ipak dopuštate, i time pravite zločin protiv sebe, da medu vama i u miru posreduje takozvana međunarodna zajednica koja vas vraća na Brdo i od vas pravi prizemljare. Imaš ti još takvih neprijatelja ali ih ne ću sad spominjati jer si s njima isto iskustvo imao, a imat ćeš ga i opet. O nekima od njih već tako mišljenje imaš. Svrab iako primitivan i nedovršen narod naročito je podmukao, lukav i krvoločan. S tobom se javno ljubio i darivao te, a potajno ti je rat i u njemu tvoju propast spremao. I podiže protiv tebe takvu veliku vojsku i tako dobro naoružanu da nema drugoga naroda na svijetu koji bi se u takvom nerazmjeru obranio i pače pobijedio. Jer ti bez oružja i bez vojnih vođa bijaše. A i malobrojniji si. On u tom ratu trećinu tvoje zemlje osvoji i nad tvojim narodom do tada neviđene gnjusne zločine napravi: silovanja, muških i ženskih, sve vrste klanja i ubijanja primjeni, one koje ne pobi te opljčka i progna i sve tvoje svetinje uništi, razori i zapali. Pokrade i u svoju zemlju odnese sve tvoje bogatstvo s osvojene zemlje. Albion ga u svim tim zločinima pomagao te im i druge saveznike priskrbi. Tebi vezaše ruke, ne dadoše ti se naoružati niti braniti, i tako te na milost i nemilost tvom vječnom neprijatelju na uništenje izručiše.
Tebi bi teško od Svrabi se braniti jer on u tvojoj zemlji već brojan bijaše. Dođe kao uljez krvoločni što svom isto tako krvoločnom savezniku kao roblje u miru služiše, a u ratu kao nabijači na kolac, palikuće, silovatelji, pljačkaši i za druga razbojstva služiše. Njihov saveznik ga za vaše uništenje obilato nagradi, jer mu vašu zemlju dade. Oni Hrvatsku podnijeti ne mogu, a Hrvate gore od ičega mrze jer im vi u svemu superiorni jeste. No, podmukli Svrab u potaji rat protiv vas spremaše te vas naivne Hrvate na spavanju ubijahu. Skupa sa Svrabom koji iz svoje zemlje dođe, i predvodeći ga sve ono zlo počini, te i uz pomoć Albiona na tvom ozemlju htjede svoje kraljevstvo zasnovati.
No, sve im bi uzalud. Vi ih pobijediste i iz svoje zemlje ih istjeraste. Obnovio si svoje kraljevstvo jer si ti hrabar, ratnički narod da ti premca nema. Pobijedio si mnogobrojnu Svrab i sve njegove svjetske saveznike. Svojom srčanošću i hrabrošću nadvisio si i zadivio cijeli svijet. Obnovio si svoje kraljevstvo ali u njegovom najmanjem opsegu. U opsegu i obliku u kakvom zadugo ne može opstati. Zato ni taj rat nije posljednji.
Tvoja pobjeda bijaše veličanstvena, pa Dan pobjede svakako i veličanstveno moraš svake godine slaviti. Svojoj pobjedi podigni spomenik do neba, neka služi tebi na čast i slavu
tvoje veličine, a Svrabu i Albionu na stid i sramotu njihova poraza. Jer, sjeti se, Svrab u posljednjih sto godina protiv tebe i tvoga kraljevstva pet se puta podiže. Neka tvoj spomenik Danu pobjede tom narodu ropskoga duha bude vječna opomena. Tako postupajte i tako u veličini i slavi odgajajte svoje sinove i kćeri pa ti nikada pobjeda izmaći neće, a tvoje će kraljevstvo doživjeti još veću veličinu.
Izgovorivši posljednje riječi Prorokovođa pažljivo pogleda po narodu i spazi da je umoran; stoga ne nastavi govoriti dalje. Privi desnu ruku na srce, a lijevu na usne, a zatim obje podiže uvis u znak svoje ljubavi prema narodu. Narod time bi ganut te mu mašući grančicama i cvijećem otpozdravi - Živio.
Tako bi i prođe i dvadeset drugi dan učenja Ispravnoga puta.
hrvatski-fokus.hr
Ognjem i mačem branili svoju tamnicu...
Glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, uredno registrirane stranke za domovinu i inozemstvo, u svome broju za rujan-listopad 1998., stranica 17., pozivajući se na odašiljbu od 19. rujna, na hrvatskom jeziku Radija Slobodne Europe, prenijelo je glasoviti govor predsjednika Franje Tuđmana iz Iloka, koji će, evo sada, moći pročitati i čitatelji našega slobodnog portala.
»Javnost se pita: s kojim pravom mnogi predstavnici međunarodne zajednice govore, kakva bi Hrvatska trebala biti, kada traže promjenu izbornog zakona, ili spominju slobodu medija ili slično. Oni zaboravljaju da Hrvatska nije nikakva gubernija, nikakva kolonija, te da nije i ne će biti ničiji protektorat. Hrvatski narod je zreo politički narod, kojemu se nekakvi činovnici usuđuju preporučivati kako se mora vladati. Takve preporuke idu iz redova onih, koji su htjeli sačuvati bivšu Jugoslaviju, spriječiti uspostavu Hrvatske države, htjeli su poraz Hrvatske 1991./1992... To su one iste snage koje su i 1941. nastojale spriječiti hrvatsku nezavisnost, tražile su da Hrvati brane svoju tamnicu Jugoslaviju, i za čitavo vrijeme obstanka NDH su sotonoizirali u svijetu našu državu, a njihovi pristaše u zemlji, borili su se ognjem i mačem protiv NDH, pod imenom partizana, komunista, narodno-oslobodilačke vojske i drugih pristaša masonsko liberalne politike...
Povijest se ponovila, a i sada se ponavlja. Srpska agresija u Domovinskom ratu je započela s balvan revolucijom srpske pete kolone unutar Hrvatske, a koncem kapitulacije kraljevine Jugoslavije, još prije proglašenja NDH, Srbi su na području Hrvatske počeli progoniti, ubijati, masakrirati nedužne i bez obrane Hrvate, kako bi spriječili da uspostave nezavisnu državu...« Hrvati ne smiju zaboraviti da Srbalji nikada ne će biti lojalni građani Hrvatske, a kako vidimo već danas se spremaju u Vukovaru, u tamošnjim školama malodobni đaci srpske nacionalnosti mrziti i obeščastiti sve što je hrvatsko, i uz to maltretirati hrvatske đake. Nedugo poslije ovog govora Tuđman je umro, i dogodilo se što se dogodilo.
Neka ovaj govor danas čitaju, ne samo čitatelji našeg slobodnog portala, nego i svi oni koji žele dobiti izbore, a pozivaju se na Tuđmana. A Tuđman je, neka ne zaborave, 90-ih dobio izbore na sintagmi koja se zove "Želja hrvatskog naroda iz 1941.". Da je spomenuta četverogodišnja pustoš ognjem i mačem, ravna četiristoljetnoj osmanlijskoj pustoši, može se vidjeti i u novo izišloj znanstveno povijesnoj studiji na preko 1000 stranica autora Ivana Vukića "Lika i pogorje na braniku doma i naroda.
I na kraju najnovija pjesma.
Svetom Ocu čestitajmo i to,
Ime Franjo, k'o da nas je pito.
Žarko Marić
Vatikan, 13.3.2013.
Novi rimski prvosvećenik je kardinal Jorge Mario Bergoglio - papa Franjo I.
Novi je papa Jorge Mario Bergoglio!
Prvi kardinal iz reda đakona Jean-Louis Tauran pojavio se oko 20,15 sati na svečanoj urešenoj loži vatikanske bazilike i nakon tradicionalne objave na latinskom: "Habemus Papam!" (Imamo Papu!) obznanio da su kardinali elektori na konklavama izabrali za papu argentinskog kardinala Bergoglia koji je izabrao ime Franjo.
To je prvi puta u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo ime Franjo. Isto tako, prvi je puta za papu izabran isusovac. Papa Franjo I. ujedno je prvi papa koji dolazi iz Latinske Amerike.
Životopis pape Franje I.
Isusovac Jorge Mario Bergoglio (76) bio je dosad nadbiskup glavnog grada Argentine Buenos Airesa. Doktorirao je u Njemačkoj. Ima sveučilišnog iskustva (rektor filozofsko-teološkog fakulteta u San Miguelu).
Za biskupa je zaređen 1992., a 1997. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa. Bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije od 2005. do 2011. godine.
Za kardinala je kreiran 2001. godine. Član je Kongregacije za bogoslužje i sakramente, Kongregacije za kler, Kongregacije za institute posvećenog života i družbe apostolskog života, Papinskog vijeća za obitelj i Papinske komisije za Latinsku Ameriku. (ika / gk)
Hrvatski narod je u novom papi dobio prijatelja
'Dobili smo dobrog papu, a hrvatski narod je dobio prijatelja', rekao je ekskluzivno fra Josip Peranić iz Hrvatskog katoličkog centra 'Sv. Nikola Tavelić' u Buenos Airesu o novom papi.
'Argentinom se proširila opća radost, ljudi nisu mogli vjerovati. Argentinci su ponosni što papa dolazi iz njihove zemlje, ali su ponosni i zato jer je to papa koji će znati voditi Crkvu', ističe fra Peranić za Dnevnik.hr i otkriva kako je izabran papa s jednom istaknutom vrlinom, a to je poniznost.
'On je svojom skomnošću oduševio Buenos Aires, a kako je vodio crkvu u Buenos Airesu tako će voditi i Crkvu u svijetu. Njegove propovijedi su vrlo kratke, ali sažete. Kad bi dolazio u naše župe znao je govoriti jednostavno i kratko, ali uvijek je bio pristupačan ljudima, njegova riječ je stizala do ljudi jer je znao ljude koje ima pred sobom, što je vrlo važno.'
Fra Peranić je u hrvatskim misijama u Buenos Airesu već 29 godina i, kaže, s novim papom se puno puta susreo.
'Imali smo tu sreću da je veliku ulogu odigrao njegov ispovjednik, subrat isusovac padre Nikola Mihaljević, čovjek koji je po mnogima sveta života i koji je nadahnuto vodio kardinala', rekao je fra Peranić i naveo primjer skromnosti novog pape Franje.
'Kad je dolazio nije trebao prijevoz, uvijek je išao podzemnom željeznicom ili autobusom, često ga se moglo vidjeti u gradskom prijevozu', otkrio je fra Peranić i dodao kako je novi papa voljen među ljudima.
O izboru novog pape Bergoglio nije govorio, rekao je fra Peranić. 'Zadnji puta je čak govorio da će se povući, njemu je 76. godina, a to je vrijeme kada se obično povlače s biskupske stolice. Njega je trebalo nagovarati da ode u Rim, jer ne voli putovati', ispričao je za Dnevnik.hr fra Peranić.
Upitan što možemo očekivati od novog pape, fra Peranić otkriva da se Bergoglio uvijek zauzimao za najsiormašnije. 'Buenos Aires ima 15 milijuna stanovnika, od čega ima mnogo siromašnih. Mnogi svećenici su bili u opasnosti jer su vadili mlade iz droge i prostitucije.'
Novi papa izabrao je papinsko ime Franjo I., koji mu je, kaže fra Peranić, vjerojatno bio uzor u skromnosti.
'Vjerujem da je izabrao Franju jer je on bio nositelj mira i u svojoj skromnosti i veličini bio obnovitelj Crkve. Dao Bog da upravo to naš novi Papa ostvari, da bi obnovio Crkvu kojoj je potrebna temeljita obnova', rekao je fra Peranić za Dnevnik.hr.
hrsvijet.net
'Ljubavnici i luđaci' na Hrvatskoj televiziji
Nakon dugo vremena Hrvatska nas je televizija uspjela ugodno iznenaditi. U subotu navečer (09. ožujka) u udarnom terminu prikazan je na II. programu film Ljiljane Bunjevac Filipović ''Ljubavnici i luđaci''. Filmska je to priča o životu Zvonke Bušića i Julienne Eden Bušić. Iako je riječ o dokumentarnom filmu, taj osjećaj već nakon prvih nekoliko kadrova gubi i gledatelj se uživi u priču kao da je riječ o napetom igranom filmu, snažnoj drami s elementima političkog trilera. Vođena nenametljivom ženskom redateljskom rukom priča iz kadra u kadar raste k razrješenju nakon kojeg se svi mi, kojima srca još nisu sasvim opustjela, osjećamo barem malo boljima, životu i drugim ljudima otvorenijima.
Mnoge bi nacionalne kinematografije nacionalnoj povijesti bile zahvalne da im nudi takvu priču, međutim to nije slučaj s hrvatskom kinematografijom. Zato nikada nije snimljen film o Petru ili Nikoli Zrinskom, Ivi Senjaninu, Mijatu Tomiću, Nikoli Jurišiću, Dragutinu Lermanu ili Blagi Zadri. Nema filma ni o Klisu, Sisku ili Vukovaru. Nabrajam nasumce, iako ima i na desetke drugih osoba i događaja koji bi, da je hrvatski odnos prema vlastitoj prošlosti i sadašnjosti normalan, bili filmski obrađeni. Tim više je za pohvaliti pothvat gospođe Bunjevac Filipović koja se upustila u snimanje dokumentarnog filma o temi koja joj gotovo sigurno neće donijeti pljesak hrvatskog kulturnog establišmenta. Koji i danas zazire od odveć hrvatskih tema, ništa manje nego i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Film ''Ljubavnike i luđake'' može se gledati i sagledavati na dvije razine. Na ljudskoj i na nacionalno-političkoj razini. Dobrim balansom tih dviju razina autorici je uspjelo stvoriti djelo koje sjajno funkcionira na obje te razine, ali i kao zaokružena umjetnička cjelina. Premda dokumentarcima umjetnički dojam obično nije u prvom planu. Ono što posebno vrijedi istaknuti kao vrijednost filma jest vještina filmskog pripovijedanja, koje priču rasterećuje od suvišnog dokumentarizma, ideološkog ili bilo kakvog drugog balasta. Ovako dobro napravljen dokumentarac bio bi zanimljiv i gledateljima koji o Hrvatskoj znaju malo ili nimalo. Nadajmo se da će na HTV-u to prepoznati i film ponuditi inozemnim televizijskim kućama.
S druge strane nadajmo se da je ovim filmom konačno stavljena točka na 'i' i glede kontroverznog slučaja pogibije policajca Briana Murraya. Bušićev odvjetnik Michael E. Tigar detaljno je pravno razložio i objasnio taj slučaj, te svakome dobronamjernom može biti jasno da se radilo o nesretnom slučaju za koji najveću krivicu snosi neprofesionalno ponašanje policije. Ako nije u pitanju štogod još gore. Trapavost prilikom postupanja s tom bombom toliko bode oči da nije isključeno da je nekome bilo u interesu da se dogodi upravo ono što se dogodilo. Kako bi bila bačena mrlja na cijelu akciju.
Na kraju, uz preporuku čitateljima da svakako pogledaju film ukoliko su to prošle subote propustili učiniti, valja naglasiti da ovim filmom fascinantna priča Julienne i Zvonke Bušića nije iscrpljena, dapače u njoj je ostalo još mnogo potencijala za neke nove filmove i neke nove romane. Zato mi je drago što čitateljima mogu otkriti jedan podatak iz najpouzdanijeg izvora – Zvonko Bušić Taik piše knjigu svojih sjećanja. Uz Juliennine romane, ovaj film i tu knjigu, koju svi već dugo očekujemo, imat ćemo barem jednu hrvatsku priču dostojno zaokruženu. Nesklonosti dirigentima hrvatske kulturne scene usprkos.
Što, naravno, ne znači da ta tema i dalje ne ostaje otvorena onima koje privlači i inspirira.
Damir Pešorda
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset prvi dan
Hrvatska u južnoantskom kraljevstvu
Priča o šest istina i isto toliko laži
Prorokovođi je bilo osobito stalo da Kravtanima razjasni odnos između šizme i onih koji prvi ustaše, jer im rat medu njima donese veliku nesreću. Zato odluči ispričati im priču o šest istina.
- O mili sinovi i kćeri hrvatske. Sve rane vaše moramo otvoriti, sve ih morate oplakati i odtugovati prije nego što vaše srce očvrsne, prije nego što se vaš duh smiri i postane odlučan počiniti namjeravano djelo oslobođenja Hrvatske, njezino nikad više prekinuto oživljavanje. Iz dubokoga zdenca tuge što iz vaše ranjene duše dolazi izrast će spoznaja o nužnosti, veličini i svetosti vaše zadaće. Zato, za pouku, čujte šest istina i šest laži što ih prokleta šizma - jednako ona svrapska kao i tvoja izdajnička - smisli. Šest laži što ih šizma smisli, a pismoznanci pričom i pjesmom prošire, i šest istina što ih šizma zataji, a pismoznanci uzalud u laž pretvoriti nastojaše. Zato čujte:
- U zajedničkom, južnoantskom kraljevstvu, koje od dobrih i plemenitih ali naivnih želja, od plemenitih ali nezrelih nada tvojih prvaka i vođa bi stvoreno, tvoj narod bi obespravljen. Moralo je tako biti jer gradnji zajedničkoga kraljevstva ne pristupiše s razboritim računom o svojoj budućnosti i svojemu interesu, nego ponijeti naivnom radošću izbavljenja iz pandža dvoglave zvijeri (Austro-Ugarske Monarhije). Tako oni svoj narod iz jedne tamnice u drugu, još dublju i još zločinačkiju uvedoše. O, kako im srce bijaše dječački čisto, kako im um bijaše neoprezom, zabludom i neznanjem zastrt. Ali čisto srce često zlu žrtvom biva, a um od pismoznanaca prevaren...
Iz te tamnice, u kojoj vaš narod bijaše proganjan, ubijan i iseljavan, nitko nije vidio izlaz. Narodom zavlada duboki muk, ona mrtva nepomična tišina što je obično rađa očaj. Činilo se da tom očaju, toj depresiji i razočaranju nema kraja. Sve izgledaše mračno i bezizlazno. No, sveto otačko sjeme slobode se probudi. Ono stoljećima zapretano, činilo se zaboravljeno i propalo kao ono gorušičino zrno; sjeme dostojanstva i samopouzdanja se probudi. Probudi se u onima koji prvi ustaše. Oni se sjetiše Preteče i njegova nauka te se zakleše da će zajedničko, južnoantsko kraljevstvo srušiti i svoj narod izvesti iz ropstva toga kraljevstva. Dakako, oni u Južnoantiji bijahu proganjani: zatvarani, zabranjivani, premlaćivani i ubijani. Na njima se šumska zločinačka svrapska narav iskali sa svom silinom, pa oni moradoše bježati u strane zemlje i krajeve. No, i tamo, u stranim zemljama i krajevima oni također bijahu ucjenjivani, proganjani, zatvarani i ubijani. Međutim, odlučni bijahu svojom krvlju otkupiti slobodu svome narodu. U tome ponosno i bez ikakvoga znaka malodušnosti ili kakve druge slabosti tvrdo ustrajaše. Vječna im slava bila. I oni koji prvi ustaše srušiše Južnoantiju i na njezinu zgarištu obnoviše, oživješe hrvatsko kraljevstvo.
Međutim, i šizma, iako ne iz rodoljubnih i domoljubnih, nego iz svojih šizmatičnih i protunarodnih razloga, protiv Južnoantije se podiže. I šizma također bi krvavo u Južnoantiji proganjana. Ona se, međutim, nije borila protiv Južnoantije kao zajedničkoga kraljevstva, nego se borila za drukčiju, za svoju vlast u njoj; ona ustade i protiv tvoga kraljevsta, a za saveznike nađe Veliki Savez Šizme - Polovce i perfidni Albion i sve njihove saveznike. I propade tvoje kraljevstvo. Oni koji prvi ustaše ne izgubiše ni jednu bitku, ali izgubiše rat. Izgubiše ga međunarodnom zavjerom protiv tvoga kraljevstva. Pri tome, kako sam rekao, napraviše veliki, neviđeni zločin. Pobiše, poklaše i u jame i druge rupe i jarke i rijeke pobacše ne samo one koji prvi ustaše, nego i djecu i žene njihove. A s njima i još mnogo drugoga nevinoga naroda. Pobiše na stotine tisuća tvoga naroda. Rijeke se njihovom mučeničkom krvlju ispuniše, vode njihovom božanskom krvlju zamutiše; ni zemlje ne bi dovoljno da ih se pokopa koliko hrvatskoga naroda poklaše. Pri tome bijaše najrevnija Svrab, čije žene također
tvoj narod ubijaše i klaše te polumrtvim zarobljnicima na Prekrižnom putu otrovano mlijeko i drugu otrovanu hranu davaše, te oni poumiraše mahom u teškim mukama.
I tako bi ponovo uspostavljeno zajedničko kraljevstvo, Južnoantija, sad pak pod zločinačkom vlašću šizme i nečistoga Svraba.
Od tada će taj zločin između tebe i šizme, i između tebe i Svraba i Albiona, za vječnost ostati i nikad se s njima ne smiješ miriti jer na njihovim rukama je krv tvoga naroda, krv tvojih mučenika. I tuguj svake godine na Dan Velikoga Pokolja, na dan velikoga zatora tvoga naroda. Na najvišem brdu iznad tvoga glavnoga grada podigni hram sjećanja na taj dan, spomenik visok do iznad najviših oblaka jer toliko je velika i tvoja tragedija. I svaki Hrvat, ma gdje živio na kugli zemaljskoj, dužan je bar jednom u svom vijeku doći pokloniti se i moliti u tom hramu. Izaberi i jedan dan u godini, kao Dan Sjećanja, kada će svi Hrvati koji to mogu doći zajedno se moliti i pokloniti svome poklanome narodu. Taj dan neka bude dan velike žalosti, velike tuge i sjećanja na vašu veliku pogibiju. Ali neka bude i dan velikoga sabiranja i dan velikoga nadahnuća za žrtvu za vaše kraljevstvo, neka te nadahne duhom sudbine. Dan traženja i nalaženja svoga središta. . .
Ali poruka zakletve i blagoslov što ga oni koji prvi ustaše baštiniše niče iz njihova sjemena i bi prenesena na sav tvoj narod. Dakako, osim na šizmu. U Južnoantiji vaša nacija bijaše tek nesretni duh koji je tražio svoje tijelo, svoju zemlju, kako bi ponovo mogao oživjeti. Oni koji prvi ustaše ponovo sruše Južnoantiju i obnoviše vaše kraljevstvo. U tom, Patriotskom ratu, oni koji prvi ustaše nepredviđeno i iznenada u Svrabi osim neprijatelja i saveznika dobi. Svrab se, naime, svom silom okreni protiv Južnoantije i htjede namjesto nje stvoriti Veliku Svrabiju. Tako Svrab napusti šizmu te ona osta sama, bez saveznika i bez kraljevstva koje bi trebala braniti. Šizma izgledaše zauvijek izgubljena. Zato se ona ovaj put nije borila protiv vašega kraljevstva, ali ni za njega. No, nije se odrekla ambicije za povratak na vlast. Njoj je ta ambicija prirođena, jer ona ionako nema druge domovine osim vlasti. I lukava i razbojnička šizma se vrati na vlast, te otpoče doba propadanja Hrvatske. Kako se to moglo dogoditi kad se šizma nije borila za Hrvatsku i kad je već jednom skupa sa Svrabi srušila hrvatsko kraljevstvo?
Šizma to nije mogla sama. Zato najprije potraži saveznike. Nađe ih u prokletom Albionu koji okupi svoje saveznike u tihoj diplomatskoj borbi protiv Hrvatske. Pošto kao saveznici Svrabi izgubiše na bojnom polju, oni pribjegoše strategiji obesnaživanja pobjede onih koji prvi ustaše. Ponajprije svi šizmini sikofanti, koji bijahu djelatni za vrijeme Južnoantije, već za vrijeme Patriotskoga rata prijeđoše u službu Albiona i njegovih saveznika. Oni su protiv vašega kraljevstva mogli nesmetano raditi jer bijahu pod jakim pokroviteljstvom Albiona i njezinih saveznika. A i zato jer ih je Drugi zaštićivao i nije dopustio ne da im trag zatreš, nego ni da ih pred narodom osramotiš i tako im daljnji rad protiv Hrvatske onemogućiš.
Albion nije mogao prežaliti svoju političku konstrukciju - Južnoantiju, kao ni da njegov favorit, Svrab, na Brdu ne bude više vladao i tako osiguravao njegove interese. Stoga pomoću šizme i zahvaljujući pogrešci Drugoga izgradi moćnu strategiju obezvrijeđivanja Patriotskoga rata i njegovih rezultata. Njegov cilj je da i bez bivše Južnoantije na njezinom bivšem prostoru zavlada duh i politika južnoantijstva. Učini mu se to još korisnijim, još sofisticiranijom metodom iz arsenala njegove arcana imperii, metoda obmane i privida, jer će u kraljevstvima nastalim iz pepela Južnoantije instalirati svoje poslušnike koji će za poklonjenu im vlast varati i izdavati vlastiti narod. Oni će kod svojih naroda stvarati privid samostalnosti i neovisnosti njihovih kraljevstava i tako odvratiti odium od svoga stvarnoga gospodara - perfidnoga Albiona. Zato stvori strategiju, najprije međunarodne izolacije Hrvatske, da je gospodarski i politički oslabi i tako šizmi pribavi argumente o nesposobnosti hrvatske vlasti.
A u Hrvatskoj se uz staru zametnu i nova šizma, te se one natjecaše tko će vjernije i odanije služiti svome gospodaru - Albionu i njegovim saveznicima. Dok se stara šizma spočetka donekle i ustručavala u izdaji, jer je bila svjesna svoga zločina protiv Hrvatske, nova šizma bez ustručavanja tu je izdaju prakticirala. S vremenom ona u svoje redove dobi i dio onih koji su bili zakonspirirani u redovima onih koji prvi ustaše, tobože se s njima borili za novu Hrvatsku, a u biti su stalno radili protiv nje i izdavali je. Tako Albion za saveznike dobi i staru i novu šizmu. Pače, nova joj šizma može bolje služiti jer njezin grijeh još nema povijesti. Kad tako dobi sigurne saveznike, kad njihova izdaja opet natjera narod na apatiju, razočaranje i mržnju na hrvatsku vlast, Albion i šizma dobiše sav prostor za svoj lažni, izmanipulirani i ukradeni legitimitet. Iz komocije tobožnjega legitimiteta, njihovi ideolozi-pismoznanci napraviše konstrukciju objede onih koji prvi ustaše, njihovoga vođe - Drugoga (pravim imenom Slobodno Koplje), te i same Hrvatske kao na zločinu uspostavljene.
Početna ideološka konstrukcija te nove objede bijaše već postojeća objeda na Prvoga, s kojim izjednačiše Drugoga, njegove sljedbenike koji prvi ustaše i s njima izjednačiše one koji prvi ustaše i boriše se s Drugim, te Hrvatska koju uspostavi Prvi s kojom izjednačiše Hrvatsku koju uspostavi Drugi. Zato, o plemeniti sinovi i kćeri Hrvatske; dok ne obranite Prvoga, njegove koji prvi ustaše i Kravataniju, kraljevstvo što ga oni uspostaviše, nećeš obraniti ni ovu sadašnju Hrvatsku. Jer na toj objedi zasniva svoj legitimitet domaća šizma, a podržava Albion sa svojim saveznicima kao najveća svjetska sila. Zato morate raskrinkati tu laž da biste otkrili svoje prave izvore, izvore svoje istine i na tim izvorima graditi budućnost. Zato vam ukazujem na podmetnute laži i zatajene istine:
Prva laž i prva istina: Podmukla je laž da su Prvi i njegovi koji prvi ustaše bili fašisti i antidemokrati, a da je šizma bila antifašistička i demokratska. Istina je da su Prvi i njegovi prvi koji ustaše bili demokrati u razvoju, ali su im, iz nužde, saveznici bili antidemokrati i fašisti. Istina je također da su Tito i njegovi bili antidemokrati, najprije staljinistički, a zatim antidemokrati antistaljinistički. Prema tome, i jednima i drugima su saveznici bili antidemokrati, s tim da su Tito i njegovi bili antidemokrati i kada su se otarasili antidemokratskih saveznika, dakle, kad više nisu bili antidemokrati iz nužde. Istina je također da su i jedni i drugi bili antiliberali i antikapitalisti.
Druga laž i druga istina: Oni koji prvi ustaše su se u Velikom ratu borili protiv Južnoantije, a za uspostavu neovisne i samostalne Hrvatske, a šizma zajedno sa Svrabom protiv Hrvatske, a za novu Južnoantiju. Pokazuje li se ta borba šizme ne samo zločinom protiv vlastitoga naroda, nego i kao uzaludna i povijesna pogreška kad se uzme u obzir da se i sama u Patriotskom ratu morala složiti s onima koji prvi ustaše i njezinom borbom protiv Južnoantije a za uspostavu Hrvatske? Da, pokazuje se šizmina borba kao zločinačka i uzaludna, a borba onih koji ustaše pravedna i dalekovidna.
Treća laž i treća istina: Jesu li se oni koji prvi ustaše borili za privatno vlasništvo, slobodno poduzetništvo i tržišno gospodarstvo, a šizma za gospodarsku i političku diktaturu i za plansko gospodarstvo? Da. Je li se i šizma poslije Patriotskoga rata složila da je njezina gospodarska koncepcija bila pogrešna, protupovijesna i retrogradna. Da. Kad je šizma došla na vlast, ona prihvati istu onu gospodarsku koncepciju koju su izborili oni koji prvi ustaše. Tko je, dakle, u tom Velikom ratu bio u pravu? Očito oni koji prvi ustaše.
Četvrta laž i četvrta istina: Jesu li se oni koji prvi ustaše borili da svaki narod živi zasebno, svaki u svome kraljevstvu, a šizma da više naroda živi u zajedničkom kraljevstvu, tj. u Južnoantiji po načelu mira i bratstva i jedinstva? Da. Je li to bratstvo i jedinstvo završilo u međusobnom klanju izazvanom agresivnim ratom Svraba i Karadaga na Hrvate i druge narode? Jest. Jesu li onda za taj ponovljeni pokolj krivi šizma i Svrab i Karadag, a ne oni koji prvi ustaše? Jesu.
Peta laž i peta istina: Zahtjev za nacionalnim Kraljevstvom, za Hrvatskom za koju su se borili oni koji prvi ustaše, šizma je pred cijelim svijetom oblatila kao nacionalistički i
šovinistički, protiv nje se kao takve borila i na koncu je srušila. No, zahtjev i borba za nacionalnim kraljevstvom nije ni nacionalistički ni šovinistički zahtjev nego demokratski. Inače bi cijeli svijet bio nacionalistički jer je sav razdijeljen na nacionalna kraljevstva. A šizma se borila protiv hrvatskog nacionalnog kraljevstva pa su, dakle, oni imali antidemokratske i protupovijesne ciljeve, a ne oni koji prvi ustaše.
Šesta laž i šesta istina: U Velikom ratu bijahu počinjeni veliki zločini. Na obje strane. Ali oni koji prvi ustaše, ako i počiniše zločin, počiniše ga u nužnoj obrani svojega kraljevstva, u obrani pravedne stvari, a šizma ih počini protiv pravedne stvari (iako se nijedan zločin neda opravdati). I počini ih šizma deserostruko više. Zar onda oni koji prvi ustaše nisu pravednici, a šizma zločinačka? Uostalom, nikad u povijesti rata nije ni bilo bez zločina, iako sam rat nije zločin. Niti je svako oduzimanje života zločin.
II
Dakle, sve za što su se u Velikom, Drugom svjetskom borili oni koji prvi ustaše, u Patriotskom ratu se ostvarilo. I to je međunarodna zajednica priznala. Perfidni Albion nije uspio to izigrati jer više nije bilo nikoga tko bi se za Južnoantiju, miljenicu Albiona, borio. A sve za što se šizma borila: komunistička ideologija, bratstvo i jedinstvo, državno/ društveno vlasništvo, diktatura proletarijata i na koncu i sama njihova zajednička država - Jugoantija - propade u ništavilo, kao obični povijesni konstrukt, kao protupovijesno djelo. Tako je povijest potvrdila da su oni koji prvi ustaše bili nositelji istine, a šizma laži.
(Unutar filozofije povijesti objektivna povijesna nužnost pojavljivanja ove istine može se najbolje shvatiti kao dijalektička nužnost ako shvatimo Freudovu psihoanalitičku kategoriju “prisilu ponavljanja”. Uspjeh ove istine ustvari je u tome što je ona u prošlosti već bila u budućnosti iz koje je došla u sadašnjost).
Treba li onda zaključiti da slijepa šizma nije razumjela povijest? Da, jer je djelovala kao pobunjeni rob nesposoban za slobodu, pa kad se dočepa vlasti odmah uvede diktaturu i ne odusta od nje sve do njezine propasti. Njezina vlast, njezina diktatura samo je prudužila patnje naroda u Južnoantiji i priskrbila im još jedno međusobno klanje. Zato prepuštajući ponovo vlast šizmi, riskirate da vam se povijest ponovi, da kraljevstvo ponovo izgubite i da još jednom upadnete u zločin i međusobno klanje.
Kad sve to znate, kad znate da oni koji prvi ustaše u Velikom ratu bijahu pravednici, kako dopuštate da ih nazivaju zločincima? Vas i njih isto djelo veže, vaše izboreno kraljevstvo. Ali oni vaše kraljevstvo drže zločinom i po tom istom djelu vas i poistovjećuju. Eto zašto sve dok se njih budete odricali, sve dok njih ne opravdate i kraljevstvo njihovo, nećete opravdati ni vaše isto djelo, kraljevstvo vaše. Sve dotle će vas perfidni Albion i Svrab po svijetu klevetati a kraljevstvo vaše nastojati držati pod stigmom zločina. Zato ustanite, hrabro i krepko ustanite. Zašto da njihove zločine na sebe primate, zašto da u mraku objeda i laži živite i od toga imate štetu. Istinom obranite one koji koji prvi ustaše, jer samo time ćete obraniti i sebe i svoje kraljevstvo. Onaj koji će vas u izvršenje te svete zadaće povesti bit će veliki vaš vođa. On će biti kraj vašega duhovnoga ropstva, što vam ga Svrab i Albion lažima nametnuše, i početak novoga života, života u slobodi istine.
Da, trudite se spoznati istinu. Ali ne zato da bi vas ona spasila od neprijatelja vaših, nego da uzmognete raskrinkati njihove laži. Obraniti vas može samo vaše herojstvo, vaša izgrađena superiorna sila i stvaranje superiornih nacionalnih mitova, superiornih mitovima vaših neprijatelja. Jer, narodi su iracionalni mitomani, žele vjerovati u mit, on ih najjače pokreće i održava u postojanosti vjere. Čovjek je po ontološkom utemeljenju mitofil. Zato se naučite služiti istinom mita. I ideologofil. Čovjek živi u ideologijskom snu i nedostižna,
nespoznatljiva mu je istina. Dostižna mu je samo vjera. Zato svoju vjeru i svoje ideale uzmite za svoju istinu. Kad to spoznate, znat ćete kako se postaje nadmoćan.
Tako bi i prođe dvadeset prvi dan učenja Ispravnoga puta.
Joziću, 'oće li mi doći milicija?
Ja Željku Joziću (24. 2. 2013. u večernjim satima):
Ne ću, strjelica, grješka, pogrješka, brjegovi, trjezniji, malovrjedniji, naprječac, oprjeka, krjepostan... i slične riječi na kojima smo lomili jezik, a koje su nam pojedini jezikoslovci pokušali nametnuti zadnjih godina, ipak će vjerojatno otići u povijest, odakle su i izvučene. Kao što je poznato, novi pravopis pripremaju stručnjaci Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iako nije želio govoriti o rješenjima za koja su se odlučili, ravnatelj Instituta Željko Jozić ističe da očekuje konsenzus struke.
Grješku sam, grdnu, počinio oko sedamdesetih godina; mogao sam otići, a nisam. To je grješka koju NE ĆU nikada zaboraviti. Da sam bio malo VRJEDNIJI i da nisam na PRJEČAC donio odluku, STRJELOVITO, da sam TRJEZVENIJE promislio i otišao, bilo bi bolje. Nego, šjor Joziću, što će se dogoditi ako VAS ne budem poslušao, i ako budem i dalje "lomio jezik", hoćete li me slati u zatvor i lomiti mi rebra? I u čije ime vi govorite kada kažete "riječi na kojima SMO lomili jezik"... Tko je to »smo« bre, Joziću.
Ne znam što davam kažem, propisno ste me preplašili; ne mogu vjerovati da se vraćaju brozomorna vrjemena. Inače sam skromni prevoditelj (talijanski, španjolski, francuski i hebrejski) i objavljujem, između ostaloga, i u "vašem" radiju (Treći program) i nikada mi nisu uklanjali strjelicu, grješku itd.
U jednom broju Republike, iz 1989., čitao sam članak nekoga Lasića (zaboravih mu ime), kao nekog "krležologa" ili tako nešto, i kaže taj Lasić (to je bilo iza Memoranduma, kada su se 'rvatski jugosloveni bojali reakcije Hrvata na srpski nacizam) da nikada nije rabio riječ "nu" jer su ju govorili Pavelić i njegovi ustaše? Nu, pameti! I, predajući jedan prijevod za jedan poznati časopis, ja se napravih "toša" i svud sam postavio "nu" (koju inače nisam pretjerano rabio, ali jesam) i, javlja mi se glavni urednik, da su se namučili da polove sve "nu", da ih uklone. Inače, riječ "nu" postoji i u hebrejskom jeziku, Avraham Even Šošan (Hamilon he hadaš) navodi joj ("nu") podrijetlo iz slavenskih jezika ne navodeći jezik. Jezik je inače ruski.
Eto toliko.
Jozić meni:
Poštovani gospodine,
pročitajte tekst još jednom pa mi se javite.
Srdačan pozdrav,
Željko Jozić
Ja Joziću ('oće li mi doći milicija?):
Poštavini Joziću, sve sam razumeo; i od prije, od davno prije sam sve znao i razumeo. Nije me Jugoslavija ustrašila, a Bogamu NE ĆE ni ovaj vaš ridikulozni entitet. Nu, "vaš entitet" puca po svim šavovima, prijeti bankrot i građanski rat itd., a vi, u Agramu (kao onaj besposleni pop koji jariće krsti, don Jovan) o ćirilici, pederima, o "strjelicama" itd. Ne ćete proći. Uostalom, oni "vaši" od pre pedesetak godina, kada su srbizirali sve, to su radili pod parolom: "Važno da se razumemo!" Pa zar se i sada ne razume strjelica ili strelica?...
Evo, još nešto za kraj, za dva sam časopisa (jedan je tjednik, a drugi vrlo uvaženi književni mjesečnik) prevodio neke novele Augusta Roa Bastosa (ako ste čuli za don Augusta?) i on, don Augusto, je rabio dvije slične riječi za pobunu, "pobunjenike": rebelde i guerrillero, i ja - onako lički naopak - prevedem jednu s "pobunjenik", a drugu s "ustaša"! I, naravno, kada su prijevodi izišli, "ustaše" su u prijevodu nestale, kao na Bleiburgu. Tjednik je "proustaško" Hrvatsko slovo koji je isto iskorijenio »ustaše« don Augusta.
Odrastao sam u Belom Manastiru (tamo su mi Srbi i majku zatukli 1994. - nije htjela otići 1991.), a "srpskohrvatski" nam je (zapravo prečanski srbski) predavao stanoviti RADIVOJE BRNJEVARAC. I često bi u razredu, bio je pijanac i stalno mu se podrigivalo od baranjskog kiselog vina, i onako krvavih očiju (posebno u popodnevnim smjenama) znao je podviknuti (nama, nekima): "Majku vam jebem ustašku, poklat ću vas sve kada vas već nisu poklali četnici". I to najviše pamtim.
Eto toliko šjor Joziću, zdravi bili i veseli, i neka vam još "hiljadu godina" kunferi vaš josipovićevski entitet, i guštajte u njemu. Meni je svejedno, NE ĆU da bude namkjor, kao da i ne postoji.
Josip Nikšić
Cjelokupnost i državna nezavisnost
Osvrt na knjigu: Mihovil Pavlinović, Razgovori o hrvatstvu, srpstvu i jugoslavenstvu – Izbor, Naklada „Galebovi“, Zagreb, 1943.
Novija je historiografija, čak i onda kad se bavila hrvatskim integralizmom Mihovila Pavlinovića (1831.-1887.), uglavnom stavljala naglasak na primjese njegova jugoslavenstva, koje su se doduše očitovalo u skladu s duhom tadašnjega vremena i ideji o zajedničkom podrijetlu slavenskih, a onda i o zajedničkom podrijetlu naroda na jugoistoku Europe, koji su govorili slavenskim jezicima. Razlozi za takva stajališta dvojake su naravi – kod jednih je to služilo tek kao mimikrijski sloj u istraživanju kako bi se mogla istaknuti njegova doista nezaboravna uloga u hrvatskom nacionalnom preporodu u južnoj Hrvatskoj, a drugima pak kao nemogućnost da napuste jugoslavensku paradigmu i onda kad je Pavlinović neosporno zagovarao hrvatsku državnu nezavisnost i cjelokupnost.
Nu Mihovil Pavlinović, bez obzira na pripadnost narodnjačkoj stranci i povezanost sa Strossmayerom, svoju je politiku gradio na hrvatskom državnom pravu i povijesnoj posebnosti hrvatskoga naroda u odnošaju na druge pa i na tzv. južnoslavenske narode, a posebno se užasavao jugoslavenske državne zajednice sa Srbima, jer se iz „Razgovora“ već mogu naslutiti njegova upozorenja, što bi se moglo dogoditi Hrvatima, ako možebitno uđu u takvo zajedništvo. Pavlinović pak kao katolik, doduše, vidio je Hrvatsku s posebnom misijom na Balkanu u sklopu rješavanja tzv. istočnog pitanja, a vezu s drugim južnoslavenskim narodima gledao je možebitno tek u stvaranju zajedničkoga obrambenog saveza od moćnijih imperijalnih susjeda.
Nu Jugoslavija se kao država u kasnijoj povijesti i na tom polju potvrdila znatno krvoločnijom od svih saveza u kojima su živjeli Hrvati pa i taj Pavlinovićev, vjerojatno taktički dio politike, više je bio rubna pojava u njegovu djelovanju, jer se iz obrazlaganja o položaju ujedinjene Hrvatske znatno više nazire zamišljeno buduće trijalističko uređenje Monarhije, u kojoj bi ujedinjena Hrvatska, u svojim povijesnim i prirodnim granicama postala trećim snažnim stupom u carstvu svojih Habsburških kraljeva. Pavlinovićevi „Razgovori“ objavljeni 1876. i 1877., osim izdanja iz 1943. pretiskani su i 1994., a uvršteni su i u njegove „Izabrane političke spise“ 2000. Oni osim svoje povijesne te političke imaju i književnu vrijednost, jer je u njima relativno uspješno uspio okarakterizirati političke tipove na hrvatskoj pozornici 19. i 20. stoljeća, koji se kao svojevrsni zakržnjaci protežu i u naše doba.
Vrijednost „Razgovorima“ daju i na prvi pogled manje važne informacije, u kojima podsjeća na političku i vjersku pripadnost pojedinih inozemnih auktora, koji su svoja povijesna i jezikoslovna istraživanja usmjeravali kao podlogu za stvaranje jugoslavenstva pod vodstvom srpskoga pravoslavnoga pijemontizma. Kao realan političar uvažavao je političku stvarnost pa mu je slavenstvo bilo daleko skoro kao i Starčevićevim pravašima. Odbivši već spomenuto jugoslavenstvo, nije prihvaćao ni srbohrvatstvo, iza kojega se, kako je tvrdio, samo skrivala politika srpskih „dušanovaca“, koji su na temelju vjerozakonske pripadnosti, odnosno pravoslavlja pokušavali uspostaviti Veliku Srbiju.
Pavlinovićeva se pak politička vizija samostalne i neovisne hrvatske države ostvarila mnogo kasnije u zajedništvu s južnom Hrvatskom, nu cjelovitost na kojoj je toliko gradio svoju politiku nije zaživjela ponajprije zahvaljujući stvaranju Jugoslavije, u kojoj su Hrvatskoj otkinuti istočni Srijem te Boka kotorska. Iz njezinih prirodnih i povijesnih granica istrgnute su također Bosna i Hercegovina, a posebno njihovi dijelovi tzv. Turska Hrvatska i Turska Dalmacija. Njihov pak prostor razdijeljen je uglavnom između Srba i Muslimana-Bošnjaka, nacija nastalih na temelju osmanske vjerozakonske podjele, a ne na europskoj tradiciji narodnosti i državnoga prava. Dakle, BiH je danas međunarodni protektorat stvoren tijekom zakašnjela rješavanja tzv. istočnoga pitanja, a u kojem, uz vladajuće narode živi obespravljen i starosjedilački autohtoni hrvatski narod. Ovim se zemljama dogodilo upravo ono na što je i upozoravao Pavlinović kad je isticao kako će propaganda potaknuta iz srpske kneževine u drugoj polovici 19. stoljeća o pripadnosti svih pravoslavnih naroda srpskoj naciji, među kojima su znatnim dijelom bili i etnički Hrvati te Vlasi, Cincari, Bugari i Grci razoriti tkivo hrvatske države. Nu taj velikosrpski politički projekt nije samo razorno djelovao na teritorijalnu rasprostranjenost hrvatske države, nego je tijekom 20. stoljeća vodio tri krvava rata protiv Hrvatske, u kojima je Beograd za postizanje svojih političkih ciljeva žrtvovao upravo to etnički nesrpsko pravoslavno stanovništvo, koje je i danas u pojedinim dijelovima Hrvatske, a posebice u vukovarsko-srijemskoj županiji, sastavni dio dvostoljetnoga projekta o osvajanju Srijema, o kojem više puta govori i jedan od likova iz Pavlinovićevih „Razgovora“.
Premda Hrvatska nije imala obrambenu politiku protiv te „unutarnje“ agresije, nedavno objelodanjen popis pučanstva iz 2011. pokazuje kako su unatoč stogodišnjem nasilju dijelom ipak preživjeli i hrvatski pravoslavci, koji su do 1850. bili sastavni dio hrvatskoga naroda. Još je osamdesetih godina 20. stoljeća pripovijedao jedan bivši partizanski general kako je kao zapovjednik imao vlast nad životom i smrti svojih vojnika, nu u slučajevima kad bi zarobili pravoslavca pripadnik hrvatskih postrojba, tada nije imao nikakve moći nad posrbljenim pravoslavnim pripadnicima svoje partizanske jedinice, koji bi bez milosti smicali svakoga takvog zarobljenika. Zato je ipak nacionalni uspjeh kad je sve te progone, nasilja i ponižavanja preživjelo današnjih dvadesetak tisuća pravoslavnih Hrvata. Osim iznimno važnoga pitanja o pravoslavnim Hrvatima, Pavlinović je pak u „Razgovorima“ dalekosežno obrazlagao i jezičnih pitanja, a posebice ona koja su se osjećala u već pojačanim nastojanjima da se Hrvati radi unifikacije sa Srbima odreknu i svoga pravopisa.
Aktualna jezikoslovna, književna i politička pitanja danas potvrđuju svježinu i dubinu Pavlinovićevih zapažanja i raščlamba pa se njegovi tekstovi s mnogo udivljenja i danas mogu čitati, a neke silnice u politici na koje je upozoravao čak i prepoznavati.
Mate Kovačević
Razgledajte Sikstinsku kapelu, baziliku sv. Petra, baziliku sv. Pavla i baziliku sv. Ivana
Na ovom projektu su radili studenti iz Pennsylvanije i to dvije godine. Svoj su rad stavili na internet kako bi ga podijelili sa drugima. Na ovaj način se mogu vidjeti detalji koje inače "golim okom" ne bi uočili.
Kliknite na gornje poveznice. Koristite lijevu tipku miša kako bi se pomicali po prostoru, lopticu za zoom, CTRL, SHIFT.
U lijevom donjem kutuu + - za povećavanje / smanjivanje slika na zidovima i za druge detalje.
Podsjetnik...
Intervju s dr. Antom Pavelićem
William Horesey, Predsjednik Američke Novinske Agencije s početka 50-tih godina prošlog stoljeća, u Buenos Airesu je napravio ekskluzivni intervju s dr. Antom Pavelićem, Poglavnikom negdašnje NDH (Nezavisna Država Hrvatska), kojeg su Amerikanci tada djelomično objavili.
Intervju je napravljen 1955. godine u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu, a u istom Horesey postavlja nekoliko pitanja dr. Paveliću i traži istinu tko je i što bila Nezavisna Država Hrvatska, kako istinu o vremenu "Austro-Ugarske-Monarhije", tako i Kraljevine Jugoslavije, jer sve to donekle ima i dodirnih točaka s današnjim ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju.
HORESEY: Je li istina, da su poslije Svjetskog rata, kada je stvorena Jugoslavija ujedinjenjem Srbije sa južnim dijelovima Austro - Ugarske Mornahije nastale hrvatske nacionalističke tendencije i separatizam? Da li se Vi sada borite za Hrvatsku?
PAVELIĆ: "Težnja hrvatskog naroda za postignućem narodne nezavisnosti datira od vremena godine 1918. Hrvatska Država osnovana je u VII. stoljeću naše ere, a godine 1527. je ušla u okvir Habsburške carevine. Svrha tog ulaza bila je zajednička i da bude što uspješnija obrada Srednje Europe, od navale Otomanskog carstva. Za vrijeme tih borbi Kraljevina Hrvatska je izgubila djelomično svoje pokrajine, a s druge strane Habsburgovci su povrijedili njezinu političku autonomiju, koja je bila zajamčena međunarodnim ugovorom".
"Hrvatski nacionalizam, koji ima značenje borbe za narodno ujedinjenje i nezavisnost postoji dakle već mnogo vremena. U suvremenom političkom smislu hrvatski nacionalizam počinje godine 1848. Ovaj je politički pravac dobio najjači izražaj u programu HRVATSKE STRANKE HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA (Konstitucionalne Stranke), koju je godine 1861. osnovao i vodio do svoje smrti Dr. ANTE STARČEVIĆ, općenito nazvan "Otac-Domovine". Ovoj stranci pripadam od svoje mladosti. Njezinim generalnim tajnikom bio sam izabran godine 1918., a potpredsjednikom godine 1927."
"Prigodom završetka Prvog Svjetskog rata, hrvatski se je narod, kao i svi drugi narodi bivše Habsburške Mornahije, nadao postići svoju nezavisnost. Hrvatski je narod čvrsto vjerovao u ostvarenje svog povijesnog državnog prava, koje je pravo samoodređenja objavio Predsjednik Ujedinjenih Država Amerike WILSON. Umjesto toga, i protivno volji naroda, Hrvatska je bila uključena u novu državu (stvorenoj u VERSAILLESU, kasnije prozvanoj JUGOSLAVIJA. Dakle, sadašnji hrvatski nacionalizam nije stvoren istim godine 1918. nego je, kao i kod drugih naroda, izravna posljedica Francuske Revolucije".
"Hrvatski je narod nastavio ovu oslobodilačku borbu i poslije godine 1918. To jest u umjetno stvorenoj državi, tzv. JUGOSLAVIJI (dekretom od godine 1931. prozvanoj po kralju diktatoru Aleksandru Karađorđeviću), a da bi pred inozemstvom diskreditirali našu borbu za slobodu, beogradski su je režimi prozvali - separatizmom. Moja borba za nezavisnost Hrvatske ide od vremena ulaska u redove stranke osnovane po gore spomenutom dr. Anti Starčeviću, dok moje efektivno sudjelovanje u borbi počinje godine 1918.
HORESEY: Svojedobno je veliki dio europskog novinstva Vas označavao kao stvoriteljem organizacije USTAŠA. Je li to istina?
PAVELIĆ: "Istina je! Do 6. siječnja 1929. godine hrvatski se narod borio za svoju nezavisnost parlamentarnim sredstvima. Sudjelovao sam u toj borbi kao izabrani narodni zastupnik za Glavni Grad Hrvatske, grad Zagreb. Pristupivši prigodom nastupa u beogradski parlament, zajedno sa zastupnikom dr. Antom Trumbićem (hrvatskim političarom) dali smo zajedničku izjavu, "da hrvatski narod ne priznaje Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da nastoji zadobiti svoju državnu nezavisnost. Izričito smo naglasili, da naše prisustvo u beogradskom parlamentu, ne znači priznanje te države".
"U ovoj borbi za narodnu nezavisnost, izgubili su svoj život Predsjednik Hrvatske Seljačke Stranke, STJEPAN RADIĆ i nekoliko drugih narodnih zastupnika. Ubio ih je u samom parlamentu u Beogradu jedan narodni zastupnik srpske vladajuće stranke. Za izvršenje ovog zločina bio je izabran parlament da bi se ovu instituciju kompromitiralo i da se olakša kralju Aleksandru Karađorđeviću da je raspusti i uvede diktaturu. Kralj je tada ukinio Ustav, raspustio i zabranio sve političke stranke, te uveo svoju osobnu diktaturu. S jednim je dekretom zabrinuo uporabu hrvatskog imena, proglasio nas Južno-slavenima, čime je hrvatsko pitanje htio pretvoriti u unutarnje pitanje revolucionarnog pokreta, kome sam dao ime - USTAŠA (tradicionalno hrvatsko ime)".
HORESEY: Da li je istina da je ta organizacija dobila političku i financijsku pomoć i od Mussolinija, ali također i od Mađarske?
PAVELIĆ: "Istina je da talijanska i napose mađarska vlada nisu stavljali nikakve poteškoće našem pokretu".
HORESEY: Godine 1934., iako se nije nikada posve razjasnilo, tko su bili pravi počinitelji, svjetski tisak i ne malo ministarstva vanjskih poslova su Vama i ustašama pripisivali umorstvo kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua u Marseillesu.
PAVELIĆ: "Nema nikakvih poteškoća rasvijetliti tu stvar. Proklamiranje osobne diktature, kralj Aleksandar Karađorđević nije ušao samo u arenu političke borbe, nego je isto tako započeo policijskom i terorističkom akcijom. Umorstva na STJEPANA RADIĆA i drugih hrvatskih rodoljuba, počinjena su bez razlike na profesiju i stalež. Žrtve su bile u prvom redu seljačko stanovništvo i istaknuti intelektualci. Poznat je slučaj filozofa (povjesničara), prominentnog hrvatskog političara, profesora MILANA ŠUFFLAYA, umorenog po policijskim agentima usred jedne zagrebačke ulice. Ova umorstva stvorila su u hrvatskom narodu opće mišljenje da progoni i teroristički čini neće prestati dokle god je na životu kralj Aleksandar".
"Pod uplivom tog općeg mišljenja jedna je hrvatska radnička organizacija u Belgiji spontano odlučila osuditi na smrt kralja Aleksandra. Osuda je bila objelodanjena u jednom listu organizacije i izvršena u Marseillesu. Francuski ministar LOUISE BARTHOU je izgubio život slučajno. Nalazio se u istim kolima sa kraljem, bio je ranjen u ruku i umro uslijed gubitka krvi, jer mu nije bila pružena na vrijeme prva pomoć (kugla koja ga je pogodila znanstveno je utvrđeno bila je kugla pratećeg policajca na konju). Atentator je učinio samoubojstvo".
HORESEY: Kako je izvršeno stvaranje Hrvatske kao nezavisne države kao u doba pod kraljem Tomislavom ili talijanskim vojvodom od Spoleta, za vrijeme Drugog Svjetskog rata? Vi ste bili tada ministar ili predsjednik?
PAVELIĆ: "Nezavisna Država Hrvatska bila je proglašena 10. travnja 1941. godine nakon općeg ustanka hrvatskog naroda, koji je izvršio tadašnji pukovnik, a kasnije maršal Hrvatske SLAVKO KVATERNIK u ime moje kao državnog poglavara. Ponuda upućena u smislu da vojvoda od Spoleta bude kralj Hrvatske POD POVIJESNIM IMENOM Tomislav, učinjena je kasnije, i to 17.svibnja 1941. god. Ovu ponudu učinio sam da spriječim odluku talijanske vlade da nam nametne personalnu uniju, pod žezlom talijanskog kralja. Budući da vojvoda od Spoleta nije došao u Hrvatsku vršio sam cijelo vrijeme dužnost poglavara države. Početkom 1942. godine naš je parlament - Hrvatski Sabor, sankcionirao stanje stvoreno de facto".
HORESEY: Jeste li Vi došli u Buenos Aires s vojvodom od Spoleta?
PAVELIĆ: "Ne. Koliko mi je poznato, vojvoda od Spoleta je došao u Brazil u siječnju 1947. godine i nakon nekoliko mjeseci u Buenos Aires".
HORESEY: Da li ste Vi bili s njime kada je umro u Alvear-Palace hotelu u Buenos Airesu?
PAVELIĆ: "Nisam bio s njim, budući da je on umro prije nego sam ja stigao u Buenos Aires. On je bio prijatelj hrvatske državne nezavisnosti, kako je to proizlazilo iz njegovih izjava, koje je dao u Buenos Airesu domaćim i međunarodnim novinarima".
HORESEY: Čujem da ste Vi nanovo počeli život u Argentini kao graditelj.
PAVELIĆ: "Istina je, sin sam graditelja, naučio sam to zvanje od oca, pomažući mu za vrijeme školskih praznika".
HORESEY: Međutim, Vaše je pravo zvanje liječnik?
PAVELIĆ: "Ne, moje je zvanje odvjetničko. Liječnik je bio jedan drugi Ante Pavelić, također političar, koji je pošao drugim političkim pravcem nego je bio moj".
HORESEY: Oprostite našu indiskreciju, ali moramo Vas pitati da li Vi zbilja imate 86 godina, kako veli "Who is Who International"?
PAVELIĆ: "To se vjerojatno odnosi na spomenutog liječnika. Ja sam navršio 65 godina".
HORESEY: Čujemo da ste bili javno optuženi, da ste organizirali terorističku snagu za argentinsku "Alinaza Libetadora Nacionalista", ili u najmanju ruku dali druge Hrvate kao udarnu jedinicu?
PAVELIĆ: "Bio sam optužen u tom smislu, no istina je da nisam imao nikakvih dodira s tom, niti s bilo kojim drugom terorističkom organizacijom. Hrvatska je politička emigracija organizirana i sastoji se od odgovornih ljudi. Nitko od njih nije voljan služiti takvoj svrsi, niti se miješati u unutarnje političke stvari zemlje koja nam je pružila gostoprimstvo".
HORESEY: Poznato nam je da ste se predstavili redarstvu i ostalim oblastima u svrhu oprovgnuća tih optužbi?
PAVELIĆ: "Jest. Čim sam saznao da postoje prijave, stavio sam se na raspolaganje istražnim oblastima".
HORESEY: Da li su te prijave napravili Jugoslaveni?
PAVELIĆ: "Sigurno je da to nisu učinili Argentinci. Dosljedno tome proizlazi samo po sebi, tko je to učinio".
HORESEY: Ti Jugoslaveni su pristaše maršala Tita ili su to nepolitički ljudi?
PAVELIĆ: "Nema nikakva razloga vjerovati da bi to učinili nepolitički ljudi. Denuncijacije su započele putem bezimenih letaka, još prije revolucije. Kasnije su nastavljene putem novinstva, komunističke propagande. Bio sam napadnut ja i moji najbliži suradnici, ponavljanjem sadržaja optužbi".
HORESEY: Da li je sa strane Titove komunističke vlade bilo što ozbiljnoga poduzeto za traženje Vašeg izručenja sa strane Argetine?
PAVELIĆ: "Ne znam"!
HORESEY: Da li ste Vi već napisali međunarodnu politiku?
PAVELIĆ: "Moje se političko djelovanje odnosi na oslobođenje hrvatskog naroda iz komunističkog i tuđinskog ropstva, te na hrvatsku državnu nezavisnost. Ako se ta djelatnost može smatrati kao međunarodna politička, onda je moj odgovor na Vaše pitanje NIJEČAN".
bitno.net
Što ću ja sa svojom vjerom?
Što bi čovjek napravio s nečim što se zove vjera?
Nije baš na prvi pogled jasno je li ta vjera nešto što čovjek jedva čeka ili je treba zaobilaziti u širokom luku. Zadaća kršćana je propovijedati vjeru i krstiti sve ljude na svijetu. To je naše poslanje. Propovijedati Evanđelje. Kako predstaviti nekome što je ta vjera i kakvu promjenu donosi u odnosu na nečiji prijašnji život? Vjera valjda donosi novost i nešto drukčije. Znamo svi da novo i drukčije ne mora nužno biti bolje. Spada li vjera u nešto što bi se moglo okarakterizirati kao bolje ili ona samo predstavlja uteg u nezgodnim situacijama? Pa se onda ionako komplicirane situacije još više zakompliciraju zbog te vjere. Je li ona uteg ili olakšanje? I gdje je njezino mjesto?
Moraš prvo biti sam zahvaćen ili čak ‘zaražen’ da bi to mogao prenijeti nekome drugome. Jučer sam na jednom sprovodu možda prvi put u životu izgovorio rečenicu: ‘Ja vjerujem u Isusa Krista’, a da nije bila dio nekakve vrste ispovijesti vjere koju izgovaramo najčešće za vrijeme misnih slavlja ili prije molitve krunice. Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti, osim na vjeru u Isusa Krista. Oslonac koji te drži. Ne nekakav napukao štap za koji nisi siguran hoće li izdržati tvoj idući korak. Čvrsto uporište. Hladan izvor. Ali i nešto nadnaravno, nešto toliko moćno i snažno da se ne može usporediti ni s čim vidljivim i opipljivim.
Ovaj svijet pokušava spustiti tu vjeru na nešto zemaljsko. Obično su to seks, novac ili vlast. Tako veliko zlo – pedofilija – je za mnoge dokaz i činjenica da je vjera nešto duboko pokvareno i odvratno, ili čak paravan. Novac i vlast također spuštaju vjeru na nešto apsolutno i samo zemaljsko. Nešto što nema nikakve veze sa zemaljskim i što ima svakakve i sve veze sa zemaljskim interesima. Ne služi vjera tome da se netko razdruži sa zemljom i udruži s nebom. Ni to da su nam noge na zemlji, a glava u nebesima. Vjera znači promjenu i novost. Možda je nisam ni htio. Možda je nisam ni želio. Ali sad je imam. I sad me gnjavi. Goni me i naganja me. Vjera me želi razdružiti od Zla i želi me učiniti Božjim prijateljem. Vjera služi tome da netko ne bude rob grijeha, da netko ne bude zarobljen tamom i besmislom. Vjera odbacuje mogućnost da smo slučajni proizvod. I taj stav i to uvjerenje bacaju me na koljena. I iz tog položaja polazim u svaki drugi životni korak.
Prvo kleknuti, pa onda ustati i s vjerom u Njega pokušati se suočiti s novim životnom dramom.
Vjera će me dovesti u neugodne situacije. Na putu vjere me čeka i odbacivanje i nerazumijevanje. Ali nije baš tamo sve tako sivo. Kad u Njemu nađeš svoju utjehu i svoje utočište, shvatiš koliko život može biti radostan. Tada nije problem prepoznati čak i u nepokretnoj osobi prikovanoj za krevet pokret koji dolazi od Njega. Pokret usana koje se pretvaraju u osmijeh ili pokret očiju koje govore više od ikakvih riječi. Tada nije problem prepoznati Krista i u osobi koja nije tvoje vjere, boje kože, nacije… Tada nije problem na oltaru doživjeti Krista i osjetiti kako se nebo spušta na zemlju, kad je u svećenikovim rukama Krist, živi Bog…
Vjera je trajni izazov; odbaciti mišljenje da je ovaj život tužan i kratkovijek i da nema lijeka kad čovjeku dođe kraj (…), da smo mi djeca pukog slučaja, i da ćemo kasnije biti kao da nikad nismo ni bili, kao što kaže pisac Knjige mudrosti. Dočim s druge strane i dalje stoji poziv iz Edenskog vrta: Bit ćete kao bogovi. Vjera je uteg i vjera je krilo. Da, vjera je i jedno i drugo. I zatvor i sloboda. Nije nimalo jednostavno vjerovati. Nije nimalo jednostavno živjeti po vjeri. Biti vjernik. Vjera je puno više od nekoliko propisa o seksu prije i poslije vjenčanja, više od nekoliko propisanih dana posta kroz godinu dana, itekako više od nekoliko blagdana ili nedjeljnih misa godišnje. A ja plešem svoj životni ples između ove dvije strane, malo s jednom, malo s drugom partnericom. Vjerujem, pomozi moju nevjeru…
fra Željko Barbarić
Tko je jamio 70-ih, isto je nastavio i 90-ih
U Vidoševićevoj kristalno gospodskoj komori, prema pisanju Večernjeg lista, ovih dana je održan nekakav skup gospodara. Zabilježeni su i izvodi iz glasovitih govora. Uz, vjerojatno, obilni trapisto pršutski domjenak, s kristalnim čašama u rukama, dvojica naših gospodara, istodobno i dobro plaćenih glasnogovornika domaćih i stranih imenjaka, brišući salvetom svoje omašćene brkove, zbore ovako:
- a) Nema tog genijalca i strategije koja bi zemlju mogla izvući iz krize. (Nadan Vidošević)
- b) Ima, ima trbušasti Nadane.
Još vjerujem moj narode u Te,
da ćeš pronać do izlaza pute.
Rekao bi narodni pjesnik i nastavio.
Ako centar, za to lijeka nema,
vlast uzima tad vlada ekstremna.
Puno bolje poslovi se vrše,
kad iz trupla ruke noge strše.
Ovo je kristalna dvorana „uspjeha“, ali iza ovih vrata stanuje siromaštvo. Bijeda koja hoda ulicama pokucat će na naša vrata i tu bol siromaštva i bijede osjetit će mnogi od nas (Ivo Jospović). Crno nam se piše, Nadane. I ovako bi se mogle protumačiti Ivine riječi. Crni Obama bi za ovako nešto rekao. Bijelo nam se piše.
Ali, dragi opljačkani građani, evo i sa najvišeg vrha nas nazivaju još i bijedom. Nije li vam to uvrjedljivo. Ne vrijeđa li to vaše osjećaje. Skinuli su nas do gola, doveli do ruba provalije, kao na Bleiburgu, i još nas ponižavaju. No, dragi čitatelji, vi i ne znate u kom grmu leži zec. Ako me sjećanje ne vara, u Hrvatskom listu, i ne samo u njemu, čitao sam, da se među onima koji imaju između 5 do 10 stanova, nalazi i naš, ako ne trbušasti, a ono zasigurno, blijedo ljepuškasti Ivo. Kako svaki stan ima vrata, pa nisu li to ta vrata, na koja će, kako se on boji, sutra pokucati bijeda u svom revolucionarnom pohodu, kako on to gleda svojom crvenom glavom napunjenom revolucijama i kontrarevolucijama. Zahvaljujuči jugoslavenskoj revoluciji iz 1945. godine i eksproprijaciji svih hrvatskih dobara, skoro cijela današnja lijevoliberalna bulumenta je stambeno i poslovno koncentrirana u starom, središnjem dijelu Zagreba, kako je to jako dobro u jednoj svojoj kolumni elaborirao naš alkar, koji pogađa u sridu, Tihomir Dujmović. Ovaj moj tekst nisam zamislio kao stambeni elaborat, ali ćete ipak o stanovima čut još nešto.
a) „Oću ga 'ebat. Što ću ga krečit. Lakše mi je napisati molbu za novi“. Putem ove biser izjave iz mračnih 70-ih godina i danas bi se s malo truda moglo doći do tadašnje mini štiklaste Bakarić-Dragosavčeve institucionalke i kroz intervju s njom razgledati i njezinu stambenu zbirku.
b) „Nije istina da ljudi odu i u penziju bez stana. Mogao ga je dobiti tko je god htio“. Oštro je reagirao jedan drug na priču, koju je doživljavao kao lažnu neprijateljsku propagandu. Je, druže. Ti i tvoji drugovi su mogli... Ali njemu je njegov dobiveni stan bilo malo, pa je koju godinu kasnije, početkom 90-ih, uhvaćem u „otimačini tuđe kuće“. Pravna država mu to nije dozvolila.
SANU kolo on je sviro,
pa ga NJOFRA deložiro.
Žarko Marić
"Demokracija je kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih"
G. B. Shaw
Šorom šajke
Dvije se godine Vlada Jadranke Kosor hvastala da je hrvatskomu jeziku u Europskoj uniji izborila nacionalno ime i položaj službenoga jezika – mnogo više nego što je hrvatski jezik imao u Jugoslaviji. Vlada Zorana Milanovića, koja sebe inače shvaća kao „negaciju negacije“, to ne poriče. Zašto? Ne toliko stoga što bi bilo teško poricati HDZ-ovo hvastanje koliko stoga što je ono idealna dijalektička krma za vjeru u SDP-ovu „novu pravednost“. Odatle to bučno veselje Vladinih trubača.
Oni bez prestanka kljukaju naciju viješću da će hrvatski jezik od 1. srpnja 2013. biti jedan od 24-ju međusobno ravnopravnih službenih jezika Europske unije. Zlobnici ponekad daju toj staroj vijesti grotesknu povijesnu dubinu. – Eto – rekao je nedavno jedan od njih – napokon smo u novim okolnostima ostvarili cilj koji je nacija davno htjela postići Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.
Nije mi ni na kraj pameti umanjivati, a kamoli poricati vrijednost inozemne afirmacije hrvatskoga jezika. Dogodila se doista velika stvar. Ali njezina veličina znatno odudara od onoga što trubi eurohrvatska promidžba.
Hrvati su svomu jeziku osigurali nacionalno ime i položaj službenoga jezika u Hrvatskoj. Kako? Na uobičajen način, time što su mu osnutkom države priskrbili – vojsku i policiju. Zvuči neotesano, ali to je jednostavno tako. Jezik koji izgubi svoju vojsku i policiju postaje narječje, a narječje koje dobije svoju vojsku i policiju postaje jezik.
To je, bilo nam pravo ili krivo, i presudni argument za međunarodno priznanje jezika. Hrvatski je to priznanje stekao u rujnu 2008., kada se – na zajednički zahtjev Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Narodne biblioteke Srbije u suglasju s mjerodavnim državnim zavodima za norme jedne i druge strane – međunarodnopravno razdružio od srpskoga. U prosincu 2010. više se u tom pogledu nije imalo što izboriti. U Bruxellesu je trebalo samo navesti ime jezika.
Položaj službenoga jezika u Europskoj uniji ne podrazumijeva isto što i položaj službenoga jezika u nacionalnoj državi. U Bruxellesu je službeni jezik – jezik imperijalne uprave, namijenjen općenju s namjesničkim vlastima u „unutarnjim kolonijama“. U nacionalnoj državi službeni je jezik – standardni jezik nacije, hram njezina duha, koji se bez prestanka izgrađuje u svim civilizacijski potrebnim funkcionalnim stilovima. Stoga je onaj promidžbeni priziv Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika više uvrjedljiv nego neumjestan.
Ni ravnopravnost službenih jezika Europske unije nije neupitna. I njezin je smisao puno mršaviji nego što se obično misli. Svi su službeni jezici kao službeni jezici međusobno doista ravnopravni. Ali tri su „službena jezika“ – engleski, njemački i francuski – ujedno i „radni jezici“ Europske unije. Drugim riječima, oni su neusporedivo „ravnopravniji“ od svih ostalih jezika.
Nema dakle razloga za slavlje. Ali što jest, jest: više nisu ugrožena temeljna prava hrvatskoga jezika u inozemstvu. A kako stvari stoje u domovini?
Tu Milanović i njegova diverzantska Vlada vode državnu politiku pod geslom „Šorom šajke, a Dunavom čeze“. Pokreću gospodarstvo obnavljanjem fasada državnih zgrada, demografsku obnovu temelje na državnoj potpori „LGBT zajednici“, čestitost podupiru braneći nevinost svojih ministara (Radimir Čačić, Tihomir Jakovina, Veljko Ostojić), na odgovorne dužnosti imenuju ljude protiv kojih se vode kazneni postupci (Srećko Ferenčak, Sanja Kalambura), Sloveniju mite opljačkanim novcem hrvatskih štediša, a Srbiji se dodvoravaju najavom povlačenja tužbe zbog genocida.
Nastavljaju dakle, samo još bezobraznije, putom koji su utrli Ivo Sanader i njegova Vlada.
Taj se kontinuitet najbolnije očituje u nasilju nad Vukovarom. Ustav propisuje da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, a dopušta i da se pod zakonskim uvjetima u pojedinim lokalnim jedinicama u službenu uporabu uvedu i drugi jezici i pisma. Prva odredba nije razrađena u zakonsku zaštitu hrvatskoga jezika kao prvorazrednoga javnog dobra. Drugu je odredbu Račanov Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina pretvorio u bogohulnu „pozitivnu diskriminaciju“ jer je narodne manjine, ondje gdje čine jednu trećinu lokalnoga stanovništva, u pravu na službenu uporabu njihova jezika i pisma izjednačio s dvotrećinskim Hrvatima. Milanovićeva Vlada danas provjerava prebivališta hercegovačkih Hrvata u Vrgorcu, a oglušuje se o zahtjev Vukovaraca da se provjere prebivališta Srba u Vukovaru kako bi se utvrdilo jesu li se stekli zakonski uvjeti za uvođenje srpskoga jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Vukovaru.
To miriše na već viđenu vlastodržačku trgovinu sa susjednim državama i etničkim knezovima u Hrvatskoj. Tako je Furio Radin pod Sanaderom jezično potalijančio cijelu Istarsku županiju iako u njoj živi manje od 7 posto Talijana. Hoće li tako Milorad Pupovac pod Milanovićem posrbiti Vukovar iako se ne zna koliko Srba u njemu živi? To se ne smije dopustiti. Jer Vukovar nije samo grad. Vukovar je prije svega herojska rana hrvatske države.
Benjamin Tolić
Hrvatski mentalitet:
S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.
dr.Petar Vučić
Borba Hrvata
Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.
vitez NDH Petar Rajkovačić
Duje Šantić: Mojega oca, generala Vladu Šantića, ubio je Atif Dudaković
Zapovjednik Hrvatskoga vijeća obrane u Bihaću, general-bojnik Vlado Šantić, dana 8. ožujka 1995. godine svojoj supruzi prvi puta nije uspio čestitati Dan žena, a praznina koja je ostala u njezinomu srcu, ta bolna rana, živi s njom već punih osamnaest godina.
No, iskra je Božja u duši i tijelu Vladine Jagode pomogla nastavak života pod tako teškim križem, osnažila je udovicu hrvatskoga generala na častan put izvesti dvoje njihove djece, Ivanu i Duju, i dočekati biti bakom unucima u kojima nastavlja živjeti priča njihova pokojnog djeda, ma koliko ju neki žudili zatrti.
Sanjao slom velikosrpske okupacije
Duje Šantić posljednji je put, tada kao devetnaestogodišnjak, razgovarao s ocem 6. ožujka 1995. godine, kada je Vlado, satelitskom vojnom brzoglasnom vezom, nazvao obitelj u Zagreb iz opkoljenoga Bihaća, kako bi kćerki čestitao rođendan. Nikada dotad, tijekom svih godina ratnoga užasa, optimizam ga nije napuštao i nikada nije preskočio ohrabriti ih, kada bi ga pitali za stanje u rodnomu gradu. Samo je toga dana kazao: Ne valja.
- Pretrnuo sam. Te dvije riječi svakoga dana odzvanjaju mojom glavom, svih ovih godina. Tada nismo shvaćali o čemu govori, jer je bilo razvidno kako srpske snage slabe, kako se rat bliži kraju. Tetkin poziv 9. ožujka s viješću kako je tata nestao, odveden, potom i sve ono što smo doznavali, rasvijetlili su njegove riječi… Nije tada prijetnja stizala iz srpskoga obruča… – pripovijeda nam Duje o događajima koji su obilježili njegov život, podijelivši svoju priču s čitateljima stranice HRsvijet.net u povodu osamnaeste obljetnice hladnokrvnoga i mučkog ubojstva njegova oca.
Vlado Šantić rođen je u listopadu 1952. godine, a u političke vode aktivno ulazi 1989. kada pomaže osnutak Hrvatske demokratske zajednice, kasnije i oružanoga otpora velikosrpskoj agresiji. Obnašao je i dužnost potpredsjednika HDZ-a BiH, a obveze su ga jedno vrijeme vezale za Sarajevo, otkuda se uspijeva prebaciti u Hercegovinu, gdje rukovodstvu Herceg-Bosne pomaže vojno organiziranje. Odlukom predsjednika Mate Bobana, Vlado se vraća obitelji u Bihać, gdje preuzima zapovjedništvo nad tamošnjim ogrankom HVO-a, kojega čvrsto vezuje za državotvornu hercegbosansku politiku, s blagoslovom iz Zagreba, s kojim je komunicirao zrakoplovnim svezama i nekoliko puta osobno podnosio izvješća predsjedniku Franji Tuđmanu ili ministru obrane Gojku Šušku.
- Predsjednika je prisno oslovljavao sa Stari, a često je hrvatskim generalima koji su dolazili i u naš zagrebački dom, s osmijehom na licu, predlagao da on krene s vojskom prema Kninu – prisjeća se Duje, kojega je otac, zajedno s majkom i sestrom, iz Bihaća prebacio zrakoplovom u listopadu 1992. godine.
Dudaković sudjelovao u agresiji na Hrvatsku
Bihać se snažno opirao srbočetničkoj okupaciji. Grad su, unatoč hrvatsko-muslimanskomu ratu u preostalomu dijelu Hercegovine i Bosne, zajednički branili Hrvatsko vijeće obrane HR HB i pripadnici tzv. Armije RBiH, čijim je bihaćkim Petim korpusom zapovijedao Atif Dudaković, koji je prvu godinu rata proveo u postrojbama JNA, kao sudionik napada na Zadar, ličku općinu Lovinac, potom i na kninsko područje.
- Njih su dvojica ravnopravno zapovijedali obranom grada, a trzavice su postojale još od prvoga dana. Danas mi je jasno da je Dudakoviću smetala karizma koju je tata imao, njegova potpuna predanost borbi za hrvatsku državnost, njegova nespremnost da svoje ljude podloži upravljanju iz Sarajeva, zbog čega je trpio snažne pritiske. Koliko ga je vojska poštivala, najbolje svjedoči činjenica da je u hrvatskim snagama u Bihaću bilo jako puno i muslimana, koji su pristupili HVO-u, premda su postojale Dudakovićeve postrojbe u gradu. Međutim, kada se prisjetim kako su se Dudakovićeva raspoloženja mijenjala, ne mogu se oteti dojmu kako je on zapravo uvelike nestabilna osoba. Jednom su prigodom, 1992. godine, večerali sa zapovjednikom mirovnih snaga, da bi potom za stolom ostali njih dvojica i jedan vojnik iz Dudakovićeve pratnje, prijeratni bihaćki taksist, probisvijet. Podgrijani osjetljivim temama i pićem, otac je armijskoga generala nazvao četnikom, na što ga je ovaj udario šakom u vilicu i teško ga ozlijedio. Petnaest dana poslije, u mojoj je nazočnosti, kod nas doma molio za oprost, ponavljajući kako je udario svojega brata – približava nam Duje psihičku sliku ratnoga zapovjednika Petoga korpusa tzv. Armije RBiH.
Rastrgan nagomilanim razočaranjima, kroničnim nedostatkom opreme, u prvomu redu strjeljiva, general Šantić je u prosincu 1994. godine otišao kod obitelji u Zagreb, na dopust. Njegov nam sin svjedoči kako su tada bihaćke obrambene snage izgubile kilometre linije te su Srbi ušli u dio grada.
- Nikada ne ću zaboraviti taj poziv. Dudaković je toliko galamio, zapomagao, čak je i glasno zaplakao, pozivajući oca natrag. Ponavljao je kako je Bihać pao i kako on ne može dalje sam. Tata se vratio, misleći na našu brojnu obitelj u Bihaću, na Hrvate koji su ostali na milost i nemilost Srbima koji su nadirali u grad. Osmislio je akciju i 13. siječnja, na pravoslavnu Novu godinu, s vojskom vratio sve ono izgubljeno. Uhvatio je četnike pijane, polupijane, na spavanju. Zločina nije bilo, nitko nikada hrvatskoga generala Vladu Šantića, čak niti srpska strana, nije optužila za zločine. Vojska je, pod njegovim zapovjedništvom, odbila srbočetničke snage dalje od grada, na one prvotne položaje. Danas neki pišu da je Šantić izgubio bojišnicu oko Bihaća. Istina je, na kraju, samo jedna i samo jedna i može biti – svjedoči nam Duje, pokazujući hrpu vojnih dokumenata koje čuva.
Višesatno premlaćivanje Šantića u Sedri
Naš sugovornik, jasno, ne zna precizno što se tih dana događalo u Bihaću, premda je svjestan kako se zahuktavala netrpeljivost muslimanske strane, u prvomu redu njihovih časnika, jer su im malobrojniji Hrvati ponovno očitali vojničku lekciju kojom službeno Sarajevo nikako nije moglo biti zadovoljno, iz više razloga.
- Dana 5. ožujka, dakle samo dva mjeseca poslije te akcije, iz koje je spašena jedna videovrpca, danas u mojemu vlasništvu, iz Zagreba u Bihać stiže tročlanu izaslanstvo, kod tate i Dudakovića. Gospoda Muhamed Zulić, Bernard Jurlina i Drago Lovrić. Iste su večeri krenuli natrag, na zrakoplov, a s njima je pošao i tata, da bi ga zaustavili pripadnici Vojne policije tzv. Armije RBiH i kazali kako imaju zapovijed zadržati u Bihaću generala Šantića. Zato nam je tata sutradan kazao one riječi: Ne valja – odlutao je nakratko Duje u ta zatomljena sjećanja.
Sada je već svima poznata priča kako je Danijel Deni Zulić, osobni pratitelj zapovjednika 502. brdske brigade tzv. Armije RBiH pukovnika Hamdije Abdića Tigra, ušao u bihaćki kafić Flamengo i tamo, s leđa, ispucao salvu metaka u časnika HVO-a Salku Džanića. Džanić je preživio, ostavši prikovan za invalidska kolica. Iste noći, oko pola ure nakon ponoći, dok je cjelokupan vojni i civilni vrh Bihaća, onaj muslimanski, u hotelu Sedra na Uni slavio Dan žena, u Glavni stožer HVO-a upada spomenuti Tigar s brojnom naoružanom pratnjom.
- Tata se spremao leći. Meni su, naime, kasnije dostavili njegove beretku, ručni dobnik i krunicu, koje je skidao samo prije spavanja. Pošao je s njima, zapovjedivši mir svojim vojnicima, kako bi izbjegao sukob i mnoštvo mrtvih u mogućoj pucnjavi. Odvezli su ga svojim vozilom, a njegova je pratnja krenula odmah potom, ali tek nakon što su ih Tigrovi ljudi razoružali. U Sedru su, pak, uveli samo tatu, a pratnji je zapovjeđeno vraćanje u grad, pod prijetnjom oružjem. Sve to doznao sam iz brojnih susreta sa svjedocima, a obavio sam jako puno razgovora nakon Domovinskoga rata – precizan je Duje.
Prema njegovim saznanjima, proslava je hotelu naglo je privedena kraju, a generala Šantića odveli su do pijanoga Dudakovića. Uslijedilo je višesatno životinjsko zlostavljanje, ranjavanje i ozljeđivanje nemoćnoga Šantića kojeg su, po Dudakovićevoj zapovijedi, iz Sedre izveli u gluho doba noći, dok je hrvatski časnik pljuvao krv i hroptao, unakažen udarcima i nanesenim ozljedama.
Smaknuće zapovjedio sam Izetbegović?
- Više je nesuglasja o tomu što se potom događalo, a ona najvjerojatnija priča jest da su ga odveli u staru željezničku postaju, gdje je izdahnuo te ga je potom vojni ronilac odvukao na dno rijeke Une. Pričali su mi, isti onaj koji ga je kasnije tražio, kada je pokrenuta prva u nizu tih ponižavajućih istraga o nestanku. Bolesnomu je Dudakoviću smetao karizmatični zapovjednik. Pijan, tašt i razdražen, izdao je zapovijed da mu ga dovedu. No, sve to staro je skoro dvadeset godina i više nemam niti snage niti volje vjerovati ovim pričama o novim istragama. Boli me sve ono što doznajem, boli me što su postrojbe generala Ante Rose, potom i Mladena Naletilića Tute spriječene u nakani odlaska u Bihać i rasvjetljavanja ove priče – jasan je generalov sin.
D
uje je teško podnio prizor u kojemu Dudaković, u kolovozu 1995. godine, na mostu preko pogranične rijeke Korane, pozdravlja Hrvatsku vojsku. Kasnije su ga sumnjičili za zločine nad vojskom Samostalne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića, potom nad Srbima koji su bježali iz kninske krajine, a on je ipak dogurao čak do mjesta zapovjednika Zajedničkoga zapovjedništva tadanje Vojske Federacije BiH i danas mirno provodi umirovljeničke dane.
Sarajevski su mediji, nakon rata, Šantićevo ubojstvo doveli u svezu i s nizom, prije i poslije njega, tajnovito stradalih časnika tzv. Armije RBiH, da bi splitska Slobodna Dalmacija, u srpnju 2006. godine, kao naručitelja Šantićeva smaknuća imenovala samoga Aliju Izetbegovića, pozivajući se na dokument Sigurnosno-izvještajne službe, uvedenim pod brojem 01-IP-837/95, od 15. ožujka 1995. godine. U dokumentu stoji kako je HVO Bihaća, na čelu s generalom Vladom Šantićem, postigao značajne rezultate, vrativši sve crte na bojišnicama koje je izgubio Peti korpus, nakon čega je Šantić uživao puno veći ugled od Dudakovića i armijskoga Petog korpusa. Kao sigurnosna procjena, zabilježeno je kako je, premda je Peti korpus tzv. Armije RBiH cjelokupnu logističku pomoć primao iz Hrvatske, od čega je 10 posto moralo ići bihaćkomu HVO-u, Izetbegović preko Amora Mašovića naložio Dudakoviću ubojstvo karizmatičnoga generala Hrvatskoga vijeća obrane. Aliju je smetalo i to što je Šantić, sukladno opredjeljenju i samoga vrha HR Herceg-Bosne, svojim snagama zapoviješću zabranio sukobljavanje s Babinom vojskom, koju je Sarajevo optuživalo za suradnju s vojskom Radovana Karadžića s kojom je, piše Slobodna Dalmacija 1. srpnja 2006. godine, Atif Dudaković svakodnevno trgovao.
- Kao čovjeka, pogodila me je prošlogodišnja vijest o samoubojstvu Dudakovićeva sina i iskreno sam žalio zbog gubitka toga mladog života. No, tada sam se ponadao da ubojica mojega oca, negdje duboko u duši, ima preživjelo barem zrnce ljudskosti koje će se probuditi. Ponadao sam se kako će me shvatiti, kako će napokon shvatiti bol moje majke i moje sestre i kako će progovoriti, nešto nam reći… Ostao je kamen od čovjeka, ostao je isti onaj ubojica, a mi smo ostali bez mjesta na kojemu bismo, kao obitelj, upalili svijetu i izgovorili molitvu za dušu mojega oca – završio je Duje svoju priču, sasma ugasle vjere u snagu istine i pravednosti.
Darko Juka
Dobri duh hrvatske politike
Osvrt na knjigu: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, svezak 1,2,3 - sabrani spisi, 2. prošireno izdanje, priredio i životopis napisao Anđelko Mijatović, Fram – Ziral, Mostar – Zagreb, 2005.
O hrvatskom publicistu, književniku, novinaru, zatočeniku, političkom emigrantu Bruni Bušiću (1939.-1978.) i na kraju žrtvi udbaških ubojica pisalo se razmjerno mnogo u desetljeću stvaranja hrvatske države, a publicistički tekstovi uglavnom su se odnosili na životopis, političku djelatnost i jugoslavenske redarstvene progone hrvatskih emigranata. Objavljivanje domovinskoga izdanja Bušićevih djela omogućava mlađim hrvatskim naraštajima upoznavanje jugoslavenskoga komunističkog sustava u njegovim stvarnim dimenzijama te tragičan položaj hrvatskoga naroda, koji se protiv svoje volje našao najprije 1918. u karađorđevićevskoj, a potom i 1945. u titoističkoj Jugoslaviji.
Osim toga, zahvaljujući nevjerojatno hrabrim, preciznim, argumentiranim i stilski dotjeranim tekstovima Bušića bi se moglo bez imalo oklijevanja uzeti kao primjer za uzor novinarskoj struci, koja ne samo da bježi od činjenica, nego upravo za njima grozničavo traga, a auktorska stajališta uvijek iznosi kroz prizmu hrvatskih nacionalnih probitaka. Šteta je što je naglo zanimanje tijekom devedesetih godina splasnulo nakon 2000., što je možda i razumljivo s obzirom na režim tadašnje vlasti, jer Bruno Bušić nije bio samo svojevrsna poveznica između iseljene i domovinske Hrvatske ili ako se baš hoće između legije neumrlih bojovnika i njihovih sljedbenika, nego, kao što to pokazuju njegovi brojni tekstovi, on bijaše istinski simbol kontinuiteta hrvatskoga nacionalnog otpora u domovini preživjela nakon sloma hrvatske državnosti 1945. Nu sada samo drugim sredstvima!
Zapravo je nevjerojatno da i nakon dva desetljeća od stvaranja samostalne hrvatske države neki Bušićevi publicistički tekstovi pisani prije njegova odlaska u iseljeništvo odišu još svježinom kao da su pisani u naše doba. Ako pak uzmemo u obzir njegove rane književne zapise, koji, što je i razumljivo, odišu tradicijom pučkoga pripovijedanja, ali svojim temama i motivima iznimno hrabro ulaze u potisnutu svijest hrvatskoga naroda, a posebice onoga njegova borbenijega dijela, koji unatoč slomu, nije skrivao svoju ratničku prošlost. Upravo te pripovijesti, a njih nekoliko moglo bi se nazvati i malim ciklusom o Topanu, tematiziraju egzistencijalnu dramu hrvatskoga naroda, a posebice onaj njegov dio koji je bio izložen izravnom četničkom teroru. Ovaj početni tematski egzistencijalizam zreliji će Bušić u kasnijim pripovijetkama i stilski razvijati, a on će kulminirati u njegovoj zasad zadnjoj poznatoj pripovijedci „Božićna ophodnja – Crni Božić 1971. u Petrinjskoj“, koja bi, uz priče „Povratni hod“ te „Čovjek, brat i ja“, mogla ući u bilo koju antologiju takve proze. Uz književne motive i teme čak će i struktura ranijih proznih zapisa odrediti kasniji Bušićev publicistički i politički rad, a egzistencijalna zabrinutost za sudbinu vlastite zajednice te posezanje u povijesnu memoriju trajno će ga pratiti do kraja života, a u konačnici i odrediti njegovu životnu sudbinu.
Drugi dio Bušićeva književnoga rada odnosi se na širu skupinu recenzija, prikaza i ocjena, među kojima u tom spektru ima i pokoja književna recenzija. U njima on prvenstveno traga za povijesnom istinom, što je i razumljivo, s obzirom da je u to vrijeme najveći dio istine iz obavijesnoga prostora bio javno potisnut. Bez Bušićevih reportaža i izvješća nezamislivo je hrvatsko novinarstvo između 1969. i 1971., a njegovi tekstovi u „Hrvatskom književnom listu“ i „Hrvatskom tjedniku“ nisu samo dio političke povijesti, nego zbog nekih još uvijek neriješenih hrvatskih pitanja, koja je on otvarao, i danas mogu biti izvor nadahnuću za njihova možebitna rješenja.
U cijelom nizu ozbiljnih tekstova koje je priređivač svrstao u rubriku društveno-političkih pogleda, Bušić je pristupao interdisciplinarno problemima. Naime, svoju ekonomsku naobrazbu, istraživačku strast, književnu darovitost i poznavanje suvremene povijesne problematike ugradio je u više istraživačkih pothvata, a neki su od njih, kao na primjer „Žrtve rata“ do temelja potresli tadašnju jugoslavensku javnost, ali i velikosrpske krugove, čija je politička prevlast nad Hrvatima počivala upravo na stvaranju mita o hrvatskoj genocidnosti. Iznimno značenje tog Bušićeva rada pokazuje i činjenica da je Franjo Tuđman, s kojim je Bušić surađivao upravo na toj problematici, dvadesetak godina kasnije poveo Hrvatsku u njezinu državnu samostalnost. Zbog aktualne borbe za primat nad javnim znanjem, iza kojeg se danas, uostalom kao i u ono doba, skrivaju pokušaji političkih pokroviteljstava nad Hrvatskom, Bušićeva istraživanja i sada otvaraju putove prema povijesnoj istini. Njegov pak nedovršeni, a posmrtno objavljeni rad „Hrvatski ustaše i komunisti“, bez obzira koliko danas s bilo koje strane nailazio na otpore, bio je poziv svim hrvatskim političkim skupinama da nadiđu stranačke i ideološke razlike te se kao politički predstavnici svoga hrvatskoga naroda ujedine u borbi za obnovu samostalne i neovisne hrvatske države, što se, bez obzira na današnje interpretacije, i dogodilo tijekom Domovinskoga rata. Bušićevi pak članci objavljivani u emigrantskom tisku nakon njegova dolaska u iseljeništvo, imaju, osim programatskoga karaktera i za cilj upoznavanje međunarodne javnosti s hrvatskim pitanjem. Oni također šalju iznimno snažnu političku poruku hrvatskom narodu u domovini i izvan nje o potrebi borbe za hrvatsku slobodu.
Takvim je člancima Bruno Bušić u hrvatsko iseljeništvo, koje se našlo na granici izumiranja i asimilacije, oživio, moglo bi se reći, revolucionarni duh. Drugi dio tekstova, u kojima se nalazilo mnoštvo informacija iz unutarnjega jugoslavenskoga političkog aparata uznemiravao je vlastodršce u domovini, čime je iseljenički politički tisak bio pretvoren u oporbenu tribinu s kojom se jugoslavenski režim na kraju morao obračunavati čak i likvidacijama. Bušićev pak emigrantski politički rad i njegova tragična sudbina svrstavaju ga u red hrvatskih boraca, koji se u borbi za hrvatsku nezavisnost nižu još od Eugena Kvaternika.
Mate Kovačević
"Tri su stvari korisne u malim dozama: kvasac, sol i oklijevanje"
Talmud
slobodnadalmacija.hr, 4.3.2013.
Ljubica Miličević: Strahujem od Udbinih ubojica, još su na slobodi
Nedavni prilog televizije ARD “Hrvatska - sjene prošlosti” i te kako je uzburkao hrvatske iseljeničke vode, ali i potaknuo njemačku policiju, kriminaliste i pravosuđe da konačno otkriju nalogodavce i počinitelje 20 nedužno ubijenih hrvatskih emigranata na teritoriju Njemačke u vremenu od 1970. do 1990. godine. Ljubica Miličević, supruga političkog emigranta Nikole Miličevića ubijenog 1980., koja je pred kamerama za likvidaciju svojeg supruga kao glavnu osobu prozvala i optužila Josipa Perkovića, tadašnjeg šefa hrvatske Udbe, već više od 30 godina živi u strahu.
- Ubojice moga supruga ostali su nekažnjeni, na slobodi i na odgovornim dužnostima, i nikad se ne zna kada se opet preko svojih produženih ruku mogu uhvatiti oružja i osvetiti obiteljima žrtava - kaže Ljubica.
Vrlo je oprezna i plaši se bilo kakvih podvala i eventualnih neugodnosti, jer smatra da u Hrvatskoj bivši Udbini agenti uživaju političku i zakonsku zaštitu.
- Evo, prošle su pune 33 godine da je moj suprug ubijen nadomak kućnog praga u Frankfurtu, pod okriljem noći, a da do danas nitko zato nije odgovarao. Često se pitam kako je to moguće... Zaista je žalosno da i danas ne postoji dobra volja da se otkriju počinitelji toga i drugih Udbinih zločina u Njemačkoj. Nakon okrutnog ubojstva mojega supruga ostala sam sama s petero male djece. Možete zamisliti kako sam se tada osjećala! I vjerujte mi, svih ovih godina nitko nas s hrvatske strane nije pitao kako smo, kako živimo i kako se osjećamo, premda mi je suprug položio život za Hrvatsku. Otada ne idem među naše ljude ovdje u Frankfurtu, pa ni u Hrvatsku katoličku misiju.
Okrenula sam se Nijemcima, posebice zato što tada mnogi s naše strane nisu htjeli imati posla s nama, budući da nas je Udba bila proglasila teroristima, a mnogi koji su nas poznavali tu su njihovu podvalu prihvatili. Možete zamisliti kako je bilo mojoj djeci koja su jedno drugome bila do uha. Na svu sreću, djeca su nam danas stala na noge i lijepo se snašla. Razočarana sam pravdom koja ne stiže, a i našom politikom kojoj su puna usta demokracije, a ne žele surađivati s njemačkim istražiteljima i pravosuđem u rasvjetljivanju ovog našeg i drugih slučajeva nedužno ubijenih ljudi. Da su htjeli, mislim da su to već do sada trebali riješiti i otkriti počinitelje i nalogodavce koji su ubili mojega supruga samo zato što je volio Hrvatsku i bio domoljub. Iskreno rečeno, i danas se plašim o tome govoriti - kazala nam je u telefonskom razgovoru supruga pokojnog Miličevića.
Gojko Bošnjak: Vjerujem da će se ulaskom Hrvatske u EU dogoditi tražena uhićenja 11 udbaša
Gojko Bošnjak, jedan od poznatijih hrvatskih emigranata u Njemačkoj, na kojega je više puta Udba izvršila atentat, ali je zahvaljujući samo sreći uspio izvući živu glavu, slaže se da do sada nije bilo dobre volje da se sva Udbina ubojstva rasvijetle.
- Ipak vjerujem da će se ulaskom Hrvatske u EU dogoditi tražena uhićenja 11 udbaša koje njemački Bundeskriminalamt u Münchenu tereti za umiješanost u likvidacije nedužnih ljudi i za čije privođenje postoje uhidbeni nalozi. Ja sam spreman o svemu govoriti i svjedočiti. A što se tiče ubojstva Nikole Miličevića Bebana, mogu kazati, kao i svi oni koji su ga poznavali, da je to bio jedan krasan čovjek i domoljub koji ne bi mrava zgazio. U vezi s njegovim ubojstvom sve se zna, počevši od toga tko ga je pratio, čekao u autu i likvidirao. Točno se znaju imena, ali Hrvatska ne želi isporučiti udbaše jer su na važnim mjestima ostali isti ljudi koji su samo preokrenuli kapute. Ipak, morat će se to našim ulaskom u EU riješiti - kaže Bošnjak.
Pobjegli u konzulat
Miličevićeva likvidacija zbila se u Frankfurtu, u Ostendstrasse, kada je došao pred ulaz u svoju zgradu gdje je stanovao s obitelji. Prije toga je bio s prijateljima u restoranu “Slavonske noći” u središtu grada. Udbaški ubojice pratili su ga i pred zgradom izrešetali oružjem na kojemu su imali prigušivače, a onda su se još brže sklonili u zgradu ondašnjeg Generalnog konzulata SFRJ, nadomak ZOO-u, gdje su dobili svu potrebnu zaštitu jugoslavenske diplomacije.
Dokumenti iz Slovenije
Za rasvjetljavanje ovog i drugih ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj ključno je što Slovenci svu dokumentaciju svojeg odjela Udbe nisu uništili, već su je uslužili njemačkim istražiteljima. Ti dokumenti do najsitnijih detalja otkrivaju sve počinitelje ovog i drugih zločina u Njemačkoj.
Zoran Paškov
hrvatski-fokus.hr,
Moramo se vratiti hrvatskomu korienskom pravopisu
Svaki dan HRT nam bezobrazno pušta jugoslavenske filmove
U tijeku je ponovno sramotno prilagođavanje hrvatskog jezika srpskom, prema željama EU-a. "Stručnjaci" Instituta za hrvatski jezik završavaju "svoj" prijedlog Hrvatskog pravopisa. Ravnatelj Željko Jozić naglašava jugoslavensko "načelo potvrđenosti u praksi".
Sam Bog zna kako smo latinsku riječ "regio" počeli koristiti kao "regija", koja dobiva svoje opravdanje kada se izgovara kao "režija". Susjedni Srbi preuzeli su njemački "Region", koji ću u ovome tekstu zlorabiti kao oznaku jugoslavenskoga geopolitičkog projekta. Vjeran Zuppa izjavio je devedesetih: "Tko vlada jezikom, vlada državom". Stotinama godina izloženi smo tuđem jezičnom nasilju i sada nam tamo neki Jozić kaže da tu nacionalnu tragediju trebamo promovirati u pozitivnu jezičnu baštinu. Istraživanja su pokazala da stranci najbrže uče naš izvorni korienski pravopis. Najjednostavniji je i najšire integrira temeljnu hrvatsku kulturu. Svejedno, Institut umjesto hrvatskog "užitci" preferira logorsko "užici". Sin jednog stranog predstavnika veli da ga zbunjuje kontradikcija "krepan" i "krepak". "Podatci" su ponovno "podaci" - smeće i prašina, što podatci naših instituta često jesu. Pravilo "onako kako govorimo" dolazi nam komitetski. Najbolje ga oslikava čuveno "tenkyu".
Današnja "hrvatska" kultura svodi se na komunističku lektiru i regionalnu lokalizaciju svjetskih trendova za potrebe novog Regionalnog identiteta. Glupo je i estetski neprihvatljivo identitet Lijepe Naše zamijeniti s Identitetom pašaluka, kojega je kreirao moćni turski sultan Suljo, kada je Mađarima i Hrvatima preoteo Beograd. Čudimo se da Srbi pokušavaju preuzeti naš Vukovar, a zapravo je fenomen kako su preuzeli naš Beograd! Kao što postoje apsurdi kazališta i Teatar apsurda, tako postoje različiti apsurdi ljudske civilizacije. Teatar apsurda nisu postavili "čuvari partizanskih ovaca", nego europski egzistencijalisti. Zapravo je apsurd kako su kod nas prezentirani Ionesco, Becket, Handke i Müller. Za vratom imamo preskupu vojsku jalovih društvenih nametnika, koji pribjegavaju šokantnim doskočicama da prikriju svoju nekulturu i svoju bezidejnost.
Kada pogledam koliko društvenih nametnika plaćamo, iskreno se zabrinem za budućnost nacije. Titini "autori" i Titine lektirne "veličine", lakirane zimske polovice, samoubojstvo karoserije, podzemna publika, džihad nenasilja, šnicle gladi, trojke lezbijke, razapinjanje križa, petokraka hobotnica, izrezana hrvatska zastava, procvala mržnja i slične gluparije. Zuppa veli da je hrvatska kultura input u hrvatsku demokraciju! Znamo da hrvatska demokracija ne postoji, pa imamo tuđi i tuđinski input. Kako izmet najgore tiranije može postati input hrvatske demokracije? Svaki dan HRT nam bezobrazno pušta jugoslavenske filmove. Što reći kada vam iz Bosne preko noći osvane lik specijaliziran za "borbu protiv korupcije u Hrvatskoj"? Balkanski Yu Moving Theatre!
Koji input Regiona definira izmet Regiona?
Pogledajmo nekoliko najnovijih teza:
(a) Crkva je militantna - kaže nam "dramaturg Vjeran Zuppa"
(b) Hristos3D je trodimenzionalan - ispravlja ga "laički sunit Midhat Fazlinović"
(c) Nastupam u Regionu - hvali se "novosadska zvezda Oliver Frljić"
Nameću se ovi zaključci:
(A) Zuppa je "vojno nesposoban"
(B) Isus2D je slika ili fotografija
(C) Frljić se deklarira kao Jugoslaven
Kada se neki primitivni junoša drsko proglasi umjetnikom, priskaču "kulturni redari" i određuju njegovu poziciju na regionalnom nivou. Midhat Fazlinović je kodno ime iz famoznog Ilegalnog teatra - navodno je narodnosnim podrijetlom pretežito Hrvat, a predstavlja se kao musliman i Bosanac, jer je hrvatskoj publici nametnuta predrasuda da nam iz Bosne stižu talentirani umjetnici. Osnovao je Memorijalni centar toyota koje su počinile seppuku. Gdje? Nigdje! Ali, trebaš doći na takvu ideju! Konformist Zuppa živi od "domaćeg" lektirnog kazališta. Što više drugi naprave, on je uspješniji! O.Frljić se deklarira suprotno, ali je mentalno zaostao u Regionu - slab je na srbijansku lektiru. U zagrebačkom Kerempuhu sudjelovao je u postavljanju "Gospođe ministarke" Branislava Nušića. Misli da to Hrvate provocira! Frljića je lansiralo Sterijino pozorje, Zuppa je "partizansko dijete", a Fazlinović je iz vlaka - probijao se mukotrpno na zagrebačkim buvljacima. "Visoka kultura" stiže nam iz Bosne. Hrvatska "ljevica" je još uvijek partizanska - neki dan u Novinarskom domu u Zagrebu ljevicu su zastupali Vjeran Zuppa, Antun Vujić, Nikica Gabrić i Ivan Šiber. To je uistinu strašno. Zastrašujuće!
"Iza sebe ostavili smo XX. stoljeće, koje će u povijesti biti zapamćeno kao mračno" - kaže nam Slaven Letica. "To je stoljeće samorazumljivosti, bipolarnosti i binarnosti. Sve je bilo jednostavno - postojale su žene i muškarci, istok i zapad, sjever i jug, komunizam i kapitalizam, tržište i plan, narodne i parlamentarne demokracije, dobro i zlo." Veli da je danas tehnološki moguće iščitati razlike u mozgovima njega i Vujića, koji za te potrebe predlaže detektor laži.
Yu verzija Teatra apsurda i Yu Moving Theatre
(i) "Osvoboditev Skopja"(!) slovenskog(!) autora Dušana Jovanovića u režiji Bunjevca(!) Ljubiše Ristića na zagrebačkom Gradecu. Prva uloga - Hrvata(!) Rade Šerbedžije! Čudna je bila ta višenacionalna matrica u jugoslavenskom glumištu. Zašto imam osjećaj da su to sve Srbi? Rade se baca na podiju/tlu u jednom gornjogradskom dvorišću, gledatelji povraćaju i bježe u drugo dvorišće, Rade trči za njima i ponovno se koprca i uvija na tlu. Piravelo Mile Ionescu! Slično seljakanje publike Rade prodaje na Brijunima. Ristić je postavio jednu svoju predstavu na splav-skelu, koju nakon početka predstave udalji od obale.
(ii) Frljić je dugo razmišljao kako maltretirati publiku, a da nitko ne skuži da imitira Ristića, pa je došao na genijalnu ideju da gledatelje smjesti ispod bine. Glave gledatelja vire kao iz čučavca! Glumci se istovare (poruke predstave) i to je to. Tko voli neka izvoli! Tko ima sreće, ostaje samo popišan i popljuvan! Kazalište se prividno sužava jer se produbljuje!
(iii) Frljić je u Beogradu postavio predstavu u kojoj lik povraća na srpsku zastavu, što je na neki način Yu Moving Theatre - Frljić seli u Regionu istu shemu, rugajući se nacionalnim simbolima, što je njegova sloboda, ali kao što se zna, sloboda svakoga prestaje gdje počinje sloboda Drugoga i drugačijeg. Frljić se u Beogradu predstavio kao Hrvat, pa je povraćanje nad srpskom zastavom prilično sumnjiva poruka. Sveukupno gledano, Frljić Yu Moving ignorira činjenicu da se na ovome prostoru dogodila sramotna agresija Srbije i JNA na RH i BiH. Pa, nije on ratovao! Nekako smo zaboravili da je Hrvatska primila oko pola milijuna izbjeglica iz BiH i isto toliko proslijedila dalje, u Europu. O.Frljić se spustio iz Travnika u Split kao izbjeglica. I ugrabio crkvenu diplomu, valjda da bolje upozna protivnika.
(iv) Fazlinovićeva predstava "Trojstvo Kurosawe" - tri karambolirane toyote koje su zapravo počinile seppuku. Midhat je sve začinio Regionom kada je prvu predstavu upriličio u skladištu ukradenih auta. Nitko nije pozvao policiju!
(v) Fazlinović se pojavio na buvljaku zagrebačkog Borongaja u zaprežnim kolima krcatima trapericama. Negdje je pobrao trkaće konje umjesto zaprežnih volova i tu se predstava raspala, osim ako to nije osnovna poruka. Vranci se nisu dali upregnuti, pa su kola došlepana sa prastarom toyotom! Postavljen je natpis "Ilegalni teatar". Ča je toyota ukradena? Glavni artist smiruje vrance, a cure trže. To vam je bila nekakva aluzija na srednjevjekovnu putujuću glumačku družinu.
(vi) Performer Janez Janša s prebivalištem u Sloveniji ostao je nezamijećen kada je u Ljubljani izrezao slovensku zastavu, pa je sličnu "predstavu" ponovio u rodnoj Rijeci, rezanjem hrvatske zastave. "Sram vas je vašeg naroda? Uzmite škare i razrežite zastavu! Komade ostavite na podu." Slovenci i Hrvati srame se svakog Janeza Janše.
(vii) Zagrebački performer Igor Grubić je na Pavelićevu džamiju u Zagrebu postavio zvučnike i pet puta dnevno puštao CD-snimku ezana, islamskog poziva na molitvu, koji je prvi put čuo šećući se Tiranom! Valjda stanuje u Vrapču.
Nino Raspudić reče da kod nas ne postoje niti desnica niti ljevica, koja je kapitulirala na polju ekonomije, radnih prava i socijalne države. Ljevica to pokušava kompenzirati borbom za prava homoseksualaca, manjina, imigranata, prava na pobačaj, eutanaziju, legalizaciju lakih droga i tome slično. Lektira je ipak ostala lijeva i gora od lijeve.
"Kulturna" invazija iz Regiona
Zuppa nam prodaje pod hrvatsku kulturu ono što je bilo jugoslavenski i partijski prihvatljivo. Godine 2004. primijetio je "lingvističko zagađenje". A baš smo nekoliko godina uživali u Račanovoj marksističkoj negaciji negacije: "Ne mogu da ne kažem. Svakako!" Zagađeni Zuppa vjerojatno kaže: "Moram reći!" I, tko je zagađivao hrvatski jezik u proteklih stotinu godina? To je jasno, ako pogledamo tko je vladao Hrvatskom! Zuppa reče da Lesaru nedostaje mašte. Milanović je osoba s mišićima, ali bez kondicije! "Sjednite pred ekran i pogledajte te fizionomije. Iza tih muklih lica (vjerojatno misli na sve političare u RH) ne postoji neki naročiti intelekt." Nama je jasno da je riječ o okupaciji Hrvatske drugim sredstvima, ali Zuppa ima partijsku vizuru: "Iz moralne krize se teško izlazi budući da ona počinje s nemoralnošću Crkve!" Svi oni koji su pokrali milijune i milijarde nose zlatne križiće - uvjerava nas Zuppa. Negdje je previdio zlatne petokrake u džepovima i u srcu.
Tisuće samoubojstava hrvatskih branitelja Region doživljava kao porugu samostalnoj Hrvatskoj, što je zaista poruga ovakvoj RH. Inteligentni Slobodan Lang gleda to kao smišljeni genocid, koji se potiče i na kulturnom planu. Regionalni performeri kao zloduh Jugoslavije produbljuju frustracije branitelja. Zanimljivo je da "autori Regiona" izbjegavaju unutar Teatra apsurda promatrati braniteljsku psihološki krcatu tragediju. Tko podiže mostove, a tko se smije nesretnicima i omogućuje novo porobljavanje nacije? O.Frljić je posjetio rodni Travnik, ali ne i svoju rodnu kuću! Je li to normalno? Odmah su krenule teorije urote. Tko je Oliver Frljić? Ante Pavelić polazio je gimnaziju u Turskoj, u Travniku. Ivo Andrić rodio se u Turskoj, u Travniku. Mnogi su se rodili u Austrougarskoj, u Travniku. O.Frljić se rodio u Jugoslaviji, u Travniku! Imperije su se podizale i padale, a svi smo zapravo iz Travnika, tvrdi nam performer Ćiro Blažević. Naša je svijest okupirana osobama za koje zapravo ne znamo tko su i kojeg su narodnosnog, kulturnog i vjerskog podrijetla. Iz kojeg vremena i iz koje formacije dolaze i za koju momčad igraju? Koja im je operativna zadaća? Postavljena danas ili prije pola stoljeća!
Kako dalje? Lijek je Tertulijanovo odsijecanje ne-kulture
Nekada davno, iz Bosne je stigao Ivo Andrić kao punokrvni hrvatski književnik i duboki katolik. "U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem" - tako počinje Andrićeva oda Bogu. "To si Ti, o strašni, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš svojom ljubavi koja boli i posvećuje." Pa, ipak, takav je Andrić evoluirao u komunističkog režimskog pisaca! Slično lektirnom Andriću, i lektirni Miroslav Krleža zavukao se polupismenom tiraninu Titi ravno u dupe. "Smrdi, ali je toplo!" - komentirao je Krleža uvlačenje ostalih. Ne, nije on autor "Dijalektičkog antibarbarusa"! To su mu podmetnuli! U Beogradu je pušten trač da se Andrić odrekao svojih hrvatskih djela "Ex Ponto" i "Nemiri". Andrić i Krleža uvlačili su se i Anti Paveliću. Ovdje imamo ono: Platon u svome dijalogu Kritija spominje kako mu je Solon rekao da je u Egiptu čuo od svećenika... Ivo Banac reče "zanimljivo je primijetiti da je Vinko Nikolić tvrdio kako se Andrić 1941. nudio endehaškoj diplomaciji". Andrić nije dobio postavljenje, jer ga kod Pavelića ocrnio Krleža! Glede regionalne ne-kulture zapravo nije potrebita "duhovna" samokastracija, nego obično tuširanje s hladnom vodom. Hrvatska kulturna obnova mora uključiti slijedeće odrednice:
(1) Povratak hrvatskom korienskom pravopisu.
(2) Povratak latinskih i helenskih "tuđica"
(3) Odbacivanje nametnute slavenizacije
(4) Ukidanje svih jezičnih prilagodbi susjednim nacijama
(8) Resetiranje hrvatske lektire i hrvatskog kazališta.
Traperice? Hvala na pitanju, poslužile su.
Tvrtko Dolić
Hrvatski velikani...
Trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio epitet najznačajnije osobnosti hrvatske moderne. Književna struka jednoznačna je u ocjeni kako bez Matoševa stvaralaštva na području kritike, proze i poezije hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu ju danas poznajemo. Upravo je Matoš, uz Eugena Kumičića naš najznačajniji francuski đak druge polovice 19. i početka 20 st., bio taj koji je hrvatsku književnost lišio uskogrudnog provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem kojega je svojedobno imao dr. Ante Starčević, čiji je Matoš bio vjerni sljedbenik.
Iako je uglavnom poznato da je Matoš bio izrazito domoljubnog, nacionalističkog usmjerenja – pa tako vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što su „1909" ili „Pri svetom kralju" – njegove opservacije o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi nešto su slabije poznate širemu čitateljstvu. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak, Matoš je bio utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskog nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.
Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik. Upravo zbog aktualnosti, poučnosti i svježine koju misli legendarnoga AGM-a i danas imaju, odlučili smo na našemu PortaluSuvremene idejeKao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik objaviti maleni dio iz te nepresušne duhovne riznice.
U nastavku se može pročitati trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša, koje donosim na temelju knjige „Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša", koja je 2004. objavljena u nakladi Školske knjige. Knjigu su uredili velikani hrvatske kulture dr. Mate Ujević i akademik Dubravko Jelčić.
O domovini
„Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda. Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje. Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta. Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje" (str. 101.).
O Europi
„Vi dobro znate, da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode, pa ako danas slušamo s poštovanjem svaki novi zvuk te velike kulturne simfonije, ne radimo li isto, što su činili najbolji naši literarni prethodnici? Mi nismo samo Hrvati; mi smo i Evropljani, i kad je najveća Europa upravo ona, koja je manje Kina u kulturnom pogledu, što da mi svoju glupost i indolentnost upašemo manastirskom ekskluzivnošću? Zar nije i domovina obrazovanja g. Šegvića izvan Hrvatske, u antinacionalnom, papskom, latinskom Rimu? Nije li Carlyle đak njemački, Nietzsche francuski, Taine engleski kao Voltaire, Montesquieu i Lessing. Nisu li književne struje u Evropi, o kojima tako prezrivo besjedi naš kritičar, cirkulacija evropske krvi, putovanje velikih misli iz naroda u narod? Nijesu li i naši 'stari' imitatori i učenici Evrope, većinom Njemačke, đaci Evrope drugoga ranga, dok mi, upravo ja, više simpatišem Francuskoj i Engleskoj" (str. 120.).
Europski narodi i sloboda
„Jest, i proti Hrvatskoj je organizovana statička sila u svim modernim oblicima tiranije i korupcije, proti nama je militarizam, kapitalizam i antinacionalna organizacija proleterskih radničkih udruženja, ali mi, vjerujući u etične vrijednosti savremene Evrope, znamo da su pokojna vremena kada je Karlo Veliki mogao raseliti, iskorijeniti Sase, kada je austro-rusko-pruski apsolutizam upropastio Poljsku, jer danas, barem u Evropi, i najsurovije sile imaju samo dotle pravo postojati dok su etične, braneći interese više kulture i civilizacije. Veliki kapitalizam postoji samo kao pogodba konkurencije, natjecanja, bez kojega nema velikog napretka. Militarizam postoji, po (malo licemjernom) priznanju najmoćnijih njegovih reprezentanata, samo kao čuvar evropskog mira i reda. Teorijski internacionalizam socijalista u praski je svuda – osim kod nas – nacionalističan. Veliki imperijalizmi, malim narodima kobni, nalaze uspjeha samo u barbarstvu neevropejskih kolonija, dok se može predviđati vrijeme kada će zbog ekonomskih konkurencija, kao što je npr. sjeveroamerička, Evropa malo po malo morati ulaziti u ekonomski savez koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika sve više i više se demokratizuje, i pobjeda demokracije u Evropi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i naš. Austro-ugarsko pitanje može se bez velike svoje štete razviti samo u pravcu najpotpunije narodnosne samouprave, kao savez helvecijskih općina. Na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu evropska politika mora se riješiti spona neriješenih nacionalnih problema, pa i problema hrvatskoga, koji je vrlo važan u austrijskom i balkanskom pitanju. Uskrs Lazara talijanskog, grčkog, rumunjskog, srpskog i bugarskog, ujedinjenja Njemačke i mirno odjeljenje Norveške od Švedske, neuspjelost većih tiranija da slome duh poljski, češki, irski, finski i madžarski jamče nam da se nalazimo u vremenu sveopćeg evropskog narodnog oslobođenja. Hrvatske svijesti neće slomiti ni mnogo veća sila od antidemokratskog, neplodnog, nasilnog, kulturno nerazvijenog i korumpiranog mađarstva" (str. 121).
Glupani su u većini
„Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima" (str. 152.).
Hrvatsko ime nije kompromitirano
„Ne, ne, g. profesore, ni nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac 'barbar'. Rimski građanin, izvan Italije, je sasvim polatinjen" (str. 175.).
Hrvati okrivljuju druge za svoje nedaće
„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, 'barbarskih' Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas" (str. 175.-177.).
Nesposobnost u domovini
„Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas (str. 177.).
Sužanjstvo
„... Koliko nas ima, recite po duši, u kojima se stidi Evropljanin, da je kao Hrvat sužarij, kukavica, rob, izmet, sramota ljudskog roda, parodija kulture i modernih načela slobode, - u kojima se stidi Čovjek da kao današnji Hrvat mora biti sluga u vlastitoj kući i rob, sinji rob u divnoj zemlji, gdje svaka travka, svaki vjetrić, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora pjeva kao Gundulićeva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi, gdje nauku slobode, zaboravljenu u narodu i popljuvanu u kaputašiji, besjedi, propovijeda i na sve četiri svjetske strane pjeva tek pitomi, zdravi sklad hrvatskih krajeva, hrvatskog pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje?" (str. 177.-178).
Informiranje stranog svijeta
„Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i uslijed oskudice svakog narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog-te-pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi (str. 178.-179.).
Hrvati i Srbi dva naroda
„... Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima (Cincarima i Grcima). Nije čudo, te su ti tuđi elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda (str. 179.).
Zašto Hrvati zaostaju za drugim narodima u Europi
„Ne, mi nismo posljednji narod u Evropi jer smo maleni i jer tobože nemamo ljudi. Norveška, Belgija, Danska i Švicarska nisu veće domovine od ove naše zemlje. Najveći moderni narodi nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera. Mi smo posljednji narod u Evropi jer imamo zemlje, ali nemamo naroda, jer imamo reprezentanata, ali nemamo publike. Zagrebačka je klasična u tom pravcu, pa ne moramo na daleke putove, to manje što je ta zagrebačka publika, publika našeg narodnog središta, kvari i truje lošim svojim primjerom vascijelo hrvatsko općinstvo, demorališući tako cijeli naš narod. Neka nam se zbog tih gorkih ne rekne da grdimo Zagreb. Ne, mi volimo Zagreb, ali ne marimo Zagrepčana. Mi ne volimo Zagrepčana zbog Zagreba. Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo.
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema" (str. 182.).
Hrvatska
„Domovino, lijepa naša domovino,Dva narodaSada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!" (str. 183.).
Vjerujte u Hrvatsku
„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo?" (str. 190.-191.).
Povijest
„Povijest ove naše starodrevne kuće hrvatske, rušene, paljene, pretvorene iz kraljevske palače u banski dvor, ta dugačka i tragična priča je historija našeg naroda. Ali pored sve domaće nesloge i spoljnih udaraca, ta stara i slavna kuća, kraljevina Hrvatska, nikada ne bješe sasvim razorena kao Bugarska i Srbija, i na gostoljubivom njenu ognjištu nikada ne presta gorjeti sveta vatra hrvatske nezavisnosti!" (str. 191.).
Budućnost
„Jer samo slobodna kuća je kuća, a naša hrvatska kuća danas nije slobodnija no u doba kad je bila bedem zapada i evropske civilizacije protiv bizantinskog formalizma i azijskog barbarstva. Jednu polovinu drži Nijemac, drugu Mađar. Njeni zadrugari su tuđi sluge. Neka se odabrane duše naše spreme na žrtve (kao one dobre duše u Zidanju Skadra). Jer se ni danas tako visoke i tvrde kule slobodi ne podižu bez smrtnih muka koje pretvaraju mučeničke dojke u vječni vrutak života. Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! Jedan će tanki prozor gledati na grad duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog Istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se sa jednostavnošću latinske Dalmacije, sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila. A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku.
Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo! (str. 191.-192.).
Hrvatska i Srbija
„Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rasine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Stevana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš, htio bih biti Drašković). U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uvijek raja. Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njegova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljaci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patrijarhalne veličajnosti oranja kao pokojno Milovan Glišić, u Prvoj brazdi. Nas još uvijek tišti spahiluk, latifundij; u Srbiji ga nema, i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Evropi. Šumadija je raj seljački kao Radićeve – samo njemu korisne – utopije; Zagorje je odvajkada seljački pakao. Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija lani dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na 'minderluku' i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda apsolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj, tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenui, mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić, toliko demokrat da mu katkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi – srećniji" (str. 192.-193).
Hrvatska zemlja
„No ako se momentalno malo brine za sebe sam narod hrvatski, nas više od nas samih brani Domovina, i krasni naš geografski položaj. Naša domovina pritisnu cijelo primorje i tek naša zemlja omogućuje monarhiji velevlasni položaj. Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. Mi smo samo na jednoj strani izloženi direktno susjedstvu tuđe jake rase, ali ugarska ekspanzivnost ne može se zamisliti bez ustavnog uređenja hrvatskog pitanja, jer je Mađarska geografskim svojim položajem više upućena na Hrvatsku no obratno. Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatske je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se pedalj zemlje hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatske umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlju svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih poruka! (str. 193.-194.).
Hrvatstvo
„Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička u tolikoj mjeri da je njegova politika često jednostavno moralisanje, slično politici Sokrata, Muhameda i puritanaca. Politika, apelujući samo na etiku, odviše je idealistična, jer političar ne zastupa samo moralnih interesa naroda i jer se masa nikada ne može dovinuti do etične visine izabranih pojedinaca. No, premda naš vijek nije vijek isključivog moralisanja, kao doba Tacitovo i docnijih religioznih epoha, premda moralna energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca je i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom, nemajući – poput Izabranog Naroda – za sebe ni moći zlata, ni broja i oružja, unoseći u borbu brutalnom silom samo one idealne energije, neoslabljene i danas, kojima je neukost dvanaestorice apostola slomila najveću dojakošnju političku silu: Rimsko carstvo" (str. 194.).
Hrvatski idealizam
„Politika nam je – ili bi trebala da bude – borba idealistična, borba žrtvovanja i prijegora, borba borbe radi – „l' art pour l' art". Mi smo idealiste, jer ne branimo samo kesu od kulturnih kesaroša i lupeža, jer se ne borimo samo za ekonomske probitke, nego i za ugroženi nam jezik i očuvanje mučenice duše hrvatske. Idealiste smo, jer smo nacionaliste, narodnjaci i Hrvati, i jer se borimo sa bogatijim, jačim protivnikom kojemu bismo odmah podlegli da se njegovoj 'realističnoj' politici kupovanja savjesti, da se politici punijeg našeg korita ne odupremo svojski i složno – ne samo ekonomski, nego budeći u narodu one neslomljive otporne i pasivne sile koje dadoše srušiti gordi Rim dvanaestorici palestinskih seljaka i koje stvaraju danas u južnoj Africi nove Leonide i Witte (str. 199.).
Hrvatska inteligencija
„To je ona žalosna naša inteligencija bez inteligencije, koja puni kuću kod operete, ostavljajući je praznom kod 'literata' kao Shakespeare, Ibsen i Moliere. To je ona elita hrvatska što širi žargon bečkih Židova i berlinskih kaplara, nemajući pojma o narodu i o zemlji koja je rodi. To je ona hrvatska inteligencija od koje bježi glavom bez obzira jedan Meštrović i Budmani, koja ima smisla samo za tuđinsku kulturu u formi romana Karla Maya i feljtona Maya Nordaua, koja ne zna za izdanja književnika i naše Akademije i zbog koje je njemškutarski Zagreb postao mjestimice ruglo hrvatskog centra i polukulturno gnijezdo, živeći od otpadaka švapskih novina, od trača, a često i od naordinarnijih hohštaplerija, kao što je baš g. Treščec to dobro u svom zagrebačkom romanu prikazao. To je ona elita kojoj je Evropa u granicama Austrije i Njemačke, koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljakom – ona vajna elita koja samo uzima, nikad ne daje i koja smatra rad i trudni posao sramotom, a nehaj, anacionalizam, frivolnost, neznanje i parasitsku lijenost prerogativama aristokratizma. To je ona talmi-elita zbog koje Zagreb nema pravog hrvatskog salona, pravog hrvatskog društva, pravog 'velikog svijetla' i prave aristokracije narodne. Ta elita možda zna obući i nositi smoking, ali to zna i svaki konobar. Smoking i štirkana košulja mogu doduše 'napraviti čovjekom' i polučovjeka, mogu prikazati aristokratom i hohštaplera, ali te stvari nisu nužni atributi najboljeg društva iz tog prostog razloga jer ih nalazimo vrlo često u najgorem društvu (str. 203.).
Zavisnost inteligencije
„Najveća je naša nesreća te nemamo slobodne inteligencije. Činovništvo i svećenstvo je zavisno – zavisnije od svega nego od narodne misli. Potpuno nezavisnih i naobraženih imamo tako malo da gotovo iščezavaju među pukom i plaćenicima" (str. 204.).
Hrvatski jezik
„U vašem programu vidim mnoge egzotične predmete, ali ne vidim jednoga koji bi trebali učiti đaci svih fakulteta: hrvatskog jezika. Vjerujte, da ga neće naučiti do groba: tako je bogat i težak. – Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što 'kolo vode' kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući'" (str. 216.-217.).
Narodna književnost
„Naša lijepa knjiga mora prije svega biti narodna, jer je narodna pjesma, temelj naše pismenosti, estetična kao djela najpomirljivijeg artizma. Duh hrvatski je par excellence i od rođenja estetičan. Naša knjiga mora biti u čistom hrvatskom duhu, tj. u čistom hrvatskom slogu, a čistoga hrvatskoga stila nema bez čistoga hrvatskoga jezika. Narodne kulture nema bez prirodnog razvitka, dakle bez slobode. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišći zatočnik hrvatskog jezika i hrvatske slobode" (str. 241.).
Hrvatska zemlja
„Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nenapisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. Čista, etnografski je čista Hrvatska na selu, na najmanje tuđinskom selu naše otadžbine; idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekog dobrog demona, nekake milostive žene – lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja, pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom lijevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nađite, stvorite srce hrvatsko (str. 247.-248).
Hrvatska povijest
„Praktična, 'pozitivna', realna snaga povijest baš i stoji u tome što je historija vrsta štedionice drevnih energija, koje se baš njenim posredovanjem kao žive sile predaju potomstvu. Sve renesanse, svi preporodi su plod historijskih studija, pa zato ih i mi preporučamo kao glavno sredstvo hrvatskog preporoda. Jer samo ona snaga umire koja je bez povjesničara. Hrvatska povijest nije mrtvo slovo i dok je nje, mi smo nasljednici ne samo bolova već i kreposti naših otaca. U hrvatskoj povijesti nije ostao neplodan uzdah Katarine Zrinjske, a budemo li slušali njenu nauku sloge, požrtvovanja i rodoljublja, svaki od nas će imati pravo biti spasiteljem od grozne kletve Zvonimira, svetog kralja" (str. 460).
Slava
„Slava je danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svoga trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal, pa finije duše kao Taine kriju detalje svog privatnog života, dok ih barnumi kao D' Annunzio otkrivaju pred prostačkom gomilom. Tako dođosmo dotle, da pravi velikani nisu poznati po svojim djelima, već po svojim velikim tricama i nedjelima" (str. 525).
Starčevićanstvo
„Starčevićanstvo je sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje:'Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu'. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu" (str. 554.).
Hrvatski umjetnik
„Naš narod, umjetničkim darom jedan od prvih u Evropi, nadaren u najvećoj mjeri talentom pjesničkim, muzikalnim i plastičnim, u umjetnostima kunatori i kuburi, jer mu je u životnoj opasnosti sam njegov jezik i narodni život. U takvim užasnim prilikama treba da je svaki Hrvat, dakle i svaki umjetnik, branilac časti i sudbine svoje domovine, jer samo oslobođena otadžbina može biti pogodna za slobodnu narodnu umjetnost. Interes slobodne umjetnosti hrvatske nameće dakle svakom našem umjetniku patriotizam kao prvu i najsvetiju dužnost, a opominje li naša kritika umjetnike na tu dužnost nad dužnostima, ne griješi proti načelima slobodne umjetnosti, već ih – naprotiv – brani" (str. 600).
Hrvatska i europska umjetnost
„Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropejskijeg sadržaja. Samo slabi dusi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posežu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma" (str. 603).
Grad Zagreb – središte Hrvatske i hrvatstva
„Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se ponižava do ranga provincijskog gradića, da se čak i sistematski kleveće i napada. Bilo je dobrijana koji su Rijeku, grad tuđinske sfere, pokušavali dizati na trošak Zagreba. Dragi, živući tu među nama i dijeleći s nama sve dobro i zlo, napadahu Zagreb, kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti" (str. 643.-644.).
Davor Dijanović
Treba Cigu razapeti
Grobovi im oprostiti ne će!
U Vukovaru i oko Vukovara se još uvijek ne stišavaju burne rasprave oko uvođenja dvojezičnih natpisa u gradu heroju. Jedni zagovaraju strogo provođenje slova zakona dok drugi pokušavaju riječima i akcijama ukazati da ovaj potez Hrvatske Vlade, u ovom trenutku, ne bi bio pametan.
Prema jednom ispitivanju javnog mijenja u gradu na Dunavu više od osamdeset posto ispitanih građana Srpske nacionalnosti protive se uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovaru. U ovom trenutku važniji im je problem otvaranje novih radnih mjesta i stvaranje što boljih uvjeta za suživot. Jedni i drugi se zbog toga iseljavaju, osobito mladi i mlade obitelji.
Prigodom proslave pravoslavnog Badnjaka, prošle godine, zagrebački episkop Jovan Pavlović reče: «U nas se može govoriti i o profesionalnim Srbima kojima je srpstvo profesija!» Takvi najburnije zagovaraju uvođenje dvojezičnih natpisa u Vukovaru i to odmah, po mogućnosti još danas! S hrvatske pak strane najčešće se navodi razlog da bi to bilo ponovno razapinjanje grada, kao da mu ono tromjesečno razapinjanje iz 1991. godine nije bilo dovoljno, i da bi to ponovno razbuktalo nacionalne strasti!
Za razgovor o ovoj, kako kolege novinari vole reći i napisati, vrućoj temi zamolio sam dvije Hrvatice Vukovarke. Jedna se zove Fanika Janko, a druga Vilma Vidović. Obadvije su u Domovinskom ratu izgubile svoje muževe. Obadvije su članice udruge «Hrvatska žena Vukovar», a uz to ih još veže i jedna svetopisamska odlika supruge i majke: «one su svoju ženstvenost oživljavale muškom hrabrošću!», kako stoji u Drugoj knjizi o Makabejcima za majku Makabejku.
Odmah nakon ubojstva 12 hrvatskih redarstvenika, 2. svibnja 1991. godine u Borovu selu, Ivan Janko i drugi hrvatski rodoljubi u Vukovaru okupili su se u stožer za obranu Hrvatskog Vukovara. Na jednoj strani grada, onoj istočnoj, ustroj i obranu grada, vodio je Tomislav Merčep, a u zapadnom dijelu Blago Zadro. Dečki su išli na obuku izvan grada u napuštenu Pikovu farmu nedaleko prigradskog naselja Sotin. U gradu su patrolirali i držali noćne straže.
Jedan od viđenijih i utjecajnih bršadinskih Srba još i danas, izvjesni Smiljanić, vidjevši Ivana Janka, puno poznatijeg pod nadimkom «Cigo» u maskirnoj odori doslovno je rekao: «Cigu treba razapeti!»
Bilo je to 15.svibnja 1991. godine.
I dan danas žive svjedoci koji to mogu posvjedočiti. Nitko ovakve prijetnje, u to doba, nije previše ozbiljno shvaćao. A upravo se ta prijetnja dogodila, junaku ove utemeljene priče, Ivanu 14. rujna 1991. godine, samo četiri mjeseca kasnije. 15. rujna, te kobne 1991. godine, pao je taj dio Sajmišta, danas gradska četvrt, gdje su Ivana i još nekoliko njegovih suboraca uhitili Arkanovci. Gospođa Fanika nerado se prisjeća tih trenutaka i u dok s nama razgovara suze su joj teku niz lice. Njezina najbolja prijateljica Vilma majčinski je tješi. Nakon kratke stanke Fanika nastavlja.
Pojedinosti kako je moj suprug dospio u četničke ruke ni danas mi nisu poznate.
Znam samo da su ga strašno mučili. Njegove jauke prenosili su izravno preko motorole da bi što više uplašili hrvatske branitelje. Mog supruga su objesili za tenkovsku cijev. Ruke su mu vezali žicom i pri svakom ispaljenju granate motorolom su izvikivali:
«Ovo vam Cigo šalje vatrene pozdrave!»
Vrhunac njegovih muka bilo je razapinjanje na teretni vagon. Tenkovskom granatom raznijeli su mu tijelo, ostali su samo dijelovi kostiju ruku i nogu koji su bili vezani žicom. Bilo je to 15. rujna 1991. godine.
Gospođa Janko je tu stala i dugo je vremena gutala «knedle» koje su joj zapinjale u grlu.
Prisjetila se i onog Srbina Smiljanića s početka naše priče i njegove prijetnje «Cigu treba razapeti», koju nitko u tom trenutku nije ozbiljno shvatio. Smiljanić je i danas uspješan poslovan čovjek. Grad mu je iznajmio ili prodao «Veleprometove hangare» na Sajmištu gdje su mnogi Hrvati Vukovarci bili mučeni ili pak skončali svoje živote. Odavde su Vukovarce nesrbe odvodili u različite Srbijanske koncentracijske logore. Smiljanić nije jedini koji je sudjelovao u srpskoj pobuni 1991. godine, a da za to nije odgovarao. Zato smo obadvije protiv uvođenja dvojezičnih natpisa u gradu Vukovaru. Kao da ovakva razapinjanja, u doslovnom i prenesenom smislu te riječi, nisu bila dovoljna!
Jedno ovom slično izviješće snimila je 18.11. 2012. godine i bivša novinarka HTV-a Karolina Vidović Krišto. To izviješće nikad nije bilo prikazano na javnoj televiziji, a spomenuta novinarka je zbog ovog priloga i priloga o kontraverznom 4. modulu o spolnom odgoju u našim školama smijenjena s položaja urednice vrlo gledane TV-emisije «Slike iz Hrvatske».
Vjenceslav Janjić / Župa sv. Josipa Radnika - Vukovar
Toronto, 3.3.2013.
ČUVAJTE SE OSVETE HRVATSKIH PRAVEDNIKA!
Čuvajte se Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih!
mletački dužd Urso Patricio
Povijest nije nekakva biblija svih događanja iz prošlosti, nego je neprestani proces selekcije kojom se u raznim vremenskim razdobljima bira određene momente, određene događaje i određene ljude. Ljude koji se tom selekcijom više puta dovode u situaciju iz koje će vrlo teško izići.
Ali, u tim i takvim momentima pojedini posebni ljudi pronađu najprije sebe, pronađu tko su i zašto su stvoreni - pronađu svoju sudbinu i svoj životni put.
Ti, vrlo rijetki ljudi obično se pojavljuju u momentima kad nihovome narodu prijeti smrtna opasnost.
Kako bi se uvjerili da je to uistinu tako, pogledajmo malo u našu prošlost.
Jedan od najznačajnijih hrvatskih vladara u 9. stoljeću bio je knez Trpimir (845. - 863.). Za njegove vladavine Hrvatska se prostirala od Jadranskoga mora do Drave, Dunava, i Drine, te od Istre do današnje Albanije. U to vrieme granica između Bugarske i Hrvatske išla je Dunavom na sjeveroiztoku i Drinom na iztoku.
S namjerom da proširi svoju državu bugarski knjaz Boris I 854. godine poslije napada na bizantinsku provinciju Rašku, prelazi Drinu i napade Trpimirovu državu. Trpimir ga u donjem toku Drine porazi i prisili da zatraži primirje.
Poslije što je obranio svoju zemlju od bugarske najezde Trpimir je nastojao svoju državu urediti po uzoru zapadnih europskih država.
Trpimir je bio pobožan vladar što potvrđuje i njegova povelja od 4. ožujka 852. kojom Splitskoj nadbiskupiji potvrđuje posjed svih kupljenih zemljišta.
Povelju podpisuje “Trpimir božjom pomoći vladar Hrvata”.
Trpimir sebe naziva “Trpimir vladar Hrvata”, a svoju državu “Država Hrvatska”. Njegov dvor bio je na Klisu.
Blagi i miroljubivi Trpimir imao je tri sina, ali ga poslije njegove smrti ni jedan od njih nije naslijedio najvjerojatnije za to što se znalo da se Mlečani već duže vremena pripremaju za napad na hrvatske primorske gradove pa je Hrvatskoj, nasuprot mekanim Trpimirovim sinovima, bio potreban hrabar i odvažan vladar i vojskovođa, stoga za njegova nasljednika izabran je knez Domagoj (863. - 876.).
Podcijenivši Domagojevu hrabrost, napuhani mletački dužd Urso Patricio 865. g. s jakom mornaricom kreće na osvajanje njegove države..
U bitci koja je uslijedila Domagoj ga potuče do nogu i prisili da podpiše mirovni ugovor.
Tim ugovorom Mletci se obvezuju Domagoju plaćati danak tada vrlo skupim kunećim krznima.
Radi toga hrvatski je novac uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. nazvan kuna, a nažalost privremeno, tako se i danas zove.
Domagoj je znao da se Mletci (kao i njihovi kasniji potomci Talijani) neće pridržavati onoga na što su tim primirjem bili ovezani pa je uvijek bio spreman odgovoriti na sve njihove provokacije.
Znajući da je napad najbolja obrana, hrabri i poduzetni Domagoj iz obrane prelazi u napade na mletačko brodovlje širom Jadrana.
On Mlečanima zadaje toliko jada da su ga prozvali “veoma pakosnim vladarom Hrvata”, a njegove ratnike “brutti Croati”.
Uzpostavom jake vojske i mornarice, za vrieme svoje vladavine Domagoj je postavio čvrste temelje jakoj hrvatskoj državi.
On je jedan od najuspješnijih hrvatskih vojskovođa i vladara.
HRVATSKA IZMEĐU IZTOKA I ZAPADA
Na prijestolje u Carigradu 867. g. dolazi car Bazilije I. (ili Vasilije I.). U Bizantu se sređuju do tada uzburkane prilike u Crkvi i politici tako da je on sad mogao posvetiti više pozornosti Zapadu.
Usljed provale Saracena u južnu Italiju Bazilije sklapa ugovor s iztočnofranačkim carem Ludwigom II., poznatim pod nazivom Ludwig der Deutsche (Ludwig Njemac), obećaje da će u pomoć obsadi Barija, u kojem su bili Saraceni, poslati svoju mornaricu.
Ali, zbog međusobnog nepovjerenja bizantska flota pod zapovjedništvom admirala Niketa Orifa ubrzo napušta obsadu.
Ludwig sad u pomoć poziva Domagoja da mu s hrvatskom mornaricom dođe u pomoć, što je Domagoj i učinio.
