HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!



Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


LUSTRACIJA ILI FRUSTRACIJA

Nije ovom narodu nikada bio problem samo zlatna politička telad pa ni oligarhije u kojima se tako pomno odabrane i elitističke vrste uzgajaju . Gori i pogubniji sindrom od idolopoklonstva je kvaran i kukavički sluganski mentalitet što takvim spodobama omogućava politički uspon i gotovo neograničenu zlouporabu moći. Balkansko idolopoklonstvo isklesano tisuć godišnjim sužanjstvom, lizanjem stražnjica i ljubljenjem gospodarevih stopala, timareći konje u balkansokoj štali uz ono "veži konja tamo gdje gospodar kaže" izučilo ih je pragmatičnom oportunizmu do perfekcionizma.

U kraljevstvu slijepih jednooki je lopov kralj.

Sjeća li se tko još liderskih Izjava jednog Ive Sanadera.

- Ne dozvoljavam nikome da voli Hrvatsku više od mene.

- Oluju razvoja i silovitu borbu protiv korupcije pod motom 'Želimo Hrvatsku čistih ruku i jasnih računa'.

- Javnu pohvalu u Oxfordu kako je nacionalizam u Hrvatskoj sveo na bezopasnu mjeru.

- Osobno i stranačko razmišljanje o LUSTRACIJI . "U Europu se ne može ići sa nacionalistima koji forsiraju LUSTRACIJU, radi svoje FRUSTRACIJE."

Trodioba vlasti tako voljenih i nelustriranih struktura danas leži na krivosuđu, kriminalnom sustavu i kolopletu lopova gdje svatko svakoga bez obzira na političku opciju, drži za međunožje, ucjenjuje, te stišče i popušta po dnevno političkoj potrebi. Ovisno o volji i ciljevima još uvijek regionalnih djelatnika udbe i njihovih balkanskih nalogodavaca, te neizostavno njihovih anglosaksonskih pokrovitelja.

Starčević je rekao "Tko se kruhom naroda hrani ima narodu računa davati." Međutim, sorta tako odnarođenih vlastodržaca i močnika nije od naroda pa stoga nije ni za narod. Oni zapravo, što je vidljivo iz suđenja za organizirani kriminal, uvelike ovise o mediokritetima, ulizicama i poltronima. Zato im je danas postalo društveno prihvatljivo kada recimo jedan Barišić, torbar s oprosnicom u džepu, mirno i gotovo bezbrižno kaže "ja sam to sve smislio i žao mi je". Papir, za razliku od čovjeka, ipak sve trpi. Ako ktome ima još i gotovo uzvišeni naziv poput "oprosnica" ili jednako milozvučni "pokajnik" tj. lopov cinkaroš, onda bi pljačka nama frustriranima trebala valjda biti snošljivija. Jer njima je to ipak bilo samo ulaganje u bolju budućnost bez nacionalizma.

Anacionalni pohod za koji bivši HDZ-ov i Vladin glasnogovornik izjavljuje kako su kupovali Hrvatski list jer je on zamislite, ultra desničarski.

I kada se pitamo tko nam je to danas izokrenuo vrijednosni sustav i sva moralna mjerila, vjerujem da bi odgovor bio, upravo taj i takav polusvijet. Takvi po Starčeviću slavoserbi, čovjećuljci i nule, u današnjim okolnostima predstavljaju stupove društva dok čestit i pošten svijet u jednoj takvoj političko društvenoj močvari uglavnom ostaje pasivan. Nijemi promatraći ili tek samo nešto manje glasni korektiv.

Priča o mediokritetima kaže "ako nečija glava izviri iz mase samo za pedalj, sva su oružja uperena u tu glavu, koja se mora skratiti prema mjeri ostalih, prosječnih. Upravo to odudaranje od prosječnosti, a što je vidljivo i iz slučaja Marka Franciškovića, pokušava se danas u javnosti čak prikazat kao opče prihvatljivo mišljenje i čak nekakav društveni problem.

Ulizice? "To su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost."

A poltroni? "Poltroni su đubre na kojemu rastu sva zla ovoga svijeta" (Meša Selimović).

Kada se tako umreženoj strukturi poslušnih mediokriteta ,poltrona i ulizica, kojima je najvažnije parazitski se uvaliti u strukture vlasti, postavu standardi i kriteriji na razini jednog premijera ili predsjednika države, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, onda to znaći samo jedno. Krasti, lagati i varati mogu gotovo svi. Nema limita, niti ograničenja. Za nikoga. Zgoreg, te sitne duše u borbi za vlastiti status na hijerarhijskoj ljestvici jednog očito kriminalnog sustava u svojim lokalnim sredinama postaju nositelji pa čak i izvršitelji tako odnarođene vlasti. Postaju paravlast, hrpa lokalnih močnika. Zapošljavaju i nagrađuju zaslužne i korisne, a sude i kažnjavaju kritičare i neposlušne, proglašavaju i obilježavaju potencijalno opasne. Odobravaju, predlažu, mešetare i rade sve ono specifično jednoj političkoj farizejštini. Raspolažu informacijama i postaju sukreatori, operativci bez kojih odnarođeni režim ne može funkcionirat. A kako se opravdano kaže da je informacija moč, nerijetko i sami usmjeravaju ili vode državnu politiku. Uz sebe po nepisanom pravilu vežu i čitavu vojsku niže rangiranog polusvijeta; poslušnike, kokošare, podrepe i dr. Zapravo najgore od najgoreg.

Zbog toga se borba za bolju i demokratsku Hrvatsku ne vodi isključivo i nužno na državnoj razini nego prvenstveno u svojim malim sredinama, lokalnoj zajednici i napose unutar stranačkim organizacijama. One se prije svega moraju demokratizirati i sprovesti lustriraciju u vlastitim redovima jer bi tako vjerujem otpalo ako ne sve, a onda bar najveći i najgori dio tih političkih pečinara. U suprotnom, sve stranačke organizacije, posebno one koje drže domoljubnim, a koje za to nemaju snage ili htijenja i nisu ništa drugo nego demagozi i manipulatori. Lažni glasnogovornici bez pokriča.

Samo nužno potrebna količina malih dijela može donijeti velike promjene.

ČINJENICA/dragovoljac.com


Drago Zubac, hrvatski politički emigrant

Tu su moji korijeni, moja baština, ovo je moj dom i tu sam u svojoj lijepoj Domovini, dug sam put prešao i velike bitke izvojevao na koncu sam se kući vratio

Drago Zubac iz hercegovačkoga mjesta Paoča kod Čitluka trebao je nastaviti svijetlu tradiciju franjevaca koji su se rodili u istoj kući kao i on. Kuća Zubaca više od tri stoljeća prkosi raznim olujama, režimima, ljudima i iznjedrila je velike ljude. Jedan je od njih i Augustin Jerko Zubac kojega se smatra utemeljiteljem Hercegovačke franjevačke provincije 1897. godine i Hrvatskoga kulturnog društva Napredak koje je originalno utemeljeno u Mostaru, a kasnije se preselilo u Sarajevu.

U vihoru II. svjetskoga rata Drago Zubac bio je u franjevačkome sjemeništu u Visokom gdje se školovao i pripremao za franjevački poziv. No kraj rata i napose neizvjesna i tužna sudbina njegove dvojice braće nagnali su ga da za 180 stupnjeva promijeni svoj životni put što ga je obilježila krvava borba za hrvatsku državu i slobodu te stalni obračuni s Udbom i jugoslovenskim krvnicima kojima ni Drago nije ostao dužan pa su o njemu tadašnji mediji pisali kao o jednom od 'hrvatskih terorista' unutar Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP).

Planirao je sa skupinom prijatelja i atentat na jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita, a u razgovoru je otkrio i da je Maks Luburić, s kojim su bili u kontaktu, poručio da to ne naprave.

Stepinac uzor i snaga

Potkraj rata 1945. Dragi Zupcu poginuo je srednji brat, a on je odlučio obući ustašku odoru. Napravio je to kao dijete, šesnaestogodišnjak, i ubrzo je krenuo zajedno s drugim vojnicima NDH put Klagenfurta u Austriji, a onda i na Križni put nakon predaje kod Bleiburga. Zbog toga što je bio mlad i iznimno niske i slabe građe, partizanski su ga vojnici odvojili i uputili da ide kući. On je stigao doma na Paoču nakon dugoga i mučnog puta gdje je pomagao škriparima zbog čega se ponovno morao dati u bijeg iz rodnoga mjesta 1946. u koje se prvi put poslije toga vratio tek nakon 60 godina.

Ponovno je, međutim, uhićen u Rijeci jer je ozlijedio jednoga oficira JNA koji ga je izbo nožem. Osuđen je na dvije godine zatvorske kazne koju je trebao odslužiti u Lepoglavi. "Samo zato što je oficir ostao živ, kazna je bila tako mala, a meni su sudili kao maloljetniku. Da je kojim slučajem preselio na onaj svijet, Ozna bi mi presudila po kratkome postupku", svjedoči Drago. Upravo u tome razdoblju i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, čija će se slika živo urezati u Dragino pamćenje, bio je u kaznionici u Lepoglavi.

"Ja nisam s njime komunicirao. On je imao svoju pratnju. Ali sam ga sanjao svake večeri kada sam pobjegao iz Lepoglave i to mi je davalo snagu", kaže Drago dok nam je pričao svoju životnu priču. Prema austrijskoj granici putovao je samo noću jer je za njim tragala policija, a danju se skrivao u potocima i jarcima tragajući za povrćem i voćem što ga je bilo u izobilju jer je pobjegao pred kraj ljeta 1947. Čak dva i pol mjeseca trajao je njegov put prema Austriji.

Tek kada je vidio njemačke napise na strujnim stupovima, bilo mu je jasno da se domogao slobode. Nakon kraćega boravka u Austriji skrasio se u Njemačkoj. Tamo se odmah uključio u hrvatski emigrantski pokret. Samo u njegovoj organizaciji jugoslavenska zloglasna tajna policija ubila je blizu 80 članova.

" Bio sam svjestan da ako u emigraciju ideš, vraćaš se star ili nikada. To je bio izbor. Ali nikada nisam imao sumnju da ne će doći Hrvatska", kaže Drago. Zbog otpora prema Jugoslaviji proveo je više godina i u njemačkome zatvoru, a godinama, gotovo četiri desetljeća bio, je na meti Udbinih krvnika. I uvijek je znao tko je zadužen za njega da ga prati, tko su bili cinkaroši.

Ubojstvo sina Pavelićeva ministra

"Neki od nas manjih planirali su i smatrali da treba ukloniti druga Tita, ali nam je 'odozgo', od Maksa Luburića, uvijek savjetovano da pričekamo jer će, ako se to napravi, doći Ranković i još deset puta gori od njega. Smatralo se da sve to treba pripremiti kako ne bi potpuno propao plan za ostvarenje sna o Hrvatskoj", kaže Drago. I samog Vjekoslava Maksa Luburića u pripremi hrvatskoga proljeća u proljeće 1969. godine likvidirao je Ilija Stanić iz Sarajeva.

Na upit je li onda Udba imala razloga ukloniti i njega, Drago je rekao kako je samo želio da ta država (Jugoslavija) nestane, ali je kroz smijeh dao naznačiti da ni on njima nije ostao dužan. U nekoliko napisa, koje također Drago čuva, spominje se da je on bio atentator na jugoslavenske diplomate i druge službenike među kojima su bili i neki egzekutori Udbe.

Sami puki splet okolnosti ili sreća htjeli su da on ne bude žrtvom atentata zloglasne jugoslavenske organizacije. Prvi se dogodio 1968. godine u Muenchenu.

"Stavili su mi klasičnu bombu na vrata od stana, nedaleko od restorana, kafića, što sam ga držao zajedno sa svojim najboljim prijateljem. A upravo je on, Mirko Ćurić, tu poginuo. Odmah je stradao, bomba mu je teško oštetila trbuh. Bio je podrijetlom iz Tomislavgrada", svjedoči Drago.

"Nisu samo htjeli mene poslati Bogu na ispovijed. Mi smo otvoreno radili protiv te države i željeli smo da nestane. I Nahida Kulenovića su tu ubili kod mene. On je bio sin bivšeg ministra u Pavelićevoj Vladi Džafer bega Kulenovića. On je svake večeri kod nas bio gost, a njegovu ženu Marijanu Deželić su ranili", dodao je Drago. Nahid Kulenović bio je poznati novinski kolumnist i aktivist. Njegova supruga kći je poznatoga hrvatskog aktivista, Berislava Đure Deželića. Nahid je ubijen od strane zloglasne tajne jugoslavenske tajne policije, Udbe, u Muenchenu u srpnju. 1969. godine.

Drago zna da su ga cijelo vrijeme cinkali stanoviti Rozić i Bevanda iz Čitluka, a Ivica Galić, rodom iz Kreševa, bio je ubačen od strane Udbe u njihovu emigrantsku organizaciju i samo nekoliko mjeseci kasnije ubio je jednog njihova kolegu. Nakon Muenchena, Drago Zubac živio je u Frankfurtu, Ingolstadtu i Sttugartu mijenjajući adrese kako bi zametnuo trag udbašima koji su ustvari cijelo vrijeme bili među hrvatskom emigracijom, prikriveni su im se privlačili iza leđa.

San nije prestao

Doma, u Hercegovinu, nije dolazio čak 60 godina. Čak ni na sprovod majke ili oca kada su cijelo ovo mjesto opsjedali razni agenti i milicija očekujući njegov dolazak. Najteže mu je bilo kada je početkom 90-ih prvi put odlučio doći u Hrvatsku, odnosno Hercegovinu. No na granici slobodne države Hrvatske su ga vratili natrag. Razlog: imao je putovnicu političkoga emigranta, ne i važeću putovnicu.

Konačno se u svoj rodni kraj, ovaj danas 84-godišnjak, odlučio zauvijek vratiti 2007. godine. Na kući koja je pravi spomenik duge i burne povijesti dao je postaviti dvije mramorne ploče s napisom na pročelju sazidanome od masivnog hercegovačkog kamena. Jedna je posvećena franjevcima iz ove obitelji, među kojima se ističe fra Augustin Jerko Zubac, a druga kardinalu Alojziju Stepincu.

Priča nas je od njegova života jednostavno odvukla na polje politike i domoljublja. Primjerice, na samoubojstvo Zvonke Bušića.

"Znao sam i upoznao brojne članove te obitelji, od Boška Bušića pa dalje, sve sam ih znao. To je sve ista loza. I Zvonko, Bruno ... A zašto se Zvonko ubio? Razumijem, ali to ne smiješ napraviti. Ne smiješ neprijatelju dati zadovoljstvo. Samoubojstvo nije rješenje", kaže Drago koji i danas 'crvene' jasno prepoznaje u hrvatskome državnom vodstvu. Za njega je sve to ista politika kao iz vremena Udbe, samo nešto malo drukčije naličje crvene Hrvatske. Još uvijek sanja Hrvatsku za koju je bio spreman dati život.

Domagoj Tolić/ Hrvatski tjednik


www.hazud.ch / Razgovor s Mr. sc. KREŠIMIROM GALINOM

Hrvati nisu slavenski narod

Postoje dokazi da Hrvati nisu Slaveni, već jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina

Hrvati nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do šestog stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama. Postoje mnogi dokazi da prahrvati potječu s područja današnjeg Irana i Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe. Hrvati su, dakle, jedan od najstarijih svjetskih naroda koji baštini jednu od najstarijih sačuvanih svjetskih kultura, jer su kao gotovo niti jedan drugi narod svoju baštinu uspjeli sačuvati čak 6500 godina!
Do tih zadivljujućih činjenica tijekom dugogodišnjih arheoloških i etnoloških istraživanja došao je magistar etnomuzikologije mr.sc. Krešimir Galin, koji već dvadesetak godina izučava prapovijest Hrvata.
Budući da njegovim fascinantnim otkrićima malo koji medij pridaje pažnju, zamolili smo profesora Galina za intervju.

Možete li dokazima potkrijepiti svoje tvrdnje da Hrvati potječu s Bliskog istoka, te da nisu Slaveni?

- Naravno da mogu. Godinama se bavim arheologijom, korištenjem etnografskih i povijesnih podataka, etnogenetskim istraživanjima, a naročito živom kulturnom tradicijom Hrvata. Pritom mislim na običaje, glazbu, glazbala, nošnje. Uspio sam, dakle, povezati više znanstvenih disciplina, te pogotovo arheološkim nalazima dokazati kontinuitet migracija prahrvatskog entosa i kulturnih činjenica kroz period od 6500 godina. U te kulturne elemente o kojima govorim uključeni su i simboli hrvatskog nacionalnog identiteta. Kroz cijelo to razdoblje možemo, naime, pratiti nastanak i migraciju prvotne šahovnice, zatim uokvirene sumerske (iranske) i vučedolske šahovnice, pletera i obrednih simbola kao što su zvijezda i mjesec, a koje danas možemo naći na grbu Zagreba ili u kruni hrvatske zastave. Te simbole na području Irana, odnosno Mezopotamije (prostor današnje Sirije, Libanona, Iraka) možemo naći već 3000 godina prije Krista. Zvijezdu i mjesec, doduše, i danas koriste islamski narodi, ali s drugim značenjem. U hrvatskoj pretpovijesti to su bili simboli vedskih (iranskih) božanstava Mitre i Varune. Prahrvatski pandan tih vedskih božanstava su Suria i Anahita s područja jugoistočnog Irana, u kraljevstvu Harahvaiti.

Postoje li, osim šahovnice, pletera, mjeseca i zvijezde (u stvari sunca), drugi simboli ili predmeti iz tog doba koji su se sačuvali do danas?

- Postoje. Fantastično je da je hrvatska tradicijska kultura sačuvala i glazbala posvećena tim božanstvima koja se i danas sviraju popodne i večer uoči Jurjeva, kao i na samo Jurjevo. To su frule, odnosno svirala bez rupica poznata kao pišta ili slavić, a koja se sviraju za boga Mitru, odnosno boga Sunca. Školjka morskog puža također se i danas koristi kao sviralo, te se svira za Jurjevo u čast boga Varune, koji je tvorac i vladar svemira. Te simbole nalazimo na vazama uz istovremeni prikaz božice Sarasvati, odnosno Harahuaiti (dok govori profesor pokazuje fotografije tisuće godina starih vaza s jasno ucrtanim pleterima, mjesecom i zvijezdom).

Nisu li mjesec i zvijezda simboli i mnogih islamskih naroda?

- Jesu, ali pronađeni predmeti s tim simbolima na tom području datiraju iz predislamskog razdoblja. Muhamed se objavio tek u 6. stoljeću nakon Krista, a ovdje govorimo o simbolima od više tisuća godina prije Krista. Islamski simboli kasnije su se proširili upravo na području gdje su prije migrirali prahrvati pod imenom Kuravathi, odnosno Huriti. Oni su u to vrijeme imali vrlo naprednu vojnu tehnologiju koju su sačinjavala bojna kola, konjske zaprege, složeni (kompozitni) luk i strijelu, mač s težištem na donjem kraju oštrice… Ta napredna vojna tehnologija prahrvatima je omogućavala brojna osvajanja, odnosno česte migracije. Tako su selili od Kavkaza pa do Sumera na jug. Nakon biblijskog potopa koji se dogodio oko 2400 godina prije Krista ponovno su selili na područje sjevernog Irana te u Europu, dok je drugi migracijski val išao u Indiju i sjeverni i sjeverozapadni Irak. S područja Tigrisa potječu i preci Dalmatinaca, odnosno pleme Dailamites, koje je zajedno s Huritima (Hrvatima) migriralo.

Kada su prahrvati stigli u Europu?

- Migracije iz Irana i sjeverne Mezopotamije odvijale su se u vrijeme takozvane neolitske revolucije, kada je poljoprivredno stanovništvo došlo u Europu. Dogodilo se to oko 4500 godina prije Krista od kada datiraju najstarije kamene šahovnice iz kulture Danilo i pleteri iz hvarske kulture.

Po čemu s tolikom sigurnošću zaključujete da su pronađeni predmeti pripadali Hrvatima?

- Zato što se kao magistar etnomuzikologije, i kulturni antropolog, tj. etnolog, godinama bavim tim istraživanjima. Sigurnost mi daje veliki broj kulturnih činjenica i arheoloških nalaza koji zajedno s pisanim povijesnim izvorima (zapisi klinastim pismom iz arhiva mezopotamskih gradova i vede, tj. sveti spisi Indijaca) iz istog vremena čine jednu cjelinu i pripadaju prahrvatskom etnosu s Kavkaza, Kurawatha, tj. Hurita, biblijskom narodu, Horitima. Tako veliki broj činjenica vezan za jedan narod, koji ih označava kao visoko razvijeno društvo s agrikulturom, ratničkom tehnologijom i državnim i društvenim uređenjem, religijom, liturgijom, visoko razvijenim simboličkim jezikom, dozvoljava nam da ga pratimo, tj. dokumentiramo njegove migracije od predpovijesti do danas. Tim više što su Hrvati jedini u svijetu sačuvali svoje kulturne i vjerske tradicije do danas, i još žive tu svoju antičko i brončanodobno kulturno naslijeđe u svome folkloru. Prahrvati su prenosili kroz vrijeme i prostor svoja dostignuća duhovne i materijalne kulture, ali jedino ih Hrvati danas u svijetu posjeduju u živim običajima, dakle zaokruženom, dovršenom kulturnom sustavu, dok drugi narodi čuvaju samo dijeliće, tj. pojedine kulturne elemente. Po tome je hrvatski narod, najkonzervativniji narod na svijetu, u najboljem smislu te riječi. Hrvati su sačuvali ono što je Europa izgubila, svoje korjene.

Zašto ste se počeli baviti istraživanjem etnogeneze Hrvata?

- Na opsežna interdisciplinarna znanstvena istraživanja tjerao me i osobni motiv koji je proizašao iz naše političke situacije u kojoj ni u samostalnoj Hrvatskoj, a pogotovo ranije, nije poželjno baviti se hrvatskom prapoviješću. To potvrđuje i činjenica da se od Domovinskog rata ni jedna hrvatska institucija, kao ni stručnjaci etnolozi, kulturni antropolozi, kao i pretpovjesničari, nisu pozabavili projektom istraživanja pretpovijesti i migracija prahrvata. Društvo za istraživanje etnogeneze Hrvata objavilo je, doduše, dva zbornika u suradnji s iranskim kulturnim centrom u Zagrebu, a pod patronatom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Nažalost, u tim zbornicima zastupljen je vrlo mali broj stručnjaka specijalista. To je ipak značajna građa koja sadrži bibliografiju stranih autora koji su se bavili i temom podrijetla Hrvata, no primarno podrijetlom iz Irana. Hrvatska, zbog svega toga, treba znanstveni institut koji bi se interdisciplinarno i stručno bavio pretpoviješću i migracijama prahrvatskog etnosa s raznih aspekata. I najvažnije, trebalo bi živu tradicijsku kulturu brendirati kroz etnogenetska istraživanja u turističku ponudu hrvatske kulturne baštine, te omogućiti strancima da dožive pretpovijesne prahrvatske običaje, pjesme, glazbala, plesove, obrede i tako dožive indoeuropske korijene suvremenih Europljana. Jer Hrvatska je jedina u Europi sačuvala skoro cjelovite vedske obrede iz vremena indoeuropskih početaka (i prije, jer se treba govoriti o sumerskim, hurito-iranskim-arijskim počecima, prije povratka tih naroda iz Indije ponovo u Iran, Mezopotamiju i konačno u Europu, kad te narode nazivamo Indoeuropljanima). Imamo ih u novogodišnjim obredima, u hrvatskim karnevalskim obredima i plesovima za koje hrvatski etnografi nemaju objašnjenje jer su zaslijepljeni političkim idejama o slavenskom porijeklu Hrvata koji su, po toj teoriji, došli na ove prostore u 6. stoljeću nakon Krista.

Jesu li Hrvati onda Slaveni, ili nisu?

- Genetska istraživanja i arhološki nalazi opovrgavaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Jer 4500 godina prije Krista došli smo na područje Hrvatske sa simbolom šahovnice i pletera, a kasnije i s drugim simbolima: suncem, mjesecom ili svastikom koja je bila iranski simbol Sunca koje se vrti. Takav ‘sunčev kotač’ (perzijski-„gardun mehr“) imamo u Boki Kotarskoj ugraviranog u liticu još u brončanom dobu. Imamo ga u keramici s Kosova i Makedonije. Ni genetski nismo Slaveni, jer imamo gen ‘EU 7’, a to nije slavenski gen. Kod Hrvata 48 posto stanovništva ima taj gen, Dalmatinci ga imaju preko 60 posto, a Bošnjaci preko 70 posto. Dr. Dragan Primorac tvrdi da je taj gen došao s Bliskog istoka. Iranci ga imaju, danas 50 posto. Taj gen u Europi je prisutan 25.000 godina prije Krista. Osim toga, dosadašnja teorija o dolasku Slavena u 6. i 7. stoljeću nije dokazana arheološkim nalazima, tj. prilivom novog genetskog materijala, premda je sigurno bilo migracija stanovništva koje je došlo iz Zakarpaća sa slavenskim jezikom. Bitno je reći da ta teorija govori o dolasku Slavena kao podanika Avara, što očito nije točno, jer avarski grobovi donose više nalaza dvojnih koštanih svirala koje znamo kao diple – i to dalmatinske i hercegovačke, koje danas ne sviraju ni Mađari, ni Srbi, ni Slovenci, već samo Hrvati. Također i arheološki nalazi praporaca u starohrvatskim grobovima od 7. do 12. stoljeća A.D., potvrđuju njihovu vezu s Huritima, tj. prahrvatima. Ta avarska kultura je imala puno bitnih elemenata prahrvata ili Kurawatha koji su na Kavkazu bili susjedi Avarima.

Kako onda govorimo slavenskim jezikom, ako nismo Slaveni?

- Prahrvati su prihvatili slavenski jezik jer su dugo živjeli iza Karpata, na području Ukrajine, gdje su se miješali sa Slavenima, odnosno sa slavenskim ženama. Prahrvati nisu u osvajanja vodili žene, već su ih uzimali tamo gdje su došli. Otud prihvaćanje slavenskog jezika. Zato i govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku. Za dugog boravka u Zakarpaću prahrvati su postavili temelje ukrajinske državnosti. To tvrde ukrajinski znanstvenici. U Ukrajini i danas postoji mjesto Harvati, a postoji i čakavski i ikavski jezik, kao i višestruki arheološki nalazi proto šahovnice na keramici iz 2. i 7. stoljeća nakon Krista, ali i prije toga. Važno je, dakle, napomenuti da su se migracije odvijale u višestrukim valovima kroz više tisućljeća, što se može dokazati arheološkim nalazima i narodnim običajima koji pokazuju raznovremene kulturne elemente iz raznih migracijskih polazišta prahrvata. Jedno od značajnijih nalazišta Indoeuropljana, odnosno Hurito Iranaca, pronalazimo iz vremena kada su Hurito Iranci, nakon velike bitke Bharatha (tj. Indijaca) između plemena Kaurava (tj. Kurawatha, odnosno kavkaskih prahrvata) i Pandava (iranaca) na ‘Kuru kšetre’, tj. kurskom, odnosno huritskom polju, 70 km zapadno od Delhia u Indiji, opisane u najvećem indijskom epu Mahabarata, migrirali natrag u sjeverni Iran i u sjevernu Mezopotamiju, gdje su osnovali državu, kraljevstvo Mitani, kasnije teritorijalno smanjenu državu Hanigalbat, koje je trajalo od 15. do 13. st. pr. Krista (na današnjem državnom teritoriju Sirije, Libanona, Izraela, i Iraka), donoseći sa sobom vedska božanstva. Ta migracija Hurito-Iranaca danas nazivanih Indoeuropljana, započela je oko 1900 godina prije Krista, a dvjesto godina kasnije, migriraju dalje prema Europi.

Ako postoje dokazi o neslavenskom porijeklu Hrvata, zašto se službena povijest ne mijenja?

- Problem suvremene hrvatske historiografije je to što još uvijek vladaju ‘travestiti’ odnosno presvučeni pripadnici bivše komunističke ideologije kojoj je pripadnost Hrvata Slavenima bilo argument za bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji (u 19. st. panslavizam je bio antigermanska ideologija, sredstvo borbe protiv germanizacije, tj. germanske dominacije). No, očito je da Srbi u Srbiji, danas niti povijesno ne sviraju diple: niti istarske, niti dalmatinske, dok ih Srbi (kao nekad i „Martićevci“ u otcijepljenoj krajini) u Hrvatskoj sviraju, kao što i govore ijekavski. Oni su podrijetlom avarsko stanovništvo (toponim Obrovac, dolazi od etnonima Obri, što znači Avari) koje ima hrvatsku kulturu i običaje, ali su pod utjecajem Pravoslavne crkve srbizirani, te su prihvatili srpski etnos, jer im je obećano da će oni biti vladari. Profesor Stojan Dimitrijević, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, također hrvatski Srbin, donio je i pokazivao mi zdjele s vučedolskom šahovnicom koja datira između 2500 i 2000 godina prije Krista. Tako mi je skrenuo pažnju na prahrvatsku uokvirenu šahovnicu, već u vrijeme studija etnologije, na čemu sam mu zahvalan. Na tom ispitu iz prethistorijske arheologije sam dobio odličnu ocjenu. Valja istaknuti da se vučedolska kultura prostirala od Trsta do Boke Kotorske, pa preko Mađarske, Slovenije i Austrije i Slovačke sve do Poljske (djelomično područja povijesne Bijele, tj. ‘zapadne’ Hrvatske) i obilovala je šahovnicama na keramici, ali i pleterima.

Kako je, uz toliko materijalnih dokaza o neslavenskom porijeklu Hrvata, moguće da je opstala službena verzija po kojoj su Hrvati ‘južni Slaveni’?

- Činjenica je da arheolozima pod utjecajem antihrvatske ideologije nije bilo dozvoljeno da se prava istina objavljuje, javno govori i popularizira. Bitno je napomenuti da su nakon svih istraživanja na vučedolskom području nakon Drugog svjetskog rata arheolozi sve nalaze nosili u Beograd. Skrivali su vrijednu arheološku građu koja svjedoči o višetisućljetnom prisustvu Hrvata na ovom prostoru. Skrivali su i kipić, poznat kao kličevački idol iz žutobrdske kulture (1500-1000 g. pr. Krista), koji na odjeći ima šahovnicu i nosi kravatu (njezin praoblik, marame vezane oko vrata), a čiju fotografiju sam vam pokazao.

Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica. Zašto se to ni danas ne mijenja?

- To je zbog politike, odnosno ideologije koja hrvatski narod želi pokazati bez državno pravnog kontinuiteta, što nije točno. Hrvati su još od kralja Zvonimira imali svoj Sabor (imali su ga i u Iranu; toje bila sabha). Hrvate se, osim toga, ne želi prikazati kao ratnički narod i kao nasljednike najstarije sumerske kulture i uljudbe, jer se za te činjenice i arheološke dokaze, do danas, nije nije niti znalo, jer ih stručnjaci, arheolozi nisu objavili. Razlog tomu je činjenica da nisu komparativno promatrali tipične artefakte iz pretpovijesti, odnosno iz istog vremenskog razdoblja u Sumeru i Vučedolu, tj. Hrvatskoj. Hrvati su jedna od najstarijih poznatih populacija i kultura sa sumerskim elementima i s vučedolskom kulturom koju simbolizira šahovnica, pleteri. Nitko drugi na svijetu to nema, a mi imamo!

Je li istina da imate spreman tekst knjige o svemu ovome i da vam takvu knjigu nitko ne želi tiskati?

- Istina je. Knjiga bi se trebala zvati ‘Od Irana do Hrvatske i Indije i natrag – 6500 godina puta gena, simbola, običaja i glazbala’. U knjizi je dokazano sumersko podrijetlo vučedolske kulture a time i Zagoraca kao jedinstvenog sumerskog antropotipa (premda su Sumerani bili mješavina više naroda: Baska, Hurita tj. Kurawatha sa Kavkaza i Iranaca -Arijaca). Zagorci su pristigli u Europu u vremenu između 3.000 do 2.000 godina prije Krista, njihova tradicijska kultura je izuzetno značajna u proučavanju etnogeneze Hrvata. Njihovo sumersko i južno iransko podrijetlo potvrđuju proljetna glazbala od kore drveta (‘trobenta’ i ‘frula od kore kostajna’) koja su simbolizirala vedske bogove Mitru i Varunu u jurjevskom (vedskom, tj. ‘jayurvedskom’ obredu). To drevno sumersko podrijetlo Zagoraca dokazuju i pojedine obredne tradicijske pjesme. Također se u knjizi dokazuje i kavkasko-sumersko podrijetlo Dalmatinaca (kaspijski narod: Dailamites) prvotno sa područja oko izvora rijeke Tigris. Knjiga obiluje arheološkim dokazima o starosti i podrijetlu određenih kulturnih elemenata kao i o uzastopnim migracijama (običaja i glazbala), od otprilike 3000 godina. Ti dokazi su istovremeno svjetska znanstvena otkrića o podrijetlu i migracijama najranijih Indoeuropljana. Današnji Zagorci (sumeroidni antropotip) i Dalmatinci (kaspijski narod neindoeuropskog jezika kao i Huriti) su prvi Indoeuropljani koji su naselili Europu i stvorili temelje europskim kulturama! Prva EU je bila prahrvatska! Zato, smatram da bi ta knjiga predstavljala jedinstvenu i pravovremenu promidžbu zagorske i dalmatinske i šire gledano hrvatske materijalne i nematerijalne kulturne baštine, kao i njeno globalno brendiranje.

Pomozimo profesoru Galinu tiskati knjigu

Profesor Galin zamolio nas je da objavimo njegovu molbu za financijsku potporu za tiskanje knjige ‘Od Irana do Hrvatske i Indije i natrag – 6500 godina puta gena, simbola, običaja i glazbala’. I najmanja financijska potpora bila bi, kaže, značajna, jer bi uvišestručena, omogućila izdavanje knjige u većem broju.

Ako se odlučite pružiti financijsku potporu, donaciju za tiskanje knjige uplatite na račun tvrtke profesorovog sina: ‘D – DESIGN’ – Domagoj Galin, Trsatske stube 20, Rijeka. Domagoj Galin je ovlašteni izdavač knjige i istovremeno radi grafičku pripremu materijala knjige za tisak kao i prijelom knjige za tisak.

‘D-DESIGN’ – Domagoj Galin – Trsatske stube 20, Rijeka (OIB: 30840837776)
Erste bank – 2402006-1140195381.

Damir Kramarić


Nevinašca

Od kada pade komunizam socijaldemokracija poče naglo cvjetati. Kao, oni nisu komunisti, oni su naš pogled u svijetlu budućnost. Čuh danas dok sam se vozio da su opet negdje pobijedili. Nije mi se dalo pamtiti gdje. Razmišljao sam, naime, o Jovanki Broz. I sve zbog medija. One koji su prispjeli na pogreb nisu umanjivali, nego naprotiv uveličavali. Ta ne radi se o tamo zatucanim dešnjacima, ma što god to značilo. Istaknuše zatim i predstavnike diplomatskog zbora, srpske političare zajedno s Miloradom Pupovcem pristiglim iz naših krajeva.

Reče neka pjesma, parada ponosa i kiča, ali preskočimo to, ipak se radi o pokopu bez obzira čijem. Međutim, koliko god htjeli biti uglađeni ne možemo tek tako proći kraj naslova kao što je ovaj: »Odlazak posljednje ikone bivše Jugoslavije: Počivaj u miru pored čovjeka kome si posvetila život«. Nigdje riječi promišljanja, samo puzanje pred veličinama koje su nam nametnuli. Čovjek kome je Jovanka posvetila život jedan je od deset najvećih zločinaca u suvremeno vrijeme. Riječi su to one glasovite Crne knjige komunizma koja ne iziđe u hrvatskoj ustaškoj emigraciji već na slobodoljubivom Zapadu, u Francuskoj, pa se proširi diljem svijeta. I što sad? Zločinac i čobanica iz Like udružiše se i započe povijest raskoša i svile. Primali su »svjetske veličine« i primali su ih, radni narod, kako su govorili, dotle je crnčio da bi si zaradio koricu kruha, ovdje, ili tamo na »trulom Zapadu«, još jedan izraz kojim su se služili. Razmišljao sam o svemu ovome dok sam se vozeći u daljini spazio stado ovaca. Zamislimo koliko bi povijest bila drukčija da su drug Tito i drugarica Jovanka umjesto »radnog naroda« muzli stado ovaca? Ma, bili bismo im zahvalni, i mi i oni koje su smaknuli. Hajde, ne znam koliko se sve to odnosi na Jovanku, ali da je bila dio zločinačkog udruženja bila je. Bog neka s njom sravnjiva račune.

Izgleda da će Angela Merkel s jednim ovdašnjim božićem, onim što se odaziva na ime Barack Obama, imati itekako što sravnjivati. Njegovi su je navodno prisluškivali čitavo desetljeće, a on je to znao već više godina. I nije to zaustavio niti joj kazao, on veliki njemački prijatelj. Na Dnevniku HRT-a rekoše da se SAD ne opravdava. Upravo tako, mrtvo hladno. Nema veze što su preskočena sva pravila diplomatskog ponašanja. Našem je izvjestitelju nešto takvo prirodno, on se divi američkom ponašanju umjesto da ga osudi. Ta ne radi se o diktatoru Tuđmanu, radi se o dikt..., oprostite, gospodinu predsjedniku Obami. Nevin neki i profesionalan način izvješćivanja. Uz nogu gazdi, da bi papica bila bolja. Možda ima i pravo. U SAD-u se okupilo nekoliko stotina prosvjednika protiv američkog uhođenja na sve strane. Najprije sam mislio da nisam dobro čuo, nekoliko stotina. Ali, bila je istina. Pobornici slobode u debeloj su manjini. Ostalima su prodali priču o američkom snu. Treba samo htjeti i gomile novca su tvoje. Da ne bi. Sve se krvavo stvara i krvavo plaća, mnogo krvavije nego u Europi nastaloj na kršćanskim temeljima koje sada mijenjaju onima što ne priznaju nikakvog jednobožačkog boga, nego govore o velikom tvorcu svemira, jednoj religiji za sve, jednoj vladi, jednoj vojsci, podrazumijeva se i policiji, sve po jedno. A oni će upravljati, Bože moj. Zato Amerikanci omasovite se i nemojte da vas je ponovno nekoliko stotina. Ne učinite li to bit ćete krivi za mnogo štošta što će još lošega učiniti vaši sunarodnjaci.

Htio bih ponovno progovoriti o progonu kršćana, ali da ne bih bio dosadan mrvicu ću sve preskočiti. Radije spomenimo da unatoč svim progonstvima broj kršćana u Africi neprestano raste. Tamo ih je sada 46,53%, a muslimana je 40,46%. Afrika postaje kršćanska htio to netko ili ne. Zbog toga se mijenja i lice Crkve na ovoj zemlji. Nije više Europa ona koja diše kršćanstvom, sada su na pozornici drugi narodi i ozemlja, jer se nisu bojali djece. Dali su život i primili su život. Tako jednostavno, a opet nekima tako teško. Nažalost. Oni umjesto toga javno provode sterilizaciju. Dogodilo se to nedavno u Australiji. Sve je upriličeno u povodu Svjetskog dana sterilizacije. I da pokažu kako je to dobro javno je izvedeno i videom prenošeno 16 takvih operacija. Zacijelo će Australija poslije ovoga procvjetati. Milina jedna. Živjet će kao u raju. Konačno ne će biti te dosadne dječurlije, mačke, psi i druge životinje puno su prihvatljivije. Gdje je Darwin da sve ovo vidi. Nemam pojma kako bi mu se to složilo s teorijom evolucije. No, znam da mu se ona opasno mrda. Upriličiše mu to znanstvenici iz Georgije. Pronašli ostatke 5 ljudi, puno starije od svih do sada pronađenih. Njihova starost i nadnevci navodne evolucije nešto se opasno razilaze. Iz svega ispada da je priča o Adamu i Evi zaista točna. A ne možeš optužiti Crkvu da prosipa neku svoju teoriju, nego, da ponovimo, čine to znanstvenici. Nezgodno, zaista nezgodno, pa se opet ušutješe mediji u hrvatskom narodu. Oni čuvaju Darwina, čovjek preko majmuna dođe do samoga sebe. Lijepa li putovanja.

Zaista tko se igra opasnim stvarima mora gledati da se ne oprži. Događa se to, recimo, ovih dana Turcima. Pomagali borce protiv Assada u Siriji pa sada s njima imaju velike poteškoće. Takvi u svojoj glavi imaju svoje, a ne turske misli. Sanjaju o nekim kalifatima samo za sebe, sa svojim zakonima i svetinjama. Pa onda pucaju i po kršćanima i po Turcima, svejedno, samo neka njihova stvar ide naprijed. Mlađahni izvjestitelj za HTV iz Alepa očito nema te činjenice u glavi, on ne čita inozemne nego samo medije u hrvatskom narodu, pa nahvali sirijsku oporbu. Bore se za slobodu, pravdu i ne znam što no još, zaboravio sam. Ali nisam zaboravio riječi apostolskog vikara u Alepu, monsig. Giuseppea Nazzara, naravno opet iz inozemnih medija. On između ostaloga rastumači kako se svjesno krivotvore činjenice. Evo ukratko primjera. Pobunjenici osvojili policijsku postaju. Naravno, pobili sve policajce. Preobukli se u njihove odore, uzeli njihova sredstva i onda stali zvati okolne policajce da im, novodno, treba pomoć. Nažalost oni su povjerovali i više ih je od stotinu platilo glavom. Poslije je to prikazano kao da Assadova policija ubija one koji ne žele pucati u narod. Ali, Zapad je uz ovakve i oni su nevinašca. Priča ide dalje.

Prijevare su zaista na sve strane. Neki se time hvale. Tako u Kraljevskom institutu u Londonu uče ljude svemu tome. Dali su svemu drugo ime, ali svejedno, prijevara ostaje prijevara. Evanđelje, pak, postupa drukčije. Ono ljude uvjerava primjerom, zdravljem, svime onim što je lijepo. Gdje se ukorijeni tu nastaje mir i sloboda. A gdje se ukorijeni ovaj drugi nauk, tu nastaje... Vidimo i sami što. Zato birajmo prave vrijednosti, a ne sirenski zov suvremenih prodavača magle.

Miljenko Stojić


Hrvatska i smrdljivi duhovi Udbe

Nedavni diplomatski spor između Berlina i Zagreba, kao i upadljiva odsutnost njemačke kancelarke Angele Merkel tijekom svečanosti 1. srpnja 2013., kojim je obilježen ulazak Hrvatske u Europsku uniju, doveo je u središte pozornosti nerazjašnjeno pitanje o zločinima UDBA, bivše jugoslavenske komunističke tajne policije.

Spor između dvaju glavnih gradova o izručenju Josipa Perkovića – čemu se službena Hrvatska snažno protivi - donošenjem posebnog zakona u njegovo ime. Ovaj pojedinac, koji još uvijek svoje stare dane mirno provodi u Hrvatskoj, sudjelovao je, vrlo vjerojatno, u pripremi i planiranju ubojstva Stjepana Đurekovića, političkog emigranta, kojeg je divljački ubila hrpa pristaša jugoslavenskog režima 28. srpnja 1983 u predgrađu Münchena.

Gledana 45 godina od strane hrvatskog iseljeništva i nacionalista kao noćna mora, zlokobna“ UDBA se uspjela ušuljati tijekom nedavnog rata za oslobođenje Hrvatske (1991 - 1995), a preživjela je i promjenu režima. Dali su potporu prvom hrvatskom predsjedniku Franje Tuđmana, kako bi izbjegli lustraciju. Ministarstva, Sabor, mediji, gospodarstvo, uprava, diplomacija - rijetka su javna područja gdje su ti bivši suradnici UDBA-e ne drže glavne pozicije.