I, kako se to nama Hrvatima uvijek događalo, dok je Domagoj, za tuđe interese, od Saracena oslobađao Bari, znajući da je Hrvatska momentalno bez obrane Bazilije mu iza leđa šalje istog onog admirala Orifa s njegovim brodovljem u Dalmaciju.
Orif opljačka sve do čega je došao, poruši mnoge gradove i u robstvo odvede mnogo zarobljenog naroda.
Papa Hadrijan II.i Ludwig Baziliju šalju oštar pismeni ukor i od njega traže zadovoljštinu.
Ludwig, koji je u to vrieme okrutno vladao Panonskom Hrvatskom, u svome pismu Baziliju uz ostalo kaže: “Nije, naime bilo zgodno učinjeno, da se istim našim Hrvatima, dok nisu ni slutjeli, da im bilo kakva nesreća od drugih prijeti, na tako opak načinkod kuće sve njihovo opljačka, da im se dogodi ono u što nipošto uobće ne bi upali da su to unaprijed znali”.
Za papu i Ludwiga sve je završilo s tim “ukorom”.
Vrativši se iz Barija i vidjevši pustoš Domagoj počima odmazdom protiv bizantskih posjeda i posjeda njihovih saveznika Mlečana.
U piranskom zaljevu 872. g. hrvatski mornari predusreću mletačku izvidničku galiju, poubijaše svu posadu, a galiju zaplijeniše.
Time je Domagoj s Mlečanima došao u otvoreni sukob - koji uza sva posredovanja pape i drogih moćnika toga doba, nije prestao do konca njegova vladanja.
Podkraj Domagojeva života dolazi do ustanka Hrvata protiv Ludwigovog vrhovništva nad dijelom Hrvatske.
Borbe traju 7 godina, Franke na moru pomažu Mlečani, a u Panoniji hrvatski izdajica knez Kocelj, koji je u posljednjoj bitci 876.g. poginuo.
Te godine Ludwig i njegovi Franci su bili poraženi. Kako stoji u povijestnim zapisima iz toga doba, - u bijesu zbog poraza Franci s majčinih grudi trgaju i na komade sjeku nevinu dječicu i bacaju psima za hranu.
Nu, sve bez koristi, jer Hrvatska se tim ustankom zauvijek oslobodila Franaka.
Za trajanja borbe s Mlečanima te iste godine umire i Domagoj, hrabri hrvatski vladar i vojskovođa, ali će ga još duga stoljeća pamtiti svi neprijatelji Hrvata, a posebno Mlečani čiji su duždevi stoljećima kasnije opominjali svoje podanike s riječima: “Čuvajte se onih Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih, jer tada su najzločestiji”.
Danas, kao i u ona davna vremena Hrvatskoj opet prijeti opasnost sa svih strana. Izvana, sa sjevera i zapada ugrožena je od potomaka starih Franaka, s juga od potomaka Mlečana, s iztoka od potomaka Bizantinaca, ali najviše je ugrožena iznutra od domaćih izdajnika, Koceljevih potomaka.
Oni su Hrvatsku opet doveli na rub ponora.
Ali čvrsto vjerujem da danas kad je Hrvatska u smrtnoj opasnosti negdje među nama postoji novi Domagoj i da će uskoro čas kad će ustati i uzviknuti: “Hrvatski narode, hrvatski branitelji i svi pošteni Hrvati i Hrvatice, vrieme je da prestanemo biti rakova djeca. Vrieme je da se ujedinimo u jedan tabor, u jednu vojsku i da tako ujedinjeni poručimo toj jugokomunističkoj bandi koja nam je opet sjela za vrat -
Čuvajte nas se! Dolazimo iz Vukovara, Voćina, Škabrnje i Široke Kule!
Dolazimo iz svih mjesta i sa svih grobova naših suboraca palih za slobodu naše Domovine! Dolazimo sa grobova koje vi izdajnici na sve načine želite oskvrnuti, pa evo najzad i nadpisima ćirilicom, pismom njihovih ubojica, vaših saveznika!
Dolazimo! I, zapamtite - Ovoga puta neće vam biti oprošteno!
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Hrv. Inf. Radio Program u Torontu
"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će!"
(Sveto Pismo)
Živim četnicima opasni i mrtvi Hercegovci
Dok se u Vukovaru nasilno uvodi ćirilica, naravno po slovu zakona jer tako su odredili domoljubi poput Arsena Bauka i njemu sličnih u Hrvatskoj vladi, u Vrgorcu po nalogu policije obilaze se kuće i traži prijavljene Hrvate iz Hercegovine. Mrtve Hercegovce brišu kako ne bi glasovali, ne daj Bože - za, a ne protiv Hrvatske. I tu je pravna država položila ispit, briše mrtve s popisa lista glasača. Zapravo, pa nisu nijedno mrtvo ime objavili koje je negdje bilo prijavljeno a da je istodobno glasovalo. Mimo svih ustavnih, a istodobno protueuropskih standarda o slobodi kretanja i ljudskim pravima, hrvatska policija uzela je sebi za pravo prebrojati postelje, vidjeti jesu li još tople.
Prema podacima prebivalište u Vukovaru imaju prijavljeno 42.231 osoba, od čega ih 32.612 ima pravo glasa. Prema zadnjem popisu stanovništva, u Vukovaru živi 27.683 ljudi.
U Vukovaru, prema tim brojkama, ima oko pet tisuća birača više nego stanovnika. Kad se usporede broj stanovnika i broj ljudi koji imaju prijavljeno prebivalište u Vukovaru, ispada da je "višak" oko 15 tisuća stanovnika. A što bi se sve tu dalo naći, naravno kad bi ministri imali volje i želje, slijedili pravo i pravdu, bili domoljubi i rodoljubi!!! Koja ih ideja vodi u Vrgorcu? Domoljubna sigurno nije, a još manje rodoljubna. Ministri su javne osobe i narod o njima mora sve znati, koje su nacionalnosti, koju ideologiju zastupaju, što su radili u životu…
Kad je u pitanju Vukovar, valja biti načisto - tu ne broje Hercegovce, jer oni su mrtvi, oni su na Ovčari, oni su u Dunavu, na Sajmištu. Hercegovac je bio Blago Zadro, Njavro, Crnjac i mnogi drugi!
Pretpostaviti je kako pravični ministar Bauk kao domoljub da je bio branitelj, jer po dobi je to mogao biti, te da znade vrednovati Vukovar, Grad heroj, Grad stradanja, mjesto ponosa i žrtve. Pretpostaviti je, da ministar Bauk i njegov kolega Ostojić paze na slobode i kretanja te da primjenjuju kretanje EU i deklaraciju u ljudskim pravima.
Njima je teško možda shvatiti da su mnogi Hrvati, a čija su djeca branila Vukovar upravo iz Hercegovine, imali prebivalište u Njemačkoj još za vrijeme Jugoslavije. I tada, dva prebivališta! Razumjeti ih je ako to ne shvaćaju jer njihovi očevi su uživali i u Jugoslaviji, bili privilegirani. Ali zato, neka danas poštuju temelj hrvatske države, slobodu koja je nastala na krvi. Puno je hercegovačkih života utkano u slobodu Bauka i Ostojića. Svaka vožnja u luksuznoj limuzini i s bahatom izjavom, te ne poštivanje žrtava, nije ništa drugo doli ponovno nanošenje rana onima čiji su sinovi, očevi, braća, sestre, majke na Ovčari i oko Ovčare….
Ne trebaju se ministri bojati mrtvih Hercegovaca, niti u Vrgorcu niti u Vukovaru, nego trebaju pojasniti otkud u današnjem MUP-u i drugim državnim institucijama živi četnici? Oni koji su razarali Vukovar! Oni koji im sugeriraju da su opasniji mrtvi Hercegovci nego živi četnici! Postavlja se pitanje, bi li možda nekim ministrima odgovarao vukovarski model rješenja hercegovačkoga pitanja? (hrsvijet.net)
M. Vidić
Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!
George Lloyd
Evo t´ naške domovine!
NAŠI LJUDI I KRAJEVI
Marin Bego, Hrvatska mladost, broj 4-5.
Zagreb, prosinac - siječanj 1943 - 1944.
"Liepa naša domovina" himna Hrvatskog naroda plamti divnim zanosom, kojim vanredna ljepota Hrvatske zemlje napunja dušu čovječju. U srdcu Europe, u žarištu njene kulture, kao golemi nasip prema Jadranskom moru strši Dinarsko gorje - Slikovito gorje prema moru pada strmo i sliči fantastičnim kazalištnim kulisama, pripremljenim za neku čudesnu priču. S druge strane, prema kopnu, veličanstvene planine, obrasle šumama, spuštaju se u osam gorskih tala sa sve niže i niže, što dublje ulaze u kontinent, gdje se drobe u tisuće sjenovitih brežuljaka preko ciele Bosne i Hercegovine sve do Hrvatskog Zagorja, da se konačno smire i uztupe mjesta bezkrajnim žitorodnim ravnicama Hrvatske, Slavonije i Sriema.
Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.
Ali, kao što je raslinje pod južnim podnebljem bujno i raznoliko, tako se i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske razlikuju po ćudi i temperamentu, po navikama i sklonostima, akoprem ih izta krv, izti jezik i vjekovna sudbina, spaja u jednu nerazdjeljivu zajednicu, koju nikad ni najezde divljih horda, ni družtvovni kataklizmi, ni najveće nesreće, nisu mogli razbiti.
PRIMORSKI KRAJ:
Primorski Hrvati, u neprestanom dodiru sa kulturnim svietom tipični su predstavnici uljudbe i pozitivnih vrjednota Hrvatskog naroda. Nije bez važnosti, da je najmoćniji Hrvatski kralj Petar Krešimir (1058.-1074.) upravo iz Dalmacije proširio svoju vlast na Neretvansku nizinu i Bosnu i tako već sredinom jedanaestoga stoljeća pod svojim žezlom zahvatio cieli teritorij, koji je danas priznat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve, što je Hrvatski narod dao u kulturnom i družtvovnom pogledu, sve njegove težnje i nastojanja kroz dugi niz vjekova, najbolje se odrazuju na Primorju, u Istri i Dalmaciji, posebno u Splitu i Dubrovniku kao središtima Hrvatskog Primorja.
U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.
U drugom središtu Hrvatskog primorja, u Dubrovniku, osjeća se bilo cielog Hrvatskog naroda, od onog vremena, kad je taj narod došao u ove krajeve. Na negda goloj litici, pred licem bezkrajne površine morske, podigoše Hrvati grad, kojemu je po ljepoti težko naći premca, ogradiše ga visokim mirima, tvrđama i kulama, zasadiše u njemu i oko njega sve cvieće i južno raslinje tako, da se on danas izdiže kao iz velike cvjetne bašte vanredan i divan u živoj izmjeni boja. Svaki stil i svako novo nastojanje na polju arhitekture zastupano je u Dubrovniku. Na polju privredne aktivnosti i kulturnog stvaranja Dubrovnik je postigao vrhunac još u doba renesanse (oko god. 1500.), Hrvatska književnost cvala je tu u XVI. stoljeću i takmi čila se najnaprednijim narodima. Marin Držić još prije Moliera pisao je svoje drame, koje su i danas na razporedu; Ivan Gundulić spjevao je prvi epos slobodi. Tisuću godina samostalnog života dokaz je izvanredne diplomatske vježtine i državničke mudrosti, a veliko bogatstvo i sjaj, plod su zamašitih pomorskih podhvata i uzpješnog trgovanja po svim morima svieta.
Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.
Hrvatski pomorci odlikuju se vedrim pogledom na sviet, hitrim mišljenjem, duhovitošću, oštroumnim zapažanjem, odlučnim i sigurnim nastupom. Imaju svoje određeno naziranje na sviet i njegove probleme. Svoju Hrvatsku domovinu, a napose svoj primorski krš, koji rodi izvrstnim vinom, maslinom i svakojakim južnim voćem, vole iznad svega. Hrvati iz ostalih krajeva obično smatraju primorje siromašnim, budući je u narodu 80% poljodjelaca, oni bogatstvo ocjenjuju prema plodnosti zemlje u žitaricama. Primorci naprotiv drže svoj kraj najbogatijim, obzirom na neizmjerne privredne i ekonomske mogućnosti, koje daje more.
I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...
LIČKI KRAJ:
Prielaz iz Primorja u Liku po strmoj gorskoj kosi Velebita nije lagan; krajobraz se mienja, ali ipak osjeća se blizina mora. Primorci i Ličani, po prirođenoj bistrini duha, oštroumlju, razvi jenoj osjećajnosti i odlučnosti, sasvim su slični. Ali Ličani razlikuju se od Primoraca upornošću, većim samoodricanjem i odlučnom voljom, koja ja nepokolebiva kao masiv Velebita.
Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.
S druge strane, čednost i skromnost njihovih žena pojačava kod njih ljubav za obitelj za ognjište. Kod Ličana je ognjište podignuto na oltar veće svetinje od ove on nepozna. Nema sumnje, da idilična tišina Velebitskog gorja, neobična šumovitost i izvanredna romantičnost Plitvičkih jezera utječu na ćud i karakter Ličana.
Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.
BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:
Bosanski i Hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rieke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dielu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugniezdio se na visokom, šumovitom briegu između rieke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orientalni karakter. Nekoć je bio priestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rieka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se medu zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote.
Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.
Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći Hrvatski elemenat. Romantičnost Bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama". Takove tankoćutnosti, takovog ljubavnog zanosa nema u svietu. Sladka omama završava podpunom predanošću sudbini, pokornošću Bogu i višim silama "kismetom", da opet odjednom plane neviđenom preduzimljivosti i skrajnom odvažnosti u slučaju rata. Vojničke vrline Bosanaca i Hercegovaca nadaleko su poznate disciplina i poslušnost, uztrajnost, neograničeni samopriegor i požrtvovnost uz prirođenu inteligenciju i žarko rodoljublje čine od njih vojnika, pred kojim svaki neprijatelj drhti i sve zapreke padaju.
HRVATSKO ZAGORJE:
Jesu li mali, ubavi brežuljci Hrvatskog Zagorja oni, koji su se najdalje odkotrljali od Velebitskog masiva ili pripadaju srednjeeuropskom subalpinskom gorju, težko je u prvi mah odgonetati. Svakako oni su vrlo liepi i vrlo plodni. Rode obilato grožđem, svakojakim voćem i povrćem. Posvuda žubore brzi gorski potoci, obilja vode natapa gredice u polju i vrtovima, gdje je savka stopa zemlje brižno obrađena Zagorje je najnapučeniji kraj Nezavisne Države Hrvatske, dapače jedan od najnapučenijih krajeva Europe.
Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.
Ljeti, kad voćke dozrievaju, vide se posvuda ljudi u polju: među zelenim granjem, koje se savija pod težinon ploda, kao da su se zapleli veliki bieli leptiri.
Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.
SLAVONSKI KRAJ:
Velebno primorsko i velebitsko gorje, prašume, tisuće zelenih brežuljaka, čarobna jezera, vodopadi rieka i brzih gorskih potoka odpjevali su svoju pjesmu, tlo zemlje spustilo se i smirilo zauviek. Iztočno od Zagreba pa kroz cielu Slavoniju i Sriem, prostiru se nepregledne žitorodne ravnice, kojima nema ni kraja ni konca. Ova plodna najbogatija nizina, žitnica je Hrvatske. Rubom nepregledne ravnice teče s južne strane rieka Sava, sa sjeverne strane Drava, koje obe utječu u središnju europsku rieku Dunav.
Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!
Čitava putanja sunca, kad jutrom izađe na jednoj strani, dok uveče zapadne na drugoj, kreće se na njoj. Za dugih ljetnih dana sve se privida kao u snu: neosjetljivost tvrdih predmeta unaokolo, titrava izmjena boja i zvukova, plača i smieha. U tom prostranstvu svrt naše tuge i žalosti, sve brige i obziri morali bi izgledati bezkrajno smiešnim, ali nije tako. Pustopašnost, širo kogrudnost i ekspanzivna suosjećajnost Slavonaca prelazi kadkad u slabost, koja je bez sum nje odraz bezkrajne jednolične nizine, što sve daje, a ništa ne traži. Samo kad popodnevni vjetrić uzbiba valove dozrelog žutog klasja, sumorni pogled oživi i zadovoljno kruži u nedo gled po bezkrajnoj ravnici, koja se sva prenemaže od težkog ploda ...
Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.
Ne, ni plodnost zemlje,
ni obilje, ni lagodan život,
ništa ne može odviknuti od borbe onoga,
koji se borbi raduje,
jer ju je u krvi nasliedio i na nju navikao.
"Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
to je naša domovina!"
Uvođenje ćirilice u Vukovaru zasjenilo srpske zločine u Slavoniji
Hrvatska država se u krvavom obrambenom ratu uspjela obraniti od srpske unutarnje i vanjske oružane agresije, a nakon oslobođenja, postala je stalnom žrtvom smišljenih izazivanja kriznih žarišta, koja bolno utječu na postignuto stanje i razvoj društvenih odnosa.
Tako je početak 2013. godine, obilježen bolnim pitanjem uvođenja ćirilice u hrvatskom gradu mučeniku Vukovaru, nad kojim su Srbi 1991. počinili ratni zločin genocida nad ljudima, ali i urbocida i kulturocida nad cjelokupnom njegovom poviješću i baštinom. Unatoč nezamislivim trpljenjima tijekom višemjesečnog srpskog razaranja i uništenja grada, patnjama tijekom stravičnih mučenja, masakriranja, silovanja, mnoštvenim ubojstvima u vukovarskim i brojnim drugim logorima pod srpskom okupacijom na području Republike Hrvatske, ali i Vojvodine i Srbije, svim otkrivenim i neotkrivenim mnoštvenim grobnicama koje se još brižno skrivaju, kao i protjerivanju iz svojih domova, Hrvati su nakon uspostave mira prihvatili suživot sa Srbima u Vukovaru i bez zadovoljštine dobivene osudom zločinaca i otkrivanjem grobnica njihovih najmilijih.
Unatoč tolikom hrvatskom oprostu, ponovo se stvara osjećaj da Srbi iz Vukovara i okolice, koji su se 1996. javno protivili povratku Hrvata, u Vukovaru ne žele živjeti ili u njemu ne će moći opstati, bez javne uporabe ćirilice.
Koliko je uvođenje ćirilice u javnu uporabu u Vukovaru bolno za Hrvate, ali i pripadnike tamošnjih drugih naroda, moguće je razmatrati i kroz stradanje obližnjih hrvatskih mjesta Lovasa i Opatovca, koji pripadaju današnjoj općini Lovas u Vukovarsko-Srijemskoj županiji, više o tomu govori Željko Tomašević.
Prema popisu stanovništva iz 1991., Lovas i Opatovac su bili većinski naseljeni Hrvatima. U Lovasu je živio 1.681 stanovnik, od kojih Hrvata 1.441, a Srba 133, dok je u Opatovcu živjelo 550 stanovnika, od kojih Hrvata 238, Srba 144, pripadnika drugih naroda 168, među njima najviše Mađara 116.
Tzv. „JNA“ je Lovas počela napadati topništvom već krajem rujna 1991. godine. Nakon održanih pregovora s tzv. „JNA“, mještani su joj predali dio naoružanja, a dio su ipak zadržali radi obrane u slučaju napada srpskih paravojnih hordi. Nitko od Hrvata nije ničim ugrozio mjesne Srbe, s kojima je bilo i dogovoreno da nitko nikoga ne dira.
Unatoč takvom dogovoru, srpske paravojne postrojbe, sastavljene od domaćih Srba i dragovoljaca iz Srbije, među kojima je prednjačila postrojba „Dušan Silni“, uz podršku snaga tzv. „JNA“, 10. listopada 1991. su napale i zauzele gotovo nebranjeni Lovas, a potom i susjedni Opatovac 14. listopada 1991. godine.
Upadom u Lovas, srpski zločinci iz postrojbe „Dušan Silni“, istoga su dana okrutno zlostavljali i ubili 23 Hrvata civila u njihovim kućama i na ulicama, uz stalno bacanje bombi na hrvatske kuće i njihovim paljenjem.
Prema iskazima samih zločinaca, koji su se za oružani napad na Lovas pripremali u Šidu i Novoj Pazovi, bilo im je rečeno da su mjesni Srbi obaviješteni o njihovom napadu i da će se nalaziti u podrumima, a da će se na ulicama nalaziti samo Hrvati. Prigodom napada im je bilo poznato koje su hrvatske, a koje srpske kuće, jer su im to pokazivali „domaći“ Srbi koji su s njima sudjelovali u napadu.
Dani od 10. do 18. listopada 1991., najkrvaviji su dani u povijesti mjesta Lovas. Tijekom tih osam dana, Srbi su Hrvate ubijali u svim prostorima, od kuća i garaža, do mjesnih kapelica.
Vrhunac srpskog ratnog zločina nad hrvatskim civilima u Lovasu, dogodio se 18. listopada 1991., kada su Srbi najprije odabrali 15 muškaraca koje su pretukli pa zaklali noževima. Potom su skupinu od 51 mjesnog Hrvata, prisilno odveli i natjerali u postavljeno minsko polje. U tom čudovišno okrutnom zločinu je ubijen 21 Lovašanin, a njih 14 je ranjeno.
Srbi su u Općini Lovas ubili ukupno 87 Hrvata, 85 iz Lovasa i 2 iz Opatovca, od kojih se 3 osobe još vode kao nestale, i to 2 iz Lovasa i 1 iz Opatovca. Među ubijenima je 11 žena.
Tijekom srpske okupacije Lovasa, okrutna mučenja, silovanja žena, prisilni rad i ubijanja, uz obvezno nošenje bijele trake na rukama i isticanje bijele plahte na kućama kao znakova raspoznavanja i narodne pripadnosti, za Hrvate su bili dio svakodnevnih strahota. Srbi su Hrvate iz Lovasa tukli i ubijali šipkama, kabelima i pendrecima, boli ih i klali noževima, mučili elektrošokovima, vadili im zube, bušili noge bušilicama, a nakon ozljeđivanja su se nad njima iživljavali i stavljanjem soli na rane.
Većinu ubijenih mjesnih Hrvata, Srbi su zatrpali u mnoštvenu grobnicu na mjesnom groblju, u kojoj je pronađeno i izvađeno 68 ostataka žrtava, 66 iz Lovasa i 2 iz drugih mjesta. Ostatci 10 žrtava izvađeni su iz pojedinačnih grobnica. Pokop zemnih ostataka žrtava je održan 21. ožujka 1998. godine.Na mjestu mnoštvene grobnice u Lovasu je 1999. postavljeno spomen obilježje.
Srbi su iz Lovasa i Opatovca protjerali 1661. čovjeka, i to 1341 iz Lovasa i 320 iz Opatovca. Lovasu su promijenili i ime u Dušanovac. Spalili su i lovašku mjesnu crkvu Sv. Mihaela, izgrađenu prije više od 250 godina, a mjesne križeve i raspela su isčupali. Kapelicu Sv. Florijana na mjesnom groblju su također uništili, a na mjestu srušene četiri hrvatske kuće, izgradili su pravoslavnu crkvu, koje u povijesti Lovasa nikada nije bilo. Ta je crkva, odlukom nadležnog Ministarstva, ipak srušena 2000 godine. Srbi su uništili i mjesnu crkvu u susjednom Opatovcu, a njezina zvona su odvezli u Srbiju.
U Lovasu su zapalili 161 kuću Hrvata i 100 kuća bitno oštetili. Jedan od zločinaca je u postupku pred beogradskim sudom izjavio „da nikada nije vidio bogatije selo, da je selo pljačkano od prvoga dana, a da su ga pljačkali uglavnom domaći Srbi i dobrovoljci iz tzv. Aždajine skupine“. Srbi su u Lovasu zapalili i uništili Hrvatski dom, pogon i skladišta tvornice „Borovo“, PZ „Lovas“, tvrtke VUPIKA, INE i sve druge gospodarske objekte, staje i sjenike.
U Opatovcu su potpuno uništili 15 hrvatskih kuća i 50 bitno oštetili. U mjesnoj čitaonici su uspostavili zatvor u kojem su okrutno mučili i zlostavljali mjesne Hrvate i Mađare, tjerajući ih i na prisilni rad.
Općinsko vijeće Lovasa je uz pomoć PZ „Lovas“ i Ministarstva hrvatskih branitelja, 2003. objavilo knjigu pod nazivom „Krvava istina“, u kojoj su prikazana stradanja i patnje Hrvata iz Lovasa i Opatovca, ali i drugih nesrpskih naroda. Takav srpski zločin nad civilima Lovasa i Opatovca, koji se počinio tijekom razaranja obližnjeg Vukovara, ima sva obilježja ratnog zločina genocida, počinjenog radi uništenja i zatiranja hrvatstva toga kraja i njegova pripojenja Srbiji.
Za zločine počinjene u Lovasu, pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, 2008. je započelo suđenje tek četrnaestorici pripadnika srpskih postrojbi i mjesnih okupacijskih vlasti.
Sudsko vijeće je 26. lipnja 2012., osudilo prvooptuženog Ljubana Devetaka, rođenog u Lovasu, na 20 godina zatvora, a ostalu trinaestoricu na kazne zatvora u trajanju od 4 do 14 godina. Tako kratke zatvorske kazne za strašne mnoštvene zločine nad civilima, uz istodobno puštanje osuđenih na slobodu do pravomoćnosti presude, izazvale su veliko zgražanje ne samo hrvatskih braniteljskih udruga nego i srbijanskih humanitarnih djelatnika, koji smatraju neprirodnim da se za takav ratni zločin izrekne kazna od tek nekoliko godina zatvora, a znano je da se za kaznena djela teškog ubojstva ponekad dosuđuje i 40 godina zatvora.
Jedino je srpsko tužiteljstvo bilo jako zadovoljno presudom i izrečenim kaznama, smatrajući da je srbijansko pravosuđe njom poslalo jasnu poruku poštovanja i isprike žrtvama.
Znajući da je pred istim srbijanskim sudom, hrvatski branitelj Veljko Marić osuđen na kaznu zatvora od 12 godina, na temelju prethodno nikad dokazane optužbe za ubojstvo samo jedne osobe srpske nacionalnosti i to tijekom redovne akcije hrvatske vojske kod Grubišnog Polja 1991., presudom zločincima iz Lovasa, nedvojbeno je poslana tek poruka, o neiskrenosti i nevjerodostojnosti srbijanskog suda u poštovanju i isprici žrtvama.
Također, osim osuđenih četrnaestoro počinitelja, nitko od zapovjednika tzv. „JNA“, koji su odgovorni za pripremu i omogućavanje zločina u Lovasu, nije optužen ni suđen. Prema iskazu svjedoka Stjepana Peulića, koji je preživio prolazak kroz minsko polje, natjerivanje 51 Hrvata u minsko polje 18. listopada 1991. je uz optuženog Ljubana Devetaka, zapovjedio i dr. Vojislav Stanimirović, tada „oficir rezervnog sastava tzv. JNA“ i „šef sanitetske službe za područje Zapadnog Srema“, a kasnije vukovarski okupacijski gradonačelnik, koji je bio nazočan odvođenju ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice, dajući pritom svoju čuvenu zločinačku izjavu o vukovarskoj bolnici kao „posljednjem ustaškom uporištu“, da bi potom, unatoč odlikovanju od ratnog zločinca Radovana Karadžića bio i saborski zastupnik SDSS-a, stranke koja danas bestidno traži uvođenje ćirilice u Vukovaru. Dr. Vojislava Stanimirovića se osnovano sumnjiči i za nestanak ljudi u Tovarniku i drugim hrvatskim mjestima, a prema svjedočenju svjedoka iz dokumentacije HIC-a pod br. 73, i za mučenja i vađenja krvi Hrvatima zatočenim u srpskom logoru na salašu Jovanovac kod Rume.
Uvažavajući posljedice nesporno počinjenog srpskog genocida u Vukovaru, na području Istočne Slavonije i Zapadnog Srijema, osnovane su sumnje javnosti da uvođenje ćirilice u Vukovaru, nije potaknuto tek brigom za očuvanje narodnog identiteta tamošnjih Srba.
Nakon što su u noći s 18/19. veljače 2013., nepoznati vandali bijelim sprejem išarali ćiriličkim četiri C slovima, crnu mramornu spomen ploču na farmi Lovas, na izlazu iz Borova Sela prema Dalju, koja je postavljena na mjestu mnoštvene grobnice iz koje su izvađeni ostatci 24 hrvatskih branitelja i civila, uz jednako išaranu tablu TZ Vukovara, uz natpis Vukovar na ćirilici, sve je očevidnije da je zahtjev za uvođenjem ćirilice, plod neprekinutih srpskih težnji za ničim utemeljenom srbizacijom grada Vukovara.
Zato nas tim više zapanjuje nesavjesno ponašanje hrvatskih političkih struktura, koje na temelju nevjerodostojnog postotka o udjelu srpskog pučanstva u stanovništvu Vukovara, ostrašćeno žele uvesti ćirilicu u Vukovaru, pritom i ne pomišljajući da su mjesta poput Vukovara ili Srebrenice osobiti znamen, koji više nikada ne može biti jednak mjestima u kojima se nije dogodio genocid, pa se na takva znamen mjesta i područja, ne bi smjeli automatizmom primjenjivati opći zakoni koji vrijede za redovna stanja.
Znajući s koliko su strasti i žurbe, te iste političke strukture, višekratno mijenjale hrvatski Ustav i zakone po svojim željama i potrebama, onda nam njihova odluka o navodnoj osnovanosti i nužnosti uvođenja ćirilice u Vukovaru primjenom Ustavnog zakona, bez ikakve rasprave o mogućnosti izmjena i dopuna toga zakona, njihovo ponašanje čini još neodgovornijim i znakovitijim.
Željko Tomašević
Dr. Matko Marušić: Spolni odgoj je prijevara kao i komunizam
Pozivanje na znanost u slučaju uvođenja 'spolnog odgoja' u hrvatske škole je prevara, jer tu znanosti nema – najkraći je sažetak predavanja prof. dr. Matka Marušića s Medicinskog fakulteta održanog u velikoj i prepunoj dvorani HAZU u splitskoj palači Milesi, pod naslovom 'Znanstvene istine o spolnom odgoju'.
Kako javlja Slobodna Dalmacija, prof. Marušić je naveo kako cijela rodna ideologija počiva na premisi da je homoseksualnost sasvim normalna pojava, kao heteroseksualnost, pa u tome leži tajna nastojanja oko promjene paradigme spolnosti i svih nesporazuma koji iz toga proistječu:
- Prvo pitanje u svakoj raspravi treba biti: Je li homoseksualni spolni čin jednako prirodan, zadan genetički, fiziološki i evolucijski, logičan, smislen i funkcionalan kao heteroseksualni – zapitao je Marušić, osvrnuvši se i na pogrešno tumačenje pojma 'homofobija' koji uopće ne bi trebao označavati osobu koja mrzi homoseksualce, nego je riječ od strahu i stoga nitko nikoga nema pravo nazvati homofobom zato što drukčije misli i pritom svoje mišljenje izražava na pristojan način.
Izlaganje je zatim nastavio iznošenjem 'rodnoj teoriji' prema kojoj 'nema spola, nema muškog i ženskog roda, nego čovjek može slobodno i svjesno za sebe izabirati određeni rod ili neograničeni broj rodova mijenjajući ih kako i koliko hoće.'
- Ova tvrdnja je znanost?! Pitajmo profesore i studente na Medicini – pozvao je, te se dotaknuo se i modula Zdravstvenog odgoja koji se tiče seksualnosti navodeći kao su djeca od 8. do 12. godine u radoblju mirovanja u psihoseksualnom smislu.
- Otvaranje tema seksualnosti u ranoj dobi, dakle od 8. do 13. godine istovjetno je izlaganju pornografskim sadržajima. Djeca nemaju oformljen pojmovnik kojim bi mogli opisivati svoja iskustva i stoga će biti izložena indukciji od strane odraslih, što je jednako traumatskom iskustvu – kazao je.
Posebnu pažnju posvetio je ocu suvremene seksualne revolucije dr. Alfredu Kinseyu, koji je podatke za istraživanja dobivao od pedofila - istraživani su seksualni podržaji kod djece od dva mjeseca do 12 godina života - a obrušio se i na suradnju hrvatskog seksologa dr. Aleksandra Štulhofera s Kinseyevim institutom i dr. Theom Sandfortom, koji je promicao pedofiliju sa znanstvenih stajališta.
- Rodna teorija nema ni jedno jedino uporište u rezultatima istraživanja, a istraživanja koja su provedena pokazuju rezultate suprotne toj teoriji. Rodna teorija zanemaruje notorne činjenice iz genetike, anatomije, histologije, fiziologije i drugih. Suprotna je teoriji evolucije, na kojoj počiva biomedicinska znanost i filozofija prirode. Rodna teorija suprotna je empirijskim podacima o načinu života homoseksualaca i rizičnim čimbenicima njihove seksualne prakse.
Prof. dr. Marušić na koncu je iznio i zanimljivu tezu o sličnosti rodne teorije i komunizma:
- Kao teorija komunizma, rodna teorija nastala je bez istraživanja i dokaza, na temelju djela jednoga čovjeka, cilja na populaciju ljudi koji imaju problem u svagdanjem životu, pod krinkom brige za jedne, provodi nasilje nad drugima, cilja na rušenje paradigme – stoljetne ljudske kulture, služi se krilaticama o kojima ne dopušta raspravu, ima strategiju proširenja svoje revolucije na cijeli svijet, posebno neprijateljstvo usmjerava na sve oblike religije, napose na Katoličku crkvu, skriva, ometa i zabranjuje objavljivanje podataka koji joj ne odgovaraju, a objavljene podatke ignorira, podcjenjuje i ismijava, drukčije mišljenje proglašava prekršajem, čak i zločinom, denuncira ga i kažnjava s državne razine, zakonski, služi se silom i nasiljem: intelektualnim, društvenim, građanskim i političkim.
- Rodni i homoseksualni koncepti u izravnoj su kontradikciji sa samom srži znanosti biologije – zaključio je dr. Marušić:
- Teorija evolucije kaže da se opstanak života na Zemlji zasniva na spolnom razmnožavanju koje daje različitost jedinaka u vrsti; selekcijski tlakovi iz okoliša potom 'pozitivno odabiru' one jedinke koje te tlakove (opasnosti) mogu preživjeti do spolne zrelosti; tako nestanu genetičke kombinacije koje ne dosegnu spolnu zrelost pa se dalje ne razmnože. Mehanizam opstanka vrsta, dakle i života, jest – spolno razmnožavanje.
Misa zadušnica za Oca Domovine
Sveta misa zadušnica za Oca Domovine dr. Antu Starčevića, povodom 117. obljetnice njegove smrti, održati će se u četvrtak, 28. veljače 2013. u 18:30 sati u župnoj crkvi u Šestinama, na kojem groblju je pokopan dr. Ante Starčević!
Dr. Ante Starčević:
"Kada se radi o sreći naroda hrvatskoga, ja ne znam ni za kakve pogibelji, ni za kakve neprilike, ni za kakve žrtve...
Dok narod hoće biti narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost, jer to je uvjet njegova opstanka!
Ovo je duh i smjer našega programa!
Samo kada se to osigura, može doći temeljito pitanje državne strukture, unutrašnjeg narodnog naprednog života!
Uistinu, bez svoje samostalnosti, narod ne može biti narodom, osobom, nego je samo puk - množina čeljadi!
Dokle budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinca gospodara!"
PRED OCEM DOMOVINE
Pred tobom stojimo u pozornom stavu,
Dok nam cijelo biće iz svog poštovanja,
Uzdignuta čela, tebi u slavu!
Besmrtniku našem, vječno se klanja!
Oče naš stari! Oče Domovine!
Ti, koji si sebe, Hrvatskoj dao,
Ojačaj nas svojom snagom s visine!
Kako bi te Hrvat dostojan postao.
Nitko nas nikada tako ne shvati!
U našoj borbi za naša prava...
Sa tvojim duhom žive Hrvati!
Kod kojih vječno osta tvoja slava.
Ti si nam viši od svog Velebita!
Jači od tuđinskih, paklenih vrata!
U tebi snaga naša je skrita...
S tobom je siguran put Hrvata!
Hrvatska te majka rodila je slavna,
S ocem Hrvatom, drevnih katolika,
Ti postade istinski simbol svima nama,
Oca svih Hrvata rodi nam Lika.
Sa Šestina, ispod Zagrebačke gore,
Koja se blago s našim nebom spaja,
Zalazi sunce, rađaju se zore...
Hrvatskom rodu, vječno, bez kraja.
Tu počiva Hrvat, div, duh i snaga!
Povijesni simbol hrvatskog stijega,
Velikan našeg duhovnog blaga!
Hrvatskog puta - alfa i omega.
Naraštaje nove, pod suncem slobode,
Iz bilo koje hrvatske daljine,
U Šestine k tebi svi putevi vode!
U Šestine na grob k Ocu Domovine!
Iznad groba tvoga spomen izrasta,
Pred simbolom kojim svi trebamo stati,
Vila lance kida, ispod starog hrasta,
Dok glas odjekuje: Bog i Hrvati!
Mate Ćavar
Hrvatski narode probudi se!
Hrvatski narode probudi se, prvo i osnovno, na svima izborima, ne daj svoj glas za korumpirane i odnarođene političare iz komunističke partije iz prokomunističkih stranaka i iz srpskočetnikih stranaka. Takvima je: prvo, osobni interes; drugo, vjernost partiji ili stranki radi privilegija, podobnosti i koristi, i treće, takvim političarima iz partija i stranaka, nije Hrvatska država za unapređivanje, nego za izrabljivanje svih oblika, uključujući pljačku, rasprodaju i posrbljivanje kroz sve metode uključujući i srpsku ćirilicu kao sredstvo posrbljivanja Hrvatske.
Zar se nismo do sada uvjerili da su većina političara iz svih političkih partija i stranaka egoisti, laktaši, korupcionaši... i protuhrvati, koji će i svoju mater prodati, da bi njima dobro bilo, a za pobjedu i održanje na vlasti družit će se i podilaziti najvećim hrvatskim neprijateljima i darivati im: od amnestije i abolicije preko svih nadprava do dvojezičnosti i već spomenute srpske ćirilice.
Treba glasovati za nezavisne zastupnike, koje dobro poznamo u svojoj sredini i jamče nam svojim poštenjem, sposobnošću i uzornom političkom djelotvornošću za svoj kraj i domoljubnom brigom za obranu i napredak domovine - države Hrvatske kroz sveukupni rad i zaradu za solidan život čitavog Hrvatskog naroda.
U Hrvatskoj se hrvatski pravosudni zakoni ne odnose na komuniste, na četnike, na srpsku nacionalnu manjinu kao i na bivše udbaše, kosovce i na petokolonaše, dok za običnog hrvatskog čovjeka, napose protiv Hrvatskih branitelja oni vrjede u punini svoje strogosti.
Hrvatski narode, znamo iz povijesti da su nas svi varali. Tek ću spomenuti: od cara Heraklija, preko Pactae conventae i Cetinskog sabora do Ugarsko-Hrvatske nagodbe "ujedinjenja", Avnoja, Daytona, Nato-a, Regije i Europske Unije. Zašto se damo varati kroz cijelu povijest?!
Neki od spomenutih, napose "ujedinitelji ili srbski fašistički četnici i avnojevci - komunistički fašisti" su po planu masovno ubijali Hrvate, što se novijim međunarodnim izrazom označava kao genocid sa svima popratnostima: urbocid, torturocid, kulturocid, vandalizam; hrvatski izraženo: planirano ubijanje, silovanje, mučenje, pljačka, progon... i uništavanje svega, da se zatru svi hrvatski tragovi na hrvatskom prostoru, gdje su na svome oduvijek živjeli Hrvati.
Uz ostalo, ta zločinstva su najdrastičnije sprovodili petokolonaški Srbi u Hrvatskoj, napose u zadnja dva rata i za to nisu kažnjeni, nego nagrađeni.
Ako Hrvatski narod dozvoli da ga se od ovoga ili onoga učestalo vara nije samo znak nadmoći prevaranta, nego i znak naše naivnosti, da ne kažem nedoraslosti, da budemo narod, koji znade upravljati sam sa sobom.
Hrvatska je kroz prevaru tzv. Pactom conventom (1102 - 1992) nakon točno 890 godina postala suverena i međunarodno priznata država. Od toga vremena, dakle od 1992. do sada Hrvatski narod je dozvolio da ga se vara, ponizuje i izrabljuje interno kroz ukorjenjeni komunizam (pad gospodarstva, pad pravosuđa, rasprodaja nacionalne imovine, zaduživanje, bezposlenost, exodus Hrvata u tuđinu i svođenje Hrvata na razinu bezpravnosti ispod svih nacionalnih manjina, koje nameću Hrvatima čak svoje jezikoslovlje i pismo srpsku ćirilicu).
Još užasnije je externo nametanje i svestrano uništavanje Hrvatske kroz Europsku Uniju i sve popratnosti kroz nju i uz nju (Dayton, NATO, REGIJA, ZERP, osiromašenje, rasprodaja Hrvatske i politiku "sluga sam pokoran!": Brüsselu, Washingtonu pa Beogradu i Ljubljani.
Jesmo li se ikada zapitali, koliko smi mi - narod Hrvati odgovorni za sve negativno, što nas pogađa iznutra i izvana.
Poslužit ću se, s moje strane često ponavljanim zlom nad Hrvatima, a to je komunizam. Tvorac komunizma, Židov Karl Marx je ozakonio u svojim komunističkim djelima Manifestu, Kapitalu i drugima), da Hrvate treba uništiti, dakle genocidirati. Genocid je masovno ubojstvo s motivom i planom, a u novije vrijeme obznanio ga je, ustoličio i kodificirao Židov Karl Marx.
U Hrvatskoj vlada komunizam. Uloga komunizma po Marxu je genocid na Hrvatima, a taj genocid kroz "demokraciju" se ne sprovodi masovnim ubijanjem oružjem, nego postupnim uništavanjem Hrvata, gubljenjem prava na rad i zaradu, osiromašenjem i exoduom mladog svijeta u tuđinu, što je naša svakodnevica.
Tko dovodi komuniste na vlast u Hrvatskoj?!
Jednim dijelom stariji komunisti se spontano zadržavaju na vlasti nasljeđem iz njihove zločinačke ere jer ih nismo razvlastili. Jedino Hrvatska je zadržala komuniste na vlasti iza pada komunizma pod Berlinskim zidom 1989.
Drugim dijelom si oni uzurpiraju vlast dobro uvježbanim komunističkim metodama...
Trećim, najbrojnijim dijelom izabiremo komuniste u sve razine vlasti, mi hrvatski birači.
Komunisti su u svima partijama i strankama, napose u SDP = KPJ.
Već je naprijed rečeno, na svima Izborima treba za sve razine vlasti birati nezavisne kandidate, koje narod dobro pozna i ako se u njima razočara Narod si uzima pravo opoziva...
Ne spadam u onu skupinu ljudi, koji zagovaraju neku vrstu ustanka protiv vlasti!
Ne pozivam poniženi, obespravljeni i osiromašeni Hrvatski narod na Bunu poput Matije Gubca, na Ustaški bunt Eugena Kvaternika niti (Oslobodi Bože!) na pogubnu revoluciju komunističko-fašističkog tipa, nego pozivam narod da misli o sebi, da radi za sebe, da ne bira na izborima lopovsku komunističku vlast: KPJ/SKH = SDP; KPJ/SKH =HDZ; KPJ/SKH =HNS...
Najveća zla Hrvatskome narodu nametnuo je komunizam
Komunizam ili točnije komunistički fašizam je nametnuo većem dijelu svijeta i Hrvatskoj najveća zla svih oblika. To zločinstvo komunizam ili komunistički fašizam je djelovalo pod naslovom Komunistička partija Jugoslavije ili KPJ sa svojim ispostavama kao što je, na primjer u Hrvatskoj Komunistička partija Hrvatske ili KPH/SKH...
Tito je već 1943. preimenovao KPJ u SDP!
Znade li Hrvatski narod da je šumski maršal Tito, glava Komunističke partije Jugoslavije, po dogovoru s Englezima već 1943. godine uveo za KPJ inačicu SDP = Socijalistička demokratska partija.
Ako to Hrvatski narod ne zna pa glasuje na svima izborima za KPJ=SDP, onda mora to naučiti i ne glasati za KPJ=SDP niti za komuniste u drugim strankama.
Taj, još preživjeli Hrvatski narod bi trebao barem znati da je tvorac komunizma, Židov Karl Marx proglasio Hrvatski narod štetnim na ovome svijetu i mora biti uništen, dakle genocidiran i izbrisan s lica zemlje.
Marxov komunistički genocid na Hrvatima nije posve uspio tijekom Drugog svjetskog rata, mirnodobskog poraća i Srpskog genocidnog rata na Hrvatsku 1991-1995/97. kojeg mi pogrješno nazivamo lijepim imenom Domovinski rat. Marxov komunistički genocid na Hrvatskome narodu nastavlja se mirnim "demokratskim" metodama, koje sprovodi vladajići komunizam pod nazivom SDP i komunisti u drugim strankama, napose sanaderovci u HDZ-u.
U Drugome svjetskom ratu i u poraću hrvatski komunisti su ubijali Hrvate!
Nisu Hrvate genocidirali samo Srbi svih velikosrbskih ideologija, nego još više od Srba Hrvate su ubijali, svestrano zlostavljali i progonili Marxovi komunisti - Hrvati po naređenju marxističkog Hrvata Josipa Broza Tita. O tome postoje milijuni dokaza i tisuće masovnih grobnica Hrvata od Bleiburga do Đevđelije. To su genocidna zlodjela na Hrvatima, koje je činila Marxova KPJ = SDP.
Barem to trebaju znati svi Hrvati, napose katolici pa onda ne će NIKADA glasovati za marxistički KPJ = SDP.
Komunistički SDP podliježe LUSTRACIJI po EU rezoluciji 1481, koju je ratificirao Hrvatski sabor, a nitko u Hrvatskoj ne provodi Lustraciju komunista.
Komunistički genocidoidi su među nama
Komunistički ubojice žive među nama, mi ih biramo u sve vlasti ili im plaćamo visoke mirovine. Na Listi umirovljenika RH ima još 41.000 komunističkih zločinaca i njihovih sljedbenika, koji izrabljuju Mirovinski fond od nas koji smo uredno plaćali svoj udio.
Hvala Dr. Zoranu Božić (HS) za ovaj dokumentarni prilog o zločinima Titovih "lajbek milicionara". Pisatelj ovih redaka Dragan Hazler je objavio desetak sličnih članaka o komunističkim zločinstvima u Slunju, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u poraću. Neka zločinstava sam osobno vidio.
Dragan Hazler
Smrt iz demokratskih visina
„Samo u jednom danu, 27. svibnja, 1944., američki bombarderi ubili su isti, ako ne i veći broj francuskih civila nego što je bio broj nevinih žrtava u New Yorku, 11. rujna, 2001.g., tijekom dvostrukog napada na „Twin Towers“: 1.752 mrtvih u Marseilleu, 525 mrtvih u Avignonu, 271 mrtvih u Nîmesu, 270 mrtvih u Sartrouvilleu i Maisons Laffitteu, 146 mrtvih uAmiensu, i 48 mrtvih na vijaduktu Eauplet, blizu Rouena -- odnosno nešto više od 3.000 ljudi, a de se pritom ne računa broj nestalih i teško ozlijeđenih“, piše Jean Claude Valla [1]. Ukupan broj stradalih francuskih civila od 1940. do 1944. iznosi 68,778. Dan prije, tj. 26. svibnja, američki avioni siju zračnu smrt nad Saint Nazaireom (1.084 mrtvih) u Lyonu (717 mrtvih ), u Nici (384 mrtvih). 26. svibnja 1944. Amerikanci bombardiraju u Lyonu crkvu Notre-Dame de l'Annonciation -- koja je nakon rata obnovljena zahvaljujući američkim donacijama! (Od 1972. godine Hrvati iz Lyona dolaze u tu crkvu svake nedjelje na misu). Sveukupno, Amerikanci i Englezi tijekom drugog svjetskog rata bacaju na Francusku 600.000 tona bombi i uništavaju 90.000, što kuća, što zgrada.[2] Mnogo su revniji bili Amerikanci i Englezi u zraku iznad Njemačke na koju su bacili od 1940. do 1945. gotovo 3 milijuna tona bombi, od toga Amerikanci 1.463.423 tona, a Englezi 1.307.117 tona.
Niti su Zapadni saveznici zaobišli Hrvatsku tj. NDH, gdje sveukupno stradava oko pet tisuća ljudi. Tijekom rata najviše stradava Slavonski Brod i okolica, s otprilike tisuću poginulih u zračnim napadajima, zatim Split, ali također i ostali hrvatski gradovi.[3] Osobito su se anglo- američki bombarderi specijalizirali u rušenju muzeja i crkvi diljem Europe. U Kaštel Sučurcu, 5. prosinca, 1944 stradava šezdesetak ljudi, zajedno sa svećenikom za vrijeme mise. I tako redom i tako neredom. Američki bombarderi ruše u veljači 1944. Monte Cassino, povijesno europsko katoličko svetište u Italiji, a nešto ranije u rujnu 1943. opernu kuću „La Scala“ u Milanu, a pri kraju rata, u ožujku 1945., ruše i „Burgtheater“ u Beču, kao i stotine knjižnica, crkava i kulturnih spomenika diljem srednje Europe. Nakon rušenja i paljenja Monte Cassina, francuske trupe, pretežno sastavljene od Alžiraca i Marokanaca, tada su silovale u okolici oko 2.000 Talijanka, događaj po kojem pisac Alberto Moravia piše roman, a 1960 glumica Sophia Loren i redatelj Vittorio de Sica snimaju film, „Bosonoga seljanka“. [4] U malom francuskom hodočasničkom mjestu, Lisieuxu, gradiću koji je posvećen svetoj Terezi, 6. i 10. lipnja, 1944. poginulo je od američkih zračnih bombi 1.200 ljudi, a u srušenom benediktinskom samostanu stradava 20 časnih sestara.
Nisu samo Amerikanci dijelili čokolade i pjevali napjeve o demokraciji, već su si brojni vojnici dali truda u brojnim kriminalnim radnjama o kojima se dan danas malo govori, ali koje u stručnoj literaturi sve više zauzimaju maha. A to su masovna silovanja žena i to prvenstveno od strane američkih trupa afričkog podrijetla. Američki profesor sociologije i kriminologije Robert J. Lilly, sa sveučilišta Northern Kentucky u SAD-u izazvao je nedavno pravu buru polemika u vojnim, ali i feminističkim krugovima Amerike sa svojim knjigom gdje govori o zapadno-savezničkom silovanju 3.500 žena u Francuskoj, i 11.000 žena u Njemačkoj – što je dakako dvjesto puta manje nego u dijelovima Njemačke « oslobođenih » od Sovjeta[5].
Zanimljivo da je njegova knjiga prvo objavljena u Francuskoj, a tek kasnije u Americi.
Njemački pisac Jörg Friederich, koji je inače blizak Sistemu i koji je prije par godina zapalio njemačku publiku svojim knjigom „Palež“ (Der Brand), ipak je uspio u prosistemskom liberalno-lijevom tjedniku Der Spiegel stidljivo kazati sve ono što svaki Nijemac, svaki Hrvat, svaki povjesničar zna na pamet, ali se mora u javnosti ili pred svojim đacima praviti blesav da ne zna. „U pravnom smislu pobjednik ne može biti ratni zločinac, jer čak ako je počinio ratni zločin, on nije za njega optužen.“[6] Paralele sa hrvatskom „Olujom“ su očite.
... ili Istina?
Imenica „istina“, premda je ženskog roda jednine, ima svoje mnogobrojne političke i povijesne množine. Konačno i Savo Štrbac ima svoj Veritas. Čudno da Štrbac koristi latinsko ime, a ne ćirilično? No uvijek je potrebno kratko se obrecnuti na uzročno posljedičnu stranu savezničkog zračnog terora, a u konačnici i pojma dobra i zla. Veliki broj civila stradava u njemačkim zračnim napadima na baskijsku Guernicu u travnju 1937., pa u Londonu u periodu od 1940. do 1945g., pa u Varšavi 1939., pa u Beograd 1941. – pa da odmah cijela priča dobije drugačiji politički zvuk i da posluži kao pokriće današnjim antifašistima da opravdaju paljenja Njemačke ili Hrvatske za vrijeme i nakon rata. Današnja povijesna službena priča uvijek je na strani antifašista, bilo da se oni zovu komunisti, bilo liberali-- iz jednostavnog razloga što su oni dobili Drugi svjetski rat.
Moderna historiografija postala je dobrim dijelom vrsta nekrofilne matematike u kojoj se različita žrtvoslovlja, različiti narodi, različite sile, različiti povjesničari takmiče tko će više skupiti svojih tjelesa – ne živih, nego mrtvih. Žrtvoslovlje, umjesto da pomaže međunacionalnim zbližavanjima, potiče na još gore međuetničke mržnje i osvetoljubivost. Svatko želi samo svoje žrtve pred medijske reflektore. Memorija na Bleiburg i Jasenovac bit će trajna rak rana i prijeteća opasnost za opstanak Hrvatske dokle god se ne ispita točan broj ubijenih Srba i Hrvata za vrijeme rata i nakon 8. svibnja 1945. u Hrvatskoj, kao i uloga hrvatskih partizana i komunista za vrijeme i nakon rata. Hrvati su danas, pored Jasenovca, natovarili sebi na vrat i Oluju—važan povijesni događaj koji je doveo do kakve takve međunarodne legitimacije Hrvatske. No Oluja nije kraj povijesti. Niti je ona prošli svršeni povijesni događaj. Ona je poglavito trenutačni simbol stvaranja Hrvatske čija interpretacija ima danas ugodnije pravno i političko tumačenje, nego prije godinu dana. A tko jamči da će takvo ugodno tumačenje Oluje u povijesti ostati?
Postoji povijesna fatalistička crta kod Hrvata, bilo da je ona egzibicionističke, bilo katastrofičarske naravi, kako će se svi povijesni događaji i tragedije u Hrvatskoj nastojati objasniti ispraznicama poput „pobijedit će pravda“ ili „tako je bog htio“. U interpretiranju povijesnih događaja takvi stavovi ništa na znače. Da je Međunarodni sud u Haagu kojim slučajem osudio u studenom 2012.g. generale Antu Gotovinu i Mladena Markača na zatvorske kazne, danas bi službena Hrvatska žurno mijenjala kalendar, velik broj dvorskih povjesničara i novinara ponovno bi trpao Hrvatsku u ustaško- jasenovačku- slučajnu-terorističku- državu, uz razno-razne šarane-gline- i alegorijske zmije, a postmoderni dalmatinski-ustaški-ugori i cjelokupni zagrebački zoološki vrt ušli bi u dnevni žargon nove-stare- reciklirane hrvatske- medijsko-političke klase. A broj postolujnih srpskih žrtava počeo bi dosezati nadrealne-hiperrealne-mitološke cifre, dočim bi veliki broj velehrvata užurbano tražio partizanskog šukundjeda u obiteljskom stablu. Kao što je nekadašnja „stranka opasnih namjera“ nakon 1991. g godine zaprimala začuđujuće velik broj bivših skojevaca u svoje redove, svatko od njih u potrazi za davnim domobranskim pradjedom.
Ostaje misterij: kako to da se moderni antifašisti, sedamdeset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, stalo diče kako su herojski savladali fašističku i ustašku neman, dočim u isto vrijeme panično traže pretpotopne fašističke aždaje i ustaške zmije -- da bi sebi dali intelektualni i politički legitimitet?
Zračni samaritanci
Najlakše je za nedavni rat u Hrvatskoj i Bosni pozivati na odgovornost poslovičnog Miloševića, Mladića ili Karadžića. Oni su samo posljedica nedavnog rata, a ne uzrok rata na ovim terenima. Prije davanja povijesne ocjene glede njihovog etničkog čišćenja u Hrvatskoj, potrebno je voditi računa da su njihove metode bile čista slika i preslika savezničkih, antifašističkih, titoističkih i partizanskih etničkih čišćenja krajem 1944. i početkom 1945. u Beogradu, Slavoniji i Bosni. Stoga, ako se već ulazi u uzroke nedavnog nasilja i rata u Hrvatskoj i BiH, potrebno je prvo zaviriti u odgovornost „ jugoslavenskih kulturnih radnika“, jugoslavenskih dopisnika iz inozemstva“, i titoističkih hagiografa, koji su punih 45 godina lažirali jugoslavensku povijest, a time ujedno i legitimirali opstojnost komunističke Jugoslavije. Bilo je potpuno očekivano da će 1991. godine, nakon jugoslavenskog polustoljetnog izvrtanja povijesnih činjenica, nastupiti kod Srba u Hrvatskoj opća psihoza kako će ih „ustaše i tuđmanovci ponovno trpati u konclogore.“
Danas ti isti postjugoslavenski i nazovihrvatski tvorci javnog mnijena imaju na Zapadu moralno pokriće. Imaju savršenu čistu savjest glede svoje bivše jugoslavenske uloge. Jer do 1991. godine u zapadnim centrima moći nikom nije padalo na pamet da se osnuje slobodna Hrvatska – iz jednostavnog razloga što je cijeli Zapad, čak više nego Istok, stvarao i držao na životu Titovu komunističku Jugoslaviju. Konačno da nije bilo američke materijalne i moralne pomoći Sovjetima i Titu tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, nikad ne bi komunisti dobili rat, niti bi ostali na vlasti. I obrnuto, da nije bilo Staljinove ili Titove pomoći zapadnim Saveznicima, Amerika i Engleska bi možda ušle u drukčije kombinacije sa Njemačkom, a rat bi možda drugačije završio:
„Sovjetski Savez je imao ogromnu vojsku u Europi, a veći dio njihove hrane dolazio je iz Kanade i SAD-a. Njihovi vojnici marširali su u bitke u petnaest milijuna pari sjevernoameričkih čizama. Preko 21.000 sovjetskih zrakoplova, pola milijuna kamiona, 12.000 tenkova, jedna trećina njihove trgovačke flote bili su napravljeni u Velikoj Britaniji, Kanadi ili SAD-u. Staljin je 1943.g. rekao da 'bez te opreme, mi bismo bili izgubili ovaj rat'“.[7]
Ne postoji nikakvo objektivno pisanje povijesti, kao što trube profesori na fakultetima. U svojim ranijim knjigama autor gornjih redaka James Bacque govori o sveukupno 10 milijuna stradalih Nijemaca za vrijem rata i poraća, te osobito piše o logorima smrti duž rijeke Rajne, gdje je američki general Dwight Eisenhower izgladnjivao do smrti stotine tisuća njemačkih zarobljenika. Ali postavlja se također i pitanje: Tko je James Bacque, tko su desetine povjesničara ili kvazipovjesničara? James Bacque dobio je doduše krasne hvalospjeve u stranim medijima, ali pretežno od desničara, ali također i kritike u sistemskim medijima[8]. Pitanje: mora li znanstvenik mora biti desničar da bi objektivno pisao o savezničkim zločinima ili on postaje desničar tek nakon objektivnog ispitivanja dugo zataškavanih savezničkih zločina?Današnji službeni historičari diljem Europe i Hrvatske, ovisno od režima na vlasti i ovisno o političkoj-intelektualnoj klimi, moraju na odgovarajući način trivijalizirati protivničke žrtve i dizati do neba žrtve svoje strane.
Jer što znači „povijesna činjenica“ ako povjesničari različitih svjetonazora različito tumače povijesnu činjenicu? Svako pisanje povijesti uvijek stoji u interesu neke grupe, neke partije i nečijeg interesa. A čak kad i najpošteniji povjesničar želi da njegov rad bude apsolutno objektivan, kad-tad, bilo u cijelosti, bilo djelomično, političar ili drugi povjesničar iskoristit će njegov rad tj. „instrumentalizirati“ ga za svoje osobne političke svrhe. Tako, primjerice, Njemačka službeno u veljači obilježava godišnjicu smrt 30.000 civilnih žrtava anglo-američkog bombardiranja Dresdena. Po njemačkom političaru, bliskom Sistemu, bivšem gradonačelniku Dresdena, Ingolfu Rossbergu, “Dresden je u veljači 1945. bio najveći još postojeći centar njemačke vojne industrije. Stoga moramo raščistiti formulu o nekom nevinom gradu“.[9] Za razliku od njega, veliki broj povjesničara, koje se trpa u kategoriju „desničara“, a da ne govorimo u kategoriju opasnih „ revizionista „, spominju zastrašujuću cifru od 250.000 njemačkih žrtava Dresdena u anglo–američkom bombardiranju 13. i 14. veljače 1945.[10] U Srbiji se sve češće čuje glas, čak i kod ozbiljnih znanstvenika (S. Trifković, D. Lukić ) da se smanji broj stradalih u Srebrenici, kao što se čuje glas da se uveća broj ubijenih srpskih civila nakon operacije Oluja.
Ima povjesničara koji dobiju dar govora tek kad odu u mirovinu. Jer sinekuru treba čuvati. U mirovini se tada može raspaliti iz cijelog oružja, pa čak iz zasjede. Prof. Franz W. Seidler bio je do svoje mirovine direktor vojne škole Bundeswehra u Kölnu, direktor Visoke časničke škole u Münchenu, i predavač na NATO Defense College u Rimu. Smatra se najboljim stručnjakom za partizanski i gerilski rat. I evo što on u svojoj najnovijoj knjizi kaže:
„Početkom 1945 g. Saveznici su imali više zrakoplova nego što im je to trebalo. S obzirom na slabu njemačku obranu nisu više trebali računati na velike gubitke. Sve tvornice oružja, sva mjesta proizvodnje, sve rafinerije i sva prometna čvorišta bila su porušena. Infrastruktura Njemačkog Reicha bila je nakon bezbrojnih zračnih napada na kolodvore, na željezničke pruge, na mostove i na vijadukte, gotovo potpuno razorena. Zbog toga su oni sada usmjeravali svoj teror po svemu što se micalo po zemlji: kamione, vlakove, zaprežna kola, osobe, kao i na kulturna dobra poput crkvi, muzeja, spomenika, knjižnica, srednjovjekovnih građevina i ostalih kulturnih dobara. Dotad pritajen, Saveznički zračni teror iznosi sada na vidjelo nagon za ubijanjem i vandalizmom. S obzirom na ratne okolnosti, u zadnjim tjednima rata, akcije savezničkih jata bombardera i lovaca nisu samo bile ratni zločin, već i neljudski nagon za rušenjem. Nakon rata, uspjelo im je, bilo isticanjem stvarnih bilo navodnih njemačkih ratnih zločina, prikriti vlastita zlodjela“.[11]
Seidlerova knjiga sadrži poglavlje u kojem on dokumentira morbidna partizanska klanja u Sloveniji i Hrvatskoj 1945 ( „Der Terror der Tito-Partisanen auf dem Balkan“, str. 253-275). Spominje i Tomislava Karamarka, HHO i I. Zvonimira Čička i još brojne pojedinosti koje bi mogle zanimati hrvatske povjesničare i političare.
U načelu je povijesna memorija i povijesna interpretacija tragedije nekog naroda mnogo mučnija nego njegova stvarna povijesna tragedija. Nakon Prvog svjetskog rata i tzv. Versaillskog mira, ulazi u međunarodno vojno pravo klauzula o „pravednom ratu“ ( bellum justum), koja automatski omogućuje pobjedničkoj strani da sebe prikaže kao anđela, a pobijeđenu stranu kao vraga. Logično da za vraga ne smije postojati međunarodno pravo. On je izvan zakona. U nazovi pravednom ratu ne postoji više pravedni neprijatelj (justus hostis); protivnik je odsad nitkov i ništarija kojeg treba slistiti sa lica Zemlje. Danas, najveći zločin koji pojedinac, narod, država, političar, ili vojska može počiniti jest -- izgubiti rat. (Hrvatski List, 14. veljače 2013, broj 438)
Bilješke:
[1] Jean-Claude Valla, « Le Maréchal „ – br. 207, 2002. Također La France sous les bombes américaines (Paris: Éd. de la Librairie nationale, 2001).
[2] Eddy Florentin, Quand les Alliés bombardaient la France (Paris: Perrin, 1997).
[3] Marica, Karakaš Obradov, Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2008).
[4] Roman Alberta Moraviae "La Ciociara" («Two Women ») (Dvije žene)) (po kojem redatelj Vittorio de Sica snima francusko- talijanski film sa Sophijom Loren ("La paysanne aux pieds nus") (« Bosonoga seljakinja »), 1960.
5. Robert J. Lilly, Taken by Force: Rape and American GIs in Europe in World War II (London: Palgrave MacMillan, 2009) R. J. Lilly, La face cachée des GI’s ( Paris: Payot, 2003)
[6] „Schillerndes Ungeheuer,“ Der Spiegel, 2.02.12.2002.
[7] James Bacque, Crimes amd Mercies; The Fate of German Civilians Under Allied Occupation 1944-1950 (London, Toronto: Little Brown and Co. 1997), str 23.
[8] Stephen E. Ambrose, “Ike and the Disappearing Atrocities”, New York Times Book Review, 24.02., 1991.
[9] „Warnung vor Verklärung Dresdens“ , Die Welt, 12. 02. 2005.
[10] David Irving, Apocalypse 1945; The Destruction of Dresden (1965, 1995, 1999. London: Focal Point).
[11] Franz W. Seidler, Deutsche Opfer, Alliierte Täter 1945 (Selent: Pour le mérite, 2013). str.17.
Prof. Dr Tomislav Sunić
Opet Gojko Borić protiv hrvatskih branitelja u Drugome svjetskom ratu
Nedavno je Ivan Gabelica, dobrim dijelom, odgovorio Gojku Boriću koji neumorno "ratuje" protiv NDH i njezinih branitelja. I pored Gabeličinih argumenata o NDH evo opet Gojko Borić po tko zna koji put napada NDH i njezine branitelje. Nisu NDH stvarali krivi ljudi nego hrvatski domoljubi koji su svoje živote posvetili oslobođenju hrvatskog naroda.
Zna li Gojko Borić da je HOP "Ustaša" nikao u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine u srcu i glavi popularnog odvjetnika dr. Ante Pavelića koji je srpski zločin ubojstva i ranjavanja hrvatskih zastupnika promatrao svojim vlastitim očima. Je li ikada Gojko Borić razgovarao s poglavnikovim duhovnikom patrom Vilimom Ceceljom i čuo sve ono što se zbivalo za vrijeme obrane NDH. Je li Gojko Borić svjestan izjave sada blaženog kardinala Alojzija Stepinca u sudnici prepunoj jugo zločinaca koji su ga sudili po JKZ-o pod prijetnjom smrtne kazne. A rekao je svima pa i Gojku Boriću: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo hrvatskog naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju Državu Hrvatsku jer je bio rob u kraljevini Jugoslaviji".
Ne može se nazivati krivim judima Vladu NDH koja je bila daleko najškolovanija u Drugom svjetskom ratu. Imali su neki ministri i po dva doktorata! Hitler je bio neškolovan čovjek koji je uspio iz osvete za ratne reparacije iz vremena Prvoga svjetskog rata okupiti sve pristaše da se osveti onima za koje je vjerovao da ih nameću Nijemcima. Tek su 2012. godine Nijemci otplatili 72 milijuna eura za te reparacije. Hitler nije bio prijatelj Hrvata kako to neki tvrde ili misle. Engleska je omogućila Hrvatima obnovu NDH svojim pučem u Beogradu protiv sklopljenog pakta Beograda s Hitlerom. Hitler je podržavao fašističku talijansku okupaciju hrvatskog Jadrana i svekolikog priobalja. NDH je zasuta kostima njemačkih vojnika ali zbog interesa Trećega Reicha a ne NDH. Iako je njemački narod jednim dijelom prijateljski s Hrvatima.
Nisu Hrvati u NDH progonili Židove nego Hitler. Neka Gojko Borić pročita Ciligine izjave o Jasenovcu gdje su Židovi zauzimali cijelu unutarnju upravu Jasenovca sve dok ih Nijemci po Heinrichu Himmleru nisu u rujnu mjesecu 1943. deportirali u Njemačku i to njih ukupno 4972. Sada židovska novinarka utvrđuje da je oko deset tisuća Židova spašeno dozvolom da napuste NDH. A Slavko Goldstein tvrdi da je preko četiri tisuće Židova sudjelovalo u jugopartizanima u ratu protiv ND Hrvatske, dok su Srbi palili hrvatska sela i svojim ustankom masakrirali hrvatski narod diljem NDH gdje su god stigli.
Pljuvanje po braniteljima NDH je pljuvanje po Hrvatima koji su bili najveće žrtve rata. I taj gospodin Gojko Borić nastavlja ratovati protiv NDH isto kao kroz cijelo vrijeme Kušanove takozvane "Nove Hrvatske". Pa bilo bi vrijeme da taj gospodin jednom zašuti na području za koje nije ovlašten pisati.
Mate Ćavar
Podsjetnik na Borićeva blaćenja NDH...
S NDH ni Hitler nije računao
Svakome je pučkoškolcu, suprotno od onoga što tvrdi Gojko Borić, jasno da je NDH uspostavljena vlastitom snagom i plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda uz potporu sila Osovine
Poštovana redakcijo "SD" dopustite mi da se osvrnem na članak "Opasnosti megaustaštva" g.Gojka Borića u kojemu je iznio niz neistina i pokušao nam opet nametnuti poznate "istine" o NDH i ustaštvu.
Naime, g. Borić kaže: "NDH ne bi nikada nastala da nije Hitler srušio Jugoslaviju i postavio na čelo Pavelića"!?
Svakome pučkoškolcu s malo zdrave pameti jasno je da je NDH uspostavljena vlastitom snagom i plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda uz potporu sila Osovine. Normalno je bilo da se tadašnja hrvatska politika morala osloniti na jačega i putem njega ostvariti pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu. Uostalom, druga strana, blok zapadnih velesila, nije ništa ni obećavala s obzirom na opravdane zahtjeve hrvatskoga naroda! A Poglavnik dr. Ante Pavelić kao osvjedočeni borac za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda junački je poveo i uspjehom okrunio borbu hrvatskoga naroda za rušenje Jugoslavije i uspostavu nezavisne države.
Dr. Pavelić se nije oslonio na Italiju i Njemačku zbog njihovih fašističkih režima, nego zbog njihova revizionističkog stava protiv versajskog ugovora, kojim je stvorena Jugoslavija! Pa sam Hitler je priznao da je uspostava NDH bila mimo njegove namjere s ovim prostorima.
Citatom prof. E.Noltea g. Borić je prevršio svaku mjeru! Pođimo redom.
O kakvim ubojstvima muslimana on govori kada je samo u BiH više od polovice ustaša bilo muslimana! U vrhovništvu NDH bio je također veliki broj muslimanskih uglednika!
O kakvim ubojstvima Srba i pravoslavaca on govori te kada je za pravoslavne bila osnovana HPC, koja je imala svoje glasilo i kada je u HOS-u bilo mnogo pravoslavaca i to čak s činom generala! O kakvoj to krstionici nam hoće govoriti kada je o "pokrštavanjima" srboboljševičkim zločinačkim "antifašistima" sve odgovorio uzoriti kard. Stepinac. Ili hoće da nam opet sve bolje objasni Jakov Blažević!
O kakvoj to klaonici Borić govori? Jesu li ustaše išli u Srbiju nekoga ubijati ili su svakovrsni zločinci vršili teror, klanja i pljačku nad hrvatskim narodom koji je stajao uz svoju NDH? Tko je odmah po uspostavi NDH počinio pokolje nad hrvatskim pučanstvom i od koga je to krenula prvotna inicijativa i što se prije toga događalo u Jugoslaviji?!
Konačno, kako to da se broj Hrvata poslije rata smanjio za oko 10%, a broj Srba se povećao za nekoliko postotaka?
I na kraju, u ovoj današnjoj borbi za slobodu i nezavisnost svi smo svjedoci patnje i žrtava koje je hrvatski narod i onda za istu stvar podnosio.
(Slobodna Dalmacija, 14 rujan 1994.)
Ante Matić
BOŽE JELIĆ - SUDIONIK STALJINGRADSKE BITKE
Moj pokojni prijatelj Bože Jelić (1919.-2008.) slom Nezavisne Države Hrvatske dočekao je kao ustaški poručnik. Premda je njegov gotovo devetdesetljetni domoljubni ovozemni put bio često posut trnjem, život je proživio kao uzoran katolik i čestit Hrvat. U borbu proti protuhrvatskoj monarhističkoj Jugoslaviji zauzeto se uključio 1936., kad je pristupio, na Širokom Brigu, domovinskom krilu Ustaškog pokreta. Tijekom obstojnosti NDH, između inoga, bio je sudionik Staljingradske bitke. U ratu je čak četiri puta ranjavan. Kao hrabar bojovnik, dobio je dvanaest odličja. Božjom providnosti, preživio je Bleiburg, Križni put, dvije godine tegobnih križarskih izkustava, komunističke uze, da bi naposljedku 1965. bio primoran napustiti obitelj i emigrirati u Njemačku. U emigraciji se revno borio za slobodnu Hrvatsku. U rodni Široki Brig vratio se 18. siječnja 1992., tri dana poslije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Nedugo prije smrti, 2. ožujka 2008., u staroj rodnoj kući na Trnu kod Širokoga Briga, Jelić mi je ostavio, s velikim povjerenjem, rukopisne uspomene cijeloga svog života, koje sam pretočio u knjigu Trnovita desetljeća korjenitog domoljuba Bože Jelića (Posušje-Zagreb 2012.).
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941., Jelić nije dočekao skrštenih ruku. Dapače, djelatno je sudjelovao u Desetotravanjskom ustanku i u konačnoj propasti omražene četničke kreature: protuhrvatske Jugoslavije. U skladu s tim je stupio dragovoljno u ustašku vojnicu, u vojarni «Ban Jelačić» u Karlovcu. Kad je u lipnju 1941. izbio rat između Njemačke i Sovjetskog Saveza, Jelić se odlučuje priključiti njemačkim vojnim postrojbama. Za Istočno bojište Nezavisna Država Hrvatska je ustrojila dragovoljačku legiju, sastavljenu od Hrvata u sklopu njemačkih oružanih snaga. O pristupanju legiji, Jelić bilježi:
- Kao dragovoljac, među prvima sam se prijavio u legiju. Kako se moje ime i prezime s podatcima nalazilo u službenim papirima i na oglasima po hrvatskim vojarnama, pojedini znatiželjnici i hrvatski visoki dužnosnici dolazili su vidjeti mene, kršna mladića, koji se za vlastite ideale ne boji dragovoljno otići ususret pogibelji bojišnice, pa ni same smrti. Tada sam, iskreno priznajem, bio vrlo ponosan, što se zanimaju za me: tko sam, kakav sam i odakle sam. U mome karlovačkom ustaškom sdrugu nije bilo puno prijavljenih dragovoljaca, jer su se ljudi bojali ići na Istočnu bojištnicu. Uoči svršetka prijavnoga roka, iz moje ustaške jedinice prijavilo se tek nekoliko starijih od mene i moje vojne struke: telefonista i radio-telegrafista.
Nekoliko dana poslije isteka prijavnog roka, Jelić s ostalim dragovoljcima, odlazi u legionarsko sabirno središte u Varaždin, gdje polaže prisegu pred vojskovođom Slavkom Kvaternikom i drugim visokim vojnim dužnosnicima. Poslije toga, s drugima odlazi u Stockerau kod Beča, zbog preuzimanja ratne tehnike i oružja. Na Istočno bojište legionari su prebačeni vlakom. O prvim ratnim iskustvima na Istočnoj bojištnici, Jelić navodi:
- Prve okršaje s Rusima imali smo uz rijeku Prut, pa kod Dnjepra, te kasnije kod grada Harkova. Brzo smo napredovali. Područja smo zauzimali uz ključnu potporu njemačkog topništva, tankova i zrakoplova.
Nadalje je Jelić zapisao:
- Upravo kada smo trebali dobiti malo odmora, kada smo, uoči nadolazeće zime 1941., zauzeli milijunski grad Harkov, jer je nastupila studen i veliki snijeg, dogodio se poremećaj na bojištnici prama gradu Minsku. Talijanske postrojbe zakazale su na svojoj bojišnoj crti.
U grčevitim borbama na Istočnom bojištu, Jelić je tri puta ranjavan. Od topničkog projektila ranjen je prvi put u nogu, drugo ranjavanje bilo je u predjelu desne ruke, a treći put je ranjen u obje noge. Vrijedi spomenuti događaj koji opisuje njegovu hrabrost. Kad je bomba upala jednom u njihov rov, Jelić ju je hladnokrvno, bez imalo straha i oklijevanja, izbacio natrag. Pritom je izgubio dva prsta desne ruke te zadobio druge lakše ozljede.
Na bojištu je vladala velika studen, s temperaturama do minus 40 stupnjeva. Stoga ratna tehnika i standardno oružje često nisu mogli biti u uporabi, pa su se borbe prsa u prsa, vodile bombama i noževima na puškama ili u rukama. O tomu Jelić svjedoči:
- U tim borbama prsa u prsa, mogao si ostati živ jedino ako si hrabar, jak i sposoban. Inače te čekala smrtna sudbina na dvometarskim gomilama smrznutih trupala. Trupla poginulih vojnika ostala su smrznuta, kao u hladnjači, sve do travnja 1942., dok ih nije odmrznuo topliji zrak.
Upravo u travnju 1942., legionarske postrojbe započinju pripreme za napadaj prema Doneckom bazenu, na industrijsku i rudom bogatu zonu, te kasnije prema rijeci Don. U prvim borbama legionarske postrojbe relativno brzo dolaze u paraleli s drugim postrojbama dosta blizu Staljingrada. O tome Jelić bilježi:
- Tad smo došli u veliku šumovitu pokrajinu, prema rijeci Don. Tu su Rusi pružali veliki otpor, jer im je teren bio prikladan za borbu, s gustim šumama i s malo prometnica. Takvo stanje je polučilo brojne ljudske gubitke s naše strane. Rusi su brojčano bili nadmoćniji od nas, ali mi bismo ih pobijedili da smo imali mudre stratege i sposobnije zapovjednike. Potom je uslijedio naš proboj preko rijeke Don, u smjeru Staljingrada. Preko rijeke i dalje dosta smo brzo napredovali. U Staljingradu su nas čekale tri crte ruske obrane. Treća crta obrane nalazila se na samom rubu Staljingrada. Sve tri crte ruske obrane bile su zapravo rovovske utvrde u zemlji, u kojima je svaka ruska cijev imala svoj cilj. Nakon pada prve crte, ubrzo smo poduzeli odlučan napadaj, te osvojili drugu crtu ruske obrane.
U listopadu 1942., u obilazak hrvatskim legionarima dolaze Adolf Hitler i dr. Ante Pavelić:
- Bio sam sudionik počasne straže za njihov doček, koji se dogodio na prostoru između druge osvojene i treće neosvojene crte staljingradske bojišnice. Taj prostor bio je oko dvadeset pet kilometara širine. Nebom su tada letjeli samo njemački zrakoplovi. Ruskih nije bilo nigdje na vidiku. Hitler i Pavelić rukovali su se pojedinačno s vojskom. Hitler je dodjeljivao visoka vojna odličja njemačkim časnicima. Dr. Pavelić je dodijelio odličja Kralja Zvonimira s krunom i trolistom hrvatskim legionarima - svim časnicima i dočasnicima. Hrvatska i njemačka odličja primio sam u činu poručnika. Tijekom rata, dobio sam dvanaest odličja: pet njemačkih te sedam odličja Nezavisne Države Hrvatske. Odličje za hrabrost osobno mi je uručio dr. Ante Pavelić. Sva odličja koja sam zaslužio, vojujući proti vražjoj boljševičkoj satrapiji, čuvao sam sve do Bleiburške tragedije, kad sam bio prisiljen odličja zakopati na Bleiburgu. Kako su Nijemci poznati kao pedantna nacija, koja drži do viteških bojovnika, njemačke službe su me kasnije pronašle na popisu odlikovanih njemačkih vojnika s Istočne bojištnice te mi iza 1965. ponovno uručile pripadajuća odličja. Ta odličja sam ponovno primio na svečan način u Njemačkoj, od za to određenih njemačkih dužnosnika.
Ubrzo, sutradan, otpočeo je naš napadaj na treću crtu ruske obrane. U Staljingradu su se vodile tad ogorčene borbe za svaku kuću, za svaku prostoriju. Bilo je dana, tijekom uličnih borbi, u kojima nismo napredovali više od sto metara. Staljingrad je, inače, smješten uz rijeku Volgu u duljini više od četrdeset kilometara. To je otprilike bila duljina bojišnice. Na trećoj crti bojišta dočekale su nas svježe ruske snage. Do borbi, prije rijeke Don, brzo smo napredovali, jer smo uglavnom za protivnike imali ukrajinske i bjeloruske vojnike, koji nisu bili toliko komunistički zadojeni i ideologizirani, kao što su to bili branitelji Staljingrada. Naše snage vrše jak udar s ciljem proboja do rijeke Volge. Jedna manja postrojba naše legije, u studenom 1942. se uspijeva probiti do rijeke Volge. Tad sam, s još dvojicom zakletih ustaša, Lukom Brlenom i Milom Šimićem - obojica Ličani - bio čuvar hrvatske staljingradske ratne zastave. Prvi smo je postavili ponosno se vijoriti na jedan staljingradski uspon. Kad su za to čuli njemački ratni izvjestitelji, odmah su nas s hrvatskom zastavom u rukama, fotografirali. Sva trojica smo predloženi za visoko odličje Viteškog križa, ali spomenuto odličje nismo dobili, jer smo naposljetku izgubili Staljingradsku bitku. Hrvatsku ratnu staljingradsku zastavu sam sačuvao, te je predao osobno dr. Anti Paveliću.
O posljednjim danima u staljingradskom paklu Jelić bilježi:
- Rusi su nas razdijelili, po grupama, na četvrtine. Tukli su po nama sa svih strana. Deset dana prije našega konačnog poraza u Staljingradu, ranjen sam od projektila iz tzv. kaćuše. Teško ranjenog, po zapovijedi mog zapovjednika, bojnika Tomislava Pletikose, koji je htio da bar netko od hrvatskih legionara preživi Staljingradsku bitku, ubacili su me u jedan od posljednjih njemačkih transportnih zrakoplova, koji je napuštao staljingradsku pozornicu smrti. Sa suzama u očima, pozdravio sam se sa svojim supatnicima, jer sam znao, da ih nikada više ne ću vidjeti. Njihova sudbina kod Staljingrada bila je smrtno zapečaćena. Bog me tih dana spasio da ne ostavim, poput tisuća drugih hrvatskih legionara, u Staljingradu zauvijek vlastite kosti...
Ivica KARAMATIĆ
STATISTIKA TZV. OSLOBOĐENJA
«...U Hrvatskoj je u poraću (nakon 8. svibnja 1945.) protjerano, progonjeno, zatvoreno, mučeno ili strijeljano više Hrvata nego zajedno građana u 'silama Osovine', u Njemačkoj, Italiji i Japanu, više je strijeljano članova Vlade NDH nego što je, nakon čuvenog procesa u Nürnbergu u Bavarskoj (20. rujna 1945.-1. listopada 1946.) osuđeno na smrt i obješeno prvaka Hitlerova Trećeg Reicha, više je strijeljano i progonjeno novinara nego zajedno u 'silama Osovine', a tako i svećenika.»
(Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom
novinstvu 1945.-1990., Naklada
Jurčić, Zagreb, 1998., 71.-72.)
Svjedočanstva o stradanju Hrvata
Iz tiska je 18. veljače 2013. godine izišla knjiga „Svjedočanstva o stradanjima Hrvata“, urednika dipl. teol. fra Mate Tadića, dipl. ing. Želimira Crnogorca i suradnika, izdavačke kuće „Dva i dva“ iz Zagreba direktora Jurice Bakovića.
Tiskana je u nakladi od 2.000 primjeraka u tiskari „Denona“ u Zagrebu. Svjedočanstava i članci o stradanju hrvatskoga naroda, nastajali su više od deset godina od 2001. godine na području Duvanjske krajine, Hercegovine, Bosne, Dalmacije.
S izvješćima o stanju u općini, obrađeno je 50 pojedinaca i grupa sa stradanja u ratnim i poratnim godinama. Osobito iz Drugoga svjetskoga rata, Bleiburga i Križnoga puta, poslijeratne vlasti, križara, tamnica komunističkoga režima i ideologija 20. stoljeća. Autori priloga uz spomenute fra Matu Tadića i Želimira Crnogorca su i Ante Tadić, Kažimir Vučemil, Ivan Protuđer „Noga“, Ivica Karamatić „Klemi“, fra Petar Ljubičić, Petar Miloš, te Ivan Anđelić.
U svom radu autori su se u uvjerili, kako još ima onih koji se iz straha ustručavaju reći pravu istinu i otkriti zločince. Donesena svjedočanstva istrgnuta su gotovo u posljednji čas od zaborava, te priličan broj ljudi čija su svjedočanstva zapisana više nije među živima.
Knjiga je veličine 30,5 x 24 cm na 425 stranica, s tvrdim uvezom i omotom, te masnim papirom. U njoj je doneseno 380 crno-bijelih fotografija i u boji, preko 130 stranica dokumenata, te 2.610 indeksiranih pojmova koji olakšavaju čitanje i brže snalaženje.
Ovaj su projekt sa svojih deset stručnih članaka, mišljenja i prosudbi obogatili: prof. dr. sc. Josip Jurčević iz Instituta društvenih znanosti „Ive Pilara“ u Zagrebu, doc. dr. sc. Mile Lasić s Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Salih Jalimam s Fakulteta humanističkih nauka „Đemala Bijedića“ u Mostaru, mr. sc. Marko Tokić ravnatelj „Instituta za društvene djelatnosti“ Sveučilišta u Mostaru, prof. Mate Kelava iz Tomislavgrada. Jednako su vrijedni i prilozi odvjetnika Josipa Muselimovića iz Mostara, kao i vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« mr. fra Miljenka Stojića. Projekt je samostalno financiran, a vrijedno je istaknuti sufinancijera poduzetnika i sudionika Domovinskoga rata ing. Ivana Stanića „Švabu“.
Tako je članak o životu i radu političkog uznika dr. fra Smiljana Zvonara iz Tomislavgrada, istraživan i pisan prema arhivskim izvorima uz dostupnu literaturu. Korišteni su dokumenti, radnje, pisma i fotografije iz arhiva u Tomislavgradu, Mostaru, Zagrebu, „Bundes arhivu“ u Berlinu, kao i onih u privatnom vlasništvu pojedinaca. U dostavi arhivske građe ponajviše su doprinijeli: fra Ante Tomas i fra Ante Marić iz Mostara, fra Nikola Rosančić iz Zagreba, Mijo Stanić iz Njemačke, pojedini svjedoci i politički uznici, rodbina fra Smiljana Zvonara, dok i sam urednik posjeduje dostatnu građu.
Kod svjedočanstava i članaka koji su objavljeni u nekom listu, časopisu ili zborniku to je i naznačeno. Članci su pisani razumljivim jezikom ljudima prosječne naobrazbe, čime će biti obogaćeni i visoko naobraženi. I ova knjiga doprinosi istraživanju, boljem shvaćanju i vrednovanju povijesti hrvatskoga naroda. Donesena su svjedočanstva o namještenim političkim procesima grupa i pojedinaca, komunističkim kazamatima u Zenici, Golom otoku, Ćelovini. Neobjavljena izvješća iz tadašnjega komunističkoga sustava, ili koja su bila dostupna tek užim krugovima „odabranih“ i ideološki „podobnih“.
Čitatelji će dosta novoga otkriti, što će možda promijeniti i neka njihova razmišljanja i stavove. Građa se može koristiti u stručnom radu povjesničara, dok će biti prikladna studentima i učenicima u pisanju diplomskih, seminarskih i maturalnih radova.
Veliki je strah posijan u mračnim godinama, totalitarne vlasti nad hrvatskim narodom. Tajne državne službe OZNA i UDB-a, KNOJ i partijski Komiteti pokrivali su cijelo područje, doušnicima u službi komunističkom režimu. Ova knjiga je poticaj općinskim i županijskim vlastima, saborskim i skupštinskim zastupnicima u zauzimanju za osnivanje općinskih povjerenstava. S ciljem zapisivanja svjedočanstava, obilježavanja i eshumiranja grobišta i stratišta svih žrtava iz svih ratova.
Dr. sc. Ivica Lučić iz „Hrvatskoga instituta za povijest“ u Zagrebu o ovoj knjizi kaže: „Ta svjedočanstva kao i dokumenti te novinski članci koji su pripremljeni na vrlo uvjerljiv način, ukazuju na karakter jugoslavenskoga komunističkoga režima.“
Po riječima recenzenta knjige dr. Zvonimira Šeparovića, predsjednika „Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva“ u Zagrebu: „Ovo je u neku ruku i zbornik radova posebno mladim osobama da se upoznaju sa zlom kojega je predstavljao komunizam kao brutalni totalitarni sustav, koji je negirao slobodu čovjeka i prava hrvatskoga naroda. Ova je knjiga pravi spomenik tolikim žrtvama koje su pale i tolikim ljudima koji su patili pod terorom jednoumlja i nasilja svake vrsti. Ova je knjiga pravi mali kompendij, znanstvena knjiga prilagođena prvim potrebama u kraćem obliku. Ova je knjiga pravi žrtvoslov kakvih imamo posljednjih godina, viktimološke građe i svjedočanstava velike vrijednosti.“ (hrsvijet.net/MT)
Da se ne zaboravi...
SPOMEN NA KAVRANOVA SUBORCA SLAVKA VIDAČKOVIĆA
Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, sloma Nezavisne Države Hrvatske i obnove Jugoslavije pod komunističkom vlašću, mnoštvo izbjeglih hrvatskih vojnika i civila nije se mirilo s gubitkom države i s činjenicom da ne mogu ni fizički doći u domovinu, posjetiti zavičaj, obići rodbinu i grobove predaka. Najveći dio pripadnika hrvatske vojske civila koji nisu stradali u svibnju i lipnju 1945., našao se u izbjegličkim logorima Austrije, Italije i Francuske. Slično su Europom lutali i pripadnici nekih drugih naroda koje je zadesila slična sudbina. Međunarodne izbjegličke organizacije i Caritas će pomagati ovom mnoštvu nevoljnih ljudi i upućivati ga u prekomorske zemlje, gdje su od ranije živjele iseljeničke zajednice.
Ta je nevolja pogodila i Hrvate. Među onima koji su u logoru Fermo kod Pescare čekali na odlazak preko oceana našao se i Slavko Vidačković, koji će se zajedno sa 115 drugova ponovno uključiti u borbu za oslobođenje Hrvatske od jugoslavenske komunističke vlasti. Ove skupine su u neposrednoj organizaciji Božidara Kavrana planirale ući u Jugoslaviju, tamo se nasloniti na postojeće križarske postrojba čija se snaga uvelike precjenjivala, povezati sve te međusobno nepovezane grupacije i tako provesti borbu za oslobođenje.
Jugoslavenske su vlasti odnosno OZN-a (Odjeljenje zaštite naroda) otkrile ovu akciju koja je vođena pod konspirativnim imenom Deseti travanj. Ukupno je 89 njezinih sudionika uhićeno, a od toga u javnome sudskom postupku 12. srpnja 1948. godine 19 optuženika osuđeno na smrt vješanjem, 21 na smrt strijeljanjem, a 12 na vremenske kazne. Ostali su suđeni pred vojnim sudom u postupku zatvorenom za javnost. Od njih su 35 osuđeni na smrt, a dvojica na vremenske kazne: Slavko Vidačković na 20 godina i Ivan Marić na doživotnu robiju.
O Kavranovoj su akciji pisali desetci autora, najprije u emigraciji, a potom i u domovini. Osobito su važna pisana svjedočenja sudionika (poput Ivana Prusca ili Srećka Rovera), a zapažen rad napisao je i fra Martin Planinić (Tko je izdao Kavrana). Mnoga sjećanja i polemički napisi razasuti po emigrantskoj periodici većinom su proturječni, uglavnom su pisani bez ikakva oslonca čak i na drugorazredne, a kamoli na prvorazredne dokumente te su često motivirani težnjama da se pojedinci i skupine u hrvatskoj političkoj emigraciji diskvalificiraju. Brojne se izmišljotine i domišljanja ponavljaju i danas, pa se njima ovdje ne ćemo baviti. Zanima nas sudbina jednoga od sudionika te akcije koja je ostavila dubokog traga u našemu nacionalnom pamćenju: sudbina Slavka Vidačkovića iz Konjica, koji je s jednom skupinom ušao u Domovinu. Bio je uhićen, suđen, odslužio kaznu zatvora, osnovao obitelj, doživio novi rat i u njemu sudjelovao, te nakon rata umro prirodnom smrću (2004.).
Vidačković se rodio u selu Bijela (općina Konjic) 1923. godine. Živio je s roditeljima, bratom i sestrama na prostranom imanju u jednoj od najuglednijih i najbogatijih hrvatskih seoskih obitelji. Radio je poljodjelske poslove i po potrebi bio pastir. Jedno jutro u srpnju 1943. godine, vraćajući se od stoke, opazio je u blizini kuće nepoznata čovjeka i jednu djevojčicu koja se uplašila i pobjegla. Kada je prišao bliže, vidio je da je čovjek potpuno slijep. Slavko mu je ponudio kruha i sira.
Ispričao je događaj majci, koja mu reče da ih dovede kući. Saznali su da je taj čovjek partizan iz Korenice, da je ostao poslije bitke na Neretvi 1943. te da se zove Nikola Žakula (ili Džakula). Nastavio se brinuti o njemu. Uskoro je Slavko stupio u njemačku ratnu mornaricu te je služio na jednom razaraču – minolovcu. Tijekom 1945. zajedno s brodom je prebačen u Italiju, gdje ga kod Ravene zatiče kapitulacija, pa se kao ratni zarobljenik našao u logoru u Caserti. Tražio je načina kako iseliti u neku od južnoameričkih zemalja. U Zavodu sv. Jeronima u Rimu upoznao je čuvenoga svećenika Krunoslava Draganovića, koji mu je ima priskrbiti dokumente za odlazak u Venezuelu. Čekajući dokumente, odlazi u izbjeglički logor Fermo, gdje doznaje za akciju povratka u Domovinu. Potom odlazi u Austriju, gdje se priprema za ulazak u zemlju zajedno s ostalim članovima skupine grupe. U to vrijeme njegova obitelj u Konjicu ne zna je li Slavko uopće živ, ali i dalje skriva partizana Nikolu, sve do 1945., kada ovaj odlazi u Beograd. Čitavo je vrijeme Nikola bio po noći skrivan u štali Slavkova oca, hraneći se istom hranom kojom se hranila obitelj. Vremenom se toliko udomaćio da je Slavkovu majku Jelu, s njezinim dopuštenjem, počeo zvati majkom.
Kad je Slavkova emigrantska skupina malo nakon prebacivanja u Domovinu bila uhićena, on je znao da će biti osuđen na smrt. Iz ćelije bi po noći čuli kako prozivaju njihove suborce. Znalo se da idu na strijeljanje, jer se ćelije više nisu otključavale. Jedne noći čuje glas da netko pita stražara, gdje je ćelija Slavka Vidačkovića. Pretpostavio je da su došli po njega, pa mu je ostalo samo to, da se u samoći pomoli Bogu. U ćeliju je ušao uniformirani oficir s pištoljem za pojasom, što je bilo neuobičajeno, jer kod tolikih ispitivanja nikad službena osoba u ćeliju nije ulazila s pištoljem. Taj mu je ponudio cigaretu, koju je Slavko odbio, bojeći se da je otrovana. Kada je iz iste kutije zapalio i oficir, uzeo je i on cigaretu. Oficir ga je pitao, ima li ikoga tko bi se mogao založiti za njega. Odgovorio je da nema, jer je u kući 1943. godine ostavio oca, majku, sestre i brata, a znao je da nitko ne pripada partizanskom pokretu. Nakon ponovnog upita, Slavko je odgovorio niječno. Tada je oficir upitao, pozna li Nikolu Žakulu. Slavko se tada sjetio da je možda Nikola preživio rat. Oficiru OZN-e ispričao je cijelu priču i svoj životni put.
U postupku pred Vojnim sudom 1. rujna 1948. godine on je jedini u skupini od devetorice, ostao živ i bio osuđen na 20 godina robije. Zahvaljujući utjecaju Nikole Žakule i primjerenom vladanju, Slavko je odslužio 10 godina i 8 mjeseci robije te bio pušten iz zatvora Stara Gradiška 29. studenoga 1958. godine. Nakon toga se 1962. godine oženio Stojkom Matić iz prigradskoga sela Čelebića, te s njom imao petero djece: Delfu, Alojzija, Ilkana, Stanislava i Zdenku.
Zaposlio se u obrtničkoj radionici čuvenoga konjičkoga drvorezbara Ismajila Mulića te potom prešao u poduzeće „Drvorezbarstvo“, odakle je pred posljednji rat umirovljen. Imao je dara za rezbarenje u drvetu što je usavršio u zatvoru, gdje je završio stolarski zanat i u slobodno vrijeme se intenzivno bavio izradom umjetnina od drveta, koje su vrlo visoko ocjenjivane u umjetničkim krugovima. Za novu crkvu u Čelebićima uradio je svih 14 postaja križnoga puta i ulazni portal. Nastavio je kontaktirati i prijateljevati s Nikolom Žakulom, pa su se njih dvojica uzajamno posjećivali. Njihov odnos je bio očito prijateljski i vjerovali su jedan drugome, iako su se u ratnom vihoru stjecajem okolnosti našli na dvije strane.
Nikola je ispripovijedao Slavku kako je doznao za njegovo uhićenje i borio se za Slavkov život. Ujutro kada je objavljeno u novinama da je uhićena velika skupina emigranata koja je ušla u Jugoslaviju, Nikola se nalazio u Vrnjačkoj banji. Sa suprugom je pošao u Beograd, pa kad je žena vidjela da mnogo ljudi čeka u redu za novine, shvatila je da je nešto važno. Pročitala je Nikoli, da se među uhićenima nalazi i Slavko Vidačković. Na to Nikola taksijem odlazi u Beograd, gdje moli audijenciju kod saveznoga sekretara za unutarnje poslove, zloglasnoga Aleksandra Rankovića. Ispričao mu je kako mu je Slavko spasio život i molio da se poštedi Slavkov. Ranković nije pokazivao spremnost udovoljiti toj molbi, ali je ipak odlučio provjeriti njegove tvrdnje, pa je vjerojatno ipak Rankovićev nalog sudu urodio vremenskom osudom, a ne smrtnom kaznom. Nakon izlaska iz zatvora, Slavko je nastavio živjeti u rodnome selu. U selu je bilo i Muslimana i Srba, koji su bili nešto imućniji. Slavko se posebno dobro slagao sa Srbima.
Autor ovih redaka znatno je mlađi od Slavka, ali je zbog rodbinskih odnosa s njim imao odnose povjerenja, pa smo puno puta razgovarali o minulom vremenu, Drugom svjetskom ratu, njegovom ratnom i poratnom stradanju, ljudima koje je sretao uz rat tijekom akcije povratka u Domovinu, zatvorskim strahotama i iskustvima. Tijekom robijanja Slavko je pročitao veliki broj knjiga i stekao znatno znanje. Više puta smo razgovarali i o tome, tko je odgovoran za otkrivanje akcije. Nije Slavko nikad nešto izričito tvrdio, ali je smatrao kako je Draganović trebao imati dosta informacija, a sumnjičav je bio prema Roveru, vodiču njegove skupine.
Potkraj 1980-ih godina naslućivao se raspad Jugoslavije. Kad je u to doba njegov najstariji sin Alojz odlučio odseliti u Kanadu, pitao sam Slavka na Alojzovu ispraćaju u zračnoj luci u Sarajevu, kako se osjeća? Odgovorio mi je: „Jako teško, to mi je jedan od najtežih dana u životu, ali neka ide da netko naš ostane živ“. U to doba mi nismo još pomišljali na rat, ali je Slavko procjenjivao da će ga ipak biti. Uskoro su počele pripreme i u općini Konjic.
Srbi su iz grada išli u većinska srpska sela Borci i Bijela, a Hrvati i Bošnjaci obrnuto, prema selima desne obale Jablaničkoga jezera pa potom kao izbjeglice u Republiku Hrvatsku, na more. Selo Bijela se počelo prazniti od Hrvata i Bošnjaka. Slavkov brat i ostala obitelj se povlači a ostaju samo on, njegova žena i sin Ilkan. Srbi uhićuju Ilkana i njegova prijatelja Tomu Markovića te ih bez suđenja likvidiraju. Opkoljavaju i tromblonskim minama napadaju Slavkovu kuću ali on zajedno sa ženom bježi, skriva se i pod okriljem noći preko Prenja dolazi u Konjic. Kasnije će doznati da je Ilkan ubijen. Ilkanova smrt ga je potpuno slomila i definitivno ugasila sve želje za životom. Potpuno se povukao u se. U vrijeme hrvatsko-muslimanskoga sukoba s mukom je iz Konjica otišao u prognanstvo u Čapljinu. Nakon rata zajedno s bratom Zlatanom odlučio se vratiti u rodnu Bijelu, gdje im je uz pomoć UNHCR-a nekako popravljena kuća koju su Srbi zapalili. Zajedno s bratom i njegovim sinom otvorio je poduzeće za rezanje i preradu drveta, prepuštajući poslove mlađima. Umro je 10. prosinca 2004. godine.
Slavka ću pamtiti kao iznimno poštena čovjeka i uzornoga hrvatskog rodoljuba, sudionika jedne od najveličanstvenijih akcija jedne državotvorne generacije hrvatske mladeži. Za čitavo vrijeme druženja i razgovora s njim tijekom više desetljeća nikad nisam čuo da je ružno govorio o bilo kojem narodu - čak što više družio se i pomagao svima - ali ipak ubojstva sina Ilkana svojim susjedima Srbima nije oprostio nikada.
Ivan ANĐELIĆ
Zagreb, 20.2.2013.
Teška povijest Hrvata u Srijemu
Hrvati nastanjuju Srijem od vremena prvog doseljenja Hrvata na svoje današnje životne prostore. Prema navodu iz Supetarskog kartulara, Srijem je već u ranom srednjem vijeku bio u sastavu hrvatske države, a njime je upravljao ban Srijema (banus Sremi), jedan od sedam banova u Hrvatskom Kraljevstvu.
Život u tom graničnom hrvatskom području, koje je kroz dugu povijest bilo razdjelnica i spoj vjera i civilizacija, za Hrvate je značio stalnu izloženost ugrozi životnog opstanka.
Nakon prvih sukoba s Bugarima, kasniji turski prodori u Europu prouzročili su velike političke i društvene promjene, uključujući prisilno iseljavanje Hrvata u sigurnije zapadne i sjeverne krajeve, sve do Austrije, Slovačke i Moravske, uz istodobni prijelaz dijela Hrvata na kalvinizam (pr. Grgurevci, Srijemski Karlovci, Petrovaradin) i pravoslavlje koje je u Otomanskom carstvu bilo povlašteno (pr. Velika Remeta, Manđelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci).
I u takvim teškim uvjetima opstanka toga doba, u Srijemu su se ipak očuvale velike skupine Hrvata, posebno na područjima Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice.
Nakon što je 1745. obnovljeno županijsko uređenje, prvi srijemski župan Marko Pejačević je poticao nova naseljavanja, a tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeća, doselili su se većinom njemački i mađarski kolonisti, uz Slovake, Rusine i druge narode.
Tijekom druge polovice XIX. stoljeća, u nekim je sredinama Srijema i susjednih Bačke i Banata, posebno među višim društvenim slojevima radi očuvanja društvenoga statusa došlo do velike asimilacije Hrvata u Mađare i Nijemce. Više o tomu Željko Tomašević.
Unatoč svim prisilnim iseljenjima, stradavanju i asimilaciji, Hrvati su sve do završetka I. svjetskog rata, u mnogim srijemskim područjima opstali kao narodna većina, a u nekima su kao većina uspjeli opstati do kraja II. svjetskog rata pa i kasnije, sve do njihovog protjerivanja devedesetih godina XX. stoljeća, nakon čega Hrvati u Srijemu gotovo nestaju.
Tako se prema činjeničnim pokazateljima može ustvrditi da je pod srpskom vlašću, u razdoblju od 1918. do 1995., s izuzetkom četverogodišnjeg ratnog razdoblja od 1941. do 1945. kada je Srijem bio u sastavu hrvatske države, nad srijemskim Hrvatima počinjen istinski i to mirnodopski genocid.
Već uspostavom Kraljevine SHS, srpska vlast je upravnom podjelom države na oblasti pa potom banovine, svjesno promijenila granice povijesnih pokrajina, što je za Hrvate u Srijemu, ali i u Bačkoj i Banatu, imalo teške posljedice. Hrvati su smjenjivani sa svih položaja u upravi i školstvu, a sve političke, gospodarske i kulturne mjere, bile su usmjerene ugrozi njihove opstojnosti. Posebno je agrarna reforma i kolonizacija provođena na štetu Hrvata. Ranija mađarizacija je zamijenjena srbizacijom, nametanjem ćirilice i ekavice u školama, promjenama naziva mjesta i ulica, kao i imenovanjem Šokaca, ali i Bunjevaca u Bačkoj i Banatu, „katoličkim Srbima“ ili osporavanjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu, što srpske vlasti čine i sustavno potiču sve do današnjega dana.
Unatoč takvim pokušajima potiskivanja, podjele i asimilacije u toj tzv. Prvoj Jugoslaviji, Hrvati su u Srijemu uspijevali preživjeti pa je primjerice grad Petrovaradin, još 1939. bio gotovo 100% hrvatski grad, nazivan i „hrvatskim Gibraltarom“, u kojem se rodio i hrvatski ban Josip Jelačić i u kojem je osnovana najstarija čitaonica i Jezuitska gimnazija na području današnje Vojvodine. Nakon II. svjetskog rata, vlasti su u Petrovaradin smišljeno doselile Srbe i Crnogorce pa su već 1984., umjesto latinice u osnovne škole uveli ćirilicu.
Nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli strašne progone jugokomunističkih, odnosno u naravi srpskih vlasti, kada su pobijene brojne tisuće srijemskih Hrvata.
Ipak, ono što Srbi nisu uspjeli u potpunosti provesti za trajanja tzv. Druge Jugoslavije, bezobzirno su započeli provoditi tijekom oružanog napada na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine.
Tada su u Srijemu, u kojem nije bilo ni rata ni oružanih sukoba, niti su Hrvati bilo čime napali državnu opstojnost ili ugrozili pripadnike drugih naroda, započeli neskriveno protjerivanje Hrvata, uz dodatno mijenjanje nazivlja svega što je imalo poveznicu s hrvatstvom toga kraja, želeći time skriti i uništiti tragove življenja Hrvata u Srijemu. Nakon što su Srbi proveli tzv. „etničko čišćenje“ koje je u naravi mirnodopski genocid nad Hrvatima Srijema, u spomenutom Petrovaradinu danas živi manje od 10% Hrvata.
Posebno je strašan primjer srpskog genocidnog zločina počinjenog nad Hrvatima u hrvatskim srijemskim mjestima Kukujevci i Gibarac, smještenima uz cestu prema gradiću Šidu.
Kukujevci se spominju još 1275. i bili su jedno od 14 čisto hrvatskih naselja u Srijemu, u kojemu je do početka prošlog rata živjelo tek 1% pravoslavnog puka. Mjesni Hrvati i ranije u selo doseljeni Nijemci, trpjeli su strašne progone već završetkom II. svjetskog rata, kada su partizani srušili i velebnu crkvu Presvetoga Trojstva sagrađenu 1770. godine.
Nakon što su mjesni Hrvati od 1991. do 1995. bili izloženi strašnim prijetnjama, otpuštanjem s posla, okrutnim premlaćivanjima, mučenjima i ubojstvima, noćnim klanjima cijelih obitelji, Srbi su 1995. iz Kukujevaca protjerali sve Hrvate. U tim zločinima su sudjelovale i redovne policijske snage Srbije, a MUP Srbije je o tomu odbijalo provesti bilo kakvu istragu. U Kukujevcima je do početka prošloga rata živjelo 500 hrvatskih obitelji, koje su danas raseljene po 120 hrvatskih mjesta, dok u Kukujevcima danas živi tek 5 hrvatskih obitelji. U želji zatiranja svakog traga hrvatstva toga sela, novonaseljeni Srbi su 2007. odlučili promijeniti ime sela u Lazarevo, a nazive mjesnih ulica, u ulice cara Lazara, Miloša Obilića, srpskih vladara, Svetog Save i vojvode Putnika.
Srijemsko selo Gibarac je prije rata također bilo naseljeno gotovo isključivo Hrvatima, koji su činili 91.43% mjesnog puka. Danas je Hrvata u Gibarcu manje od 7 %. Jednako kao i u susjednim Kukujevcima, novonaseljeni Srbi su 2007. odlučili promijeniti ime sela u Dušanovo.
Danas u Srijemu nema ni jednog naselja u kojem su Hrvati stoljećima živjeli, a da ih Srbi tijekom 1991-1995., iz njih nisu u većem dijelu ili gotovo u potpunosti prognali. Zlo koje su pretrpjeli Hrvati Petrovaradina, Kukujevaca i Gibarca, pretrpjeli su i Hrvati Zemuna, Hrtkovaca, Nikinca, Rume, Iriga, Srijemske Mitrovice, Srijemske Kamenice, Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Novih Banovaca, Beške, Golubinaca, Šida i drugih srijemskih mjesta. Teško je ne spomenuti Hrtkovce, oduvijek većinsko hrvatsko mjesto, u kojemu su Hrvati još 1981. bili većina, a danas ih gotovo i nema među 600 preostalih katolika uglavnom Mađara, ili Zemun u kojem je prije II. svjetskog rata živjelo 70% Hrvata, a danas tek 5%, pa Šid iz kojeg je od 7.000 Hrvata, tijekom posljednjeg rata istjerano njih 5.000.
U srijemskom dijelu biskupije je u 28 župa do rata 1991. živjelo oko 50.000 Hrvata koji su javno živjeli kao vjernici, uz još nekoliko desetaka tisuća Hrvata katolika koji su zbog političkih pritisaka vlasti, živjeli kao kriptokatolici. Procjenjuje se da je tijekom posljednjeg rata, iz Srijema protjerano više od 30.000 Hrvata. Prema demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa, koja je 2008. objavljena u časopisu “Pilar”, broj Hrvata u Vojvodini se od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1%.
Takvo naglo smanjenje broja Hrvata na području na kojem nije bilo rata, ne može se označiti nikako drugačije nego kao genocid, za koji još uvijek nitko nije odgovarao.
Što je još zaprepašćujuće, hrvatske državne vlasti, državne i društvene institucije, kao ni čuveno istinoljubivi tzv. „hrvatski mediji“, ne iskazuju nikakvo zanimanje za taj genocidni zločin, za povratak Hrvata u svoje stoljetne domove i osiguranje njihovih osnovnih ljudskih i narodnih prava na današnjem državnom području Srbije.
Istodobno se krivotvorenjem povijesnih činjenica i medijskim nasiljem, željelo prikazati da su Hrvati počinili etničko čišćenje nad Srbima u Hrvatskoj.
Uz takvo stanje svijesti i morala hrvatskih državnih i društvenih struktura, nije se čuditi, što Srbi nakon počinjenog genocida na području Republike Hrvatske i današnje Vojvodine, traže uvođenje ćirilice i u znamen gradu Vukovaru, dok su u dojučerašnjim čisto hrvatskim gradovima i mjestima Srijema, Bačke i Banata, ali i u multietničkom Novom Sadu, vjekovnu latinicu već zamijenili ćirilicom, a povratak latinice, na sablazan svijeta, gotovo da i nema tko tražiti.
Željko Tomašević
prof. dr. Milan Šufflay
Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv!
Milan Šufflay bio je hrvatski povjesničar i jedan od utemeljitelja albanologije, a ubijen je uz mig jugoslavenskih vlasti 1931. godine. Osim znanstvenog rada, Šufflaya ističe i zanimljiva činjenica da je napisao prvi hrvatski znanstvenofantastični roman. Prof. dr. Milana Šufflaya jugoslavenske vlasti u više navrata proganjale i zatvarale, a nastradao je od ruke režimske organizacije Mlada Jugoslavija, za što nitko nije nikada odgovarao. Albert Einstein i Heinrich Mann zbog toga su uputili apel Međunarodnoj ligi za prava čovjeka u kojem su upozorili na strašno stanje u svezi sa Šufflayevim umorstvom.
Poznavati povijest
Poznavati povijest (s podatcima) služi da shvatimo što smo. (Francisco Alberoni)
Kad hoćete upoznati snagu, vitalnost, solidarnost, jedne obitelji, jednog poduzeća, jedne stranke, jedne nacije, treba se najprije upoznati s njihovom poviješću.
Kad je društvo jako, odlučno i u razvoju, s ponosom i oduševljenjem, sjećaju se svoje povijesti i prošlosti.
Velike nacije su ponosne na svoje porijeklo i slave povijesne događaje koji su obilježili njihov razvoj. Francuska slavi pad Bastille. USA dan nezavisnosti. Muslimani su otkrili svoju prošlost. Židovi, iako raspršeni po čitavom svijetu slave sve događaje koje je doživljavao njihov narod.
Narod, koji zaboravlja vlastitu povijest gubi svoj identitet, svoju solidarnost i polako nestaje. Ako smo odustali da učimo djecu našu povijest , znači da smo izgubili vjeru u nas same. Ne ponosimo se našom poviješću i na ono što smo napravili u prošlosti, pa više ne vjerujemo da možemo napraviti nešto u budućnosti. Samo onaj koji uči povijest i koji je dobro poznaje, taj pronalazi nadu. Svaki čovjek ima svoju povijest, tko je zaboravi, ne zna tko je. To isto vrijedi za pojedine narode i civilizaciju.
Hrvatska je u prošlom stoljeću imala povijesnih padova i uspona, i tu povijest treba raščistiti, da ne upadamo u iste pogreške. Jedna od najvećih hrvatskih zabluda bio je ulazak u kraljevinu SHS (1918), kasniju Jugoslaviju, Da se uvjerimo o progonima Hrvata u toj kraljevskoj Jugoslaviji, u nastavku donašam protestno pismo Alberta Einstein i Heinrich Mann-a upućeno Ligi Naroda za ljudska prava u Parizu, povodom ubojstva Prof. Dr. Milan Šufflaya u Zagrebu (zbog tog protestnog pisma The New York Times, 6. svibnja1931. objavljuje: Einstein accuses Yugoslavian rulers in savant's murder).
Sjetimo se mjeseca veljače tragične smrti Prof. dr. Milana Šufflaya, ubijenog od neprijateljske ruke, koji je ušao u povijest hrvatskog naroda, a koji datum, danas nije poznat većini hrvatskih građana, jer ga se nije ni spominjalo u školama ni kraljevske ni komunističke Jugoslavije pa ni danas Republike Hrvatske.
Anđelko Jurun
Hrvatski Dom – Buenos Aires
***
Apel Međunarodnoj ligi za prava čovjeka
Mnogopoštovani prijatelji!
Mi ne možemo propustiti, a da Međunarodnu ligu za ljudska prava ne upozorima na događaje, koji su dne 18. veljače o.g. [1931.] doveli do umorstva hrvatskoga učenjaka dr. Milana Šufflaya.
Kada je ovaj učenjak spomenutoga dana išao kući, bio je u Zagrebu na cesti iza leđa napadnut i, prema našem izvještaju, željeznom motkom umoren. Slijedećega dana on je ovim težkim ozljedama podlegao i dne 22. veljače je na Mirogoju pokopan uz hrvatske mučenike.
Profesor Milan Šufflay bio je poznat po svojim brojnim znanstvenim djelima i radnjama. Zagrebačke novine nisu međutim smjele izvješćivati o djelovanju ovoga učenjaka, čak je i osmrtnica zaplijenjena, a brzojavne sažalnice nisu smjele biti odpremane. Nije bilo dozvoljeno objaviti vrijeme pogreba, a zabranjeno je bilo izvjestiti žalobnu zastavu na zgradi Sveučilišta. Školsku mladež, koja je prisustvovala sprovodu, policajne vlasti izagnaše iz Zagreba, a hrvatske narodne trobojnice, kojima su bili vijenci urešeni, odstraniše.
Ime ubojice, Branko Zwerger, bilo je poznato. Poznata je bila i organizacija kojoj je ubojica pripadao ("Mlada Jugoslavija"). Poznato je bilo da je umorstvo dogovoreno u noći od 11. do 12. veljače u stanu zapovjednika grada generala Belimarkovića. Kod toga dogovora sudjelovali su članovi organizacije "Mlade Jugoslavije" Brkić, Godler, Marčec i ubojica Zwerger. Zagrebačka policija unatoč tome službeno objavljuje dne 19. veljače dne 19. veljače da je počinitelj nepoznat.
Ubojstvu profesora Šufflaya prethodile su sljedeće činjenice:
1. Povodom posjeta kralja Srbije u Zagrebu mjeseca siječnja dostavljena su nizu najuglednijih ličnosti - tako vođi Hrvata dr. Vladku Mačku, dr. Anti Trumbiću, dr. Mili Budaku, sveučilišnim profesorima dr. Filipu Lukasu, dr. Davidu Karloviću, dr. Milanu Šufflayu i drugima - prijeteća pisma s podpisom "Za kralja i otadžbinu", u kojima ih se čini odgovornim i vlastitom glavom i životom njihovih obitelji, bude li za to vrijeme kraljeva boravka u Zagrebu ikakvih protesta ili demonstracija.
2. Ovoj terorističkoj organizaciji, koja javno nosi ime "Mlada Jugoslavija" održao je kralj Aleksandar javni govor, u kojem je progovorio o odstranjivanju po narodu izabranih hrvatskih narodnih zastupnika, što je proveo. Riječima: "Ja sam odstranio poslenike", on je sam dao poticaj odnosno nalog da se od njegova formalnog odstranjivanja iz parlamenta imade prići na fizičko, to jest konačno odstranjenje. Kao uzor ima vrijediti 20. lipnja 1928., kada su u beogradskom parlamentu umoreni hrvatski vođe.
Iza toga slijede u vladinoj štampi javni pozivi na umorstva vođa hrvatskoga naroda. Tako piše vladin list "Naša Soga" na Sušaku dne 18. veljače: "čelenke će prskati..." Istoga dana uvečer umoren je u Zagrebu prof. Šufflay. Drugi primjer otvorenoga poziva na umorstvo objavljen je 28. veljače u splitskoj "Zastavi", daljnji poziv, u mariborskom "Jugoslavenu". Neki članovi držtva "Mlada Jugoslavija", koji su imali izvesti umorstva Hrvata u inozemstvu, uhapšeni su dne 12. ožujka kod umorstvenih priprema u Beču te predani bečkim sudovima na postupak.
Delegacija Hrvatskoga narodnoga zastupstva još je dne 25. siječnja 1930. predala Ligi naroda u Ženevi memorandum, koji je istodobno odaslan vladama i organizacijama svih kulturnih država, upozoravajući na stanje u Hrvatskoj. Ovim se memorandumom pred cijelim čovječanstvom diže obtužba protiv absolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih vladavina nad hrvatskim narodom počinja. Kako činjenice dokazuju, ove su strahote od onoga doba samo još veće.
S obzirom na ovo strašno stanje mi vas molimo, da Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj bezkrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj.
Ne smije se trpiti da se umorstvo upotrebljava kao sredsto za postizavanje političkih ciljeva.
Ne smije se trpijeti da se ubojice veličaju kao narodni junaci.
Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj, digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod.
Mi očekujemo vašu odluku i pozdravljamo vas.
Njemačka liga za ljudska prava.
Albert Einstein
Heinrich Mann
Travanj 1931., Berlin
«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»
Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu (dr. Mile Budak kasnije je samo za dlaku izbjegao Šufflayev scenarij!), dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti. Nije pritom Šufflayu nimalo pomogla činjenica što je bio žrtvom monarhofašističke Jugoslavije, protiv koje su službeno istupale i komunističke vlasti. Monarhofašistiški i komunistički režim imali su zajedničku poveznicu - jugoslavenstvo, dok im je Šufflayev nacionalizam i beskompromisna borba za hrvatsku stvar predstavljala zajednički trn u oku. Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.
Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu:» Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje:»Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe:» Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».
Za Šufflayev svjetonazor karakteristična je izrazita zapadnjačka orijentacija.
Jednom prilikom tako umuje:
»(...)Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad».
I zato je hrvatskoj naciji «mjesto na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv».
«Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena».
Hrvatskoj je, dakle, mjesto na Zapadu, a nikako na Balkanu; tko Hrvatsku gura na Balkan nužno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
«Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, potpuno adaptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za - čovječnost».
Hrvatski nacionalizam, koji je uvijek bio i ostao obrambena kategorija (Korsky), za Šufflaya je pozitivan jer «ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu».
Šufflay je narod shvaćao organički, smatrajući da kao ljudska tvorevina podsjeća na organizam. Tri bitne oznake naroda prema Šufflayu su: srodna krv (rasni faktor), plastika tla (geografski faktor) i zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija (kulturno-historijski faktor). Na jednome mjestu Šufflay u tom smislu piše:» Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece». Glavne značajke hrvatske nacije prema Šufflayu su ove: zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest «starih pravica», «bogonosilaštvo», čovječnost i prije svega «graničarstvo».
Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo. Objašnjavajući u historiografiji nedovoljno istražen i mitovima obavijen pokušaj osnivanja Hrvatske radikalne stranke Šufflay kaže:» Politička smrt svim Slavosrbima svih dlaka i patentiranim Jugoslavenima može nastupiti tek onda kad bi se sreli srpski frankovci i hrvatski radikali (...) Jer jedno je nepobitno (...) i frankovci i radikali neprijatelji su jugoslavenske nacionalne ideje». Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku - protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «... mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo 'Jugoslavije'. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».
U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritiziraosve nedostatke tadašnjeg versailleskog poredka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («... Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.
Iako po zanimanju nije bio književnik, Šufflay je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti. Pisac je povijesnog romana «Kostadin Balšić» (1920) i pisac uopće prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana «Na Pacifiku godine 2255.» (1924). Kao povjesnčar uglavnom se je bavio poviješću srednjeg vijeka, a veliku je pozornost posvetio proučavanju albanskog naroda. Smatra ga se najvećim albanologom prve trećine dvadesetog stoljeća.
Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poredka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije. Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku. Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya. Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima trasferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne?
Davor Dijanović
Napokon - Iz tame u svjetlo ili povorka smrti
»Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23, 34)
»Ja ti opraštan..., a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, bile su riječi s kojima se 87-godišnji Frane već 67 godina svakog jutra budio, s kojima je tijekom cijelog dana živio i s kojima je svake večeri lijegao na počinak.
Ako se to može nazvati počinak. Jer, to je više bio košmaran san, ili noćna mora, u kojoj su se pojavljivala lica i događaji koji su se odigrali 14. veljače 1945. u Mostaru.
»Veljača. Ta prokleta veljača. A još jednu san, kako se čini, dočeka.«, mrmljao je sebi u bradu tog posljednjeg siječanjskog jutra 2012. stari Frane, dok mu je patronažna sestra, kao i svakog dana u posljednje dvije godine, mijenjala pelenu.
Još jednom mu je kroz glavu prošla situacija u kojoj se našao te kobne zimske veljače. U glavi mu se vrtio film u kojemu je on bio jedan od glavnih glumaca. Film u čijem je pisanju scenarija i snimanju sudjelovao i kao glumac i kao scenarist, a čiji tijek više nitko ne može promijeniti. Iako od tog kobnog dana nije prošao trenutak a da nije poželio svoj život promijeniti. Ali, nije išlo…
»E, šta bi da sad da se nisan naša u Mostaru toga 14. veljače 1945.! Šta bi bilo da san se sakrija i da uopće u partizane nisan iša, niti uzima tu beštiju od crvene knjižice, ka ča su mi moji doma govorili!? Kakav bi mi onda život bija?«, pitao se po tisućiti put, nastavljajući prebirati po svom životu.
Živo se i točno u svakom trenutku, nakon toga kobnog i uznemirujućeg dana, mogao prisjetiti cijelog događaja. Bio je prohladan zimski dan. Toga su dana dalmatinski partizani, nakon višednevnih borbi po Hercegovini, sa zapada ušli u Mostar. On je bio među njima. U to vrijeme na tu je činjenicu bio iznimno ponosan. Mlad i nadobudan partizan-komunist koji se bori za bolje sutra, za potlačene narode, za slobodu, za Jugoslaviju ravnopravnih naroda i narodnosti, za komunističku partiju i velikoga vođu, druga Tita. A za njega i partiju se tada život davalo! Što drug Tito naredi, tako mora biti. Njegova želja, za partizanske vođe i za partizane, bila je zapovijed!
Prije Mostara Frane je sa svojom postrojbom skoro dva tjedna boravio u Hercegovini. Sudjelovao je u borbama za Široki Brijeg. Vidio je iz daljine gimnaziju u plamenu, ranjeno pročelje crkve, mnoge mrtve, majke sa strahom i tugom u očima. Pod utjecajem partijske direktive i komesara Vase formirao je čvrst stav kako je to zaslužena osveta narodnim i klasnim neprijateljima…
U Mostaru su partizane iz postrojbe, među kojima je bio i on, smjestili u neku trošnu kućicu i upravo kada su mislili krenuti na dugo očekivani počinak, u prostoriju je ušao oficir koji je zapovijedao njihovom jedinicom.
»Ti, ti, ti, i ti, drugovi, dižite se, idete za mnom!«, ovaj poziv je bio upućen i njemu pa je uzeo pušku te je zajedno s ostalim prozvanima krenuo za oficirom.
Nad Mostarom je već bila počela padati noć i na nebu su se stale nazirati sjajne trepereće zvijezde. Frane je, sjeća se, u hladnoj zimskoj noći, šutke koračao za oficirom, ponosan na činjenicu što je oficir, kojemu se divio, između brojnih partizana za ovaj zadatak izabrao baš njega. Iako se svih ovih godina pokušavao prisjetiti, nije se mogao sjetiti kakvog je oblika te večeri bio mjesec. Čak se uopće ne može sjetiti ni da li ga je uopće vidio. Možda je i on shvatio što će se te večeri dogoditi, pa je odlučio uopće se ne pojaviti na zvjezdanom nebu nad Mostarom.
Uskoro su se našli u samostanu u kojemu su ih smireno dočekali franjevci. Oficir je upravo njemu naredio da u bilježnicu popiše imena nazočnih fratara koja su mu se od tog trenutka za cijeli život urezala u pamćenje.
»Provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Rafo Prusina, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar... Ta imena više nikada, sve dok je živ, ne će moći zaboraviti. Imena i ljudi s kojima se već 67 godina ujutro budi, s kojima tijekom dana živi i čija ga lica, povezana s imenima, navečer ispraćaju na počinak. Mnogo je kasnije saznao kako su posljednja petorica fratara, čija je imena popisao u đačku bilježnicu, u Mostar došli kao gosti.
Cijelo to vrijeme u prostoriji je bio još jedan oficir, po čijem bi se naglasku moglo reći da je Crnogorac ili negdje iz istočne Hercegovine, prisjećao se Frane tog trenutka. U pratnji su mu bila i dvojica vojnika, o kojima su opanci »kljunaši«, »šara« na vunenim čarapama i zvijezda petokraka na šajkačama govorili sasvim dovoljno.
Nakon što su popisana imena svih fratara nazočnih u samostanu, dvojica su ih oficira ispitivala o njihovim postupcima prilikom propasti kraljevine Jugoslavije, zašto su razgovarali s ustašama, zašto su protiv partizana... Bilo je tu još mnogo pitanja, a Frani se učinilo kako pitanja i nisu baš postavljana s razumom, pogotovo ona o Kraljevini Jugoslaviji. Međutim, mislio je, tko je on da išta pita. Drugovi oficiri znaju što im je činiti. On je bio tu za izvršavati njihova naređenja!
Uskoro je njega i ostale partizane nadređeni oficir pozvao da iziđu te su se vratili u onu kuću u kojoj su čekali daljnje zapovjedi. Nakon sat vremena zapovjednik ih je ponovno pozvao te su ponovno krenuli u samostan. Pred samostanom su zatekli onog oficira s crnogorskim naglaskom kako u pratnji skupine vojnika izvodi fratre iz samostana. Frani i partizanima iz njegove postrojbe njegov je zapovjednik dobacio žicu i naredio im da njom čvrsto vežu fratre. Frane se sjeća kako su se međusobno začuđeno pogledavali, ali se nisu usudili ništa pitati, već su bez pogovora i primjedbe izvršili naređenje. Nakon toga su ih, tako zavezane, preuzeli partizani iz ove druge skupine i odveli u noć.
Svega se ovoga sjećao kao kroz maglu. Fratri mirno koračaju mostarskim ulicama, dok su im riječi molitve »Oče naš« na usnama, a krunice u žicom zavezanim rukama. U očima mir, na licu spokoj, kao da ih vode na izlet, ili možda na večeru, a ne u, kako je Frane kasnije saznao, i čega je i sam bio svjedokom i sudionikom, mučeničku smrt.
A, znali su... Sve su znali... odmah nakon vezivanja žicom znao je da su znali, jer je tada shvatio riječi koje je jedan od fratara uputio upravo njemu, budući da mu je bio najbliži u toj maloj povorci koja je upravo kretala na put bez povratka.
»Ja ti opraštan... a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, tada je po prvi put čuo riječi koje će ga od tog trenutka pratiti sljedećih 67 godina. Riječi s kojima će se svakog jutra buditi, koje će ga tijekom cijelog dana pratiti i s kojima će svake večeri na počinak lijegati.
»Mala, ostavi me na miru. Ča san ovo doživija, da ne mogu sam ništa više učinit, nego mi ženskadija triba pomagat.«, glasnije je zagrmio starac dok je sestra Anita završavala jutarnji posao njegovateljice.
»Ajde, barba Frane, ča van je danas, ča ste se snervali! Oli je i Vama u glavu udrila veljača, pa ćete i vi cili misec zavijat ka ča i ove lude mačke i mačci zavijaju, tako da ne mogu o straja zaspat. Inače ste mirni i dobri, takvoga bi dida svako poželija. A evo, čujen i da ima kod Vas doma lipi novosti. Reka mi je Vaš sin Josip da unuk danas na obid i na upoznavanje dovodi buduću ženu. Hercegovka, jel? I to je još iz Širokoga Briga, baš ka i ja. Ajde, dat će Bog da bude i vridna i dobra...«, odgovorila je starcu sestra Anita, ne skidajući osmijeh s lica.
»Eto, iden sad ča, doć ću van opet sutra ujutro. Vi dotad budite dobri, a budućoj splitskoj nevisti izručite pozdrave od još jedne splitske neviste pristigle iz Širokoga.«, pozdravila je Anita starca odlazeći iz sobe.
Frane je promrmljao nekakav, samo njemu raspoznatljiv pozdrav i pokrio se pokrivačem preko glave, nastavljajući razmišljati.
»Gospe moja, oprosti mi na svemu ča san učinija. Bože, šta me više ne digneš, nego me puštaš da se ovako mučin sam sa sobon. Živ ću se izist. Bar kad bi moga kome reć. Ali, ne mogu... straj me... poludit ću od straja. I moja Ane, Bog joj da pokoj, govorila mi je da iden s njon u crikvu, i da ću bit bolji čovik, ako san bliže Bogu. Ma padalo mi je na pamet mali milijun puti poć, pa bar na Božić i na Uskrs, ali ne, ja san glumija kako san viran svojin komunističkin stavovima. Jedanput komunist, uvik komunist... tako san Ani govorija. E, da je Ane znala zašto ja zapravo ne ću u crikvu. Jer, da san doša u crikvu, mora bi se kad tad ispovidit, a ko će od muke reč popu ča meni po duši i po mozgu rovari svi ovi godin. Ko bi moga popu reč da san sa svoji dvadeset godin, toga 14. veljače u Mostaru, učinija najveće zlo koje čovik može učinit, i protiv Boga i protiv čovika i protiv svoje zemlje Hrvatske. Bože moj, ti sve znaš, i evo milijun puti san se samo tebi pokaja, pa se nadan da ćeš mi ti oprostit.
Jer znan da si ti velik, i da ćeš svatit kako bi ti dan, da ja nisan veziva fratra žicon, oficir ubija mene. Oli moj, oli ovi koji ji je odveja. Računa san posli mali milijun puti, da ja nisan izvršija naređenje, oficir bi ubija i mene, a fratra bi veza neko drugi, pa će tako bit jedan mrtvi više, a ako izvršin naređenje, onda će bit jedan mrtvi manje. Ali, Bože moj, ne daš mi da zaboravin te oči, te smirene velike fratrove oči, koje su me neustrašivo i spokojno gledale, dok je dava svoj život za viru, za Isusa Krista, za Tebe, dragi Bože, za Crikvu i za svoj hrvatski narod. Sad znan, da to nisan smija učinit, jer san uništija sam sebe i cili svoj život, radi izvršavanja krvnikovog naređenja. Milijun puti san tija dignit ruku na se i sam sebi prisudit, ali i to bi bija zločin prema Tebi. Možda mi i oprostiš, jer mi je cili život proša u nemiru i agoniji radi toga kobnoga dana. Radi dana kad san u ruke uzeja tu žicu, veza fratru ruke i prida ga krvoloku koji ga je kasnije bacija u nabujalu Neretvu.
E, i to nikad ne ću zaboravit. A moja Ane, moj sin i unuk su se uvik smijali kako me vata muka i kako zamalo počnen povraćat kad se samo nađen u blizini koje rike... i nikad jin nisan moga objasnit zašto se, iako živin u Splitu, ne volin kupat u moru. A čuja san kroz ove godine da je u vrimenu od 1942. do 1945. mučeno i ubijeno šezdeset i šest hercegovačkih fratara, dok su za vrime Turaka, u četiri i po stoljeća, ubijena 94 franjevca. Koliko je komunizam iz dna duše mrzija sve hrvatsko i katoličko, to mi je odma posli onoga strašnoga čina postalo jasno. A i ja san sudjelova u ubojstvu franjevaca... Bože, oćeš li mi ikad oprostit?
»Tata, došla je mala Lea, ako Bog da, Markova buduća žena i naša nevista. Doć će i tebe upoznat, pa će onda bit obid. Budi fin, jel u redu?«, iz razmišljanja Franu prene najmlađi sin koji je ušao u sobu.
»Ma ja san uvik fin, to me vaša mater naučila. Aj, dovedi je!«, nasmiješi se kiselo starac, dok mu se u srce opet uvukla zebnja. Ime Lea je u njegovom mozgu zazvučalo na uzbunu! Lea iz Širokoga Briga, buduća nevista, dolazi u veljači u njegovu kuću! Fra Leo Petrović! Tako se zvao jedan od fratara koji je bio među sedmoricom fratara koje su onog dana vezali žicom i čija su tijela bačena u Neretvu! Slučajnost? Ili mu Bog šalje poruku i znak da je došlo vrime za ispovid? Vrime za sravnavanje računa i konačni smiraj? Ma, kako bi on uopće, i na kakav način, moga nać mir? Mir, kojega je toliko željan, mir za kojin mu duša vapi već predugih i prestrašnih 67 godina?«, razmišljao je dok mu se strah gomilao u staračkim grudima.
»O, Veliki moj i predobri Bože, nađi način za pomoć mi!«, zavapio je Frane u mislima prije nego što se, na zvuk svog imena, okrenuo prema unuku Marku i cnokosoj djevojci, koji su upravo u tom trenutku ušli u sobu i stali pokraj njegova kreveta.
»Evo je, dida, doveja san buduću ženu da je upoznaš i da nan ti daš blagoslov, baš ka šta smo se, kad san ima deset godin, ja i ti dogovorili. Ovo je Lea, i ja bi je uzeja za ženu, ali prvo moran čut oćeš li ti odobrit, ili ne ćeš.«, rekao je nasmiješeni Marko sjedajući na krevet pokraj djeda.
Lea je prišla krevetu i dala starcu ruku. Oči su im se susrele, i u tom trenutku starcu su kroz cijelo tijelo prošli trnci. Imao je osjećaj kako mu sva koža bridi, i činilo mu se kao da bi svakog sljedećeg trenutka mogao pasti u nesvijest. Te oči! Učinilo mu se da je te smirene, mile i predobre oči već vidio... učinilo mu se da su to oči fratra kojemu je vezao ruke žicom tog kobnog 14. veljače 1945. u Mostaru. Fratra čije će oči i riječi zauvijek pamtiti.
»Ja ti opraštan... a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, bile su riječi s kojima se 87-godišnji Frane već 67 godina svakog jutra budio, s kojima je tijekom cijelog dana živio, i s kojima je svake večeri lijegao na počinak.
»Ovo je Božji znak! Bog mi je posla ovo dite, ali moran saznat zašto!«, prošla je misao kroz Franinu glavu, a naglas je izgovorio:
»Marko, najdraži unuče didov, aj izađi ti malo, ostavi nas dvoje nasamo. Ako ne ideš ća, ne ću moć dobro procinit je li cura za te ili nije.«
»Lea, reka san ti kakvi je moj dida, uvik je bija čudan, ali meni je ipak najdraži dida na svitu. Evo, dida, ostavit ću vas nasamo, ali nemoj mi je pripast, pa da pobigne.«, rekao je Marko namignuvši Lei dok je izlazio iz sobe.
Lea je sjela pored starca na krevet i uzela njegovu staračku, borama izbrazdanu ruku u svoju, te je rekla:
»Recite, dida Frane! Šta vas muči?«
»Dite moje, puno toga mene muči već cili moj ludi život, a puno toga je vezano uz Široki Brig i Mostar. I jema bit da je tebe meni Bog posla, jer ja iman nekakve nerasvitljene poslove iz prošlosti. A ča mi se više bliži kraj, to san sigurniji kako Bog oće da te moje nerasvitljene poslove rasvitlin. I može bit da mi je baš tebe zato i posla. Ako si iz Širokoga, znaš puno toga o ubijenin franjevcima, jel tako?«
»Naravno da znan, dida Frane! Pa po ubijenom fra Leu Petroviću san i ime dobila. A evo prije nekoliko godina pokrenut je postupak jer se želi dokazat da su ubijeni fratri ubijeni na pravdi Boga i da su zaslužili da ih se proglasi mučenicima, blaženima i svetima«, u dahu je rekla Lea, te je nastavila, dok ju je Frane gledao razrogačenih očiju:
»Moj barba Frane, mene najviše boli šta i danas ljudi ne znaju istinu, a ja se nadan kako će se to prominit. Optimist sam, pa virujen kako naš hrvatski i katolički puk pobijene franjevce nikad ne će zaboravit, jer smo im sviće uz Neretvu palili za blagdane, za Dušni dan i za Svisvete i u doba najvećega komunizma posli rata. Ti se zločini ne smiju i ne će se zaboravit, iako mi mnogi govore što se ja tim zamaram, da je to prošlost i da po prošlosti ne triba kopat, ali ja, barba Frane, mislin, kako za naš hrvatski narod bez raščišćene prošlosti, nema niti budućnosti. I ne mogu virovat kako za ta mučka i zvjerska ubojstva šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca još nitko prid sudon nije odgovara. Niko, baš niko! A oni koji su ih vezivali žicon, strijeljali, palili, bacali u Neretvu, bezbrižno šeću po ovoj zemlji. Pa kako ti ljudi uopće mogu spavat i kako mogu s tin grijon živit?«, završila je uzbuđeno Lea svoj monolog.
»Dite moje, sad vidin zašto je baš tebe Bog posla mome Marku i zašto te Bog posla u našu kuću. Nego, reci ti meni, možeš li ti mene ikako povezat s nekin ko to istražuje da s njin malo popričan?«, upitao je Frane buduću Markovu suprugu, stišćući joj ruku.
»Naravno da mogu, barba Frane! Ne ću Vas pitat zašto, to je Vaša stvar, ali se nadan kako ćete i Vi pomoć da se rasvitli smrt šezdesetišest franjevaca, hrvatskih mučenika, i da im se napokon sazna grob, kako bi im se bar spomenik moga napravit, i kako bi im bar cviće na grob mogla odnit. Jer, oni su za mene pravi junaci koji su umrli za svoju vjeru, za Isusa Krista, i za, kako se kaže u našem hrvatskom narodu, za krst časni i slobodu zlatnu. Naime, bar ja tako mislin, bolje je časno umrit, nego nečasno živit. Mene su moji doma odgojili tako da mi je na prvome mistu uvik Bog, obitelj i Domovina, i nadan se kako ćemo Marko i ja tako našu dicu odgojit. Naravno, ako san prošla na testu kod dida Frane, i ako nan Vi date svoj blagoslov za ženidbu!?«
»Mala, ma sam te Bog posla, dođi vamo da te poljubin. Marko, ovamo dolazi i ti!«, zagrmi Frane dok su mu se u očima caklile suze.
Uskoro je Marko ušao u sobu i stao pokraj kreveta, a djed ga je pozvao da i on sjedne do Lee.
»Dico, imate moj blagoslov, ako van to išta znači, ali ja san niko i ništa, da bi van ja to moga dodilit. Marko moj, unuče najdraži moj, Bog nan je u kuću posla blagoslov i oprost za sve šta je iko ikad u našoj obitelji učinija, čin je tebe upozna s ovon malon Hercegovkon. Nadan se da ću poživit i za vidit praunuka, i obećajen da ću ovi put doć na krštenje u crkvu, iako nisan tija uč niti kad si se ti krstija. Ne ću ti sad objašnjavat zašto, ali čini mi se da Bog od mene još nešto očekuje prije nego šta umren.«, završio je stari Frane govor, dok su mu sad suze otvoreno tekle niz lice.
»Asti, dida, pa ti nisi Boga spomenija odkad san se ja rodija, baren te ja nisan nikad čuja. Ja san mislija da si ti bija komunista, i osta komunista. Tako si bar uvik govorija, a na šta se baba uvik jidila, Bog joj da pokoj. Ima bit da te Lea sa svojin govoron u pet minuti priokrenila, jel? I zašto plačeš?«, čudio se Marko.
»Je, je, sinko, Lea mi je rekla ono šta ja vama nisan nikad reka, a to je ono da uvik triba živit ka čovik, a ti, Lea, šta prije mi dovedi koga od onih ljudi o kojima smo pričali. A sad ajte ča, jer san umoran.«, rekao je stari Frane, osmjehujući se unuku i njegovoj budućoj ženi.
Nakon što su izišli iz sobe, pokrio se ponovno prekrivačem po glavi, te je, nakon dugo, dugo godina, počeo moliti molitvu koju ga je u najranijem djetinjstvu naučila baka: »Oče naš«. Nakon tri izmoljena »Očenaša« i tri »Zdravo Marije«, ponovno je počeo moliti »Oče naš«, pri čemu je kod riječi »...i otpusti nama duge naše« utonuo u san.
U san, u kojemu je još jednom, kao i svih ranijih 67 godina čuo riječi:
»Ja ti opraštan... a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, ali sada su to bile riječi koje je prihvaćao s radošću, jer je znao kako će se uskoro riješiti ogromnog tereta kojeg je čitav svoj život nosio na duši. A Hercegovina će napokon saznati barem dio istine o sedam franjevaca, s čijim se licima 87-godišnji Frane od tog kobnog 14. veljače 1945. već 67 godina svakog jutra budio, s kojima je tijekom cijelog dana živio i s kojima je svake večeri lijegao na počinak.
Uskoro je hrkao, tako da nije mogao čuti Leine riječi upućene Marku:
»Baš ti je dida super!«
Renata Dobrić
Priča »Napokon: Iz tame u svjetlo ili Povorka smrti« dobitnik je prve nagrade na ovogodišnjem »2. nagradnom natječaju« na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca, u kategoriji odrasli.
Upravo smo u gornjem članku pročitali potresnu istinu:
»Moj barba Frane, mene najviše boli šta i danas ljudi ne znaju istinu, a ja se nadan kako će se to prominit. Optimist sam, pa virujen kako naš hrvatski i katolički puk pobijene franjevce nikad ne će zaboravit, jer smo im sviće uz Neretvu palili za blagdane, za Dušni dan i za Svisvete i u doba najvećega komunizma posli rata. Ti se zločini ne smiju i ne će se zaboravit, iako mi mnogi govore što se ja tim zamaram, da je to prošlost i da po prošlosti ne triba kopat, ali ja, barba Frane, mislin, kako za naš hrvatski narod bez raščišćene prošlosti, nema niti budućnosti. I ne mogu virovat kako za ta mučka i zvjerska ubojstva šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca još nitko prid sudon nije odgovara. Niko, baš niko! A oni koji su ih vezivali žicon, strijeljali, palili, bacali u Neretvu, bezbrižno šeću po ovoj zemlji. Pa kako ti ljudi uopće mogu spavat i kako mogu s tin grijon živit?«, završila je uzbuđeno Lea svoj monolog.
I za njen komentar kao točka na i čitamo slijedeću vijest na portalu hrsvijet.net:
Podpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić (SDP BiH) posjetio je danas Partizansko groblje u Mostaru, gdje je na tamošnji spomenik, ukrašen jugoslavenskom zastavom, položio vijenac u prigodi 14. veljače, dana kada su partizanske postrojbe ušle u Mostar.
Polaganju vijenaca na Partizanskom groblju prethodila je svečana akademija pod nazivom "Trenutni odnos antifašizam/fašizam danas u BiH i manifestiranje njihovog odnosa na političko i društveno stanje", čiji su organizatori Savez boraca SABNOR-a Mostar i Društvo Josip Broz Tito Mostar.
Podpredsjednik Federacije, inače visokopozicionirani dužnosnik SDP-a BiH, tom je prigodom ocijenio i aktualno stanje u Mostaru, nazvavši ovaj grad "najekstremnijim izrazom današnjeg stanja u društvu u BiH".
"Mostar je najvidljiviji i najekstremniji izraz današnjeg stanja u društvu u BiH. Stanje u Mostaru pokazuje da one podjele koje su izvršene po matricama svijesti koja slijedi fašističke, a ne antifašističke tradicije i dalje uspijevaju da održavaju cijeli jedan grad, cijelu jednu zemlju i sve njene narode u talačkoj krizi", kazao je Svetozar Pudarić istaknuvši kako je "jedini mogući i stvarni odgovor na ovakvo boriti se vođen idejama, idealima i praksom antifašizma i ne vezujući ga isključivo samo za jednu ideološku matricu."
U toj predstojećoj borbi, po riječima Svetozara Pudarića, "potrebne su kako organizirane političke snage koje će se zalagati za antifašističke vrijednosti, tako i široka potpora svih onih vidova društvenog aktiviteta koji nisu nužno i isključivo u okvirima političkih stranaka i institucija vlasti", što se može isčitati kao i nova prijetnja revolucionarnim terorom.
Pored potpredsjednika Federacije BiH, na akademiji su govorili predstavnici Udruge "Antifa", SABNOR-a u BiH te Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" Mostar.
Istodobno, mostarski Hrvati su večeras, u crkvi sv. Petra i Pavla, misom zadušnicom obilježili 68. obljetnicu mučeničke smrti sedmorice franjevaca na čelu sa tadašnjim provincijalom fra Leom Petrovićem, koje su pripadnici OZNA-e 29. hercegovačke divizije odveli iz tog samostana u Mostaru, pobili u predjelu Čekrka a njihove posmrtne ostatke ubacili u rijeku Neretvu.
Oronulo predziđe
Hrvatska se iz svoje povijesti možda ponajviše diči atributom predziđa kršćanstva. Stoljećima smo, uvjeravaju nas patetično domoljubi zagledani u prošlost, branili 'zidine' Europe. I nazadovali dok su se ona u miru razvijali. Lijepa je to priča o sebi, štoviše dirljiva. A najgore je što je dobrim dijelom i istinita!
Naime, hrvatski prostor, uz ukrajinsko-poljski i mađarski, uistinu jest onaj europski prostor na kojem se iscrpila, istrošila i konačno zaustavila silina otomanske najezde na kršćanski zapad. No nisu Hrvati tu sudbinu sami birali, ona ih je jednostavno zadesila, a bome dobrano i udesila. To tvrdoglavo odupiranje najezdi s istoka sigurno je bilo obilježeno sviješću pripadanja kršćanskom svijetu koji se grčevito odupire navali ''nekrsta'', no ipak se primarno radilo o spašavanju vlastite glave.
Kad je jedan narod predugo izložen nasrtajima sa strane, to na njega neminovno proizvodi brojne negativne učinke. Na koncu postane nejasno je li za njega povoljniji ishod poraz i pokoravanje ili Pirova pobjeda. Srbi su bitku s Turcima u startu izgubili, što ih je, paradoksalno ili ne, u dvadesetom stoljeću dovelo u poziciju da zagospodare ovim dijelom Europe! I to, prije svega, zahvaljujući naklonosti one iste Europe kojoj je Hrvatska tijekom prethodnih stoljeća navodno bila predziđe!
Zato i velim da je za Hrvate tim poraznije što je teza o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva točnija. Naime, što se dogodilo? Dok je Hrvatska ustrajavala na svom "predzidnom" statusu, iza zida su se dogodile značajne promjene. Ono što su Hrvati kao branili, istrošilo se u svom središtu, iza njihovih leđa. Kršćanstvo već dugo nitko izvana ne napada, ono proždire samo sebe. I dok se mi još hvastamo kako smo obranili kršćanstvo pred najezdom Turaka ili koga već, ono što smo obranili s gnušanjem se odbija identificirati s onim što smo navodno branili! Naime, diljem Europe već odavno se zabranjuju križevi u javnim prostorijama, crkve su prazne ili poluprazne, a bilo kakva primjedba o kršćanskom duhu Europe proglašava se netolerancijom, ksenofobijom, rasizmom i slično. U toj tragikomediji zabune za nas su, kako stvari stoje, namijenjene uglavnom gubitničke uloge.
No ostavimo povijest, kako stvari sada stoje? Nedavno je objavljena vijest kako je došlo do sukoba među azilantima smještenim u zagrebačkim Dugavama. Ranjen je zaštitar koji je pokušao spriječiti sukob, a pritvoren je Somalijac koji ga je ozlijedio. Jutarnji list je na svoj način, dakle s točno određenim propagandno-psihološkim naumom, napravio reportažu o azilantima i građanima tog zagrebačkog kvarta. Kao lajtmotiv kroz sve izjave stanovnika Dugava o azilantima provlačila se rečenica: ''Nisam rasist, ali …'' U Jutarnjaku mogu zadovoljno trljati ruke, još jednom im je uspjela akcija prikazivanja Hrvatske kao rasističke zemlje.
Moralno uspaničeni kolumnist Indexa u tekstiću pod orson-velsovskim naslovom "Crnci dolaze" šiba po rasističkom refleksu zatucanih Hrvata da se sve praši! Meni je drago da je tako. Možda nigdje u Hrvatskoj, čak ni u Istri, nije tako snažna koncentracija lijevo-liberalne populacije kao u Novom Zagrebu, dio kojeg su i Dugave. Nigdje toliko tolerancije, čovjekoljublja i titoljublja kao u sjeni novozagrebačkih nebodera, izgrađenih u epska vremena jugoslavenskog socijalizma i naseljenih provjerenim proleterima!
Ali, avaj, sve to čovjekoljublje, homoljublje, ksenoljublje, sav taj multikulturalizam i sva ta naprednost otapa se poput pahuljice netom pale na svježi pseći izmet kad urbanizirani, rodno, spolno i internacionalistički osviješteni potomak prekaljenog proletera pod svojim prozorom ugleda kako ''neki visoki crnci dolaze i kradu nam voće sa stabala'' (Jutarnji list, 07. O2. 2o13.). Koliko god ga pripitomljavali i dresirali, čovjek ostaje teritorijalna zvjerka.
Eh, ponio me cinizam pa sam malo odlutao od teme. Ali smjer ovog teksta, nadam se, ostaje jasan. Hrvatskoj je, kako stvari stoje, opet dodijeljena uloga europskog predziđa. Doduše, ne više kršćanske Europe, jer Europa više nije kršćanska, nego mutne naddržavne asocijacije, utemeljene, navodno, na ekonomiji i novim europskim vrijednostima. U potragu za kojima tek treba krenuti.
Konture tih vrijednosti već se naziru, prepoznajemo ih u propisivanju oblika krastavca, istospolnim brakovima, zabrani križeva, redefiniranju ''zastarjelih'' pojmova kao što su 'otac', 'majka', 'obitelj' i sl., nedodirljivosti banaka, ozakonjenju pobačaja i eutanazije, sveprisutnoj ekološkoj agendi, zaštiti životinjske i zatiranju ljudske raznolikosti itd.
Još dok je ulazak Hrvatske u EU izgledao prilično dalek i neizvjestan, dok smo ganjali generale i rehabilitirali đenerale, na premudrom Zapadu kolale su ideje o Hrvatskoj i srodnim zemljama na obodu Europe kao svojevrsnim prihvatilištima sve silnijeg imigrantskog vala koji posljednjih desetljeća zapljuskuje Europu. U tom svojevrsnom limbu azijske i afričke izbjeglice čekale bi dozvolu za ulazak u raj, to jest EU. To bi se čekanje moglo oduljiti, štoviše protegnuti koliko god treba da Britanija, Francuska, Njemačka i ostale zapadne zemlje uzmu malo daha. Otvoreno rečeno, Hrvatskoj bi ponovno mogla pripasti uloga europskog predziđa i svojevrsne brane od najezde s istoka.
U EU Hrvatska neće imati previše manevarskog prostora za vođenje neke samostalne politike. Bilo koje, pa tako ni politike prema azilantima. Istina je da su tim nesretnim ljudima koji bježe od neimaštine i nereda u vlastitim zemljama cilj razvijene zapadnoeuropske zemlje, no bojim se da se neće njih pitati gdje će i kako biti smješteni. A ni Hrvatsku! Ako u Bruxellesu padne odluka da Hrvatska primi toliko i toliko azilanata, onda će to biti tako. To što Hrvatska, iako demografski opustošena, ne uspijeva zaposliti ni četristotinjak tisuća vlastitog radno sposobnog stanovništva, Bruxellesu neće spriječiti da imigrantsko pitanje rješava onako kako je njemu u interesu, to jest kako je u interesu najmoćnijih europskih država. Kako ni danas ne uspijevamo zaposliti vlastite visokoobrazovane mlade ljude, prilično je izvjesno da se ni imigranti sličnog profila neće zaustavljati u Hrvatskoj, nego će odlaziti u visokorazvijene zemlje. Dalje, nekakva je evolucijska logika da će se i među onim najsiromašnijim i najneobrazovanijim imigrantima Zapada dokopati ipak oni najsnalažljiviji i najsposobniji. Ostali će, ako se već dokopaju Hrvatske, najvjerojatnije tu i ostati. To će s vremenom, koliko god se mi kleli da nismo rasisti i ksenofobi, postati još jedan izvor socijalnih i kulturalnih problema. Slika visokog crnca pod prozorom kako ubire plod s jabuke pod kojom smo odrasli, piškili ili se prvi put zaljubili toliko je moćna slika da ju je novinar Jutarnjeg možda u naletu inspiracije sam izmislio.
Bilo kako bilo, popisu problema koje ima ova država priložen je još jedan. Kako će se stvari razvijati, teško je znati, naročito u svijetlu činjenice da to ne ovisi samo o nama. Zapravo, najmanje će ovisiti o nama. Hrvatska do sada nije imala problema ni s rasizmom ni s izvaneuropskim imigrantima, budući da baš i nismo dolazili u dodir s drugim rasama niti su nam takvi imigranti dolazili. Dostatni su nam bili Talijani, Nijemci, Mađari i Srbi. Sada se to polako mijenja. Ipak, nema razloga ni za moralnu paniku koju širi indeksovac Klauški niti strah da će nas za godinu-dvije preplaviti Azijati i Afrikanci.
Ono što ja vidim kao problem jest činjenica da naša politička elita o tome, kao ni o brojnim drugim važnim političkim pitanjima, ne razmišlja. Nego odlazi po gotove naputke u Bruxelles. Takvim pristupom rastočit će i dokrajčiti ovu zemlju puno prije no što bi je imigranti stigli demografski pretvoriti u nešto sasvim drugo i drugačije od Hrvatske kakvu poznajemo.
Stoga, ako mi je dopušteno malo ciničnog i dvosmislenog optimizma na kraju, dragi sugrađani, ne trebate se bojati ''visokih crnaca'' pod prozorom, prava opasnost vas vreba s Markova trga. Jedna jabuka je lako nadoknadiv gubitak, no gubitak banaka, HT-a, Ine, Plive, HEP-a i Croatia Osiguranja, bojim se, baš i nije.
Damir Pešorda
hrsvijet.net
Benedikt XVI. uvjeren da će Gospodin i dalje voditi Crkvu
S velikom se znatiželjom očekivalo prvu Papinu audijenciju nakon objave da napušta Petrovu službu. Dvorana Pavla VI., gdje se obično održavaju opće audijencije zimi, bila je dupkom puna, premda se prijavilo samo 3.500 vjernika.
Papa im je povjerio da je ovih dana koji nisu bili za njega laki gotovo fizički osjetio snagu njihovih molitava te, uvjeren da će Gospodin voditi Crkvu, zamolio ih je da ga i dalje prate svojim molitvama, da se mole i za Crkvu kao i za novog Papu, prenosi Ika.
"Podupire me i prosvjetljuje sigurnost da je Crkva Kristova koji joj sigurno neće uskratiti svoje vodstvo i skrb", rekao je Papa što su vjernici pozdravili burnim pljeskom. Osim talijanskih vijorile su se brojne njemačke, poljske, španjolske i čileanske, a i hrvatske zastave. Papa je stigao s desetak minuta zakašnjenja, pa su se nazočni pribojavali da neće uopće doći.
Kada je u 10.40 stigao zavladalo je veliko oduševljenje. Ljudi su ga dočekali s povicima: Benedetto, Benedetto. Papa im je povjerio da se odrekao papinske službe posve slobodno i svjesno na dobrobit Crkve, nakon duge molitve i pred Bogom ispitao vlastitu savjest, svjestan težine tog čina, ali isto tako svjestan da nije više u stanju obnašati Petrovu službu sa snagom, koja je za to potrebna.
Prelazeći potom na katehezu o Isusovim napastima i obraćenju za nebesko kraljevsko Papa je rekao: Koja je suština triju napasti kojima je podvrgnut Isus?
Odgovor glasi: instrumentalizirati Boga, koristiti ga za vlastite interese, za vlastitu slavu i vlastiti uspjeh. Dakle, u biti, postaviti same sebe na Božje mjesto, uklanjajući ga iz vlastitog života i prikazujući ga suvišnim. Svatko bi se dakle morao zapitati: koje mjesto Bog ima u mome životu? Je li on Gospodin ili sam to ja?, komentirao je papa Ratzinger i istaknuo kako kršćanin mora ići protiv struje. Iskušenja koja suvremeno društvo postavlja kršćaninu su brojna, a odnose se na osobni i društveni život. Papa je rekao da nije lako biti vjeran u kršćanskom braku, biti milosrdan u svakodnevnom životu, ostaviti prostora za molitvu i unutarnju šutnju. Isto tako nije se lako javno suprotstaviti izborima koje mnogi smatraju očiglednima kao što je pobačaj u slučaju nepoželjnih trudnoća, eutanazije u slučaju teških bolesti ili probira zametaka kako bi se izbjeglo nasljedne bolesti.
Osvrćući se na korizmeno obraćenje Papa je primijetio kako obratiti se znači ne zatvarati se u traženje vlastitog uspjeha, prestiža i pozicije, već svakog dana nastojati da male stvari kao istina i ljubav postanu u životu najvažnije. Tim savjetom je Papa završio današnju opću audijenciju.
(M.M.)
Oblikovana politička mudrost
Osvrt na knjigu: Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, Drugo dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.
Niz sjanih političkih eseja, Ivo Korsky (1918.-2004.) je prvi put u knjizi objavio 1983. a kako bi bi što dostupniji hrvatskom čitatelju u Zagrebu je 1991. tisakno dopunjeno izdanje. Nu čini se kako je iskristalizirana politička mudrost uglavnom zaobišla većinu hrvatskih političara, koji bi, da su čitali ovoga iznimna mislioca, istinskoga domoljuba, ali i čovjeka sklona političkom realizmu, izbjegli mnoge negativne posljetke u državnoj politici.
Njegovi eseji nose sociološki, povijesni, psihološki i politološki biljeg hrvatske politke 20. stoljeća, u kojoj je intelektualnim poštenjem pronalazio njezine mane i vrline. Formativnu dob prošao je između 1935. i 1941. u krugu hrvatskih nacionalista na Sveučilištu, a nakon sloma NDH i dolaska u Argentinu, u krugu je s Ivanom Oršanićem, koji osniva Hrvatsku republikansku stranku (HRS), na čije će čelo poslije njegove smrti doći upravo Korsky.
Premda dionik nove Oršanićeve politike, Korsky je izvorni politički mislilac, čije bi djelo i danas, kad bi se njime nadahnjivali političari nacionalne orjetnacije, uz neke razumljive vremenske otkolne, bilo dobrobit za Hrvatsku, ali i stranke koje dijele zajednički politički cilj i domoljubne osjećaje.
Sam čin oslobođenja hrvatske države smatrao je časovitom, usredotočenom djelatnosti, u kojoj osjećaji potiču na djelovanje, za razliku od slobode, trajnoga stanja, koja za održavanje mora imati svoj razumski temelj.
Korsky je obradio i značenje osobne hrabrosti u borbi za političke ciljeve, funkciju emigracije te hrvatski državni prostor, njegov geopolitički smještaj, značaj Hrvatske kao narodne države, pitanje njezina političkog uređenja te položaj manjina s posebnim osvrtom na srpsku manjinu.
Smatrao je da u Hrvatskoj, kao i u zapadnoeuropskim zemljama svi građani, bez obzira na vjeru ili etničku pripadnost trebaju kao hrvatski državljani biti jednakpravni pred zakonom te da ni jedna vjera u starčevićanskoj tradiciji ne smije biti u povlaštenu položaju.
Povlašteni položaj ne bi smjele imati ni manjinske skupine, jer vlast takve odluke uglavnom donosi po tuđem diktatu pa se umjesto lojalnosti državi, kod manjina razvija petokolonaški odnos.
U tematskom sklopu o nacionalizmima na Balkanu raščlanio je hrvatski nacionalizam, smatrajući kako ga je Hrvatska u prvoj polovici 19. stoljeća dočekala bez politički vodećega staleža, pa je svećenstvo, umjesto građanstva ili plemstva, preuzelo njegovu ulogu.
Nacionalistički pokreti građanskoga staleža imali su jaku liberalnu notu, što je bilo odbojno svećenstvu pa je, kako drži, pravo čudo što se upravo ono zagrijalo za hrvatski preporod. Ta pak odlučna uloga unijela je u hrvatski politički život retoriku i idealizam te je nacionalizmu dala žig mesijanizma.
Ocijenio je kako je jugoslavenstvo hrvatska tvorevina, nastalo kao posljedak osjećaja slabosti hrvatskoga građanskog staleža i sinteza je želje za saveznicima, koja je tada vladala kod Hrvata, s idejom nacionalne države.
Nu i među najborbenijim ilircima, bilo je borbenih hrvatskih nacionalista, koji su u ilirstvu, kao na primjer gorf Janko Drašković, vidjeli samo oblik hrvatstva pomoću kojeg su htjeli obnoviti staro hrvartsko kraljevstvo, dok su treći, držao je Korsky, težili jednoj vrsti imperijalizma, odnosno okupljanju slavenskoga Juga oko Hrvatske.
Ulaskom biskupa Strossmayera na političku pozornicu 1860. novo jugoslavenstvo dobiva značaj mesijanstva, jer se preko ujedinjenja južnoslavenskih naroda željelo doći do ujedinjenja Crkava, što, kako je poznato, nije dalo nikakve rezultate, pa je kao njegov glavni plod stvorena tek potpuna pomutnja duhova.
Držao je kako je u Strossmayerovu jugoslavenstvu hrvatski narod bio samo sredstvo za tuđe ciljeve, koji mogu, ali ne moraju biti, istovjetni s potrebama hrvatskog naroda.
Za razliku od Strossmayera, u Starčevićevu hrvatstvu, isticao je Korsky, prvotan je bio hrvatski narod, pa je starčevićanstvo, bez obzira što nikad nije došlo na vlast bilo pobjednička hrvatska ideologija, od kojega su ponešto kasnije uzimale sve stranke.
Početkom 20. st. među Hrvatima opet oživljava jugoslavenstvo, što je bilo izraz straha i opetovane potrage za saveznicima na strani koja se činila manje pogibeljnom. Tada se pojavljuju liberalni i antiklerikalni krugovi, koji pomoću Jugoslavije, uključivanjem nekatoličkoga stanovništva, žele slomiti utjecaj Katoličke crkve.
Iz ove su struje, koju je u Hrvatskoj predstavljao Svetozar Pribičević, svoje političke i idejne snage crpili svi jugoslavenski režimi - od Aleksandrove monarhističke diktature do Brozova komunističkoga režima.
Novi su jugoslaveni tada proglasili Srbe i Hrvate jugoslavenskim narodom, a njihove međusobne razlike svodili na plemenska pitanja, što im je u političkom smislu dopuštalo borbu za stvaranje Jugoslavije na načelu narodnoga samoodređenja. Zato je Korsky s punim pravom zaključio, kako smo upravo mi Hrvati, zbog vlastita malodušja i slabosti te od straha pred budućnošću uspjeli posijati pomutnju na cijelom balkanskom prostoru te svojim mesijanstvom i krivom političkom kombinatorikom omesti politički razvitak svih balkanskih naroda.
Smatrao je, kako zato, nemamo pravo samo grditi Srbe, koji su znali iskoristiti našu slabost.
Potanko je prikazao i uspostavu NDH napominjući kako su njezini prvaci zastupali opravdanost stvaranja hrvatske države bez obzira na časovite poteškoće i ograničenja nezavisnosti, dok je na drugoj strani dio vodstva HSS-a sudjelujući u izbjegličkoj vladi u Londonu predstavljao nastavak projugoslavenske hrvatske politike.
Komunisti su pak bili po strani dok Njemačka nije zaratila sa SSSR-om. Kako je NDH bila na strani Njemačke, komunisti su se borili protiv Hrvatske, nu ta je borba, da su hrvatski komunisti imali nacionalni osjećaj, smatrao je Korsky, mogla biti uperena samo protiv ustaške vladavine, ali ne i protiv hrvatske države.
Oblikujući novi hrvatski nacionalizam isticao je kako on treba biti otvoren europskim i svjetskim utjecajima, ali da njegova rješenja moraju biti hrvatska, a ne kozmopolitska i tuđinska.
Kroz političko djelovanje Savke i Mike Tripala raščlanio je politiku Hrvatskoga proljeća, a posebnim studijama o Ivanu Supeku, Franji Tuđmanu i Marku Veselici oprezno je nagovijesti buduće smjerove domovinske politike.
Posebno vrijedno poglavlje u knjizi je cijeli niz eseja o djelovanju hrvatske političke emigracije, ali i teme u kojima je iscrpno raščlanio političke programe hrvatskih stranaka i političkih pokreta u prvoj polovici 20. stoljeća.
U tekstovima nastajalim nakon Proljeća osjeća se postupno otvaranje stare političke emigracije prema novim emigrantima - "proljećarima" te posebno naglašava važnost uspostave Hrvatskoga narodnog vijeća kao stalne višestranačke predstavničke ustanove hrvatskih emigrantskih političkih stranaka u borbi za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti.
U nekoliko posebno vrijednih eseja o katolicizmu donosi svetački i junački lik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepnca, ali i raščlambu hrvatskoga katoličkog mentalita, koji je u nekim svojim manifestacijama i danas aktualan.
Iznimno su vrijedne studije o budućoj nacionalnoj diplomaciji i vanjskoj politici, koje unatoč protjeku vremena ni danas nisu izgubila na svojoj svježini.
U poglavlju pak o revolucionarnoj borbi Korsky je ispisao jedan od ponajboljih eseja o vođi Rakovičke bune Eugenu Kvaterniku, a knjigu je zaključio esejima o HRS-u i njezinu utemeljitelju Ivanu Oršaniću.
Mate Kovačević
hrsvijet.net, 13.2.2013.
Zaprašivanje
Sjedimo u konobi, ugođaj je zaista očaravajući, pijemo vrhunsko suho vino uz kojega lijepo liježu domaće kobasice... bla, bla, bla. Zaista nema smisla ovako početi tekst. Nisam ja novinar razvikanih javnih glasila u našemu narodu. Ja tek pokušavam sagledati stanje oko sebe, a ovo je »europski duh« koji još nisam razumio. I teško da ću ga razumjeti.
Ljudi moji, nametnuli su nam krizu, otpuštaju nas s posla, pretvaraju nas u kmetove. Onaj ugođaj s početka teksta za prijatelje je i nije da ga se ne nađe, ali to može biti i u okrilju obiteljskog doma. Naši »europejci«, pak, misle da je to ono što će nas dočekati kad uđemo u tu zemlju blagostanja, Europom zvanu. Pa se već vježbaju gurajući u stranu razmišljanja o dosezima onih koji si umišljaju da mogu nama vladati.
Obilježili smo prošlih dana Stepinčevo, malo prije toga obljetnicu ubojstva hercegovačkih franjevaca. Dolazila su nam u pamet ona huda vremena kad nas nisu pretvarali u europejce kao sada, jer su to tada zvali trulim zapadom, nego u proletere koji bi trebali biti sretni što su to što jesu. A mi nikako shvatiti koje je to bratstvo i jedinstvo kad mi u ulozi proletera trebamo biti bez ičega, a oni u ulozi vođa u proleterski raj plivaju u izobilju. I tako ta se dvojba produži do dana današnjega, a i dalje će jer će uvijek biti onih koji će htjeti nama zavladati naizgled u ime nekih viših ciljeva, zapravo tako niskih. Nu, mnoštvo puka na spomenutim proslavama uvjerava me da sve to ne će ići tako lako. Prostrana širokobriješka samostanska crkva bila je pretijesna za sve one koji su ponovno željeli čuti istinu i o bivšim i o sadašnjim vremenima, razmišljati i moliti se Bogu da pravim putom upravči naše noge. A tako je bilo i na mjestima gdje se obilježavala obljetnica smrti blaženog Alojzija Stepinca, čovjeka koji se neprestano zauzimao za istinu ma što ga ona stajala. Između ostaloga zauzeo se i za pobijene hercegovačke franjevce. Istražio je što se točno dogodilo i onda komunistima u brk rekao da nisu imali pravo. Otrovali su ga misleći da su ga se riješili, a on sve više i više ulazi u naš život dok njih sve više i više nestaje. Uzalud im što su sada europejci pred kojima se ne smije ništa reći protiv te tvorevine, kao nekada protiv zločinca Josipa Broza Tita. Nevolje ponovno čeliče hrvatski puk i on spoznaje koji je put uistinu pravi.
Samo Bog zna bi li se ubojstvo don Mile Ivančića u župi Zavalje dogodilo da nas uporno ne pretvaraju u europske bogce. Na sve strane ljudi bez posla, na sve strane ljudi uvjeravani u nešto što je besmisleno. Osiromašuju nas, dakle, tvarno i duhovno. Provoditelji svega jesu oni što se goste po biranim sastajalištima. Dobačeno im nešto novca i sada oni misle da su netko i nešto. Baš ih briga što su to mrvice, važno im je da su pri stolu. I nakon tako skupljene pameti počnu nas zaprašivati kao nekada njihovi prethodnici ubogi puk po našim mjestima. Stupili u komunističke redove, uzeli spravicu s praškom u ruke, obavili što su trebali obaviti te onda krenuli na visoko. Dogurali čak skroz visoko u akademskim krugovima. Nakon toga počeli za sobom povlačiti druge. I tako se na kraju dogodi da netko tko se popeo skroz visoko ne smije u današnje vrijeme pokazati rad na kojemu temelji svoj ulazak u ove visine. Te puno je toga prepisano, te govori o nekim bivšim vremenima, te nije na znanstvenoj visini, te... Ima dosta toga, ali njega ne smeta nastupati s visoka. On sve zna, čarobni prašak donio mu je to.
Praškom se bavi, barem kako mediji izvješćuju, i trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović. Otišao malo u inozemstvo pa nas otuda podučava da europski duh treba prevladati nad nacionalizmom. »Nedostaje taj europski duh koji ljevica ima jer Europa znači zajedništvo i zajedničke interese«, reče on a da ni trepnuo nije. Zbilja ta ljevica ustrajno ide naprijed. Jučer je znala što je jugoslavenstvo, kako ona kod nas tako i ona u inozemstvu, sada zna što je to europejstvo. Svaka čast! Važno je se odreći svoga. To ti dopušta i da budno paziš da netko ne bi dospio više nego što bi trebalo ako se priznaje pravim pripadnikom svoje nacije i pravim pripadnikom svoje vjere. Dogodi se to i onome Talijanu što pred više godina umalo ne zauze važno mjesto u europskom parlamentu, ali mu ga izmakoše jer se nije htio odreći svojih kršćanskih uvjerenja. Što ti je sloboda i demokracija! Ili malo drukčije. Najgrlatiji predvodnici borbe za uvođenje, malo je reći, protuslovnog 4. modula zdravstvenog odgoja u hrvatske škole, u isto vrijeme nemaju djece. Preskače se to redovito u medijima pa mi nije teško ponoviti. Zar stvarno ima logike da se takvima, koji čak i ne žele djecu, dopusti da po svome odgajaju nečiju tuđu?
Možda sve ovo oko djece ima za svrhu da ona budu poput jednoga proslavljenog hrvatskog športaša. Gledam ga ovih dana u medijima. Velika slika. On, valjda nakon pogotka, nije mi se dalo čitati, pokazuje sotonski znak. Sad, je li stvarno uvjeren u to ili je to vidio od negdašnjeg američkog predsjednika Busha i sličnih, ne znam. Nu, zdrava pamet nalaže da kad se igraš znakovima najprije se moraš raspitati što oni stvarno znače. Za razliku od ovoga športaša, drugi se križaju znajući da im je Bog jedina istina i jedini pravi uvir. Takvi su pravi europejci, ali su prije toga pripadnici svoga naroda i pripadnici svoje vjere. Opet ponavljam misao jer se i nju neprestano gura u stranu.
Nema nam druge nego na zaprašivanje odmahnuti rukom. Na HTV-u uporno ne misle tako. Tako nas neki tamo srpski dokumentarni film vodi, kažu, na putovanje kroz ostatke Titove filmske industrije ispitujući uspon i pad jugoslavenske filmske iluzije. Njima to prirodno, kao što je drugom mediju, opet u hrvatskom narodu, prirodno da nabrajajući suvremene diktatore iz bliže i dalje naše okolice u njih ne uvrsti i Josipa Broza Tita. Očito dobro su zaprašeni i trebat će sve to malo provjetriti.
Ne brojim i ne ću brojiti dane do našega navodnog ulaska u EU. Mi smo tamo zapravo još od stoljeća sedmog. Što su nam često stavljali zidove, gurali nas u stranu, neka je druga priča. Ali nas nitko nije mogao, a nadam se i ne će, odgurnuti od srca Europe, kršćanske vjere koju samoproglašeni ujedinitelji tako ustrajno i tako nedemokratski preziru. Prošli smo jedanput kroz pogansko razdoblje, prispjeli k svjetlu u vidu kršćanstva, i sada nam se jednostavno ne da u mračnu prošlost. Radije biramo svijetlu budućnost, ali ne onu iz jugoslavenskih vremena.
Miljenko Stojić
hrvatski-fokus.hr
Programirani pomor pomoću tzv. "eugenike"
Svrha svih Lojkićevih knjiga je osvještenje Hrvata kao najpobožnijega katoličkog naroda u Europi
Svojom knjigom »Eugenika i 'ljudski korov'« autor Mladen Lojkić zaključuje ciklus knjiga "Zombiji Novog svjetskog poretka" i mogu reći da je, po mome sudu, ovaj dio ciklusa ujedno i najtragičniji. Jer, manipulaciju putem umjetnosti možemo prozrijeti i možemo joj se suprotstaviti stavom odbijanja primalaštva takve "umjetnosti", ideologije i medije možemo odbaciti prianjanjem uz Božju milost i osobno obraćenje, te će s vremenom u Duhu sve postati jasnije i na promičbene laži mi ćemo kao kršćani biti sve otporniji u suradnji s Bogom, po molitvi i vlastitom usavršavanju u istini. Ali, kako se suprotstaviti trovanjima hranom i vodom? Kako se suprotstaviti umjetno-biološki proizvedenim "svinjskim gripama", a koje su mutacije već izmišljenih bolesti genija zla s ciljem uništenja većine čovječanstva?!
Sve što danas gledamo svojim očima sasvim je u skladu s Novozavjetnom Apokalipsom/Otkrićem(1) 6/3-6 i retcima koji o Jahaču na riđanu i o Jahaču na vrancu kažu: "… Kad Janje otvori drugi pečat, čuh drugo Biće gdje viče: „Dođi!“ Tad se pojavi drugi „konj riđan“ a onomu koji je jahao na njemu bijaše dopušteno da digne mir sa zemlje, da se ljudi ubijaju međusobno. I bijaše mu dan velik mač (…) I najedanput se pred mojim očima pokaza "vranac" a onaj koji je jahao na njemu držao je vagu u ruci. I čuh nešto kao glas što dolazi između četiri Bića i najavljuje: „Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar! A ulju i vinu ne nanosi štetu“ …" Biblijsko tumačenje kaže da je denar u ono vrijeme bio plaća radnika, a apokaliptičko vrijeme je vrijeme gladi u kojem je sve otrovano do te mjere da će se za jestivi kruh davati radnička plaća. Vino i ulje trebali bi biti pošteđeni genetskog uništenja, ali u općoj nestašici valjda i nedostupni preživjelom stanovništvu. To će se zbiti u vrijeme rata! Ova najava ujedno se slaže sa argumentiranim najavama Mladena Lojkića: genetski modificirana hrana razbolijeva čovjeka, a kako su britansko-židovski rasistički "eugenici" genetskim modificiranjem zagadili cjelokupan fond prirodnog sjemena i izvora hrane ono što se nudi kao dostupna hrana uskoro će završiti na smetlištu, jer nakon što je shvatio da mu se kao prehrana nudi čisti otrov, droga koja uništava tijelo i zamućuje um, nitko ne želi biti otrovan.
U prikazu tragedije čovječanstva i antikristova vremena koje nas pogađa Mladen Lojkić knjigu je podijelio na slijedeće naslove: I. Žudnja za obogotvorenjem, II. Postbiološko čovječanstvo, III. Droga i „crni vračevi“, IV. Hrana kao oružje, V. Genetska revolucija, VI. Farmacija: industrija bolesti i VII. Sumrak bioetike i tehnoetike.
Svako od ovih poglavlja čitatelja postupno i nemilosrdno uvodi u autentičnost suvremenih zbivanja. Svrha ovih knjiga nalazi se u osvještenju čovjeka, u osvještenju Hrvata kao najpobožnijeg katoličkog naroda u Europi (ovdje ne govorim o nevjernicima u narodu), da bi narod zauzeo ispravan stav i događaje dočekao s upaljenim svijećama Novozavjetnih sedam djevica.
Knjiga jasno pokazuje da je ideologija „eugenike“ krenula iz Britanije, kao dio fundamentalne ideologije britanskog imperijalnog rasizma, a biološki rat i trovanje čovječanstva prehranom jedna je od metoda „eugeničara“ da se svijet (uz ratove) isprazni od „ljudskog korova“ koji oni na ovome svijetu ne žele. Eugeničarima nisu suvišne samo crna rasa (koja je u Africi zamalo pred istrjebljenjem) niti žuta rasa (koju kane ratovima i drugim načinima istrijebiti u cijelosti), Indijanci, Indijci itd. već i narodi bijele rase. Britanska masonerija, kao "najčistiji" izljev sotonizma, milosti nije imala niti prema svojem stanovništvu, te su pokuse vršili i na svojim državljanima, naći ćete u ovoj knjizi.
Temelj eugeničkog rasizma jest dawinizam koji izmišlja čovjekolikog majmuna i razvija apsurdnu i danas općeprihvaćenu hipotezu o „evoluciji“. Njegov nasljednik bio je rasist F. Galton. Ključna Lojkićeva rečenica koja ukratko objašnjava cjelokupnu problematiku jest ova: "…Eugenika (iz starogrčkog eu-dobro i genos-loza) je znanost o „poboljšanju rasa“ koju je kao pojam utemeljio britanski antropolog Francis Galton. Ona službeno znači rabljenje znanja o ljudskoj genetici radi utjecaja na stanovništvo i zdravstvenu politiku s ciljem povećanja udjela pozitivno ponderiranih gena (pozitivna eugenika) i smanjenja negativno ponderiranih gena (negativna eugenika) s ciljem poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste. Iz definicije se lako može iščitati kako su eugeniku zdušno prigrlili „crni vračevi“ u svom projektu stvaranja „obogotveronog“ staleža „besmrtnika“. Prema njihovim tlapnjama, razvojem znanosti i njegovim ulaskom u završnu fazu neljudske tehnosfere, te poboljšanjem funkcija svog tijela, tijelo će im doseći besmrtnost duše. No, što ako se ciljano u ljudsko tijelo unose negativno ponderirani geni? U tom slučaju nastaje čovjek najniže civilizacijske razine: zombi-čovjek. Upravo u tom smjeru se primjenjuje znanost eugenike za planetarno pučanstvo!…"
Teorija o nacional-socijalističkom nadčovjeku rezultat je oponašanja britanskih i američkih eugeničara. Tu se ne radi o duhovnoj alegoriji, opisu nadprosječne ljudske darovitosti, već o uvjerenju da se čovjek genetski može uzdići do super-rase, evoluirati od majmuna do – Boga! To mjesto Englezi-rasisti zadržali su za sebe, a da bi potakli istrjebljenje ljudske rase, ponudili su ga kao rješenje mnogim naivnim plemenima i narodima, da se bore za tu ideju. Danas se po Njemačkoj nemilice gazi radi rasnih teorija nacional-socijalizma, ali nitko se nije upitao od kuda su teorije došle?! U međuvremenu znamo da je glavni graditelj njemačkog rasizma (a prije tog Nijemci nikada nisu bili rasisti!) bio Englez Huston Stewart Chamberlaine koji je početkom XX. st. u ogromnoj nakladi s ponovljenim izdanjima na njemačkom jeziku (i samo na njemačkom!) objavio ogromnu enciklopedijsku knjigu u dva sveska - "Temelji XIX. stoljeća", koja je postala "znanstveni izvor" i temelj nacional-socijalističke ideologije! Chamberlaine je čak preselio u Njemačku i osobno dopro do njemačkog cara Willhelma i kasnije do samog Hitlera! Sve što se dogodilo nakon toga Britanski Imperijalisti su usmjeravali i vodili sve do današnjega dana.
Jednom riječju, knjiga Mladena Lojkića čitatelju daje poučne uvide u razvoj zlouporabe znanosti i promičbe u vremenu u kojem živimo, u – Apokalipsi danas.
Bilješka:
1. Koristim ovu prigodu da naglasim kako je riječ "Otkrivenje" srbizam koji je u hrvatski prijevod Biblije unio Srbijanac Đuro Daničić te ju stoga treba odbaciti kao ostatak okupatorskih pretenzija.
Mr. sc. Emil Čić, akademik HAZUD-a
SEDAM 'SMRTNIH GRIJEHA'
Uništiti nas mogu samo:
- politika bez načela,
- znanost bez čovječnosti,
- bogatstvo bez rada,
- užitak bez savjesti,
- znanje bez karaktera,
- poslovanje bez morala,
- vjera bez požrtvovnosti
Mahatma Gandhi
Ako sam Papa padne - Papinstvo nije palo, jer ga čuva Krist!
Nakon objave papinog odreknuća munja je pogodila kupolu bazilike Sv.Petra
Nisam iznenađen, da sam javno rekao kako je Joseph Ratzinger sposoban takvo što učiniti (ili bilo što slično), svi "pametni katolici" bi mi rekli da lažem. Ali ja sam već predosjećao i znao da se nešto mora dogoditi: đavo je vrlo intenzivno angažirao lažne proroke koji su svašta najavljivali.
A osobno sam prije par dana (7. veljača u 14:12) tajanstveno rekao: "...Papina moć je srušena i samo je pitanje dana kada će masonerija proglasiti svoju prividnu pobjedu. Ali ostajemo papisti zato jer znamo da je sve to prorečeno u apokalipsi Novoga zavjeta. Nije u pitanju kršćanstvo, već sebični duh osoba koje su se proglasile križarima: oni su počeli ratovati protiv svojih uvjerenja za svoje interese. Treba razdvajati kršćanstvo od moralnog pada pojedinca. To se događa cijelu povijest. Ako sam Papa padne - Papinstvo nije palo, jer ga čuva Krist! To je i bit kršćanske Križarske ideje! Ona je borba za Boga, a Bog ne propada!
"
Neki su me pitali što će se dogoditi? Rekao sam:
"...Dolazi antipapa koji će za koju godinu priznati antikrista kao pravog Boga Isusa Krista koji se vratio..." Ali to nitko ne će povjerovati, jer Crkva se i nadalje "reformira": bez sakramenata s izpaćenom misom, u skladu s urotničkim najavama (Izvor: Il piano massonico per la destruzione della Chiesa Cattolica, Teologica, La rivista della nuova vangelizzazione, br. 14, ožujak/travanj 1998., str. 22.-25. (Hrvatski prijevod najprije je objavio časopis Nova tribina, Split, 1999. godine, br. 18, str. 43-46; a zatim MI, list mladih, Zagreb, br. 10, 2001. god.).
Mr.sc.Emil Čić
Zločini komunističkih "Lajbek milicionara"
Užasna osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima slučajno "preživjele" vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom neprijateljskom promidžbom.
Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Ova spomenuta koljačka jedinica bila je tek jedna od partizanskih hordi koje su klale Zagrepčane i osobe koje su se našle u hrvatskoj prijestolnici, te njihove žrtve brojčano predstavljaju približno jednu petinu ljudi poubijanih na području Zagreba od svibnja do kolovoza 1945. godine.
Na sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore. Tzv. "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene "kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi.
Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naređenju polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra policije, odnosno unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb, "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.
Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. Radno vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora. "Lajbeki" su obavljali slijedeće zadaće: Po naredbi ili u prisustvu "operativnih oficira" OZNE upadali su u obiteljske stanove i vile u rezidencijalnom dijelu grada, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor.
Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovađali u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI ličke divizije.
Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić u Gračecu br. 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i štale služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosovima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali. Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog sakaćenja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu.
U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine veće djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim časnicima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima doturiti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije Dr Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve Dr. Mili Budaku.
U gračanskom stožeru VI ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoka Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, a isticao se velik broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba. Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" i koljača VI ličke divizije na gračanskom području su slijedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak.
Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su: Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete i Mirogoj (više lokacija) i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila. Stratišta na gračanskom području jedina u hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa narodne vlasti koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled leševa ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudska tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava na životu su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice".
Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda Dr. Berlot i Dr. Sindik. Tijekom očevida Dr. Berlot se onesvijestio, a Dr. Sindik je dobio tzv. živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji. Prema svjedočenju Dr. Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači (među kojima da nije uopće bilo Hrvata, su po naređenju i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u najtežem stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.
U srpnju 1945.g. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih ljudi, raspuštena je nepoznatog dana u kolovozu 1945.g. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u jednoj zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas ni jedan od "lajbek" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.
U paničnom strahu od gnjeva Hrvatskog naroda, krvolok Đoka Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenu Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Joža Manolić zvan "Abesinac" i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".
Dr Zoran Božić
hrvatski-fokus.hr, 8.2.2013.
U potrazi za hrvatskim dnom
Kako u Hrvatskoj nikad dna, ili kako su u njoj i ispod dna još mnoga dna odlučili smo se za njihovu pretragu, na malo društvene speleologije.
Matić-dno, političko i kulturno
Kako su lako mediji prešli preko nedopustivog ispada ministra Predraga Matića u Hrvatskome saboru, a dotični je tamo obrisao svoju stražnjicu novinama, nevažno što se one nekim slučajem nazivaju čak i hrvatskim. A koristiti novine u te svrhe u Hrvatskom saboru u dvadeset i prvom stoljeću, pa to zaslužuje samo jedno: vritnjak iz politike, ako zbog ničega onda kao primjer za Jovanovićevu novu pedagogiju, kako građansku tako i seksualnu. U Hrvatski sabor takvi ne bi smjeli više ni prismrdjeti. Milanović ga je trebao smijeniti još u sabornici, bio mu je „pod nosom“. Nikakav razlog za takav istup ministra Matića nije postojao. Dobio je pitanje u vezi „registra“ koje mu već mjesecima javno postavljaju branitelji s punim imenom i prezimenom.
O svemu su spremni svjedočiti pred sudom, pa je njegovo da na takva pitanja ili odgovori, a ako pitanja i tvrdnje smatra sramoćenjem, onda je tu, opet, „pravna država“ na koju se on ionako često poziva. Međutim nisu njemu zakoni „Sveto pismo“, a eto ni Hrvatski sabor „sveto“ mjesto. Ne mora mu ni biti, koga briga, ali je on barem mjesto „svete“ političke kulture do koje Matić očito također ne drži. Zamislite kakav mu je autoritet poslije ovakvoga nekulturnog uopće, a politički napose, istupa. Ta tko će se s njim ubuduće uopće htjeti rukovati? No, možda je on tako odgovarati naučio u kabinetu kod predsjednika Josipovića, možda je tamo bio manjak toaletnog papira, tko će ga znati. Ministar manje-više, ali Predsjednik nam se temeljito sprema na novi mandat, već je odavno na „dugom maršu“ predizborne kampanje pa ne treba smetnuti s uma tko ga je i kakvi sve likovi nisu savjetovali i ne savjetuju. Doista, da Matić-dno nije na nekom od dva zagrebačka brežuljka, ili možda na oba?
Zakošek-dno, ideološko, znanstveno i civilizacijsko
Ako se od ministra Matića nešto slično moglo i očekivati, uostalom već se više puta iskazao kao primitivac, od prof. dr. Nenada Zakošeka, dekana FPZ-a slični primitivizam na „nivou“ je ipak neočekivan. Judith Reisman na tribinu FPZ-a pod naslovom „Mediji i različitosti“ nije došla nepozvana, a domaćin joj je, po prirodi stvari i po „zapovjednoj odgovornosti“ dekan. Ona je tamo dakle bila, ako ništa - gošća, stoga krenimo „fundamentalistčki“ civilizacijski iz odnosa gosta i domaćina. U svim dosadašnjim civilizacijama gost je „zakon“ i kao takav zaštićen. Ne znam vjerojatno ni ljudožderska plemena nisu gosta, u takvom statusu, mam pojela. Takav je odnos i prema slučajnim gostima, kamo li prema pozvanima. I ništa se u dvadeset prvom stoljeću nije promijenilo, osim što je na temeljima odnosa domaćin-gost odavno nastala cijela jedna industrija - turistička.
Eto na tom fakultetu, članu akademske zajednice iz povijesti civilizacije nisu naučili ni tu fundamentalnu povišenu snošljivost domaćina prema gostu - a učili bi druge o razno raznim ostalim „sortama“ tolerancije. Odlučili su gošću, a i svi prilježni mediji, a to su skoro svi u Hrvatskoj, plus Kukurika, blamirati dvostruko: ideološki i kao „kvazi znanstvenicu“. Ma, dajte! Koliko sam pročitao gospođa je komunikologinja i što je prirodnije nego da stručno gostuje na tribini s nazivom „Mediji i različitosti“. Tu pokušaj stručne blamaže apsolutno otpada. Gostuje uostalom na FPZ-u u Zagrebu kojim defiliraju razni gosti-predavači, poglavito iz real-politike, „odvajkada“, među njima neznalica i tamburaša „tušta i tma“. Nisam čuo da se pritom neki dekan dignuo na stražnje noge i ideološki ih razvalio. I dobro je ako nije, tako su studenti imali životne, laboratorijske, vježbe. A o stajalištima dr. Judith Reisman, njih treba jednostavno pristojno saslušati, pa tko se složi, složi, tko ne složi, opet dobro.
Kakav ideološki nasrtaj na gošću, on jednostavno ne dolazi u obzir. Ukoliko bi bio i dopustiv još nedoučenom studentu, dekanu je on zabranjen i može se smatrati običnim, u ovom slučaju i boljševičkim, huliganstvom, u prostorima zagrebačke akademske zajednice u stoljeću dvadeset i prvom. Al' očito on nije mogao izdržati, iznutra ga pogurnulo, pa joj održao bijesnu bukvicu i podučio kako je mlade ljude koje ona ima pred sobom eto indoktrinirala - Katolička Crkva! Odakle mu ta „znanstvena“ spoznaja kad je Katolička Crkva u zadnjih barem petnaestak godina na medijskom stupu srama, dere joj se koža svaki dan, blamira ju se na sve načine, još uz pomoć politike i postkominternovskih udruga. Preko medija, a FPN je na tom zadatku najobičnija filijala izvana crvenožutog a iznutra smeđeg koncerna EPH.
U anticrkvenom stroju su i cijeli fakulteti, FF, ovaj spomenuti, masa katedri po Splitu, Osijeku, Rijeci… podučavaju ih ujdijevci Puhovski, Zakošek i kompanija i njihovi učenici i šegrti. Svi oni na određeni način glođu prastaru i odavno pljesnivu kost „opijuma za narod“ i o tom - indoktriniraju. Pa to je ispod razine partijskog kursa iz pedesetih godina prošlog stoljeća. U virtualnom svijetu, dakle prvenstveno svijetu „indoktrinacije“, danas je Katolička Crkva u gorem položaju nego li za socijalističke Jugoslavije, u vrijeme održavanja spomenutog „kursa“. Podsjećam tek na najnovije izrugivanje s Djevicom Marijom i pederske ljubavne „predigre“ pred Katedralom. Ah da, ima taj vjeronauk u školama kao trn u oku, pri čemu se uvijek namjerno zaboravlja da je on – fakultativan. Činjenica je, Crkva je u povratu oduzetoga vlasništva dobila određene nekretnine, dobiva i nešto novaca od države, no ni taj joj materijalni boljitak ne ide u prilog, moralni joj je uteg, ali to je drugačija priča. Nije valjda da na tom fakultetu ne znaju ništa o zastrašujućem ataku na tu i sve druge, kršćanske prije svega, crkve na tzv. Zapadu, njezinom uzmaku u toj propadajućoj civilizaciji i povlačenju prema Africi, Aziji, Južnoj Americi? Postoji li ozbiljna, „hladna“, znanstvena „študija“ na tom i drugim sličnim fakultetima kakve će to imati posljedice za Zapad, Hrvatsku na Zapadnom Balkanu, pozitivne, negativne, ikakve, nikakve? Uostalom u aktualnom sporu o seksualnom odgoju Katolička Crkva, ni druge, nije glavni cilj napada, ona je tek usputna ali važna žrtva, prvenstveno kao globalna organizacija. Stoga je dekanova poduka o indoktrinaciji mladeži od strane Katoličke Crkve stručno, „znanstveno“, obična bedastoća, u potpunom neskladu s činjenicama, a inače ideološka psina i varka. Čisti se, naime, put novome totalitarizmu čemu svojim, istina slabašnim intelektualnim snagama pomaže i FPZ, pa i ulaskom „države“ u krevete obitelji. Kontrolirat će se sve, pa i seks.
Još sitnica o „kvazi znastvenici“. Opće je poznato kako su profesori društvenih znanosti svih hrvatskih sveučilišta i veleučilišta sve sami kandidati za razne nagrade ranga Nobelove. Drugačije, kad bi se na njih primijenio neki iole stroži kriterij interpretacije, kamo li doprinosa znanosti, pa i usporedilo sa znanjem i kvalifikacijama dr. Judith Reisman, studentima skoro da ne bi imao tko predavati. O znanstvenicima i kvazi znastvenicima, profesorima na hrvatskim sveučilištima i veleučilištima poglavito kad su u pitanju društvene znanosti najbolje je šutjeti, naročito pred strancima. Svojim istupom dekan Zakošek osramotio je svoje studente, svoj fakultet i Sveučilište. Istup mu je ispod gore otkrivenog Matić-dna, pa ako to rektor Sveučilišta može, a može, u interesu čuvanja digniteta Sveučilišta, odmah bi ga trebao smijeniti. Još prije bi to trebao učiniti u interesu budućih politologa, jer tko će ih zaposliti nakon što je imao prilike ustanoviti kako su studirali na fakultetu gdje šefuje dekan koji je gorljivi pristaša zastarjele, pljesnive, propale jugodesničarske ideologije koja se u svojoj zadnjoj fazi osamdesetih i devedesetih prošloga stoljeća u stvarnosti iskazala kao srpski nacional-socijalizam, osim ostaloga i agresijom na Hrvatsku.
Vrdoljak-dno, gospodarsko čudo, nema ni čovječje ribice
Zadnjih nekoliko godina već ocvale gospodarske i svake druge krize kad vidim, čujem pročitam... kako su se na radnom ručku našli naši bajni poslodavci s nekim ministrom/ima, pa još ugledam fino servirane srebrne bešteke, spopadne me mučnina. I tako dok oni prije ručka razglabaju, blago kefaju ministra kako im nije osigurao „uvjete“, dotle koja stotina radnika što iz njihova poduzetničkog sektora, što iz ministrova javnog-državnog, upravo radi „predbilježbe“ za trajni boravak na burzi rada. Mogu si misliti kako je njima zaviriti na taj „radni ručak“ samo virtualno, preko telekrana, jer da bi mu nazočili nema šanse - zaustavilo bi ih osiguranje i još možda namlatilo. Kakvi su rezultati svih tih ručkova na kojima su već godinama uvijek neki Mudrinić, pa Miloloža, pa Nadan Vidošević… - a ministri kako koji kako kada i kako se već mijenjaju. Odlični su, već je sto tisuća radnika samo od izbijanja krize upućeno doma, u nerad, nespokoj, jad i tugu. Nekima je to značilo i put u smrt, uostalom to znalci nazivaju „socijalnom bombom“ koja se ovdje doduše tek samouništava. Zasad je autodestruktivna.
Zaslužili radni post, a ne svečane ručkove
Svečani su dakle, oprostite „radni“ ručkovi ustvari karmine. Nikad mi nije bilo jasno zašto se „radni ručak“ ne održi kao čajanka - šalica čaja i dva, tri išlera, ali naši ministri, naši bajni poslodavci, zgledajuć se od „velikog“ svijeta hoće nam reći: i kad ručaju oni rade. Dok radnici koje su i jedni i drugi otpustili, nemaju ni posao ni za ručak, a onima koji su (još) ostali zaposleni ukinuli su „gablece“ i novčano i vremenski. Prema rezultatima naših ministara, Vlada, poduzetničke elite eto samo u „sektoru rada“, najprirodnije bi bilo da umjesto „radnog ručka“ svaki susret organiziraju kao radni, višednevni, post. Ako se nikako ne mogu okupiti osim za „radnim ručkom“, onda neka s njega isključe medije. Koga briga srču li i lupaju žlicama po tanjuru gospoda ministri i naša gospodarska elita dok jedu juhu. Žale se ti poduzetnici na ovdašnju antipoduzetničku klimu - navodno je rekao Mudrinić kako je u Hrvatskoj teže biti poduzetnik, nego vojnik u Afganistanu. Usporedba je ranga ministar Fredove uporabe novina, ali dobro, neka mu bude. Ima u njoj i nešto istine - u Afganistanu ilegalno siju mak, a u Hrvatskoj Mudrinić nelegalno gradi na području nacionalnog parka. Što je njemu u HT-u bilo teško? Otpustiti radnike? Nije. Volio bih vidjeti i broj, ustvari „registar“ otpuštenih radnika iz toga kako li se već danas zove od kad je on tamo direktor.
Ministar Vrdoljak: Bjež'te odavde!
Vratimo se, nepozvani, na ručak. Fino im je na ručku zahvalio ministar Vrdoljak, platili su, predpostavljam i njegov, a i plaću mu iz poreza daju. Fala im. Reče još: „Jedno smo kratko vrijeme imali osjećaj da se uspinjemo, da se dižemo, stvaramo, ali sada je sve to palo“ i doda: „...ako nemate neku emociju koja vas veže za neko mjesto, županiju, grad, pa tko bi od nas ostao u ovoj državi?“ Sjajno širenje optimizma, preduvjeta za dizanje iz svake krize, čak i iz mamurluka ako se poslije ručka previše popije. Umjesto da pjeva makar i onu od prastarog srpskog nacionalista „ostajte ovdje“, on gudi tužnu „oproštaljku“. Ta tko bi ovdje ostao? Znam tko bi ovdje ostao: ministri. Oni jedino ovdje mogu biti ministri, drugdje ih, najveću većinu, pa i zbog godina i kondicije fizičke i mentalne, ne bi uzeli ni za „bauštelce“. Nego vjerojatno je ministar Vrdoljak na žalost u pravu - ta tko bi poželio ostati u zemlji u kojoj mnistar znanosti i „znastvenik“ Jovanović drži poduku iz pljuvanja, ministar Matić Hrvatski sabor koristi kao seoski WC, onakav kakvih je malo i u najzaostalijim još preživjelim slavonskim selima, dekan fakulteta društvenih znanosti ideološkim glogovim kolcem se obračunava sa starijom gospođom, strankinjom, komunikologinjom. U kojoj predsjednik privatnih poslodavaca godinama javnosti soli pamet o biznisu, preprekama ulaganjima i sličnim tricama i kučinama, uključivo preko „tvorničkih novina“(tportal) otpuštajući pritom kolone radnika, a da njegov poslodavac nije imao baš nikakvih prepreka za kupovinu firmice s kojom on upravlja. Nema ni on problema bespravno izgradi zgrade-objekte na području NP Kornati Iz toga svakako treba pobjeći glavom bez obzira, samo ako se ima kamo. Nema na tom dnu uvjeta za život ni čovječja ribica. Nedostaju joj „ulaganja“, a nema se ni pameti. Nakon ovog „kratkog kursa“ iz društvene speleologije nameće se još jedan zaključak, doduše paradoksalan: ovdje dna nisu na očekivanim i uobičajenim mjestima, naime pod zemljom - ona su na površini. I što je još paradoksalnije, što se više po društvenoj ljestvici penjete, nad glavom vam se otvara sve veće - dno. Za njihova istraživanja ne treba speleološka već planinarska oprema.
Mato Dretvić Filakov
Pletenje sudbine hrvatskih emigranata
Osvrt na knjigu: Ante Pavelić, Liepa plavka – Roman iz borbe hrvatskoga naroda za slobodu i nezavisnost, Uredila Višnja Pavelić, 3. izdanje, Domovina, Madrid, 1969.
Povijest, ma kakva god ona bila, ne može se izbrisati. Treba ju istraživati u svim njezinim protežnostima, kako bi razboriti ljudi izbjegli opetovanje zlodjela, promašaja, pogrješaka te gubitak individualne i nacionalne slobode. Ona se također ne može oblikovati po željama različitih režima, čime su ovi opravdavali svoje nečovječne postupke, kako se to radilo tijekom svih sedam desetljeća postojanja dviju jugoslavenskih država.
Trebalo je proteći više od šezdeset godina da bi se na historiografskoj pozornici pojavila američka povjesničarka Esther Gitman, koja je svojim istraživanjem pobila prevladavajući interpretativni diskurs jugoslavenske i komunističke historiografije o genocidnosti hrvatskoga naroda. Gitman je, naime, utvrdila kako je uza svu tragediju židovskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, na području Nezavisne Države Hrvatske od sigurne smrti ipak spašena jedna trećina hrvatskih Židova te da su u njihovu spašavanju, a Gitman je i sama bila spašena, sudjelovali svi slojevi hrvatskoga naroda, ali i pripadnici različitih političkih pokreta, koji su, između ostaloga, i međusobno ratovali.
O ustaškom pak pokretu i hrvatskom nacionalnom otporu te borbi za stvaranje slobodne i nezavisne države historiografski su uglavnom sudile jugoslavenska, velikosrpska i komunistčka ideologija pa su kao nepomirljivi ideološki i državnopravni protivnici nastojali ozloglasiti sve što su napravili hrvatski nacionalni borci. Tako je gospođa Gitman uz američkoga povjesničara Jamesa Sadkovicha i francuskog Dominiqua Vennera među prvim auktorima, koji su višeprotežno zašli u složenu problematiku hrvatske povijesti 20. stoljeća. O nepomirljivosti hrvatskih narodnih boraca protiv monarhofašističke diktature kralja Aleksandra vrlo je dojmljivo iz vlastitoga iskustva pred sam početak Drugoga rata pisao HSS-ovac Ivan Bernardić u knjizi „Život iza željeznih rešetaka“.
Za drukčiji vid otpora velikosrpskoj diktaturi, dakle, silom na tiraninovu silu, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj skupštini 1928., odlučio se utemeljitelj ustaškoga pokreta i bivši zastupnik u toj skupštini odvjetnik Ante Pavelić. Vrijeme organizirane nacionalne borbe protiv srpskoga kralja i njegove diktature sve do njegova smaknuća u Marseilleu 1934. Pavelić je literarno obradio u svom romanu „Liepa plavka“ (1935.).
Srž romana čini priča o odnosu hrvatskoga emigranta Krunoslava Dulibića s mladom stanodavkom, lijepom plavkom, inače službenicom jednoga bečkog poduzeća, koje se bavi uvozom i prodajom sirove kože. Radna vještina, povjerljivost i poznavanje jezika mladu će Bečanku odvesti na neizvjestan put u Zagreb. Redarstvena bezobzirnost prati je od prelaska tadašnje austrijsko-jugoslavenske granice pa sve do Zagreba. Posjeti pak zagrebačkom redarstvu u Petrinjskoj ulici, skinut će joj koprenu s očiju i otkrit svu okrutnost diktatorskoga režima prema zatočenicima. Zato se povezuje sa skupinom hrvatskih ilegalaca. Odbivši udvaranje sina bogatoga tvorničara, koji ju zbog toga žandarima optužuje za špijunažu, upast će kao bogati plijen u ruke karađorđevićevske policije. Uz pomoć članova pokreta otpora bježi u predvečerje samoga uhićenja te prije polaska iz zemlje polaže prisegu pa i sama postaje pripadnicom ustaškoga pokreta. Dvije godine provodi u konspirativnom radu izvan domovine te doprema naoružanje u Marseille, kojim je ubijen tiranin Aleksandar Karađorđević.
Auktor je oko kralješnice ove priče ispleo sudbinu hrvatskoga političkog emigranta tijekom cijeloga 20. stoljeća, a karakter doušnika koji su uredovali po jugoslavenskim veleposlanstvima nije se mijenjao sve do stvaranja hrvatske državne nezavisnosti 1990. S druge pak strane naturalističke slike redarstva u Petrinjskoj te mučenja osumnjičenika predstavljaju položaj cijeloga hrvatskog naroda u karađorđevićevskoj državi, u kojoj prevladava tek primitivni duh nasilja i velikosrpstva. Na društvovnoj pak pozornici figuriraju moralno sumnjivi tipovi, koji su se preko noći obogatili u sprezi s diktatorskim režimom te se bahatim razbacivanjem novca uspinju na režimski poželjnoj društvenoj ljestvici. Epizodni pak likovi figuriraju kao kamenčići mozaika u strukturi opće slike nasilničke tvorevine, a njihova imena, pokreti, manire i ponašanje pravi su kontrast uljuđenim predstavnicima zaposjednuta i obespravljena naroda.
Vrlo je umiješno provedena karakterizacija likova, koji u romanu predstavljaju različite društvene slojeve. Živim dijalozima otkriva svu društvenu napetost, dok pak u pojedinim monolozima slika ne samo psihološki profil svojih likova, nego i onu tajnu stranu diktatorskoga režima. Jezik mu je jednostavan i razumljiv, nu ne i siromašan što ga stilski diže na višu razinu. Nekoliko esejističkih izleta kroz usta Krunoslava Dulibića romanu daje i svojevrsnu nit modernosti. Kompozicija romana ustrojena je s tijekom njegove radnje, a složeniji kompozicijski zahvat sukladan je tek konspirativnoj temi romana. Moglo bi se čak zaključiti da je auktor majstor prijelaza iz jedne radnje u drugu, a brza izmjena slika kao da podsjeća na slikopisni zaslon, što je u doba nastanka „Liepe plavke“ bila jedna od značajki većih proznih tekstova.
Tematski pak roman daje presjek života hrvatskoga društva u razdoblju od ubojstva skupine hrvatskih poslanika u beogradskoj skupštini 1928. do ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Slika surovoga i okrutnoga, jugoslavenskoga zločinačkog režima posvuda je nazočna, a njoj kao kontrapunkt figurira otpor cijeloga hrvatskog naroda, koji se bori za svoju slobodu. Roman „Liepa plavka“, kao što je i razumljivo tijekom jugoslavenskih okupacija hrvatske države nije bio dostupan hrvatskoj javnosti, a o njem su ponešto znali tek hrvatski emigranti.
Premda se radi o relativno dobru, zanimljivu pa čak u hrvatskoj književnosti jedinstvenu romanu, o njem je malo pisano, a tek u jednom od kasnijih izdanja objavljen je kao predgovor tekst književnika Antuna Bonifačića. Nedostupnost romana širem krugu čitatelja i oblikovanje povijesti i zbilje za potrebe komunističkoga režima omogućili su, između ostaloga, i razvoj monstruoznih crnih mitova o hrvatskom narodu. „Liepa plavka“ skida jedan sloj te laži o Hrvatima.
Mate Kovačević
hrsvijet.net, 7.2.2013.
Budimir Lončar - Od djelatnika jugoslavenske OZNA-e do savjetnika hrvatskog predsjednika
Impresivan je životopis Budimira Lončara, nekadašnjeg splitskog SKOJ-evca i suradnika OZN-e, jednog od suradnika Dušana Koraća i Veljka Kadijevića, koji su bili nadglednici pokolja koji se 07. veljače 1945. dogodio na Širokom Brijegu.
Nekadašnji šef zadarske OZNA-e, za koga tvrde da je sudjelovao u otmici Drage Jileka, međunarodnu je reputaciju stekao u međunarodnoj špijunaži i borbi protiv hrvatskog iseljeništva. Međutim, to mu nije smetnja da u Hrvatskoj državi igra jednu od najznačajnijih uloga.
Tko će provjeriti Lončarova saznanja o zločinima na Širokom Brijegu?
Detalje o masovnim partizanskim zločinima na Širokom Brijegu, koji su se dogodili na današnji dan 07. veljače 1945. zasigurno iznimno dobro poznaje i posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova i nekadašnji Mesićev savjetnik Budimir Lončar, ističu analitičari koji su do tih podataka došli na temelju proučavanja arhivske građe i navoda objavljenim u različitim partizanskim publikacijama.
Spomenuta dokumentacija naime pokazuje da su ukupne aktivnosti 26. divizije tijekom napada na Široki Brijeg, na temelju uputa političkog komesara VIII. dalmatinskog korpusa Boška Šiljegovića, Srbina iz Prijedora i bliskog Rankovićevog suradnika, nadgledali politički komesar 26. divizije Dušan Korać, Srbin iz Kraljeva, i tada mlađahni Veljko Kadijević, Srbin iz Imotskog, tadašnji oficir u štabu 26. Dalmatinske divizije, kojom je u to vrijeme zapovijedao Božo Božović, Crnogorac iz Podgorice.
Prema izjavama nekolicine svjedoka, mladi SKOJ-evac Budimir Lončar u to je vrijeme, po partijsko-komesarskoj liniji, bio jedan od bliskih suradnika Dušana-Dule Koraća, političkog komesara 26. Dalmatinske divizije, i osobe koja je nadgledajući pokolj na Širokom Brijegu bila lakše ranjena.
O suradnji trojca Korać-Kadijević-Lončar govori također i podatak da su koncem 1944. sva trojica sudjelovala na jednom savjetovanju koje je organizirao štab VIII. dalmatinskog korpusa. Isti izvori također kazuju da je upravo Budimir Lončar, 15. siječnja 1945., u splitskom kazalištu, održao govor na omladinskoj konferenciji 11 dalmatinske brigade, postrojbe u čijoj su se zoni odgovornosti dogodili zločini na Širokom Brijegu i Kočevskom rogu.
Tko je Budimir Lončar?
Budimir Lončar, zvani Leka, rođen je 01. travnja 1924. u mjesto Preko kod Zadra. Član SKOJ-a postaje 1943. a početkom 1945. primljen je u članstvo SKJ od kad počinje i njegova suradnja s OZNA-om u kojoj je radio do 1950., kada postaje generalni konzul SFRJ u New Yorku.
Nakon New Yorka, Lončar je bio veleposlanik u Indoneziji, savjetnik jugoslavenskog državnog sekretara, a 80-ih godina i ministar vanjski poslova Jugoslavije. Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi "Britain and the Balkans" (Britanija i Balkan), navodi da se početkom devedesetih upravo Budimir Lončar otvoreno zalagao za embargo na uvoz naoružanja, čime je tek proglašena Republika Hrvatska bila ostavljena na milost i nemilost u to vrijeme četvrtoj najjačoj vojnoj sili Europe. Upravo na Lončarov prijedlog, tada je uveden embargo na isporuku naoružanja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice na onemogućavanju svakog značajnijeg pokušaja u obrani Republike Hrvatske i BiH.
Odmah nakon izbijanja rata Lončar odlazi u New York gdje ostaje sve do 1994., kada se vraća u Hrvatsku i postaje savjetnikom tada već oporbenog političara Stjepana Mesića. Mesićevim savjetnikom bio je i u razdoblju oba njegova predsjednička mandata. Posljednjih godina predsjednik je Savjeta Predsjednika Republike Ive Josipovića za vanjsku politiku i međunarodne odnose i predsjednik diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu.
Povezanost s otmicom Drage Jileka
Prema dostupnim pokazateljima karijera Budimira Lončara naglo je krenula uzlaznom putanjom nakon 16. ožujka 1949., kada je iz Rima OZN-a otela hrvatskog emigranta Dragu Jileka, nekadašnjeg šefa Ustaške nadzorne službe (UNS) u NDH.
Ivica Krilić, Jilekov suradnik i emigrant u Rimu, u razgovoru za tjednik za tjednik Globus od 13.siječnja 1995. je izjavio: „Kad o ovome govorim, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, posle ministar vanjski poslova bivše Jugoslavije."
Nakon otimice Jileka, Lončar je promaknut u šefa OZN-e u Zadru a u tom svojstvu je bio i uspješni polaznik Višu školu UDB-e u FNRJ.
I unatoč suprotnim tvrdnjama jugoslavenskih publicista, iz Jilekova dosjea, koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu, nepobitno proizlazi kako je bio otet u Rimu i doveden u Beograd gdje je dugo godina držan zatvoren i ispitivan, a potom najvjerojatnije bez suda brutalno likvidiran, o čemu bi Lončar, kao i o egzekucijama na Širokom Brijegu, svakako imao što kazati.
Lončar u operacijama protiv hrvatskog iseljeništva i međunarodnoj špijunaži
I nakon odlaska na mjesto generalnog konzula SFRJ u New York, 1950., što bolji poznavatelji prilika vide kao nagradu za Jilekovu otmicu i druge tajne operacije, Lončar nastavlja suradnju s OZNA-om u borbi protiv tadašnje hrvatske emigracije na tlu SAD-a.
Stvaranjem Jugoslavenske obavještajne službe pri Ministarstvu inozemnih poslova DFJ, 1952., Lončar kao već iskusan obavještajac postaje jedan od najistaknutijih djelatnika novoformirane službe u kojoj će ostati sve do sloma Jugoslavije.
Ta nova jugoslavenska obavještajna služba pri MVP-u imala je 3 glavna sektora svoga djelovanja. Prvi sektor je bio centar za prikupljanje značajnih informacija o značajnim zemljama svijeta. Drugi sektor se bavio analitikom i obradom informacija koje su dolazile od diplomatski obavještajaca a šef tog sektora je dugo vremena bio upravo Budimir Lončar. Treći sektor je obrađivao jugoslavensku emigraciju, i to na način da su početkom šezdeseti godina izveli čak 14 obavještajnih akcija uperenih protiv hrvatske emigracije.
Lončarovo priznanje revolverašu
Australski Hrvati su 27.studenog 1988. organizirali mirne demonstracije ispred jugoslavenskog konzulata u Sydneyu na kojima se okupilo oko 1500 prosvjednika. Međutim, nekolicina mladića je, u nakani da se domognu jugoslavenske zastave, preskočila ogradu konzulata. Vidjevši to službenik osiguranja konzulata, koji je kasnije identificiran kao Zoran Matijaš, pucao je iz službenog pištolja i teško ranio australskog Hrvata Joea Tokića u vrat.
Nakon tog incidenta australska je vlada tražila da se počinitelja zločina, koji nije imao diplomatski imunitet, preda australskim vlastima. Međutim, nedugo nakon toga , kompletno osoblje konzulata u Sydneyu napušta Australiju. Prilikom dolaska u Beograd svečano ih je dočekao Budimir Lončar koji je tom prigodom Zoranu Matijašu uručio posebno priznanje, etiketirajući istodobno hrvatsko iseljeništvo i australsku Vladu.
T. Rogić
Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...
hrperoistine.wordpress.com
Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)
Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.
SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI
ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)
Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….
Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji…
Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od
Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.
Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju.
Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.
Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan
sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .
Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.
Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…
Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše,
što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.
To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.
– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…
Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi.
Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.
Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.
Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.
Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.
Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.
Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.
Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.
– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili?
Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.
Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.
Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.
„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.
Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.
„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.
Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene.
Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.
KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča
Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg.
Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.
Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.
Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa.
Čaša vode, ima i ovdje ljudi
- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.
Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.
Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.
Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo
Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi, a
stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.
Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.
“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.
Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.
Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.
Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.
1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.
Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.
Preživio sedam puta streljanje
Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.
Bio sam 72 dana u zemunici
U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.
Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata
kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.
Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.
Ne mogu opisati taj j... strah
Došla je večer, a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i
povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.
Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.
Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.
Isprao sam smrad i krv sa sebe
Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako, a stražari
naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart, Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.
Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.
Moja majka je doputovala iz Njemačke
Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.
Najljepši i najsretniji dan
Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.
Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.
Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)
Uredio Franjo J. Ćehić
Reagiranje...
Ustav RH čini Hrvate najbespravnijim narodom u Hrvatskoj!
(U ovome članku će se raspravljati o tome općenito i na primjerima - u znaku miscellanea)
Hrvatska je mlada država starog naroda Hrvata
Stari europski uljuđeni i pošteni narod Hrvati su kroz cijelu povijest bili varani kroz razne saveze uglavom od susjednih naroda, koji su im se odmah ili postupno nametnuli kao gospodari. Ipak, osim malih iznimaka poput dragovoljnog "odlaska gusaka u maglu" većina podjarmljivanja Hrvata i Hrvatske odvijala se je nasiljem ili nekakvim uvjetima, u kojima su Hrvati morali birati između dva zla ono manje zlo, na primjer slučaj Cetinskog sabora.
Europska Unija
Prvi put u svojoj povijesti Hrvatska, koja je uz velike žrtve postala "suverena država" moli i pristaje na sve uvjete, da bi opet stekla status podčinjene države (dijela regije) s ograničenim suverenitetom i gospodarom iznad sebe. Ovog puta se ne može reći, da Hrvatska ne zna i ne vidi u što ulazi i za kakove škude (njoj oduzete pa jedan djelić kao "dar" povraćen), svjesno želi postati ponižena provincija veletrgovačke i bankarske tvorevine Europske Unije.
Hrvatski narod, inače najobespravljeniji među svima manjinama u Hrvatskoj vidi da je Europska Unija jedan udruženi kaos, zamućen i protkan sa svima zlima u fazi nestajanja protkana gospodarskim i drugim problemima i unatoč tomu taj Hrvatski narod dozvoli da ga korumpirani politikanti (ne pravi političari!) vode poput slijepca u provaliju, koja se zove Europska Unija.
Mlada država Hrvatska nema u vlastima ni kroatofilnih političara niti državnika!
Kad bismo imali, bar u Hrvatskom saboru hrvatske političare i hrvatske državnike u većini ne bismo imali ovu univerzalnu političku i državnu zbrku svih oblika nametnutu Hrvatskom narodu, koja ga vodi u nestanak. Uzmimo samo gospodarsko stanje, život na dug, život s izgubljenim pravom na rad, masovni odlazak mladih u tuđinu, gubitak visoko obrazovanih ljudi, krajnje zabrinjavajuće pitanje nacionalne demografije s padon nataliteta, najistaknutijeg u čitavoj hrvatskoj povijesti. Narod je izgubio sve ideale i postao poput utopljenika bez volje da se spasi.
U tu mrežu svih hrvatskih beznađa spada i srljanje ove po Milanoviću "slučajne države" u EU. Tako daleko smo odsrljali u ralje Europske Unije, da nas niti Slovenija sa svojim kočnicama, ne može spriječiti i spasiti od aždaje EU.
Demokracija je vladavina većine
Jedna od definicije za demokraciju kaže, da je demokracija vladavina većine. U većini pravnih država Europe i svijeta jest tako, ali u Republici Hrvatskoj nije. U Republici Hrvatskoj vladaju u svemu manjine. Umjesto teoretiziranja ostanimo kod primjera iz prakse i to, koliko je moguće bar spomenuti većinu raznih manjina u Republici Hrvatskoj s malo detaljnjijim osvrtom na zločinačku srpsku nacionalnu manjinu.
Republika Hrvatska je država s ustavnim mazohizmom
Svaka Hrvatica i svaki Hrvat bi trebao barem pročitati Ustav Republike Hrvatske i uvjerit će se u štošta i svašta upitnoga, protuhrvatskoga, protupravnoga, protusuverenitetskoga, protudemokratskoga. Dovoljno je usporediti ustave naprednih država Svijeta i napose država Europske Unije s Ustavom Republike Hrvatske i uvjerit ćemo se da je Ustav Republike Hrvatske protuhrvatski.
Čija je država Republika Hrvatska?!
U nijednom članku ne stoji da je republika Hrvatska država Hrvatskog naroda, država Hrvata.
U svima državama Europske Unije je definiran narod te države kao nositelj suvereniteta, a suverenitet je inače definiran kao nedjeljiv.
Evo kako stoji u Ustavu Republike Hrvatske, Članak 14. doslovce:
"Građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki."
Evo nekoliko pitanja samo iz ovog članka Ustava Republike Hrvatske
Čija je država Hrvatska i koji su "građani" u njoj među ravnopravnima, barem po nekim atributima prvi među ravnopravnima. Jesu li to poimence nespominjani Hrvati (građani), koji su čitavu povijest krvarili za tu grudu svoje zemlje ili su to 22 ustavom priznate nacionalne manjine i sve druge manjine zasnovane na bilo kojoj svojstvenosti, na primjer stranačkoj, spolnoj, političkoj, udruženom uvjerenju, društvenom položaju...???
Srbi i Talijani se čitavu povijest ratovima bore protiv Hrvatske!
Poznato nam je da su se neke nacionalne manjine, napose one najglasnije Srbi i Talijani borili najbrutalnije protiv Hrvatske, a danas uživaju u Hrvatskoj sva nadprava i čak ucjenjuju matični narod Hrvate. Dakle, ima među nacionalnim manjinama i onih neprijateljski nastrojenih protiv Hrvata, a Hrvati ih plaćaju. Naime među svima Hrvati najviše pune državni proračun, a svi drugi iz njega dobivaju novčane podpore samo Hrvati ne, nego ako su na primjer u nekoj nevladinoj udruzi, na primjer Teršeličkinoj, pederskoj ili lezbijskoj...
Ova država Hrvatska daje svima veća prava, nego ih imaju Hrvati. Na primjer, u HTV-1 PRIZMI za nacionalne manjine od 26. siječnja o.g. je rečeno da:
-Talijanska nacionalna manjina dobiva 5,7 milijuna Eura iz državnog proračuna.
-Nedavno su mediji objavili da srpska nacionalna manjina, uz ostala primanja dobiva 40 milijuna kuna iz državnog proračuna Republike Hrvatske.
-Također je u jednoj HTV-emisiji rečeno da manjinska komunistička (antifašistička) sljedba u ulozi odsluženoga predsjednika RH, odnosno on - Stjepan Mesić pored privilegirane plaće i rezidencije na Pantovčaku dobiva iz državnog proračuna 37 milijuna kuna. Zašto???
Uz ostalo talijanašenje s hrvatskim novcima, gradit će se u Zadru dječji vrtić za talijansku djecu, a što je s nedostatkom dječjih vratića za hrvatsku djecu, od roditelja iz čijeg se doprinosa grade vrtići za tuđince u Hrvatskoj. Talijani ionako svojataju Zadar i u Italiji imaju Zadarsko gradsko poglavarstvo pa će sada dobivati i oslonac u "talijanskome Zadru".
Srpska nacionalna manjina je ne samo poubijala desetke tisuća Hrvata, prognala stotine tisuća Hrvata sa svojih ognjišta, popljačkala Hrvatsku, silovala više od tri tisuće Hrvatica, minirala ubitačnim minama trećinu Hrvatske... i porušila brojne dječje vrtiće od hrvatske djece, sada ima prednost pred hrvatskom vrtićkom djecom.
Je li u Hrvatskoj vlada ikakova pamet ili bolesno antihrvatstvo?! Umjesto komentara po upravo napisanom pitanje navodim matematičkom točnošću da je u svakoj državi Europske Unije prvi matični narod u svemu, a svi ostali su ravnopravni među prvima.
Teško je reći nešto točno, nepogrješivo i neuvrjedljivo za ovo mazohističko ili blaže rečeno za ovo jobovsko ponašanje naroda Hrvata kroz svoje neodgovorne političare (politikante) i ublaženo rečeno za neskromno i drsko ponašanje nekih nacionalnih manjina.
Uzmimo na primjer pravo na dvojezičnost kroz trećinsku zastupljenost neke nacionalne manjine. Takvo pravo ne pozna nijedna država Europske Unije, u koju Hrvatska pomahnitano žuri. Ali, to pravo su si izborile manjine uz kapitulaciju saborske većine i ušlo je u ustavne odredbe. Hrvatska mora mijenjati Ustav, da bi zaštitila matični narod Hrvate jer svi ovi prosvjedi su uzaludne Sizifofove muke. Srbi mijenjaju stari hrvatski Gvozd u Vrgin Most.
Polazeći od primjera srbske nacionalne manjine sa zasada, u prvoj fazi 20 lokacija s pravom na dvojezičnost i talijanske nacionalne manjine, koja je s dvojezičnosti u Istri i šire dostigla Mussolinijevu eru, to ustavno pravo dvojezičnosti mogu koristiti 22 nacionalne manjine. Na primjer Romi u Međimurju i u svima dijelovima "zemlje" mogu udvojezičiti svako selo. Koristeći tu ustavnu manjkavost, na štetu matičnog naroda Hrvata, koje se češće naziva građani, nego Hrvati, a Hrvatsku više zemljom, nego Hrvatskom imat ćemo uskoro dopunjenu ustavnu definiciju:
Republika Hrvatska, (inačica za "zemlja") je multinacionalna, multiunijska, multivjerska, multimultipartijska, multimanjinska država predvođena komunističkom avangardom Stjepana Mesića, srpskom avangardom Milorada Pupovca, talijanskom avangardom saborskog zastupnika talijanske nacionalne zajednice i predsjednika Talijanske unije Furia Radina...
Ljudi Božji, ako se smijem tako izraziti, mi već imamo u "zemlji" (može se po potrebi koristiti i inačica RH) 22 vlade (nacionalna vijeća) plus Milanovićevu vladu i imamo službeni termin Talijanska Unija, koji je iznad termina Republika. Usporedimo: Europska Unije je savez rapublika i kraljevina... Talijani su otišli dalje u svojoj pohlepi na Hrvatsku, nego Srbi. Srbi se zadovoljavaju sa "srpskom krajinom i sa srpskim opštinama", a Talijani već nazivaju sebe Talijanska Unija - analogno Europskoj Uniji.
Može li mlada država Hrvatska nešto naučiti od europskih pravnih država?!
Narod nijedne, ponavljam nijedne napredne države svijeta i dodatno Europske Unije, ne dijeli svoj suverenitet s došljacima u svoju državu. Štoviše, ne postoji državna kategorija nacionalne manjine. Pogledajmo Francusku, u kojoj su svi samo Francuzi, a ima po hrvatskom kriteriju barem 30 (trideset) nacionalnih manjina. Na primjer Aquitanaca ima oko 12 milijuna u Francuskoj, ali oni su u svakom smislu samo Francuzi, a u okviru svojih obitelji i društava mogu aquitanizirati do u bezkraj...
Na primjer, u mnogim krajevima Njemačke ima više od trećine nenjemačkog naroda, u Berlinu ima blizu polovicu Turaka, ali nema dvojezičnosti, nema ravnopravnosti u participaciji suvereniteta jer je suverenitet nedjeljiv. Nedavno je njemačka kancelarka, gospođa Merkel izjavila za cijeli svijet, da u Njemnačkoj nema mjesta multikulturalnosti.
Dvojezičnost u Republici Hrvatskoj se ostvaruje s jednotrećinskom zastupljenošću
Upravo je aktualno uvođenje dvojezičnosti, pisma srpske ćirilice (postoji i hrvatska ćirilica, ali ta je zanemarena!) i uz to postoji pravo na sve što je srpsko: političkodržavna Srpska pravoslavna crkva, srpske političke stranke, srpske škole, srpski običaji i sve što Srbe čini Srbima u državi, koju su Hrvati stvorili, branili stoljećima i uspostavili državu, koja sada nije država Hrvata, nego u njoj participiraju s raznim useljenicima, iako je suverenitet nedijeljiv.
Nisu to sve privilegije i nadprava, koja ima srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Od brojnih spomenut ću još samo četiri:
1. Nagrada abolicijom i amnestijom za nepojmljivo strašna barbarska zločinstva, koja je činila srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj; onaj dio Srba u odorama pod oružjem je ubijao i progonio Hrvate, silovao hrvatske žene i djevojke, nerijetko i muškarce jer je poznato da među Srbima i Grcima ima najveći broj pedera u Europi...
Srpski civili, oni bez vojnih odora su obavljali u srpskom genocidnom ratu na Hrvatsku (kojeg mi pogrješno nazivamo Domovinski rat!) svu infrastrukturu, bez koje srpski zločinački vojnici ne bi mogli ratovati. Uz ostalo, srpski civili ili četnici u civilu su održavali borbenu gotovost srpskim vojnicima, pljačkali su hrvatsku imovinu, palili i razarali hrvatske kuće, katoličke crkve i sakralnu kulturu, postavljali su zajedno sa srbskim vojnicima ubitačne mine, od kojih i danas ginu Hrvati, domaće i divlje životine i čine neiskorištenima kvadratne kilometre hrvatskog prostora. Poneki od četnika u civilu su silovali Hrvatice i druge žene - nesrpkinje, a danas šeću slobodno i dobivaju od Hrvatske novčane podpore.
2. Srbi u civilu (baza srbske vojne i barbarske zločinačke moći!) je bježala pred svakom hrvatskom osloboditeljskom akcijom, napose pred "Olujem" jer se je osjećala krivom i suodgovornom za srpski genocidni rat protiv Hrvatske.
Umjesto da se ta srpska barbarska i zločinačka rulja, barem ispriča Hrvatskoj i zamoli za oprost uz izjavu, da nikada više ne će ponoviti takav zločin protiv Hrvatske, nema zamolbe za ispriku, nego obrato, srbski bjegunci svestrano okrivljuju Hrvatsku državu, Hrvatski narod i hrvatsku vojsku...
3. Država Hrvatska moli sklopljenih ruku odbjegle srpske infrastrukturne zločince da se vrate u Hrvatsku. Hrvatska im uz to obnavlja kuće i gospodarstva, zgrade srpskih pravoslavnih crkava, koje su oni porušili (na primjer Karlovac, Primišlje, Tržić...) i daje im novčane podpore, što u sličnom obliku nema nigdje u svijetu za počinitelje ratnih zločinstava.
Srpska nacionalna manjina dobiva iz proračuna RH oko 40 (četrdeset) milijuna kuna.
4. Uz ratne žrtve, kao u svima ratovima svih vremena bilo je u Srbskom genocidnom ratu na Hrvatsku obostranih kolateralnih žrtava (za vrijeme rata i u poraću). Gromoglasno se spominju na primjer srpske poratne žrtve u Varivodama (što je opravdano!), a stostruko veće žrtve koje su počinili srpski zločinci na Hrvatima već smo posve zaboravili. Zaboravili smo dvojicu ubijenih Hrvata dvije godine iza rata (jedan je rođak od Nikice Valentića) u Plitvičkom kraju, samo zato jer su u šetnji zalutali na zemljište, koje je pripadalo srpskom seljaku.
Sasvim je normalno da se sudski procesuiraju počinitelji kolateralnih žrtava, ali na obadvije strane, čak bi trebalo dati prioritet Srbima jer su oni započeli rat i počinili su stostruko više žrtava i drugih zločinstava na Hrvatima, nego je to obratno. U Hrvatskoj je pravosudno ponašanje posve suprotno. Procesuiraju se i osuđuju samo Hrvati i to uglavnom (ima i iznimaka!) za ubijanje četnika u civilu, na primjer u selu Medak, iz kojeg je danonoćno granatiran Gospić. Iako je nezahvalno, čak i nedozvoljeno poimence navoditi osuđene ili sada suđene Hrvate za kolateralne srpske žrtve, spomenut ću samo nekolicinu (Norac, Hrastov, Glavaš, Merčep...
Neke nevladine udruge u Hrvatskoj djeluju isključivo protuhrvatski!
U Republici Hrvatskoj ima oko 40.000 (četrdesettisuća) raznih nevladinih udruga, među kojima ima i takovih, pred kojima se klanjaju obadva predsjednika RH i predsjednik Vlade RH Ivo Josipović. Takva je na primjer institucija "Dokumenta" na čelu sa Slovenkom Vesnom Teršelič (molim s tvrdo "č"!), koja u Hrvatskoj osim visoke hrvatske plaće dodatno dobiva iz Soroševe kase, koliko joj je potrebno za škopiti svako hrvatstvo u Hrvatskoj i podizati kult Srbima. Nedavno je drugaricu Vesnu Teršelič odlikovao predsjednik RH Ivo Josipović, a zlobnici govore da je on za to dobio ne samo nalog nego i novčanu nagradu od Soroša. Ovo još nije pravosudno istraživano i teško je vjerovati da bi Soroš mogao podkupiti Ivu Josipovića.
Antifašistička komunistička vlast Stjepana Mesića na Pantovčaku
Taj parazitizam plaćaju hrvatski poreznici s oko 40 (četrdeset) milijuna kuna. U Hrvatskoj nema fašista pa zašto postoji antifašizam komunjare Stjepana Mesića. Ako bi čak bilo nekakvih manijaka fašistoidnog oblika, onda tih 40 milijuna kuna treba dati hrvatskoj policiji, koja znade bolje zanat obrane, nego komunjara Stjepan Mesić. Zar ne bi bilo razboritije, da se druga Stjepan Mesića udomi u Remetincu (on ima dovoljno zasluga čak za Goli Otok), a s ovih 40 milijuna kuna da povećaju plaće hrvatskoj policiji ili da se grade dječji vrtići ili da se podupiru Hrvati na otocima, koji su već opustjeli...
Hrvatska mora osuvremeniti Ustav Republike Hrvatske
U takozvanom Božićnom ustavu s dopunama po nalogu raznih gospodara, Hrvatska je "izmišljala toplu vodu" i prihvaćala sve nametnutosti. Na taj način je Hrvatski narod u svojoj državi sveden na 23-ću. nacionalnu manjinu s manje temeljnih svojih prava, nego ih imaju pojedinačno i skupno 22. nacionalne manjine. Iz toga proizlazi (uz ostale muteži!) opće nezadovoljstvo Hrvatskog naroda. Izborio je svoju državu, a nije u njoj gospodar.
Republika Hrvatska mora mijenjati svoj Ustav. Ne treba pritom ništa izmišljati, nego uzeti za uzor Ustav najdemokratskije države u svijetu - Švicarske.
Dragan Hazler - hrvatski djelatnik
Basel, 28. siječnja 2013.
TKO SU "BOŠNJACI" I ČIJE ZEMLJE SU BOSNA I
HERCEGOVINA?
U srbijanskom "Kuriru" 25. lipnja 2011. objavljen je članak pod naslovom
"Kanađani tvrde: Bošnjaci i Crnogorci su Hrvati" gdje piše slijedeće:
Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancoveru u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cieloga svieta (genebase.com) objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana s Bošnjacima i Crnogorcima.
Haplogrupa 1, koja se uzdigla prije odprilike 25.000 godina na Balkanskom poluotoku za vrieme posljednjeg ledenog doba, ekskluzivno je povezana s hrvatskom populacijom. Po prvi put u ljudskoj povijesti, u mogućnosti smo odkriti svoju povijest s 100 postotnom preciznošću tako što se oslanjamo na redoslied DNA koda koji postoji u svakom živom biću na našoj planeti.
Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografski orijentirani i koriste se za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podjeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i malo više od pola Crne Gore.
Odkad su se pojavila istraživanja može se predložiti da su Bošnjaci i većina Crnogoraca po svim genetičkim podatcima - etnički Hrvati. Mapa pokazuje genetički marker 12a2 ograničen na Hrvatsku (32 posto), Bosnu (40-50 posto), na ostok Hvar (66 posto), Korčulu (52 posto), Brač (36 posto) i Krk (9.5 posto). Odemo li sjeverno (prema Sloveniji) vidimo da marker nestaje i postaje slabiji. Isti fenomen nastaje i ako pogledamo prema Ulcinju, lociranom u Crnoj Gori, te ako pogledamo u Albaniju i Srbiju.
Prije 25.000 godina Haplpogrupa 1 pojavila se iz Haplogrupe 1J, zajedničkog predka Haplogrupe 1 i Haplogrupe J.
Haplogrupa 1 smatra se ekskluzivnim hrvatskim markerom prema genebase.com i autoru dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi Genetičko podrijetlo Hrvata napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati "Hrvatski marker". Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske i širila se iztočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obje zemlje sličnima.
Haplogrupa 1J došla je iz Haplogrupe F, te je mutirala u Haplogrupu 1 u današnjoj Hrvatskoj (predpostavlja se da je nastala na području oko grada Splita). Haplogrupa F nastala je u Africi prije odprilike 50.000 godina i širila se sjeverno, prema Bliskom istoku, mutirala i promienila se u 1J, popraćena nastankom Haplogrupe 1 u Hrvatskoj, prenosi ljubuski-online.info.
Treba li Bošnjake smatrati Hrvatima?
To je za neke političko pitanje, a ne naučno. Nauka ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimjetni. Oni, zajedno s polovinom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod, ali kulturno? To je drugo poglavlje i nije vezano za nauku.
Prema genetici, neki Bošnjaci imaju više hrvatskih markera nego neki Hrvati iz (R.)Hrvatske.
Kako je to moguće? Još jednom, nauka ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star tisuće godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno etnički Hrvati. Na primjer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički Hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički Hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) osobna deklaracija i osjećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg osobna deklaracija ne može utjecati.
Tako Srbi pišu u "Kuriru".
Za Hrvate koji makar malo poznaju povijest, pa bili oni po vjeri kršćani, muslimani ili bilo što drugo, ovo nije nikakva novost.
Svi,pa tako i Srbi, uvijek su znali da su do dolazka Turaka 1463., Hercegovina i Bosna bile čisto hrvatske zemlje i da je do toga doba njihovo stanovništvo bilo je 99% hrvatsko.
Da ne ulazim u detalje o tome što se sve događalo u 400 godina turske vladavine u ovim hrvatskim krajevima, jer o tome smo već u nekoliko navrata govorili, dosta je napomenuti da se useljavanjem Vlaha i drugih nomadskih plemena s iztoka kroz ta 4 stoljeća turske okupacije demografska slika Hercegovine i Bosne stalno mijenjala na štetu domicilnog hrvatskog stanovništva.
Turci vrše silan pritisak na katoličku vjeru domaćeg pučanstva pa, iako postupno, mnogi primiše "tursku viru", ali ne i na tursku nacionalnost.
Skoro svi plemići i velika većina običnoga puka ostadoše vjerni svojoj hrvatskoj naciji sve do dolaska Tita i njegovih boljševika 1945., kad je svakog muslimana koji bi u Bosni i Hercegovini izjavio da je Hrvat Ozna
skratila za glavu. Onaj koji bi se iz bilo kojih razloga izjasnio da je Srbin bio je nagrađen.
Bosna i Hercegovina grcale su u krvi. Pod silnim velikosrbskim pritiscima Hrvati islamske vjere su se izjašnjavali, neopredjeljenima, Jugoslavenima, neki čak i Turcima a vrlo, vrlo rijetko Srbima.
I tako sve do 1974. kad je Tito za njih izmislio muslimansku naciju.
Ni to nije dobro zvučalo, pa su 1992. Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, "Tunjo" Filipović, pukovnik Ozne Adil Zulfikarpašić, Mustafa Cerić i drugi, crveni i zeleni, islamisti izumili bošnjačku naciju.
Od tada ti novi "Bošnjaci" žive u nekoj vrsti alternativne stvarnosti koja je samo njima jasna.
Nu što je žalostno jest to da su eto i velikosrbi, nakon 175 godina (od vremena Garašaninivog "Načertanija") prisiljeni priznati istinu, a naši "Bošnjaci", nešto radi svoje vjerske pripadnosti, a najviše radi svoje neukosti, još to nisu kadri skužiti.
Nekadašnji Crveni Hrvati, današnji Crnogorci, su druga pjesma.
Oni su žrtve jedne specifične osobine jednog jedinog naroda na svijetu koji njih (Crnogorce) smatra Srbima za to što je u 13. stoljeću jedan njihov vlastelin, Hrvat katolik Stefan Nemanja zauzeo Rašku, postavio sebe najprije za velikog župana ( naziv koji je čisto hrvatski ), a kasnije(1166.) za kralja i od bizantinskih kmetova Rašana stvorio novu srbsku naciju.
Poznato je da Nemanja uobće nije radio na posrbljavanju ondašnjih Zetana. Nasilno posrbljavanje počelo je tek 1918. kad je Srbija izvršila anschluss Crne Gore. Tad su, prema srbijanskom rezoniranju, svi Crnogorci morali biti Srbi, ako za ništa drugo, onda za to što se njihov "kralj" Čika Pera Kara-Đorđević oženio "Zorkom Crnogorkom", kćerkom knjaza Nikole Petrovića, kojeg su njegov zet Pera i unuk Aca iztjerali iz njegove knjaževine.
Ukratko, uzprkos svim prošlim i sadašnjim osvajanjima pojedinih hrvatskih krajeva i raznim povijestnim i geografskim revizijama, Bosna, Hercegovina i veliki dio današnje Crne Gore, od stoljeća sedmog bile su čisto hrvatske zemlje, što svjedoče mnoge stare zemljovidne karte , koje nisu pravili hrvatski nego strani kartografi.
Uvijek smo dobivali bitke, a gubili ratove
Ali, za mnogo toga što se s nama događalo u prošlosti, a posebno za ovo što nam se danas događa, krivi smo sami mi jer smo, kako netko davno reče, uvijek bili glupi vitezovi ili vitežki glupani.
Ovoga puta smo izpali najveći glupani jer smo protiv vanjskog neprijatelja dobili i bitke i rat, ali smo zaboravili razčistiti račune s domaćim izdajnicima.
Da smo to učinili onda kad smo lako mogli, ne bi danas morali sanjati o izgradnji mostova preko kojih bi mogli nesmetano prelaziti iz jednoga dijela Hrvatske u drugi. Mostove preko čisto hrvatske zemlje, koju smo u prošlome ratu krvlju svojih sinova oslobodili od ortaka i gospodara ovih koji opet zajašili na vlast da nastave s uništenjem i ovoga jadnog ostatka ostataka Hrvatske.
Trebalo bi izpitati genetičku pripadnost tkzv. hrvatskih Srba. Vjerujem da bi rezultat bio vrlo zanimljiv.
Za Dom Spremni ! Ja sam Zvonimir Došen
Hrv. Inf. Radio Program u Torontu, 3. veljače 2013.
Slika drukčije Hrvatske
Osvrt na knjigu: Viktor Rudolf, Naš Boroević – Proslavljeni junak od Soče, Tisak i naklada knjižare S. Jueniker, Sisak, 1918.
Premda je svojedobno o Svetozaru Borojeviću od Bojne (1856. – 1920.) održan i znanstveni kolokvij, a Slavko Pavičić pregledao njegovu ratnu pismohranu pripremajući seriju knjiga o hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, ipak se o ovom darovitom vojskovođi i neupitnom hrvatskom domoljubu još i danas malo zna u hrvatskoj javnosti. Povjesničar Pavičić je 1945. nestao negdje na križnim putovima hrvatske vojske, a zagubljena su ili nestala njegova istraživanja, u kojima se dotiče Borojevićeva ratovodstva, osim prvoga, od planirana četiri sveska knjige „Jugozapadno (talijansko) ratište u Prvom svjetskom ratu“.
Borojević se kao ratnik proslavio na istočnom bojištu s Rusima, a onodobna ga javnost dvojne Monarhije slavila kao junaka, koji je u obrani Karpata, na prijevoju Dukle potukao rusku vojsku i tako spriječio zauzimanje ugarske prijestolnice Budimpešte. Naravno i na tom ratištu je uz pripadnike različitih naroda zapovijedao hrvatskim vojnicima, nu za nas je posebno važno upravo Jugozapadno talijansko ratište, koje su otvorili Talijani nakon obećanja iz Londonskoga ugovora 1915. da će ulaskom u rat protiv Austro-Ugarske dobiti dijelove hrvatskoga teritorija. Na tom je ratištu vođeno dvanaest bitaka, nu tadašnja elitna talijanska vojska nije uspjela probiti Borojevićeve postave, među kojima su se iznimno hrabro i uspješno borili ratnici iz svih hrvatskih zemalja.
Budući istraživači hrvatske vojne povijesti, a posebice ratnoga umijeća, moći će uočiti sukladnost Borojevićeve ratne strategije, a posebice obrambenoga i na kraju navalnoga dijela s hrvatskim Domovinskim ratom u svim njegovim etapama. S povijesnim odmakom od gotovo jednoga stoljeća od Borojevićevih ratnih pobjeda nad Talijanima, danas bi bilo zanimljivo pronaći adekvatan odgovor na pitanje politike hrvatskih članova tzv. Jugoslavenskog odbora, a posebice pogubne politike Ante Trumbića i Frana Supila, koji su u ime iluzorna jugoslavenskoga zajedništva sa Srbima politički stajali nasuprot Borojevićevim hrvatskim borcima u ratu protiv talijanskih osvajača.
Osim ratnih pobjeda, koje na kraju nisu pomogle ni opstanku Austro-Ugarske Monarhije, Borojević je važan i za povijest hrvatske borbe protiv srbijanskih osvajača. Premda se o pitanju osnivanja i djelovanja u Beču i Budimpešti Hrvatskoga komiteta za oslobođenje i danas relativno malo zna, supruga hrvatskoga političara Ive Franka, Aglaja Frank u svojim zapisima navodi kako je u Beču Svetozar Borojević predsjedao Hrvatskim komitetom. Stvar je na povjesničarima da utvrde možebitnu Borojevićevu ulogu u spomenutom komitetu, nu činjenica jest da je nakon beogradskoga atentata na Stjepana Radića 1928. hrvatska politička emigracija u borbi za stvaranje državne nezavisnosti maksimalno koristila infrastrukturu navedenih komiteta, odakle je ravnala nacionalnim pokretom otpora za oslobođenje Hrvatske od srbijanskoga državnog terora.
Uostalom i glavni lik Pavelićeva romana „Liepa plavka“ slovi kao kćer hrvatskoga generala Svetozara Borojevića. Kako su dosadašnji istraživači glavnu ulogu oko Hrvatskoga komiteta u Beču pripisivali generalu Stjepanu Sarkotiću, a on je u njegovu radu doista sudjelovao, ni Sarkotićeva se uloga u borbi za oslobođenje Hrvatske ne bi smjela zanemariti. O njemu je pak nedavno Dinko Čutura tezom „Sarkotić – časnik, strateg i političar“ na zagrebačkom Filozofskom fakultetu obranio zanimljivu doktorsku disertaciju. Knjižica pak „Naš Boroević – Proslavljeni junak od Soče“ više je dokument vremena o tadašnjim ratno-političkim događajima i stjecanju budućih političkih pozicija unutar Monarhije, a o kojima je pisao Ivo Pilar.
Iskazana hrabrost u ratu te zasluge u vojničkim pobjedama trebale su promidžbom stvoriti preduvjete za trijalistički preustroj Monarhije, u kojoj bi i Hrvatska u svojim prirodnim i povijesnim granicama činila jednu od samostalnih sastavnica te složene države. Borojević je kao ratni pobjednik bio blizak carskom i kraljevskom dvoru, kao i mnogi drugi istaknuti hrvatski ratnici pa je svojim ugledom, da je rat drukčije završio mogao utjecati na budućnost Habsburške Monarhije. Osim biografskih podataka – rođenja, školovanja te napredovanja u vojsci, u knjižici je auktor žurnalistički obradio Borojevićeve ratne uspjehe te objavio cijeli niz njegovih ratnih odličja. Posebno toplo piše o generalovu hrvatskom domoljublju te priznanjima i zaslugama, kojim ga obasiplju hrvatske ustanove. Proglašen je počasnim doktorom zagrebačkoga Pravnog fakulteta, a na poticaj uprave u auli Sveučilišta bila je postavljena njegova bista. Uspješna obrana na jugozapadnom ratištu, preko kojeg su Talijani pokušali zaposjesti i hrvatsku jadransku obalu dizala je patriotski duh po cijeloj Hrvatskoj, a mnogi su ga gradovi poput Broda i Zagreba proglašavali svojim počasnim građaninom. U knjižici su objavljene čestitke Borojeviću na vojničkim pobjedama austrijskoga cara, njemačkoga kaisera te članova austro-ugarskoga vojnoga i političkog vrha.
Na kraju je i niz izvadaka iz međunarodnoga novinstva, koje je pratilo ratne događaje na jugozapadnom ratištu. Knjižica otvara sliku jedne potpuno drukčije Hrvatske, od one koja je naraštajima hrvatske mladeži nametana zahvaljujući i auktorima književnih djela, koje je nakon završetka Prvoga svjetskog rata zahvatio pijani val bratimljenja sa Srbijancima.
Mate Kovačević
hrsvijet.net, 30.1.2013.
Judith Reisman u raljama Fakulteta 'političkih nauka'
Organizatoru gostovanja dr. Judith Reisman u Hrvatskoj treba dati nagradu za potez godine ili glupost godine, sredine nema. Osoba koja je za nastupni govor dr. Reisman izabrala govornicu Fakulteta političkih znanosti(nauka) u Zagrebu predstavila je dr. Reisman Hrvatsku u punom svijetlu. Hrvatska je to koja ne sluša sugovornika već unaprijed osuđuje, Hrvatska je to koja preferira verbalni napad umjesto dijaloga i Hrvatska kojom caruje ideološka mržnja.
Bio je to poučan terenski rad za jednu znanstvenicu koja će, siguran sam, iskustvo iskoristiti za neki novi znanstveni rad u kojem će obraditi patološku mržnju prema sugovorniku koji različito misli. Međutim, ostaje žalosna činjenica kako je jedna doktorica znanosti, a usto dama u godinama, doživjela divljačke ispade i verbalne napade u jednoj ustanovi koja sebe naziva znanstvenom i to za vrijeme prvog posjeta Tužnoj Našoj.
Ne čudi stoga izjava dr. Reisman kako se s tolikom količinom mržnje nigdje nije susrela, ali već u sljedećoj rečenici dr. Reisman uviđa problem te ustvrđuje kako to i nije čudno s obzirom da su studenti odrasli u komunizmu?
Kako je moguće studente rođene prije dvadesetak godina svrstati u komunističku eru?
Jednostavno, komunistički sustav urušio se u svom teritorijalnom i geografskom smislu, ali je više od dvadeset godina živio u umovima ljudi koji su ga prenijeli na svoje potomke, gotovo kao genetski zapis. Brižno njegovan u domovina dobio je naučnu podlogu na Fakultetu političkih nauka. Već pripremljen mladi um posebno se dorađuje na Fakultetu političkih nauka, ne znanosti već nauka, te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Duhovni gurui poput Vesne Pusić, Ive Goldsteina, Milorada Pupovca i Tvrtka Jakovine zaslužni su za generacije ideoloških slijepaca, vojsku zombija koja će odrađivati ideološke bojeve na terenu prema njihovim naputcima tiskanim u svim vodećim medijima.
Ne čudi stoga što se dekan Nenad Zakošek, kao domaćin, obrušio na dr. Reisman u trenutku kada je studentima uputila i primjedbu o komunističkom mentalitetu. Zakošek, kao pravi voditelj laboratorija, brine o svojim zamorcima i teško će prihvatiti neku novu znanstvenu metodu koja bi dovela u pitanje njegove konačne rezultate-vojsku agresivnih ideoloških slijepaca.
Da je bilo moguće ući u glavu dr. Reisman u vrijeme „debate“ na fakultetu. Doktoricu koja je prošla brojna svjetska sveučilišta dočekali su kao na fundamentalističkom skupu u Pakistanu. Sa znanstvenicom koja je vodila debate po svjetskim sveučilištima nije imao tko razgovarati. Je li tako pripremate svoje studente za političku toleranciju i dijalog dekanu Zakošek? Od ideoloških fundamentalista moglo se očekivati i gađanje dr. Reisman cipelama, a sve na nivou subraće po toleranciji iz islamskog svijeta.
Međutim, s druge strane jedna doktorica znanosti imale se prilike, već prvog dana posjeta Hrvatskoj, uvjeriti u razmjere demokratske zapuštenosti zemlje kojom vladaju ideološki sljedbenici nekadašnjih komunističkih diktatora. Imat će prilike posvjedočiti o teroru medija, kvazi znanstvenika i političara u maloj zemlji na rubu nekadašnje željezne zavjese.
Da je kojim slučajem dr. Reisman verbalne ispade doživjela u nekoj zagrebačkoj birtiji možda bih mogao shvatiti, ali igrokaz se odigrao na mjestu koje se voli nazivati znanstvenom ustanovom i opravdanja nema.
U ime svih Hrvata koji drugačije misle molim dr. Reisman za ispriku. Doktorice molimo Vas oprostite nam ipak za ministra znanosti imamo čovjeka koji je o znanosti učio iz knjiga Marxa i Engelsa a štovao Josipa Broza.
Željko Primorac
Podsjetnik o našim mučenicima...
Hrvatski mučenik i borac Nahid Kulenović
Kada govorimo o ing. Nahidu Kulenoviću tada ne dajemo kratak opis samo jednog muslimana etničkog Hrvata već spominjemo jednog hrvatskog nacionalistu...
...koji je pošao životnim stopama svog oca Džafer Beg Kulenovića čiji se utjecaj na sina Nahida odražavao kroz poznatu izjavu koju je u tri navrata ponovio novinarima 1939.,: "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist… I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda".
Ing Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I.Galića 30. Lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.
Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje sina Džafera osiguralo je budućnost Kulenovića koljena.
Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo uspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanovjetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi". Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.
Nova vremena tražila su nove ideje i novo oduševljenje, ali ne prekid sa starim korijenima. Za njega nije bilo dvojbe, tko je i što je, i gdje pripada. Starčevićansko hrvatstvo, koje mu je otac ostavio u amanet, bilo je temelj njegovvog političkog programa:
"Mi hoćemo jedino slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, nikakvih Federacija i nikakvih zajednica sa Srbijom".
Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satrapiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.
Jedan od najboljih prikaza rodoljubnog rada Ing. Nahida Kulenovića dao je Mladen Dolić u članku "Narodna svijest i žrtve bosansko-hercegovačkih muslimana" kojeg je objavila politička revija Republika Hrvatska (službeni glasnik "Hrvatske republikanske stranke", danas "zajednice" u broju 154 za rujan 1986. godine.
Vrijedno ga je citirati:
"Nahid Kulenović je bio u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno-vjerskog života čovjeka niti je o tome raspravljao jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj svijesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman se žrtvovati u hrvatskom oslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao rijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i putove revolucije kojima su razni narodi dolazili do svoje slobode. Poučen tim iskustvima, Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj davajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je organizacije i programe".
Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".
U svojem zadnjem članku "I krv za Hrvatsku" Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt
Nahidova sestra Aida rođena je 1924. podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi" (Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik Stijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires 1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).
Šezdesete su godine bile godine velikih nada, ali i godine u kojima je uništen borbeni, revolucionarni ogranak Hrvatske političke emigracije, ogranak koji je bio spreman pokušati podići oružani ustanak u Hrvatskoj protiv Jugoslavije i protiv vladajućeg komunističkog režima. Nije bila riječ o tzv. "stranim agenturama" kako smo mogli čitati na stranicama režimske stranke, mnogi poticaji na akcije bili su čisto provokativnog tipa elaborirani u kabinetima jugo-komunističkih tajnih službi sa ciljem da se obezglavi hrvatska politička emigracija te da ju se kompromitira "terorizam" u zemljama, naročito europskim počem od Njemačke u očima odnosnih javnosti kao i službeni čimbenika dotičnih zemalja. Ubijanja hrvatskih političkih emigranata koje je činila jugoslavenska tajna služba tumačena su kao međusobna "obračunavanja emigrantskog podzemlja" u čemu se naročito isticao Rajić u tadašnjem "Vjesniku".
Ali ljudi najopasniji za jugoslavenski komunistički režim ubijeni u uzastopnom razmakuu baš tih godina svoju revolucionarnu aktivnost nisu ograničavali samo na pisanu riječ. Njima treba pridodati i nove, prispjele iz Hrvatske, koji također položiše svoje živote za Hrvatsku počam od Brune Bušića.
I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".
Čitajući ovakve navode čovjek mora pomislitii da smo mi Hrvati uistinu opterećeni nekim proklestvom kada ljudi literature tvrde za svoju subraću mnogi položili živote za Hrvatsku "da su uživali prekooceanske komoditete". Na isti način ostao bi rastužen, preneražen Nahid Kulenović kada bi mogao vidjeti kojim se je tempom vršilo u poslijeratnim godinama, krivnjom komunističkoh režima, odnarodnjavanje bosannsko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana i sa kojom je pasivnošću ovo odnarodnjavanje primano u katoličkom djelu tog istog hrvatskog naroda. Nahid Kulenović je bio tajnik "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" koja je bila vrlo aktivna politička organizacija, a kasnije predsjednik njemačkog ogranka HOP-a, reorganiziranog HOP-a, kojemu je stajao na čelu dr. Hefer. Uređivao je glasilo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Hrvatska sloboda", zatim Hrvatsku stražu". Aktivno je sudjelovao sa Predsjednikom "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Milom Rukavinom koji je zamijenio Kulenovića na uredništvu "Hrvatske slobode".
Jugoslavenski komunistički agenti, ubili su deset mjeseci ranije, prije ubojstva Nahida Kulenovića, 26. Kolovoza 1968., Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića koji je došao u Njemačku iz Francuske. Govori se da je ovaj čitao (njegov je leš nađen sa naočalima, a on ih je nosio samo pri čitanju) kada su ga ubili. Prema jednoj verziji, neutvrđenoj, Maričić je jugo-agentima ili jugoagentu poslužio da dovabi Rukavinu u prostorije gdje je ubijen zajedno sa svojim suradnicima. Ubijen je i Maričić, a ovaj da je navodno ubijen da se ne bi doznalo tko je ubojica iako ova verzija ima labave noge.
Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".
Činjenica je da Rukavina nije posegao za revolverom kojeg je imao u pretincu stola iz čega je policija zaključila da nije sumnjao u onoga koji ga je ubio. Prema drugoj verziji, ubojica je bio obučen u odoru njemačke policije. Smrću Mile Rukavine na čelo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" dolazi Ante Vukić. Nije prošlo dugo vremena i "Ujedinjeni Hrvati Njemačke" su bili razbijeni kao organizacija. Ubojica Nahida Kulenovića bio je u neku ruku čovjek njegova povjerenja kao što je čovjek povjerenja bio i ubojica Vjekoslava Luburića, sin njegovog bivšeg vojnika, čiji je "Hrvatski narodni otpor" nakon njegova ubojstva, bio decimiran kao cjelovita organizacija koji je, prema verziji, jugoslavenskog konzula u Milanu Rade Genića bio ubijen "iz razloga što je počeo okupljati oko sebe i mobilizirati gotovo cijelu hrvatsku političku emigraciju".
Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine.
Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.
Jugoslavenski komunistički režim nije, osim ubijanja, raspolagao drugim oružjem protiv Nahida Kulenovića koji obzirom na svoje godine nije bio "kolaboracionalist" N-D-H kako su mnoge, starije od njega koji su sa njom surađivali, optuživali jugo-komunisti. Uz to je bio izdanak jedne od najpoznatijih i najuglednijih muslimanskih obitelji, obitelj koje je Otac Domovine Ante Starčević nazvao "hrvatskim cvijećem", metafora kojom se Starčević poslužio, a kako bi oživio osjećaj zajedničke etničke i nacionalne pripadnosti katoličkih i muslimanskih izdanaka hrvatskog naroda. Možda bi bilo bolje da se je Nahid Kulenović nakon ubijanja Mile Rukavine i suradnika neko vrijeme posvetio samome sebi, ušao u neku vrst "revolucionarnog zastoja" dok se situacija ne razbistri posvetivši neko vrijeme Horvatićevom "prekooceanskom komoditetu", ali on to nije učinio iz jednostavnog razloga jer to nije, prema svojoj prirodi i prema tradicionalnim vrijednostima domoljublja koje je naslijedio od svoga oca, mogao učiniti.
On je podlosti i podmuklosti neprijatelja suprostavio svoje poštenje i rodoljublje ne okrećući se unazad, ne prežući pred opasnostima, životnom opasnošću u kojoj se je nalazio, a o čemu svjedoči i prije naveden njegov zadnji politički tekst u kojemu je najavio svoju skoru, tragičnu smrt.
Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vratima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.
Iz samog načina ubijanja iz kojeg iskače mržnja i neki "ritual" vidjelo se da su bili točni glasovi koji su dolazili iz Hrvatske već unazad nekoliko mjeseci da Nahid Kulenović predstavlja opasnost i za komunistički režim i za Jugoslaviju kao takvu baš zbog toga što je musliman koji hrvatski misli, osjeća i djeluje kao takav. Još k tome on nije bio "samo netko" već član istaknute muslimanske hrvatske obitelji Kulenović. Beograd je htio na svaki način onemogućiti nastavak katoličko-muslimanskog etničkog jedinstva, a kako bi se oslabila Hrvatska, a što se vidjelo i u BiH gdje se je muslimanima sugeriralo "jugoslavenstvo" kao nacionalnost, a kada se je uvidjelo da to nije moguće počelo se opirati sa "muslimanskom" nacionalnom oznakom iskorištavajući moment kada su se na obzorju počele pojavljivati prve konture (Egipat, Iran, Arapski Magreb) islamskog-fundamentaizma.
Trebalo je dakle fizički eliminirati jedno ime: Kulenović koje je bilo simbol hrvatskog nacionalnog jedinstva koje se očitovalo i tokom drugog svjetskog rata.
"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".
Ova konstanta "predosjećanja" smrti koji završava kako smo rekli u zadnjem Nahidovom napisu " i krv za Hrvatsku" stalno je prisutna u njegovom radu iako je on po naravi bio veseo, uvijek sa smiješkom na ustima i spreman da svakome, kome je bilo potrebno, budi pri ruci. U "Hrvatskoj straži" podsjeća "… kako su Hrvati katolici ginuli u Fazlagić kuli za Hrvatsku zajedno sa svojom braćom muslimanima isto su tako muslimani u kolonama smrti položili svoje živote zajedno sa svojom braćom Hrvatima katolicima na žrtveni koji će davati snagu naraštajima koji će ih slijediti…"
Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".
Istina je, Nahid Kulenović nije se mogao posvećivati novinarskom radu koliko je on želio i zbog toga ne ostavlja iza sebe mnogo tekstova, ali ono što ostavlja aktulno je i danas, u ovim presudnim časovima za Hvatsku i ne samo za Hrvatsku jer je neizvijesnost počela nadvijati svoju sjenu nad svijetom u njegovom ulazu u treće tisućljeće.
Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.
"Čitajući u poslijednje vrijeme uvodnike nekog "hrvatskog" listića i knjigu u kojoj jedan "diplomata" analizira političke prilike u hrvatskoj povijesti, dobili smo dojam, da se ponovno pojavljuju tzv. Jugoslaveni s "političkim" solucijama, koje bi po njihovom mišljenju trebale da riješe Hrvatsko-srpski problem, jer srbo-komunistički režim u Jugoslaviji prolazi tešku krizu i očekuju se dalekosežne promjene. Opasni prijedlozi, jer nam žele sa svojom "političkom dalekovidnošću" opet stvoriti preduvjete za treću Jugoslaviju, ali ovaj puta sa sasvim drugom taktikom!
Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a granica na Drini je utopija.
Promatrajući ovakve prijedloge, koje te naše propale "političke" duše pišu, uvjereni smo, da se to nije rodilo u njihovim glavama, nego u glavama njihovih gospodara, koji na onakav krvnički način poklaše Bosnu-Hercegovinu-Sandžak 1941 godine i sada nastavljaju bez ikakvog stida širiti ponovno svoje otrcane fraze o bratstvu i jedinstvu.
Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču, dotle se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama, dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne, te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.
Vrijeme ne stoji i zato leži na svim odgovornim hrvatskim nacionalnim pojedincima uvidjeti, da je vrijeme početi ozbiljno zajednički raditi na oslobođenju Hrvatske i da se jedanputa za uvijek mora prestati sa dokazivanjem tko koga treba voditi.
Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo neprijatelja s našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji. Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete u Titovoj Jugoslaviji.
"Naše prijatelje" nitko nije pitao za njihove savjete i prijedloge u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo, da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu-Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasali su 1941. godine sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi "Crne Legije" stajati će opet s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini, koja će uvijek dva naroda dijeliti Hrvate i Srbe."
Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3. Listopada 1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.
Mirsad Bakšić
Zagreb, 23. 1. 2013.
Otvoreno pismo Večernjem listu i novinaru Zvonimiru Despotu
ČUDNA LI JE VAŠA OBJEKTIVNOST, SLOBODA I DEMOKRACIJA!
Želim se osvrnuti na "Komentar dana" Zvonimira Despota u Večernjem listu od 21. siječnja 2013. godine, pod naslovom: "Povijest NDH i Juru Francetića i danas treba istraživati", te podnaslovom: "Velika halabuka digla se zbog priloga u TV-kalendaru na HTV-u o ustaškom časniku Francetiću".
Naime, Zvonimir Despot govori o tome kako je taj prilog o Francetiću u TV-kalendaru bio objavljen 27. prosinca 2012. u povodu 70. obljetnice njegove smrti u Slunju.
Tada je se, kao što znamo, zbog kvara zrakoplova, vjerojatno diverzije, morao spustiti na teritorij u Lici pod kontrolom partizana i četnika, te su on i njegov pilot, ustaški zastavnik Mijo Abičić, 23. prosinca 1942. godine, pali, već izmasakrirani od četničke rulje, u ruke partizana. Halabuku zbog toga priloga u TV-kalendaru je tek nakon tri tjedna na internetu podigla izvjesna Građanska akcija, zbog, kako misli Zvonimir Despot, osvete za neke druge priloge o spolnom odgoju, primjerice emisiju o Kinseyu.
O toj Građanskoj akciji, kako kaže i Zvonimir Despot, nitko ništa pravo ne zna, niti tko iza nje stoji. Ta nekakva akcija uvijek se sa velikom mržnjom, na temelju takozvanog antifašizma, obrušava na sve u Hrvatskoj što nije partizansko, odnosno komunističko, što nije tobože antifašističko.
Interesantno da utjecajni mediji i utjecajni novinari odmah njima poklanjaju pozornost. Ovog puta ta akcija je svoj bijes usmjerila na uredništvo TV-kalendara, tražeći smjenu glavnoga urednika samo zato što su se usudili uopće uvrstiti prilog o Juri Francetiću i što su rekli da ga dio javnosti doživljava kao junaka, iako su prije rekli da ga dio javnosti doživljava kao ratnog zločinca. Prema njima, nije se smjelo ni govoriti o Juri Francetiću, kad mi imamo dovoljno, kako oni kažu, naših narodnih heroja, o kojima treba, i to valjda samo u superlativima, govoriti.
Naime, Zvonimir Despot kritizira takvo nedemokratsko razmišljanje i pisanje, kakvo je bilo do 1990. godine, a koje bi Građanska akcija željela da se nastavlja i u vrijeme demokratske i slobodne Hrvatske. Pitam se što radi policija u Republici Hrvatskoj, ako ne istražuje po kojoj osnovi javno djeluju takve tajne organizacije, koje nisu registrirane i prijavljene kod nadležnih tijela, a šire mržnju i uznemiravaju javnost, pogotovo u vrijeme kad se događaju tajna premlaćivanja hrvatskih rodoljuba, pa i ubojstva, podmetanje dimne bombe u sjemenište, 21. siječnja u Splitu, te podmetanja eksploziva po Zagrebu, a da počinitelje tih nedjela policija uglavnom ne može otkriti, osim Vojislava Blaževića, ranjenog od vlastite eksplozivne naprave.
Suprotno takvima, Zvonimir Despot smatra da treba povijesno istraživati svekoliku našu povijest, pa tako i NDH, te opravdava uredništvo TV-kalendara. No, pri tome ističe, njima u obranu, kako je u prilogu o Juri Francetiću dva puta rečeno, i to na početku i završetku teksta, da je Jure Francetić bio ratni zločinac, te da nije istina što govori Građanska akcija, da redakcija TV-kalendara uči djecu kako Jure Francetić nije bio ratni zločinac.
Znači, Zvonimir Despot isto smatra da je, za većinu hrvatskoga naroda legendarni vitez obrane NDH i vjerojatno najveći ratnik humanist u povijesti ratovanja ipak, za njega, kao i za Građansku akciju, isto ratni zločinac.
Postavljam pitanje kakva je to demokracija Zvonimira Despota i sloboda razmišljanja i govora, u kojoj bi povjesničari "slobodno" istraživali povijest, ali ako se radi o NDH, onda obvezno zaključivali da je NDH zločinačka država i da su branitelji NDH, posebno dragovoljci ustaše, obvezno ratni zločinci?
Nisam sigurna da on to tako doslovce misli, ali, s obzirom da to piše, znači da smatra kako je takvo pisanje bolje za opstanak njega, kao novinara, i da se tako bori za egzistenciju sebe i svoje obitelji!
Žalosna je takva sloboda i demokracija i jako sam tužna da je tako u današnjoj hrvatskoj državi. Ipak, pitam Zvonimira Despota i Večernji list po čemu to oni sude da je Jure Francetić zločinac?
S obzirom da je kao zarobljenik zločinački ubijen, kao i njegov pilot, od strane partizana, bez ikakvog suđenja. Neka nabroje barem nekoliko njegovih konkretnih zločina. Čak Tito, kome su javili da je zarobljen, nije htio ni čuti da zatraže od NDH razmjenu, iako su znali da bi poglavnik Pavelić za njega dao i cijeli Jasenovac komunista, pa ni da se razmijeni mrtvo tijelo Jure Francetića. Titu je bilo važnije da nema na životu legendarnog junaka obrane NDH, pa čak da se ne zna ni za njegov grob, negoli svi životi njegovih partizana i komunista koji su bili u rukama vlasti NDH. U medicinskim zapisima partizanske bolnice u Slunju piše da je Jure Francetić umro 28. prosinca 1942. godine, dok o pilotu Miji Abičiću nema u njihovim zapisima nigdje ni spomena.
Hrvatska tragedija
Interesantno da i u današnjoj Hrvatskoj, tj. onima na vlasti i u utjecajnim medijima, nisu zločinci partizani i njihovi zapovjednici, na čelu sa desetim zločincem svijeta, njihovim drugom Titom, iako su za vrijeme Drugog svjetskog rata svojim diverzijama i zločinima po NDH pobili stotinjak tisuća uglavnom nedužnih civila, a posebno nakon završetka rata pobili, odnosno masakrirali par stotina tisuća prevarom i zločinom Engleza, njima predanih razoružanih hrvatskih vojnika i civila, među kojima i veliki broj žena, staraca i djece.
Napunili su leševima 1342 mnoštvena grobišta od 1517 grobišta do sada otkrivenih na teritoriju Slovenije, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uz križne puteve i kroz Srbiju, sve do Makedonije, gdje još nisu ni obavljena istraživanja.
Prema istraživanjima dr. sc. Josipa Jurčevića, opisanim u knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", u nakladi Dokumentacijsko-informacijskog središta (DIS-a), izdanoj u Zagrebu u svibnju 2012. godine, 88,53% grobišta napunili su partizani, odnosno jugoslavenske komunističke vlasti, a samo u dva grobišta je utvrđeno da su počinitelji bili pripadnici vojske NDH, tj. 0,13%.
Zaista, nakon svih tih otkrića, zar mi i naša djeca trebamo vjerovati kako su partizani i njihovi narodni heroji "sveti" borci za slobodu, a da su ustaše bespogovorni zločinci!
Kolike su megalomanske, mitomanske i dogmatske laži o NDH i ustašama, možemo također vidjeti i u knjizi "Ogoljela laž logora Jasenovac" od profesora povijesti Vladimira Mrkocija i svećenika isusovca dr. sc. Vladimira Horvata, izdanje biblioteke "Otvorena istina" u Zagrebu 2008. godine. Nakon objave te knjige, prof. Vladimir Mrkoci, i kao stariji čovjek, bio je u svome stanu, uz suprugu, pretučen od strane trojice mlađih muškaraca. Iako je napad prijavljen policiji, počinitelji nikada nisu otkriveni. Zbog prijetnji i uznemiravanja morao je zatražiti i tajni broj telefona.
Kakav je bio čovjek i ratnik Jure Francetić
Što se tiče zločinački ubijenog zarobljenog hrvatskog viteza Jure Francetića, ne trebamo govoriti mi, njegovi hrvatski poštovatelji, poput svjedočanstva don Ante Bakovića u njegovoj knjizi "Dječak s Drine", već neka govore riječi njegova ratnog neprijatelja, partizanskog pukovnika Mladena Oljače, u njegovu romanu "Kozara", objavljenom 1966. godine.
Evo na koji način on, pod imenom ustaškog pukovnika Franjčevića, opisuje proslavljenog hrvatskog časnika Juru Francetića. Između ostalog piše:
"Odjeknuo je pucanj. Netko je jauknuo.
Mladi Franjčević je potrčao, želeći da pronađe čovjeka koji je jauknuo. Utrčao je u gomilu i, gurajući se laktovima, probijao se prema sredini trga sa kojega je svjetina bježala. Trg se praznio, a na betonu, u krvi, ležao je čovjek sa zastavom u ruci: tijelom je pritisnuo zastavu po kojoj je curila krv. Franjčević mu je pružio ruku, ali čovjek se nije pomjerio. Bio je mrtav. Franjčević mu je opipao lice, uklonio sa očiju okrvavljeni pramičak kose, a zatim dohvatio zastavu, izvukao je ispod mrtvaca i visoko podigao.
Bila je hrvatska zastava, crveno-bijelo-plava, bila je to trobojka kakvu je viđao i ranije, o praznicima, na prozorima i krovovima. Ponio je tu zastavu pustim trgom, a svijet je ponovo počeo da se prikuplja i da galami, prkoseći žandarima koji su stajali pored zida sa bajonetima na puškama. Posve neočekivano, Franjčević se našao u srcu pobune: dok se svijet okupljao oko njega, nad tanušnim mladićem vijorila se okrvavljena zastava, koju je on čvrsto stezao.
Poslije je morao da bježi iz zemlje, u Italiju. Godinama je čamio u tuđini, zlopatio se, gladovao, grcao i čeznuo za zavičajem, dok se najzad nije vratio, ponovo sa hrvatskom trobojkom u rukama...
Sunce ga ne zamara, jer je odrastao na kršu na kome nema nijedne krošnje veće od kišobrana. Ne plaši se ni pucnja, ni vriska, ni juriša, jer je navikao na plotune, prasak i dumbaranje. Što se okršaj više približava, on kao da zaboravlja na vlastitu glavu: srce ga vuče naprijed, opasnostima, bliže neprijatelju i oružju. Ponekad izgleda kao da Franjčević prosto srlja na protivničke puške i mitraljeze, kao da želi da im opipa kundak, vidi nišan, omiriše barut i dohvati remen.
Za leđima, opet tutnje tenkovi i zvone kopita, konji vuku lake i teške topove, a on posmatra lica svojih čarkara. To su pretežno mladići koji ranije nisu bili u vojsci, već ih je on sakupljao oglasima, iz Sarajeva, po Bosni i Hercegovini. Pokrojio im je odijela od crne tkanine, koju je poslije poraza pronašao u magacinima stare jugoslavenske vojske, a kad ih je izveo na smotru onako vižlaste i golobrade, u crnim odorama, nazvao ih je dečkima, pa crncima, pa crnom legijom. To ime im je i ostalo. Poveo ih je ka Drini, Vlasenici, Srebrenici i Romaniji, protiv pobunjenika čiji se ustanak rasplamsavao. Služio se partizanskim načinom ratovanja: noćnim napadima, zasjedama, udarima i prodorima u neprijateljsku pozadinu, gdje se nalaze štabovi, bolnice i skladišta.
Hitar i neustrašiv, stekao je ugled oficira koga kuršum mimoilazi, a možda i ne može da ga obori. On je u boju, zaista, najčešće prkosio. Jednom, dok je stajao raskoračen, mitraljez mu je izrešetao šinjel oko nogu. Drugi put mu je kuršum iskaišao rukav na bluzi. Zatim ga je zrno pogodilo u kapu, koju mu je odnijelo s glave, tako da je pukovnik Franjčević potrčao za kapom kao za leptirom.
Vodeći svoje dječake iz okršaja u okršaj, danonoćno na nogama i pod oružjem, mjesecima u borbama, ulazio je u pjesmu: kako gazi Drinu vodu i bori se za slobodu. Spavao je na tvrdom ležaju među vojnicima, dijeleći s njima jednu cigaretu i posljednje parče hljeba. Ako su čarkari morali da leže na goloj zemlji, on bi legao pored njih, na golu zemlju. Ako bi, malaksali i smlavljeni, poslije dugog maršovanja izbili na kakvu njivu i zavukli se u sijeno da odspavaju pod vedrim nebom, i on bi se zavlačio u sijeno, i često bivao buđen pljuskom i grmljavinom, pa bi zatim nastavljao pješačenje pod kišom, vodeći svoju vojsku, mokar do kože. Htio je u svemu da bude ravan njima, vojnicima, da se ni u čemu ne odvaja od njih i da trpi čak više od svakog pojedinca. Zbog toga su ga i uznosili do pjesme i legende, okivajući ga u zvijezde. Rasla je tako legenda o pukovniku Franjčeviću i njegovim crnim legionarima. Njegova slava i priče o podvizima njegove vojske osvojiše Bosnu i Hrvatsku da bi mu uskoro donijele Orden Zvonimirove krune sa zlatnim trolistom, naziv viteza i čin ustaškog pukovnika...
Korača Franjčević cestom prema Kruškovcu koji se uzdiže na puškomet, pod tavnom šumom. Mogao je da uzjaše konja, nije htio. Nudili su mu da se popne na tenk, nije htio, jer je želio da ostane sa svojim dečkima, pa pješači usporedo s njima, po tvrdoj i prašnjavoj cesti što se vijugavo penje uz strminu i nestaje u hrastovim stablima. I dok se brani od prašine, koja štipa nozdrve i prodire u gušu, cio njegov život, kao u ogledalu, izbije odnekud iz daljine, život satkan od neimaštine, čemera, studeni, gladi, jada i batina.
Odrastao u sirotinji, na kamenu, otkako zna za sebe morao je da trpi, pati, strahuje, oskudijeva, priželjkuje."
Suprotno tim riječima ratnoga protivnika je mišljenje vlastodržaca u Hrvatskoj, od 2000. godine na dalje, koje beskrupulozno, putem svojih utjecajnih i dirigiranih medija, nameću hrvatskome narodu. Tako, na žalost, partizanski zločinci, posebno najveći među njima "krase" svojim imenima hrvatske trgove, škole i ulice, dok legendarni vitez Jure Francetić, sa čijim imenom na usnama su padali i borili se i vitezovi Domovinskog obrambenog rata, ne smije imati ni skromnu spomen ploču u Slunju, mjestu svoga umorstva 28. prosinca 1942. godine.
Sapienti sat! ("Pametnome dosta!")
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
samopismo.com
Dr. Gentry u potpunosti srušio teoriju evolucije
Dr. Robert Gentry, vodeći svjetski stručnjak iz područja radiokemije i geokemije, došao je do otkrića kako su granitne stijene stvorene za nekoliko minuta, a ne nekoliko milijuna godina, otkrića koje je u potpunosti razbilo teoriju evolucije.
Zamislite da direktor tvrtke uruči otkaz Nikoli Tesli. To bi bila udarna vijest u svim svjetskim medijima. Nešto slično se dogodilo dr. Robertu Gentry, vodećem svjetskom stručnjaku iz područja radiokemije i geokemije. Razlog? Otkriće koje je razbilo teoriju evolucije.
Oak Ridge Laboratorij u Americi je jedna od najpoznatijih laboratorija na svijetu iz područja radiokemije i geokemije. Stručnjaci ove tvrtke se bave različitim poslovima, a jedan od njih je sigurno skladištenje nuklearnog otpada u osnovnim stijenama Zemlje – granitu. Vodeći stručnjak ove tvrtke, do skoro, bio je Dr. Robert Gentry, koji je objavio mnoštvo znanstvenih radova u najpoznatijim svjetskim znanstvenim časopisima. Ali, jednog dana mu je uručen otkaz. Razlog? Njegova nevjerojatna otkrića koja osporavaju teoriju evolucije, koja se usudio objaviti u najpoznatijim znanstvenim časopisima. I ne samo to. Na suđenju u državi Arkansas, usudio se biti svjedok koji je branio uvođenje biblijskog koncepta stvaranja u školske programe.
Zbog svega navedenog, zamolili smo dr. Roberta Gentrija za kratak intervju.
Dr. Gentry, recite nam kako je sve počelo u Vašem slučaju koji je uzburkao znanstvenu i širu javnost?
- Rođen sam u liberalnoj kršćanskoj obitelji u Americi i nisam se mnogo zanimao za pitanja znanstvenog dokazivanja točnosti Biblije, već sam bio kršćanin po vjerovanju i bilo mi je važno da Bog postoji, ali nisam ulazio u detalje odnosa teologije i znanosti. Dok sam studirao fiziku, primijetio sam se kako su se neki religiozni studenti bunili kada je profesor iznosio navodne dokaze za evoluciju i Veliki Prasak. Profesor ih je umirivao riječima da je “možda Bog pokrenuo Veliki Prasak i evoluciju, a da su dani Stvaranja ustvari simbolično prikazani milijunima godina evolucije koju je Bog vodio”.
Prihvatio sam takvo znanstveno tumačenje i kasnije kao profesor predavao studentima “evoluciju koju je Bog vodio”.
Što vas je potaknulo da promijenite svoje mišljenje o evoluciji?