Primjerice, u nedavnom članku (10. lipnja 2013), Daily Mail piše o iznenađujućem imenovanju hrvatskog političara Neven Mimica, kao europskog povjerenika. U spomenutom članku Mimica je opisan kao bivši pripadnik jugoslavenske tajne policije. Uz mjesečnu plaću od 20.000 eura, gospodin Mimica je postao najplaćeniji službenik u hrvatskoj povijesti. To ujedno objašnjava zašto je sadašnja vlada, sastavljena od starih komunista i mlađih "liberalnih" potomaka, zaštitila svog starog prijatelja od njemačkih vlasti.

Nastala 1946. u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, jugoslavenska komunistička tajna služba, UDBA, zamišljena je kao Protuobavještajna agencija i politička policija, što je pak bila njezina daleko najvažnija zadaća. UDBA se sastojala od četiri glavna sektora, odnosno Uprave ("unutarnji neprijatelj", "neprijateljska emigracija", "stranim obavještajnim službama", "praćenjem i prisluškivanjem“). U UDBA-i je bilo zaposleno stotine agenata, analitičara, i suradnika, kao i tisuće informatora. Osnovana je gusta zavjerenička mreža, koja je djelovala u različitim regionalnim centrima u bivšoj Jugoslaviji, bila je aktivna u svim gradovima i selima u svakoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika. Cijeli špijunski aparat je pratila nacionalna Uprava Udba-e sa sjedištem u Beogradu, glavnom gradu bivše Jugoslavije. Za razliku od mnogih drugih komunističkih zemalja, republički centri UDBA-e centara u bivšoj Jugoslaviji uživali su visoki stupanj autonomije, a svakim se centrom upravljalo iz svog područja. Međutim,drugi dio bio je zadužen i za zapošljavanje tajnih agenata u inozemstvu.

Djelatnici 2. Uprave UDBA-e uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje hrvatske emigrante u inozemstvu. Općenito, i osim nekih izoliranih slučajeva, obrazovna razina tih agenata bio je relativno niska, što ne znači da u praksi nisu bili lukaviji i dovoljno zlonamjerni. Što se tiče hrvatske emigracije, UDBA je uspjela provesti najmanje 68 do 69 likvidacija, pet otmica čije žrtve su kasnije pogubljene, 23 pokušaja ubojstava (s nekoliko slučajeva teško ozlijeđenih žrtava), 4 otmice čije žrtve su preživjele i dva pokušaja otmice.

Uprava koja je bila zadužena za "unutarnje" neprijatelja imala je bolje educirano osoblje, zahvaljujući tadašnjim jugoslavenskim vlastima, čija je paranoja bila toliko velika da je moguće agente i doušnike „vidjela“ u raznim ministarstvima, među svećenstvom, pa je stoga svoje suradnike tražila među članovima komunističke partije, tisku, među radio i TV novinarima, sucima, odvjetnicima, učiteljima i komercijalnim menadžerima. Sveukupno, a s obzirom opsega svoje velike mreže, UDBA je postala okosnica jugoslavenske federacije i njegova komunističkog režima. Svatko se bojao UDBA-ine sveprisutnosti i njenih iznimno brutalnih postupaka.

Gangsterske metode

Ako se može priznati da je prikupljanje političkih, vojnih i ekonomskih podataka potrebno u nastojanju da zaštiti državu i na taj način donese neke prednosti u sigurnosti svojih građana, špijuniranje svojih sunarodnjaka, nečovječno postupanje i ubojstva, trebali bi biti okarakterizirani kao gangsterske metode i čin čistog divljaštva. Za gotovo pedeset godina (1946-1990), upravo je to bio težišna aktivnost jugoslavenske Udbe i njezinih agenata.

Zatvaranja, premlaćivanja i razne zloupotrebe ovlasti su tipični primjeri svakodnevnih aktivnosti jugoslavenske UDBA-e. Na primjer, Ivan Gabelica (student prava, a kasnije odvjetnik) je uhićen 1965. On je u pritvoru zadržan 45 dana s lisicama na rukama, što je za posljedicu imalo ozbiljne ozlijede ruku i uzrokovao mu trajni hendikep. Godine 1980., mladi student Ernst Brajder je umro pod "misterioznim okolnostima", dok je u Zagrebu bio pritvoren od strane Udbe. To se dogodilo prešutnim dogovorom jugoslavenskih državnih odvjetnika i sudaca koji su „zažmirili“ u ovom slučaju. S druge strane, i unatoč svim naporima, UDBA nije mogla biti prisutna svugdje i u svako vrijeme.

II. odjel UDBA-e zadužen za borbu protiv "neprijateljskih emigranata" primjenjivao je još gore metode, a nije oklijevao posegnuti ni za "posebnim" operacijama, odnosno, ubojstvima. Njihova aktivnost vođena je na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu. Ukratko, drugi odjel, koji je vodio Josip Perković - bio je prilično jednostavno organizirana kriminala agencija.

Aktivnosti UDBA-e uspjele su u hrvatskoj dijaspori probuditi paranoju i psihozu, koja je imala za cilj spriječiti pokretanje bilo kakvih akcija protiv jugoslavenskih vlasti. Takvim akcijama UDBA-a je također uspjela u podrivanju ugleda hrvatskog iseljeništva, prikazujući ih kao "teroriste" u zemljama domaćinima. Na primjer, poznat slučaj dogodio se u Australiji gdje je, kao rezultat akcija UDBA-inih medijskih manipulacija, šest mladih Hrvata ("Hrvatska šestorka") završila iza rešetaka na 15 godina.

Usput, a osim ove zastrašujuće slike od UDBE, vrijedno je spomenuti da je jugoslavenski režim donio neka pravila za rad sigurnosnih službi. Članak XVI. ovih pravila propisivao je da su njezini agenti dužni "poštovati slobodnu volju, humanizam, slobodu i prava građana". Cinizam i licemjerje koje oduzima dah.

Neobična okrutnost

Promatrajući veliki popis zločina i posebice ubojstava koje su agenti UDBA-e počinili u inozemstvu, ne može se ne primijetiti i velika količina zlobe koji karakterizira ubojice. Vrlo često hrvatske žrtve su bile izdane od strane prijatelja, a ubojice su ih ubijale bombom, ili im je prerezan vrat, ili im je glava razbijena sjekirom. (Ovo je zastrašujući način na koji je ubijen Jozo Oreč, hrvatski iseljenik, ubijen je u Johannesburgu (Južna Afrika), u prosincu 1977 godine.) U nekoliko navrata, rodbina, pa čak i djeca od UDBA-inih ciljeva su sjecakni na komadiće U kolovozu 1972, kada je Stjepan Ševo ubijen od strane svog "prijatelja" Vinka Sindičića, ubojica Sindičić također je ubio njegovu suprugu i njegovu kćerkicu, Rosemarie, u dobi od devet godina. Iako je osumnjičen da je ubio desetak hrvatskih iseljenika, Sindičić se trenutno bez ikakve kazne kočoperi po Hrvatskoj, s pristojnom mirovinom.

Slična priča dogodila se u Chicagu, u lipnju 1977., kada je UDBA likvidirala srpskog emigranta Dragišu Kašikovića. Kašiković je tada zadobio 64 ubodne rane, a njegova pokćerka (9 godina) dobila je 58 uboda nožem .

Ta je okrutnost bila vjerojatno zbog činjenice da je u cilju provedbe "napadačke operacije", UDBA često angažirala kriminalce i psihopate. Takva taktika je imala dvostruku korist: prvo, krvnik bi bio potpuno beskrupulozan i, u slučaju da je uhvaćen, nemoguće bi bilo dokazati da je imao bilo kakve veze s jugoslavenskom službom sigurnosti. Nakon što bi počinili zločin, većina ubojica vratila bi se u Jugoslaviju, gdje su bili amnestirani, primili novac, ili bi postali vlasnici noćnih klubova i restorana na Jadranu. Neki od tih ubojica su vjerojatno još uvijek živi…

Vrijeme hladnog rata

Zamagljujući svoje tragove nakon počinjenog ubojstva, UDBA je uvijek vodila računa o tome za ostavljanje određenih dokaza, putem kojih će kasnije potkrijepiti svoju tezu o "unutarnjim razračunavanjima među htvatskim iseljeništvom“. Dobro obaviješteni od strane svojih agenata o manjim incidentima i svađama koje su se događale među iseljeničkim skupinama, Udba je često znala, ako je bilo potrebno, i sama ih podsticati, što je za posljedicu imalo stvaranje međusobnog nepovjerenja među iseljeništvom.

Nakon što je ubojstvo bilo obavljeno, lokalna policijska istraga brzo bi na temelju podmetnutih dokaza utvrdila kako „izgleda kao da je došlo do obračuna među iseljeničkim skupinama“, što je za posljedicu imalo dalje narušavanje povjerenja među iseljeništvom ali i sigurno izvlačenje ubojice.

Očito je da takav manevar UDBA-e, nije mogao zavesti istinske stručnjake za dugo, ali je bilo dosta namjerne naivnosti u zemljama domaćinima. Na žalost, većina zapadnih zemalja imala je dovoljno razloga za nespremnost istraživanja zločina počinjenih od strane jugoslavenske UDBA-e, jer zbog geopolitičkih razloga "nesvrstana " Jugoslavija u tim je zemljama imala poseban tretman.

Ponekad je to "neznanje " znalo otići toliko daleko da su sigurnosne službe zemalja domaćina pokazivale čudnu „kratkovidnost“ prema hrvatskom iseljeništvu. Zahvaljujući UDBA-nim spletkama, sigurnosni aparati zemalja su često znali privesti pravdi nevine osobe a ne UDBA-ine ubojice. U slučaju Đureković, što je stvarno čudno, trebalo je proći skoro trideset godina da bi njemačka savezna policija, BKA, pokazala interes za uhićenjem Josipa Perkovića...

Kada je u pitanju Francuska, čudno je da ni jedno UDBA-ino ubojstvo ili otmica hrvatskog emigranta još uvijek nisu riješeni. Na primjer, 17. listopada 1978. hrvatski novinar Bruno Bušić je ubijen u Parizu, a francuska policija nikada nije identificirala, niti uhitila, počinitelja ovog kaznenog djela. Kasnije je postalo poznato da je za pripremu ove operaciju bilo angažirano nekoliko agenata i doušnike koji su došli u Pariz, zajedno s nekoliko visokih časnika Udbe (najmanje tri šefa regionalnih ureda, nekoliko nacionalnih rukovoditelja i jedan ili dva federalna šefa). Čini se nevjerojatnim da je ova neobična operacija, uključujući dolazak i odlazak, mogao proći bez znanja ugledne francuske protuobavještajne agencije, DST.

Jedan američki obavještajni stručnjak je nedavno primijetio: "Tito je imovina na Zapadu, tako su zločini UDBA-e najčešće bili ignorirani (...) Za vrijeme Hladnog rata, UDBA je ubila više ljudi na Zapadu nego tajne službe SSSR-a, ali ona je dobila vrlo malo pažnje u zapadnim medijima".

Zločine treba kažnjavati

Smrdljivi duhovi UDBA-e iz druge Jugoslavije, s plaštom i bodežom, još su uvijek prisutni u Hrvatskoj. Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti deseci bivših UDBA-ša nisu odgovarali za počinjene zločine. Oni su čak zadržali važne pozicije u vlasti, ili su ih prenijeti na svoje potomstvo. Većina ubojica danas u Hrvatskoj živi u udobnoj materijalnoj situaciji, ne proganja ih policija i mirno uživaju u svome nepoštenju i stečenom bogatstvu.

Neki od njih su se odlučili skrasiti u Francuskoj gdje provode bezbrižne dane pod palmama na rivijeri. Javno optuženi u Hrvatskoj za sudjelovanje u pet ili šest ubojstava emigranata u ime UDBE, braća J., zvani "Šimun" (ili "Šime") i "Đorđe", dobivaju francusko državljanstvo, a njihov predmet je stupio u zastaru, što im jamči sigurnost.

Naravno, nacionalno pomirenje je potrebno, ali će biti vrlo pogrešno nastaviti živjeti u vjerovanju da je kolektivna amnezija i nekažnjavanje najtežih zločina rezultirati bilo čim dobrim. Anglosaksonci vole reći da se "zločin ne isplati". Međutim, s Perkovićem, Sindičićem i ostatkom te komunističke skupine, Hrvatska trenutačno dokazuje suprotno!

Christophe Dolbeau

Christophe Dolbeau je stručnjak za revolucije i špijunažu, a autor je i mnogih knjiga koje se bave komunističkim zločinima i sudbinom istočne Europe tijekom takozvanog hladnog rata. Autor je Petit dictionnaire des otpori nationales a l'Est de l' Europe (1917-1989); Face au bolchevisme (Arctic, 2006) i La Guerre d' Espagne (Atelier Fol'fer , 2010).


Istina o Krunoslavu Draganoviću

Enigma Draganović

Don Krunoslav Draganović – osoba godine (prof. Marijan Krmpotić, Zagreb):

Odazivam se na poziv Hrvatske kulturne zaklade i pitam "Zar nemate baš nikog drugog osim njega" da 2013. godinu proglasite njegovom JUBILARNOM GODINOM kako dne 28. prosinca 2012. piše HRVATSKO SLOVO, a podpisuje prof. Josip Jurčević, navodeći da se Draganović nije vratio u Jugoslaviju svojom voljom – što nije točno. Krunoslav Draganović vratio se dragovoljno i pod zaštitom Udbe (cit. 1).

PRISTUP

Premda đeneral Draža Mihailović zna da komunistička zadana riječ ne vrijedi ni pišljiva boba, ipak je na komunističkom Sudu priznal svoju kolaboraciju s njemačkim okupatorom, jerbo mu je s najvišeg vrha bilo obećano da ne će biti osuđen na smrt – ako prizna! Zapravo, osuđen je na smrt 17.7.1946. i odmah iza ponoći strjeljan. Prema knjizi "Sudija smrti" sudca Miroslava Todorovića, Dražu su smaknuli u beogradskom kraju zvanom Lisičji potok, nedaleko od Bijeloga Dvora tako da je drug Tito mogao čuti rafal. Josip Broz je, svakako, htio biti siguran da krunskog svjedoka o porazu komunističkog ustanka u Srbiji 1941. i u Užicu zbog njegove, Brozove, krive procjene političke situscije u Srbiji 1941. - više nema među živima. Pače, bilo mu je to jako važno, jerbo drug je maršal bil vrlo tašt glede svojeg ugleda pobjedničkog vojskovođe! Poslije su Dražino tijelo odnieli na Adu Ciganliju i pokopali. Uz ostalo Miroslav Todorović tvrdi i da je beogradski odvjetnik Dragić Joksimović, koji je branio Dražu Mihailovića, nedugo prije svog uhićenja, većoj skupini kolega spomenuo i imena nekih visokih Partijskih glavešina koji su bili nazočni Dražinu pogubljenju. Po njemu to su bili - od Srba Aleksandar Ranković, Slobodan Penezić i Svetislav Ćeća Stefanović; od Hrvata Ivan Stevo Krajačić i Josip Manolić; od Slovenaca Eduard Kardelj i Edo Brajnik; od Crnogoraca pukovnik Bogdan Vujošević koji je i ustrjelio Dražu. MiroslavTodorović je još rekao, da je svoju knjigu "Sudija smrti" poslao jednom od živih s tog popisa Josipu Manoliću, s molbom da prokomentira Joksimovićevo kazivanje, na što mu je Josip Manolić odgovorio: "Nemam nekih suštinskih primjedaba." (cit. 2, 3).

JBTito mogao je odahnuti, ali kano da se bojal i mrtvog Draže, naredil je da ga se pokopa na tajno mjesto. I srbijanski radikali još mu grob traže - da ga dostojno pokopaju. Uzto, da mu velikosrbska čaršija lakše oprosti pogubljenje njihova voljena đenerala Draže – JBTito odlučil se na starozavjetnu igru: "glavu za glavu". Naime, čim je London pristal Beogradu izručiti Dr. Antu Pavelića dok je još u Rimu, JBTito odlučio je da za glavu Draže Mihailovića Srbijancima na pladnju servira glavu ustaškog Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića.

Za otmičara koji će na prevaru Pavelića štakorskom vezom umjesto u Južnu Ameriku prebaciti avionom u Beograd, Britanci su odredili ucjenjena agenta svoje obavještajne službe, bivšeg ustaškog častnika u mantiji katoličkog svećenika, poznatog kao organizatora prebacivalja hrvatskih izbjeglica u Južnu i Sjevernu Ameriku u dosluhu sa zapadnim obaviještajnim službama u koga dr. Ante Pavelić ne će ni u snu posumnjati da mu radi o glavi – don Krunoslava Draganovića.

Da bismo bolje upoznali popa Krunoslava Draganovića i odkuda on tih poratnih godina u Rimu, moramo se vratiti puno godina unatrag. Bje to ovako. Čim su se Saveznici izkrcali na jugu Italije, došal je k svojem školskom kolegi visokom ustaškom dužnostniku Vjekoslavu Vrančiću s prijedlogom kako bi bilo dobro da on don Krunoslav Draganović iz Vatikana zastupa hrvatske probitke kod Saveznika kad zaposjednu Rim. Kad je Vjekoslav Vrančić izvjestil Poglavnika o želji dr. Krunoslava Draganovića da ode u Rim u ljeto 1943., Poglavnik ga je upital: "Gdje si tog našao? Nemaš, baš, nikog drugog osim njega?" Vrančić je odgovoril: "Poglavniče, nije to moja zamisao, nego Draganovićeva. I nisam ja njega našao, nego on mene! " . Sapienti sat!

Draganović je u Rimu 1945. gdje uzpostavlja preko Vatikana veze s britanskim i američkim predstavnicima za pomoć kako bi pomogao izbjeglicama iz Hrvatske koji su se povlačili preko Austrije u Italiju. Obilazi logore po Italiji popisuje imena zatočenih Hrvata i koliko može obskrbljuje ih putovnicama Međunarodnog Crvenog Križa i UN za raseljena lica. I komunistički tisak u Jugoslaviji sve više piše o popu Krunoslavu Draganoviću kao voditelju "štakorske veze"– organizacije u Vatikanu za prebacivanje bivših ustaških častnika i dužnostnika u prekomorske zemlje.Tako je i otmica dr. Ante Pavelića trebala biti organizirana "štakorskom vezom" u koju nitko ne će posumnjati. I Krunoslav Draganović dolazi sve češće k obitelji Ante Pavelića s obavijesti da je gotovo sve spremno da Poglavnika zrakoplovom prebaci iz Rima u Južnu Ameriku. Na rimskom uzletištu čekat će ih zrakoplov pod stražom talijanskih karabinjera, zrakoplov koji će umjesto u Južnu Ameriku sletjeti s dr. Antom Pavelićem u Beograd.

Nu, Ante Pavelić koji je veći dio života proživio kano politički emigrantski lisac, od dolazka u Rim stanuje odvojeno od svoje obitelji. Znao je iz iskusva da Krunoslav Draganović po prirodi posla kojim se bavi mora biti upetljan u veze s raznim savezničkim tajnim obavještajnim službama koje vrebaju na njega kano kapitalni ulov, pa je bio oprezan i glede svojega odlazka iz Rima "štakorskom vezom Krunoslava Draganovića ". Zato Pavelić nikada nije dao popu Draganoviću znati gdje se nalazi u Rimu i vezu s Draganovićem održavao je izključivo preko svoje supruge Mare. Prije dana uglavljena za Poglavnikov odlazak, učestale su posjete sve nervoznijeg Draganovića obitelji Pavelić radi dogovora o prebacivanju Poglavnika u Južnu Ameriku. O tom je obitelj Ante Pavelića, upozorila otca. Bo, kako bi pop Draganović bil siguran da će mu Poglavnik doći na uzletište, javil mu je preko supruge Mare da mu prije puta mora dati novu putovnicu, jerbo stara kojom ga je obskrbil po dolazku u Italiju – više ne vriedi! Nevaljala je i opasna. Rekao je. Dakako, dr. Ante Pavelić ne vjeruje u Draganovićevu priču o opasnoj putovnici. I nije došao na uzletište po novu. I iz Rima nije odputoval zrakoplovom prema Draganovićevu planu. K tome nekoliko talijanskih prijatelja već su bili upozorili dr. Antu Pavelića da talijanska policija zna da Draganovićev avion leti u Beograd. Pouzdan Pavelićev predratni prijatelj Talijan dr. Alinei potajice, čak bez znanja Poglavnikove obitelji, svojim je samovozom, zaklonjena među članovima svoje obitelji, prevezal dr. Antu Pavelića do Napulja. U Napulju je Poglavnik u putničkoj agenciji kupil kartu za Argentinu. I sa starom nevaljalom putovnicom Internacionalnog Komiteta Crvenog Križa – koju je dr. Draganović tražil da mu je Poglavnik vrati jerbo je "nevaljala i opasna"– dr. Ante Pavelić pod imenom Aranyoš Pal ukrcal se bez problema 13.10. 1948. na talijanski brod "Sestriere" i bez ikakve smetnje sretno stigal u Buenos Aires 6.11. 1948. odakle se javil obitelji. Kad je u dogovoren dan svećenik dr.Krunoslav Draganović došal k obitelji po Poglavnika s novom putovnicom da ga vodi na uzletište, Poglavnika više nije bilo u Rimu! Vidjevši, da mu je Poglavnik izmaknul izpred nosa, dr. Krunoslav Draganović napravil je takav prostački izpad da su Poglavnikova supruga i djeca ostali zabezeknuti tolikim prostačkim psovkama i kočijaškim rječnikom iz usta jednog katoličkog svećenika (cit. 4).

Ostavši bez lovine i da se izkupi pred naredbodavcima dr. Krunoslav Draganović, moral je nakog toga, kano osoba na koju opet nitko ne će posumnjati, organizirati atentat na dr. Antu Pavelića čim dozna gdje u Argentini Poglavnik prebiva i tamo odvesti dvojicu atentatora (hitmena) jugoslavenske tajne policije iz Beograda (cit. 10), a budući da oni Poglavnika nisu poznavali, pop Draganović im je moral Antu Pavelića prstom pokazati dok se vraćal kući s posla. Jedan od njih 10.4.1957. kukavički s leđa puca u Pavelića i težko ga rani. Pavelić se u strahu, da će se atentatori vratiti i pokušati ga dokrajčiti kad u Beogradu čuju da nije izdahnuo, sklonil se kod prijatelja Hrvata u Punta Arenas na Ognjenoj Zemlji dok se nije dostatno oporavil da odputuje u Madrid.

Vratimo se popu Draganoviću! Nu, odjednom 10. 9.1967. puče vijest da je nekadašnji organizator ozloglašene ustaške "štakorske veze" katolički svećenik i ustaša dr. Krunoslav Draganović u društvu s još dvojicom suputnika, pod nerazjašnjenim okolnostima, prešal samovozom jugoslavensko talijansku granicu negdje iznad Trsta i vratil se u Jugoslaviju! Je li zalutal cestom ili je dragovoljno došal ili je otet? Sproveden je u Sarajevo u pratnji dvojice udbaša gdje je preslušan i salušan, ali nikada obtužen, a kamoli suđen. Dok su neki ustaše emigranti glavom platili i mnogo manji grijeh, ustaškom častniku i katoličkom svećeniku, organizatoru poznate "štakorske veze" u Rimu 1945. ni dlaka nije pala s glave u Jugoslaviji. Dapače, on sam izjavljuje da se s njim postupalo kano s uvaženim gostom. Dr. Krunoslav Draganović umro je u Sarajevu 5.7.1983 u 80. godini života. Do smrti se bavio crkvenom poviješću i predaval je na Visokoj bogoslovnoj školi. Koliko ga je jugokomunistička vlast držala uvaženim gostom potvrđuje i vijest o boravku dr. Krunoslava Draganovića u Zagrebu, pa u Večernjem listu 13.11.1967. u podlistku piše: Na današnji dan »Dr. Krunoslav Draganović poslije 22 godine emigracije sam se vratio u zemlju. U Sarajevu je izrazio želju da vidi glavni grad SR Hrvatske. Želja mu se jučer ostvarila. Jedno od odkrića bilo mu je Radničko sveučilište "Moša Pijade"«.

Nakon smrti dr. Krunoslava Draganovića 1983. o njegovu zagonetnom povratku u Jugoslaviju 1967. pod "tobože" nerazjašnjenim okolnostima svašta se nagađalo i puno toga razriješilo. O njem se otvoreno počelo pisati tek nakon Domovinskog rata. Dr. Miroslav Akmadža napisal je o njemu i knjigu (cit. 5). Tiskana je tek 2010. Sadrži izjave nekih njegovih najbližih suradnika u izseljeničtvu i uglavnom izkaze samog Draganovića pred iztražiteljima Udbe po povratku u Jugoslaviju. A po njegovim svjedočanstvima, uz samoizticanja o svojem u humanitanom radu, nije težko reći što se odprilike zbivalo sa dr. Krunoslavom Draganovićem poslije atentata na dr. Antu Pavelića, premda u istinitost Udbinih zapisnika nitko ne vjeruje. Napisani su uviek po uobičajenu Udbinu složencu sa 70% istine ili poluistine o nevažnim i provjerljivim podatcima i s 30% izmišljotina o važnom i neprovjerljivom.

Tako s obzirom na sve okolnoti, pravi razlog povratka dr. Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju može se popabirčiti čitajući pomno i između redaka njegovih objavljenih izkaza pred iztražiteljima Udbe i nekih njegovih privatnih izjava zabilježenih u knjigama. Uglavnom, iz njih možemo prosuditi da je po povratku u Rim don Krunoslav Draganović živio obuzet sve jačom strepnjom da će se bilo kad doznati za njegovu upletenost u pokušaj izručenja Ante Pavelića Beogradu i u atentat. Kasnije, kad je počeo omekšavati odnos Beograda i Vatikana, zbog svoje prošle djelatnosti don Krunoslav Draganović u Vatikanu više nije bio rado viđen. Dali su mu do znanja i da mora otići iz Zavoda Sv. Jeronima.

U to vrieme među političkom emigracijom već ima ubačenih katoličkih svećenika doušnika Udbe. I s te strane Draganović je upozoren da se miče iz Rima nekamo gdje ga nitko ne pozna, jerbo nakon preminuća dr. Ante Pavelića 1959. ustaška će mu se emigracija osvetiti zbog atentata na Poglavnika. I doista dr. Krunoslav Draganović bježi iz Rima i Italije. Živi u Austriji u zabačenu mjestancu Pressbaum blizu Beča 4 godine. Tu nije izložen kao smetnja glede nekih interesa Vatikana u crkveno-državnim odnosima (cit. 6), i visoki crkveni krugovi taje njegovu prošlu špijunsku djelatnost.

U Austriji se bavi iztraživanjima o Bleiburgu sve do 1967. Kako je pravi razlog bijega popa Draganovića u Austriju bio strah od ustaške osvetničke ruke, čim je načuo da su ga neki ustaše odkrili i u Austriji, Krunoslav Draganović jedini način da spasi živu glavu vidi u povratku u Jugoslaviju. Dogovoril ga je s pukovnikom Udbe Omanom Bijedićem, bratom Džemala Bijedića, s kojim je već neko vrijeme u velikoj tajnosti bil u dosluhu (cit. 7). Kano kidnapovat će ga u samovozu dva udbaša, zapravo stražari i osiguranje: Asim Šahinpašić i Ivo Galić koji je i upravljao samovozom. "Taj Galić ga je doveo do talijansko-jugoslavenske granice, gdje je u crkvici Draganović rekao sv. Misu. Iza toga je Draganoviću prišao jugo-pukovnik Bijelić iz Bosne. Zagrliše se, poljubiše se i odoše u Jugovinu" (cit. 9). Kad mu je bio dopušten susret u javnosti s novinarima Krunoslav Draganović je na njihov upit odgovoril da se ne namjerava vratiti u Austriju, jerbo sad ima mnogo neprijatelja u inozemstvu i da se u Jugoslaviji osjeća kano ospite di lusso".

Izvorni citati:

1. ENIGMA DRAGANOVIĆ – "Za koga su još udbaški agenti enigma?" Prema knjizi: Marijan Krmpotić: 'Istina će navik na svitlo'.
2. V. Vjekoslav Vrančić: "Branili smo državu", II. str. 373.
3. v. Vjekoslav Vrančić: ibid.,
4. Prema osobnom svjedočanstvu gđe Višnje Pavelić, Poglavnikove starije kćeri. Spis u pismohrani pisca.
5. Miroslav Akmadža: " Krunoslav Draganović", izkazi komunističkim iztražiteljima; nakladnik Hrvatski intitut za poviest, Zagreb 2010.
6. Miroslav Akmadža, ibid. str.26.
7. Miroslav Akmadža: Krunoslav Draganović, Izkazi komunističkim iztražiteljima; Zgb. 2010. s.33.
8. Miroslav Akmadža, ibid. str. 34.
9. Miroslav Akmadža ibid. str. 48.

POMNJA!

10: U Večernjem listu 10. ožujka 2009. objavljena je slika don Krunoslava Draganovića u mantiji s atentatorima u Argentini. Kada je pisac ovih redaka bio član uredničtva časopisa Kanadskih Hrvata 'Nezavisna Država Hrvatska', objavili smo tu istu sliku s pitanjem: "Tko pozna ovu dvojicu mladih ljudi s dr. Krunoslavom Draganovićem?" Dakako, nitko se nije javil, izim glasa s Kaptola koji nas je upozoril da se u to ne pačamo, jerbo to još nije sređeno. (sic!) Prema onom što je prof. Josip Jurčević napisal o don Krunoslavu Draganoviću u HS 28.12.2012., Kaptol još nije sredio Draganovićev slučaj i ne će. I Krunoslav Draganović ostat će za Hrvatsku javnost i dalje Enigma Draganović radije nego da u povijesti Crkve u Hrvata ostavi crnu ljagu kano udbaškobritanski agent ...

ZAGLAVAK

Enigma Draganović – udbaški agent u popovskoj mantiji što me je zaintrigiralo.
- Iz UVODA za knjigu ISTINA ĆE NAVIK VANKA NA SVITLO

Poslije rata u komunističkom tisku čitao sam o t.zv. štakorskoj vezi, organizaciji koju iz Vatikana vodi don. Krunoslav Draganović. Onda 10.9.1967. puče vijest da se Krunoslav Draganović vratio u Jugoslaviju. Glasine: otet?. Komunisti mu nisu sudili, ni glavu odkinuli. Kolko se čulo, nakon zatvora, preslušavanja i iztraga – pustili su ga na miru i umro je u svom krevetu u Sarajevu 5. srpnja 1983.. To mi je bilo neobično jerbo su istovremeno narodni neprijatelji i antikomunisti i u zemlji i u inozemstvu, bili na meti Titinih likvidatora. Stoga sam se , nakon upozorbe s Kaptola "da se u to ne pačamo", zainteresirao tko je bio taj ustaša u popovskoj mantiji koji se iz političke emigracije predao u ruke Titine Udbe, a da mu pri tom, tako rekuć, nije pala ni vlas s glave. Pače, dopustili su mu da predaje povijest na Bogosloviji u Sarajevu i izdaje knjige. Kako često lijevi nadrinovinari svašta na granici senzacionalizma izmišljaju za novine u vlastničtvu tuđinskog kapitala kako bi povećali nakladu i istodobno manipulirali s neukim čitateljstvom glede istine o NDH i Poglavnikovoj sudbini nakon 1945. – počeo sam skupljati podatke za knjigu o tim dogođajima i o ustaši u popovskoj mantiji - Nu, čini se, nitko od režimskih novinara iztraživača ili istoriografa ne zna točno sve o Poglavnikovu bijegu nakon odlazka iz Zagreba pa do Punta Arenasa i Madrida. Gospođu Mirjanu, mlađu kći Poglavnika i suprugu Srećka Pšeničnika, kada nas je posjetila u našem domu, zamolio sam da mi kaže sve što zna o vlč. Krunoslavu Draganoviću. Nešto mi je natuknula kako Poglavnik nije imal puno povjerenje u nj i da iz Italije odputoval suprotno Draganovićevim uputama. Ter da je Draganović pače bil umiešan u atentat na Poglavnika. To bi sve! Reče k tome da ona još svašta zna, ali se boji reći!

Međutim, kada sam se obratio gospođi Višnji Pavelić u Madrid ona se nije bojala i od nje sam dobio izcrpne podatke iz prve ruke glede odlazka njezina otca iz Italije u Argentinu.

Onda mi je g Srećko Gabrilovac član HOP-a donio preslik pisma vlč. Josipa Borošaka od 15. 11.1983. g. Gadjija u Argentinu u kojem mu piše o Draganoviću (izvadci):

"Imao je gotov rukopis o Bleiburgu. Po Draganoviću za Bleiburg svu odgovornost snosi u I. redu Poglavnik (o tom je uvijek trubio na sva usta u Italiji), u II. redu Amerikanci i Englezi, a onda tek... neovlašteni Titovi partizani. Da je htio izručiti pok. poglavnika Englezima i potom Titu u to nitko tko je poznavao Draganovića i njegovu mržnju na poglavnika, ne sumnja.
Znao je govoriti: "Zašto da cijeli jedan narod strada radi jednog zločinca i krvnika hrv. naroda".

Poglavnik nije imao povjerenja u Draganovića.

Dan prije odlazka Poglavnika u Argentinu, Draganović dođe u logor Bagnoli, gdje sam ja bio kapelan, te mi reče: "Sutra ukrcavam veliku ribu".
Ja mu kažem: sretno. On meni... "On je kriv ovoj katastrofi".
Ja njemu: dakle svi su nevini i Tito, i Englezi i Srbi i Amerikanci, jedino Pavelić je kriv samo zato što je stvorio državu.
On mi reče: "Vi i Cecelja ste nepopravljivi ustaše".
Ja mu odgovorim: ja nikada nisam bio ustaša, nit nisam nikad nosio ustašku uniformu kao Vi, a da ne dam reči da je Pavelić najveći krvnik hrv naroda to mi je sveta hrvatska dužnost, a Vi me svojim izjavama kao Hrvat profesor i intelektualac upravo sablažnjujete.

Drugi dan na večer, eto Draganovića opet u logor, te mi reče, a bio je ljut ko ris: "Eto kog je hvatski narod služio i kome je vjerovao".

Što se dogodilo: upitam. On meni: "Znao sam da je Pavelić pokvaren čovjek, preko svojih veza on je jučer odputovao".
Ja njemu: imao je pravo, jer u Vas se nije mogao pouzdati, Vi bi ga izručili Englezima...
Šutio je i još ljući otišao, jer mu je velika riba umakla.

Auktoriziran izvorni članak: Marijan Krmpotić, prof. Zagreb, Ulica grada Vukovara 239a


Što bi Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović mogli reći o zločinima na Kočevskom rogu?

U zadnjih nekoliko godina u raznim člancima cirkulira ime nekadašnjeg pripadnika 3. bataljona 11. dalmatinske brigade Jerka Nobila. Uglavnom se navodi netočan podatak da je riječ o ocu zloglasnog komunističkog tužitelja Ante Nobila, jednog od glasnogovornika poznate propale teze haaškog tužiteljstva o tkz. zločinačkom pothvatu kojim je haaško tužiteljstvo pokušalo suvremenoj Republici Hrvatskoj namaknuti omču oko vrata.

Još nije točno utvrđeno što je Jerko Nobilo po rodbinskoj liniji Anti Nobilu, ali otac Ante Nobila zvao se Ivo Nobilo. Bio je jedan od službenika karlovačke UDBE, osnivač tekvando kluba u Karlovcu i bliski suradnik Josipa Boljkovca, optuženog za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom na karlovačkom (dugoreškom) području. Prema riječima Josipa Boljkovca danas pokojni Ivo Nobilo je jedan od petorice Dalmatinaca koji su u prvim tjednima poraća po partijskom zadatku upućeni na karlovačko područje u doba najintenzivnijih masovnih likvidacija nad hrvatskim narodom (proljeće-ljeto 1945. godine).

Istodobno u obližnjoj Sloveniji formirala se egzekucijska četa 11. dalmatinske brigade, koja je uz mnoge zločine brojčano manjeg opsega izvršila i dva najmasovnija: dvodnevni kod Ljubljane i šestodnevni na Kočevskom Rogu. Uz nekolicinu poznatih, imena pripadnika egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade do danas su obavijena velom tajne.

Usporedba knjige „11. dalmatinska (biokovska) brigada“ sa knjigom „Ministar i pokolji“ Nikolaja Tolstoja te svjedočanstvima Ivana Gugića i Ivana Marinovića otkriva da su pripadnici egzekucijske čete bili birani iz sva četiri bataljona 11. dalmatinske brigade. Ipak, iz usporedbi navedenih povijesnih dokumenata nameće se zaključak da su u preuzimanjima zarobljenika i logistici egzekucijske čete (3. četa 3. bataljona je bila pomoćna četa egzekucijskoj četi) i među pripadnicama egzekucijske čete najveću ulogu imali vojnici 3. bataljona 11. dalmatinske brigade.

Posebnu grupu vojnika 3. bataljona odredio je visoki oficir jugoslavenske armije, pukovnik Boško Šiljegović, neposredno nadređen majoru Simi Dubajiću. Nepoznato je da li se među tim posebno odabranim vojnicima 3. bataljona nalazio i vodni delegat, mitraljezac i otprije odlikovani (nakon bitke na Korčuli i Mljetu) pripadnik 3. bataljona 11. dalmatinske brigade Jerko Nobilo. Vjerojatno je spomenuta posebna grupa vojnika 3. bataljona temelj za egzekucijsku četu 11. dalmatinske brigade koja je formirana (ili dodatno brojčano proširena par dana kasnije, istovremeno s govorom Josipa Broza Tita u Ljubljani).

Iz usporedbe priloženih dokumenata osnovano se može posumnjati da je Jerko Nobilo možda bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade? Naravno, to se ne može tvrditi kategorički, ali bi institucije Republike Hrvatske i Republike Slovenije trebale zatražiti uvid u originalne operativne dnevnike 11. dalmatinske brigade koji se nalaze u Vojno – istorijskom arhivu, kutija 1101, u Beogradu. Tada bi se zasigurno donekle, a možda i potpuno razrješila enigma: je li Jerko Nobilo bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade???

Jerko Nobilo kasnije je živio u Zagrebu (ulica Gjure Szaba pokraj Ilice), a danas u Jagnić Dolu kraj Samobora. Dakle; nekad kao i danas na elitnim lokacijama. Poznato je da su pripadnici egzekucijske čete 11. dalmatinske bili debelo nagrađeni. Ima sina Antuna, iako ipak nije riječ o poznatijem odvjetniku Anti Nobilu. Nema nikakve sumnje, u slučaju da DORH optuži Jerka Nobila (slučaj Kočevski Rog) branio bi ga nekadašnji zloglasni jugokomunistički tužitelj Anto Nobilo.

S obzirom na to da ćemo zahvaljujući EU progoniti zločine svih totalitarizama, luksuzna vila Jerka Nobila u Jagnić Dolu mogla bi uskoro postati top medijska destinacija (medijima na znanje). Vrlo slična pitanja mogu se postaviti i Slavku Družijaniću („Uz jednu fotografiju drugarice Milke...“), suatoru knjige „11. dalmatinska brigada“. Indicije također vode prema istom pitanju: je li Slavko Družijnić bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade?? Jedna dodatna dokumentaristička zanimljivost je da je Družijanićev susjed Hrvoje Magazinović, živući četnik (ljotićevac) iz Drugog svjetskog rata, autor knjige „Kroz jedno mučno stoljeće“, književna zvijezda u Srbiji, u Hrvatskoj prešućen (odnosno ostavljen na miru kao i spomenuta dvojica – Nobilo i Družijanić). Bez obzira na to što je u 11. dalmatinskoj brigadi bio prisutan značajan orjunaško – četnički element (Bogdan Pecotić, Markan Turić, braća Ciganović, Danijel Vilović, nećak Đure Vilovića), Kočevski Rog je jedna od rijetkih lokacija na kojoj su partizani masovnije ubijali četnike (i to baš ljotićevce, pripadnike SDK kojima je pripadao i Magazinović). Zanimljivo bi bilo njihovo usporedno svjedočenje. Magazinović je transport prema stratištima nekako izbjegao.

Dakle, novinari i dokumentaristi, što čekate? Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović, svjedoci najtežih zločina 20. stoljeća su tu...

Berislav Kraljić


Lažni hrvatski komunisti spašavaju Srbiju od ratne odštete

Prečesto se u hrvatskom medijskom prostoru i, uopće, u javnom životu, koristi sintagma o komunizmu koji je, eto, ponovno ovladao našom zemljom kroz komunističke vlastodršce, personalizirane ponajviše kroz lik i djelo predsjednika Josipovića i premjera Milanovića. No, to ni izdaleka nije tako. Njih dvojica, kao i njihova ministarska potrkala, savjetnici i medijski moguli, koji se, istina, međusobno nadmeću u hvalospjevima Titu, Partiji i partizanštini, toliko su daleko od klasne borbe, klasnog neprijatelja, prava radništva i drugih komunističkih mantri, kao što je Srbija daleko od toga da postane uljuđena država u kojoj će hrvatska nacionalna manjina uživati ista prava kao srpska manjina u Hrvatskoj.

Hrvatska politička elita na vlasti klanja se samo Amonu, bogu novca, a zajednička nit vodilja s bivšim pravim hrvatskim komunistima jedino im je destrukcija Hrvatske kao samostalne države. Njihov Amon nalazi se u Londonu, a da bi njegove novce zaradili moraju izvršavati domaću zadaću od Londona i postavljenu. Tako im je, u svom vječitom trvenju s Njemačkim interesima, London za zadaću dao ostvariti projekt regija, a kao instrument za ostvarenje istog ponudio im je oživotvorenje titoizma, partizanštine i rigidnog jugoslavenstva, što su oni sa zadovoljstvom prihvatili. Slijedom istog, Tito im postaje zajednički nazivnik za sve dobro, pozitivno, napredno, integrirajuće. Tito im postaje uporišna točka, luč oko koje će se prevareni i obespravljeni narodi opet okupiti, kamen temeljac za izgradnju sretnije nadnacionalne tvorevine-regije. O Titovim zločinima, diktaturi, hedonizmu i razvratu, naravno, niti riječi. Naši lažni komunisti na programskoj platformi propale jugo-tvorevine spašavaju Srbiju od plaćanja ratne odštete (njihovo prihvaćanje teza o građanskom ratu, a ne Srbiji kao agresoru), osude za genocid (naše vlasti već pripremaju teren za službeno plasiranje svojih teza po kojima smo svi mi činili ratne zločine te stoga Hrvatska treba odustati od međunarodnih tužbi za genocid), suočavanja s vlastitom prošlosti i vlastitom savjesti (izjednačavanje žrtve i agresora kroz politiku relativiziranja po kojoj je na obje strane bilo onih koji su činili zločine i njihovih žrtava, a bez vršenja analize tko je rat započeo i s kojim ciljem).

Tako Srbija sada vrlo spremno „guta“ bljuvotine poput smrti Jovanke Broz koje joj trenutačno idu u prilog iako je golemi broj njenog stanovništva orijentiran pročetnički (dokaz je i izbor četničkog vojvode Tomislava Nikolića za predsjednika). Srbija zna da će kroz regiju, nakon katastrofalnog vojnog poraza, lakše započeti ostvarivati vlastite interese osmišljene kroz Memorandum II. U tom cilju, svjesno ili ne (za nas je potpuno nebitno), pomaže im i Josipović kada kaže kako nije važno za odnose naših dviju zemalja što različito gledamo na bližu i dalju međusobnu povijest. Kao kada bi se Njemci i Francuzi poslje 2. svjetskog rata mirili na istim osnovama: jednako smo krivi, s obje strane je bilo zločina, nema ratnih odšteta i td. Pa srbijanska politička i svekolika elita još i danas po svijetu Hrvate stigmatizira kao fašiste na temelju monstruozno uveličanih krivotvorina srbijanskih povjesničara o srpskim žrtvama u vrijeme NDH, dok Josipović na sve srpske provokacije šuti, guta Nikolićeve kritike o demokratskom stanju u Hrvatskoj i uništava hrvatski nacionalni ponos ali i troši hrvatsko strpljenje.