- Jednog dana prišao mi je čovjek koji me je pitao vjerujem li da su 10 Božjih zapovijedi istinite. Odgovorio sam potvrdno. Onda me je pitao vjerujem li zaista kako su dani Stvaranja simbolički te da predstavljaju milijune godina evolucije. Odgovorio sam potvrdno. Tada me je podsjetio na riječi jedne od zapovijedi koja kaže kako trebamo šest dana raditi, a sedmog se odmaramo “jer je Bog za šest dana sve stvorio, a sedmoga je odmorio”. Čovjek je nastavio: “Ako dani Stvaranja simbolički predstavljaju milijune godina, onda ova Zapovijed nema smisla. A ako ona nema smisla, kako možemo prihvatiti da i ostale zapovijedi imaju smisla. “
Bio sam zatečen i nisam znao što mu odgovoriti. Moje vjerovanje u Boga i posvećenost znanosti su dospjeli u veliku krizu. Bilo bi više nego licemjerno da i dalje studentima predajem nešto u što nisam više mogao vjerovati – da su evolucija i Biblija kompatibilni.
Kako ste riješili problem koji je nastao?
- Pošto sam više vjerovao Bibliji nego teoriji evolucije, odlučio sam istražiti pitanje nastanka Zemlje i njezine starosti. Došao sam do nevjerojatnih otkrića i pokušat ću vam ih sada približiti na jedan zanimljiv način.
Većina ljudi je čula za vitamin C. Njega proizvode biljke, a čovjek je od nedavno u stanju praviti ga u obliku šumećih tableta. Ako tabletu ovog vitamina stavimo u čašu vode, ona će početi da se raspada stvarajući mjehuriće u vodi. Pretpostavimo da je tableti vitamina C potrebana jedna minuta da se potpuno raspadne u vodi oslobađajući mjehuriće.
Što bi se dogodilo ako bismo u čašu vode stavili tabletu vitamina C, a onda odmah čašu stavili u zamrzivač? Zamrzivaču bi bilo potrebno oko 15 minuta da zaledi vodu. Bi li nakon 15 minuta u zaleđenoj vodi pronašli mjehuriće nastale od raspadanja tablete?
Naravno da ne, jer je proces raspadanja tablete mnogo brži od procesa zaleđivanja vode. Ali, ako biste vidjeli čašu zaleđene vode u kojoj se nalaze uhvaćeni mjehurići tablete vitamina C, što biste zaključili? Jedini mogući zaključak bio bi da je u pitanju neki model zamrzivača koji je u stanju da zamrzne vodu brže nego što se tableta vitamina C raspadne – brže od minute.
Dakle, ako bismo imali pred sobom čašu vode sa zaleđenim mjehurićima tablete vitamina C, mogli bismo izvući najmanje dva zaključka:
1. Netko je ubacio tabletu vitamina C u čašu vode.
2. Voda u čaši se zaledila za manje od minute, jer se u vodi nalaze uhvaćeni mjehurići tablete koja se raspala.
Ovaj primjer sa čašom vode, tabletom vitamina C i zamrzavanjem, naveo sam kako biste bolje razumjeli ono što sam otkrio.
Već smo spomenuli kako se u biljkama odvijaju određeni procesi u kojima se stvaraju vitamini, a među njima i vitamin C. S druge strane, u stijenama se odvijaju procesi gdje se određeni kemijski elementi raspadaju i na taj način stvaraju određeni tip “mjehurića” u stijeni.
Primjerice, u stijenama često pronalazimo milijune atoma nestabilnog urana, koji su zajedno grupirani u mikroskopski maloj točki, i koji se raspadaju. Prilikom raspadanja, oni izbacuju male čestice na sve strane. Tako stvaraju oštećenja u čvrstoj stijeni u obliku mjehurića. Neki nestabilni elementi se raspadaju u više koraka, tako da često pronalazimo po nekoliko mjehurića koji se nalaze jedni u drugima. Ukoliko stijenu presiječemo po sredini ovih mjehurića, na presjeku ćemo vidjeti koncentrične krugove.
Neki nestabilni kemijski elementi se raspadaju brže, a neki sporije, ali svoje mjehuriće raspadanja mogu ostaviti samo u čvrstoj stijeni. Ako je stijena tekuća, kao što je to slučaj s usijanom lavom, tada oni ne mogu ostaviti mjehuriće – na isti način kao što tableta vitamina C ne može ostaviti mjehuriće raspadanja u tečnoj, već samo u zaleđenoj vodi.
A sada da primijenimo naše znanje o “mjehurićima” na pitanje nastanka planeta Zemlje. Poznato je kako je najveći dio naših kontinenata sačinjen od stijene koja se zove granit. Međutim, dugo vremena nije se znalo kako je nastao granit, jer se nigdje u prirodi ne može promatrati njegov nastanak, niti ga je ikada bilo moguće napraviti u laboratoriju. Mnogi znanstvenici su zato prihvatili pretpostavku da je osnovna stijena naših kontinenata – granit, nastao polaganim hlađenjem usijane lave tijekom više milijuna godina. I mnogi ljudi kada pomisle na nastanak planeta Zemlje, odmah zamišljaju usijanu planetu koja se polagano hladi tijekom dugih vremenskih razdoblja.
Međutim, ja sam otkrio nešto potpuno suprotno. Naime, na svim kontinentima diljem svijeta, u granitu, pronađeni su mjehurići raspadanja jednog neobičnog kemijskog elementa. U pitanju je polonij, koji se raspada u samo nekoliko minuta. To znači da je granit morao očvrsnuti za najviše nekoliko minuta.
Izvršena su detaljna znanstvena ispitivanja kako bi provjerilo ovo otkriće i prvobitni rezultati su bili potvrđeni. Tako je utvrđeno da naša planeta nije bila usijana masa tijekom više milijuna godina, već je nastala za veoma kratko vrijeme – maksimalno za nekoliko minuta!
Ono što je učinilo ovo otkriće još nevjerojatniji, jeste da tip polonija, koji je ostavio mjehuriće u granitu, ne postoji nigdje u prirodi samostalno, već samo kao dio nekog većeg lanca raspada, kao što je to lanac raspada urana (slika 5).
Dakle, kao što vitamin C ne nastaje nigdje u prirodi samostalno u vidu tablete, tako ni ovaj tip polonija ne nastaje nigdje u prirodi samostalno, kao neovisan kemijski element.
U slučaju zaleđene vode s mjehurićima tablete vitamina C, mogli smo izvesti dva zaključka. Na isti način i ovdje, u slučaju granita za mjehurićima ovog polonija, možemo da izvedemo dva jasna zaključka:
1. Netko je ubacio ovaj tip polonija u granit
2. Granit je očvrsnuo za samo nekoliko minuta.
Treba napomenuti kako i pored brojnih pokušaja, nitko do sada nije uspio osporiti ovo otkriće.
Ovi zaključci jasno ukazuju na Onoga koji je ubacio u polonij u granit i ostavio nam dokaze o stvaranju planeta Zemlje za vrlo kratko vrijeme – upravo onako kako piše u Njegovoj knjizi – Bibliji. Zato ja ova otkrića u granitu nazivam “otisci Božijih prstiju”.
Kako su ova otkrića utjecala na Vaš problem na poslu?
- Dugo godina sam radio na skladištenju nuklearnog otpada u granitu, tako da sam uzorke granita mogao detaljno istraživati. Pored pronalaska polonija u granitu, koji ukazuje da je naša planeta stvorena za kratko vrijeme, otkrio sam u granitu velike količine helija – plina koji brzo isparava i koji bi odavno ispario iz granita u slučaju da je granit star milijune i milijarde godina. Ali, velike količine helija i u najdubljim slojevima granita ukazuju kako je naša planeta vrlo mlada, samo nekoliko tisuća godina – upravo onako kako tvrdi Biblija.
U to vrijeme je došlo do sudskog spora u državi Arkansas, jer je ta država donijela odluku da se pored teorije evolucije u školske programe uvede i nauka o biblijskom Stvaranju – poznata kao “kreacionizam”. Jedna vrlo utjecajna nevladina organizacija – AKLU, tužila je državu Arkansas zbog takve odluke, s obrazloženjem kako se tom odlukom krši Ustav Amerike u kojem se kaže da su država i religija odvojene.
Dužnosnici države Arkanzas su čuli za moja otkrića i pozvali su me biti svjedokom obrane na suđenju – da branim državu od AKLU. Direktor Oak Ridge Laboratorija, u kojoj sam tada radio, mi je diskretno skrenuo pozornost da ne budem svjedok na tom suđenju, jer će mi biti uskraćen daljnji rad u Laboratoriju. Ja sam ipak prihvatio da budem svjedok na suđenju.
Kako je proteklo suđenje?
- Prvih sedam dana su najpoznatiji evolucionistički znanstvenici u Americi, koje je angažirao AKLU, iznosili pred sucem navodne dokaze za evoluciju. Svi najpoznatiji svjetski mediji, ne samo američki nego i europski, izvještavali su o “sjajnim dokazima svjedoka tužitelja”. Nakon sedam dana ja sam iznio dokaze za mladu Zemlju i gotovo trenutno stvaranje naše planete. Nitko od utjecajnih medija nije o tome izvještavao – samo su lokalni mediji napisali kratke članke u svojim novinama.
Nakon mog uvjerljivog izlaganja, sudac Overton je pozvao vodećeg svjetskog evolucionistu iz područja geologije, Dr. Brenta Dalrympla, da pokuša objasniti moja otkrića. Dr. Dalrymple je sležući ramenima rekao kako sada nije u stanju objasniti moje nalaze u granitu i da je to u ovom trenutku za njega “misterija”. Ali je još dodao da “ne treba se oko toga uzbuđujemo jer će znanost uskoro sigurno uspjeti objasniti ovu MALU MISTERIJU STVARANJA”.
Sudac Overton je prihvatio ovakvo njegovo “objašnjenje” i AKLU je na kraju dobio proces, a država Arkanzas je morala odustati od uvođenja kreacionizma u školske programe.
Kako ste dočekani na poslu?
- Ubrzo mi je uručen otkaz pod obrazloženjem kako nije potrebno sa mnom produžavati ugovor o suradnji i daljnjem radu.
U kom smjeru se Vaš život i znanstveni rad dalje odvijao?
- Prema riječima Dr. Dalrympla, o “maloj misteriji stvaranja”, napisao sam knjigu “Mala misterija stvaranja” u kojoj sam objasnio svoje dokaze, a snimio sam i dva video materijala o mladoj Zemlji i njenom brzom nastanku. Drago mi je što je Centar za prirodnjačke studije iz Beograda objavio moju knjigu i video materijale i što se javnost može upoznati s ovim važnim otkrićima.
Što bi bio vaš zaključak na kraju?
- Mogu poručiti da je znanost, osobito u posljednjih nekoliko desetljeća, otkrila veliko mnoštvo dokaza koji do detalja potvrđuju autentičnost Biblije. Ta otkrića imaju veliku važnost za nas jer nas dodatno uvjeravaju u ispravnost Božjeg koncepta koji ukazuje da je pitanje morala pitanje sreće, zdravlja i života.
samopismo.com
Vodeći svjetski znanstvenik (ateist) tvrdi: Bog zaista postoji
Postoji samo jedan znanstvenik u povijesti koji je bio nazvan "ikona ateizma" i "prvak ateizma". Riječ je o dr. Anthony Flew, profesoru filozofije na najpoznatijim svjetskim sveučilištima, autoru brojnih knjiga koje osporavaju religiju, od kojih je najpoznatija "Bog i filozofija" - knjiga koja je imala brojna izdanja.
Profesor Flew je bio idol svim svjetskim ateistima, a njegove debate s religioznim znanstvenicima bile su omiljeni program ateistima diljem svijeta. Veliki uspon ateizma u suvremenom svijetu doveo je do formiranja brojnih klubova ateista, a ikona svakog od tih klubova bio je prof dr. Anthony Flew. A onda se dogodilo nešto neočekivano, šokantno ...
Na nedavnoj debati s jednim religioznim znanstvenikom dr. Flew je iznosio poznate ateističke argumente, a onda mu je suprotna strana uputila dva pitanja:
(Prvo pitanje): "Gospodine Flew, ja u rucim držim Bibliju. Gdje je nastala ova knjiga? "
Dr. Flew je odgovorio: "Nastala je u tiskari, naravno."
Onda mu je religiozni znanstvenik prigovorio: "U ovoj knjizi se nalazi informacija, što znači da je knjiga nastala u umu pisca, a ne u tiskari. Slažete li se? "
Dr. Flew se složio: "Da, u pravu ste, ta knjiga je nastala u umu pisca."
A onda je uslijedilo pitanje na koje dr. Flew nije znao odgovoriti:
(Drugo pitanje): "Gospodine Flew, pošto svi živi organizmi imaju u sebi vrlo složenu informaciju, zapisanu u genima, u čijem umu je nastala ta informacija?"
Dugotrajna šutNJa dr. Flewa bila je šokantna za njegove ateističke simpatizere, pa je razgovor skrenut na drugu temu, a spomenuto pitanje ostalo je neodgovoreno.
Tijekom devet mjeseci nakon rasprave dr. Flew je razmišljao o pitanju na koje nije znao odgovor. Njegov moto, kojim je učio studente tijekom više godina, glasio je: "Treba slijediti činjenice bez obzira na to kuda te one odvedu."
I tako su činjenice odvele najpoznatijeg svjetskog ateistu do zaključka koji je iznio na konferenciji za tisak koja će izazvati pravi potres u velikom dijelu znanstvene zajednice. Pred brojnim kamerama dr. Flew je izjavio:
"Dame i gospodo, poštovani prijatelji, sazvao sam ovu konferenciju za tisak da vas obavijestim kako sam postao religiozan. Pod pritiskom jasnih i nedvosmislenih znanstvenih činjenica morao sam prihvatiti da Bog postoji. U najnovijem izdanju moje knjige 'Bog i filozofija' pisat će da su sva moja dosadašnja djela pobjeđena. "
Šok je bio potpun. Nevjerica nije silazila s lica i usana vojske svjetskih ateista.
Kada je ova vijest odjeknula u svjetskim medijima, u isto vrijeme krenula je lavina komentara ateista da dr. Anthony Few "nije tako mislio", kako su mediji "loše prenijeli njegovu izjavu" itd. Onda je dr. Flew ponovno izašao pred kamere i ponovno potvrdio svoje jasno opredjeljenje da Bog postoji i kako je to znanstvena činjenica koja je jasna i neoboriva.
Ali, kao što smo svjedoci da u ovom svijetu postoji ona strana koja agresivno prikazuje svjetlost kao tamu, crno kao bijelo, a slatko gorko, tako je nastavljena agresivna kampanja u brojnim medijima kako dr. Flew nije izjavio da je postao religiozan, kako ga "religiozni fanatici pogrešno interpretiraju "i kako je ateizam jedini pravi put u životu.
Dr. Flew je onda sjeo i napisao autobiografsku knjigu "Priznajem: Postoji Bog!" - Kako je najortodoksniji svjetski ateist promijenio svoj stav ". U toj knjizi on opisuje svoje odrastanje u religioznoj obitelji, svoje skretanje u ateizam pod utjecajem ateističke literature i dugogodišnji rad na mjestu profesora filozofije na brojnim svjetskim sveučilištima kao najvatreniji promotor ateizma u svijetu. A onda, uslijedio je preokret pod utjecajem jasnih znanstvenih činjenica.
U svojoj knjizi dr. Flew, kao maestralni filozof i logičar, pokazuje kako je najpoznatiji svjetski evolucionist, Dr. Richard Dawkins, potpuno pogrešno objasnio fenomene u prirodi, i zloupotrijebio svoj utjecaj kao profesor biologije na Oksfordskom sveučilištu. Knjiga dalje obrađuje i druga pitanja u vezi s odnosom znanosti i religije, i znanosti i ateizma, i predstavlja pravi udžbenik zdrave logike i jednostavnog znanstvenog razmišljanja.
Kao religiozan čovjek, dr. Flew citira biblijski tekst i kaže: "Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkog slatko a od slatkog gorko."
Razvoj znanosti bacio je novo svjetlo na bezbrojna čuda prirode koja potvrđuju tvrdnju da je ovaj svijet stvoren te kako nije mogao nastati slučajno, kako tvrdi suvremena teorija evolucije. Arheologija, geologija, astronomija i druge znanstvene discipline pokazale su kako postoji potpuni sklad između suvremenih znanstvenih otkrića i izvješća danih u Bibliji. Tvorac ne samo kako je stvorio ovaj svijet, već je čovjeku dao jasne upute za kvalitetan i uspješan život, zapisan u Bibliji.
Činjenica je da ne postoji šteta koju čovjek može izazvati, a koju Tvorac ne može ispraviti. Istinski religiozni ljudi, kao dr. Anthony Flew, svjesni su te činjenice i hrabro nastupaju u obrani onoga što je istinito i životno važno. Onaj koji je stvorio čovjeka u stanju je to ponovo učiniti, i nakon njegove smrti, a za one koji su uporni u pobuni i destrukciji ne postoji nijedan dokaz koji bi mogao da ih pokrene u pozitivnom smjeru, kao što Tvorac kaže: "Ovima mogu i mrtvi da ustaju iz grobova, ali neće vjerovati."
Glas Koncila, 20.1.2013.
Nametanje ideologije
»Totalni rat Crkve i Vlade« – vrištao je na prvoj stranici velikim slovima Večernji list u petak 11. siječnja; »Poziv na ustanak« – golemim crvenim slovima istoga dana oglasio se Novi list; »Biskup s Kaptola pozvao na oružano rušenje vlasti« – najvišim tonovima pridružio se istoga dana Jutarnji list na 4. i 5. stranici. Sadržajno slično oglasile su se televizije, radiostanice, a nisu zaostajali ni mnogi internetski portali. Većem dijelu hrvatske javnosti tako je nametnuta najvjerojatnije smišljena interpretacija, a zapravo dezinformacija, da bi se odvukla pozornost od stvarno prijepornog pitanja – 4. modula zdravstvenog odgoja.
Bez obzira na činjenicu što postoji golemo razilaženje glede predviđenoga spolnog odgoja između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Hrvatske vlade, ukoliko ona stoji iza ministrove odluke, ne može se govoriti čak ni o sukobu a kamoli o totalnom ratu između tih dviju strana. Nesporna je činjenica da su nezadovoljstvo nametnutim spolnim odgojem prvi izrazili roditelji, dakle ljudi koji su po svakom Božjem i ljudskom pravu najodgovorniji za odgoj svoje djece (štoviše među vjernicima još prije jesenskoga zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije čula su se pitanja zašto crkvena hijerarhija o tom problemu šuti). Svjesna da je sadržaj nametnutoga spolnog odgoja u prvome redu problem roditelja, čija su prava dovedena u pitanje, institucija Katoličke Crkve stala je u obranu demokracije, poštivanja ustavnih prava roditelja i međunarodnih konvencija te je poticala traženje rješenja posebno predlaganjem dijaloga i javnim istupima kardinala Josipa Bozanića i drugih biskupa. Crkveno vodstvo polazi od neprijepornog stava da je u demokratskom društvu nezamislivo da se škola koristi za nametanje ikoje ideologije i da se vjerničkoj većini koja prelazi 92% hrvatskih građana nameće svjetonazor manjine, kojoj ni katolički roditelji ni predstavnici crkvene hijerarhije nikada nisu osporavali pravo na takav spolni odgoj kakav je uveden u škole.
Odnosi između takvih strana kao što su državne vlasti Republike Hrvatske, s jedne, i Katolička Crkva u Hrvatskoj, s druge strane, nikada se ne mogu svesti na tek jedno pitanje ili jedan spor, jer sama činjenica života i društvenoga djelovanja obiju institucija stvara širok raspon važnih područja na kojima se svakodnevno surađuje i, ako je potrebno, rješavaju novonastala pitanja. Proteklog tjedna tako je održan susret Predsjednika Republike i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, požeški biskup susreo se s ministrom zdravlja, Katehetski ured HBK-a i državna Agencija za odgoj i obrazovanje (koja zapravo stoji iza nametnutoga spornog spolnog odgoja) zajedno su organizirali i realizirali Zimsku katehetsku školu za više od 450 vjeroučitelja... Očito posve je neprimjeren javni govor o ikakvom ratu, a još manje o totalnom.
Osim toga, pitanje sadržaja spolnoga odgoja koji je nametnuo ministar nije ni specifično hrvatsko unutarnje pitanje već je zapravo globalni projekt koji se pokušava nametnuti svim zemljama liberalne demokracije, samo što se to želi prikriti (i to je jedan od glavnih razloga zašto je ukinuta »Slika Hrvatske« na HTV-u i zašto je urednica kažnjena). Nesporna je činjenica da iza toga i takvoga spolnog odgoja stoji ideologija koja apsolutno isključuje Boga, univerzalne vrednote i etička načela, čovjeka ne smatra osobom, odnosno smatra da nema bitne razlike između čovjeka i životinje. Toj ideologiji prihvatljivo je da čovjek bude osoba, ako se i za jednu vrstu čovjekolikog majmuna smatra da također ima osobnost, a u tome je i korijen suvremene smišljene medijske propagande za veću zaštitu životinja negoli ugroženih ljudi. Potpuno je očito da između te ideologije i kršćanstva postoji golemi, nepremostivi jaz, kao što je također očito da je sve kršćanstvo usmjereno na dobro čovjeka, ne samo zemaljsko nego i vječno, a ta ideologija krije svoj konačni cilj uvjeravajući da joj je stalo do trenutnog dobra čovjeka potičući ga da se »oslobodi« gotovo svega – čak i svoje biološke zadanosti. Među promicateljima te ideologije, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, ima i mnogo prevarenih, izmanipuliranih, a nažalost i sve su teže posljedice ondje gdje se ukorijenila. Stoga se vjernici s tom ideologijom nikad neće moći pomiriti.
Glede tobožnjeg poziva »na oružano rušenje vlasti« ili poziva »na ustanak« koji je pripisan biskupu Valentinu Pozaiću, riječ je o smišljenoj podvali i konstrukciji koja sa stvarnošću nema nikakve veze – u što se može uvjeriti svaki čitatelj biskupova izlaganja (koje zbog toga objavljujemo doslovno i u cijelosti na 29. stranici ovoga broja). Glede stila toga izlaganja i glede izbora riječi i pojmova koji su u tom izlaganju upotrijebljeni, svatko ima pravo na svoju ocjenu, svoj dojam i svoje (ne)slaganje, no nitko objektivan ne može tvrditi da je biskup pozvao na oružano rušenje vlasti ili na ustanak. Biskupovu doslovnu rečenicu: »Hrvatskoj je potrebna nova oluja« moguće je samo uz elementarnu nekorektnost i podmetanje javnosti predočiti kao »Hrvatskoj je potrebna nova 'Oluja'«, jer biskup nije pojam oluja naveo kao vojno-redarstvenu akciju »Oluju«. Polazeći od toga netočnog, vjerojatno namjernog iskrivljavanja, i Novi list i Jutarnji list razvijaju dalje svoje začudne tvrdnje, ne mareći što povijesna »Oluja« nije bila ni u kojem svom segmentu usmjerena protiv hrvatskih državnih vlasti. Na tom tragu Hrvatski je radio, očito dodatno ili zagrijan ili upućen, u konstruiranju slučaja otišao još korak dalje te je pokušao stvoriti temu treba li državno odvjetništvo podići optužnicu protiv biskupa Pozaića. Hrvatska javnost ipak nije zaslužila takvo manipuliranje i takvo konstruiranje.
Ivan Miklenić
hrsvijet.net, 19.1.2013.
R.Hrvatska priznala koljače kršćana u Siriji
Gotovo neprimjetno u javnosti je prošla odluka Vlade Republike Hrvatske kojom je priznala pobunjeničku Nacionalnu koaliciju za jedinog legalnog predstavnika Sirije.
U šturom priopćenju koje je povodom priznanja objavila Vlada između ostaloga stoji:-Hrvatska smatra da će Koalicija pridonijeti uspostavi temelja za političku tranziciju u Siriji što će dovesti do stvaranja uvjeta za razvoj Sirije kao demokratske države koja će poštivati temeljna ljudska i građanska prava.
U Hrvatskoj po ovom pitanju, kao i po pitanju mnogih drugih važnih unutarpolitičkih i vanjskopolitičkih tema, nije bilo javne rasprave. Međutim, koga i što je Hrvatska doista priznala u Siriji? Samo nekoliko dana prije nego što smo priznali famoznu Nacionalnu koliciju njeni borci su na Sveučilištu u Aleppu u terorističkom napadu pobili više od osamdeset nevinih studenata. Dovoljno je u internet pretraživač upisati Sirija da se pojave stotine video snimki u kojima se borci Nacionalne koalicije javno hvale egzekucijama civila, ratnih zarobljenika i pripadnika drugih vjerskih zajednica. Salafitski militaniti, a posebno skupina Jabhat al Nusra Front, javno proklamiraju borbu za stvaranje čiste islamske države zasnovane na šerijatskim zakonima. Torturi su posebno izloženi kršaćani u Siriji nad kojima su izvršeni brojni pokolji na područjima koje kontroliraju salafitski militanti iz Nacionalne koalicije. Uništeni su i oštećeni brojni vjerski objekti kršćana u Siriji. Kršćanska zajednica u Siriji jedna je od najstarijih na svijetu, a sada se suočava s realnom prijetnjom da potpuno nestane kao što je to bio slučaj sa kršćanima u Iraku. Daleko od toga da su snage Bashara al Assada imune na ratne zločine, ali treba napomenuti kako je obitelj Assad, koja desetljećima vlada Sirijom, uspijevala obuzdati islamističke radikale. Također, u Assadovu sustavu vlasti pored alavita kojima i sam pripada podjednako su zastupljeni i suniti, šiti, kršćani i druzi. Sirija za koju se bori Nacionala koalicija, a koju je priznala Vlada RH, sve je samo ne mulitietnička i multivjerska država. Hrvatska vlada je svojim priznanjem Nacionalne koalicije preuzela udio u međunarodnoj legalizaciji džihada u Siriji. Naime, džihadisti iz brojnih islamskih zemalja pristigli su u Siriju kako bi dali svoj obol u pokušaju stvaranja novog talibanskog Afganistana na tlu Sirije. Mogu li te i takve snage dovesti do stvaranja uvjeta za razvoj Sirije kao demokratske države koja će poštivati temeljna ljudska i građanska prava - kao što to stoji u priopćenju Vlade RH povodom priznanja sirijskih pobunjenika.
Jasno je kako se RH u odnosu prema sirijskom ratu postavila na stranu strateških partnera EU-a i SAD-a, koji javno podržavaju i logistički pomažu Nacionalnu koaliciju, ali minimum samostalnosti i korektnosti u vanjskoj politici ne bi naštetio međunarodnom položaju RH. Hrvatska je mogla suspendirati diplomatske odnose sa Assadovom vladom do provođenja novih potpuno slobodnih izbora i eventualne tranzicije vlasti. Time bi se ogradila od Assadove diktature i jasno poručila kako zastupa demokratske procese u Siriji, ali bi i izbjegla svrstavanje na stranu džihadista koji posljednje dvije godine provode genocid nad kršćanima u Siriji.
Odlukom o prizanju Nacionalne koalicije postali smo kršćanska zemlja koja međunarodno legalizira i legitimira genocid nad kršaćnima u građanskim ratom zahvaćenoj Siriji.
Kao što smo mi nekada pod kišom granata pozivali na kršćansku solidarnost i pomoć tako i kršćani iz Sirije danas pozivaju u pomoć svoju braću. Međutim, sa Zapada koji je odavno krenuo u sekularizaciju svih pora života, a tome se odnedavno priključila i RH, na Siriju gledaju kao na čisti ekonomski objekt. Ubijeni, obespravljeni, opljačkani i protjerani kršćani iz Sirije za njih su tek statistička evidencija.
Željko Primorac
Hrvatski fokus, 18.1.2013.
Psihološki rat i razaranje kršćanskog društva
Britanskoj masoneriji bilo je jasno da sve europske zemlje ne mogu pobijediti vojnim sredstvima, ali mogu subverzivnim
U knjizi »Kontrola uma« Mladen Lojkić sabrao je važne uvide o načinima razaranja kršćanskog društva kroz utjecaje na ljudsko mišljenje posredstvom promičbe i napadajem na kršćanski svjetonazor. Prikazavši procese razaranja autor je na nekoliko mjesta između redaka spomenuo i fatalni londonski »Tavistockov institut za međuljudske odnose« koji je razradio programe nadzora i razaranja ljudskog uma, da bi imperijalna Britanija mogla vladati svijetom. Sve je počelo u davnom XVI. stoljeću otpadom Engleske od katolištva radi bludništva engleskog kralja Henrika VIII. Od tada se masonerija u Engleskoj rascvjetala i postala tajna religija sotonizma, kojoj kao paravan kršćanstva služi anglikanska crkva. Nakon cijelog niza subverzivnih ratova i akcija protiv papizma u kršćanskoj Europi, u XIX. stoljeću Engleska je uzdrmala duhovno jedinstvo Europe uništivši katoličko kraljevstvo Francuske i potom papinsku državu i stvorivši Italiju.
Englezi su sve to učinili putem subverzivnih masonskih loža koje su osnovali po cijeloj Europi, ali bilo im je jasno da nikada ne će zavladati cjelom Europom ako u njoj ne posiju nove ideologije, a to su mogli učiniti jedino putem vlastitih agenata, kao što su bili Karl Marx, novinar britanskih imperijalista i pokretač komunističke ideologije (Webster Tarpley, »Protiv oligarhije«) a kasnije u XX. st. Benito Mussolini, Adolf Hitler, Lenjin, Staljin, Josip Broz Tito i mnogi drugi. Britanskoj masoneriji bilo je jasno da sve europske zemlje ne mogu pobijediti vojnim sredstvima, ali mogu subverzivnim. I tako Cecil Rhodes i Alfred Milner u XIX. st. osnivaju svoj tajni kružok koji planira razaranje Europe i stvaranje svjetske države. Taj kružok poznat nam kao »Milnerova grupa« (»Angloamerički establishment«, Carroll Quigley) razradio je plan stvaranja buduće Europske Unije pod kontrolom Britanije i sukobljavanje Njemačke s Rusijom, čime je osigurao da Britanija preko Haaga i Bruxellesa nadzire cijelu Europu i stvori Ligu Naroda i potom Ujedinjene Nacije. Ali to se nije moglo ostvariti samo političkim agentima tipa Hitlera (»Hitler was a British Agent«, G. Hallett) niti Staljina (»Staljinov britanski trening«, G. Hallett) već i specijalnim ratom koji upoznaje masovnu psihu i psihologiju naroda, te ju manipulira i modulira prema svojim potrebama. Radi toga Englezi u XIX. stoljeću osnivaju »Društvo za psihička (ili psihološka) istraživanja«, kojim s vremenom upoznaju i psihološke slabosti naroda.
»…Jedno od trajnih kreacija Cecilova bloka jest Društvo za psihička istraživanja, koje u povijesti Cecilova bloka drži isti položaj kakav kod Milnerove grupe većima Kraljevski institut međunarodnih poslova. Udruga je utemeljena 1882. g. od Balfourove obitelji i njezinih šogora, lorda Rayleigha i profesora Sidgwicka. U dvadesetom stoljeću njome su dominirali oni članovi Cecilova bloka koji su ujedno bili i najagilniji članovi Milnerove grupe. Među ovima možemo spomenuti Gilberta Murraya, koji je sa svojom kćerkom Mrs. Arnold J. Toynbee provodio značajan niz eksperimenata, i to u godinama prije 1914., te gospođa Edith Lyttelton osobno, i sama gđa Balfour, ujedno udovica najbližeg prijatelja Arthura Balfoura, koja je predsjednicom udruge postala u razdoblju 1933.-1934.…«[1]Iz te Udruge ili Društva za psihička istraživanja početkom XX. stoljeća oblikuje se Tavistockov institut koji je zaposlio ili školovao cijeli niz psihijatara s ciljem analize narodnih psiha i dovođenja naroda pod nadzor Britanskog Imperija. Učenici Tavistockova instituta bili su, među ostalima, lord Owen, koji je posredovanjima u korist Srba spletkario u vrijeme Domovinskog rata 1990.-1995. (izazvavši muslimansko-hrvatski rat temeljem unutarnjih nametnutih granica) a također i četnički ideolozi, političari i vođe Radovan Karadžić (suđen u Haagu) i Jovan Rašković (koji se navodno sam ubio).
Britanski imperijalisti i masonerija jedno su tijelo i jedna ideologija. Imperij ne zna za nacionalnost, odnosno imperijalisti ne trebaju svjesne narode, već narode koji prihvaćaju masonska uvjerenja i masonsku religiju, koja ih čini pokornima. Novi Jeruzalem osvaja svijet propagandom i kontrolom uma. Metafizika masonstva želi razgraditi kršćanstvo i da bi to učinila, masoni se moraju služiti subverzivnim metodama koji narode moraju dovesti do bezvoljnosti i pokoravanja bez rata i ratnih sukoba, ako je moguće. Kineski general Sun Zu u svojoj knjizi »Umijeće ratovanja« tvrdio je da je najveća pobjeda nad tuđima vojskama ona u kojoj se pobijedilo bez borbe. Najpoznatiji slučaj takve pobjede nad neprijateljem je uništenje NDH 1945. godine kada se Englezima bez borbe, temeljem lažnih obećanja, predala cijela Hrvatska Vojska i sav narod. Specijalni psihološki rat je sredstvo kojim se dolazi do takve pobjede: kontrola nad umom ciljanih vojski i ciljanih naroda, koji će se predati sami od sebe – glavni je cilj. Svjetska država i sud nad preživjelima, koji su se predali – konačno je ostvarenje. Kontrola krivo formiranog i pogrješno informiranog uma sredstvo je pobjede.
Britanska masonerija ima za cilj uspostaviti ne samo diktaturu manjine nad svim razorenim i pokorenim narodima, već i stvaranje nove religije kojoj je na čelu novi mesija, u kršćanstvu najavljen kao - antikrist. Da bi se stvorila nova vlast i nova religija treba izbrisati i osporiti sve sadržaje tradicionalnog uma i napuniti ga novim vjerovanjima, a ta nova uvjerenja plasiraju se medijskim promicanjem droge, homoseksualizma i napuštanjem svakog religijskog reda kakav je do jučer poznavala kršćanska Europa. Zbog toga je promičba svih bezvrijednih sadržaja izuzetno agresivna, a na državnoj razini postaje i policijski nasilna: država štiti perverzne manjine, do jučer smatrane bolesnicima ili političkim ubojicama i okupatorima. Kontrola uma agresijom nastoji razoriti um i dušu, oteti ju Bogu i predati ju sotoninim slugama, da do kraja unište sav život. Kako izgledaju ti procesi razaranja – upoznat će te u ovoj knjizi.
Bilješka:
1. Qugley, C., »Angloamerički establishment«, Split, 2003., str. 70.
Mr. sc. Emil Čić, akademik HAZUD-a
Prijatelji suda, IQ i družba koljivača
Neki kažu da je optužnica protiv Branimira Glavaša napisana u američkom Veleposlanstvu!
Ostarjeli milicajac razdrlji košulju, gricka zlatni lančić, visi križić (Isusov – slava mu!). Vjerojatno je to znak raspoznavanja. A kad guta hostiju (Svetu Pričest). Kao komad gume. Ne žvakaće. Predsjednikov savjetnik (Dejan Jović), kažu, britanski čovjek. Gledamo turske sapunice (Sulejman Veličanstveni), kažu preko SAD-a. General, kao biskup, o praštanju, pomirenju. Nevjernik (ateist, agnostik) ljubi prsten svetog Petra.
Kaže mi jedan Ličanin da je čuo, preko veze, da je Bill Clinton jedanput zaprašio nogu u tur lordu Peteru Carringtonu i da je Jamesu Bakeru „natrljao uši“ zbog politike na Balkanu. Tužitelj (bivši tjednik Nacional) zna gdje se optuženi (Gotovina) skriva pa kaže da ga obrana – narod – država skriva te kaže da država ne surađuje sa sudom. Hrvati američkom sudcu Theodoru Meronu hoće postaviti trg u Zagrebu. Gledam sliku – američki pukovnik na bojištu s Antom Gotovinom. Pa kažu da je optužnica protiv Branimira Glavaša napisana u američkom veleposlanstvu. Onaj koji je imao ključeve jednog arhiva, otvorio ga strancima, tvrdi da su od njega skrivali dokumente koji su morali biti baš u tom arhivu (slučaj Blaškić). Pa kažu da optuženom (Gotovini) nisu dali da se sastane s istražiteljem, a tužitelj se je, izgleda, mogao sastati s tim optuženikom koji se skriva.
Oglasi se i Matica hrvatska zbog specijalnog rata protiv Hrvatske. Pomalo ironično, uglavnom ozbiljno, ovdje sam nabacao neke oprečnosti koje označuju današnju Hrvatsku, pa bih rekao da imamo povremene izljeve croatofilstva iz Amerike. Zbog srpske (britanske) ofenzive na Karlovac, Amerika Sulejmanu Veličanstvenom osedlava konja (vjerojatno je američki veleposlanik predložio turskom premijeru da tuži redatelja ove sapunice). I sudac Meron je već na konju, a bogme i Ante Gotovina... Biti s američkim vojnim atašeom nije mala stvar. A što američki pukovnik – vojni ataše (Richard Herrick) radi na bojištu s Antom Gotovinom... politička, vojna potpora? Možda. Ali tu je i promidžba. Pa istodobno imamo... kriminalca, ratnog zločinca i „hrvatskog Pattona“ (američki general iz Drugoga svjetskog rata). Ma koliko problematično bilo, moguće je da tu postoji neki pakt ili projekt.
Hrvatima se zbog jedne (ne)potrebne pravedne pravosudne presude američki sudac nameće kao Mojsije. Vrhovni ili Ustavni sud Hrvatske njega treba pitati: budući da nije bilo zločinačkog pothvata, brijunskog, čemu je bila paralelna Norčeva linija? Nije valjda bila Greenwichu paralelna. Bojim se da je tu kvaka. Tu je nešto paralelno. Bojim se da imamo paralelnu pravdu, pobjedu. A kako može biti paralelna pobjeda? Zar nije pravednik oslobođen, a krivac je na sudu kažnjen. „Najviše ih je na sudu“. Da, ali materijalna odšteta, domaći sud i katarza?
Možemo reći da je ovo remek-djelo građevinskog lobija. Zidari, keramičari, soboslikari i monteri (slobodni zidari). U jednom iznuđenom („mobing“) procesu, oslobađanjem pravednika nagrađuje se, jača se pozicija krivca. „Žezlo pravde“ ubojici u ruke. Za ovo se može reći: „Vuk sit, ovce na broju“. Međunarodni sud (ICTY) da bi sačuvao svoj kredibilitet, donosi normalnu presudu, ali sluša „prijatelje suda“ koji kažu da su na sudu krivi (drugi) ljudi, pustite to nama, u Hrvatsku. Sud to sluša, osudu – kažnjavanje, potvrdu prvostupanjske, Orijeve, „procesuiranje drugih“ prenosi na paralelni sud (zar mislite da su Carla del Ponte i Theodor Meron u sukobu, nisu, Carla je samo odradila svoju dionicu). Pa ovu Dačićevu: „...samo s Hrvatskom imamo problema“. Posebno potporu „Veritasu“ – Savi Štrbcu, treba gledati kroz prizmu interpretacije presude hrvatskim generalima na međunarodnom sudu.
Zato je Ivo Josipović požurio u Pakrac, položiti vijenac „žrtvama Bljeska“. Usput je svratio i u Kusonje (selo u kojem je izmasakrirano desetak hrvatskih policajaca prije Bljeska). Pa „otapanje leda“ – politički odnosi između Hrvatske i Srbije. Kao što cestari koriste sol za vrijeme poledice, tako se i koljivo (koljivo – pričešćivanje kod vjernika Srpske pravoslavne crkve) koristi u politici. Jasno je to zahlađenje pa zatopljenje odnosa, predstava koljivača. Umalo ne rekoh nešto slično.
A zašto lamatam s ovim potrebno – nepotrebno? Pa ova pravedna presuda hrvatskim generalima je sad potrebna zbog rada (rata) struktura. Inače, ona je suvišna. Kako? Pa Hrvatska nije trebala Oluju dati Haagu! Zbog toga je ova pravedna presuda i potrebna i nepotrebna, pa je tu eksploatacija „status članstvo“ – član subjekt i član objekt. Očito, Hrvatska je član objekt UN-a. A da je član subjekt, optužnicu protiv Markača i Gotovine Hrvatska bi sama mogla oboriti. Ako tužitelj jednoga pravosudnog procesa polaže račune svome šefu – UN-u, i tužena strana bi to mogla. Trebala bi moći. Da je samo „Njegovo Veličanstvo“, Petera Galbraitha, pokazati na traktoru. Optužnica Carle del Ponte pada kao od šale. Pa nije valjda američki veleposlanik, kad je pala prva granata, pokupio prnje pa stopirao – traktor.
Umjesto očekivanog, sasvim izglednog raspleta, slijedi novi zaplet, po scenariju, po koljivu. Slijedi nova drama, nova katarza hrvatskog naroda. Slijedi novo preslagivanje struktura, odnosno utvrđivanje pozicija moći, „obijača arhiva“, „dilera transkripata“. Slijedi novi-stari sukob, „mini sukob civilizacija“. Sukob „klavira“ i „gange“. Slijedi nova katarza Hrvata.
...silovana Hrvatica, policajca vuče za ruku, pokazuje silovatelja, ali, u hrvatskom kazalištu hrvatski vojnik pati – grize ga savjest, nije spriječio silovanje Srpkinje. Pa još jedna komedija (Brešanova) na račun Katoličke Crkve. Opet neka Lika – kino, neki Karašićev pukovnik. E, tu je bolest struktura jer SANU-ov projekt – masovno silovanje, je općepoznata stvar, a drama „Žena bez tijela“ je sloboda mišljenja, sloboda mašte. Umjetnost po koljivu.
Oglasi se i Matica hrvatska glede specijalnog rata protiv Hrvatske što je nastavak tog istog rata. Novo Karađorđevo – „Titovo“, „sječa desničara“, „sječa ekstremista“. Gospodo iz „Matice“, „svastika iz Livorna“ (nogometna utakmica između Hrvatske i Italije, na tribinama igrališta nekoliko stotina navijača raspoređenih u svastiku), pa drama „Žena bez tijela“, kao i „zajednička književnost“, Pula – Kiklop, Mirko Kovač je specijalni rat protiv Hrvatske.
Gotovina kao Tito. Tito je hrvatsku Istru i Dalmaciju vratio Hrvatskoj „što je D'Annunziju 1915. dao Pavelić u Londonu“, lažu li mrzitelji Hrvata i Hrvatske. Tako Gotovina ukida zločinački pothvat što je napisao Tito – Titići. Istina je da su Nikola Pašić i beogradski dvor 1920. i 1924. kroz protuhrvatske Rimske i Rapallske ugovore i sporazume Italiji prepustili južnohrvatski teritorij (dio Dalmacije, dio Riječkoga primorja i neke otoke), dok je Istra otprije i bila pod okuacijom stranaca – stoljećima Austrije, a zadnjih godina i Italije.
Dakle, postoji projekt poznatog scenarija... pacifizam, tolerancija, suživot, zajednički jezik, desnica, ekstremizam, valcer i kubure, neovisno pravosuđe, emigracija i general Hopp. Jasno, uloge su odavno podijeljene, gurui „valcer pacifizma“ prate taj projekt. Induciraju, simuliraju i insinuiraju, a odvjetnici „valcer pravosuđa“ procesuira(ju)t će sve „ratne zločine“. Normalno, sve, po koljivu. Dok Mađari donose zakon o zabrani prodaje mađarskih nekretnina, zemljišta strancima, u Hrvatskoj prodaju nadzemlje i podzemlje, nekretnine i pokretnine strancima. Poslovni ljudi u Hrvatskoj kukaju, nema stranog ulaganja.
A koliko je Hrvatska dobila od MOL-a za prodaju INA-e? A koliko umirovljenicima vratila duga? Nije li s tim novcem (dug umirovljenicima) Hrvatska uistinu mogla modernizirati svoju INA-u? A zašto je ubijen hrvatski književnik i odvjetnik Lujo Medvidović u Osijeku? Zbog hitnosti primjene zakona protiv laži, mržnje, vrijeđanja, klevete i sramoćenja? Može biti. Pokojni Lujo 4. siječnja 2013. U „Hrvatskom slovu“ kaže: „Pravda je sebe opravdala“. Pa spominje Milana Šufflaya. Završi kao Šufflay.
Jure Vukić, Tribanj
Nekažnjeni ubojice Hrvata iz sela Kostrići
Petnaestoga studenoga 1991. četnici ubili obitelj Jurić i njihovo dvoje djece od dvije i četiri godine
Selo Kostrići u općini Majur pokraj Hrvatske Kostajnice je već za vrijeme jugokomunističkih vlasti pratila sudbina većine hrvatskih naselja, posebno onih u krajevima naseljenim Srbima, u kojima se zbog snažne velikosrpske hegemonije, stalno smanjivao broj Hrvata. Tako je od 117 stanovnika prema popisu iz 1948., u Kostrićima 1991. živjelo samo 15 stanovnika. Vrhunac srpskog terora nad kostrićkim Hrvatima dogodio se 15. studenog 1991. za vrijeme srpske okupacijske vlasti na tom dijelu Banovine, kada su pobunjeni Srbi počinili stravičan pokolj svih 16-ero u selu zatečenih stanovnika, zbog čega se Kostriće u proteklih dva desetljeća često nazivalo najtužnijim selom u Hrvatskoj.
Među mučki ubijenim Hrvatima su i dvoje djece u dobi od 2 i 4 godine, Dario Jurić (Zlatkov) rođen 1987. i Tomislav Jurić (Zlatkov) rođen 1989, i njihovi roditelji, majka Vera i otac Zlatko. Nakon počinjenog pokolja civilnog stanovništva, zločinci su selo Kostriće potpuno spalili, a vrijednu pokretnu imovinu otuđili. Do današnjega dana je identificirano samo sedam žrtava, a tijela pojedinih žrtava nisu ni pronađena.
Hrvatsko pravosuđe je na temelju kriminalističke istrage PU Sisačko-moslavačke, već u studenome 1991., uspjelo utvrditi da su ratni zločin u Kostrićima počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. „SAO Krajine“ pod nazivom "Kaline" iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević. Ta srpska postrojba je već sredinom listopada 1991. pobila zarobljene hrvatske civile i policajce kod naselja Volinje, a sumnjiči ju se i za ubojstvo dvojice ruskih novinara kod Hrvatske Kostajnice 1. rujna 1991. godine.
O zločinu u Kostrićima pronađen je izvornik Zapisnika o ispitivanju okrivljenog Stevana Borojevića Ćuka kod istražnog suca Milenka Momčilovića na okupacijskom Okružnom sudu u Glini 21. svibnja 1992., zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 47. stavka 2. toč. 1. Kaznenog zakona Srbije, kao i druga izvorna dokumentacija okupacijskih vlasti tzv. „Republike srpske krajine“ pronađena nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" u kolovozu 1995., koja je predana MUP-u RH-e i Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s „jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem srbijancem“, dobio naredbu o „čišćenju“ sela Kostrića. Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, a mlađa žena da se tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine. Navodi da je tek sutradan saznao da je cijela obitelj pobijena. Unatoč postojećim dokumentima, svjedočenjima i podatcima pribavljenih u istrazi, nadležno Državno odvjetništvo RH do današnjega dana nije podignulo optužnicu protiv počinitelja tog ratnog zločina, koji prema dostupnim podatcima, žive u susjednoj Bosni i Hercegovini na području tzv. Republike srpske.
Dok se takvim dokazima ne poklanja vjera, nije nam se moguće ne prisjetiti iznimno revnosnog postupanja Državnog odvjetništva RH u postupcima protiv hrvatskih branitelja, uključujući njihove zapovjednike i generale HV-a, kada se poklanjalo vjeru iskazima svjedoka koji su 1991. bili oružani napadači na Republiku Hrvatsku, a potom ih se dovozilo svjedočiti iz Srbije, gdje su prethodno podrobno pripremani i upućivani za svjedočenja u svrhu donošenja osuđujućih presuda optuženim hrvatskim braniteljima, ili se pak osuđujuća presuda donosila na osnovi iskaza moralno i zdravstveno upitnih osoba, kojima su u svrhu željenog svjedočenja, u potpunosti opraštana navodno osobno počinjena ubojstva. A samo na području Sisačko-moslavačke županije su do sada otkrivene 43 mnoštvene grobnice Hrvata koje su pobili pobunjeni Srbi, većinom tijekom 1991. i 1992. godine.
Javnosti su poznatije one u Petrinji, Glini, Baćinu, Hrvatskoj Kostajnici, Donjem Hrastovcu, Sunji, Gornjem Viduševcu, Novom Selu Glinskom, Glinskoj Poljani, Borojeviću i Gornjem Taborištu. Spomen obilježje mnoštvene grobnice u Hrastićima koje je otkriveno 18. svibnja 2011., simbolički je bilo 16. spomen-obilježje mnoštvene grobnice u toj hrvatskoj županiji.
Za sve te mnoštvene srpske ratne zločina nad Hrvatima Banovine i Pounja, jednako kao i za stravične srpske zločine počinjene u Borovu Selu, Škabrnji, Voćinu, Kusonjama, Bučju, na Vukovarskom sajmištu i Ovčari, Lovasu, Tovarniku, Antinu i drugim hrvatskim mjestima, gotovo da nitko od srpskih zločinaca nije osuđen. Istodobno, nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, pojedini vodeći hrvatski dužnosnici i čelnici tzv. nevladinih udruga, koje su se prethodno posebno iskazivale djelovanjem upravljenim izricanju osude za ratni zločin udruženog zločinačkog pothvata, javno su tražili da procesuiranje zločina počinjenih tijekom i nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“ iz 1995., bude prioritet hrvatskoga pravosuđa?
S pravom se pitamo, na temelju koje se to moralne, etičke ili zakonske norme smije vrijeđati žrtve, dijeleći ih na važnije i manje važne ili još gore, na važne i nevažne? Ako već utvrđujemo prioritete u istraživanju žrtava i procesuiranju ratnih zločina, zar se naravnim mjerilima prioriteta ne ukazuju tek vrijeme počinjenja zločina i raspoloživost dokaza?
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Za objavu na mrežnoj stranici Radio Vatikana, popis ubijenih i nestalih žrtava sela Kostrići 15. studenog 1991. godine:
1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine
4. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.
Željko Tomašević
hrsvijet.net, 17.1.2013.
Nova avangarda
U Zagrebu pucaju podmetnute bombe. Policija uhićuje sumnjivce. U uzama su „Nebeski Jahač“ (Vojislav Blažević iz Zagreba) i „Komandir Šamil“ (Damir Majić iz Trogira). Okolo vlasti, rekao bi Krleža, perhučeju Zagrepci kak okolo turnja preplašeni vrepci. Ali to, vele mjerodavni, „nije terorizam“. Nego što? Gnjusni čini „luđaka, patologa“, precizira gradonačelnik Milan Bandić. On se, dakako, ne boji. Druge njega more brige. Iznevjerila ga gradska zimska služba, a lokalni su izbori pred vratima! Bandić, dakle, „mora delat“. Uspostavit će čvrstu „vertikalnu i horizontalnu subordinaciju“ i zajedno će s građanima preko noći „pojest snijeg“. Kao prošli put, „kaj ne?“
Tako u „bazi“, a kako u „nadgradnji“? Bivša totalitarna avangarda radničke klase (SDP, HNS, IDS, HSU) posve se demokratizirala. I humanistički svestrano izobrazila. Kao takva, ona se razvila, a u što drugo nego opet u avangardu? Danas je ona avangarda lezbijsko-pedersko-biseksualno-transvestitske klase (LGBT class). No, jednako je bojovna. Vidjeli smo kako njezine udarne brigade jurišaju na zagrebački Kaptol. Kao u „posljednji odlučni boj“ s biskupima, koji „lažu“ (Željko Jovanović), i nadbiskupom, koji „ne čuje dobro“ (Predrag Matić Fred). A nije, tako mi psa, nova avangarda ni manje humana nego što je bila avangarda radničke klase. Ona, kao što vidimo, u jeku borbe s biskupima, nesebično šalje svoga vođu Zorana Milanovića u Beograd da razbija „led“ oko Ivice Dačića.
Ali ne može se na političkoj razini sagledati sva ljepota i dobrota nove avangarde. Razlog je tomu banalan. Nova je naime avangarda na vlasti. Zato treba zaviriti u sublimaciju njezine politike, u njezine duhovne listove – Morgenblatt i Abendblatt, i pogledati tzv. javnopravnu televiziju. Tamo pak vlada opće suglasje. Nitko nema lijepe riječi ni za što što je nova avangarda učinila u politici, u društvu, u gospodarstvu, u kulturi, u znanosti, u školstvu. Tko ne kudi, gunđa ili šuti.
Ali kada čuše izjavu Valentina Pozaića, pomoćnog biskupa zagrebačkog, da Hrvatskoj trebaju nova Oluja i lustracija, svi se dignuše na stražnje noge. „Lijevi“ Inoslav Bešker i „desni“ Zvonimir Despot jednako vidješe u toj izjavi strahotu. Biskup se služi „govorom mržnje“ i poziva na oružje! Smiješno. Tako učeni ljudi razumiju Bandićeve „patologe“ i „horizontalnu subordinaciju“, a ne razumiju Pozaićevu metaforiku? Ne razumiju metaforu metafore „Oluja“ – oslobođenje od okupacije, ne razumiju metaforu „lustracija“ – očišćenje pamćenja. Od čega? Od prošlih zala i mržnje. Takvo nerazumijevanje može biti samo plod intimne aksiologije u kojoj je Oluja negativan pojam.
To je međutim tematika koju najbolje rasvjetljuje Branimir Pofuk. Pofuk grdi teologa Adalberta Rebića što pedere naziva pederima. Zašto? To zna samo Pofuk. „Peder“ je u pravom značenju vrijednosno neobilježena riječ, razgovorno pokraćen grecizam „pederast“ (grč.: ???? – dječak; ???? – ljubim). Ali to ne priječi Pofuka da zatim pederskom parafrazom apostola Pavla pouči Rebića: „Nema više peder – lezba! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu.“ Pofuk grdno griješi. U toj stvari ne treba parafrazirati. Apostol drugdje (1Rim 1, 26 – 28) posve jasno osuđuje homoseksualne snošaje. Pofuk je preuzetan u svakovrsnoj ljubavi, pa ljubi i nečiste strasti I. G. Kovačića. Stoga u ime hrvatskoga pjesništva brani njegovu pjesmu Mrzimo vas. Brani je od mržnje biskupa Pozaića, koji bi, gle divljaštva, taj himan četničko-partizanske humanosti okrutno lustrirao.
A kako ono ide? „Mrzimo vas, hulje, / Mrzimo, krvnici,/ Vi, pljačkaške rulje!/ U majčinoj klici/ Kunu vašu djecu utrobe svih žena/ Iznad našeg doma/ Bombom porušena./ Naše ljute guje/ Kroz kost će vam gmizat,/ Pobješnjele kuje/ Crijeva će vam lizat/ Muhe zukavice i smrdljivi crvi/ Osvetu će množit u crnoj vam krvi/ Srcem bismo jeli/ Pogano vam meso/ Na lešine sjeli/ I kliktali bijesno,/ Smrdežima vašim punili bi pluća/ Za pobjede nove, nova nadahnuća.“
Ne, to nije osvetnički vrisak razorenog Vukovara. Iz hrvatskih je čitanka OESS svojedobno „lustrirao“ pjesmu Antuna Šoljana Vukovarski arzuhal. Zbog refrena „Platit ćete Vukovar“. Ali da su, što je nezamislivo, Vukovarci tako ružno izrazili svoj jad kada su im Srbi 1991. razarali grad, koliko bi Pofuk za to imao razumijevanja? Bi li nova avangarda tako čuvala taj izraz jada kako čuva navedenu hrvatsku sramotu i njezine zločinačke ostvaraje po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini? Sigurno ne bi. Ne bi joj trebao – „Za pobjede nove, nova nadahnuća.“
Benjamin Tolić
noviultimatum.com
SVETA POLITIKA
Reforme, antikorupcijska kampanja, izbori, referendum, natezanje sa Srbijom, srljanje u EU, facebook-revolucija, neke su ključne teme sadašnjega trenutka mizerabilne posthrvatske pseudopolitike, metapolitike, one koja se bavi samom sobom, umjesto da se bavi nacionalnim vizijama i narodnim dobrom. „Jugo“ postaje „Euro“, Jaca crna kraljica Posthrvata smije li se opet smije, a neka anketa, doduše nepouzdana kao i sve druge, daje njezinoj stranki Hadeze 6, 6% glasova na izborima kada bi se danas održali. Možda ovoga puta i nije posve pogrješno.
I tako nas ova manjevrijedna uzurpatorska klika lopuža i diletanata, mediokriteta i budaletina, izroda i veleizdajnika, iz dana u dan bombardira, terorizira, danonoćno nam smrtno dosađuje svojim ludorijama i bljuvotinama, banalnostima i trivijalnostima bez imalo poštenja i pameti, svježine, strasti i nade, štoviše, svojom ustrajnom rehabilitacijom propale jugoslavije i njezinih lažnih svetinja, takva je politika sebe bezostatno i nepovratno kompromitirala već svojom neojugoslavenštinom i od te će sramote konačno propasti. Osim toga, politička niskost i bijeda kakve trpimo najbolji su način odbiti narod od politike, ogaditi mu ju da on svaku politiku proglasi bludnicom. Ali nije to svaka politika, baš kao što niti svaka žena nije.
Friedrich Nietzsche govorio je o velikoj politici, a za nju hoće se velikih ljudi, velikih projekata, velikih vizija, hoće se elite i aristokracije, plemenitog herojstva, bezuvjetne stege, pristajanja na autoritet i hijerarhiju, te pripravnosti na žrtvu. Nije nam sve to nepoznato i strano, ne pripada neostvarivim područjima utopijskoga. Sve smo to već vidjeli, bilo je na djelu – u hrvatskom obranbeno-osloboditeljskom Domovinskom ratu.
Ima politike, moguća je politika, koja nije naprosto skučena i ograničena, provincijalna i malograđanska, konformistička, oportunistička i karijeristička. Ima politike, moguća je politika, koja ne žudi osobnoj koristi nego visokim narodnim svrhama. Politika ideja, ideala i vizija. Politika u kojoj se zrcali ono svečano i uzvišeno, otmjeno i plemenito.
To je sveta politika. Sveto nije samo ono što je izravno religiozno, vjersko ili crkveno. Vrhunska umjetnina je sakralna i ako nema sakralne teme, ako ne priča o bogovima, ako ne slika svece, ako ne sklada mise i oratorije. Vrhunska je umjetnost sakralna, ona u sebi nosi svetost jer u sebi nosi duh, jer je od duha, a ovaj je uvijek u dosluhu s Božjim duhom, s vrhovnim duhom koji je Bog.
I velika, sveta politika ona je koja stoji u dosluhu s Bogom, pa je tek tako moguće da bude u službi zbiljskih ljudskih stvorenja i bodoganih nacija ovoga svijeta. U velikim vremenima to se otvoreno priznavalo i branilo. Kralj je uvijek bio okružen osebujnom aureolom svetosti, sveti kralj. U poganskom Rimu vladare se (prema istočnjačkom modelu kojega je prihvatio Aleksandar Makedonski) deificiralo, obogotvoravalo. Držalo se da je kralj Božji pomazanik, da vlada Božjom voljom, Dei gratia, milošću Božjom. Kinezi su izvor vlasti svodili na mandat Neba, ne na „slobodne i poštene izbore“. Vladajući, elita, to znači electi, oni izabrani, ali ne ljudskom nego Božjom odlukom. Gdje je vladar, tu je uvijek bio i svećenik, duhovnik, žrec. Vladar je ujedno i prvosvećenik u bizantskom konceptu cezaropapizma, koji je ustrajao sve do ciparskog etnarha, narodnog vođe, nadbiskupa (ili arhiepiskopa) Makariosa. Preko vladara, za različite religije i civilizacije, zapravo vlada Bog: teokracija, sve do svojih ublaženica primjerice u institutu državne crkve. Uostalom i politička filozofija podrijetlo, izvor vlasti opetovano traži u Bogu: čovjek sam po sebi, grješan, nesavršen, propadljiv, smrtan – ne bi imao ovlasti vlasti da mu nije delegirana od pantokratora, svevladatelja, kako bizanske ikone vide Krista. I stoga kršćanski mislilac kakav je sveti Augustin nasuprot ovoj pokvarenoj zemaljskoj državi umuje o Civitas Dei, Državi Božjoj, ali ona je već ovdje u nama i u ovozemaljskim institucijama, kao zbiljska mogućnost.
U uvjetima moderne i postmoderne sekularizacije i demokratizacije nije moguća izravno sveta Država, niti je potrebna. I mi, protivnici Francuske revolucije, prihvaćamo za naše sadašnje okolnosti načelo odvojenosti Crkve od države, ali i države od Crkve. Ispunjenost politike onim velikim, sakralnim, svetim, nešto je sasvim drugo. To nije ni cezaropapizam niti klerikalizam. To je imperativ da se politika oplemeni, da se očisti i uzdigne, da se posveti visokim i vrijednim ciljevima za koje se živi i mrije. Tek takva politika bit će kadra uzdići i sadašnju nesvjesnu, zavedenu i zaluđenu rulju po sebi, kojoj su nametnuti tek najelementarniji porivi pukog preživljenja, bit će ju dakle kadra uzdići na višu razinu Bitka, pretvoriti ju u samosvijesnu, ponosnu i dostojanstvenu Naciju za sebe. Tako na neki način ne bira zapravo narod politiku, nego prava, nepatvorena politika bira narod, stvara Novu Naciju kao što je i inače pozvana, nasuprot tekućim uresnim popravcima, stvarati uistinu Sve Novo.
Da bi u nama i oko nas konačno zaživjelo sve čisto i zdravo i plemenito, Sve
Novo, za početak potrebno je biti, moramo biti i budimo:
Za Dom Spremni!
Destra
Zagreb, 9. siječnja 2013.
Antropologija umjesto ideologije
Čovjek dolazi na ovaj svijet s obiljem sposobnosti koje je potrebno njegovati i razvijati kako bi se ispravno razvile i obogatile njegovu osobnost. Polazeći od onih tjelesnih pa intelektualnih i emocionalnih, dolazimo do etičko-moralnih sposobnosti, do savjesti, po kojima čovjek jest čovjek. O tome govori filozofska i teološka disciplina - antropologija.
Potreba odgoja za dobro, za univerzalne moralne vrednote, za osobe značaja i časti i dostojanstva, za poštivanje svijeta intime, napose djeteta, više je nego očita.
1. Antropologija
Antropologija promatra čovjeka-osobu u njezinoj cjelini = čovjek tijelom i dušom jedan (GS 14). Zato smatra da je kod odgoja djeteta i mlade osobe važan cjelovit i uravnotežen razvoj na svih tim područjima. Banalizacija tijela -spolnosti – banalizacija je čovjeka.
Kršćanska antropologija temelji se na onoj biblijskoj: čovjek stvoren na sliku Božju; muško i žensko – stvori ih. I njih dvoje bit će jedno tijelo. I kad budu jedno - mogu se naći u troje (Post 1,28; 2,24; Mk 10,6 ). Ljubav i rađanje – prokreacija – idu zajedno.
Neo-komunistička i liberalno-fašistička kulturno-antropološka revolucija ne poznaje čovjeka kakav je do sada bio poznat: ens rationale = razumno biće, homo sapiens = mudro biće, imago Dei = slika Božja. Čovjek je sada stroj za udovoljavanje seksualnih poriva: ne prepoznaje ni zadivljenost ni zaljubljenost, ni ljubav ni rađanje, ni čistoću ni vjernost, ni žrtvu ni solidarnost.
Gdje su u toj razuzdanosti - djeca? Pogani su Rimljani znali: Djetetu dugujemo najveće poštovanje. O djeci, među ostalim, Isus kaže: 'Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku' (Mt 18,6). Koliko sablazni u tom zdravstvenom odgoju?
2. Historia magistra vitae
Povijest je učiteljica života. Kada su prezrene temeljne vrednote ljudskog osobnog i društvenog života, njihovo mjesto okupira relativizam, anarhija i konačno diktatura.
Ne treba zaboraviti da je nacizam došao na vlast putem demokratskih izbora. Zlorabeći načelni legitimitet i zadobiveni mandat, zaveo je diktaturu - i dalje je poznato. Treba li upozoravati na sličnosti s komunizmom u Hrvatskoj danas?!
Navodna demokratska vlast u Hrvatskoj, ili, kako je rekao sisački biskup mons. Vlado Košić, odnarođena vlast http://forum.dnevno.hr/kolumne/55394-koja-je-vlast- narodna.html; uspostavljena je nakon redovitih izbora, i hvasta se da je dobila mandat za svoju ideologiju.
Poznato je: za uspješnu manipulaciju potrebno je stvoriti bezličnu masu, pojedince i društvo bez svijesti o svom dostojanstvu i pravima, i bez identiteta.
Budući da su zakazali u odgoju roditelji i vjeronauk (!?), tako zbori Ministar, treba uvesti režimski odgoj. 'Kurikulum zdravstvenoga odgoja – u kojem se nalaze 'moduli o spolnoj/rodnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju' – ne poznaje i odbacuje cjelovito vrednovanje osobe pojedinca, ustanove braka i obitelji.
Pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće se program indoktrinacije ideologije homoseksualizma, erotizacije i seksualizacije djece od najmlađe dobi. Šutke se prelazi preko već dobrano poznatih zlih posljedica takvih eksperimenata s djecom širom svijeta.
Nakon 'ukazom' uvedene revolucije-odgoja više nema 'muško – žensko', više nema spola, postoji samo rod: proizvoljni izbor začudne ideologije. Više nema 'otac' i 'majka', nego 'roditelj A' i 'roditelj B'. Što će biti s djecom? – Vjerojatno: 'uradak U, V, Ž' - itd.
Neki se od tih zastupnika 'revolucije - prevrata' pozivaju čak i na Bibliju: kao da zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu!
Adam i Eva: 'Njih dvoje bit će jedno tijelo' (Post 2,24). Adamu i Evi udijeljen je prvi blagoslov u Knjizi života - Bibliji: 'I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!' (Post 1,28).
Taj božanski stvaralački čin, upisan u samu narav čovjeka – naravni biološki i moralni red, razlog je zašto muškarac ostavlja oca i majku, i postaje jedno tijelo, jedna duša, sa svojom ženom. Oni više nisu dvoje nego jedno. Kad njih dvoje budu jedno, mogu se naći u troje – nastanak novog ljudskog života, prokreacija nove osobe na sliku Božju.
Rodna ideologija, izrod ideologije homoseksualizma, niječe očitu činjenicu postojanja ljudskog bića kao muško i žensko, kao temelj obitelji i društva i budućnosti naroda, uvodi u poremećaj spolnog identiteta, a što je teška bolest (http://medical- dictionary.thefreedictionary com/ gender+ identity+disorder); Odatle izvire pitanje: 'Ima li ministar Jovanović vaginu?'
Ta je ideologija pobuna protiv činjenica, protiv evidentne stvarnosti, protiv zdravog razuma, protiv prokreacije, protiv prirodnog moralnog zakona; to je pobuna protiv Stvoritelja - Ljubitelja i Darovatelja života (Mudr 11,26).
Nakon što je dokinut nordijski 'Rodni institut' – zbog kako je objašnjeno šarlatanstva, ovaj ministar i njegov agent, u Hrvatsku uvode u ime znanosti 21. stoljeća – šarlatanstvo.
Sve je isplanirano i učinjeno tiho i konspirativno, urotnički, podzemno. I nije ih sram.
4. Papagajski fenomen
Bilo bi vrlo zanimljivo sociološko, i ne manje psihološko, istraživanje papagajskog fenomena ponavljanja fraze 'znanost 21. stoljeća'. Predstavlja li fraza 'znanost 21. stoljeća' nebulozni 'Plan 21' ili pak poruku praznovjerja 21. stoljeća 'Aquarius – doba zla'? Nakon što su nas doveli u ekonomsko smeće, hoće li nas sada strovaliti i u moralni kaos – u doba zla?
Medicina je znanost, jednostavno rečeno, koja polazi od rezultata istraživanja i provjeravanja, pa se voli nazivati 'evidence-based medicine'. Uzmimo dva slučaja:
1. U vrijeme rasprave o in vitro oplodnji – zapravo o identitetu, dostojanstvu i pravima ljudskog embrija - ministar zdravlja i bolesti prezreo je svoju struku, odbacio je evidentnu činjenicu da ljudski život počinje začećem, te ustoličio princip prohtjevnosti: život može početi od početka, negdje kasnije, nakon poroda – prema nečijem prljavom interesu. I sve to, isticao je, u ime znanosti 21. stoljeća.
2. Sada u raspravi o odgoju, što je pitanje humanističke naravi, antropologije, svijeta vrednota, izrazito etičko i moralno pitanje, pitanje životnog opredjeljenja za dobro ili zlo – ministar prosvjete, u ime znanosti 21. stoljeća, priziva matematiku: 1 + 1 !
Izbor ne dopušta, niječe slobodu i mogućnost izbora, provodi nasilje, proizvodi žrtve: kao da još uvijek živi u oblacima partije, terora centralnog komiteta. Što poželi – to naredi. Njegove su želje - zakon. On ima mandat, on ima vlast (www.zdravstveniodgoj.com/;)
Stavi li tko, u ime demokracije, u pitanje ministrovu diktaturu, neka bude spreman da dobije jednu od etiketa: dezinformacija, sve vrvi od neistina, neistinito i lažno, uznemirujete javnost, manipuliranje roditeljima, zlonamjeran, zločest, kriv, neodgovoran, ukrao Božić, sram vas bilo – minorna udruga (a GROZD ima 40.000 članova-podupiratelja).
Za druge udruge, ma kako dubioznog podrijetla, karaktera, financiranja i djelovanja, ne pita se broj članova. Po načelu jednakosti ili diskriminacije? Sve u stilu: 'nova pravda' - stara nepravda, jer to je selektivna pravda.
Ako li ste pak hijerarhijski dio Crkve, biskup ili kardinal, onda možete uživati u nekim od ovih komplimenata:
'Sve što smo ovih dana čuli od biskupa su zločeste laži, a s ljudima koji lažu ja jednostavno ne mogu razgovarati. Crkva djeluje neprihvatljivo, zlonamjerno i dezinformirajuće' (http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jovanovic-Biskupi-lazu-a-ja-s-lazljivcima-ne-razgovaram).
Drug ministar posjeduje dar čitati namjere – zle.
I premda je svečano i drsko izjavljivao kako na to pitanje više ne će utrošiti ni minute, ministar papagajski i nadalje ponavlja iste bedastoće. I ne pogleda se u ogledalo – savjesti.
Čija li je ono notorna parola opstanka: 'Lažite, lažite – nešto će uvijek ostati?!'
Svim silama ministar hoće nametnuti dojam da nije imao ni kućnog ni školskog odgoja, da nije prijateljevao s knjigom 'Bonton – pravila lijepog ponašanja'.
Neo-komunisti nadmašili su paleo-komuniste. Kao da su nošeni slovom i duhom njihove himne humanosti, zapravo one 'ode mržnji', sotonskog nadahnuća: 'Mrzimo vas'.
Da - ta 'oda mržnji' živi i danas, i truje ljudske duše. U autorovo se ime, još uvijek svake godine, održavaju skupovi i dijele prestižne nagrade (http://www.hrsvijet.net/index.php? option= com_ content &view=article&id= 12911: goranovo-proljeće-ustvari-je-sumrak-goranova- uma&catid=43:glas- hrsvijeta&Itemid =151) Mrzimo vas – i to ulazi u znanost 21. stoljeća!?
5. Hrvatska država 'slučaj' ili ponos
Hrvatska je država s visokog vrha s prezirom ožigosana kao 'država–slučaj'. U slučajnoj Vladi slučajni drug ministar može prijetiti, vrijeđati, ponižavati, omalovažavati, rugati se. A ne izostaju ni odmazde. Ima u toj družini više bolesnika.
Ako orkestar svira falš, u pitanju je dirigent - i njegova sjena.
Ima li tu kakvog posla za Hrvatsko žrtvoslovno društvo? Kolike su tu već sada žrtve diskriminacije: od djece i njihovih roditelja, preko učitelja, ravnatelja osnovnih i srednjih škola, do drugih javnih djelatnika? Nije li tu već cijela povorka žrtava.
Nije u pitanju samo jedna Karolina - živi povijesni primjer žrtve i stradanja za istinu, za časno i etičko djelovanje u sredstvima društvenog priopćivanja – u 21. stoljeću! (http://www.vecernji.hr/ vijesti/hrt-se-ispricao-zbog-emisije-spolnom-odgoju- okrivio-urednicu-clanak-492189).
HHO, ili haha-hoho, kakav je – takav je, inače miljenik HTV, sada njegova izjava o odgoju nije mogla dobiti mjesto na HTV? Razmišlja li tko o tome?
U onom letku 'O programu zdravstvenog odgoja' (Tajništvo HBK, Advent, 2012.), za koji je drug Jovanović hrvatskome narodu putem televizije objavio da vrvi neistinama, a da nije naveo ni jednu, stoji nekoliko upita koji počinju sa: 'Je li vam svejedno što će vaše dijete učiti …' – i navodi se u nekoliko točaka što će sve to učiti.
Doista: je li vam svejedno što će vaše dijete učiti u školi koju vi plaćate? Škola se ne uzdržava partijskom članarinom ministra, već visokim nametima poreza na više nego skromne prihode brojnih roditelja.
Trebalo bi biti jasno: djeca nisu vlasništvo države, bila ta država demo-kratska ili demon-kratska, paleo-komunistička ili neo-komunistička. Djeca su ono najvrjednije u životu roditelja; djeca su njihova budućnost.
Pitanja u spomenutom letku sudbonosna su za ovu i buduće generacije, jer zlo se nameće silom državnog totalitarizma, jednoumlja. To je liberalni fašizam. Mogućnost izbora – nedopustiva je; sve u ime partijske demokracije.
Uistinu, ta pitanja ne smiju ostati bez odgovora. Svima vama hvala na vašoj nazočnosti: Svi mi danas ovdje okupljeni, već smo dio odgovora, dio utemeljene nade za budućnost. I mi smo u povorci slavnih Generala: Ante i Mladena.
Mi smo za državu Hrvatsku – državu ponosa, časti, dostojanstva i djece i odraslih.
Hrvatskoj je potrebna nova oluja. Hrvatskoj je potrebna lustracija.
Hvala na pozornosti!
Mons. Valentin Pozaić
Zagreb, 9.1.2013.
Bog je stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu!
Predstavnici Crkve, građanskih i braniteljskih udruga s okruglog stola 'Jovanovićev zakon o spolnom odgoju u školama je poguban' poručili su da se Hrvatska nasilnim uvođenjem zdravstvenog odgoja vraća u jednoumlje i srlja u totalitarizam.
- Mi smo ovdje da upozorimo na duboku moralnu krizu koja je izazvana nepromišljenim, brzopletim zakonom kojim se hoće u škole uvesti spolni odgoj na način koji nije primjeren ovoj zemlji. Tradicionalne vrijednosti života, čovjeka, prirode čovjeka su ono što hoćemo, zagovaramo - rekao je prof.em. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i voditelj okruglog stola 'Jovanovićev zakon o spolnom odgoju u školama je poguban'.
Okrugli stol održan je u srijedu u Društvenom domu grada Zagreba. Organizirali su ga Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Koordinacija braniteljskih udruga grada Zagreba. Tema je bila zdravstveni odgoj.
Pomoćni biskup zagrebački, mons. dr. sc. Valentin Pozaić, u svom je nastupu bio osobito jasan.
- Neokomunistička i liberalno fašistička kulturno-antropološka revolucija ne poznaje čovjeka kakav je do sada bio poznat, kao razumno biće, mudro biće, slika Božja. Čovjek je sada stroj za udovoljavanje seksualnih poriva - rekao je. Dodao je kako se 'navodna demokratska vlast u Hrvatskoj hvasta kako je dobila mandat za svoju ideologiju', a zapravo želi manipulacijom stvoriti bezličnu masu, pojedinca i društvo bez svijesti i identiteta.
- Neki od tih zastupnika revolucije prevrata pozivaju se čak i na Bibliju. Kao da zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu - rekao je.
Kritizirao je i odnos ministra Željka Jovanovića prema Crkvi. Podsjetimo, Jovanović je nedavno biskupe nazvao lažljivcima, a Crkvu zlonamjernom.
- Ministar svim silama hoće ostaviti dojam da nije imao kućnog odgoja, da nije prijateljevao s knjigom Bon-ton - kazao je Pozaić i zaključio:
- Mi smo za državu Hrvatsku, državu ponosa i časti, dostojanstva. Hrvatskoj je potrebna nova Oluja; Hrvatskoj je potrebna lustracija.
Uz predstavnika Crkve, tribini su se odazvali i predstavnici građanskih i braniteljskih udruga. Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica Domovinskog rata, rekla je kako se branitelji nisu prolijevali krv za ovakvu Hrvatsku.
- U Hrvatskoj iz dana u dan nestaju demokratska načela što se vidi na mnogim primjerima kroz koje se ponovo vraća jednoumlje. Tako je i s uvođenjem zdravstvenog odgoja. Politička jednostranost, udružena s medijskim linčem, svakog tko misli drugačije omalovažava, progoni, etiketira najgrubljim riječima - smatra Bartolić.
Svog je predstavnika imala i udruga GROZD, poznata po protivljenju četvrtom modulu zdravstvenog odgoja. Janko Živković podsjetio je da Udruga iza sebe ima 40.000 roditelja te prozvao ministra zbog manipulacije.
- Ministarstvo, na čelu s ministrom Jovanovićem, koristeći političku moć koju ima preko medija, stalno ocrnjuje i prikazuje građansku udrugu kao crkvenu. Uz to pokušava nametnuti da se vodi rasprava između države i crkve, sekularizma i crkvene države, što nije istina. Temeljni problem u ovoj raspravi je poštivanje građanskih sloboda - kazao je Živković. Kao negativan primjer uvođenja seksualnog odgoja naveo je Veliku Britaniju u kojoj je u posljednjih 20 godina, kako se odgoj provodi, svaka 30. djevojka u srednjoj školi bila trudna.
Povratak u budućnost...
Politički zatvorenik
DUVANJSKA DJECA – TERORISTI
Nedavno smo u Političkom zatvoreniku objavili dijelove nekih dokumenata duvanjske Službe državne sigurnosti (bezbjednosti) odnosno UDB-e, pod naslovom "Ako je nestalo UDB-e, nije udbaša". U tim dokumentima bilo je vidljivo koliko je, kako i koga pratila, proganjala i zlostavljala duvanjska UDB-a u zemlji i inozemstvu, te koga je smatrala teroristom i neprijateljem države i naroda. Ti takozvani neprijatelji i teroristi bili su uglavnom punoljetne osobe.
Prema UDB-inim tvrdnjama nisu neprijatelji bili samo punoljetni Duvnjaci i Duvanjke, nego i duvanjska djeca. Primjera radi, nazvali su teroristom dječaka koji je praćkom razbio staklo na Titinoj slici u razredu. (Usput budi rečeno taj mladi „terorist“ je sa sedamnaest i pol godina pristupio u Specijalnu postrojbu glavnog stožera hrvatske vojske "Frankopani" odmah po osnutku te postrojbe te se borio do konca rata i konačne pobjede Hrvatske vojske i progona srpskog agresora s hrvatskih prostora i konačnog oslobođenja.) Ništa manje nisu bila neprijatelj države i naroda i druga duvanjska djeca, koja su pjevala domoljubne, ali i druge pjesme, zbog čega su suđeni od šest mjeseci do dvije godine dana zatvora, koje su proveli u Mostaru i u Zenici. Pa, evo dajmo prostora dokumentima, koje objavljujemo u izvornom obliku:
Dana 3l. 07. 1984. godine u Donjem Brišniku, opština Duvno, u kući Pranjić Joze prilikom ispraćaja u JNA njegovog sina Dragana došlo je do pjevanja pjesama neprijateljskog sadržaja u kojem je učestvovao veći broj lica. Pjesme neprijateljskog sadržaja pjevane su od strane ove grupe i kroz selo.
Tom prilikom utvrđeno je da je bilo prisutno oko 60 lica, uglavnom sa područja MZ Brišnik. U provedenom postupku utvrđeno je da su pjevane slijedeće pjesme: „Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću“, „Oj crkvice na brišničkom brijegu u tebi se Pavelići legu“, „Ko to kaže jebo li ga ćaća da se crna legija ne vraća“, „Ja sam Hrvat na čelu mi piše i košulja na to mi miriše“, „Duvno moje ne volim te više u tebi se ćirilicom piše“.
Iste večeri pjevane su i pjesme vjerskog i nacionalističkog sadržaja: "Marjane, Marjane" u iskrivljenoj verziji, "Da je Isus Brišničanin bio, ko bi njega razapeti smio", "U Brišniku bijela ruža niče, pa i ona faljen Isus viče", kao i himna "Lijepa naša", prilikom čijeg pjevanja su svi prisutni ustali i u stavu mirno uzdignute ruke pozdravljali pjesmu, a neki od prisutnih su uzvikivali fašistički pozdrav "Haj Hitler".
Inicijatori odnosno učesnici u pjevanju pomenutih pjesama su:
1. Pranjić Zdravko, sin Ante, rođen 1962. godine u G. Brišniku, završio srednju kemijsku školu, nastanjen u D. Brišniku;
2. Prljević Slobodan, sin Andrije, rođen 1962. godine u Čitluku, član SKJ, student ONO i DSZ na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu;
3. Belić Ante, sin Mate, rođen 1963. godine u Brišniku, član SKJ, završio srednju vojnu školu u Beogradu, sada student ONO i DSZ na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu;
4. Belić Milenko, sin Frane, rođen 1961. godine u Brišniku, student Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu;
5. Tomić Ivan, sin Branka, rođen 1963. godine, student Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu;
6. Banović Božo, sin Joze, rođen 1962. godine u Brišniku, autoprevoznik;
7. Marinčić Ljuban, sin Joze, rođen 1965. godine u Mrkodolu, završio srednju tekstilnu školu, nastanjen u Mrkodolu;
8. Marinčić Ante, sin Karla, rođen 1964. u Mrkodolu, završio srednju građevinsku školu, nastanjen u Mrkodolu;
9. Dukić Mate, sin Ivana, rođen 1966. godine u Brišniku, učenik IV razreda srednje građevinske škole u Duvnu, nastanjen u Brišniku;
10. Dukić Ante, sin Ivana, rođen 1967. godine u Duvnu, učenik Srednjoškolskog centra u Duvnu;
11. Musić Branislav, sin Bože, rođen 1963. godine u Brišniku, student Pedagoške akademije u Sarajevu;
12. Musić Željko, sin Bože, rođen 1967. godine u Brišniku, učenik Srednjoškolskog centra u Duvnu;
13. Banović Ante, sin Frane, rođen 1961. godine u Brišniku;
14. Prljević Mirko, sin Mije, rođen 1966. godine u Brišniku, završio srednju školu;
15. Ćurčić Marko, sin Ivana, rođen 1965. godine u Brišniku, završio srednju školu;
16. Pranjić Ivan, sin Franje, rođen 1965. godine u Brišniku, napustio srednju školu;
17. Ćerdić Tomislav, sin Joze, rođen 1962. godine u Brišniku, KV mesar bez zaposlenja;
18. Musić Frano, sin Ivana, rođen 1967. godine, sa roditeljima živi u Melburnu - Australija, trenutno boravi u posjeti kod rodbine.
Osim pomenutih lica u pjevanju pojedinih pjesama učestvovali su i ostali prisutni, među kojima ima maloljetnika i djece.
Od gore pomenutih, devet lica je osuđeno od strane Suda za prekršaje na kazne zatvora od 60 dana, dok se protiv 5 lica vodi postupak.
Koliko god smo svjesni izraženijeg djelovanja grupa i pojedinaca neprijateljski orijentiranih prema socijalističkoj samoupravnoj i nesvrstanoj Titovoj Jugoslaviji, posebno u posljednje vrijeme, kada je i međunarodna situacija, a i situacija u zemlji dosta složena i opterećena različitim protivrječnostima i problemima, posebno na ekonomskom polju, ne možemo a da se ozbiljno ne upitamo šta je to i koje sa našom omladinom i djecom što ih pokušava okupiti oko mračne politike ustaštva, Pavelića i drugih neprijatelja ovog naroda i ove zemlje. Šta znači ako se tako drsko vrijeđa ličnost i djelo druga Tita, koga ne mogu a da ne poštuju i cijene i njegovi najljući protivnici i neprijatelji, ili to da se podstiče nacionalni razdor i netrpeljivost. I stariji i mlađi znamo, poznato nam je, da je to dovelo do besmislenog i krvavog bratoubilačkog rata.
Nedvojbeno je da je ogromna većina radnih ljudi, omladine i građana istinski i čvrsto, bez kolebanja, na liniji politike Saveza komunista Jugoslavije, za slobodan i nesmetan razvoj, bratstvo i jedinstvo, socijalistički samoupravni razvoj i nesvrstanu vanjsku politiku zemlje. Ali, istovremeno ne smijemo zaboraviti pa ni potcjeniti, djelovanje pojedinaca i grupa kojima nije na srcu ovakva Jugoslavija, koji nastoje ogromne rezultate i napore u društveno-ekonomskom i materijalnom razvoju zemlje, Republike i općine anulirati i obezvrijediti. Na to upozoravaju i događaji koje smo imali na našem području u posljednje godinu-dvije dana, kao što su kidanje slika druga Tita od strane nekolicine učenika O. Š. Bukovica, paljenje zastava na "Impovim igrama" pretprošle godine, crtanje kukastih križeva od strane nekolicine učenika u Srednjoškolskom centru, pjevanje neprijateljskih pjesama od strane grupe mladića iz Vedašića, kao i neke druge negativnosti, na razobličavanje negativnih pojava moramo razobličiti kolovođe koje pokušavaju da zavedu omladinu i djecu, svjesno ih gurnuti u neprijateljsku rabotu, a sami se predstavljaju kao lojalni građani. U daljnjoj aktivnosti organiziranih socijalističkih snaga ne smije se i ne može zanemariti činjenica da duže vremena pojedini svećenici, posebno iz reda katoličke crkve, na našem području otvoreno nastoje i pokušavaju manipulirati vjerskim osjećajima građana, naročito omladine. Naime, Ustavom zagarantirano slobodno ispovijedanje vjere i vjerskih osjećanja građana, što je u osnovi slobodna i privatna stvar svakog građanina ove zemlje, ne rijetko se od strane pojedinih svećenika - klerikalaca i kleronacionalista zloupotrebljava. Oni otvoreno pokušavaju da naprave razdor između vjernika i nevjernika (teista i akeista) neosnovano pričajući priče o ugroženosti vjere, poistovjećujući vjersko i nacionalno, gdje posebno pokušavaju da se postave kao navodni zaštitnici vjere i nacionalnosti. Najekstremniji među njima su fra Zovko Jozo, Križić Jozo i Perković Ante. Prva dvojica, zajedno sa ranijim gvardijanom Samostana u Duvnu fra Vlašićem Ferdom su bila suđena i izdržala kaznu zatvora. Čvrsto smo, argumentirano uvjereni, da oni ne misle dobro ni ovom narodu, ovoj zemlji, i ogromnoj većini poštenih i lojalnih svećenika. Platforma ovog djelovanja u osnovi je antikomunistička i usmjerena na razbijanje temelja ove zemlje.
Radni ljudi, omladina i građani duvanjske općine ulagali su i ulažu sve svoje napore u pravcu ubrzanijeg društveno-ekonomskog i materijalnog razvoja svoje sredine. I pored prisutnih poteškoća u razvoju, pa i problema i slabosti, rezultati su veliki i opipljivi. I u otežanim i složenim ekonomskim prilikama u zemlji, Republici i općini poslovanje privrede je dosta dobro i zadovoljavajuće, čine se napori na planu većeg i bržeg zapošljavanja, standarda, posebno najugroženije kategorije stanovništva nastoji se zaštititi, obrazovanje, zdravstvena zaštita i druge potrebe građana podići na što zavidniji nivo. Posebna pažnja, uz nesebičnu i konkretnu pomoć pa i odricanje radnih ljudi i građana poklanja se ubrzanijem razvoju mjesnih zajednica, sela i naselja. Nesebično pomažu i istinski pridonose razvoju svog kraja, i zaposleni u društvenom sektoru, privatne zanatlije i obrtnici, kao i oni na privremenom radu u inozemstvu. Mjesna zajednica Brišnik ima i moderan asfaltni put, električnu struju, modernu i funkcionalnu osnovnu školu, vodovodnu mrežu, prodavnicu, crkvu i sve ono što je potrebno, s pravom možemo reći, za dosta ugodno življenje. Sa ovog područja dosta velik broj je i zaposlenih. Sva djeca su obuhvaćena redovnim školovanjem, veći broj je u srednjim školama i na fakultetima.
Svi ovi rezultati, bez obzira što ima problema, poteškoća i slabosti u našem radu koje možemo i stvarno moramo uspješnije razrješavati i otklanjati, očito je da smetaju nekome. Možda misle i nadaju se da im je pogodno vrijeme u zaista složenim međunarodnim prilikama, posebno kada su zategnuti odnosi i do usijanja dovedeni sukobi između dvije velesile (SAD i SSSR), kada je situacija u zemlji dosta složena i opterećena protivrječnostima i problemima posebno na ekonomskom planu.
Pokušaje ofanzivnijeg djelovanja očito anti-komunističkih, anti-socijalističkih i drugih neprijateljskih snaga, kod nas grupa i pojedinaca, koji posebno pokušavaju zatrovati i indoktrinirati omladinu, pa i djecu, sigurni smo da možemo i hoćemo spriječiti, onemogućiti i razobličiti našim jedinstvenijim i odlučnijim radom i zalaganjem, razrješavanjem situacije i ciljeva koje ima neprijatelj, osmišljenijim i neposrednijim radom sa i među narodom, posebno sa omladinom.
Ove negativne pojave oštro je osudio Komitet za ONO i DSZ MZ Brišnik, OOSK Brišnik, Komitet za ONO i DSZ opštine Duvno, Predsjedništvo OKSSRN Duvno, Predsjedništvo OKSSO i predsjedništvo OKSK Duvno.
Jedinstven je stav da ne smijemo i nećemo dozvoliti da neko i pokuša da se poigrava sa našom slobodom, slogom, bratstvom, jedinstvom i socijalističkim zajedništvom, socijalističkim, samoupravnim i nesvrstanim putem razvoja.
Kažimir VUČEMIL
* * *
za internu upotrebu
INFORMACIJA o djelovanju sa neprijateljskih pozicija na području opštine Duvno
Predsjedništvo OK SKBiH Duvno, na svojim sjednicama održanim 22.7. i 11. 9. 1985. godine i Komitet za ONO i DSZ opštine Duvno, na sjednici održanoj 4. 9. 1985. godine, razmatrali su aktuelna pitanja političko bezbjednosne situacije u opštini.
Povod razmatranja ove problematike su učestali neprijateljski istupi na području opštine, a posebno presjecanje neprijateljskog djelovanja grupe od četvorice mladića (Šarić Šimun, rođen 1966. godine u Stepen-Mesihovina, završio ekonomsku školu, nezaposlen; Radoš Jozo, rođen 1965. godine u Crvenicama, završio srednju ekonomsku školu, nalazio se u JNA u Petrinji; Šarac Pavo, rođen 1965. godine u Donjem Brišniku, završio srednju ekonomsku školu, nalazio se u JNA u Kovinu; Čurčić Jozo, rođen 1965. godine u Gornjem Brišniku, završio srednju ekonomsku školu, nalazio se u JNA u Đakovici;). Kod ovih lica u istrazi je pronađeno 27,5 kg eksploziva i školske bilježnice i udžbenici sa ispisanim nacionalističkim i ustaškim simbolima i parolama i tekstovi pjesama i pisama neprijateljskog sadržaja.
Utvrđeno je da su navedena lica, u kontekstu ostvarivanja svojih ciljeva i rušenja Ustavom SFRJ utvrđenog poretka, eksploziv namjeravali upotrijebiti za izvođenje diverzantsko-terorističkih akcija na spomenik žrtvama fašističkog terora u Cebari i zgradi Srednjoškolskog centra u Duvnu, automobile organa za unutrašnje poslove i dvojice profesora. Na tome su se posebno angažovali Šarac i Čurčić koji su u više navrata. izrađivali i isprobavali eksplozivne naprave.
Kroz raščišćavanje sa ovim licima i njihovim vezama utvrđeno je da se radi o organizovanoj grupi nacionalista koji su od 1980. do jula 1985. godine u strogoj konspirativnosti djelovali sa pozicija hrvatskog nacionalizma i separatizma. Ova lica su još za vrijeme pohađanja srednje ekonomske škole u Duvnu, posebno u četvrtom razredu, pisali pjesme izrazito neprijateljskog sadržaja i davali ih drugim učenicima na čitanje, zatim u bilježnicama i udžbenicima crtali nacionalističke i ustaške simbole i ispisivali ih na vratima i školskim klupama, te pjevali ustaške pjesme. Direktna i snažna indiktrinacija školske omladine u pravcu nacionalne isključivosti ostvaruje se posebno na nastavi vjeronauka, kojeg drže svećenici - specijalisti za rad sa omladinom i oni koji su do sada više puta zakonski odgovarali zbog neprijateljske djelatnosti. Ovo se posebno odnosi na svećenike fra Jozu Križića i fra Jozu Zovku. Na neprijateljsku djelatnost pomenutih učenika poticajno su djelovali i oportunistički stavovi i ponašanje nekih profesora, među kojima Tokić Mije, profesora hrvatskog i latinskog jezika, Vučemil Stojana, profesora hrvatskog jezika i književnosti, Zrno Branka, profesora književnosti, filozofije i odbrane i zaštite i Kelava Mate, profesora istorije i istorije umjetnosti. Naime, ovi profesori bili su upoznati na neki način sa djelatnošću navedenih učenika ali nisu obavjestili upravu škole niti nadležne organe.
Pored navedenog, Predsjedništvo OK SK i Komitet za ONO i DSZ opštine razmatrali su i druge neprijateljske istupe grupa i pojedinaca na području opštine i tom prilikom konstatovano je sljedeće:
1. nosioci neprijateljske djelatnosti su uglavnom mlađa lica, što posebno zabrinjava i ukazuje na nivo indoktrinacije mladih ljudi sa pozicija suprotnih samoupravnom socijalizmu i osnovnim tekovinama NOR-a i socijalističke revolucije;
2. konstatovano je da je jedan od uzročnika ovih pojava i ponašanja slab, nedovoljan i neadekvatan idejno-vaspitni rad sa omladinom, posebno školskom; ovome je doprinijelo i oportunističko, neutralno, indiferentno, pasivno i tolerantno držanje pojedinih profesora Srednjoškolskog centra i posebno nebudnost osnovne organizacije SK SŠC, imajući u vidu djelovanje u kontinuitetu grupa i pojedinaca sa pozicija suprotnim ovom društvu;
Polazeći od prednjih ocjena stanja Predsjedništvo OK SK i Komitet za ONO i DSZ utvrdili su sljedeće zadatke za komuniste, osnovne organizacije SK i komitete za ONO i DSZ, posebno u SŠC:
1. osnovne organizacije SK su obavezne više nego do sada blagovremeno i realno procjenjuju političko-bezbjednosnu situaciju u svojim sredinama, odnosno na području opštine, što je posebna obaveza organa SK;
2. idejni i vaspitni rad sa omladinom shvatiti kao prioritetan zadatak u svim školama, a posebno Srednjoškolskom centru, jer je tu realno i najbrojnija omladina a i meta svih neprijateljskih snaga;
3. kontakti sa roditeljima moraju biti češći, bolje pripremljeni i otvoreni s ciljem ukazivanja na pojave neprijateljskog djelovanja i indiktrinacije sa pozicija suprotnih ovom društvu;
4. pred svim komunistima u opštini, a posebno u školama, stoji neodložan zadatak sprovođenja diferencijacije sa pojedincima i grupama koji djeluju sa idejno tuđih pozicija; posebna je ocjena da sa omladinom ne mogu raditi lica koja su se eksponirala sa idejno tuđih pozicija; u raščišćavanju sa ovim pojedincima treba koristiti zakonska i druga ovlaštenja shodno samoupravnoj praksi;
5. u tekućoj i narednoj političkoj aktivnosti treba više i neposrednije raditi na realizaciji stavova i zadataka usvojenih na sjednicama Opštinskog komiteta SK, Opštinske konferencije SSRN, Saveza sindikata, SUBNOR-a i Saveza socijalističke omladine, s ciljem otklanjanja uzroka koji pogoduju nosiocima ovakvih ponašanja i djelovanja;
6. osnovne organizacije SK i komiteti za ONO i DSZ obavezni su da na adekvatan način sa ovom Informacijom upoznaju članove svojih kolektiva, odnosno radne ljude, omladinu, građane (znači, počev od rukovodstava DPO i samoupravnih organa u MZ i OUR-a).
Duvno, septembra 1985. godine
PREDSJEDNISTVO OK SK
KOMITET ZA ONO I DSZ
DUVNO
Još o knjizi Ilije Barbarića
BARBARIĆEVA SJEĆANJA IZ DOBA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, PORAĆA I EMIGRACIJE
Ilija Barbarić: Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo Ime, Split, 2010.
Auktor knjige upečatljivih i često dramatičnih ratnih i poratnih životnih uspomena i doživljaja Ilija Barbarić, rođen na području hrvatske Hercegovine, u Blatnici 9. veljače 1924., potaknut proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., prijavio se dragovoljno, kao gorljivi domoljub, u postrojbu mostarske ustaške bojne. U uvodniku svojih sjećanja na razdoblje NDH, između inoga, Barbarić je napisao: «Nemoguće je opisati veselje s kojim su svi slobodoljubivi i državotvorni Hrvati nakon osamstogodišnjeg ropstva ili poluropstva pozdravili uspostavu NDH, 10. travnja 1941., budući im je ona donijela sve što su stoljećima željeli i što je trebalo za slobodan, miran i sretan život na svojim ognjištima. Na žalost, današnje mlade hrvatske generacije malo (ili nimalo) znaju o organiziranoj, sustavnoj, nesebičnoj i ustrajnoj borbi poglavnika dr. Ante Pavelića i njegovih ustaša. Premalo se zna o borbi koju su oni vodili za prava svoga naroda. Nalazeći se izvan zakona, proganjani, zlostavljani, mučeni, suđeni i podcjenjivani, izvođeni na stratišta te strijeljani i vješani a da se nisu dali zastrašiti, prevariti, potkupiti ili kakovim stranim fašističkim, komunističkim ili liberalnim idejama zavesti.»
Ustašku prisegu Barbarić je položio u kolovozu 1941., kao pripadnik UNS-a, u Jasenovcu. Od 7. veljače 1942. do sloma Nezavisne Države Hrvatske, domovini je služio kao pripadnik Prvoga obrambenog zdruga ustaške obrane. Kao sudionik Bleiburške tragedije, ostao je živ, jer je uspio iz logora pobjeći u šumu. U prvim godinama komunističke Jugoslavije nastavio je borbu protiv tamnice hrvatskog naroda; dva puta ga je UDB-a zatvarala: 1947. u Samoboru i 1948. u Rijeci – ali je iz zatvora oba puta umaknuo te tako izbjegao «partizanskoj pravdi narodnih sudova», što je za neistomišljenike imala spreman naboj u čelo. Emigrirao je 29. studenoga 1949. u Italiju, potom u Boliviju te naposljetku 1956. u Brazil, gdje se trajno nastanio i djelatno uključio u Hrvatski oslobodilački pokret, čije je djelovanje 1956. obnovio dr. Ante Pavelić. Barbarić se perom u Brazilu borio za hrvatsku slobodu – kao suradnik i dopisnik gotovo svih tiskovnih izdanja HOP-a. Poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj, od 1991., surađivao je u tuzemnom tisku.
Uz Predgovor prof. J. Ivana Prcele i auktorovo Uvodno slovo, Barbarićeva knjiga sadrži četiri poglavlja. Njegova su sjećanja objelodanjena u nakladi izdavačke kuće «Bošković» iz Splita, a knjiga je obogaćena sa šezdesetak prikladnih ilustracija. U svojim sjećanjima pisac bilježi: doživljaje iz Nezavisne Države Hrvatske, kada se kao pripadnik HOS-a srčano borio za hrvatsku državu; događanja s Bleiburga i u olovnom vremenu odpora protuhrvatskom srbokomunizmu, kada se sakrivao u šumama od 1945. do 1949.; obitavanje u izbjegličkim logorima u Italiji te uspomene iz Bolivije i Brazila.
Prvo poglavlje Barbarićeve knjige, već u prvim rečenicama, čitatelju otkriva piščev izvanredni dar zapažanja. Svjestan rečenoga Božjeg dara, uspomene je počeo pisati 6. svibnja 1942. Pisanjem dnevnika je nastavio početkom prosinca 1949., u talijanskom logoru Fraschette. Nakon što je u ljeto 1941. dragovoljno unovačen u ustašku mostarsku bojnu, na vojnoj vježbi je ozlijedio nogu. Poslije kućnog oporavka, Barbarić je pristupio Luburićevim obranašima. Kao hrvatski dragovoljac, sudjelovao je u borbama 1942. protiv partizanskih odmetnika na Kozari.
Prije tih okršaja, prvu obljetnicu uspostave NDH Barbarić je proslavio u Lipiku, u društvu zapovjednika njegove Prve satnije, poručnikom Danom Milošem, velikim prijateljem Ivanom Musom i drugim ustašama. Desetak dana potom, Barbarićeva postrojba, s još četrdeset osam bojovnika otišla je na položaje, na Planinski dom, u okolici Pakraca. Tu su se obranaši dobro utvrdili i napravili tri bunkera. O domoljubnom raspoloženju među tamošnjim ustašama, raspoređenim oko Planinskog doma, zorno svjedoče Barbarićeve riječi: «Naša mjesečna plaća bila je za čarkare (obične vojnike) 300 kuna, dok su dočasnici i časnici imali mnogo veću plaću, dosezala je 2800 kuna. (…) Uglavnom, nitko od nas nije ni vodio računa o mjesečnoj plaći jer smo mi bili ustaše dragovoljci i državi nismo služili za novac. Naša obveza i dužnost je bila čuvati i braniti NDH i braniti hrvatski narod od odmetnika i komunista. Za to smo položili ustašku prisegu i to je za nas bila svetinja.»
Ustaše su na položajima, oko Planinskog doma, 5. svibnja 1942. očekivali smjenu, ali smjena nije pristigla, jer su partizani, petnaestak kilometara daleko od planinskog uporišta, iz zasjede dočekali ustaše i zvjerski ubili četrnaest bojovnika. Ostali ustaše prihvatili su okršaj i uslijed partizanskoga iznenadnog napadaja bili primorani vratiti se u Pakrac te potom u Lipiku dojaviti stožeru ustaške obrane što se dogodilo. Oko četiristo obranaša iz Lipika žurno je stiglo na mjesto partizanske zasjede i u šumi pronašlo mučki zaklane ustaše, među kojima je bio i Barbarićev prijatelj Ivan Musa (četiri svjetlopisa okrvavljenih trupala nalaze se u Barbarićevoj knjizi – nap. I. K.). Prije nego što su nakon postavljene zasjede pobjegli, partizanski zločinci su pojedinim ustašama izvadili oči, drugima srce, a svoj četrnaestorici na čela su bodežima urezali slovo «U».
Rečeni Barbarićev grozomorni prikaz još je jedno vjerodostojno svjedočenje o tome kako su tzv. antifašisti postupali s vojnicima Nezavisne Države Hrvatske. Svjetlopise četrnaest ustaških iznakaženih trupala objavile su onodobne hrvatske tiskovine, kako bi hrvatski narod na djelu mogao vidjeti «partizansku čovječnost». Mrtvi ustaše prije pokopa bili su izloženi u Lipiku, da narod na vlastite oči vidi zločinačku narav komunističkih odmetnika. Tada su neke žene pale u nesvijest, a za tjedan dana u Lipiku, poslije ovoga tužnog narodnog okupljanja, oko sto četrdeset mladića dragovoljno se prijavilo u ustašku vojnicu, samo iz Španovice kod Lipika. To hrvatsko selo spalit će kasnije «antifašisti» i u crno zaviti brojne tamošnje hrvatske obitelji.
S pokopa svoga prijatelja Ivana Muse u hercegovačkoj župi Čerin, u društvu trojice ustaša, Barbarić se vratio u Lipik, gdje su počele pripreme za planirani napadaj na partizansku bandu na Kozari. Barbarić, s pripadnicima postrojbe, napušta Lipik i stiže u Jasenovac, gdje se nalazilo Glavno zapovjedništvo Prvoga obrambenog zdruga ustaške obrane. S drugim ustašama, iz Jasenovca, u pratnji dvaju oklopnih i dvaju bolničkih kola, Barbarić se uputio u smjeru Kozare. U okršajima na Kozari sudjelovali su poznati hrvatski vojni zapovjednici: Jure Francetić i Vjekoslav Luburić. Potonji je u sukobima s partizanima, na putu od Bosanske Gradiške do Draksenića, s dva naboja, ranjen u nogu.
Operacija na Kozari počela je 24. srpnja 1942. i okončana za dva tjedna uništenjem oko četiri tisuće partizana. Oko šesto odmetnika probilo se noću iz okruženja i pobjeglo na Grmeč. U predhodnim okršajima Barbarićeva Stožerna satnija, pod zapovjedništvom nadporučnika Dane Miloša, sudjelovala je u lipnju 1942. u uspješnoj obrani Bugojna od žestokih napadaja srbocrnogorskih partizana. Bugojno je branio tada i pukovnik Franjo Šimić s domobranskom postrojbom. Poslije uspješne obrane Bugojna, Kupresa i Donjeg Vakufa, ustaše su nastavili goniti partizane sve do Tomislavgrada, Livna i Glamoča te u ljeto 1942. protjerali odmetnike iz Šuice i Tomislavgrada.
Kad je kapitulirala Italija, 8. rujna 1943., Barbarić se nalazio na položajima, u Stiljama kod Vrgorca, s Trećom satnijom ustaške obrane. Čim su ustaše počeli napadaj na Talijane u Vrgorcu, iz petnaest teških bacača, «hrabri» branitelji Vrgorca bezodvlačno su izvjesili bijele plahte, kao znak bezuvjetne predaje. Tom prilikom, pri oslobođenju Vrgorca, bojovnici ustaške obrane dobro su se obskrbili: hranom, oružjem, topovima i tenkovima. Tih dana, Barbarić je bio očevidac ustaških pregovora s biokovskim partizanima o obustavi njihove borbe protiv hrvatske države. Nu, umjesto obećanog odgovora HOS-u, partizani su podmuklo napali ustaše kod Vrgorca. Hrvatske postrojbe, dobro opremljene, izvršile su žestoki protuudar i očistili podbiokovska sela od boljševičkih odmetnika. U svezi s time Barbarić ističe, da je Pavelić 9. rujna 1943. poništio Rimske ugovore iz svibnja 1941. Nu, unatoč tomu, partizani su tvrdoglavo ostali na boljševičko-jugoslavenskim i protuhrvatskim stajalištima. Odbili su sve pozive hrvatskih državnih vlasti da obustave neprijateljsko djelovanje protiv NDH. Štoviše, poslije kapitulacije Italije, odmetnici su još zdušnije nastavili s ubijanjem državotvornih Hrvata i Hrvatica.
Iz Vrgorca, podkraj 1943., Barbarić se vratio u polaznu satnijsku postaju – Jasenovac. Tijekom 1944. nalazio se na položajima kod Bosanske Dubice, u postrojbi Stožerne satnije. Iste 1944. Barbarić je sudjelovao u istjerivanju partizana iz Bosanske Dubice. Uslijed trovanja želudca, u ljeto 1944., žurno je odpremljen u jasenovačku bolnicu, gdje je uspješno operiran. Početkom 1945., s generalom Luburićem i bojnikom Matom Primorcem, Barbarić odlazi u Sarajevo. Glavna zadaća ovih hrvatskih časnika bila je sudjelovanje u organiziranju i osiguranju povlačenja HOS-a na zapad, u smjeru Zagreba, a potom dalje prema austrijskoj granici.
Barbarić je na stranicama knjige iznio vlastita svjedočenja i stajališta o radnom i sabirnom logoru Jasenovac. Po njegovim riječima, u Jasenovac su bile zatvarane sve osobe zbog djelovanja protiv poretka Nezavisne Države Hrvatske. Uz pojedince različitih narodnosti, isto načelo, u obrani države, primjenjivalo se jednako na osobe hrvatske nacionalnosti. Osim spomenutoga, Barbarić tvrdi, da je u vlastitim rukama 1. svibnja 1945. u Zagrebu držao Evidencijske knjige Jasenovca, u koje je bilo upisano 18.600 zatvorenika. Barbarić prosvjeduje protiv velikoga uveličavanja broja jasenovačkih žrtava, prosuđujući pri tomu žrtve Jasenovca sudski procesuiranim i dokazanim rušiteljima onodobne hrvatske države. K tomu, Barbarić s pravom ukazuje na dvije značajne činjenice. Piše o stanovitim nazovi-povjesnicima što prešućuju smišljeno uzroke Jasenovca te hotimice šute o komunističkoj povijesti Jasenovca, kada je okolica tog logora postala mnoštvena grobnica za brojne ubijene Hrvate, tijekom Križnog puta 1945., a ti posmrtni ostatci su srbokomunistima i hrvatskim izrodima trebali kao «dokaz» u prilog genocidne naravi hrvatskog naroda.
Barbarićeva knjiga sadrži poimenični popis Generalskoga zbora Nezavisne Države Hrvatske. Pedeset hrvatskih generala pobijeno je u poraću Titova totalitarizma, poslije Bleiburga, to jest od 15. svibnja 1945. Četrnaest ih je umoreno u Beogradu, šesnaest u Zagrebu, a petnaest u Austriji i Sloveniji. Osamnaest ih je položilo vlastite živote na sveti domovinski oltar, tijekom obstojnosti Nezavisne Države Hrvatske. Od sto dvadeset osam hrvatskih generala, poslije sloma hrvatske države, samo ih je jedanaest završilo ovozemni život naravnom smrću. U sastavu Generalskog zbora Nezavisne Države Hrvatske bilo je dvadeset osam generala židovskih korijena.
Gotovo dvadesetak stranica knjige Barbarić je posvetio vojnim svećenicima katoličke, islamske, pravoslavne, grkokatoličke i evangeličke vjeroispovijedi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Najvećim dijelom bili su korjeniti domoljubi koji su časno nosili hrvatsku vojnu odoru. Brojni od njih sto pedesetorice položili su vlastite živote za dragu domovinu Hrvatsku.
Barbarić je živi svjedok Bleiburške tragedije. U svibnju 1945. povlačio se s mnoštvom hrvatskih vojnika i civila iz Zagreba prema austrijskoj granici. Naposljetku se iz Dravograda probio do Bleiburškog polja, gdje je hrvatska vojska odložila oružje. To nitko od njih zacijelo ne bi učinio da su znali, da će oko tristo tisuća hrvatskih vojnika i civila biti izručeno od Engleza na nemilost Titovim «antifašistima». Krvavi komunistički pir je počeo već pri formiranju prvih četveroreda smrti. Okrutni srbopartizanski krvnici, koljači što su uglavnom kokardu zamijenili zvijezdom petokrakom, nemilice, s đavolskom strašću, ubijali su Hrvate – navlastito ustaše. Pri tomu su, kako piše Barbarić, jednako bili okrutni prema hrvatskim civilima na Bleiburgu, jer su razdvajani «muževi od žena, otac od sina, brat od brata i prijatelj od prijatelja».
Barbarić se u četverored prijavio kao domobran, u kolonu od oko sedam tisuća ljudi. Od tog mnoštva, partizani su tijekom napornoga marša, od Dravograda do Celja, ubili oko tisuću sedamsto osoba. Sa supatnicima Barbarić je izmučen stigao u Zagreb 26. svibnja 1945., svjedočeći već do tada o brojnim pokoljima hrvatskih zarobljenika. Dospio je u zloglasni partizanski logor Prečko, te potom, ponovno iza žice, u Veliku Goricu. Sljedeće postaje Barbarićeva Križnog puta bile su: Sisak, Slunj, Novska, Slavonski Brod, Bosanski Brod i Tuzla. Barbarićevu skupinu zarobljenika partizani su smjestili na ledinu, nedaleko od tuzlanske solane. Iz tog logora u Tuzli, s još sedmoricom zarobljenika, Barbarić je uspio pobjeći za sumraka u obližnji kukuruz pa potom u šumu.
Dok sam pomno čitao Barbarićevo potresno svjedočenje s Bleiburga i Križnog puta 1945., na um su mi spontano došli stihovi poznate zabavne pjesme: «Da su suze biseri, mi bi bili bogati; ne bi svijetom lutali.» Kada bi bilo moguće sve hrvatske do danas neobrisane suze, prolivene zbog Bleiburga i Križnog puta, pretočiti u drago kamenje, Hrvati bi postali zacijelo daleko najimućnija nacija na kugli zemaljskoj!
Poslije bijega iz logora u Tuzli, nakon proglašene «amnestije», Barbarić se prijavio u Mostar i dobio osobnu iskaznicu. Nu, sloboda u komunizmu pokazala se «fatamorganom». Partizani su ga u rujnu 1945. došli kući tražiti. Rečena olovna zbilja polučila je njegovo priključenje križarskoj skupini, pod vodstvom ustaškog logornika Grge Vasilja i nadporučnika Stojana Zovke. Osim ove grupe škripara, na području Brotnja, u šumi se organizirala druga petoročlana križarska skupina, koju su partizani 6. siječnja 1946. likvidirali. Toj petorici dičnih hrvatskih muževa: Marku Stojiću, Ivanu Juričiću, Franji Milošu, Juri Dodigu i Ivanu Milićeviću – Barbarić je s prijateljima iz emigracije podigao 1996. doličan spomenik u Drežnju. U siječnju 1947. Barbarić se odlučio odvojiti od svoje križarske skupine, kako bi zgodnije prezimio. Sakrivao se u kućama, kod različitih plemenitih ljudi.
Tijekom 1946., Barbarić je dva puta, u Bosanskom Brodu i Batini, imao priliku promatrati poludjele partizanke, uslijed brojnih grozomornih zločina što su ih počinile. U knjizi je o tomu napisao: - Gledao sam kad ih je hvatalo to «ludilo»: pjena im počne izlaziti na usta, padnu na zemlju i počnu se grčevito tresti te kričati i u transu opisivati scene kako su ubijale. Za vrijeme trajanja tog «ludila» moraju ih držati 2-3 osobe. Kada ih «ludilo» prođe, one se više ničega ne sjećaju, samo gledaju oko sebe. Narod se okuplja, gleda i komentira. – Za te poludjele partizanke od Ivana Bevande 1990. Barbarić je doznao, da su ih «drugovi» odveli negdje na jadransku obalu i pobili.
Skrivajući se tijekom 1947., Barbariću su u Somboru tajna veza bili Mate i Mara Vučić. Iz Bezdana, u Bačkoj, gdje se sakrivao kod Šime Karasa, odlučio ih je posjetiti. Pri povratku iz Sombora, na željezničkoj postaji, gdje je čekao vlak za Bezdan, dvojica udbaša uhitila su Barbarića, jer ga je mlađi udbaš prepoznao. Vojnim džipom odvezli su Barbarića u somborski zatvor, gdje su ga u zatvorskom podrumu: vezali, nemilice mlatili i ispitivali. Poslije tjedan dana, iz Sombora je sproveden u Novi Sad, gdje ga na sreću udbaši nisu mučili i ispitivali. Po Uskrsu 1947., iz zatvora u Novom Sadu, prebačen je vlakom u Beograd. U beogradskom zatvoru, u uzama, s dvojicom njemačkih časnika, obitavao je tjedan dana. Za to vrijeme nitko ga nije ispitivao ni maltretirao. Tijekom sprovođenja vlakom, iz Beograda za Mostar, u travnju 1947., čuvala su ga dvojica golobradih sprovodnika, koji su ga odvezali, dali mu jesti pa potom zaspali. Prigodu za bijeg Barbarić je iskoristio na željezničkoj postaji Ustiprača, kada je s drugim putnicima neopaženo izašao iz vlaka. Potom se uputio pješice cestom za Sarajevo. Ubrzo se sklonio u šumu i u šikari odmarao cijeli dan. U sumrak je nastavio pješačiti cestom. Odvažio se zaustaviti jedno teretno vozilo i tako je sretno došao u Sarajevo. Tu se okrijepio, okupao i presvukao kod tetke Matije Bradvice. Poslije dvadesetak dana, ponovno se priključio križarima u zavičajnoj Hercegovini.
Nakon što je skupina križara, okupljena oko nadporučnika Zovke, opkoljena i pobijena, Barbarić je stigao 28. lipnja 1948. u Rijeku. U Rijeci je istoga nadnevka uhićen, prilikom iznajmljivanja sobe za spavanje. Poslije tjednog obitavanja u zatvoru u Rijeci, sproveden je u Sarajevo. U sarajevskom zatvoru ćeliju je dijelio s poznanikom prof. Ilijom Vasiljem, koga su «antifašisti» osudili na dvadesetogodišnju robiju, premda nije bio ustaša ni domobran.
U pratnji dvojice sprovoditelja, Barbarić je 7. srpnja 1948. iz Sarajeva prebačen u Mostar, u zloglasni komunistički kazamat «Ćelovina», gdje ga je neočekivano pomilovala sreća. U zatvoru je prepoznao kćerku Šaćira Deme, svoju vršnjakinju Begu, koja je u «Ćelovini» bila osuđena na mjesečnu kaznu osmosatnog čišćenja zatvorskih prostorija, poslije čega se svakodnevno vraćala kući. S obitelji čistačice Bege Barbarićevi su bili kućni prijatelji, jer im je Ilijina majka prodavala duhan. Hrabra djevojka Bega sama je provela plan Barbarićeva bijega iz zatvora. Najprvo je stražare odvukla od ulaznih zatvorskih vrata, tražeći od njih materijal za čišćenje. Barbarić je tako lako pobjegao iz «Ćelovine», jer ćelije nisu zaključavane, dok je Bega čistila zatvor. Dva dana poslije bijega, Barbarić se sastao s kamišarima u šumi, odlučan napustiti «Titov komunistički raj».
S nekoliko istomišljenika iz Hercegovine, Barbarić je u rujnu 1949., tijekom bijega iz «Srboslavije», došao u Žumberak. Tu je u Sošicama iskoristio priliku, noću kriomice, pohoditi sošičku jamu, gdje su partizanski krvnici zvjerski ubili veliki broj zarobljenika. Te zločine su, po njegovu mišljenju, počinili partizanski zlotvori iz 13. proleterske i 3. kordunaške brigade. Čitav taj zločinački scenarij organizirala je karlovačka Ozna, pod zapovjedništvom Srbina Milana Žeželja. Osim tog krvoloka, u pokolju Hrvata, nad Sošičkom jamom, još su sudjelovali: Ilija Trivunac, Stevo Hranilović, Janko Cipelar, Janko Trivunac i drugi bolesni mrzitelji Hrvata, uglavnom podrijetlom s Korduna. Sošičke žrtve dovođene su na gubilište iz Prečkog, Metlike, Novog Mjesta, Samobora i drugih partizanskih logora. Među žrtvama, osim ustaša, oružnika i domobrana, bili su brojni civili što su se povlačili 1945. s postrojbama HOS-a.
U to vrijeme, u Sloveniji je vojsku služio Barbarićev rođak Ante Soldo, koji mu je pomogao pronaći Slovenca što je ljude prebacivao preko granice. Koncem studenoga 1949., oko ponoći, s Nikolom Jerkovićem, Barbarić je sretno napustio «Jadnoslaviju» i prijavio se u redarstvenu postaju u Gorici. U Italiji su zatražili politički azil, kao političke izbjeglice i žrtve komunističke strahovlade, te u pratnji dvojice redarstvenika odvedeni u talijanski logor Fraschette, gdje su bili smješteni izbjeglice različitih nacionalnosti iz europskih komunističkih režima.
Barbarić je u tom logoru obitavao trinaest mjeseci, dok ga nije primila Internacionalna organizacija za izbjeglice (IRO), kada je pod nadležnosti IRO-a preseljen u slobodni logor Bagnoli kod Napulja. U tom logoru Komisija IRO-a Barbariću je odbila Zamolbu za useljenje u Kanadu, a potom i u Australiju. U logor Bagnoli, početkom 1951., došao je prof. Draganović s prijedlogom Hrvatima za useljenja u Boliviju. S još dvadeset devetoricom Hrvata Barbarić se prijavio i brodom iz Genove, putujući mjesec dana, doplovio 21. travnja 1951. u glavni bolivijski grad La Paz. Barbarić potom, s drugim našim useljenicima, odlazi u grad Cochabambu, gdje mu je puno pomogao tamošnji hrvatski dušobrižnik fra Roko Romac. Taj plemeniti franjevac ishodio mu je kod bogate bolivijske obitelji posao knjigovođe.
Početkom 1956., Barbarić je napustio Boliviju, zbog pojave Castrovih i Che Guevarinih bandita u toj zemlji. Te iste godine, uz Barbarića, još osamdesetak tamošnjih Hrvata je napustilo Boliviju i uselilo se u druge države Južne Amerike. Barbarić se odselio u Brazil i priključio Hrvatskom oslobodilačkom pokretu 1958. u Sao Paulu. Osim po prikupljanju dokumentacije u svezi djelovanja hrvatske političke emigracije u svijetu, on se u Sao Paulu istaknuo kao djelatni član Upravnog odbora tamošnjeg hrvatskog krugovala «Glas Hrvatske». Nu, jedan od najzapaženijih uspjeha te hrvatske zajednice bio je priznanje NDH 1973. od Sabora brazilske države Sao Paulo, baš u vrijeme kad su se u onodobnoj Hrvatskoj srbokomunisti i njihovi hrvatski izrodnički sluge već nemilosrdno obračunali s hrvatskim proljećarima.
Iz Barbarićeve knjige snažan dojam na me ostavile su njegove rečenice o visokoj razini državotvorne, domoljubne i protukomunističke svijesti kod vojnika Nezavisne Države Hrvatske: «Hrvatskom vojniku nije trebalo mnogo tumačiti zašto se bori. On se krvavo borio jer je znao da samo krvavom žrtvom može osigurati svoju državu. Branio je svetost svoga doma, čast svojih majki i sestara, svoju povijest i tisućgodišnju hrvatsku tradiciju. Hrvatski je vojnik točno znao što znači komunizam, njegova vladavina i uopće doktrina Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina.» Ilija Barbarić je cijeli život ostao vjeran svetim hrvatskim idealima, unatoč brojnim kušnjama i križevima. Nesebičnom žrtvom i perom desetljećima je časno svjedočio za neumrlu Hrvatsku i o tomu napisao vrijednu knjigu sjećanja, koju zacijelo valja pročitati, kao originalnu kroniku dosljedno zdrava domoljubnog života, čime se danas baš nijedan djelatni hrvatski političar u tuzemstvu, nažalost, ne može pohvaliti.
Ivica KARAMATIĆ
Podsjetnik...
HČSP obilježila 70. obljetnicu smrti viteza Jure Francetića
Hrvatska čista stranka prava je 27. prosinca 2012. u Slunju obilježila 70. obljetnicu smrti viteza Jure Francetića. Na obilježavanju je uz članove iz Zagreba, Velike Gorice, Rijeke, Pule i Delnica nazočio i predsjednik stranke Josip Miljak. Nazočni su bili Anto Jurendić bojnik ATJ Lučko i predsjednik HNF-a Stjepan Penc koji su se i obratili nazočnima. Komemoraciju je vodio Frano Čirko, a molitvu je čitala Zrinka Pezer.
Jure Francetić je istinski junak hrvatskoga naroda a već za života kao 29 godišnjak je postao legenda i o njemu su se pjevale pjesme. Bio je popularan zbog svoje časne i junačke borbe koju je pokazao kao zapovjednik čuvene Crne legije. On je sa samo dvije bojne, prvom i drugom s ukupno manje od 800 pripadnika, oslobodio cijelu istočnu Bosnu za samo deset dana i 10. travnja 1942. izbio na Drinu, za što je inače bilo planirano tri talijanske divizije, jedna njemačka i deset domobranskih pukovnija, što odgovara broju od oko 30.000 vojnika. Ta je operacija po Opatijskom sporazumu nazvana Trio, trebala biti izvedena 15. travnja, ali je otkrivena talijanska zavjera koja je četnicima trebala učvrstiti vlast u istočnoj Bosni i uvesti talijansko – četničku vojnu upravu. Francetić je sve to preduhitrio i pomrsio planove podlim Talijanima, što je izazvalo žestoke reakcije Talijana, a Nijemci su se držali po strani s blagom naklonošću prema nama Hrvatima katolicima i muslimanima. Francetić je tako spasio tamošnje stanovništvo od četničkoga noža, jer su Talijani već u Višegradu bili spojili četnike iz Srbije s onima iz Bosne. Trećega svibnja Francetić oslobađa i Višegrad, a 10. svibnja utemeljuje četvrtu bojnu Crne legije listom od Hrvata muslimana, čiji je zapovjednik bio Franjo Sudar – Osman, a imao je zadaću osloboditi Sandžak i pripojiti ga NDH. Treća bojna Crne legije je ostala izvan tadašnjih operacija u istočnoj Bosni. Vitez i krilnik Jure Francetić – s nama je, rekao je u svomu obraćanju predsjednik HČSP-a Josip Miljak.
Ove godine nismo imali nikakvih problema s policijom, kao što je to bilo prethodne. Policija je samo mirno sve promatrala i snimala, na što po zakonu ima pravo, te se ovim putem zahvaljujemo novom načelniku PP Slunj na korektnom i profesionalnom odnosu prema HČSP-u.
Govor Ante Jurendića, bojnika ATJ Lučko:
Hrvatska braćo i sestre,
narodima koji se odriču svojih vojnika, ne piše se dobro! To znaju svi narodi, bili oni veliki ili mali i svi oni čuvaju uspomenu i poštuju svakog svog vojnika koji je položio svoj život bilo kad, bilo gdje i na kojem ratištu u službi države i naroda. Amerikanci, englezi, francuzi i drugi, svi oni slave svoga vojnika.
Dobar primjer toga je i njemački narod, koji ne dopušta da groblja njemačkih vojnika ostanu ne obilježena diljem Evrope pa i u bivšem SSSR-u i čuva uspomenu na svoje vojskovođe kao na pr. Romela, bez obzira na činjenicu da su rat izgubili.
Zašto je to civilizacijsko dostignuće onemogućeno samo hrvatskom narodu i to unatoč činjenici da imamo već 20 godina svoju nezavisnu i suverenu državu?
Odgovor leži zbog nenarodnih režima, koji svojim dodvorništvom, zbunjeni gubitkom gospodara u Beogradu i dan danas traže nove gospodare i nove suvremene ,,Jugoslavije“.
No što god oni radili sa pozicija moći, koju čini vlast, iz pamćenja hrvatskog naroda, iz njegova srca, nikada neće izčupati uspomenu na ono što je u simbolici značio i znači i danas 10 travanj te sljednik 10-to travanjske revolucije hrvatski vojnik i vitez, krilnik Jure Francetić. Da je tomu tako svjedoci smo i mi danas ovdje okupljeni na mjestu njegove smrti.
Jure se odriču narodni i Jurini neprijatelji, oni koji i dan danas javno slave otrcanu kapu s tri roga i komunističku petokraku, koja toliko zločinstava učini nad nevinim hrvatskim narodom i razoružanom hrvatskom vojskom. I to gle čuda i narodne sramote, sve to pod pokroviteljstvom institucija ove naše države!
A zašto? Zato hrvatska braćo i sestre jer je Jure svojim vojničkim umijećem i čizmom stao na Drinu, tu vjekovnu među istoka i zapada, hrvatsku granicu, a sve kako bi zaštitio nevino stanovništvo istočne Hrvatske, pred razularenim, zločinačkim hordama sa istoka.
Da smo imali Juru živa i u ovom Domovinskom, obranbenom i osloboditeljskom ratu, ne bi došlo do etničkog čišćenja, istoka današnje međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, domovine i hrvatskog naroda! Ne bi došlo do strašnog masakra nenaoružanih, nevinih mladića i muškaraca Srebrenice, Goražda, Bijeljine, Žepe…
Jure i hrvatskih vojnika se odriču ne narodni režimi! Jer časni skupe ako nema vojnika nema ni države! Ubij vojsku ubio si Državu! To se pokazalo i u pokušaju skidanja i skrnavljenja Bleiburške spomen-ploče, koju podigoše hrvatski iseljenici kao sjećanje na prevaru pobijene hrvatske vojnike! Mladosti hrvatska, nije to bilo slučajno! Ne zavaravajmo se!
No, pogledajmo gdje završavaju ti moćnici nenarodnih režima! Dok oni šalju hrvatsku specijalnu policiju i odrede u borbu protiv bezazlenih spomen- ploča, postavljenih u čast neumrlih junaka, ovdje u junačkom Slunju vitezu Francetiću, a u Svetom Roku velikanu hrvatske književnosti Mili Budaku, i dok milicija trenira strogoću nad pločama, čija vrijednost, usput rečeno ne prelezi 5000 kuna, dotle oni bezobzirno pljačkaju, rasprodaju,uništavaju, krčme najvrijedniju narodnu imovinu, lociraju, indenficiraju, isporučuju, zatvaraju…
Eno ih danas tamo gdje im je i mjesto u hrvatskim zatvorima! Remetinac im je tijesan, a i drugi će doći. Hrvatski narod je strpljiv i čeka!
I ja kao hrvatski branitelj i umirovljeni pripadnik ATJ Lučko, došao sam s Vama i ove godine , odati dužno štovanje svakom hrvatskom vojniku, koji je dao svoj život da bi hrvatski narod živio, pa tako i hrvatskom branitelju, vojniku, neumrlom vitezu, krilniku Juri Francetiću!
Časni skupe, svi hrvatski poginuli i umrli vojnici, danas, u našim srcima S NAMA SU!
Politički zatvorenik
HODOČAŠĆE DOMOBRANA JAMI VRANINE IZNAD VELE LUKE:
ISPRAVAK POVIJESNE NEPRAVDE DUGE 68 GODINA
Pod motom „Pohoditi, obilježavati, moliti“, u subotu 24. studenoga 2012., pedesetak članova i simpatizera udruge Hrvatski domobran iz Dubrovnika pribivalo je blagoslovu novog spomen-obilježja koji su članovi udruge nedavno postavili pored jame Vranine. Uz brojne žitelje Vela Luke sv. Misu Zadušnicu predvodio je don Stipe Miloš, župnik župe svetog Josipa, u spomen na sve ubijene hrvatske domoljube, svećenike, vojnike i civile koje su tijekom studenog 1944. godine tzv. 'osloboditelji', partizani i komunisti, surovo likvidirali i bacili u jamu Vranine.
Pored članova obitelji ubijenih Hrvata, vijence su položili i zapalili svijeće načelnik općine Vela Luka Boris Žuvela, u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva i predsjednika dr Zvonimira Šeparovića, njegov izaslanik i bivši dožupan DNŽ Franko Burmas, te predstavnici udruge Daksa „1944-45“. U ime organizatora komemorativnog spomen-pohoda „Vranine 1944-2012.“, vijenac je položio predsjednik udruge Željko Kulišić, koji se nazočnima obratio prigodnim govorom, podsjetivši ih na strahote koje su prolazili ubijeni domoljubi, žrtve bezumnog režima.
Jama Vranine, nalazi se na zapadnoj strani rta Vranine u općini Vela Luka, na nadmorskoj visini od 60 metara uz greben prema Poplatu. Sam otvor u jamu je veličine 12 m, a u jami je speleološkim istraživanjima iz 1999. i 2004. godine pronađeno mnoštvo ljudskih kostiju i lubanja. Zbog proteka vremena zasad se ne može utvrditi točan broj ubijenih ljudi. Prema šturim kazivanjima mještana, koji su više od pedeset godina šutili 'ko zaliveni', ili onih koji su osjećali grižnju savjesti, pa su ponešto ipak ispričali, može se ustvrditi da je ubijeno najmanje 70 ljudi, a procjene se penju i do tri stotine. Prema pisanju župnika don Većeslava Magića u listu Kapanela župe Vela Luka, što je preneseno u Dubrovačkom vjesniku 18. prosinca 2004., jama je služila za egzekucije nepoćudnih Hrvata već od 1943. pa sve do 1945., a i kasnije.
Prve žrtve bile su s otoka Korčule, dok su kasnije partizani dovoditi uhićenike iz Konavala, Dubrovnika, Stona i Pelješca. Ima naznaka da je u jami i stanovit broj talijanskih i njemačkih vojnika, ali zasigurno najveći je broj Hrvata katolika. Sigurno je također kako se jama koristila kao masovna grobnica, gdje su se pogubljenja događala najčešće noću. Nesretnike bi dovozili barkom iz Vela Luke, zatim su pješačili do otvora jame, gdje su ubijani tupim predmetima ili živi bacani u utrobu jame. 'Prednost' takovih i sličnih jama bila je u tome što nije trebalo kopati grobne rake. Nesretnike se jednostavno bacalo unutra.
Prema navodima iz knjige Sve naše Dakse Joška Radice, sam mjesec listopad 1944. odnio je na području Dubrovnika i bliže okolice od Slanog do Molunta preko stotinu života, što su ih jugokomunisti ubili bez ikakva kaznenog postupka, bez pokušaja da se utvrdi njihova možebitna krivnja i bez mogućnosti iznošenja obrane.
Brojni uhićenici otpremljeni su na Korčulu, kako bi se po znanom scenariju obračunalo s njima, bez 'opasnosti od intervencija' ili utjecaja tih sredina, posebno nakon drastičnih i nemilosrdnih smaknuća u Dubrovniku, na stratištima Orsule, Dakse i Boninova.
Dakle, uhićenike bi zatvarali u tri korčulanska zatvora, 'Šilovića dom', hotel 'Praha' i postojeći zatvor. Pripadnici postrojbi Hrvatske ratne mornarice bili su u 'Šilovića domu', a civili većinom u hotelu 'Praha'. Jedan neslužbeni podatak upućuje da su u „pritvoru“ bile 124 osobe uhićene na dubrovačkom području. U korčulanskim zatvorima sve je teklo brzo, ispitivanja i potom likvidacije, početkom studenog 1944. ubijene su dvije skupine zatvorenika, u prvoj 6 i u drugoj skupini 8. Za sve njih nema optužbe, već je u „kratkom opisu“ upisano „ustaša“ ili „ustaškinja“, „gestapovac“, ili „špijun okupatora, rovario protiv NOP-a“.
Javnost je povremeno bila izvješćivana o „presudama“ što ih je navodno donosio Vojni sud dubrovačkog područja, po kojima su sedmorica građana bili „osuđeni“ na smrt strijeljanjem, uz gubitak građanske časti i konfiskaciju svekolike imovine, bivajući proglašeni ratnim zločincima i narodnim neprijateljima. Također je na području Korčule polovicom studenog 1944. objavljen mali oglas ispisan na pisaćem stroju, kojim je javnost obaviještena o navodnom suđenju skupini mobiliziranih mornara, dočasnika i časnika Hrvatske ratne mornarice, kao i o izvršenoj smrtnoj kazni nad četvoricom njih. Na kraju, obvezatno cinično kao i uvijek: „smrt fašizmu – sloboda narodu!“ U potpisu „Vojni sud“.
Autor Radica je s ogromnom upornošću dolazio do spoznaja kako su spomenuti, ali i mnogi drugi oglasi bili dvojbene istinitosti i kontradiktorni, posebno glede nadnevka i mjesta egzekucije, a sve je to potkrijepio dokumentacijom i izjavama svojte ubijenih.
Jedna skupina od 8 zatvorenika iz Konavala, različite dobi, zanimanja i naobrazbe, optužena je i osuđena na smrt strijeljanjem po jednoj te istoj optužbi: narodni neprijatelji, ustaše, zajednički su surađivali u Konavlima u borbi protiv NOP. Nakon iscrpne analize i iskaza pojedinih svjedoka, gdin Radica u svojoj knjizi osnovano zaključuje kako je spomenuta skupina ubijena krajem studenog 1944. na Korčuli.
Otok Korčula dugo je vremena bio tajanstven u pogledu utvrđivanja gdje su nestajali zatvorenici iz korčulanskih zatvora, Tek puno godina kasnije postupno su iscurile informacije, saznavala se istina, iako su jugokomunisti čuvali zločine kao najveću tajnu, a svoja zlodjela nikad nisu priznali. Ipak, potvrđujući onu narodnu po kojoj se 'zaklela zemlja raju, da se sve tajne doznaju', vrijedno je prepričati zlu kob jedne žene ubijene u to vrijeme na Korčuli.
Luce ud. Frana Vicević iz Brsečina bila je zatvorena s kćerkom i sinom, koji su kasnije pušteni i prebačeni u Split, a ona je sa skupinom zatvorenika odvedena „na Vis“, kako su ih lagali, a zapravo su nesretnicu odveli u Velu Luku, da bi njen život bio prekinut u spomenutoj jami. Rodbina, je naime, nakon određenog vremena dobila iz Vela Luke jednu žensku cipelu, tzv. „gondoletu“ pronađenu blizu otvora u jamu Vranine, koja je neprijeporno pripadala ubijenoj žrtvi, njihovoj majci.
Umjesto zaključka, ostaje tuga i žal. Neshvatljivo je da nitko od državnih struktura i hrvatskih vlasti nije poduzeo ništa da se točno utvrdi i istraži lokalitet stratišta, broj ubijenih čiji posmrtni ostatci još leže u njima, iako je udruga Hrvatski domobran još 2009. podnijela kaznenu prijavu Županijskomu državnom odvjetništvu u Dubrovniku. Neistražena stratišta obvezuju. Ona ne smiju biti tabu tema, moraju postati dostupna svima, djeci i starcima, rodbini i putnicima namjernicima, moraju se primjereno istražiti i obilježiti. Na taj način ćemo ispraviti povijesnu nepravdu dugu sedam desetljeća. Udruga Hrvatski domobran i nadalje će organizirati tradicionalni spomen pohod jami Vranine svake zadnje subote u studenome, kad će se prisjećati svih nevinih žrtave totalitarnoga komunističkog terora, kako se takvi i slični zločini nikad više ne bi ponovili.
Željko KULIŠIĆ
Zagreb, 7. 1. 2013.
OTVORENO PISMO U SVEZI OBJAVLJENOG REGISTRA HRVATSKIH BRANITELJA I HRVATSKOG BRANITELJA - DRAGOVOLJCA VELJKA MARIĆA, OSUĐENOG U BEOGRADU NA12 GODINA ROBIJE
Poštovani gospodine ministre!
Vi ste pred Božić 2012. godine objavili Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i to smatrate dobrim činom, u interesu hrvatskih branitelja, i značajnim ispunjenjem obećanja Kukuriku koalicije.
Rekli ste da to ne može nikako biti na štetu, već samo na ponos pravim hrvatskim braniteljima, a ukoliko bi neki branitelj zbog objave Registra imao neugodnosti putujući u druge zemlje ili, ne daj Bože, bio uhićen na temelju tjeralice iz Beograda ili takozvane Republike Srpske, ili od strane muslimanskog vodstva iz Sarajeva, da ćete se Vi odmah zauzeti za toga branitelja, pa čak umjesto njega otići i u zatvor (što je naravno nemoguće, a što i Vi znate).
S druge strane, piše se u medijima kako se Vama, odnosno Ministarstvu branitelja, javljaju tisuće osoba koje prokazuju one koji nisu pravi branitelji. Pitam Vas je li to dobra posljedica objavljenog registra, da se stvaraju sukobi među ljudima i da ljudi sumnjiče i prokazuju jedni druge? A zapravo je činjenica da ljudi, razni susjedi, stvarno ne mogu znati kakvu je netko ulogu imao i kakve dužnosti u Domovinskom ratu, a da baš nije trebao šetati u odori hrvatskog vojnika. Čak da je netko boravio i u inozemstvu, otkud susjedi mogu znati kakvu je ulogu imao tamo? Također, ima li DORH toliko vremena i toliko ljudi da provjere sve sumnje koje mu se dostavljaju? Znači, posljedice objave Registra već se pokazuju kao vrlo negativne za mir među ljudima i za narodno zajedništvo. Ujedno, kako to da nitko do vas, niti u medijima, ne govori o onim braniteljima koji su to stvarno bili, a ne nalaze se u objavljenom Registru. Osobno poznajem nekoliko takvih. Kako to da Vas nije briga za njih, kako bi i oni bili ponosni što su sudjelovali u obrani svoje zemlje.
Dakle, smatram da niste iskreni i da niste imali dobre namjere objavom Registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
Hic Rhodus, hic salta! ("Ovdje je Rodos, ovdje skoči!")
(Slučaj hrvatskoga branitelja - dragovoljca Veljka Marića, koji je 2012. godine montirano osuđen u Beogradu na 12 godina robije)
Sigurno je i do Vas, krajem 2012. godine, dospjelo osobno pismo Veljka Marića, gdje on govori o svome križnom putu i osudi bez ikakvih dokaza, samo na temelju četničkih svjedoka, na 12 godina robije, a da se hrvatska država uopće nije ni najmanje zauzela za njega, kao da i nije državljanin Republike Hrvatske, a posebno kao da nije dragovoljac Domovinskog rata.
To pismo Vam dostavljam u prilogu, ako ga slučajno niste ranije primili.
Vidite i znate da je uhićen kao vozač kamiona na granici Bugarske i Srbije još 2010. godine, a da nije imao apsolutno nikakvog pojma da je za njim raspisana tjeralica iz Beograda zbog navodnog zločina, te da nije imao pojma da ga se sumnjiči za bilo što niti da se protiv njega vodi bilo kakva istraga. Njega se uhićuje, otima od žene i troje malodobne djece i maltretira ga se u Beogradu po zatvorima i suđenjima. Njegova obitelj ostaje bez hranitelja, oca i muža, a njegovu državu ne samo da nije briga, nego još putem svoga Županijskog suda u Bjelovaru naveliko i montirano potpomaže njegov progon.
Prema njemu se ponašaju daleko gore nego u Haagu, pa mu čak ne isporučuju ni Božićne čestitke njemu upućene. Tako se nedavno vratila meni i moja čestitka koju sam mu pisala u ime humanitarne udruge koju vodim, Hrvatskoga pokreta za život i obitelj. Na kovertu je stavljen i žig da je primljena na adresi Višega suda u Beogradu i tamo otvorena, te meni vraćena na moju adresu, iako je koverta bila naslovljena na ime Veljka Marića i adresu Specijalnog odjela za ratne zločine, Ustanička 29, 11000 Beograd, Republika Srbija.
U čestitci je pisalo sljedeće: "Poštovani gospodine Mariću! Ovih svetih predblagdanskih dana posebno mislim na Vas i Vašu dragu obitelj. U ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, u svoje osobno ime i u ime svoje obitelji, od srca Vam želim obilje Božjega blagoslova od Novorođenog Spasitelja, kao i nadu u pobjedu pravde i istine u skoroj budućnosti! Sretan Božić i Nova 2013. godina! S poštovanjem, dr. Ružica Ćavar sa obitelji."
Ako slučajno, kao već osuđen, Veljko Marić nije bio na navedenoj adresi, Viši sud u Beogradu, koji je primio i otvorio čestitku, sigurno je znao gdje je osuđenik Veljko Marić, pa mu je trebao čestitku dostaviti ili meni neotvorenu vratiti.
Dakle, gospodine ministre, pokažite dobru volju i svoju odlučnost da štitite hrvatske branitelje od progona, evo baš na primjeru Veljka Marića, ako ne želite da se takvi slučajevi opet na temelju objavljenog Registra ponove.
Unaprijed zahvaljujem, s najboljim željama za Vaše i opće dobro u 2013. godini.
S poštovanjem
dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Varaždin, 7.1.2013.
Razotkrivanje Jovanovićevih obmana
Škola, to sam ja! - zagrmio je ministar sa svoga trona i poručio plebsu da pogne glavu, stavi ruke na leđa i - šuti (hvala Kreši Miletiću što me podsjetio na ovu alegoriju). Ombudsman ne reagira - refleksi mu obamrli, pravobraniteljica za djecu šuti - bijaše p(r)ozvana ali ne prozbori, opozicija (čitaj: HDZ i sateliti) luta u bespućima vlastite nesnalažljivosti i nesposobnosti, B.a.b.e. su na godišnjem pa ne primjećuju progon HTV-ove urednice Karoline Vidović Krišto, LGTB udruge trljaju ruke što se njihovo promicanje tolerancije i ravnopravnosti uspješno primjenjuje na neistomišljenicima snažnom pljuvačkom retorikom i govorom mržnje, HHO se budi iz zimskog sna i snenim očima uočava progon Crkve i vjernika što ih mnogobrojni YUGOtarnji mediji svih vrsta razapinju na sebi svojstven "tolerantan i objektivan" način - govorom mržnje, lažima i medijskom blokadom.
Rezultat je to najveće od mnogobrojnih zbrki koje je do sada stvorio ministar Jovanović otkako je despotski zasjeo u tron najstrateškijeg ministarstva, o čemu (tj. zbrkama) sam već pisao i što se pokazalo - točnim.
Medijska blokada je jaka, informacije u javnost dolaze samo ako su podobne vladajućem režimu. Dijete sam rođeno u socijalizmu ('69.), no ne sjećam se da mi je sloboda govora ikada jače bila kraćena, a vjernička sloboda jače omalovažavana i blaćena tako glasnom i otvorenom nesnošljivošću. Hvala Bogu, postoje i nezavisni mediji na internetu pa ljudi mogu doći i do "druge strane priče", do drugih mišljenja i drugačijih "istina".
"Što je istina?" (usp. Iv 18,38)
Roditelj sam četvero školaraca, što mi daje za pravo da govorim (i vičem ako treba) o pravima djece i roditelja u odgojno-obrazovnom sustavu. Kršćanin sam i dužnost mi je da ne šutim u obrani temeljnih ljudskih vrednota - braka, obitelji i slobode govora. Menadžer sam s dugogodišnjim iskustvom i svakodnevno radim analize i sinteze raznovrsnih situacija, procesa i izjava, što mi daje sposobnost da razotkrijem obmane ministra Jovanovića ili točnije, trojca Jovanović-Filipović-Štulhofer.
Pa krenimo redom.
Prije nekoliko dana ministar je poručio kako više neće gubiti vrijeme na "Grozdove neistine i srednjovjekovne poglede Crkve na današnjicu u 21. stoljeću." (Večernji list, 26.12.2012.).
Zatim je bio bezobrazan prema kardinalu Bozaniću: "Ako je netko hrvatskim građanima ukrao Božić, učinio je to kardinal Bozanić." (VL, 27.12.2012., poveznica na članak).
U novu godinu ušao je ponovo s topovskim kanonadama po Crkvi i biskupima: "Sve što smo ovih dana čuli od biskupa su zločeste laži, a s ljudima koji lažu ja jednostavno ne mogu razgovarati. Crkva djeluje neprihvatljivo, zlonamjerno i dezinformirajuće." (VL, 4.1.2013., poveznica na članak)
Riječi su to ministra za odgoj i obrazovanje koje jasno ukazuju da mu nedostaje - odgoja. Kakav jad i sramota za ministarstvo odgoja kad mu je na čelu čovjek s pomanjkanjem manira i s tako primitivnim oblikom komunikacije. Bi li bio hrabar obratiti se na isti način Židovima, Muslimanima, ambasadorima, Srbima, protestantima, homoseksualcima - bilo kome? Sigurno ne bi. No, biskupima i katoličkim vjernicima smije. Jer njih očito ne štiti Zakon o suzbijanju diskriminacije, zakon koji kažnjava vrijeđanje ili zakon kulture dijaloga. Katolike on smije vrijeđati po nahođenju, pogotovo ako raskrinkavaju njegovu "istinu", tj. "lažu".
Pilat je bio barem toliko fer pa je pitanjem "Što je istina?" priznao svoje neznanje i nesposobnost, ali i želju da shvati istinu, iako mu ego, kao ni Jovanoviću, nije dopuštao da prizna pogrešku. Ministar pak ustraje da je on i samo on u pravu, da je jedina istina njegova istina i da lažu svi koji ne misle kao on. Izjavom "Crkva djeluje neprihvatljivo, zlonamjerno i dezinformirajuće" ministar je pokazao svu svoju licemjernost. Jer ako netko djeluje neprihvatljivo, zlonamjerno i dezinformirajuće, onda je to upravo Ministarstvo i njemu pridružena Agencija za odgoj i obrazovanje (AZOO). Potvrda leži u izjavi ravnatelja AZOO, Vinka Filipovića o načinu uvođenja ZO u škole, objavljena u Večernjem listu: Sve je rađeno u velikoj konspiraciji, jer je jedino tako moguće nešto napraviti u Hrvatskoj. (VL, 10.11.2012.)
I to je jedna od rjetkih istina koju su izustili ti ljudi u vezi sa ZO. Jer program ZO je zaista uveden mimo zakonske procedure, daleko od očiju javnosti i struke, izravno iz ruku skupine autora u škole, bez stručne recenzije neovisne skupine stručnjaka i uz popriličnu dozu sukoba interesa. Ovakvim uvođenjem zdravstvenog odgoja u škole Ministarstvo je prekršilo čitav niz zakona, međunarodnih konvencija i ugovora, pa i sam Ustav Republike Hrvatske. Istina koja počiva na laži, obmanama i konspirativnosti nije istina nego laž. Suočen s takvom "istinom", ministar odgovara svojim prokazateljima: "tu nema javne rasprave", "sram vas bilo", "vi ne želite da vam djeca budu zdrava", "na vas neću potrošiti niti minute svojeg vremena".
Tko nije za mene, taj je protiv...
Protiv čega? Ministar u svojim nastupima uporno iskrivljava izjave svih onih koji ne misle kao on. Crno na bijelom: "Halabuka koja je podignuta protiv zdravstvenog odgoja u školama nepotrebna je i zlonamjerna." (ministar Jovanović, VL 18.12.2012, poveznica na članak).
Nikada, ni u jednom trenutku ni GROZD, ni roditelji ni Crkveni djelatnici nisu izjavili da su PROTIV zdravstvenoga odgoja. Upravo suprotno, svi smo ZA zdravstveni odgoj, no nismo svi za TAKAV zdravstveni odgoj i ne slažemo se s NAČINOM njegovog uvođenja. To je vrlo bitna semantička razlika koju i ministar i njemu skloni mediji uporno prešuduju i namjerno krivo interpretiraju.
"Predmet zdravstveni odgoj ... će omogućiti da naša djeca žive zdravije, da preveniraju spolne bolesti, da preveniraju čitav niz problema vezanih uz ovisnost, da budu mentalno zdravija. Dakle, oni će kroz zdravstveni odgoj usvojiti zdravije navike koje će omogućiti da žive duže, zdravije i kvalitetnije." (ministar Jovanović, Dnevnik Nova TV, 2.9.2012.)
Zavaravanje javnosti i skretanje pozornosti. Ta tko se ne bi složio s takvim ciljevima ZO? Točno je da predmet zdravstveni odgoj pokriva teme zdravlja, higijene i prevencije u svoja prva tri modula. I nikome ti moduli nisu sporni. Sporan je i nedopustiv 4. modul pod nazivom ''Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje''. Nedopustiv, kažem, jer mu nije mjesto u zdravstvenom odgoju. Kakve veze ima rodna (gender) ideologija sa zdravljem, higijenom i prevencijom ovisnosti? Struka, pa čak i LGTB zajednice, slažu se da to spada pod novonadolazeći Građanski odgoj. Što ta ideološka tematika onda radi u ZO? Jedini suvisli odgovor koji se nameće jest - da bude obavezna za učenike. Jer Građanski odgoj neće biti obavezan i roditelji će moći odabrati hoće li njihova djeca slušati genderqueer teorije ili ne. Ovako, kroz obavezni ZO svi će učenici, pod prijetnjom sankcija, morati slušati šarlatanske teorije proizašle iz kontroverznog Kinseyevog instituta, raskrinkanog Nordijskog rodnog instituta (NIKK) i tko zna kakvih još "instituta" koji se uporno ali neuspješno trude dokazati da je priroda u dubokoj zabludi.
Quod scripsi scripsi
I dok ravnatelj AZOO Filipović brani ministra riječima "Neka roditelji pročitaju kurikulum i shvate kako u njemu nema ničega spornog i ničega što šteti psihofizičkom razvoju djeteta." (VL, 26.12.2012. ,poveznica na članak) u javnim nastupima ostavlja dojam kao da nema pojma što u preporučenoj literaturi piše (npr. emisija Nulta točka HTV-a, 17.12.2012.).
Zaista, je li ravnatelj Filipović pročitao svu tu literaturu (više od 900 stranica) koju preporučuje nastavnicima? Prvenstveno zbog sebe i svoje djece, manje zbog Filipovićeva savjeta, ja, roditelj to sam i učinio - proučio Kurikulum i dobar dio preporučene literature. I ustanovio sljedeće: velik dio preporučenog materijala za 4. modul može i te kako naštetiti psihofizičkom ali i duhovnom razvoju djece - i zbog neznanstvenih sadržaja i zbog šizofrene situacije u koju se djecu postavlja
tjerajući ih da slušaju u školi jedne vrijednosne stavove, a u roditeljskom domu posve druge (npr. pozitivan govor o promiskuitetnom ponašanju, prostituciji i pornografiji, forsiranje homoseksualnosti, reduciranje činjenica o spolnosti, izbjegavanje govora o spolnosti kao reproduktivnoj kategoriji u cilju očuvanja ljudske vrste isl. - da ne nabrajam stoti put sve te sporne sadržaje na koje su upozorile i koje su objavile udruge roditelja, učitelja, vjernika, liječnika).
Osim toga, čitajući ga, meni je taj materijal dobrim dijelom bio degutantan. Žao mi je učitelja koje se prisiljava da to čitaju.
Suočen s istinom, Filipović se prilično neuvjerljivo počinje izvlačiti kako navedena literatura nije obavezna: ("Čak i kad bi htjeli, oni ne smiju ovakve sadržaje unjeti u Kurikulum prema djeci." I, pazi dobro, sama AZOO bi čak mogla sankcionirati nastavnike ako budu predavali djeci sporne sadržaje iz preporučene literature! Riječi su to g. Filipovića izrečene uz puno zamuckivanja 17.12.2012. u emisiji Nulta točka HTV-a. Čemu onda služi preporučena literatura? Znači li to da se učitelji mogu poslužiti bilo kojom literaturom na tu temu? Što će se dogoditi s nastavnikom koji će djeci umjesto Hodžićevih nebuloza pričati o Teologiji tijela Ivana Pavla II.?
Dan iza toga ministar mu skače u usta: "To je literatura za učitelje. Neće ni doći do djece." (VL, 18.12.2012., poveznica na članak). To ponavlja i u svom odgovoru na "crkvene" letke (VL, 26.12.2012, poveznica na članak): "Nije riječ o nečemu što će "vaše dijete učiti", već o dijelu materijala za koji će svaki nastavnik slobodno (i kritički) procijeniti je li im od koristi u pripremi za nastavu Zdravstvenog odgoja." (ponavljam: žao mi je učitelja koje se, preopterećeni potplaćenim poslom koji ved obavljaju, prisiljava da još čitaju sav taj sporni materijal).
Opet obmana. Naime, među preporučenom literaturom nisu samo preporučene knjige već i priručnici(npr. Hodžić, A., Bijelić, N., i Cesar, S. (2003) Spol i rod pod povećalom). U njima su metodički razrađeni sadržaji i cjeline, a nude se i radni listovi što znači da sve je predviđeno za konkretan rad s djecom.
Pa dobro, tko je ovdje lud? Vjerojatno ja, jer ne mogu svojim intelektom shvatiti njihove kontradiktornosti i nedosljednosti. AZOO je izradila Kurikulum. Kurikulum preporučuje literaturu jer udžbenika nema. Literatura (za 4. modul) je velikim djelom kompromitirana tj. neprimjerenog i čak kažnjivog sadržaja (pornografija, pedofilija, prostitucija, slike nastranog sadržaja i sl.). Filipović se povlači i literatura nije obavezna. Važan je Kurikulum, u kojem pak ne piše KAKO predavati, ŠTO točno reći. Ministar pridonosi zbrci govoreći kako se radi o dijelu materijala za koji će svaki nastavnik slobodno (i kritički) procijeniti je li im od koristi u pripremi za nastavu. No to se neće predavati djeci (Nije riječ o nečemu što će "vaše dijete učiti"). I tako neprestano u krug kao pas koji naganja vlastiti rep. U čitavom tom kaosu nitko od njih dvojice nije u stanju reći kako de se nastavnici pripremiti za 4. modul i što de na kraju predavati djeci. Kako će im objasniti pornografiju, prostituciju, pedofiliju, tzv. "rodnu" tematiku i sl. Kurikulum to zahtijeva, ali ne nudi odgovor. No, glavno da je napisan. Papir može svašta podnijeti, no korekcije (barem u pogledu preporučene literature) nisu dopuštene. Što napisah, napisah - poručuje ministar.
Roditelji - raus!
Grubi je to izraz, iz nekih prošlih olovnih vremena. No tako to zvuči iz ministrovih usta kada kaže: "Crkva ni udruge nemaju što tražiti u školama." (VL, 26.12.2012., poveznica na članak). Roditeljske udruge (ali i Crkva) okupljaju roditelje. Roditelji preko njih traže dijalog i suradnju. Te udruge tjeraju se iz škole. Ipso facto, roditelje se tjera iz škole. Raus! Zašto? Zato što Ja, Ministar tako kažem: "Crkva ni udruge nemaju što tražiti u školama."
To reče i ostade živ. Jer upravo su raznorazne udruge izradile najvedi dio sporne literature. Naime, u preporučenoj literaturi od 16 naslova vezanih za 4. modul polovicu su izdale (ili sudjelovale u nastajanju) upravo udruge. Radi se homoseksualnim, feminističkim i nekim drugim manjim udrugama kao što su Queer Zagreb, CESI, Forum za slobodu odgoja, Ženska soba, Centar za mir nenasilje i ljudska prava Osijek, B.a.b.e., Europski Dom - Slavonski Brod - da nabrojim samo neke (vidi popis literature u Kurikulumu, str. 39 te samu literaturu).
Koje li dvoličnosti, koje li obmane! Sada je posve jasno da je ministar u svojem izbacivanju udruga iz škole mislio na samo neke, njemu mrske udruge. Uglavnom roditeljske. Jer, kao što je prokazano i dokazano, udruge homoseksualnog i feminističkog tipa imaju otvorena sva vrata u škole, a samim time i do moje djece. I zašto da roditelji šute o tome???
Dok je Teologija tijela blaženoga Ivana Pavla II nepoželjna literatura u Jovanovidevom ZO, nekakav minorni Queer Zagreb & Hodžić bilježe čak dva naslova u Kurikulumu.
I još jedna na temu udruga. Ministar optužuje: "U pozadini tih napada (na ZO, op. a.) ne stoje interesi djece nego materijalni interes ljudi iz udruge Grozd, a onda su neki na to nasjeli." (VL, 18.12.2012., poveznica na članak). Vrlo opasna izjava, s elementima klevete. A što bi bilo da je netko slučajno rekao: "U pozadini zdravstvenog odgoja ne stoje interesi djece i roditelja već materijalni interesi ljudi iz gore spomenutih udruga."? Zaista, kako bi bilo da novinarka Jutarnjeg lista napravi insajderski report i o tim udrugama?
Eto, tako radi trojac Jovanović-Filipović-Štulhofer. Konspirativno, bahato, ignorantski i protiv roditelja. To je prava slika Jovanovićevog školstva u kojem roditelji i djeca nisu partneri i subjekti u sustavu koji postoji zbog njih, već objekti i pokusni kunići u sustavu koji postoji zbog ministra. Diktatura relativizma, obmanjivanje, zastrašivanje i pranje mozga.
Još malo o znanosti
Ministar neprestano ponavlja kako je Kurikulum znanstveno utemeljen (VL, 26.12.2012.)
A koji su to znanstvenici koji su radili na Kurikulumu? Pa ja poznajem barem pet puta više stručnjaka za tu tematiku s potpuno drugačijim stavovima i spoznajama. Upitna je i ta "znanost" iza koje stoji prof. Štulhofer, ključni autor programa, ujedno i član povjerenstva za izradu Kurikuluma zdravstvenog odgoja (zar to nije sukob interesa?). Uz to, Štulhofer je i član Kinseyevog instituta za koji postoje opravdane sumnje da svoj rad temelji na neznanstvenim principima i protuzakonitim djelatnostima poput pedofilije (vidi dokumentarni film Kinseyev sindrom).
Ministar nastavlja, u istom tonu s pomalo neprimjerenom usporedbom: "Kurikulum, valja to jasno reći, ne nudi nikakvu rodnu ideologiju već samo razlikovanje između spola kao biološke i roda kao društvene kategorije. Žene u Saudijskoj Arabiji nisu u istom položaju kao žene u Hrvatskoj, zar ne?"
Ne znam kako to on misli djeci objasniti pojam roda i rodne ravnopravnosti na primjeru žena iz Saudijske Arabije, no znam da se u toj zemlji otac još uvijek naziva ocem, a majka majkom - termini koji se u "razvijenoj i naprednoj Europi" sve više zabranjuju (Španjolska, Francuska) zahvaljujudi upravo "spolnim (pre)odgojima" koji na mala vrata uvode "kvazi-tolerantnu gender ravnopravnost" u državu.
Emisija TV kalendar, HTV-1, 5.12.2013. donosi kratak osvrt na godišnjicu Kinseyevog reporta. Na kraju priloga ustvrđuje se kako je spolni odgoj temeljen na Kinseyevim krivotvorenim "spoznajama" bio potpuni promašaj.
Ne samo da nije unaprijedio spolnu educiranost mladih u SAD nego je imao poguban utjecaj na seksualnost u SAD rezultirajudi povećanjem seksualnog nasilja, seksualnih devijacija (posebno pedofilije), neželjenih trudnoća i abortusa. Pametnome dosta.
Svijetla budućnost
"Mislim da je to jedan sjajan primjer kako nova škola mora izgledati. To će biti interdisciplinarni predmet, kroz više predmeta, satove razredne zajednice, projekte, koji će u konačnici, od prvog razreda osnovne škole, do 4. razreda srednje škole, raditi na jednoj zdravijoj, novijoj, mladoj populaciji, koja će biti nositelj Hrvatske." (ministar Jovanović, Dnevnik Nova TV, 2.9.2012.)
Iskreno, bojim se za bududnost spomenute populacije u državi u kojoj spolni odgoj našoj djeci kroje homoseksualne udruge i čovjek koji dolazi s kontroverznoga instituta, koji nije roditelj i nema nikakva iskustva u odgoju djece. I to u trenutku kada su podaci o natalitetu u Hrvatskoj porazni.
"Pred sebe smo u proteklih 12 mjeseci postavili temeljni cilj da Hrvatska mora biti što više država slobodnih ljudi, država čije se gospodarstvo i vrijednosti temelje na znanju te da naše društvo bude društvo jednakih šansi. "(ministar Jovanović, VL, 28.12.2012.)
Kako se gradi to društvo slobodnih ljudi i jednakih šansi ministar pokazuje na primjeru uvođenja ZO. Kršeći zakone i procedure, konspirativno i samovoljno. Dok jedne udruge preferira, druge šikanira i stigmatizira. Dok neistomišljenicima uskraćuje slobodu govora, njegova je retorika puna uvreda, omalovažavanja i bahatosti. Dok njegova Vlada podobnim upraviteljima diže plaće, on u svom ministarstvu udara po visokoobrazovanom kadru koji odgaja budućnost Hrvatske - uvredama i smanjenjima plaće. Roditelje isključuje iz školskog sustava, a njegova nesnošljivost prema katoličkoj Crkvi toliko je očita da je se primjećuje čak iz svemira. Eto, to je društvo jednakih šansi po ministru Jovanoviću.
Šećer i zahvala za kraj
Točku na i stavio je ovih dana premijer: "Jedino što mogu reći je da su naše namjere dobre i plemenite." (premijer Milanović o ZO u Večernjem listu, 25.12.2012.). Podsjetilo me to na (navodno) kinesku poslovicu: "Put u pakao popločen je dobrim namjerama".
I eto potvrde. Nekoliko dana nakon te izjave premijer se sprda izjavama civilnih roditeljskih udruga i njihovih prava da budu aktivne u demokratskom hrvatskom društvu, zagrebavši nespretno (i nesvjesno?) o rane Domovinskog rata na neprimjerenom mjestu neprimjerenom izjavom - kako razmišlja o osnivanju udruge roditelja koji imaju problema s gradivom iz povijesti (vidi izjave dane na domjenku Srpskog narodnog vijeća 4.1.2013.).
Ne čudi stoga što Jovanović ima takvu retoriku. Kakav premijer, takav ministar. Strašno me zanima je li premijer dovoljno hrabar da se na isti način sprda s gay udrugama i "paradom ponosa"?
Na kraju svega, ja bih na sve ovo što sam razotkrio trebao reći: Hvala premijeru Milanoviću na dobrim namjerama. Hvala trojcu Jovanović - Filipović - Štulhofer na brizi za zdravlje moje djece.
Hvala, ali - NE HVALA!
Nikola Šopar, roditelj iz Varaždina
Podsjetnik...
Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.
NEKA SVATKO ZNADE!
Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima
potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da
hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire
sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi
drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će
ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili
hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu
i rezultate, koje hrvatski narod želi.
Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju
pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne
borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije
borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog
centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za
neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za
podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa
Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne
Hrvatske.
SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM
HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA
HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA
IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE
DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.
Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska
država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu
državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.
Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u
dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima,
na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona
ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj
drugoj državi ili o kom drugom narodu.
NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI
KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU
ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I
NAJNEZNATNIJI.
Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je
to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.
To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i
nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću
svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju,
svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet
njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se
danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.
Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne
riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije
na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude
opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se
je to bilo pisalo s Austrijom.
NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM
DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE
I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH
ŽIVOTA.
Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su
zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske
zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i
zajednice.
Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske
države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova
šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti
beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo
svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918.
stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom
zametku bezobzirno ugušiti.
BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE,
NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA
SVATKO ZNATI!
Dr. Ante Pavelić
www.udruga-gavran.hr
NE ŽELIMO BITI JANJAD ZA KLANJE!
DEŽULOVIĆ, BORIS 1
Na vrijeme poći znači obaviti polovicu posla
(narodna mudrost!)
Ne znajući što bih sa sobom odlučio sam se okušati u politici, kako mi omogućuje ustav i pozitivni zakoni hrvatske države. Tražeći dobar mamac koji će privući birače, odlučio sam se za britke riječi jednog nadnovinarskog korifeja, malo, ali ne bitno izmijenjene:
Gospodo: predsjedniče republike dr Ivo Josipoviću, predsjedniče vlade Zorane Milanoviću, predsjedniče hrvatskog sabora Josipe Leko i svi članovi vlade i sabora, pogotovo pripadnici stranaka na vlasti, iznad svega SDP-a!
Na završetku ove godine, pred početak 2013. g. pozdravljam vas i obraćam se vama, koji 'niste samo neodgovorna i sebična stoka, nego i lijepi komad budale'. (usp. Slobodna Dalmacija, Božić 2012.)
Zamišljam Vas u mašti kako vam se mijenja osobni opis dok čitate navedeni citat i već se oštrite, s pravom, da mi se stane na kraj, jer zatvori u Hrvatskoj, iako prekrcani, moraju imati mjesto za ovakvog nadbandita. Međutim zapjevao bih vam onu poznatu: 'ajde oladi!'
Mi, najmanje svaki tjedan, ako nam se još čitaju novine, koje ne zaslužuju bolji naziv nego smeće (i onda se čudimo što su nas svrstali u smeće), koje se ne može reciklirati, moramo čitati takve bljuvotine, rigotine skoro u svakom broju, a neizostavno u tekstovima pripadnika, ja sam ih nazvao osmokrake zvijezde, kojima je zajednički nazivnik: mržnja na sve čime se diči svako pošteno ljudsko biće, neizmjerna upravo opsesivna mržnja najprije na hrvatsku državu, zatim mržnja iste razine na hrvatsku naciju, a te ujedinjene mržnje su usmjerene na 86% populaciju, uglavnom katoličke orijentacije, koja mora 'biti zahvalna' na serviranjima tih višestrukih mržnji i za njih, ako uopće više čitaju te i slične novine, otkidati od usta 7 kn. Sve ima svoju izdržljivost.
Tko će zaustaviti uvrijeđene mase, od kojih je satkana hrvatska država, ako im pukne film?!
Nije ovo vrijeme za duga čitanja. Imena tih, najmanje osmorice, mržnjom satkanih piskarala ne želim navoditi i dizati im rejting. Ipak lik tvorca gornjeg citata dajem opisno. Na slici u novinama izgleda kao bezazleno nevinašce, dječjeg osmijeha, dugačkog vidljivog repa na zatiljku. Kad bi se mogli vidjeti još dva repa, karakteristična za njegov (ne)karakter: jedan u moždanoj šupljini, a drugi ostatak predevolucijske preobrazbe pračovjeka u čovjeka, krvnih gena četnikofila, najizvrsnijeg utrnjivača – 'bogomdanih novina' (tako ih nazva jedan premijer prije nego li će im dati bogatu novčanu injekciju).
Završetak znamo.
Nestalo Feralu ulja, a istoj kobi se može nadati i novina začeta u pojati na Mosoru. Ona je na razini demokracije Sjevernog Vijetnama. Tamo se ipak dade povremena prilika odgovoriti napadnutom na napade.
Gore nabrojeni i sve društveno-političke strukture, pomozite stati ovim (zlo)činima na kraj. Neka vas ne zavede slatkorječivost pečatom župnog ureda sv. Roka u Splitu, potvrđene izjave tadašnjeg njenog župnika, da navedeno novinarsko piskaralo, primanja u rangu predsjednika republike, ispunja uvjete koje katolička Crkva traži da se može biti kum na krizmi i krštenju. Može upravo onoliko koliko potpisnik te izjave može biti u vodećim političkim strukturama, uz blagoslov Crkve, koja se, ovaj put nije dala izigrati.
Osmislena i Bogom ispunjena Nova 2013. g. Vama i svima koji vjeruju u ljubav!
Split, blagdan sv. obitelji, 30.12.2012.
Prof.dr.sc. JOSIP ČORIĆ
hrsvijet.net
Škripari
Tekli su zadnji sati na Silvestrovo, ili za one još u komunističkom vremenu, Stare godine. Na portalu jednih dnevnih novina čitam kako se tim i tim gradom provozalo stotinjak motomrazova; ne rekoše Djeda mrazova ili Djeda božićnjaka, skratiše u Djedova. Ovaj moj grad kroz koji smo se probijali prepun je vozila. Obavljale su se posljednje kupovine. Mi u tome ne ćemo sudjelovati. Idemo u predjele iznad grada. Tamo su se u veljači 1945. vodile žestoke borbe, na jednoj strani branitelji, na drugoj komunisti-partizani. Danas su ti krajevi posuti kostima. Partizani su svoje odnijeli.
Duboka šuma. Nigdje žive duše. Prolazimo kraj jedne srušene kuće. Naš nam vodič kazuje da je tu nekada prebivao poznati škripar taj i taj. Kao dječak njemu i njegovima on je znao donositi hranu. Svidio se škriparu pa mu on obeća biti kumom na sv. potvrdi. Ali, događaji pođoše drugim tijekom. Škripar je uhvaćen i ubijen. Tijelo su mu za opomenu objesili na mostu dolje u gradu. Nije im to bilo dosta pa su mu mrtvom gurnuli cigaretu u usta. Puk je šutio i pamtio.
I tako ta priča dođe do nas. Rasplićemo je, a u ušima nam još bubnjaju prošli događaji. Dok je 86% Hrvata u Hrvatskoj i ne zna se koliki broj u Herceg Bosni, slavio Božić, na tv-u su nam puštali svake druge filmove, serije, općenito sadržaj, samo ne onaj primjeren za taj dan. Religija je ponovno opijum za narod, vjernici su zatucani, Crkva živi u srednjem vijeku. Slično tome izrazi se ministar Jovanović u žaru borbe za zdravstveni odgoj u školama. Kao blesav navalio na to i ne popušta. Uopće ga nije briga što 89% roditelja misli drukčije. A u drugim prilikama on i njegovi i te kako drže do postotaka, posebno kad neke agencije govore o pučkoj prihvaćenosti ove neokomunističke vlasti iako svatko vidi da je stanje ne iz dana u dan, već iz sata u sat sve gore i gore. No, samouvjerenošću Staljinovih besprizornika oni idu dalje. Vjerujem da bi taj najprije drumski, a onda i politički razbojnik njima bio zadovoljan da je živ. Pokazali su to i na primjeru novinarke Karoline Vidović Krišto. Dotična pošteno i profesionalno radila svoj novinarski posao pa je iznijela i drukčije mišljenje od onoga što ga zastupa ministar Jovanović. Zbog toga njoj obećaše kaznu, a gledateljima u iseljeništvu, jer njima je emisija bila namijenjena, uputiše duboku ispriku. Od žalosti se nasmijah. Ispričavaju se ljudima koji bi puno žešće progovorili od Karoline samo da imaju prilike. Ma njima je isprika uvrjeda, druže Jovanoviću. Ili je to možda i bila njezina svrha? Sličnim putem prije Karoline prošla je saborska zastupnica HSS-a Marijana Petir. Zbog zagovaranja kršćanskih vrijednosti proglašena je homofobom godine. Učiniše to neke tzv. nevladine udruge, one što i ovaj zdravstveni program uz Jovanovićevu pomoć, guraju u naše škole. Njima se priključiše mediji i cirkus zaigra u našemu gradu. Nismo je previše branili pa je i to možda prevarilo ministra Jovanovića da sa svojim viđenjem spolnosti pokuša opteretiti i naše mališane. Na njegovu žalost ode predaleko. Crkva se digla i zauzela stav. Netko će morati popustiti, a nikakve mogućnosti nema da to bude Crkva. Kad kažem Crkva, mislim na hijerarhiju. Puk Božji još skuplja snage. Ali je iz dana u dan sve ustrojeniji i ustrojeniji. Udruga grozd u međuvremenu je uradila i radi velik posao. Drugi pristižu sve većim i većim koracima. Jesmo li na pragu ne buđenja, nego probuđenosti onih 86% što se u zadnjem popisu pučanstva u Hrvatskoj izjasniše vjernicima? Bude li to tako još ćemo mi morati zahvaljivati Jovanoviću. Možda čitavoj ovoj »bratiji« podignemo spomenik. Zabrljali su gdje se god zabrljati moglo. Sad i slijepcima postaje jasno da Sanader nije slučajno došao na čelo HDZ-a, da se toj stranci slučajno ne sudi, da slučajno nismo ovoliko zaduženi, da nisu neki tamo krali nego oni... Bit će veselo u toj Europi za koju kažu da u nju ulazimo za 6 mjeseci. Tada će ovi neokomunisti biti Europljani, građani i građanke novoga svjetskog poretka, a mi ćemo ostati Hrvati i Hrvatice kao što smo i bili. Što nam nedostaje? Ne ćemo samo valjda i mi morati u suvremene škripare? Vrijeme je da se ovi na vlasti uozbilje, prošlo je vrijeme komunističkih besprizornih političkih komesara.
I Prljavo kazalište ima poteškoća s protokom vremena. Umjesto u Europu ode u Beograd. Miris novca bio je jači od mirisa stihova iz njihovih glasovitih pjesama. Otrgnula se ruža, ona hrvatska, i pala na prašnjavu cestu. Završila jedna povijest, ispričana jedna priča. Prljavci više nisu ono što su bili. Treba imati snage ustati se i ispričati se za svoje pogrješke. Zdravko Tomac to je mogao. Lutao je u životu opčaran crvenom niti, ali ga pameti privede krik za slobodom njegovog ugnjetenog naroda. Danas piše knjige i memoare o svemu tome. Tko ih čita prati njegovo sazrijevanje, korak u korak s borbom za svoj narod. Što će trenutni hrvatski predsjednik vlade Milanović napisati jednoga dana ne znam. On se za svoj narod nije borio. Nema ga u famoznom registru branitelja. A vršnjaci su mu krvarili i pobjeđivali. Kad to znamo, nimalo nas ne iznenađuje njegov kiseli osmijeh i kruto držanje u prigodi rukovanja s oslobođenim hrvatskim generalima. Taman bio pošao prema »regionu« kad mu oni iz Bruxellesa javiše da se »curikne«. Pa da im čovjek vjeruje! Bolja su braća Balkanci.
Stigosmo do nekog vrtla. »Tu je ta jama«, reče pratitelj. Vratih se iz svojih misli, iako mi je još na umu bilo kako je Sulejman Tihić prošlih dana rekao da Hrvatima u BiH ne treba kanal na hrvatskom jeziku. Kao da sam čuo one »glavešine« iz jugoslavenskog vremena. Nema toga hrvatskog jezika, svi ćemo govoriti jugoslavenski...; oprostite, sada je to bošnjački, bosanski, jezik regije ili kako ga već zovu. E, moj Suljo. Ovdje pred nama je put koji je nekada iz Mostara vodio do Tomislavgrada. Išli su njime ljudi i konji. Nije to bilo ni tako davno. Da Bosna ne pade pod Turke, drukčije bi se povijest odigrala, ali bi što bi. Kao i s komunistima. Došli i pomlatili što su pomlatiti mogli. U ovu jamu navodno da su ubacili dvojicu ubijenih franjevaca. Razgledam ozemlje sve tamo do crkve na Širokom Brijegu. Svjedočenja imaju logike. Nekadašnji put koji odavde vodi do tamo poklapa se s njima. »U onoj kući komunisti su ubili 12 civila«, ponovno se javi pratitelj. Nismo znali za njih i nismo im ponijeli križeve. Stavit ćemo ih na grobove njemačkih vojnika koje su mještani krišom pokopali da ih ne raznesu divlje zvijeri. Opet mi vijesti bubnjaju glavom. Prošle godine u svijetu je ubijeno preko 105.000 kršćana. Onako, na hladnoj krvi, nisu bili Al Qaida i kitili se oružjem. Ne čuh da spomenutog Jovanovića i njegove to zabrinjava. On radije govori da se neki uhvate pod ruku pogledaju u zrcalo i pljunu u ono što vide. Drugi dodaju, Jovanoviću i slični što čekate. Ali...
Što ja to imam dočekati u novoj godini? Grad u kojem živim ima svoju povijest, njegov okoliš svoju, ja svoju. Nismo slučajno zalutali na ovaj prelijepi dio kugle zemaljske. Pa budimo ga dostojni!
Miljenko Stojić
"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"
Kralj Tomislav
Zagreb, 2.1.2012.
Čija je Matica hrvatska?
Matici hrvatskoj (materi hrvatske kulture) reći istinu u oči nije mi bilo nikad lako. Ali, što se mora, nije teško, kaže naš narod. Uostalom, njen sam član, njeno sam postao dijete još dok sam bio dite, 1971. godine. Tri godine zaredom pisao sam o Matici nam hrvatskoj (1996./7./8.) u Hrvatskom slovu u četiri teksta (br. 59/96, 60/96, 135/97, 165/98) i nisam od željenog ništa postigao; međutim, jesam neželjeni stegovni postupak protiv sebe, koji je ipak završio pismenom isprikom onih koji su ga pokrenuli, što me je ugodno iznenadilo.
Pokušao sam i Otvorenim pismom obratiti se Igoru Zidiću, 15. ožujka 2004., moleći ga, kao predsjednika Matice, da zaustavi rastajanje Matice od sebe jer je, rekao sam mu, sve manje Matica i sve manje hrvatska. Na kraju Otvorenog pisma Igoru Zidiću tada sam napisao: „Očekujući i priželjkujući konkretne akcije, još uvijek vjerujem u mogućnosti Matice hrvatske i Vaše sposobnosti, gospodine Predsjedniče“. Danas, osam godine nakon mog Otvorenog pisma, još uvijek predsjedniku Matice hrvatske, Igoru Zidiću, javno kažem: Igore Zidiću, očekivao sam da ćete puno uspješnije voditi Maticu hrvatsku; puno ste više pričali nego radili, razočarali ste me; i ne samo mene nego i mnoge druge matičare koji se ne vrte oko Vas. Vaš više paradni nego radni rad u Matici, Vaš sukob s poslovnim tajnikom Matice i Vaše „predstavljanje posljednjeg broja Vijenca“, 5. prosinca 2012., potakli su me opet da se javim, da se čuje glas vapijućeg u Matičinoj pustinji. To činim isključivo iz dobronamjernih razloga, kao i u prijašnjim tekstovima o Matici. U sebi se još uvijek nisam iščlanio iz Matice, premda članarinu odavno ne plaćam.
Ne znam na čijoj je strani pravda i pravo – na strani Igora Zidića ili na strani, sada već bivšeg poslovnog tajnika, Augusta Turine; neka to utvrde što prije nadležna Matičina i državna tijela. Sasvim mi je svejedno koji je od njih dvojice pozvao u Maticu „financijsku inspekciju“. Bitno je da inspekcija stručno i časno obavi svoj posao. Sjećam se da je još 8. lipnja 1996., na skupštini Matice, časni i agilni član Matice iz Zaprešića, Stjepan Laljak, pitao: „Kakvi se to honorari i kome svakodnevno isplaćuju?“.
I upravo dok se kovitlala prašina po medijima o poslovanju Matice, Zidić i ekipa su se sjetili da bi bilo pametno javno promovirati jedan broj Vijenca i na promociju pozvati trenutno najradoviđenije Hrvate, tek od lažnih optužbi oslobođene, generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Rekao sam, gledajući to na televizijskim ekranima: Zidiću, ovo Vam je pogodak u sridu, ali nije časno pokrivati svoj kozmopolitizam i internacionalizam nacionalnim junacima, Gotovinom i Markačem; to Vas neće osloboditi polaganja računa o vođenju i upravljanu Maticom onima kojima Matica pripada. A Matica je od 1990., sada se vidi, pripadala više, po djelima, njenom članstvu, a njenim predsjednicima više po riječima, po priči. To se odnosi i na Vladu Gotovca (1990.-1996.), i na Josipa Bratulića (1996.-2002.), i na Igora Zidića (2002.-?). Kakvi predsjednici, takva i uprava Matice. Članstvo, raja, treba samo raditi, slušati i šutjeti. Ja nisam htio šutjeti, pa sam u svom tekstu Utiha, koji je objavljen u Hrvatskom slovu br. 60/96, napomenuo članovima Matice da po članku 11. ondašnjih Pravila nas sto članova imamo pravo sazvati izvanrednu skupštinu Matice, na kojoj možemo, ako dobro ne rade, „njih smijeniti i novo rukovodstvo izabrati“. Još sam dodao: „Neka svi neprijatelji Matice znaju da Matica može povremeno utihnuti, ali ne može se nikada utrnuti dok je državotvornih Hrvata“. Tadašnja Bratulićeva ekipa u Matici brzo je izbrisala taj članak Pravila i, u strahu od izvanredne skupštine, napisala novi članak, po kojem izvanrednu skupštinu Matice može sazvati petina ukupnog članstva a ne samo sto članova.
Bratulićeva ekipa u Matici je dopustila i da Zakon o udrugama, koji je stupio na snagu 15. srpnja 1997., uzdrma temelje Matice jer je poticao razdruživanje ogranaka Matice od same Matice. Uzalud smo mi neki matičari pisali i govorili da se o Matici hrvatskoj mora donijeti poseban zakon, a ne trpati je u svakojake udruge. Bratulićevci i ondašnji mlaki (Mlakar) ministar uprave nisu tako mislili zbog čega je Matica i danas u istom košu gdje i druge, svakakve-nekakve, čak i protuhrvatske udruge. Tko se to još uvijek boji jake Matice hrvatske? Isti oni koji su je se bojali i 1971. – lažni obraćenici na hrvatstvo. (Vidi moj tekst u Hrvatskom slovu br. 135/97.)
Mislio sam da će se dolaskom Zidića na čelo Matice 2002. polako ali sigurno puno toga promijeniti; mislio sam da Zidić nije mali nacionalni zid, nego čvrsta, sigurna velika zidina, od kojeg će se odbijati, a ne lijepiti se za njega, u Maticu „zalutali“ ljudi. Čak sam se nadao, na temelju razgovora u četiri oka, da će Zidić ne samo oživiti, preporoditi, kroatizirati rad Matice nego i postati predsjednik Republike Hrvatske. Zaključio sam iz tadašnjeg razgovora s njim da bi Zidić oboje htio – biti najprije veliki predsjednik Matice, a onda i Države – ali samo on zna zašto je od svega odustao. Dobro je započeo i s uređivanjem slavnog Hrvatskog tjednika 1971., puno obećavao, ali nakon tri mjeseca odustao od urednikovanja. Možda je o nedovoljnim aktivnostima u Matici hrvatskoj najistinitije obrazloženje izgovorio sam Zidić ,2. prosinca 2012., u Večernjem listu, riječima: „Nismo bili prvi favoriti nijedne političke ekipe u državi“. Čija je onda ekipa Zidićeva ekipa, da nije nečija izvan države Hrvatske? Ništa neobično u nas Hrvata.
Ja ipak mislim da se na Zidića, u najvećem dijelu njegove tromosti, može primijeniti ona biblijska: u tebi je nemoć tvoja Izraele. To moje mišljenje potvrđiva i njegova izjava u novinama, koje srećom više ne postoje, u Nacionalu br. 641, koja glasi: „Nisam imao drugih ambicija osim rada u struci i pisanja, i zadovoljstva u životu; lijepog putovanja, čaše vina, dragih osoba u blizini“. Svatko ima pravo na svoj način življenja, ali ne na štetu drugoga, zajednice, udruge… Uvjeren sam da je i njegov pravopis, koji se nepravilno zove Matičin, na štetu pismenosti Hrvata, bez obzira što ga on naziva „pravopisnom sistematizacijom mlađih i, možda, nadarenijih autora“ (Večernji list, 2. prosinca 2012.).
Nisam jedini koji govori da je gospodinu Zidiću dosta bio jedan četverogodišnji predsjednički mandat; ali kad se je već dogodio i drugi, treći nije smio nikako. Zidićeve matičarske aktivnosti, nažalost, nisu poboljšane ni time što je izborna skupština Matice, za njegov treći mandat, održana u Gospinu Mađugorju 19. lipnja 2010. Uvjeren sam da bi Gospa pomogla i Zidićevcima da su je zamolili za pomoć. Ah, što možemo: netko u Međugorje ide radi molitve Gospi, a netko radi dobre Žilavke i Blatine. Svak za se travu pase. Dobro je da ljudi tipa Zidića, Bogišića, Marojevića…svrate barem na piće u Mađugorje, veliko je Božje proviđenje. Žalovito je samo da se skoro istih pedesetak ljudi vrti i oko Matice hrvatske i oko Društva hrvatskih književnika. Tako bih volio znati koliko je članova DHK ikada objavilo svoj tekst u Bratulić-Zidićevom Vijencu. Te novine kao da su rezervirane za malobrojnu udrugu pisaca i veliku svitu piskarala. To je ekipa koja će se razbježati čim u jaslama spane na dno ostavština od milijun i pol maraka časnog gospodina Petričevića ili se umanje državne dotacije.
Zidiću, tko je Luka Šeput, gdje njega nađe za glavnog urednika Vijenca? Nemam ama baš ništa protiv tog čovjeka iz Osijeka, ali sam uvjeren da Vijenac treba uređivati neko afirmirano hrvatsko ime koje zna i hoće raditi. Jedan anonimus, Šeput, naslijedio je drugog anonimusa, Andriju Tunjića, u uređivanju Vijenca zbog toga što je Zidićevcima Tunjićevo hrvatstvo bilo preoštro – da pukneš od smijeha. Ma neka svih njih, rekoh pedesetak, u Vijencu, ali neka i nas petsto hrvatskih književnika. Oni mogu biti uz nas, ali ne iznad nas. Oni koji žive za ideale, za Maticu, ne mogu biti ispod onih koji žive od Matice. Do kada ćemo, poštovane kolege književnici, trpjeti ovu tihu okupaciju općehrvatskih institucija? Mnogi hrvatski književnici, od osnutka DHK, bili su, kad god je zatrebalo, na prvoj crti u zaštiti hrvatskih nacionalnih, kulturnih i političkih interese; gdje smo danas, umrtvili smo se misleće da će naša državna vlast dovoljno štititi i naše interese, i interesa naroda kojem pripadamo, kao i interese države Hrvatske. Probudimo se, identitet nam je ugrožen, možda, kao nikada u prošlosti. Sada ili ikada. Sve što je formalno hrvatsko, mora i stvarno postati hrvatsko. Politika Matice hrvatske, od 1990. do danas, pouzdana je koliko i domobran koji je krajem 1943. prešao iz Hrvatskih oružanih snaga u partizane. Ništa slučajno. Još 19. prosinca 1992. čuo sam na skupštini Matice kako je jedan skupštinar predlagao „da se Matici ograniči političko djelovanje“. To me nije toliko zaprepastilo, koliko me je zaprepastilo masovno nereagiranje prisutnih na takav prijedlog. Osobno nisam imao pravo reagirati jer nisam bio tada prisutan kao zastupnik, nego kao glavni urednik Hrvatskog mjesečnog glasila Tomislav.
Očito je da je Matica hrvatska od obnove rada 1990. pod upravom „zabasalih“ (Filip Lukas) matičara, bezličnjaka, kozmopolita i globalista. Riječ je o ljudima paleoliberalnih svjetonazora. Paleoliberali će predati Maticu neoliberalima ako im se ne suprotstavimo. „Liberali, nemorali“, netko je rekao. Oni iz godine u godinu sve više internacionaliziraju našu nacionalnu ustanovu. Čak su nam i znak, logotip, naše Matice izmijenili (nema više u njemu naših triju boja), čime su prekršili članak 2. Pravila, koji kaže daje Matica hrvatska „nacionalna institucija“. Zašto to nitko ne primjećuje, kome u Matici smetaju hrvatski grbovi i zastave? Časni matičar, Živko Strižić, rekao je u Vijesniku od 23. studenog 1997. „da Vijenac doista širi mržnju između Matice hrvatske i hrvatskog naroda“. Zato kažem: za antihrvatsku žabokrečinu u Matici treba kolektor, pročišćivač. To može biti samo nova uprava i pomlađeno članstvo.
Dosadašnje uprave napravile su od hrvatske udruge za širenje knjige i kulture „društvo“ šoroševskog tipa. Jesu li to učinili zbog toga što je izvjesni Ivo Mažuran rekao na izvanrednoj skupštini Matice 22. studenog 1997. da riječ udruga „koketira s ustašlukom“. Izgleda da je današnja uprava Matice puna mažuranih, smežuranih, svenulih Hrvata. A Zidić kaže u gore spomenutom Večernjem listu: „ Današnja se Matica priprema da bude i Matica sutrašnjice“. Matičari, ne dajmo mu da on više išta priprema. „Doista je zadnji čas da se zaštiti ta časna hrvatska ustanova od raznih internacionalnih, liberalističkih i anacionalnih nasrtaja na nju“, rekao je već spomenuti Živko Strižić u Vjesniku prije petnaest godina, 23. studenog 1997. godine.
Na kraju, da me se krivo ne shvati, pohvaljujem svako dobro djelo koje je u Matici i preko Matice u spomenutom razdoblju učinjeno, kao i matičare vrste Stjepana Sučića, ali ne mogu ne zapitati: što bi s Arhivom i Nakladnim zavodom Matice, zašto Vijenac nije tjednik, zašto je uređivačka politika u Vijencu premalo nacionalna, zašto se uprava Matice boji tekstova o politici u Hrvata, zašto je sav Zagreb strpan u jedan ogranak…, zašto veće jednom, mi kojima je stalo do Matice, ne uočimo i ne istjeramo uljeze iz Matice hrvatske? Ne samo da nam i danas treba Matica hrvatska, nego i nešto još više – Matica hrvatske kulture.
Marko Matić
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ
I
SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2013. GODINU!
želi vam
Stina hrvatskih pradidova
Trebamo se uskladiti, trebamo biti poput struna glazbala.
Sv.Ignacije Antiohijski
Zagreb, 30. 12. 2012.
OTVORENO PITANJE U SVEZI SPOLNOG ODGOJA MINISTRU ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I ŠPORTA ŽELJKU JOVANOVIĆU:
ŠTO SA SLUGOM (MINISTROM) KAD UMISLI DA JE GOSPODAR I PONAŠA SE KAO DIKTATOR?
Iako sam o problematici obveznog uvođenja takozvanog zdravstvenog odgoja, posebno 4. dijela programa, spolnog odgoja, u osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj pisala još početkom rujna za list "Narod" - rujan 2012. godine, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, pod naslovom "Mlade treba poštivati i govoriti im istinu o važnosti i odgovornosti spolnoga života", te podnaslovom "Nama vjernicima neprihvatljiv je program spolnoga odgoja u hrvatskom obrazovnom sustavu", a koji tekst ovom prilikom dostavljam u prilogu, ipak se ne mogu ponovno ne osvrnuti na polemike koje su se razvile između suprotstavljenih aktera događanja i koje ne pokazuju znakove tolerancije i smirivanja.
S jedne strane su udruge roditelja i obitelji, pojedinci i udruge prosvjetnih djelatnika, te hijerarhija Katoličke Crkve, koja daje potporu roditeljima i udrugama u suprotstavljanju nasilno i bez rasprave uvedenom programu spolnog odgoja, a druge strane je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, na čelu sa ministrom Željkom Jovanovićem, uz Agenciju za odgoj i obrazovanje toga ministarstva, na čelu sa prof. Vinkom Filipovićem, koje podupiru svojim neodmjerenim izjavama predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović, kao na žalost i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović.
Pri svemu, posebno su neprihvatljive grube, uvredljive i potpuno neprimjerene riječi i izjave ministra Željka Jovanovića, koji se bahato, nekulturno i necivilizacijski obrušava na sve, pa i visoke dostojanstvenike Katoličke Crkve, samo zato jer se protive, makar i s najboljim argumentima, njegovu programu. Uz neke svoje već ranije izrečene izjave, primjerice onu o pljuvanju ljudi samih sebe u ogledalu, on daje nevjerojatno loš primjer mladima u sustavu odgoja i obrazovanja. Ako bi oni, ne daj Bože, kopirali takvo ponašanje svoga ministra u međusobnoj komunikaciji, zar to ne bi izazvalo među njima, nestabilnima u uzburkanom razvitku, čak i teško fizičko nasilje?
Ministar Željko Jovanović je očito rođen u komunističkoj ateističkoj obitelji totalitarnog mentalnoga sklopa, bez ikakvog vjerskog, demokratskog i civilizacijskog odgoja. To je zaista za njega veliki hendikep i može nam svima biti žao takvih ljudi, ali oni nikako ne bi smjeli biti na visokim i vodećim dužnostima u demokratskoj državi 21. stoljeća.
Posebno vrijeđa hijerarhiju Katoličke crkve, oduzimajući Crkvi pravo da se uopće miješa u odgoj djece roditelja katolika i vjernika, koji čine više od 90% pučanstva Republike Hrvatske, iako je moralni odgoj Crkvi osnovno poslanje.
Još je strašnije što ministra Jovanovića, u njegovu neprimjerenom ponašanju, podržava i sam predsjednik Vlade Republike Hrvatske, tj. države najveće većine katoličkoga naroda, Zoran Milanović, kad kaže kako je uvedeni spolni odgoj dobar i koristan za djecu, a da Crkva širi neistine u letku za vjernike tajništva Hrvatske biskupske konferencije i da je to što Crkva radi ružno.
Ministra na žalost podržava, umjesto da ga ukori ili zatraži njegovu smjenu, i sam predsjednik države Republike Hrvatske, Ivo Josipović. No, to ipak nije ni čudo, jer oni sva trojica pripadaju istome miljeu.
Kakav ministar i oni uz njega, koji ga podržavaju, takav i njihov spolni odgoj!
Kao što sam i pisala u svom navedenom opširnijem tekstu, takav liberalni i pogubni dekadentni program poznate udruge Foruma za slobodu odgoja, preuzet iz liberalnog nemoralnog svijeta, pokušava se nametnuti već od promjene vlasti 2000. godine, ali s obzirom na otpore tradicionalne kršćanske javnosti, to nije prolazilo u Hrvatskoj, a naša djeca i mladi su zahvaleći obiteljskom odgoju i odgoju Crkve u većini, iako šutljivoj, usklađivali i svoje spolno ponašanje sa temeljnim tradicionalnim vrijednostima.
Stoga u Hrvatskoj imamo mali broj osoba zaraženih virusom AIDS-a ili oboljelih od SIDE, kao i relativno mali broj mladih oboljelih od raznih spolnih bolesti izazvanih bakterijom chlamydije, koja izaziva neplodnost, i humanim papiloma virusima, koji izazivaju karcinom maternice, virusima hepatitisa B i C itd, u odnosu na masovnost tih oboljenja u Americi, Velikoj Britaniji, te zapadnim, ali i nekim zemljama istočne Europe, a koje već dulje vremena provode u obrazovnom sustavu spolni odgoj kakav je nametnu i našoj djeci i mladima od školske godine 2012/13.
To je potpuno nepripremljen, znanstveno i moralno neutemeljen program, bez educiranih nastavnika i bez ikakvih stručnih i kvalitetnih priručnika.
Predavao bi se samo na temelju nestručnog liberalnog priručnika pod nazivom "Spol i rod pod povećalom", izvjesnog Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, te liberalne lascivne literature kojekakvih sumnjivih autora i pedofila, a koju čak ni Jovanovićeva jednostrana Agencija za odgoj i obrazovanje, odnosno njezini dobro plaćeni članovi nisu ni pregledali, a kamoli sustavno pročitali.
Tu se, kao što vidimo, smatraju normalnima i prihvatljivima sve štetne i pogubne stvari. Prvo, djecu se već od trećeg razreda osnovne škole zbunjuje i ometa u formiranju jasnoga spolnog identiteta, dječaka po uzoru na svoga tatu, ili djevojčica po uzoru na svoju mamu, ubacivanjem nekakvog besmislenog rodnog identiteta, prema kojem djevojčica može izabrati da bude dječak ili dječak da bude djevojčica. Prikazivanje i gledanje pornografije je normalno već u šestome razredu, a koje je u nas još uvijek kazneno djelo. Masturbacija je odlična stvar čim dječak ili djevojčica osjete poriv. Prostitucija, promiskuitet i homoseksualnost su vrijedne stvari. Za dječake i djevojčice već u 7. i 8. razredu smatra se normalnim da imaju cure i dečke, pa i više seksualnih partnerica ili partnera. Bitan je samo tobože siguran seks sa kondomom, kojeg trebaju naučiti stavljati, a trebaju upoznati također i oralni i analni seks. Kontracepcija pilulama za djevojčice je opravdana, iako se zna koliko je to štetno za mladi organizam, a opravdani su i pobačaji bez znanja roditelja. Djevojčice i dječaci već sa 14 godina više nisu djeca ni po našemu kaznenom zakonu, pa mogu samostalno prihvatiti partnere ili partnerice i sa 50 i više godina, a da se takve ne smatra pedofilima. Znači, već u osnovnim školama provodi se totalna erotomanija i erotizacija djece, kao i mladih u srednjim školama. Spolni život postaje igrarija za momentalne užitke i treba je poticati na sve načine i djeca trebaju samo razmišljati o tome čim osjete najmanji nagon, kao da ništa drugo u životu nije uopće važno, a činjenica je da sva djeca u stvarnosti, izložena teroru erotizacije, zapravo podsvjesno i svjesno osjećaju prirodni stid, kao branu i otpor štetnom ponašanju na području spolnosti, ali slušajući poticaje odraslih nastoje taj osjećaj suzbiti, te tako, ako nisu obiteljski odgojeni, frustrirano prihvaćaju to ponašanje. Djeca i mladi koji su bolje odgojeni misle da, ako se tako ne ponašaju, vjerojatno nisu normalni, pa često lažu jedni drugima da imaju cure ili dečke i da oni sve to spolno rade. U toj frustraciji i želji za seksualnim potvrđivanjem u društvu, okreću se sve više alkoholu i drogama, kako dječaci, tako na žalost i djevojčice, a što objektivni pokazatelji i potvrđuju.
Kuda to vodi mlade osobe kad postanu o tome ovisnici i kada takvo ponašanje razori njihovo psihičko i fizičko zdravlje, njihove živote i njihovu budućnost, kao i budućnost naroda koji takve smjernice prihvati, jer mu mladi u najboljim godinama postanu ruine, nesposobne za brak i rađanje djece, te se, kada im je seksualnost najpotrebnija, često bezuspješno liječe od impotencije ili frigidnosti.
To, naravno, nije briga onih koji na toj erotskoj i pornografskoj industriji stječu golemi kapital. Utemeljeno je vjerovati da daju i velike provizije moćnicima zemalja čije vlasti promiču njihove interese.
Ne dopuštamo teroriziranje i uništavanje naše djece!
No, mi u državi Hrvatskoj, kao roditelji, vjernici i Katolička Crkva, nećemo dopustiti da se našu djecu i mlade tretira kao životinje. Želimo da se naša djeca i mladi i u spolnom području odgajaju kao dostojanstvena ljudska bića, u skladu sa zdravim razumom i moralnim vrijednostima, kako bi očuvali svoje tjelesno, mentalno, duhovno i psihičko zdravlje i kako bi shvatili da spolni život nije igračka za djecu i seksualne ovisnike, nego dragocjena stvarnost za ozbiljne, zrele i odgovorne osobe koje se vole pravom i cjelovitom ljubavlju, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za drugog, za djecu, kao dar prave ljubavi, a to je moguće samo u sigurnosti braka i obitelji, čime se ostvaruju temelji i za dobro svakoga društva, naroda i države, pa i čovječanstva.
Mi znamo i vjerujemo da su djeca i mladi, kao i svi mentalno zdravi ljudi, razumna bića, i da mogu držati svoj spolni nagon i svoje ponašanje pod kontrolom i da jedino tako mogu sretno i zadovoljno živjeti, ali ih trebamo i poštivati, te im govoriti istinu o važnosti i odgovornosti spolnog života i o posljedicama neodgovornog ponašanja, ali i o zaljubljenosti i ljepoti ljubavi, o humanim i odgovornim odnosima između mladih različitog spola, između muža i žene, o međusobnom poštovanju i ljubavi u braku, o ljubavi roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, o ljubavi prema svim članovima obitelji, prema bakama i djedovima, prema rodbini, narodu, domovini, kao i prema svim ljudima, Bogu i prirodi.
No, Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i športa, kao i Zoran Milanović, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pa i predsjednik države Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ne prihvaćaju nikakve demokratske razgovore, ni javnu raspravu o svome nametnutom programu, već Željko Jovanović, sa svoje strane zaključno i komunistički odrješito kaže: "Zdravstveni odgoj, ovakav kakav jest, ide dalje bez promjena!". Znači, točka i više nema diskusije!!!
Time pokazuju da svi oni u aktualnoj vlasti nisu sluge (ministri), ni servis naroda i države, nego su posebno dobro plaćeni sluge stranih moćnika i stranoga kapitala, u ovom slučaju svjetskih moćnika seksualne, tj. erotske i pornografske industrije, a da su, kako misle, apsolutni gospodari naše djece i našega naroda. Ipak, neka dobro znaju, sa takvom nakaradnom stvarnošću nećemo se pomiriti i nećemo im dozvoliti da uništavaju našu djecu i mlade, kao što su nam državu već upropastili u financijskom i gospodarskom pogledu.
Djeca su nam najdragocjenija i zadnja obrana za koju smo spremni dati i svoje živote!
Stoga, u ime Hrvatskog pokreta za život i obitelj, kao i u svoje osobno ime, predlažem da, uz pomoć katoličkih udruga roditelja i svih udruga koje se zalažu za moralne i obiteljske vrijednosti, svih katoličkih vjernika, kleričkog i hijerarhijskog dijela Katoličke Crkve, te drugih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, organiziramo građanski neposluh i da se djecu i maloljetnike ne šalje na satove takvoga spolnog odgoja. Zatim, da se, uz međusobne dogovore roditelja i kršćanskih stručnjaka, pripremi program kvalitetnoga alternativnog spolnog odgoja za svu djecu od trećeg i daljnjih razreda osnovne i srednje škole, uz prethodno pripremljene odgovarajuće priručnike i odgovarajuću literaturu, uz dogovore o edukaciji nastavnika i sustavu prenošenja djeci i mladima znanstveno i moralno utemeljenog cjelovitog zdravstvenog, odnosno spolnog odgoja.
Zaključna konstatacija
Kao što je za tjelesni razvoj potrebna zdrava tjelesna hrana, još je više za cjelovit mentalni i duhovni razvoj potrebna zdrava duhovna hrana, jednako za svu djecu i mlade, bez obzira jesu li roditelji vjernici ili nisu!
Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
hrsvijet.net, 20.12.2012.
Nova osuda zločina komunizma: Papa odobrio dekret o mučeništvu Miroslava Bulešića
Papa Benedikt XVI. odobrio je Kongregaciji za kauze svetaca, tijekom današnje audijencije u kojoj je primio pročelnika te Kongregacije kardinala Angela Amata, da proglasi dekrete o proglašenju čuda, mučeništva i herojskih kreposti više slugu Božjih. Jednim od tih dekreta se svećenika Porečke i pulske biskupije Miroslava Bulešića priznaje mučenikom, ubijenim, kako se navodi u dekretu, in "odium fidei" odnosno iz mržnje prema vjeri, prenijela je Hina.
Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima, župa Svetvinčenat. Osnovnu školu pohađao je u Jurišićima i potom po preporuci župnika Ivana Pavića otišao u sjemenište. Nakon pripravne godine u Gorici 1931. otišao je u međubiskupijsko sjemenište u Kopru, gdje je boravio do 1939. te se nakon položenog ispita zrelosti vratio u Goricu, gdje je započeo na tamošnjoj bogosloviji, koju su pohađali i svećenici Porečko i pulske biskupije, studij filozofije i teologije. Godinu dana kasnije uspio je, među ostalim i zaslugom vlč. Pavića, otići na studij u Rim. Najprije je boravio u francuskom zavodu, a potom u lombardijskom. Pohađao je Papinsko sveučilište Gregorijanu. Nakon što je u Rimu završio treću godinu teologije, Bulešić se vraća u Istru, gdje mu tijekom ljetnih praznika porečki biskup Radossi podjeljuje podđakonat i đakonat. Nakon toga se Bulešić vraća u Rim, gdje nastavlja četvrtu godinu teologije te se u travnju vraća u svoje rodno mjesto. Dana 11. travnja 1943. biskup Radossi gaje zaredio za svećenika u Svetvinčentu. Mjesec dana kasnije u jeku ratnog vihora ide ponovno u Rim da bi završio teologiju. U međuvremenu je u Italiji, pa i u Istri, došlo do velikih promjena. Proglašeno je odcjepljenje Istre od Italije i priključenje matici zemlji. Biskupu Radossiju, a i samom Bulešiću je bilo jasno da se u tim prilikama ne može vratiti u Rim, kako je bilo zamišljeno, na daljnji studij te ga je biskup imenovao župnikom u Baderni. Ratna godina 1944. bila je u Istri vrlo teška. Svojim posredništvom kod biskupa Bulešić je spasio mnoge ljude. Partizani su ga zbog toga optuživali da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade, posebno djevojke da ne ulaze u njihove redove. Predosjećao je, kako proizlazi iz njegovog dnevnika, da bi svakog trenutka mogao biti ubijen ili protjeran u Italiju, ali ga je biskup brzo premjestio u još osjetljivije mjesto Kanfanar. Sve je svoje duhovne i fizičke snage uložio u obnovu velike župe i obližnjih kapelanija te su predstavnici "narodnih vlasti" tvrdili da "dok je ovaj živ, narod neće ići za nama niti dolaziti na naše sastanke". Narod ga je sve više slijedio i punio crkve, a ostali svećenici su ga smatrali iskusnim pastoralcem, premda je bio najmlađi među njima i tražili njegove savjete. Godine 1946. dvadesetak istarskih svećenika posjetilo je zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca s kojim je Bulešić razmotrio pokušaje komunističkih vlasti stvaranja nacionalne Crkve odcijepljene od Vatikana. U kolovozu 1947. u Pazin je stigao izaslanik tršćanskog biskupa Slovenac Jakob Ukmar, koji je nakon toliko godina počeo dijeliti po obližnjim župama sakrament potvrde. Njega je najprije pratio mons. Gregorović, a potom vlč. Jurca. Od 19. kolovoza ta služba je pripala mladom Miroslavu Bulešiću. U pazinskoj okolici krizma je prošla bez nekih posebnih izgreda. Sjemenišni poglavari nisu znali kakve mjere spremaju komunističke vlasti, premda su napadali svećenike, izrugivali djecu i roditelje. Tako su neke krizme podijeljene u crkvama iza zatvorenih vrata uz stražu seoskih muškaraca.
U tom su ozračju mons. Ukmar i vlč. Bulešić 23. kolovoza 1947. stigli u Lanišće i prenoćili u župnom stanu kako bi sutradan mogli podijeliti krizmu. Laniški župnik Stjepan Cek je organizirao župljane da čuvaju crkvena vrata tijekom mise, koju su izvana ometali razulareni nasilnici, nastojeći silom prodrijeti unutra. Nakon mise župnik Cek, biskupov izaslanik Ukmar i Bulešić povukli su se u župni stan, kamo je provalila organiziran skupina divljih prosvjednika, tražeći krizmatelja. Pred njih je stao mladi svećenik Bulešić. Najprije su ga izudarali, a onda mu je jedan prerezao grlo. Mučenikova krv je poprskala zidove i pod, što su ubojice kasnije nastojale očistiti, ali nisu uspjeli, tako da se ti tragovi i danas vide. Nakon umorstva Bulešića, razbojnici su se okomili na krizmatelja, mons. Ukmara. Izudarali su ga po svuda po tijelu i onda sjekirom po glavi. I kad su mislili da je mrtav, tražili su župnika Ceka, koji se bio uspio sakriti i tako umaknuti zločincima.
Vijest o ubojstvu vlč. Bulešića, koja se brzo proširila cijelom Istrom, prestrašila je narod, a posebno svećenike, koji su godinama bili izloženi fašističkim napadima i progonstvima, a sada i komunističkim. U isto vrijeme se među narodom munjevitom brzinom širilo i uvjerenje da je Miro podnio to mučeništvo, o čemu je u više navrata, kako proizlazi iz njegova Dnevnika, slutio, ali se o tome nije smjelo govoriti. Apostolski upravitelj Porečke i pulske biskupije i hrvatskog djela Koparske biskupije, biskup Dragutin Nežič pokrenuo je 1956. biskupijski proces za Bulešićevu beatifikaciju, koji je svečano zaključen u rujnu 2004. Biskup Ivan Milovan predao je službeni materijal Kongregaciji za proglašenje svetaca, koja je osam godina proučavala cijeli slučaj.
(M.M.)
"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)
Božićna poruka kardinala Bozanića: Božić je odgovor na ljudska traženja
Tijekom euharistijskoga slavlja u božićnoj noći – u misama polnoćkama – kao i u danjim misama proslave svetkovine Rođenja našega Gospodina Isusa Krista, ove ćemo godine s posebnim osjećajima – jer je Godina vjere – ispovjediti svoju vjeru, moleći Vjerovanje u kojemu se nalazi sažetak istina kršćanske vjere. Na riječi kojima ispovijedamo Kristovo utjelovljenje: »I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom« kleknut ćemo i pokloniti se otajstvu Božje ljubavi.
U božićnome slavlju ispovijedamo prihvaćanje objave istine o Bogu, o Bogočovjeku, a time o čovjeku, o svijetu, o sebi. Božić je blagdan za sve ljude, za cijelo čovječanstvo, a za nas kršćane događaj spasenja u kojemu se preporađamo, ponovno oživljujemo u ljubavi, slaveći Boga koji se rađa, da bi bio vidljiv, blizak; da bi po objavi ljubavi svima bio spoznatljiv, a mi da bismo se približili i Bogu i sebi i drugim ljudima.
Božićna istina tiče se cjelokupne stvarnosti
U Godini vjere molimo Boga da ojača našu vjeru, te da nam daruje nove oči i novo srce, da bismo vidjeli Boga kakav uistinu jest. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: »Svojim prirodnim razumom čovjek može sa sigurnošću spoznati Boga polazeći od njegovih djela. Postoji međutim i drugi red spoznanja, kojemu čovjek ne može doprijeti vlastitim silama: to je red božanske Objave. Po svojoj posve slobodnoj odluci, Bog se čovjeku objavljuje i dariva time što mu otkriva svoje otajstvo, svoj dobrohotni naum što ga je predodredio odvijeka u Kristu za sve ljude. Bog svoj naum spasenja potpuno objavljuje time što šalje svoga ljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, i Duha Svetoga« (KKC, 50).
Skriveni Bog (usp. Iz 45, 15) koga nitko ne može vidjeti licem u lice (usp. Pnz 34, 10), nego samo naslutiti njegovu prisutnost po tragovima, u utjelovljenju svoga Sina darovao nam je svoje istinsko lice, kao dar poznavanja otajstva njegove volje (usp. Ef 1, 9), uvodeći nas u zajedništvo sa sobom, u dioništvo svoje božanske naravi i u svoje prijateljstvo (usp. Iv 15, 14-15). U Božiću slavimo Boga koji nije samo nejasna ili prihvaćena ideja. On je tijelo, u ljudskome tijelu. Baš ta istina ima posljedice za sve što čovjek doživljava, osjeća, razmišlja. Ta istina se tiče i ljudskih međuodnosa, izgrađivanja društva, osobnih i zajedničkih odluka.
Čovjek je u poveznici zemaljskoga i nebeskoga
Ta »tjelesnost« u kojoj se objavila Božja Mudrost i njegova Slava središnja je istina naše vjere. To je Radosna vijest koja nas vraća na prve stranice Biblije, na stvaranje u kojemu se očituje ljepota ljudske stvorenosti. Kršćanska antropologija satkana je od povezanosti stvaranja, Kristova utjelovljenja te njegove smrti i uskrsnuća. Posebno je vidljiva na onim mjestima u Svetome pismu gdje se govori o odnosu prvoga čovjeka i Krista.
Pišući korintskim kršćanima o načinu uskrsnuća sveti Pavao kaže: »Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. Ali ne bi najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga« (1 Kor 15, 47-49). Kršćanstvo čovjeka promatra u toj poveznici zemaljskoga i nebeskoga. Za kršćanstvo čovjek je nesvodiv samo na zemaljsku zbilju.
Nije moguće »privatizirati« vjeru
Na kršćanskome antropološkom temelju građena je kultura širokih obzora i dosega, kultura koja se prepoznaje u biću hrvatskoga naroda i nacije. Ta kultura polazi od temeljnih odrednica ljudskosti, od njegove usađene čežnje za beskonačnim i vječnim; od stvorenoga i prolaznoga, ali i od otvorenosti prema onomu što nadilazi zemaljsku konačnost. Božić je odgovor na ljudska traženja koja čovjek ne može ispuniti sam, bez Božjega ulaženja u taj dijalog. Bog dolazi k čovjeku i potvrđuje da sve stvoreno upućuje na Božju prisutnost, te da ljudska čežnja nije isprazna. Do Boga se dolazi »po Kristu i s Kristom«, a susret s Bogom događa se »u Kristu«, u konkretnom utjelovljenju Božje ljubavi. To pak znači da se Bog dopušta susresti u svakome iskustvu istinske ljubavi, nesebičnosti i dara, brizi za bližnje.
Zbog toga je protukršćanski svaki pristup koji »rastjelovljuje« čovjeka, koji želi odvojiti ljudsku tjelesnost, čovjeka koji se raduje ili pati, od Boga. Zbog toga nije moguće »privatizirati« vjeru, podvrgnuti je vlastitim prohtjevima, odmaknuti je od svekolikoga ljudskog iskustva. Naime, kada Bog ostaje tek nejasna ideja, može se s njome postupati po vlastitoj volji koja – premda izgleda kao najveći oblik slobode – vodi čovjeka u zarobljenost.
Utjelovljeni Bog zahtijeva slobodu u njezinu ostvarenju, prianjanje uz njegovu samoobjavu, prihvaćanje darovane Istine koja oslobađa. Betlehemska spilja kao i raspeće na golgotskome stratištu zacijelo zbunjuju da Bog tako objavljuje svoju božansku bit – u posvemašnjoj nemoći. Tu se nalazi i korijen kršćanske kulture koja je građena na suodnosu s Bogom ljubavi, pri čemu slabost postaje jakost, pri čemu nesebičnost postaje solidarnost, a govor istine zahtijeva slobodu i dokidanje straha.
Nametnuti sadržaji ne poštuju vjersku slobodu
Bilo je različitih pokušaja tijekom povijesti koji su osporavali kršćansku antropologiju: od onih koji su živjeli kao krivovjerja u krilu Crkve, do onih koji su raznim ideologijama izvana pokušali ponuditi drukčiju sliku o čovjeku, namećući je i samim kršćanima. Posebno je bilo bolno za kulture i civilizacije nametanje protuljudskih tumačenja koja su postala političkim diktaturama i ideološkim totalitarizmima. A oni su redovito bili provlačeni kroz odgojni i obrazovni sustav nekoga društva, preodgajajući djecu i mlade, zabranjujući slobodu izbora i ne dopuštajući iskrenost i poštenje u iznošenju argumenata, kako onih koje zovemo znanstvenima, tako i onih koji pripadaju drugim izvorima i drukčijoj vrsti spoznaje, sadržanih u religiji i kulturi, najčešće izražavanih umjetnošću. Za nas kršćane svi oni imaju svoj izvor i uvir u Bogu i, ako ih se dosljedno primjenjuje i njima koristi, ne mogu biti u suprotnosti.
Upravo zbog toga nije nimalo bezazleno što se u posljednje vrijeme svom silinom u hrvatski školski sustav želi nametnuti sadržaje koji pokazuju značajke antropoloških otklona od judeokršćanskih, ali i širih religijskih polazišta. Na više smo načina i dosada upozoravali na štetnost takvih poteza vlasti za hrvatsku kulturu i hrvatsko društvo, jer oni u sebi kriju metodu koja se ne osvrće na primjereno postupanje u traženju općega dobra, na ulogu roditelja, na odgovornost i slobodu u odabiru programa. Ta metoda ne poštuje vjersku slobodu zagarantiranu ustavnim i međunarodnim aktima.
Iz otajstva Utjelovljenja, iz smisla Božića, izrasta i naša vjernička odgovornost i nužnost zauzimanja za dobro čovjeka i cijeloga društva. Isusovo Rođenje objavljuje nam da nas se tiče čovjek; da je briga za čovjeka duboko vezana uz ispovijedanje naše vjere. A, ako je negdje čovjek u pitanju, onda je to svakako u odgoju i obrazovanju, pri čemu se – ne samo kad su u pitanju djeca, nego i cjelokupno društvo – neizbježno zahvaćaju vrijednosti, životni stavovi i oblikovanje kulture.
Što činimo za obitelj?
Božić obvezuje i pokazuje do čega nam je stalo, što nam je važno. I dok će mnogi reći da je Božić blagdan obitelji, slobodno se u svojoj domovini pitamo što činimo za obitelj. Jednako tako će se velik broj ljudi složiti da je u životu najvažnija obitelj i obiteljske veze, ali ponašamo li se tako da ih gradimo, učvršćujemo, štitimo ili se mirimo s time da se obitelji razgrađuju, da se parovi rastaju, da djeca nemaju okrilja zdravoga odrastanja.
Ovaj Božić nas poziva na ozbiljno razmišljanje i na molitvu da kao pojedinci i narod ne budemo nemarni. Bog nam je dao milost da u kratkome vremenu proživimo iskustva koja jasno svjedoče o tome koliko je vrijedna i plodonosna istina, pouzdanje u Boga, oslonjenost na vjeru, a koliko je strašan utjecaj laži, prijetvornosti, gramzivosti, nezasitne sebičnosti i gaženja časti. Puno je životnih prilika u kojima ne možemo jasno vidjeti ishode, ali znamo da s vjerom u srcu i s ljubavlju prema čovjeku i svijetu, imamo radosnu budućnost. Jednako tako puno je toga za što znamo da ne vodi k dobru.
Svatko tko nosi odgovornost za druge, a posebno za narod, ne može se skrivati iza površnih slogana koji zvuče privlačno, a zapravo su samo jeka praznine. I politička vlast koja, zanemarujući temeljne antropološke istine, pokušava riješiti društvene probleme, neophodno će dovesti do razaranja čovjeka i nesreće za Hrvatsku.
Krist nas poziva da osjetimo njegovu slobodu
Braćo i sestre, stvoreni smo na Božju sliku. Kada nam srce otkrije Krista, upali se svjetlo. Srcem ga možemo otkriti, jer je Bog u nas usadio spasonosnu čežnju. Grijehom tu čežnju možemo oslabiti, ali ona je u nama, u našoj savjesti i traži Betlehemsko svjetlo. Zapravo Krist se želi probiti kroz naslage naših grijeha i promašaja. On nas poziva da osjetimo njegovu slobodu. Put do nje čini se dug, a zapravo je tako kratak. Ako osjećate umor, nezadovoljstvo, tjeskobu ili nemir, uputite se na ispovijed.
Promotrite svoj život u svjetlu istine Isusa Krista. Promotrite događaje svoga života i naše povijesti gledajući što Bog čini i kako nas odgaja da vidimo njegovu prisutnost. Otvorite srce u iskrenosti i ne bojte se slaviti Božić. Naime, na kraju svega što u životu gradimo ostaje malo, ako nema vjere, ako ne živimo kršćansku ljubav, ako se ne usudimo u svojoj malenosti pasti na koljena i moliti oproštenje. Oholost je prvi grijeh. Oholost pred Bogom ne umanjuje Boga, nego vrijeđa čovjeka i zatvara put do sreće.
Dar vjere kao radost novih početaka
Vjera u Isusa Krista je i snaga i kompas i mjera svemu što susrećemo, zbog toga što smo u susretu s Kristom susreli cjelinu otajstva života. Nema ničega što je bilo i ničega što će biti, što nije sadržano u Riječi po kojoj sve postade (usp. Iv 1, 3). U tome je naša sigurnost. Mi nemamo neki svoj nauk ili ideologiju, nego samo susret s njim.
Papa Benedikt XVI. piše: »Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke niti neke velike ideje, već je to susret s događajem, Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni smjer« (Deus caritas est, 1). Taj se događaj nama događa tijekom cijeloga života. Bog računa s nama darujući nam vjeru; ali, ne kao neki mrtvi polog, nego kao radost novih početaka. Otkrivajući vjeru u Krista kao najveću dragocjenost oduševljeno ćemo je prenositi drugima, što priželjkujemo pod pojmom »nove evangelizacije«.
Dar božićne utjelovljene Ljubavi jest početak svake obnove života čovjeka. »Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo« (Benedikt XVI, Porta fidei, 7). Vjera je susret dviju sloboda: slobode Boga koji se daruje u Kristu i naše slobode, slobode osobe koja se otvara tomu susretu, polazeći od traženja smisla.
Bog nas odgaja da uvijek očitujemo ljudskost
Draga braćo i sestre, svima želim čestitati Radosnu vijest Božića, u kojoj se može živjeti u svim životnim okolnostima i neprilikama. Hrvatski je narod to uvijek pokazivao. Molim da se od te istine ne udaljavamo i da pokazujemo ponos što vjerujemo u Boga Isusa Krista koji nas odgaja da uvijek očitujemo svoju ljudskost, prožetu božanskom ljubavlju, sposobni drugima donositi radost.
Sve vas od srca blagoslivljam u Gospodinu koji dolazi i koji nas grli u svome miru. Neka Bog blagoslovnom rukom dodirne sve vas, drage obitelji; svojom predanošću neka veseli i u ljubavi ujedinjuje vas, roditelji; svojim žarom neka privlači vas, djeco; svojom riječju i primjerom neka nadahnjuje vas, mladi; svojom žrtvom neka donese utjehu vama, bolesnici; svojom prisutnošću neka vrati sigurnost vama, osamljeni; svojim osmijehom neka pohodi i razvedri vas, razočarani i tužni; svojim korakom neka učvrsti vaše korake, tražitelji nade; svojim pogledom neka otvori nove obzore, vama tražitelji istine; a sve nas neka čuva u pouzdanju i blizini svoje Majke, blažene što povjerova (usp. Lk 1, 45).
Hrvatski je Božić, bez obzira kako bilo teško, uvijek bio radostan događaj jer su ga slavili kršćani ispunjeni vjerom. Takav vam Božić želim – čestit, vjernički. A s takvim Božićem svaka je godina nova. Započnimo je u toj novosti.
Svima sretan Božić i nova 2013. godina!
U Zagrebu, o Božiću 2012. godine.
† Kardinal Josip Bozanić, v. r.
nadbiskup zagrebački
Nastanak jugoslavenske himne
Negdje je valjda objavljen podatak, vjerojatno u podosta masovnom mediju: da su komunisti ukrali hrvatsku pjesmu i uz neke korekcije proglasili ju jugoslavenskom himnom. Ne bih reagirao da me u zadnjih mjesec dana nije priupitalo nekoliko mlađih ljudi je li to istina ili izmišljotina nekih Hrvatina.
Istina je. U "Hrvatskoj pjesmarici" tiskanoj na Sušaku 1881. objavljeno je stotinu dvadeset pjesama – "otačbeničkih", ljubavnih, napitnica itd. Među prvima je i pjesma "Oj Hrvati". Tekst : Oj Hrvati jošte živi / Rieč naših djedova, / Dok za narod srce bije /Njihovih sinova/ Živi, živi duh hrvatski/ Živit će vjekovma /Zalud ponor prieti paklu/ Zalud vatra groma.
Znači – sve je preuzeto u himnu "Hej Slaveni" samo što su Hrvati preimenovani u Slavene, a duh hrvatski u duh slavenski. Druga strofa (i početak treće) pjesme "Oj Hrvati" nije bila podobna jer se spominje Bog (koji nam dade dar slobode), te se veli da nam nitko ne smije ugrabiti to blago makar na nas navalile svega svijeta čete jer "Bog je s nami, tko proti nami/ S njime hajd pod pete".Tako su komunisti preskočili spominjanje Boga i slobode , u skladu s naravi svoje vladavine.
No uzeli su svršetak treće strofe, s neznatnim ispravkom. Ti stihovi u pjesmi "Oj Hrvati" glase: Mi stojimo postojano/Kano klisurine/Bio proklet izdajica/ Svaki domovine!
Nije pjesma "Oj Hrvati" jedina koju su nam oteli i preradili ili čak u silnoj neoriginalnosti preuzeli bez previše pitanja i bez srama. A najveći broj pripadnika "jugoslavenskih naroda i narodnosti" nije imao pojma da pjeva staru hrvatsku pjesmu. Pa ni većina Hrvata.
Toliko o tome. Za one koju su znali bit će zgodno podsjetiti se, za one koji nisu znali – eto lijepe anegdote.
Hrvoje Hitrec
Split, 16.12.2012.
Otvoreno pismo uvaženom drugu Nenadu Staziću
Uvaženi druže, (navrnuti) gospodine Nenade,
U ovoj zemlji jednakih prava nemamo jednake šanse, jer dok vi možete blatiti, pljuvati i bljuvati po najvećim svetinjama, bez kojih ne bi bilo Hrvatske, a pravda i poštenje bi zahtijevalo da se napadanima dade isti prostor i vrijeme na sredstvima javnog priopćavanja kao i vama i vašoj bratiji. Meni ostaje jedino ono što ogromnoj većini Hrvatica i Hrvata preostaje buljiti plaćajući uredno televizijske i ine pristojbe za posao u kojemu je vama plaćeno, da prodajete potpuno zlobno i ciljano antiznanje. Da ste vi jedini ni pol jada, a meni se čini kada pripadnicima, antikatoličkih i antihrvatskih, predobro plaćenih bekrija, treba novca samo upere svoje ideološke topove najkrvavije i najpogubnije ideologije ljudske povijesti, kojoj svi nacizmi, fašizmi i ini 'izmi' nisu do čičaka, a posebno je opasna kada pokušava svoje dugo prešućivana milijunska likvidiranja, uglavnom nevinih, pokriti kabanicom antifašizma. Fašizam u bilo kojem obliku je luk i voda prema antifašizmu, pogotovo na terenu, pokojne Jugoslavije.
Ti isti antifašisti, kojima Vi pripadate svojim izjavama, a još više vladanjem, nemaju stida odreći se svoje 'ljubičice' i kakvim su ga sve epitetima obasjali, iako je to nevinašce, prema istraživanjima, za sada ostvarenim, obzirom na prošlo stoljeće, proglašeno 10. zločincem prošlog stoljeća. Pavelića na tom popisu nema! I nije li najveće ruglo ponositi se time da u gradu, iz kojega je pokušalo spasiti gole živote, na stotine tisuća ljudi koji bijahu, bez ikakva suda, pa taman partizanskog, pogubljeni, te iako im se naziru mjesta pokopa, sinovi i kćeri 'Kumrovečkog genija' sve nastoje da se to prikrije, ukidajući sada instituciju koja je istraživala te zločine, pripojivši je onoj ustanovi kojoj je na čelu onaj koji se ponosi popisom branitelja, ali nije imao hlače, dati popis hrvatskih krvnika ne samo prošlog svjetskog rata, nego i ovih najnovijih ratnih zbivanja, koji se kočepere šećući slobodno našim ulicama i uz pomoć hrvatskih prodanih duša, pomažu Savi Štrbcu i njegovom (iz)rodu Zoranu Pusiću etc da 'objektivno' govori o Hrvatima kao ustašama?! Složit ćete se sa mnom da prikrivati nečije zločine, pa bili oni mojih roditelja i braće, znači biti barem latentni zločinac.
Da sam svaki put odgovarao na Vaše bljuvotine protiv Crkve i 'hrvatskih zločinaca osuđenih u' Haagu, a sada su svjetlonoše istine, mira i ljubavi, ja bih morao polovicu radnog vremena potrošiti za tu vašu rabotu. Ovaj put kada ste držali 'kratku' katehezu kojom ste branili pokušaj izgona iz škola vjeronauka u ime tzv. zdravstvenog odgoja i iznosili što govori znanost, oprostit ćete mi što nisam zapamtio točni broj milijardi godina, ali svakako ih je više nego 10, nije vam palo na pamet da su to znanstvene hipoteze, a ne teze. Za takve je hipoteze izjavio u svoje doba W. Churchull, da bi mu bilo najdraže baviti se znanostima koje jedan dan reknu jednu brojku npr. 20 milijuna godina, da bi iduće godine sve to pretvorili u milijarde godina i – rekao bi naš narod: 'Puče li kome što u repu?' Na terenu Biblije sam ja u odnosu prema Vama sedmerostruki doktor, a vaš govor o stvaranju u Bibliji je na razini – ne dječjih vrtića, nego dječjih jaslica. Valjda znadete koja je najveća 'djelatnost' dječjih jaslica. I bit ću do kraja grez, sličan Vama kada nastupate govoriti protiv najvećih svetinja hrvatskog naroda, bez kojih se ne bi znalo da postoji Hrvatska. 'Djelatnosti' malih ljudskih bića najviše okupiraju tete u jaslicama. Moraju mijenjati pelene. I dok to rade nije mirisna okolina, no čitave djelatnosti dječjih jaslica ne zaudaraju koliko smrde Vaše izjave o onome što nemate pojma, ali imate zato nevješto skrivenu mržnju, koja zrcali iz vaših crta lica i, jasno, predobru plaću. Najmanje toliko mjesečno koliko ja imam godišnje (umirovljeni sveučilišni profesor s mjesečnim primanjima od 1571, kn I- ništa ne prigovaram, jer kada su kroz skoro 50 godina vladali komunisti, iako im nikada nije pripadalo više od 12% stanovništva Hrvatske, nisam imao ni to, ni socijalno ni zdravstveno. A Vi i vaši istom ideologijom opijeni i omađijani njome što sve nisu pokrali, koliko uzimate?). Nemojte slučajno misliti, kao što su mislili neki talijanski profesori moga ranga. Mislili su da ja primam toliko eura! I opet ne pljujem po svojoj zemlji niti po ikome tko se trudi biti čovjek, a da ne pripada stanovitim udrugama kod kojih sve počinje hvalospjevom nadasve čovjeku a ni slovo ž u njihovoj praksi nije ostalo od čovjeka. I nikada im dosta pomoći bilo od kud dolazila. Pri tome prodaju maglu za dobro stojeću valutu, zavodeći jadnu svjetinu izjavama poput one 'moja je savjest glas naroda'. U kojoj je to teologiji naučio? Je li taj glas naroda onog u jedinstvenom neponovljivom procesu iznad svega Čovjeku, koji je – eto postao to, a da nije pripadao HAU i sličnim nakaradnim zavođenjima suvremene povijesti, kada je urlala: 'Ne ovoga, nego Barabu!' Čemu ići daleko u povijest? Prebacimo se u 1946. Kojeg li urlika narodnih masa i drugarica iz šume u punom 'sjaju' na suđenju onome čije se ime nije smjelo spominjati bez rizika do početka stvaranja suvremene, a ne ZAVNOH-ske Hrvatske, Alojzija Viktora Stepinca. Na svaki mig hrvatskih prodanih duša od javnog tužitelja Jakova Blaževića preko sudske ekipe na čelu sa Žarkom Vimpulšekom, nabrijane drugarice su vikale: 'Smrt zločincu, ubojici, koljaču djece Alojziju Stepincu'. O hrvatskom proljeću ne ću ni slova, jer bi bilo previše subjektivno.
Još ni danas se ne mogu ne pitati – kako to da dvije ikone, psihologinje, imenjakinje, nikada nisu digle glas protiv zatiranja svake slobode u sustavu gdje su one bile slobodne. Od one u Zagrebu već 15 godina očekujem da mi odgovori na pitanje za koje se je sve osobe zauzimala u razdoblju do 1990. a koje su bez ikakve dokazane krivnje čamile desetljećima, nevine u tamnicama? Još šuti, a da je to radila Crkva odmah bi se, po svom običaju, raskokodakala. Od njezine imenjakinje u Splitu nemam što tražiti, jer ona je ipak instalirana voljom, odlukom i zaslugama za ustanovu s akademskim naslovom, a praksom Kazneno popravnih institucija, pod vodstvom nekadašnjeg pripadnika splitskog klera, kojemu je savjest glas naroda, a koji bi bez potpore splitsko-makarske crkve najvjerojatnije bio seoski lola i birtijaš u ponosnom Dicmu. Njemu je Crkva materijalno omogućila besplatno 14 godišnje školovanje, a kada je postao svećenik bio je na takvim mjestima veoma unosnih materijalnih prihoda da to 99% svećenstva njegove biskupije može samo sanjati. Neka znade da se zna da nikada za blagoslov obitelji u župi sv. Roka u Splitu, nije primio manje od 250 000 kn na godinu. Kako znamo? Nema samo on Ankicu Lepej. O ostalim neprijavljenim Crkvi, primanjima drugom prigodom. Neka iziđe na izravno suočavanje sa mnom pred hrvatsko gledalište pa ćemo vidjeti 'što je glas naroda' kada postane savjest suspendiranog i uskoro svedenog, ako nije već, svećenika na laički status.
Budući da se bogom dane imenjakinje, nacionalni korifeji hrvatske svakidašnjice, ne oglašuju dopustit ću sebi izreći moj pogled na ono što se vidi gledajući vašu facu. Ona me neodoljivo podsjeća na veoma poznatog, kroz više desetljeća, vršitelja dužnosti ministra vanjskih poslova SSSR-a Andreja Gromika. Kada je kao mladi političar dobio ulogu ministra vanjskih poslova bio je veoma naočit čovjek. Budući da ga je priroda posla tjerala da laže u stilu monodrame 'Oj živote' Josipa Pejakovića: 'Ma laže, laže, ali ga je lijepo slušati', Gromiko je najprije dobivao čudni izgled, naročito u usnama. Desna strana usana nije bila simetrična lijevoj. Pred kraj funkcije nije bio samo krivousti nego neopisivo iskrivljenoj duši odgovarala je neopisivo iskrivljena usna. Navodim Vam jedan od njegovih bisera. Kada su Amerikanci najavljivali rad na proizvodnji hidrogenske bombe, uzeo je riječ u generalnoj skupštini. Najprije se je osuo drvljem i kamenjem na već isprobane atomske bombe i dodao. 'Govore nam pokvarene sile neprijatelja iz kapitalističkih zemalja da i mi tajno radimo na atomskoj bombi. To je najogavnija laž, jer SSSR ne će nikada proizvoditi atomske i slične bombe.' Svi pristaše njegove ideologije su minutama pljeskale, a poslije ga izljubile po čitavom tijelu.
Par dana nakon toga javljaju ruske novine da je SSSR isprobao hidrogensku bombu! Vanjština, da se razumijemo, može varati, ali nije to baš tako. Veoma često manipulatori ljudskih duša ni uz sva nastojanja ne mogu lijepim gestama pokriti prljave rabote. Uzimam sebi slobodu da vam kao 'vrsnom' kateheti navedem razmišljanje starozavjetnog mudraca: 'Pakost ženi nagrđuje lik i mrači joj lice kao u medvjeda'. (usp Sir 25,17) U Bibliji nije rijetka pojava da ono što piše o muškarcu vrijedi i za ženu i obratno.
Nemojte misliti da ja vas optužujem kao jedinog uzročnika ovoga što proživljavamo i do čega su nas doveli sljedbenici ne betlehemske nego Marks, Engels, Lenjin, Tito, Staljin, Mao,. Pol pot crvene zvijezde, koju ste do nebesa uzdizali i pred njom se klanjali, a svoje komunističke zločine, jer komunizam ne može bez zločina neusporedivih u ljudskoj povijesti, a u Hrvatskoj na posebni način. Na zgodan način ste izjednačili komunizam s antifašizmom, a to ima veze koliko Bog i šeširdžija. Izjednačavati komunizam s antifašizmom sliči na one ruske poteze nakon katastrofe u Černobilu. Najprije su šutjeli, potom lagali, a onda uspavali nepismeni i prestrašeni narod tvrdnjom da je nuklearna masa zakopana toliko duboko da nema opasnosti od njezina zračenja. Sakrili su činjenicu da taj opasni otpad će djelovati kontaminirano još najmanje 2 stoljeća dok se potpuno ne ugasi. Trpati komunizam pod antifašizam je još jedan pokušaj komunističkih zlikovačkih čina.
Ako je antifašizam komunističkog kova ugrađen u hrvatsku stvarnost budite mi dobri pa navedite koje su sve jedinice u domovinskom ratu, radi morala, nosile crvenu petokraku na kapama. Ne morate sve jedinice nabrajati, ali one glavne bi bilo poželjno. Bio sam malo dijete kada sam učio komunističko titovske bisere poput: 'Ja sam mala partizanka, kapa mi je sa tri roga i borim se protiv Boga!' To smo učili na pamet u zemlji gdje je, unatoč komunističkim likvidiranjima danju i noću ne samo danima nego i godinama, preko 90 % stanovništva javno pripadala Crkvi. U zemlji gdje je pobijeno preko 600 svećenika, a da nijedan krvnik, bilo izvršitelj bilo izdavatelj naloga, ako je takvih uopće bilo, nikada nije odgovarao?!
Da je netko crvenim drugovima pobio toliko pčela ne bi se izvukao stvarnosti Golog otoka i njoj sličnoj. Što li se sve činilo u ovih 17 godina papirnate demokracije da se prekriju zločini očeva, majki, braće i sestara pa i današnje političke vrhuške, koja pod parolom 'Zločin ne zastarijeva' skriva sve zločine protiv Hrvatske i katoličke Crkve, a traži dlaku u jajetu kod svojih neistomišljenika? Veliki Fred se hvali najčasnijim popisom, kojeg daje u ruke svjetske javnosti o hrvatskim (ne)braniteljima, a da ni ne mrdne okom kako bi bilo najvažnije dati popis srpsko-četničko-crnogorskih krvnika i njihovih suradnika, kao i popis još uvijek živućih primatelja boračkih mirovina na temelju sudjelovanja u partizanskim jedinicama II. svjetskog rata. Govori o velikom poslu a prebacuje u svoju kompetenciju istraživanje o komunističkim zločinima!
Razumijem da u svjetskoj povijesti nalazimo na vrsne ratnike koji su štitili protivnu agresorsku stranu zbog materijalnih razloga, ali je najperfidnije kada netko ne čuje glas silovanih ne samo vukovarskih žena, a sve radi dobrih, javnih ili tajnih veza, uglavnom izvanbračne zajednice, koja vuče korijene iz redova naroda koji nam je u povijesti učinio najviše zla nakon sinova i kćeri KP iz vlastitih i tuđinskih redova?! Velikom Fredu, njemu i svima prepisujem natpis u Kneževu dvoru: 'Obliti privatorum publica curate!' – u prijevodu – zaboravite na svoje privatne stvari i vodite računa o sebi povjerenima.
Može vam izgledati da pretjerujem pišući o majčici partiji koja Vas je (iz)rodila. Radi objektivnosti upućujem Vas na francusko originalno izdanje, napokon prevedeno u Hrvatskoj 'CRNA KNJIGA KOMUNIZMA' (kao da komunizam može biti druge boje. Naručite što prije njezino izdanje, a ako želite mogu vam ga poslati. Izišlo je već i drugo popunjeno izdanje, u kome piše da komunizam ipak nije pobio 100 milijuna ljudi, nego po dosadašnjim istraživanjima 125 milijuna, a nastavljat će se istraživanje i dalje. U te žrtve nisu ubrojene žrtve komunizma u pokojnoj Jugoslaviji. I zato se nije čuditi što 10 godišnji manipulator ljudi, u predsjedničkoj ulozi, svojim obrvama pokrivenim smijehom izjavi ne jedan put kako na Bleiburgu nije bilo ubijanja, a ako i jest najviše ih je ubijeno 8. Vjerojatno nije dobro zapamtio pričanje svog oca, prvoborca!
Mislio sam da ću sve uspjeti u najviše dvije stranice, a sada mi se razigrala inspiracija koju moram bremzati. Zemljo hrvatska! Gdje si sada? U što si se pretvorila? U kojoj to zemlji njezini vodeći političari postižu bodove pljujući po onome bez kojega tebe, zemljo Hrvatska, ne bi bilo. Ne bi stalo u knjige kada bi se navodile bljuvotine, laži, podvale, lažna svjedočanstva onoga koji uživa ekspredsjedničku rentu, a koji je u prvom nastupu kao predsjednik u Francuskoj, ispričao tako ogavni vic, kojega nisu mogle prekriti ni 'kišobran obrve'. Sjećate se – razlike između Tuđmana i Miloševića? Skanjivale su se nazočne osobe. Zahvalan sam ondašnji tiskovinama što su mi objavili članak o tom gestu pod naslovom: 'Predsjednik Mesić je sklon nekromaniji i narkomaniji'. Jedan nadobudni partijski komesar, novinar zaposlen sa srednjom školom, potpomognut svojim šefom Mladenom pokušao me je pred sudom poniziti, a finale je bilo da je izgubio proces, ali nije to objavila tzv. Slobodna Dalmacija; U tom istom Parizu se koriste umjetnički susreti da bi se pljuvalo po mrtvom predsjedniku. Budite dobri pa mi javite tko je to činio?
Nije to bilo dosta zaustaviti siktanje – Kovačevićevski rečeno – zmije čančare, više put opomenute u hrvatskom saboru, ali ustrajne u svojoj antihrvatskoj mržnji, da, uz 'ostale bisere', ponavlja kako je Tuđman izvršio agresiju na BiH. I takva nam je najvažnije lice hrvatske politike. Od ljubavi prema Hrvatskoj puca njezin braco Zoran.
Na moju veliku žalost ni trenutno 'najpopularnija osoba političkog života Hrvatske' nije odoljela napasti trpanja u isti koš krvnika i žrtve. I to na međunarodnom skupu u BiH. Zašto tome tako?
Kada je pao Berlinski zid nastao je urnebes, a ja sam prvi dan pisao, što mi nisu htjele objaviti hrvatske tiskovine: 'Pao je zid, ali su ostale opeke. One su pak crvene!' Ponavljam ono što rekoh nakon prvih slobodnih izbora u kojima sljedbenici jedine stranke bez hrvatskog atributa, jer partija i Hrvatska ne idu skupa, ne dobiše niti dovoljan broj glasova da uđu u parlament. Ne znam zašto bi ulazili kada su onako goropadno izišli iz dvorane kada se je odlučivala sloboda i samostalnost Hrvatske?
Možda će neke iznenaditi moja tvrdnja da su mi puno draži oni koji su to učinili ili odobravali gest, nego li oni, koji su ameboidnom brzinom raskrstili s prošlošću i postali ono što nisu nikada bili niti će biti VELIKI HRVATI I KATOLICI. Kod crkvenih svečanosti nisu bili u prvim klupama nego ispred prvih klupa. Na žalost našlo se je dovoljan broj svećenika koji su u petoj brzini dijelili sakramente, potvrde i sl. U tome nije nepoznat jedini pripadnik svećeničkog (ne)reda u hrvatskom saboru. Na veliku žalost, njegovi pretpostavljeni su to napismeno znali, ali ništa nisu učinili da mu stanu na kraj njegovoj raboti. I od prvog hrvatskog sabora u kome su bilo skoro svi Hrvati i katolici, a ja sam tada tvrdio da nema ni 15% uvjerenih Hrvata i katolika, zgaženu hrvatsku zemlju vode otvoreni i vješto kamuflirani sinovi i kćeri najkrvavije diktature ljudske povijesti, komunisti, ali pod različitim etiketama: najaviše ih je agnostika, ateista, neopredijeljenih, socijaldemokrata sa zajedničkom crtom što vode zemlju koju su ljubili kao luk oči.
Potpuno se slažem s pokojnim, nekada zaduženim za trajno uništavanje hrvatskog proljeća, Ivice Račana koji je toliko puta ustvrdio da je preko 70 000 članova SDP-a prešlo u HDZ! Potvrda tome je javni razgovor pred splitskom katedralom pred 15-ak godina. Jedan od 'dvojnika' utemeljitelja hrvatske države je bio na misi koju sam predvodio. Punih 15 minuta me je čekao, a oko njega je bila i 50-ak običnih vjernika koji ne unovačuju vjeru i hrvatstvo. Nakon par uvodnih riječi rekao sam mu. 'Gledano iz ove perspektive i promatrajući svjetske događaje mislim da je Hrvatska najveće čudo 20. vijeka. Njegov osmjeh i reakcija su bili veoma pozitivni. Nastavio sam: 'Ima jedna stvar koju nikako ne mogu oprostiti prvom predsjedniku nezavisne Hrvatske!' 'Što to?' 'Zašto nije proveo lustraciju? Nema idealne lustracije, ali ako ona objektivno zahvati 50% kriminalaca i zločinaca i drugima će se tresti hlače!'
Reći ću vam. Počeo je tiho. 'Gospodine, hoću na glas!' 'Godine…poslao me je predsjednik u sabor da provjerim tko je za, a tko protiv lustracije. Pomno ispitavši ispalo je da je 69% zastupnika protiv lustracije!' Sapienti sat. Dakle srušio se Berlinski zid, ali su ostale crvene, komunistički, SDP-ovski, agnostički, ateistički elementi duhovnog Černobila i dok se toga ne riješimo nema slobodne, neovisne, nezavisne, ponosne republike Hrvatske. U saboru i vladi Hrvatske ovog trena trebali bi svi znati, a i Vi ne zašto jeste, nego za što niste, jer nemate za to ni prirodnih ni intelektualnih ni moralnih kvalifikacija. Meni nije poznat vaš izvansaborski domet, ali poznate su mi neke činjenice, koje pokazuju kakav ste karakter i poštenjačina. Mislim da biste se najbolje snašli u turizmu i još više podigli njegov rejting. Pokazali ste to pomalo tajno, ali zaklela se zemlja raju sve se tajne na njoj znaju. Ono što ste učinili sebi i vjerujem ne samo svojoj obitelji, učinite i meni. Omogućite mi ljetovanje na otocima gdje je ljetovao nadčovjek rangiran na 10. mjesto najvećih zločinaca prošlog stoljeća. Platit ću čak triput više i tako omogućiti vašim prijateljima, ljubiteljima vjere i hrvatstva da i oni uživaju. Nije mi poznata cijena, ali znam da je manja od 20 kuna. Rekao bih Vam – sramite se, ali me progoni ona naša poslovica – tko poštenja nema sramotom se dići
P.S. Nemojte da vas zadah komunizma zavede pa da mi odgovarate profesiji, vjeri, naobrazbi nego odgovarajte na tekst koji Vam piše onaj koji je čitav život bio spreman raditi za pošteni obraz, ali obraza ne dati nikome. Isto vas molim napišite mi što ste vi učinili za dobrobit tzv. malog hrvatskog čovjeka od kada obnašate v(s)last? Taksativno molim!
Životni je moj moto, prepisan s groba, po komunističkom sudu osuđena za zločine, koje su jedino oni činili i mogli činiti, Alojzija Viktora Stepinca: 'Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu to je moje životno načelo, a u ljubavi hrvatskog naroda ne dam se ni od koga natkriliti!'
Uz svako dobro za predstojeće blagdane Vama i ako imate obitelj, vašoj obitelji i da se ne čudite što ne pišem Božić, jer slijedim primjer kandidata, vaše stranke SDP-a za gradonačelnika u Splitu, koji na poziv voditelja emisije da čestita Božić i Novu godinu građanima Splita, odgovara da je on ateist i zato Sretna Nova godina. Što mislite kako bi reagirao Victor Hugo: 'Les miserables'.
Nisam Vam htio pisati za vrijeme rada sabora, da Vam ne oduzimam dragocjeno vrijeme. Ipak Vas molim dajte svima u Saboru, pa ako trebam platiti poštarinu pošaljite mi račun.
Prof. dr. sc. don JOSIP ČORIĆ – umirovljenik
www.hrsvijet.net, 15.12.2012.
Udbaš Goran Beus Richembergh, za neke i 'Odisej', ima savjest?
„Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad“ – stara je uzrečica, a na nju bi se mogla nadovezati i ona – čovjek je čovjeku vuk, pogotovo kad mu netko klišira um. Normalno je da je svaki čovjek ograničeno biće, ali tko želi napredovati, sazrijevati, otvarati se, prihvaćati druge, uvažavati većinu, ne provoditi svoju umsku diktaturu i slično – to će ga uvesti u sferu ljudskosti. Ali kad mu se um zapečati jednoumljem pa poput vučje ćudi ostane nepromjenjiv, onda i čovjek postane krvolok. Opasno je ako se na to navrne genetika. Onda ljudi ne vide realnost. Misle da su oni vođe čopora ili pravi vukovi.
Gledam jadnog svog susjeda (komšiju) otamanskih korijena u Saboru, inače predsjednika hrvatsko-turske udruge. Uz to što ne vidi nikoga, jer mi smo sitni, ni jedan, ni dva – bez pardona diže se u Saboru i kaže da po savjesti ne želi da Marijana Petir bude u nekakvom odboru za ljudska prava…
Razmišljala sam prije toga o savjesti. Poznam ga površno, pa sam malo provjerila – tko je taj GORAN BEUS RICHEMBERGH? Našla sam puno toga, a evo samo malo iz njegove biografije što je objavio Nacional, 2008-07-15: „PREZIME RICHEMBERGH Beus si je dodao na prvoj godini fakulteta bez ikakva temelja u stvarnosti GORAN BEUS RICHEMBERGH…“ Piše toga još o „demokratskom“ Goranu.
Udbaški zvjerski nagon – lovi, goni, tjera…
„Naime, Goran Beus rođen je 31. srpnja 1965. u Splitu u obitelji oca Edhema i majke Marije. Kad je 1985. došao na studij politologije u Zagreb, kolege sa studija sjećaju se da je tijekom prve godine svom prvom prezimenu dodao i drugo - Richembergh. Svojim se drugim prezimenom počeo prikazivati kao pripadnik njemačke manjine. Raspitujući se za Richembergha, Nacional je proteklih dana stupio u kontakt s predstavnicima Narodnog saveza Nijemaca u RH, koji s Goranom Beusom imaju ne baš dobra iskustva: godinama ih je opsjedao pismima u kojima ih je pokušavao uvjeriti da je potomak stare austrijske grofovske obitelji, no oni su i u razgovoru s Beusovom majkom zaključili da je riječ o sinovim fikcijama. Svojedobno se uključio i u rad Židovske općine Zagreb, no njegov stvarni identitet i tamo je bio vrlo brzo otkriven. Mnogima je upadala u oči činjenica da ni Beus ni njegova majka uopće ne govore njemački, a sudeći po Beusovoj biografiji, on i danas njemački jezik tek uči…
Osim hrvatskog, dalmatinskog, njemačkog ili židovskog identiteta, Beus je osamdesetih koketirao i sa srpskim, o čemu svjedoče njegovi nedavni sukobi s velikogoričkim medijima. Naime, u veljači 2006. Hrvatski list iz Zadra objavio je navodni popis suradnika nekadašnje Uprave državne bezbjednosti (Udb-e). Među mnoštvom imena našao se i stanoviti Goran Beus s kodnim nazivom “Odisej”. Tu vijest odmah su prenijeli velikogorički listovi, a lokalni HDZ-ov dužnosnik Ante Šimunović Beusa je na sjednicama gradskog poglavarstva optuživao za suradnju s tajnom službom nekadašnje Jugoslavije, navodeći čak ime osobe koja je Beusa navodno zavrbovala i točan period njegove suradnje s Udbom.
Ta bi epizoda iz Beusove biografije zbog manjka dokaza i sumnjive vjerodostojnosti navedenog popisa možda i bila zaboravljena, da u studenom 2007. mjesečni list Glasnik Turopolja nije objavio zanimljivu priču iz Beusovih srednjoškolskih dana. Po njoj, Beus se tijekom srednjoškolskog razdoblja u Splitu predstavljao kao Srbin, što je kulminiralo slučajem iz veljače 1984., kad je dvije učenice brodograđevinske škole u Splitu optužio za ”ustaštvo” i ”poticanje na klanje Srba”, a sve zbog prikaza opere “Nikola Šubić Zrinski” objavljenog u školskim novinama Brodograđevinac.
Progonom štiti ljudska prava – udbina metoda!
Naime, te godine je nakon dugog niza godina u HNK Split postavljena navedena opera, a dvije šesnaestogodišnje učenice napisale su prikaz u kojem su istaknule da je najveći pljesak publike izazvala arija “U boj, u boj” i čin ljubljenja hrvatske zastave. Dva mjeseca kasnije, u travnju 1984. Goran Beus, tada maturant i omladinski aktivist, u godišnjaku maturanata napisao je članak u kojem se obrušio na autorice teksta o operi Zrinski, nazivajući ih ustašama, a tom prilikom napao je i nastavnicu koja je bila urednica školskog lista. Zbog Beusovih optužbi, dvije učenice morale su promijeniti školu, a nastavnica je završila na bolovanju zbog živčanog sloma i pritisaka…. Nadalje, stoji:
Ovjereni iskaz Beusove kolegice iz srednje škole
U studenome 2007. velikogorički mediji objavili su veliku priču o Beusovim grijesima iz srednjoškolskih dana u Splitu. Godine 1984. Goran Beus, prema tim navodima, obrušio se na 16-godišnje učenice brodograđevinske škole koje su napisale prikaz opere "Nikola Šubić Zrinski". U svom članku koji je bio odgovor na prikaz, Beus je učenice optužio za ustaštvo. Epilog slučaja bio je da su učenice izbačene iz škole odnosno prebačene u drugu školu, a nastavnica koja je uređivala školski list završila je na bolovanju zbog živčanog sloma i političkih pritisaka koji su započeli Beusovim tekstom.
Mogla bih se pozabaviti i roman napisati, ali to nije vrijedno. U samo nekoliko rečenica koje je objavio Nacional vidi se točno – tko se budi i na koji način štiti ljudska prava? Slijednici Udbe uvijek su bili demokratični ako misliš kao oni, a ako ne, onda te nema više… Jer, udbaška ćud je nagon, nepromjenjiva poput one ćudi s početka članka u kojoj je čovjek, čovjeku vuk, a vuk ćud ne mijenja. Ako je promijeni, onda će ga njegov zvjerinjak pojesti. Zato je bolje napasti žrtvu, kolektivizirati se sa svojim udbaškim čoporom – pod krinkom – zaštita ljudskih prava?
Pod tim pravim, druže Gorane, svi su stradali, pogotovo mi iz Vukovara. I ti se makni od ljudskih prava i objasni za onu rupu u biografiji kad smo tražili svoje muževe, braću, očeve – gdje si bio? S ovu ili s onu stranu?
Takvi nam borci, s vučjom ćudi za ljudska prava ne trebaju, pogotovo nama kršćanima, koji, da nisu imali vjere ne bi imali ni Hrvatske. Žrtvu si biraj u svojoj Udbi, a Marijanu Petir pusti na miru! Jer ona je putokaz demokracije. Dok Ti skrivaš svoju biografiju, preskačeš životne faze, ona se iskreno i istinito predstavlja. Demokracija se gradi na iskrenosti, a ne na udbaškim metodama i skrivanjima identiteta!
Aleksandra Stošić, Velika Gorica
Naš Ivo ponovno je uprsko
Prije par dana, nekakva 68. jugopartizanska obljetnica je bila toliko važna da je došla i do kljuna našega predsjednika RH, koji ju je izkukurijekao TV gledateljstvu u njegovom poznatom stilu „lijepe su vam te kape i petokrake“. Time je Ivo ponovno uprsko, reći će njegovi kritičari. I zaista, pored svih saborskih i europskih rezolucija o osudi komunizma i komunističkih zločina, našim jugokomunističkim jednoumnim fosilima se sve tolerira, i još ih se medijski prati. Nismo čuli da je Ivo pozdravio jednu komemoraciju koja se, povodom dana ljudskih prava u organizaciji udruge „Krug za trg“ održala ispred zgrade Sveučilišta, ispred njegovoga Pravnog fakulteta. Položeno je stotinu svježih ruža za prvu skupinu nepreglednog broja utvrđenih imena i prezimena zagrebačkih i hrvatskih studenata, koje su pobili Titini partizani i jugokomunističke vlasti. Hrvatska je tada imala oko 5000 studenata, što pokazuje razmjere pokolja među njima.
S komemoracije je još jedanput, po tko zna koji put upućen zahtjev nadležnima da se Titino ime ukloni sa svih hrvatskih javnih prostora. I zaista, za budućnost Hrvatske potrebno je što prije postići konsenzus oko tih lažnih oslobođenja kojima je već davno bilo mjesto u podrumu. Ništa oni nisu oslobodili. Znala je to dobro pokojna tetka Kata. Sakriveni u šumi, pjevali su pjesmu:
Sjedi lezi i maramu vezi,
dok ne dođu Rusi i Englezi.
A kada su ovi došli, šumari su nas, uz njihovu pomoć, oslobodili naših života i naše imovine.
A sada se zahvalimo tetki Kati i uzviknimo da svi čuju. Naše oslobođenje je OLUJNO, i dogodilo se kolovoza '95. Ono je glavni kamen temeljac naše nacionalne kuće. Generale Gotovina, bio si '95. prvi. Budi dosljedan, i sada u mirnodobskim uvjetima, hrvatsku oslobodilačku OLUJNU istinu ne ispuštaj iz ruku.
Žarko Marić
Predsjednik Josipović, hrvatski generali, pamflet...
Ovo je rezultat između bivšega i sadašnjega predsjednika u RH, kad je riječ u faulovima, glede nasilno umirovljenih generala HV-a iz 2000. godine, uz dodatak da nije sviran jedanaesterac protiv Mesića, kad je ovaj sjeo Josipoviću na glavu na Pantovčaku 16. 11. 2012. rekavši mu da nije smio primiti umirovljene generale pri ugošćivanju generala Gotovine i Markača. E moj Stipe; di su ona 2 (ajde neka je za vas bio onaj treći ček, koji je pospremljen na isto mjesto) čeka što glase na dolare iz Australije, koja su, uz ego-osmijeh završila u nutarnje džepove (na strani srca), kao dar naših Hrvata koji su ih skupljali i dali za ljute nam potrebe domovine u ratu? Kad ćete nam odgovoriti, gdje su, tj. kako su upotrebljeni? Mislim da se to ne će dogoditi nikada, nikada ne ćemo znati za njihovu sudbinu, osim ako nam netko treći ne kaže o tome.
Tako isto i, Stipe naš svagdašnji, ne ćeš znati ili pak priznati da si 2 puta učinio kardinalnu grješku što si umirovio naše ratne generale koji su uputili pismo našoj javnosti 28. 9. 2000., i jučer (8. 12. 2012.) što si prigovorio sadašnjem predsjedniku zašto je imao na prijmu sve one generale koje si umirovio. Citirat ću samo dio tog pisma, tj. prvi i zadnji pasus, koji, zapravo, ni malo ne odstupaju od cjelovitog smisla i sadržaja pisma:
Otvoreno pismo hrvatskih generala hrvatskoj javnosti (28. 9. 2000.)
„S obzirom na to da se naša imena već mjesecima povlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskoga rata, kao i vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi od onih, od kojih bi se to očekivalo, nisu protiv toga odlučno podignuli glas, mi hrvatski generali i ratni zapovjednici smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s našim stajalištima i gledištima. Na to nas obvezuje i povjerenje, a i zadaća, koju nam je hrvatski narod dao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo obavili, ne samo uspješno, nego i časno, stoji u otvorenome pismu hrvatskih generala i ratnih zapovjednika... Na kraju, pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskoga rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjerni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske“.
Sad pitanje sadašnjem predsjedniku RH gospodinu Ivi Josipoviću: Kakav je ovo pamflet od naših generala, tj. zašto i vi kažete, jer ste istom jučer dali pravo Stipi Mesiću, da je ovo pamflet i da ih je imao pravo zbog toga umiroviti? Držim da je ovo veliki faul - naravno, politički faul, ali ne nad Stipanom nego nad svim generalima, onomad, na Pantovčaku i izvan njega, kao i nad cijelim političkim prostorom(građanima), oslobođenim od Beograda i šire. Ovo je faul makar za žuti karton!
Nikola Bašić, Vis
KAKO IZNOVA POBITI FRATRE?
Jugoslavenski revolucionar, jugoslavenski novinar i jedno pismo iz resavske škole
U Novostima (br. 671.), listu Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, piše Marinko Čulić (Himna NOBa) sljedeće rečenice: »Negdje polovicom Drugog svjetskog rata gvardijan franjevačkog samostana u Širokom Brijegu poslao je pismo Anti Paveliću u kojem predlaže da se stanovništvo Dalmacije raseli u istočnu Bosnu i druge dijelove NDH. Obrazlaže to masovnim partizanskim ustankom u dalmatinskom kraju, zbog kojeg nigdje više "ne bi smjelo biti tri Dalmatinca zajedno, jer ukoliko se to ne učini, Dalmatinci će kao izrodi hrvatskog naroda dovesti do propasti NDH". Pismo s ovim drastičnim demografskim preporukama nikada nije stiglo Paveliću, jer su ga zajedno s ostalom poštom koja je poslana iz Širokog Brijega u Mostar zaplijenili borci Treće dalmatinske brigade, koji su tada vodili teške borbe u Hercegovini. O pismu i njegovom sadržaju saznajemo tek danas, iz knjige sjećanja epski poznatog partizanskog komandanta Vicka Krstulovića (1905. – 1988.) Memoari jugoslavenskog revolucionara, koja je čekala na objavljivanje puna tri desetljeća.«
Čulić se naravno nije potrudio provjeriti postoji li to pismo uopće, iako veli da je u e-mail korespondenciji s Krstulovićevim sinom Vladimirom, tko ga je gdje i kada arhivirao, ili pak 70 godina čuvao. Dovoljno mu je bilo to pročitati kod Krstulovića, odnosno kod njegova ghostwriter-a, da bi sadržaj primio zdravo za gotovo, suviše dobro to se pismo uklopilo u njegov svjetonazor.
Ja sam ipak posumnjao u postojanje toga pisma već zbog samoga sadržaja. Kao prvo: da bi jedan Hercegovac, k tome i fratar, i k tome u službenoj prepisci, Dalmatince paušalno nazivao izrodima, jest, kako onda tako i danas, za upućene ljude nepojmljivo. Zašto? Zato što su hercegovački Hrvati još od stvaranja suvremene hrvatske nacije u Ilirskom pokretu zavičajna podrijetla (Dalmatinac, Hercegovac, Bosanac, Slavonac, Zagorac, itd.) držali varijablama, dočim je jedina konstanta za njih bila i ostala Hrvat s krajnjim ciljem stvaranja hrvatske države. Konačno, jedino u pretpostavljenom zajedništvu svih zavičajnih tradicija moglo se sanjati o državnoj nezavisnosti, a uska suradnja Hercegovaca i Dalmatinaca, zajednička hajdučka i antiturska borba, imala je već stoljetnu tradiciju. Iz te tradicije rezultira i »sveto ime Hajduk«, koji je dobio ime, usput budi rečeno, poglavito po glasovitom hercegovačkom hajduku Andrijici Šimiću, što su ga tisuće Splićana dočekali u Splitu kada se vraćao s tridesetogodišnje robije u Kopru. Izrodom bi tko možda nazvao kakvog autonomaša koji je bio (ili ostao) na strani Talijanâ ili srpskog kralja Aleksandra Posljednjeg a protiv svojih hrvatski usmjerenih narodnjaka, moguće također splitske i trogirske četnike iz splitskog četničkog bataljuna (1940. – 1943.). Ali tako nazvati sve Dalmatince paušalno bez ikakve ograde, ne samo da je nepojmljivo za Hercegovca, nego je i očevidno glupo i poglavito odveć prozirno, jer izravno upućuje na kuhinju iz koje to »pismo« dolazi.
Ipak, pokušao sam ući u trag tom pismu, svim mojim dvojbama unatoč. Ne spominje ga Joža Horvat u agitpropovskim Dokumentima (1946.), ni mason Viktor Novak (Magnum crimen, 1948.), iako bi obojici kao i Agitpropu takvo jedno pismo bilo itekako dobrodošlo da potkrijepe svoje poznate teze o »zločinačkoj aktivnosti jednog dijela katoličkog klera«. Jednostavno rečeno, iako »epski« Vicko Krstulović (ili njegov ghostwriter) spominje to gvardijanovo pismo, nitko ga do danas nije vidio, pa najvjerojatnije nikada i nije bilo napisano.
No, možemo i na drugi način provjeriti je li to pismo postojalo. Tko je, naime, bio gvardijan franjevačkog samostana sredinom 1943. na Širokom Brijegu? Do rujna te godine, dakle u vrijeme (fingiranog) nastanka pisma, to je bio fra Bože Bubalo. Njega je narodna vlast poslije rata bez suda zatočila u Ljubuškom, dva ga puta 1946. noću izvodila na fiktivno strijeljanje, sve dok nije duševno posve skrahirao. Tada su ga pustili bez presude, desetljećima je bolovao i umro 1987. Ni to ni neko drugo pismo »islednici« mu nisu nabijali na nos, kao ni desetcima drugih fratara koji su robijali u Zenici sve do 80-ih godina prošloga stoljeća. Da ga je bilo, zacijelo fra Bože ne bi bio »samo fiktivno« strijeljan.
Od rujna 1943. do ubojstva u veljači 1945. gvardijan je na Širokom Brijegu bio fra Andrija Jelčić, nekoliko mjeseci kao vikar (zamjenik gvardijana), a potom i službeno kao gvardijan. On je sa sedmoricom drugih fratara iz franjevačke hidrocentrale na rijeci Lištica odveden u pravcu Posušja i Imotskog (tj. »via Spalato«) i svi su pobijeni. Gdje, ni danas nije jasno. Krstulović je, kao najviši partijski dužnosnik na terenu, sigurno znao za ubojstvo gvardijana Jelčića sa Širokog Brijega, kao i drugih fratara (dvojica su bila iz moje uže obitelji), bio je konačno u to vrijeme u Hercegovini. Ukoliko Krstulovićev sin Vladimir, kao urednik očeve knjige, ne pokaže to pismo, osobno ću zaključiti: a) da je njegov otac bio izravno uključen u ta masovna ubojstva jer je očito znao za smrt gvardijana sa Širokog Brijega fra Andrije Jelčića i njegovih drugova objavljujući kao jedini (iako eto posmrtno) smrtonosnu optužnicu u obliku fingiranoga pisma širokobriješkoga gvardijana. Osim toga nedvojbeno je da su ih upravo njegovi partizani (kao najodgovornije političke osobe na terenu svih partizanskih jedinica u operacijama Široki Brijeg i Mostar) odveli i pogubili. Ne mogu tvrditi b) da je on osobno izdao takvo naređenje, suviše je, naime, zapovjednika VIII. korpusa bilo žedno fratarske krvi, ali Krstulović zacijelo referira ono što je po tradiciji »resavske škole« fabricirala OZNA ili on sam: gvardijan na Širokom, biva, mrzi Dalmatince, surađuje s Pavelićem, pa tko će reći da nije zaslužio smrt? A da bi Krstulović i(li) OZNA »zabacili trag« o tome kako su pogubili gvardijana sa Širokog Brijega i njegovu subraću, ne spominju mu ime, te fabuliraju o borbama Treće dalmatinske brigade oko Širokog Brijega (na putu Široki Brijeg-Mostar) sredinom 1943. Treća dalmatinska je u stvarnosti tada (sredinom 1943.) bila sjeverno od Mostara (bitka na Neretvi), prešla je Neretvu i dospjela do Nevesinja. Vrhovni štab ju je nakon toga rasformirao zbog navodnih ili stvarnih pogrješaka. Usput, do veljače 1945. partizani nisu uspjeli presjeći cestu Široki Brijeg-Mostar e da bi tu Treća brigada uopće mogla zaplijeniti spomenuto pismo. To su mogli nakratko učiniti tek na putu od Mostara za Sarajevo za vrijeme bitke na Neretvi 1943. Cestu su Nijemci potom branili do travnja 1945. zbog izvlačenja svoje vojske preko Dubrovnika, Mostara i Sarajeva prema Zagrebu i Austriji. Iz istoga su razloga naravno mjesecima branili i Široki Brijeg kao dominantnu kotu, a ne kao franjevački samostan.
Upravo za krvavih dana početkom veljače 1945. u Hercegovini boravi, kako rekoh, Vicko Krstulović i to kao najviši partijski dužnosnik iz Hrvatske zajedno s Avdom Humom iz Bosne i Hercegovine. Slikani su na glavnoj bini na mitingu u Mostaru u povodu »oslobođenja« grada, nekoliko dana nakon što su pobijeni franjevci sa Širokog Brijega i iz Mostara. Posljednji su (njih dvanaest) jednostavno bili povezani žicom i bačeni u nabujalu Neretvu. Gvardijana Jelčića, kao i drugih 65 fratara u Hercegovini, pobila je partizanska i jugoslavenska ruka, preostali su uhićeni i poslani na robiju, brojni svećenici nastradaše i u Dalmaciji. Pobio ih je uglavnom VIII. korpus NOVJ-e, o bezbrojnim ubojstvima civila ovdje ne govorim. Nešto o tim »devijacijama« VIII. korpusa i vlastitoj ulozi u tim događajima mogao je Krstulović u svojim revolucionarnim memoarima zapisati, a ne gvardijana Jelčića i njegove drugove danas – u streljačkom stroju zajedno s Marinkom Čulićem – iznova strijeljati.
Da novinar Čulić ne dovodi u sumnju štivo Vicka Krstulovića ne iznenađuje. On i danas uopće ne krije da još uvijek sanja o jugoslavenstvu i bratstvojedinstvenoj srpsko-hrvatskoj vojnoj doktrini, u kojoj za tamo neke Hercegovce, a moguće i za »ruralne Dalmatince« – sve odreda integralistički Hrvati – mjesta ne može biti. Naravno da ne može, oni su stajali na putu i kraljevsko-jugoslavenskoj i komunističko-jugoslavenskoj ideologiji, koju su jednom zauvijek, u zajedništvu sa svim domoljubnim Hrvatima, porazili i uništili. Upravo to smeta Čuliću. Stoga on i hvali dalmatinske partizane i Vicka Krstulovića, udarili su, koje li etike, biva po svojima, po fratrima ili ustašama posve svejedno, a to da je bio zalog uspjeha oružanog komunističko-projugoslavenskog i srpsko-hrvatskoga bratstva i jedinstva. Quod erat demonstrandum.
Kako Čulić nigdje u Hrvatskoj ne nalazi javnu podršku za restituciju Jugoslavije i propale ideologije, svi normalni ljudi odavno znaju da je sve to zauvijek prohujalo s vihorom, poziva se na osuđenog »pretvorberaša« Danijela Ivina, nazvavši ga snishodljivo povjesničarom. I taj bi, poput Čulića, danas htio da su žrtve franjevaca i stotina tisuća Hrvata manje vrijedne od žrtava koje su pale za komunizam i svjetsku revoluciju, za staljinizam i jugoslavenstvo raznih boja, pa da stoga valja zabraniti državno sjećanje na hrvatske žrtve. Viribus unitis Čulić i Ivin nastoje trenutno podzemnim akcijama da zabrana sjećanja na hrvatske žrtve (vetitum est eos memoria tenere) postane i službena politika Milanovićeve vlade.
Naposljetku, pročitao sam negdje da je Marinko Čulić nekoć bio u službi KOS-a. Ja u to ne vjerujem. Njega nitko nikada nije trebao zavrbovati. Čovjek koji je i danas uvjeren u ispravnost ideologije davno crknutoga jugoslavenstva morao je, poput Vicka Krstulovića, u svojoj mladosti biti još rigidniji skojevac i pobornik partijske (i autonomaško-jugoslavenske) linije revolucionarnog prava nego li danas. Čulić je stoga svojedobno, u najboljem slučaju, mogao unutar uskoga kruga svojih partijskih istomišljenika »isleđivati«, tj. prosuđivati tko je od njih trockist, maoist, anarholiberal i sl., što KOS-u nije moglo biti od velike koristi. Za sve druge ljude, za koje se u prvom redu zanimao KOS, dakle za posve normalne Dalmatince i Hercegovce koji u velikoj većini nisu voljeli ni Jugoslaviju ni Partiju ni Vrhovnoga Komandanta, niti slavili četrdesetu obljetnicu na čelu Partije i osamdesetu obljetnicu njegova života, Čulić je jednostavno bio apsolutna kontraindikacija! Gdje bi se on pojavio normalni dečki bi, ne dvojim, migom jedan drugomu signalizirali ono što i danas vrijedi: cave canem!
Krstulović je opet starija priča, ali iste autonomaške i protuhrvatske orijentacije. Dok sam u Splitu išao u školu od nekih ljudi sam čuo da on i nije bio tako loš čovjek, da je svakako bio bolji od Baje, samo eto malo nagao i ograničenih vidika. Navodno je mogao pobiti i osuditi daleko više ljudi nego li je to stvarno učinio. Vjerojatno, iako je na tisuće ljudi pogubljeno u Dalmaciji 1945. i 1946, dakako bez suda i sudišta, ali naravno ne bez njegova znanja. Njegova nekrofilska i morbidna uredba o prekapanju neprijateljskih grobišta i govor protiv Crkve iz 1952. pokazuju što može od jednoga čovjeka učiniti nepopravljiva autonomaška tradicija integralističkog jugoslavenstva i partizanska (staljinistička) svirepost, komunistička ideja besklasnoga društva je tu manje važna. Odnosno, kako je meni kao školarcu moj djed pojasnio što su to komunizam i jugoslavenstvo: oboje su manje-više nastranost i bolest, međutim, komunizam je izlječiv. Mladići kada odrastu i opamete prebole komunizam kao i ospice. Jugoslavenstvo je, pak, daleko opasnije jer je neizlječivo, ono će tek s vremenom polako izumrijeti.
Ovu teoriju moga djeda potvrđuju tvrdokorni Jugoslaveni Krstulović i Čulić. U njihovoj nastranoj i propaloj ideologiji autonomaškog i bratsvojedinstvenog srpsko-hrvatskog jugoslavenstva i oružanog bratstva pod simbolom zvijezde petokrake svako je ubojstvo predmnijevanog neprijatelja, pa tako i gvardijana sa Širokoga Brijega, nalazilo svoje teorijsko opravdanje, kako onda tako i danas. Ljudsko dostojanstvo ta kolektivistička ideologija nije poznavala, pa u tome ne zaostaje za fašizmom. Krstulović je doduše već odavno mrtav, ali njegove ideologijske aveti masovnih smaknuća još uvijek budi i još jedno vrijeme budit će Marinko Čulić, pa makar to bilo, u nedostatku boljih argumenata a hineći pravičnost, uz pomoć pisama resavske provenijencije.
(Tjednik Novosti nije htio objaviti ovaj ispravak!)
Zvonko Pandžić
BokaCroPress, 6.12.2012.
Udbaši i udbaški sinovi truju dušu hrvatskog naroda
General Željko Glasnović bio je gost hrvatske zajednice u Australiji. Tim povodom dao je intervju za hrvatski tjednik BokaCroPress iz Sydneya.
Uvijek dolazimo nažalost do problema tih naših “preobučenih komunista”. Mentalni sklop bivših komunista još je živ?
- Nažalost oni koji su nekada išli po mišljenje u Beograd, sada su samo zamijenili gospodare, sada idu po isto mišljenje, ali u Bruxelles. Mentalni sklop slugu nije promijenjen. Tko je uostalom pisao optužnicu protiv generala Gotovine i Markača, nevladine tzv. hrvatske udruge za ljudska prava u Beogradu. Mentori u tom pisanju su im bili bivši pripadnici UDBE. U normalnoj civiliziranoj državi ljudi poput Boljkovca i Manolića bili bi u mišjoj rupi, a oni su medijske zvijezde, umjesto da im se sudi.
Neki pričaju da je to bila cijena stvaranja Hrvatske, i da je dr. Tudjman prihvatio i takve ljude, radi višeg cilja, stvaranja nove Hrvatske?
– To su vam floskule, totalne floskule. Gledajte, bez čišćenja i dekomunizacije Hrvatske nema napretka. Ne mogu biti ljudi u Ministarstvu unutarnjih poslova i voditi ga kao Boljkovac, za kojeg se zna da je svojom rukom likvidirao najmanje dvadeset ljudi, to je ono što se sigurno zna. To su ljudi koji patološki mrze Hrvatsku državu i koji i dan danas kriminaliziraju domovinski rat. Nakon što je medjunarodni sud s Hrvatske skinuo “ludjačku košulju” koju ti UDBAŠI sve ove godine navlače na Hrvatsku oni i danas ne posustaju, i danas imaju snage napadati. Tisuće ljudi ubijeno je nakon drugog svjetskog rata, stotine su grobnica ostale po cijeloj Hrvatskoj od onoga rata, i nikome ništa. Mnogi su pobijeni i zbog toga da se uzme njihova imovina. Ja pričam o drugom svjetskom ratu, mi nismo ni njega još riješili. Ovaj naš zadnji domovinski, koji je bio prije dvadeset godina, još se ni oko njega kao narod ne možemo složiti, radi tih UDBAŠA koji uporno provociraju, nažalost jer je većina medija u njihovim rukama.
Postoji li način da se to okonča?
- Nažalost ne vidim kako. Nove europske zemlje koje su uspjele u tome, uspjele su na način da su sve takve kadrove sa svih razina vlasti uklonili iz javnog i političkog života. Mi to nažalost nismo učinili kada je bilo vrijeme za to, a sada je zapravo prekasno. Neće oni valjda sami sebe ukloniti. Ti ljudi, iako su manjina, truju dušu i biće hrvatskog naroda. Udbaši i udbaški sinovi na našu žalost dobro su umreženi, manjina su, ali oni drže medije, i oni nam diktiraju stvarnost, oni nam daju svoje informacije koje dezinformiraju čestite hrvatske ljude. To je problem koji izgleda skoro pa nerješiv. Mi se bavimo samo simptomima. Ispada da smo se borili za ništa – naša zemlja se izgleda ne zove Cro-atia, nego kao da se zove Cro-slavija.
Hoće li dolazak generala Gotovine i Markača, i sve što se u Hrvatskoj dogadja ovih dana, stvoriti pozitivno ozračje da napokon stvari u Hrvatskoj krenu naprijed?
- Volio bih, i želio bih, no iskreno rečeno sumnjam. U zatvoru, u tom istom haškom zatvoru ostala su još šestorica Hrvata. Tamo su još dva generala HV, general Praljak i general Petković te još su četiri visoka dužnosnika iz Herceg Bosne Bruno Stojić bivši ministar obrane, predsjednik Prlić, i zapovjednik MUP-a Ćorić. Ne zaboravimo da je Dario Kordić dobio 27 godina na tom istom Haškom sudu. Pravna bitka nije nažalost gotova. Mi mislimo i gledamo da je ovo zadnja runda, nažalost nije. Ova bitka će trajati i nakon naše smrti, da se stvori jedna prava efikasna država Hrvatska gdje Hrvatstvo nije samo ukras.
Rat dakle nije prestao, oružani je prestao, no drugim sredstvima se dakle i dalje nastavlja?
– Mi smo nažalost u stalnom stanju, da se izrazim vojnim rječnikom, stalno na taktičkoj razini, umjesto da budemo na strateškoj razini, i da formuliramo jednom našu strategiju. Srž svih naših problema je da je najbolji dio našeg naroda ili pobijen ili potjeran.
Kako smo onda dobili rat, tko je donio pobjedu u našem domovinskom ratu!?
– Jedinstveno hrvatsko biće je dobilo taj rat, zdravo tkivo hrvatskog naroda u Hrvatskoj, Hrvati iz Bosne i Hercegovine te Hrvati iz iseljeništva. Bili smo jedinstveni i tako smo uspjeli. Kada je “govorilo oružje” naši jugofili su se zavukli u mišje rupe, a kada je oružje zašutilo, kad su osjetili da je slobodno, oni su se vratili svom “starom poslu”, ocrnjivanju svega što je hrvatsko.
Kako sam shvatio, ne bi trebalo izmišljati “toplu vodu” postoje načini i rješenja, da se presječe to naše Hrvatsko vrćenje u krug oko vlastitog repa, ali nema ih tko primijeniti?
- Žalosno je da moram citirati Staljina, no on kaže, jedina prava politika je ona – kadrovska. Uvijek je važno tko vas vodi, koga slijedite. Jedan pravi čovjek, samo jedan može napraviti i čini veliku razliku. Samo jedan, pravi u datom trenutku, ako ga imate, to je velika stvar. Pokušajte zamisliti da nije bilo dr. Franje Tudjmana, pa se sjetite tko je tada još bio u politikom životu, nikada mi vjerojatno ne bi imali Hrvatske, da u datom trenutku nije bilo dr. Tudjmana. Jedan čovjek čini razliku. A sada zamislite koliki teret vučemo na svojim ledjima s tim starim kadrovima duboko prožetim komunističkim mentalitetom. Kada pitate za rješenja evo vam primjera. Prilikom ujedinjenja istočne i zapadne Njemačke, u tadašnjoj istočno njemačkoj vojsci svi zapovjednici viši od čina satnika i stariji od četrdeset godina, jednostavno su maknuti iz vojske. Možeš dakle raditi nešto drugo, ali više nećeš voditi i biti vodja. Tako se to rješava. Kod nas je to neizvedivo. Danas vam je situacija da je prvih sto ljudi Hrvatske vojske, najvećim djelom iz nekadašnje JNA. U politici je ista stvar. Opet nas vode isti kadrovi. Nama je ići naprijed, a kako? S kim?
Generale dajte nešto pozitivno, optimistički za kraj. Ima li svjetla na kraju, recimo to tako, tunela kroz koji sada kao narod prolazimo?