Kada je riječ o komunistima valja naglasiti kako oni hrvatski nikada nisu bili na visini historijske zadaće, što zbog vlastite ideološke indoktriniranosti, a što zbog političke naivnosti, poput Andrije Hebranga. Srpski komunisti, naprotiv, uspjeli su u svojim redovima očuvati jezgru velikosrpstva koja je u datom momentu s političke scene pomela partijske ideologe, te Srbiju preko noći, iz bastiona komunističkog jugoslavenstva pretvorila u agresivnu nacional-socijalističku državu, svojevrsni konglomerat radikalnog pravoslavlja, monarhizma, socijalizma te vojnog, financijskog i masonskog establišmenta koji je tim procesima rukovodio.

Nit vodilja toga, historijski neviđenog konglomerata, jest konstanta-oživotvorenje ideje o velikoj Srbiji. Politički protagonisti se mijenjaju, a konstanta ostaje. Zato nama u Hrvatskoj predstoji velika zadaća koja je nakratko historijski zaustavljena igrama svjetskih moćnika, koji poradi svojih interesa okreću kotač hrvatske povijesti unatrag. Ta zadaća odnosi se najprije na smjenu anacionalne i gramzive vlasti, a odmah potom i sinkroniziranog djelovanja svih društvenih snaga i crkve na promjeni svjesti ljudi o potrebi njihovog snažnijeg aktivizma, od referendumskih zakonodavnih inicijativa, važnosti izlazaka na izbore, jačanja tradicionalnih vrjednosti, do društvenog neposluha ukoliko vlast ignorira većinsku volju građana.

Treba razvijati domoljublje, što nikako nije u suprotnosti s rješavanjem gorućih gospodarskih problema kako to mediji nastoje prikazati, naprotiv. Krist nam reče: „Ne živi čovjek samo o kruhu...!“ Hrvati se u svojoj domovini moraju osjećati slobodni, a tada će i sve nacionalne manjine i manjinske zajednice lakše ostvarivati i svoja prava. Nacionalna sloboda je preduvjet sveopćeg društvenog razvitka. Ona oslobađa kreativnost, pronalazi rješenja, uništava beznađe. Zato, pometimo jednom za uvijek potrošene i korumpirane političke elite koje nam svima rade o glavi. Njih smo već prepoznali. Za njihovu prljavu rabotu ponajveći hrvatski pjesnik Tin Ujević kaže: Oko nas slutimo zamke i crna djela himbe, jazove opasnosti iza živica riječi!

Zoran Meter


Velikosrbi pripremaju teren za nove ratove...

U livanjskom kraju u toku pokatoličavanje preostalih Srba

Vladika bihaćko-petrovački Atanasije izjavio je jučer u Beogradu na Okruglom stolu "Srpska kulturna i duhovna baština u Livnu, nastanak, stanje i zaštita", kako ima informacije da je u livanjskom kraju u tijeku pokatoličavanje preostalih Srba te najavio kako će uskoro posjetiti Livno i sam se uvjeriti kako žive vjernici i u kakvom su stanju pravoslavne bogomolje, javljaju mediji u Srbiji.

- Možda je bolje da se Srbi "izmjeste", nego da postanu ono što nisu. Žao mi je što sam to doznao. Čujem kako se djeca rođena u posljednje vrijeme tamo već drukčije zovu, nekim imenima, koja nisu imali njihovi pretci. Za to sam u dvojbi da li je dobro ostati - rekao je Atanasije dodajući kako u Livnu "više gotovo nema pravoslavnih Srba", iako tamo i dalje žive Srbi, ali oni koji su se davno "prepravili" i "otuđili" od svoje vjere.

- Ukoliko preostali Srbi otuđe svoj identitet, dogodit će se s njima ono što se dogodilo njihovim prethodnicima, koji su dopustili da se udalje od svog biološkog materijala. Neće više biti pravoslavci - upozorio je vladika Atanasije. Kontroverzni akademik Vasilije Krestić, kada je riječ o Hrvatima i njihovoj povijesti, rekao je da su livanjski Srbi i Udruga "Ognjena Marija Livanjska" sazvali skup u Beogradu kako bi upozorili da su "korjeni mržnje Hrvata prema Srbima, koji su učinili da Livno ostane bez srpskog stanovništva, stari stoljećima i živi su i danas".

- Da Hrvatska trenutno nema te kočnice kao što je EU, ona bi bila još bezobzirnija prema Srbima. Ona svoju državotvornu ideju od samih početaka gradi na srpskim žrtvama - mudrovao je danas Krestić na beogradskom skupu. (Večernji)


Hrvate su jednako ubijali i četnici i komunisti

Josipović se ispričava Srbima što su imali neugodnosti prilikom agresije na Hrvatsku

Kada čovjek gleda televiziju, čita novine i portale, teško može zaključiti da živi u Hrvatskoj koja je 1991. pobijedila komunizam, srušila Jugoslaviju i velikosrpski hegemonizam i da je najveći zločinac, tzv. drug Tito, umro. Samo danas tako imamo poplavu vijesti o čobanici Jovanki Broz, godišnjici ZAVNOH-a u Otočcu, Josipovićevu srbovanju i hvaljenju njihova velikog doprinosa za Hrvatsku, a da ne govorimo o gotovo svakodnevnim obilježavanjima stratišta na kojima su ustaše tobože ubijale nedužne Srbe.

Iako ih stvarnost demantira i pronalaze se samo jame s Hrvatima, oni uporno i zloguko nastavljaju svoje laži protiv hrvatskoga naroda s nastojanjima učvršćenja nametnute zločinačke stigme iz doba NDH. Predsjednik Sabora Josip Leko tako mrtav hladan danas u Otočcu bulazni da je ZAVNOH imao dalekosežne, po njemu pozitivne, posljedice za Hrvatsku. Te dalekosežne posljedice su masovna ubojstva na Bleiburgu i poraću i 45-godišnja komunističko-velikosrpska diktatura koje je što ubila što raselila, umanjila populaciju Hrvata na našem državnom prostoru za najmanje dva milijuna ako se računaju tri generacije. O patnjama, progonima, zatvaranju na dugogodišnje robije, siromaštvu i svim mogućim torturama ne treba ni govoriti. S takvim tipovima na čelu, Hrvatska nema nikakvu budućnost. Josipović se ne može nahvaliti Srba i njihove veličanstvene dobrobiti kojom nas u velikom i dobrohotnom obilju obasipaju. Njegov problem je taj što to nitko drugi ne vidi, ali vidi se doprinos Srba u tisućama tona ubojnih sredstava kojima su nas obasipali još nedavno. Srbi Hrvatskoj nisu i neće nikada dati nikakav doprinos, nego samo gledaju kako dobro živjeti na tobožnjoj ugroženosti „vascelog“ srpstva, a da bi to mogli oni moraju pljuvati na Hrvatsku. Doprinos Hrvatskoj su dali pravoslavni Hrvati, ali Josipovićev ateistički mentalni sklop to ne razlikuje.

Hrvatima je opet ukradena država, to je jedini zaključak koji se može izvući iz svih ovih događanja. Ova nenarodna vlast se previše osilila jer je očito svjesna da su joj dani odbrojani, pa onda nemajući što izgubiti, soli rane Hrvatima kako bi im se zgadila država i kako bi se eventualno izazvalo nasilno rušenje vlasti. Zapravo je teško shvatiti i razumjeti da mi Hrvati imamo toliki prag tolerancije, jer da se ovo događa u bilo kojoj drugoj državi, ulice bi odavno bile u plamenu, a vlast skinuta s trona, zatvorena i osuđena na dugogodišnju robiju, ondje gdje nema smrtne kazne. Narod koji imalo drži do sebe ne bi smio dopuštati da ga se ovako izruguje.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Bobovac kod Kraljeve Sutjeske, 26. listopad 2013.

Propovijed kardinala Puljića na Bobovcu

U okviru XII. Molitvenog dana za Domovinu i X. Hodočašća Oružanih i redarstvenih snaga BiH, Misno slavlje na Bobovcu, nedaleko od Kraljeve Sutjeske, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s vojnim biskupom u BiH mons. dr. Tomom Vukšićem i oko 50 svećenika. Propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:

Dragi brate u biskupstvu,
draga braćo misnici svih službi,
dragi redarstvenici,
dragi vojnici, časnici, dočasnici, djelatnici Ministarstva obrane,
dragi vjernici, a posebno dragi pjevači iz Vareša,
svi vi koji ste na ovom, na svoj način, svetom mjestu Bobovcu!

Kako se rodila ideja da dođemo na Bobovac? Jedne godine nalazio sam se u Rimu na Biskupskoj sinodi. S našim ljudima u Rimu organizirao sam da slavimo Svetu misu u Rimu na grobu Katarine Kosača Kotromanić u crkvi Ara Coeli. Tom prigodom razgovarao sam s jednim veleposlanikom pri Svetoj Stolici koji mi je pričao o mojoj zemlji kao da bolje poznaje stanje u njoj nego ja. Čudio se kako se ja priznajem Hrvatom u Bosni i Hercegovini. Iako sam se trudio da ga uvjerim, on mi je odgovorio kako vjeruje da ja tako mislim, ali da on ne misli tako. Što mene briga što Ti misliš! U toj je stvari važno što ja mislim. Valjda sam ja ono što jesam. Ta me je njegova riječ izazvala da, nakon molitve kod groba kraljice Katarine Kosača, počnem razmišljati da krenemo na Bobovac kako bi postali svjesni svoga korijenja.

Zato smo danas kao vjernici Vrhbosanske nadbiskupije, zajedno s drugima, došli po dvanaesti put, a deseti puta kao vojnici i redarstvenici. Došli smo da otmemo zaboravu svoje korijenje. Dragi naši gosti iz Hrvatske i Slovenije, katolik nigdje nije stranac i svugdje je kod kuće jer je Bog Otac svih nas. I ovdje ste kod kuće. Mi, koji živimo u ovoj zemlji, želimo postati svjesni svojih povijesnih korijena, obnoviti pamćenje sjećajući se one koja je u narodu kršćansku vjeru snažno širila i podržavala, koja je rođena u Hercegovini, a udata ovdje i odavde kraljevala – Katarine Kosača Kotromanić. Odavde je nastojala da se ta vjera, koju mi na ovim prostorima već trinaest stoljeća živimo, što bolje ukorijeni. Zato je i gradila crkve u Jajcu, Otinovcima itd.U narodu je ostala veoma cijenjena i poštovana kao osoba vjerna Bogu i svom narodu, dostojanstvena. Posebno sam se zadivio njezinom dostojanstvenom držanju u vrijeme kad je morala odavde bježati preko Dubrovnika. Neki dan to spominju u Dubrovniku na proslavi tristote obljetnice katedrale i govore kako nas vežu uspomene i kako je važna veza naših krajeva s Dubrovnikom. Treba reći i da se najviše povijesnih stvari i sačuvalo u Dubrovniku jer je većih drugih stvari ili izgorjela ili nestala. Ako želimo posegnuti za povijesnim podacima, moramo ponajprije poći u dubrovačke arhive.

Kraljica je iz Dubrovnika pošla u Rim i tamo je živjela dostojanstvo prognanice što u meni izaziva divljenje. Ostale je bez djeci i muža, ali je dostojanstveno živjela kao prognanica. Nije se slomila jer je imala vjeru. Taj primjer ostao je zapisan pa i u Vatikanu o tome postoje tragovi. Njezina dostojanstvenost, vjernost i življenje iz nade potaknulo me je da iz njezinog nadahnuća i mi, koji ovdje proživljavamo teška iskušenja rata i poraća, ne damo se slomiti i u zemlju satrti. Kad je potpisan Daytonski sporazum u jednom televizijskom intervju rekao sam: Ovaj Dayton nas želi žive u zemlju pokopati. Ali nije, tu smo! I nisu nas pokopali. Jesu nas protjerali, ali nisu nas pokopali.

Vi dobro znate da je Bobovac pao zahvaljujući izdajici Radaku i tu je stijena odakle su ga, kako govori povijest, strovalili upravo oni kojima je izdao Bobovac. Izdajica svoga naroda. Na žalost! I Isus je imao izdajicu. I kroz svu povijest bit će izdajica koji će gaziti svetinju svoje vjere i svoga naroda. I u ovim vremenima, kada nam je potrebna dostojanstvenost, slogu i zajedništvo, uvijek se nađu, na žalost, oni koji će u ime interesa trgovati narodom i založiti narod radi svog interesa. Zato nam je potrebno očuvati pamćenje i ponosno moliti za ostanak i budućnost. Ne da širimo mržnju prema izdajicama ili onima koji niječu naše korijenje i povijest nego, poput kraljice Katarine, da dostojanstveno nosimo svoj križ stvarnosti. Ovdje želimo pobuditi svoj vjerski ponos. Godina je vjere i u toj Godini vjere želimo obnoviti hrabrost za život. Želimo obnoviti hrabrost da budemo ono što jesmo svoje voleći tuđe poštujući.

Želimo reći da mi u ovoj zemlji živimo različiti po kulturi, vjeri i nacionalnosti. Nitko nije zaslužan što se rodio u svom narodu, ali nije ni kriv. To je datost koju treba prihvatiti i živjeti. Normalno je da svaki narod ima svoje simbole po kojima prepoznaje svoj identitet. Zato i mi katolici i kršćani imamo križ. Križ je simbol našeg vjerničkog identiteta. Zbunjuju me oni koji govore da ovu zemlju vole, kad kažu da im smeta križ te da bi ga trebalo ukloniti jer to vrijeđa. Poručujemo: valja da svatko svoj stijeg voli i s njim se ponosi, a ne da drugima prkosi. Treba svatko moći svoj stijeg nositi kako bi po njemu bio prepoznatljiv. Ne znači da je to širenje mržnje. Došli smo moliti da u ovoj zemlji, u kojoj živimo različiti, istinski znamo graditi takav suživot i toleranciju. Ako vjerujemo u istog Boga Stvoritelja, Boga koji je dao svoje zapovijedi, onda ćemo dokazati svoju vjeru i poštenje svojom čestitošću i svojom suradnjom. Onaj, koji ne zna čovjeka poštivati, taj Boga niječe jer je Bog Stvoritelj čovjeka i svi mu se molimo. A onaj koji iskreno moli, taj i čovjeka voli. Ako u njemu ima mržnje prema drugome, ta njegova vjera je kriva vjera. To nije ispravna vjera jer je čovjek Božje stvorenje i Bog ga je iz ljubavi stvorio.

Draga braćo i sestre, želimo ovdje obnoviti svoje dostojanstvo vjernika Hrvata koji je korijenom na ovoj zemlji. I u tom duhu želimo izgrađivati suradnju, suživot i toleranciju i to ne na račun da moram sebe zanijekati i svoj identitet izgubiti. Bolno je doživjeti da ima izdajica koji trguju svojim narodom. Ovo ne govorim napamet. Ovih dana pri popisu stanovništva vidio sam vrlo prljave aktivnosti. Dižem glas protiv te nepravde. Hvala Bogu da je došlo do popisa. Ali, žao mi je što je taj popis tako obavljen da se provede etničko čišćenje. U ime pravde, čovjeka i budućnosti ne smijem šutjeti. Moram podići glas. Vas poziv na molitvu: Bože daj mudrost onima koji vode ovu zemlju; daj i nama poštenja da ponosno živimo i radimo u njoj.; daj da znamo slogu graditi, mir izgrađivati i napredak za svakog čovjek! Tako molimo za ovu domovinu.

Neki dan sam s tugom u srcu čuo da je majka otpuštena s posla zato što je začela dijete jer to poduzeće ne želi imati majke koje rađaju. To je jedna tuga. Druga tuga je ono što je Papa rekao da se grijeh može oprostiti, ali ne i kriminal. Usudi se meni kao kardinala reći: plati toliko pa ćeš to dobiti. Neću nikad platiti pa makar nikad ne dobio jer ne mogu i ne smijem podržavati kriminal. Kaže mi da ga tužim! Kome ću Te tužiti kad i tamo sjedi isti kao i Ti? Moramo izgrađivati ovu zemlju na pravednosti; zemlju u kojoj ćemo svi biti jednaki pred zakonom i da taj zakon poštuje savjest, čovjekovo dostojanstvo i ljudska prava. Zato želimo iz vjerničkog duha stati u obranu čovjeka, protiv kriminala i protiv svega čime se čovjekom trguje.

Moliti za domovinu znači voljeti ovu zemlju koja je natopljena krvlju, znojem i suzama. To ne smijemo prezreti. Ova zemlja je skupa i nema cijene. Gdje god zakopamo, naći ćemo kosti svojih predaka mučenika. Zato na njihovim grobovima obnavljamo svoju vjeru i vjernost, hrabrost i ustrajnost za buduće stanje u ovoj zemlji. Hvala svima koji ste došli. Ovo je dvanaesti put, a Bog nas je obdario ovim lijepim vremenom da doživimo ovdje taj ponos kako bi molili i znali cijeniti tu zemlju jer su nju platili toliki preci naši. Ne smijemo biti ni izdajice ni kukavice ni radaci nego ljudi koji vole i koji u njoj i za nju žive.

Draga braćo i sestre! Dozvolite mi da progovorim ovdje prisutnim strukturama.

Draga braćo misnici, najprije vas pozivam: izgrađujmo jedinstvo Crkve u skladu s pozivom pape Franje. Crkva treba biti vjerodostojna i prepoznatljiva po evanđeoskom poslanju. Valja se oduprijeti ovom svjetovnom duhu koji želi zasjeniti evanđeoske vrjednote. Treba nam hrabrosti. Mjerila ne smiju biti materijalna nego evanđeoska!

Dragi vojnici, vaša služba je čuvati zemlju i čuvati mir, a u teškim trenucima spašavati čovjeka. Molim Bog da vi kao sastavnica vojske Bosne i Hercegovine, kao Hrvati katolici, dostojanstveno ugradite svoj život i rad voleći ovu zemlju.

Vas, časnici, hrabrim da dostojanstveno vodite povjerenu vam vojsku; da čuvate vrjednote baštinjene iz povijesti i hrabro stanete u obranu pravih vrijednosti.

Vas u vlasti, u ministarstvu, pozivam da vaše djelovanje bude ispunjeno mudrošću te ne dozvolite bilo kakvu trgovinu. Ako izgrađujemo ovu zemlju, onda je izgrađujmo partnerski, a ne u podređenom položaju.

Vas, redarstvenici, pozivam da sami izazovete poštovanje poštenjem i čuvanjem reda i mira, čuvanjem čovjeka i njegove imovine. Nije lako boriti se protiv kriminala, protiv svih vrsta zlobe i zloće. Molimo za vas. Stalo nam je da imamo prave ljude na pravom mjestu.

Vas, dragi vjernici koji ste došli iz raznih krajeva, posebno podržavam u ovoj molitvi. Neka vas ova molitva ohrabri da, poput kraljice Katarine, dostojanstveno idemo naprijed ne bojeći se izazova i ne dajući se zbuniti ni prestrašiti. Bog je s nama. Kad je čovjek s Bogom, nikad izgubiti ne može.

Vama, dragi gosti iz Hrvatske koji ste došli na osobit način svojima, želim da vaš stav u susjednoj državi bude stav koji zna podići glas za obranu prava i pravednosti.

Vas iz Slovenije posebno želim podržati jer mi je poznato da prolazite kroz teška iskušenja. Mi kao katolici uz vas smo moleći da povijesna kršćanska korjenitost i danas bude prepoznatljiva i vjerodostojna.

Draga braćo i sestre! Neka ovo današnje hodočašće bude svima nama izazov ohrabrenja, svjedočanstva nade kako bi, obnovljeni vjerom sišli u svoju svagdašnjicu te bili prepoznatljivi i vjerodostojni u svom radu i u svom životu. Vjerujem da Katarina Kotromanić Kosača iz neba gleda nas svoje potomke na ovom njezinom kraljevskom gradu Bobovcu. Neka moli za svoju zemlju koju je darovala Papi u ostavštinu. Blaženi papa Ivan Pavao II. to je dobro razumio pa se zato i molio i borio za mir u ovoj zemlji. Neka i ona danas nama izmoli i sjedini se s našim molitvama te u nama provre povijesna hrabrost i dostojanstvo kako bi se vratili kući puni nade i pouzdanja u Boga. Gospo, štiti nas u sve dane našega života! Amen.


slobodnadalmacija.hr

U 15 GODINA OD BOLESTI UMRLO 29.000 BRANITELJA

Rezultati studije Ministarstva branitelja pokazali su da je u razdoblju od 1998. do 2010. godine umrlo više od 24 tisuće hrvatskih branitelja. Kada se te službene brojke uvećaju za još 2354 hrvatska branitelja koja su umrla 2011. godine te 1896 hrvatskih branitelja i 416 ratnih vojnih invalida koji su preminuli prošle godine, situacija zvoni na uzbunu. Kaže to Tomislav Čolak, predsjednik šibensko-kninske podružnice Udruge Prvi hrvatski redarstvenik.

Čolak hvali inicijativu o sistematiziranju podataka smrtnosti hrvatskih ratnih vojnih invalida i hrvatskih branitelja od posljedica stradavanja u Domovinskom ratu, posebice od posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja i malignih bolesti, kao i samoubojstava.

Smatra, međutim, kako sama studija točnog naziva “Praćenje smrtnosti i pobola hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata” ne znači mnogo ako rezultati do kojih je došla ne pokrenu konkretnu akciju pomoći braniteljskoj populaciji.

Strahote kao okidač

- Činjenica je da je u razdoblju od samo 15-ak godina umrlo 30-ak tisuća hrvatskih branitelja i invalida, a činjenica je i da su bili prosječno stari nepunu 51 godinu. Ne bih želio donositi preuranjene zaključke, no takve brojke na određeni način govore same za sebe.

Čine izvjesnim teorije nekih američkih znanstvenika po kojima su ratne strahote i stres bili svojevrsni okidač razvitka najtežih, malignih bolesti među braniteljima ili da su utjecali na to da se te bolesti kod mnogih razviju znatno ranije - veli Čolak.

Uvjeren je da bi državne institucije zakonskom i institucionalnom podlogom još uvijek mogle spasiti brojne živote. Sudeći po odgovoru Ministarstva branitelja, koje je s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo potpisalo Sporazum o provođenju znanstveno-istraživačkog projekta, čini se da će tako i biti. Iz Ministarstva, naime, potvrđuju da je završena prva faza projekta u HZZO-u u kojoj je uspoređena smrtnost hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sa smrtnosti u općoj populaciji.

Opsežne baze podataka

- Prema dostupnim podacima, od 1998. do 2010. godine umrlo je 24.249 hrvatskih branitelja (4,84 posto). Preliminarni rezultati ukazuju kako je najveći broj preminulih osoba umro od tumora, zatim slijede preminuli od bolesti cirkulacijskog sustava (infarkt, moždani udar i sl.), te od posljedica ozljeda, trovanja i drugih sličnih uzroka.

Prema postojećim podacima, primarni uzrok smrtnosti u općoj populaciji u Republici Hrvatskoj jesu bolesti cirkulacijskog i krvožilnog sustava, dok su, prema preliminarnim rezultatima, primarni uzrok smrtnosti u populaciji hrvatskih branitelja novotvorine (tumori). Stoga će konačna usporedba s podacima iz opće populacije pokazati može li se govoriti o značajnom porastu pojave tumora među braniteljskom populacijom - navodi se u dopisu iz kabineta ministra Freda Matića.

Budući da je riječ o vrlo opsežnim bazama podataka koji uključuju 501.701 hrvatskog branitelja, iz Ministarstva branitelja naglašavaju kako je još uvijek u tijeku druga faza projekta u kojoj se uspoređuje pobol hrvatskih branitelja u odnosu na opću populaciju. Pobol se prati prema hospitalnom liječenju.

Sistematski pregledi

– Branitelji nisu svjesni da spadaju u ugroženu skupinu, da im prijeti višestruko veća opasnost od oboljenja, posebno od karcinoma, nego drugima koji nisu bili izvrgnuti ratnim strahotama i stradanjima. Dvojica članova naše Udruge oboljeli su od karcinoma, a kada su to otkrili, bolest je već bila u terminalnoj fazi.

Nije im bilo pomoći iako su raspolagali ponajboljim lijekovima i terapijama. Da su bili svjesni pripadnosti rizičnoj kategoriji, moguće je da bi bolest otkrili na vrijeme. Želio bih, dakle, da studija bude polazna točka kvalitetne i sveobuhvatne društvene akcije s ciljem zdravstvene zaštite hrvatske braniteljske populacije, odnosno prevencije i izrade prijedloga sustavne pomoći braniteljima i njihovim obiteljima – kaže Čolak.

Dr. Goran Dodig: U kroničnom su stresu

Prof.dr. Goran Dodig, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Split smatra da se specifičnost braniteljske populacije sastoji u tome što se radi o ljudima koji nisu bili u ratu svega pet godina.

– Oni su u ratu više od dva desetljeća. Najprije su s puškom ratovali pet godina u stresnom okruženju ugrožavajući biološko zdravlje, da bi od 1995. na ovamo, sudjelovali i sudjeluju i danas u ratu za obranu vlastitog ponosa, dostojanstva, samopoštovanja...Oni se stalno moraju braniti da nisu lopovi, da nisu lažni. U situaciji su kroničnog stresa koji, poput akutnoga, nije prepoznatljiv već tiho ali trajno mijenja njihovu i biološku i psihološku strukturu.

Za očekivati je da taj broj bude sve veći i veći. Unaprijed znam da će idućih 10 do 15 godina broj oboljelih od malignih bolesti, a i svih drugih, u braniteljskoj populaciji značajno rasti. To je populacija koja je gurnuta na margine društva kao jedna skupina koja je postala suvišna i o kojoj se razgovara samo kao novčanom teretu. Da je sreće, svi ti ljudi bi mogli biti vrlo korisni ne samo za sebe, već za društvo. To su ljudi koji su naučili na odgovornost, na hijerarhijske odnose, na vojni ustroj...

Kao društvo mogli bi i morali poduzeti aktivnosti koji će te ljude vratiti u situaciju društvene koristi, samopoštovanja... a to bi bila najbolja preventivna faza. Tko, primjerice, kaže da je netko tko boluje od PTSP-a otpisan čovjek?! To je besmislica, ali, nažalost, mnogi ne misle tako – kaže dr. Dodig.

Marina Jurković


Markovo pismo iz zatvorske bolnice, 22.10.2013.

KOMUNISTIČKE AVETI NA DJELU PROTIV HRVATA MARKA FRANCIŠKOVIĆA

DANAS U SRIJEDU 23. LISTOPADA 2013. PRIMIO SAM PISMO OD NAŠEG MARKA FRANCIŠKOVIĆA IZ ZATVORSKE BOLNICE PREKO NJEGOVOG ODVJETNIKA!
NAPISAO MI GA JE U UTORAK, A U SRIJEDU PREDVEČER SAM GA PRIMIO.
SUDSKA RASPRAVA JE ZAKAZANA ZA 28.LISTOPADA 2013. U PONEDJELJAK U 13:00 SATI NA OPĆINSKOM KAZNENOM SUDU U ZAGREBU, ILICA 207, 10000 ZAGREB, A SUDAC JE MARKO BENČIĆ!
RASPRAVA JE OTVORENA ZA JAVNOST!
PROSLIJEDITE SVIMA, KAO I MEDIJIMA!

Natko Kovačević

Natko,

...tu trebam reći sve ono glavno što mi je napravljeno i što se i dalje radi, u kakvim uvjetima preživljavam i što mi se sprema. Osnova svega je da se mene proglašava bolesnim, tj. duševnim bolesnikom i to najtežeg oblika u vidu trajne paranoidne shizophrenie, a tu se u biti radi o ograničavanju slobode misli i vjerovanja.

Dakle, radi se o političkom i vjerskom progonu, moj politički program se proglašava bolesnim (dr.Biško tako izrijekom piše u dijagnozi), moje ideje od ekonomije pa do tumačenja i analitike svjetske geopolitike, uključujući i povijesne interpretacije, proglašene su sumanutima (od te iste dr.Biško, a sve ¨mudro¨ i ¨stručno¨ potvrđuju njezine kolege psihijatri, uključujući i ovog zadnjeg sudskog vještaka dr.Marinića), a sve bez ikakvog obrazloženja, argumentacije, odnosa prema logici, zdravom razumu i neospornim činjenicama.

Istina ih ni najmanje ne zanima, nastupaju kao neki zemaljski bogovi koji određuju što je dozvoljeno misliti i govoriti, a što nije, te ono što samovoljno odrede kao bolesno, onda to idu ¨liječiti¨. Moraliziraju mi da sila izaziva silu i da ne smijem zastupati pravo na samoobranu, a kad im kažem da se oni koriste silom u mojem slučaju i da nadamnom primjenjuju silu, e, onda je to opravdana sila. To su sve licemjeri, lažovi i pokvarenjaci i meni je jasno i ne živim u iluziji o tome što mi se sprema. Moju ¨bolest¨ mora se ¨liječiti¨ sve dok ja ne ¨ozdravim¨, a to znači sve dok mi potpuno ne sprže mozak tako da se više nisam u stanju suvislo izraziti jer moj karakter, svjetonazor i vjeru u Boga Oca na nebu nikakvim otrovima ne mogu izmijeniti onako kako bi to htjeli pa se ide na uništavanje tijela.

Kao što sam već rekao, radi se o progonu slobode misli i vjere, na djelu je moderna inkvizicija 21.stoljeća, čak je i podudarno to što se prije na lomači palilo kompletno čovjekovo tijelo da bi se sad ta metoda spaljivanja primjenjivala na čovjekov mozak. Tehnologija se promijenila, prilagodila, usavršila ali suština je ostala istom. Ovo ti pišem u utorak (22.10.) ...

...sa apelom i pozivom svima da mi pomognu, da se to što više širi da što veći broj ljudi dođe u sudnicu ali i ispred zgrade suda u Selskoj / Ilici, da se na taj način meni pomogne, iako, ponavljam, jasno mi je da je sve ovo jedna režimska farsa i da je presuda već određena i to ona najgora moguća: neformalno doživotni zatvor (formalno 6mjeseci ¨liječenja¨, ali sa produljenjem sve dok nisam ¨izliječen¨). Da ne govorim kako se i sami transfer iz zatvorske bolnice u psihijatrijsku kliniku može otegnuti mjesecima, a meni se tih 6 mjeseci presude počinju brojati tek nakon primitka na neku od klinika. Sve ovo prije, sav ovaj boravak u zatvorskoj psihijatriji i ¨liječenje¨ koje je tu nad menom provođeno, to se ne računa niti jedan jedini dan.

Tako stoje stvari i to je realnost, volio bi da nije tako, da ću biti oslobođen, no za sada je volja Božja meni odredila ovaj put, dan mi je ovaj križ da ga nosim. Nema mi druge nego ga prihvatiti. Puno pozdrava tebi i svima,

Marko


Stožer ima kredibilitet i šansu

Naspram "Grbin-Šeksova" partiokratskog nagodbenjaštva

"Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju,
a ne skup etničkih zajednica"
(Siniša Tatalović, Novi list, 18. kolovoza 2012.)

“Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro
inzistirati na čistim i jasnim pojmovima”.
(Milorad Pupovac, “Srbi kao ključ”, Erasmus, br. 5., Zagreb, 1994.)

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOGA VUKOVARA
Gosp. TOMISLAV JOSIĆ, predsjednik

Poštovani,

posve razumljivo, prekosutrašnji dijalog (24. listopada t. g.) u Europskom domu vrtit će se oko (ne)prihvaćanja deklariranih konkretnih zahtjeva Stožera. Međutim, s tim u svezi, trebalo bi obvezatno otvoriti kompleks pitanja o i oko nedovršene hrvatske nacionalne (političke) identifikacije, odakle se i navrće ova dramatična, pače shizofrena situacija. Ako već ne Milanovića “bansko-dvorska”, onkraj znanstveno-politički suspenzivne paraepistemologije (v. drugi moto), onda to bitnije razumije/promiče Josipovićeva “pantovčačka savjetnička elita”: Siniša Tatalović (v. prvi moto) i Dejan Jović “Suvišni manjinski zastupnici“ (arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030517/kolumne01.asp?) [Na žalost, glede zajedničke im ideološke baštine (boljševičkog) antifašizma, obnevidjeli predsjednik Josipović prokazuje Pupovca, tek kao etnobiznismena i političkog reketara, koji samo remeti(nečki) odnosno krnji etničko-manjinsku, a ne nacionalno-političku (građansku) pluralizaciju.] S obzirom na to, ako itko, onda upravo STOŽER ima šansu (kredibilitet) za nastavno pokretanje akcije: kako bi se, naspram “Grbin-Šeksova” partiokratskog nagodbenjaštva, ustavne promjene ostvarile po mjeri, još uvijek, nedovršene HRVATSKE NACIJE. Ni manje, ni više!

Harni pozdravi,
vaš Ivo Biondić – IVOT

P. S. U gornjem kontekstu, onkraj “pupovčarenja, valja još jednom potsjetiti na hvale vrijedan prilog: Janko Bučar “S Vukovarom i Srbima u Hrvatsko jse u mnogome griješi”, Jutarnji list, 11. listopada 2013.

* * *

„Doći će vreme gde će ovi okrinkani urotnic proti Hervatskoj,
sami na sav glas vapiti da su bili glupani,
nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali”
(Ante Starčević, 1867.)

SREDSTVIM JAVNOG PRIOPĆAVANJA

Poštovane/i,

Dopustite ovu neobvezatnu prosljedbu koja, ako nije preuzetno, skreće pozornost da se iza „vukovarske ćiriličijade“, zapravo, odigrava drama završnog procesa nacionalne (političke) identifikacije.

Naime, riječ je o mukotrpnom rađanju, pravim porođajnim mukama na pute ostvarbe suvremenog političkog naroda, tj. HRVATSKE NACIJE (čijom je sastavnicom i srpski etničko-manjinski korpus).

S tim u svezi, ako je „nacija svakodnevni plebiscit“ (E. Renan), - uza svu dramatičnost - treba očekivati da će se preko noći roditi i HRVATSKA NACIJA.

Po svemu sudeći, to bi se moglo dogoditi 18. studenoga 2013. godine, upravo, u mitskom Vukovaru, koji bi tako - naspram Nikolićeve hard („Vukovar je srpski grad“) i Pupovčeve soft velikosrpske inačice („Vukovar je grad Hrvata i Srba“) - (p)ostao nacionalno-hrvatskim gradom.

U svemu tome, ne samo glede „zločina propusta“, uz organizirani i ujedinjeni braniteljski korpus, objavom zajedničkog manifesta „VUKOVAR - SLOBODNA HRVATSKA“ (radni naslov), središnju bi ulogu trebala/morala imati institucionalizirana nacionalna znanstveno-kulturna elita (HAZU, Matica hrvatska i dr.).

Harni pozdravi
vaš Ivo Biondić - IVOT


Reagiranje...

Milanoviću, Vukovarci su željni kruha i posla, a ne ćiriličnih ploča!

Oni koji su trenutačno na vlasti, a žive i rade u Zagrebu, hrvatskom Saboru ili u Banskim dvorima - ne vide Vukovar! I ne samo to, on im je zadnja briga! Tako se prema ovom gradu junaka ne ponašaju samo ovi koji su sada na vodećim političkim pozicijama, tako su se uglavnom prema njemu ponašale i prijašnje Vlade. Za njih je Vukovar - grad stradalnika. I ništa više.

Obično skupina političara dođe u ovaj grad tek na neku obljetnicu, stanu u prvi red, a tv i ine kamere samo njih snimaju. Kao "filmske zvijezde"! Novinari skaču oko tih ljudi, od kojih je malo tko uopće i bio sudionik hrvatskog Domovinskoga rata, a kamoli da je sudjelovao u obrani Vukovara, pa samo da se ne "potuku" tko će prije dobiti neku izjavu od tih i takvih političara, dok istinske sudionike, stradalnike, majke i djecu poginulih hrvatskih branitelja ostavljaju "po strani", odnosno, tretiraju ih kao "dekor". A političari dođu i odu, a Vukovarci - ostaju. Čak im obećaju i "ptičjeg mlijeka", ali čim u povratku, nakon obilna ručka, prođu ploču s natpisom Vukovar, vrlo brzo zaborave na svoja obećanja, a neki, da ne povjeruješ, i gdje su uopće i bili.

Nu, iako su od vukovarske tragedije prošle već 23 godine, još ni jednom nismo čuli da je na nekoj obljetnici netko pročitao imena svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila. Ti koji su dali najviše za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu - svoje živote - pretvoreni su u brojke, kao da su brojke, a ne ljudi od imena i prezimena branili Hrvatsku.

S druge pak strane, Amerikanci ili Židovi prigodom svake obljetnice čitaju imena svojih poginulih. U njemačkim crkvama postoji jedan kutak na kojem su ispisana imena svih poginulih u ratovima, ali i imena ljudi koji su umrli, a bili su iz njihove župe. Oni ne zaboravljaju - čovjeka.

A Vukovar, Vukovar je zadnjih mjeseci opet stigao na naslovne stranice raznih medija, ali ne po imenima svojih junaka, već po pločama koje je nametnula Milanovićeva Vlada, a na kojima su imena pojedinih institucija napisana i ćirilicom!

Kažu - to je po zakonu! A zakon se mora provoditi. Da bi to sproveli u djelo, angažirali su i na stotine specijalaca, a te svoje ploče ogradili i ogradom. Spremni su i "metkom" braniti te jadne i nepotrebne ploče. Predsjednik države se u jednom trenutku, a u svezi ovih ploča, zapitao: što će biti slijedeće na redu-možda razlupana glava? Možda. A tu glavu, ako će tko razlupati, onda će to biti prije svega netko od hrvatskih policajaca, nekom ocu, majci ili sinu poginulog hrvatskog branitelja koji će željeti skinuti tu neku inače nezakonito postavljenu ploču.

Međutim, nitko se ne zavarava. Ove ploče samo su skretanje s pravih, istinskih problema. A u Vukovaru ih je na stotine. U gradu nema proizvodnje, a to znači da nema ni zaposlenja. Ljudi se svakodnevno susreću s raznim stanimirovićevcima, pa i pupovcima.

Možete li zamisliti kako je to kad kraj vas prođe neki bivši četnik koji vas je mlatio, koji je ubijao i koji je rukom pokazivao koga treba ubiti? A to se u Vukovaru događa svakodnevno. Nema suživota. Hrvati odlaze u jedne, a Srbi u druge ugostiteljske objekte. Srbe zabavlja Ceca, a Hrvate Thompson. Djeca u školi su također razdvojena. Jedni uče srpsku povijest, a drugi hrvatsku. Dok Hrvati obilježavaju obljetnice iz hrvatskog Domovinskog rata, Srbi na to gledaju s podsmjehom, i naravno ne uključuju se u obilježavanje stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A Hrvatska im je druga domovina, tu žive, zarađuju, primaju mirovine. Većina Srba koja žive u Vukovaru i okolici ne priznaju hrvatsku državu. Često odlaze u Srbiju i tamo odaju počast svojim "pomoz Bog junacima"! Ne pružaju nikakvu pomoć u pronalasku nestalih Hrvata.

Svi se kao jedan prave da ništa ne znaju. Mine koje su postavili u vrijeme rata još će godinama ubijati hrvatsku djecu i civile. U Vukovaru se ne snimaju ni filmovi (Srbi su ih u vrijeme okupacije snimili barem pet-šest, od kojih je u nekima glumio i Rade Šerbedžija!). Branitelji i građani diljem Hrvatske neprestano daju moralnu podršku Vukovarcima. Ali od toga se ne živi. Oni koji bi trebali čuti i reagirati na te krikove i vapaje za Vukovar prave se da se to njih ne tiče. Memorijalni muzej nedaleko Ovčare živi i preživljava od prodaje svijeća i suvenira!

Međutim, Vukovar je za protekle 23 godine trebao izgledati kao Pariz ili Rima. Svaka čast Zagrebu, ali Vukovar je bio prvi na braniku hrvatske Domovine, tamo se ginulo i za - Zagreb, i ne samo za ovaj grad! U Vukovaru se trebalo smjestiti i neko ministarstvo, ali svi bježe iz ovoga grada, kao da je 1991. Kad se obnovi neka kuća, to se uzdiže "do nebesa", a barem to bi trebalo biti normalno. Ministar branitelja je napravio više zla za Vukovar nego svi ministri zajedno. Kad dođe među "svoje" Vukovarce kako ga dočekuju? Zvižducima i pogrdnim riječima. Taj čovjek koji se "prodao" nema više nikakvu podršku hrvatskih branitelja, a još manje od Vukovaraca koji s podsmjehom govore o njegovim ratnim podvizima. Gdje god dođe, nigdje ne prođe bez zvižduka.

Premijer Milanović je ovih dana stigao u Vukovar. Nije se usudio ući u zgradu općine na službeni ulaz, već je "poskrivečki" ušao kroz "garažu" da ga nitko ne vidi. Čega se srami? Od Vukovaraca je čuo niz problema, od kojih naravno za mnoge nije ni znao. Vukovarci su željni kruha i posla, a ne ćiriličnih ploča! Što čeka ministar gospodarstva da od Vukovara ne napravi gospodarsku zonu? Ne mogu Vukovarci živjeti od trgovina i robnih kuća! Vukovar se mora proglasiti "svetim gradom"! Cijela Hrvatska i Europa dužna je sudjelovati u njegovoj obnovi. A za ćirilične ploče doći će i njihovih "pet minuta", možda za deset ili stotinu godina!

Sada je još prerano da nam se nešto takvoga silom nameće. Pa, baš da je i po zakonu. A nije!

Mladen Pavković


Dokle će komunistička vlast braniti komunističke zločine?

Jugokomunistički ideolozi nikako da se pomire i da shvate kako više nema njihove Jugoslavije u kojoj su gazdovali i uživali bezbrojne materijalne i društvene privilegije, procesuirali neistomišljenike i činili ogromne zločine nad hrvatskim narodom, skupa sa velikosrpskim ideolozima. To su razlozi skrivanja srbokomunističkih zločina iza kojih je ostalo preko 1500 masovnih grobnica sa preko 950.000 likvidiranih Hrvata. Da bi uvidjeli omjer tih zločina, potrebno ih je usporedit sa zloglasnim Auschwitzom gdje je likvidirano oko 1.100.000 žrtava iz cijele Europe i to tijekom rata.

Toj mašineriji za ubijanje, bio je premali prostor u Hrvatskoj i Jugoslaviji, pa su po svijetu tražili protivnike svog zločinačkog režima. Diljem Europe i svijeta likvidirali su 69 hrvatskih emigranata. Koliko je, za hrvatski narod bilo slobode u tom režimu govore mnoge činjenice. Tako na primjer, 1971. godine, hrvatski pjevač Vice Vukov morao je pobjeći u svijet, kako bi izbjegao komunistički progon i kazamate. Kada se, nakon 18 godine izgnanstva, Vice Vukov vratio u samostalnu Hrvatsku, Milanović je izjavio da je Vukov tražio sreću po svijetu. Takvu „sreću“ po svijetu tražili su mnogu Hrvati, a neki čak i punih 45 godina. Sva ta zla srbokomunističkog režima kriju se u Milanovićevom zakonu lex Perković i zakonu o ćirilici čije ploče se postavljaju uz policijsku prisilu.

Što se krije iza zakona lex Perković da je toliko važan?