- Jasno da stvari nisu samo ni tako crne. Više me smeta činjenica koliko nam zapravo malo treba da krenemo punim jedrima naprijed te punom snagom, to čovjeka najviše frustrira, no to je tako. Nikada ne treba zaboraviti da imamo svoju državu. Imamo svoje institucije koje postoje samo dvadeset godina. Svakome treba vremena pa tako i nama, te našoj mladoj državi. Hrvatska povijest je ratnička povijest, u tome smo dobri, rekao bih kao vojnik, kao general koji je dvaput bio ranjavan te osjetio u dva navrata puna usta vlastite krvi, da je ratnički mentalitet najsvjetlija tradicija našeg hrvatstva. Nikada ne odustati u borbi, ne pokleknuti, ne dati se, ma kako neprijatelj, ili životne okolnosti, kako god se zvale, izgledale ili bile. Mi smo u dubini duše ratnici. Oružani sukob je trenutačno prestao, ja ga ne prizivam, no ljudska povijest je povijest ratova. I u ovom trenutku se širom svijeta oružano ratuje na puno mjesta, a to je nešto što nikada ne prestaje, to je realnost. A u ratu, u ratovanju Hrvati su jaki, Hrvati su izvrsni, Hrvati su najbolji. Život je borba. Život je neka vrsta svakodnevnog ratovanja i borbe. Kuda ćete bolji primjer našim mladima u zemlji, te ovdje u izvan domovinskoj Hrvatskoj, od primjera hrvatskog ratnika. Ne odustati. Boriti se. Pobijediti uprkos svemu. Bolje od toga nema, a naš hrvatski narod iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine svagdje gdje Hrvati žive, ima i nosi taj duh i mentalitet.
Vaša poruka našim mladima koji su rodjeni ovdje u Australiji ili ovdje žive!
- Lijepo je biti Hrvat. Ponos je biti Hrvat i Hrvatica. Dragi mladi Hrvati i Hrvatice borite se za bolje, sretnije i pravednije društvo, uvijek i svagdje, i nikada od te borbe nemojte odustati.
Razgovarao: Petar Mamić
Sudbina Poglavnika dr. Ante Pavelića i njegove obitelji
Ovih dana iz tiska je izašla knjiga Branimira Kovačevića Bilo nam je suđeno. Radi se o petoj Kovačevićevoj knjizi od koje se ne zna koja je bolja, odnosno koja je bolje obogatila hrvatsku povijest iz razdoblja posljednjih sedamdesetak godina.
Prve četiri knjige Branimira Kovačevića (Karlovac, 1933.), čovjeka koji je cijeli radni vijek proveo u kultnom Vjesniku na poslovima novinara i urednika, mogu se svrstati u autorovu autobiografiju kao i nesumnjivi doprinos povijesnoj znanosti XX. stoljeća do danas. Prva njegova knjiga Suza za Bleiburg (2003.) temeljena je na rezultatima njegova višegodišnjeg novinarsko-istraživačkog rada i razgovora s preživjelim sudionicima bleiburške tragedije i križnih putova. Druga knjiga Plavi dječaci (2004.) je autobiografskog sadržaja, dok trećom knjigom Ljudi moga vremena (Suza za Bleiburg – 2) (2007.) sadržajem i porukama zaokružuje započetu temu u prvoj knjizi Suze za Bleiburg i drugom Plavi dječaci. Stoga ove tri knjige čine svojevrsnu trilogiju s ratnom i poratnom tematikom. Četvrta Kovačevićeva knjiga, Karlovac naše mladosti (2009.), prikazuje život Karlovca i Karlovčana poslije Drugoga svjetskog rata sve do Domovinskoga rata.
Najnovija knjiga Branimira Kovačevića Bilo nam je suđeno – Sudbina poglavnika, njegove obitelji i države... (Vlastita naklada, Zagreb, studeni 2012., str. 338) svojevrsni je autorov dug prema Hrvatima da im objasni ono što je desetljećima bila jedna od najvećih tabu tema. A to je obnovljena hrvatska država 10. travnja 1941. – NDH – u kojoj je on bio dionikom nekih veoma važnih događanja. Naime, kao osmogodišnji dječak početkom 1942. upućen je u Dječački zavod na Paunovcu u Zagrebu. Kako su tadašnje hrvatske vlasti pravilno nagovještavale pad države, Zavod je 1944. premješten u Ramsau pokraj Schladminga u Austriji, a ti tzv. plavi dječaci koncem 1946. prebačeni su u logor za raseljenu djecu u Leobenu, odakle su početkom 1947. repatrirani u Hrvatsku.
U vrijeme boravka u Zavodu na Paunovcu, dječak Kovačević upoznao je Poglavnika Antu Pavelića kao brižnoga obiteljskog čovjeka kojemu je i na krilu sjedio. To ga je nagnalo da svima nama podari neka svoja iskustva i napiše ono o obitelji Pavelić što nikada nitko nije napisao. No, ovo nije knjiga o politici ili o obitelji Pavelić kroz politiku. U ovoj knjizi autor ide od pojedinačnog k općem. Tako knjigu i započinje - daje čitatelju na uvid svakoga člana obitelji, muža Antu, ženu Mariju i troje njihove djece - Velimira, Mirjanu i Višnju). U knjizi imamo priliku saznati gdje su živjeli, što su imali, što su izgubili, što im je oteto, a što vraćeno, kao i što im nikada nije vraćeno. Kako je autor bio u ne tako davnom kontaktu s Pavelićevim kćerima Višnjom i Mirjanom, imao je priliku čuti od njih o obitelji Pavelić. Na uvid je dobio i obiteljske fotografije, neke nikad dosad objavljene dokumente...
Branimir Kovačević kroz knjigu i kroz osam poglavlja (Obitelj, U ilegali, Tko je što (bio), Prije početka... poslije svršetka, Bijeg, atentat, smrt, U prošlosti... O budućnosti..., U Labirintu povijesti i A danas?) priča o jednoj obitelji, obitelji Ante Pavelića, o njezinoj povijesti od početka do utrnuća, o obitelji koja je nošena vihorom (ne)vremena i u XX. stoljeću uskovitlala i naciju i državu. Piše o obitelji koja je bila proganjana ali i proganjala, koja je gospodarila vremenom, prostorom i događajima, ali su i drugi gospodarili njome, koja je branila svoju domovinu... Autor nudi, kako sam kaže, „objektivni nepristrani pogled na stoljeće koje je iza nas“ i poziva druge novinare i povjesničare istraživače da nastave tamo gdje je on stao.
Knjiga se može nabaviti kod autora po povoljnoj cijeni od 100,00 kuna na broj telefona 385 01 2301 717 ili na adresu e-pošte: [email protected]
Zrinko Horvat
hrsvijet.net, 5.12.2012.
Hrvati u jugoslavenskoj tamnici
Osvrt na knjigu Matijasa Hrvatinića, Srpska nacionalna i vjerska nastranost – Hrvati u jugoslavenskoj tamnici, svojoj samostalnoj državi i srbokomunističkoj klaonici, Escuela de Artes Graficas „Federico Grote“, Buenos Aires, 1973.
Iza pseudonima Matijas Hrvatinić skriva se ime hrvatskoga političara dr. Mate Frkovića (1901.-1987.), koji je u opsežnoj knjizi (651 str.), nakon uvodne studije o političkom mentalitetu srpske vlasti, temeljito i podrobno raščlanio položaj hrvatskoga naroda u razdoblju velikosrpskih režima od 1918., odnosno nakon stvaranja Kraljevstva SHS pa sve do propasti Hrvatskoga proljeća 1972., s posebno vrijednom studijom o stvaranju, trajanju i borbi za opstanak Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.).
Premda se nakon Pilarevih, Šufflayevih i Mandićevih istraživanja Hrvatinićeva studija o srpskom političkom mentalitetu čini nedostatnom, ona u kontekstu svoga vremena i prostorno raspršena hrvatstva nakon Drugoga svjetskog rata ima posebno značenje, a kontinuitet zločinačke, podmukle i prevarantske velikosrpske politike još ni danas nije ništa izgubio na svojoj aktualnosti. Ona je prostorno usredotočena na prostiranje nekadašnje obnovljene Pećke patrijarhije unutar Osmanskoga carstva, a njezin glavni nositelj je, kako utvrđuje Hrvatinić, Srpska pravoslavna crkva, koja je tijekom 19. stoljeća različite nesrpske skupine, a posebice one vlaškoga pravoslavnog pučanstva uspjela uklopiti u sastav srpske nacije, koje su onda cijelo 20. stoljeće bile uzrokom različitih osvajačkih ratova, u kojima su uglavnom stradali susjedni narodi.
Tako su Srbi sustavnim progonima i pokoljima zaposjeli Makedoniju, jugozapadnu Bugarsku, albansko Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, na sjeveru Madžarima uzeli Bačku i Banat, a Hrvatima Srijem. Na jugu su pak zaposjeli Crnu Goru, a na zapadu ostale hrvatske zemlje. Nu problem srpske ekspanzije nije bio samo u zaposjedanju područja, nego ponajprije u nastojanju da se ta područja posrbe, što je u katoličkim i muslimanskim sredinama uglavnom značilo promjenu vjere, odnosno prijelaz u pravoslavlje, a u slučaju otpora slijedili su progoni i čišćenja terena.
Hrvatinić navodi podatak kako je za 23 godine prve Jugoslavije na pravoslavlje prešlo oko 200 tisuća katolika, koji su onda svoju pravovjernost morali dokazivati, poput književnika Milorada Pavića, posrbljivanjem hrvatske kulture. Kao paradigmatičan primjer prozelita na pravoslavlje slovio je povjesničar Viktor Novak, koji je vlastitu frustraciju prikrivao protukatoličkom i protuhrvatskom propagandom uvezanom u znamenitoj knjizi "Magnum krimen". Upravo je taj propagandistički uradak u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata služio za progon Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i kao javna optužnica protiv hrtvatskoga naroda, što je stratezima velikosrpske politike poslužilo i devedesetih godina kao ideološka podloga za srpsku agresije na Hrvatsku i BiH.
U otimačini kulturnoga blaga, koja se manifestirala i tijekom nedavne srpske agresije na Hrvatsku, sudjelovali su, kako auktor navodi, i pojedini europski znanstveni auktoriteti poput Jiričeka, Šafarika, Dobrowskoga, Kopitara i Kalaya, a o čemu se tek u novije vrijeme piše i u Hrvatskoj. Osim toga, kao čuvari velikosrpske politike u Hrvatskoj posebno su se isticali domaći pravoslavci, koji su kao oružnici, zatvorski čuvari i mučitelji političkih zatvorenika gotovo cijelo stoljeće određivali sudbinu hrvatskoga čovjeka.
Hrvatinić je posebno istaknuo ustrajni hrvatski otpor velikosrpskom centralizmu u politici Stjepana Radića i njegove republikanske Hrvatske seljačke stranke, koji je nakon mnoštva upozorenja Ligi naroda i mjerodavnim međunarodnim čimbenicima na kršenje ljudskih i nacionalnih prava hrvatskog naroda morao promijeniti svoju dotadašnju republikansku politiku i iz taktičkih je razloga zamijeniti parlamentarnom borbom protiv korupcije, što ga je nakon atentata u beogradskoj Skupštini stajalo života.
Sliku položaja hrvatskoga naroda u prvoj Jugoslaviji najbolje ilustriraju podatci, koje auktor navodi za razdoblje od početka srpske okupacije 1918. do smrti kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Tako su samo sudovi Hrvatima izrekli 19 smrtnih osuda, koje su bile izvršene, 76 Hrvata je bilo ubijeno u zatvorima, 30 smrtnih osuda bilo je promijenjeno u doživotnu robiju, 85 smrtnih osuda izrečeno, ali su osuđenici bili izvan države, 146 osuda na 20 godina teške robije, 484 osude na 10 do 20 godina teške robije, 962 osude na 5 do 10 godina teške robije, 2035 osuda na jednu do pet godina teške robije te 15 tisuća osuda na jedan mjesec do jedne godine robije. Dok su Hrvate zatvarali, po Hrvatskoj su naseljavali tzv. solunaše, a samo u istočnim hrvatski dijelovima naselili su oko 60 tisuća Srba, kako bi hrvatsku granicu pomaknuli što dalje na zapad.
Hrvatinić je osim teškoga političkog stanja, raščlanio i gospodarski položaj, u koji je beogradska čaršija pljačkom, porezima te zamjenom krune u dinare osiromašila hrvatski narod, koji sve i da je htio nije imao drugoga izbora nego boriti se za vlastitu samostalnu i neovisnu državu. Upravo je u takvim okolnostima, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj Skupštini, zastupnik Hrvatske stranke prave Ante Pavelić organizirao ustaški pokret, kojem je jedini cilj bio, svim sredstvima razbiti Jugoslaviju i uspostaviti nezavisnu hrvatsku državu. Hrvatinić jasno dokumentira kako su u predvečerje Drugoga svjetskog rata demokratske zapadne sile bile protiv razbijanja Jugoslavije, jednako kao i Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva fašistička Italija. Približavanje Stojadinovića i njegovih pristaša Hitleru te i nakon njegova pada pristupanje vlade Cvetković-Maček Trojnom paktu zatvorilo je sva vrata hrvatskim težnjama za nezavisnom državom. Tek nakon Simovićeva puča i napadaja Njemačke na Jugoslaviju otvorena je i mogućnost za rješenje hrvatskoga pitanja, što su iskoristili hrvatski nacionalisti.
Auktor je detaljnije obradio odnose Hrvatske s Italijom i Njemačkom potvrdivši teze i mlađih domaćih povjesničara kako su hrvatski pregovarači s Italijom u datim okolnostima izvukli teritorijalni maksimum, nu njemačko prepuštanje hrvatske sudbine Talijanima omogućilo je stavranje tzv. okupacijskih zona, a posebice tzv. druge zone u kojoj su Talijani naoružavali četnike te ih poticali na pobunu protiv hrvatske dražve. U toj su zoni kasnije operirali i Titovi partizani, što je auktora navelo na zaključak da se ni partizani u Srbiji, kao ni četnici nisu borili protiv njemačkoga okupatora, nego su, bez obzira na svoje ideološke razlike, zajednički rušili hrvatsku državu.
Impresivan je popis srpskih zločina, koji počinju još 8. travnja 1941. u bjelovarskoj okolici, dakle još prije službenoga proglašenja NDH, pa su tvrdnje kako je navodno ustaško nasilje izazvalo srpsku pobunu tek zaostatak srpske propagande, koju bi trebala raskrinkati novija historiografija. Posebno vrijedne studije su o tzv. prekrštavanju Srba, kojima se i danas manipulira te pozadina komunističkoga ustanka, koji je uslijedio tek nakon Hitlerova napadaja na SSSR. Poziv pak vlasti NDH da se vrate na katoličku vjeru bio je upućen onima, koji su prisilno ili iz koristoljublja tijekom karađorđevićevske vlasti prešli na svetosavlje.
A kako je u novonastalim okolnostima i dio pravoslavnih pokušao iskoristiti prigodu za učvršćivanje vlastitoga položaja nastao je spomenuti problem oko navodnoga prijelaza na katolištvo, što je propagandno koristila Srpska pravoslavna crkva, bojeći se prvenstveno gubitka svojih pristaša iz one brojke od 200 tisuća prozelita s katolištva, koji su joj bili najpouzdaniji nositelji svetosavske i patrijaršijske ideologije. Polustoljetni prekriveni zločini koje su počinili jugoslavenski komunisti nad hrvatskom vojskom i izbjeglicama, a o kojima dokumentirano piše Hrvatinić, nijemi su svjedoci genocida tzv. jugoslavenske zajednice nad hrvatskim narodom. Istodobna pak dreka o navodnim srpskim žrtvama trebala je skrivati pravo lice jugokomunističkih gospodara života, koji su likvidacije Hrvata izvodili sve do 1989.
Za razliku od mnoštva drugih radova Hrvatinić je dao i sliku kardinala Stepinca u svoj njegovoj vjerskoj, ljudskoj, ali i hrvatskoj veličini. Presjek pak hrvatske sudbine u razdoblju od 1945. do 1972. i danas bi mogao izdržati ozbiljnu kritiku, premda je pisan iz rakursa hrvatskoga političkog emigranta.
Mate Kovačević
Politički zatvorenik, studeni 2012.
KOJE ZEMLJE NISU BILE POD BRITANSKOM VLAŠĆU?
Sjajna je povijest carstva u kome sunce nikad ne zalazi: travnjaci brižno uzgajani stoljećima, popodnevni čaj, dostojanstveno držanje i prijezir prema ostalomu svijetu, napose prema kontinentalnoj Europi kojoj će se s Otoka uvijek držati moralne prodike, govoriti o demokraciji i slobodi. Jer, sve ono što odudara od engleskoga, britanskoga, vrijedno je tek gađenja. Imaju Britanci i pravo na to, s obzirom na to da ima na svijetu naroda i zemalja koji se - začudo - nisu nikad našli pod britanskom vlašću.
Naime, kao što je početkom studenoga ove godine objavio The Daily Telegraph, u današnjemu svijetu koji broji mnoštvo država, imade ih više od dvadeset koji ni jednim dijelom nisu bili u sastavu carstva, imali položaj britanske kolonije ili se nalazili pod drugim oblikom dominacije kojoj je središte bilo u Londonu. Svima drugima se ovako ili onako upravljalo iz Britanije. Objavio je o tome Stuart Laycock i knjigu pod naslovom koji otprilike glasi Sve zemlje koje smo okupirali, i onih nekoliko koje nismo stigli (All the Countries We’ve Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To).
Iz te je knjige spomenuti dnevnik izdvojio nekoliko primjera. Ističe se, recimo, slučaj Islanda koga su britanske snage 1940. okupirale zato što je u ratu htio ostati neutralan, ne želeći stupati uz Veliku Britaniju. (Kad su, recimo, Talijani isto učinili s Grčkom, to je bila okupacija odnosno kršenje međunarodnog prava; kad su Nijemci ušli u Austriju, to je bio skandal, jer je nakon Prvoga svjetskog rata Austrijancima zabranjeno da se plebiscitom pripoje Njemačkoj.) Inačica je to prastare pouke o Jupiteru i volu, ali i pouke o tome, koliko treba držati do tzv. moralnih lekcija koje nam drže oni što bi se trebali sramiti puno više od nas. (L. K.)
Politički zatvorenik, studeni 2012.
ZLOČINCI NA DJELU
Dok sam čitao članak dr. sc. Vladimira Geigera „O progonu njemačke manjine u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1947.“ u našem časopisu br. 240 od ožujka o. g., pročitao sam da se spominje logor Krndija, kod Đakova. Tamo se navodi da je komandant i „upravnik“ logora bio kapetan Ivan Tomljenović-Cigo. Logorsku upravu i stražu činilo je 12 do 14 pripadnika Narodne milicije, a od toga su bile četiri žene, koje su prema iskazima logoraša bile najokrutnije. Uz spomenuti tekst, dana je i fotografija navedenog komandanta-upravnika.
U mojoj knjizi KPD Stara Gradiška-mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, na str. 170. opisuje se pogibija Ivice Štranlingera Josipova, cipelara osuđenog po Zakonu o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže, što je u jesen 1945. kupio 4 metra kukuruza i 2 metra brašna bez dozvole, te razne rabljene robe, poput košulje i sl. Tu robu prodao je drugima. Osuđen je i odveden u KPD Lepoglava, a odatle u Zavod za prisilni rad u Sisku. Otamo je navodno pokušao pobjeći, pa je ubijen. U dokumentaciji koja je za osuđenike iz Siska prenesena u KPD Stara Gradiška nalazi se bilješka: „Prema usmenom izvještaju kapetana Tomljenović-Cige imenovani je u bijegu ubijen“.
Prilikom komemoracije nađenih posmrtnih ostataka 500 žrtava ubijenih Hrvata koji su stradali u partizansko-četničkom pokolju kod crkve u Drenovcu i prenošenja njihovih posmrtnih ostataka bliže crkvi, rekao je tom prilikom pok. Pelikan, član Komisije za žrtve rata i poraća sljedeće: „Na ovim prostorima osim žrtava likvidiranih za vrijeme Drugoga svjetskog rata, nestale su kolone ratnih zarobljenika poslije rata, koji su tjerani preko Drenovca, a završavali svoj put negdje u provalijama Papuka. Praćen je put jedne kolone zarobljenih hrvatskih vojnika iz Bjelovara preko Đurđevca, Slatine, Voćina i Drenovca. Ta kolona je krenula prema Jankovcu. Cilj joj je bio Papučka Vrhovina, ali tamo nikad nije stigla. Kolonom je zapovijedao partizan Ivan Tomljenović-Cigo, a u ime glavnog štaba kao pratioci bili su: Bogdan Crnobrnja-Tolja, Dušan Čakardić i Pero Plavšić.“
Navedena trojica, pod zapovijedanjem Bogdana Crnobrnje, dopustila su mjesnim Srbima u Drenovcu da se iživljavaju nad nemoćnim, izgladnjelim i izmučenim zarobljenicima. Na taj način su likvidirali ostatak već prepolovljene kolone.
Mjesni Srbi predvođeni koljačkom trojkom iz Drenovca: Dubajićem, Martinovićem i Štulićem počeli su ubijati zarobljenike. Ubijali su ih uglavnom noževima. To je pričala podvornica milicije u Slatinskom Drenovcu. Zvala se Soka (nepoznata prezimena). Muž joj je poginuo u četnicima ili partizanima, pa se je hvalila da je zato ubila 16 „ustaša“ vilama i bodežom. Govorila je da joj je bodež dao dida Lazo, koji je u to vrijeme bio predsjednik M. O. u Slatinskom Drenovcu. Još jedan svjedok priča, da je Soka dočekivala kolone zarobljenika s Križnog puta, koje su prolazile kroz Drenovac i zvjerski ubijala te ljude. Osim nje, bio je tu i neki Oljača iz Mladenovca. U tom društvu bio je neki Nikola, star 70 godina, koji se hvalio da su tada likvidirali dosta partizana Hrvata, bivših domobrana, koje su pobacali u vrtače između Drenovca i Jankovca i zatrpali ih zemljom.
Tomljenović-Cigo se, dakle, javlja u tri prigode i djeluje kao profesionalac u mučenju i likvidacijama ljudi. Tko su bili Bogdan Crnobrnja i Dušan Čakardić?
Bogdan Crnobrnja-Tolja bivši učitelj, jedan je od organizatora partizanskog ustanka na području Pakraca. Do tada je bio komandant I. slavonskoga partizanskog odreda i zamjenik komandanta 3. operativne zone. Bio je komandant I. slavonske brigade, da bi kasnije bio šef Titova kabineta. Postigao je čin partizanskog generala i odlikovan ordenom narodnog heroja. Smatraju ga i ubrajaju u najvjernije sluge diktatora Tita. Bio je i ambasador u SAD-u (od 1967. do 1971. godine) te je na kraju postao i sveučilišni profesor u Beogradu.
Dušan Čakardić rođen je 1914. u selu Bokane, kod Ćeralija. Živio je kao poljoprivrednik. U razdoblju prije Drugoga svjetskog rata dolazio je stalno u sukob s vlastima Kraljevine Jugoslavije. Krajem ljeta 1941. uključio se u prvu partizansku ustaničku grupu, koja se formirala kod sela Lisičina. Tim je on jedan od prvih partizana toga kraja. Sudjelovao je 3. listopada 1941. u napadu na ustaško-domobransku kolonu kod Alaginca. Po formiranju I. slavonskog bataljuna on je bio u III. vodu Papučko-krndijske partizanske čete. U tijeku rata bio je borac u jedinicama NOVJ na području Slavonije i rukovoditelj u pojedinim vojno-pozadinskim ustanovama na tzv. oslobođenom teritoriju. Nosilac je spomenice 1941. godine. Po završetku rata živio je u Osijeku, gdje je 1976. i umro.
Eto, u najgrubijim crtama su opisani oni koji su bili spremni na likvidacije tzv. neprijatelja i zato bili promicani sve više što su više okrvavili svoje ruke. Takvi su dospijevali u diplomaciju kao veleposlanici (ambasadori). Sličan im je bio i Vladimir Rolović, koji je bio Titov (prijatelj), ambasador u Švedskoj. Poginuo je u okršaju s Mirom Barešićem, kojemu nije bio cilj ubiti ga, nego oteti (Vjekoslav Lasić: „Miro Barešić“ ; Zagreb, 2009. g. , str. 21, 23, i 27.). Barešić navodi: „Želim napomenuti da smo preko našeg učitelja Stipe Mikulića saznali da je Rolović bio odgovoran za masovne pokolje Hrvata. U Švedsku je došao po zadatku da, kako sam reče jednom zgodom na švedskoj televiziji, sredi tu šaku hrvatskog jada, dakle nas Hrvata koji se nismo stidjeli svoga imena i koji smo spremni boriti se za svoju hrvatsku naciju.“ Rolović je akcije u tom smislu u više navrata i poduzeo kod švedskih vlasti i u švedskoj javnosti.
Dr. Augustin FRANIĆ
Politički zatvorenik, studeni 2012.
ZNANSTVENI DOPRINOS RASVJETLJAVANJU JUGOSLAVENSKIH ZLOČINA U KORUŠKOJ
(Dr. Florian Tomas Rulitz: "Bleiburška i vetrinjska tragedija. Partizansko nasilje u Koruškoj na primjeru protukomunističkih izbjeglica u svibnju 1945.", Zagreb 2012., 320 str.)
Zbog ograničena prostora, samo sažeto ću prikazati ovu iznimno vrijednu knjigu, zadržavajući se na djelomičnom i sažetom prikazu partizanskog zlosilja, izbjegličkih stratišta i grobišta na austrijskom državnom području, premda je u knjizi podrobno pisano o partizanskim zločinima i brojnim mnoštvenim grobnicama u Sloveniji i Hrvatskoj te o pozadini, uzrocima i popratnim događanjima u svezi jugokomunističkoga krvavog pira u svibnju i lipnju zlosretne 1945. godine.
Premda jugoslavenski partizanski zločinci nisu ubijali svoje neistomišljenike samo u Bleiburgu i njegovoj okolici, već i u drugim dijelovima Koruške, Bleiburg je postao i ostat će trajni simbol cjelokupnoga mnoštvenog stradavanja hrvatskog naroda, napose u proljeće i ljeto 1945., kada su brojni četveroredi Hrvata i Hrvatica nesmiljeno zatirani na Križnim putovima od Slovenije do Makedonije. Ni približno točan broj žrtava u Bleiburgu i njegovoj bližoj okolici nije moguće utvrditi.
Svjedoci onoga vremena potvrđuju grozomorne partizanske zločine: Johann Neubersch očevidac je moštvenih ubojstava na Bleiburgu. Na vlastite oči gledao je kako partizani odvoze trupla teretnim vozilima s mjesta zločina u Mežišku dolinu gdje su zavaljena u skupnu grobnicu Leše. Neuberschovo svjedočenje podudarno je sa spoznajama Direkcije sigurnosti Koruške. Iz izvješća općine Loibach 1947. razvidno je, pak, kako je utvrđeno s obje strane ceste od gostionice Hrust pa do slovenske granice 8 grobova, s truplima uglavnom ustaša. U izvješću nadalje stoji, da su rečeni ustaše, prema svjedočenju željezničara Ebnera, ukopani bez odjeće, a njihova trupla izmještena na groblje Unterloibach, gdje je već bilo ukopano 18 mrtvih tijela vojnika spaljenih do neprepoznatljivosti. Na rečenom groblju, na području Bleiburga, nalazi se čak 6 masovnih grobnica, a brojna neotkrivena trupla, prema svjedočenju već spomenutog Neuberscha i svjedokinje Johane Skuk, još počivaju u brojnim neutvrđenim pojedinačnim, grupnim i mnoštvenim grobištima, u poljima i šumama oko Bleiburga. Ostatci tijela iz 6 masovnih grobova hrvatske nacionalnosti i danas počivaju na župnom groblju Loibach, dok su žrtve drugih nacionalnosti, nakon eshumacije, prenesene na drugo groblje. Osim na groblju Loibach, posmrtni ostatci hrvatskih vojnika još počivaju na vojnim i župnim grobljima diljem Koruške, a partizansko zlosilje vršeno je, između inoga, u mjestu Globasnica, nedaleko od Bleiburga.
Glede stratišta i grobišta u Podjuni, u dvorištu seoske kuće Rochusa Sorgera u Steinbergu nalazi se skupno grobište 12 hrvatskih i njemačkih vojnika, koje su partizani umlatili 19. svibnja 1945., tijekom pijanke, na istom mjestu. Također u Podjuni, u mjestu Sv. Vid, još je jedna grobnica sa 7 hrvatskih vojnika, dvije žene i troje djece, mlađe od 12 godina. Nakon što su ih partizani zatočili u tamošnju ciglanu Mochar, nesmiljeno su ih izbatinali i naposljetku dokrajčili. Iz Kronike žandarmerijske postaje Gallizien, razvidno je da su ustaše i njemački vojnici ubijani dočim bi upali u partizanske ruke, a masovne grobnice na tom području nalaze se u mjestima: Gallizien, Moos, Abriach, Wildenstein, Nageltschach, St. Veiti, Steinerborg, Goritschach, St. Kanzian te Eberndorf (dva masovna groba).
U svezi stratišta i grobišta na području općine Bad Eisenkappel, u Knjizi umrlih ove župe spominju se četvorica ustaša neutvrđenog identiteta koje su partizani ubili i zakopali u mjestu Koprivna-Lobnik. Iz tog zajedničkog groba 25. svibnja 1945. njihova trupla su premještena na groblje u Bad Eisenkappelu. Godinu dana potom, u svibnju 1946., na istom groblju sahranjeni su posmrtni ostatci još 11 nepoznatih muškaraca i jedne žene. Svim ubijenim Hrvatima na području ove općine, Počasni bleiburški vod podigao je prikladnu spomen-ploču, s natpisom na hrvatskom i njemačkom jeziku.
Na području Velikovca utvrđeno je kako su na vrhu brda Strutzikogel i u okolici dvorca Hirschenau srbski partizani vršili strijeljanja hrvatskih i slovenskih izbjeglica. Pedesetih godina prošlog stoljeća jedna ovoj slična velika grobnica otkrivena je između Velikovca i Hirschenaua, a pronađene hrvatske kune na tom mjestu ukazuju da je među ubijenima bilo Hrvata. Na obronku brda Strutzikogel 16. lipnja 1945. otkopana je jama u kojoj je pronađeno 10 muških i jedno žensko truplo. Uz rečene, i ostali pronađeni posmrtni ostatci partizanskih žrtava na području Velikovca, ukopani su na vojnom groblju St. Ruprecht kod Velikovca. Među sahranjenima, uz osobe različitih narodnosti, nalaze se kosti hrvatskog generala Tomislava Rolfa, koji se 19. svibnja 1945. ubio, kako ne bi jugoslavenskim partizanskim krvnicima pao u ruke. Njegovi prijatelji, na mjestu posljednjeg generalova počivališta, podigli su mu nadgrobni spomenik.
U šumi Reichmannvald, nedaleko od Ferlacha, 13. svibnja 1945., Bračićeva partizanska brigada dočekala je i umorila 16 slovenskih izbjeglica, na vrlo okrutan način: žrtve su zadavljene konopom. Prije smaknuća, žrtve su primorane sebi iskopati skupnu grobnicu. Svoje zadnje počivalište, nakon ezhumacije u mjestu Ostrouza, 16 slovenskih mučenika našlo je 1. studenog 1946. u skupnom grobu na groblju u Glainachu. Među 16. žrtava, osim slovenskih domobrana, bile su 3 mlade djevojke, također slovenske nacionalnosti. Na ove žrtve danas podsjeća kameni spomenik, na župnom groblju Glainach, podignut 1985., na inicijativu slovenskog svećenika i preživjelog izbjeglice Cirila Turka.
Treći i četvrti bataljun 11. dalmatinske brigade bio je između 9. i 12. svibnja 1945. stacioniran oko ceste koja je mostom preko rijeke Krke vodila u smjeru Velikovca. Upravo na tom mostu rečeni partizanski zločinci učinili su pokolj 11. svibnja 1945. nad 61 izbjeglicom, od čega 28 ustaša. Prije strijeljanja, hrvatski i slovenski domobrani te ustaše, morali su sebi grob iskopati krampovima i lopatama. O perverznosti partizanskih ubojica govori činjenica da je streljački vod pratio harmonikaš. A da je uz rijeku Krku, u tim zlokobnim danima, ubijeno puno više ustaša, ukazuje partizanska memoarska publikacija, autora Rake i Družijanića, koja navodi čak 500 zarobljenih ustaša kod Krčkog mosta. Strijeljanih 28 ustaša naposljetku je u svibnju 1947. pokopano na župnom groblju u Gurnitzu. Tu je podignut spomenik, u čijem je podnožju pogrješno napisano: «Za sjećanje na ubijene Austrijance».
Velika, ali namjerna pogrješka također se dogodila na jednom spomen-natpisu na župnom groblju u Kottmannsdorfu, kad je Koruška udruga partizana 3 žrtve partizanskog zlosilja (hrvatskog domobrana, slovenskog domobrana i nepoznatog četnika) na ploči predstavila kao antifašističko-komunističke partizane, a rečena podvala ušla je u antifašističku literaturu. Na spomen-ploči za lažne partizane stoji da su poginuli 9. svibnja 1945. kod Hollenburga, u borbi s ostatcima SS-divizije «Prinz Eugen».
Razmjerno mali broj izbjeglica u Koruškoj umro je uslijed ozljeda od partizanskih naboja, koje su zadobili tijekom povlačenja od čega su podlegli, u izbjegličkim logorima, točnije u vojnim bolnicama u Vetrinju i Krumpendorfu. Na groblju u Krumpendorfu sahranjeno je 11 izbjeglica koji su umrli u tamošnjoj vojnoj bolnici između 10. i 28. svibnja 1945. Mjesecima nakon toga, lokalno stanovništvo pronalazilo je brojna mrtva tijela, čiji je identitet bilo uglavnom nemoguće utvrditi, između Karavanki i Klagenfurtske kotline. Tamošnji «antifašisti» su hrvatskog domobrana Ivana Ivanova, koga su ubili jugoslavenski partizani, unatoč ekshumacijskom službenom izvješću predstavili su u župnoj spomenici župe St. Johann kao poginulog partizana. Isti slučaj u rečenoj župnoj spomenici dogodio se s dva mađarska bjegunca, koji su na partizanskom spomeniku lažno prikazani kao dvojica nepoznatih partizana. I na drugim grobljima u Koruškoj nikli su lažni antifašistički spomenici u kojima su partizanske žrtve preimenovane u poginule partizane, primjerice u: Kottsmandorfu, Eberndorfu i Ferlachu, premda stoji činjenica da je više od 100 partizana zaista izginulo tijekom njihovih žestokih okršaja s izbjeglicama na području Ferlacha i tu pokopano.
Ivica KARAMATIĆ
Politički zatvorenik, studeni 2012.
VELIKA POBJEDA I MALI POLITIČKI TRGOVCI
O slobađajuća presuda generalima Markaču i Gotovini nesumnjivo je najvažnija pravna i politička pobjeda koju su Hrvati ostvarili u posljednjih petnaestak godina. Žalbeno vijeće Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nije samo utvrdilo da su godinama u pritvoru čamili nedužni ljudi, niti je tek potvrdilo inače apsolutno neprijeporno načelo međunarodnoga prava prema kojemu je Hrvatska imala pravo i oružjem spriječiti terorističke napadaje te osloboditi dijelova svoga okupiranog područja, nego je pomoglo da se još jednom pokaže pravo lice i Hrvatske i hrvatskih političara.
Prava erupcija oduševljenja koje je istog trenutka preplavilo hrvatske zemlje i hrvatske zajednice u iseljeništvu nesumnjivo je bila pravi šok za sve one koji su se ponadali da je petnaestak godina svakodnevnog ponižavanja i ustrajnog nastojanja da se nacionalna svijest obezvrijedi i amputira, ipak urodilo plodom, i da je nacionalni zanos 1990.-1995. bio, iz njihove perspektive, samo posljedica spleta nepovoljnih okolnosti u vrijeme modernoga proljeća naroda, kad su milijuni demonstrirali Bukureštu i Berlinu, u Pragu i u Moskvi, i koji se nikad više ne će ponoviti.
Još veći šok morali su biti oni - doista povijesno važni - zvižduci kojima je zagrebački Jelačićev trg spontano uzvratio na prve riječi generala Gotovine, one kojima se zahvalio predsjedniku Republike i aktualnoj vladi. Nisu oni, doduše, donijeli ni skandalozni Ustavni zakon o suradnji s međunarodnim kaznenim sudom; nisu oni presudno odlučivali ni pri imenovanju onih ustavnih sudaca koji već više od petnaest godina otklanjaju odlučivati o ustavnosti tog propisa (istodobno servilno usvajajući zahtjeve trgovačkih lanaca da se protuustavnima proglase one odredbe Zakona o radu kojima se ograničavao rad nedjeljom); nisu oni - u tehničkom smislu - ni locirali, identificirali, uhitili i transferirali generale. Ništa od toga oni nisu učinili, ali javnost vrlo dobro znade, i još više osjeća, da bi oni sve to, pa i više od toga, učinili da dokažu svoje sluganstvo, uslijed čega ni ti zvižduci nisu bili neumjesni i promašeni.
No, ti su zvižduci i generalu Gotovini pokazali da i kredit koji on uživa - a takav valjda nije uživao nitko u posljednjih petnaest godina - ima svoje granice, i da puk (makar na osobnoj razini suosjeća s ljudima koji su bili nepravedno pritvoreni, ozloglašeni i progonjeni), u prvom redu slavi nacionalnu pobjedu. To je ono što nikad nije dovoljno naglašavati! Jer, bilo je u našoj povijesti ljudi, stranaka i pokreta koji su krivo iščitavali znakove vremena i glasova masa, pa su pomišljali kako Hrvati poistovjećuju pojedince i stranke s narodom, te su na tome gradili konstrukcije o nekakvom legitimitetu i pravu na odlučivanje o nacionalnoj sudbini. Svi koji su tako pomislili, ljuto su se prevarili, vrlo brzo se suočivši s činjenicom da su Hrvati htjeli i da hoće vlastitu državu, pa da stranke i pojedince (makar se oni zvali «vođama») prihvaćaju i podupiru samo toliko i samo dotle dok oni zastupaju tu težnju, a čim joj se iznevjere, da dojučerašnji «vođe» atrofiraju kao bolesno tkivo. Zato bi bilo tragično da i danas doživimo isto, pa da se ljudi i događaji koji simboliziraju vrhunce nacionalnog ponosa i pobjede, možda i nehotice izvrgnu u instrument političke manipulacije.
Danas, desetak dana poslije drugostupanjske presude, jasno se razaznaje kako osobite ambicije u tom smjeru pokazuje predsjednik Josipović. Dok vrh vodeće oporbene stranke jedva prikriva nelagodu u suočavanju s oslobođenim generalima (pa Vladimir Šeks poručuje Gotovini da mu želi osobno, u četiri oka, razjasniti tobožnji nesporazum oko onoga locirati, identificirati, uhititi i transferirati, a Tomislav Karamarko se unaprijed ispričava, tumačeći kako može svakomu pogledati u oči), Josipović koristi situaciju da zapravo nema političke odgovornosti ni danas, kad je predsjednik države, kao što ju nije imao ni one znamenite 1996., kad je s nekog mjesta - znamo s kojeg - dobio befel, da priredi nacrt teksta ustavnog zakona koji će «omogućiti potpunu suradnju s MKSJ-om». Josipović je priredio upravo takav zakonski tekst, i upravo takvoga su izglasovali oni koji su kasnije s generalom Bobetkom (koji je također glasovao za baš takav zakon, dijeleći lekcije oko sebe kao šamare!) kupili kestenje ispred Bobetkove kuće, oni koji su bučno negodovali na splitskoj rivi, kao i oni koji su se godinama prostirali ispred Carle del Ponte poput prostirke na kakvoj provincijskoj tržnici.
Danas su svi kao sve zaboravili i nitko kao ništa ne pamti. Jedino Josipović traži način kako kompenzirati slom svoje regionalne politike, nakon što je njegov najbolji prijatelj Boris Tadić otplovio u političku ropotarnicu, Toma Grobar pokazuje da je svjestan kako spremnost na suradnju s Hrvatskom i priznanje gubitka Kosova u srpskoj javnosti zapravo znače sigurnu političku smrt, a ni Miloradu Dodiku ne ide baš najbolje, makar nas bosansko-hercegovačko izdanje zagrebačkoga Večernjeg lista uvjeravalo da je u Dodikovu slučaju gubitak glasova i mandata, po nekoj čudnoj dijalektici, zapravo - pobjeda.
I dok mu kola idu nizbrdo, Josipović traži pojas za spašavanje. Čini to očajnički do te mjere da je 16. studenoga 2012. na Pantovčaku ugostio i čitavu svitu tzv. umirovljenih generala, šaroliku skupinu pojedinaca različitih pogleda i svojstava, koji su - na čuđenje zadnjih naivčina - jedva dočekali da ih se pozove tamo gdje služe na slavu i na diku onima koji su ih do jučer ponižavali. Oni se, kao u Kani Galilejskoj, iz umirovljenih generala i paraobavještajne zajednice tamo pretvoriše u prave pravcate generale, s čašom šampanjca u ruci i umiljatim pogledima upravljenima drugu predsjedniku. U odnosu na svoje srpske prijatelje, Josipović je ipak u nesumnjivoj prednosti: generali koje je doveo da uzveličaju predsjednika, pravomoćno su oslobođeni; Dodik je razdraganoj srpskoj masi mogao trijumafalno pokazati ipak osuđenu Biljanu Plavšić, a Boris Tadić se srdačno grlio s Veselinom Šljivančaninom nakon što je ovaj pušten poslije dvije trećine izdržane kazne. No, dok je hrvatska javnost tada ostala prikraćena za vijesti iz «regiona» (da se ne bi previše sablaznila, pa se možda upitala, s kim to prijateljuje predsjednik Republike Hrvatske, i s kim to mi «uspostavljamo suradnju»), srpska je javnost preplavljena - i ogorčena - vijestima iz Hrvatske koje su uslijedile 16. studenoga. Možda se zato generalu Gotovinu učinilo zgodnim da preuzme ulogu propovjednika, i da pozove Srbe na povratak u Hrvatsku?
U čitavu tome tužnom igrokazu koji se odvija iza kulise iskrenoga, posve nepatvorenoga narodnog oduševljenja, postrance je ostalo haaško sudište koje su odjednom počeli naivno slaviti oni što su ga do jučer bezrezervno kudili. Usporedno s time, oštro ga počinju kritizirati njegovi aktivisti i plaćeni podupiratelji, koji više i ne primjećuju da time manifestiraju kako doživljavaju tu instituciju. Jer, svi oni koji skoro dva desetljeća trube o tome kako je MKSJ instrument zakonitosti i prava, svojim kritikama nakon oslobađajuće presude Markaču i Gotovini pokazuju da ga u prvom redu shvaćaju, prihvaćaju i koriste kao instrument politike. A mi se polako navikavamo na to da MKSJ, tobože, nije osudio nijednoga Hrvata. Oni naši sunarodnjaci koji tamnuju već više od jednog desetljeća, polako i neopozivo prestaju biti našim sunarodnjacima, a tek će se vidjeti što će biti u postupku protiv tzv. hercegovačke šestorice, postupku koji se u hrvatskoj javnosti posve nezasluženo i očito sasvim organizirano podcjenjuje i ignorira, a u kome je i hrvatski državni vrh također optužen za sudjelovanje u zločinačkom udruženom pothvatu...
Tomislav JONJIĆ
Zagreb, 2. 12. 2012.
Hrvaticama i Hrvatima u domovini i svijetu
Apel za pomoć obiteljima u nevolji
Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Mir vam, radost i svako dobro od Gospodina!
Ja sam dr. Ružica Ćavar i srdačno pozdravljam vas i vaše drage obitelji, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, koja djeluje u Republici Hrvatskoj od Blagovijesti, 25. ožujka 1990. godine. Ujedno vas pozdravljam i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge od osnutka.
Kao što vam je, nadam se, i poznato, zauzimamo se za zaštitu svakoga ljudskoga života od začeća do prirodnoga kraja, kao i za sve druge moralne, duhovne, kulturne i obiteljske vrijednosti, te za prava i pomoć obiteljima sa većim brojem djece.
Tijekom Domovinskog obrambenog rata, uz Božju pomoć i pomoć svih vas, velikodušnih ljudi, dosta smo i učinili za obitelji u potrebi, i to sve na volonterskoj osnovi. Nakon Domovinskog rata, posebno nakon 2000. godine, kada je započeta sustavna destrukcija hrvatske države i kada su došli pod najveći udar hrvatski branitelji i njihove obitelji, nastojali smo pomagati i njima, moralno i materijalno, uz vašu pomoć, prema mogućnostima.
Od 2000. godine mi, kao udruga, za svoj rad ne primamo nikakvu potporu od države, dok to obilno primaju sve one udruge koje djeluju protiv interesa hrvatske države i hrvatskoga naroda.
Znamo da ste vi, Hrvati iz inozemstva, najviše pomagali, na sve moguće načine, i najviše otkidali od usta svojih obitelji. Sigurno je da bez vas ne bismo ostvarili pobjedu i uspostavu svoje države i naravno smo svi zajedno, vama, kao i svima koji su dali svaki od sebe najveći doprinos, najviše i zahvalni.
No, na žalost, kao što vam je poznato, situacija u Hrvatskoj, i moralna i politička, pa tako i materijalna, u današnje vrijeme izuzetno je teška. Također, kao što znate, mnogi ljudi, pa i oni koji imaju obitelji, često i oboje roditelja, su bez posla, a mnogi se i boje za svoj posao, jer dosta ljudi svakodnevno ostaje bez njega.
Ta teška stvarnost me osobito brine u ovim svetim predblagdanskim danima i vremenu Došašća, kada čekamo Novorođenoga Spasitelja, što nam otvara veliku nadu, ali i znam da će mi se više obitelji u nevolji obraćati za pomoć, za što bez vaše pomoći nemam nikakvih mogućnosti.
Stoga vas, istinske Bogoljube i rodoljube u zemlji i svijetu, molim, ako ikako možete, da uputite bar malu novčanu pomoć na naš žiro ili devizni račun, koje vam dostavljamo u prilogu, kako bi mogli bar malo pomoći onim obiteljima u nevolji koje će nam se ovih predbožićnih i novogodišnjih dana sigurno obraćati sa svojim potrebama.
- kunski žiro račun:
Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (kod PBZ): 2340009-1100203060
- devizni račun (IBAN):
Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (IBAN): HR85-2340009-1100203060
SWIFT (BIC): PBZGHR2X
Neka sve vas i vašu ljubav, do kojih će doći naš apel, dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, dotakne svojom ljubavlju, da pomognete i razveselite blagdane onoj našoj braći koja su u velikoj nevolji i neka vama i vašim obiteljima u vašoj velikodušnosti, uistinu bude Sretan Božić i blagoslovljena Nova 2013. godina, kao i cijeli život!
Isto obilje Božjeg blagoslova i radosti želimo i svima onima koji neće imati mogućnosti za pomoć, a koji bi to željeli.
Svima nama u hrvatskoj domovini i u inozemstvu, osobito onima među nama u nevolji, na dobro došlo Sveto Isusovo Porođenje!
S ljubavlju u Kristu, najboljim željama, zahvalnošću i molitvom, s najvećim poštovanjem
dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Multikulturalnost - kontrolirani put ka odumiranju nacija
Veličanje samoubilačkog multi-kulti društva služi jednom cilju, a taj je da kada sve države Europe budu multikulturne, nacije će postati suvišne i otvoriti će se put za umjetnu europsku državu nad kojom će vladati plutokrati - znači bogati
Svjedoci smo jedne velike transformacije europskih nacija. Prije nekoliko desetljeća su narodi Europe bili vezani za svoj dom, svoju obitelj, svoje tradicije i svoga Boga. Danas su nam ostali samo tragovi velike europske baštine. Mnogo se je razvodnilo. Ako pogledamo tkz. kulturu suvremenih europskih nacija, nećemo prepoznati veliku razliku. U Parizu, Varšavi ili Berlinu se gledaju američki filmovi, serije i emisije; sluša glazba na engleskom jeziku; jede američka hrana i nose modni trendovi iz SAD-a. Ljudima se sugerira da je Amerika zemlja meda i mlijeka, da je ona dom slobode i prava, i da samo ona može donijeti mir i red u svijet. Samo ako se orijentiramo na nju ćemo izgraditi prosperitetno i napredno društvo. To je prevladavajuća predodžba koju prosječni čovjek ima o SAD-u. Ali pogledajmo realnu sliku amerikanizirane Europe: demografsku katastrofu, neviđenu surovost i nemoral, ekspanziju afroazijskih emigranata. Zar to može biti civilizacija koju zaslužuju narodi svijeta? Sigurno ne. Takva civilizacija služi jedino interesima okrutnih profitera koji ne mare za ljudsko dostojanstvo. Ti profiteri se okupljaju u tajanstvenim, međunarodnim organizacijama koji su nekima poznati pod imenima kao Bilderberg grupa, Komitet 300, Trilateralna komisija, Skull and Bones, Round Table ili Ujedinjeni narodi. Dominantna imena među njima su Rothshild, Rockefeller, Soroš i Kissinger, oni su stvarni upravljači tkz. Zapadnog svijeta koji koriste SAD kao svoju koloniju za ostvarenje Novog svjetskog poretka. Oni su arhitekti onoga što se danas promovira kao slobodni demokratski svijet i otvoreno društvo, otvoreno tržište, otvorene granice. Otvorili su nas za degeneraciju u svim sferama života a posebno za nacionalnu smrt. Spajaju nas sa agresivnim i potentnim egzotima iz cijelog svijeta koji korak po korak potiskuju starosjedioce, pogledajmo samo njemačke velegradove i jasno će biti čija je budućnost - sigurno ne europskih naroda. Fanatično se hvali multikultura, što je u stvarnosti amerikanizirana monokultura, jednoumlje iz kojeg proizlaze okolnosti kao u kriminalnim američkim getima. Zašto se veliča nešto što je očito loše?
Veličanje samoubilačkog multi-kulti društva služi jednom cilju, a taj je da kada sve države Europe budu multikulturne, nacije će postati suvišne i otvoriti će se put za umjetnu europsku državu nad kojom će vladati plutokrati - znači bogati. To je bila vizija oca europske unije, masona Nicolasa Coudenhove-Kalergia, koja se danas ostvaruje. Kalergi je pisao da je zapadna demokracija šifra za plutokraciju, čega se možemo i sami uvjeriti. Preko medija se čuju stalno glasine da samo ujedinjena Europa može osigurati dugoročni mir i blagostanje za ljude i da se stoga nacije moraju sve više odricati svoje suverenosti u korist diktature iz Bruxellesa. Iz onoga Bruxellesa koji nalaže europskim narodima usvajanje pederastije, masovne emigracije i pretvaranje žena u muškarce i obrnuto, bolje poznato pod pojmom gender-mainstreaming, što se već provodi po dječjim vrtićima diljem Europe. Tako se po nalogu EU-a dječaci moraju igrati s ženskim igračkama a curice s muškim, također se dijele slikovnice u kojima se opisuje ljubav između dva princa. Sjetimo se da je antički Rim pao jer se je odao nemoralu dok su istovremeno stranci preplovljavali granice i razorili Rim. Isto e događa s današnjom Europom. Ta transformirana Europa bi se kasnije trebala ujediniti s ostalim amerikaniziranim svijetom kako bi se etablirala svjetska vlada i potpuna moć plutokratske elite nad čitavom planetom zemljom. Međunarodni plutokrati su odredili namjerno izazvane gospodarske krize, bolesti i ratove prije uvoda svjetske države, jer će samo tako - po njihovom mišljenju - iscrpljeni i umorni narodi dobrovoljno prihvatiti njihovu vlast i pomoć. Tu državu treba onda sačinjavati jedan izmiješani i amoralni svjetski narod nad kojim se može lakše upravljati. To objašnjava i medijsko prljanje mozga kojem smo svakodnevno izloženi. Zato su uzori naše djece američki kriminalci, narkomani i drolje, ili drugim riječima: estrada zapadnjačkog filma, glazbe i umjetnosti.
Otvoreno tržište i granice koje traže međunarodne organizacije znači slobodno porobljavanje nacija s kapitalom. Dobar primjer za to je današnja Hrvatska koja sve što je vrijedno prodaje strancima. To je stvarni smisao jedne Europske unije i srodnih međunarodnih organizacija. Branitelji su izgradili državu koja je trebala biti u našim rukama a ne međunarodnog kapitala. Svakoga tko progovori istinu, tituliraju kroz svoje medije kao fanatika i luđaka, kojeg onda proklinju najprije oni za koje se navodni fanatik bori. Takvih primjera ima mnogo, posebno ovdje na Zapadu gdje ispravni rodoljubi bivaju proganjani i izolirani. S masovnim medijima ne razaraju samo moral, nego i obmanjuju ljude. Stvaraju javno mnijenje koje njima odgovara i veličaju osobe koje njima svjesno ili nesvjesno služe. Političke stranke su u biti interesne skupine koje ne rade za interes naroda. To se prepoznaje po tome da skoro niti jedna stranka ne širi istinu o Novom svjetskom poretku. Podijelili su nas na bezbroj strančica koje se onda licemjerno natječu za njihove judine škude. Njihova demokracija je skriveni naziv za plutokraciju, vladavinu novca. Tko bude poslušna marioneta, taj će imati podršku masovnih medija, tko ne igra po njihovim pravilima je otpadnik i slobodan za odstrel.
Za kraj želim upozoriti na najstrašniji cilj Novog svjetskog poretka: u američkoj državi Georgiji su prije nekoliko desetljeća postavljeni spomenici - poznati pod pojmom "Georgia Stonehage" - koje su dali isklesati masoni i na kojima na raznim svjetskim jezicima piše da svjetska populacija ne smije biti veća od 500 milijuna kako bi opstala ravnoteža na zemlji. Postoje dokumentacije koje detaljirano raskrinkavaju udjel međunarodne elite u umjetnoj kreaciji bolesti poput AIDS-a radi decimiranja ljudske populacije. Sličnu svrhu imaju homo-propaganda i feminizam u ratu protiv tradicionalne obitelji. Jedan od ideologa masonerije, Albert Pike, je u 19. stoljeću predvido tri svjetska rata. Prva dva je točno opisao a treći će po Pikeu biti protiv islamskog svijeta, na čemu masonsko-plutokratska elita trenutno radi. Elita je odredila da Milijarde ljudi moraju umrijeti kako bi opstala ravnoteža na zemlji. Možemo fino odigrati svoju ulogu u njihovoj igri ili ćemo napokon ustati i izboriti se za slobodu i neovisnost.
Šime Tolić
Zagreb, 30.11.2012.
Ako je i od Ante, previše je!
Nitko nema pravo opraštati u ime nas hrvatskih branitelja
Potpuno svjestan delikatnosti moga istupa u vrijeme još uvijek naglašene euforije nakon oslobađajuće presude iz Den Haaga od 16. studenog 2012., osjećam moralnu obvezu upravo to objaviti: Ako je i od Ante, previše je! Puno toga je otišlo u neželjenom pravcu. Kao pojedinac ne bih reagirao, ali kao utemeljitelj Udruge dragovoljaca Domovinskoga rata i kao predvodnik pokreta Stop progonu hrvatskih branitelja, moram se očitovati o svemu što nam se događa.
Da, 16. studenog 2012. je bio dan za pamćenje. Poslije toliko godina konačno se dogodilo nešto pozitivno za ljude koji su stvorili hrvatsku državu. Nakon toliko godina progona hrvatskih branitelja, nakon kriminaliziranja i progona svih koji su išto značili u Domovinskom ratu, nakon rastakanja svega što je hrvatsko, nakon četničkog orgijanja po Brijunima, povlaštenog položaja svih koji rade i djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa, “pozitivne diskriminacije” Srba u Hrvatskoj, aboliranja počinitelja silnih zlodjela nad Hrvatima, suđenja više od četiri tisuće (4236) hrvatskih branitelja, Hrvati su dovedeni u poziciju inferiorne skupine u vlastitoj državi. Hrvatska je ostala zadnji bastion komunizma u Europi. Sve smo to, pa i mnogo više od toga pretrpjeli očekujući da nam svane drukčiji dan.
Kad je svanuo 16. studenog 2012., oslobađajuća presuda Haaškoga tribunala hrvatskim generalima, mislili smo, sada kad se vrati Ante, okrenut ćemo ploču. Ujedinit ćemo se svi i ne ćemo dozvoliti da nam rade ovo što su nam do sada radili od Države koju smo mi stvorili. Zaboravit ćemo sporadične razmirice među nama braniteljima iz Domovinskog rata i našim udrugama, zaboravit ćemo tko je do sada bio na kojoj strani iz ovih ili onih dnevnopolitičkih razloga, u interesu našeg zajedništva ne ćemo nikome dozvoliti da nam otme Hrvatsku. Svi mi koji smo branili Hrvatsku ponižavani smo na različite načine i raznim perfidnostima mrzitelja svega što je hrvatsko. A to je već postao sustav čiji su predvodnici Josipović, Mesić, Sanader, Šeks, Račan, Kosor, Milanović, Matić, Pusić, Čačić, Puhovski, Pupovac... Ali, neka, mislili smo, konačno je došao i naš dan, vraća nam se Ante, okreće se stranica, stvorit ćemo i zajedno čuvati Državu za kakvu smo se borili, za kakvu su hrvatski branitelji podnijeli goleme žrtve. Apatiju i beznađe narod je zamijenio nadom, ispunio zagrebački Trg bana Josipa Jelačića, pokazao hrvatsko jedinstvo i očekivao da se jasno i glasno kaže kako dalje, jer ovako kao do sada više ne može.
Hrvatskom vladaju oni koji je nisu željeli, narod prekapa po kontejnerima da bi nekako preživio u sjeni pedera i lezbijki koji rame uz rame s predstavnicima aktualne vlasti paradiraju Hrvatskom. Radu Šerbedžiju i ostalu bagru voze brodovi Hrvatske ratne mornarice, četnički vojvode paradiraju u Hrvatskom saboru, kao gljive poslije kiše niču razna takozvana “civilna društva” a zajednički im je sustavni i kontinuirani rad protiv svega što je hrvatsko. Za takva nedjela bivaju odlikovani najvišim odlikovanjima predsjednika Republike Hrvatske. Ali, sada im je odzvonilo! Dolazi Ante, pa u Hrvatskoj više ništa ne će biti kako je do sada bilo! Sve će biti drukčije kad nam se vrati Ante!
A tada – šok!
Dugo očekivano Antino obraćanje narodu izaziva tjeskobu i nevjericu, konsternaciju. Naš donedavni idol opalio nam je takav šamar da nam od njega još bride obrazi. Veseli i razdragani Ante lakonski nam objavljuje: Rat je završio, okrenimo se budućnosti. Ja sam svima oprostio. Ne mogu vjerovati da to uistinu čujem! A na njegovo dodvorničko spominjanje predsjednika Ive Josipovića i Zorana Milanovića, zvižduci i uzvici negodovanja tisuća hrvatskih branitelja na Trgu bana Josipa Jelačića zaglušuju to njegovo ulizivanje.
“Rat je završio, okrenimo se budućnosti”?! A što je s Veljkom Marićem, što je s 326 branitelja kojima se i sada sudi, što je s 384 branitelja koji trunu u kazamatima, što je sa 4236 do sada kazneno procesuiranih, što je s 1934 naših suboraca, stvaratelja hrvatske Države koji su poslije Domovinskog rata počinili samoubojstva?! Što je ostalo od ideala s kojima smo krenuli u obrambeni i osloboditeljski Domovinski rat?! Što je s udbaškom, orijunaškom, jugoslavenskom manjinom koja upravlja i vlada našom Hrvatskom?! Ukazanjem velikog Ante Oslobođenoga krug se zatvara. Sve one koji su pridonijeli da se aboliraju počinitelji zločina protiv hrvatske Države i njenog naroda abolira naš veliki Ante.
Ne, dosta je mazohizma! Neka Ante oprosti svojim progoniteljima, na to ima pravo, ali nema pravo opraštati u ime nas hrvatskih branitelja. To pravo mu nitko nije dao. U Haag je otišao hrabri hrvatski vojnik, dapače general, a vratio nam se kao neznanac. Konačno, poruka hrvatskim braniteljima: Za nas rat nije završio doklegod se proganja ijedan hrvatski branitelj. Okupimo se ponovno u pokretu “Stop progonu hrvatskih branitelja”! Mi vas ne ćemo nikada izdati.
Zvonimir Trusić
Monstrum Tito je izvršio najveći genocid nad Hrvatima
Najveći neprijatelj hrvatskog naroda koji se ikada pojavio na hrvatskom prostoru
Najveći povijesni genocidni monstrum koji je ikada vladao Hrvatskom je Josip Broz Tito. Sada pri nekakvom slavlju sedmog korpusa u Zagrebu jadaju se partizanski govornici kako ih se sada sve više smatra zločincima u RH. Na žalost sve dok se nalaze Titina imena po trgovima Zagreba ili spomenici po Kumrovcu Republika Hrvatska nije slobodna zemlja. To neka je jasno svim braniteljima Domovinskoga rata. Tito je najveći neprijatelj hrvatskog naroda koji se ikada pojavio na hrvatskom prostoru.
Tito je iz Srbije prešao među NDH i u Rudome otpočeo svoj krvoločni pohod na Hrvate. Sva njegova "antifašistička" borba svela se na borbu protiv Hrvata i NDH. Tijekom rata jugopartizani su bili uz četnike Draže Mihailovića daleko najkrvoločniji nad Hrvatima. Njima niti jedan drugi narod nije smetao osim Hrvata. Tito je provodio velikosrpsku politiku još od njihove agresije na ovim prostorima. Tijekom rata oni nisu imali nikakve logore. Njihovi su logori bili stratišta po NDH. Sve moguće zločine izmišljali su i prebacivali na branitelje NDH. Tako su uz pomoć neprijatelja Hrvata Engleza lansirali kante srpskih očiju u Poglavnikovu stožeru. Oni su smišljeno radili na provođenju svoje zločinačke politike protiv Hrvata u NDH.
Preko stotinu tisuća Hrvata stradalo je tijekom partizanske gerile u Hrvatskoj. Jedan Ilija Gromovnik, kako su zvali svoga partizanskog zločinca minirao je preko tisuću i pet stotina mostova i prometnica na prostoru NDH. Titu je glavni zadatak bio uništenje NDH. Zar J. B. Tito nije tražio savezništvo sa Hitlerom 1943. protiv NDH kada se plašio da se savezničke trupe neće iskrcati na hrvatskom Jadranu da bi opstala NDH. Ta kopija toga tajnoga pisma objavljena je prije par godina i u Večernjem listu. Niti jedan drugi narod nije imao zločinca Tita kao što su to imali Hrvati. Sva tri ordena "narodnog heroja " Tito je dobio na rušenju NDH. Prvi za ustanak drugi za Bleiburški pokolj i treći za rušenje Hrvatskog proljeća.
On je osobno zapovjedio likvidaciju polumilijunske vojske naroda NDH. On je uzvikivao da se gvozdenim vilama očiste "Hapijeve štale" po Zagrebu i Hrvatskoj. On je uzvikivao kako će prije Sava poteći prema Ljubljani nego što će Hrvati dobiti svoju vojsku. On je uzvikivao kako mu Jugu čuvaju sa istoka Srbi a za zapada Slovenci. On je likvidirao sve koji su se osjećali Hrvatima od branitelja NDH do hrvatskih komunista kao što je bio Andrija Hebrang. Tito je na devetom mjestu zločinaca dvadesetoga stoljeća. Slovenci ga odbacuju pa čak i četnički Srbi ali Titu još jedino slave u RH izrodi hrvatskoga naroda. Pa neće valjda Hrvatska sa zločincem Titom u Europsku uniju!
Mate Ćavar
Bez Boga, bez morala
Jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti (Evanđelja), kaže sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (9,16). Ovu ti zapovijed stavljam na srce, sine Timoteju, suglasno prijašnjim proročanstvima koja se odnose na te: Bij, ojačan njima, plemenit boj! Čuvaj vjeru i dobru savjest! Ovu su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere (1Tim 1,13-19). »O Timoteju, čuvaj povjereno blago! Kloni se svjetskih i ispraznih govora i prigovora lažno nazvane spoznaje! Neki pristajući uz nju odlutaše od vjere« (1Tim 6,20-21). (Kratica Tim dolazi od imena Timotej, učenik sv. Pavla apostola. Njemu je Pavao napisao dvije poslanice. Mislim da je jasno kad je ispred kratice Tim 1 da je riječ o prvoj poslanici, a kad je broj 2 ispred iste te kratice da je riječ o drugoj poslanici.)
On (Isus Krist) uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti (Evanđeljem), za koju sam ja postavljen glasnikom, apostolom i učiteljem (2Tim 1,11-12). Čuvaj dragocjeno povjereno blago uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama (2Tim 1, 14).
Zaklinjem te – pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve – i njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ – pristupi k (vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke. Jer doći će vrijeme kad ljudi ne će podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut se bajkama. A ti budu trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovjednika Radosne vijesti (Evanđelja). Ispuni svoju dužnost do kraja (2Tim 4,1-5). Bolje je bit Herodova svinja nego Herodov sin, reče car August.
Pismo emisiji Hrvatska uživo
Cijenjeni Naslove, jučer sam, prateći Vašu emisiju čuo o pobačaju s riječima nekih komentatora. Gore navedene tekstove ponudio sam Vam, kako biste na temelju Biblije, mogli uočiti da je Crkva dužna pripovijedati. Njezina je dužnost reći, ne samo definiciju pobačaja, nego i bez uzmicanja posvjedočiti da je pobačaj moralno nedopustiv. Vjernici ga ne će činiti, neovisno o pravnom dopuštenju ili pravnoj zabrani. S gledišta morala nebitno je što će reći ljudi, bitno je da se ne smije činiti što nije u skladu s moralom, kao ni ono što mu je protivno.
Suvišna je pravna zabrana. Treba to prepustiti savjesti svakoga čovjeka. Tko će činiti pobačaj neka ga čini na svoju moralnu odgovornost. Tko ga ne će činiti, neka ga ne čini u skladu s moralnim načelima. Ako nema Boga, nema ni morala. Postoji samo ljudski dogovor. Budući da je Crkva Božje djelo i Božja ustanova, dužna je ne samo moral zastupati nego ga i propovijedati. Crkva nikom ništa ne nameće. Ona propovijeda. Tko ima uši neka čuje, i neka mu bude slobodno, ali i odgovorno, ono što je čuo prihvatiti, ili odbaciti.
Vidjeli ste da sam citirao i cara Augusta. Taj nam je citat upit: Je li bolje biti zametak bilo koje životinje negoli današnje žene?! Jer, životinjski zametak dolazi na svijet. Ni jedna životinja ne diže „ruku“ na nj. Životinje prihvaćaju posljedice svoga spolnog ponašanja. Možemo li reći: Trebalo bi da se ljudi na njih ugledaju pa posljedice svoga spolnoga ponašanja prihvate.
Čulo se da bi trebalo uvesti u školu spolni odgoj. Načelno se slažem, ali i pitam: Što reći djeci? Treba li ih učiti da spolnost nije, oprostite ne izrazu, pišanje, nego svetinja koju treba koristiti sa zahvalnošću Bogu i bračnom drugu, pod kontrolom pameti u službi ljubavi? Ako će djeca u školi učiti kako izvanbračno spolno živjeti, kako trudnoću izbjegavati i kako slučajnu trudnoću otkloniti, onda je takav odgoj suvišan.
Hoćemo da dijete bude rođeno u obitelji. Slažem se i pitam: Je li mladenačka, čak i maloljetnička, spolna raskalašenost i raspojasanost garancija nastanka sretne obitelji koja će začeto dijete prihvatiti i odgojiti? Sumnjam da jest. Tko drži da jest, neka me uvjeri! Bit ću mu zahvalan. Ovo, što sam ovdje napisao, potvrdit ću svojim prilozima, zakačkom Vam poslanima. Nitko nije dužan složiti se ni s ovim tekstom ni s mojim prilozima. Moje je reći i uz rečeno ostati, u skladu s biblijskim tekstovima, na početku navedenima.
Fra Martin Planinić
Zabranjena kolumna Tihomira Dujmovića: Nisu svi plakali od sreće!
U povodu oslobađajuće presude hrvatskim generalima, Tihomir Dujmović je napisao kolumnu koja nikada nije objavljena. Prema tvrdnjama portala Dnevno.hr., odlukom glavnog urednika Večernjaka, Dujmoviću od 01. prosinca 2012. prestaje suradnja s njegove sadašnjom kućom...
Sve je bilo spremno za egzekuciju. Susjedni dnevni list je najavio „Konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana“, tekst koji preko reda ulazi u anale novinarske besramnosti, Goran Rotim je obukao crno odijelo i nije imao u planu veseliti se, kao ni za karmine odjevena Tatjana Munižaba. Da bi za svaki slučaj prevenirali stvar, pozvali su Višnju Starešinu na HTV u 8 30, ali da ih ne bi išibala argumentima već u devet su je izbacili iz studija pozvavši u njen stolac jednog Josipovićevog kolegu sa Pravnog fakulteta. Valjda da umiri moguću bjesnu naciju i objasni im pravnim jezikom da je zločin-zločin! I da ostanu mirni! Dan ranije HTV je strašio naciju izjavom Martićevog ministra Save Štrbca kako u slučaju osuđujuće presude Srbi već imaju spremne odštetne zahtjeve za udruženi zločinački pothvat. A onda je Hrvatska zajecala od sreće!
Toliko izmučena, toliko izmrcvarena, toliko ponižena, ova zemlja više nije imala snage pjevati punog glasa. Cijelo jutro Hrvatska je plakala i jecala od sreće! Ali, nisu svi plakali od sreće! Državna televizija u liku Gorana Rotima bila je zatečena, emocionalno posve prazna, sa zbunjenim izrazom lica jedva prikrivenog nezadovoljstva. Za razliku od njega, Saša Kopljar je na Novoj TV pustio iskreni osmijeh, priznavši da je nemoguće u ovoj situaciji zadržati sreću, ispričavajući se u ime svoje ekipe koja ponosnom grajom što je probijala eter nije krila emocije.
I dok je kamera pokazivala cijelu zemlju kako jeca od neizrecive sreće, predsjednik države, rotimovski konsterniran šutio je gotovo dva sata. A onda je u kratkom govoru dva puta spomenuo da ne smijemo zaboraviti da smo mi činili ratne zločine! U trenutku kad i Haag šuti o tome centrala lijeve Hrvatske prekida veselje ! Traži suzdržanost! Opominje! Podsjeća! Zvjera oko sebe ne bi li pronašla odbačenu košuljicu kakve ustaške zmije! Mislite li da bi mu trebala dva sata da smisli što će reći da je na kakvom sudu oslobođen neki partizanski general za ratne zločine? Da li bi i tada izbjegao odgovor kao što je izbjegao odgovor na pitanje novinara Hrvatskog radija Zadre, da se očituje o povijesnim implikacijama presude? Da, kako da prevali preko usana činjenicu da je ovo oslobađajuća presuda Tuđmanu i njegovoj politici? Kako da prizna da je ovo međunarodna abolicija Gojku Šušku čovjeku kojeg smo medijski već poslali na izdržavanje kazne? Kako da kaže da je bilo besramno sve ove godine onako usukano, suzdržano, gotovo poluilegalno slaviti Oluju? Kako da kaže da se eto baš sad prisjetio kako je bilo neprimjereno kad je Pupovac prozvao Kosor što pozdravlja „nepravomoćno osuđene haške optuženike“? Kako da kaže da je ono što tvrdi nevladina udruga Documenta o Oluji dijametralno suprotno onome što sada potpisuje Haški sud? Nije li baš on Documenti nedavno dao odlikovanje? Kako da kaže da ga je sram što je njegov prethodnik pod prijetnjom procesa za veleizdaju pustio strane medije i haško tužiteljstvo u tajne arhive ne bi li nekako skrpali priču o zločinačkom pothvatu? Kako da kaže da su nevladine udruge, kompletna ljevica i najveći dio medija zdušno navijali za Haag? I kako da nam prizna da je ovom presudom propao epohalni plan da se ova hrvatska država izjednači sa NDH? A sve su već imali na dlanu!
Drčan i arogantan, Milanović nam se prvi ukazao. Rezigniran, neću reći tužan, ali dovoljno rezigniran da kao što nakon poraza analiziramo sve detalje, naciju podsjeti da je presuda donesena sa tri glasa za i dva protiv. Da si ne bi umislili da svijet jednoglasno misli da nismo zločinci! I još nam je rekao da je ovo dokaz da je tanka linija između pravde i nepravde! Pa valjda je činjenica da ti netko izreče kaznu od 24 godine zatvora, a onda te oslobodi, dokaz potpunog kraha vjerodostojnosti međunarodnog suda,valjda je ova presuda dokaz da je ona prva presuda bila izraz političkog „zločinačkog pothvata“, ukratko sve samo ne dokaz filigranske crte između istine i laži! A kao i Josipović i Milanović nam je imao potrebu reći da su zločini u Oluji počinjeni i da će se istragama o tome nastaviti! Nikad nitko nije tvrdio da nije bilo pojedinačnih zločina, mi smo se branili u Haagu da cijela Oluja nije zločinački pothvat! Mi smo se branili da nam država nije nastala na zločinu! I ta je danas bitka dobivena i zbog toga od sutra više ništa neće biti isto i ta dobivena bitka vraća ponos naciji i zaziva afirmaciju politike dr. Tuđmana. A ne vješala za tu politiku kako se nadao susjedni dnevni list. Što o svemu tome ima reći biciklist u kontra smjeru ostala je tajna.
Tihomir Dujmović
hrsvijet.net
Što sada?
Dok je hrvatski heroj, Zvonko Bušić, odbrojavao godine i mjesece kada će sići s križa na koji je u SAD-u bio desetljećima nepravedno razapet, dok je hrvatski vitez od Bosne Srebrene, Dario Kordić, svezan i spućen čamio u zatvoru na području sada habsburške a nekada hrvatske zemlje Karantanije, svjetski moćnici, Šestari, su na križ razapeli velikog i časnog hrvatskog generala, Antu Gotovinu.
Prisjetimo se da je general Gotovina izdan i uhićen tamo na nekim otočićima blizu Afrike, kojima vladaju španjolski katolici. Bilo je to 8. prosinca 2005. godine. Istu večer održani su spontani, burni i bučni prosvjedi na Trgu sv. Marka u Zagrebu, koje je Sanaderova policija vrlo grubo dočekala i rastjerala. Takvo postupanje s prosvjednicima, koji su već onda znali da je Sanaderova Vlada kriva za Gotovinino uhićenje, izazvalo je puno brojniji prosvjed Hrvata u Splitu 11. prosinca 2005. Međutim, Sanaderovi pijuni i špijuni su i taj prosvjed onesposobili, uškopili i pacificirali; čak organizatorima prosvjeda nije bilo dopušteno da preko razglasa puste Sanaderov govor, koji je on održao na istom mjestu u Splitu za vrijeme Račanove Vlade.
Tada sam zapisao: Propuštena je idealna prilika da se smijeni liberalno-masonsko-kvislinška vlast u Hrvata; bojim se da takvu priliku nećemo uskoro imati; trebalo je blokirati sve izlaze iz Hrvatske, Zagreb opkoliti i izdajice uhapsiti; umjesto da se snimaju filmovi o Gotovininu junaštvu, djetinjstvu i životu, Vlast u Hrvata ga progoni, optužuje i osuđuje, i još misli da joj nitko ništa ne može.
Tog 11. prosinca 2005. zapisao sam i ovo: Gotovina je zajedno s hrvatskim braniteljima oslobodio Hrvatsku od četnika, a slučaj Gotovina će osloboditi Hrvatsku od domaćih izdajnika, zločinaca koji su počeli preuzimati vlast u Hrvatskoj još za vrijeme pokojnog Franje Tuđmana i definitivno je, organizirano, preuzeli 2000. godine. Ja takve zovem združena (ne udružena, jer se oni boje slova U) zločinačka organizacija. Mogli smo ih s pomoći Božjom skinuti s vlasti, s vrata hrvatskom narodu, a sada to može samo Gospa preko svog i Božjeg sina Isusa i dragog nam Boga.
Tada sam zaboravio spomenuti Duha Svetog. Međutim, baš je On, kad se ispunilo vrijeme, nakon skoro punih sedam godina Gotovinina tamnovanja, isposlovao 16. studenog 2012. da se hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobode od bilo kakve krivnje u Hrvatskom obrambenom ratu i puste na slobodu odmah. Takvu presudu su donijeli jedan Židov, jedan Turčin i jedan Jamaičanin. Protiv su bili dvojica ljudi iz zemalja koje se nazivaju katoličkim – iz Italije i Malte. To valja zapamtiti. Neopisivo je bilo oduševljenje, veselje, krik, plač, suze, radost i ponos državotvornih Hrvata u Hrvatskoj i izvan nje, jer general Gotovina nije samo ime, nego i simbol hrvatskih branitelja, hrvatstva i Hrvatske. Zato, hvala i Ocu, i Sinu, i Duhu Svetom, i našoj majci Gospi, i svakome tko je na bilo koji način pridonio da se generalima Gotovini i Markaču izrekne pravedna oslobađajuća presuda. Takva presuda je još jednom potvrdila Božji i ljudski zakon, koji glasi: nije zločin braniti se od zločina. Ako netko tvrdi drugačije, treba mu odgovoriti riječima našeg Spasitelja: Apage satanas!
Ljudi se pitaju, a što sada? Evo što bih ja: sve bih one, koji su progonili, hapsili i sudili (ne samo Gotovinu i Markača nego i bilo kojeg hrvatskog branitelja) locirao, identificirao, uhitio i transferirao na radne akcije, prisilni rad, po svoj Hrvatskoj i po onom dijelu BiH koji je još uvijek hrvatski. Onima koji na to ne bi pristali, rekao bih: Heraus kvislinzi iz hrvatskih zemalja zajedno s fluidima, hibridima i morbidima koji su ušli u sve pore vlasti u Hrvata.
I još nešto: Franjo Tuđman je oslobodio od srpske okupacije veliki dio teritorija povijesnih hrvatskih zemalja, mogao je i više, a mi koji smo nastavili živiti i poslije njega, moramo u potpunosti osloboditi hrvatski narod od neprijatelja nametnute nam krivnje što smo se branili od onih koji su nas htjeli pokoriti, okupirati, poniziti, zatrti, za sve vjeke vjekova uništiti i zemlju nam Hrvatsku oteti.
A da bi gore navedeno uspjeli, svi oni od kojih hrvatski narod očekuje da ga predvode, da mu budu putokaz, vođe, predsjednici stranaka, Vlade, Države ili Sabora, moraju se, zajedno sa svima nama Hrvatima, rastati od lažnih uzora, od nejakih ideala i od idola. Samo tako možemo trajati i opstati. Jer, niti je prošla opasnost od Srba, niti od haške politike. Suludo je zbog jedne pravedne prohrvatske presude, ma koliko ona bila važna, glorificirati sud u Hagu. Hag je još uvijek za Hrvate had; sude nam iako su do danas 24 Hrvata sudili, 12 oslobodili a 12 osudili na ukupno 184 godine zatvora; ovdje nisu oni kojima je suđenje u tijeku što su branili svoje.
Ne zavaravajmo se, poslije pravedne presude Gotovini i Markaču ni u Hrvatskoj neće prestati progoni i suđenja hrvatskim braniteljima. Uostalom, to najavljuju, vjerojatno u dogovoru, i čelni ljudi hrvatske i srpske državne politike. Nakon što nisu uspjeli, preko Haga, kriminalizirati sve državotvorne Hrvate, sad zajednički (SH SAVEZ) najavljuju da će individualizirati krivnju svakoga tko je sudjelovao u obnavljanju Hrvatske, odnosno u raskopavanju njihove bivše nikad više, zanemarujući da nužna obrane ne može biti kazneno (krivično) djelo; eventualno prekoračenje nužne obrane može biti samo prekršaj, za što su nadležni isključivo hrvatski a ne strani sudovi. Zbog toga treba odmah zabraniti rad haških sudskih ispostava u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu.
Ipak, vjerujem da je oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču vratila uplašenom dijelu hrvatskog naroda najubojitije oružje, hrabrost, volju i želju da se brani dostojanstvo i sloboda pojedinca i maksimalna neovisnost i samostalnost države Hrvatske.
Zbog svega navedenog, HDZ, pokret koji je na čelu s Franjom Tuđmanom obnovio državu Hrvatsku, trebao bi hitno sazvati izvanredni sabor i izabrati, po principu – jedan član, jedan glas, novo rukovodstvo, koje će, kako je moj prijatelj fra Šime predlagao, na vrijeme, Jadranki Kosor, promijeniti i ime stranke u Hrvatska demokršćanska zajednica. Na takav način treba dati do znanja antihrvatskim Hrvatima da se ni formalno, ni stvarno, ne može suditi Pokretu koji je obnovio državu Hrvatsku, nego samo osobama koje su u ime tog Pokreta napravili kazneno djelo ili, ne daj Bože, zločin.
Ako predloženo s HDZ-om nije izvedivo, onda je rješenje u okupljanju Hrvata oko svih koji su se zavjetovali za Hrvatsku, zajedno s našim časnim generalima: Lukićem, Domazetom, Gotovinom, Markačem, Kordićem… Samo, zapamtimo, Zavjet za Hrvatsku ne smije biti još jedan neuspjeli pokušaj za zaštitu općehrvatskih interesa. Ne smijemo dati za pravo jednom mom poznaniku, koji mi je, nakon političke osude ratnog junačine, Branimira Glavaša, rekao: Gotovina-Glavaš-gotovo. Rekao sam mu: Gotov je onaj koji misli da je gotovo. Još Hrvatska nije propala. I nije gotovo kad je gotovo, nego kad mi državotvorni Hrvati kažemo da je gotovo.
Zato, da bi opstali, mi i naši ostaci ostataka od Hrvatske, moramo, između ostalog, odmah:
- pustiti iz hrvatskih zatvora sve hrvatske branitelje,
- raspisati tjeralicu za svim srpskim zločincima - i za onima koji su pomilovani,
- proglasiti sud u Hagu nenadležnim za hrvatske građane,
- zatražiti od Eunije hitno puštanje iz haškog zatvora i pritvora svih Hrvata,
- objaviti u medijima imena svih hrvatskih udbaša, kosovaca i masona, umjesto imena hrvatskih branitelja,
- zabraniti u Hrvatskoj uporabu crvene petokrake i imena Tito, i izbrisati ga sa svih trgova, ulica, ustanova…,
- poništiti sve „ratne odštete“, koje je naš tzv. neovisni sud, dosudio onima koji su u 99% broju, kako sami pišu, htjeli odcijepiti dio hrvatskog državnog teritorija…
Kako izvesti sve ovo što sam ja nabrojao? Kroz izvanredne izbore izabranom novom vlašću, ili, davno sam napisao, prisilnom upravom. Ima i treće rješenje: ono kojim me je spomenuti poznanik izbacio iz takta. Zar ćemo poslije tolike prolivene krvi pristati na ovo treće - da je sve gotovo, da je sve propalo, da smo opet izgubili svoju državu - braćo Hrvati? O Bože, spasi nas Hrvate od svih naših neprijatelja, a i od nas samih kad god to treba!
P.S.
Dok sam pisao ovaj tekst, od četvrtine hrvatskih građana s pravom glasa izabrani predsjednik RH, Ivo Ysipović, je obilazio neko vlaško naselje pomilovanih četnika u našoj Lici i nagovarao ih da „ostanu ovdje“.
Marko Matić
Raskrinkavanje floskula o NDH
Osvrt na knjigu Nikice Barića, Ustaše na Jadranu – Uprava Nezavisne Države Hrvatske u Jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije, Hrvatski institut za povijiest, Zagreb, 2012.
Sigurno se bez razloga ne ponavlja kako je za ozbiljniju studiju o prošlim događajima ipak potreban vremenski odmak, što potvrđuje i pozamašna studija hrvatskoga povjesničara mlađega naraštaja Nikice Barića „Ustaše na Jadranu“ (844 str.). Dapače, u njegovu slučaju vidljiva je i osobna ideološka neopterećenost pa u radu do posebnoga izričaja dolazi tek metodološki pristup arhivskom istraživanju te uporaba novijih istraživanja, koja su zbog dominantna komunističkog pristupa u historiografiji bila dostupni uglavnom manjoj skupini upućenijih profesionalaca. Tako je zahvaljujući Barićevoj studiji na površinu isplivao i cijeli niz manjih, ali vrlo temeljito osvijetljenih pitanja, kojima se primjerice bavio Tomislav Jonjić.
Nakon Barićeve knjige, u kojoj je iznimno dokumentirano obradio položaj NDH na Jadranu, razboritiji će publicisti, bilo da se radi o onima koji su podlegli ustaljenim komunističkim floskulama ili pak onima koji pod utjecajem poratne njemačke historiografije, koja je vlastitu savjest isprala tzv. hrvatskim savezništvom, bar s manje ideološkoga žara optuživati skupinu sunarodnjaka, koja je u tadašnjem spletu različitih okolnosti pokušala uspostaviti državnu samostalnost. Za cijelo hrvatsko pitanje, koje uostalom i Barić obrađuje, možda je paradigmatično izvješće onodobnoga američkoga konzula, koji upozorava svoju vladu kako Hrvati nastoje što prije doći do Radija, da bi neovisnost proglasili prije ulaska njemačkih tenkova u Zagreb. Upravo ta želje ili pak formalni čin, koje ne prati vojna moć najbolje ilustrira položaj hrvatske države na Jadranu.
Pripadnici ustaškoga pokreta još će prije dolaska Talijana u mnogim obalnim mjestima razoružati jugoslavensku vojsku i zauzeti oružničke postaje, nu pod pritiskom moćnije vojne sile prisiljeni su uzmaknuti ili ući u pregovore s Talijanima. Zato Barić s punim pravom zaključuje kako bi Talijani, s obzirom na dogovor s Nijemcima o podjeli na interesnih područja, da nije bilo tzv. Rimskih ugovora, zaposjeli daleko veće hrvatsko područje. U anektiranim područjima preuzeli su i uspostavili svoju vojnu i civilnu vlast, a njihovo zaleđe, zbog hrvatskih težnja, preventivno razvojačili pa u njem nije moglo biti pripadnika ustaške vojnice i domobranstva. U to su se vojno ispražnjeno područje ubacivali jugoslavenski komunisti i četnici.
Komunistička propaganda, koja se u svojim inačicama zadržala sve do danas, upravo je tu nemoć hrvatske države koristila da optuži političko vodstvo za prodaju Dalmacije Talijanima. Nu nakon talijanske kapitulacije poglavnik je poništio Rimske ugovore, a politički se usredotočio na uspostavu vlasti na Jadranu od Boke kotorske pa sve do Istre. Pozicioniranje njemačke vojske na jadranskoj obali, gdje se očekivala invazija saveznika te nedovoljna hrvatska vojna ustrojenost omogućili su njemačkoj vojsci da se gotovo istovjetno prema Hrvatima postavi i kao ranija talijanska uprava. Barić prati nastojanje hrvatskih državnih vlasti da uspostave nadzor nad jadranskim područjem u tri komponente vlasti – građanskoj, vojnoj te opskrbi stanovništva hranom, kojem je zbog prometne izolacije prijetila glad. Drakonske mjere odmazde zbog napada na njemačku vojnu silu prisiljavale su Hrvate na stalne intervencije kod njemačkih vlasti da se ne osvećuju nad nedužnim civilima, dok se, unatoč propisanoj odmazdi za napadaj na hrvatske snage mjere odmazde nisu provodile. Hrvatska vlast je ulagala iznimne napore da stanovništvo pridobije na svoju stranu pa su zarobljene partizane, ako se obvežu da se ne će vraćati u šumu, uglavnom puštale kući.
Takav je odnos komunistima omogućio da organiziraju atentate na pripadnike hrvatske vlasti te napadaje na vojne postrojbe. Kad bi hrvatska politika uspjela polučiti određene rezultate kod mjesnoga stanovništva te od Nijemaca zadobiti stanovitu potporu, partizani bi napadali Nijemce, što bi u slučaju možebitne odmazde dolazilo do hrvatsko-njemačkih prijepora. Tako su na primjer zločini njemačke SS postrojbe Prinz Eugen u Cetinskoj i Poljičkoj krajini 1944. doveli do političkoga spora na najvišoj razini, a hrvatski vojni zapovjednici ili pak predstavnici vlasti Nijemce su počeli doživljavati kao Talijane. Njemački pak zapovjednik za jugoistočnu Europu sa sjedištem u Beogradu Lothar Rendulic, kojem su bile podređene njemačke postrojbe na Jadranu tražio je da se Hrvatska pretvori u njemačko okupacijsko područje, kako bi Nijemci umjesto stalnih pregovora s hrvatskim vlastima mogli provoditi isključivo politiku svojih interesa.
Navodeći dosadašnja istraživanje o spomenutim zločinima, a s obzirom da su i ondašnje hrvatske vlasti smatrale kako su zločine, u sklopu navedene divizije, počinili četnici, Barić podsjeća kako je Rendulic, nakon što su Hrvati u Splitu uhitili nekoliko četnika, odmah zatražio njihovo oslobađanje. Kako su neki od njih bili njemački obavještajci, koje je Rendulic pokušavao ubaciti u partizanski Vrhovni štab, neke su, kao dvojne agente, iskoristili i partizani, pa su oni ciljano usmjerili Nijemce na likvidaciju mještana u selima Cetinske krajine, koji su bili lojalni hrvatskim vlastima i čiji su muževi, očevi i djeca bili u hrvatskim snagama. Barić svoju pretpostavku argumentira i činjenicom da u tom njemačkom pohodu nisu stradala sela, poput na primjer Glavica, koje su bile odane komunistima.
Za razliku od blagonaklona odnosa vlasti NDH prema vlastitim partizanskim sunarodnjacima, Barić je dokumentirao i način partizanske mobilizacije te osvetu nad pripadnicima hrvatskih snaga i njihovih obitelji, u knjigu ipak nisu ušli masovni pokolji oko 10 tisuća ljudi, zatrpanih u masovnim grobnicama na splitskom Lovrincu. Unatoč nastojanju hrvatskih vlasti, Nijemci zbog različitih razloga nisu dopustili uključivanje Boke kotorske, Zadra i Sušaka u sastav NDH, nu hrvatske su vlasti ipak nastojale na sve načine prodrijeti i u ta područja.
Teško se pak složiti s ocjenom kako je srpsku pobunu izazvalo ustaško nasilje, što pokazuje i uglavnom rabljena jednostrana literatura, a i nova speleološka istraživanja oko Jadovna, koje i danas Srbima služi tek kao poticaj za neku novu pobunu. Uostalom i sam autor navodi kako su se Srbi već opirali Banovini Hrvatskoj, koju su uostalom pučem i srušili. Unatoč tomu, knjiga je pravo historiografsko osvježenje.
Mate Kovačević
Kalvarija hrvatskog borca
Osvrt na knjigu Martina Grabarevića, Kalvarija hrvatskog borca, bez oznake nakladnika i godine izdanja
Auktor predgovora knjige Martina Grabarevića (1920.) književnik Antun Bonifačić napisao je kako se radi o autobiografskom putopisu od Gvozdanskog do Toronta, označivši time precizno jednu osobnu ljudsku dramu preko koje se desetljećima zrcalila sudbina cjelokupnoga hrvatskoga naroda u razdobljima jugoslavenskih država, koje i nisu bile ništa drugo nego okviri za prevlast jedne zločinačke velikosrpske politike.
Monarhistička, a potom i komunistička Jugoslavija formalno i stvarno postajale su masovnim grobnicama hrvatskoga naroda. Nu više od sudbine Gvozdanskoga, inače manje-više poznate metafore hrvatskih obrana i stradanja, Grabarević je svojim zapažanjima duboko prodro u duševni svijet vlaškoga seljaka, koji se posrbljen, sa svim svojim osobinama stavio u službu protivnika svake hrvatske državnosti. Te su protimbe posebno dolazile do izričaja u pobunama protiv hrvatske države – jednako one iz 1941. kao i one iz 1991., a sustavnije istraživanje moglo bi im korijene pronaći u politikama različitih hrvatsko-srpskih koalicija prije Prvoga svjetskog rata.
Nacionalno oduševljenje proglašenjem hrvatske neovisnosti uglavnom su plaćala nezaštićena hrvatska mjesta, koja su se nalazila u okruženjima srpskih naselja, što se poredbeno može zaključiti iz borbi, koje opisuje Grabarević u hrvatskom Pounju od Gvozdanskoga do Dvora na Uni s onima na istovjetnom bojištu, tijekom srpske agresije na Hrvatsku 1991., Gotovo se komparativno može pratiti jedinstveno očitovanje mržnje, količina i način počinjenih zločina nad Hrvatima, što je za posljedicu imalo potpuni nestanak hrvatstva s toga područja. Grabarevićeva knjiga nije samo dragocjen izvor podataka o kolektivnoj tragediji i nacionalnom stradalništvu, komunističkom zločinačkom režimu prožetu svim surovim nastranostima vlaškoga mentaliteta, nego je ona i slika našega negativnog odnosa prema vlastitoj državi, iz kojeg su dobrim dijelom potekli razmjerno i najveći masovni zločini prema vlastitom narodu, koji su kulminirali apokaliptičnim stradanjem na križnim putovima.
Nu nisu se svi pravoslavci dali upregnuti u srpska kola, o čem također svjedoči auktor knjige, kad među njima posebno izdvaja generala Milana Desovića, koji je s njim zajedno robijao u Staroj Gradišci, ali i domobranskoga nadsatnika Juzbašića, koji je 1944. u Petrinji tvrdio kako polovica Ministarstva obrane surađuje s partizanima. Hrvatski časnici i vojnici pravoslavne vjere uglavnom su smaknuti u poraću.
U knjizi su na vlastitom iskustvu posebno obrađeni radovi tzv. narodnih sudova te istrage, koje su vodili oznini i udbini oficiri uz različite torture i premlaćivanja. Najbolji odnos prema takvu sudovanju iskazao je vojni vikar Joso Vukelić, koji je ima sjedište u Petrinji, a nakon što je 1946. u Sisku bio osuđen na smrt strijeljanjem. Na upit predsjednika suda hoće li se žaliti na presudu suda, Vukelić mu je odgovorio da im se piša na sud. Na jednom od sličnih saslušanja, auktor je zabilježio i svoj odgovor istražitelju na pitanje o navodnom pokolju Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini, odgovorivši kako za to zlodjelo mogu pitati navodnoga natporučnika Pudića, koji je iste noći nakon zločina nestao, pa se u javnosti govorilo kako je zlodjelo počinio po zadatku komunističke partije, slično kao i neki drugi komunisti u na karlovačkom području, jer su se stanovništvo slabo odazivalo na ustanak.
Uz širenje komunističkih parola kako ustaše idu od sela do sela i kolju Srbe, nakon Gline, počeli su ovi masovno bježati u partizane. Spomenuta je metoda razrađena u laboratoriju britanske obavještajne službe, a u publicistici je poznata pod nazivom „Zapalite Europu“. Nju su, nakon njemačkoga napadaja na SSSR, radikalno primjenjivali članovi komunističkih pokreta pod vodstvom Kominterne. Iz tog sljuba je vjerojatno i potjecala nerazmjerno velika uloga Srba u partijskoj raspodjeli moći po Hrvatskoj, ali i četničko kolebanje prema partizanstvu, u kojem su završili uglavnom potkraj rata. Grabarević podsjeća i na posebno područje zlostavljanja u komunističkim logorima, na tzv. revidiranje stava, koje je po Rankovićevim naputcima u Staroj Gradiški provodio šef Udbe Nikola Cimeša, a o čem je u svojoj knjižici pisao i Drago Sudar. Riječ je o kombinaciji psihofizičkih metoda slamanja ljudske volje, kojima je trebalo do ludila dovesti zatočenike.
Unatoč torturi, upravo divne primjere hrabrosti pokazivali su zatočeni hrvatski intelektualci, časnici i obični vojnici.
Knjiga vojnika Martina Grabarevića svjedočanstvo je o jednom zlom vremenu i hrabrosti jednoga naraštaja, čiji ideali, unatoč tragediji, nisu ostali zakopani u masovnim grobnicama. Oni su kroz torutre, mučenja, zatvore i emigraciju postali još čvršći, plemenitiji i čistiji. Zato je ova knjiga i poticaj svim sudionicima povijesnih hrvatskih događaja da ono što su prošli u ratnim godinama i tijekom borbe za stvaranje hrvatske države ne nose samo u svojoj duši, nego da to stave na papir te tako svoje svjedočanstvo ugrade u budućnost ideala za koje su se i sami borili.
Mate Kovačević
hrvatski-fokus.hr, 23.11.2012.
ŠTETNOST CIJEPLJENJA DJECE – Jesu li cjepiva korisna ili štetna?
Cijepljena djeca sklonija autizmu
Hrvatskoj javnosti dobro je poznat slučaj dr. sc. Srećka Sladoljeva kada je upozorio javnost na moguće štetne zdravstvene posljedice uzrokovane cjepivom protiv svinjske gripe. U kolovozu ove godine dr. Sladoljev je za Slobodnu Dalmaciju izjavio: „Djecu trujemo cjepivima!“ Reakcije na ovu izjavu ponovno su bile izrazito negativne. Oni koji upozoravaju na moguće štetne posljedice uzrokovane cjepivom najčešće se proglašavaju „neupućenim osobama koje koriste netočne, neprovjerene informacije pročitane na internetu“. Međutim, prešućuje se jedna vrlo važna činjenica – diljem svijeta mnogi stručnjaci podigli su svoj glas i upozoravaju na štetne posljedice koje mogu biti uzrokovane cjepivima. I, dakako, postoje dokazi o štetnim učincima cjepiva, stručnjaci u posljednje vrijeme mnogo pišu o tome, a održavaju se i tzv. webinari.
U listopadu je Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i športa najavio da se od slijedeće godine uvodi obvezna predškola. No, mnogima je „promakla“ još jedna vrlo značajna, zabrinjavajuća izjava ministra Jovanovića, koji je izrazio zabrinutost porastom broja djece s teškoćama u razvoju u predškolskoj dobi: „Školske godine 2005./2006. bilo je 3 posto takve djece, a školske godine 2012./2013. čak ih je 6 posto. U RH je trenutačno 2072 djece – osnovnoškolaraca koji se školuju u 19 ustanova s posebnim programom“.
Potrebno je ovdje istaknuti da je osnovano „Međunarodno medicinsko vijeće o cijepljenju“ čiji članovi su ugledni liječnici, pedijatri, neurokirurzi i neurolozi, imunolozi, biolozi itd. Oni su proveli neovisno i znanstveno istraživanje na temelju kojih su došli do određenih zaključaka koje možete pročitati u dokumentu pod nazivom: „Cjepiva: saznajte pravu istinu – liječnici, medicinske sestre i znanstvenici u zaštiti Vašeg djeteta i Vas“.
Tedd Koren, DC tvrdi slijedeće: „Disleksija, minimalno oštećenje mozga, hiperaktivnost i poremećaj deficita pažnje, autizam, alergije, vizualne i mnoge druge neurološke bolesti koje se danas sve zajedno nazivaju „poremaćaj u razvoju“, jedva da su postojale prije programa masovnog cijepljenja“. Vjerojatno 20 posto američke djece – jedno od pet – pati od „poremećaja u razvoju“. Ovaj zaprepašćujući broj „poremećaja u razvoju“ gotovo uvijek je uzrokovan encefalitisom. A primarni uzrok encefalitisa u SAD-u i drugim industrijski razvijenim zemljama je program cijepljenja djece.
Budimo jasni, najveći dio od milijuna američke djece i odraslih koji pate od autizma, nervnih napadaja, mentalne retardacije, hiperaktivnosti, disleksije i drugih poremećaja u razvoju, svoje „mentalne poremećaje“ duguju nekom od cjepiva protiv dječjih bolesti, tvrdi dr. Joseph Mercola. Prije 40-50 godina djeca se nisu cijepila sve dok nisu navršila 6 godina života i krenula u školu. U to vrijeme neurološki poremećaji bili su vrlo rijetki. Danas, djeca se cijepe po rođenju protiv meningitisa (HiB - Haemophilus influenzae tip B) i tako započinju svoj dugi put cijepljenja u dobi od samo 2 mjeseca, prije nego što je krvno-moždana barijera u potpunosti razvijena. Pregled medicinske literature diljem cijelog svijeta otkrit će mnoge stručne članke u kojima se cijepljenja povezuju s mnogim neurološkim poremećajima. Prije 1940-ih godina autizam je bio vrlo rijedak, a mnogi nikada nisu ni čuli za njega. Kada je sredinom 1940-ih započeo program masovnog cijepljenja djece, tada je „rođen“ i autizam. U početku, autizam se javljao samo kod djece čiji roditelji su bili bogati, jer cijepljenja nisu bila besplatna i sponzorirana od vlade kao danas. Kasnije, kada je vlada počela sponzorirati program cijepljenja, tada je autizam postao „bolest“ svih klasa.
Psihijatri su u početku imali poteškoće i autizam su prozvali „sindrom hladne majke“, smatrajući da majka ne posvećuje pažnju djetetu. Govorili su da je to posljedica majčinog „hladnog“ srca, pa je dijete zato autistično i povučeno u sebe. Međutim, kasnije studije nisu podupirale ovu teoriju i takvo mišljenje, jer u obiteljima s više djece najčešće je samo jedno dijete bilo autistično dok su druga djeca bila normalna. Ono najbitnije im je promaklo – a to je da je hladna igla liječnika uzrok problema, a ne „hladno srce majke“.
Djeca s autizmom stvaraju antitijela protiv vlastitog mozga, što autizam ubraja u auto-imunološka stanja. Singh je proveo kompilaciju ne-znanstvenog, anekdotalnog istraživanja kod 88 autistične djece čiji roditelji su ga kontaktirali. Od ukupnog broja, njih 51 su izjavili da su simptomi autizma započeli ubrzo nakon cijepljenja protiv ospica-zaušnjaka-rubeole, dok je 36 izjavilo da su problemi započeli nekoliko dana nakon cijepljenja protiv DPT (difterija-tetanus-pertusis). Činjenica da je autizam uzrokovan cjepivom ne može se negirati.
Cjepivo protiv pertusisa (hripavac) je izrazito neurotoksično i u laboratorijskim istraživanjima koristi se za izazivanje oštećenja mozga kod laboratorijskih životinja u svrhu znanstvenih studija. No, ako se kod djeteta razviju moždani problemi nakon DPT cjepiva, tada će vam reći da je to slučajno ili genetski. Poznata je činjenica da cijepljenje povećava demijelinaciju, a to je proces koji se povezuje s mnogim neurološkim bolestima. Mijelin ima ulogu u vanjskoj zaštiti neurona, vrlo slično plastičnom omotaču koji štiti električne žice. Kada je mijelin oštećen, tada za posljedicu imamo neurološke poremećaje. Danas prevladava encefalitis kao posljedica cijepljenja i on je česta pojava – mnogo češća nego mi to želimo priznati, a razlog je taj što su sva cjepiva neurotoksična.
Nije pitanje u tome kako se kod jednog djeteta nakon cijepljenja razvije encefalopatija a kod drugog ne. Sva djeca su zahvaćena ovim procesom, ali neka više od drugih. Na primjer, kada dijete snažno i jako plače nakon cijepljenja, tada se to smatra normalnom reakcijom i čak se registrira u medicinskom kartonu. Kasnije, kada to isto dijete vrlo sporo govori i ima poteškoće u govoru, kada 'polagano' uči (što je danas učestalo), ili ima slabo razvijenu sposobnost kretanja, pa tko bi znao uzrok. Djeca koja nisu cijepljena prije prohodaju, prije počnu govoriti, te imaju visok stupanj okretnosti i spretnosti već u ranijoj dobi.
Cijepljenja imaju vrlo neurotoksično djelovanje i povezuju se s mnogim neurološkim poremećajima, poput encefalopatija, epilepsije, konvulzije, poremećajem hiperaktivnosti i deficitom pažnje, problemima u učenju, autizmom, mentalnom retardacijom, depresijom, anksioznošću, poremećajima središnjeg živčanog sustava, paralizom, Guillain-Barreovim sindromom, nervna gluhoća, sljepoća i sindromom iznenadne smrti dojenčadi (tzv. smrt u kolijevci). Neurološki poremećaji uzrokovani cijepljenjem su brojni i različiti. Cijepljenje snizuje kvocijent inteligencije (IQ), te doprinosi očiglednim mentalnim poremećajima i neurološkim bolestima:
Encefalitis
Ataksia / apraksia
Retardacija
Paraliza izazvana meningitisom
Paralytic polio
Guillain-Barré sindrom
Lupus
Hiperaktivnost – poremećaj hiperkativnosti i deficit pažnje, te poteškoće u učenju
Bolest demielinizacije
Auto-imune bolesti i epilepsija
Konvulzije – nervni napadaji
Sljepoća
Gluhoća
SIDS (Sudden infant death syndrome) – sindrom iznenadne smrti dojenčadi
Najopasniji je kemijski spoj "timerosal" koji ima ulogu konzervansa u cjepivu
Poslovni 'mogul' Donald Trump izabrao je ovogodišnje obilježavanje Svjetskoga dana svjesnosti o autizmu (2. travnja 2012.) kako bi jasno pokazao svoje čvrsto uvjerenje o povezanosti spektra autisničnih poremećaja sa cijepljenjima. „Mi nikada prije nismo imali nešto slično ovome danas. Ovo danas – to je prava epidemija. Broj se povećavao posljednjih deset godina. Povećao se i posljednje dvije godine. Ma znate, kada tako maleno dijete koje jedva teži 5,4 kg odnesete u ordinaciju liječnika koji djetetu ubrizga tako veliku količinu cjepiva odjednom... Jeste li ikada vidjeli tu dozu cjepiva? To je strašno... mislim na dozu.
Ja osobno poznajem ljude čija djeca su bila odličnog zdravlja, a nakon cijepljenja ova djeca više nisu bila ista... više nisu bila zdrava“. Donald Trump je naglasio kako njemu nisu potrebne nikakve informacije o provedenim „studijama“ koje navodno dokazuju sigurnost i učinkovitost cjepiva, jer on osobno vjeruje onome što vidi vlastitim očima – a to je da djeca nakon cijepljenja obolijevaju. Stoga poručuje: „Ljudi, ne budite kao ovce. Gledajte... i razmišljajte o onome što vidite!“
Dr. Leonard Horowitz nije slučajno stvorio novu „kovanicu“ poznatu kao „holokaust cjepivom“. Naime, šestogodišnje dijete u SAD-u ukupno je do ove dobi bilo izloženo 17 cjepivima, primilo 36 injekcija s 50 doza antigena! Slučajno ili ne, epidemija autizma započela je 1989. – dakle, istodobno kada i novi program, odnosno plan cijepljenja. A od 2012. taj broj će se još dodatno povećati. Autizam je bio rijedak još 1980-ih godina, a prema procjenama tada je na 10.000 djece svega šestero bilo autistično. Već krajem 2009. stručnjaci objavljuju zabrinjavajući podatak: u razdoblju od 1990. do 2009. stopa autizma povećana je za nevjerojatnih 1000 posto. Tek sada su mnogi počeli zabrinuto vrtjeti glavama i zbunjeno pitati: „Što se to događa? Koji je uzrok?“ Potrebno je naglasiti da su mnogi stručnjaci već ranije upozoravali o mogućoj vezi između cjepiva i autizma. Svake godine suočeni smo sa sve većim i većim brojem djece kod kojih su dijagnosticirani autizam i poteškoće u učenju. U posljednjih deset godina Velika Britanija je suočena s katastrofalnom epidemijom autizma – bilježi porast od čak 1500 posto.
Općenito, kod djece u SAD-u na 100 djece registrirano je jedno dijete s autizmom. U Kaliforniji jedno dijete od njih 150 ima autizam – samo u razdoblju 2001./2002. zabilježen je porast autizma za 54 posto. No, u nekim područjima stopa autizma je još veća, na svakih 50 djece dolazi jedno autistično dijete!
Stručnjaci Međunarodnoga medicinskog vijeća o cijepljenju proveli su jedno istraživanje u zajednici Amiša koji svoju djecu u pravilu ne cijepe! Djeca u zajednici Amiša izvrsnog su zdravlja: od 19.500 djece samo kod četvero je registriran autizam. No, ističe se kako je od ovih četvero autistične djece jedno dijete bilo izloženo visokoj dozi žive iz elektrane. Preostala tri djeteta bila su cijepljena, s napomenom da je jedno dijete posvojila obitelj iz zajednice Amiša (dijete nije bilo iz zajednice Amiša). U zajednici Amiša iz sjeveroistočnog područja države Ohio registrirano je jedno autistično dijete na 10.000 djece, dok u zajednici Amiša sjevernog područja države Illinois kod 35.000 djece nije registrirano ni jedno dijete s autizmom.
Prema procjenama europske međunarodne organizacije „Autism-Europe aisbl,“ u Europskoj uniji trenutačno je registrirano oko 3,3 milijuna ljudi s autizmom. Ova europska organizacija bori se za unaprjeđenje prava osoba s autizmom kao i za prava njihovih obitelji s namjerom poboljšanja kvalitete njihovog života. Autistične osobe trebaju posebno i prilagođeno obrazovanje, vježbe za stjecanje vještina, kao i posebne psihološke, medicinske i dentalne usluge. Sada se već nazire problem zbrinjavanja autističnih osoba starije životne dobi, jer u većini europskih država ne postoje institucije za njihov smještaj.
Cjepivo slabi imunološki sustav
U Hrvatskoj je prema objavljenim podatcima (29. 3. 2012.) registrirano 8000 autistične djece, a isto toliko ih je navodno registrirano i 2009. Točan broj autistične djece i odralih osoba u Hrvatskoj vjerojatno nije poznat, jer se autizam još uvijek teško prepoznaje i dijagnosticira, naročito u manjim lokalnim zajednicama. U razdoblju od samo 24 godine, broj od nekoliko cjepiva povećao se ukupno na čak 50, a uskoro će doći i nova cjepiva. Budući se zdravlje naše djece sve više i više pogoršava, suočeni smo s pravom zdravstvenom krizom, pa se stoga sve više liječnika, pedijatara i roditelja s pravom pita: „koji je pravi učinak svih cjepiva“?
Učinak cjepiva na imunološki sustav djece najvjerojatnije nije dobar i neškodljiv, jer istodobno imamo pojavu sve većeg broja djece s astmom, alergijama, autizmom, autoimunim bolestima, dijabetesom, gojaznošću, određenim kancerogenim bolestima, a na kraju ovog podužeg popisa nalazi se - rastuća epidemija poremećaja u razvoju! Stručnjacima je poznato da navedene zdravstvene probleme i poremećaje mogu uzrokovati i antibiotici, teški metali, kemikalije, osobito kemikalije iz elektronske industrije itd. No, poznata je i činjenica da se u mnogim cjepivima nalazi jedna tvar, točnije kemijski spoj imenom „timerosal“ koji ima ulogu konzervansa u cjepivu, a u čijem sastavu je živa, koja je poznata kao vrlo štetna tvar za organizam, a osobito za živčani sustav!
Navodno postoje cjepiva bez timerosala, pa se savjetuju roditelji i druge odrasle osobe da zahtijevaju cjepivo bez timerosala. Potreban je međutim i dodatni oprez, jer cjepiva protiv gripe za djecu i odrasle još uvijek sadrže timerosal. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) priznala je moguć neurotoksičan učinak timerosala, te je 2004. izjavila kako su cjepiva koja sadrže timerosal povezana s autizmom.
Povezanost cjepiva i autizma
Mnogi stručnjaci i farmaceuti, osobito oni iz farmaceutske industrije tvrdili su donedavno da ne postoji baš nikakva veza između cjepiva i autizma. Međutim, početkom svibnja 2012. na Međunarodnom sastanku o istraživanju autizma održanom u Londonu, objavljeni su rezultati znanstvenog istraživanja o učinku cjepiva na mentalno zdravlje. Istraživanje su proveli znanstvenici Sveučilišta Pittsburgh (University of Pittsburgh) u Pennsylvaniji. Provedeno istraživanje potvrdilo je povezanost cjepiva i autizma. Naime, u svrhu istraživanja mladunčad majmuna makaki (primati) „oboljela“ je od autizma nakon standardne doze cjepiva koja se daju djeci: primijenjen je standardni program cjepljenja kako ga preporučuje američki Centar za kontrolu bolesti i prevenciju (CDC). U istraživanje je bilo uključeno i cjepivo s aditivom timerosal, kao i trovalentno cjepivo ospice-zaušnjaci-rubeola, koje se pokazalo najkontroverznijim cjepivom. Rezultati ovog istraživanja tako su srušili mit o sigurnosti cjepiva kao i njegovoj navodnoj ne povezanosti s poteškoćama u razvoju i autizmom.
Farmaceutske kompanije proizvode opasnija višedozna cjepiva jer su jeftinija, a zauzimaju i manje mjesta na policama
Međunarodno medicinsko vijeće o cijepljenju provelo je jedno istraživanje o sastojcima cjepiva uz provjeru sadrže li cjepiva aditiv timerosal ili ne. Prema popisu posebne liste o aditivima u cjepivima američkog CDC-a nalaze se slijedeće tvari:
1. ALUMINIJ – laki metal koji uzrokuje demenciju i Alzheimerovu bolest. Vjerojatno nikada ne biste sebi dali injekciju aluminija.
2. ANTIBIOTICI – kemijske tvari koje stvaraju tzv. „supermikrobe“ otporne na antibiotike, što ima za posljedicu smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi samo u SAD-u!
3. FORMALDEHID – kemijska tvar za balzamiranje leševa, visoko neurotoksična tvar s izrazito štetnim učinkom na živčani sustav, uzrokuje sljepoću, oštećenje mozga i grčenje mišića. Međutim, formaldehid kao sastav cjepiva je „prljava tajna“ proizvođača budući se ne navodi u sastavu cjepiva! Uzrokuje mijeloidnu leukemiju, te karcinom sinusa i nosa te nazofaringsa.
4. MONOSODIUM GLUTAMAT (MSG) – je neurotoksična kemijska tvar, a naziva se još i 'ekscitotoksin.' MSG se inače nalazi i u mnogim prehrambenim proizvodima, a uzročnik je migrena i glavobolja, oštećenja endokrinog sustava. Ova tvar uopće se ne bi smjela nalaziti u cjepivima!
5. TIMEROSAL – kemijski, organski spoj metil-žive, uzrokuje teška i trajna oštećenja živčanog sustava, budući je živa visokotoksična za mozak! Ne postoji sigurna, minimalna doza žive! Ona se ne smije gutati, dirati ili aplicirati. Tvrdi se kako timerosala više nema u cjepivima, dok se on još uvijek nalazi na listi američkog Centra za kontrolu bolesti i prevenciju/CDC, čime se priznaje da se ipak nalazi u cjepivima!
Američki „Nacionalni toksikološki programi“ (U.S. National Toxicology Programs) priznaju u svojem dokumentu slijedeće (navodim samo najvažnije činjenice):
Cjepiva.... uzrokuju malo ali mjerljivo povećanje razine žive u krvi;
Timerosal prolazi krvnu barijeru mozga i placente!
Timerosal je neurotoksičan i nefrotoksičan (otrovan je za živčani sustav i bubrege!)
Organski spoj metil-žive metabolizira se (tj. razgrađuje) u etil-živu i tiosalicilat; itd.
Timerosal ima baktericidno i fungicidno djelovanje, odnosno sprječava razvoj štetnih mikroorganizama u cjepivu. Važno je svakako istaknuti da propisi zahtijevaju primjenu aditiva timerosala samo u tzv. višedoznim cjepivima (bočica sa više doza cjepiva), dok kod pojedinačnih doza cjepiva nisu potrebni aditivi. Zašto farmaceutske kompanije proizvode višedozna cjepiva a ne pojedinačne doze cjepiva? Razlog je za njih vrlo jednostavan: višedozna cjepiva su jeftinija, a zauzimaju i manje mjesta na policama!
Mike Adams, jedan od najpoznatijih i višestruko nagrađivanih novinara iz područja humanog zdravlja je izjavio: „Nitko normalne i zdrave pameti ne želi živu u mesu od tunjevine, ne želi MSG u svojem sendviču i formaldehid u piću... Zašto onda dozvoljavamo unos ovih štetnih tvari putem cjepiva“? „Cjepiva su stvorena da nas truju, jer se u njima nalaze štetne tvari – kemijski aditivi, a nemaju ulogu zaštite populacije“. Liječnici i drugi stručnjaci Međunarodnog medicinskog vijeća o cijepljenju stoga pitaju: „ZNADETE LI DA UČINKOVITOST CJEPIVA NIKADA NIJE DOKAZANA?“
Djeca u Hrvatskoj sve su bolesnija
Françoise Berthoud, pedijatar i homeopat bio je pozvan u travnju 2009. da održi predavanje na jednoj konferenciji o cijepljenju. Berthoud je prema programu trebao održati svoj govor nakon izlaganja dvoje najboljih francuskih govornika: novinarke Sylvije Simon i biologa Michela Georgeta. „Budući sam u prošlosti čuo njihova izlaganja, meni je bilo potpuno jasno da će biti najbolje ako ću se od teme o cjepivima držati što je dalje moguće“, napisao je Berthoud u pismu upućenom Međunarodnom medicinskom vijeću o cijepljenju. Stoga je Berthoud odlučio govoriti o temi pod nazivom „Izvrsno zdravlje djece koja nisu cijepljenja“, zajedno sa prijateljima Sylvie Simon i Michel Georget. Kasnije je ova njihova suradnja rezultirala izdavanjem knjige u kojoj analiziraju različite životne izbore obitelji čija djeca i ostali članovi se ne cijepe, a ovdje je svakako uključeno slijedeće: porod kod kuće, dojenje, jednostavne terapije, zdrava hrana, mirno životno okruženje i vjera u sposobnost vlastitog organizma da se sam izliječi.
Berthoud navodi: „Kao pedijatar provodio sam mnogo vremena u razgovoru s roditeljima koji vrlo često žele čuti glas koji će umiriti njihove strahove o bolestima i cjepivima. Zajedno smo radili na najbolji mogući način, a sve za dobrobit djece. Mnogi su odlučili da neće uopće cijepiti djecu, dok su drugi strahovali od bolesti, naročito tetanusa“. U pojedinim slučajevima odlučeno je da se cijepljenje odgodi što je više moguće, te da se primijeni i homeopatsko „čišćenje“ poznato kao nosode.
Françoise Berthoud radi u Švicarskoj gdje ne postoji stvarna zakonska obveza cijepljenja, samo golem, snažan 'društveni' pritisak. U Francuskoj, samo nekoliko kilometara od njegove ordinacije, u to vrijeme bila su obvezna četiri cijepljenja: BCG (tuberkuloza), što je na sreću 2007. ukinuto, te su ostala samo tri: Di Te Pol (difterija-tetanus-poliomyelitis/dječja paraliza). Temelj izlaganja o izvrsnom zdravlju necijepljene djece Berthoud je našao u vlastitom iskustvu koje je godinama kao liječnik sakupljao, ponajviše zahvaljujući odličnoj suradnji s roditeljima od kojih je uvijek tražio povratnu informaciju o zdravstvenom stanju djeteta ili djece. Najčešće povratne informacije su bile:
- „Moje dijete počelo je kašljati odmah nakon cijepljenja“.
- „On ima stalnu infekciju uha od kada je cijepljen“.
- „Moja 16-godišnja kći uopće nije cijepljena. I gotovo nikada nije bolesna. Ako se i razboli, to traje najviše dva dana“.
- „Susjedova djeca cijepljena su prema programu cijepljenja“. Djeca su neprestano bolesna i primaju antibiotike“.
Na temelju osobnih iskustava, Berthoud je istražio i zdravstveno stanje necijepljene djece diljem svijeta – njegova iskustva dijele mnogi diljem svijeta:
EUROPA
U Englenskoj je liječnik Michel Odent u provedene dvije strudije dokazao da djeca koja nisu primila cjepivo protiv hripavca 5-6 puta manje obolijevaju od astme u usporedbi s djecom koja su cijepljena protiv hripavca. Prva studija provedena je kod 450 male djece iz tzv. „La Leche League,“ dok je druga studija provedena kod 125 djece u „Steiner school.“
Diljem Europe skupina liječnika, uglavnom pedijatara proučavala je 14,893 djece u „Steiner school“ u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Švicarskoj te su otkrili da su djeca koja žive u „antropozofskim kulturama“ gdje se cijepljenje uveliko izbjegava, mnogo boljeg zdravlja od cijepljene djece. Jedan od istraživača u Njemačkoj istaknuo je kako su u Istočnom Berlinu, prije pada Berlinskog zida, djeca imala mnogo manje alergija od one u zapadnom Berlinu i uopće, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.
U Španjolskoj je 1999. dvoje liječnika, Xavier Uriarte i J. Manuel MarAn, objavilo rezultate istraživanja koje su proveli u razdoblju od 1977. do 2000. kod 314 djece. Za ovu skupinu djece bilo je značajno slijedeće: porod kod kuće i prirodan porod, produženo dojenje, bez cijepljenja, edukacija o holističkom zdravlju bez primjene alopatije. U grupi ove djece nisu zabilježene nikakve ozbiljne bolesti, svega nekoliko hospitalizacija radi traume (ozljede), i 3,3 % djece asmatičara u usporedbi s 20 % asmatične djece u općoj populaciji.
SAD
U SAD-u je stopa autizma sada već vrlo visoka, 1:100. Ona djeca koja nisu cijepljena uveliko se mogu pohvaliti znatno boljim zdravstvenim stanjem, jer broj bolesne a necijepljene djece pokazuje golemu suprotnost u odnosu prema broju cijepljene djece u ukupnoj državnoj statistici. A diljem SAD-a već je vrlo dobro poznata činjenica da se djeca Amiša u pravilu ne cijepe te da su izvrsnog zdravlja. Američki pedijatar Robert Mendelssohn, napisao je 1980-ih knjigu pod nazivom How to Raise a Healthy Child in Spite of Your Doctor („Kako odgojiti zdravo dijete usprkos vašem liječniku“). Danas je poznato da su sva djeca čiji liječnici su bili „učenici“ dr. Mendelssohna odličnog zdravlja. A pedijatar Françoise Berthoud 1985. preveo je knjigu na francuski jezik.
NOVI ZELAND I AUSTRALIJA
Na Novom Zelandu provedene su dvije studije, jedna 1992. a druga 1995. Obje studije jasno su pokazale da djeca koja nisu bila cijepljena imaju mnogo manje alergija, manje upala uha, manje tonzilitisa, manje prehlada, manje epilepsije i manje poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje. I u Australiji je još od 1940-ih poznato da su necijepljena djeca zdravija od one cijepljene!
JAPAN
Zanimljivo razdoblje u Japanu je zabilježeno od 1975. do 1980. Naime, tada je odlučeno da se djeca prvi puta cijepe u dobi od 2 godine, a ne u dobi od 2 mjeseca. Razlog ovoj odluci je bilo otkriće povezanosti cjepiva sa sindromom iznenadne smrti dojenčadi. Rezultati ovog istraživanja objavljeni su u časopisu Pediatrics, a pokazali su da je od 1970. do 1975. bilo 57 slučajeva ozbiljnih i teških reakcija na cjepivo, uključujući i 37 smrtnih slučajeva. U razdoblju od veljače 1975. do kolovoza 1981. zabilježeno je osam slučajeva ozbiljnih reakcija na cjepivo, uključujući tri smrtna slučaja. Na žalost djece i njihovih roditelja, u Japanu je ponovno vraćen standardni program cijepjenja. Ipak, istraživanja pokazuju da je imunološki sustav snažniji kod djeteta u dobi od dvije godine nego kod dvomjesečnog djeteta.
Provedeno je još jedno istraživanje čiji rezultati su objavljeni u časopisu o alergijama i kliničkoj imunologiji (Journal of Allergy and Clinical Immunology). U ovoj studiji istraženo je 11,531 dijete u dobi od 7 godina, a rezultati su slijedeći: kod djece cijepljene u dobi od 2 mjeseca zabilježeno je 13,8 % slučajeva astme, kod djece cijepljene u dobi između 2 i 4 mjeseca zabilježeno je 10,3 % slučajeva astme, a kod djece cijepljene nakon dobi od 4 mjeseca bilo je 5,9 % slučaja astme. Stoga su se provoditelji ove studije upitali: Kakvog bi zdravlja bila djeca kada ih uopće ne bismo cijepili?
NJEMAČKA 2012.
Posljednjih godina sve više se provode neovisna istraživanja u svrhu usporedbe zdravstvenog stanja djece koja su cijepljena prema programu i djece koja nisu cijepljena. Sva dosadašnja istraživanja potvrđuju postojeće sumnje kada je u pitanju stvarna učinkovitost cjepiva i njihova sigurnost. Ono što je najvažnije od svega je da su cijepljena djeca bolesnija i mnogo češće podvrgnuta različitim i brojnim medicinskim tretmanima i terapijama za razliku od djece koja nisu cijepljena. Dokazano je da cijepljena djeca 2 do 5 puta češće oboljevaju od dječjih i drugih bolesti, a znatno je učestalija pojava alergija u usporedbi s necijepljenom djecom.
Stoga se od ove godine (2012.) u Njemačkoj provodi veliko istraživanje o zdravlju djece – cijepljene i necijepljene, a do sada je uključeno više od 17.000 djece u dobi od 0 do 17 godina. Istraživanje je pokrenuo Andreas Bachmair, a u istraživanje su uključena djeca i roditelji iz SAD-a i Španjolske. Također se sakupljaju podatci o osobnim iskustvima roditelja i njihove djece, podjednako necijepljenih i cijepljenih (prve informacije o ovom istraživanju dostupne su na: www.vaccineinjuri.info
Naravno, ovo istraživanje kao ni mnoga druga prije, nisu praćena u glavnim medijima, niti ih financiraju nacionalne ili međunarodne zdravstvene organizacije. Sva dosadašnja neovisna istraživanja, pa tako i ovo najnovije u Njemačkoj, već sada pokazuje da se kod cijepljene djece mnogo češće javljaju određene bolesti i poremećaji: astma, tonzilitis, kronični bronhitis, sinusitis, alergije, ekzemi, infekcije uha, dijabetes, poremećaj spavanja, mokrenje u krevet, disleksija, migrene, hiperaktivni poremećaj i deficit pažnje, epilepsija, depresija, spor razvoj sposobnosti govora i motoričkih kretnji.
Njemačko istraživanje još uvijek je u tijeku, a prvi rezultati koji se odnose na djecu u Njemačkoj pokazuju da su cijepljena djeca češće bolesna te je kod njih češća pojava astme, peludne groznice i neurodermatitisa; gotovo 10 % cijepljene djece ima alergiju, 12,8 % djece ima herpes (usporedbe radi, kod necijepljene djece zabilježeno je 0,5 % slučajeva herpesa), a 11,8 % djece ima upalu srednjeg uha (Otitis media), stopa hiperaktivnog poremećaja i deficita pažnje također je mnogo češća kod cijepljene djece. Nadalje, stopa sinusitisa (upala sinusa) kod djece je dosegla 32 % što je alarmantno za dječju dob, a raste i stopa pojave bradavica kod djece. Također se istražuje pojava rjeđih bolesti i poremećaja kod cijepljene i necijepljene djece. Već sada je uočeno da necijepljena djeca imaju vrlo nisku incidenciju slijedećih bolesti i poremećaja (navodim samo neke): disleksija 0,21 %; depresija i mokrenje u krevet, celijakija 0,12 %; osjetjivost na gluten 0,41 %, a gastroezofagealni refluks 0,06 % .
Iz navedenih razloga mnogi s nestrpljenjem očekuju prave i točne rezultate ovog istraživanja koje će nam otkriti bitne razlike u zdravlju između ne cijepljene i cijepljene djece. Na žalost, u Hrvatskoj takvo istraživanje nije moguće, jer prema zakonu sva djeca se moraju cijepiti prema utvrđenom programu, a roditelji koji to odbiju završe na – sudu i moraju platiti kaznu. Najavljen je „pravni okvir“ do kraja ove godine koji će omogućiti djetetu da tuži roditelje ako su oni odbili cijepiti svoje dijete, a ono je oboljelo od bolesti koja se mogla spriječiti upravo cijepljenjem. Pitam: A koga može tužiti sve veći broj roditelja čija djeca su teško oboljela upravo nakon cijepljenja? Djeca u Hrvatskoj sve su bolesnija. I to je činjenica koju nitko ne može opovrgnuti. Potrebno je naglasiti kako nisu cjepiva jedini i isključivi krivac za loše zdravstveno stanje djece, no potrebno je pokrenuti stručne rasprave na temelju postojećih istraživanja koja nedvojbeno pokazuju da su necijepljena djeca – zdravija!
Rođena Marija Kuhar, dr. vet. med.
Srpski megalomanizam nema granica
Kako je srpski narod obolio od kompleksa velikosrpstva. Otkuda ta bolest Srbima. Niti jedan drugi narod u Europi, tako malen i zaostao, nema takve agresivne bolesti kao Srbi. Neki misle kako im je to donijelo svetosavlje kao nekakva posebna religija u kojoj su oni sebe stavljali iznad drugih naroda. Sjetimo se njihove povijesti kada su bili nekakvo malo pleme koje je slijedilo hrvatski narod još iz onih seobskih dana. Pratili su Hrvate u stopu sve do Bijele Hrvatske u Poljskoj gdje ih je jedan dio pokatoličen u takozvane Lužičke Srbe s kojima ovi svetosavski Srbi ne surađuju.
Srbi su nakon seobe Hrvata selili sve do grčke pokrajine koja se i danas zove Serbila. Ali nisu opet mogli bez Hrvata i vraćaju se do istočne granice Hrvata. I samo zahvaljujući Hrvatima za vrijeme Tomislavove Kraljevine Hrvatske i pobjede nad Bugarima Srbi su uspjeli povijesno kao narod preživjeti. Sjetimo se kada im je Kralj Tomislav spasio kneza Zahariju i nakon pobjede nad Bugarima vratio ga u Srbiju. I trebala su proći stoljeća da taj uz pomoć Hrvata jedva preživjeli narod postane glavni neprijatelj svih susjeda na prostorima oko sebe.
Ratovali su s Grcima pa s Bugarima u Prvome i Drugom balkanskom ratu 1912. i 1913., da bi 1914. svojim terorističkim atentatom u Sarajevu izazvali Prvi svjetski rat u kojemu su se podijelili oni koji se bili na strani Srba i protiv Srba. I od tada dolazi ono najgroznije razdoblje za hrvatski narod kada se pod ondašnjim pritiscima sve hrvatske zemlje iz Austrougarske pripajaju u zajedničku državnu tvorevinu Slovenaca Hrvata i Srba s kojima počinje najteže doba za hrvatski narod. Povampireni Srbi nasrnuli su na Hrvate kao drugo srpsko pokatoličeno pleme u toj njihovoj tvorevini koju su podržavali pobjednici u Prvome svjetskom ratu. To se ponavlja nakon prvog raspada jugotvorevine i nastaje novo još strašnije doba za Hrvate. Sada pod maskom jugokomunizma Srbi obnavljaju drugu jugokomunističku tvorevinu koja genocidom Bleiburške tragedije želi uništiti Hrvate. I to je sve potrajalo do Domovinskoga rata u kojemu Hrvati osamostaljuju samo jedan dio onih hrvatskih zemalja koje su unišle u prvu jugotvorevinu a to su Bosna i Hercegovina, Boka, Srijem i Vojvodina.
Srpski megalomanizam se ne da ukrotiti niti hrvatskim olujnim pobjedama. Oni nikako ne mogu shvatiti da se nalaze u zemlji i državi Hrvata Hrvatskoj a ne u nikakvoj Srbiji. Poznate su one njihove agresivne krilatice: "Gdje je Srbin, tu je i Srbija!" i "Svi Srbi u jednu srpsku državu!". I kako ih izliječiti kada su toliko od te opake bolesti oboljeli, s njihovim agresijama pri čemu im zorno pomažu hrvatski ili poluhrvatski izrodi. Oni još uvijek misle da se nalazimo u jednoj državi nekakvoj velikoj Srbiji, što im je u svoje vrijeme jasno poručio i jedan odnarođeni Hrvat Stipe Mesić da nisu srpsku zemlju donijeli na opancima u Hrvatsku nakon sječe glava Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu. Za Srbe u Hrvatskoj nema srpske zemlje niti će je ikada biti! Oni imaju svoju zemlju Srbiju i ako žele živjeti u Srbiji neka tamo idu ako im se ne živi u zemlji Hrvatskoj!
Mate Ćavar
Orjuna...
"To će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj"
HAAŠKA PETA KOLONA
U petak na dan izricanja presude generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini prave novine, kakve već Jutarnji list već jest – perjanica EPH holdinga – željela je biti ispred vremena i prostora. Za provedbu protuhrvatske politike određena je Snježana Pavić – perjanica EPH holdinga. Dat joj je zadatak da ocrni hrvatske generale, Hrvate, Hrvatsku, Oluju, a prije svega predsjednika Franju Tuđmana. No, prevarili su se. Theodor Meron ih je „preduhitrio“, pa su odmah s portala skinuli svoj mućak. Evo kako je on glasio sve do pravedne oslobađajuće presude u Den Haagu. Tekst je nedirnut i sa svim je jugoslavenskim jezikom kojim se iz dana u dan sve više služe ove YU novine.
Kada danas ujutro šef Haaškog suda Theodor Meron bude čitao pravomoćnu presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču , s treskom će se zalupiti vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti. Kako god Žalbeno vijeće Haaškog suda odreže kaznu dvojici generala, smanji je ili potvrdi, to će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj.
Jasno je da Haaški sud sudi pojedincima, a ne državama baš u namjeri da se krivnja individualizira, a ne da je generacijama poslije kao teret nose cijeli narodi. Jasno je i da će tu kaznu odslužiti dvojica konkretnih ljudi, Gotovina i Markač, obojica danas 57-godišnjaci, pojedinci sa svojim osobnim životima.
Jedan je kao dječak pobjegao preko granice i mijenjao kontinente živeći život pun pustolovina poput nekog superjunaka, drugi je krotko gradio karijeru u policiji bivše države. Krenuli su u život u različitim pravcima, da bi ih spojio rat devedesetih i Carla del Ponte. Danas se u Haagu izriče pravomoćna presuda njima dvojici, ne državi, no simbolički je haaški proces za Oluju bio proces tuđmanovskoj Hrvatskoj devedesetih.
Protjerivanje Srba
Činjenica je da je haaška optužnica za Oluju iskonstruirana za politički i vojni vrh države, a ne za šefa specijalne policije, naftaša i generala s biografijom legionara. Tako je zločin u Gruborima (počinili su ga specijalci, a njihov nadređeni nije osigurao da počinitelji budu kažnjeni, što bi, recimo, bio ključan krimen da se htjelo suditi za njihova nedjela u Oluji) ovdje tek jedan element široko postavljene optužnice.
Po Haagu, nije Markač kriv za ubojstva kao što je Blaškić odgovarao za ubojstvo u Ahmićima, nego prije svega zato što je poslužio Tuđmanu, Gojku Šušku i Zvonimiru Červenku, prvoj trojici iz optužnice, u provedbi cilja o protjerivanju Srba iz Hrvatske.
Remetilački faktor
Optužnica protiv Gotovine ili Markača nije poput one kakvu je Haaško tužiteljstvo pisalo protiv, recimo, generala Sefera Halilovića, optuženog pa oslobođenog optužbe za pokolj u Grabovici u Hercegovini. Ključni zločin za koji odgovaraju Gotovina i Markač nisu ubojstva više od 150 staraca preostalih nakon Oluje, ni pljačka i palež stotina sela, nego protjerivanje većine srpskog stanovništva s područja oslobođenog u Oluji.
Tuđman je smislio cilj koji nikada nije tajio: Hrvatska bi bila stabilnija s manje Srba, često je to ponavljao i u javnim prigodama. Te Tuđmanove izjave uzeli su haaški tužitelji, dodali im Brijunski transkript i napisali optužnicu. Na Brijunima je dr. Franjo Tuđman 31. srpnja 1995. okupio vojni vrh i ondje su smislili kako provesti taj plan protjerivanja Srba, smatra Tužiteljstvo, a potvrdilo je prvostupanjsko vijeće Haaškog suda.
Taj plan o protjerivanju “remetilačkog faktora”, kako je Tuđman zvao Srbe, proveli su artiljerijskim napadom prva dva dana Oluje: napali su Knin i druge gradove granatirajući ih tako nasumično da su među stanovništvom izazvali paniku, pa su ljudi u strahu pobjegli i zauvijek napustili svoje domove.
Ono što je uslijedilo poslije, ubojstva, pljačke i palež, to nije bilo unaprijed smišljeno, ali se moglo očekivati, piše Haag, a cilj svega bio je spriječiti povratak Srba, što je osigurano kasnijim diskriminacijskim mjerama hrvatske Vlade, koja je dvjema uredbama oduzela imovinu odbjeglim Srbima planirajući njihove kuće pokloniti koloniziranim bosanskim Hrvatima.
Na Brijunima su uz Franju Tuđmana bili ministar obrane Gojko Šušak, general zbora Anton Tus, generali Pavao Miljavac, Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Željko Glasnović, Marijan Mareković, Petar Stipetić, Josip Lucić, Imra Agotić, admirali Ante Budimir i Davor Domazet i brigadir Mirko Norac. Gotovina i Markač također. Zašto su samo oni optuženi?
Konačna kazna
Nije dr. Franjo Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu. Krajina je zasuta lažnim lecima kojima se srpsko stanovništvo poticalo na bijeg, otvoreni su im koridori za izlazak, a predsjednikova poruka da ostanu nije zvučala umirujuće, nego prijeteće. Većina srpskog stanovništva je otišla: za to će danas konačnu kaznu saslušati šef specijalaca i zapovjednik jednog od dva operativna sektora u operaciji Oluja.
Haaška presuda će najglasnije odjeknuti u javnosti, ali najveći posao u zatvaranju ratnog poglavlja hrvatske povijesti obavljaju domaći sudovi: Glavaš služi kaznu za zločine u Osijeku, Merčep tek čeka na presudu za zločine iz 1991. Oni prvi, poput Norca, već izlaze iz zatvora. Lora, Sisak, Kerestinec - diljem Hrvatske, manje ili više uspješno, lokalni sudovi čiste zajedničku prošlost od zločina i nepravde.
Theodoru Meronu, predsjedniku Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i predsjedniku Žalbenog vijeća Haaškoga suda u slučaju Markač-Gotovina
Mehmetu Güneyu, članu Žalbenog vijeća, i
Patricku Robinsonu, članu Žalbenog vijeća
ZAHVALA
Vrlo poštovana gospodo!
S velikom radošću i najvećom osobnom zahvalnošću pišem Vam iz Zagreba, Republike Hrvatske. Hrvatica sam, liječnica i majka trojice sinova, koji su u razdoblju od 1991. do 1995. godine branili svoju domovinu Hrvatsku od strašne i moćne vojne agresije iz Beograda i Srbije, kao i naoružanih Srba u Hrvatskoj.
Moji sinovi, kao i većina od oko 500.000 hrvatskih branitelja, vratili su se, hvala Bogu, živi, dok su se 50-ak tisuća mladih ljudi vratili kao teški ili nešto lakši invalidi. Oko 20.000 hrvatskih branitelja ostavilo je svoje dragocjene mlade živote na bojištima diljem napadnute Hrvatske. Desetak tisuća civila, muškaraca, žena, djece i staraca, mučenički su masakrirani i bačeni u preko 150 masovnih grobnica. Oko 8.000 hrvatskih vojnika i civila bili su zarobljeni i boravili mjesecima po logorima u Srbiji, gdje ih je oko 300 i mučenički ubijeno. Oko 1.500 Hrvata još se vode kao nestali i ne zna im se za grobove. Smrtno je stradalo i preko 400 djece. Oko 400.000 Hrvata je prognano iz svojih domova u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Mnogi gradovi i sela, poput Vukovara, Dubrovnika, Zadra i drugih, razoreni su, a gospodarski, kulturni i sakralni objekti uništeni.
Hrvatski vojnici, pod svojim zapovjedništvom, su časno i hrabro branili i oslobađali okupirana područja Hrvatske, uz potporu molitve cijeloga naroda, čudesno je, uz Božju pomoć, David pobijedio Golijata, agresora. Odlučujuće nije bilo najveće naoružanje, nego srce hrvatskih junaka da po svaku cijenu obrane svoj dom i domovinu, svoje najmilije.
Tijekom srpske agresije od 1991. godine, kada su željeli osvojiti Hrvatsku i stvoriti Veliku Srbiju, hrvatski narod je bio žrtva najvećih zločina, kao i u nametnutoj zajedničkoj državi Jugoslaviji, od 1918.- 1990. godine. U isto vrijeme Srbi su širili u svijet, za vrijeme posljednjeg rata, kao i ranije, zastrašujuću promidžbu kako su oni žrtve Hrvata.
S lažima i klevetama nastavili su i nakon svoga poraza u ratu.
Uz pomoć svojih moćnih prijatelja u svijetu i hrvatskih izdajica na vlasti u Hrvatskoj, nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i promjene vlasti 2000. godine, slijedile su teške i neutemeljene optužnice Haaškoga suda nad najvišim hrvatskim vojnim i policijskim zapovjednicima, generalom Antom Gotovinom i generalom Mladenom Markačem, kao i nad preminulim čelnicima Republike Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom, a i nad svim vojnicima Hrvatske vojske, za zločinački pothvat, tobože protjerivanja Srba iz Hrvatske, a koji su zapravo planski, po uputama svoga političkog i vojnog vodstva, sami otišli.
Prvostupanjska presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na 24 i 18 godina zatvora bila je šokirajuća ne samo za njih, nedužne, nego i za cijeli hrvatski narod, kao žrtvu srpske agresije.
Kao vjernički katolički hrvatski narod, uz svoje svećenike i hijerarhiju svoje Crkve, godinama smo, dok je trajao postupak u Haagu, podizali svoje oči i ruke k nebu i molili se za pravdu i istinu.
Sa velikim strahom i tinjajućom nadom, na svim trgovima i u domovima diljem Hrvatske i svijeta, gdje god Hrvati žive, čekali smo 16. studenog 2012. godine, u 9 sati, izricanje odluke Žalbenoga vijeća Haaškoga suda.
U trenutku vaše odluke o slobodi naših generala Ante Gotovine i Mladena Markača, poštovani suci, kao da se nebo otvorilo, nastala je erupcija neviđene radosti i sreće. Zazvonila su zvona zagrebačkih crkvi.
Poštovani suci, skinuli ste tešku i nepravednu ljagu sa naših generala, Hrvatske vojske, naše države Hrvatske i cijeloga hrvatskoga naroda.
Hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač isti dan vratili su se časno svojim obiteljima i svojoj domovini, za koju su bili spremni položiti svoje živote, a dostojanstveno su podnijeli i žrtvu višegodišnjeg pritvora zbog lažnih optužbi.
Nakon njihova dolaska na Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu i neviđenoga slavlja preko 150.000 ljudi na trgu, otišli smo na sv. misu zahvalnicu u zagrebačku katedralu, gdje su se hrvatski generali klečeći zahvalili i pomolili na grobu hrvatskog mučenika u komunizmu, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca i blagopokojnog velikog hrvatskog kardinala, rodoljuba i humanista Franje Kuharića.
Svete mise zahvalnice služile su se također u mnogim crkvama diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa i svijeta.
Zbog te velike radosti, osobito kao veličanstveni dar čudesne Božje milosti, pred 18. studenog, dan tragedije 1991. godine do temelja razrušenog herojskog grada Vukovara, poštovani predsjedniče Žalbenoga vijeća, gospodine Meron i poštovani članovi Vijeća, gospodo Güney i Robinson, neizmjerna vam hvala na vašoj pravednoj odluci, a vaša imena ostat će zlatnim slovima zapisana u hrvatskoj povijesti. Nikada vam Hrvati to veliko djelo neće zaboraviti! Svojim činom spasili ste univerzalno dostojanstvo pravde, istine i prava, kao i čast međunarodne sudske institucije koju ste predstavljali.
Molimo se da dragi Bog obilno blagoslovi vas i vaše obitelji, narod kojem pripadate, kao i cijeli vaš život i daljnji profesionalni rad na sreću mnogih pravednika i za opće dobro čovječanstva.
Jedino nam je žao i ne možemo razumjeti članove Žalbenoga vijeća, suce Fausta Pocara i Carmela Agiusa, katolike iz Italije i Malte, koji su glasovali protivno, a znali su što je pravda i pravno ispravno. Neka im dalje govori njihova savjest, a mi im opraštamo i Bogu ih preporučamo.
Sa usrdnom molitvom za sve ljude i osobnom zahvalnošću, s najvećim poštovanjem sucima Theodoru Meronu, Mehmetu Güneyu i Patricku Robinsonu
dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
U župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradišci, obilježena je 18. studenoga osma godišnjica ubojstva mons. Kazimira Višatickog, župnika i dekana.
Središnji dio komemorativnog obilježavanja godišnjice bilo je misno slavlje koje je predslavio mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, u koncelebraciji s dvojicom braće pokojnog mons. Kazimira, mons. dr. Karlom Višatickim, profesorom na KBF-u u Đakovu i župnikom u Budžaku i preč. Adolfom Višatickim, župnikom u Lištanima i Odžak-Ćaiću i livanjskim dekanom, te domaćim župnikom vlč. Perom Čolićem i još 4 svećenika. Bilo je nazočno 15-ak časnih sestara i stotinjak vjernika, javlja Ika.
U propovijedi biskup Semren je podsjetio da je životna misao vodilja vlč. Kazimira Višatickog bila: Znam komu sam povjerovao. "Vlč. Kazimir hranio se Isusovom riječju i kruhom koji On daje, a to je kruh Njegova tijela. Zato se nije bojao i nije napuštao ovu župu i povjerene mu vjernike, ostao je u Bosanskoj Gradišci da svjedoči Isusovu ljubav do kraja, dajući tako i svoj život. A to je najveće svjedočanstvo; to je mučeništvo. Zato ga ne zaboravljamo, zato mu spomen čuvamo, zato se sastajemo na molitvu o obljetnici njegova ulaska u puninu života u Bogu.Samo život koji se živi za druge vrijedan je življenja. Stoga slaveći Euharistiju – slavimo i život, njegov uskrsli život u Kristu", rekao je biskup.
Mons. Kazimir Višaticki rodio se 4. ožujka 1939. u Čatrnji kod Bosanske Gradiške, a za svećenika je bio zaređen 29. lipnja 1963. Kao svećenik djelovao je u župama: Stara Rijeka, Prnjavor, Dolina, Drvar i Budžak, a za župnika u Bosanskoj Gradiški imenovan je 1999. godine.U večernjim satima 18. studenog 2004., u župnoj kući u Bosanskoj Gradišci je ubijen.
M.M.
dnevno.hr, 19.11.2012.
Je li sloboda naših generala nova zabluda?
Neovisno o okolnostima koje nam se nameću (na pojedinačnom ili društvenom planu), mir, vjeru i samopouzdanje nikada ne smijemo izgubiti. "Jedino ako budućnost postane jača od prošlosti, pokrene se sadašnjost." (E. Fischer). Ovaj citat je sličan izjavi generala Gotovine, po izlasku iz zatvora: „Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“!
Čitavo povijesno iskustvo upozorava nas da bez hrabrosti čovjek nikada "ne bi dostigao ono što je moguće, kad ne bi stalno iznova posezao za onim što je nemoguće" (M. Weber). Građani Hrvatske su oslobađajućom presudom našim generalima doživjeli katarzu i moralnu satisfakciju. Hoće li biti novih ucjena, oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču, sada kada po diktatu pristupamo EU? Moj odgovor je potvrdan!
Carla Del Ponte je smislila zatvorsku kaznu za naše generale o prekomjernom granatiranju i zločinačkom poduhvatu, kako bi se, ne samo, generale Markača i Gotovinu, nego i Hrvate moglo sustavno progoniti i/ili ucjenjivati! Po čijem političkom diktatu je bila optužnica, vrijeme će pokazati. Kazna neće sustići domaće EU poltrone, koji su se bestidno Tužiteljici dodvoravali. Olako su pristali, i nikada se ne distancirajući od Šeksove slugansko niske retorike: „Locirati, identificirati, uhititi i transferirati“! Domaći egzekutori, po nalogu Carle Del Ponte su Šeks, Mesić i Sanader. Isto bi danas uradili Pusička i Milanović! Sve su to EU poltroni. Ti, i njima slični, likovi su (ne)izravno odgovorni svojom ulizničkim pozicijama prema EU birokratima. Zar raniji ministar vanjskih poslova Jandroković nije, svojevremeno izjavio da su u Hrvatskoj „indentificirali skupine EU skeptika“?! Ponavljam, ponosan sam što sam na toj listi! Nekako u isto vrijeme general Gotovina poručuje iz zatvora da Hrvatska treba ući u EU! Što mu je to trebalo? Dosta mi je lažne euforije kod oslobađajućih presuda naših generala od strane (svih) političara i novinarskih piskarala koji su, svojevremeno, glorificirali „pravednu“ optužnicu Carla Del Ponte. Svoje oduševljenje s Narodom želim sada „prizemljiti“.
Parafrazirajući L. Dumura, najveća prijevara je kada se od politike kao „umijeća služenja narodu“, aktualni političari uvjeravaju narod da su u (EU) službi moćnih za dobrobit građana/ki Hrvatske. Strah od demokracije zamjenjuju strahom od opozicije, gubljenja vlasti, a koju mogu prevladati sluganskom politikom prema EU birokratima. Za njih je vlast isto što i strast, a politika egzistencijalna udomiteljica. Gore spomenuti eupoltroni su oličenje beskičmenjaštva. Umjesto obrane generalima, odlučili su se za dodvoravanje i ucjenama EU birokrta. Jezgrovita definicija Meše Selimovića o takvim ljudima glasi: "Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta". Dragovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od nacionalnih interesa .
Politika kao sudbina
Prvu sociološku monografiju «Politika kao sudbina» napisao je prof. dr. Esad Ćimić u ex-Jugoslaviji 1982. godine. Iako je ta knjiga prvi prilog fenomenologiji političkog stradalništva za vrijeme socijalizma, naišla je na oštru kritiku ovdašnjih državotvornih sociologa. Tako je svojevremeno dr. Arif Tanović napisao da je Ćimićeva knjiga «carstvo anarhije bez ikakvih obvezujućih društvenih normi». Tanović je imao toliko drskosti ustvrditi da (jednopartijska) politika nije pogubna, nego je „karakter Ćimićeva sudbina». Kažem „drskosti“, jer je upravo Ćimić u svojoj knjizi detaljno progovorio da su ondašnji političari bili neobvezni polagati račune «raji» (i) zbog političkog načela monizma «demokratskog centralizma». Upravo ta sintagma bila je legitimno sredstvo korištenja pozicija uskog kruga „režimlija“ kod obračuna s neistomišljenicima. Zato je Tanović napravio zamjenu teza optužujući za loš karakter čovjeka koji je za partijsku kaznu dobio Zadar, kao odredište ideološki nepodobnih sociologa (u bivšoj Jugoslaviji). Ćimićeva knjiga bila je i ostala prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Danas, četiri desetljeća poslije, politika je i dalje za mnoge sudbina. Ali, kakva? Ona je carstvo za beskičmenjake, EU poltrone i „raj” za kleptomane. Moj prijatelj, mr. sc Vlado Rapan- pukovnik hrvatske vojske je prije dva mjeseca kazao kako vidi dvoje „njegovih suboraca da izlaze iz zatvora, a dvojica političara- ulaze“. To njemu (već danas) nije satisfakcija, a najvjerojatnije će biti u pravu!
Što je to moralna satisfakcija u odnosu na pravdu?
Poduža je lista političara u lociranju, identificiranju, uhićenju i transferiranju naših generala u Haag . Nagrađeni su političkim pozicijama, a umjesto da osjećaju nelagodu, general Gotovina ih nije upitao: „Što mi uradiše loše sluge, loših gospodara“!
Što se trebalo Generalu Gotovioni zahvaljivati vlastitim egzekutorima, nakon sedam godina robijanja?
To samo on zna! Je li im oprostio? Ako da, zašto istima zahvaljivati?! Hoće li general Gotovina progovoriti kao ratnik koji je (u video zapisu) napao „suborce“ nazvavši ih „vandalima i ratnim profiterima”, (kada mu je, nakon veličanstvene akcije Oluja bila povrijeđena čast)? Hoće li će onima, (kojima će se skoro suditi) koji su bili ratni profiteri, a neki ubijali civilne žrtve rata sada oprostiti, zaboraviti ili - zahvaliti?! Teško pitanje za generala Gotovinu. Odgovorom na to pitanje može učvrstiti ili razbiti svoj mit legendarnog branitelja Hrvatske!
Zlatko Miliša
Politički zatvorenik, listopad 2012.
IZGUBILI SMO TISUĆU PUTA VIŠE!
Piše u Večernjakovu Obzoru (br. 470 od 20. listopada 2012.) novinar Davor Ivanković kako je Hrvatska u poratnoj Jugoslaviji i nakon nje izgubila oko 45,5 četvornih kilometara teritorija, od čega je skoro 44 km2 prepušteno Bosni i Hercegovini. Najveći su gubitci «još iz 1945. kad je Hrvatska ostala bez 30 četvornih kilometara kraj Bihaća».
Lijepo je to i zgodno, napose u sadašnjim okapanjima s BiH (koja nisu na zadnjemu mjestu unutarhrvatska okapanja i inventivne sudsko-medicinske rasprave o mentalnome zdravlju nekih polubogova nacije). Ganut će to mnoge hrvatske rodoljube, koji ne će ni primijetiti da je to večernjakovsko-ivankovićevsko jadikovanje nad hrvatskim teritorijalnim gubitcima ujedno i – antifašistička, upravo jugoslavenska kontrabanda.
Jer, prosječan vrli hrvatski rodoljub – s mozgom ispiranim sedamdesetak godina – vjerojatno ne će ni primijetiti, da je Hrvatska u obnovljenoj Jugoslaviji izgubila puno više od tih 45 četvornih kilometara.
Izgubila je, naime, Hrvatska tada praktično čitavu današnju Bosnu i Hercegovinu, pa je još antifašistički presječena kod Neuma i Kleka, gdje sada planira gradnju jednoga antifašističkoga mosta, kojemu – kako davno rekosmo – valja nadjenuti Titovo ime, da se ne zatre spomenik izdaji.
Izgubila je Hrvatska tada i istočni Srijem, a izgubila je i Boku kotorsku, koja je bila sastavni dio Napoleonove i habsburške Dalmacije, pa je čak i tijekom Drugoga svjetskog rata u partijskim i vojnim dokumentima jugoslavenskoga partizanskog pokreta bila odvojena od Crne Gore.
Ukratko, brojem brojeći, izgubila je Hrvatska skoro tisuću puta više od onoga što nam Ivanković i Večernjak tvrde da je izgubila, ali je – da pokažemo vlastito neznanje, nemar i političku korektnost – sve to najbolje prešutjeti.
Glavno da smo u svibnju 1945. oslobođeni, i da sada strasno uživamo u plodovima izdaje, koje nam tuđe prirepine serviraju u začinu od rodoljubne cikorije... (T. J.)
Politički zatvorenik, listopad 2012.
ZATORNICI HRVATSKE SLOBODE
U povodu knjige dr. sc. Ivana Jurića „Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju 1941.-1990.“
Knjiga dr. sc. Ivana Jurića Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju 1941.-1990. izdana je u Metkoviću 2012. godine. Autor, član Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, u njoj donosi popis stradalih Hrvata na tomu području koje su likvidirali partizani, odnosno komunisti, kao i opis poznatijih represija prema Hrvatima od 1941. do 1990. godine.
Autor odmah u predgovoru naglašava, da on ovom knjigom ne želi nikoga staviti na optuženičku klupu, te da mu je jedini cilj kazati istinu o zločinima koje su komunisti u to vrijeme počinili prema Hrvatima na području Donjeg Poneretavlja. Nepravda bi se velika napravila, kaže on, kada bi se grijesi otaca odražavali na njihove biološke potomke, kao i na njihovu širu rodbinu. Kvalificirali bismo ovo moralno i humano stajalište autora uvjetom, da potomci i rodbina počinitelja zločina ne odobravaju i ne prikrivaju zločine svojih predaka, jer je zločin prikrivati zločin. Žrtve komunizma, te najkrvavije utopije u povijesti čovječanstva , bile su ubijane, mučene, suđene na višegodišnju robiju i izvrgnute vrlo okrutnim represijama samo zato, jer su htjeli imati svoju državu u kojoj će sami odlučivati o svojoj sudbini.
Kroz poglavlja ove knjige autor daje prikaz civilnih osoba koje su jugoslavenski komunisti strijeljali u bivšemu kotaru Metković od 1941. do 1944. godine, iznosi zločine jugoslavenskih komunista na tomu području nakon Drugoga svjetskog rata, opisuje stradanja pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske iz Donjeg Poneretavlja na Križnome putu, navodi izjave naredbodavatelja zločina na Bleiburgu o tim zločinima, opisuje patnje križara na tom području, prikazuje stradanja katoličkih svećenika od komunista. U posebnom poglavlju autor piše o konclogorima u Hrvatskoj od 1945. do 2010. godine, osobito o Lepoglavi, Golom otoku i sv.Grguru, i o udaru komunista na Hrvatsku seljačku stranku. On posvećuje posebno poglavlje represiji jugoslavenskih komunista prema pojedincima i skupinama (npr. prema Matici hrvatskoj) na području koje obrađuje. Među brojnim interesantnim prilozima knjige, autor navodi tekst Rezolucije Skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, te izvatke iz Rezolucije Europskog Parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu.
Čitajući u ovoj knjizi o užasnim zlodjelima komunista, čitatelj bi mogao sebi postaviti pitanje, zašto je komunizam, koji sebe prikazuje kao teoriju i praksu oslobođenja čovjeka, njegova „razotuđenja“ od društveno-klasnih struktura koje čovjeka otuđuju od njega samoga, od njegove biti, zašto je komunizam gdje je god došao na vlast, stvorio neslobodno društvo, i u svijetu poubijao nekoliko puta više ljudi nego fašizam i nacizam zajedno? Zašto se Marxov ideal zemaljskog raja pretvorio u zbilju zemaljskog pakla? Je li možda komunistička politička praksa iznevjerila svoju teoriju, ili je već sama marksističko-komunistička teorija idejni izvor nečuvenih zločina koje su komunisti počinili gdje god su došli na vlast?
Ne upuštajući se ovdje u podrobniju raščlambu marksističko-komunističke ideologije (o tome više u mojoj knjizi Nedovršena Hrvatska, Mostar 2008.), možemo na postavljeno pitanje dati sljedeći odgovor: nije komunistička politička praksa iznevjerila marksističko-komunističku teoriju, nego je upravo ta teorija izvorište zločinačke komunističke prakse. Ideologija koja je odgovorna za preko 150 milijuna ubijenih, uglavnom nevinih civila, diljem svijeta ima klasnu mržnju kao svoju idejnu bit.
Marksistički komunizam, u samonametnutoj ulozi prisilnog usrećitelja čovječanstva, ne ubija određene ljude zato što su počinili neko zlo, nego zato, jer on smatra da je sama njihova egzistencija zlo, da oni pripadaju klasi ljudi koja je štetna za ostvarenje sretne budućnosti čovječanstva. Marksizam uvodi pojam objektivne krivnje. On smatra, da takve ljude treba „istrijebiti“ kao korov. Stoga u ulozi društvenog darvinizma i socio-političke eugenike marksizam nožem kida „bolesni“ dio društvenog tkiva.
Ovakvo ideološko shvaćanje ovlašćuje komunističku partiju da uvodi teror, da upravlja svim aspektima osobnog i društvenog života. Neistomišljenik postaje neprijatelj, dušmanin, zločinac. Njega komunizam sotonizira i s njim postupa kao sa životinjom lišenom osobnog dostojanstva. Radi ove fatalne iluzije većina počinitelja komunističkih zločina vrše zločine mirne savjesti, smatrajući da time preuzimaju ulogu babica koje pomažu da se rodi novi čovjek, da tako promiču povijesni napredak društva, da su u trendu objektivnih dijalektičkih zakonitosti prirode i društva.
Do kojih je misaonih perverzija marksističko-komunistička ideologija došla, neka posluži primjer pojma slobode. Marksistički komunizam razlikuje negativnu od pozitivne slobode. Pozitivna sloboda bi bila kada pojedinac želi ono isto što želi društvo, odnosno kad društvo želi isto što žele i njegovi pojedini članovi. Negativna pak sloboda je ona, koja je odraz društvenih suprotnosti, plod antagonističkog karaktera društva. U negativne slobode bi spadale npr. „buržujske“ temeljne slobode (osobne, političke, socijalne, gospodarske i kulturne). Da bi se, prema Marxu, ostvarila u društvu pozitivna sloboda, potrebno je eliminirati sve posredničke strukture između pojedinca i društva (npr. državu, pravo, moral). Što je više jedinstva i podudarnosti između htijenja pojedinca i društva, to je više pozitivne slobode. Stoga na putu prema pozitivnoj slobodi treba najprije uspostaviti jedinstvo u društvu, pa makar i prisilnim putem. Drugim riječima, najprije obavijesne službe, policija i vojska moraju obaviti svoj posao „čišćenja“ terena, moraju „likvidirati“ klasne neprijatelje, pa se tek tada stvaraju uvjeti za uspostavu pozitivne slobode. No kako klasni neprijatelj nikada ne spava, čistke se moraju stalno provoditi.
I eto ti teoretskog opravdanja za Gulag, Bleiburg, Katinsku šumu i bezbrojna ostala stratišta i grobišta na kojima je komunizam povećavao „podzemni bataljun“ svojih žrtava. Tada nas ne smije čuditi činjenica, da je u Hrvatskoj u poraću (nakon 8. svibnja 1945.) protjerano, progonjeno, zatvoreno, mučeno ili strijeljano više Hrvata nego zajedno građana u silama Osovine (Njemačkoj, Italiji i Japanu), da je više strijeljano članova vlade NDH nego što je, nakon čuvenog postupka u Nürnbergu (20. rujna 1945. do 1. listopada 1946.) osuđeno na smrt i obješeno prvaka Hitlerova Trećega Reicha, te da je više progonjeno novinara i svećenika nego sve skupa u silama Osovine (Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945.-1990., Zagreb 1998., 71.-72.). Tada nas ne smije čuditi ni podatak, da je komunistički režim od 8. svibnja 1945. do Božića te iste 1945. godine, dakle u razdoblju poraća, ubio svakog šestog Hrvata.
Ovo je samo jedan primjer kako marksističko-komunistički utopijski mit o totalnom oslobođenju opravdava komunističku praksu totalnog ropstva, mučenja i smaknuća, i kako se obećano prometejsko samoostvarenje čovjeka pretvorilo u njegovo lucifersko samouništenje. Promatrajući sve ovo, moramo se složiti s mišljenjem, da je komunizam primjer paranoidne crte koja se provlači kroz povijest. Izgleda da je ta crta endemična čovjekovoj naravi. Ona se očituje u sklonosti prema pretjeranom misaonom pojednostavljenju složenih društvenih fenomena, što je često spojeno s emocionalnim uzbuđenjem, skoro hipnotičkom povodljivošću za vođom ili za dogmatskim sustavom vjerovanja.
Čitajući u knjizi koju prikazujemo opsežne podatke o komunističkom progonu svećenika, redovnica, redovnika i ostalih vjernika, kao i podatke o posebnoj okrutnosti prema Katoličkoj crkvi, možemo se zapitati, zbog čega ova sotonska mržnja? Tako npr. u strogo povjerljivu pismu od 11. svibnja 1945. britanski veleposlanik pri Svetoj Stolici izvješćuje svoga ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena o masovnim pokoljima katoličkih svećenika, redovnica, redovnika, sjemeništaraca i braće laika u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju, koje su komunisti nakon zauzimanja tih mjesta ubili bez suda i suđenja. Radi se o 157 biskupijskih svećenika, 80 redovnika, 9 sjemeništaraca i 10 braće laika. Ovo su samo ona umorstva koja su počinjena do 11. svibnja 1945. (Hrvatsko slovo, 1. 12. 2006.).
Odgovor na gornje pitanje je jasan. Komunizam ne podnosi teističku religiju, jer je on sam svjetovna religija. Ostaviti svakom komunistu da vjeruje ili ne vjeruje u Boga, značilo bi priznati prvenstvo osobne savjesti u odnosu na dogme marksističke ideologije, pretvoriti te dogme od čvrste vjere u nesigurnu vjerojatnost.
Knjiga dr. sc. Ivana Jurića obiluje dokazima o progonu vjere i vjernika, od tragičnih sudbina pojedinih katoličkih svećenika, od orkestriranih protuvjerskih demonstracija, postavljanja zamki naoružanih ljudi kod župnih kuća, od devastacije sakralnih objekta, pa do članaka iz javnih medija koji ovaj progon vjere i vjernika opravdavaju kao „odbranu narodnih interesa“.
Možda bi netko mogao primijetiti, kako je neuputno da se sada otvaraju rane prošlosti, kada nam je potrebna sloga radi sučeljavanja s neizvjesnom budućnosti koja prijeti Hrvatskoj zbog regionalnih udruženja i zbog pristupanja Europskoj Uniji koja je u krizi. A preduvjeti sloge su oprost i pomirba. No, ova primjedba ne stoji. Najprije da pojasnimo pojmove oprosta i pomirbe. Ja mogu oprostiti nekome tko mi je nanio zlo i bez njegova pristanka na oprost. Oprost je jednostran čin koji rasterećuje od gorčine i mržnje onoga tko oprašta. Pomirba je dvostran čin. Nema pomirbe ako onaj koji mi je nanio zlo, ne uvidi da je počinio zlo, ako se zbog njega ne kaje, i ako ne obeća da to više ne će učiniti. Dakle, jedan od preduvjeta pomirbe i kajanja je spoznaja počinitelja da je počinio zlo. Spoznaja istine.
U Hrvatskoj ovaj preduvjet pomirbe nije u potpunosti ostvaren. Komunistički zločini se prešućuju, ili skrivaju pod plaštem antifašizma. Dok se ne otkrije potpuna istina o stradanjima Hrvata tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, ne možemo se nadati zacjeljenju rana hrvatskoga naroda. Zločini koje su počinili jugoslavenski komunisti, koji uključuju i one najteže, kao što su ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida, moraju se javno otkriti i osuditi.
Uostalom to izričito zahtijeva i spomenuta Rezolucija Skupštine Vijeća Europe iz siječnja 2006. godine, koju autor donosi u cijelosti u prilogu knjige. U Rezoluciji, među ostalim, stoji, da komunističke totalitarne režime karakteriziraju bez izuzetka teška kršenja ljudskih prava, koja uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te nedostatak političkog pluralizma (točka 2.). U Rezoluciji se nadalje ističe, da nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je to učinila sa zločinima nacional-socijalizma (točka 5.). Skupština Vijeća Europe smatra, da je svijest o tim zločinima jedan od preduvjeta njihova izbjegavanja u budućnosti, i da ta svijest igra važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja (točka 7.). Rezolucija poziva sve postkomunističke stranke, da se nedvosmisleno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima i da ih potpuno jasno osude (točka 13.).
Knjiga koju prikazujemo jedan je od priloga za ostvarenje ovih smjernica Rezolucije Skupštine Vijeća Europe, jer se Hrvatska ni do danas nije u potpunosti razračunala sa svojom polustoljetnom krvavom i tamnom komunističkom prošlošću. Žrtve ove najkrvavije utopije u povijesti ljudskog roda još se uvijek skoro tjedno otkrivaju u masovnim grobištima diljem Hrvatske. Ova knjiga dr. sc. Ivana Jurića još je jedan poticaj da se ozbiljno priđe dekomunizaciji hrvatskoga političkog i društvenog ozračja. Da se zakonski zabrani veličanje bilo koje totalitarne ideologije i njezinih simbola, od kukastog križa, crnih košulja, do crvene petokrake i srpa i čekića. Treba u sklopu te dekomunizacije brisati iz hrvatskog Ustava spominjanje odluka ZAVNOH-a kao jedne od izvorišnih osnova hrvatske države, jer znamo da je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ koja je osloboditeljsku borbu protiv fašističkog okupatora Hrvatske nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku i komunističku Jugoslaviju, a nikada za samostalnu Hrvatsku.
Nažalost u današnjoj Hrvatskoj ovo nije provedeno, pa imamo npr. ulice, trgove i udruženja koji nose imena komunističkih zločinaca. Pola stoljeća je jugoslavenska komunistička diktatura gradila negativnu percepciju Hrvatske i Hrvata te poticala mržnju prema Katoličkoj crkvi i prema hrvatskoj nacionalnoj državi. Sada u novijoj povijesti sustavno se pokušavaju rušiti ugled i čast hrvatskih branitelja iz obrambenoga Domovinskog rata, kao i zasluge za stvaranje hrvatske države prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Hrvatsko domoljublje i rodoljublje naziva se šovinizmom, a obrana hrvatske države od pobunjenika koji su htjeli odcijepiti dio njezinog državnog teritorija naziva se „zločinačkim pothvatom“.
Knjiga dr. sc. Ivana Jurića koju prikazujemo, dragocjena je riznica historiografskih podataka koji su u komunističkoj Jugoslaviji bili sustavno prešućivani i krivotvoreni. Ona doprinosi spoznaji cjelovite istine o događajima naše nedavne prošlosti. Knjigu karakterizira humanističko-kršćanski pijetet prema žrtvama svih totalitarnih režima, bez ideološke uskogrudnosti i politikanstva. U tomu ona predstavlja ugodnu razliku od mnogih uradaka režimskih povjesničara, koji se nikada nisu oslobodili ideološkog gledanja na povijest, niti od crno-bijele rigidne podjele na „naše“ i „vaše“ žrtve. Treba svaku žrtvu, ako je moguće, identificirati i dostojno pokopati. Ispravno stajalište prema svim mrtvima, njihova osnovna ljudska prava i svetost njihovih grobova, ujedno su i najbolje jamstvo da se ovakvi zločini ne će ponoviti u budućnosti. Ova nas knjiga upozorava, da se mora prekinuti zavjera šutnje u odnosu na komunističke zločine koji su naneseni hrvatskom narodu.
Čestitam dr.sc. Ivanu Juriću na ovoj knjizi, čije je pisanje uključivalo dugotrajno, strpljivo i savjesno prikupljanje građe za nju. Uvjeren sam, da će ova knjiga biti nezaobilazna referentna historiografska literatura za proučavanje događaja na području Donjeg Poneretavlja od početka Drugoga svjetskog rata do oslobođenja toga područja od komunizma.
Prof. dr. Branimir LUKŠIĆ
Haški kazamat, 16.11.2012.
Hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač pušteni na slobodu
Hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač puštaju se na slobodu, poništava se nalaz o postojanju udruženog zločinačkog pothvata i prvostupanjska optužnica, rekao je sudac Theodor Meron.
Poništava se nepravomoćna presuda o sudjelovanju u udruženom zločinačkom pothvatu. Ostavlja se otvorena mogućnost izricanja osuđujuće presude po vidu alternativne odgovornosti. Na primjer, odgovornost nadređenog, rekao je sudac Meron.
Žalbeno vijeće ne vidi ni jedan propust generala Gotovine ni u obliku alternativne odgovornosti te stoga generalu Gotovini neće izreći osuđujuću presudu po alternativnim oblicima odgovornosti, rekao je sudac Theodor Meron.
Ni Mladen Markač neće biti suđen po alternativnim oblicima odgovornosti, zaključak je Haškog suda, kazao je Meron.
Dakle, Hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač su oslobođeni, a Republika Hrvatska je oslobođena stigme udruženog zločinačkog pothvata.
U ovim trenucima prema Haagu kreće zrakoplov hrvatske Vlade, te Dunja Gotovina i ministar obrane Ante Kotromanović.
Veselje širom Hrvatske.
Veselje među prijateljima i članovima obitelji hrvatskih generala u Haagu.
Hrvatska danas slavi!
Sada treba odgovornima u Hrvatskoj suditi za veleizdaju!
Podsjetnik za vjerne, a i za malovjerne, OBRANA - Broj 100, 1968.
" O B R A N A " GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA
MIR U RATU I RAT U MIRU
U pradavnini kao i danas tražio je ljudski rod put u cilju riješavanja mnogih pitanja, koja su se ticala njega, te ih je nastojao rijšiti. Čovijek se je nastojao uzdignuti iznad svoje okoline, svojih dnevnih stvari i potreba, te je tražio i nastojao naći smisao i svrhu života, tražio je polaznu točku odakle je sve to - tražio je Boga.
Primitivni čovjek, koji je živio u špilji, imao je pojam o Bogu, te ga poštivao i prikazivao na svoj način, obožavajući vatru, sunce, te ostale prirodne sile.
Od svih tih pojava nije bio izuzet niti Hrvatski narod, koji je u svojem životu u pradavnini, stoljećima prije Krista bio pobožan, vjerovao u Boga na svoj način, što svjedoče ostaci brojnih hramova onoga doba.
Hrvatski narod danas slavi Božić na posebno svečan način. To je dan izmirenja, i taj lijepi običaj živi u hrvatskome narodu koliko je poznato više od deset stoljeća. Taj lijepi običaj sili nas sve Hrvate, kako u Domovini, tako i u emigraciji, da se svi mi zamislimo prigodom ovoga Božića, te da pokušamo uvesti Božićni mir u dušama svojim, zatim u emigraciji i u Domovini.
Potreba iziskuje od nas i sili nas na taj korak. Ako pogledamo današnju situaciju u svijetu, mi vidimo, da se svijet približuje anarhiji i općem rasulu. Ako se podje tim putem dalje, opća katastrofa je neminovna. Komunističke fraze odviše su otrcane, da bi mogle išta pozetivno učiniti u pogledu općeg mira, a mi vidimo, da im nije niti stalo do toga, već jedino do prevlasti u svijetu.
Kršćanstvo se jedino suprostavlja dekadenci našega vremena i nastoji da putem vjere spasi i preporodi suvremeno društvo.
Isus Krist kao Sin Božiji, rodjen u Betlehemskoj štalici, postavši čovjekom, bio je historijska ličnost što potvrdjuje povijest, bio je preporoditelj ljudskog roda, koji je utonuo u najteže opačine u vrijeme Kristova života.
Krist je donio ljudskom rodu puninu i smisao života, vratio je mir u duše ljudi. Ne postoji Bog radi ljudi, već ljudi postoje radi Boga. Nije Bogu potrebno, da ljudi vjeruju u njega, već je potrebno samim ljudima radi njihiva života. Razlika medju ljudima postoji radi toga, što su neki od njih imali sreću, da Boga upoznaju, dok drugi nisu imali te sreće, i još uvijek lutaju i tumaraju tražeći Boga i Njegov mir.
Hrvatski narod je religiozan, kao što je to bio i u davnini, te je našao mir u dući svojoj i to ispoljava prigodom velike svetkovine Božića. Neka i ovaj nadolazeći Božić bude prilika, da Hrvati u Domovini i u emigraciji postignu mir u dušama svojim!
Drugi dio hrvatskog naroda, koji je islamske vjeroispovijesti, slavi Boga na svoj način prema nauci svoje vjere. Premda je taj dio Hrvata različite vjeroispovijesti od Hrvata katolika, medju njima vlada sklad, te se nikada ne dogadja da Hrvati, vjernici jedne vjere ometaju vršenje vjerskih dužnosti vjernicima druge vjere, premda su pomiješani i žive zajedno, a često slave svi zajedno vjerske blagdane jedne i druge vjere. Tako je u krilu Hrvatskog naroda postignuta ekumenska snošljivost davno prije ekumenskog Koncila koji je zauzeo stanovište, kakvo već davno postoji u praksi u hrvatskoj Bosni.
Hrvatskom narodu je potreban Božićni mir usred rata!
Kada bude taj i takav mir postignut medju Hrvatima, tada se može pomišljati na uspjeh u borbi za slobodu Hrvatskog naroda. Hrvatski narod se nalazi u borbi, u predvečerje teških i sudbonosnih dogadjaja, koji će mu bezuvjetno donijeti posljedica. Te posljedice mogu biti dobre, a mogu biti i zle. To ovisi o volji i spremnosti hrvatskog naroda na rad i žrtve, koje će mu biti nametnute.
Dogadjaji unutar hrvatskog naroda pokazuju preporod kod hrvatske mladeži u cilju hrvatske državne nezavisnosti, a ta se pojava najviše odrazuje kod mladih hrvatskih intelektualaca. Taj pokret mlade hrvatske generacije stavlja Jugoslaviju u pitanje. Razvitak dogadjaja izvan tako zvane Jugoslavije a na njezinim granicama, razvijaju se takodjer u smijeru, koji stavlja Jugoslaviju kao takvu u pitanje.
Hrvatski narod u Domovini budno prati sve dogadjaje, te nastoji svaki pokret iskoristiti u svoju korist. Sve to upućuje Hrvate u emigraciji, da zbiju svoje redove bez obzira na razliku u mišljenju, jer im je isti cilj: Sloboda hrvatskog naroda i uspostava samostalne Hrvatske Države. To je cilj kojemu ide Hrvatski narod u Domovini i emigraciji. U toj akciji će sudjelovati čitavi Hrvatski narod u Domovini i u iseljenoj Hrvatskoj. Netko više, netko manje. O tome koliko će tko biti spreman u danom času, ovisiti će tok borbe za slobodu, kao i njezin uspjeh. Neka si nitko ne pravi iluziju, da će sloboda biti donešena na tanjuru. To je izvan svake sumnje.
Za slobodu i samostalnost svoje Države morati će Hrvatski narod doprinijeti velike žrtve. No sve te žrtve i sva zla, koja će Hrvatski narod morati pretrpjeti biti će male, ako ih se usporedi sa robstvom, u kojem se sada nalazi Hrvatski narod, jer to robstvo priječi Hrvatski narod njegovom napredku, te ga gospodarski i biološki uništava. Zato se Hrvatski narod treba spremiti ubrzanim tempom za borbu, čiji ishod treba osigurati hrvatskom narodu slobodu i bolju budućnost kao slobodne Hrvatske Države.
U toj borbi ne treba imati mržnje prema nikome. Svaki Hrvat treba samo izvršiti svoju dužnost prema svojemu narodu i prema svojoj Domovini. Tu treba slijediti svijetle primijere hrvatskih boraca, koji su pali u borbi za Hrvatsku državu u drevnoj prošlosti kao i za vrijeme zadnjega rata. Treba slijediti primjere i onih boraca, koji nisu Hrvati, ali su pali za slobodu svojeg naroda protiv isto takvog neprijatelja, kojega ima i Hrvatski narod.
Potrebno je sjetiti se tom prilikom hrabri boraca Alcatraza, koji je bio svjetionik u borbi španjolskog naroda protiv najazde internacionalnog komunizma, u kojemu su bili zastupani današnji gospodari Jugoslavije, tlačitelji Hrvatskog naroda.
Treba se sjetiti tom zgodom i riječi hrabrog borca Antonia Rivera, koji je bio teško ranjen u Alcatrazu, a koji je rekao svojim suborcima : "Pucaj, ali ne mrzi!".
Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje, već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskom narodu i budućim hrvatskim pokoljenjima, kojima će sloboda biti životno pitanje.
S tim mislima, draga hrvatska braćo, želimo vam svima i to Hrvatskom narodu u Domovini i emigraciji Sretan Božić i Novu Godinu, a Hrvatima islamske vjeroispovijesti sretan Kurban Bajram sa napomenom da je potreban Hrvatskom narodu Božićni mir usred rata.
ČESTIT BOŽIĆ !
BAJRAM MUBAREK OLSUN !
SRETNA NOVA GODINA 1969!
Ive Graničar
Novi svjetski poredak i religijsko-politička pozadina vladavine antikrista
Britanija se posredstvom masonskih loža koristila Židovima
Knjiga »Vladari svijeta« Mladena Lojkića nalazi se na vrhuncu svoje aktualnosti. Obnovljeno izdanje aktualno je jer su donedavni drugo-rangirani vladari svijeta (nakon britanskih imperijalista), Židovi, o kojima Lojkić opširno govori, nakon dužeg povijesnog procesa zauzeli prvo mjesto i engleske masone polako potisnuli na svoje vlastito nekadašnje drugo mjesto. Govori li knjiga samo o Židovima kao etničkoj ili vjerskoj kategoriji? Ne, knjiga govori o sotonističkoj masoneriji koja je u pokrštenoj Europi kroz cijelu povijest prolazila kroz razne transformacije okultnih društava da bi preko Engleza u svoje mreže, radi jačanja vlastitih financija i mogućnosti subverzivne špijunaže, uvukla i Židove, što je bogatim Židovima (obitelji Rothschieled i Rockefeler) omogućilo da u suradnji s Englezima ulože trud oko obnove drevne židovske države, i u krugovima anacionalnih Sjedinjenih Američkih Država naprave jaki lobby kojim je, u suradnji s Englezima, SAD gurnuo u cijeli niz ratnih operacija, koje na početku XXI. st. Americi uopće ne koriste nego joj čak škode (kako su u svojoj knjizi »Izraelski lobi i američka vanjska politika« dokazali i proizraelski (!) autori J. M. Maersheimer i S. M. Walt, Alfa, Zagreb, 2008.).
Da bi nametnula svoju moć u svijetu, a posebno u Europi, Britanija se posredstvom masonskih loža koristila Židovima, koji su u revolucionarnim pokretima XIX. st. zajedno s ostalim masonima postupno srušili kršćansku sliku svijeta: u Njemačkoj Britanija je plasirala plaćenog novinara britanskih imperijalista,1 koji je objavljivao i u Americi - Židova Karla Marxa kojeg je nadzirao britanski židovski barun Lionel Rothshield,2 u idućem stoljeću u Rusiji se oko dizanja oktobarske revolucije također poslužila Židovima, Trockim, Lenjinom i svojim gruzijskim agentom Staljinom, a preko Rothschielda u ime cionističke ideologije godine 1917. obećala im je vratiti ih u njihovu pradomovinu Palestinu, s namjerom da Britanci preko Palestine ovladaju komunikacijama na Bliskom Istoku i Sueskim Kanalom u smjeru Indije, tadašnje najvažnije britanske kolonije. Uostalom, jedan Rothschield je u Palestini postajao većinski vlasnik zemlje i bio je britanski čovjek, te se ideja tako i mogla ostvariti. Ali, time se ujedno dogodilo i utemeljenje proširene židovske svjetske moći, preko nove države Izrael. Ako su do sada vladali bankarstvom i političkim zakulisnim igrama, utemeljenjem Izraela masoni su dobili još jednu državnu silu, koja je od 1948. g. sticala ne samo promičbeno-diplomatsku nego i vojnu moć, te se na arapskim teritorijima sve uspješnije širila, jačajući tako stratešku poziciju masonerije - koliko na Bliskom Istoku toliko i u svijetu.
U povijesnom kontekstu možemo reći da židovsko-američki promičbeni, ekonomski i vojni napadaji na Irak, Libiju, Siriju i Iran u oči zazivanog III. svjetskog rata imaju religiozni i apokaliptični karakter. Autori knjige »Izraelski lobby« tvrde da Amerika i naftne kompanije nisu imale niti jedan motiv za napadaj na Irak i ostale zemlje Bliskog Istoka. Ako motiv za napadaj na arapske zemlje nije bio ekonomske prirode, kakve je prirode bio? Prema Izraelu Shahaku i njegovoj knjizi »Židovska povijest, židovska religija« godine 1993. izraelski premijer Arijel Sharon najavio je stvaranje Izraela u biblijskim granicama. Ta najava ukazala je na rušenje arapskih država, jer vladari svijeta odlučili su stvoriti novu državu u granicama od egipatskog Nila pa sve do rijeke Eufrat (obećanje po bibliji: Gen. 15:18) i iranskih granica. Zašto? Zato jer su, prema očitoj procjeni britanske i židovske masonerije, sazrjeli uvjeti za nove političke odnose u kojima će Novi Jeruzalem postati središte svjetske političke i religijske moći, kojoj će na čelu biti novi mesija, kršćanstvu poznat kao antikrist. U tom kontekstu masonerija je poduzela sve potrebne mjere i izazvala sve neophodne škandale da se uzdrma glavna zapreka svjetske i židovske masonerije – Katolička Crkva, te su još u srednjem vijeku učinili sve što je potrebno da sa kršćanske vjerske i političke scene uklone red templara i hospitalaca slamajući tako spletkama i subverzivnim postupcima papinu vojsku i katoličku vojnu moć Europe (u čemu su i uspjeli, pa su postali puni samopouzdana: zločin se isplatio!).
Lojkićeva knjiga »Vladari svijeta«, kao i mnoge druge njegove knjige, na popularan način daje pregled temeljnih i najvažnijih podataka o tome koliko se dugo britanska, europska i svjetska masonerija trudila da (služeći se i surađujući na tome sa Židovima iz masonskih loža) razori duhovnu i političku moć kršćanstva, dajući nam uvid u temelje jednog povijesnog procesa dekristijanizacije i ateizacije svijeta na kojem nakon mnogobrojnih ratova, na scenu stupa nova pseudo-religija i politička moć britanske monarhije i Židova koji su zajedno stvorili uvijete za porobljavanje svijeta - u kojem kršćanske vjere, morala i ideala svetosti više nema. Knjiga je na sličan način i neovisno od engleske znanstvenice Naste Webster, (kao i Frances Yates) koja se bavila analizom ezoterije i djelovanja okultnih pokreta, došla do istih ili sličnih zaključaka. Radoznali čitatelj ovim pregledom dobiva vrlo dobar uvid u strahote koje su uzdrmale svijet i koje će ga dovesti do preobrazbe u Isusu Kristu,
Bilješke:
1. Tarpley, Webster, "Protiv oligarhije", Zagreb, 2008.
2. Manifold, Deirdre: “Rakovski”, u: Prema svjetskoj vladi, Novi svjetski
poredak, Zbor “MI”, Zagreb 1997., str. 59.
3. »Skroman utjecaj nafte«, str. 183., ili poglavlje »Irak i snovi o preobrazbi Bliskog istoka«, str. 284.-300.
Mr. sc. Emil Čić, akademik HAZUD-a
www.hrvatski-fokus.hr, 9.11.2012.
Antifašizam je najviše zlorabljena riječ u cijeloj hrvatskoj jezičnoj povijesti
Zlorabljene riječi vode do trajnoga moralnog i vrjednosnog siromaštva
Svaki napredni jezik se tijekom vremena nadopunjuje, prilagođava i modernizira. Stvaraju se nove riječi a zamjenjuju stare ili strane, a velika pozornost posvećuje se očuvanju pravilne upotrebe i značenja riječi. Jezik je važan ljudski i nacionalni čimbenik i odraz kulturnog, povijesnog, nacionalnog i razvojnog identiteta svake napredne nacije. Zato se o njemu u naprednom razvojnom društvenom sustavu, posebno iznimno jako vodi nacionalna briga. Tako bi trebalo biti i s našim hrvatskim jezikom, koji se ustvari stalno modernizira i proširuje. Upravo je nedavno dobio nekoliko izrazito lijepih primjera novih hrvatskih običnih riječi kao: dodirnik, iskočnik, rasprodajnica, pretjecajnik ili proširnica, koje jasno i slikovito zamjenjuju strane riječi. Ali, je li dovoljno što sve činimo za našhrvatski jezik u njegovom najznačjnijem dijelu?
Razvijeni ljudski jezici, koji se sastoje od nekoliko stotina tisuća riječi, uglavnom se u normalnoj uporabi koriste u znatno manjoj mjeri. Velika većina su obične riječi i koriste se u razgovoru, izražavanju ili opisu. Njihova gramatička nekorektnost, nerazumjevanje ili čak zloraba, nema značajnijih posljedica za pojedince ili sredinu. Međutim, svaka riječ u rječniku nema istu važnost i težinu u ljudskom govoru ili pisanom obliku. U svim jezicima postoji mali broj izričito važnih riječi, i njihove krive interpretacije, nerazumjevanje i zloupotrebe, odnosno negativne manipulacije s tim riječima koje traju duže vremena, mogu imati nesagledive posljedice. Te su riječi vezane za područje ljudskog inženjeringa, i značajno i tragično mogu poremetiti društvene i gospodarske procese, kao i odnose među ljudima.
Zato je vrlo važno znati, da koliko je korisno uvođenje novih riječi i modernizacija jezika, toliko je neuporedivo više važno očuvanje točnih značenja i nadopuna važnih postojećih riječi, njihova pravilna upotreba uz upozorenje na negativne manipulacije s značenjem riječi, što se ne događa u potpunosti kod nas u Hrvatskoj. Te važne riječi su se vrlo vješto i perfidno koristile ili se koriste pri negativnoj manipulaciji uma stanovništva, što je vrhunsko umijeće totalitarnih ideološko političkih sustava, naročito komunizma, ali i svih tranzicijskih postkomunističkih sustava. Vladajuće strukture novih postdiktatorskih sustava koje se služe negativnim manipulacijama riječima u borbi za vlast, i oni pojedinci koji ih demokratskim glasovanjem biraju, ni danas ne razumiju u potpunosti, ili ne mogu razumjeti, sve ključne i važne riječi svoga jezika, a time ni moderne svijetske vrijednosne razvojne procese. Čuvanje značenja važnih riječi je posebno kritično značajna za jezična podrućja zemalja, koja su bile ili jesu pod utjecajem negativnih manipulacija, u koje spada Hrvatska, kao posebno specifični i teški stoljetni slučaj svih vrsta negativnih manipulacija riječima.
Na žalost, u slobodnoj Hrvatskoj danas smo svjedoci svakodnevnim negativnim manipulacijama i zlorabi riječi u političkom, moralnom, povijesnom i gospodarskom jezičnom području u najgorem mogućem obliku, rijetko viđenom u jezičkim manipulacijama širom svijeta, nastavljajući tako tradiciju negativnih manipulacija iz komunizma i komunističke Jugoslavije. To je znak i da hrvatski jezik, hrvatski riječnik i hrvatski leksikon, još uvijek nedovoljno točno obrađuju, definiraju i moderniziraju važne ključne riječi hrvatskog jezika, što velikim dijelom omogućava i danas ove negativne manipulacije nad nama.
Tragične manipulacije ključnim riječima
Ljudi okupirani svakodnevnim problemima većinom ne primjećuju, ili nemogu primjetiti, sve medijske, pisane ili političke govorne varijante negativnih manipuliranja riječima i neistinama, kao i sve namjere njihovih korisnika koji su uglavnom pod zaštitom najvišeg vrha vladajućeg političkog sustava. Ako pak i vide, ne obraćaju posebnu pozornost tome, ili iz nemoći ignoriraju i prešućuju manipulacije. Ali negativne manipulacije ključnim riječima nisu tako nevažne, naivne i nebitne, kako se to obično mislilo i misli kod nas. Ustvari, stalne i dugotrajne negativne manipulacije ključnim riječima mogu voditi do nesagledivih posljedica i ljudskih žrtava, a u ekstermnom slučaju mogu izazvati i skrivene mentalne poremećaje velikih ljuskih razmjera, što se danas očituje skoro u svim komunističkim, postkomunističkim ili nazadno religioznim sredinama.
Naprimjer, negativno manipuliranje s osnovnom biti jedne od najvažnijih i najkompleksnijih riječi u modernoj civilizaciji “razvoj” (zajedno sa njenim složenicama), dovelo je cijeli komunistički svijet u zaostajenje u svim područjima ljudskog dijelovanja, tijekom cijeloga trajanja komunističkih diktatura a i dugogodišnje poslije njih. Jer nikada u povijesti ljudske civilizacije nisu važne riječi bile tako tragično krivo zlorabljene i shvaćane, kao pri komunističkim revolucijama i komunističkim diktaturama, kod nas i svuda po svijetu.
Nikada u ljudskoj povijesti radnička klasa, seljaci, inteligencija, kreatori, službenici, brojni potkazivači i agenti, članovi komunističke partije kao više ljudske klase, cijeli narod, nikada nisu toliko bili prevareni, poniženi i vrijednosno razvojno osakaćeni kao u komunizmu (komunističkom socijalizmu), iako su uporno radili i stvarali komunistički svijet svojih diktatora, i bezvrijedne vrijednosti koje su samo oni koristili.
Čineći to tijekom duljeg vremenskog perioda i ne znajući pravo značenje riječi “razvoj”, izgubili su svoje viskoprofitne proizvode koje su nasljedili iz predhodnog naprednijeg sustava ili potencijalne koje su mogli sami stvoriti da nisu bili negativno manipulirani. Posljedice toga vidljive su i danas jer je praktično nemoguće značajnije osvojiti viskoprofitne proizvode u području profitnog znanja, što je najvažniji faktor zapošljavanja i gospodarskog rasta i moći. To je danas povlastica samo razvijenih nemanipuliranih društvenih sustava, koji svoje građane nisu pretvarali u ideološke robove.
Josip Broz je najveći dugogodišnji negativni ideološki manipulator riječima koji je ikada postojao. Zaražen boljševičkim ideološkim mentalnim virusom koga je prenio na mnoge u svijetu i na žalost na mnoge unazađene Hrvate, koji ga jedini danas i službeno slave i cijene.
Ne razumijevajući kritično važnu riječ “razvoj” i gubeći profitno razvojnu vrijednosnu utrku s protivničkim tržno kapitalističkim slobodnim svijetom, komunisti su morali manipulirati i zlorabiti važne riječi slobodnog svijeta kao: “demokracija, antifašizam, sloboda, razvoj, moral, povijest, proizvod, proizvodnja, vrijednosti i slično”. Nazivali su tim imenima svoj nazadni komunistički zločinaćki sustav, svoje masovne okrutne zločine, svoje primitivne moralne i gospodarske vrijednosti. Pomoću represivnih zločinačkih mjera, podrške ideoloških manipulatora riječima i medija, ideoloških jezikoslovaca i povjesničara, prisilno su postupno uvjeravali i mentalno nazadno mjenjali narod, pokušavajući ostvariti svoje bolesne i nestvarne ideje. Zlorabiti bit važnih riječi ljudskog inženjeringa od gospodarskih do moralnih, oduvijek je bio, i uvijek će biti, razlog općeg stagniranja, te moralnog i gospodarskog izopačenja.
Vodimo li dovoljno brige o sebi i hrvatskome jeziku?
Jesmo li nešto naučili od naše teške prošlosti nakon dugotrajne negativne manipulacije riječima? Izgleda ne mnogo, jer danas uporna negativna manipulacija i zloupotreba jedne važne strane riječi u hrvatskom jeziku, ne izaziva posebnu pozornost, upozorenje i zabrinutost hrvatskih jezikoslovaca, kao ni svih nas. Ta se je riječ, koja ima iznimno veliko društveno, moralno i gospodarsko značenje, počela ponovo pretjerano često netočno koristiti zadnjih (desetak) godina, za nešto što nije, ili nije u cijelosti, iskrivljujući smisao značenja i svoje poruke. Tako je ta važna strana riječ postala danas u hrvatskom jeziku netočna, otrcana, neupotrebljiva, perfidna i zbunjujuća. Kako se pri manipulacijama koristi većinom u pogrješnoj usporedbi, ili lažnoj namjeri objašnjenja, povremeno je mijenjala svoje značenje i smisao do te mjere, da predstavlja potpuno suprotni pojam od onaga koji se s njom želi istaći ili objasniti.
A ta sveta moralno pozitivna (ne više u današnjoj Hrvatskoj) riječ je “antifašizam” i u osnovi označava suprotstavljanje demokratskog svijeta agresivnom totalitarnom fašističkom sustavu i njegovim oblicima, odnosno svim totalitarnim agresivnim nehumanim sustavima, koji nepriznaju osnovne ljudske slobode i prava, i koje im antifašizam vraća. Današnja hrvatska strana riječ “antifašizam”, u bivšem jugokomunistilkom i sadašnjem ponovnom značenju hrvatskih novih ideoloških neokomunističkih jednoumnika, ustvari predstavlja nekoliko pojmova zajedno: borba za komunizam i marksizam, borba protiv kapitalizma, titoizam s jugoboljševičkim genocidom nad protivnicima, razvojni geneocid profitnog znanja, kulturocid, genetski duhovni, moralni i stvaralački poremećaj, ograničavanje svih osnovnih ljudskig sloboda. Sve potpuno suprotno od prave riječi antifašizam s kojom se komunisti manipulacijski ukrašuju i sakrivaju.
Po demokratskim moralnim i jezičnim standardima, komunizam ili ostale totalitarne diktatorske ideologije, nigdje se u demokratskom svijetu ne mogu smatrati antifašističke, osim posprdno. Antifašizam je suprotstavljanje svim totalitarnim sustavima, i kao završni cilj suprotstavljanja je stvaranje naprednoga razvojnog demokratskog i gospodarskog sustava s osnovnim ljudskim slobodama, pravima i mogućnostima za sve.Međutim, danas bivši komunisti u Hrvatskoj i njihovi biološki i ideološki nasljednici, jugokomunističku revoluciju i boljševičko-komunističku okrutnu i zločinačku borbu za vlast uz masovne poslijeratne zločine, negativnom manipulacijom riječi nazivaju i uspoređuju s demokratskom riječi “antifašizam”. Oni pokušavaju na taj način sakriti i opravdati, sve zločine i negativne događaje 45-godisnje komunističke diktature i negativnih manipulacija i jednoumlja u Brozovoj komunističkoj Jugoslaviji. I ne samo obične masovne zločine, već jedne od najokutnijih i najmasovnijih poslijeratnih zločina u borbi za vlast u svjetskoj povijesti uopće, koje i danas uspješno pokušavaju sakrivati i opravdati. Oni i njihovi nasljednici tim činom dokazuju da ni danas nisu, ni nikada ne će, i ne mogu biti, “antifašisti”, čineći tako i najveću jezičnu negativnu manipulaciju u hrvatskoj jezičnoj povijesti, koje će se sramiti i sve buduće hrvatske generacije. I ne samo da nisu “antifašisti“ već su moralni zločinci koje bi prava pravna država krivično gonila ili udaljila iz političkoga i obrazovnog sustava.
Kako je moguće da mi danas još uvijek službeno ne znamo što u biti znače dva osnovna totalitarna zločinačka sustava koja koriste negativne manipulacije riječima, pa nam se mogu podvaljivati primitivne stare i nove otrcane manipulacije, dogme i neistine? Kako je moguće da Hrvati i građani Hrvatske, posebno oni koji simpatiziraju tzv. ljevičare, ne shvaćaju posljedice negativnih manipulacija i opasnosti na svim područjima ljudskog rada i na nih same, koje donosi danasnji hrvatski neokomunizam?
Manipulacija s riječju “antifašizam”
Moguće je da se to događa, jer po brojnim pokazateljima danas u Hrvatskoj vlada neokomunistički sustav ili točnije rečeno neokomunistički kult podešen demokratskim uvjetima, formiran od ortodoksnog dijela komunističke stare elite i potpomognut od većine bivših komunista i njihovih bioloških i ideoloških sljedbenika. Moguće je, jer manipulirani glasači (gasovatelji) (jezično neobrazovani i mentalno deformirani) i dalje biraju ljude koji koriste najnegativnije manipulacije uma masa, baziranim na jugoboljševičkim i velikosrpskim manipulacijama riječi, neistinama i dogmama, potpomognim britanskim neokolonijalnim interesima.
Današnje posljedice ovih negativnih manipulacija bivših komunista mogle su se predvidjeti i uočiti, na osnovi teorije o destruktivnim političkim i religioznim kultovima i britanskim neokolonijalnim interesima, desetak godina ranije. Lako je i predvidjeti i daljna nastojanja hrvatskoga neokomunističkog kulta. Postignut je plan osvajanja vlasti na svim važnijim političkim, medijskim, obavještajnim, vojnim i policijskim, sudskim, gospodarskim i drustvenim ključnim područjima, i sada se osvajaju sporednija područja. Kralježnica hrvatskoga neokomunističkog kulta je moćna strana riječ “antifašizam”, kao lažno opojno perfidno jezično oružje i mobilizacijsko manipulacijsko sretstvo, s kojim se uljepšavaju stare dogme i s kojim se pretvara poraz, zločini i neuspjeh komunizma u prihvatljivi oblik, a postupnim uzdizanjem boljševičkog antihrvatskog diktatora i masovnog komunističkog zločinca Josipa Broza u vrhunskog zaslužnika za demokraciju i samostalnu demokratsku Hrvatsku, kao konačnog cilja opstojnosti i vladanja neokomunističkog kulta. Sve što je na tom putu, ali baš sve, postupno se ruši uz suradnju i uzdizanje svih onih, koji mogu pomoći neokomunističkoj ideološkoj borbi, i osvajanju i održavanju vlasti. Ovi ideološki ciljevi su iznad svega, od nacionalne sigurnosti do gospodarskoga i moralnog razvoja, što je danas jasno vidljivo na svakom koraku.
Neočekivana potuna politička vladavina neokomunizma u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj je teže razumljiva ako se ne zna tajna uspjeha komunističkih metoda manipuliranja riječima, kao i posljedice na ljude koje uzrokuju negativne ideološke manipulacije. Te metode negativnih manipulacija sada vrlo uspješno koristi neokomunističko vodstvo nad svima i prvenstveno nad bivšim komunističkim članovima i njihovim biološkim i ideološkim nasljednicima kao najlakše unovačene moderne robove, kojiponovnim manipulacijama postaju jeftini partijski ideološki radnici ali i neophodno potrebni glasački sroj u demokratskim uvijetima.
Deformacije dijela moždanih stanica
Metode manipuliranja masama, i metode uspješnog širenja komunizma među narodima svijeta poznate su od prije. Međutim, tek su nedavno istražene i detaljnije potvrđene nakon proučavanja nekoliko najopasnijih destruktivnih religioznih kultova koji koriste komunističke metode privlačenja i pokoravanja članova uz pomoć manipuliranja riječima o blagostanju, napredovanju i nagrađivanju za poslušni rad i prijetnjama za nepošlusnost. Zastrašujuća je činjenica moći negativnih manipuliranja riječima ovih kultova. Članovi, koji dobrovoljno pristupe tom kultu i bivaju podvrgnuti samo dijelu komunističkih negativnih manipulacijskih metoda, praktično se ne mogu samostalno odvojiti od služenja i slavljenja vrhovnoga vođe i robovskog izvršavanja njegovih želja i ideoloških obveza, i spremni su učiniti i zločine nad svima pa čak i na najbližima kako bi zaštitili kult, ideologiju kulta ili vođu. Članovi prenose ideologiju kulta na obitelj, prijatelje, sredinu i opsjednuto mobiliziraju druge za interese kulta.
Od pada pod utjecaj ovih negativnih destruktivnih kultova i mentalnih deformacija, koje su posljedice negativnih kultnih komunističkih manipulacija, nitko nije zaštićen bez obzira na obrazovanje, spol, religiju ili nacionalnost. To objašnjava sličnu doživotnu pripadnost komunizmu i vođi, od članova komunističke partije do njihovih bioloških i ideoloških nasljednika, bez obzira na nacionalnost, rasu, obrazovanje ili vjeru. Čak i komunistički pojedinci iz naroda koji su doživili genocid, mogu uz mirnu savjest biti gorljivi kultni članovi uz odobravanja masovnih zločina i genocida nad svojim i drugim narodima i veličanja ideološkog zločinca, što upravo potvrđuju primjeri danas u Hrvatskoj.
fMRI stroj – moćni računalsko programski sustav, koji utvrđuje mentalne deformacije uslijed negativnih manipuliranja riječima i koji će u skoroj budućnosti otkrivati negativne manipulatore prije nego što budu izabrani na vrhunska politička mjesta. Hoćemo li, dok ta mogućnost dođe do nas, preživjeti politički i gospodarski kao država i narod, pod razvojno nazadnom i nenarodnom neokomunističkom diktaturom?
Ali najtočniji dokazi o pogubnosti negativnih manipulacija riječima i njihovim posljedicama na ljude, kao i mogućnost liječenja od istog, potvrđuju se najnovijim znanstvenim istraživanjima ljudskog mozga pomoću usavršenog aparata fMRI (functional Magnetic Resonant Imaging) za snimanje moždanih reakcija prilikom specijalnih vizualnih i pisanih testova. Ovaj najnoviji medicinsko-računalni sustav prvi puta u povijesti omogućava uvid u ponašanje moždanih stanica na vanjske pozitivne ili negativne informacije, davajući istraživačima neprocjenjivo korisne podatke, kako o samoj osobi ili statističkoj grupi karakterističnih osoba sličnih mentalnih ili ideoloških opredjeljena, tako i o povijesnim masovnim negativnim manipulacijama masama, kao jednoj od najopasnijih mentalnih devijacija čovječanstva.
Osobe pod dugotrajnom negativnom manipulacijom razuma (u koje spadaju članovi destruktivnih religioznih kultova, totalitarno-diktatorskih sustava, posebno komunizama) imaju drugačije moždane reakcije i smanjene aktivnosti dijelova mozga na vanjska zbivanja, rasuđivanja, moralnu odgovornost, emocije i vrijednosnu kreativnost i stvaralaštvo izvan ideoloških okvira.
Ova istraživanja nedvojbeno objašnjavaju razloge ostvarenoga primitivnog vrjednosnog razvoja komunizma do genetskih kreativnih i moralnih deformiranja komunista i njihovih diktatorskih vođa od Lenjina, Staljina do Broza, koji su naivno mislili da stvaraju novi pravedni i napredni komunistički svijet, čineći zbog toga i nepotrebne masovne okrutne zločine nad protivnicima. Nerazumjevajući ključnu riječ “razvoj” ujedno su bili i mega mediokriteti ljudskog inženjeringa, dok je učinak njihovih država u korisnim i profitnim vrijednostima, pored miljunana intelektualaca i uzaludno visokoobrazovanih kadrova u komunističkim manipulatorskim uvjetima, bio jednak učinku imbecilnog i nazadnog društva, koji bi u dugoj konačnici vodio do potpune degradacije država, civilizacije i općenito ljudskog roda.
Neke od mnoštva snimaka moždanih aktivnosti pri istom testu normalne i ideološki negativno manipulirane osobe, koje pokazuju razlike u mentalnim reakcijama ljudi i smanjenim reakcijama određenih dijelovamozga (destruktivno religiozni, komunistoidni, fašistoidni ili teroristčki mentalni sklop), koje su poslužile za stvaranje moćnih defektološko računalskih programa
S fMRI istraživanjima i dokazima moždanih promjena i njihovih reakcija, također se mogu objasniti današnja vrjednosna nekreativnost vladajućih neokomunista (bivših komunista i njihove prve i druge generacije), ograničenih negativnim ideološkim komunistoidnim okvirima, kao i njihova moralna nazadnost i odanost primitivnom zločinačkom vrhovnom vođi, bez ikakve grižnje savjesti prema masovnim i monstruoznim zločinima i njihovim obiteljima, koje su počinili oni ili njihovi biološki ili ideološki predhodnici za pobjedu komunizma. Istine se opet moraju sakrivati putem svih oblika negativnih manipulacija riječima.
Kako se oduprijeti negativnim manipulacijama riječima?
Neokomunizam je, uz veliku pomoć negativnih manipulacija riječima, toliko danas ojačao uz podržavanje vodstva gotovo u svim političkim strankama i udrugama koje tamo nadziru neokomunisti, da je izvan kontrole demokratskih procesa i dijela stanovništva koji nije još pao pod potpuni utjecaj negativnih manipulacija. Čak nedavno ukidanje Vijeća za normu i standard hrvatskoga jezika od strane neokomunističke Vlade, još više će povećati nebrigu hrvatskih institucija za negativne manipulacije riječima u svim područjima dijelatnosti.
Pod ovakvim teškim uvjetima medijskoga i jezičnog terora, i populacije koja je zbog dugotrajno negativnoga ideološkog manipuliranja sklona lakim medijskim obmanama i prijevarama, vrlo se je teško suprostavljati hrvatskom neokomunizmu, bez masovnog jedinstva svih neizmanipuliranih razumnih ljudi, koji žele dobro sebi i slobodnoj Hrvatskoj. Osnova za suprotstavljanje svakom negativnom kultu je negacija i osuda vrhovnoga lažnog antifašističkog vođe bez kojeg se kult ne može širiti i postojati u bliskoj budućnosti, i pripadnost pozitivnoj religiji koja je još uvijek najjači mentalni zaštitnik od negativnih manipulacija riječima.
Zato se danas traži pozornost, reakcija i zajedništvo naprednih Hrvata i hrvatskih domoljuba i jezikoslovaca, ma gdje oni bili, da se na demokratski način (glasovanjem, referendumom, potpisima peticija) suprotstave hrvatskim neokomunističkim manipulacijama s hrvatskim lažnim antifašizmom kao temeljem neokomunističkog hrvatskog nazadnog kulta. Na taj način jedino je moguće zaustavljanje daljnjeg oštećenja moralnih i kreativnih potencijala hrvatskoga naroda, koji sve više doseže krajne kritične granice.
Treba otvoreno upoznati ljude s metodom razotkrivanja političko-ideoloških negativnih manipulatora i upozoravati s mogućim mentalnim posljedicama svakog pojedinca koji je uvučen, ili može biti uvučen u kultne neokomunističke aktivnosti i pomaganja. Ako vodstvo političkih stranaka ili udruga, nema u osnovnom programu negaciju svih totalitarnih sustava i njihovih zločinačkih vrhovnih vođa (posebno Josipa Broza), onda su oni ili direktni potpomagači ili skriveni pomagači neokomunističkog kulta bez obzira na desnu ili lijevu retoriku, te njihove manipulacije i namjere od izbornih birača mogu lako biti otkrivene.
Prilično točno svaki pojedinac može otkriti neokomunističkog manipulatora riječima i njegovo vrjednosno kreativno, duhovno i mentalno deformiranje i bez pomoći močnih najnovijih skupih suvremenih aparata, pomoću odgovora (ili pretpostavki) na pet osnovnih pitanja:
1. Stav prema komunizmu, komunističkom diktatoru Josipu Brozu i njegovim komunističkim zločinima
2. Duljina aktivnog članstva u komunističkoj partiji (ili današnjoj njezinoj nasljednici SDP-u, ili ostalim ideološkim strankama koje se nisu ogradile od zločina komunizma i Josipa Broza)
3. Napredovanje u komunističkoj partiji (ili SDP-u i ostalim ideološkim strankama) i vrsta nagrađivanja
4. Obiteljsko odgojno okruženje, broj roditelja i bliskih rođaka koji su ili su bili u komunističkoj partiji, ili sličnim ideološkim manipulatorskim organizacijama
5. Dužina školovanja i rada u negativno manipuliranim ideološkim i netržišno gospodarskim uvjetima.
Ako su pozitvni odgovori na svih pet pitanja osoba je negativni manipulator riječima a negov kreativni duhovni i vrijednosni potencijal može se smanjiti do 50 posto (i daleko više u ekstremnim slučajevima) od njegovoga prirodnog mogućeg potencijala, radi ideoloških ograničenja i mentalnih deformacija putem negativnih manipulacija riječima. Kako su takvi pojedinci skoro na svim vrhunskim političkim i medijskim pozicijama u današnjoj Hrvatskoj, potpuno je jasna sveopća gospodarska kriza te moralno i vrjednosno siromaštvo neokomunističkoga sustava i samih građana koji su žrtve istoga.
Otkrivajmo manipulatore jer su oko nas i na svim glasačkim listama. Razjasnimo i dopunima pravo značenja i opise važnih riječi hrvatskoga jezika, i nadopunimo ga s novim važnim ključnim riječima vezanim za naše karakteristično povijesno područje. Ne dozvolimo da se ikada više naš jezik ponovno koristi za nazadne, destruktivne, nemoralne i zločinačke manipulacije riječima nad nama. Vratimo ponos našemu hrvatskom jeziku a time i mogućnost profitnoga duhovnog i kreativnog nacionalnog hrvatskog stvaralaštva i visokoprofitnog gospodarskog razvoja za koje imamo pravo prema svim osnovnim ljudskim slobodama i pravima. Onemogućimo mediokritetskim neokomunističkim manijacima da nam ih oduzimaju pretvarajući nas opet u njihove, nešto modernije nego prije, ideološko mentalne deformirane robove.
Zlatko Uvanović
politika.hr, 30.10.2012.
HRVATI I BiH
Prema zadnjem popisu stanovništva Hrvatska ukupno ima oko 4.3 milijuna stanovnika, ali kad se odbije oko 200.000 onih koji borave u inozemstvu, proizlazi da u Hrvatskoj danas stvarno živi oko 4.1 milijun ljudi – govore demografski stručnjaci.
To pokazuje konstantan pad broja stanovnika koji bi bio još izraženiji kad ne bi bilo brojnih useljeničkih struja koje ublažavaju negativne posljedice prirodne i emigracijske depopulacije. Te struje umnogome su umanjile negativnu migracijsku bilancu, a time i pad broja stanovnika u zadnja dva desetljeća. Samo od 1991 – 2001 godine u Hrvatsku se iz inozemstva doselilo oko 233.000 stanovnika što čini oko 5% stanovništva zemlje prema popisu iz 2001. Radi se uglavnom o stanovništvu hrvatskog etničkog podrijetla koje je tijekom rata u “obećanu zemlju“ u “humanom preseljenju“ doselilo sa prostora bivših Yu republika. Najveći dio toga kontingenta( 80%) čine doseljenici iz BiH.
No koliko god da je to preseljenje “popravilo“ demografsku sliku u Hrvatskoj s druge strane je znatno oslabilo Hrvate u BiH.
Iseljavanje Hrvata iz BiH i njihovo preseljenje u Hrvatsku nije od jučer. Smatra se da je danas svaki sedmi hrvatski građanin rođen u BiH, a ako se govori o porijeklu nekoliko generacija, onda je to 30% pučanstva u RH iz BiH. Iz Bosne i Hercegovine Hrvate se kontinuirano raseljava kroz stoljeća. Najsudbonosnije je raseljavanje za Bečkih ratova godine 1683/99, ali i početkom 18 stoljeća osobito nakon Požarevačkog (1718) i Beogradskog ( 1739) mira kada je ustanovljena trajnija granica između Austro-Ugarske i Turske na Savi i Dunavu. Smatra se da je u tom iseljavanju u slobodne zemlje iselilo blizu sto tisuća Hrvata katolika. Iseljavanjem se nekada većinsko hrvatsko pučanstvo u Bosni pretvorilo u manjinsko. Svaki novi rat tjerao ih je iz BiH pa se tako njihov broj sve više smanjivao. Stoljećima tjerani sa svojih ognjišta utočište su najviše nalazili u matičnoj domovini Hrvatskoj gdje su se trajno zadržali, ali i u Europi i svijetu. Mali broj onih koji se vratio i vraća na pradjedovska ognjišta.
Nije samo iseljavanje utjecalo da Hrvati od nekad većinskog stanovništva postanu manjinsko.
Velike bjegove velikog broja hrvatskog-katoličkog pučanstva umnogome je uzrokovalo tursko osvajanje. No na smanjenje broja hrvatskog-katoličkog pučanstva uzrokovao je i prijelaz na islam i pravoslavlje. Povjesničari prenose vijesti da je samo u progonima tijekom 16. I 17. stoljeća na islam prešlo između 120.000 – 150.000 katolika. Također da je u roblje odvedeno na desetke tisuća.
Prelazili su i na pravoslavlje. Povjesničari prenose vijest da je uslijed progona pred Turcima katolički narod ostao bez svećenika, a pravoslavna Crkva sklapa kompromis sa turskom carevinom ( iza pada Carigrada). Sam patrijarh Genadije dobiva čast turskog paše. U takvim uvjetima širi se pravoslavlje na račun katolicizma te skoro cijela trebinjska biskupija tokom 16 i 17 stoljeća prelazi na pravoslavlje. Povjesničari pišu da, što se tiče pravoslavnih, prije dolaska Turaka o njima ima malo spomena. O njihovoj prisutnosti na prostorima BiH najbolje svjedoči srpski arhimandrit i povjesničar Ilarion Ruvarac koji spominje da je prvi pravoslavni manastir podignut u Zavali ( Hercegovina), a spominje se 1513 godine. I R. Lopašić navodi da se pravoslavni u BiH javljaju tek na početku 16. stoljeća Turci su u Bosni, na područjima koja su osvajali, naseljavali i balkanske Vlahe. Smatra se i drži kako ih je naseljeno i do 200.000. K. Draganović piše da i u samu slobodnu Hrvatsku i oslobođene krajeve za Bečkih ratova doseljava velik broj Vlaha pravoslavne vjere. Te Vlahe i pravoslavnu Crkvu Austrija tetoši i pomaže na štetu Hrvata iz svojih vojničkih ciljeva. Tijekom vremena, napose u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, te će Vlahe srpski pravoslavni svećenici učiti, da su oni Srbi, kada pripadaju “Srpskoj pravoslavnoj Crkvi“, a Mađari će ih iskorištavati, da oslabe svoju saveznu državu Hrvatsku i da Hrvatima ometaju slobodni i državni život i razvitak.
Posljednji rat u BiH također je bio tragičan za Hrvate. Današnje stanje po pitanju broja Hrvata u BiH je više nego tragično. Ono je alarmantno. Naime, neposredno prije rata u BiH je živjelo oko 760.000 Hrvata ( prema nekim podacima i do osamsto tisuća) ili oko 17% od ukupnog broja bh stanovnika ( Bošnjaka oko 43%, Srba oko 31% i ostalih oko 9%). 2010 godine broj Hrvata puno je manji i procjenjuje se da iznosi oko 440.000, iako ima podataka koji govore da ih je nešto manje, ali i onih koji govore da ih je nešto više. Navedeni broj je manji nego što je bio prije sto godina. Naime 1913. Hrvata je u BiH bilo oko 459.000, a što je još tragičnije, prema nekim navodima, broj Hrvata u BiH godišnje se smanjuje za oko 5.000 Kod Srba na primjer situacija se drastično razlikuje. Njihov današnji broj u BiH varira između 1.5 – 1.7 milijuna . No podaci koji se navode da ih danas u BiH ima 38% od ukupnog stanovništva u BiH čine se prihvatljivima. Pretpostavlja se da ih u RS živi preko1.1 milijun te da 91% stanovništva RS čine Srbi. U toj etnički i ustrojeno čistoj srpskoj državi živjelo je prije rata iznad 200.000 Hrvata, dok ih danas u toj državi ima oko 5-6% od prijeratnog broja. Sve to govori, i po tome se vidi ,da se tijekom srpske okupacije u ratu 90-tih u BiH dogodio pravi egzodus Hrvata. Mnogi se u tu zemlju nikada više nisu trajno vratili. Vratio se mali broj, a u nekim općinama nije zabilježen ni jedan hrvatski povratnik. S druge strane, a primjera radi, prema nekim podacima u RH se vratilo oko 130.000 Srba izbjeglih pred Olujom. Usput rečeno, određen broj njih vratio se i u zadnjem desetljeću i kad je posljednji popis stanovništva u RH u pitanju to govori da su srpski povratnici umnogome umanjili negativnu migracijsku bilancu, a time i pad broja stanovnika u zadnjem desetljeću.
Kad su u pitanju krajevi u BiH, iz kojih su Hrvati protjerani, onda se može reći kako je Bosanska Posavina, u kojoj je prije rata bilo preko 50% Hrvata, najuništeniji dio Bosne. U njoj je uništeno najviše imovine posavskih Hrvata. U njenu obnovu uloženo je najmanje sredstava, a od onoga što je uloženo, najmanje je dodijeljeno Hrvatima. U prosjeku je najmanje obnovljeno hrvatskih kuća. U nju se vratilo najmanje Hrvata i mada konstitutivan narod BiH hrvatski povratnici tu nemaju status ni nacionalne manjine, upozoravaju i pišu analitičari prilika u BiH. O svim tim pitanjima u Hrvatskoj se malo piše i govori. “Hrvatski“ mediji i vrh politike, kao i drugi čimbenici hrvatskog društva ignoriraju i šute o svemu tome. Nema razumijevanja , brige i interesa da se to i takvo stanje promijeni, da se Hrvatima u BiH pomogne da opstanu ,da se njihov golemi broj iz inozemstva vrati, da se održe . Kako bi svega toga i bilo, ako i kad nema razumijevanja, brige i interesa da se zaustavi egzodus Hrvata iz RH ili da se pokrenu konkretne inicijative za povratak dijaspore u Domovinu. Za takvu politiku i za takav odnos nema opravdanja. Ako su se za vrijeme rata nalazila opravdanja da se pred velikosrpskom agresijom nije moglo spriječiti masovno iseljavanje Hrvata iz BiH, onda danas nema opravdanja da se ništa ne poduzima kako bi se potaknuo povratak, odnosno stvorile pretpostavke za povratak.
RH je i po Ustavu dužna pomoći Hrvatima u BiH. Dužna je pomoći da se tu Hrvat osamostali, da se vrati, da mu se stvore uvjeti da se vrati, a kad se vrati da mu se poštuju njegova elementarna ljudska prava, pravo na jezik, kulturu, vjeru, dom. No postavlja se pitanje kako će to hrvatske vlasti pomoći osigurati kad niti ne omogućuju Hrvatima u RH da ostvare svoja građanska prava. Prema nekim stajalištima hrvatske političke elite u 90-tima u potpunosti su izdale nacionalne interese Hrvata u BiH. Opet prema drugim stajalištima takvo tumačenje je u najmanju ruku dvojbeno. Na to se može reći da, ako to i jest dvojbeno, danas uopće nije dvojbeno da su hrvatska država i njene političke elite nakon rata izdali Hrvate u BiH i njihove nacionalne interese. To ne čudi, jer su izdali i interese Hrvata u Hrvatskoj. Kad ti interesi ne bi bili izdani ne bi broj Hrvata u BiH bio gotovo prepolovljen, a ono što je ostalo bilo bi zaštićeno, bilo bi punopravno, imali bi ono što im pripada, mijenjalo bi se postojeće, jer postojeće je za Hrvate neodrživo. Za mijenjanje postojećeg RH treba imati riječ inače hrvatskom narodu ne može biti opstanka u toj zemlji. Ako svi traže i imaju svoje interese u BiH to moraju imati i Hrvati, a ne biti samo faktor koji se protjeruje. Nastavi li se dosadašnja politika, a što se Hrvata tiče, Bosna koja u prošlosti nikada nije bila srpska ( mala zemljica Bosna, koja se u najboljem slučaju sterala otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice najdalje do Vrbasa, do prije 950 godine nikada nije bila pod srpskom vlašću. Tada je osvaja srbin Časlav i vlada njome tek nekoliko godina. Poslije njega kroz daljnjih tisuću godina Srbi njom nikada nisu vladali), a u svojoj povijesti nikada kao danas manje hrvatska, više neće biti, kako je to slikovito kazao Antun Kanižlić, “ kamen pravi smutnje velike“.
Hrvati u BiH su kao rijetko koji narod tjerani u emigracije no ipak ih se nije uspjelo slomiti niti potisnuti u cijelosti s njihovih pradjedovskih ognjišta. Da bi ostatak koji se održao opstao potrebne su duboke promjene. Te promjene nije za očekivati od bivših i sadašnjih hrvatskih vlastodržaca. Stoga su prvenstveno potrebne promjene u smislu razvlaštenja dosadašnjih i sadašnjih političkih garnitura u Hrvatskoj, jer vlasti koje su proizlazile iz redova HDZ-a i SDP-a nisu se nikada ozbiljno zauzimale za Hrvate u BiH (SDP), a ako jesu, onda je to bilo samo deklarativno (HDZ) Potrebne su duboke promjene u pristupu cjelokupnoj problematici i kad su ostali čimbenici društva u pitanju, a osobito vjersko-moralni čimbenici. Duhovni pastiri malo rade na očuvanju, okupljanju i sabiranju raspršenog i razasutog stada, kako kad je to u pitanju Hrvatska, tako kad je u pitanju i BiH. Da su radili situacija ne bi bila ovoliko katastrofalna, a da to jest očigledno je. Blago je reći da su iznevjerili. Izuzev rijetkih izuzetaka niti u tom pogledu ne vrše dosljedno svoje poslanja i ne slijede dosljedno Gospodinov primjer ( Matej 18,12 sl). Zaslužuju najgoru osudu.
Valja još reći kako će slabljenjem hrvatskog korpusa u BiH jačati separatističke težnje Srba. Njihov cilj je bio i ostaje da opstanu kao RS i da prvom povoljnom prilikom proglase svoje priključenje Srbiji. Slabljenjem hrvatskog korpusa, općenito gledajući, jačat će srpske ekspanzionističke težnje i velikosrpske ideje – obnavljanje granice srpske državnosti po “istorijskim“ i “etničkim“ kriterijima.
Prva prilika, koja im se ukaže, bit će iskorištena za oživotvorenje takvih težnji i ideja.
Mirko Omrčen
Toronto, 26.10.2012.
Našim predsjednicima važniji su Srbi, nego vlastiti obespravljeni hrvatski narod
„Don’t ever try to argue with the Devil.
He's better at arguing then you are,
having had thousands years of practice“.
(Rick Warrnen)
Naši su stariji ljudi znali reći: „S Đavlom se ne prepiri, jer on je prefriganiji“. U slobodom prijevodi, na jednostavniji način, pojasnili smo sličnu uzrečicu biblijskog iskaza na engleskom jeziku.
Sram me je pred tolikim brojem hrvatskih i svjetskih uglednika, da se Predsjednik Vlade u Republici Hrvatskoj nije udostojao odgovoriti ni na jedno - od 11 pisama, koje mu je uputio akademik Josip Pečarić!? Naime, nije riječ o ljubavnim pismima (niti seksualnoj konotaciji) nego o najbitnijim i najhitnijim pitanjima nacionalne i državne opstojnosti, hrvatske povijesti i ljudskog dostojanstva.
Predsjednik Vlade u Republici Hrvatskoj, stanoviti Zoran Milanović, koji u svojim službenim posjetima svjetskim državnicima i institucijama, umjesto Republike Hrvatske predstavlja sebe. Sav važan, uman, liberalan i napredan stao je pred internacionalni auditorij u Njemačkoj i trimufalno nad vlastitim narodom – nad onima koje predstavlja, od kojih je ponikao i koji od svojih usta otkidaju za izdašnu satnicu njega i njegove nesposobne administracije – deklarirao se pred nazočnima u auditoriju da je predsjednik „slučajne države“ i „paradoksalne nacije“, što su s radošću i opširno prenijele svjetske medije. Ako bismo uzeli u obzir sveukupne istupe slučajnog premijera Milanovića u javnosti o ''državi u kojoj se čuju gusle i pucaju kubure'', onda ne možemo očekivati da takav tip ljudske spodobe ima moralnu snagu odgovoriti akademiku Pečariću na bilo koje pismo. Međutim, Milanovičeva šutnja je jasan odgovor na sva Pečarićeva pitanja, na sve prigovore i upute. Problem je, naime, u tome što njegovu šutnju mnogi ne razumiju, ili jednostavno ih ne zanima indolentnost arogantnog Milanovića, niti zabrinutost akademika Pečarić za sudbinu hrvatskog naroda.
Bolje i ne zaslužujemo
Primjera radi, nema državnika u svijetu koji ne bi odgovorio na tolika i povijesno značajna pisma. S druge strane, kad bi predsjednik bilo koje države u svijetu, demokratskog ili totalitarnog režima, rekao da je njegova država „slučajna država“ i da je njegov narod „paradoksna nacija“ - bio bi linčovan. No, do linča nije došlo! Nije došlo ni do masovnih prosvjeda za njegovu smjenu s vlasti! Nije se nijedna oporbena stranka s hrvatskim predznakom odlučila na nedolazak u Sabor – bojkotirati rad Sabora, što znači paralizirati funkcioniranje, dok se Milanović ne zahvali na dužnosti ili dok ne bude prisiljen da podnese ostavku! Konačno, ništa nisu učinili ni branitelji iz Domovinskog osloboditeljskog rata, koji su sa svojom krvlju uspostavili slobodnu i samostalnu državu – koja nije „slučajna država“, o čemu svjedoče žrtve, pogoni i razaranja!? Hrvatski branitelji, srušili ste Jugoslaviju, JNA i Veliku Srbiju, a sada niste u stanju zbaciti s vlasti u RH šaku komunista i senilnih udbaša! Zlo mi je u želudcu kad razmišljam o ovim činjenicama.
U najnovijem - Jedanaestom pismu Predsjedniku Vlade (17. 10. 2012.) akademik Pečarić, među ostalim citira kolegu akademika Slobodana Novaka (što potvrđuje naš stav): „Znak je mudrosti zaštititi se od nepravde koja nailazi. Znak je tupe neosjetljivosti ne osvetiti nanesenu nepravdu… Onaj tko svjesno stupa u zločin, lišava sebe svih ljudskih prava“. Dakle, izdaja hrvatskog naroda je najveći zločin, a zločin ne smije proći bez kazne!
Zašto su se Milanović i njegovi istomišljenici iz Kukuruiku koalicija bijesno okomili na hrvatsku samobitnost; zašto su se uvukli u stražnjicu čelnicima EU-a; zašto rasprodaju sve što vrijedi u Hrvatskoj i – zašto se toliko ljubakaju sa Srbijom (kao Severina s Milanom), s homoseksualcima, srpskom nacionalnom manjinom i posrbljenim Židovima u RH!? Državna je vrhuška odgojena u mržnji hrvatske samobitnosti, u komunističkom, jugoslavenskom i velikosrpskom režimu, ali zbog nehaja domoljubnih glasača - učvrstili su svoju vlast i imaju međunarodne saveznike.
Hrvatska politička oligarhija nam se smije, bahati se, ruga nam se, zaštićena od smjenjivosti i od pravde imunitetom znajući kako su nesmjenjivi, kako im je starost u obilju osigurana. Sve to na naš račun. Mora li tako biti i je li to doista demokracija, proizlazi li vlast iz naroda i pripada li narodu, što je to referendum i kako izići iz stupice u koju smo upali i pasivizirali svoju glasačku moć. (Opširnije iz udruge UZMAH.)
Hrvatska je rasadnik za budale
Hrvati ne trebaju ići kod psihijatra da provjere razumnost, neka ustanove koliko su vođeni lažnim obećanjima o boljoj budućnosti, kako nasjedaju podvalama u dnevnom tisku i na televiziji, kako su opsjednuti sa sapunicama o sultanima i bulama u haremima, koje im je besplatno dala turska televizijska kuća i tursko ministarstvo vanjskih poslova, kako bi se Europejcima prikazalo turske običaje i kulturu u modernom stilu. Hrvatska je nekad bila predziđe kršćanstva, a danas je čimbenik islamizacije kršćanske Europe. Tko ne poznaje turski zulum, njemu se može prodati i banana za svijeću.
Mnogo hrvatskih intelektualca, poput akademika Pečarića, ukazuju na zablude, koje su se utemeljile u hrvatskom čovjeku; raščišćavanju povijesne natruhe s kojima su okupatori odgajali hrvatsku mladež od zipke do groba. Pečarićev misija sustavno je ignorirani u medijima, jer nijedan dnevni listi, a ni TV postaje u RH – nisu u hrvatskim rukama! Večernji list (16. 8. 2012.) je objavio komentar s Vladinog facebooka, koji mi se toliko dojmio, da sam, oprosti mi Bože, u jednom trenutku čak pomislio: Zašto sam dao pola stoljeća najboljih godina svoga života u radu i borbi za uspostavu samostalne i neovisne Lijepe naše; za demokratsko uređenje i integralnu slobodu!?
Ovaj satirični prikaz oslikava stanja u - ne baš tako Lijepoj našoj, od nepoznatog autora, prava je senzacija. Više od stotinu tisuća korisnika facebooka su „lajkali“ ismijavanje negativnih pojava stvarnosti u RH: Ima na Balkanu jedna zemlja koja graniči sama sa sobom, Gdje žive najljepše žene a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje? Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje 12 sati. Gdje je zdravstveno besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodi da napišu što god im se naredi. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju ludima, a lude sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje se živi od budućnosti jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svatko svakom smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako se što više nazaduje. Gdje normalni nisu potrebni, i zapošljavaju se podobni a ne sposobni. Ima na Balkanu jedna zemlja u kojoj poštenjem, iskrenošću i marljivošću nikad ne ćeš stići do željenog cilja. Amen!
Jesmo li ugroženiji nego što smo bili u Jugoslaviji
U toj „zemlji na Balkanu“ (Republici Hrvatskoj) ima 260 multimilijunaša, koji nikad nisu radili. Poziv za iseljavanje postao je hit na facebooku: ''Mladi napustite Hrvatsku''. Više od 30.000 mladića i djevojaka zatražili su njemačko državljanstvo. Netko je napisao: ulazimo u EU da nestanemo. Drugi čak misle, da je Hrvatska ugroženija danas više nego kada je bila u Jugoslaviji: Srbi su onda morali otimati ili krasti, a ovi danas u RH daju i budzašto prodaju hrvatsko blago!
Predsjednik RH više je zabrinut za položaj antihrvatske srpske manjine u Hrvatskoj nego za položaj hrvatskog naroda! Nedavno je okupio sve predstavnike srpske nacionalne manjine i srpskog pravoslavlja u predsjedničkim dvorima, kako bi se „što bolje upoznao s njihovim životnim tjeskobama“ i njihovu građansku „ugroženosti“ u hrvatskom društvu. Vjerojatno im je ponudio još nekoliko savjetodavni položaja i visoki pozicija u Vladi i medijima.
U RH se ne može učiniti ništa u smislu uspostave pravne države dok se ne oslobodimo od jugoslavenskog vodstva; srušili smo Srbijansku Jugoslaviju ali još nismo uništili Jugoslaviju u Hrvatskoj! (croative.net) Hrvati, što čekate? Akademik Josip Pečarić shvatio je potrebu za tumači istine, te je uzeo na sebe apostolsku ulogu kako bi s riječju i slovom, putujući od mjesta do mjesta u RH i BiH, s nakanom da uputi hrvatski narod, kako da se osloboditi od Lucifera koji danas upravljaju Hrvatskom. Istina je sve ono o čemu se ne može javno govoriti. Nu, istina će nas spasiti, ali prije toga će nas učiniti mizernim. Na kraju, netko će odgovarati pred ljudima, a svi ćemo odgovarati pred Bogom za učinjena (ne)djela. Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti (Job 34, 22).
Rudi Tomić
Hrvatski Fokus, 26.10.2012.
Mora to sve protuhrvatsko smeće otići u balkansku kanalizaciju
Nedavno su 'njihov' Tadić i 'naš' Yu-sipović dobili sjajne medalje ('Orlova muda s mačevima') za srpsko-hrvatsku toleranciju u ovom vrućem „balkanskom regionu“. A da bi potvrdio kako je ta tolerancija i apsolvirana prihvatio se pera izvjesni Fiktor Pljuvančić-Sarajlija, Fek(r)al-ova perjanica unajmljena u Pupavčevim, jednako fekalnim 'Novostima', pa sastavio 'paradoksalne hvalospjeve' hrvatskoj vojsci, ministru obrane, Isusu i Majci Božjoj Bistričkoj! I to sve na račun hrvatskih poreznih obveznika, odnosno Ministarstva hrvatske kulture, uz blagoslov svog ideološkog mentora, figurativno rečeno: smrdljive ptice PUPAVCA.
U tom morbidnom članku iz marginalnih srbijanskih 'Novosti' - alias 'Srbobrana', šovinističko-rasističko-vjerskom mržnjom opsjednuti Fiktor Pljuvančić manirom uličnog prostaka vrijeđa Hrvatsku vojsku 'krsteći' je čak i zvjerskom. Ta medijska fukara rodom iz grada na Miljacki (kao i jednaki 'literat', Milenko Jergović, op.a.) u svom literarnom proljevu ide toliko daleko da i Majku Božju zajedno s Isusom pljuje 'stilom' akutnog duševnog bolesnika pomračenog uma, citat:
„Zašto mi se diraš u mater, Kotromanoviću?!“ urla posjetitelj (Isus, koji se u snu prikazao prežderanom pa zaspalom ministru obrane, op. a.). „Jesam li se ja, Kotromanoviću, možda pačao u tvoju mater“!? Hrvatski ministar vojni zatravljeno zuri u stasitog muškarca s bradom ('bradonju', Isusa, op.a.), shvativši da mu je u danim okolnostima mudrije šutjeti. Ovaj mu prilazi sasvim blizu i ošinu ga novom porcijom decibela:
„Ko se s kim voli, jebem li ti sunce žarko?!“
„Pa svi se vole, Gospodine…“, zbunjeno će ministar vojni. „Samo sam htio reći da se Hrvatska vojska i Majka Božja…“
„Mama voli mene!“ dreknu muškarac.
„A za Hrvatsku vojsku joj se živo jebe!“…
...Ministar vojni, blijed od užasa, pomisli da možda sanja, te se desnom rukom oprezno štipa za bedro, jednom, dvaput, triput…
„Budan si, Kotromanoviću, budi bez brige“, upozorava ga bradonja (Isus, op.a.), „tresnuo si ti na dupe s didove šljive. A bogami si bio budan i kad si u kamere govorio da moja mama voli tvoju vojsku.
Moja mama!
E pa nećemo više tako, Kotromanoviću!
Dosta je meni takvih, Kotromanoviću!
Pun je meni kurac toga (kaže Isus!, op.a.) da mi svaka šuša novači familiju“, itd.!
Kad bi u ovoj zemlji - Hrvatskoj postojala nekakva 'Nobelova' nagrada za 'lijepu književnost' vjerojatno bi je produhovljena ministrica hrvatske kulture, Čačićeva HNS-ovka Andrea Zlatar-Violić dodijelila upravo ovoj bivšoj 'fek(r)alovoj' govnarskoj brekulji, Fiktoru Pljuvančiću, njenom miljeniku. Ali, postoji i tijesna fizička veza između masnog govna i zelenih muha-zunzara koje u Dalmaciji zovu 'brekuljama'; što je govno smrdljivije to ga brekulje više obožavaju, više salijeću.
Slobodankin Fek(r)al, nakon što se ugušio u vlastitom smradu transformirao se u jednako masno govno, 'pupavčeve' srbijanske 'Novosti' pa se sve muhe zunzare-brekulje s te fekalije sjatile na novi produhovljeni izvor ali ne samo duhovne nego i 'materijalno-financijske' hrane koju gospođa-ministarka, Andrea Zlatar-Violić obilato sponzorira novcem iz džepova hrvatskih poreznih obveznika. A možemo mi pisati, koliko god hoćemo, brojna protestna pisma i kvazi-pravdoljubivom predsjedniku ove usrane države, možemo i onom para-doksalnom, slučajnom premijeru, uzalud, jer to su i tako ortodoksni ateisti koji zajedno s ministricom kulture vjerojatno i sami s užitkom guštaju konzumirajući ovakva 'masna govna' umjesto da prekinu dotirati psihički bolesnu medijsku bagru.
Ne, ne, ne će oni to učiniti, takvi jadnici jedino su u stanju biti 'odlučni' kad je u pitanju 'Šprem-Goldstein-Ivin'-ovo ukidanje sponzorstva 'blajburške komemoracije - ustaškog derneka', sram ih bilo! I to će ići sve dotle dok se sutra ne nađe jedan 'Ante Baraba' koji će temeljito sprati te smradne, medijske fekalije i zauvijek ih otpremiti tamo gdje im je jedino i mjesto - u crnu jamu 'balkanske kanalizacije'.
Damir Kalafatić
"A vi koji narodu pjesme kazivate, ne plačite dok pjesmu pišete"
Prorokovođa
25.10.2012.
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.
Životopis
Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.
Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja.
Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Tursko osvajanje i bijeg
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".
Katarinin sin Sigismund, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević.
Smrt
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.
Oporuka
Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.
Katarina kao narodna junakinja
Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.
Politički zatvorenik
HRVATSKA SRAMOTA
Ima tisuću i jedan razlog za nezadovoljstvo stanjem u vlastitoj domovini, ali od toga mnoštva, pogađaju me i čine nesretnim postupci koji ne spadaju u obične propuste kakvi se mogu popraviti ili nadoknaditi. Radi se o propustima, pasivnosti i neosjetljivosti države glede zločina počinjenih rane jeseni 1991. godine, koji nisu u programu državnih protokolarnih prisjećanja (kao što su Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja), makar bi po broju žrtava to trebali biti.
Tko danas od šire javnosti u Hrvatskoj zna za pokolj koji se zbio 4. rujna 1991. u Četekovcima, gdje su na kućnom pragu pobijena 24 civila, ili u selu Kusonjama nedaleko Pakraca gdje je 8. rujna 1991. tupim predmetima pobijeno 20 branitelja i 23 civila, zatim tijekom listopada iste godine u Baćinu kod Dubice ubijeno 76 civila, u Širokoj Kuli 34 mještana, u Novom Selu kod Gline ubijeno 32 civila, te u Dalju 135 civila i lokalnih policajaca. Nabrajanje ću završiti zločinom u Voćinu, gdje je 13. prosinca 1991., uglavnom hladnim oružjem, usmrćeno 46 građana, a istoga dana razorena je do temelja voćinska crkva, te je tako i Svetište Majke Božje doživjelo istu sudbinu kao i mještani Voćina.
Sve nabrojene zločine počinili su uglavnom lokalni Srbi uz potporu JNA.
Jasno, nitko od zločinaca nije priveden pred lice pravde, Državno odvjetništvo šuti vjerojatno zato što navedeni slučajevi nisu predmet interesa stanovite V. Teršelič.
Uvažavajući događaje iz naše novije povijesti i žrtve koje smo podnijeli, rekao bih da je to nemoguće. No, moguće je i može se objasniti, ako raspolažete informacijom da u Hrvatskom saboru sjedi zastupnik Stanimirović poznat po izjavi od 20. studenoga 1991., nakon okupacije vukovarske bolnice: „Palo je poslednje ustaško uporište“, da bi odmah potom u okupiranom Vukovaru postao «upravnik Bolnice Sv. Sava». Ili da silovatelji iz dana okupacije Vukovara postanu policajci u PU Vukovarskoj, s kojima se žrtve silovanja moraju sretati na ulici, te da za to gnusno djelo budu osuđeni tek ovih dana, nakon 20 godina, i onda ih se pusti da pobjegnu - zamislite u Srbiju.
Je l' normalno da od četvorice potpredsjednika Vlade dvoje budu Srbi, od dvadeset ministara da četvorica budu Srbi? Ne prebrojavam krvna zrnca, ali to nije normalno, s obzirom na to da smo od pripadnika te nacije nedavno doživjeli brutalnu agresiju i pobrojili 15.000 žrtava. Treba otvoreno reći da je većina hrvatskih Srba dala potporu agresiji i sudjelovala u pobuni protiv novostvorene Republike Hrvatske. Da se radilo o pojedincima, kako to pokušavaju nametnuti Josipović i Pupovac, onda bi pobuna bila ugušena za nekoliko dana, a žrtava ne bi niti bilo ili bi bile neznatne.
Na koncu sramotno je, da ključni savjetnik predsjednika Republike bude također Srbin, osoba koja otvoreno zastupa tezu kako je stvaranje neovisne Hrvatske pogrješni korak, te da nije bilo razloga za nestanak Jugoslavije sa svjetske scene, a pošto je već došlo do rata, onda je krivnja izjednačena.
Zašto bi onda bilo čudno, da predsjednik Josipović u svojim javnim nastupima češće spominje regiju nego ime države kojoj je na čelu?
Ne bi se trebalo čuditi, ako u takvoj državi, uz takvu vladu i takvoga predsjednika, jednog dana opet netko začne ustaški pokret, budući da su sve mogućnosti zaštite putem institucija sistema - kako je mudro znao zboriti bivši predsjednik - iscrpljene.
Alfred OBRANIĆ, predsjednik
Hrvatskog društva političkih zatvorenika
Politički zatvorenik
ZABORAVLJENI VELIKANI: TKO JE BIO ZRINSKI OD TRAVNIKA?
Piše: Dr. Augustin FRANIĆ
Naziv iz naslova sam za sebe nešto čudno govori i traži da se razjasni. Ovdje se radi o vitezu potomku stare i ugledne dubrovačke plemićke obitelji Bona-Bunić.
Bona-Bunići vuku svoj korijen iz 12. stoljeća. U najnovijem objavljenom izdanju Povijesnog instituta HAZU, dr. Nenad Vekarić, u radu „Vlastela grada-Vlasteoski rodovi (A-L)“ navodi njihovo rodoslovlje od 1500. godine do današnjih dana.
Marino Bona-Bunić imao je tri sina: Eduarda (1894.-1944.), Ivana Nepomuka (Đina) (1895.-1997.), Marina (1896.-1956.). Eduardo o kojem će još biti govora, bio je profesionalni časnik. Nepomuk (Đino) bio je doktor prava i ekonomije u Zagrebu i doživio 103. godinu u Dubrovniku. Njegov sin Rene rođen je 1923. Ima dvoje djece: kći je rođena 1955. i živi u Rimu, i sina rođenog 1961., koji živi u Parizu. Odselio je 1946., a danas živi u Dubrovniku. No, ovo rodoslovlje nije samo sebi svrhom; ono je okvir za sjećanje na Eduarda pl. Bonu-Bunića.
Eduard je bio profesionalni vojnik, časnik austrougarske vojske. U jugoslavenskoj je nastavio karijeru i postigao čin kapetana. Nakon što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, u lipnju 1941. stupa u hrvatsku vojsku (domobranstvo).
Poginuo je junački za Domovinu 1944. godine.
Za izuzetno zalaganje i obavljanje povjerenih mu vojnih poslova bio je odlikovan Vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja, pa Redom krune kralja Zvonimira III. stupnja s hrastovim grančicama.
Kao domobranskom pukovniku bila mu je povjerena obrana starog hrvatskog grada Travnika.
Preuzeo je zapovjedništvo obrane grada u kolovozu 1944. Raspolagao je jednom bojnom konjaništva, jednom bitnicom koja je imala 4 topa od 75 mm i 2 topa od 40 mm, te jednom polubojnom kupreško-bugojanskih ustaša. Ukupno mu je bilo na raspolaganju 1400 vojnika, nešto oružnika, redarstvenika i građanskih dobrovoljaca.
Kako se mijenjala karta Europe u korist saveznika, NDH, stvorena u ratnim prilikama, borila se za opstanak. Jugoslavenski partizani i Tito dobivaju pomoć od Engleza, Sovjeta i Amerikanaca. Krajem rujna 1944. odlazi u Moskvu na razgovore sa Staljinom. Njemačke snage užurbano se povlače i nastoje da im hrvatske oružane snage čuvaju odstupnicu.
U obrani Travnika pukovnik Eduard Bona Bunić imao je i izdajica, kao što su: podžupan Sudžuka i dr. Tatlić, koji su s 40-ak domobrana prešli na stranu partizana i zajedno s časnikom Zeljkovićem organizirali partizane pod zapovijedanjem Slavka Rodića u napadima i okruženju grada.
Tom izdajom partizani su saznali kako krajem rujna 1944. u Travnik dolazi ministar dr. Vjekoslav Vrančić da bi ohrabrio branitelje i po povratku u Zagreb obavijestio o situaciji, te o ponašanju njemačkog generala Leysera, koji je tražio od pukovnika Bone-Bunića da se povuče s braniteljima iz Travnika, i da grad pusti partizanima, što je pukovnik odbio riječima koje je ispričao Vrančiću:
„Moja Vam je odluka već poznata iz naših radnijih razgovora. Meni je obrana Travnika povjerena po Ministarstvu oružanih snaga, pa je samo ona za mene mjerodavna. Ja Travnik branim, već nekoliko mjeseci i kanim ga braniti do kraja. To sam saopćio i njemačkom satniku, koji mi je donio pismo.
On mi je odgovorio da ima nalog, da se posada Travnika mora s njim povući, pa Vas ja molim da Vi odete u Kasindol do generala Leysera i da mu rastumačite da je meni nemoguće napustiti Travnik. Molim Vas, isto tako, da nastojite poslati nam nešto streljiva, da uzmognemo obraniti grad.“
Ne samo to, on je volio i čuvao svoje vojnike s kojima je želio dijeliti sudbinu.
Partizanski izvori govore da je Slavko Rodić, zapovjednik V. partizanskog korpusa odredio 22.560 boraca da zauzmu Travnik, što se i dogodilo 22. listopada.
Sve zarobljenike i ranjenike iz bolnica partizani su bez milosti i bilo kakva suda, uz strašna mučenja, odmah likvidirali. Gubitci partizana bili su veliki. Rodić šalje po jednom Travničaninu poruku pukovniku Eduardu Boni-Buniću, u kojoj traži da se svi ostali branitelji predaju i polože oružje. Međutim, pukovnik Eduard Bona Bunić šalje kratak odgovor:
„Hrvatski časnici i vojnici se ne predaju nikada; oni se bore, a kad treba oni umiru za svoju Domovinu!“
Eduardo pl. Bona Bunić u travnju 1942.
Bona-Bunić je suborce poštivao, očinski se prema njima ponašao i pokazivao svoju ljudskost i nije ih želio napustiti. Evo jednog primjera iz Vrančićeva opisa (Branili smo Državu, str. 410.):
«U toku jednog predaha satnik Pero Šutić najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvještaj zapovjedniku Bona-Buniću. Jedan po jedan, zapovjednici izvješćuju da posade raspolažu prosječno s 15 do 20 naboja po momku. Moral je izvrstan, a mole streljivo. Bona-Bunić određuje da se podijele posljednja streljiva, što je ostavio za skrajni slučaj.
Ulazi kao posljednji jedan ustaški čarkar, što je došao umjesto zapovijedajućeg dočasnika, jer je ovaj ranjen. Podnosi izvješće slično ostalima. Kad je završio upitah ga, odakle je. Odgovara, da je iz Kupresa. Na njemu je bila ustaška odora znatno trošna, na kojoj su se vidjeli tragovi minule borbe. Na nogama su mu umjesto cipela krpe vezane oputom. Pukovnik Bona-Bunić mu kaže: „Nije li ti zima s mokrim krpama na nogama?“.
Odgovara: „Poderale se cipele Gospodine, u borbama! Ali, lako je za cipele! Ako bude Države Hrvatske, bit će cipela; ako je ne bude, neće bome ni glave, ni cipela!“.»
Pukovnik Bona-Bunić zove k sebi opskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškog borca.
Partizani su skupili sve svoje snage u okolici Travnika, te ih pojačali divizijama koje su bile izbačene iz Banja Luke. Rasporedili su svoje snage tako da spriječe pomoć iz Zenice preko Busovače.
Usmjeravali su napade na grad 20. listopada uvečer. Borbe su trajale neprekidno tri noći i dva dana. Nakon žestokih borbi partizani su 22. ušli u istočni dio grada. Međutim, hrvatskoj posadi koje je branila taj dio, uspjelo je probiti se u smjeru Zenice.
Ostali dio branitelja skupio se je u vojarni, jer je nestalo strjeljiva za borbu na postavima. Kada su partizani navalili na vojarnu, zapovjednik Bona-Bunić je naredio da se otvore vrata, te sa samokresom krenuo na neprijatelja, a za njim su krenuli domobrani s hladnim oružjem na puškama. Poginuo je pukovnik Bona-Bunić, a zatim 800 domobranskih branitelja jedan za drugim. Što nisu topovi raznijeli i strojnice pokosile, to su učinili partizani upotrebom noža.
Oko 20 sati slomljen je otpor branitelja. Nakon zauzeća, partizani su u 48 sati ubili više od 2700 ljudi.
Pukovnik Eduard Bona Bunić nazvan je Vitez Zrinski od Travnika.
Njega su resili: vješto i hrabro ponašanje, domoljublje, čovječnost i očinsko ponašanje prema sudrugovima i druge kvalitete.
Posmrtno je, od državnog poglavara promaknut u čin generala i odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost.
Vjekoslav Vrančić među braniteljima Travnika
Zagreb, 12.10.2012.
Svaki partizanski spomenik za Hrvate je srbočetnički
Nisu nam bili prijatelji niti svi oni s kojima smo imali personalne unije kako Mađari tako i Austrijanci. Ta znamo kroz kakve smo sve muke prolazili. Ali ono što nam se zbilo tijekom prve i druge jugotvorevine prelazi u tragediju genocida. Još tijekom Prvog svjetskog rata mnogi Hrvati su zarobljavani na istočnom bojištu od strane Rusa. I glavni zarobljenički logor je bio na Crnome moru u Odesi gdje se nalazilo i do deset tisuća zarobljenih Hrvata. Taj logor je bio dostupan srpskim četnicima koji su Hrvate vrbovali za onaj njihov "Solunski font". Hrvati nisu htjeli ići na stranu Srba u onom ratu osim rijetkih kao što je bio i Alojzije Stepinac s talijanske fronte. I nitko nikada nije saznao što se sve događalo s tim zarobljenim Hrvatima iz Odese na Crnome moru. Prepušteni srpskim četnicima mnogi su ubijani a jedan dio ih je završio u srbijanskim rudnicima nakon onoga rata. O tome postoje rijetko preživjeli svjedoci. Vjerovalo se da su ti ruski zarobljenici Hrvati izginuli na bojištu. To je bio prvi krvavi genocid nad tim Hrvatima.
Drugi veliki pokolj Hrvata dogodio se u Zagrebu na Jelačić placu gdje su ih poubijale srpske horde. To su takozvane "prosinačke žrtve"! I dalje se nastavilo s neprestanim genocidom nad Hrvatima. Desetine hrvatskih mladića su poubijani prije i poslije Beogradske skupštine i atentata na zastupnike HSS-a na čelu s hrvatskim tribunom Stjepanom Radićem. Tolika imena poput Stjepana Radića opjevana su u narodnim tužaljkama. I dolazi Drugi svjetski rat u kojemu se Hrvati ne žele boriti za Srboslaviju. Samo zahvaljujući organiziranome engleskom puču u Beogradu protiv Hitlera Hrvati su uspjeli dobiti svoju NDH na jednome dijelu povijesne Hrvatske. Srpski četnici nastavljaju užasna klanja hrvatskog naroda katoličke i muslimanske vjere. Njima se pridružuju i jugokomunistički titoisti s istim ciljem borbe protiv NDH. Preko stotinu tisuća Hrvata je pobijeno tijekom njihovih pokolja po NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata. A što tek dolazi nakon rata.
Propašću NDH pobijeno je preko dvjesto pedeset tisuća hrvatskih zarobljenika koji su se predali na Bleiburškome polju Englezima. O tome jasno pišu svjetska poznata imena. Masovne likvidacije svega što je hrvatsko nastavljene su s genocidnim progonima tijekom cijele druge jugotvorevine sve do kraja Domovinskoga rata. I što je još najžalosnije danas se u RH na vodećim položajima nalaze oni koji podižu četničke spomenike po RH veličajući pokolje hrvatskoga naroda i zločinačke kape koje su nosili na četničkim glavama. A na drugoj strani traže se toljage po židovskome Knessetu za preostale hrvatske zmije.
Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske
Bliži su im pederi nego Majka Božja Bistrička!
Dan neovisnosti u 'normalnim' zemljama najveći je državni blagdan. U Hrvatskoj to je sjećanje na sudbonosni dan kad smo prekinuli sve sveze s bivšom državom, koja je dan prije, putem svoje JNA-'avijacije' raketirala srce hrvatske metropole s ciljem ubojstva našeg prvog predsjednika, Franje Tuđmana. Koliko taj, uistinu, veliki dan apsolutno ništa ne znači 'našoj' boljševički očišćenoj, Šošinoj televiziji najbolje ilustrira njezin tadašnji program emitiranja u kojem doslovno 'ni slovca' nema o nekakvoj prigodnoj reportaži koja bi nas podsjećala na, kako to naš predsjednik voli kazati 'dane hrvatskog ponosa i slave'; osim onog trivijalnog kalendara: Eto, 'dogodilo se to slučajno na današnji dan'!?
Pogledajmo samo aktualni TV teletekst Dana neovisnosti i uvjerit' ćemo se u tu sramotu za koju nitko ne mari a ta sramota nije samo 'legalni proizvod' anacionalne uređivačke politike antihrvatske televizije nego i njenog sponzora, Hrvatskog sabora; i ne samo Sabora!
Dakako, osim što ćemo (neki rijetki od nas platiša 'TV harača') u 'temi dana' gledati i slušati bivšeg političkog jebivjetra s Pantovčaka, Stipu Mesića, koji je 1994. u sprezi s udbašem Jožom Manolićem saborskim pučem pokušao svrgnuti utemeljitelja hrvatske države i njezine neovisnosti, Franju Tuđmana a 1998. 'zaštićenim' svjedočenjem u Haagu optužio vlastitu Domovinu i svoga predsjednika zbog agresije na susjednu BiH-'državu'. O sramotnoj predaji strogo-povjerljivih dokumenata/transkripata engleskim špijunima i Haaškom sudu kao aktu eklatantne državne veleizdaje suvišno je i govoriti. Moralnu vertikalu tog šarlatana najbolje potvrđuje činjenica da je 'Dan žalosti' za svojim bivšim predstojnikom ureda (2005.-2007.), Borisom Špremom, 'dostojno proslavio' uz bavarsko pivo na October-festu u Münchenu (ili s diktatorom Ilhamom Alijevim- kalibra Gadafija, u privatnom posjetu dalekom Azerbejdžanu, svejedno?)!
Istaknuo sam s ponosom hrvatski stijeg na mom balkonu a dođe mi da ga spustim 'na pola koplja' u znak duboke žalosti a ne farizejskog, ničim utemeljenog ponosa. Uostalom, cijela 'fešta neovisnosti' ionako se je odvijala na grobovima pokojnika zbog 'ovisnosti' o pijetetu prema nedavno preminulom predsjedniku Sabora, čija smrt nema ama baš nikakve veze s utemeljenjem hrvatske države, s njenom neovisnošću! Predsjedništvo Sabora zajedno s predstavnicima klubova zastupnika održalo je i sjednicu povodom ovog praznika koja je više nalikovala tužnim karminama nego svečanom obilježavanju najvećeg državnog praznika! Ali nije samo to zbog čega je svaki iskreni hrvatski domoljub ogorčen, tužan i jadan….
Na dvadesetom po redu, jubilarnom vojnom hodočašću u nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici okupili su se pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske, policije, pravosudne policije, branitelji i ratni vojni invalidi kao i pripadnici povijesnih vojnih postrojbi. Pratile su ih njihove obitelji, pripadnici oružanih snaga Bosne i Hercegovine, te pripadnici francuskih oružanih snaga, SAD-a, Poljske, Libanona, Slovačke, Slovenije i Njemačke kao i mnoštvo vjernika. Osim više od pet tisuća pripadnika Hrvatske vojske, policije i branitelja, među uzvanicima, te brojnim visokim dužnosnicima Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva obrane i oružanih snaga Republike Hrvatske, hodočašću i misnom slavlju prisustvovali su i ministar obrane Ante Kotromanović, dok je ministar policije delegirao svog zamjenika Evelina Tonkovića, a ministar nazočnih branitelja, 'Fred-podrumar' svoju zamjenicu, Vesnu Nađ. Bio je tu i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Drago Lovrić, pripadnici vojske BiH predvođeni vojnim biskupom Tomom Vukšićem, američki vojni biskup Timothy Broglio, direktor Međunarodnoga vojnog hodočašća Blaise Rebotier, francuski vojni biskup Luc Ravel i poljski vojni biskup Jozef Guzdek.
Lijepo je kazao ministar obrane Ante Kotromanović: „Ovo hodočašće vrlo je važno jer naši vojnici i policajci (valjda su i vjernici!, op.a.) dolaze crpiti moralnu snagu u ovo svetište“, dodavši znakovito: „Vidljivo je da se Hrvatska vojska i Majka Božja vole, prekrasna je ovdje atmosfera. Vojni ordinarijat je dio Ministarstva obrane i želimo surađivati u interesu ministarstva i ljudi koji su praktični vjernici.“ A što onda s ateistima, bezvjercima na čelu države? Ostaje pitanje kako će ovu izjavu Ante Kotromanovića o 'suradnji' protumačiti 'praktični nevjernici' poput premijera koji 'slučajno' posjećuje Crkvu jednom godišnje - protokolarno o Božiću ili predsjednika države - vrhovnog vojnog zapovjednika, koji poput filmaša Branka Lustiga i ne vjeruje da Bog ili Majka Božja uopće i postoje? Znači li to da ih Majka Božja ne voli, jednako kao i ministra policije Ranka Ostojića ili ministra branitelja 'Predragog' Freda Matića koji, zauzeti velikim poslom neradnom nedjeljom poslaše svoje zamjenike umjesto da osobno dođu Majci Božjoj 'crpiti potrebnu im moralnu snagu'!?
Ovoj potonjoj dvojici zajedno s Vesnom Pusić, Ivanom Vrdoljakom i Arsenom Baukom izgleda da su od Majke Božje daleko bliži homoseksualci, gay-evi i lezbijke, na čijoj su 'paradi ponosa' ove godine i masovno nazočili a ministar branitelja, 'Fred-podrumar' ponudio 'paraderima' čak i zaštitarsku pratnju svojih branitelja koji, kako Kotromanović lijepo veli - vole Majku Božju!?
Zlo i naopako, u ovoj lijepoj zemlji 'odgovorni ljudi' počeše se u prenesenom smislu riječi 'pederski ponašati', stiče se dojam kao da umjesto glavom razmišljaju stražnjicom. Da, da, poput pravih 'pedera', 'odgovorni' su već poodavno okrenuli narodu svoju 'skupocjenu stražnjicu' pa se sada čude zbog čega je zbunjeni puk u dvojbi što to danas 'slavimo': Dan neovisnosti i slobode ili Dan tuge i žalosti?
Za kraj poslušajmo i ovo: „Za mene je obilježavanje Dana državnosti nepotrebno jer prema Ustavu Hrvatska svoju držav(n)otvornost i tradiciju vuče još od VII. stoljeća. Prema tome, državnost imamo. Trebali bismo slaviti Dan neovisnosti jer je to perfektuacija te držav(n)otvorne niti, no moramo se uskladiti koji bi to točno datum bio“, kazao je premijer Milanović u intervjuu RTL-u. Pa, nije valjda 'slučajno' mislio na deseti travnja - povijesni datum kada je prvi put perfektuirana državotvorna nit uspostavom Nezavisne Države Hrvatske ma kakva ona bila?
Damir Kalafatić
hkv.hr, 11.10.2012.
Nakon materijalnog danka na red je došao hrvatski čovjek
Tko god danas prošeta hrvatskim gradovima nemoguće je da ne zapazi da se na mnogobrojnim otkupionicama zlata, kojih je kao gljiva poslije kiše, nalazi dodatni natpis – 'otkupljujemo srebro'. Dakle, nakon zlata na red je došlo srebro. Inače, samo u tjedan dana njegova se svjetska cijena ušesterostručila. S pet dolara po unci, skočila je na trideset.
U posljednjih mjesec dana svjetsku zbilju ne obilježava samo skokovitost cijene srebra, a prije toga zlata. Otkriveni su masovni koncentracijski kampovi opasani s nekoliko redova žice, na lokacijama diljem Sjedinjenih Američkih Država. Ali i tobožnja 'jedinstvena svjetska osuda' presudi pankerica 'Pussy Riot', koje su u Rusiji osuđene 'za nasilništvo potaknuto vjerskom mržnjom'. U ovaj niz svakako treba ubrojiti prosvjede muslimanskog svijeta uzrokovanih objavom na You Tube uvredljivog filma Sama Bacilea o proroku Muhamedu pod nazivom 'Nedužni Muslimani'. Da se i hoće, ne može se zaobići kriza eurozone i sve što ona prouzrokuje.
A u Hrvatskoj je teško i nabrojiti što sve obilježava njezinu zbilju, budući da je nadzirani nered ili determinirani kaos u punom zamahu. Ovom prigodom za priču koja će biti ispričana, izdvajaju se dva događaja - propovijedi dvojice biskupa i dvojice kardinala, te 'dobra ocjena' koju je Fich Ratings dao Hrvatskoj. Imaju li ove dvije zbilje zajedničko obilježje? Jesu li događaji koji čine te zbilje samo razbacane neuvjetovane pojave ili dio nečega koje ima zajednički nazivnik? Da se odgovori na navedeno prijeko je potrebno ispred ili iza svakog događaja postaviti upit - čemu sve to?
Bogohuljenje i europske vrijednosti
Veliko zaprepaštenje u Sjedinjenim Američkim Državama izazvala je spoznaja da postoje mnogobrojni koncentracijski kampovi koji mogu primiti na milijune ljudi. Brojnost prihvata baca u vodu tezu službene politike da su izgrađeni za prihvat par tisuća ilegalnih imigranata. Ništa manje nije bilo zaprepaštenje nakon otkrića da američke socijalne službe kupuju 174.000 metaka koji će biti razdijeljeni na 41 lokaciji u Americi. Istodobno, odjel Domovinske sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država kupuje preko milijardu metaka, od kojih dobar dio ima povećane probojne i razarajuće mogućnosti, a koji, važno je naglasiti, nije naručila američka vojska. I pitanje: Čemu sve to?
Pet mjeseci trajala je priprema, a onda je krenulo. Naime toliko je prošlo vremena od uhićenja do presude opskurnoj rokerskoj skupini 'Pussy Riot', ili 'Vaginasilnice' u prijevodu Joška Čelana. Te su nasilnice upale u moskovsku katedralu Krista Spasitelja, izvrijeđale vjernike i svećenike te održale prosvjednu priredbu (performance) koju se nazvali 'pankerskom molitvom'. Njihova je 'molitva' prije svega bila uperena prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a ne kako se to želi prikazati, prema vrhu ruske države. U katedrali uopće nije spominjan predsjednik Vladimir Putin, već se isključivo bogohulilo. Dio o ruskom predsjedniku naknadno je dodan, tek na snimci You Tube.
Patrijarh Moskve i cijele Rusije Kiril II. znao je da je na udaru Crkva kao institucija. Zato je i u svom obraćanju naznačio što stoji iza čina ovih američkih plaćenica za pravljenje nereda rekavši da je njihov čin 'bogohuljenje' i da se kroz njih 'đavao smije svima nama' te da 'nema budućnosti ako se dopusti izrugivanje velikih svetinja'. Da je na udaru bila Ruska pravoslavna crkva, potvrđuje podatak da je jedna njihova jednako divlja sljedbenica u Ukrajini po imenu Ivana Ševčenko u znak 'potpore' prepilila križ.
Nakon presude za 'nasilništvo potaknuto vjerskom mržnjom', uslijedili su napadi 'vučjih čoporčića i čopora' svih vrsta. Od isluženih pjevača do sveprisutnih i uvijek pripravnih udruga za 'obranu ljudskih prava'. Naravno da je tu neizostavna paraobavještajna organizacija britanskog Ministarstva vanjskih poslova, udruga Amnesty International i njezina blizankinja Human Rigts Watch... Kada su ovi 'čoporčići' omekšali teren, uslijedio je napad čopora nad čoporima. Prvo se u duetu oglasilo Britansko i Kanadsko veleposlanstvo, potom i Američko i na kraju sam predsjednik Sjednjenih Američkih Država Barack Obama. Odjednom se pojavila i kancelarica Angela Merkel izjavljujući da presuda 'ne odgovara europskim vrijednostima'. Što je nagnalo njemačku kancelaricu na pozivanje o nemuštim 'europskim vrijednostima'? Vjerojatno je razlog što bi njezina šutnja dodatno značila napad Anglosaksonaca, a ionako ima previše brige oko spašavanja 'vrućeg krumpira' zvan euro, koji su programirano uvalili upravo ti isti Anglosaksonci.
Netalentirani Milanovićeve političari
U svoj toj bjelosvjetskoj halabuci oko pankerica, koje su 'žalosne lutke američke hegemonije' kako se izrazio Paul Craig Roberts, izostalo je jednostavno pitanje: Što bi bilo da su te iste 'Vaginasilnice' izvele svoju 'molitvu' u sinagogi, džamiji ili pagodi? Isti bi ih, gore navedeni čopori, u hipu rastrgali. I ovdje slijedi pitanje: Čemu sve to? Čemu film 'Nedužni Muslimani' koji vrijeđa proroka Muhameda na dan rušenja newyorških 'blizanaca'? Na četvrto čemu, ono, zašto dugotrajna kriza u eurozoni, odgovor je dao predsjednik Europske komisije Barroso – 'Europska unija s produbljenom monetarnom i ekonomskom unijom te političkom unijom mora se nastaviti razvijati. Ja danas tražim federaciju država, a ne superdržavu'. A sutra, hoće li je tražiti njegov nasljednik, nije odgovorio.
A hrvatsku zbilju jednostavnim riječima oslikao je Ante Glibota rekavši: 'Ne vidim, na žalost, ni jedne osobe koja pokazuje zavidnu intelektualnu razinu u čitavom Milanovićevu kabinetu, uključujući i samog premijera. Kad nema pameti i znanja, onda ne možete ni očekivati neki boljitak. To je skup izdoktriniranih, netalentiranih političara, koji su tu da dobro služe, ne hrvatskom narodu i njegovim interesima, već onima koji im diktiraju izvana'. O toj tužnoj hrvatskoj zbilji progovorili su u svojim propovijedima pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, na dan Domovinske zahvalnosti u nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici, željezanski biskup Egidije Živković, gradišćanski Hrvat, na misnom slavlju na Udbini, Kardinal Vinko Puljić, ispred nedovršene i samostanske Crkve sv. Marka evanđeliste na Plehanu kod Dervente, povodom obilježavanja dva desetljeća izgnanstva Hrvata katolika iz derventskog dekanata, te kardinal Josip Bozanić na zavjetnom hodočašću Zagrepčana Majci Božjoj Bistričkoj.
Ponižen hrvatski narod
Biskup Pozaić je upozorio da se u današnjoj Hrvatskoj mračna komunistička prošlost ne kažnjava, već nagrađuje, te da se hrvatski branitelji uspoređuju s masovnim ubojicama i teroristima - što je znak krajnje moralne izopačenosti. Za osloboditi se toga zla u Hrvatskoj biskup je progovorio o pohodu Svete lustracije, opisavši njezin put - od Pantovčaka, preko Markova trga s obje strane, Zrinjevaca, Prisavlja do pohoda cijele Domovine, naglasivši da se ne zaboravi da guja u hrvatskim njedrima stoluje i koti nove antihrvatske guje.
'Danas ovaj narod ponižen i pognut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe, sprema žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njezina bogatstva i moći', riječi su biskupa Živkovića upućene ne samo brojnom vjerničkom mnoštvu na Udbini, nego svim Hrvatima u domovini i iseljeništvu. Zabrinut za svoju domovinu Hrvatsku reći će i ovo: 'Mnogi danas Hrvatsku doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi savladanih letargijom i beznađem - od nazočnih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost'. Biskup je tom prigodom pozvao Crkvu, ako želi ostati vjerna svome poslanju, da ne smije šutjeti, da ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa i da mora 'poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti'.
Kardinal Vinko Puljić progovorio je o kolektivnoj krivnji koja se sustavno nameće hrvatskom narodu. Zato je i postavio pitanje: Kako to da se uporno govori da krivnja nije kolektivna nego osobna, a samo Hrvati moraju nositi kolektivnu krivnju? Za kardinala se bez istine ne gradi pravedan i stabilan mir, upozorivši da se na prostorima Bosne i Hercegovine, pišu tri povijesti. Pri tome, naglasio je kardinal, 'međunarodne snage žele zanijekati našu različitost i identitet te nas žele integrirati ili asimilirati», primjenjujući pristrana mjerila - prema jačima diplomatskim razgovorima, a prema slabijima silom i nametanjem'.
Potrošači globalnih ideologija
U propovijedi kardinala Bozanića naglasak je bio na suši, onoj duhovnoj. Hrvatska je suočena s pojavama koje suše živote, reći će kardinal i nastaviti: 'Izloženi smo valovima ideoloških usmjerenja koji pokazuju obilježja društvenih procesa, obično zvani 'kulturnom revolucijom''. Metodu po kojoj ideologije zadiru u sustav vrijednosti kardinal je opisao na način: 'Čine to tako da se najprije izmisli potreba, zatim stvori dojam o neizbježnom problemu i ubrzo nakon toga već se nudi rješenje za koje nitko drugi nije dorastao, osim onih koji su postavili problem'. Na kraju propovijedi kardinal je pozvao mlade da otkrivaju vrijednost vjere, da ne budu naivni potrošači pogubnih ideologija, te ocijenio kako su i u nedavnoj prošlosti politički moćnici usađivali strah i posezali za preodgajanjem hrvatske mladeži. Čemu ovakve propovijedi hrvatskih crkvenih dostojanstvenika? Propovijedi su posljedica prelaska donjeg praga izdržljivosti. I više se ne može šutjeti. Morala je Crkva progovoriti u vremenima gdje dvanaestogodišnje djelovanje 'doktrine šoka i obamrlosti' uzima danak. Nakon onog materijalnog danka u obliku banaka, tvornica, brodogradilišta, telekomunikacija, na red je došao i sam čovjek - hrvatski čovjek. Ugrožen je njegov i fizički i duhovni opstanak. Tko će danas u Hrvatskoj progovoriti ako to neće Crkva, ako želi ostati vjerna svom poslanju, kako je to naznačio biskup Živković.
Pljačka vlastitog naroda
I koncentracijski kampovi, i bogohuljenje žalosnih lutaka američke hegemonije, i uvredljivi film o proroku Muhamedu, i dugotrajna kriza eurozone, i Pozaićeva Sveta lustracija, i Živkovićev vapaj da se ne smije šutjeti i Puljićeve tri povijesti i Bozanićev opis metode kojom se ruše vrjednote, i Fitcheva potpora hrvatskoj vladi da nastavi pljačku vlastitog naroda dok ga ne iscijedi do posljednje kapi, uvod je u nešto 'veliko', što bi se uskoro moglo dogoditi. A što bi to moglo biti, odgovor je dao Georege Soros, glasnogovornik tajne međunarodne financijske oligarhije nazvane 'Udruženje'.
Njegova izjava za Newsweek glasi:
'Ne mogu vas razvedriti dobrim vijestima, jer je situacija vrlo ozbiljna i teška. Čeka nas ekstremno teško vrijeme, nešto slično krizi kakva se dogodila tridesetih godina prošlog stoljeća, a moguć je i totalni kolaps cijelog financijskog sustava. Nakon toga moglo bi doći do velikih nereda na ulicama Amerike, što bi moglo poslužiti kao isprika za uporabu oružja od strane vlasti, te za uvođenje restriktivnog političkog sustava u kojem bi individualne slobode bile još više ograničene'. Slijed događaja koji tvore različite zbilje nisu razbacane neuvjetovane pojave, nego postaju logične kada se cijeli proces sagleda iz malo šire perspektive. 'Udruženje' je, dakle, stvorilo globalni problem, ono će ponuditi i globalno rješenje nakon uvođenja Sorosovog restriktivnog političkog sustava u kojem će diljem planeta Zemlje posve stradati osobne slobode, a glasit će - jedna svjetska banka, jedna svjetska vlada i jedna svjetska vojska.
Da se ne bi dogodila moguća i pomno isplanirana Sorosova kataklizma, prijeko je potrebno da svi neizostavno prihvate savjet željezanskog biskupa Egidija Živkovića da se ne smije šutjeti, da se ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa i da se mora stati na stranu istine, bez obzira na cijenu koja će se za to morati platiti.
Zbog nadzirane parodije smrt veleposlanika
Dok se u Sjedinjenim Američkim Državama obilježavala obljetnica rušenja 'blizanaca' i čitala imena 2.751 stradalih, te najavljivalo besplatno liječenje za oboljele od tumora onih koji su sudjelovali u spašavanju, na drugom kraju svijeta, u Libiji, koja je ne tako davno preorana NATO-vim tepih bombardiranjem i čiji je predsjednik ubijen na krajnje monstruozan način, zapaljen je američki konzulat u Benghaziu. Prosvjedi koji su prethodili tom činu, posljedica su objave na You Tube uvredljivog filma Sama Bacilea o proroku Muhamedu pod nazivom 'Nedužni Muslimani'. U zapaljenom konzulatu smrtno stradavaju američki veleposalnik Chris Stivens i tri dužnosnika. Prvo se javio neizbježni Rueters i objavio kako je vozilo u kojem je evakuiran veleposlanik na putu na sigurno, pogođeno raketom, a potom su se oglasile američke medijske kuće navodeći da je smrt veleposlanika uzrokovana gušenjem dimom, što je kasnije potvrdio i libijski liječnički tim.
Nakon Benghazia slijede prosvjedi U Egiptu, Jemenu, Tunisu, Sudanu, Maroku, pred Švicarskim veleposlanstvom u Teheranu, koji zastupa Sjedinjene Američke Države u Iranu. Dan poslije Sjedinjene Američke Države obznanjuju da je napad u Libiji isplaniran i da nije riječ o gomili koja je izmakla nadzoru te da će krivci biti otkriveni i kažnjeni. Potom neimenovani američki dužnosnik preko istog tog Reutersa, koji je objavio netočnu vijest, šalje priopćenje da se dio američke 6. flote približio libijskim teritorijalnim vodama, da je u pripravi udarni modul specijalnih snaga, ali i protuteroristički tim marinaca, te sustavi bespilotnih letjelica. A dvojica predsjednika Barack Obama i Mohamed Magorief suglasili su se o zajedničkoj istrazi.
Film 'Nedužni Muslimani' je nedvojbeno namjerno smišljena parodija na islamsku vjeru u svrhu provokacije. To potvrđuje izjava Stevea Kleina, savjetnika Sama Bacilea, kako je to pseudonim i da se autor skriva u strahu od odmazde. Glumci koji su sudjelovali u filmu tvrde da su bili prevareni jer su angažirani za sasvim drugi film. Istodobno, egipatski kopt Morris Sadek koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama i koji je promotor filma izjavljuje da je cilj ukazati na diskriminaciju kopta u Egiptu. Egipatska koptska crkva odmah odgovara, osudivši to što neki koji žive u inozemstvu financiraju produkciju koja vrijeđa proroka Muhameda. Ovdje se mora postaviti nekoliko pitanja. Zašto, takav film baš na obljetnicu rušenja 'blizanaca'? Zašto Libija i Benghazi? Zašto kontradiktorne izjave o uzroku smrti veleposlanika? Zašto tvrdnja da je napad isplaniran unaprijed i da će krivci biti otkriveni?
Jedan od odgovora na sva ta pitanja mogao bi biti ovakav.
Nakon što sve manje ljudi, pa i u Sjedinjenim Američkim Državama, vjeruje u službenu verziju 'apsolutnog događaja' od 11. rujna 2001., nekome je bilo prijeko potrebno izazvati muslimanski svijet, kako bi se on i dalje prikazao krajnje radikalnim. Zato ne bi trebalo biti iznenađenja ako nakon američko-libijske istrage prst krivnje bude s namjerom uperen prema Siriji i(ili) Iranu.
Otkupljeno 20 tona hrvatskog zlata
Tko će to učiniti u vremenima u kojima 'dobra ocjena' koju je Fich Ratings dao Hrvatskoj znači, kako je uočio Marijan Jović, potporu i ohrabrenje Vladi da nastavi s politikom davanja otkaza i rasprodajom državne imovine, odnosno da još žešće i potpunije nastavi s primjenom načela 'šok-terapije', kako to podučava 'Čikaška škola' ako neće upozoriti Crkva. Tko će to učiniti, ako neće Crkva, gdje bezobzirna primjena 'šok-terapije' proizvodi snažnu i kolektivnu traumu; traumu koja privremeno ili trajno ukida demokratsku praksu, u zemlji u kojoj ona djeluje. Tko će to učiniti, ako neće Crkva, u čijem se narodu sustavno od 2000. godine primjenjuje orwelovsko načelo 'iscijedit ćemo vas do posljednje kapi, a zatim ćemo vas ponovo ispuniti vama samima'. Tko će to učiniti, ako neće Crkva, gdje u Milanovićevoj 'slučajnoj državi' u kojoj je, nimalo slučajno, u manje od dvije godine otkupljeno više od 20 tona zlata, uglavnom privatni nakit. Tko će to učiniti, ako neće Crkva, gdje porezna politika harači uzduž i poprijeko i u kojoj je 140.000 domaćinstava primorano prodati obiteljsko blago, a da pri tome Slavko Linić, prije izvoza cjelokupnog otkupljenog zlata iz Hrvatske, nije od otkupljivača utržio niti jednu jedinu lipu poreza. Tko će to učiniti, ako neće Crkva, gdje puka floskula nije najava dodatnog oporezivanja štednih uloga građana i nepokretne imovine, kuća, stanova, vikendica, obrađene i posebice neobrađene zemlje, šuma, pašnjaka i livada, nego posljednja faza plana otimanja i novca i zemlje.
Davor Domazet Lošo
Zagreb, 10. 10. 2012.
SVAKI ČOVJEK STVOREN JE I ROĐEN ZA LJUBAV, A NE ZA NASILJE
U duhu mi odjekuju, a pred očima bljeskaju riječi naslova sa 10. stranice Večernjeg lista od 5. listopada 2012: "Rođen za nasilje".
Odnose se na mladića Edija Mišića iz Splita, za koga policija, prema medijima, tvrdi da ima nedvojbene dokaze da je upravo on počinitelj stravičnoga ubojstva potpuno nedužne, nesretne djevojke, turistkinje u Hrvatskoj, Meksikanke Selene Macedo, na splitskome Marjanu krajem kolovoza 2012. godine.
To je u svakom slučaju bio užasan zločin, a na žalost ih je i u nas i u svijetu bilo sličnih, pa i još daleko težih, sa većim brojem nedužnih žrtava.
Svi ti počinitelji su svakako ili teško deformirani ljudi, u opće moralnom smislu, ili su počinitelji pod utjecajem alkohola, ili kao ovisnici pod utjecajem raznih težih ili lakših droga. To, naravno, ne poništava njihovu odgovornost. Moguće je i da su psihički bolesne osobe, nesposobne shvatiti značenje svoga zločina, te ne mogu snositi ni kaznenu odgovornost, no bivaju smješteni u zdravstvenim ustanovama sa trajnom izolacijom iz društva.
No, potpuno mi je neprihvatljivo da bi bilo koji čovjek, kao Božje stvorenje i slika Božja, mogao biti stvoren i rođen za zločine.
Budući da je Bog najsavršenija i sveobuhvatna Ljubav, te da iz ljubavi, uz ljudsko sustvarateljstvo, stvara ljude, oni mogu biti stvoreni samo za ljubav. Namjerno govorim i na prvome mjestu stvoreni, jer, na žalost, svi stvoreni ne budu i rođeni.
Jedan, i to veliki broj začetih ljudskih bića, tijekom razvitka ranije ili kasnije, prije poroda, umire po Božjemu planu, zbog raznih genetskih ili vanjskih razloga.
Ta djeca su, makar kratkoga života, stvorena iz ljubavi i za ljubav. Oni su besmrtne duše, te ne mogu nestati u svemiru. Iako nisam teolog, mislim kršćanski da se oni vraćaju svome Ocu Stvoritelju, kao mali anđeli i postaju čuvari svoje rođene braće i sestara, kao i bilo koje djece i ljudi.
Daleko su veći problem za nas ljude ona mnogobrojna nerođena djeca koja nisu s ljubavlju prihvaćena od svojih majki i očeva, pa, na žalost, ni državnopravno zaštićena od društva kojemu pripadaju, nego bivaju ubijena u svojoj najranijoj dobi, prije svoga rođenja. To je zločin nad zločinima i u nebo vapijući grijeh počinitelja i onih koji taj zločin odobravaju. Takvo društvo i narod sigurno ne mogu imati sretnu budućnost. Radi se o zločinu nad najnemoćnijim i najnedužnijim ljudskim bićima, pod srcem majke, gdje bi trebali biti najviše ljubljeni i zaštićeni. Oni, po mome mišljenju, također postaju anđeli mučenici, koji se sigurno mole za obraćenje svojih ubojica, kao i za svu drugu nerođenu djecu. Mi se također trebamo njima moliti, a posebno oni koji su se ogriješili o njihove živote.