Velikosrpsko komunističko razdoblje od 1945. do 1990., razdoblje je jednoumlja, diktature, progona, pojedinačnih i masovnih likvidacija neistomišljenika. Likvidacije neistomišljenika izvan granica Jugoslavije, po završetku Drugoga svjetskog rata, od svibnja 1945. godine, organizirala je Udba. Pritom treba znati da je Udba sve zadatke provodila po naredbi Partije, saveznih i republičkih organa. O tim partijskim nalogodavcima Josip Perković bi trebao progovoriti na sudu u Njemačkoj, a toga se boji ovo današnje političko vodstvo s Pantovčaka, Banskih dvora i vodeći ideolozi u Saboru. To su razlozi zašto je danas strogo čuvan Josip Perković koji simbolizira taj komunističko zločinački režim, s tim da je bio i jedan od organizatora smaknuća. Međutim, vidimo da je obruč bačve, u kojoj su tajne velikosrpsko-komunističkog režima, popucale i sada bačva curi na sve strane. Iz te bačve do sada je toliko toga iscurilo da je svako krpanje beskorisno, a tako i štetno za tu velikosrpsku i komunističku oligarhiju. Kako se bačva više ne može zakrpati ni popraviti, njima bi više koristilo da pogledaju činjenicama u oči, da se pokaju za sve što su radili hrvatskom narodu. U suprotnom, dovest će sebe i one koje štite u još težu situaciju, a svoju djecu stavit će u situaciju da se srame svojih očeva, koji samostalnu Hrvatsku sramote pred cijelom demokratskom Europom. Cijela Europa osudila je komunistički zločinački režim, i sve zemlje bivšega komunističkog lagera Europe raskrstile s tim režimom. Međutim, vidimo da je jedino u samostalnoj Hrvatskoj ostalo još tog taloga kojeg Hrvati nikako da se riješe. Ta jugo-komunistička mašinerija traži suradnike za svoj spas kod velikosrpskih ideologa, a nisu im mrski ni srbočetnici. Zbog toga je interesantna ćirilica koja čini poveznicu jugokomunističkih i velikosrpski ideologa.

Zašto kordoni policije čuvaju ćirilicu?

Ćirilica kao pismo ništa posebno ne znači, ali ona udara u nacionalnu bit hrvatskog naroda s onim što simbolizira. Ćirilica je stoljetni simbol zla, simbol Memoranduma I. SANU-a iz 1986., na temelju kojega je 1991. započela srbočetnička vojna agresije, simbol četničkog noža, simbol srpskih junačkih pjesama „Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, simbol razrušenog Vukovara, simbol 3000 silovanih vukovarskih žena, simbol srpskih koncentracijskih logora torture i smrti, simbol stoljetne velikosrpske tiranije i obespravljenosti hrvatskog naroda, simbol prvog većeg pokolja Hrvata koje je započelo još od 5. prosinca 1918., na Trgu bana Josipa Jelčića, simbol atentata na hrvatske poslanike u Skupštini Srbije 1928., simbol četničkog klanja 1941. – 1945., simbol je kokarde i crvene zvijezde petokrake koja je poveznica velikosrpskih i jugokomunističkih ideologa iza kojih je ostao trag u 1500. masovnih grobnica s oko 950.000 kostura Hrvata. Uz sve, ćirilica je i simbol Memoranduma I. SANU-a u kojem je zacrtan program negiranja srbočetničkih zločina, izjednačavanja krivnje agresora i žrtve, te podsjetnik Srbima da ne smiju odustati od onog što su u četiri rata vojno izgubili (rat u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovom).

Velikosrpski program kroz Memorandum II.

Velikosrpski programi realiziraju se putem armije i represivnog aparata, ali ih programiraju srpski intelektualci. Tako je Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), 1986., godine, izradila Momorandum, temeljem kojeg je Slobodan Milošević 1991. krenuo u osvajački rat protiv Hrvatske, Slovenije i BiH. Nakon gubitka u planiranim ratovima, na susjedne zemlje, SANU je izradio i Momorandum II., gdje su razrađeni novi strateški ciljevi operacionalizacije nacionalne i geopolitičke doktrine Srba:

1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haaškom Tribunalu;
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog Tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
7. Pomagati odcjepljenje Republike srpske;
8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge polovine XX. vijeka, za beogradske novine rekao je da su Srbi u 20. stoljeću izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u XXI. vijeku trebaju gledati kako se „u miru dobivaju izgubljeni ratovi“. Ova Ćosićeva formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu s izjavom prof. Ljube Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: „Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu“.

Taj Ljubo Tadić, otac je Borisa Tadića velikog prijatelja Ive Josipovića. Ako danas analiziramo cjelokupnu politiku jugokomunističke svite s Pantovčaka, Banskih dvora i vodećih struktura iz Sabora, vidimo da su se upregli u velikosrpska kola Dobrice Ćosića i Ljube Tadića i aktivno uključili u realizaciju Memoranduma II. SANU-a. Sve su to razlozi zašto Milanović uporno, uz pomoć policije, postavlja ćirilicu u Vukovaru, pa tako s Ivom Josipovićem, kao pravnici, na komunistički način tumače član 8. Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama.

Milanoviću, nije točna tvrdnja „zakon je zakon“

Kako Vlada RH i Milorad Pupovac čitaju i tumače članak 8. Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama na isti način. Milorad Pupovac, kao vodeći velikosrpski ideolog, jedan od inicijatora i pokretača mnogih zala na ovim hrvatskim prostorima, kaže da se u Vukovaru ne poštuje Ustav ni zakoni o nacionalnim manjinama. Tako govori i Zoran Milanović, koji naglašava: „zakon je zakon i mora se poštivati i provoditi“. Prije izvjesnog vremena i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uključio se u problematiku ćirilice, pa kaže da o problemu treba razgovarati, a natpise u Vukovaru, koje su vlasti postavile treba ostaviti da stoje. Ništa drugo ni velikosrpski ideolog Pupovac ne traži.

Naime, što se tiče samih zakona, u svakoj demokratskoj civiliziranoj državi pravilo je da se zakone treba poštivati, ali pod jednim uvjetom, koji se podrazumijeva: da su zakoni u skladu s interesima domicilnog naroda i da su izraz njegove volje, a moralo bi to biti interes i svih manjina, da se u zemlji u kojoj žive, živi mirno, zadovoljno, slobodno i sigurno u svakom pogledu. Postojeći zakon, kao što se vidi, to ne osigurava, a mogli bi reći da mu to i nije ni bio cilj kad je donesen. Donio ga je Sabor u doba Račanove prokomunističke vladavine. A Statut grada Vukovara donijeli su vijećnici HDZ-a, ali po uputna gospodara Ive Sanadera, koji je u svemu nastavio anacionalnu Račanovu politiku. Ivica Račan je za glavnog državnog tužitelja postavio Mladena Bajića, prokomunističkog ideologa, dotadašnjeg račanovog javnog tužioca, a Ivo Sanader ga je zadržao!? Uz to, Sanader je za koalicijskog partnera uzeo velikosrpskog ideologa Milorada Pupovca, a pritom je izjavio da glas za Antu Đapića je glas za SDP. Poruka je jasna i glasna, a rezultate Sanaderove politika osjetili su Branimir Glavaš, Ante Gotovina i puno drugih hrvatskih branitelja.

Uz sve navedeno, Zoran Milanović i njegovi ministri, kao i Milorad Pupovac čitaju zakone onako kako oni misle da ih treba čitati i tumačiti. Oni se pozivaju na članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i čitaju ga samo do polovice, kao da Hrvati, kao domicilni narod, ne postoje. Odredba članak 8., Ustavnog zakona… glasi: „Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“.

Kao što vidimo, postojeći zakon u sukobu je s voljom većinskog naroda, domicilnog naroda. Ako je tako, onda se razumna i odgovorna Vlada ne inati s narodom, ne inzistira tvrdoglavo na provođenju takva zakona, pokrivajući time svoje nasilje, nego predlaže zakonodavcu – Saboru, da se izmjeni sporni zakon i uskladi ga s željama i probitcima matičnog naroda u Hrvatskoj. Morao bi to biti interes i svih manjina, da se u ovoj zemlji, tako bogatoj prirodnim darovima, a tako siromašnoj pameću, živi mirno, zadovoljno, slobodno i sigurno u svakom pogledu. Ni Ivo Josipović ni Zoran Milanović ne rade i ne vode politiku u interesu hrvatskog naroda, ne rade na razvoju dobrih odnosa prema EU-u, čiji smo članovi, već suprotno, te odnose kvare, a uspostavljaju prijateljstvo s Balkanom na čelu s Beogradom, a posebno s Engleskom i Francuskom stogodišnjim prijateljima Srbije, a otvorenim mrziteljima Tuđmana i samostalne Hrvatske.

Ivan Runje


Mjesečna plaća krvnika Tite iznosila 280.000 njemačkih maraka

Prema dostupnim podacima, posljednja plaća bandita Josipa Broza Tita, u 1980. godini, iznosila je 4,5 milijuna dinara, ili prema tadašnjoj vrijednosti oko 280.000 njemačkih maraka, što preračunato iznosi oko 140.000 eura.

Beogradska Politika otkriva kako je tolika plaća „ljubičici bijeloj“ isplaćivana na temelju odluke Kadrovske komisije Predsjedništva SFRJ o visini plaće koju je Tito dobivao od 1945. godine. Ta odluka, naravno, bila je službena tajna.

Međutim, danas su ostale špekulacije gdje je zapravo završio taj silni novac. Navodno je dio tog novca davao Jovanki, koja će se tek 1985. godine izboriti za mjesečnu naknadu u visini od 1352 njemačkih maraka. Dio novca išao je sinu Žarku i kćerki Zlatici, a pretpostavlja se kako je najveći dio novca Broz zadržavao za sebe.

Na što je sve jugoslavenski diktator trošio taj novac još uvijek nije poznato, kao što, uostalom, još uvijek nije poznato koliki su novčani iznosi potrošeni za financiranje komunističkih revolucija i crvenog terora širom svijeta.

Poznato je jedino da su titinu plaću, svakog prvog dana u mjesecu, na njegovu beogradsku adresu u Užičkoj 15., dostavljali pripadnici KOS-a JNA, u dvjema bakrenim kutijama...


SDP obnavlja Komunističku partiju Hrvatske

HTV javlja na velika zvona da je registrirana nova stranka u RH, i to KPH. To joj omogućuje vladajuća jugokomunistička klika pod nazivom Kukuriku koalicije koja terorizira hrvatski narod cijelo vrijeme svoje vladavine. I nema dvojbe da će se i SDP preimenovati u tu stranku KPH. Svima je dozvoljeno sve samo ne prvim obnoviteljima Države Hrvatske. Valjda sada nema nikakvog razloga da se ne registrira i novi ustaški pokret koji sigurno daleko više ima svojih simpatizera u RH među Hrvatima. Uostalom ako se svi vraćaju svojim izvorima zašto se to ne bi dozvolio i državotvornim Hrvatima prvim obnoviteljima NDH, o čemu je govorio i Stipe Mesić po Australiji, koja nije bila ni fašistička ni nacistička tvorevina i za koju se narod plebiscitarno izjasnio što je Stepinac objavio na sudu.

Ta već je davno dozvoljeno sa Srbi po banjolučkome entitetu podižu spomenike srpskom četničkom krvniku Hrvata Draži Mihailoviću. Zar to nije učinjeno i obnovom spomenika četničkim ubojicama Hrvata po "Srbu", gdje je podignut spomenik pokolju Hrvata. Čujemo da se protiv te komunističke registracije javila jedino predsjednica HSP AS-a gospođa Ruža Tomašić. Dočim za sada nema nikakvih reagiranja ostalih stotinjak registriranih stranka u RH. Čelnici HDZ-a javljaju da se nalaze u prijateljskom posjetu Izraelu, čiju državnu opstojnost Hrvati nisu nikada osporavali. Dapače, drevni biblijski narod mora imati svoju državu kao i svaki drugi narod.

Stanje u Hrvatskoj nas sve više zabrinjava. Razjedinjenost hrvatskih branitelja je pogubna za čuvanje tekovina Domovinskoga rata. Vladajuća klika jugoterorističkih jugonostalgičara je vrlo opasna, jer oni ne prestaju niti nakon ulaska RH u EU raditi protiv Hrvatske. Dapače, kao da su nasrnuli još više za ulazak u jugosferu što je onim Božićnim Ustavom RH bilo izričito zabranjeno. Obzirom na svekolika iskustva i tragedije velikosrpskih agresija na hrvatske prostore, u čemu se nalazi i ćirilična agresija na Vukovar, zamislimo se kada se jedan ministar znanosti, obrazovanja i športa RH Željko Jovanović ispričava četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću koji je izjavio kako u đačkim udžbenicima u RH piše da je Srbija bila agresor na Hrvatsku. Željko Jovanović to smatra neistinom, jer da Srbija nije bila agresor nego valjda osloboditelj Hrvata sa poznatom im koračnicom "Druže Slobo pošalji salate..."

Mate Ćavar, SSH


VUKOVARSKA POVELJA SLOBODE

Ako netko skupi 700 ili 500 ili 450 tisuća potpisa za proglašenje Vukovara gradom posebnog pijeteta Vlada može djelovati preventivno i proglasiti ga takvim. Ne mora se čekati da ljudi počnu potpisivati za referendum - smatra Letica.

1. Kako se i očekivalo u igru o i oko prevladavanja “ćirilizacije Vukovara” (gdje je središnji zahtjev “grad posebnog pijeteta”), iz masonskog “štamparaja” - po crti ovejane slavoserbštine [1] - po koji će put uletjeti SLAVEN LETICA (v. moto).

2. Osim što se u narodu, koji nije postao politički subjekt (nacija), bez ikakvih pravila igre, potiče referendomanija, “letičaranjem” se – očito smišljeno – odmiče od “majke svih pitanja”, a to je promjena ustava in capite in membris. S obzirom na to, kako smo načelno razgovarali, u kontekstu dojduće obljetnice “okupacije Vukovara” (18. studenoga 2013.), valjalo bi donijeti VUKOVARSKU POVELJU SLOBODE

3. Uz organizirani braniteljski korpus (jezgra Vukovarski stožer), Vukovarsku Povelju Slobode može pobuditi institucionalizirana (HAZU, Matica hrvatska, Hrvatsko društvo književnika i dr.) ili personalizirana intelektualna hrvatska elita (jezgra oko Davora Pavune).

4. Stavši odlučno Ispred hrvatskog naroda (koji, ponavljam, još nije nacija), preuzevši njegov mandat, preko noći nastala bi NACIJA koja, renanovski kazano, predstavlja “svakodnevni plebiscit”.

5. Izim što bi odlučno aklamirala zahtjeve Stožera, spomenuta bi Povelja svojim sadržajem bila predtekst dezavnohiziranog USTAVA, koji bi – onkraj započeta “Grbin-Šeksova nagodbenjaštva” - promicao temeljne odrednice nacionalnog, kulturnog i vrijednosnog identiteta.

6. U svemu tome, onkraj daljnjega pregovaranja s otuđenom (o)pozicionalnom elitom, VUKOVARSKA POVELJA SLOBODE bila bi posebna nagrada i priznanje “pobunjeničkom” VUKOVARSKOM STOŽERU.

7. Kao elitni odvjetak hrvatske Slobode koja, nakon pobjede “vjerom i mačem” - glede “zločina propusta” organizirane intelektualne elite - nije (o)branjena “knjigom i perom ”, Stožer je prvi stao Ispred vlastita naroda.

8. S obzirom na sve to, ako ikad, onda je - stekliški kazano - “vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah” (Ante Starčević, 1867.). I to (ni)je (Ti)to!

ZAVNOHAGISTAN NO PASARAN!

Bilješka:

1. "Ima Slavoserbah koje su tudjinci takovimi učinili. Tudjinci bo gledaju naći u narodu nekoliko čovečuljakah verstnih za njihove sverhe, berzih na čast i novac. Ove ljudi oni gledaju dignuti u narodu na glas, ovi ljudi, u svoje vreme zasuču i obmane narod tako, da on i sam u propast herli. Kroz zadnjih 400 godinah, naći je ovakovih ljudih u svako znamenito doba naše povesti" (Ante Starčević, 1867.).

Harni pozdravi
Vaš Ivo Biondić, Ivan vitez od Tanaisa


Lučonoše

Opet sam ovih dana zavirio malo u regiju. Mediji u hrvatskom narodu ništa o tome ne pišu, pa hajde da se sam potrudim. I naletjeh opet na govor o masoneriji. Malo mi je dodijala u posljednje vrijeme, ali me privuče naslov: Trideset godina od osude masonerije. Bi to 26 studenoga 1983. Kongregacija za nauk vjere ne ostavi nikakve dvojbe. Ono što je prije vrijedilo glede masonerije, vrijedi i dalje. Sve potvrdi i tadašnji papa, danas blaženik, Ivan Pavao II. Ukratko, onaj tko kao katolik pripada masonima u teškom je grijehu. Ne može ići na pričest. Nema veze je li običan vjernik ili možda čak kardinal. Masonerija i Crkva ne idu ruku pod ruku. I što sad? Pa valjda nam je, ako smo vjernici, slijediti nauk Crkve. Valjda.

Izgleda da Hans Küng, kojega određeni slave kao velikog katoličkog teologa, ne misli tako. Još davno ustao je protiv crkvenog naučiteljstva i podučavao ga da se mora približiti suvremenom vremenu. Ono, pak, traži da postoji samo jedna etika, ona svjetska. Tko je proučavao zasade novoga svjetskog poretka prepoznaje da je to tu negdje. No, dobro. Nas sada zanima što je najnovije Küng izjavio. Već je ostario, 86 mu je godina i boluje od Parkinsonove bolesti. U svojim zapamćenjima piše da ljudi imaju pravo »predati« svoj život Bogu dobrovoljno kad im bolest, bol i tome slično postanu nepodnošljive. Drukčije rečeno, dopušteno je potpomognuto samoubojstvo. Kamo ode, moj profesore!? Kao da nikada nisi čuo za mudrost križa ili mudrost tri dana o kojoj su govorili mnogi poznati teolozi, poznati u katoličkim redovima. To je ono, oprosti što te podučavam, kad se uzdaš u Božje milosrđe, kad si spreman svoju patnju, svoj križ nositi do kraja. Tada spoznaješ dublje istine, shvaćaš mudrost života i polako se primičeš onome trenutku kad će te Bog pozvati pred svoje lice. Ako je nismo utrnuli ili zaklonili, na to nas neprestano podsjeća luč vjere u nama. Kakvo je naše osobno stanje s njom? Zapravo, čiji smo mi lučonoše?

Oni što se vole nazivati Europljanima nastupaju kao da imaju odgovor na sve. Crnoj Gori su poručili da se mora izručiti sada poznatim povorkama ponosa. Samo, puku to nikako u glavu pa je 100-tinjak tih paradera čuvalo oko 2.000 policajaca. Za ne povjerovati, ali o tome pišu i sami mediji EU. Oni barem sve znaju i dobro paze da netko ne bi krivim okom pogledao tu povorku. Ma, stvarno su ljubitelji slobode, baš kao i oni u Francuskoj. Tamo su već prešli s riječi na djela. Državni službenici koji odbiju vjenčati homoseksualce u opasnosti su završiti tri godine iza brave. Nisam vjerovao svojim očima pa sam pročitao sve još jedanput. Tako piše. Kao da su se vratila vremena zločinca Josipa Broza Tita. Nešto ne učiniš ili nešto rekneš i za dugo te nema na slobodi. Znalo se točno koliko koji vic nosi tamničkih dana, što se smije, a što se ne smije. Istina, Tito se nije zamarao govorom o ljudskim pravima i tim stvarima. Međutim, ovi bi se htjeli predstaviti kao demokrati. Gdje je onda tu pravo na prigovor savjesti, ako se ništa drugo ne uvažava? Njih to očito ne zanima. Prava manjine imaju prednost nad pravima većine, pa ma kakva su. Kako će sve ići u Engleskoj, još će se vidjeti. Tamo za slične stvari ljude ostavljaju bez posla. Tko je hrabar neka kaže što misli, oni su spremni.

Našu regiju ovih je dan uveseljavao i igrokaz s mrtvim Erichom Priebkeom, nacionalsocijalistom kojem se pripisuju određena ubojstva za vrijeme Drugog svjetskog rata u Italiji. Njegovo mrtvo tijelo nisu htjeli nigdje primiti da bude pokopano i da tu čeka na sud Božji. Kada se iz njegove okoline dočulo da im je želja da bude crkveno pokopan, Crkva je žestoko napadnuta da joj ne bi slučajno to palo na pamet. Na to su skočili neki kršćani i prosvjedovali što se dopušta da ulica vodi Crkvu. U svemu se, naime, treba prisjetiti da se veliki grješnici mogu obratiti i u posljednjem trenutku. Lijep je primjer za to i onaj razbojnik na križu. Isus mu umirući obećava mjesto u svome kraljevstvu. Postavši svega svjesnija Crkva je počela dopuštati i sprovode samoubojica. Samo Bog zna što im se sve odigralo u glavi u posljednjem trenutku. Bilo kako bilo, Priebke će izgleda biti tajno pokopan.

S druge strane čovjek za kojega znaju da je ubio puno više ljudi, Josip Broz Tito, itekako je svečano pokopan. Sjećamo se onih osamdesetih godina prošloga stoljeća. I došli su mu razni svjetski državnici. Naizgled nevjerojatno. On je nekome odlično služio, nije važno što je zločinac, on je bio nečiji lučonoša, odgovorimo sami čiji. Za Titom se povela i Jovanka, njegova životna družica, jedna između mnogih, od koje je bio stariji više od 30 godina. Kažu da su zakoni ljubavi puno drukčiji, međutim u ovom se slučaju o svemu tome uredno šutjelo. Prije smrti izrazila je želju da bude pokopana u tzv. Kući cvijeća gdje počiva tijelo bivšeg diktatora Tita. Ne mora odmah uz njega, može i u susjednoj prostoriji. Zbog svega se u medijima u hrvatskom narodu pitaju hoće li joj netko donijeti 88 ruža, simbol godina njezinog ljubimca, ili što joj je već bio, Tita, a i njezinih godina. Pišu o njoj ne osuđujući je, ne spominjući ni njezinu ni Titovu komunističku prošlost. Njima je prirodno biti komunist, pripadnik jednog od tri zločinačka totalitaristička sustava u suvremeno vrijeme. Teško da će demokracija zaživjeti dok se to ne ispravi. Hrvatske trenutne vlasti baš briga za demokraciju pa su nedavno dopustile registriranje Komunističke partije Hrvatske. Kakva Europa, kakva demokracija, dajte nam »region«. Ako im se dopustimo razmahati, ne će to završiti dobro. Devedesete godine prošloga stoljeća očit su dokaz za to.

Španjolcima i Sirijcima dosta je, izgleda, lažnih i krivih lučonoša. Oni polako preuzimaju stvari u svoje ruke. Prvi su počeli sa snimanjem filmova o komunističkim zločinima u Španjolskoj tijekom napada komunista na tadašnji španjolski režim (1936. - 1939.). U nadziranim medijima o njima se ne govori, međutim dotični se ne daju smesti. Istina nije onakva kako se kaže da ona jest, nego je onakva kakva se zaista dogodila. Znaju to drugi, Sirijci, pa su na brdo nedaleko od Damaska postavili Isusov kip. Ono se nalazi na povijesnom hodočasničkom putu od Carigrada prema Jeruzalemu. Na kipu piše »Došao sam spasiti svijet«. Treba se samo otvoriti Bogu te i u teškim časovima, kao što su oni ratni, vjerovati da nismo napušteni. Tijelo nam mogu ubiti, dušu nikada ako to ne dopustimo.

Priznajmo, suvremeno nas vrijeme tare. Usudimo li se razmišljati o njemu ili dopuštamo da nam nametne svoje isprazne vrijednosti? Razmišljam o tome dok polako dovršavam ove riječi.

Miljenko Stojić


Mali traktat o povlačenju

Privlačna priča o povlačenju počela je u trenutku kada je kao jedini legitimni cilj hrvatske politike postavljen ulazak u Europsku uniju. Svatko tko bi u ispravnost toga cilja posumnjao automatski je proglašavan ksenofobom, rigidnim desničarom i natražnjakom. Govorilo se dat ćemo jedan a povući tri, osnivale se agencije i druga tijela za povlačenje, zaposlena je cijela vojska stručnjaka povlačitelja. Kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini. Sve nevolje koje su nas pogađale bile su lako podnošljive u svijetlu svijetle budućnosti, u kojoj ćemo lagodno živjeti od povlačenja iz izdašnih fondova Europske unije.

Čak su i umjereni nacionalisti pristajali na činjenicu da moramo izručiti naše vojne zapovjednike Haaškom sudu kako bismo u doglednoj budućnosti mogli povlačiti do mile volje. I na to da moramo Slovencima dati pristup otvorenom moru kako bismo jednog dana imali otvoren pristup europskim fondovima. I na to da moramo povlačiti svoje istočne susjede u eurointegracijskom smjeru, samo kako bismo došli u poziciju da povlačimo. Nekoć pomalo prezreni glagol 'povlačiti' (povlačiti za rukav, povlačiti po blati itd.) postao je rajska glazba za elitne i narodne uši. Tko god je štogod sumnjičavo zucnuo o povlačenju, ekspresno je ''povučen'' iz javnog života. Lijevi i desni svađali su se oko toga tko je za povlačenje spremniji i opremljeniji, a ne oko toga koliko je pametno sve nade polagati u povlačenje.

Ipak, kako se trenutak famoznog povlačenja približavao, euforična očekivanja oprezno su korigirana. Tako je Milanović Kosoričina ''tri za jedan'' spusti na ''dva za jedan''. Eura, naravno. Otuda valjda i naziv tajanstvenog Plana 21. Ali u povlačenje kao takvo nitko tko drži do sebe nije se usudio sumnjati. Svi ti pametni ljudi, sveučilišni profesori, neovisni i ovisni analitičari, političari, kolumnisti, neoliberali i neokomunisti, svi su i dalje dosljedno ispovijedali vjeru u Povlačenje. I svi su oni nešto povlačili u ime dolazećeg Povlačenja. Tako da ih se može i razumjeti, no kako razumjeti sluđene običnike koji su u ime Povlačenja cijelo desetljeće bili povlačeni za nos?

Onda je prije izvjesnog vremena ministar Linić gotovo stidljivo pustio glas u javnost da bismo u prvoj godini Povlačenja mogli ostati kratkih rukava, to jest više uplatiti u Eu nego povući. Danas, 13. 10. 2013., čitam u Večernjem listu da bi taj manjak mogao iznositi oko 44 milijuna eura. Ispostavlja se da su davanja fiksna, a povlačenje krajnje neizvjesno. Računica postaje još poraznija ima li se u vidu da će također fiksni dio PDV-a i carina ići u eunijsku blagajnu, da vojsku stručnjaka povlačitelja također treba plaćati, da treba organizirati izbore za europoslanike, da se treba prilagoditi europskim kvotama za određene vrste proizvoda, da od nekih proizvoda koje nismo ''brendirali'' treba odustati, da će se čak i od povučenih sredstava dobar dio vratiti tamo odakle su povučena budući da će kao izvođači eventualnih radova konkurentniji biti oni iz razvijenih europskih zemalja, da nam iz Eu još uvijek prijete sankcije zbog Zakona o europskom uhidbenom nalogu …

A najgore od svega toga jest to da se iz priče o Povlačenju, čak i ako se pokaže kao potpuno promašena, više ne možemo samo tako povući. Jer i povlačenje iz Povlačenja treba platiti, a mi smo već odavno švorc.

Damir Pešorda


Reagiranje...

Vrijeme je za HUP

Režim Kukuriku koalicije je zaratio sa hrvatskim narodom, a posebice sa hrvatskim braniteljima, i to na svim područjima hrvatskoga života, časti i dostojanstva. Ulaskom u EU kao da su postali još agresivniji plašeći se da će Hrvati dignuti glavu protiv jugokomunističkih terorista.

To se pokazalo sa Lexom Perković, zatim sa ćiriličnim pločama u Vukovaru i po Hrvatskoj kao i sa registriranjem titoističke Komunističke partije Hrvatske od strane nekakvog ugostitelja kafića "Tito" Radoslava Ilića u Umagu. On tvrdi kako je ispunio obećanje dato u Kumrovcu na tamošnjim rođendanskim orgijama. Obnavljati titoističku KPH u europskoj RH je provociranje hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja. Tito je jedan od deset najvećih zločinaca XX stoljeća po međunarodnim ocjenama koji je pola stoljeća genocidom masakrirao Hrvate, tijekom rata i nakon rata za vrijeme cijele duge vladavine, sve do Domovinskoga rata u kojemu smo pobijedili njegovu JNA.

Sada je vrijeme da državotvorni Hrvati organiziraju svoj Hrvatski ujedinjeni pokret obuhvaćajući svekolike hrvatske ustanike od Matije Gupca u Zagorju, Matije Ivanića na Hvaru, Eugena Kvaternika u Rakovici, pokušaja Zrinskog i Frankopana, Josipa Jelačića, Ante Starčevića te Stjepana Radića sve do Ante Pavelića i NDH skupa sa Andrijom Hebrangom koji se borio i protiv talijanskih i srpskih četničkih fašista po Dalmaciji na prostorima okupirane NDH, a kojega je Tito pet godina poslije rata likvidirao u Beogradu kao ratnog sekretara ondašnje KPH, koju sada obnavljaju pod Titinim a ne Hebrangovim imenom.

Hrvatski ujedinjeni pokret trebao bi biti osnovan poradi jedinstva Hrvata odajući priznanje svim hrvatskim ustancima kroz povijest koji su se životno borili za prava Hrvata na svojim povijesnim prostorima i u prirodnim granicama. Odajmo im dostojno priznanje za njihove žrtve za opstojnost hrvatskoga naroda i hrvatskih prava protiv svih okupatora i izdajica. Sada je vrijeme da jasno pokažemo kako čuvamo našu baštinu koja počiva na hrvatskim povijesnim narodnim pravima hrvatske države na svojim prostorima srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, koje se Hrvati nikada ne smiju odreći.

Samo ujedinjeni postaju jaki, a samo jaki postaju i ostaju slobodni. Neka to bude vječna poruka svim Hrvatima domovine i svijeta. Naša nacionalna prava su neotuđiva, kojih se ne smijemo nikada odreći.

Mate Ćavar


Hrvatski tjednik

Milanovićeva šaka soli na vukovarsku ranu!

Čak deset metara dugu zastavu izvjesili su Srbi u Bršadinu kraj Vukovara na pravoslavnoj crkvi prije nekoliko dana. Zastava je zakonita i u tomu nema provokacije, ali provokacija je skrivena u njezinoj veličini i inherentno sadržanoj poruci upućenoj Hrvatima: ubijali smo vas, nismo kažnjeni i nitko nam ništa ne može! Istu svrhu ima i spomenik u Borovu Selu Vukašinu Šoškočaninu, jednom od ubojica hrvatskih redarstvenika, na kojemu se veliča agresija i „srpska zemlja".

Hrvati Vukovara i okolice očajni su, ne, dakako, zbog te zastave, pa ni zbog implicitne poruke toga čina, koliko ponašanjem hrvatske vlasti u posljednje vrijeme. Premijer Zoran Milanović sve intenzivnije ratuje protiv tamošnjih branitelja i Hrvata uopće. Kad branitelji uklone ćirilične natpise s institucija, premijer u noćnim akcijama i pod nevjerojatno jakom policijskom zaštitom šalje nove ploče i postavlja ih, pa cijele zgrade s kordonom policije i metalnim ogradama vizualno Vukovar pretvaraju u grad koji je na rubu opasnoga sukoba.

Milanović i ćirilica

Kakav to mora biti čovjek i kakav mora biti političar da s tolikom dozom sadizma svakoga dana baca šaku soli na vukovarsku ranu? Zoran Milanović raspolaže represivnim, ideološkim i informativnim aparatom te bez problema može, silom, kad već ne ide milom, ostvarivati svoje zamisli koje mogu dovesti i do krvoprolića. Naivno se mislilo da ako on baš i nije samosvjesni Hrvat, da je barem čovjek koji će imati razumijevanja za žrtvu Vukovara, za neopisivo stradanje i svu prolivenu krv i osjećaje preživjelih.

Na žalost, pokazalo se da na njega, premda je hrvatski premijer, sve to nema osobit utjecaj. On nije branio ni Vukovar ni bilo koji drugi djelić napadnute Domovine, nitko njegov nije stradao, nije ništa izgubio tijekom srpske agresije, a osim toga odgojem i obrazovanjem nije se identificirao s hrvatstvom, Hrvatskom, njezinom poviješću i vjekovnim težnjama naroda da bi sada Vukovar promatrao imalo drukčije od bilo koje zemljopisne točke na zemljovidu.

Pozivanje na Ustav

Pri uvođenju ćirilice hladno se poziva na Ustav. Čak i kad pritom ne bi jednostrano i neistinito tumačio Ustav, njegova opsjednutost legislativom bila bi krajnje suspektna. Kad mu, naime, zakon ne odgovara, isti ga dan mijenja, kao u slučaju Perković. Riječ je, naravno, o drugom sindromu, o njegovoj manijakalnoj potrebi da Hrvatima u Vukovaru ubije svaki ponos i sjećanje na istinu od prije 22 godine, da političko, ideološko i moralno stanje u tom gradu vrati na ono kakvo je bilo u bivšoj državi, pa i na gore od toga, i da se, koliko je u njegovoj moći, izbriše povijest te da se ne zna tko je ubijao, palio, rušio i pjevao o klanju Hrvata.

Situacija u Vukovaru danas ne ostavlja nikakve moralne dvojbe: bolje je biti i nesretni Hrvat u tom gradu nego sadistička, totalitarna svinja. Ćirilica ne smeta Vukovarcima kao pismo, nego kao simbol zla. Vlast ponavlja da ćirilica nije kriva što je pod njome netko ubijao. Ali ni riječi iz, inače, divnog hrvatskog pozdrava „Za dom spremni" nisu krive ako je tko, izgovarajući ih, činio nečasna djela. Pa ipak ista vlast ognjem i mačem zabranjuje taj pozdrav i progoni sve koji ga izriču. Kriterij nije teško razaznati: sve što je hrvatsko, suspektno je.

Kao refleksija događaja u Vukovaru, prošloga vikenda dogodilo se uklanjanje ćiriličnih natpisa u više malih mjesta po Hrvatskoj. Ćirilica je tako skinuta u Krnjaku i Vojniću kod Karlovca, u Biskupiji kod Knina, u Udbini... Jedva su anacionalni hrvatski vlastodršci i njihovi podrepaši dočekali taj niz kako bi po tipično komunističkome obrascu sotonizirali i dehumanizirali vlastiti narod – Hrvate. Metoda je već viđena u bližoj i daljnjoj prošlosti.

Režija vlasti?

Za razliku od Vukovara, još se ne zna tko je to učinio u manjim mjestima. Možda i jesu branitelji, ogorčeni ponašanjem vlasti u Vukovaru, ali možda su i neki tajni aktivisti vladajućih. Kada je Marko Perković Thompson pjevao prije nekoliko godina u Pazinu, tamošnje vlasti sve su činile da ga spriječe.

Jedan je građanin prije koncerta postavio bombu u dvoranu te su vladajući odmah u tom činu dobili potvrdu svojih apriornih optužaba na račun M. P. Thompsona sve dok se ubrzo nije ustanovilo da je bombaš IDS-ov aktivist i ljuti protivnik Thompsona.

Kada je osječki novinar Drago Hedl obznanio da mu prijete smrću SMS-porukama, onda je po skovanom stereotipu krivnja trebala pasti na Branimira Glavaša, međutim otkriveno je da je autor prijetnje njegov suradnik i prijatelj, amnestirani i samodeklarirani ubojica, plaćeni svjedok protiv Glavaša, čovjek na plaći u MUP-u, Krunoslav Fehir.

Kada su početkom 90-ih srpske tajne službe u tajnoj operaciji Labrador minirale Židovsku općinu i groblje u Zagrebu, mržnja i bijes trebali su biti upućeni prema Tuđmanu i netom proglašenoj hrvatskoj državi. Poanta je, dakle, u tome da ništa čudno ne bi bilo u mogućnosti da su se svi ovi izgredi s ćirilicom diljem Hrvatske dogodili u režiji vlasti. Ne bi bilo prvi puta da vlast ili neki moćni krugovi sami proizvode stvarnost kad im postojeća ne odgovara.

Ivica Marijačić


Tin Ujević

Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik i esejist. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije živio u Parizu, Beogradu, Sarajevu i Splitu. Od 1940. do smrti živi u Zagrebu. Boemski način života te bogati i raznoliki pjesnički i esejistički opus već za života od Ujevića su stvorili legendarnu osobnost hrvatskoga književnog života. Ujević se je vrlo uspješno bavio i prevoditeljskim radom. Iako za života nije bio miljenik povjerenstava koja su dodjeljivala književne nagrade, danas ga se smatra jednim od najvećih hrvatskih pjesnika uopće. Baš kao i njegov uzor u mladosti Antun Gustav Matoš, i Ujević je u hrvatsku književnost uvodio suvremena estetička mjerila tadašnje Europe.


Komu treba nakaradni pozdrav “Bok!”?

Upućujem ovo pitanje vjerskim dostojanstvenicima i svima Hrvatima

Već godinama, od uspostave ove komunističke i udbaške države Hrvatske, za koju je veliko pitanje je li to uopće država Hrvatska kakovu smo mi Hrvati želili, borim se raznim pedagoškim metodama protiv nakaradnog, uvredljivog, ponižavajućeg, nehrvatskog i nekršćanskog… pozdrava “bok”.

Uspio sam samo kod nekoliko mladih ljudi i kod djece. Primjerice, spmenuti ću samo dvoje hrvatske djece iz Bosne, kojoj su srbski četnički zločinci ubili oba roditelja. Preuzeo sam kumstvo za tu siročad i zbrinjavao sve dok djeca nisu završila potrebnu izobrazbu za samostalni život. Ta djeca imenom Marijana i Mario (prezime prešućujem!) su mi često pisala vrlo lijepa i dirljiva pisma, čak i glagoljicom (imam oko stotinu njihovih pisama) i uvijek su pozdravljala, uz ostalo s “Bok!”. Kad sam vidio da to prelazi granice strpljivosti, pristojno sam podučio Marijanu i Marija i uslijedio je pozdrav: “Bog!”.

Nažalost uspjeh moje obrane časti i dostojanstva Boga nije zadovoljavajući jer često me u pismima (mailovima…) i sada pristojni ljudi i dobri Hrvati pozdravljaju s “Bok!”. I jučer sam dobio jedno pismo, u kojem me Hrvatica i kršćanka – rimokatolkinja pozdravlja s “Bok!”. Prilažem ga na kraju ovog članka.

Svi nadležni za taj nakaradni pozdrav “Bok” šute

Neka mi se oprosti, ako mi je promaklo – nisam dosada nigdje pročitao ni komunističku niti biskupsku ni svećeničku kritiku na ovaj ružni pozdrav “Bok”, u kojem se na vrlo neukusni način vrijeđa Boga. Naime svaki čovjek, bez obzira na spol ima dio tijela, kojega nazivamo bok, u možini bokovi i pobliže: desni i lijevi bok, a nepristojnim izrazom to je guzica, kojeg se u zadnje vrijema malo deprostituira ili profinjuje (vjerojatno radi homoseksualaca?!) pa se bok – bokovi ili guzica svodi na pristojniji izraz “guza”.

Evo najkraće rasprave o tom ružnom pozdravu “Bok!”

Ne ulazeći ovdje u nikavu dublju raspravu, reći ću samo da oni koji znadu svjesno vrijeđaju dostojanstvo Boga pišući pozdrav “Bok!” sa “k” umjesto “Bog!” sa “g” (i u pravilu malim početnim slovom). To su komunisti, ateisti i komunizmom obsjednuta svjetina, koja ne razmišlja o značaju riječi, nego se povodi za SDP-komunistima i ostacima komunista i udbaša u svima političkim strankama u Hrvatskoj.

Potvrdu za to imamo u komunističkom prešućivanju kritike na pozdrav “Bok” jer im sprdnja s Bogom odgovara.

Da je to tako, poznate su nam kritike najljepših hrvatskih domoljubnih pozdrava od strane uličnih komunjara preko komunističkih ministara kulture, prosvjete i znanosti do obadvojice predsjednika Republike Hrvatske, udbaša, komunjare – Stjepana Mesića i Prof. Dr. sc.iur. Ive Josipovića.

Svi spomenuti i njihovi srodnici vrijeđaju i zabranjuju pozdrave: Za dom!; Za dom i domovinu Hrvatsku!; Za dom – spremni!; Za dom i domovinu Hrvatsku – Uvijek!

Komunjare svih razina u Hrvatskoj nazivaju te prelijepe hrvatske pozdrave ustaškima. Što reći na to, nego: Vječna slava, čast i hvala hrvatskim ustašama, koji su izmislili ovako lijepe pozdrave, u kojima se voli obiteljski dom i prelijepa, predraga i premila domovina Hrvatska.

Za razliku od častnih, poštenih, domoljubnih i hrabrih hrvatskih ustaša, koji su rabili najljepše hrvatske pozdrave, kršćanske pozdrave i muslimanske pozdrave, komunisti su izmislili genocidni pozdrav protiv fašista – protiv svoje ideološke subraće s drugim predznakom: “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!” Ova “sloboda narodu” je značila: oduzimanje (oslobođenje) naroda od života i od imovine, ako narod nije puhao u isti crveni mijeh okićen Marxovom, Staljinovom i Titovom petokrakom. Dakle komunistički “Smrt fašizmu!” je genocidni pozdrav protiv svih ljudi, koji se nisu klanjali komunizmu. Čak, u nepovjerenju, komunistički genocidni pozdrav vrijedio je i za smrt komunistima, primjerice – smrt Andrije Hebranga, tridesetak komunističkih logora u srbotitovini s vrhuncem: Titov i Josipovićev Goli Otok.

Poznato je da komunjare svih razina i svih nijansa crvene petokrake su ne samo protiv najljepših domoljubnih pozdrava, nego su oni i protiv kršćanskih pozdrava: Hvaljen Isus!; Hvaljen Isus i Marija!; S Bogom!; Bog!…

Već iz navedenoga nam je jasno, zašto komunjare, agnostici, ateisti, umirovljeni i aktivni udbaši nisu protiv nakaradnog pozdrava “Bok!” jer tim pozdravom vrijeđaju Boga.

Pozdrav “Bok!” je analogan “Sluga sam pokoran!”

Jedan moj znanac, potomak komunističkih roditelja mi je objašnjavao da je pozdrav “Bok” analogan pozdravu “Sluga sam pokoran!” i znači “Klanjam se duboko” (Dubok naklon!) ili do boka pa je kraćenjem taj pozdrav sveden na “Bok!”

To objašnjenje je neprihvatljivo za sav suvremeni narod, koji pozna komuniste. Čak je to objašnjenje neprihvatljivo i za komuniste jer su oni odbacili sve stare, robovske, feudalne i kapitalističke pozdrave kao na primjer: “Sluga sam pokoran!”, “Klanjam se!”, “Ljubim ruke!”… pa bi po toj logici odbacili i nepostojeći pozdrav “Bok!”

ALI, SDP-komunisti, agnostici, ateisti, udbaši i komunjare u svima partijama i strankama u Hrvatskoj ne odbacuju ne kritiziraju niti zabranjuju pozdrav “Bok” jer znadu da se tim pozdravom vrijeđa dostojanstvo Svevišnjeg Boga i svodi ga se na bokove, prostački na guzice ili finije (radi ravnopravnosti homoseksualaca!) profinjeno na guze.

Zabrinjavajuće je da crkveni dosojanstvenici šute o pozdravu “Bok!”

Ova šutnja mi je posve nejasna jer pozdravni izraz “bok!” bez obzira na njegov jezikoslovni i društveni iskon aludira na Boga. Zato ne ću ovdje ništa pojašnjavati, nego čekam eho na ovaj izazov od strane crkvenih dostojanstvenika jer njihovo je (uz sve ostalo!) da štite dostojanstvo Boga. Na HRT-u ima nekoliko vjerskih emisija pa će možda u njima biti dotaknut i pozdrav “Bok!” ili “Bog!”. Hvala unaprijed! D.H.

Povod za ovu kritiku dalo mi je pismo od jedne kršćanke, od kojeg dio prilažem

“Bok Dragane, danas u 21 h je na HRT-u emisija o Rastokama, dajem ti na znanje!…
Gruss… od… ”
Odgovor od D. H.: “Hvala lijepa draga …! Rekao sam Ti već nekoliko puta da me ne pozdravljaš vrijeđajući Boga s izrazom guzica ili substituentom za guzicu “bok”. Jesu li Te toliko odhrvatili i ateizirali komunjare u Varaždinu, nekada ponajbolji Hrvati?! … Ne moraš vjerovati u Boga, ali ga ne trebaš tako ružno vrijeđati i imaj obzira prema nama, koji poštivamo Boga…
Pozdrav…. odani Ti D. H.
Gospođa, kojoj iz opravdanih razloga ne navodim identitet je Hrvatica, solidna kršćanka – rimokatolkinja i visokoobrazovana osoba pa unato tomu nasjeda vrijeđanju Boga.
Prema tome, nikakvo čudo, ako nas s nakaradnim pozdravom “bok”, u kojem se aludira na Boga (bez obzira na podrijetlo pozdrava), pozdravlja neuki dio Hrvatskog naroda.
Riječ dajem dostojanstvenicima moje Sv. Crkve katoličke i dostojanstvenicima svih vjerskih sljedbi, kojih ima u Hrvatskoj blizu 50.

Molim da se ovo objavi na svima hrvatskim portalima jer ne smijemo dopustiti da se ružnim pozdravom “bok!” vrijeđa Boga.

Dragan Hazler – hrvatski djelatnik


hrsvijet, 22.10.2013.

Mladen Bajić, neokrunjeni vladar Hrvatske

Samo nekoliko dana poslije sastanka saborskog odbora na kojem je Mladen Bajić dobio jednoglasnu podršku za svoj rad, a u vremenu prije glasanja u saboru o novom mandatu glavnog državnog odvjetnika, zaredala su uhićenja u HAC-u i HGK. Provjeren je to način rada najdugovječnijeg glavnog državnog odvjetnika, deponiranje procesa u ladicama i otvaranje u pogodnom političkom trenutku.

Mladen Bajić je politički kalkulant koji hrvatskom političkom scenom pliva bolje i od najiskusnijih i dugovječnijih političara. Moć koju mu daje položaj glavnog državnog odvjetnika maksimalno koristi, uglavnom za usmjeravanje političkih prilika u zemlji te za vlastitu korist. Još su svježa sjećanja na način na koji je Bajić presudio posljednje parlamentarne i predsjedničke izbore. Podizanje optužnica protiv kandidata u jeku same kampanje ili odbacivanje optužnica protiv favoriziranih kandidata na dan izborne šutnje način je rada Mladena Bajića. Način rada koji je dobio jednoglasnu podršku nadležnog saborskog odbora pa i starog političkog lisca Vladimira Šeksa, koji se posebno istaknuo izjavama u korist Bajića. Iako je svima jasno kako Bajićev način rada i zloporaba funkcije ustvari suspendiraju demokraciju nitko se, očito, ne usudi dirnuti u čovjeka koji gospodari mnogim tajnama.

U normalnim okolnostima, demokratskom okruženju, netko bi se usudio prozvati ili barem upitati glavnog državnog odvjetnika za silne slučajeve o kojima još uvijek nema očitovanja DORH-a. Kako to da glavni državi odvjetnik još uvije nije izvijestio javnost o umiješanosti bivšeg predsjednika Stipe Mesića u aferu Patria? Što DORH poduzima po pitanju afere Kamensko? Je li Ivo Josipović potpuno čist u slučaju ZAMP? Postoji li kaznena odgovornost ili sumnja u korupciju u slučaju premijerovih dobivanja kredita u Ljubljanskoj i Erste banci?

Što je sa istragom u slučaju Linićevih računa u Italiji i optužbama za primanje mita?

Niti jedno pitanje od navedenih nismo čuli na sjednici saborskog odbora. Same pohvale čovjeku za kojeg je USKOK u svojoj istrazi utvrdio kako je glavni izvor curenja informacija iz DORH-a. Sama ova činjenica, prema kojoj je očigledno kako je glavni državni odvjetnik odabranim novinarima dostavljao povjerljive informacije iz istraga dovoljna je za opoziv, ako ne i za kazneni progon.

Međutim, Mladen Bajić je očito postao prejak i za vrhovno zakonodavno tijelo Republike Hrvatske. On se izdigao iznad hrvatske političke i pravosudne scene. Postao je vladar javnog i političkog života u RH, neokrunjeni vladar Hrvatske.

Sve dok je tako smiješno je uopće pričati o demokraciji i demokratskim procesima u ovoj zemlji. Smiješno je pozivati se na pravnu stečevinu EU i nastojati uskladiti zakonodavstvo sa tom pravnom stečevinom. Bajićeva hobotnica zatvorila je sve kanale koji bi mogli dovesti pravo i pravdu u Hrvatsku te kroji neku svoju, Bajićevu pravdu u kojoj te kadija tuži i kadija sudi.

Željko Primorac


Maribor

Biskup Mrzljak predvodio molitvu za žrtve komunizma

Na Misijsku nedjelju, 20. listopada, varaždinski biskup Josip Mrzljak pohodio je Hrvatsku katoličku misiju bl. Alojzija Stepinca u Mariboru u susjednoj Sloveniji te tom prigodom u crkvi Sv. Alojzija Gonzage predvodio misu za sve žrtve komunističkog režima, a nakon mise na novom mariborskom groblju Dobrava, u blizini Tezanskoga Gozda, najvećega grobišta pripadnika hrvatskog naroda izvan Hrvatske, sudjelovao u prigodnom programu i predvodio molitvu u spomen na žrtve komunističkog sustava iz svibnja 1945. godine.

Vlč. Marko Zadravec, domaćin i voditelj misije, u ime svih vjernika pozdravio je, na početku, mons. Stanislava Lipovšeka, celjskoga biskupa i administratora Mariborske nadbiskupije, mons. Mrzljaka, nekolicinu svećenika te hodočasnike koji su došli bilo kao pojedinci, bilo kao članovi hrvatskih katoličkih misija u Sloveniji, te društva i udruge iz Slovenije i Hrvatske.

U pozdravnom govoru biskup Lipovšek izrazio je radost što može u zajedništvu s varaždinskim biskupom kao i svim vjernicima moliti za žrtve te slaviti euharistiju. Napomenuo je kako dobro poznaje Varaždinsku biskupiju i velik dio njezinog teritorija, te istaknuo međusobnu povezanost dviju biskupija. "Svi smo pozvani biti misionari gdje se god nalazimo", istaknuo je biskup Lipovšek.

Biskup Mrzljak u uvodu je napomenuo kako su se sabrali da se svi zajedno prisjete i mole za one koji su pobijeni te se nikad nisu vratili svojim domovima. Ti ljudi postali su žrtve komunističkog režima, kao i nedavno proglašeni blaženik don Miroslav Bulešić, koji je okrutno ubijen od komunističke vlasti, rekao je biskup Mrzljak.

U homiliji je biskup Mrzljak istaknuo kako se "mi ovdje molimo u svjetlu vjere za sve one koji su pobijenu nakon II. svjetskog rata, ni krivi ni duži, molimo se za njih, ali i za one koji su to zlo učinili, da se obrate, da se pokaju, da budu svjesni da su učinili nešto loše". "Čovjek ne može biti bolji čovjek i ne može napredovati sve dok ne prizna svoje pogreške i zlo koje je učinio. Molimo i za sve one predstavnike zločinačkog komunističkog sustava, koji ni danas ne priznaju zločin, koji se ne kaju kao da žele da se sve to zaboravi, da se o tome ne govori. Često puta se kaže: zaboravimo prošlost, okrenimo se prema budućnosti. Kako možemo zaboraviti svoje roditelje, svoje prijatelje koji su, kako oni kažu, nestali", pitao se biskup Mrzljak.

Na kraju mise, uime svih vjernika HKM Maribor, Mato Ćerkezović i Jozo Lukenda – članovi pastoralno-misijskog odbora, zahvalili su biskupima na dolasku te im darovali sliku bl. Ivana Pavla II. Liturgijsko pjevanje animirao je oktet Donum iz župe sv. Nikole u Varaždinu pod ravnanjem mo. Višeslava Jaklina.

Nakon mise svi okupljeni uputili su se na mariborsko groblje Dobrava gdje je u Memorijalnom centru održana zajednička molitva te su upaljene svijeće u znak spomena za sve nevine žrtve totalitarnih režima. Prigodnom programu i molitvi nazočili su biskupi Lipovšek i Mrzljak, predstavnici drugih vjerskih zajednica, mariborski gradonačelnik dr. Andrej Fištravec, Stipe Zeba - izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, te predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Sloveniji, predstavnici raznih udruga iz Hrvatske i Slovenije, kao i članovi i dužnosnici braniteljskih udruga. U molitvi i prigodnom programu sudjelovalo je tristotinjak ljudi. Oktet Donum izveo je pjesmu Bliže, o Bože moj, dok je mariborski gradonačelnik Fištravec položio vijenac u znak pijeteta na Tezansku tragediju.

Nazočnima su se obratili i Šime Ivanjko, počasni konzul Republike Hrvatske u Mariboru, gradonačelnik Maribora te Ivan Sabolić - izaslanik Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sloveniji. U nagovoru biskup Mrzljak je rekao: "Kada govorimo o ovih 15.000 ljudi, koji su ovdje u nekoliko dana bili mučeni i ubijeni, onda je ovo jedno od najvećih i najtragičnijih grobišta nas Hrvata, zato ovo mjesto ne smijemo nikada zaboraviti. Dolazimo ovdje s poštovanjem, s molitvom, ne zaboravljamo, sjećamo ih se – to su osjećaji koji nas prožimaju. Onaj drugi osjećaj je onaj kada se pitamo zašto se sve to dogodilo i tko je to naredio. Jer netko je morao reći: ove ljude treba pobiti! Zašto? Zato jer su Hrvati i katolici. Netko je to rekao, tko?" Biskup je upitao i kada ćemo dobiti javni odgovor na to pitanje ili će oni koji su odgovorni još uvijek biti proglašavani nekim velikanima naše povijesti. "To je ono što nas ovdje boli, ne samo ovdje već i na ostalim mjestima gdje su mnogi pobijeni. Već više od 70 godina ne možemo dobiti odgovor, javni odgovor. Netko bi se trebao ispričati za te zločine. Ti osjećaji nas prožimaju i oni su s vremenom sve jači. Osjećaj da nitko nije odgovoran i da se sve to 'slučajno' dogodilo povećava našu tjeskobu. Uz ovu molitvu, ovo je poruka svima onima koji ne žele čuti za ovakva mjesta. Tko je naredio ubojstva tih ljudi poruka je koja vapi s ovog grobišta i čeka svoj odgovor", zaključio je biskup Mrzljak.

Nakon toga uslijedila je molitva za pokojne žrtve koju su predvodili predstavnici drugih vjerskih zajednica te biskup Mrzljak u zajedništvu s biskupom Lipovšekom.

Komemoracija je održana u blizini posebnoga groba u kojem počivaju hrvatski vojnici i civili koje je u okolici Maribora sustigao vihor jugokomunističke mržnje te ih pokosio u proljeće njihova života po završetku II. svjetskog rata, u svibnju i lipnju 1945. godine. U blizini Maribora po šumama, prema svjedočanstvima očevidaca, pobijeno je na tisuće i tisuće ljudi, uglavnom Hrvata, te su im tijela bez ikakvoga poštovanja bačena u jame bez ikakve oznake s nakanom da im se zatre svaki spomen. Žrtve su poubijane bez suda, bez dokazane krivnje, a kažnjeni su najtežom kaznom – smrću. Prema nekim procjenama, u okolici Maribora leže posmrtni ostaci više od 15.000 ljudi.


dragovoljac.com

POLITIČKE ELITE KRVNIKA TITE

Jesmo li ikada napravili presjek tko je tko u novoj Hrvatskoj, što je bio u bivšoj Jugoslaviji, s kime se družio, što je govorio, proklamirao za što se borio i zalagao? Jesmo li iakda napravili presjek podrijetla ljudi u politici, javnom životu, glumištu, estradi, medijima, obrazvonim, sudbenim i drugim državnim institucijama? NISMO! A zašto nismo?

Je je to unaprijed zakonom spriječeno, jer je to „neukusno“ i jer upravo ti i takvi kroje javno mijenje u nas Hrvata. Nije važna javnom mijenju Karolina Vidović Krišto koja štiti nacionalne interese nego je važna Severina Vučković koja im na svaki način šteti. Proguglajte malo tko je tko. Nije važno što je HGK pokradena za sitnih 35 milijuna kuna a na njenom čelu godinama stoji Nadan Vidošević, a tko je on? Čiji je odkuda je? Nekada bi se pitali naši stari. Istražite usporedite informacije, napise, izjave iznendait ćete se. Tko je i čiji su Mesić, Manolić, Tuđman, Sanader? Od kuda im vuku korjeni? Jesu li ikada prije njihovi korjeni i životi isprepleteni? NA koji način? Sa kojom svrhom? Istražite, iznenadit ćete se...

Tko je Josip Sapunar?čovjek koji je popalio 5 milijuna eura iz HAC-a kažu ljudi... Onaj koji je dobar svakoj vlasti i SDP-ovoj i HDZ-ovoj? On je sin Marka Sapunara... a tko je Marko Sapunar? Nekada bio savjetnik predsjednika Tuđmana za informiranje... predsjednik uprave Badela 1862, što je i gdje radio prije toga, i kako je došao do te pozicije? Poznavao je Nikicu Valentića, Miroslava Škegru, Juru Radića, Hrvoja Šarinića, Vladimira Šeksa... i još bih mogao dugo nabrajati. Tko su ti ljudi od kuda potjeću čime su s ebavili, s kime prijateljevali kao su došli do tih pozicija nakojima su sada... Jesu li oni potomci Ustaša ili Partizana... Jugovića, orjunaša ili pravih Hrvata? Istražite, iznenadit ćete se..

Je li čudno da su Zoran Milanović i Emil Tedeschi za vrijeme Račana sjedili u istom odboru? Znate li što veže Vladimira Šeksa i Nadicu Mamić? Nije politika nego članstvo u nadzornim odborima Belja d.d i IPK Osijek nekada moćnih i bogatih tvrtki koje su propale... čudno zar ne? Koja je poveznica Sanadera sa Milanovićem i Danijelom Srbom? Članstvo u istim klubovima u domovini i van nje... poput Rotary, Penpal... Ono što sve uza ranije rečeno njih veže jesu članstva u nadzornim odborima upropaštenih javnih i državnih tvrtki i poduzeća. Uza sve to vežu ih članstva u stranim organizacijama poput Rotary klubova koji su pod ingerencijom masonskih loža. Vežu ih zajednički, ne politički, ne ideološki nego pragmatični materijalni interesi, čije su veze dokazano najčvršće.

I tako dok slijedeći puta čujete neka „čuda“ otkud ovo ili ono znajte da su oni svi nama podmješteni kao kukavičja jaja dok smo mi krvarili za Domovinu, za zemlju i državu za koju su nam oni govorili da će biti kao Švicarska, i jest ali njima nama je dotekla samo grb i zastava...

U početku rata dok smo mi napadali policijske postaje oni su podvili rep i sa svojim blagom put Austrije, Mađarske... njihova djeca ako su oni već i bili (neki od njih) ovdje na visokim položajima vlasti ili pri vlasti, njihovi sinovi nisu nosili puške, njihova djeca nisu trpjela granate...oni uvijek imaju dva lica za pokazati...

Kad već zborim o tome nemojte da vas zbuni njegovo pisano podrjetlo da je iz Hercegovine, Livna, Slavonije, Zagroja... oni nemaju takvo gledanje na porjeklo oni zanuju tko je tko čiji je tko i za koga je tko... njih ima u svim strankama, strančicama i partijama...oni vladaju Hrvatskom.

Oni su stvorili ortake, oni su stvorili tajkune oni nam bacaju pjesak u oči, oni financiraju stranke... oni kroje politiku. Znadete li tko je Dragutin Drk? Ne znadete to je lik koji je prije rata bio sitni šefić u Vindiji sada je njen vlasnik, vlasnik Koke Varaždin bio je član uprave Varaždinske banke, ima svašta u vlasništvu, dvorce, jahte i slično. Što je bio i tko je bio prije rata? Znadete li da i dan danas Vindija uplačuje donacije SDP-u kao što je i HDZ i to gotovo po 50.000 kuna za kampanje. A radnici su na minimalcu... jer privatno vlasništvo je pšrivatno vlasništvo. „Naše“ je postalo njihovo, njihovo europsko. Znadete li tko je Anđelko Leko? Ne čovjek koji je vlasnik Sheratona i mnogih drugih hotela i lanaca, čovjek koji je htio na silu iseliti svojevremeno prognanike iz hotela koje je „kupio“ koji je bio največi pojedinačni donator HDZ-u 840.000.00 kuna odjednom... hmmm odakle taj novac? Trebam li spomenuti Ivana Čermaka, generala, poduzetnika...? Svi se oni znaju poznaju i prepoznaju, njima nije važan stjeg, grb i država. Nije im važno znanje,vjerovanje nego imanje...to je onon što ih spaja.

Oni su od rata dobili imetak, a mi samo metak...

Dok nam ti i takvi budu uzori, dok s tima i takvima budemo tikve sadili nikad Hrvat ne će biti svojim gospodarom. A vi, vi dobri moji prijatelji, dans je to bar lako, provjerite pozadinu i pedigre svakog oko sebe, pa čak i onih koji su s vama u odori bili, možda ne ratovali ali su bili... jer i među njima, odnosno nama imaju jatake kako bi sačuvali svoja imanja, razbili naše jedinstvo i zalaganje.

I nije Hrvatska propala, ona je postojala jako kratko taman onoliko da stignu popaliti sve što vrijedi ti duhovi aveti prošlosti crveni, plavi,zeleni, žuti... blijedi...

A ja? Ja poput Vas režim na ćirilicu, i nosim praznu lisnicu, čekam milostinju za svoje rane i krvlju stečenu mirovinu. Gledam suprugu bez posla, djecu bez budućnosti, susjeda koji sakuplja plastične boce kako bi kupio kruha i mlijeka svojoj djeci jer zbog časti nije uzeo mirovinu, a onoj spomenutoj Vindiji za njega nema posla. Nije odabran i nije podoban, branio je Hrvatsku...

I sad kad sve to protresem i zbrojim nismo mi dobili hrvatsku nego Oni, preuzeli su je pomirbom, abolicijom i nelustracijom. Dragi moji prijatelji po meni su to sve redom elita do elite.. kad dublje pogledaš, malo pročačkaš, provjeriš i naše stare poslušaš sve su to elite komadanta Tite...

Mario Maks Slaviček


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


tinolovka-news.com

Zaštitimo Vukovar od crvenih fašista, i branimo slobodu!

Milanovićeva vlada je u nečemu zaista uspjela. Uspjela je probuditi hrvatski nacionalizam. Zoki, bravo majstore, Srbija je uz tebe! Svojedobno je Slobodan Milošević probudio hrvatski nacionalizam. Jedan Milanovićev ministar je zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića usporedio sa Slobodanom Miloševićem. Očito je promašio „ceo fudbal“.

Premijera iz 'Špičkovine' smeta naziv „Stožer“, jer ga to podsjeća na rat, ali ga neki izborni stožer ne podsjeća na rat nego na izbore; premijera smeta što šta u Lijepoj našoj opljačkanoj i silovanoj, a narod smeta premijer i njegova loša vlada koja je stečajni upravitelj Republike Hrvatske i demagog kakvog se ne bi posramio ni Joseph Geobbels.

Kukuriku-koalicijska vlada, koja voli i slavi masovnog zločinca 'Tita', izabrana je na krnjim višestranačkim izborima, tako da je imala samo nominalni demokratski legitimitet koji je, u međuvremenu, izgubila, jer nije ispunila niti jednu od svoje 21 točke iz svojih predizbornih obećanja ludom radovanja. Zato nas je obradovala svojim nevidljivim predizbornim točkama tipa uvođenja dvojezičnosti odnosno srpske ćirilice u Vukovaru, donošenje 'Lex Perkovića', i izigravanje Europskog uhidbenog naloga kada su udbaši u pitanju, kao i državnom zaštitom komunističkih zločinaca, što je primijetila i Europska komisija.

Navodno socijaldemokratska vlada i njihovi neoliberalni koalicijski partneri, kao i predsjednik Republike, ne samo da nisu ispunili niti jednu točku iz svojih predizbornih obećanja, nego su pogoršali stanje nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske idući na ruku velikosrpskoj beogradskoj kliki, i svojim strateškim partnerima u Londonu odnosno britanskim interesima.

Ova loša i sramotna vlada, ne samo da nije od službene britanske politike zahtijevala moralnu ispriku, i odštetu i satisfakciju bleiburškim žrtvama hrvatskog naroda, nego je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, idući tako na ruku britanskoj politici kojoj to, osim bivšim komunistima (titoistima), jedinoj na svijetu i odgovara, jer je britanska vladajuća politika kriva za izručenje hrvatskih ratnih zarobljenika svojim jugoslavenskim, komunističkim, balkanskim saveznicima - boljševicima, (titoistima/staljinistima), i četnicima.

Kako bi što više umrtvili oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču za Oluju koju je prošle godina u studenom izreklo žalbeno vijeće Tribunala za ratne zločine u Den Haagu, izmišljaju se u vrhu Države akcije koje destabiliziraju Republiku Hrvatsku, kao uvođenje rodne pedofilsko-homoseksualne ideologije u 4. modul Kurikuluma zdravstvenog odgoja hrvatskog školstva i obrazovanja, i uvođenje srpske ćirilice u Vukovaru – pismo velikosrpskog okupatora, i simbol stvaranja Velike Srbije – srpski 'Hakenkreuz'.

Sve to rade bivši komunisti, i titoisti - ekstremni ljevičari ili crveni fašisti.

Jesmo li se ikada zapitali, da li mi u stvarnosti imamo demokratske vlasti ili vladare koji su ekstremisti, ekstremni ljevičari pod ovim i onim imenom, jesmo li se kada zapitali, tko to uopće vlada u ovoj zemlji otkad je propao komunizam i otkad se raspala posljednja jugoslavenske tamnica naroda?

Ako nismo, onda je vrijeme da se zapitamo, i da se za sve vijeke vjekova lustracijom riješimo ekstremista i uvedemo demokraciju i pravni poredak.

Ekstremiste ćemo prepoznati po tome što slave i hvale masovnog zločinca 'maršala Tita', zatim, oni koji pale svijeće na grobovima velikosrpskog agresora i četnika, oni koji relativiziraju Domovinski rat kojeg nazivaju „građanskim ratom“ umjesto velikosrpske agresije, oni koji osuđuju i demoniziraju hrvatske branitelje, oni koji štite komunističke zločince, uključujući udbaše, i svi oni koji su toliko netolerantni, odnosno isključivi, da ne trpe antikomunizam pored antifašizma, što drugim riječima znači da nisu za demokraciju, nego za titoistički 'demokratski centralizam'; to su svi oni koji nisu za ljudska prava nego za selekciju, koji nisu za slobodu javne riječi nego za partijske ukore i političku podobnost, i svi oni koji paranoično izmišljaju 'ustaške zmije', a ne vide udbaške zmije, kao što ne vide stabla od šume. To su ekstremisti, ujedno i teški licemjeri.

Ako ste primijetili da se takvi ekstremisti i licemjeri provlače kroz sve vrijeme posljednje 23 godine hrvatske Države, onda ste dobro primijetili, i sigurno ste primijetili i medijski senzacionalizam s kojim ljudima bacaju oči u pijesak, dok nikada u preko dva desetljeća nisu uspjeli nezaposlenost u Republici Hrvatskoj smanjiti na ispod 200 tisuća, naprotiv, konstantno je iznad 300 tisuća, pa i preko pola milijuna.

Sustavna pljačka u privatizaciji i pretvorbi, i nezaposlenost, plus suradnja s velikosrpskom politikom – to je svjedodžba domaćih vladajućih ekstremista od 1990. do danas, 2013. godine.

Kako bi skrenuli pažnju sa svog ekstremizma, medijskom propagandom prozivaju druge za ekstremizam, iako su jedini ekstremisti na ovim prostorima jedino i samo bivši komunisti koje prepoznajemo kao titoiste. Svi drugi su normalni građani, Hrvati, Europljani, jedino ovaj promil biblijskih skakavaca odnosno parazita je nenormalan, bahat i umišljen, drzak, primitivan, jednom riječju balkanski - ali opasnih namjera!

Opasna namjera je kada se premijer igra s vatrom, i uvodi srpsku ćirilicu u Vukovaru gdje su srpski fašisti četnici i jugokomunisti žarili i palili 1991. godine, to jest titoistička vlada uvodi jezik okupatora u Vukovar, i jezik odnosno pismo jedne strane države koja je prije 22 godine izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku, i Vukovar sravnila sa zemljom, a njegove stanovnike odvela u babilonsko ropstvo koncentracijskih logora u Srbiji.

Što drugo reći, nego da su crveni fašisti izvršili napad na slobodu.

Zaštitimo Vukovar, branimo slobodu!

Ne zaboravimo, da je vlada protuustavno uvela dvojezičnost u Vukovaru, jer je 8. članak Ustava izričit u pogledu uvjeta uvođenja dvojezičnosti u korist neke nacionalne manjine.

Nije problem nacionalna manjina, nego protuustavno djelovanje vlade Republike Hrvatske; sjećamo se kako je Ustavni sud srušio Jovanovićev 4. modul zdravstvenog odgoja, taj „najvažniji vladin projekt“, kako su se hvalili u Banskim dvorima, da bi se taj i takav zdravstveni odgoj praktički nepromijenjen vratio kroz mala vrata u hrvatske škole kao da se ništa nije dogodilo. Ispravno je Dobroslav Paraga poručio u Slobodnoj Dalmaciji, da će Jovanović izigrati roditelje. Sjećamo se što je sve poštovana Judith Reisman rekla u Zagrebu u svezi Oca takve dijabolične ideologije, Alfreda Kinseya.

Cilj ove vlade nije prosperitet hrvatskih građana nego njihovo preoblikovanje, da danas-sutra postanu 'preparirani i prilagođeni građani', prilagođeni Novom svjetskom poretku međunarodnih bankara i svjetske bogataške elite 1 posto ratnih profitera. To je politika Wall Streeta i londonskog Citya.

Pogledajmo kakva priopćenja ove banke daju s vremena na vrijeme: zahtijevaju ukidanje demokracije, ljudskih prava i slobode javne riječi!

Pogledajmo kako se u Americi obračunava s anti-globalističkim pokretom 'Occupy Wall Street', pogledajmo kako se uvodi policijska država u Americi! „Yes we can“ pretvorilo se u „Yes we scan“. Gotovo je s kolijevkom demokracije. Ključ je u bravi. Traži se izlaz kroz raspaljivanje ratova, čak se igra s vatrom raspaljivanja Trećeg svjetskog rata preko Sirijske krize. Pogledajmo ove jahače Apokalipse jako dobro, jer njihova lica su zadnja koja bi smo u životu mogli vidjeti – ako nas zarate!

NATO je na svojoj godišnjoj skupštini održanoj ovaj puta u Hrvatskoj, u Dubrovniku, ponovio laž Obamine administracije, da je Asadov režim navodno počinio ratni zločin uporabe kemijskog oružja nad sirijskim civilima, iako UN ne raspolaže takvim dokazima.

Gdje je bio NATO kad je velikosrpski agresor napadao Dubrovnik, i Hrvatsku, kad su velikosrpski zločinci, koji se potpisuju srpskom ćirilicom, počinili genocid u Vukovaru, i u Bosni? NATO je tada isključio svoj radar kako bi se genocid mogao nesmetano izvršiti, kako je posvjedočio dobitnik Pulitzerove novinarske nagrade, Roy Gutman, otkrivač mreže srpskih koncentracijskih logora u Bosanskoj krajini 1992. godine.

Pogledajmo što radi taj liberalni Zapad u svijetu, i uz pomoć bivših komunista i udbaša u Hrvatskoj!

U svijetu su prijetili ratom Siriji, i time počinili ratni zločin po međunarodnom pravu, jer je zabranjeno nekoj nezavisnoj državi i članici Ujedinjenih naroda prijetiti ratom ako nije agresivna prema drugim državama.

Kod kuće pak uvode genetski modificirane organizme (GMO) u prehrambeni lanac Hrvata, likvidiraju radna mjesta i industriju, i Hrvatsku pretvaraju u zemlju isključivo uslužnih djelatnosti poput turizma, i kockarnica, a najviše su domaći vlastodršci uslužni prema Beogradu, i Wall Streetu.

Domaći mediji sudjeluju u huškanju na rat kao i domaći vlastodršci: ponavlja se propaganda kako su „Sirijci u ožujku 2011. pokrenuli niz prosvjeda bezuspješno zahtijevajući demokratske promjene, no Asadov režim je na njih reagirao brutalnom represijom. Bunt naroda prerastao je u oružani ustanak koji je, prema podacima Ujedinjenih naroda, ubijeno više od 100 tisuća ljudi.“

Ah, kad bi to bilo tako jednostavno, i kad bi to bila samo približna istina, ali nije istina nego notorna laž, jer sirijski predsjednik Asad je na masovne prosvjede Sirijaca odgovorio demokratskim reformama, a vrhunac reformi je bio donošenje demokratskog sirijskog ustava na referendumu, uvođenje višestranačkog sustava i slobode javne riječi, čime je Bašar al Asad dokazao da je demokratskiji od domaćih vlastodržaca koji hrvatski Ustav nisu donijeli na referendumu, nego ga još i gaze kad god im odgovara, pa i napadaju Ustavni sud kad im ne odgovaraju njegove odluke. Istovremeno je Bašar al Asad počeo braniti sirijski narod od terorističkih napada ogranaka Al-Kaide u Siriji, i tako je nastao građanski rat koji se preobrazio u invaziju na nezavisnu Siriju, uz uporabu kemijskog oružja protiv sirijskog naroda od strane pobunjenika i terorista. To je istina!

Otvorimo oči, i branimo našu slobodu! Edward Snowden nam je pokazao kako se brani sloboda – istinom. Isto nam je pokazao predsjednik Asad i hrabra sirijska vojska u ratu protiv terorizma, i isto su pokazali hrvatski branitelji u velikosrpskoj agresiji srpskih pobunjenika i režima Slobodana Miloševića i tzv. JNA na Vukovar i cijelu Hrvatsku. „Samo istina će nas osloboditi!“ (Biblija)

Bez obzira što se vlada Republika Hrvatske pridružila prijetnji ratom Siriji, na kraju će pobijediti istina, i sirijski i hrvatski narod ostvarit će slobodu, a tirani na liberalnom Zapadu će na kraju morati položiti oružje, i kao njemački nacisti završiti će pred međunarodnim tribunalom za ratne zločine.

I da, Nobelovu nagradu za mir zaslužili su oni koji su je zaslužili: ruski predsjednik Vladimir Putin, sirijski predsjednik Bašar al-Asad, i Pontifex Maximus Svete Stolice, papa Franjo, jer su spriječili Treći svjetski rat.

prof. Goran Jurišić


DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.

Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg djetinstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva, i kao svaki dječak, osjeća epsku dužnost, da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rodjenje Ante Pavelića. Starčević je progovorio u prastarom glagoljaskom duhu, ukrašenom ciceronianskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima, u grimizu rođenog grčkog basileusa. Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva, o kojemu je Pavelić maštao. Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Prelaz na pravo, medju juratoše sa čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga, kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasljednika Starčevića. Ante Starčević postao je živi ideal borca za narodna prava kime se mladi pravnik sve više poistovjetuje. Starac govori sa carem u Beču u ime hrvatskog naroda, kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi I zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči, koje narod govori o gospodskim lupežima. Od Starca je Poglavnik naučio, da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici. Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Poglavnik proučava, savjestnošću historičara, hrvatsku poviest i hrvatske pravice. Formula prilikom otvaranja Hrvatskoga Sabora godine 1942., bila je izkopana kao prastara ploča, da poveže hrvatsku sadašnjost sa hrvatskom prošlošću.

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Prelazeći preko Markova Trga, budući Poglavnik, više vidi usijanu glavu Matije Gubca nego sjedište presvietloga bana Khuena Hedervarya, koji je služio desetljećima "monarha, koji je bio uvjeren u svojim božanskim pravima i svoju odgovomost samo prema božanstvu", a hrvatski narod bio je skup pandura, koje su Habsburgovci upotrebljavali za svoje interese i našu narodnu sramotu. I taj presvietli ban, koji po nalozima Beča i Pešte stvara većine u Hrvatskom Saboru, po svoj prilici starijem od englezkog parlamenta, šeće dvadeset godina svakog popodneva oko Cmroka, a da ga nitko nije klopio batinom po cilindru.

Učenik Staroga shvaća,

da je čast naroda i sloboda Hrvatske vezana sa stoljećima prošlosti i sa prostorom Europe Karla Velikoga, a ne samo sadržaj Križevačkih Statuta, dobrih večera i domoljubnih zdravica.

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

A Rakovačka Buna postala je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih Ustaša i Križara. Mladi odtvjetnik zagrebački odkrio je brzo družtvo «Direktora Križanića», svog prijatelja Mile; »Gospodje Sabine« Eugena Kumičića i njegove «Pobieljene Grobove« i »Radmiloviće« Ljube Babića.
Znameniti Krapinski načelnik Sluga, - izrazio je rečenicom: "Nema te vlade, kojoj ja ne bi mogel služiti!” - SRŽ IZRODJENE GOSPODE I INTELIGENClJE, KOJA JE IZ MOČVARE ABSOLUTIZMA PREŠLA U MOČVARE BALKANŠTINE KAO NARODNA ELITA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu start živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Radić i Pavelić stavili su u pogon najveće skrivene hrvatske energije. Rieči Stjepana Radića umirućeg u beogradskoj bolnici, mogle bi biti rieči Ante Pavelića: "Nema sumnje, da sviće novo razdoblje u političkom životu hrvatskog naroda. Mi moramo doskora započeti s akcijom, koja će dokrajčiti svako otimanje narodnog suvereniteta i svako samovoljno i zločinačko uništavanje našeg narodnog gospodarstva, naše kulture i našeg narodnog života...".

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

Kao što je godine 1933- napisao New York Times o hrvatskom plebiscitu širom svieta:

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Nitko ne može kazati, da nismo izcrpili sve pravne liekove, sve utoke i prosvjede, sakupili na stotine tisuća podpisa hrvatskih radnika razasutih svietom, po rudnicima i ljevaonicama, tiskali brošure i letke za sve konzule i ministre svih slobodnih naroda svieta i za ropotrnice Družtva Naroda.

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

U točki sedmoj i osmoj Načela, Poglavik iztiče poviestnu istinu, "da smo kroz sva stoljeća sačuvali svoju državu u slobodnoj zajednici sa drugim narodima, i da imamo pravo, da ostvarimo vrhovničtvo nad svim hrvatskim zemljama u podpuno nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj".

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Razbijajući čitavo stoljeće balkanskog kriminala usred krvavog osinjaka, koji je izazvao Prvi Svjetski Rat, Poglavnik je stavio u pogon najveće hrvatske energije.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Grobni humci narodnog vodje Stjepana Radića, okruženi humcima hrvatskih mučenika, Javora, Soldina, Zrinskoga, Brkljačića, Hranilovića, Begovića, Oreba, Sufflaya, Predaveca, Sibinjskih i Senjskih žrtava, uz legije drugih patnika i mu¬čenika, nastavljaju krvavo čislo veličanstvene borbe hrvatskog naroda za slobodu.

Nikada u svojoj poviesti nije hrvatski narod imao toliko snage i žrtvovao toliko svoje najplemenitije hrvatske krvi, kao za doba vladanja Poglavnikovog.

Stoljeća krvavih borba s Turcima, nisu nikada bila tako strašna kao doba Drugog Svjetskog Rata, kada je svaka hrvatska kuća bila bunker za hrvatsku na¬rodnu slobodu. Gotovo miliarda ljudi, koja nam je priznala nezavisnost, dala nam je prvi put u poviesti medjunarodno priznanje nezavisne nacije.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom.

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

Hrvatski Narod je ostao iza Poglavnikove smrti bez vodje, ali preporodjen i pomladjen vatrom, krvlju i mukama.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI JE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.
KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!
ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ĆE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

(Hrvatska, Buenos Aires, Argentina. Broj 4-7 (291-294). Spornen - izdanje 10. Travnja 1960. Dr. Ante Bonifačić: Preporoditelj i Obnovitelj Hrvatske)


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


Kukurikavci kontroliraju RH

Kukuriku Vlada RH pokušala je kroz slučajeve Perković i Ćirilica prikriti svoju nesposobnost, a zapravo je razotkrila da otuđena elita godinama priprema građanski rat protiv domoljubne Hrvatske. Konačno postaje jasno zašto je dio četničke paramilicije primljen u hrvatsku policiju i neke zaštitarske tvrtke. Usprkos činjenici da protuhrvatska opcija pokriva skoro sve važnije pozicije u RH, policija je udaljena od ćiriličnih ploča u Vukovaru, zato da se omogući njihovo skidanje, jer bi na obljetnicu pada Vukovara mogla krenuti nepredvidiva pobuna branitelja. Kukurikavci kontroliraju RH, ali se 18. studenog može dogoditi da tu kontrolu izgube. Zoran Milanović je toliko uporno tjerao svoje da je previdio kako za obljetnicu pada Vukovara nesvjesno priprema krvoproliće, bez da može biti siguran kuda ono vodi. Naravno, kada 18. studenog prođe bez ćirilice, kada se branitelji ispušu, Vlada će ponovno tjerati svoje. Agonija branitelja Vukovara nikada nije prestala. Nakon pada Vukovara, neprijatelj je na Ovčari smaknuo ranjene i bolesne branitelje. Zarobljeni branitelji mučeni su u srbijanskim logorima, da bi "hrvatska" vlast sve preživjele dočekala s nepovjerenjem i istragama, pa se mučenje branitelja Vukovara oduljilo 22 godine. Bilo je svega: uhićenja, fizičkog zlostavljanja, ignoriranja Vukovaraca i simbolike Vukovara, kao i oprosta neprijatelju za najgore zločine. Na kraju je partijska nomenklatura u svoja dva povratka na vlast u RH nametnula svim Vukovarcima jezik i pismo agresora kao obvezno drugo pismo u Vukovaru. Partija se ne može stalno pozivati na nekakav argument da se u svemu tome nije snašla niti Jadranka Kosor. Zašto bi ona bila nekakav arbitar? Zar je ranjena na Mitnici? Branitelji Vukovara ovih se dana nalaze u okruženju hrvatske policije, što je velika sramota za zemlju. Za mjesec dana, na obljetnicu tragičnog pada Vukovara, može se dogoditi nova Ovčara, ovaj put u samostalnoj režiji Zagreba. Pa neka! Ljuto se varaju oni koji misle da će biti žrtava samo na jednoj strani. Vrijeme je da bezobrazni kreteni dobiju što ih ide.

Mogu li Hrvate zastupati srpski zetovi?

Zoran Milanović gubi se glede svoje dužnosti premijera RH, ali se u partijskoj močvari ne snalazi najbolje niti Stožer za Vukovar. Na sastanku s predstavnicima državnih i gradskih struktura, branitelji Vukovara postavili su se previše pomirljivo, pa je nepovratno propuštena šansa da se kroz uzmak Vlade sačuva dostojanstvo Vukovara. Ovih je dana nesalomljivi Stevo Culej instinktivno reagirao oštrije, jer je osjećao da se sprema neprihvatljiv kompromis. Vidite, odmah nakon sastanka u Vukovaru pokrenut je slučaj HGK i s njim povezani novi slučaj HAC, da bi se konačno podigla i optužnica protiv Željka Sabe, kao kazna što ne kontrolira Vukovar u dovoljnoj mjeri, gledano kroz vizuru Partije. Možete li zamisliti koliko nas košta HGK ako je vrhuška te institucije prebacila u svoje privatne džepove silnih 32 milijuna kuna, u svega nekoliko godina. Uz direktnu korupciju u HGK, DORH treba ispitati i koliko su nas koštali promašeni projekti HGK i njegove promašen i skupe misije, i tko je sve za sve to odgovoran. Da su se tolika sredstva izdvojila za obnovu i razvoj Vukovara, kao i cijele Slavonije, danas bi Lijepa Naša bila potpun raj na zemlji, za sve nas a ne samo za turiste. Jasno je da je DORH krenuo pravim putem, ali i to da time Vlada kupuje vrijeme do obljetnice pada Vukovara 18. studenog, kada će ponovno aktualizirati slučaj Perković i zabavljati nas sa ostalim osobama sa popisa za izručenje. U pričuvi je domaća optužnica protiv Josipa Perkovića, za ubojstvo Mire Barešića.

Zašto je Stožer pregovarao na terenu Vlade (ured gradonačelnika)? Na braniteljskoj strani pojavilo se čak 16 predstavnika, kako bi se pregovori razvodnili. Gdje je nestao Josip Klemm, jedan od značajnijih članova Stožera (pregovori i logistika). Propao je u Zemlju i pojavio se sa druge strane, u Japanu! U ključnom trenutku početka pregovora s Vladom RH! Znate, imao sam nekakvu ljudsku potrebu pretući tog branitelja, u znak konkretne podrške premijeru RH, ali su me prijatelji upozorili da je Klemm snažniji od mene i da ima pod kontrolom 800 zaštitara. I da nitko od njih nije bivši pobunjenik iz „krajine“, niti "borac iz BiH"! Takav Klemm podsjećao je Vladu RH da su branitelji na neki način vojna sila, sa oružjem i bez njega, i da nije pametno zanemariti njihove zahtjeve. Ekipu "države" pojačao je i Bojan Glavašević, moje veliko razočarenje. Možete li zamisliti tu sramotu u Vukovaru, taj strah premijera RH od branitelja RH. Ministri Predrag Matić i Ante Kotromanović bojažljivo su ušetali na glavni ulaz, a Premijer se pojavio kroz katakombe, negdje od garaža, kao neki nezadrživi novinar, koji uvijek pronalazi dobar izvor informacija. Naravno da bi bilo prirodno da se predsjednik RH osjeća najsigurnije u prisutnosti branitelja RH, ali to nije tako. Zašto? Milanović se zaista uživio u svoju ulogu novinara, pa se cijelo vrijeme iščuđavao svim informacijama koje su iznijeli branitelji. Nestali nisu popisani! Ma jeli to, ljudi, moguće? Što rade Milanovićevi ministri?

Što rade Crveni na plavom Dunavu? Sovjetski imperij davno se raspao. Znamo da su i mnogi Srbi branili Vukovar, ali moram naglasiti da se ipak događa jedna nevjerojatna pogrješka u odgovarajućem dizajnu svih tih međunacionalnih odnosa u Vukovaru i u RH. Situacija je takva da se ispred države može pojaviti samo Nikola Štedul, a prva rezerva može biti Ivo Josipović, koji RH prezentira formalno. Pri tome je problem što imamo predsjednika koji je izjavio kako je lijepa partizanska kapa, ali znakovito šuti o hrvatskom grbu, kojega formalno prezentira, koji mu trenutno daje političku moć i utjecaj arbitra. Naime, srpski zetovi Predrag Matić i Željko Sabo mogu zastupati samo kukuriku MORH i trenutačno crveni Vukovar - možemo reći da nisu dostigli niti taj nivo. Ali, nije normalno da se pojavljuju u međunacionalnim pregovorima.