Dakle, ni ubojica mučenice Selene Macedo nije rođen za nasilje niti za zločine, nego je to kasnije postao.
Bog nas je stvorio kao ljudska bića i dao nam razum, osjećaje i slobodnu volju, kao glavnu odrednicu čovjeka. Bog nam nipošto neće ukinuti slobodnu volju, odnosno našu slobodu, jer bi nam time ukinuo status čovjeka. Mogao nas je stvoriti i kao životinje ili biljke, kojima je sve točno unaprijed određeno i koja, kao živa bića, ne mogu biti ni dobra ni zla, nego onakva kakva su određena u prirodu, koju mi ljudi također trebamo voljeti i čuvati, u svoj svojoj raskoši i ljepoti.
Vjerujem da mi, gotovo svi ljudi, volimo i da smo Bogu zahvalni što smo stvoreni kao ljudi. No, stoga imamo i svoju odgovornost da upoznamo Boga Stvoritelja i da živimo po Njegovim zapovijedima, to jest da ga ljubimo, kao što on ljubi nas i kao što se mi trebamo ljubiti međusobno.
Bog nam je, kod stvaranja svakoga od nas, dao najdragocjenije blago i biser, klicu ljubavi. Ta klica se u nama može razviti do neslućenih razmjera i veličine, kao primjerice u blažene Majke Tereze, blaženoga pape Ivana Pavla II i sličnih blaženika i svetaca, ili može ostati zakržljala i obrasla najgorim korovom zla, koji smo sami dopustili da se razvije i zaguši onu divnu klicu ljubavi.
Bog je čovjeku dao i savjest, da zna razlikovati dobro od zla i po tome, uz Božju pomoć živjeti, te biti sretan ako svakoga trenutka i svakoga dana odabire dobro.
Bog je morao, ako je htio poštivati našu slobodnu volju, dopustiti i mogućnost da pod utjecajem zloga duha Sotone odaberemo i zlo. Iako lukavi i super inteligentni zli duh Sotona zavarava čovjeka, nudeći mu na početku udicu uvijek tobože nekog zadovoljstva i prividnoga dobra, a što ga dugoročno vodi u propast, dok Bog, prema svojim zapovijedima, u početku zahtijeva rad, odgovornost i žrtvu, a dugoročno donosi osobno i opće dobro, radost, mir, zadovoljstvo i napredak. Stoga čovjek od najranije dobi treba biti odgajan u pravoj vjeri i ljubavi, uz najbolje primjere i svjedočanstva svojih roditelja, Crkve, škole i cijeloga društva, kako bi se mogao oduprijeti zavođenju Zloga. To je zaista uvijek moguće, kao što nam je Isus pokazao kada je čak i On bio napastovan u pustinji. Odlučno je rekao "Odstupi Sotono!" ("Apage Satanas!").
To može svatko kome savjest nije zagušena korovom zla. Zato taj korov treba svakodnevno čupati sa velikom voljom i željom da, uz Božju pomoć, postanemo bolji ljudi.
Kako je mladić Edi Mišić mogao postati ubojica?
Ako se zaista u potpunosti dokaže da je on stvarno na takav stravičan način ubio nedužnu djevojku, onda se zbilja svi moramo duboko zamisliti!
Čovjek je pripadnik jedine vrste u prirodi u kojoj se ubijaju pripadnici iste vrste. Stoga je uvijek strašno da čovjek ubije čovjeka. Rana na duši ubojice uvijek ostaje, pa makar to bilo u samoobrani ili obrani bližnjih, a kamoli ako netko ubija nedužne i nemoćne. Taj sigurno nikada ne može imati pravoga mira.
U Večernjem listu od 6. listopada javila se gospođa, umirovljena učiteljica Ankica Benček, sa svojim člankom pod naslovom "Nitko nije rođen za nasilje, ali netko je zakazao u odgoju".
Slažem se sa gospođom i sama kažem, odgoj djece i mladih, kao i svih ljudi (jer, kako se kaže, čovjek uči dok je živ, a ipak umre nenaučen), je neophodno važan, ali je opet pitanje kakav odgoj se prezentira djeci i mladima?
I redatelj Branko Lustig je svojim filmom o holokaustu želio odgajati djecu u Zadru i Kninu, u rujnu 2012. godine.
No, on je, kao veliki autoritet, dobitnik Oscara i stariji obrazovan čovjek, rekao u Zadru da ne vjeruje u Boga, jer je Bog dopustio holokaust nad židovskim narodom u Drugome svjetskom ratu, a u filmu je u pozadini pokazao, tobože diskretno, i katoličku crkvu.
Pitanje je što bi djeca od 13-14 godina nakon toga filma i tih riječi trebala zaključiti, nego da ni oni ne trebaju vjerovati u Boga, pogotovo ne biti kršćani, osobito katolici.
Gospodin Branko Lustig tu očito nije bio dobronamjeran prema hrvatskoj djeci i hrvatskome narodu, koji je i sam, tijekom povijesti, a posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću, bio žrtva velikih zločina.
Apsolutno nije moguće da on, kao kulturan i obrazovan čovjek, može stvarno misliti da je Bog kriv za židovski holokaust, kao i druge zločine, a valjda ne zli ljudi koji nisu slušali Boga, osobito onakvog kakvog nam je Isus Krist objavio svojim životom i svojom žrtvom.
Branko Lustig je možda mogao tako misliti kao nedoraslo dijete, koje je proživljavalo patnje genocida, ali nipošto ne kao odrasli i stariji čovjek. Još bi se pozivao na demokraciju, a s njim, na žalost, i neki drugi u Vladi Republike Hrvatske, kao i predsjednik dr. Ivo Josipović, ogorčeni što roditelji u Kninu nisu dopustili da se njihovoj djeci prikazuje tako odgojno štetan film.
Kao da demokracija ne bi trebala služiti općem dobru, nego zlu upućivanja mladih na krivi put života.
Sotonsko zavođenje ljudi u svijetu donosi mnogo zla svima nama, pa dovodi naravno i do stravičnih zločina kakvi se događaju. Ako je takav zločin učinio Edi Mišić, mladić i dijete iz hrvatske katoličke obitelji, onda je to zaista tragedija našega hrvatskoga naroda. On je sigurno dobio kršćanski katolički odgoj, kao i njegova dva brata i dvije sestre. Svi su oni, kao što pišu mediji, bili normalna obitelj, bez ikakvih sukoba sa susjedima ili bilo kime. Takav je, kažu, uglavnom bio i Edi. Jedino je više od ostalih volio šport. Nije bio stalno zaposlen, ali gdje god je povremeno radio, uredno se i odgovorno ponašao, kako pišu mediji.
Dakle, ako postoje nedvojbeni dokazi da je on ubojica nedužne i nepoznate mu djevojke, koja nije bila od njega ni silovana, upitajmo se zrelo i odgovorno, što se u njemu slomilo? Po mome mišljenju, i kao liječnice, jedino je mogao iznenada doživjeti psihički i duševni slom, totalno pomračenje uma i srca, te taj strašni zločin počiniti kao teški duševni bolesnik!
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Graditelji kulture smrti
Prikaz knjige Mladena Lojkića, Masoni i okultisti-Graditelji kulture smrti i Tko želi razoriti crkvu, izrečen na predstavljanju u Bjelovaru 20. rujna 2012.
Sadržaji knjiga Masoni i okultisti graditelji kulture smrti i Tko želi razoriti Crkvu, isprepleteni su, jer oni koji grade kulturu smrti i Novi svjetski poredak, grade je između ostalog kroz pokušaje rušenja Crkve i ako ona poklekne i izgubi duhovni autoritet, tada će oni nesmetano moći ovladati Zemljom te:“…čovjeka svesti na granicu puke animalnosti, metafizički ga zombizirati i robotizirati.“
I u prvoj i u drugoj Jugoslaviji katolička je crkva bila proganjana. Pri tom ne smijemo zaboraviti da su graditelji Jugoslavija upravo bili graditelji kulture smrti i Novog svjetskog poretka. Od samih početaka znali su da će ta Jugoslavija biti zloćudna država u koju se svrstalo različite kulturne i civilizacijske krugove, ali to graditeljima kulture smrti nije smetalo jer je bilo važno kontrolirati područje europskog jugoistoka kao prvu crtu obrane britanskih interesa na Bliskom istoku, a udaljiti ga od germanskog utjecaja (gospodarskog, političkog itd.).
Hrvati su tada zasmetali, a i danas smetamo jer smo se smjestili na prilično velikoj geopolitičkoj vjetrometini gdje su se pleli i danas se pletu razni interesi svjetskih moćnika. Hrvatska nije u tom smislu usamljena jer sve se države nalaze u svojevrsnom žrvnju koji zahtijeva mudrost kako bi se što uspješnije izborile za vlastite interese, ali nijedna ne radi ovakve nakaradne poteze poput suđenja braniteljima u kojima branitelje tereti čovjek osumnjičen za komunističko-partizanske zločine u 2. svjetskom ratu i poraću ili ih pak tereti udbaški ubojica s međunarodne tjeralice. A koliko smo prodanih duša imali i prije jugoslavenstva i srbofilstva koje su imale potrebu odricati se i uništavati hrvatstvo jer će im biti bolje ako ne budu zastupali hrvatske interese?
Lojkićeva knjiga Masoni i okultisti graditelji kulture smrti svojevrstan je leksikon u kojem je autor prikupio biografske i ostale činjenice o osobama iz masonskog i okultističkog svijeta, a dio navedenih ima posredne i neposredne veze s Hrvatskom. Nemalu količinu teksta u obadvije knjige Lojkić je posvetio medijima koji manipuliraju psihom svjetskog pa tako i hrvatskog pučanstva gdje kaos, dezorijentacija i obmanjivanje čine tehnologiju opstanka na vlasti. Glede stanja u svjetskim medijima navodi zgodnu izjavu glavnog urednika New York Timesa Johna Swintona koji je prigodom umirovljenja izrekao govor:“…Mi smo oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu – oni povuku konce, a mi plešemo. Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektualne prostitutke.“
Katolička crkva je još uvijek najveća prepreka masonskim graditeljima Novog svjetskog poretka. Kroz dugu je povijest pretrpjela brojne napade i zasigurno kao takva i danas graditeljima kulture smrti predstavlja izazov. Može li proći i jedan tjedan, a da se po medijima ne povlači afera vezana za ljude iz Crkve? Lojkić se s pravom pita zašto slični skandali medijima nisu zanimljivi kada se događaju u nekim drugim religijama i crkvama?! Crkvi se neprestano predbacuju Križarski ratovi, inkvizicija, antisemitizam, suradnja s fašističkim režimom i ona se neprestano ispričava, a tko se Crkvi ikada ispričao za progone kršćana, za tolike nepravde, za komunističke zločine i sl.?
U našoj Županiji partizani su u ratu i poraću ubili 8 svećenika i jednu časnu sestru. Na križevačkom prostoru 7 svećenika – dakle 16 osoba iz duhovnih zvanja. U čitavoj Slovačkoj je za vrijeme komunističke represije stradalo 14 svećenika, a na prostoru bivše jugoslavenske države Crkva u Hrvata je tijekom 2. svj. rata i poraća pa sve do sloma komunizma izgubila 663 osobe iz duhovnih zvanja. Hoće li se ikada itko Crkvi u Hrvata ispričati zbog toga?!
Lojkić tvrdi kako bi najveća opasnost za Crkvu bilo njeno urušavanje iznutra jer graditelji Novog svjetskog poretka nikada nisu prestali s ubacivanjem svojih ljudi u crkvene redove, kroz ucjene, zlatno tele, labilne duše i dragovoljnost. Autor imenima i prezimenima navodi napadače na Crkvu kao i niz pojedinosti vezanih za spletke u crkvenoj hijerarhiji kao npr. na Drugom vatikanskom koncilu i sl. Lojkić je istovremeno kritičan prema Crkvi i kaže da Crkva mora pronaći mehanizme i odgovore na te probleme kao i na nove pokrete, sljedbe, globalizaciju te navodi osobe iz Crkve koje su u prošlosti itekako znale odgovoriti na napade i pravilno se postaviti.
Knjiga završava mislima kako sotonsko podzemlje ne može uništiti Crkvu, ali bit će potresa i odlučna borba Crkve i Anticrkve tek je pred nama. Bez obzira koliko vjernika imala, Crkva će i dalje tim vjernicima biti i život i nada.
Anita Blažeković, prof.
Znanje je moć
Tko je bio verulamski barun Francis Bacon? Većina Hrvata nikad nije čula za tog Engleza, a malo ih zna da je on u osvit Novoga vijeka formulirao epohalnu misao: Znanje je moć. No ta misao nikako nije Hrvatima tuđa. Oni se, poglavito u Bosni, njome od davnina slade neovisno o Baconu. Odnos znanja i moći, malko osebujno, shvaćaju čisto algebarski – kao jednadžbu „a = b“ („znanje je moć). A vole i premetati. Ipak, ne pretaču tu misao u goli algebarski obrat „b = a“ („moć = znanje“). Pastoralno poetični, kakvi već jesu, oni taj obrat redovito odjenu u metafore, pa znaju reći: I brabonjak na carskoj stolici biserom zveči. A ideje, vjeruju neki učeni ljudi, lete zrakom. Ako je to istina, malo je vjerojatno, ali nije posve nemoguće da je, tako uvrnuta, iskra Novoga vijeka vrcnula, recimo, iz bosanskoga Kreševa u engleski Verulam.
No, bilo kako bilo, polazeći od opisanog stanja stvari, lako ćemo shvatiti ponešto što nam se inače činilo nedokučivim. Zašto je, primjerice, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU/HAZU) nekoć bilo dragocjeno predavanje predsjednika Republike Stjepana Mesića o gospodarstvu? Ili zašto je danas Četvrtomu kongresu hrvatskih povjesničara dragocjeno uvodno slovo predsjednika Vlade Zorana Milanovića? Samo se po sebi razumije što se na takvim seansama događa. Vrhovi izvršne vlasti prosiplju ezoterična znanja. Ona, kao takva, moraju ostati zatvorena u posvećenom krugu. Stoga iz Akademije nije „procurila“ nijedna misao Predsjednika Republike. Javnost nije mnogo čula ni iz govora Predsjednika Vlade na Kongresu povjesničara. Ipak, odatle je, valjda nepažnjom čuvara mudrosti, vrcnulo nekoliko iskrica.
Tema je Kongresa bila – sloboda. Ako je vjerovati internetskom T-portalu, visoki je pokrovitelj Milanović u pozdravnom govoru izložio svoje, kako je sam rekao, „razbacane misli“ o koječemu. Povjesničare je počastio svojim shvaćanjem njihova posla. „Kad istražujemo svoju povijest“, rekao je, „moramo tražiti istinu, a to je teško, jer nacija je sebičan koncept.“ Uz to je ponovio svoje viđenje tamburice i gusala kao glazbala koja simboliziraju rat i mir, red i izgred. Ustvrdio je da, čitajući „epsku poeziju“ (valjda Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića?), nigdje nije naišao na „pojam hrvatstva kao takav“. A u „epu“ o njegovim predcima o trojici se braće Milanovića, koji su ratovali s Osmanovcima, govori kao o „braći srca Zrinovića“.
Da nije žalosno, sve bi to bilo smiješno. Prvo, povjesničari nisu tragači za istinom. Oni nastoje utvrditi činjenice i rekonstruirati prošlost. A to im onemogućuje upravo visoki pokrovitelj njihova Kongresa zaustavljajući istraživanje četničko-partizanskih zločina. Drugo, utvrđivati činjenice i rekonstruirati prošlost ne bi u Hrvatskoj trebalo biti teže nego drugdje, jer je koncept nacije bez naroda, kakav njeguju današnje hrvatske političke elite, vrlo nesebičan. Sjetimo se kaznenoga progona hrvatskih branitelja i pozitivne diskriminacije aboliranih četnika, sjetimo se dijelova državnoga teritorija što ih bez hrvatskoga otpora drže susjedne zemlje Slovenija (Sv. Gera), Bosna i Hercegovina (Veliki i Mali Škoj, vrh poluotoka Kleka), Srbija (prekodunavski posjedi i dunavske ade), Crna Gora (teritorijalno more u Boki), sjetimo se isključivoga gospodarskog pojasa na Jadranu! Gdje su gusle, tu je, veli, kubura, pa i kavga i pucnjava, a gdje je tamburica, tu je sve mirno i umjereno. Tu mudrost jasno opovrgavaju s jedne strane zapadna Hercegovina i Imotska krajina, s druge strane Vukovar i Bosanska Posavina. A u epskoj poeziji, veli, nije naišao na „pojam hrvatstva kao takav“? Naravno, u Kačića ga nema. Ali samo stoga što je pjesnik htio izbjeći mletačku sudbinu svoga franjevačkog kolege Filipa Grabovca.
Što dakle? Nije to neznanje. Nezamisliva je tolika količina na jednom mjestu. Sjetimo se: slučajna država, paradoksalna nacija, unutarnje razlike veće nego među Bavarcima i Pomerancima, teško nas držati zajedno… i sad ovo? Sve to opovrgava samo jedna kristalno jasna činjenica – Domovinski rat. A kako je riječ o Predsjedniku Vlade, ta se mudrost iskazuje kao – ah, da! – povijesno poslanstvo.
Benjamin Tolić
hrsvijet.net, 8.10.2012.
Druže pope, u ime zakona – izlazi iz groba!
Osvrt na knjigu don Ante Bakovića, Druže pope, u ime zakona – izlazi iz groba!, Martirium Croatiae, Zagreb, 2011.
Nije bilo lako biti svećenikom u vrijeme komunizma. Pa još u Bosni. Partija je revno bdjela nad postupkom taljenja puka u Jugoslavene. Ali, junaka se uvijek nađe.
Baković je dobro na sebi osjetio komunistički žig. Zapravo opečatio ga je za čitav život. Kao bogoslova strpali su ga u tamnicu, kasnije i kao svećenika, tjerali ga iz mjesta u mjesto. I tako do demokratskih promjena. Taj posao onda nastaviše drugi, ne odmah na početku jer tada se još nisu bili snašli. Danas Baković živi iste ideale kao i prije te o svemu govori i piše.
Naslov knjige potječe iz naoko banalnog događaja. Đula, stara pijanica, opila se za vrijeme Ramazana, upala u jarak i tu se smrzla. Općinska vlast u Kaknju da bi kaznila Bakovića zbog njegova dušobrižničkog rada s mladeži zapovijeda da se Đula pokopa u katoličko groblje. To je za katolike bila uvrjeda. Baković ne da, poziva se i na lokalnog hodžu koji je zabranio Đulin pokop u muslimansko groblje zbog povrjede muslimanskog zakona. Na kraju Bakoviću ne preostaje ništa drugo nego vlastitim tijelom pokušati spriječiti takav pokop. Ali pred uperenom strojnicom i milicionarom spremnim uporabiti je, pametno je odustati.
Bakovića su protjerali iz Kaknja i uhitili. Nakon toga dodjeljuju mu, naravno pod pritiskom i da ne bi skroz zaglavio u tamnici, župe na kojima se naizgled nema što raditi. Međutim, odlučivši boriti se on neprestano pronalazi za sebe posao, i to posao koji će odjeknuti. Partija je na sto muka. Ne shvaćaju ga ni neke njegove kolege svećenici. Boje se da ide krivim putem, da će skupo platiti svoju borbu.
Oko sržnog događaja, Đulina pokopa, Baković je ispleo priču o komunističkom odnosu prema vjeri i hrvatskom puku. Donio je za to i primjere iz drugih događaja. Najupečatljiviji je onaj o progonu hrvatske katoličke mladeži u BiH. Partija je 15-orici nevinih hrvatskih mladića dodijelila 105 godina robije. Krivica: Hrvati i katolici. Želeći dokazati nepopustljivost prema bezbožnom komunizmu donio je i priču o šaljivoj strani života u bogosloviji, kao i priču o svojim razgovorima s profesorima i poglavarima kad bi ga Partija stiskla.
Dok se čita knjiga, čovjek se i nasmiješi, ali to je ironičan osmijeh. Jednostavnim rječnikom rečeno Baković je prikazao pravu stranu komunizma. Bio je i ostao protiv čovjeka i protiv Boga. Shvaćamo koliko je važno da su se neki borili u ta vremena i da se neki i danas bore. Najgore je prepustiti se vjetrometini.
Miljenko Stojić
Alternativa
Alternativa je nova kultura rada, zasnovana na natjecanju, nagradama i kaznama, te na pokretanju gospodarstva slobodnog tržišta.
Zemlji je prijeko potrebna etička revolucija koja će (preko Vlade) proglasiti i (preko pravosuđa) nametnuti valjanu ljestvicu vijednosti.
Mladen Rojnica
Glas naroda
Valja ići od kuće do kuće, od sela do sela, slušajući i pridobivajući narod novim zamislima i umješnim i čestitim političarima, ustrajući na važnosti njihova glasa.
Mladen Rojnica
Kršćani
Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik
Vladari dirigiranog nereda
Ciljevi 'vladara dirigiranog nereda' je uspostava novog svjetskog poretka i nezainteresiranost za promjenama i 'hedonizirati čovječanstvo, a poglavito njegovu mladu populaciju'. To tvrdi Mladen Lojkić u knjizi 'Vladari svijata'. Argumentiramo piše kako je svjetskim moćnicima glavni cilj slomiti 'nacionalni identitet' malih naroda sa strategijom razbijanja nacionalne svijesti. Vladari svijeta će, prema Lojkiću, male narode, koji nisu materijalno neovisni dovesti 'pod svoju gospodarsku i kreditnu ovisnost'. To je pisao prije šest godina. To je danas postaje veći jasno osim naših europoltrona.
Sve funkcionira po principu dirigiranog nereda (ka)da sve ima cijenu, a ništa vrijednost. 'Čovjek ispranog mozga nije ni svjestan da postaje robot svojih vladara i da ništa ne odlučuje sam jer je sve ranije netko drugi odlučio' (Lojkić). Najniža moralna posrnuća se promatraju i potiču kao normalna stvar. Mladima se šalju poruke da je sve moralna kaljuža. Odatle se vrijedi prisjetiti romana Georgea Orwela, velikog kritičara svjetskog poretka u 20. stoljeću, kada je predvidio da će naše stoljeće pod dominacijom nadzora i da će čovjek postati krajnje otuđen i živjeti u virtualnom svijetu. U tom svijetu, komentira Lojkić, čovjeku će postati usađeni smisao života: radikalni hedonizam, materijalna ovisnost, svjetski globalizam, animalini porivi te rušenje obitelji. Javnosti je malo poznat podatak da je SAD-u manje od četvrtine obitelji djeca žive s oba roditelja. U SAD-a 26 %, Kanadi 32 %, Britaniji 38% ili Francuskoj 36% se djece rađa izvan bračne zajednice
Onaj tko u svojim rukama ima sredstva javnog priopćavanja ima monopol nad istinom i taj vlada svijetom. U 'Protokolima sionskih mudraca' stoji zapisano da onaj tko želi gospodariti mora imati informacije i medije u svojim rukama. Slično promišljanje ima i Josip Jović u knjizi 'Lijepa naša kolonijo' smatrajući da globalizacija nije razmjena kulturnih dobara, svijet uvažavanja i tolerancije, svijet slobodne komunikacije i solidarnosti, nego svijet dominacije, moći i diktata 'vladara svijeta'.
Da bi se uništilo zdravo bilo društva, znači uništiti mladu generaciju i pet stupova na kojima počiva svako zdravo društvo: RAD, VJERA, ODGOJ-OBRAZOVANJE, OBITELJ I NACIONALNI IDENTITET. Jer, ako ništa nije sveto, sve je dopušteno.
Na nedavnom seminaru, u organizaciji (nove) političke stranke 'Zavjet za Hrvatsku' sam govorio na temu 'Odnos prema radu kao pretpostavka nacionalnog preporoda'. O važnosti tog Skupa, u drugom dijelu kolumne.
'Globalni vladari' želju za neovisnošću malih naroda nazivaju bolešću nacionalizma. Patriotizam ili domoljublje je po njima (kao) i anarhistima, izvorište nacionalizma. Mali narodi se pretvoriše u privjesak velikih gospodara. 'Veliki' uzimaju sve od malih naroda, davajući im obveze koje oni ne mogu pratiti. To je zacrtano u strategiji dirigiranog nereda. Lojkić ispravno konstatira: 'Mladi i slabi smo samo toliko koliko se osjećamo malima i slabima'. O svim tim imlikacijama i drugim činjenicama sam pisao u kolumnama na ovom Portalu 20. lipnja i 12. kolovoza prošle godine.
Za sve oponente ideologiji Novog poretka su unaprijed skovane etikete: ksenofobi, nacionalisti, euroskeptici, homofobi, desničari, nazadnjaci…
Posljedice za Hrvatsku u strategiji dirigiranog zaduživanja
Slavko Kulić, direktor američkog Instituta za svjetske probleme za Europu u Hrvatskoj smatra da zaduživanje bilo koje vlade u inozemstvu je nelegitiman čin, ako nije prethodilo referendumsko odlučivanje naroda. U prošlom mjesecu apelira: 'Hrvatska, bez odluke Sabora i naroda' može svoj dug proglasiti nelegitimnim i presati ga plaćati. Mi to, možemo učiniti s još većom vjerodostojnošću od Argentine i Ekvadora. Zadaća znanosti i medija je da pomogne ljudima da se osvijeste i da dođu do spoznaje da dug s kojim su opterećeni nije njihov, te da ima pravo reći da odbija plaćati tuđe pozajmice'. Problem je što većina znanstvenika nema građansku hrabrost, a većina medija prešučuje važne činjenice. Kulić podsjeća i na to kako je na Islandu mirnim putem, sredinom rujna 2012. godine narod natjerao vladu da podnese ostavku. Posljedica toga je da su banke nacionalizirane i prestao plaćati dug Nizozemskoj i Velikoj Britaniji.
Tome je prethodio izlazak naroda na ulice 2010. godine kod traženja referendumskog odlučivanja. U ožujku iste godine je 93 posto Islanđana izglasalo otkazivanje isplate dugova. U Hrvatskoj, na primjer, o ovome nije izvjestio nijedan tisak ili televizija. I to je dokaz da vlasnici medija polažu monopol nad istinom. Znankovito je da Kulićeve izjave, (kojeg desetlječima prati 'glas' građanske i akademske hrabrosti) prenosi tek Dnevno.hr i rijetki internetski izvori, a(li) ne i tiskovni mediji. O tome u zaključnoj rečenici kolumne.
Hipnotizirani medijskim prikazivanjem realnosti, korporatisti sustavno preuzimaju našu imovinu, a građani postaju žrtve protunarodnih političkih oligarhija. Jedan od izlaza je permanentno pravo naroda za referendumsko izglasavanje. U pravu je Kulić kada kaže nitko nije ovlastio vladajuće da daju legitimitet bankama tiskanja novca, potom raspolažu našim novcem, a onda te iste banke prodaju naš novac kroz neotplative kredite, sve prema strategiji dužničkog ropstva. Vlast uvjerava narod kako je većina banaka u Hrvatskoj u stranom vlasništvu. To nam plasiraju kao informaciju. To je politička 'informacija', a ne činjenica. Što ako se dokaže banke u Hrvatskoj nisu prodane, ili su uz enormne provizije dospjele u privatne džepove visokopozicioniranih političkih dužnosnika, uključujući i ex premijera Ivu Sanadera?
Kako natjerali vlast da štiti nacionalne interese?
Pravi trenutak za akciju su započeli branitelji u novoj političkoj stranci Zavjet za Hrvatsku. Znakovito je i ohrabrujuće da je uvodničar na semiraru pod nazivom 'Budućnost Hrvatske', glavni urednik Glasa koncila mons. Ivan Miklenić kazao da vjernici ne smiju biti apolitični i nezainteresirani za promjene. Predsjednik Stranke, umirovljeni general Lukić i njegovi suradnici se odlučiše za konkretne poteze zaštite nacionalnih interesa. Dosta im je bilo prijetnji za političnost braniteljske populacije. Dosta i im je bilo šutnje. Sada, prije nego itko, a poglavito sramotno šuteći HAZU, imaju moralni kredibilitet za drugu vrstu obrane Domovine. Kako?
Na istom skupu, kojem samo osobno nazočio, 22. i 23. rujna 2012. godine se u samostanu u Lužnici pokraj Zaprešića, u organiziji Zavjeta za Hrvatsku okupilo, osim branitelja, više eminentnih stručnjaka i znanstvenika iz različitih područja, te čelnika neparlamentarnih političkih stranaka. Po mom mišljenju, bio je to skup koji će obilježiti noviju Hrvatsku povijest, jer je odlučeno kako zaustaviti daljnji ponor Hrvatske. Oni imaju viziju i strategiju! Predsjednik Stranke, Marko Lukić, najavio je nenasilne izvanredne izbore u Hrvatskoj. Naglasio je: 'Ne želimo ugroziti nacionalnu sigurnost Hrvatske, ali ako imamo tristo tisuća ljudi pod ovrhama, a političari se bave perifernim stvarima, što znači da prešutno većina saborskih zastupnika kolaborira s aktualnom vlašću. Usprkos medijskoj blokadi, mi ćemo pokazati da možemo spriječiti daljnje rastakanje države i sačuvati ono malo nacionalnog bogatstva što je ostalo. Ne želimo nasilno rušiti vlast, ali raditi ćemo na tome da ih prisilimo da prekinu s praksom neriješavanja gorućih problema. To ćemo započeti s potpisivanjem peticije. U peticiji ćemo zatražiti da se odmah ukinu sve ovrhe nad građanima i deblokiraju računi svih firmi koje su, ne svojom krivnjom, dovedene u ovakvo stanje. Pozvat ćemo građane da prestanu plaćati svoje obaveze prema birokratskim državnim i financijskim institucijama. Kada se ne budu plaćali krediti, birokracija će ostati bez novca kojim se financira. Nova vlast se hvali da su napunili proračun, a napunili su ga na hrvatskoj sirotinji - istaknuo je moralna vertikala braniteljske populacije, umirovljeni general Lukić. Bravno Generale! Kolega Jurčević je tomu dodao: 'Prosvjedima ne želimo ugroziti institucije, ali želimo zaustaviti pljačku putem ovrha, čime su životno ugroženi najširi slojevi društva koji su prisiljeni prodavati svoje nekretnine. Nacionalni je interes to spriječi, jer takva pljačka, iako ozakonjena, nema legitimitet. I rasni zakoni su bili legalni, ali nisu bili legitimni. Prosvjedima protiv ovrha branimo nacionalni interes, dok ga vlast ugrožava - zaključio je Jurčević. Sve to su (konkretni) prijedlozi s kojima se može konačno zaustaviti zacrtanu strategiju dirigiranog nereda.
Hrvatski premijer je zaštićen jer je europoltron, koji se, kao i većina političara-odnarodio, radeći u službi EU birokrata. To je umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo na primjeru 'kontroliranog nereda' aktualizirao (na istom Skupu) primjerom hrvatskog premijera Zorana Milanovića, kod njegove spremnosti za odricnja jednog dijela teritorija na području Dubrovačke-Neretvanske županije. Lošo to naziva 'veleizdajom'. Koristeći pojam 'kontroliranog nereda', na tom (paradigmatičnom) primjeru objašnjava pet načela 'nadziranog kaosa' (kod) aktualnog hrvatskog premijera: 1. potrebu za svojom prisutnošću kao arbitra kod rješavanja teritorijalnog pitanja, 2. konstituira incident gdje je on u središtu pozornosti, 3. stvara privid događaja koji nije onakav kakav se zbilja i dogodio. 4. predstavlja kao nekoga tko ima pravo, korisno i najbolje rješenje problema i 5. uvjerava javnost da to što radi, čini u dobroj namjeri, dok su svi ostali više ili manje u zabludi.
Domazet Lošo, (neprikosnoveni autoritet zaštite nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj), na tom primjeru, opisuje kako se, prikriveno, od strane premijera Milanovića uvodi 'red' i/ili (lažno) uređenje države. To za Domazeta Lošu znači da kad se odrekneš svog teritorija onda nastupa red i mir. S tom izokrenutom logikom Admiral aktualizira strategiju 'dirigiranog nereda'. Ponavljam, o ovim tezama i konkretnim prijedlozima, izvijestio je samo ovaj Portal. Pametnome dosta! I za kraj dva pitanja: Jesmo li spremni za radikalne nenasilne prosvjede? Je li nam to zadnja šansa? (dnevno.hr)
Zlatko Miliša
CRVENI ANTIFAŠIZAM
Činjenica je da je Katolička crkva, za vrijeme i odmah nakon rata izgubila više od 600 svećenika, koji su ubijeni i nestali. Vrlo visok postotak svećenika i crkvenih ljudi komunisti su ubili po završetku rata. Od 1941. do 1951. najveći dio svećenika ubili su partizani i četnici nakon teških mučenja.
Lucijan KORDIĆ u svojoj knjizi Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj (Chicago, 1988.), donosi podatke o načinu ubojstava 300 svećenika i redovnika:
razapeti živi: 2;
prepiljeni živi: 2;
probodeni živi i pečeni: 2;
bačeni u oganj živi i spaljeni: 4;
ugušeni: 3;
nakon mučenja zavezani u vreću bačeni u more: 2;
mučeni i živi bačeni u kanal: 8;
teško mučeni i potom ubijeni: 15;
ubijeni, poliveni benzinom i zapaljeni: 15;
prostrijeljeni: 12;
ubijeni na različite načine i bez procesa: 196;
obješeni: 3;
rasječeni na komade: 3;
ubijeni u zatvoru od posljedica mučenja: 4;
klonuli u logorima i umrli: 7;
nestali, po svoj prilici ubijeni: 28;
prisiljeni trčati vezanim nogama u željeznim kladama kao konji: 1;
kamenovani: 1;
oguljeni živi: 2.
Tužna 19. obljetnica stradanja Hrvata u Uzdolu
Zločine počinjene nad Hrvatima u Rami bošnjačko-muslimanski mediji tada su uglavnom prešutjeli. Jednako tako, ovogodišnju komemoraciju uzdolskim žrtvama, koju je predvodio biskup gospićko-senjski dr. sc. Milan Bogović, i na kojoj je spomenuto da za pokolj u Uzdolu još nitko nije odgovarao, prešutile su i tiskovine u Hrvatskoj koje sam čitao nakon održane komemoracije.
Za oba naroda tragični bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukobi u Bosni i Hercegovini od kraja 1992. do početka 1994. posljedica su srpske agresije na tu državu. Dakako, ne mogu se zanemariti ni drugi čimbenici koji su doveli do tih sukoba, od kojih je najveću korist imala velikosrpska politika. Tek je prestankom sukoba između Armije BiH i HVO-a omogućeno slamanje novog velikosrpskog projekta koji je početkom 1990-ih svoje ciljeve u Hrvatskoj i BiH pokušao ostvariti oružanom agresijom. Stoga me posebno obradovala vijest o hrvatsko-bošnjačkom (muslimanskom) sporazumu, potpisanom 18. ožujka 1994. u Washingtonu. Nakon toga prestali su oružani sukobi između ta dva naroda, no ostalo je međusobno nepovjerenje koje, nažalost, u BiH i danas postoji i prijetnja je za budućnost oba naroda. Budućnost koju nikako ne bi smjeli krojiti, bolje rečeno nametati, razni vanjski centri moći i ljudi koji ne razumiju ni prošlost ni sadašnjost BiH. A to što se tijekom bošnjačko (muslimansko) - hrvatskog sukoba u BiH događalo na lokalnim razinama zaista je teško razumijeti, posebice ako se ignoriraju povijesni izvori. Istodobno, jasno je da Republika Hrvatska nije izvršila agresiju na BiH, kako se to nastoji prikazati. Naprotiv, da nije bilo Hrvatske i Hrvata u BiH, ne bi bilo ni današnje, međunarodno priznate, države Bosne i Hercegovine.
Neki hrvatski mediji uvjeravaju nas u zločinačku politiku Hrvatske prema BiH
Već duže vrijeme neki mediji u Hrvatskoj pokušavaju nas na razne načine uvjeriti da je hrvatska politika prema BiH bila zločinačka. Između ostaloga i tako što jednostrano prikazuju pojedine događaje ili tako što navode samo nečasne radnje nekih pripadnika hrvatskih snaga nad Bošnjacima (muslimanima), a istodobno sustavno prešućuju zločine koji su neki pripadnici muslimanskih snaga počinili nad Hrvatima. Dakako, nije sporno to što se govori o zločinima pripadnika „svoga“ naroda i žrtvama tih zločina, jer sve nevine žrtve zaslužuju jednako poštovanje, nego što se prešućuju zločini nad „svojim“ narodom. Tome u prilog govori i podatak da nedavnoj komemoraciji žrtvama pokolja u Uzdolu najčitanije tiskovine u Hrvatskoj nisu posvetile ni riječ. Jednako tako, hrvatski branitelji Rame u medijima u Hrvatskoj nisu dobili odgovarajući prostor da objasne što se događalo na tom području od 1991. do 1995. i odgovore na pitanje kako su započeli bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukobi u Prozoru u listopadu 1992., koje je muslimanska promidžba prikazala kao početak hrvatske agresije na BiH.
Prozor je gradić smješten u gorskom području sjeverne Hercegovine, na važnoj prometnici koja spaja Hercegovinu s Bosnom i koja dolinom Rame vodi preko Makljena za Bugojno, na krajnjem rubu prostrane gornjoramske kotline okružene visokim planinama. U hrvatskom nacionalnom korpusu poznatiji je kao središte Rame. Prema popisu stanovništva iz 1991. u 56 naselja na području općine koja se prostirala na 477 km2 živjelo je 19.760 ljudi: 12.259 Hrvata, 7225 Bošnjaka-muslimana, a udio ostalih nacionalnosti bio je zanemariv - Srba svega 49 (0,2%), dok je pripadnika ostalih nacionalnosti bilo 67 (0,4%). Prozor, koji je bio općinsko središte, imao je 3566 stanovnika (2199 Muslimana i 1199 Hrvata). Selo Rumboci, s 1618 stanovnika, uglavnom Hrvata, bilo je drugo po veličini naselje u općini. Sela su najvećim dijelom bila hrvatska, a muslimanska su bila grupirana u istočnom i jugoistočnom dijelu općine prema općinama Jablanica i Konjic.
Ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini u proljeće i ljeto 1992. protekla su u transformaciji JNA u VRS i nastojanjima bosanskohercegovačkih Srba da uzmu što više teritorija BiH. Zahvaljujući djelovanju Hrvatske vojske i HVO-a, dakako i muslimanskih snaga, to im je tek dijelom uspjelo. Hrvati su onemogućili potpunu realizaciju spomenutoga srpskoga projekta, vezali su za sebe glavninu Vojske Republike Srpske (VRS) što je u konačnici omogućilo da se i Muslimani održe u područjima na kojima su bili većina. Smirivanjem rata u BiH i njegovim ulaskom u fazu malih pomaka na ratištu, stalna netrpeljivost između HVO-a i muslimanskih oružanih snaga (Teritorijalne obrane, odnosno kasnije Armije Bosne i Hercegovine – ABiH) izbijala je na vidjelo u povremenim sukobima koji nisu izazivali veću pozornost javnosti, sve do sukoba u Prozoru u listopadu 1992. godine. Iako nije bio prvi sukob između HVO-a i ABiH, bošnjačko-muslimanska promidžba kasnije je sukob u Prozoru prikazala kao početak hrvatsko – muslimanskog (bošnjačkog) rata, koji je obilježio 1993. i početak 1994. godine, a koji je navodno izazvao HVO, kao i početak navodne agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. No arhivsko gradivo obiju strana pokazuje da je takvo stajalište neodrživo i da je posljedica uspješnog promidžbenog djelovanja muslimanskih (bošnjačkih) institucionalnih i izvaninstitucionalnih struktura.
Činjenica je da su Hrvati u Rami bili većinsko pučanstvo koje se zbog rata u Hrvatskoj brže i bolje organiziralo od Muslimana. Za razliku od Muslimana, Hrvati nisu imali problema s određenjem prema karakteru rata u Hrvatskoj i protivniku, što je izravno utjecalo na stupanj spremnosti za rat u BiH. Činjenica je i da u dokumentima HVO-a nema nikakvih naznaka o sudjelovanju postrojba HV-a u sukobu u Prozoru u listopadu 1992., kako tvrdi bošnjačko-muslimanska promidžba. Hrvati su u općini Prozor držali vlast i uz to su bili vojnički dominantni, pa su samim time povoda za sukob imali mnogo manje od Muslimana. Za sada nema nikakvih naznaka da je političko i vojno čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata (Predsjedništvo ili Glavni stožer HVO) potaklo oružano razračunavanje u Prozoru. Vojni napor HVO-a u tom je trenutku bio usmjeren na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS u Podveležju. U sklopu priprema za tu operaciju, Glavni stožer HVO-a je 18. listopada zapovjedio da se iz sastava Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina dio topništva iz brigada HVO iz Livna i Tomislavgrada (tri haubice 122 mm), dio postrojbi za elektronsko izviđanje, osam ručnih bacača granata 40 mm i laserski daljinomjer s poslugom iz Livna, tijekom 19. listopada premjesti u Čapljinu i stavi pod zapovijedanje Operativne zone Jugoistočna Hercegovina. Već je ovo dostatno da se odbaci tvrdnja da je sukob iniciran s najviše vojne razine HVO-a jer je uzimanje oko 25% topništva Operativne zone za drugi smjer pokazatelj da sukob nije očekivan, a kamoli planiran.
Okolnost da je Prozor u neposrednom susjedstvu s općinama u kojima je ABiH bila brojnija i jača, očito je kod Muslimana u Prozoru stvorila osjećaj da je njihov politički i vojnički položaj mnogo bolji nego npr. kod Muslimana u Livnu i Tomislavgradu. To je pak dovelo do oštrog kursa koji ni vojnički ni politički nisu mogli podržati. Konkretno, to je značilo političko zaoštravanje i nepomirljivo stajalište prema političkoj opciji Herceg – Bosne, a vojnički nastojanje da se što manje participira u obrani općine na crti prema srpskim snagama i Kupresu. Ovakvo stajalište nesumnjivo je imalo punu političku i vojnu potporu iz Sarajeva, jer je geografski položaj Prozora bio iznimno značajan za vezu Hercegovine i srednje Bosne. HVO je ovoga bio svjestan što se vidi iz obavještajne procjene u kojoj se kaže da prema «svim raspoloživim podacima cilj muslimanskih snaga na ovom prostoru je da ovladaju prometnicama i hidrocentralama. Kontrolom prometnica muslimanske snage bi u svojim rukama držale i sudbinu Hrvata u Srednjoj Bosni, a kontrolom hidrocentrala na Rami i Neretvi kontrolira se energetski sustav u južnom dijelu Hrvatske i HZ H-B». (O spomenutom sukobu u Prozoru vidi znanstveni rad dr. sc. Davora Marijana, „Sukob HVO i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992.“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2-38/2006., iz kojeg sam preuzeo gore navedene podatke.)
Lažni podaci koriste se kako bi se Hrvatska prikazala kao agresor
O događajima u Prozoru krajem listopada 1992. u sredstvima priopćavanja u Bosni i Hercegovini, a potom i u Republici Hrvatskoj, navedeni su brojni netočni podaci, s ciljem svaljivanja krivnje na HVO, hrvatski narod i hrvatsku državu. Nažalost, oni se i danas koriste da bi Hrvatsku prikazali kao agresora u BiH iako postoje brojni dokazi da HVO nije započeo sukob u Prozoru (planovi, šifre, materijali sa sastanka povjerenika za gradove i sub-regije Muslimana Srednje BiH, izjave, Naredba komandanta Taktičke grupe i Oružanih snaga BiH br. 02-349/59 od 28. 08. 1992. itd. ) te da posljedice toga sukoba nisu bile takve kakvima ih prikazuje bošnjačka (muslimanska) strana.
Sukob je započeo nakon što su pripadnici muslimanskih snaga ubili vojnika HVO-a Franju Zadru iz sela Dobroša, dok je traktorom razvozio hranu vojnicima na položaju u predjelu Menjika. On je prva žrtva toga sukoba, a druga žrtva je Hrvat Josip Glibo iz sela Ljubunci, kojeg su pripadnici muslimanskih snaga ubili nakon što je zarobljen. Potom su zapalili kuću Ljubana Glibe i štalu punu stoke... Među jedinicama u sastavu muslimanskih snaga koje su napale na Prozor i sela u istočnom dijelu općine, bile su i muslimanske snage iz Prozora koje su se 21. listopada 1992., na temelju naredbe njihova zapovjednika Muharema Šabića, povukle s bojišnice nasuprot četnika. Toga dana, 21. listopada, sudionici sastanka muslimanskih predstavnika i zapovjednika muslimanskih postrojbi iz Prozora i okolice u selu Blace bili su upoznati s time da će izbiti sukob s Hrvatima (poimence je poznato 30-ak sudionika toga sastanka i njihove dužnosti).
Nakon prestanka borbi, bošnjačko (muslimanska) promidžba u svijet je plasirala laž o 300 ubijenih Muslimana u Prozoru, a istina je da ih je u borbama poginulo devet, te da je poginulo pet, a ranjeno 18 Hrvata. Istodobno, plasirana je i laž da je Prozor potpuno sravnjen i da grad više ne postoji, te da je iz Prozora izbjeglo 3500 Muslimana, a istina je da su svi Muslimani iz grada zbrinuti i zaštićeni u hrvatskim obiteljima u selima oko Prozora.
O događajima u Prozoru govori i izvješće Kemala Mujičića i Aziza Mikića, čelnika HMDS-a, koji su početkom studenoga 1992. prolazili tim područjem, kako bi doprinjeli smirivanju sukoba. Između ostaloga, u izvješću o sukobu u Prozoru navodi se:
- da su u Prozoru 4. studenoga „vidjeli dosta spaljenih i oštećenih kuća, lokala, restorana, trgovina i kioska“, no da se unatoč tome slika koju su vidjeli „nije slagala s novinskim izvještajima koji su govorili o totalno srušenom Prozoru, o golemom broju mrtvih i ranjenih, posebice među Muslimanima, o izbjeglom stanovništvu itd.“;
- da je „očito da su sukob inicirali Muslimani, ekstremisti iz SDA, vođeni prikrivenim agentima KOS-a“, da je „sukob planiran u Izvršnom odboru SDA“, čiji predsjednik „nije bio sklon Hrvatima“ i „tražio je da JNA dođe u Prozor“, da je zapovjednik „OS BiH za to područje bio tvrd i netolerantan“, da se hvalio „da ima tako dobru vojsku, kojom će s lakoćom pobijediti Hrvate“, a da je „pri bijegu iz Prozora ostavio kompletnu dokumentaciju s prilično kompromitiranim materijalom“;
- da nije točno da je u Prozoru ubijeno više od 300 Muslimana kako je „ministar inozemnih poslova BiH Haris Silajdžić izjavio jednom američkom novinaru“;
- da je „delegacija Muslimana koja je posjetila ranjene u sabirnom centru u Ripcima pokušala neke ranjenike nagovoriti na izjavu da su vojnici HVO pucali po civilima“, što je bila laž;
- da su im „mnogi Muslimani rekli da su ih upravo hrvatski borci spašavali i upozoravali ih da se sklone, jer je postojala opasnost od zalutalih metaka“.
Istina je i da su „unatoč svemu tome, unatoč dobrosusjedskih odnosa i međusobne pomoći, mnoge muslimanske kuće poslije okršaja bile opljačkane, a neke i zapaljene“, da je i hrvatski predstavnik općinske vlasti, čiji je stan također opljačkan, izjavio da je to „velika sramota za HVO“, no da to nisu činili vojnici HVO-a iz Prozora nego oni pridošli sa strane, te da je „od 38 kuća, koliko ih je u Prozoru zapaljeno, 37 muslimanskih“.
Drži se da je „sukob između Muslimana i Hrvata iniciran sa strane“, da je u tom cilju „KOS svojedobno angažirao mnoge suradnike, koji su počeli širiti lažne glasine i uspjeli izazvati međusobno nepovjerenje između Hrvata i Muslimana - nepovjerenje rađa nesporazume, a od nesporazuma do neprijateljstva malen je korak“. /O tome vidi: „Prilozi za povijest Rame u Domovinskom ratu 1990.-1995. (prilozi o borbi Hrvata u BiH za opstojnost na svojoj djedovini)“, Zagreb, srpanj 2011., str. 265-270; ili „Ramski zbornik“, 2001., str. 182-186/
O muslimanskim zločinima u Uzdolu malo se zna u Hrvatskoj
Gotovo godinu dana nakon toga sukoba, u Rami se dogodio jedan od zločina muslimanskih postrojbi nad Hrvatima, o kojima se u Hrvatskoj malo zna. Naime, u Uzdolu su 14. rujna 1993. pripadnici muslimanskih snaga ubili 29 civila, među kojima i troje djece: Jela Džalto (1950.), Zorka (Mate) Glibo (1938.), Mara Grubeša (1934.), Mato (Jozo) Ljubić (1923.), Kata (Jozo) Ljubić (1948.), Kata (Ilija) Perković (1922.), Stanko (Niko) Rajić (1927.), Lucija Rajić (1933.), Šima Rajić (1914.), Mara (Jakov) Rajić (1938.), Mijo (Marko) Rajić (1924.), Ivka Rajić (1921.), Domin (Ivo) Rajić (1936.), Ivka (Martin) Rajić (1934.), Martin (Petar) Ratkić (1935.), Kata Ratkić (1928.), Luca Zelenika (1906.), Janja (Križan) Zelenika (1931.), Dragica (Ante) Zelenika (1934.), Ivan (Mate) Zelenika (1930.), Ruža (Kazimir) Zelenika (1931.), Jadranka (Kazimir) Zelenika (1981.), Ruža (Mijo) Zelić (1944.), Marija (Jozo) Zelić (1980.), Stjepan (Jozo) Zelić (1983.), Ante (Jure) Stojanović (1920.), Ankica (Stipe) Stojanović (1949.), Seferina Stojanović (1922.) i Franjo (Tomo) Stojanović (1916.).
U tom napadu poginulo je i 12 pripadnika HVO-a: Vlado Mijatović, Fabijan Grabovac, Anđelko Kozarić, Josip Marić, Pero Lučić, Ivo Rajić, Branko Šekerija i Pero Kovčalija te Slavko Mendeš, Franjo Zadro, Ivan Zelić i Ilija Cvitanović. Prema mrtvozorničkom izvješću u Domu zdravlja u Prozoru, šestorica od njih, osim ostalih rana na tijelu imali su i rane na glavi nanesene hicima iz neposredne blizine, a najmanje četiri pripadnika HVO-a ubijena su nakon zarobljavanja (vozaču i pripadniku saniteta ruke su bile na leđima vezane bijelim konopcem i žicom).
Selo Uzdol je 1991. imalo 484 stanovnika, a samo jedan od njih nije se izjasnio kao Hrvat. U vrijeme ratnih sukoba bilo je na samoj granici razdvajanja HVO-a i Armije BiH. Za vrijeme napada, koji je započeo u zoru između 5.30 i 6 sati, u selu su bili mještani, koji su spavali u svojim domovima, a mali broj mjesnih pripadnika HVO-a bio je smješten u osnovnoj školi.
Centar za ljudska prava Međugorje u svom izvješću napominje da su među napadačima očevici prepoznali Muslimane iz susjednog sela Here. Sreća je da su mnogi mještani prije toga napustili selo i samo povremeno dolazili obraditi posjede ili ubrati plodove. Uništeni su bili gospodarski objekti na 30 seoskih posjeda, u stajama je zapaljena stoka. Zločin u Uzdolu počinjen je izrazito brutalno. Stjepan (Jozo) Zelić (1983.) je zaklan, na potiljku je imao ranu od metka nanesenu iz neposredne blizine. Leš Dragice (Ante) Zelenika (1934.) je spaljen. Leš Ante (Joze) Stojanovića (1920.) nađen je nedaleko od njegove kuće, Anica (Ante) Stojanović (1949.) pronađena je uz ogradu na putu pred svojom kućom s prosutim mozgom i raznesenom glavom. Na podu u kuhinji u svojoj kući nađena je Seferina Stojanović, a kostur Mate Grubeše pronađen je u izgorjeloj štali. Kata Ratkić bila je uz svoga muža Martina, kojem je odrezano uho. Podaci s obdukcije pokazuju da je Ruža Zelenika imala prijelom glave od oštrice sječiva, najvjerojatnije sjekire, uz četiri prostrijelne rane, Seferina Stojanović imala je posjekotine na glavi od mehaničkog sredstva s oštrim i tupim dijelovima, a Anica Stojanović nije bila odmah pokopana pa su bile vidljive „rane koje su nastale ugrizima životinja, najvjerojatnije sitnih glodavaca.“ Među ubijenima je i troje djece.
Istoga dana u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a, a pred očima im se oslikavao stravičan zločin. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom (1981.). Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić (1983.) bio je samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći, no stotinjak metara od njegove kuće pronađeno je njegovo mrtvo tijelo, a malo dalje ležala je mrtva njegova sestra Marija (1980.). Ubijeni su hicima u glavu. Mijo Rajić zatečen je na prvoj stepenici svoje kuće i ubijen, a njegova nepokretna supruga Ivka u kući je masakrirana. Posljednjih devet godina bila je prikovana za krevet.
Operaciju u kojoj je planiran i napad na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović sa zapovjednog mjesta u Dobrom Polju, koji je punu odgovornost za „uspjeh“ napada na Uzdol prenio na Envera Buzu, zapovjednika Prozorskog samostalnog bataljuna. U feljtonu pod nazivom „Svjedok operacije 'Neretva '93'“, pokolj Hrvata u Uzdolu 14. rujna 1992. na svoj način – kao „Slučaj Uzdol“ - spominje Ševko Hodžić, novinar koji je po nalogu tadašnjeg GŠ Armije R BiH dobio zadaću pratiti pripreme i tijek te napadne operacije ABiH na hrvatske prostore u BiH u rujnu 1993. godine (feljton je objavljen 1999. u „Oslobođenju“ u 12 nastavaka): „Tog dana nigdje nismo vidjeli Buzu, ni borce Prozorskog bataljona. Nismo dobili nikakvu informaciju šta se dogodilo u Uzdolu, mimo onog što su nam rekli vezisti Prozorskog bataljona. (...) A šta se događalo u Uzdolu tog 14. septembra '93.? Znam samo ono što sam pročitao iz hrvatske štampe u kojoj je pisalo o masakru nad 41 Hrvatom Uzdola (12 bojovnika HVO-a i 29 civila) i onoga što su javno izjavili Enver Buza i Zicro Suljević, koji tvrde da masakra nije bilo, nego da je to bila vojnička pobjeda.“
Zločine nad Hrvatima mediji su prešutjeli
Dva dana nakon pokolja u Uzdolu, 16. rujna 1993., pripadnici muslimanskih postrojbi su na području sela Hudutsko, također u ramskom kraju (prema popisu stanovništva 1991. imalo je 87 stanovnika - 84 Hrvata, 1 Srbin i 2 „Jugoslavena“), ubili 22 zarobljena vojnika HVO-a i dva civila: Ilija Bendra (1959.), Anđelko Bilandžija (1968.), Ljupko Bilandžija (1961.), Stipo Bliznac (1952.), Marko Brtan (1953.), Željko Golubović (1958.), Željko Jakašević (1970.), Ilija Jakovljević (1962.), Dragan Jezerčić (1971.), Jozo Ladan (1968.), Karlo Ladan (1965.), Zoran Marijanović (1972.), Drago Mijatović (1971.), Šimo Petrović (1966.), Dragan Žunić (1959.), Pejo Božić, Jure Brajković, Jozo Bogić (1961.), Ante Beljo, Anton Odak, Josip Soldo i Marin Vidić, te civili Mato Biloš i Jagoda Mijačević. Većina ubijenih pripadnika HVO-a u Hudutskom bili su vojnici brigade «Hrvoje Vukčić Hrvatinić» iz Jajca, koji su bili smješteni na području Rame nakon pada Jajca pod srpsku vlast. Zarobljeni su na lokalitetu Križ, u neposrednoj blizini sela Hudutsko. Prema iskazu očevidaca, četvorica su odmah na licu mjesta strijeljana. (preuzeto iz: Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, Mostar, 2001.)
Zločine počinjene nad Hrvatima u Rami bošnjačko-muslimanski mediji tada su uglavnom prešutjeli. Jednako tako, ovogodišnju komemoraciju uzdolskim žrtvama, koju je predvodio biskup gospićko-senjski dr. sc. Milan Bogović, i na kojoj je spomenuto da za pokolj u Uzdolu još nitko nije odgovarao, prešutile su i tiskovine u Hrvatskoj koje sam čitao nakon održane komemoracije. Kao što su prešutile i mnoge druge zločine bošnjačko-muslimanskih potrojbi nad Hrvatima. Općenito, javnost u Hrvatskoj bolje je informirana o zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi, nego o zločinima nad Hrvatima u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH.
Svaki zločin treba osuditi, bez obzira na to kad je počinjen i bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost žrtve, odnosno počinitelja zločina, tu nema dvojbe. Niti jedan zločin ne treba prešutjeti, a počinitelji zločina trebaju biti kažnjeni bez obzira na stranu kojoj pripadaju. Stoga nije problem u tome što je hrvatska javnost informirana o zločinima pripadnika hrvatskih postrojbi, nego to što se u Hrvatskoj, usprkos civilizacijskom načelu da sve žrtve treba poštivati i usprkos činjenici da se većina hrvatske javnosti suočila s negativnim stranama svoje prošlosti, prešućuju zločini nad Hrvatima, primjerice, poput spomenutog zločina u Uzdolu i brojnih drugih. Je li medijska „nezainteresiranost“ o zločinima nad Hrvatima u BiH slučajna ili se oni prešućuju kako bi se lakše nametnule netočne teze da je „hrvatska politika prema BiH 1990-ih bila zločinačka“ i da je „Hrvatska bila agresor na BiH“? Naravno, povijesni izvori pokazuju zašto ove teze nisu točne.
Ante Nazor
Vijesti iz Vječnosti...
Hrvatska braćo i sestre!
Javio se na svoj nedavni rođendan, 23. svibnja, naš prijatelj, sunarodnjak, suborac - Ante Starčević - iz svoje Vječnosti. Kako vidimo, živ je, a ovi naši izrodi umrtviše ga u muzeju povijesnih starina. Kaže da već dugo nije govorio, i da uostalom nerado govori, ali mora iznijeti svoj stav o sadašnjem hrvatskom trenutku. Kaže i da ga nismo slušali, pa nam je zato kako jest. I želi reći što nas ide, makar i ponovio neke svoje prijašnje misli, koje smo ionako zaboravili.
Poruke Oca Domovine današnjim Hrvatima i Hrvatskoj!
Braćo Hrvati!
Ja najradije šutim, ali kada govorim, govorim kako mislim i osjećam.
Obveza spram naroda
Braniti narod od silnika i tlačitelja, braniti narodna hrvatska prava, to je sveta dužnost svakoga sina i svake kćeri Hrvatske Domovine. Svi su oni obvezni služiti svojemu narodu. Hrvatska mora biti slobodna i nezavisna, a ona to još nije. Ali tek takva će biti sretna. Ja ne razumijem što hoće kazati oni koji vele da Hrvatska, koja je stoljećima prkosila i Istoku i Zapadu, ne može biti nezavisna država.
Obveze vladara
Uvijek treba koračati pravim putom. Bolje je biti svoj i pošten pa i kašu srkati, nego kao lupež u zlatu plivati. Među Hrvatima moraju vladati ljubav, pravica, nepodmitljivost, a osobito ljubav prema narodu i Domovini. Oni koji žele biti na čelu naroda, moraju biti nepokvarene ćudi, puni znanja, čista srca i odvažne volje. Svi moraju ljubiti istinu i pravdu, dobro i slobodu svojega naroda. Navlastito ne valja u politici lagati. Ako je poštena, politika nema za tim potrebe. Ali su najgori oni koji dobro misle, a zlo rade. Nu većina ih i nema nikakvih nazora ni uvjerenja, nego ih mijenjaju prema potrebi.
Robovi na vlasti
Danas Hrvatskom vladaju rođeni robovi, sužanjska pasmina, smeće naroda. Vladaju izdajice. Zovite me kojim hoćete imenom, samo ne imenom izdajice, jer to je ime strašno i nema većega nesretnika niti prokletnika nego što je izdajica. Ali, dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Jer, tko nije svoj, taj je svačiji, o njemu ne ovisi čiji će biti. A davati narodu novaca Europske unije nakon što si ga gurnuo u njezino sužanjstvo, to je kao da ubiješ čovjeka pa mu daješ medene kolače. Nu ako je vladar izraz narodne volje, u njemu je veličanstvo naroda, i takav je vladar svetinja u koju nikakav pojedinac nema pravo dirati. Koliko je vladaru do naroda, toliko treba i narodu biti do vladara. A puk u vladaru navlastito štuje zasluge i junaštvo, postojanost, čvrstoću, odlučnost i ponos - dakle sve čega ovi vaši današnji uzurpatori nemaju ni u tragovima. I zato ne nasjedajte izborima. Vladajući će uporabiti sve himbe i smutnje kako bi vam izmamili glasove za one koji rade protiv vas i vaše sreće. Ne slušajte njihova obećanja o stvarima koje ionako nisu u njihovoj vlasti, a nije im stalo ni do njih niti do naroda. I ne držite do riječi onih čija se djela ne slažu s njihovim riječima. Nikakva vlada ne može odoljeti narodu, on je uvijek za dobru stvar, samo što je često odmah ne prepozna. Kada ju spozna i ona ga cijeloga obuzme, tada svaka vlada, pa i ova današnja, mora popustiti ili propasti. Uostalom mudri ljudi drže da novine, stranke i njihove vlade stoje pod vlašću đavola.
Državu grade i razgrađuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje i sreća. Gdje ovih nema, ni državi nema opstanka, pa koliko mu drago stara i međunarodno priznata. A državu utemeljiti ili održavati na nesreći državljana, kao što se to danas pokušava, još nikom nije pošlo za rukom. Pa ako se to tako neko vrijeme i čini, prvom zgodom nestaje opsjene, a s njom i države.
Svlačiti krinke neprijatelju
Zato je naša dužnost u svakoj prigodi prepoznavati i narodu otkrivati njegove unutarnje i vanjske neprijatelje, njihove ciljeve i sredstva. Naša je zadaća svlačiti krinke onima koji su naš narod doveli do današnjega poniženja i nesreće i nastoje ga u tom stanju zadržati. Koliko je kod nas ljudi koji znaju što je istina a što laž? I to im moramo otkrivati! Jer ludo je i zločinački blebetati da istina nije na mjestu, ili da joj nije vrijeme, ili da škodi. Čist posao ne boji se svjetlosti.
Prednosti diktature
S narodom pak nije lako. Puk nije naučen umovati, on samo osjeća. Zato, kada se radi o njegovu dobru, neka on viče, hvali, osuđuje kako mu drago, jer, čim uvidi korist određene politike, on će ju samo hvaliti. Uvijek je bolji iskren i narodu probitačan apsolutizam, negoli ubitačni privid ustavnosti i zakonitosti. Stari Rimljani često su bili pod diktatorom, i onda su bili najsretniji i napredovali su. Većina može griješiti a pojedinac biti u pravu, pa ako doista ima pravo, treba biti po njegovu, a protiv većine.
Hrvatske narodne mane
Osim toga, hrvatski narod ima dvije velike mane. Iz njih izvire sva naša nesreća. Mi svakomu bez razmišljanja vjerujemo, i odmah zaboravimo zločine koje nam je počinio. Naivni smo dakle, i mekani. Osim toga, u vaše (kao i u moje) vrijeme na djelu su i druge, srodne narodne mane. Nekoć smo izdavali zapovjedi, sada ih primamo od Europske unije. Jučer smo dijelili milost, danas za nju moljakamo Međunarodni monetarni fond. Jučer smo druge strašili, danas sami dršćemo od straha pred Carlom del Ponte i Brammertzom. Oni će nas valjda zaštititi. Oni i Europska unija. Ali narod koji uvijek traži zaštitnika, nije vrijedan slobode. U ratu je bilo drugačije, ali drugačije mora biti i u miru, da ne gubimo u miru što smo postigli u ratu, dapače da osvojimo još i puno više, što nam pripada. Ipak ne isključite ni najgoru mogućnost, da Hrvatska uđe u uniju: najsigurniji je onaj, koji je na sve pripravan.
Na oružje!
Hrvatski je narod danas dospio u stanje u kojemu nema što za braniti niti što za izgubiti, pa se ne treba ničega ni bojati. Budućnost je u Božjim rukama, na nju će utjecati mnoge okolnosti, koje se danas još i ne vide. Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob sva naša Domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti naše očeve, a osveta neka nam bude svih nas Hrvata sloboda i sloga i bratstvo. Pomirimo se i pobratimo, jedan za sve i svi za jednoga! Najstrašnije je ne pružiti otpor zlu. Kada se radi o državnom probitku, ne gleda se na pravo nego na korist, ne sluša se sudac osim sablje. Ovoga se načela drže oni koji su jači, ili misle da će biti jači; slabiji se pak pozivaju na pravo i moral. Narod koji je protiv svoje volje izgubio svoju samostalnost, ima pravo oteti ju bajunetama i bombama. Propade prorok koji nema oružja.
Slavoserbi ili stekliši, trećeg nema!
U Hrvatskoj je danas mnogo stranaka, ali dvije su glavne: slavoserbi i stekliši, oni prvi su izdajnički robovi, ovi drugi su junački borci. Stekliši mogu biti fantasti, luđaci, sanjari, ali naša je pobjeda! Mi ne trebamo na svojemu programu ništa popravljati ili mijenjati. Tko god ima u srcu mjesta za ljubav spram slave, sreće i veličanstva Hrvatskog Naroda, tko god zaslugom smatra dobro koje se čini narodu i Domovini, tko god žrtvuje svoju sebičnost na opće dobro, taj je s nama. U okolnostima koje ne stoje do nas, moguće je da će broj naših drugova u borbi rasti ili opadati, nu dok bude u borbi i jednoga Hrvata, naša će se zastava vijati u slavi, i vodit će Narod Hrvatski k sreći i slobodi.
Časna je smrt buntovnika
Na obzorju sluti se bura, uzduh odiše mirisom bune. Ako je buna braniti svoje pravo, i boriti se za narodnu slobodu, sav je svijet jedan veliki buntovnik. I mi spadamo u te buntovnike, i želimo među njima ostati, pa makar i život dali. Samo slabi, obični ljudi više drže do života nego do časna mjesta s kojega usrećuju narode. Čast i slava mužu koji je u radu za Domovinu pokazao i pripravnost na smrt. Umro ovdje ili ondje, ovom ili onom smrću, zapravo je svejedno, samo kada si umro zdušno izvršujući svetu dužnost! U to ime, mila braćo i prijatelji, uz moj svesrdni domovinski pozdrav, primite i moje srce, i moju desnicu.
Dr. Ante Starčević, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatske Stranke Prava
Zagreb, 21. rujan 2012.
Pokreće se koordinacijsko tijelo Hrvatsko pravaško vijeće
Razjedinjenost hrvatskih pravaša dovela je skoro do nestanka pravaša s hrvatske političke scene. Iz tih razloga pokreće se koordinacijsko tijelo Hrvatsko pravaško vijeće (HPV).
1. HPV je svepravaško tijelo koje ima zadaću koordiniranja svih pravaških stranaka, organizacija i pojedinaca diljem hrvatske domovine i svijeta.
2. Članom HPV-a postaju oni Hrvati i Hrvatice koji usvajaju pravaška načela državotvorne borbe za Slobodnu Hrvatsku Državu u hrvatskoj domovini.
3. HPV štuje kontinuitet borbe Hrvata za svoju Slobodnu Državu Hrvatsku kroz povijest, posebice obnovitelje, doktore Starčevića, Pavelića i Tuđmana.
4. HPV želi povezati sve pravaške organizacije pod jedan zajednički naziv Hrvatski ujedinjeni pravaši, pod kojim bi imenom izlazili na izbore.
5. Ustrojstvo HPV-a čine predsjednik, četiri dopredsjednika i ostali članovi svrstani u svoje Odbore iz svih društvenih područja i zvanja narodnog života.
6. HPV o svemu odlučuje jednoglasno konsenzusom. Oni koji eventualno imaju neke druge prijedloge dužni su poštivati stajališta većine članova Vijeća.
7. O prijmu novih članova u HPV odlučuju svi članovi, kao i o izboru pojedinaca na odgovarajuća mjesta i djelatne dužnosti u samome Vijeću.
8. Članovima HPV-a postaju čelnici postojećih pravaških organizacija kao i onih koje se budu organizirale po svojim mjestima pod svojim slobodnim nazivima.
9. Adresu sjedišta HPV-a određuju sami članovi na najprikladnijoj mogućoj adresi koja postaje javna za sve članove i članice HPV-a.
10. Pristupnica s potpisom, adresom i brojem telefona svakoga člana HPV-a.
Mate Ćavar
"Uvijek je pravo vrijeme da se uradi ono što je ispravno"
Martin Luther King, Jr.
hkv.hr
Milanović je nedoučeni orjunaš koji ne zna što govori
Ljeto još traje u babljem obliku. Aktualna partijska mlađad slijedi politiku svojih baba i djedova.
Milanovićev tjedan
Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović bez sumnje je bio osoba tjedna. Imao je dva zapažena nastupa, u Hrvatskom saboru i u Berlinu. Oni koji su možda pomislili da se radi o dva odvojena slučaja, varaju se. Evo zašto...
U Hrvatskom je saboru Milanović otvorio svoju skojevsku dušu i u napadu partijskoga trijumfalizma zaboravio gdje živi, u kojemu vremenu živi i što govori Ustav o odnosu Hrvatskoga sabora i izvršne vlasti. Bio je to tipičan staljinistički čin iz vremena partijskih kongresa gdje se vožd obraćao skrušenoj, šutljivoj masi delegata. Upravo tako. Milanović je sjednicu Hrvatskoga sabora pretvorio u partijski skup, na pitanja zastupnika oporbe nije odgovarao i nije samo vrijeđao ljude (osobe) nego je u nekoliko sati prepotentnih mudrovanja izložio onaj dio Plana 21 koji nikada nije bio napisan, a nije mogao ni biti jer bi SDP izgubio izbore. Taj dio govori o odnosu Milanovićeve partije i satelita prema jedinstvenom hrvatskom narodnom biću i prema hrvatskim intelektualcima. Glede Hrvata izvan domovine, stajalište Milanovićeve partije nije posebna novina: oni su vani, nisu unutra, pa zato nemaju ništa s Hrvatskom, a ako dođu u Hrvatsku onda neka se kupaju u moru a ne bave politikom jer ništa ne razumiju.
Mali, neuki ignorant proglasio je na taj način sve Hrvate koji jesu u iseljeništvu i one koji su se vratili iz iseljeništva – tuđincima, strancima. Nadalje, u drskom obraćanju akademiku Reineru, čovjeku zavidne stručne i političke karijere, proglasio je inteligenciju nepodobnom za političko djelovanje. Tu je misao također naslijedio iz doba svojih duhovnih otaca, ali i iz zadnjega razdoblja HDZ-a kada je sve misleće bilo gurnuto u stranu.Slučaj Milanović-Reiner uz asistenciju slučajnoga Leke nije samo konačno srozavanje preostalog ugleda Hrvatskoga sabora, nego i konačan znak hrvatskim intelektualcima zaspalima u svojim institucijama da se moraju umiješati u ovo barbarsko glavinjanje hrvatske politike koje zemlju vodi u propast jer možda nije točno da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena ( i obratno), ali je sigurno točno da iza svakog uspješnog političara stoji inteligentan čovjek koji iz dragovoljne sjene tumači zbilju i vidi kroz naizgled neprozirnu maglu.
Rijetki su petci da se političar i vrhunski intelektualac ujedine u istoj osobi, ali je gotovo pravilo da se neznatni političari Milanovićeva kova okruže još sitnijim dušama. Takvu družbu koja kompleks manje vrijednosti nadomještava pubertetskim ispadima užasava svaki inteligentno biće u vlastitom okružju a nekmoli u oporbi.
No, velim, Milanovićev veliki tjedan nastavljen je u Berlinu gdje se smotao već na crvenom tepihu te je i u tom ne suviše važnom nepoznavanju protokola dao na znanje Angeli Merkel s kim ima posla. A zatim je krenulo. Tumačio je Angeli, a zatim i njemačkoj i europskoj javnosti da je premijer jedne egzotične, kaotične balkanske zemlje koja ne zna što je i što će sa sobom, pa ga zapravo čudi što bi oni gore uopće s njom. Ta je svoja razmišljanja osnažio u Zakladi Friedrich Ebert gdje je govorio – kako su prenijele novine – iz glave. Zamislite što može doći iz takve glave. Ali i ne morate jer se čulo. Ondje je predsjednik hrvatske Vlade zaokružio svoju političku filozofiju koju je načeo otprilike mjesec dana prije porukom o slučajnoj državi, te je sada morao objasniti europskoj javnosti i sadržaj takve države, a to su ljudi koji ne znaju što su i lažno se predstavljaju Europi kao nacija. Nije nacija, veli Milanović, nego paradoks, zemlja velikoga narodnog cušpajza . U sažetku: slučajna država paradoksalne nacije.
Milanoviću treba oduzeti putovnicu i ne puštati ga izvan Hrvatske do izvanrednih parlamentarnih izbora. Taj čovjek ne može prezentirati Hrvatsku jer o njoj ništa ne zna i jer ju ne razumije. Milanović je povijesno nesvjesna osoba, nedoučen orjunaš koji ne zna što govori. Ili je politički idiot ili provokator jer tko može tako govoriti o Hrvatskoj i hrvatskome narodu i hrvatskoj naciji ? Samo onaj tko želi razbiti Hrvatsku na sastavnice koje je s tolikom mukom opet spojila nakon što ih je povijest bila razdvojila ( i nije još sve), koji želi unijeti razdor u jedinstveno hrvatsko biće, tumačiti da je hrvatska kultura smjesa raznorodnih sastojaka, toliko heterogenih da iz njih nikada nije nastala nacija koja ima svoj kulturni identitet. Svoj nacionalni identitet. A usudio se nesretnik ući i u područje srži identiteta, u područje jezika, mimoilazeći sveopći standardni hrvatski jezik (jezik nacije) i govoreći o narječjima hrvatskoga jezika kao dokazu ne dijalekatskoga bogatstva kojim se mnogi jezici ne mogu ponositi, nego kao krunskome dokazu paradoksalne razuđenosti hrvatskoga bića.
U svemu, bila je to predstava jednoga nerazumnika, puna svjesnih i nesvjesnih šovinističkih podmetanja. Oni ponešto osupnuti, ali prirodom stvari primorani da brane Milanovića (Bešker, itd.) koji se hvataju za floskulu da nema riječi o šovinizmu ako se govori o vlastitom narodu (ili naciji), potpuno su u krivu. Razorni unutarhrvatski šovinizam stalno je na djelu i o njemu sam pisao u mnogo navrata kao o poluzi orjunaške, jugoslavenske, dotično velikosrpske politike kojoj naravno odgovara mrvljenje hrvatskoga narodnog bića.
Milanovićeve ispade u Hrvatskom saboru koji je nadređen izvršnoj vlasti lijeve su novine proglasile – povijesnim. Slažem se. U povijesti se još nije dogodilo ništa slično. Bilo je tuđinskih banova koji su o Hrvatima i Hrvatskoj mislili kao Milanović, ali u Hrvatskom saboru nisu tako govorili, nego zaplotnjački radili protiv hrvatskih interesa. A slučaj da jedan premijer govori neznanstvene rugalice o svojoj zemlji u posjetu drugoj državi, također nikada nije zabilježen. I to je bio povijesni dan.
Gospođa ministarka
Imamo ih nekoliko, ali se službeno ipak zovu ministricama. Možda se privatno nazivaju ministarkama, ali to ne znam pa ne mogu tvrditi. No nije mi pisati o njima nego o Nušićevoj "Gospođi ministarki" u zagrebačkom "Kerempuhu".
Tko je bio Branislav Nušić? Srbijanski diplomat, kazališni čovjek, uspješan komediograf. Niz komedija izveden još u 19. stoljeću, a "Gospođa ministarka" 1929., godinu dana nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu. S atentatom na hrvatske poslanike Nušić nema ništa, koliko (mi) je poznato nije bio velikosrpski propagandist kao recimo Kočić, koliko je poznato nije se ogriješio o hrvatski narod. Igralo ga se na hrvatskim pozornicama od početka 20. stoljeća. Na srpskom. Bio je tu kod nas popularan, kao i Zmaj Jova Jovanović u drugom rodu.
Kao što sam nedavno napisao, nema nikakve zapreke da se Nušić danas igra u Hrvatskoj, na srpskom jeziku. Predstava u "Kerempuhu" je valjda podnošljiva, glumci su sigurno dobri, Elizabeta Kukić je zacijelo vrlo dobra – no mene ondje nije bilo ne zbog Nušića nego zbog velikosrpske provokacije u režiji O. Frljića.
Naime, taj je balkanski provokator opet odlučio maltretirati hrvatsku publiku – ovaj put nije stavio gledatelje u vodoravnu giljotinu nego im je servirao "hrvatski prijevod" Nušićeva srpskoga teksta. Naivna nekazališna publika to je pročitala kao: eto, i u kazalištima se srpski prevodi na hrvatski, hvala Bogu. Oni drugi istoga su trena odčitali taj prijevod kao provokaciju, kao začin komediji – kad se već smijemo, hajdmo se smijati i zastupnicima prevođenja srpskoga na hrvatski, hajdmo se smijati onima koji tvrde da srpski i hrvatski nisu jedan jezik, hajdmo se smijati onima koji tvrde da, dakle, Hrvati i Srbi nisu isti narod.
Srpski je jezik Hrvatima razumljiv. Uglavnom razumljiv. Zato Nušića nije trebalo prevoditi. Da se radi o provokaciji, dokazuje angažiranje nedoučene glupače kojoj se u zadnje vrijeme otvara prostor jugoslavenskih novina, a koja u svojoj opskurnoj knjizi tvrdi da Hrvati ne bi trebali svoj jezik nazivati svojim imenom. Sada joj vrata otvara i "Kerempuh", što je teška i neoprostiva pogreška uprave toga kazališta.
Tako su jedan novodobni Lj. Ristić i jedna ovovremena nedoučena Vukovka naštetili Nušiću. Prvospomenuti, pravim imenom O. Frljić trebao bi navodno postati voditelj Drame u zagrebačkom HNK. Na taj bi način protuhrvatski hod kroz institucije ove vlasti bio dovršen.
Usput: ni jedan veliki kulturni događaj, a nekmoli kazališna premijera, nije najavljivan u lijevim novinama s toliko pompe, a danima je bio najavljivan i na Hrvatskoj televiziji. Ne zbog Nušića, zbog rečene provokacije. Jugoslavenske orgije u jezičnom području istih su dana obuhvaćale i politiku i kazalište jer ono što je O. Frljić izjavljivao (da Hrvati bolje razumiju Nušića nego Držića) u potpunosti je komplementarno Milanovićevim jezičnim ispadima u Berlinu, a ogoljeno do srži kaže: hrvatski jezik ne postoji jer se Hrvati među sobom ne razumiju, ali se Hrvati i Srbi odličnu razumiju jer je to jedan jezik. Hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, kako hoćete. Uglavnom srpski.
I na samome kraju još jedna ilustracija: predstava je isto tako barnumski kao i u medijima bila najavljivana na velikim plakatima uz frekventne zagrebačke prometnice. Na plakatu blizu "Vjesnikova"(hm) nebodera i na onom blizu Arene vidjelo se isto: neupućeni građani (jer ne znaju da je "Gospođa ministarka" originalni naslov) precrtali su riječ ministarka i napisali ministrica, a režisera pretvorili u redatelja. Tek da se zna kako Hrvati imaju jezični osjećaj i tu sva jugoslavenska, orjunaška, velikosrpska nastojanja padaju u vodu.
I da još jednom podsjetim: neposredno prije oružane srpske agresije bila je jezična svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća. Objema smo se suprotstavili i pobijedili. Oni koji danas - u vrijeme kada je hrvatski jezik zapisan u Ustavu – mute vodu i opako nastoje da se povijest ponovi zazivaju velikoga vraga, svjesno ili ne.
Kako razbiti hrvatski
Nekako u vrijeme dok sam pisao gornji tekst , televizije su emitirale promidžbenu poruku jedne od siromašnih farmaceutskih firma koje masno zarađuju na ljudskoj patnji. Reklamiraju lijek koji odnosi bol. Kojim tekstom? "Rasturite bol!" Emitiraju taj spot komercijalne ali i javna, Hrvatska televizija, premda je jasno da uz "rasturanje bola" namjerno razbijaju i hrvatski jezik.
Svi k papi u Rim
Svi putovi vode u Rim. Neki dan je ondje bio Karamarko u sklopu europskih pučana, a uskoro će navodno i Milanović.
Bože moj, što će nesretnik ondje reći?
Samo da ne veli Papi: "Pozdravite gospođu".
(Ispričavam se što sam taj stari vic već prodao u svezi s Mesićem, ali jednostavno nisam mogao odoljeti.)
Odred naoružanih brodova
Vrlo dobro uređivan Kalendar Hrvatske televizije vratio me je u jesen 1991. kada smo se nas četvorica gliserom prebacili s Pelješca u sa svih strana opkoljeni Dubrovnik. To jest prebacili nas hrabri dečki , pod vatrom s kopna. Ne znam jesu li tada imali ime, ali su poslije nazvani Odredom naoružanih brodova. Televizijski Kalendar bilježi da su četvorica njih poginuli, mnogi ranjeni, a zauzvrat nisu dobili čak ni časničke činove. A zašto i bi ? Pa svatko se može zaletjeti prema vojnom brodu malim gliserom s mitraljezom na pramcu? Valjda su tako razmišljali oni u vojnim kabinetima.
Hrvoje Hitrec
Izvatci iz knjige
RAT
Tihomira Čuljka:
"….Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj kapitalista. Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili u vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije, kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante Markovića počeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć "menadžerskih" kredita. Postupak preuzimanja nelikvidnih poduzeća započele su najprije banke, koje su počele odobravati kredite s vrlo visokim kamatama, desetak posto mjesečno iznad stope inflacije, znajući kako poduzeća to neće moći vratiti. Neka društvena poduzeća su čak pod političkim pritiskom morala prihvatiti otplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita. Kada je došlo vrijeme naplate, banke su kredite zamijenile za dionice i udjele, čime su postale vlasnici najvećeg dijela privrede. Tada su te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkim direktorima i članovima svojih uprava. uz pomoć menadžerskih kredita, znajući kako ti krediti nikada neće biti vraćeni u realnom iznosu. Pojedini direktori su dobijali milijarde dinara kredita i njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvaciji poslije godinu-dvije 10% maraka bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi im ostajali kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovinu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Na taj način izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama. Kasnije, tragovi ovog postupka su uništeni u postupku sanacije banaka…"
"…Međutim, najveća pljačka državnog i društvenog kapitala izvršena je inflacijsko-financijskom operacijom pranja novca koja je knjigovodstveno potpuno legalna, a po pravilima znanosti o dobrom gospodarenju predstavlja čisti zločin. Ovaj zločin počinili su državni službenici te direktori državnih i društvenih poduzeća u periodu od 1987. do 1994, kad se raspadala jedna država i stvarala nova. Pouzdanici komunističkog sustava, koji su se u trenutku raspada Jugoslavije našli na ključnim položajima, odlučili su postati novi poduzetnici i to novcem iz partijskih, sindikalnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, mnogobrojnih SIZ-ova te likvidnih državnih poduzeća. Postupak je išao na sljedeći način: dinari su polagani na račune banaka uz minimalne kamate, bez devizne klauzule, što je bilo vrlo neracionalno u uvjetima visoke inflacije od 1987. godine do 1994, kada je novac sve brže gubio na vrijednosti. Taj novac su banke pod istim uvjetima, dogovorno, posuđivale odabranim privatnim poduzećima, štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Ovi su ga dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po vrlo visokim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu od više desetaka milijardi dolara prebacivali su u odabrane male austrijske banke pod nadzorom britanskih obavještajnih službi. Ovi su im omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključna pretpostavka za realizaciju ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća…."
"…Tijekom 1994, nakon puštanja u opticaj hrvatske novčanice kune, MMF, Svjetska banka, AID (Agencija za međunarodni razvoj) i WTO (institucije koje bivše kolonijalne sile koriste kao institucije za posrednu financijsku kolonijalizaciju svijeta) pokrenuli su postupak financijske agresije na Hrvatsku kao i na ostale države u tranziciji. Postupak je razrađen na temelju ekonomske teorije igara. Teorija igara kaže kako je igru moguće voditi protiv prirode i protiv inteligentnog protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv inteligentnog protivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima protivnika. Svaka planska aktivnost je jedna "igra" i suprotnost je stihijskoj aktivnosti.
Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebno predvidjeti najoptimalnije poteze svih igrača i tada se igra pretvara u ono što se zove spletka, urota ili zavjera. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. Kako bi se mogli predvidjeti najoptimalniji protivnikovi potezi potrebno je znati što više podataka o njemu i njegovim saveznicima, tj. podatke o razvojnim projektima, kadrovima, tehnološkim i financijskim kapacitetima…."
"…Jedini način razotkrivanja zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti "prirodni saveznik", a tko "prirodni neprijatelj".
Pri kreiranju "urote", a i pri obrani od "urote" dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao "teorija kuhane žabe" i "domino teorija" (domino efekt).
Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak baciš u lonac s hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Ovaj psihološki efekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad protivnika i njegove "prirodne saveznike" navlačiš u zamku. U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se "efekt domina" koji se može pojačati namjernim širenjem dezinformacija ili panike.
Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. Može se primjetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti ili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešće se je javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istom trenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-eu, a i u drugim državama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika.
Domino efekt se znatno rijeđe znao događati u politici i to obično kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Npr. dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost od prenošenja revolucije, poput domino efekta i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjernici komunizma, ali neki su se razočarali pa su s time upoznali svoju javnost. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta…."
"…Jedna od razrađenijih međunarodnih "urota" je postupak financijske kolonizacije koji odgovara krupnom međunarodnom kapitalu, te njihovim lokalnim dobavljačima i distributerima, a istovremeno potpuno razara manja nacionalna poduzeća. Najveći gubitnici u ovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube.
Globalni financijski igrači razradili su postupak koji je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje droge. Strani krediti na neoprezne države djeluju upravo onako kako droga djeluje na narkomane. Sve izgleda lijepo dok kredite (drogu) uzimaju, a teška kriza nastaje nakon što krediti (droga) prestanu stizati. To je postupak koji traje od 5 do 10 godina, najčešće se dijeli u tri faze, a svaka faza na nekoliko koraka. Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora - savjetnika iz MMF-a koji savjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza završi dolazi novi savjetnik koji djeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio prethodnik. Postupak je razrađen nakon američkog vojnog debakla u Vijetnamu, a usavršen nakon meksičke krize 1982. kad je MMF dobio ulogu svjetskog financijskog policajca. Tada su Amerikanci shvatili kako ono što ne mogu postići vojnim sredstvima, mogu financijskim operacijama. Pri tom koriste ogromna financijska sredstva koja su glavne angloameričke banke zaradile u međunarodnoj trgovini papirnatim dolarima oslobođenim Bretonvudske vezanosti za zlato, te petrodolarima zarađenim na trgovini naftom koja je tijekom dvije umjetno izazvane krize ponude sedamdesetih godina poskupjela preko 1000%.
Prva faza ovog postupka je izgrađena na osnovi "teorije kuhane žabe", a počinje sa plasiranjem velike količine kredita na tržište "napadnute" države. Kamata na takve kredite je vrlo promjenjiva promjeniva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit i Londonski City. Često su opravdanja za ove kredite u početku tvrdnje kako se time slabijim državama pomaže u borbi protiv inflacije. Naime, neodgovorne vlade koje svoje proračunske rashode ne mogu pokriti proračunskim prihodima, taj proračunski deficit rado pokrivaju tiskanjem novca u količini daleko većoj od porasta količine roba na tržištu. Rezultat je inflacija. MMF napadnutim državama nudi rješenje toga problema tako što brani tiskanje novca, a proračunski deficit pokriva kreditom iz inozemstva. Velika ponuda deviza dovodi do pada cijene deviza na tržištu napadnute države, što dovodi do naglog porasta uvoza roba široke potrošnje i istovremene propasti domaće proizvodnje i izvoza. Rezultat je skok iz inflacije u još gore stanje, tj. u prikrivenu deflaciju. Ako takva hiperponuda deviza duže traje, preživjeti mogu samo proizvođači koji imaju jaku carinsku zaštitu.
Kako bi takvih bilo što manje, brine se WTO, organizacija koja nastoji ukinuti carine za sve proizvode koje proizvode multinacionalne kompanije iz razvijenih zemalja. Kako bi strane kompanije mogle preuzeti kontrolu nad gospodarstvom, MMF zahtijeva donošenje zakona koji omogućuju brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta kapitala kako bi kapital mogao brzo doći, a u slučaju potrebe u nekoliko dana napustiti lokalno tržište. Kako bi lokalna poduzeća što jeftinije kupili, potrebno ih je uništiti, što se postiže i visokim kamatama na kredite. Time se formalno bore protiv inflacije, a zapravo onemogućuju pozitivno poslovanje poduzeća, izazivaju prikrivenu deflaciju te propast domaćih proizvođača. Na taj način multinacionalne kompanije na globalnom planu sve više stječu monopolski položaj na svijetskom tržištu rada, dok sindikati i sitni poslodavci organizirani na nacionalnoj razini postaju marginalni u sukobu s krupnim međunarodnim kapitalom.
Druga faza: Kad većina domaćih poduzeća propadne, dolazi do vala stečajeva. Tada strane multinacionalne kompanije po simboličnim cijenama kupuju sve što imalo vrijedi. U ovoj je fazi pod ucjenama Svjetske banke i MMF-a napadnuta država prisiljena prodavati i monopolska poduzeća te dopustiti slobodno određivanje cijena čak i monopolskim proizvodima. Devize od takve prodaje poduzeća strancima dodatno povećavaju ponudu deviza, što rezultira daljnjim rastom tečaja domaće valute, povećanjem uvoza i smanjenjem proizvodnje. Nakon ovoga MMF traži otpuštanje državnih uposlenika te smanjivanje socijalnih prava i plaća, formalno zbog smanjenja državnih troškova, a stvarni cilj je naći opravdanje za budući prekid daljnjeg kreditiranja. Ti se zahtjevi proširuju sve dok ne dođe do socijalnih nemira, nakon čega dolazi do pada vlasti i bijega kapitala, tj. treće faze prikrivene financijske kolonizacije.
Treća faza: Kad se strancima proda sve što imalo vrijedi, MMF obustavlja sve strane kredite te dolazi do nagle nestašice deviza, nakon čega nastaje panika te se naglo povećava i potražnja za devizama. Dolazi do domino efekta na financijskom tržištu, a rezultat je nagla devalvacija, daleko veća od dotadašnjeg postotka neusklađenosti deviznog tečaja. (Brazil je imao devalvaciju od 30% kada je došao u ovu fazu, Meksiko 50%, Rusija 70%, Argentina 70%, Turska 30%). Tek nakon toga novi vlasnici tvornica obnavljaju proizvodnju i zapošljavanje. Većina napadnutih zemalja dobrovoljno utrčava u pripremljenu zamku više puta uzastopno, sa stankama od desetak godina.
Takav scenarij MMF, Svjetska banka i AID primjenjuju godinama, od meksičke krize 1982. godine, a zahvaljujući korumpiranim "stručnjacima" i korumpiranim lokalnim političarima, on se uvijek iznova uspješno provodi. Svima njima koordinira američko Ministarstvo financija u suradnji s CIA-om, a znatan utjecaj imaju britanska, francuska i njemačka vlada, tj. njihova ministarstva financija.
Naime, do pojave MMF-a i Svjetske banke u međunarodnoj razmjeni izmjenjivala su se razdoblja suficita i deficita, a kao svjetska valuta funkcioniralo je zlato. MMF, Svjetska banka i slične međunarodne financijske institucije uspjele su gotovo ukinuti ciklične promjene deficita i suficita. Banke iz razvijenih zemalja daju sve veće kredite nerazvijenim zemljama, a zahvaljujući jamstvima MMF-a i Svjetske banke ne moraju brinuti o vraćanju. Političari iz nerazvijenih zemalja uzimaju takve kredite uz proviziju te taj novac prodaju na domaćem tržištu. Time tečaj domaće valute drže na nerealno visokoj razini, čime cijene domaće robe postaju nekonkurentne, izvoz se ne isplati, a uvoz se isplati. Glavni uvoznici su isti političari i njihovi prijatelji od kojih opet uzimaju proviziju te su njihovi privatni računi sve deblji, proizvodnja i standard u vlastitoj državi sve manji, a dug prema inozemstvu sve veći. Razvijenim državama takva politika odgovara; zarađuju na kamatama, zarađuju na prodaji vlastitih proizvoda, a garancija povrata su međunarodne financijske institucije, obavezni devizni depoziti (u inozemstvu) nerazvijenih zemalja u iznosu od 60% štednih uloga u bankama te privatni depoziti korumpiranih političara koji svoj privatni novac u pravilu drže u bankama razvijenih zemalja od kojih su uzeli kredite. Kada, zbog nerealnog tečaja, većina domaćih poduzeća dođe pred stečaj, banke razvijenih zemalja obustavljaju daljnje povećanje zaduženja. Stečaj mogu izbjeći samo ona proizvodna poduzeća koja su imala dovoljno jak utjecaj kako bi za svoje proizvode osigurala jaku zaštitnu carinu. Kako bi se dospjele rate mogle vratiti, države, planski uhvaćene u ovakvu kreditnu zamku, prisiljene su uništena poduzeća i banke koje su se vezale za takva poduzeća te nekretnine prodavati po simboličnim cijenama. Tada se pojavljuju multinacionalne kompanije koje jeftino kupuju sve što imalo vrijedi. Što lakšu provedbu navedenoga MMF i Svjetska banka nastoje pospješiti potezima kao što su nagla privatizacija, liberalizacija tržišta kapitala, visoke kamate na domaće kredite, tržišno određivanje svih, pa i monopolskih cijena. Pri tom strane multinacionalne kompanije obilato podmićuju lokalne političare s ciljem što jeftinije kupovine poduzeća i nekretnina, a o tom redovito izvješćuju matične obavještajne službe koje tako dobivaju sredstvo za ucjenjivanje lokalnih političara. Kada strane multinacionalne kompanije sve pokupuju, preko MMF-a traže prelazak na treću fazu prikrivene financijske kolonizacije, tj. namjerno izazivanje panike i socijalnih nemira nakon čega se strani kreditori povlače, dolazi do devalvacije domaće valute i vođenja politike realnog tečaja. Time domaća radna snaga i proizvodi postaju jeftini te multinacionalne kompanije koje su otkupile poduzeća i nekretnine ostvaruju dodatne profite…."
"…Od 1990. do 1993. projugoslavenska frakcija HDZ-a u suradnji s britanskim i srbijanskim službama te hrvatskim kriminalcima organizirala je izgradnju financijskih piramida s namjerom pljačkanja hrvatskih poduzeća i građana i rušenja financijskog sustava zemlje. Financijske organizacije koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih organizacija. Kriminalci koji su uzimali kredite bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijske piramide ostvarile su svoj cilj, srušili su financijski sustav napadnute države. Naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali su bez deviza koje su držali kod kuće ili u inozemstvu, ali je financijski sustav zemlje spašen, prije svega zahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva.
CIA je kasnije isti postupak mnogo uspješnije ponovila u Albaniji. Albanija se nije znala obraniti, a rezultat je poznat…."
"…Tijekom rata najveći su hrvatski "izvozni proizvod" bili Hrvati na radu u inozemstvu. Ti su ljudi za vrijeme cijeloga rata slali, i još uvijek šalju, članovima obitelji u Hrvatskoj oko 3 milijarde dolara godišnje i nešto manje u BiH. Ovo je bio, i još je uvijek, glavni izvor deviza u Hrvatskoj. Najveći dio deviza iz BiH također je završavao u Hrvatskoj jer su bosanskohercegovački Hrvati uglavnom kupovali hrvatsku robu. Iako je tijekom cijeloga rata izvoz u BiH iz Hrvatske bio oko 8 puta veći od uvoza, mediji su uporno izbjegavali tu činjenicu te su širili zapadne obavještajne dezinformacije kako meka granica šteti Hrvatskoj. I početkom 2000. godine bi oko 50.000. zaposlenih u Hrvatskoj ostalo bez posla da je BiH prestala uvoziti hrvatske proizvode. …"
"... Švicarska, Norveška, Švedska, Finska i Island su europske države najvišega standarda i najveće stope gospodarskog rasta, a nisu članice EU. Uspjele su se oduprijeti briselskim birokratima, koje ne žele financirati, ponajviše tako što su sačuvale vlastite medije koji kvalitetno objašnjavaju vlastitom narodu prednosti i nedostatke članstva u EU. Većina europskih medijskih kuća danas je pod gotovo potpunom kontrolom raznih anglosaksonskih masonskih društava, koja su zahvaljujući suradnji s obavještajno sigurnosnim službama uspjeli ući u vlasničku strukturu većine velikih medijskih kuća. To je ostvareno metodama medijskog reketa koji se odvija po principu: ako želiš dobre tekstove o sebi moraš platiti, a ako želiš prikriti nešto što obavještajne službe znaju opet moraš platiti.
Na taj način mnogi vlasnici medija, urednici i novinari ostvaruju ekstra prihod kojim su pokupovali većinu medija u razvijenom svijetu. Većinu su istočnoeuropskih, bivših komunističkih država, zapadne države uspjele financijski kolonizirati, a u tome su im pomogli i mediji koji su uvjerili vlastiti narod kako će propasti bez ulaska u EU. Bez znanja kreiranja vlastite sudbine većina ovih država je dobrovoljno uletjela u kreditnu zamku i vlastite unuke zadužila kupovinom automobila i sličnih nevažnih roba.
Mogućim rastom EU te njezinim prerastanjem u sjedinjene države Europe (SDE) stvorit će se višenacionalni konglomerat u kojem će ljudi u jednom trenutku shvatiti kako je zajednički interes medijska izmišljotina. Hoće li se tada razviti strah od međusobnog pljačkanja ili će briselski birokrati stvoriti interes za opstanak, tj. organizirati pljačku okolnih naroda, pokazat će vrijeme. Ako prevlada strah, moguć je vrlo krvav raspad buduće projektirane SDE, a ako prevlada agresija prema van, moguć je nastanak najagresivnije države koja je ikad postojala. Agresivnost te buduće države već se može nazrijeti u postupku prema Austriji, a posebno prema potencijalnim članicama…
Od svih međunarodnih institucija jedino je njemačka banka KfW (Kreditanstalt fur Wiederaufbau) pokušala voditi poštenu politiku prema Hrvatskoj i ostalim zapadnobalkanskim državama. KfW je izradila za balkanske države koncept razvoja realne ekonomije prema Marshallovom planu. Koncept je predložila SR Njemačka na sastanku osmorice u Kölnu, ali Washington Consensus mu se suprotstavio vetom. KfW je predlagao vođenje regionalnog razvojnog programa pod nazivom Balkanski fond s vrlo povoljnim kreditima (0,75% kamata na 40 godina) za hitne intervencije u infrastrukturi. KfW je kao sljedeći korak predlagao osnivanje Banke za obnovu u pojedinim zemljama koje bi brzo i učinkovito odobravale kredite. To su odbacili "donatori", a umjesto toga je osnovan "pakt o stabilnosti"…."
"…U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski i njemački bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Britanci su to učinili preko austrijskih banaka. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata Britanci su anonimnim kapitalom osvojili austrijsko financijsko tržište te su Austriju pretvorili u najveću europsku praonicu novca. To im je trebalo zbog financiranja obavještajno-sigurnosnih operacija prema Istoku. Čim se Varšavski pakt raspao, Britanci su austrijske banke kojima su upravljali počeli koristiti za prodor na srednjoeuropsko i balkansko tržište te su uz pomoć hrvatskih tehnomenadžera iz projugoslavenske, titoističke frakcije HDZ-a i ostalih stranaka pokupovali dio hrvatskih banaka. Kako bi ostvario monopol, britanski je bankarski lobi započeo tajni rat protiv konkurencije.
Uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjeli su isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu britansku banku. Naime, u trgovini devizama uvijek netko gubi a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi. Kada su Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi ako ostanu u vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili hrvatskoj državi, a naplatili su se prema ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnom postupku otkupila Austrijska banka pod kontrolom anonimnog kapitala, a odmah potom Britanci su organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku.
Preko Račana su plasirali informaciju kako su Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao i Riječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša na ove dvije banke i tako ih uništiti. Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za ovo može biti kažnjen višegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare. Nakon ovoga nitko se više nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one počele naručivati zakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova domaćih banaka i štedionica, , postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima.
Tajni rat za obnovu Zapadno-balkanske federacije (Jugoslavija - Slovenija + Albanija) se nastavlja. (Na Sloveniju Francuzi i Britanci gledaju dugoročno kao na austrijski izlaz na more s ciljem njezina dugoročnog jačanja i pretvaranja u višenacionalnu državu suprotstavljenu Njemačkoj.)…"
21. rujan 2012.
ANTE PARADŽIK
Gospodin ANTE PARADŽIK, dipl. iur., svojevremeno predsjednik Saveza studenata Hrvatske godine 1971. u vrijeme Hrvatskog proljeća i demokratskog bunta protiv jugokomunističkog unitarizma, osuđen kao nevin čovjek od titoističkog totalitarnog režima na montiranom političkom procesu na zatvorsku kaznu koju je u cijelosti odležao, politički uznik savjesti u Titovoj Jugoslaviji, kritičar komunizma, demokrat i hrvatski rodoljub, suprug i, u trenutku smrti, obiteljski otac troje maloljetne djece, suobnovitelj i na demokratskom pravaškom saboru 1991. izabrani dopredsjednik Hrvatske stranke prava, i ratni načelnik oružanih Hrvatskih obrambenih snaga u obrani protiv velikosrpske agresije 1991. godine na Republiku Hrvatsku, organizator hrvatske obrane, hrvatski branitelj i vitez ubijen 21. rujna 1991. godine, usred velikosrpske agresije, od domaće ruke u organiziranom političkom atentatu, kao jedan od vodećih oporbenih političara u Republici Hrvatskoj, kao zagovaratelj hrvatske državne nezavisnosti na cjelokupnom povijesnom i etničkom području hrvatskog naroda, kao privrženik demokraciji i slobode, i kao jamac sretnije budućnosti hrvatskog društva, hrvatske mladeži i dostojanstva i suvereniteta hrvatskog političkog naroda.
Vjernik u Boga Ante Paradžik, dosljedni starčevićanac, zagovaratelj tolerancije ili snošljivosti, borac za ljudska prava, poglavito kao pravnik koji se bavio socijalnim radom i pomagao socijalno ugroženim osobama, publicist, vrsni politički retoričar, ubijen je na kontrolnoj točci hrvatske policije u Sesvetama kraj Zagreba, na radnom mjestu, vraćajući se sa stranačkim kolegama s jednog skupa Hrvatske stranke prava.
Posljednji govor Ante Paradžika u Križevcima
Kritike i optužbe hrvatske vlasti
Piše: Ottone Novosel
Dopredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik posljednji put je govorio u subotu uvečer u Hrvatskom domu u Križevcima na tribini svoje stranke. Ona je održana umjesto najavljene izborne skupštine ogranka HSP u Križevcima., a pozivima se odazvalo stotinjak građana, potencijalnih članova, simpatizera i radoznalaca.
Osim Paradžika, u radu skupa sudjelovao je i Ivica Oršanić, tajnik Hrvatske stranke prava iz Toronta koji je prisutne upoznao sa spremnošću Hrvata u Kanadi da moralno, materijalno i osobno pomognu hrvatsku oslobodilačku borbu. Oni su već poslali prvu pomoć u opremi vrijednoj dva milijuna dolara. Prema njegovim riječima, na poziv Hrvatske odmah bi se odazvalo oko 250.000 mladih Kanađana hrvatskog porijekla, voljnih da se i sami priključe hrvatskim obrambenim snagama.
PASIVNOST JE IZDAJA:
Govoreći o programu Hrvatske stranke prava, Ante Paradžik je naglasio da je to najhrvatskija i najstarija stranka čiji su članovi bili najveći hrvatski rodoljubi, a da su sve druge današnje stranke umjetne i s izmišljenim imenima. Usporedivši Antu Pavelića i Franju Tuđmana, Paradžik je Pavelića nazvao velikim strategom i rodoljubom koji je stvorio hrvatsku državu., dok je Tuđman za njega koljebljivac. Komuniste je, pak, nazvao izdajicama hrvatskog naroda. Usporedivši 1941. i 1991. Paradžik je rekao da treba slušati Tuđmana, jer ga je hrvatski narod demokratski izabrao i ukoliko on pozove na opći ustanak, hrvatski mu se narod dužan odazvati da brani hrvatsku državu svim sredstvima. Onaj tko je neće braniti, izdajica je i zločinac, rekao je Paradžik nazvavši izdajom i pasivnost u obrani.
Hrvatska nije gubila ratove, ona je gubila u miru, pa ni ovaj rat nećemo izgubiti, premda ćemo ga dobiti uz puno žrtava, napomenuo je Paradžik riječima da će hrvatska država ponovno uskrsnuti. On je pritom pozvao Hrvate da se ujedine u jednu jedinu - Stranku Hrvata, a sve ostale mogu biti - Stranke izdajica. Sve hrvatske stranke trebale bi zaboraviti na svoje ideologije da ujedinjene pobijede velikosrpsku ideologiju, tu najzločestiju organizaciju, koja je stvorena radi toga da uništi Hrvate.
Kad pobijedimo vanjskog neprijatelja, onda ćemo inicirati unutarnju hrvatsku revoluciju, podijeliti se, podijelit ćemo kičmu, pa će i hrvatski izdajnici morati platiti ceh, zašto smo mi toliko izginuli, riječi su Ante Paradžika. Sadašnju hrvatsku vlast Paradžik je nazvao komunističkom i boljševičko - generalskom, optuživši da je većina ministara u hrvatskoj Vladi radila za KOS i UDB-u.Tko je god bio veći komunist, udbaš, kosovac, dobio je kod nas ministarsko mjesto, rekao je Paradžik na križevačkoj tribini pozvavši narod da se osvijesti uz povijesno pomirenje nekadašnjih ustaša, domobrana i partizana.
Paradžik je ujedno optužio za izdaju, pogotovo na ratom najviše pogođenim područjima u Hrvatskoj, tamošnje stare strukture policije, teritorijalne obrane, sudstva i tužilaštva. Tribina Hrvatske stranke prava završena je u subotu oko 21 sat, a potom je Paradžik sa suradnicima krenuo put Zagreba osobnim automobilom ... (Vijesnik, 23. 09. 1991.)
Podsjetnik, Zagreb, 21. rujna 2009.
Zašto je ubijen Ante Paradžik?
Dana 21. rujna 1991. oko 22 sata, vraćajući se s tribine iz Križevaca, na zaustavnom punktu u Sesvetama ubijen je Ante Paradžik, tada u funkciji dopredsjenika HSP-a.
Do danas nisu rasvijetljene okolnosti pod kojima se dogodio taj zločin, koji nipošto ne može biti slučajan. Kada na takav način strada osoba koja je jamčila čvrstu i pravu pravašku politiku, onda to otvara niz pitanja. Dodatnu zabunu u cijeli slučaj unosi informacija koju su dobili policajci na punktu, a to je da im se u ladi nivi približavaju martićevci.
Danas s povijesne distance od osamnaest godina možemo sa sigurnošću ustvrditi da pucanj u Antu Paradžika, nije bio samo pucanj u njega, nego pucanj u Hrvatsku kakvu je on htio, koju smo svi mi htjeli, ali koju zahvaljujući nelustriranoj Tuđmanovoj kamarili nismo uspjeli ostvariti. Atentat na njega je označio da jugokomunistički, antihrvatski i udbaški kadar kojemu je Tuđman povjerovao i ostavio ga oko sebe, polako preuzima konce u svoje ruke, te da će svim sredstvima onemogućiti stvaranje i očuvanje Hrvatske za kakvu se zalagao Paradžik.
Tuđmanova je najveća zabluda i pogrješka bilo vjerovanje u pomirbu, što je u praksi nemoguće provesti, jer se suprotstavljene ideologije, antihrvatska i prohrvatska pravaška, ne mogu miriti jedna s drugom. A još je veću pogrješku učinio eliminacijom svih domoljubnih snaga iz svoga okružja i postavljanjem listom udbaškoga kadra na sve važnije funkcije u državi.
Tu je Paradžik došao u direktan sukob s tim ljudima koji su samo čekali zgodu da ako baš ne mogu spriječiti stvaranje hrvatske države, da nam maksimalno zagorčaju život zbog toga što hoćemo državu. Najbliži tadašnji Tuđmanovi suradnici predvođeni udbašem Mesićem, odgovorni su za ubojstvo Ante Paradžika. Umjesto opravdane osvete Hrvata nad udbaškim zlotvorima i koljačima, nama se opet dogodilo da se ubijaju samo Hrvati poput Paradžika, Mira Barešića, Blaža Kraljevića, Ludviga Pavlovića…
Zbog politike koja je nakon toga uslijedila, Hrvatska je danas umjesto sretnoga mjesta za život pretvorena u zemlju koju vode oni koji ju ne vole, koja je na rubu bankrota, zemlja nezaposlenih pa čak i gladnih ljudi.
Braćo pravaši, imamo li mi pravo sve ovo mirno promatrati a uz to još i razjedinjeni. Dakako da nemamo. Stoga da bi se odužili našemu mučeniku Anti Paradžiku, udružimo se i vratimo pravaštvo tamo gdje mu je mjesto, još nije kasno.
Pravaštvo je jedna i jedinstvena politička misao, koja se ne može tumačiti ovako ili onako, kako se komu prohtije, pa mu tako ne treba ni toliko stranaka.
Hvala i slava Anti Paradžiku, zbog čistoće njegovih ideala koje nam je ostavio i koji nas itekako obvezuju da ustrajemo.
Laka mu hrvatska gruda – s nama je!
Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!
Josip Miljak
Prenosimo...
O Stepincu u Hrvatskom listu br. 252.
AKO JE USTAŠKI REŽIM BIO ZLOČINAČKI, ZAŠTO GA STEPINAC NIKADA NIJE NAZVAO ZLOČINAČKIM?
"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno." (A. Camus)
U Hrvatskom listu od 25. lipnja (br. 248, str.11.) glavni urednik g. Ivica Marijačić osvrnuo se na govor aktualnog predsjednika Mesića u Brezovici. Marijačić, između ostalog, kaže da je NDH bila „izraz težnji hrvatskoga naroda“, da je uz narod stao i Stepinac, ali da je ustaški režim bio „zločinački i mračan“. Tvrdnja je to koju smo do sada već duže vrijeme slušali iz usta Bilandžića, Goldsteina, Josipa Jurčevića i drugih. Ta tvrdnja nedvojbeno spada među teme o kojima u našoj javnosti „svi sve znaju i što je svima jasno“. Sada tu tezu potpisuje i urednik Ivica Marijačić. Ako iz nijednog drugog, onda svakako iz razloga elementarne logike, Marijačićeva teza je u najmanju ruku vrlo upitna. Pri tome, naravno, ne želimo reći da Marijačić ne pozna pravila logike, već da ne pozna dovoljno lik i djelo samog nadbiskupa na kojega se poziva, jer bi u suprotnom znao da se ni sam nadbiskup ne bi složio s njegovom tvrdnjom, jer o toj temi postoji obilje izjava samog nadbiskupa. Naime, kod pozivanja na nadbiskupa Stepinca, povodom zastupanja teze o „zločinačkom i mračnom“ ustaškom režimu, ipak treba znati o Stepincu nešto više od onoga što se svakodnevno sluša i čita u medijima, a uglavnom i više od onoga što se čuje sa službenog Kaptola. Na koncu, koliko u biti na Kaptolu drže do Stepinca (da ne kažemo koliko im on ustvari smeta), pokazuje i činjenica da još uvijek ne žele objaviti njegov dnevnik, kao i to da ga ozbiljnim istraživačima ne žele ni dati na uvid, o čemu su neki od njih i javno svjedočili. Svjesni su da bi objavljivanjem Stepinčeva dnevnika, morali odgovoriti na mnoga pitanja koja bi se nužno nametnula, a od kojih bježe kao nečastivi od tamjana. Jer, objaviti Stepinčev dnevnik, te podupirati objektivna istraživanja Stepinčeve osobe, ne ide zajedno sa zastupanjem teza jugoslavenske historiografije koje redovito čujemo iz usta „prečasnih očeva“, od kojih su neki, na žalost struke, i povjesničari. Ali kaptolsko politikanstvo je neka druga tema, a uostalom ne očituje se samo kod pitanja Alojzija Stepinca.
Na početku treba konstatirati da ako je netko bio upoznat i osvjedočen o naravi ustaške vlasti kroz njene sve četiri godine, onda je to svakako bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Zbog ograničenosti prostora, osvrnuti ćemo se samo na neke od najvažnijih stavova Alojzija Stepinca o ustaškoj vlasti i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krenimo dakle od početka:
U okružnici kleru Nadbiskupije zagrebačke 28. travnja 1941., povodom uspostave NDH, Stepinac kaže: «Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?».
Vrlo važan dokument za razumijevanje Stepinčevih razmišljanja, koji se gotovo nikada ne spominje, odnosno ne citira, je slijedeća izjava HBK i Stepinčevo pismo Paveliću. Hrvatska biskupska konferencija u studenome 1941. upozorava na brojne zločine sa hrvatske strane i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» U završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac kaže: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.» Prva rečenica izjave HBK je toliko jasna, da jasnija ne može biti. Jednako kao i Stepinčeva zadnja rečenica pisma Paveliću, u kojem potpuno jasno odaje priznanje u zalaganju za pravdu i red, prvom čovjeku režima koji je, po mnogima, „zločinački i mračan“ ?! Ili je možda i Stepinac zločinac, pošto se usudio tako „pohvalno“ izraziti o ustaškom režimu? Ili Stepinac ne pozna stvari o kojima govori? Ili je pak Stepinac u pravu? Drugoga nema... A od svih navedenih pitanja, svatko će već uzeti što mu trenutno najviše odgovara. Tzv. jutarnji propovjednik Ž. Kustić jedno, istoričari s Kaptola drugo, a samozvani stručnjaci s raznih univerziteta treće. Međutim, više odvažnosti od njih imao je i Pilat koji se bar drznuo pitati: Što je istina?
No, vratimo se mi na Stepinca koji u osudi zločina počinjenih u ime hrvatske države, proziva Srbe da su svojim ponašanjem izazvali krvavu i zločinačku reakciju, ali koju ne poduzima režim, nego «neodgovorni činioci». Šest mjeseci poslije u izvješću papi Piju XII. Stepinac optužuje «četnike i komuniste, kao začetnike sveg zla što se zbilo u Hrvatskoj». Kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943. piše kako ne treba nasjedati srpskoj propagandi, koja «služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj». Dakle režima! I baš na račun toga „mračnog i zločinačkog“ režima Stepinac u nastavku pisma niže desetak konkretnih pohvala, dodajući kako se tomu «mogu dodati i mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili spremna učiniti».
Nadbiskup Stepinac dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, obraća se neprijateljima hrvatske države i ustaškog režima riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Stepinca nimalo nisu zanimala prozivanja sa Radio Londona, niti zaključci s Teherana, nego se ravnao po svojoj savjesti, koja manjka mnogim njegovim današnjim nasljednicima. Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj stranici 6. travnja 1944. objavljuje uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U navedenom uvodniku se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, uz poziv: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva.» U poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine ističe se kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo.» Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...» Dakle, biskupi, pod Stepinčevim vodstvom, govore o „prekoračenju nužne samoobrane“! Nema ni spomena o tome da su zločini politika režima.
Kada piše ministru Artukoviću o protužidovskim propisima Stepinac kaže da su doneseni «radi razloga neovisnih o nama»! A u pismu Artukoviću od 22. svibnja 1941. napominje: «Svatko će sigurno odobriti nastojanje, da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu...»
Činjenica jest da je Stepinac Jasenovac nazvao ljagom, ali ta činjenica po nijednom zakonu logike ne kazuje da je Stepinac samim time ustaški režim označio zločinačkim ili slično. Naime, u pismu Paveliću (24. veljače 1943.) nadbiskup traži objašnjenje za postupak prema slovenskim svećenicima, koji su odvedeni u Jasenovac, i čiji slučaj do danas nije u potpunosti razjašnjen: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku...”
Inače ovaj je citat omiljen „stručnjacima“ kada umuju o Stepinčevu ograđivanju od vodstva i vlasti NDH. Ako je ustaški režim bio zločinački onda bi Stepinac to svakako znao i prije 1943.g. kada piše ovo pismo Paveliću? Ako li je pak dok je pisao pismo shvatio da je režim ipak zločinački, zašto to nije napisao? Ni tada ni kasnije, niti ikada. Onaj tko će reći da to Stepinac nije napisao jer se nečega tobože plašio, taj nema pojma o Stepincu i njegovim retoričkim podvizima na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i o bilo kojoj temi, pa i ispred njemačkog generala, koji je rekao da se takvi govori u Reichu kažnjavaju smrću.
U cijeloj lepezi stručnjaka o Stepincu, postoje i oni koji će reći da je na njega planiran atentat. Međutim, da bi bilo tko tu pričicu o atentatu shvatio ozbiljno, o njoj bi trebao postojati barem jedan jedini materijalni dokaz, koji do sada nitko nije pronašao. Ali našim stručnjacima za „istoriju“ je očito dovoljno ono što im je „Mirko ispričao da je njemu rekao Slavko koji je to čuo od Pere.“ Takva nam je, uostalom, čitava službena historiografija.
Za kraj ćemo se još poslužiti katoličkim tiskom, na čije pisanje i stavove je Stepinac svakako mogao utjecati. Godine 1945. situacija na ratištu je jasna. Međutim, križarska Nedjelja i dalje, dvadesetak dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (god. XVII./1945., 15. travnja 1945., 10., 1., 10.) na naslovnoj stranici donosi Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavljuje uvodnik pod naslovom «Hoćemo Hrvatsku», u kojem se poziva na obranu hrvatske državnosti, koja je prije četiri godine «obnovljena Poglavnikovim radom i ustaškom borbom?» Osuđuje li se u toj ocjeni ustaški režim kao zločinački? A i pučkoškolci znaju da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i fotografija u vojnoj odori. Tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Pavelićevu fotografiju na naslovnici objavljuje i nadbiskupijski Katolički list (96./1945., 14.-15., 105.-107.), koji članak «Narod, Crkva i Država. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske», nakon osude svih neprijatelja, zaključuje molitvom: «Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja.»
Najbolji poznavatelji odnosa katoličke hijerarhije prema ustaštvu su nedvojbeno Ivan Gabelica i Jure Krišto. Krišto ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»
Ako je, dakle, ustaški režim bio „mračan i zločinački“ kako je moguće da Alojzije Stepinac i hrvatski biskupi ustrajno brane NDH tijekom svih godina njenog postojanja, i da NIKADA nisu ocjenili ustaški režim zločinačkim ? Kako to da u svim godinama postojanja „zločinačkog ustaškog režima“ nalazimo hvalospjeve Paveliću i ustaštvu u svim katoličkim listovima? Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država na više od dvadeset stranica (251.-274.) nabraja hvalospjeve Paveliću i ustaškim vlastima u Katoličkom listu i u Nedjelji.
U našoj javnosti, jednako kao i službenoj historiografiji (koja je, nažalost, uglavnom samo nastavak one jugoslavenske uz vrlo rijetke i časne iznimke), uvriježilo se davati jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Tako je i sa problematikom ovoga teksta, koji nema namjeru dati konačan sud o ustaškom režimu niti o Alojziju Stepincu. Toliko smjelosti ovaj tekst i njegov autor nemaju. Jedini je cilj ukazati na krajnje nelogičnosti (da ne kažemo gluposti) kojima obiluje naš javni prostor, kada je riječ o ovoj problematici. Ne može se Stepinac koristiti kao otirač kojim se služi kako se komu ćefne. Ne može se pozivati na Stepinca kad se govori afirmativno o hrvatskoj državi, a istovremeno koristiti Stepinca kada se difamiraju oni koji su vodili tu državu. Iz jednostavnog razloga jer ih ni Stepinac nije difamirao i sve suprotno je zloporaba Stepinca. Nesporno je da su biskupi na čelu sa Stepincem zločine osuđivali bez obzira na to tko ih je počinio.
Osuđivali su i ustaške i komunističke zločine. Jasno je također, da Stepinac nikada nije rekao da je ustaški režim savršen i bezgrešan. Međutim, Stepinac je jasno od prvog do zadnjeg dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske zastupao stajalište da je ta država sa njenim vodstvom jedina garancija opstanka hrvatskom narodu u datim okolnostima. Stepinac je smatrao da nema alternative ustaškoj Hrvatskoj i zato bi neki generali poslije bitke u Crkvi danas voljeli da je mislio drukčije, jer se ne bi morali upirati u objašnjenjima kako Alojzije Stepinac u stvari nema nikakve veze s ustašama. Logika je to po kojoj je Stepinac onda trebao misliti i djelovati onako kako sadašnjim Kaptolcima danas odgovara. Koliko je Stepinac u svom mišljenju i djelovanju bio u pravu, a koliko u krivu, povijest je već odgovorila, jer „Vrijeme otkriva istinu“ (Seneka).
Povijesna je činjenica da nadbiskup Alojzije Stepinac nikada nije Hrvatima porekao pravo na vlastitu državu, niti je ikada tadašnji ustaški poredak nazvao zločinačkim. Dapače!
Sadašnje povjesna istraživanjima to pokazuju, a ako se otkriju neki novi dokumenti i neki novi pogledi, povijest (a u sklopu nje i Stepinac) je nužno podložna reviziji. To joj je u definiciji. Na nama je da istinito prikažemo nadbiskupovo djelovanje koliko god nam ono bilo (ne)shvatljivo. Povijest se ne mjeri mjerilima sadašnjosti.
A one kojima je upitna Stepinčeva dosljednost i hrabrost podsjećamo da nadbiskup zagrebački ni u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom nije promijenio mišljenje o NDH i ustaškoj vlasti, o kojima nije rekao ni jednu ružnu riječ.
A zašto nije?
Na povjesničarima je da neumorno istražuju zašto. Ovaj tekst, kojemu je istina jedini uzrok i vodilja, neka bude skroman doprinos tome.
Ante Delić
O Stepincu u Hrvatskom listu br. 256.
STEPINAC JE UMRO BRANEĆI ISTINU, A VI GA „BRANITE“ LAŽIMA!
"Kad laž ima lijepo ruho, a istina ružno, tad laž svuda dobro prođe, a istina tužno".
August Harambašić
Reagirajući na moj tekst: Stepinac nikad nije ustaški režim nazvao zločinačkim!, objavljen u Hrvatskom listu (br. 252. od 23. srpnja), Andrijana Perković-Paloš (u daljnjem tekstu „autorica“, pošto ne znam radi li se o gospođi ili gospođici), odgovorila mi je u H.L. br. 254. od 6. kolovoza, trošeći pritom veći dio svojega teksta na nešto što ja niti sam napisao, niti je bilo tema prijepora.
Osobno me ne zanimaju razni kalkulanti ni interesne skupine, koje kada pišu o nadbiskupu Stepincu ili prešućuju određene činjenice ili ih „prilagođavaju“ odnosno iskrivljuju, a sve u cilju uporabe Stepinca za neke njima danas korisne interese. Gdje je pri tome istina to je manje važno. Povijest treba pisati na temelju činjenica i dokumentacije (povijesnih izvora) i na temelju pravilnog interpretiranja istih. U ovom slučaju to je prvenstveno Stepinčev Dnevnik (kojega autorica u svome tekstu uopće ne spominje!), te propovijedi i pisma. U tome gradivu su sadržane sve Stepinčeve misli, stavovi i osjećanja. Samo upotrebom ovoga gradiva možemo doći do istine o Stepinčevom odnosu prema osobama i događajima iz njegova vremena. Međutim, od nebrojenog mnoštva nadbiskupovih izjava, propovijedi i pisama, autorica navodi općepoznatu izjavu sa suđenja, te dva citata čije zaključke i sam donosim u svom prvotnom tekstu, kada kažem da je Stepinac osuđivao i ustaške i komunističke zločine. Što se tiče ostatka teksta, autorica ne navodi NITI JEDNU činjenicu, a o dokazima da i ne govorimo, koja bi bila relevantna u osporavanju mojih navoda i zaključaka.
Podaci koje autorica spominje o staračkom domu u Brezovici kao i nabrajanje mjesta četničkih pokolja u travnju 1941., uopće nisu bili tema moga teksta niti sam ih ja osporavao. Dapače! O četnicima sam donio citat samoga Stepinca koji ih (uz komuniste) naziva „začetnicima svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“. Za potkrijepu svoga naslova: „Stepinac je bio za samostalnu Hrvatsku, a nipošto za ustašku vlast“, autorica nudi čitav niz krivotvorenih postavki i zaključaka ideologizirane jugoslavenske historiografije, i to naravno samo onda kada to odgovara njenim unaprijed odabranim tezama. Naime, autorica doslovno prepisuje teze Viktora Novaka i njegovih ideoloških nasljednika kada je riječ o tobožnjoj Stepinčevoj smjeni ili o „pokrštavanju“. S druge strane za tog istog Novaka i njegove sljedbenike Stepinac nije ništa drugo doli zločinac i izdajica naroda. Autorica to ili ne zna ili joj to ne smeta?! Naravno da ga ne trpam u isti koš sa gore navedenima, ali nažalost, neistinama o Stepinčevoj smjeni i nizom drugih, služi se i Juraj Batelja. Paralele o odnosu Stepinca i Thompsona prema ustaštvu bolje je ne komentirati, a tvrdnja kako „ ...cijeli svijet, koji ima imalo pojma što se tada ovdje događalo, zna tko je bio blaženi Alojzije Stepinac...“ pokazuje (ne)zavidnu dozu naivnosti kod razumijevanja nacionalne povijesti a i povijesnih procesa uopće.
Da se autorica ni sama ne snalazi na području u koje je zašla, pokazuju i njene kontradiktorne tvrdnje. Na jednom mjestu kaže da je Stepinac bezbroj puta sa propovijedaonice žestoko prosvjedovao protiv same ustaške vlasti (naravno u nastavku ne navodeći ni jedan dokaz za tu tvrdnju), a nedugo zatim kako Stepinac možda nije izravno napao vlast NDH, ali odupirao se režimu! U ovakvim vratolomijama logici zaista nema mjesta. No, domišljanjima tu nije kraj. Autorica kaže: Bi li, možda, bilo bolje da je jednostavno izjavio pred svima da je ustaški režim zločinački, tek tako da se ne bi mislilo da gaji kakve simpatije prema tadašnjoj vlasti (po ovome, Stepinac je kalkulant i dvolična osoba op.a.), nego da je razborito, ali odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Dakle, po autorici Stepinac se samo pretvarao da gaji simpatije jer je to tada bilo razborito! Da se Stepinac ravnao po toj istoj logici i tim i takvim načelima, onda bi prihvatio Titove zahtjeve nakon rata, jer eto, to bi po autorici bilo razborito,te bi tako Stepinac odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Iako sama na drugom mjestu, vezano za suđenje, kaže: Da je tada izjavio da je ustaški režim bio zločinački... sigurno bi mu se smilovali i ne bi ga osudili. Zašto tu nije postupio razborito ?! Ili je Stepinac u stvari zanijekao istinu kada na sudu nije izrekao nikakvu osudu na račun ustaške vlasti ? Autorica je spremna ići toliko daleko da Stepinca indirektno proglašava konformistom te dvoličnom osobom, dok na drugom mjestu upada u zamku koju je sama postavila. Uistinu je teško očekivati od njenoga teksta da ponudi dokaze za napisane tvrdnje, kada ni sama autorica nije na čistu s pitanjima o kojima govori.
O autoričinoj metodologiji i suviše je rečeno, a o iznesenim neistinama i poluistinama sa stajališta povijesne znanosti treba reći slijedeće:
Što se tiče „pokrštavanja“, odnosno ispravnije - vjerskih prijelaza, po svom već ustaljenom običaju autorica ne navodi ni jednog dokaza na koji su to način hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce ili Židove da prelaze na katoličku vjeru?! NDH je donijela samo jednu zakonsku odredbu kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu. U toj zakonskoj odredbi od 3. svibnja 1941. Nema nikakve naznake prema mogućnosti da se nekoga prisili da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo stajalište državnih vlasti. U skladu s tom odredbom Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je slijedeće upozorenje 10. listopada 1941. nižim upravnim tijelima: Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom iznuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti.
U govoru održanom u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. o vjerskim prijelazima dr. Ante Pavelić navodi da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tko god u tom pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio: "Ja dopuštam da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom ili pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek..."
Treba napomenuti da je u oružanim snagama NDH od ukupno 131 generala, 10 bilo pravoslavne vjere. Među njima Đuro Gruić glavar glavnog stožera HOS-a, nadalje Fedor Dragojlov načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Lavoslav Milić glavar Upravnog ureda u MINORS-u NDH. Dakle na čelu najvažnije državne institucije u ratu, vojske, nalaze se pravoslavci. Kako to da nitko od njih nije tražio da promjene vjeru? Dakle, prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima može se zaključiti da je broj prijelaznika sa pravoslavne na katoličku vjeru bio je vrlo mali, odnosno izniman, te da prisilni prijelazi nisu bili službena politika vlasti. Uostalom, sa stavovima državnih vlasti oko prijelaza slaže se i sam nadbiskup Stepinac što se iščitava iz predstavke (čiji sadržaj autorica krivotvori kada tvrdi da se žestoko suprostavio vlastima!) od 20. studenog 1941. koja je u ime HBK upućena Paveliću. U zaključcima se ističu razlozi zbog kojih prijelazi nisu uspjeli, a razloge se naziva pogreškama za koje se kaže: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica."
Nakon što je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva vjerski prijelazi s pravoslavlja na katolicizam bili su vrlo rijetki.
Autorica spominje da je kanonik Lončar osuđen na smrt samo zbog uvrede Paveliću. Radi se o tome da je Lončar 22.kolovoza 1941. osuđen zbog propagande protiv NDH, pa pomilovan i kazna mu je smanjena na 20 godina, a nakon odsluženih godinu i 5 mjeseci izašao je na slobodu. Na suđenju Stepincu izjavio je da je za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio (Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2918. i 2920). Od njega je potekla pripovijest kako je Pavelić želio triput smijeniti Stepinca. Na suđenju nadbiskupu izjavio je da mu je to pripovijedao dr. Slamić koji je to navodno čuo od Masuccija, tajnika Marconea - apostolskog vizitatora. Iako o tome nema ni jednog materijalnog dokaza, taj se trač ponavlja do danas, kod većine autora koji se bave ovom problematikom.
Spominjući Makančevu reakciju na Stepinčevu propovijed na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. autorica opet daje jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Naime, Stepinac je u toj propovijedu dotaknuo srž rasizma i osudio ga. Julije Makanec, ministar narodne prosvjete, odgovorio mu je svojim člankom 7. studenoga 1943. u „Hrvatskom narodu“. Prigovorio je nadbiskupu da širi defetizam, da nije osudio one koji ugrožavaju hrvatske duhovne vrijednosti i ruše hrvatsku državu. Po prethodnom Pavelićevom odobrenju, Stjepan Ramljak, namještenik u Glavnom ustaškom stanu, ponudio se da razgovara sa Stepincem o toj propovijedi. Nadbiskup ga je primio i u razgovoru koji je trajao šest sati razjasnio mu je smisao propovijedi te rekao: recite onima kojih se tiče, da Nadbiskup zagrebački nije nikada bio i da ne će nikada biti izdajica svoje domovine! (P. Zatvorenik, br. 126., rujan 2002.) I tako je, kako kaže Ramljak, taj slučaj bio riješen i o njemu se nije više govorilo (Stepinac mu je ime, knj. II. 297.-299). Da Makančev odgovor na Stepinčevu propovijed nije potaknut nikakvim zlobnim namjerama, potvrđuje i Makančeva čestitka upućena nadbiskupu 23. prosinca 1943. koja glasi: U povodu ovogodišnjeg blagdana Isusova rođenja, dopustite mi, Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, da Vam srdačno čestitam i da Vam u ime najviše hrvatske prosvjetne vlasti zaželim mnogo uspjeha u Vašem teškom i odgovornom radu oko moralnog i vjerskog podizanja hrvatskog naroda.
Nadbiskup je na čestitku odgovorio.
Autorica, govoreći o mom tekstu, kaže kako joj se čini da se sada Stepincu pripisuje nedostatak riječi s negativnim predznakom kad govori o NDH, iako o tome u mom tekstu nema ni spomena.
Važno je upozoriti i na izjavu dr. Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je nesumnjivo bio poznavatelj vjerskih prilika. On kaže da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrijeme Pavelićeve vladavine. (Zbornik 100 godina..., Zagreb, 1995., str.186.)
Stepinčev Dnevnik pruža mnoštvo podataka o političkim prilikama u Hrvatskoj. Stepinac je svakodnevno bio u dodiru s ljudima iz svih društvenih slojeva, a razgovore s njima on ili njegov ceremonijar, a od 28. ožujka 1941. i njegovi tajnici, sustavno su unosili u Dnevnik. Kako nije pripadao ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, a Dnevnik je pisan za vlastitu upotrebu a ne za javnost, te su njegovi podatci cjeloviti i objektivni. Zanimljivo je primjetiti što sam Stepinac prije uspostave NDH bilježi u Dnevniku o ustašama i ustaškom pokretu, jer se iz toga iščitava da je njegov stav prema njima trajna konstanta i prije 1941. i poslije.
U Dnevniku, 28. studenoga 1939. bilježi, kako čuje, da Pavelić sve više dobiva pristaša, a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku opozicija pak raste iz dana u dan. Ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost."
Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva sata. Dok je za Mačeka Stepinac napisao da je jedan pravi kumek, za Budaka je u Dnevniku istoga dana napisao, da se u njemu krije čestita hrvatska duša. U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma. Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše - op. a.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. U razgovoru je rekao Budaku: Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva.
Slične misli ponovio je u Dnevniku i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS.
Iz svega navedenoga je jasno da u stajalištima i ciljevima ustaškog pokreta Stepinac nije vidio ništa što bi bilo protivno katoličkim moralnim načelima, inače ne bi tako pisao.
Ideje Ustaškoga pokreta zahvatile su sve slojeve hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, posebice bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u vezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Zbog toga se jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužio i Stepincu, ali uzalud.
Prema Dnevniku, 17. listopada 1940. došao je naš poslanik kod Vatikana g. Mirošević - Sorgo, da opet tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića. Stepinac ga je na to upozorio, da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam, pa je ovaj neobavljena posla otišao. Jugoslavenske vlasti su se nakon neuspjeha kod nadbiskupa Stepinca, obratile za pomoć Vatikanu, da spriječi nacionalno djelovanje hrvatskih svećenika. U Dnevniku od 16. studenoga 1940., piše: jučer je odputovao nuncij u Beograd nakon boravka od 7 dana u Zagrebu. Nuncij je došao po želji Sv. Oca da se informira povodom tužbe sa strane Kr. Vlade o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića. Kaže se, da je vlada ogorčena, a i Maček je u dvosatnom razgovoru s nuncijem iznio svoje žaljenje.
Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika.
Uistinu je začuđujuće s koliko odvažnosti autorica nastupa u objašnjavanju i raščišćavanju povijesnih dilema i trilema, a o kojima kako vidimo, zna pomalo ili ništa. Iščitavajući tekst, više je nego očito da autorica Perković-Paloš svojim tekstom (namjerno ili slučajno) više polemizira sa samim Stepincem, a ne sa mnom i s dokazima koje sam naveo. Naime, tvrdnje koje ona navodi suprotstavljaju se izjavama samog Stepinca.
Na kraju zbog ograničenosti prostora navest ćemo samo još jedno svjedočanstvo. Naime, dr. Stjepan Lacković bio je tajnik nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od rujna 1941. do srpnja 1945. godine, te je kao takav autentični svjedok događaja neposredno povezanih nadbiskupom Stepincem. Zbog povjesne važnosti njegovo svjedočanstvo (intervju objavljen 2002.) donosim u opširnijem obliku. Dr. Lacković o Stepincu kaže da nikada nije kalkulirao, niti se koga bojao, jer je njegova savjest doista bila Čista.
Upitan da li se štićenike židovskog staračkog doma u Brezovici moglo spasiti bez suglasnosti državnih vlasti, Lacković odgovara: Može se reći, da to ne bi bilo moguće. Što se odnosa državnih dužnosnika liče, mogu reći da mi je u najboljoj uspomeni ostao ministar Artuković. On je bio čvrst katolik, uvijek srdačan i susretljiv prema Crkvi. Sjećam se, uvijek je govorio da samo popišemo ljude koji su nepravedno zahvaćeni represivnim mjerama režima, i da će on sve učiniti, da se ti ljudi puste na slobodu.
O Stepinčevom odnosu prema NDH njegov tajnik kaže: Znam, međutim, da je u svim kontaktima s predstavnicima Svete Stolice, kao i sa svim stranim diplomatima u Zagrebu (a poslanici katoličkih zemalja nastojali su s nadbiskupom održavati što bolje veze), branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i da se do posljednjeg trenutka nadao da će NDH opstati.
Dakle, ne radi se tu o bilo kakvoj samostalnoj Hrvatskoj, koji izraz koristi autorica, već konkretno o NDH kojoj je na vlasti bila jedina tada moguća politička opcija – ustaški pokret, jer u to vrijeme nitko drugi u svom programu nije imao hrvatsku državnu nezavisnost.
Kakvo je stav zastupao Stepinac o neprijateljima hrvatske državnosti dr. Lackovič kaže: U to vrijeme takvi su bili u komunističkom pokretu ili su se uzdali u jugoslavensku izbjegličku vladu. Ni s jednima ni s drugima nadbiskup Stepinac nije htio imati nikakva posla, jer je smatrao da je hrvatskim rodoljubima mjesto u obrani vlastite države.
A kojoj političkoj opciji su pripadali rodoljubi koji su tada bili u obrani hrvatske države?
O Stepinčevom odnosu prema Mačeku tajnik Lacković svjedoči: U nekoliko je navrata tijekom rata Maček nadbiskupu slao poruke. Međutim, Stepinac je odbio komunicirati s njim, hoteći i na taj način pokazati što misli. Osim toga, nadbiskup nije bio dvoličan. On je poštivao državnog poglavara.
U potpunosti jasno i nedvosmisleno Lacković govori o Stepinčevom odnosu prema ustaštvu i Paveliću: Međutim, nikad nije dopustio da se ustaštvo poistovjećuje s nacizmom i fašizmom. Isticao je kako to treba oštro lučili. Nacizam i fašizam, jednako kao i komunizam, nasilničke su i bezbožne ideologije, u dubokoj protimbi s naukom Katoličke crkve. Ustaštvo je nešto drugo. U njemu je utjelovljen pokušaj hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je puno slučajeva i puno pojava da je ta plemenita nakana okaljana, ali time nije nepovratno uništena ona uzvišena ideja za čijim se ostvarenjem izvorno težilo. U tom svjetlu treba gledati i Stepinčevo mišljenje o Paveliću. On mu je priznavao hrvatsko rodoljublje i spremnost da se žrtvuje za Hrvatsku. Njihov je odnos bio korektan.
O pričama o tobožnjim planovima za uhićenje nadbiskupa (koje neistine ponavlja i autorica navodeći da Stepinac nije bio siguran) Lacković odgovara: ... kao Stepinčev tajnik, mogu bez ikakve dvojbe izjaviti da za takvo što ne znam, i da se nadbiskup nikad nije bojao hrvatskih vlasti. Nije za to imao razloga.
Upitan kako je nadbiskup gledao na djelovanje Ustaške mladeži pod vodstvo prof. Oršanića, Lacković kaže: Oršanić je bio moj profesor. Riječ je o izgrađenom i naobraženom katoličkom intelektualcu, izrazitom poborniku hrvatske državne nezavisnosti. Kao takvoga, cijenio ga je i nadbiskup Stepinac. Njega je radovao svaki napredak Mladeži, jer je znao da su na njezinu čelu vjerni katolici i dobri Hrvati.
Na kraju, last but not least, Lacković svjedoči:
Kad sam, prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, ponudio uredništvu Glasa Koncila da ću napisati jedan članak o njemu, odbili su me. Dodali su da sam jednim svojim interviewom iz 1991., u kojem sam kazao da je odnos Pavelića i Stepinca bio korektan, "puno naškodio" Crkvi i Stepincu. Ja govorim istinu, i ne želim podilaziti nikakvim kalkulacijama. To ne bi uradio ni blaženi Alojzije. On je velik upravo po svojoj uspravnosti, čvrstoću i i borbi za Istinu.(Politički zatvorenik, br.126., rujan 2002., str. 5-8.).
Pametnom i suviše!
Autoru ovoga teksta također je iz crkvenih krugova sugerirano da se prošlim tekstom škodi Crkvi, te da nije dobro tako pisati. Čudna je to logika, po kojoj Istina škodi onima kojima bi trebala biti na prvom mjestu.
Ovime, ovaj prijepor sa moje strane držim riješenim, a do daljnjih DOKAZA o ništavnosti mojih dokaza i završenim.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
.jpg)