Bit ćemo sretni ako se ti ljudi međunacionalno pomire unutar sebe i da imaju kvalitetne međunacionalne odnose i suživot unutar svoje obitelji. Iako se to njima tako ne čini, ovdje nije riječ o odnosu RH i srpske manjine u RH, jer takav odnos po Ustavu i ustavnim zakonima mora biti konzistentan s pozicijom hrvatskog naroda u RH, kao nacionalnog temelja RH. Konzistentan i sa sveukupnim naslijeđem Domovinskog rata i njegove narušene nacionalne simbolike. Dakle, sve se u konačnici svodi na odnos Hrvata i Srba, pa srpski zetovi ne mogu predstavljati Hrvate, kao što hrvatski zetovi ne predstavljaju Srbe. Vjerujem da ste čuli vic kako je u Vladi RH toliko Srba i toliko Hrvata oženjenih Srpkinjama da bi u Banskim dvorima trebalo uvesti ćirilicu kao prvo pismo.

Bojan Glavašević bio je moja velika nada

Sve su to čudne špijunske igre u obavještajno provaljenoj RH. Pola nacije i svi bezvjernici uključeni su u famoznu beogradsku Kontraobavještajnu grupu u RH, koja je načeta u aferi Labrador, ali zapravo nikad nije eliminirana. Nekako sam se prisjetio genijalnog srbijanskog filma "Balkanski špijun". Nezaboravni Danilo Stojković i podnošljivi Zvonko Lepetić u podrumu odgrću ugljen i pronalaze svoj skriveni dragulj, sliku druga Staljina. Mnogi Hrvati slično obožavaju Antu Pavelića. Naravno da imam njegovu sliku u svojoj obiteljskoj kući, sklonjenu iznad bračnog kreveta, ispod opakog akta Merylin Monroe. Supruga tolerira Merlinku, jer kada ju makne, nacrta se Doktor, ozbiljan poput tragičnog vremena u kojemu je živio. Kada nešto ne mogu proniknuti, odem u svoju spavaću sobu i konzultiram se s vječitim počasnim predsjednikom RH. Kada mi je teško, opet je tu Doktor, da zaliječi dušu. Pustimo na stranu sve priče, ipak je Ante Pavelić naš, najpoznatija žrtva jugoslavenske Udbe. Ako nije bio veliki Hrvat, zašto ga je Udba ubila?

Kako to da najedanput spominjem našeg najpoznatijeg Doktora? Što me muči na marginama sukoba branitelja Vukovara i novog okupatora? Negdje iz prikrajka znao sam s velikom nadom gledati za sinom Siniše Glavaševića, nadajući se da će nastaviti karizmu svoga oca. I zaista, uslijedio je poklon kojemu se nisam nadao. Bojanova majka bila je muslimanka, pa Bojan nakon Vukovara nije pobrao batine u Zagrebu, nego je zajedno s rodbinom po maminoj strani preživio četničku agresiju na Prijedor. Kada sam to doznao, veselo sam otrčao do Doktora i priopćio mu da nade ima i da se pojavio novi pomiritelj muslimana i katolika na ovome prostoru. Kao što to Beograd inače tvrdi, naravno da je na području NDH sve uvijek referentno sa NDH. Priželjkivao sam da se u toj generiranoj pometnji između muslimana i katolika u BiH pokrene zaboravljena pravaška opcija Hrvata kao nacije s dvije vjere, što bi spriječilo nacionalno osipanje i ovakve sukobe između Hrvata i bosanskih muslimana u zajedničkom entitetu u BiH, kao i pretvaranje paradržavne Republike srpske u novu srpsku državu.

Otišao sam u spavaću sobu i skinuo Merlinku. Imao sam nekakav osjećaj da Doktor zna što se događa i da dijeli sa mnom moju nadu glede Bojana. Tužno je da današnji bosanski muslimani nazivaju Hrvate ustašama, a nekada su se masovno svrstali uz Doktora. Hrvati i muslimani Prijedora bili su za NDH poklani od strane partizana i četnika. Pa opet, ponovno, za vrijeme agresije Srbije i posrbljene JNA na BiH. Poprsje Jovana Raškovića ispred prijedorske "opštine" postalo je simbol "srpskog Prijedora". Jadna nam naša majka i naša politika. Bojan Glavašević konačno se sklonio u Zagreb. I što je slijedilo? Kao ustaša starog kova, uronjen u zamisli našeg pokojnog Doktora, očekivao sam da će Bojan pozvati na nacionalno objedinjavanje Hrvata obje vjere. Kad tamo, Bojan Glavašević zapravo ne pripada niti jednoj vjeri. I još je postao asistent Milorada Pupovca! Zemljo, otvori se! Znate, nešto mi tu ne štima, ali o tome nekom drugom prilikom. Nego, koga je zastupao Bojan Glavašević na sastanku u Vukovaru? Koga je zastupala Vlada RH?

Zahtjevi Stožera za žurno postupanje i donošenje odluka:

1. Maknuti sve postavljene dvojezične ploče
2. Hitno obustaviti istražne radnje i postupke protiv članova Stožera, branitelja i civila osumnjičenih za skidanje ploča te djelatnika MUP-a
3. Moratorij na primjenu Zakona o nacionalnim manjinama do provedbe sljedećeg popisa stanovništva u kojem će sudjelovati i članovi braniteljsko-stradalničke populacije, članovi udruga koji su sastavni dio Stožera te članovi određene komisije EU
4. Proglašenje Vukovara mjestom posebnog pijeteta po svim točkama projekta
5. Usklađivanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina sa europskim standardima, a koji iznosi zastupljenost veću od 50 posto jedne nacionalne manjine na određenom prostoru. 6. Izvješće DORH-a o procesuiranju ratnih zločinaca za zločine koje su počinili nad građanima grada Vukovara 1991. godine te podnošenje optužnice protiv agresorske vojske JNA za prekomjerno granatiranje Vukovara
7. Hitno pokretanje postupaka i radnji vezanih za pronalaženje nestalih osoba kako na širem području grada Vukovara i RH tako i u Republici Srbiji.

Tvrtko Dolić


JESMO LI ODUSTALI?

Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
(Luka 18, 1-8)
„Izdrži, srce moje.
Izdržalo si čak i gore stvari od ovih.“
(Homer)
Je li ovo vrijeme svekolikog – odustajanja?
Odustajemo li od svega u što smo se, još sve do jučer, zaklinjali?
Reče pjesnik: „Odustajati znači staviti svo svoje povjerenje i svu svoju vjeru u – sebe sama.“ Ako je pjesnik u pravu onda je odustajanje nerazuman čin. Da ne kažem – sulud. Odigrati sve na jednu kartu? I to na tako slabu kartu?
Čovjek odustaje iz više razloga kada su bitne stvari u pitanju, ali ipak sva naša odustajanja mogu se svesti na dvije kategorije. Prva, kada odustajemo, jer nas nije briga, jer nam to od čega odustajemo i onako nikada nije ni bilo bitno u životu, i druga, kada odustajemo, jer smo bespomoćni i slabi.

Od čega mi to danas odustajemo? I zašto?

Jesmo li odustali od Hrvatske?
Jesmo li odustali od budućnosti?
Jesmo li odustali od svojih obitelji?
Jesmo li odustali od svekolike slobode?
Jesmo li odustali i od sebe samih?
Jesmo li odustali i od samoga Boga?

Nažalost, iz dana u dan, sve sam sigurniji da smo odustali (barem najveći broj nas) od svega ovoga. Znam, ovo je uistinu, kao rijetko kada, plodno vrijeme za odustati od bilo čega i od bilo koga, jer toliko se toga nudi kao zamjena za ono od čega odustajemo, da je u konačnici odustajanje postalo čak nešto tako normalno, pa čak i poželjno. A i potiče nas se sa svih strana ne bi li odustali od svega onoga što nas određuje.

Odustanite od Hrvatske! Uzmite Jugosferu! Može i EU!
Odustanite od budućnosti! Živite od naših lažnih obećanja!
Odustanite od obitelji! Živite neobavezan život!
Odustanite od slobode! Uzmite naše kredite!
Odustanite od sebe samih! Ionako više pojma nemate tko ste!
Odustanite od Boga!

I to ako je moguće prije svega ostaloga, jer dok ne odustanete od Boga teško da ćete odustati od bilo čega drugog u svojem životu.

Ovakve i slične poruke, iz dana u dan, natapaju naša srca i naš um, pa se današnji čovjek koleba, mame ga sva ta silna obećanja i on polako popušta i odustaje. Ne ustrajava na očuvanju onoga što ga je tijekom povijesti i održalo u životnim olujama.
Odustajemo, jer je to danas trend, moda. To svi čine. To je danas postalo – normalno. Svi od nečega odustaju. Debeli od hrane. Pijanci od alkohola. Sirotinja od zadovoljstva. Mladi od žrtve. Stari od pameti. Odustaje se od poslova i traže se novi. Odustaje se od bračnih partnera i traže se noviji. Odustaje se od Domovine i traži se najnovija.
Roditelji odustaju od djece. Djeca od roditelja.
Branitelji odustaju od života. Hrvati od Hrvatske.
Političari odustaju od naroda. Narod od politike.
I u tom suludom kolopletu Krist se vraća među nas i shvaća da je razlog svemu što smo mi u biti ponajprije odustali od Boga i da vjere u nama više nema. I da je sve ovo samo rezultat naše nevjere, rezultat što smo zaboravili moliti, rezultat našeg idolopoklonstva bogovima novca, moći i slave.
„Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
Toga se ja bojim. Isus se na kraju današnjeg čitanja s istim pitanjem obraća svojim učenicima. Što će zateći kada se vrati?
Današnje čitanje nije od onih koje polako analiziramo sve dok na kraju ne otkrijemo njegovu poruku. Ne, ovo čitanje je „brutalno jasno“. Ono nosi u sebi duboku poruku, ali ne traži od nas duboku analizu kako bismo došli do nje. Poruka nam je data odmah na samom početku. U prvoj rečenici.
„Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati.“
Jeste li ikada željeli odustati? Baciti koplje u trnje? Predati se?
Ne znam vaš odgovor ali kod mene je to trajno prisutna napast, poglavito kada stvari pođu naopako. Teška vremena često znaju dovesti ljude u situaciju kada bi najradije odustali od svega.
Današnja prispodoba upravo je na tragu jednog takvog mogućeg razmišljanja. Žena, udovica, iz današnjeg čitanja, imala je, rekli bismo, „pravo“ kukati i naricati nad sobom. Bila je udovica. Riječ „udovica“ na grčkom je „chera“, a to znači „zaboravljena“, „prazna“. Kada Biblija želi ukazati na najbespomoćniju osobu u društvu onda su tu prije svih – siročad i udovice. Teško da je bilo osoba koje su bile u gorem društvenom položaju.
Ali Isus od ove udovice čini heroja. Nas Isusovi heroji uvijek iznenade, zar ne!?
Da, ova žena je heroj, uzor ustrajnosti, strpljivosti, primjer neodustajanja. Ova žena nije odustala, a imala je „tisuću i jedan“ razlog za odustati. Sve je bilo protiv nje. Ništa nije imala. I ono malo što je imala bilo joj je oduzeto. Nije imala novca za skupog odvjetnika, a i sam pravni sustav bio je protiv nje.
Ali ova žena nije željela prihvatiti ulogu žrtve, nije željela odustati od pravde. Podigla je svoj glas. Njezina snaga je bila malena, ali je ustrajavala boreći se s onim što je imala. Svi su od nje odustali ali ona nije odustala ni od sebe ni od potrage za pravdom.
Teško je kada vam „cijeli svijet“ govori da niste u pravu, da ste „nitko i ništa“, da ste gubitnik. Prestrašan je i pretežak to teret. Ali čovjek ga može nositi sve dok sam sebi ne kaže: „Oni su u pravu. Ja jesam gubitnik. Odustajem.“
Nažalost mnogi danas tako i govore. Ljudi koji su dali sve. Za Domovinu, za svoju obitelj, za Boga, za pravdu, za mir, za istinu. Previše su puta gubili bitke, nisu uspjevali postići svoj cilj i više ih jednostavno nije volja.
Svi mi ponekad ne uspijevamo. Svi mi ponekad gubimo. Ponekad sami od sebe, ali uglavnom, jer nas poraze drugi. Život najčešće nije fer, ali mi ne moramo ako smo pali, ostati ležati na podu. Ne moramo odustati. Bog od nas ne odustaje. Drugi, oni oko nas, ovaj svijet, oni odustaju od nas, ali Bog ne. Bog od nas nikada nije odustao.
U Božjim očima nitko nije gubitnik. U Božjim očima svi smo mi njegova djeca, djeca koja su beskrajno vrijedna, pa čak kada su, po našem ljudskom sudu, na samom dnu društvene ljestvice.
Mnoge od takvih Isus je izabrao za svoje učenike, i baš s mnogima takvima proveo je veći dio svojega života među nama. Ribari, carinici, javni griješnici, gubavci, hromi, slijepi, opsjednuti, odbačeni, prognani, oni koji odustaju od sebe samih, jer je ovaj svijet od njih već poodavno odustao.
Ali Isus nije!
Čak kada su njegovi sljedbenici odustali od njega, kada su ga svi napustili, on od njih nikada nije odustao. On ih je i dalje ljubio.
Nije to lako. To ni malo nije lako. Ljudi vas napuste. I to oni vama najbliži. I to boli. Čine ono što vama nikako nije jasno. Ali i mi se prema drugima znamo ponašati na isti način. Tako lako odustajemo od bližnjih. Pa čak i od onih koji su nas u životu zadužili svojim djelima i svojim žrtvama.
Ova udovica nije odustala. Ni od sebe. Pa čak ni od ovog suca. Nije odustala ni od Boga. Možda baš zato i nije odustala ni od suca ni od sebe. Lako je za sve svoje nevolje mogla optužiti Boga. Optužiti ga i prokleti. Ali ona to nije učinila. Ona je vjerovala da Bog o njoj vodi računa i da Bog čuje njezine molitve i da će Bog jednog dana doći i pomoći joj. Ona od Boga nije odustala.
I sam Isus je došao u takvu napast. Možete li zamisliti da vas vama najbliži izdaju, napuste, da vas zatim uhite, prebiju, sude i krivo osude, i konačno na križ razapnu? Pa zar i vi ne biste zavapili: „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“
Ali Isus i u tom vapaju ne gubi svoju vjeru u Boga. U Getsemanskom vrtu on povjerava Ocu svoj život. Isus vjeruje da će čak i u smrti Bog učiniti ono najbolje. Isus ne odustaje od svojega Oca. Ne odustaje ni razapet na križu.
Možda je danas netko od nas u sličnoj situaciji. U situaciji kada razmišlja odustati od svega, pa i od samoga Boga. Možda su neki među nama već i odustali. Možda naše molitve već duže vremena nisu bile uslišane. Možda smo na putu poslušati savjet Jobove žene: „Prokuni Boga i umri!“.
Možda. Ne znam. Slutim.
Ali čujemo li mi ovu udovicu koja nam govori: „Nemoj odustati od Boga!“
Kada ti je najteže - vjeruj.
Kada misliš odustati – ustraj.
Kada ti se čini kao da nade nema – moli.
Bog čuje. Bog zna. Bog će djelovati na vrijeme, Bog će obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu.
„Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu.“
Ako nam je ikada trebala ustrajnost u molitvi onda je to danas. Ako nam je ikada trebalo uzajamno se pomagati onda je to danas. Nasrtaji na Boga, na Hrvatsku i na našu obitelj iz dana u dan se povećavaju.
Današnje Evanđelje bi nas trebalo ohrabriti. Svih nas koji smo svjedoci svekolikih nepravdi. Trebamo ustrajati u traženju pravde. Trebamo ustrajati u širenju Božje Riječi. Svagda se molimo i ne sustajmo.
Jer Krist dolazi.
Molimo se da nas ne nađe bez vjere.

„Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno –
uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“
(2. Timoteju 4, 2)

Ivica Ursić


Zabraniti Komunističku partiju Hrvatske!

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ogorčena je što je dopušteno da se u Registar političkih stranaka Republike Hrvatske upiše nova stranka – Komunistička partija Hrvatska, čije je sjedište u Umagu. To je skandal nad skandalom. I još jedna potvrda da u Hrvatskoj i dalje dobrim dijelom "caruju" bivši Udbaši. Naime, kad su hrvatski branitelji, slabo ili nikako naoružani odlazi u borbu protiv JNA, treće ili četvrte vojske u Europi, a pored toga i u rat sa srpskim i crnogorskim četnicima i domaćim izdajicama, bili su spremni dati svoju krv i svoje živote da se više nikada u Hrvatskoj ne zavijori jugoslavenska zastava, a još manje da se legalno veliča jedan od najvećih navodnih krvnika i ratnih zločinaca Josip Broz.

Dakle, borili smo se protiv Jugoslavije, Broza, bivših Udbaša, i svih onih koji nikada nisu dozvolili da Hrvatska postane – Hrvatska. Dvadeset i tri godine od postavljanja prvih četničkih balvana, razaranja Vukovara, Škabrnje, Voćina, Osijeka, Vinkovaca, Dubrovnika, Županje, Nove Gradiške, Karlovca, Šibenika, Zadra i još na stotine gradova i mjesta diljem Hrvatske, bivši Jugoslaveni, poput nekakvog Radoslava Ilića zvanog Mikija, po zanimanju ugostitelja, ponovno dižu glave uz pomoć onih koji su trenutačno na vlasti i dopuštaju da ti ljudi koji su već odavno trebali odgovarati za svoja nedjela osnivaju i partiju, sa crvenom zvijezdom petokrakom, kakvu su nosili i četnici kad su ubijali i rušili vukovarsku ratnu bolnicu, ili kad su dva dana i dvije noći klali nevine Hrvate na Ovčari.

Možete li zamisliti da je u vrijeme Broza netko samo i pomislio da osnuje ustašku ili domobransku partiju. Razni tzv. antifašisti, poput Mesića ili Manolića, koji se skrivaju iza partizana, odnosno zvijezde petokrake, početkom devedesetih godina kao navodni agenti Udbe, posredstvom raznih perkovića, ubacili su se u hrvatsku vlast, i čitavo vrijeme "rovare" protiv hrvatske države, prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a što je najžalosnije i protiv samih hrvatskih branitelja. U bilo kojoj drugoj državi već bi odavno završili iza rešetaka. Hrvatskoj nije potrebna nikakva Komunistička partija, pa tražimo da se njezino ime briše iz Registra. Ti crveni provokatori ističu kako je tobože Broz nakon II. svjetskog rata bio na tzv. pobjedničkoj strani. A na kojoj je strani bio Josif Visarionovič Staljin? Bez njega Jugoslavije i Broza nikada ne bi bilo. Znači li to da se u Hrvatskoj može osnovati i Komunistička partija po imenu druga Staljina?

Nevjerojatno je i to da se svake godine u Kumrovcu dopušta da se slavi Jugoslavija i krvnik Josip Broz, a da baš ta Istra iz koje dolazi većina zla kad je komunizam u pitanju (čak i nose Titovu štafetu!) ti isti dižu dreku i galamu samo ako vide na nekom hrvatskom, domoljubnom koncertu neku crnu majicu, jer ih to kažu podsjeća na ustaštvo. A nas ova ideja sa Komunističkom partijom podsjeća na tisuće otkrivenih i neotkrivenih masovnih grobnica koje u ostale iz Brozova režima!

Stoga, tražimo da se u Hrvatskoj zabrani Komunistička partija, a da oni koji su dopustili da se upiše u Registar političkih stranaka snose moralnu i materijalnu odgovornost.

Hrvatska je previše dala života da danas netko samo tako baca blato, kamenje i šaš na grobove ljudi koji su nevini dali svoje živote da više nikada, ali nikada ne uskrsne Broz i njegov krvavi režim!

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković


Zagreb, 17. listopada 2013.

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
HRVATSKE AKADEMSKE ZAJEDNICE
“KRALJ TOMISLAV”

o dramatičnom stanju hrvatskoga društva i države

“Ima li većeg dobra od onoga što
državu spaja i čini je jedinstvenom?”
(Platon; Država)

Republika Hrvatska se nalazi u teškoj gospodarskoj i političkoj krizi, koja je dodatno potaknuta i krizom morala gotovo u svim segmentima državne vlasti i uprave. Uzrok takve duboke gospodarske i političke krize ne leži samo u objektivnoj situaciji i nasljeđu, te objektivnim poteškoćama, već prvenstveno u subjektivnom ponašanju vladajućih struktura koje su postale bezobzirne, nasilne i ne predstavljaju nacionalne interese i brigu za boljitak cjelokupnog naroda. U brojnim segmentima upravljanja državom naziru se obrisi samodopadnosti, a sve više i obrisi puzajućeg povratka u doba staljinizma i njegove metode vladanja.To dokazuje više slučajeva protuzakonitog postupanja prema istaknutim pojedincima.

Vlada u svome radu i postupanju je neinventivna, postala je konfliktna i na sve strane otvara potpuno nepotrebne frontalne sukobe; sukob s EU, sukob s Njemačkom, sukob s Češkom, sukob s Mađarskom – sve same prijateljske zemlje, a na unutarnjem planu stoji latentni frontalni sukob s cjelokupnom braniteljskom populacijom, sukob s mljekarima, sukob sa seljacima, sukob s politikom školskih programa, sukob s katoličkom Crkvom, sukob s liječničkom strukom i sl. Učestalo, svjesno ili nesvjesno javno sramote i vlastitu državu neodgovornim izjavama njenih pojedinih članova u različitim visokim susretima u zemlji ili u inozemstvu, čime podcijenjuju i vrijeđaju dostojanstvo hrvatskog naroda kao cjeline.

U gotovo bolesnom političkom ozračju kojeg već primjećuju brojne države i istaknuti pojedinci u svijetu, a poglavito one najsnažnije europske zemlje, nije moguće privući strane investitore, koji zbog tavkog ponašanja vladajućih struktura investicijski Hrvatsku obilaze u širokom luku. Vlada nema programe, vlada nema vizije, ne sagledava niti želi realno sagledati pravo stanje stvari koje vodi cijeli narod i državu prema daljnjem razaranju gospodarstva s nesagledivim posljedicama, koje mogu rezultirati i unutarnjim međusobnim sukobima i dovesti u pitanje jedinstvo RH kao države. Ona ne vidi ili ne želi vidjeti realnost, ne želi sagledati stvarni svijet oko sebe onakav kakav jest, već se zatvorila u neki svoj paralelni virtualni svijet koji ima malo veze sa stvarnošću. Indikativan je i najnoviji slučaj u Vukovaru gdje i dijelovi policije otkazuju poslušnost Vladi.

Hrvatsko društvo sve se više raslojava i po ideološkoj osnovi, koje se hrane različitim gledanjem i tumačenjem povijesti sve do Domovinskog rata, ali i po socijalnim razlikama između bogatih i siromašnih. Veliki dio naroda doveden je na samu granicu bijede, dok neki slojevi, a među njima i vladajući, žive u luksuzu razbacujući se sredstvima poreznih obveznika na raskošno življenje, na skupa putovanja u inozemstvo, na preskupe automobile, jahte, mobitele i sl.

Mladi stručni ljudi već masovno napuštaju svoju domovinu i odlaze ne samo u EU već uglavnom u daleke prekooceanske zemlje, odakle im nema povratka. Hrvatska propada demografski i biološki i kao država. Nezaposlenost iz dana u dan rapidno raste, smanjuje se broj radnih mjesta njihovim zatvaranjem, a stečaj gospodarskih subjekata je zaredao kao na pokretnoj traci. Kreditni rejting zemlje već odavno je svrstan u kategoriju – smeće. Sve stagnira, sve sustavno propada. Narodu je oduzeta sadašnjost, a oduzima mu se i nada u budućnost.

Veliki broj građana živi u bijedi ili je već duboko pao u dužničko ropstvo, zbog čega brojni gube svu svoju imovinu i postaju beskućnici. Vlada je neosjetljiva na socijalno stanje stanovništva. Uvode se novi i novi porezi koji se objektivno ne mogu naplatiti, pa to još dodatno pogoršava situaciju jer su mnogi prisiljeni zatvoriti svoje radnje, obrte i tvrtke, a time otpuštati i svoje uposlenike.

Vlada pristupa rasprodaji u bescijenje i ono još malo preostalog nacionalnog bogatstva, bez imalo milosti i osjećaja za nacionalni ponos i dostojanstvo. Monetizira koncesijom u bescijenje i hrvatske autoceste na više desetaka godina čime pljačka I uništava i buduće naraštaje hrvatskog naroda. To je najskuplji način krpanja rupa u Državnom proračunu, jer šteta od prodaje gledano prema budućnosti je višestruka na desetke puta veća od trenutne koristi. Prodaja jedino preostale nacionalne banke HPB, Croatia osiguranja i davanja autocesta pod dugogodišnju koncesiju, pravi je čin bezumlja.

Vlada, psihozom koju stvara na javnoj sceni, pokazuje da se uspaničila umjesto da situaciju smiri i pokuša uspostaviti mirni i razumni dijalog sa socijalnim i drugim partnerima, ponaša se bahato i pribjegava diktatu ne prihvaćajući ničija mišljenja i argumente, pa ni one najvećih stručnjaka koje odbacuje s prijezirom. U cijelosti se premrežila, kroz sve državne institucije, bivšim udbaškim kadrovima iz doba komunizma koji su uvijek stajali na pozicijama suprotno Hrvatskoj i njenim nacionalnim interesima, a u cijelosti se odrekla i hrvatske dijaspore u kojoj leže snažni potencijali nacionalnog razvoja.

Narod se pretvara u dužničko roblje, ostaje bez ijedne nacionalne banke, bez ijednog nacionalnog osiguravajućeg društva, stranac će mu gospodariti autocestama, a uskoro će doći na bubanj i energetika, poljoprivredna zemljišta, vode, šume i sl. Narodu neće ostati ništa osim praznog imena hrvatske države i njenih insignija

Došlo je krajnje vrijeme da se povuče veliko zvono na uzbunu.

Prije nego cijela kriza preseli na ulice, u masovne prosvjede koji mogu vrlo brzo prerasti i u nasilje i nemire, mogu lako izbjeći kontroli, pa tako pretvoriti i cijelu zemlju u europsku Siriju. Silovanje Vukovara ćirilicom pokazuje koliko Vlada nema ni najmanje osjećaja za ratno stradalništvo i nacionalno dostojanstvo naroda, a i ni najmanje pijeteta prema gradu mučeniku i simbolu hrvatskog stradanja.

Slijedom naprijed izloženog, trebalo bi razmišljati o tome da u ovom teškom društvenom, političkom i gospodarskom trenutku Hrvatske, da se kao jedino logično rješenje nameće potreba da se imenuje Vlada nacionalnog spasa koja bi se sastojala isključivo od najboljih stručnjaka iz domovine i dijaspore, a ne od političkih sebičnih, nestručnih i počesto neiskusnih stranačkih podobnika. Postojeća vlada gotovo da je u cijelosti promašena, počesto antinacionalno raspoložena. U Vukovaru, ali i drugdje kao da upravo postupa po scenariju Memoranduma 2 SANU, i kao takva objektivno više nije u mogućnosti išta napraviti a kamo li izvući cijeli narod i državu iz duboke moralne, gospodarske i političke krize u koju su dovedeni.

Nadalje, Vladi nacionalnog spasa treba dati posebne ovlasti u vremenskom trajanju od jedne godine, do raspisa i provedbe izvanrednih parlamentarnih izbora. Također, u toj godini dana zadužiti Vladu da pripremi sveobuhvatnu izmjenu Ustava RH, koji bi bio predložen na donošenje novom stranačkom izabranom parlamentu, po isteku mandata Vlade od jedne godine. Ustav, u kojeg bi trebalo ugraditi nacionalne interese i stremljenja naroda za radom, redom i sigurnosti i posebno zaštitom nacionalnih vrijednosti i sloboda, kao i snažno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske. Ustav koji bi odražavao volju ogromne većine hrvatskog naroda, ustav koji ne bi dopustio rasprodaju nacionalnih i gospodarskih vrijednosti, ustav koji bi na temeljima kršćanskog morala jamčio budućnost i ravnopravnost te opći prosperitet svim građanima RH, kao i svim izvandomovinskim Hrvatima, te jamčio jedinstvo RH kao države.

Hrvatski narod je u svojoj povijesti imao mnogo teških trenutaka, a ovo je trenutak u kojem vlada oholost koja ga vodi u još dublje političko i gospodarsko porinuće.

Hrvatska akademska zajednica „Kralj Tomislav”, uslijed iznijetog, diže glas razbora i poziva sve hrvatske domoljube, intelektualce, znanstvene i kulturne institucije, političke stranke, braniteljske udruge, udruge građana i cijelo hrvatsko građanstvo, radništvo, seljaštvo, studente, školarce, da podrže ovu Deklaraciju. Dok je još vrijeme i dok je to još moguće, situaciju trebamo razriješiti ustavno, pravnim demokratskim sredstvima, legalitetom a ne nasiljem s bilo čije strane koje nas može dovesti u još težu gospodarsku i političku krizu.

Kao građani želimo mir, slobodu i prosperitet, želimo samo dobro svom narodu i nitko mu taj mir, tu slobodu i to dobro ne smije oduzeti ili uskratiti. Sloboda je poput ruže vjetrova i ima pravo puhati iz bilo kojeg pravca, jer svi narodi svijeta vole vjetrove slobode bez obzira iz kojeg smjera dolazili.

Za Hrvatsku akademsku zajednicu
“Kralj Tomislav”

Predsjednik
dr. sc. Petar Vučić


Sinj

Nakon 72 godine otkrivena tajna prvog ubijenog svećenika

Speleolozi splitskog “Špiljara” pronašli su ljudske kosti u blizini Bitelića u jednoj jami na sinjskom području. Pretpostavlja se da je riječ o ostacima bivšeg župnika Zasioka don Jure Mladine koji je netragom nestao prije 72 godine, u studenom 1941. godine. Pretpostavku da je riječ o don Juri s velikom sigurnošću iznosi don Jozo Gojsalić.

- Ovo je pripovijedao jedan od sudionika tih tragičnih događaja s početka rata, a zapisao je don Bogoslav Bartulović koji je bio župnik Zasioka i Bitelića 60-ih godina prošloga stoljeća.

Prema toj priči, do župnog dvora u Zasioku došli su noću partizani, donijeli polugu iz sela, nasilno su provalili u kuću i odveli don Juru.

- Kod crkve sv. Ivana su ga izuli i tjerali ga bosa u planinu. Padao je i uvijek bi dobio batine. Noge su mu bile sve u krvi. Nakon dugotrajnog mučenja, bacili su ga u jamu koja se nalazi blizu Krajinove štale - priča don Jozo.

Ova se priča poklapa s lokacijom sada otkrivene jame s kostima.

- Don Jure Mladina prvi je likvidirani svećenik splitsko-makarske biskupije u 2. svjetskom ratu - naglašava doc. dr. don Josip Dukić, koji ističe kako se prije DNK analize neće pouzdano znati je li riječ o don Juri.

- O okolnostima likvidacije župnika Zasioka postoji nekoliko izvještaja koji se uglavnom podudaraju, osim u nekim pojedinostima - ističe don Josip.

- Radi rasvjetljavanja okolnosti don Jurine likvidacije ovom prigodom podastirem novootkrivene podatke koje sam pronašao u arhivu Muzeja Cetinske krajine.

Don Juru odveli komunisti

Radi se o izvještaju ustaške Kotarske oblasti napisanom u Sinju, 17. studenoga 1941., taj. br. 1124. Važno je istaknuti da je Izvještaj datiran svega deset dana nakon, po svemu sudeći, sigurnog dana don Jurina ubojstva, koje se dogodilo 7. studenoga 1941. godine.

Izvješće je, kako stoji u tekstu, kotarski predsjednik sastavio na temelju radiogramske poruke zapovjednika ustaške satnije iz obližnjeg Bračeva doca, koju je taj zapovjednik uputio zapovjedništvu divizije u Sinju.

Iz do ovog trenutka najstarijeg dokumenta u kojem se potanko opisuju okolnosti stradanja, izdvajam nekoliko vrlo važnih podataka.

Na čelu grupe koja je odvela don Juru bili su “komunista Ante Bračulj-Jukić sa svojom komunističkom grupom” i “oko 30 komunista sa Tadijom Anušićem iz Glavica kod Sinja”.

U grupi je bio jedan seljak iz Laktaca, pet seljaka-komunista iz Bitelića i 15 seljaka iz Bračeva doca. Većina seljaka bila je srpske nacionalnosti.

Oni su svećenika odveli u Laktac gdje su prenoćili. Dan poslije su se seljaci vratili kućama, a komunisti s don Jurom otišli u “svoj logor pod Vještić Gorom pored staja vlasnosti Krajina dok su Petar Bračulj Matin, Jakov Bulović i Stevan Djapić odveli Don Juru Mladina u selo Sajkovići kotara Livno i predali ga Marku Mihaljeviću i Cviji Oraščiću tobože da mu ne sude komunisti koji su većim dijelom katolici, već da mu sude četnici koji su grčko istočnjaci.” Time se završava to izvješće - ističe don Josip Dukić.

Je li doista riječ o don Juri i hoće li se razotkriti još jedan zločin iz Drugog svjetskog rata tek će utvrditi detaljnija istraga i analiza ljudskih ostataka.


Političko ćiriličenje Hrvatske

Sve kad bi Hrvati i dopustili nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar, to na žalost ne bi moglo zadovoljiti srpske apetite

Problem identifikacije jednoga dijela hrvatskih pravoslavaca s državom Srbijom zaustavio je cjelovit razvoj hrvatske državnosti još tijekom 19. stoljeća, na što je pravodobno upozoravao i ne baš „zadrti“, ali zato vrlo liberalni hrvatski ban Ivan Mažuranić, usprotivivši se administrativnom izjednačavanju hrvatskoga i srpskog jezika u službenoj uporabi u Hrvatskoj. To ga je ubrzo stajalo i banske stolice. Zahvaljujući sustavnom služenju protuhrvatskim interesima, onim ugarskim u sjevernoj, a talijanskim i austrijskim u južnoj Hrvatskoj, domaći su pravoslavci postajali sve snažnija omča oko hrvatskoga vrata, uspješno zaustavljajući bilo kakav ozbiljniji proces integracije hrvatskih zemalja i stvaranje moderne hrvatske države.

Zbog svoje balkanske politike austro-ugarske vlasti su dodatno potpirivale njihovu identifikaciju sa Srbijom gledajući u njima svojevrsnu jugoslavensku premosnicu, preko koje se Monarhija trebala protegnuti sve do Crnoga mora. Porazom u Prvom svjetskom ratu i raspadom Monarhije, austrougarska idejna zamisao postala je politička stvarnost, koja je u versajskom poretku sad služila za suzbijanje širenja svakoga njemačkog, a onda i austrijskoga interesa južno od Alpa. Onaj dio hrvatskih pravoslavaca, koji se politički potpuno identificirao sa srbijanskom državnom idejom postao je sastavnim dijelom novoga jugoslavenskoga represivnog aparata – redarstva, žandarmerije, vojske, zatvorskih i logorskih čuvara te na tom zaposjednutom položaju, unatoč promjenama različitih režima, uživao povlastice i nemilosrdno progonio svaku ideju hrvatske državnosti sve do 1990. godine.

Pobjedom Hrvatske vojske u velikosrpskoj i jugoslavenskoj agresiji na Republiku Hrvatsku taj je sloj ostao bez povlaštenih položaja, ali i jedinoga posla kojeg su znali raditi – progona i zlostavljanja hrvatskih ljudi. Činilo se kako će nestankom Jugoslavije i njihova politička identifikacija s Beogradom postupno slabjeti, a uz već znatnu skupinu pravoslavnih Hrvata da će postupno početi priznavati Hrvatsku svojom državom, jer osim vjerske pripadnosti i povlastica koje su uživali u Jugoslaviji, većina hrvatskih pravoslavaca sa Srbima ne dijeli čak ni zajedničko etničko podrijetlo. Nu, cijeli niz poslijeratnih godina, slabe i politički smušene hrvatske vlade dopuštale su različitim organizacijama, a i same su sudjelovale u pothvatu da se od poraženih političkih protivnika hrvatske države, ponovno uzgoji sloj koji će usporavati naravni državni život, a od pojedinaca, kao što su na primjer Milorad Pupovac, stvore karađorđevićev ministar unutarnjih poslova, odnosno rani Svetozar Pribićević ili njegova nedavna inkarnacija Milan Martić, kojem se istodobno na Međunarodnom sudu u Haagu sudilo za masovne ratne zločine protiv Hrvata. Hrvatsko pak odbacivanje njemačkoga savezništva i zahlađivanje odnosa sa Sjedinjenim Državama omogućilo je Velikoj Britaniji ponovno oživljavanje balkanske politike, kojoj bi politička zadaća trebala biti sprječavanje prodora kopnenih europskih interesa prema istoku, unatoč sve snažnijoj ruskoj gospodarskoj nazočnosti na Balkanu, koja se ponajprije očituje u gospodarstvima Srbije i Republike Srpske. Iz tog kolopleta međunarodnih odnosa i politike hrvatske vlade, koja se u svom temelju još uvijek nije oslobodila naslijeđena jugoslavenskoga nacionalističkog kompleksa, otvoreno je i pitanje uvođenja ćirilice u Vukovar, čiji stanovnici, ali i cijela Hrvatska taj pothvat doživljavaju kao ponovnu srpsku agresiju na Hrvatsku.

Prijetnje pak Milorada Pupovca, svojevrsnoga Milana Martića našeg doba, koji se ustremio na vukovarski otpor ćirilici, ali i na sve razine hrvatske vlasti, više ne podsjećaju samo na rane devedesete godine 20. st. kad je krenula velikosrpska agresija na Hrvatsku, nego, s obzirom na preobrazbu i razvoj tzv. srpskoga Memoranduma II., one to svakim danom sve više i postaju. Sve kad bi Hrvati i dopustili nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar, to na žalost ne bi moglo zadovoljiti srpske apetite. Naime, u političkom programu, bez obzira bio on napisan ili ne, Pupovčevi pristaše otvoreno govore o dvojnoj suverenosti hrvatske države, odnosno podjeli suvereniteta Republike Hrvatske između Hrvata i Srba. To je upravo politika, koja je Srbima omogućila državni status u BiH i na Kosovu, što će dugoročno voditi u političko osamostaljivanje. Tek u tako uređenim državama moguće je izjednačavati velikosrpsku agresiju na Hrvatsku s hrvatskim obrambenim i osloboditeljskim ratom, a što je nedavno artikulirao Pupovčev radikal Saša Milošević zahtjevom da hrvatska država prizna srpske žrtve. Žrtve hrvatskih pravoslavaca pa i Srba koji su se borili za hrvatsku državu jednakopravne su svakoj žrtvi na oltaru hrvatske domovine, samo što te žrtve kao ustanova srbijanske države u Hrvatskoj diskriminira Srpska pravoslavna crkva, koja im na primjer ne želi, unatoč njihovoj vjeri, održati vjerski ispraćaj i pogreb.

Što se pak tiče agresorskih žrtava, Srbi to pitanje moraju rješavati u svojoj matičnoj državi, kojoj su s toliko zločinačke energije služili, kao što su to činili i u već spomenutim slučajevima za potrebe protuhrvatske talijanske, austrijske i ugarske politike u 19. stoljeću. Ako se pak, zbog svoga jugoslavenstva budu uzdali u vladino nasilno nametanje ćirilice, samo će i dalje zaoštravati vlastiti odnos s većinskim Hrvatima. Odlaskom ove vlasti, odlepršat će i njihovo nasilno ćiriličenje Hrvatske, a Srbima u Vukovaru i po Hrvatskoj ne će preostati ništa drugo, nego dugotrajna, na istini, pravdi i toleranciji, izgradnja povjerenja s Hrvatima. To pak podrazumijeva istinsko kajanje i traženje oprosta za zločine, koje su počinili Hrvatima, priznanje hrvatske državnosti i stvaranje povjerenja da kao manjina mogu doista ostvarivati svoja posebna prava na različitost, a kao hrvatski državljani moraju imati i obveze prema svojoj domovini. Posebno prema njezinoj državnoj nezavisnosti! U protivnom, postat će moneta za potkusurivanje, bilo Pupovčeva velikosrpstva ili današnjega vladina jugoslavenstva.

Mate Kovačević


Mladen Markač počasni građanin Grada Koprivnice

General pukovnik Mladen Markač, na poticaj Udruge hrvatskih branitelja Domovinskoga rata 91.(UHBDR91.), na čijem je čelu Mladen Pavković, proglašen je počasnim građaninom Grada Koprivnice! Markač je rođen u Đurđevcu, obnašao je dužnost saborskog zastupnika za Koprivničko-križevačku županiju, a jedno vrijeme bio je i član Nadzornog odbora Podravke. Priznanje mu je dodijeljeno za sve što je tijekom i nakon Domovinskog rata učinio za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Bit će mu svečano uručeno 4. studenoga na Dan Grada Koprivnice.

UHBDR91.


Zašto su Hrvati izgubili osjećaj prema nacionalnim vrijednostima

Ovih dana, točnije 8. listopada 2013., Hrvatska je slavila Dana neovisnosti, dakle dan koji simbolizira osamostaljenje Hrvatske od stoljetnog agresora na hrvatski nacionalni identitet. Ako usporedimo doček i slavlje toga najvažnijeg povijesnog dana za hrvatski narod, s drugim samostalnim demokratskim državama Europe i svijeta, vidjet ćemo ogromnu razliku u odnosu na naše državnike i državnike drugih država. Hrvatski državnici obavili su samo ono koje nisu mogli izbjeći zbog uhodanog protokola. Tako, kod polaganja vijenaca na grobove onih kojima trebamo biti zahvalni što imamo svoju državu, vijence su položili izaslanici državnika itd. U gradu Zagrebu mogli smo nabrojiti desetak hrvatskih zastava, a to je slika poruke i odnosa hrvatskih državnika, koji ignoriraju sve što je stvoreno u Domovinskom ratu i što je vezano za nacionalnu samostalnu Hrvatsku.

U Americi, na primjer, ne samo što se na svakoj kući i ustanovi vije državna zastava, vidjet ćete ju u svakom automobilu pa i unutar radnih prostora. Zašto je to tako? Indiferentan odnos Hrvata prema nacionalnim vrijednostima i nacionalnim simbolima posljedica je stogodišnje velikosrpsko-komunističke politike koja je radila i dalje radi na obezvrjeđivanju nacionalnog identiteta hrvatskog naroda. Za trajanja komunističke Jugoslavije, bilo je nezamislivo da bilo kakva ustanova bude bez jugoslavenske i partijske zastave, a mnoge su vijorile i na ostalim istaknutim mjestima diljem Hrvatske. Danas je gotovo sramota držati ruku na srcu kad se svira državna himna. Zato će svaki stranac postaviti pitanje, zašto prilikom intoniranja himne hrvatski športaši drže ruku na srcu, a predsjednik države ne?

Svatko, tko poznaje hrvatsku povijest bit će mu jasno zašto. Ne samo predsjednik Hrvatske, nego cijela lijeva svita prokomunističkih ideologa ne drži ruku na srcu. Odgovor je vrlo jednostavan. To su oni koji su bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. To je svojevremeno potvrdila glasnogovornica SDP-a, Gordana Grbić, dana 30. 5. 1991., na prvoj sjednici Sabora gdje se donosila povijesna odluka u proglašenju Hrvatske samostalnosti, pozdravila je prisutne s pozdravom „drugarice i drugovi“, te izrazila neslaganje da se svira samo hrvatska himna, „Lijepa naša“, već je tražila da se izvede i jugoslavenska himna „Hej Slaveni“, jer kaže, mnogi od nas ju smatraju svojom himnom.

Sve hrvatske nacionalne vrijednosti su ugrožene! Kako dalje?

Kako dalje, na to bi pitanje odgovor trebali dati hrvatski katolici i hrvatski branitelji, oni koji su na predsjedničkim i parlamentarnim izborima izabrali zlo koje nas vodi u propast. Osnovno pravilo kod svakoga nacionalno osviještenog naroda Europe i šire, vrijedi da birači biraju one stranke ili pojedince koji će zastupati njihove nacionalne, kulturne i vjerske interese. Prema rezultatima proteklih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, očito da to europsko civilizacijsko pravilo, koje je jedino logično, ne vrijedi za većinu hrvatskih birača.

- Po kakvoj zdravoj logici bi hrvatski katolici, njih 87 %, svoj birački glas trebali dati agnosticima, ateistima ili ideološkim komunistima, a to su učinili;
- Po kojoj zdravoj logici bi hrvatski branitelji trebali dati svoj glas ideološkim jugo-komunistima, koji su bili protiv rušenja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske, ako su se baš hrvatski branitelji borili i ginuli za samostalnu Hrvatsku. Posebno, kad su ti jugo-komunistički ideolozi 14. travnja 2000., na čelu s Ivicom Račanom, donijeli Deklaraciju o suradnji sa Sudom u Haagu, kao temeljnu podlogu za progon i procesuiranje hrvatskih branitelja, a branitelji su baš sudjelovali u izboru tih političara.

Dakle, suprotno svakoj zdravoj logici, suprotno interesima hrvatskih katolika, na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, katolici su birali agnostike, ateiste i ideološke jugo-komunističke ideologe. Suprotno interesima hrvatskih branitelja koji su se borili i ginuli za samostalnu Hrvatsku, branitelji, valjda ne svi, na predsjedničkim i parlamentarnim izborima glasovali su za one koji su bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske, a tu anacionalnu politiku zastupaju i provode i danas. Ti isti donijeli su, zakon o procesuiranju hrvatskih branitelja – Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu. Oni danas vladaju i svakodnevno, na sve moguće načine osvećuju se hrvatskim braniteljima. Očito da ta civilizacijska pravila ne vrijedi za hrvatski narod, kao ni za katolike, pa ni za hrvatske branitelje, jer su svi odstupili od pravila zdrave logike, što nam pokazuju rezultati proteklih predsjedničkih i parlamentarnih izbora.

Ovo što se događa u samostalnoj Hrvatskoj, da 87 % katolika glasuje za ideološke jugo-komuniste protivnike nacionalne i samostalne Hrvatske, protivnike katoličanstva i katoličke vjere, to je dokaz pomanjkanja nacionalne svijesti u Hrvata. To je pak posljedica stogodišnje velikosrpsko-komunističke antihrvatske politike koja je ostavila duboki negativni trag na nacionalnu svijest Hrvata i odnos prema nacionalnim vrijednostima kod hrvatskog naroda. Naime, hrvatskom narodu, u jednom kontinuitetu, još od 5. prosinca 1918., bilo je zabranjeno sve što je u svezi hrvatskoga nacionalnog identiteta, od nacionalnih simbola, od nacionalne kulture i povijesti, do pisma i jezika, a posebno pisanja i učenja stvarne hrvatske povijesti. Cijelo navedeno povijesno razdoblje, uz sve zabrane, nad hrvatskim narodom vršena je nesmiljena tortura, a to nigdje legalno nije zapisano, pa tako nije bilo ni usmene predaje na mlade naraštaje jer se svaku izgovorenu riječ koja je bila nacionalnog značenja, strogo kažnjavalo. Zato danas imamo hrvatski narod, za koji sa sigurnošću možemo reći da je jedini narod u demokratskoj Europi koji je povijesno politički neinformiran narod. Imamo hrvatski narod s kojim se može politički manipulirati. To su oni Hrvati za koje je jedino ispravna ona poruka ili informacije koju čuju na HTV-u upućene od prokomunističkih ideologa na čelu s ravnateljem i jugodirektorom Goranom Radmanom ili u dnevnom tisku, iza kojih poruka stoji Zdenko Duka, prvi čovjek Hrvatskoga novinarskog društva.

Dok hrvatski narod ne bude u stanju da svojim znanjem i svojom glavom, donosi zaključke, dotle će ovisiti o velikosrpsko-komunističkim ideolozima i za njih glasovati.

Ivan Runje


Podsjetnik... kao odgovor na gornji članak...

OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO

"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu." dr. Ante Starčević

Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.

Kada ističem sakatost naše nacionalne misli kao ideje vodilje, slobode, fundamentalne istine u nama o nama i našem, a kao naše glavne boljke, onda mislim da je ona najizraženija kod onih koji bi (valjda) trebali predvoditi narod, dakle kod protežirane inteligencije, a izrazito manje izražena kod običnog puka, koji je neopterećen i neparaliziran "dosezima" moderne civilizacije potpomognute politikom srbokomunizma, svojom žilavošću i vezanošću za svoju rodnu grudu i očuvao bit i mogućnost života hrvatske nacionalne ideje na čitavom nacionalnom prostoru!
Dakle, fizički opstavši na svom nacionalnom prostoru ti "obični" Hrvati su jamac i sigurni uvjet opstanaka hrvatske nacionalne misli i, što je najvažnije, njenog sutrašnjeg rasplamsaja svom zatomljenom silinom koja će i omogućiti oživotvorenje hrvatske slobode na cjelokupnom hrvatskom prostoru oličene u državi svih Hrvata! Hoću reći to da su naši istaknuti, bolje reći protežirani, intelektualci glavni osporavatelji očuvanja ideje o cjelovitosti i neraskidivosti hrvatskog nacionalnog teritorija, a tako onda i pomagači agresoru u njegovim zločinačkim pretenzijama. Jer ako sustavno uvjeravamo narod da nešto nije njegovo kako će on onda to i braniti uvjeren u istinost te notorne neistine. Ako se komu ovo čini pretjerano neka se prisjeti najnovijih događaja kojih smo svjedoci kao i događaja od prije, kako sam već rekao, 10 ili 14 godina. Sjetimo se pada Vukovara, Posavine, i upitajmo se kada smo zadnji put u medijima vidjeli i čuli dosljednu, istinitu i cjelovitu informaciju o tome?! Sjetimo se one emisije na našoj TV, u jeku srbočetničke agresije, koja je nazvana "RAT ZA SLOBODU", da bi samo dva dana poslije promijenila naziv u "ZA SLOBODU"! Zašto, zbog čega?!

Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!

Kada se sve to podrobno odvaga i prouče sve činjenice ispada da oni koji nas vode, zapravo, nemaju dovoljno vjere u u narod kojem pripadaju, odnosno, nemaju čvrstog, jasnog i bezkompromisnog hrvatskog osjećaja, dakle, nosioci su osakaćene hrvatske nacionalne misli!
A kruna te osakaćenosti je nepriznavanje hrvatstva Bosne i Hercegovine, nepriznavanja temelja hrvatstva: Bosna i Hercegovina je neraskidivi i neotuđivi dio HRVATSKOG NACIONALNOG TERITORIJA kojeg je hrvatski narod nastanio po svom doseljenju prije 14 stoljeća i učinio svojom HRVATSKOM DOMOVINOM!!!
Kada takvi kažu Hrvatska, što oni pod tim svetim imenom misle?

Jasno, za njih je Hrvatska ono što im je u naslijeđe ostavio najveći zločinac nad hrvatskim narodom: J.B.Tito. Za takve spodobe je Hrvatska jučer bila ostatak ostataka, a sutra bi za Hrvatsku priznali i bilo kakvu karikaturu karikature Hrvatske. Dakle, za njih Bosna i Hercegovina nema nikakve veze sa Hrvatskom (osim što su se tu zatekli neki koji se nazivaju Hrvatima, vrag bi ga znao kojim čudom), a i sama pomisao na to je terorizam, nasilje, pretenzije prema tuđem (čijem, svojem!?), zločin, fašizam, "do drine" i sve tako u najboljem stilu jugosrbokomunizma.

Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!

Zaslijepljenim nosiocima sakatosti hrvatskog duha treba biti jasno da je ta Bosna i Hercegovina SRCE I DUŠA Hrvatske Oca domovine dr. Ante Starčevića i svih znanih i neznanih koji krvcu proliše radi hrvatske slobode i hrvatstva. To su naše pokrajine ("mene srdce vu Bosniu vleče" Nikola Bakač-Erdödy), to je Hrvatska cjelokupnog hrvatskog naroda!
Nasuprot tomu, svi oni priznaju turska, austrougarska, velikosrpska, srbočetnička, i čija sve ne osvajanja i presizanja čiji je glavni rezultat otrgnuće glavnine Hrvatske, otrgnuće Bosne i Hercegovine. Oni priznaju svoje bezkičmenjaštvo, kukavičluk i ravnodušnost prema najvitalnijim interesima cjeline svog naroda i nacionalnog teritorija koji je bez Bosne i Hercegovine bogalj, osuđenik osuđen na propast!
Reći će mizerije to je realnost.

Da, realnost jačeg neprijatelja za sada, ali nije realnost za slobodni i čisti HRVATSKI DUH kao nosioca hrvatske nacionalne misli koji će, u svakom istinskom Hrvatu neopterećenom srbokomunističkim virusom, donijeti SLOBODU svom narodu i vratiti i ujediniti sve SVOJE okupirane i otrgnute prostore DOMOVINE HRVATSKE!

Oni tako, načeti bolešću srboboljševizma, idu naruku velikosrpskom agresoru koji je okupirao veliki dio Bosne i Hercegovine, Srijema, Baranje…Oni kao neki zaštitnici Hrvatske i hrvatstva spominju sve samo ne Bosnu i Hercegovinu kao dio Hrvatske, ne shvaćajući da je upravo Bosna i Hercegovina KLJUČ hrvatske cjelovitosti, slobode, sreće i blagostanja, (pa komu, još, nije jasno da bez Herceg-Bosne nema rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja!) idući tako, opet, na ruku ne samo sadašnjim velikosrpskim zatornicima svega hrvatskog, nego i sutra novim pretenzijama novih agresora pod plaštem demokracije, europejstva, multietničnosti, itd. Oni, tako, "otvaraju" europske putove nezavisnoj BiH kao nehrvatskoj zemlji u kojoj će Hrvati biti jedni od mnogih i ravnopravno zadnji u svojim pravima i osuđeni na iseljavanje ka hrvatstvu osakaćenom za zajedništvo braće i cjelinu svoga teritorija. To su glavne, primamljive, rezervne, zasade svakovrsnih srbokomunista, orjunaša, udbaša, boljševičkih demokrata, odnosno europejaca kojima se na sam spomen cjelovite Hrvatske, slobodnog i ujedinjenog hrvatstva (Drine), zakrvave oči u zločinačkom porivu zatiranja svega hrvatskog pred sobom uz nezaobilaznu lekciju zločinačke "istine" o hrvatskom genocidu, fašizmu do Drine, antisemitizmu i da ne nabrajamo dalje.

Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni! Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija.

I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga.

To "piće" od kojeg se mnogi nikad ne trijezne je osakaćena hrvatska nacionalna misao, na čije otrgnuto mjesto je prikrpljena misao antihrvatskog eurpoejstva i ulizivačkog sluganstva svim neprijateljima hrvatskog napretka i slobode. Nu, još je žalosnije, blago rečeno, što nas takvi "alkoholičari" vode u "svijetlu budućnost", prije svega naše vlastite propasti, jer su oni u nju već, kao i onda Juda Iškariotski, već dobrano zakoračili na njima prihvatljiv način negirajući sve ono što Hrvata čini Hrvatom, a sve zarad svog komoditeta i dosegnutih svakovrsnih izopačenih blagodati koje sluzi padaju s gospodareva stola. Ako se opet u sjećanju vratimo unazad, kada je srpski agresor bio gotovo pred porazom u proteklom ratu, onda vidimo da je, opet, rezultat tog njihova "pijanstva" da su zaratili i s muslimanima u BiH( bačena kost razdora od srpskog KOS-a i englesko-francuske antihrvatske politike) i pri tome širokogrudno sklapali raznorazne saveze s hrvatskim zlotvorima, zatornicima svoga naroda, koljačima hrvatske djece, silovateljima hrvatske majke, a sve u svojoj izopačenosti, ravnodušnosti, kukavičluku i izdajništvu prema svojoj isturenoj i najugroženijoj braći! Iz svojih udobnih fotelja, zagrijanih stanova punih stolova u hladnoj zimskoj noći, siti dok drugi gladuju i ginu na fronti i u svojim domovima, oni su spremni u svojoj antihrvatskoj mržnji stvarati nove neprijatelje hrvatskom narodu i slati hrvatske sinove i kćeri na tu novu vještačku frontu nazovi nacionalnih interesa gdje su istinski Hrvati unaprijed osuđeni na smrt i njihova borba na propast. A sve to, valjda, da se svide Srbima, četnicima, svakovrsnim zločincima koji će im se smilovati i pristati da se podijeli hrvatska zemlja! Da se pobiju i protjeraju poput stoke Hrvati Vukovara, Banja Luke, Bihaća, Škabrnje, Kotor Varoši, Fojnice, Grahova, Voćina, Glamoča, Drvara, Sarajeva, Ravnog, Subotice i tako dalje i tako dalje.

Da više ne bude hrvatske Bosne i Hercegovine, hrvatske Baranje, hrvatskog Srijema, Bačke, Banata, Boke, dakle, da ne bude više hrvatske smutnje( da ne bude "utega" na njihovu putu u njihovu EU, odnosno EYU!). Da postane nemoguća cjelovita Hrvatska.

Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?

Dalje, komu je svakodnevno slano na tisuće i tisuće tona nafte dok traju svjetske sankcije protiv agresora? Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?! Na čiju nesreću, znamo! Pa upitajmo se koliko naših mladih života pade u Oluji od hrvatske nafte u četničkim tenkovima. Zaista, nečuveno. I zašto se onda danas ne bi srpskim povratnicima, koji se nisu uspjeli vratiti na svojim tenkovima u poraženu RH, obnavljale kuće, a Hrvatima kojima su ti isti sve porušili, popalili i pobili se to ne omogućava.

Isto tako, zašto bi nam onda bilo čudno da je amnestija proglašena prema tim pripadnicima agresora koji nas nisu uspjeli sve pobiti i poklati, a nije proglašena prema onima koji su možebitno prekoračili nužnu samoobranu protiv tih zlotvora. I zašto bi nam onda bilo čudno da se naši osloboditeljski generali gone kao bijesni psi i isporučuju u naše i Haaške kazamate.

Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH!

I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.

Osvrnimo se, dalje, i na ravnodušnost koja prati mučeništvo Hrvata Banjalučke biskupije, te Posavine i ostalih isporučenih Srbima u tzv.RS. Svi ti naši "veleumnici" ograničavaju i onemogućavaju jedino ispravnu hrvatsku politiku pravdajući se nenaklonošću svijeta i malim brojem istinskih hrvatskih prijatelja među stranim državama. E da bi u isto vrijeme otjerali i okrenuli protiv sebe i one malobrojne prijatelje u svijetu svojom politikom onda "dogovaranja s Miloševićem", "podjelom Bosne", i ratom s muslimanima i neodlučnoću u ostvarivanju krajnjeg nacionalnog cilja, a danas kao guske u maglu hitaju u europu njihovu. I tako, kada treba oslobađati i jačati svoje i kad možemo računati na neke svjetske tokove onda se kaže ne možemo mi protiv čitavog svijeta, a kada je raditi protiv sebe, protiv hrvatskih nacionalnih interesa, onda su oni "hrabri" i mogu biti i protiv zdravog razuma i protiv čitavog svijeta!

Svi ovi problemi su tu i toliko bolno očiti i tim više i lakše ih, oni koji su za to odgovorni, previđaju i omalovažavaju i osporavaju "činjenicama" i prozirnom argumentacijom. Oni će naći tisuću i jedan razlog da je to sve tako moralo biti i da su oni učinili sve što je potrebno.

Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.

Međutim, bili su licemjeri i imaju mnoge nevine na duši. Može se netko hrabriti i tješiti, zapravo zavaravati i prikrivati svoje kardinalne pogreške, da smo učinili mnogo i da smo "obranili" zemlju i da "imamo Hrvatsku".

Samo, kažem Vam, oni mučeni, zaklani, izmrcvareni, koji su i prije svoje smrti mogli vidjeti i čuti svoje "vođe" kako govore da smo pobijedili u ratu kojeg, začudo, nismo ni proglasili (pa valjda zato i ne tražimo odštetu) i da je vrijeme za mir i blagostanje, sigurno im neće oprostiti niti će istinskim Hrvatima dati mira dok i zadnje hrvatsko dijete ne bude slobodno i bezbrižno u svakom kutku lijepe nam i cjelovit domovine. Neće im oprostiti i toliki hrvatski branitelji koji su prisiljeni i dan danas dizati ruku na sebe jer su na sve omogućene načine obespravljeni i pogaženi!

Nadam se da su oni jadni starci i starice, djeca uz majčine skute, i mrtvog oca s praznom puškom, u redu pred četničkim nožem, imali snage u svom samrtnom kriku izreći, s Hrvatskom na usnama, i zadnjem veleumnom "nevjernom Tomi" svoje viđenje Hrvatske i da će ta jeka pravednika stići i dan danas i do naših ušiju i ušiju onih koji nas vode dajući snagu i prosvjetljenje svim rodoljubima i domoljubima, a prokletstvo svim prodanim dušama koji su za 30 srebrenjaka Jude Iškariotskog prodali i pod neprijateljski nož izručili svoju nevinu i bespomoćnu braću!

I onda, tko je taj koji će poslije svega toga povjerovati u njihovu fatamorganu o našoj pobjedi i putu u blagostanje. Zaista, samo bijednici i izrodi roda hrvatskoga kojima život hrvatskog čovjeka i njegova krvlju natopljena sveta gruda vrijedi koliko i neka reklama na TV-u u vrijeme kada je trebala ići istinita emisija o stradanju hrvatskog naroda i mjerama koje treba poduzeti u cilju što bolje i temeljitije obrane i oslobođenja, obnove i razvitka domovine Hrvatske.

Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu!

Jer, sjetimo se riječi Oca domovine:

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja.

I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.

Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.

Zato, trgnimo se i razmišljajmo svojom glavom izliječenom od bolesti i razorenosti hrvatske nacionalne misli i ispravnih nacionalnih htijenja. Pred sobom, svojom savješću, svojim narodom, izrecimo ono što jest (Da, zaista, zgriješiti šutnjom kada bi smo trebali govoriti čini nas: KUKAVICAMA!), ono što je istina, a odbacimo s prezirom laž kao istinu. Hrvatska je na meti svakovrsnih zlotvora zbog svoje vrijednosti, svog bogatstva, svog položaja i svog radišnog stanovništva. Prema tomu moramo se boriti i obraniti od svih nasrtaja na naše i biti uistinu svoj na svome. Da bi smo to i uspjeli mora nam svima biti jasno što je naše i da nema ničeg svetijeg od obrane svoje braće i sebe sama, svojih svetih ognjišta, svoje Domovine. U tom cilju moramo biti složni kao jedan i činiti sve, bezuvjetno sve, da budemo snažni i učinkoviti u svakom smislu e da bi i mogli obraniti sve svoje. Sve ljudske i materijalne potencijale moramo staviti u funkciju svakovrsne obrane i razvoja. Razvoj obranbenog, vojnog sustava je pri tom jedna od prioritetnih zadaća uz jačanje borbenog i zatomljenog hrvatskog duha solidarnosti i jedinstva. Samo tako ujedinjeni u jedinstvu istinskog hrvatskog nacionalnog duha, hrvatske nacionalne misli i svijesti, imati ćemo za cilj i istinske hrvatske nacionalne interese koji će kao takvi zaista biti u interesu cijelog naroda i cijele domovine Hrvatske.

Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda.

Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?!

Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju.

Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.

Učiteljica takvog života zove se PRAVAŠTVO. S pravaštvom HRVATSKA NACIONALNA MISAO sjaji punim sjajem kao jasna i vječna zvijezda vodilja hrvatskog naroda i domovine kroz sve bure i oluje ka sreći, slobodi i blagostanju.

Naš Otac domovine dr. Ante Starčević nam je tu svu nauku našeg uspjeha sveo na dva gesla: BOG I HRVATI! i HRVATSKA HRVATOM!

A imajući u vidu i dopunu dr. Ante Pavelića: ZA DOM SPREMNI! - to imamo svu mudrost potrebnu za ozdravljenje hrvatske nacionalne misli, svijesti i oživotvorenje svog višestoljetnog sna! Imamo PRAVO I OBVEZU! Držimo se toga kao jedan i uspjet ćemo. Jer samo tako uskrsnut će slobodna i cjelovita nezavisna država Hrvatska na dobrobit nas i svih njenih žitelja, sadašnjih i budućih pokoljenja! Krenimo tim svetim putom ka svojoj slobodi i sreći prisjećajući se misli Oca domovine koji kaza:

Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.

Ante Matić


Vlada se ne drži ni one "nikad nedjeljom", kamo li one "zakon je zakon"

Zbilja su tu više ništa ne da učiniti. Naime glede te „tenkovske“ ćirilice u Vukovaru i to isključivo stoga što se Vlada i njezin predsjednik čvrsto drže Ustava, zakona, uredbi, pravilnika..., nisu u „sukobu“ interesa, priručnik iz političke, naročito demokratske, kulture im je stalno pri ruci. Toliko su načelni pa će zbog načela i zakona „poginuti“. Provest će zakon i po mraku, i u sveto nedjeljno jutro će prikucavati te dvopismene ploče, makar djelatnici, uključivo specijalci za to primali pedeset posto više dnevnice, pa to dodatno koštalo.

Kukurika „nese“ lex specialise k'o koke nesilice jaja

Ma dajte, oni se to s nama samo šale ne govoreći istinu što se u običnom životu kaže: „lažu“. A u politici laž ima bezbroj inačica i još više definicija. „Običan“ ju puk teško zamjećuje, a još češće „popuši“ kao istinu (vidi pod natuknicom „Mesić“, primjerice). Kad su došli na vlast nisu se ovi držali one „zakon je zakon“ već su ustvrdili kako „zakoni nisu Sveto pismo“, što ima barem dva značenja. Prvo je da ih se ne treba „držati k'o pijan plota“, a drugo je fleksibilnije: Ne valja zakon, ne može se kroz njega nešto, a ponajčešće nekoga progurati - mijenjaj ga.

Nisu kukurikavci stigli ni zagrijati klupe u Sabornici, kamo li jajca, a već su na prvoj sjednici ispilili lex Komadina zakon samo za jednoga čovjeka kojega su ubrzo otjerali. Ni zakon mu nije pomogao. Poslije se sličnih lexova Kukurika naizdavala: lex Radman, znan i kao lex HRT, lex Perković, lex intendant HNK (ime zasad nepoznato), lex savjetnici, a nabušilo se još rupa u mnogim zakonima, uredbama, pravilnicima..., kako bi kroz njih masovno prošli „kadrovi“. Bio je tu i lex specialis za dnevne novine 24 sata, ali ga ukinuo Ustavni sud. Lex PDV se mijenja skoro dnevno, ujutro jedna, uvečer druga stopa, za „gablec“ „pedeveirana“ jedna skupina proizvoda, uz popodnevni čaj druga... Mirovinski zakon će se mijenjati ekspresno, po tzv. „hitnom postupku“, a za neke će vrijediti do smrti. Express lexova ispecialisa je Kukurika snijela više nego koke nesilice u nekom peradarniku jaja.

„Zakon je zakon“ u slučaju lex Perković

Ili ovako: ne će se poštovati potpisano s 27 država članica EU-a, ratificirano u njihovim parlamentima i potvrđeno na hrvatskom referendumu, dakle nešto i više od zakona, već će se tri dana prije pristupanja Euniji promijeniti obveze iz EUN-a. Zatim, ne će odustati od tog udbalexa ni pod koju cijenu, naročito spornoga datuma. Eto ni bivša šefica britanskog MI 5, špijuna, ma kakav on bio i iz kojega sustava potekao, nikada i ni pod koju cijenu ne bi izručila stranoj državi. (Zanimljiva tema o kojoj drugom zgodom.) No, izmijeni se taj zakon ubrzo. Samo se o nekom gradskom statutu ne može ni razgovarati već više od deset mjeseci i to u gradu gdje se ćirilica upotrebljava od tzv. mirne reintegracije, gdje djeluju segregacijski „ćirilićni“ vrtići i škole, pa doznah i srednja tehnička srpska, dakle i ćirilićna škola. Na sudovima se koristi ćirilica, osobne istaznice tko želi su na ćirilici... Zar to nije maksimalna manjinska i ćirilićna sloboda?

„Zakonsko“ poništavanje referenduma o definiciji braka

Ako se tko još sjeća, jer „ukrevećeni“, preciznije mediji ugniježđeni u gnijezdu Kukurike o tome šute. Inicijativa „U ime obitelji“ prikupila je odavno 750.000 (slovima sedamsto i pedeset tisuća) potpisa za referendum o definiciji braka. Od tada je prošlo skoro pet mjeseci, a od referenduma kojega nalažu i Ustav i zakon, a „Ustav je Ustav“, a „zakon je zakon“, još uvijek ništa. SDP-ova vlast oteže, kalkulira i na svaki način želi poništiti demokratski izraženu volju, možda i dva milijuna građana, računajući članove obitelji i prijatelje potpisnika.

Dakle, nit je za vladajuće „Ustav ustav“, a kamo li bi „zakon bio zakon“. Ovdje sedamsto i pedeset tisuća građana s imenom, prezimenom i potpisom Vlada potpuno ignorira i nastoji izigrati, a tamo u Vukovaru izražava veliku brigu i čvrsto se drži zakona koji se tiče tek desetak tisuća građana, uključivo i maloljetne i to samo u vezi nekakvih možda dvadesetak dvopismenih ploča na zgradama i ulicama. Potpuno sada ignorira i činjenicu da je Gradsko vijeće Vukovara, skoro jednoglasno, uključivo dakle i kukurikavce, a SSDS je bio tek suzdržan, pokrenulo proces preispitivanja gradskog statuta i time pokrenulo dijalog na lokalnoj razini. Ne odaziva se ni Josipovićevu pozivu na dijalog, već prikucava „pločice“ po mraku i nedjeljom.

Raskupusavanje Ustava

No, ima još toga „ustavno-zakonskoga fundametalizma“ kojega prakticira aktualna vlast. Recimo Ustav. Ma kakav Ustav, taj se već mijenjao unazad po prijedlogu SDP-a i Ive Josipovića i „opet će, ako bude sreće“. Neki dan je Ivo Josipović objasnio kako te promjene Ustava unazad glede ratno-prijetvorbeno-privatizacijskog profiterstva nisu ni mišljene tako da bi odgovarali svi, već samo neki. Dakle, ne vrijedi „zakon je zakon“ za sve, već samo za neke! Ali za takvu „akrobaciju“ potpuno je nepotrebna promjena zakona, kamo li Ustava. Dostatno je da si na vlasti. Samo „u'apsiš“, ne trebaš ni suditi, samo presuditi.

Ustav se pritom mijenjao ne trgovački, na razini neke razvijene civilizacije koja je bila već izmislila novac, već običnom trampom. „Mi vama (SDP) glasove za promjenu Ustava RH, kojega je, usput tražila „Europa“, a vi nama nekoliko zastupničkih „glava“ iz „dijaspore“ (HDZ) i slično. Pa se sad ne bi mogao mijenjati neki statut ili, ne daj Bože, Ustavni zakon? Planira se, opet(!), mijenjati Ustav unazad, zbog udbalexa, fol političkih i inih okrutnih ubojstava, koja su tek naknadno dodana. Opet se nadaje trgovina. HDSSB za nekoliko glasova za promjenu traži nekakve, barem statističke, regije. Lesarovci bi se prodali za neku blažu varijantu referenduma, manji broj potrebnih potpisa. Tko zna što će tražiti 8 (slovima: osam) manjinskih zastupnika, od kojih je većina ušla u Hrvatski sabor s manje od tisuću glasova, a osam glasova je i ohoho. Posebna je tajna što će si ovaj put željeti „utrampiti“ Pupovčevi Srbi. I možda još o najvećoj principijelnosti poznatom Planu 21.

HDZ će prodati svoju kožu vjerojatno nešto skuplje, ali je pitanje je li pametnije i hrvatski svrsishodnije. HNS, a taj će se svakako znati prodati, mislim, ustavno si utrampiti veliki dobitak. Ustav RH će se mijenjati usuprot stajalištima ustavno-pravnih stručnjaka kako su te promjene nepotrebne. Ponavljam, Ustav se dakle može mijenjati skoro svaki dan, tamo neki statut, pa i Ustavni zakon o pravima manjina - ne može. Ali mijenjao se kad i Ustav RH 2010. o čemu sada svi šute. Vlada ne želi ni razgovarati evo već deset mjeseci ni o tome kako primijeniti zakon, a u njemu je čak i uputstvo za to (čl. 8.).

Kalkulantska i antidržavna Vladina igra s pločama

No, hajdemo vidjeti kako se ove „zakon je zakon“ Kukurika „pridržavala“ u slučaju „ploče“. Na vlast je zasjela u prosincu 2011., a ploče je demonstrativno po mraku nabila tek u rujnu 2013., skoro dvije godine kasnije. Zašto je toliko čekala i naziva li se i to skoro dvogodišnje razdoblje kad nije lijepila ploče po Vukovaru također „zakon je zakon“ ili se faktički radi o dvogodišnjem bezakonju u kojem je vrijedilo „nije svaki zakon zakon“. Mogla je ploče prikucati davno 2012., zatim početkom 2013., ali nije stoga što je sebično politički kalkulirala sa zakonom, poradi regionalnih i lokalnih izbora. U travnju je u Zagrebu bio prosvjedni skup protiv primjene dvopismenih ploča na kojemu je bilo sedamdesetak tisuća prosvjednika, pa je demonstrativno, odmah poslije njega mogla provesti zakon, ali nije jer izbori su bili u svibnju. Nakon skupa nije razgovarala s vukovarskim Stožerom, pa ni s drugim braniteljskim udrugama koje su se solidarizirale s Vukovarcima. Čekala je čak do rujna i tek tada postavila ploče. Za početak po mraku. Tko takvo što radi po mraku, mračne su mu namjere.

Udbalex "pokriven" dvopismenim pločicama

Uvjeren sam kako bi još pričekala da nije upala u blato udbalexa, poznatijega kao lex Perković. Kako iz problema van, pa tako da na neka vukovarska pročelja „zakuješ“ „bratstvo-jedinstvo“ i o tome kako ga netko ne poštuje, znajući da ga ne će poštovati, jer to uporno devet mjeseci govori, tužiš svoje građane. Više nema Beograda, al' ima Bruxellesa. E, pa to još nisam vidio, naime da bi neka „ovdašnja“ Vlada tužila svoje podanike zbog bilo kojega, a naročito tako minornoga problema kao što su te vukovarske ploče. Naravno da je tako problem namjerno i internacionalizirala, bez ikakve potrebe, osim čiste gole vlasti. Tužakajući Vukovarce Bruxellesu ona ih je tužila - zamislite i Beogradu. Sada i Srbi iz Srbije, naročito tamošnja šovinistička vlast, ali i ostali imaju „problem“ sa ćirilicom u Hrvatskoj. Neinformirana Europa pritom nema pojma kako je pravi ćirilićni problem u Srbiji, ćirilicu tamo koriste manje i od dvadeset posto. Ona je u Srbiji izgleda obvezna jedino za djecu tamošnjih Hrvata. Najparadoksalnije, bogme i najbedastije, je to što se i tamošnji i ovdašnji Srbi, političari i „genijalci“, za ćirilicu bore skoro sto posto - na latinici. Odnosi se to i na Pupovčeve „Novosti“, novine financirane od hrvatskih poreznih obveznika, inače po tonu i sadržaju iste kao i srbijanski mediji za Miloševića, ustvari još od početka osamdesetih, oni su mu značajno pomogli da dođe na vlast.

J. L.: vukovarski branitelji su "balvanaši", HDZ "stranka opasnih namjera"

Ali ne trube samo SNV-ove Novosti u promiloševićevsku trublju, trube i mnogi mediji iz Hrvatske, a po mojem „ukusu“, na dnu gadljivosti, najviše se zaderala Jelena Lovrić u Jutarnjem 14. listopada u komentaru: „Antićirilićka pobuna kao hrvatsko izdanje krajiške 'balvan revolucije'“. Lovrićka se baš nešto rapojasala i okrpila vukovarske branitelje najvećom šovinističkom pogrdom do sada: da su „balvanaši“! Veće uvrjede za njih sigurno ne može biti. I pored te žestoke uvrjede, malo se za-jela Jela. „Balvani“ su, na žalost, na strani vlasti, ona željeznim „balvanima“ kao što svi vide priječi prilaz državnim fasadama, a „balvane“ čuva - policija. Ta zar balvane oko Knina 1990. također nije čuvala milicija i Mile Martić osobno?! Nije li se bidna Lovrićka ustvari opalila bumerangom, a usput i „pohvalila“ Milanovićevu Vladu kako „čuva balvane“? Tako to mora i biti, jer kad si ugniježđen u vlasti slabo vidiš što se doista događa vani.

Vraća se ona u JL-u u devedesetu još opakije i još znakovitije. „HDZ se… ponov(n)o potvrđuje kao stranka opasnih namjera“ - tvrdi u istom komentaru. Ima u tekstu još fundamentalističkih antihrvatskih bisera, no valjda će ih se još netko dohvatiti. Meni nedostaje samo jedan: Lovrićkin poziv srpskoj armiji, vojsci, kako li se zove, da riješi pitanje „ploča“ i pomete „hrvatsko izdanje 'balvan revolucije'“, kad ju već JNA nije poslušala 1991. i dokrajčila Hrvatsku.

Nakon ovoga kratkog iskoraka u „ugniježđene“ medije, doslovno u novce, stotine milijuna kuna, vraćamo se Kukuriki i njezinoj najvećoj „principijelnosti“, poznatom Planu 21. On se ne ostvaruje, a u mnogim točkama ide u potpuno suprotnom smjeru, no to je općepoznato. Kako bi se mogao i ostvariti kad se SDP, kao najjači partner, u cijelosti odrekao socijaldemokracije. U „bazi“ dere najrigidniji kapitalizam, a u „nadgradnji“, politici, kulturi, medijima…, provodi neoboljševizam. SDP-om se naziva, a provodi „teoriju i naročito praksu“ dva smrtna neprijatelja socijaldemokracije, krupnog kapitala i boljševika. Plan 21 bio je samo obična varka, preciznije, taktika u osvajanju vlasti. „Mašinu“ su osvojili pa sad „mašinaju“ po društvu i državi. Toliko o navodnom „zakonskom fundamentalizmu“ čiji je pobornik Vlada.

Ploče prikucane, al' ode HPB, CO, šume, vode, zemlja, zrak, autoceste…

Dok se Vlada igra s pločicama, udbalexom i sličnim sitnicama, dotle odlazi HPB, Croatia osiguranje, prodat će se autoceste i to sve izgleda još i budzašto na „jesenskoj rasprodaji“. Najavljena je i prodaja Croatia Airlinesa, lukâ, spremaju se HEP, šume, vode, zemlja, zrak… Primjer Croatia Airlinesa. Ne sjećam se da je svih ovih dvadesetak godina ta kompanija imala ikakvih problema sa zrakoplovima, a zadnjih desetak dana svaki dan je barem jedan u „problemu“, ponekad i dva. Vrlo čudno, a ja to vidim ovako: najavljena je privatizacija CA pa „neznan netko“ uporno i sustavno radi na rušenju njegove cijene. Je li Vlada možda tamo poslala kakve „specijalce“ ili barem specijaliste da bi ustanovila što se ustvari događa, jer problem je uočljiv i „iz aviona“, a bogme i sa zemlje. Nema vremena, ona se brine o pločicama, kako ipak iza plota provesti udbalex, možda promjenom Ustava, možda ipak nešto „zastari“. No, ove objektivno sitnice su u međuvremenu prerasle svoj značaj i sve više se sele u svijet političkih simbola, pripomoći će i mnoge „vite jele“ i ptice na njima, a u tom svijetu Vrag nikada ne spava, vatrica vječno tinja, pa ako je Vlada RH baš to željela postići, samo što nije u potpunosti uspjela.

Mato Dretvić Filakov


Ćirilometodica

Solunska braća Ćiril i Metoda, kao i njihovi učenici, bili su bizantski kulturno-politički misionari (9.st.), koje je Rim pokušavao pridobiti na svoju stranu. Njihovo misionarenje, po nalogu cara iz Carigrada, od Grčke do Moravske, poklapa se i s čuvenim raskolom carigradskog patrijarha Focija, prvim velikim crkvenim sukobom između Rima (pape) i Carigrada (patrijarha). Javni zadatak Ćirila i Metoda bio je opismenjavanje ondašnjih stanovnika Balkana i, donekle, srednje Evrope, a tajni povratak bizantske vlasti, ili barem političkog utjecaja na te nekadašnje rimske provincije. Sredstvo njihovog političkog djelovanja bilo je i pismo ćirilica, koje su načinili preinačavanjem, nespretnijeg, starog hrvatskog pisma glagoljice.

Od svog postanka ćirilica je, na neki način, okupatorsko pismo za Balkan i Hrvatsku, kao i današnja srpska, Vukova ćirilica za sve Hrvate. Ćirilometodski panslavizam za Hrvate je bio jednako opasan kao i današnji globalizam. Slaveniziranje, unifikacija, proglašavanje istim donekle sličnih nacionalnih identiteta, pokazalo se u prošlosti štetnim, čak i zločinom. Riječ slaven, slavo, opća je imenica a ne ime; slavi su oni koji se u govoru donekle razume, kao što se djelomično razume i razne vrste germana ili romana. Bizantski politički misionari pokušali su panslavenizirati slave prvenstveno radi interesa Bizanta. Što god tko radi, radi zbog nečega i nekoga. Zbog toga je Rim ( tadašnja papina država) istovremeno odobravao i sumnjičio aktivnosti Ćirila i Metoda, a prema tvrdnjama nekih povjesničara pomogao im je i oko preseljenja s ovoga na onaj svijet. Vidjet ćemo kad na nas dođe red je li to istina. To mi danas živući ne znamo, ali znamo da je isti cilj ćirilice bio onda kao i danas, da iz uporabe potisne ne samo glagoljicu nego i latinicu – da nama Hrvatima nametne političke i ekonomske interese, koje smo mi odbacili skidanjem s kraljevskog trona, na Livanjskom polju, probizantski orjentiranog našeg kralja Zdeslava 879. godine.

Znači, tko god hoće saznati istinu o ćirilici, saznat će da ćirilica nikad nije bila hrvatsko pismo, ali je bosančica, ćirilica na hrvatski način, kojom su u srednjem vijeku pisali neki obrazovaniji Hrvati. Zato je Hrvatski sabor, koji nije državni, donoseći tzv. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, 13. 12. 2002. (predsjednik Sabora bio je Zlatko Tomčić), postupio u interesu ćirilometodice a ne u interesu hrvatskog naroda. Nažalost, takav nedržavni Sabor donio je mnoge zakone za koje ti sabornici tvrde da obvezuju hrvatske državljane. Zaboravljaju naši vrli sabornici da bi se zakon, pravo, trebalo temeljiti na pravdi da bi ga građani poštivali. A spomenuti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je i imenom i sadržajem prepun nepravdi prema većinskom hrvatskom narodu. Koja je to i čija pravda da se u svakom naselju u Hrvatskoj, gdje živi trećina Srba, na državnim zgradama piše naziv onoga što je u zgradi i srpskom ćirilicom, onom ćirilicom koja nas je skoro sto godina, posredno, klala,ubijala, palila, rušila, otimala nam sve što je naše. Zar po članku 12. Ustava RH u Hrvatskoj nije u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo? Nigdje u Ustavu ne piše da tamo gdje živi trećina Srba, ili Talijana, mora pisati na sjedištu državnih tijela njihovim jezikom i pismom, nego da se tako može pisati pod uvjetima propisanim Zakonom. Prema tvrdnjama srpskih medija 99% Srba iz Hrvatske se svojevremeno izjasnilo da bi oteli dio hrvatskog teritorija i pripojili Srbiji. Jesu li zbog toga dobili ovoliko povlastica po Zakonu o nacionalni manjinama od tobože hrvatskih Vlada? Niti smo svi jednaki, ni ravnopravni mi hrvatski državljani; različiti smo i različita su prava i obveze onih koji su obnavljali, gradili i grade Hrvatsku od onih koji su je rušili, raskopavali i raskopavaju. Zbog toga je zločin izvršavanje ovakvih prosrpskih zakonskih propisa, a nije zločin npr. sprečavanje postavljanja ćirilice u Vukovaru. Stavljanje ćiriličnih ploča bilo gdje po Vukovaru vršenje je nužde po grobovima onih koji su poginuli da Vukovar i dalje bude hrvatski. Donošenje i provođenje nepravednih prosrpskih propisa jugočetnička je, rankovićevska, politika u hrvatskoj policijskoj odori – čisti bizantizam. To je čak i neka vrst unutarnje, izvana dirigirane, agresije po sva tri srpska memoranduma; kako po onom iz 1844. tako i po onima iz 1986. i 2011. Prva dva su bila poluilegalna, a ovaj treći donijela je Vlada Srbije na sjednici od 21. 01. 2011.pod dugim naslovom, koji ovako počima: Strategija…

Srbi prečani imaju i svoj vlastiti memorandum, koji je, nakon što je rađen u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu, objavljen u kolovozu 2008. pod imenom Studija o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj. Ta Studija ne govori ni o kakvoj Ustavom zajamčenoj kulturnoj autonomiji manjinama u Hrvatskoj, nego o nekoj srpskoj neteritorijalnoj autonomiji i manjinskoj samoupravi utemeljenoj, kako Srbi kažu, na Pismu namjere i Odluci hrvatske Vlade, te na famoznom Erdutskom sporazumu. Sva tri akta nastali su od 1995. do 1997., u vrijeme tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Povlaštena prava u odnosu na ostale manjine (21), kao i u odnosu na većinski hrvatski narod, Srbi u spomenutoj Studiji traže jer se boje asimilacije u gradovima i getoizacije po hrvatskim selima. Dobar je strah kome ga je Bog dao, ali Srbima koji žive među Hrvatima takav strah je lažan. Ni jedna nacionalna manjina u Evropi, uvjeren sam, nema prava kakva imaju Srbi u Hrvatskoj. I onda, njihov slabunjavi i sladunjavi vožd, četničić Pupavac, neku večer reče pred televizijskim kamerama u Vukovaru da se predsjednik RH i najveće hrvatske stranke igraju vatrom. I da nijedan od njih, ni Josipović ni Karamarko, na tu ozbiljnu prijetnju nije ozbiljno reagirao. Zašto ga rankovićevci, povjerljivi policajci ministra Ranka Ostojića, nisu pozvali barem na informativni razgovor na način na koji su to nekada rankovićevci radili? Osim na hrvatskom kukavičluku, Pupavčeva hrabrost je utemeljena i na dva Sporazuma koje je Pupavac sklopio sa zlotvorom Sanaderom 2003. i 2008. A možda je hrabar i od toga što misli da je sada vrijeme za teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj. Kad je u Baranji 1997. osnivao Srpsko narodno vijeće, izjavio je da još nije vrijeme za srpsku teritorijalnu autonomiju. Ni tada mu se nije ništa dogodilo, kao ni kad je izjavio, za vrijeme rata, da su Hrvati preveli na katoličanstvo ni manje ni više nego 11 tisuća malih Srba. Do kada ćemo više trpiti laži i klevete ovog zločinca, dragi moji Hrvati? Pupavac zna, i od toga je drzak prema hrvatskoj vlast, da je preko spomenutih Sporazuma s hrvatskim jugoslavenima postigao da Srba ima više u hrvatskoj državnoj upravi , sudovima, policiji, vojsci, obrazovanju, kulturi… nego ih je ikada bilo otkad su ih Turci kao Vlahe u Hrvatsku doselili.

Zbog svega navedenog treba ultimativno zatražiti od ove jugočetničke vlasti u Hrvata da se ukine službena uporaba srpske ćirilice u Hrvatskoj svugdje, od mjesne zajednice do Sabora. Treba propisati da ćirilični natpisi mogu biti samo na onim zgradama u kojima se okupljaju raznovrsne srpske organizacije, ali u Vukovaru i Udbini i još nekim (nabrojati ih poimenično) hrvatskim mjestima ni na tim objektima. Također bi trebalo, usput, poništiti odredbe Statuta Istarske županije, koje propisuju dvojezičnost, hrvatske i talijanske natpise, u cijeloj Istri. Ma takvo nešto ne bi nam ni četnici propisali.

Kad će već jednom shvatiti razni jugoslaveni, udbaši, kosovci, masoni, poltroni… da Hrvatska nije communis omnium, zajedničko dobro onih koji je čuvaju i vole i onih koji je mrze ili ne vole? Nakon 12 stoljeća ćiriličnih nasrtaja na hrvatstvo, Hrvate i Hrvatsku, molim sve izgubljene hrvatske ovce da prestanu nametati hrvatskom narodu tuđinske, okupatorske jezike i pisma, i da se vrate svemu što nam je čuvalo identitet stoljećima, pa tako i glagoljici (popovi glagoljaši), latinici (premda nije naša), a i bosančici. Budimo svoji na svome, a ne žrtve sukoba, nekad doslovna a nekad metaforično, između Rima i Carigrada, Istambula. Oslobodimo se napokon, Hrvati dragi, oslobodimo sve hrvatske zemlje od onih koji nam ih žele oteti pismom, jezikom, kulturnom revolucijom, globalizmom ili vojskom. Oslobodimo se i veleumlja naših muta, sluta, tuta, varalica i izdajica: Karamarka, Josipovića, Sanadera, Kosorice, Šeksa, Milanovića, Pusićke… Spasi nas Bože od njihove zabrinutosti za Hrvatsku! Tražimo od njih i cijele vlasti u Hrvata da hitno zabrane protuzakonito djelovanje paralelne srpske vlasti u istočnoj Slavoniji, pod imenom Zajedničko vijeće općina. Tom fantomu, čijem su osnivanju kumovali Ivica Kostović, Hrvoje Šarinić i Zlatko Mateša, mandat je istekao krajem 1997., ali on i danas postoji i djeluje uz pomoć budžeta države Hrvatske.

Prijatelji Hrvatske, kao Boga vas molim, udružimo se mi koji smo bili zajedno 1990. da bi zaštitili sebe, svoju djecu i unučad od stranih i domaćih koljača prava, pravde i istine! Pomozi nam svemoćni Bože!

Marko Matić


Protuhrvatski ustanak u srpnju 1941.

Općenito, držim da nitko ne može jednako dobro poznavati cjelokupnu hrvatsku povijest, jer ljudski život nije toliko dug da bi se mogla pregledati potrebna količina arhivskoga gradiva i relevantnih izvora za svako razdoblje povijesti. Zato se „divim“ pojedinim „uglednim“ publicistima, a zapravo komesarima, koji su često u medijima u Hrvatskoj kao „nezamjenjivi autoriteti za sve“ – od stoljeća sedmog do danas, iako o pojedinim razdobljima povijesti znaju samo podatke koje su pročitali ili čuli u medijima.

U javnim nastupima uglavnom govorim o 1990-ima, jer je to razdoblje čijim se istraživanjem zadnjih 10-ak godina intenzivno bavim. To ne znači da o ostalim razdobljima hrvatske povijesti ne bih imao što reći, no držim primjerenijim da o, primjerice Drugom svjetskom ratu, govore kolege koji se time bave dugi niz godina i bolje od mene poznaju izvore i historiografiju o tom razdoblju. Općenito, držim da nitko ne može jednako dobro poznavati cjelokupnu hrvatsku povijest, jer ljudski život nije toliko dug da bi se mogla pregledati potrebna količina arhivskoga gradiva i relevantnih izvora za svako razdoblje povijesti. Zato se „divim“ pojedinim „uglednim“ publicistima, a zapravo komesarima, koji su često u medijima u Hrvatskoj kao „nezamjenjivi autoriteti za sve“ – od stoljeća sedmog do danas, iako o pojedinim razdobljima povijesti znaju samo podatke koje su pročitali ili čuli u medijima. Takvima je „konačna istina“ samo ono što je prihvatljivo njihovom svjetonazoru, bez obzira na činjenice. Njima povijesni izvori ništa ne znače.

Među njima su i „pravednici“ koji govore o „antifašističkom ustanku“ 27. srpnja 1941., a pritom prešućuju zločine nad Hrvatima, odnosno njegov protuhrvatski karakter. Upravo zbog upornog i besramnog ignoriranja zločina nad Hrvatima u srpnju i kolovozu 1941. godine, donosim jedan dokument iz toga razdoblja - „Izvješće od 20. kolovoza 1941. o pokolju nad Hrvatima na području između Bihaća i Bosanskoga Petrovca – Krnjeuša i ostala sela“. Iako to razdoblje ne istražujem intenzivno niti se izravno bavim problematikom Drugog svjetskog rata, o tome sam nešto pročitao, ali i čuo od neposrednih sudionika, jer je riječ o događaju koji se sudbonosno odrazio na život dijela moje obitelji. I ovu kolumnu pišem pod dojmom razgovora s prognanim Hrvatima koje sam prije neki dan, na blagdan Sv. Ilije 20. srpnja 2013., susreo u Bosanskom Grahovu. Svi su podrijetlom iz toga kraja, (Špiranovići, Sarići, Kardumi, Bilanđije, Vulići, Čuline, Ćaćići itd.), a u drugoj polovici 1941. morali su napustiti svoje domove zato što su Hrvati i naseliti se diljem Hrvatske i svijeta. Razna prezimena, a ista sudbina, sličnja dojmljiva i tužna sjećanja, pred kojima čovjek ne može sakriti emocije...

Zapravo, ovu kolumnu dugujem mome didi Jozi Špiranoviću, rođenom u selu Luka kraj Grahova, kojeg su četnici 1941. prognali s njegove ćaćevine. Naravno, i baki Anki, rodom iz Promine, s kojom je dijelio sudbinu. Nakon Drugog svjetskog rata nisu se smjeli vratiti u Luku, skrasili su se u Slavoniji koja ih je primila raširenih ruku. Namučili su se da bi u Đakovu stekli veću količinu zemlje i sagradili svoju kuću (u „švapske“ kuće na tom području, iz kojih su protjerani „folksdojčeri“, nisu htjeli ući – jer „ti su ljudi još živi“). Ali, Gra'ovo, svoj komadić Bosne, dida nikad nije zaboravio, ni prežalio. Zemlju u Đakovu 1980-ih otele su mu tadašnje vlasti, potom je umro i baka je ostala sama u kući, a 1991. opet je počeo rat. Velikosrpska politika pokrenula je novi projekt, Đakovo se našlo na udaru srpskih granata, baki je opet prijetilo progonstvo. Rekoše da je 1941. godina koja se vraća... Moja mama imala je šest godina kad je njezina obitelj, zajedno s ostalim Hrvatima, morala pobjeći pred četnicima iz Potoka nedaleko od Drvara, gdje je dida radio na „Šipadovoj“ uskotračnoj pruzi. Dakle, nije bio pripadnik oružanih snaga NDH, a da su ga „ustanici“ uhvatili ubili bi ga kao i ostale Hrvate, koji su ubijeni iako nisu bili pripadnici oružanih formacija. Na vijest o dolasku naoružanih ustanika, poveo je obitelj u zbijeg. U žurbi je u kući ostavio nešto vrijedno i odlučio se vratiti po to. No, naišao je na „komšinicu“ Srpkinju, koja ga je upozorila da se ne vraća ako želi živjeti, jer su „na ledini kod kuće četnici“. Time mu je spasila život. Dakle, toga 27. srpnja 1941., koji je u bivšoj Jugoslaviji službeno postao Dan (antifašističkog) ustanka naroda BiH (i Hrvatske), Hrvati iz Potoka bježali su od četnika!

Jednako kao i Hrvati iz Drvara i okolice, iz Bosanskog Grahova i okolice (naselja Luka – odakle je moj dida, Korita, Ugarci, Obljaj i druga) te iz drugih naselja na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, istoga dana i nešto kasnije. Oni koji nisu pobjegli, bili su ubijeni („ustanici“ su u Drvaru ubili 300 Hrvata i nepoznat broj muslimana, a u Bosanskom Grahovu 62 Hrvata – među kojima je i obitelj lugara Stjepana i Anice Barać s najmanje šestero njihove djece, u rasponu od 18 godina, koliko je imala najstarija Marija do sedam mjeseci koliko su imale ubijene blizanke Nada i Vjera). Poznata je sudbina hodočasnika ubijenih kod Drvara na povratku s blagdana sv. Ane, zajedno s njihovim svećenikom Waldemarom Maximilianom Nestorom, kao i stanovnika Brotinje (28. srpnja ubijeni su svi zatečeni Hrvati, 37 članova obitelji Ivezić) te Hrvata iz naselja Boričevac u Lici i Vrtoče, Lastve, Zelinovca, Krnjeuše u BiH, koje su, zajedno sa ženama i djecom, početkom kolovoza 1941. „ustanici“ poubijali ili protjerali, a njihove kuće spalili (samo u Krnjeuši ubijeno je 130 Hrvata). O tome i drugim zločinima napisane su knjige i objavljeni dokumenti, no usprkos svemu navedenom, čak i činjenici da su „ustanici“ ili „gerilci“, kako su se još zvali, bili povezani s talijanskim fašistima, neki i dalje tvrde da je riječ isključivo o „antifašističkom“ ustanku, a pritom prešućuju hrvatske žrtve. Da mogu, zabranili bi i sjećanje na njih.

Masovna ubojstva Hrvata na graničnom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja su krajem srpnja i u kolovozu 1941. počinili srpski „ustanici“, protjerivanje Hrvata s toga područja i činjenica da se tamo nisu smjeli vratiti niti nakon 1945. (nekim naseljima čak su i groblja uništena, a vlasništvo nad zemljom koja im je oteta Hrvati ni do danas nisu uspjeli povratiti), pokazuju da je taj ustanak bio protuhrvatski, da je njegov cilj bio protjerivanje Hrvata s toga područja, odnosno stvaranje etnički čistoga, srpskoga područja. Izvori pokazuju da to nisu bili incidenti, niti „tek osveta za ustaške pokolje“, kako neki pokušavaju objasniti/opravdati zločine navodnih „antifašista“. Naravno da je ustanak logičan i često nužan odgovor pripadnika neke zajednice na teror koji trpe, pa se takvo objašnjenje - da je ustanak od 27. srpnja 1941. započeo zbog, odnosno protiv „ustaškog terora“, često navodi u historiografiji. No, pritom u obzir treba uzeti i događaje koji su prethodili uspostavi NDH (primjerice, ubojstva Hrvata), odnosno velikosrpsku politiku čiji su ciljevi određeni prije uspostave NDH (dakako, to ne opravdava zločine nad Srbima počinjene u vrijeme NDH). U svakom slučaju, bez obzira na razlog protuhrvatske psihoze i protuhrvatskog djelovanja Srba na spomenutom području, ne smije se prešutjeti činjenica da je spomenuti ustanak rezultirao terorom nad hrvatskim narodom, niti se za zločin može naći opravdanje, čak ni kad je počinitelj zločina „ratovao na pravoj strani“. To jednako vrijedi za sve ratove i sve „pobjednike“.

Neka se takvi „antifašisti“ napokon suoče s ljudima koji su kao djeca 27. srpnja 1941. protjerani iz svojih domova samo zato što su bili Hrvati. Neka dođu na misu u crkvu sv. Ilije na Obljaju kod Bosanskog Grahova na blagdan sv. Ilije i neka ljudima koji sada žive diljem Hrvatske i svijeta, jer se na svoja ognjišta nisu smjeli vratiti nakon 1945., objasne da to nije bio ustanak protiv Hrvata. Neka objasne kako je moguće da u bivšoj Jugoslaviji, u republičkom popisu spomenika žrtvama iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, o čijem održavanju su trebale brinuti republičke ustanove (dakle, nešto kao registar spomenika od nacionalnog/republičkog značaja), nije naveden niti jedan spomenik ili ploča posvećena stradanju civila Hrvata u Drugom svjetskom ratu, koje su žrtve zločina četnika (ako su već svi „pobjednici“ morali biti bezgrešni i nevini, pa se nije smjelo govoriti o njihovim zločinima).

O stradanjima Hrvata u srpnju i kolovozu 1941. govore izvori i knjige („Hrvati Dinare: život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka“, Zbornik radova okruglog stola održanog u Bosanskom Grahovu, 20. srpnja 1999., ur. Slavko Golijat, Split 2000.; Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski, „Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: 1941.-1945.“, Zagreb 1999.; Zdravko Dizdar, „Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.“, Zagreb 2002.). Činjenice iz spomenutih knjiga i dokumenata na kojima su utemeljene treba ponavljati sve dok se u javnosti izbjegava govoriti o zločinima „ustanika“ nad Hrvatima i muslimanima u srpnju i kolovozu 1941. godine.

Ovdje ću navesti samo dio dokumenta, odnosno samo neke primjere ubojstava koje su počinili „ustanici“ nad Hrvatima početkom kolovoza 1941. (u dokumentu se poimenice navodi znatno veći broj žrtava). Navedeni primjeri jasno pokazuju je li cilj ustanka bio neutraliziranje oružanih snaga NDH ili istrebljenje Hrvata na tom području. „...U samim Vrtočama se 2. kolovoza (1941., op. a.) odigrala krvava borba u kojoj su katolički stanovnici mjesta Vrtoče bili gotovo svi poubijani. U Vrtočama je bilo 6 katoličkih kuća, sa po prilici 50 stanovnika. Za vjeran prikaz tih grozota može nam poslužiti najbolje slučaj uglednog trgovca i gostioničara Josipa Matijevića. U subotu 2. kolovoza poklana je cijela njegova obitelj od 9 članova dok su samom Matijeviću odrubili glavu i stavili je na kolac te nosili okolo, a truplo bacili u oganj. ...“

Potom se u dokumentu opisuje događaj u Krnjeuši od 9. kolovoza, također subota: „Četnici su u 9 sati sa svih strana upali u selo, koje ima 12 katoličkih kuća sa oko 80 žitelja (kasnije se navodi da su se u Krnjeušu sklonili Hrvati s okolnih područja – „svega oko 800 duša“), koje su sve od reda opustošene i popaljene, a žitelji, kako smo utvrdili, gotovo svi poubijani. (...) U isto vrijeme i pod istim okolnostima zapaljeno je oko 15 kuća malog katoličkog seoca Lastve (a prije toga zapaljeno je oko 20 kuća s ljudima u njima u selu Zelinovac, op. a.). (...) Tokom cijele subote i nedjelje četnici su hvatali ljude, žene i djecu. Neke su od njih i dalje ubijali, neke vodili (sa) sobom, a neke žive bacali u bunar zatim ih strijeljali i bunare natrpavali zemljom. (...) O broju poginulih i nastradalih nedvojbeno smo mogli utvrditi sljedeće:

(…) Općinskog načelnika Ivana Matijevića starog 45 godina, rezali su po licu, otkidali prste i t. d., da je čovjek u najstrašnijm mukama izdahnuo. Iz njegove kuće zlostavljani su i ubijeni: žena Marija 45 godina stara, sinovi: Karlo 20 godina star, Nikola 15 godina star i kćeri: Ana 18 godina, Mara 8 godina i Kata 6 godina stara. Najstrašnije od svih mučen je župnik Krešimir Barišić 33 godine star. Njega su četnici izvukli iz načelnikove kuće, noževima ga izrezali i izboli po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos, uši i izboli oči te ga zatim poluživa bacili u zapaljenu crkvu. (...) U kući porodice Nikole Balena ubijen je sam Nikola star oko 52 godine, sin mu Nikica star 18 godina, dok se za sudbinu još 4-ro djece, medju kojima je najstarija Ana 23 godina stara bolesna i slaboumna, ništa ne zna. (...)

U kući Jure i Franje Balena ubijena im je majka Marta stara 52 godine, sestra Marija stara 18 godina, žena Jurina Ivka stara 28 godina, sinovi Jure i Mile, prvi 6 a drugi 7 godina star, Jozo 5 godina star, a Ivan dijete od 7 mjeseci bačen (je) živ u goruću kuću. (...) U kući Ivana Balena (koji je sada u zarobljeništvu u Njemačkoj) živio je brat mu Dane i Toma, koji se sada nalazi u našoj vojsci. Iz te porodice ubijen je Dane Balen 27 godina star, žena mu Ruža 26 godina stara, sin Petar 4 godine star i sin Ilija dijete od 1 godine. Zatim su ubijene žena Ivanova Jeka stara 35 godina, kći Kata 13 godina, Milka 8 godina, Mara 5 godina i sin Drago 2 godine star. Isto tako ubijena je Tomina žena Anka stara 19 godina. (...) Iz zadruge Matijević ubijen je Jure 34 godine star, otac Jurin Ilija 50 godina, majka Ana 50 godina, žena Ruža 36 godina, sin Mile 16 godina, Dane 12 godina, kćer Mara 5 godina, Anka 4 godine i Manda 5 mjeseca stara. (...) Ilija Jurjević iz Lastvi općina Krnjeuša izjavljuje da su mu čentici bacili u bunar unuka Dragutina starog 1 godinu, a njega teško ranili u nogu, ali je ipak uspio pobjeći.“ (HDA, 1450. MF-D-2232, 320-330)

U hrvatskoj historiografiji i u javnosti raspravlja se o tome tko je organizirao ustanak 27. srpnja 1941. (komunisti ili lokalni velikosrpski nastrojeni pojedinci), te je li među „ustanicima“ ili „gerilcima“, kako su se zvali, bilo više partizana ili četnika, odnosno, je li ustanak bio antifašistički ili velikosrpski (znanstveni rad o tome, kao i o suradnji ustanika s talijanskim fašistima i ulozi pojedinih komunista Hrvata u podizanju ustanka, napisao je Mario Jareb, „Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine“, ČSP, br. 3, str. 751-771, 2011.). Da se ne bi previše zamarala tom dilemom, vlast u Srbiji odlučila je da su i partizani i četnici bili antifašisti, iako je poznato da se velikosrpska ideja, čiji su četnici zagovornici i sljedbenici, provodila, odnosno bolje rečeno, može provoditi samo fašističkim (nacističkim) metodama. No, s obzirom na to da je rezultat toga ustanka bio istrebljenje Hrvata iz djelova Dalmacije, Like i Bosne i Hercegovine, rasprava o tome je li on bio antifašistički ili ne, za Hrvate s toga područja i nije toliko važna, koliko činjenica da je taj ustanak bio protuhrvatski.

Naravno, za taj zločin nije odgovoran cijeli narod, nego njegovi ekstremni pripadnici koji su ga počinili. To pravilo vrijedi za sve narode i sve zločine. Uostalom, moga didu spasilo je upozorenje „komšinice“ – Srpkinje, kao što je nekim Hrvatima („katolicima“) u selu Luka, koji su se nakon spomenutog pokolja u srpnju vratili u selo, život spasio jedan Srbin („pravoslavni vjernik“) potajno ih upozorivši da se za Božić sprema veliki pokolj, pa neka bježe. Prema sjećanju moje bake, rekao im je: „Tko se od Hrvata ondje zatekne za Božić (1941.), neće ostati živ. Ni vaša mačka neće preživjeti.“ (Anto Orlovac, „Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo“, Bosansko Grahovo, 2013., str. 77) Svaki zločin treba osuditi, bez obzira na to što nas komesari uvjeravaju da svi zločini nisu isti, jer su neki počinjeni „u ime plemenite ideje“. Jednako tako, treba poštivati i sve žrtve, no toga civilizacijskog načela nisu se držale vlasti u bivšoj Jugoslaviji. O zločinima nad Hrvatima u srpnju i kolovozu 1941. nije se smjelo govoriti, a neki bi da je i danas tako. Žalosno je da i u suvremenoj hrvatskoj državi javnost o tome malo zna. Sukladno opredjeljenju da sve žrtve treba poštivati, u situaciji kad se većina hrvatske javnosti suočila s negativnim stranama svoje prošlosti i osudila nečasna djela nad pripadnicima srpskoga naroda, nema razloga da se u suvremenoj Hrvatskoj prešućuju srpski zločini nad Hrvatima, samo zato što su upakirani celofanom „antifašizma“, koji kao pokret protiv fašizma ima pozitivnu povijesnu ulogu. Stoga nitko razuman ne dovodi u pitanje antifašizam i njegove vrijednosti, no može li se antifašističkim nazvati ustanak kojim su istrebljeni Hrvati s pojedinog područja (znanstveni rad na tu temu napisao je Zlatko Begonja, „Ustanak u Srbu '41 nije antifašistički“, časopis Vojna povijest, br. 4, Zagreb 2011.). Kakve su to „antifašističke“ vrijednosti provodili ubojice djece, oni koji su Ivana Balena - bebu od sedam mjeseci – bacili živog u goruću kuću, a jednogodišnjeg Dragutina u bunar, koji su ubili petomjesečnu bebu Mandu Matijević, Iliju Balena (dijete staro jednu godinu), Dragu Matijevića (dijete staro dvije godine), Anku Matijević i Petra Balena (stare četiri godina), Maru Matijević, Maru Balen i Jozu Balena (stare pet godina), Katu Matijević i Juru Balena (stare šest godina), sedmogodišnjaka Milu Balena, osmogodišnjakinje Milku i Maru Matijević, 12-godišnjaka Danu Matijevića, 13-godišnjakinju Katu Matijević itd.? Zaslužuju li i ta djeca spomen i poštovanje kao ostale nevine žrtve iz ratova 1940-ih i 1990-ih na koje nas stalno podsjećaju pojedine nevladine udruge u Hrvatskoj?

S obzirom na postojeće izvore i utvrđene činjenice, nema razloga ni da se, bez obzira na drugačije pridjeve koji se javljaju u historiografiji i publicistici, ustanku od 27. srpnja 1941. negira protuhrvatski karakter. Događaje u kojima su Hrvati na pojedinim područjima istrebljeni (poubijani i protjerani), u kojima su njihove kuće zapaljene i u koje se više nisu smjeli vratiti, apsurdno je ne nazvati protuhrvatskim.

Ante Nazor


Gdje su nestali Hrvati iz bosanske Posavine?

Sjećate li se Hrvata iz bosanske Posavine? Ako ih se još netko sjeća, onda je iznimna nepoznanica ili enigma iz kojih razloga više nitko ne spominje ove časne, a u isto vrijeme i jadne ljude? Eto, početkom listopada prošla je još jedna obljetnica od okupacije ovog hrvatskog prostora u Bosni i Hercegovini. Naime, 6. listopada 1992. Srbi su, kao okupatori, preko mosta u Bosankom Brodu, ali i preko Save, protjerali u Hrvatsku i zadnje stanovnike bosanske Posavine. Zajedno s njima povukle su se i preostale hrvatske vojne postrojbe koje su do zadnjeg dana branile ovaj kraj.

Kako je i moja malenkost, kao pripadnik dragovoljačke 145. taktičke grupe "Jastrebovi", bila među onima koji su toga dana napustili BiH, u nadi da ćemo se na to okupirano područje relativno brzo vratiti, dobro se sjećam poglavito tih zadnjih dana, kad se od teške artiljerije, granata, tenkovske i ine paljbe "nebo sastavilo sa zemljom". Okupator je ubio veliki broj ljudi, a čak oko 200.000 ih poslao, kako su govorili "Tuđmanu"! Od tako velikog broja, do danas se u svoje domove nije vratilo ni deset posto. Tamo, prema svemu sudeći, nemaju ni što tražiti, jer tamo nema više ni "h" od hrvatska, tamo je sada tzv. Republika Srpska, u kojoj su Hrvati uistinu građani drugog reda.

Nu najgora od svega je hrvatska šutnja, odnosno marginaliziranje ovog problema. Tako ove godine nitko, ali baš nitko od medija (a o političarima da i ne govorimo) uopće nije spomenuo problem Hrvata iz bosanske Posavine, kao da se to nas ne tiče, pa neka od onog malog broja ljudi koji su tmo ostali Srbi rade što god hoće. Hrvatska ne čuje i ne želi čuti njihove jauke. Političari nam podmeću kao izniman problem nekakve ploče na ćirilici u Vukovaru i šire, pa se svi mi sada bavimo samo time.

To je dobro osmišljen potez. Nastoje nas još više razjediniti. Kažu da smo pravna država, i da se zakona svi moraju držati.

A što je onda s Hrvatima iz bosanske Posavine?
Imaju li ti ljudi ikakva prava, barem da se vrate u svoje domove?

Pojedini naši političari relativno često gostuju u Banja Luci kod svog kolege i prijatelja Dodika, pa što ga ne pitaju što se to događa s Hrvatima iz bosanske Posavine?
Zašto im se ne dozvoljava povratak?
Srpski nacionalista i šovinista Milorad Pupovac također se po tom pitanju ne javlja. A čim nekom Srbinu "padne kruška na glavu", eto ti njega i njegova "brata" Vojislava Stanimirovića kako sa svijećom u ruci kukaju na pragu njegove kuće. Tako nam je taj čovjek, onim svojim ledenim glasom, i očima koje se ne miču, nedavno u Vukovaru poručio da se "ne igramo vatrom"! Gdje je bio 1991. kad su njegovi "pomoz bog junci" to isto govorili, postavljali prepreke (balvane) preko cesta i ubijali nevine Hrvate? Što nije tako mrko i ozbiljno zaprijetio svom "drugom bratu" Dodiku, što mu nije rekao da se zakon treba poštivati?

Nakon što su srpsko-četničke horde prošle kroz Vukovar, u tome gradu ni jedna kuća (osim srpskih) nije ostala čitava. Slično se dogodilo, samo u iznimno većem opsegu u bosanskoj Posavini. I tamo su ti isti četnici uništili sve što je hrvatsko. U Vukovar se vratio relativno veliki broj Srba, a u bosansku Posavinu? Nu, ne zamjeramo mi samo raznim pupovcima što se javljaju, oni ipak štite one koji su bili na "drugoj strani", ali što je s našim, hrvatskim političarima, humanitarnim i inim udrugama? Čak se, kako rekosmo, ne javljaju ni na obljetnice okupacije! Kao da ih je sram, ili kao da Hrvati iz bosanske Posavine za njih više ne postoje.

Nijemci traže navodnog krvnika Perkovića, Udbaša, a Hrvatska ne traži ni žive ni mrtve Hrvate iz bosanske Posavine, a kamoli srpske zločince koji slobodno šeću, poput heroja, po Republici Srpskoj, gdje su ploče uglavnom sve na ćirilici, kao da tu Hrvata nikada ni bilo nije! I sad ponovno (12. listopada 2013.) čitamo jednu strašnu i uznemirujuću vijest s naslovom "Vlasti Grada Banja Luke po nalogu srušile kapiju na drevnom katoličkom groblju Crkvina" koja naravno nije naišla na nikakve komentare. Naime, na samu 21. obljetnicu okupacije bosanske Posavine, po zapovijedi Odjeljenja za inspekcijske poslove grada Banja Luke, te uz nazočnost članova inspekcije istog odjeljenja, izvršeno je rušenje dviju kapija na katoličkom groblju Crkvine u župi Barlovci kraj Banja Luke, čime je "groblje otvoreno za ispašu ovaca, goveda i konja".
O, gdje ste sada pupovci, gdje ste svi vi hrvatski političari koji nam često držite lekcije "kako se zakon treba poštovati"?

Za one koji ne znaju, lokalitet Crkvine je vrlo staro groblje na kojem je nakada bila crkva sv. Vida mučenika. Spominje se u još 18. stoljeću kao mjesto gdje se okupljaju vjernici koji štuju tog sveca. Tom mjestu papa Pio VI. dodijelio je 1775. povlasticu potpunog oprosta. Zanimljivo je da Uprava grada Banja Luke nije uvažila argumente crkvenih predstavnika, da, kako navode, nikada nije postojao službeni put kroz groblje, nego samo pristupna staza za sahranjivanje pokojnika i dolazak na liturgijska slavlja. Srbi nisu uvažili da je ovo groblje, baš kao i svako katoličko, uvijek bilo ograđeno, kako domaće ili divlje životinje ne bi unutra ulazile i pravile nered po grobovima ili oštetile kapelicu u kojoj se redovito slavi sveta misa. Kapije su se morale ukloniti u svega - tri dana! A kad već govorimo o grobljima, što je s onim srpskim "grobljem šajkača" koje je nelegalno podignuto nedaleko centra Vukovara? Ono je već davno trebalo biti premješteno, ali nije. Hrvati ga ne diraju, iako i za njega postoje, zar ne gospodine Milanoviću, nekakvi zakoni?

Pustimo ćirilične ploče, idemo sad malo razgovarati i o tome! Ako je zakon zakon, i ako zakon vrijedi za sve!?

Mladen Pavković


22. obljetnice pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada, povodom 22. obljetnice pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, u svetištu Sveta mati slobode na Jarunu - Zagreb služit će se misa zadušnica u 19,00 sati.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojim ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore četnika i JNA na Trpinjskoj cesti.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskome Novom groblju 16. listopada 1998 nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto '98 zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.


PISMO OCA MARKA FRANCIŠKOVIĆA DRUGARICI BIŠKO

Drugarica Anica Biško, dr med, spec. psihijatrije
ZATVORSKA BOLNICA
Svetošimunska cesta 107
10000 Z A G R E B
Fax: 01-23.83.900

Poštovana drugarice Biško,

ja sam Jure Francišković, otac Marka Franciškovića, Vašeg pacijenta u Zatvorskoj bolnici, Svetošimunska cesta, Zagreb kojeg Vi „liječite“/trujete „lijekom“ ZYPREXA - u prilogu Vam šaljem zanimljivosti o tom medikamentu što Vam je očito poznato jer Vi kao vrsna specijalistica psihijatrije pratite svjetsku stručnu i znanstvenu medicinsku literaturu.

Vi ste moga sina Marka u Zatvoru Remetinec psihijatrijski vještačili proglasivši ga paranoidnim shizofrenikom najvišeg stupnja neuračunljivosti i opasnim za Okolinu pa – citiram t.3. Vašeg Zaključka vještačenja:

„Uvažavajući aktualnu kliničku sliku i prirodu duševne bolesti postoji vjerojatnost da bi ispitanik mogao počiniti slično ili teže kazneno djelo. Predlaže se prisilno psihijatrijsko liječenje prema odredbama čl. 44. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama“.

Tragičnost Vas i Vaše dijagnoze je u tome što Vam.je tu dijagnozu diktirao drug Ranko Ostojić i Drugovi – o tome detaljno pišem u OTVORENOM PISMU drugu Ivi Josipoviću optužujući ga da se svojom „novom pravednošću“ koja je zapravo „stara komunistička pravednost obojena u crveno“ pa se zajedno sa svojim Drugovima (Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Ranko Ostojić, Željko Jovanović...) obračunava sa „neprijateljima“ te ih „uhićuje, izolira i likvidira“ – sada i moga sina Marka „obrađujete“... zašto to činite drugarice Biško? ...Drugarice Biško,Vi dobro znate da moj sin Marko nema paranoidnu shizofreniju i da nije opasan za Društvo/Okolinu (pa ga nije potrebno „izolirati ni likvidirati“)...drugarice Biško, zašto se stavljate u službu tako „rigidnog protunaravnog režima“? ...i ovime ste pripomogli da se „komunistički duh Drugova pusti iz boce“ i sada sve više „hara“ Hrvatskom!...

Ja imam osobnog iskustva sa Drugovima koji su me 70-tih godina prošloga stoljeća proganjali zbog moga „hrvatskog nacionalizma“ kojega sada „Sinovi i unuci“ Drugova mojih progonitelja povezuju sa Markovim „prijetnjama, terorizmom, kriminalom...“ a Vi ga proglašavate „ludim“....za ime Boga, što to i zašto činite?!...

Molim Vas pročitajte moj vapaj za slobodom moga sina Marka... ako želite poslati ću Vam mailom sva tri dijela o „Slučaju Marko“ koje sam već uputio na više adresa pa i u inozemstvo... dovoljno je da mi pošaljete Vaš mail... moj mail je longus@zg.t-com.hr .. ili želite i mene proglasiti shizofrenikom!,... izvolite, nudim Vam se i uzmite mene umjesto Marka!,... znam da Drugovi žele obojicu jer su nezasitni....pročitajte:

OTVORENO PISMO drugu Ivi Josipoviću...

- TZSM/“Teoriju zatvorenih svojstava materije“ u kojoj od najranije mladosti teorijski istražujem Svemir, Materiju, Energiju, Čovjeka i Boga i njihov suodnos u Božjoj čestici...tu nema ni Rasa..ni Nacija ..ni Religija...ni Bijelih, ni Žutih, ni Crnih...ni Hrvata, ni Srba, ni Slovenaca, ni Crnogoraca...samo Čovjek i Bog i njihov „susret“ u Božjoj čestici...čujem da ste Vjernica pa bi Vas to moglo zanimati, ali kakova ste Vi to Vjernica kada Čovjeka možete tako olako proglasiti „ludim“!.....i
- PJESMA DJECI koju je moj Marko u Vašoj Bolnici napisao svojoj malodobnoj Djeci...

Marko je otvoreno ali oštro i preoštro kritizirao politiku („lopovske, kriminalne, prevarantske, nesposobne, izdajničke...“) Vlade RH, kritizirao je primjenu GMO, rasprodaju državne imovine, izmjene zakona kojima će se štititi ubojice, „lopove na vješala a kriminalce u lance“...dakle sadržajno Marko je govorio Istinu ali način njegove borbe je neodmjeren i preoštar,... međutim Marko nikoga „nije stavio niti u lance niti na vješala“ a Drugovi ga uz Vašu pomoć, drugarice Biško, kažnjavaju zbog verbalnog delikta i politički progone –vraćamo se u Staljinovo doba i doba Golog otoka- a Vašom dijagnozom paranoidne shizofrenije predlažete prisilno psihijatrijsko liječenje (koje sada i provodite i Marka „liječite“/trujete lijekom ZYPREXA) a primjenom čl.44. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama omogućujete Drugovima da Marka nakon uhićenja doživotno izoliraju i da truli u ludnici...

Ja sam u medicini laik, ja samo znam kada me nešto boli ili ne boli tj. kada sam zdrav ili bolestan ...molim Vas očitujte se na ovaj napis o „lijeku“ ZYPREXA kojim Vi „liječite“/trujete moga sina Marka, recite mi o ovim nuspojavama o kojima članak izvještava...to me zanima, možda ćete me umiriti,...pa, drugarice Biško: Vi ste „trovačica“!

Aleluja!

Jure Francišković

Prilog: Warum wurde das Medikament Zyprexa vom Markt gezogen/Zašto je lijek ZYPREXA povučen sa tržišta

PS: Poštovana drugarice Biško, kao otac Marka, a u ime moje obitelji VAS MOLIM da povučete Vašu dijagnozu Marka i prestanite našeg sina Marka „liječiti“/trovati sa „lijekom“ ZYPREXA...


Glas Koncila

Zašto nisu dostupna imena osoba za izručenje?

Ovih se dana u hrvatskoj javnosti, medijima, političkim govorima, okruglim stolovima i drugdje često govori o hrvatskoj emigraciji, ubojstvu hrvatskih emigranata, doprinosu hrvatske emigracije samostalnosti hrvatske države, borbi hrvatskih emigranata za prava hrvatskoga naroda i slično. Da bi se što bolje razumjela ta problematika, ali i raskrinkao zlonamjeran i, u biti, još uvijek, mrziteljski odnos nekih istaknutih javnih osoba u Hrvatskoj prema osobama, koje su nastojale živjeti i čuvati svoj nacionalni identitet izvan domovine, zamolili smo za razgovor znanstvenika i stručnjaka za hrvatsko iseljeništvo dr. Marina Soptu.

Rođen je g. 1950. u Širokom Brijegu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1985. političke znanosti i povijest na York University u kanadskome Torontu, nakon čega predaje u torontskome Centennial Collegeu, istodobno studirajući na poslijediplomskome studiju Educational Administration University of Toronto. Doktorirao je g. 2012. na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, s temom: »Oblikovanje hrvatske zajednice u Kanadi u razdoblju od 1945. do 1995. godine«. Bio je državni tajnik zadužen za iseljeništvo u Ministarstvu obnove, razvoja i iseljeništva, od 1996. do 2012. suradnik je i direktor Hrvatskoga centra za strategijska istraživanja pri Institutu društvenih znanosti »Dr. Ivo Pilar« u Zagrebu, a radi i kao viši stručni suradnik u Centru za kulturu i informacije »Maksimir« u Zagrebu. Objavio je nekoliko knjiga kao autor ili suautor, brojne znanstvene radove i dobitnik je nekoliko visokih državnih odličja i priznanja.

Dr. Sopta, pojasnite nam na početku sam pojam »hrvatske emigracije« u njegovu povijesnom okviru.

-Kroz svoju bogatu i burnu povijest Hrvati su bili prisiljeni napuštati svoja ognjišta i domovinu, uglavnom iz gospodarskih i političkih razloga. Stoljećima su bježali pred turskim osvajačima i naseljavali se u susjednim zemljama, poglavito u Austriji, Ugarskoj i Italiji. Poslije u tri globalna migracijska vala iseljavanja odlazili su u obadvije Amerike, Australiju, Novi Zeland...

Želim naročito istaknuti migracijski europski val iseljavanja od sredine 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata, kada je iseljavanje Hrvata poprimilo masovne razmjere. U tom se periodu, po ocjenama stručnjaka, iselilo više od 500.000 Hrvata u Sjevernu i Južnu Ameriku i Europu. Masovna iseljavanja Hrvata u tolikom broju potaknulo je istaknute Hrvate iz političkog, vjerskog i kulturnog života da dignu svoj glas u javnosti i upozore na tu alarmantnu pojavu koja je mogla dovesti u pitanje i biološki opstanak cijeloga naroda. Što pod utjecajem javne rasprave koja se povela u hrvatskom društvu, a što zbog nastale velike svjetske ekonomske krize koja je nastala tridesetih godina prošloga stoljeća, masovno iseljavanje Hrvata između dva svjetska rata drastično je smanjeno. Povjesničari smatraju da je oko 250.000 Hrvata napustilo domovinu zbog posljedica Drugoga svjetskog rata. U razdoblju između 1946. i 1991. daljnjih 350.000 tisuća Hrvata napustilo je domovinu iz gospodarskih i političkih razloga.

Na Vaš se odgovor nameće tema i o hrvatskoj političkoj emigraciji.

-U povijesnom prikazu pojma »hrvatske emigracije« moram istaknuti da je u svojoj političkoj povijesti, hrvatski narod imao više političkih emigracija. U vrijeme raspadanja Austro-Ugarske Monarhije, zbog teškog političkog i ekonomskog stanja koje je vladalo u domovini, istaknuti Hrvati uključuju se u Jugoslavenski odbor u Londonu, uvjereni da sa svojim političkim angažmanom unutar njega mogu na najbolji mogući način zaštiti hrvatske nacionalne interese, a paralelno s time pomoći svojim sunarodnjacima u domovini. Nažalost, njihovo djelovanje unutar Jugoslavenskog odbora bio je potpuni politički promašaj koji je skupo stajao hrvatski narod. Naime, stvorena je Kraljevina SHS u kojoj će od samoga početka zavladati velikosrpska politička elita, koja je svoju vlast održavala uz pomoć žandarmerije i vojske, u kojoj su npr. od 295 generala, 293 bili Srbi.

Nezadovoljni stanjem u Kraljevini SHS, hrvatski lideri se povezuju s Hrvatima u emigraciji kako bi preko njih i njihovih veza upoznali svjetsku javnost o političkom i ekonomskom teroru koji kraljevska odnosno srpska vlast provodi nad hrvatskim narodom. Ponajviše osobnim zaslugama karizmatičnog narodnog tribuna dr. Branka Jelića u Južnoj i Sjevernoj Americi osniva se politička organizacija »Hrvatski domobran«, u Belgiji i Francuskoj »Hrvatski radnički savez«. Nakon atentata na Stjepana Radića drugi narodni poslanik dr. Ante Pavelić napušta domovinu i odlazi u Beč. Vijest o njegovu odlasku u Beč zabilježile su mnoge novine u svijetu, što je potaklo mnoge Hrvate širom svijeta da mu se jave i ponude svoju suradnju i materijalnu pomoć.

Sve te spomenute organizacije, a naročito ustaška emigracija iz Italije i Njemačke, napravila je niz uspješnih predradnja za stvaranje i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon sloma i propasti NDH-a, u hrvatskoj emigraciji zavladala je potpuna konfuzija i anarhija. U redovima Hrvatske seljačke stranke, u njezinu samom vrhu nastalo je nesnalaženje novonastalim prilikama koje su zavladale u domovini. Stalna težnja i razne inicijative koje se pojavljuju u hrvatskoj emigraciji da se formira jedna krovna organizacija koja će predstavljati Hrvate u svijetu, konačno je urodila plodom kada je 1974. u Torontu osnovano »Hrvatsko narodno vijeće«. Uopće nema dvojbe da je ono nastalo kao reakcija hrvatske emigracije na progone i zatvaranje mnogih Hrvata u domovini nakon sloma Hrvatskog proljeća.

Pojam »hrvatske emigracije« zatvorio bih s Domovinskim ratom kada dolazi do nevjerojatnog jedinstva i potpore koju je hrvatska emigracija pružila domovini nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku. Postavlja se pitanje bi li se Hrvatska uspjela obraniti od velikosrpske agresije da nije bilo pomoći hrvatskog iseljeništva u raznim vidovima, od nabave oružja, lijekova, hrane, odjeće, kako za civilno pučanstvo, tako i za vojsku, pa do materijalne pomoći i investicija u hrvatsko gospodarstvo.

Jedno pomalo općenito pitanje: Po Vašem mišljenju, kakav je, uvjetno rečeno, »status« hrvatske emigracije u današnjoj Hrvatskoj, ali ne u pravnome smislu nego s motrišta percepcije hrvatske javnosti?

-U narodnim masama, duboko sam uvjeren, on je pozitivan. To svoje mišljenje baziram na činjenici da golema većina Hrvata u domovini kroz svoje članove obitelji ili prijatelje koji žive i rade izvan Hrvatske zna kolik je bio doprinos hrvatskih iseljenika u stvaranju samostalne hrvatske države. Kada govorimo o »statusu« odnosno motrištima vladajuće službene hrvatske javnosti prema hrvatskoj emigraciji, onda odgovorno tvrdim da je on više-manje skoro isti kao za vrijeme Jugoslavije. Razlika je samo u tome što sada novinari i urednici koji nemaju novinarske etike i morala, a da o profesionalnosti uopće i ne govorim, na suptilan način pišu negativno, površno i često bez poznavanja činjenica kada su u pitanju hrvatski emigranti ili povratnici. U tom najviše prednjači urednik koji je napravio velik izmišljeni intervju s bivšim predsjednikom Hrvatske vlade. Molim vas, recite mi jednu demokratsku zemlju na svijetu gdje bi novinar nakon toga mogao zadržati uredničku poziciju, ili pak ostati na poslu. Nažalost, njegove poglede i odnose, kada su u pitanju hrvatski emigranti, dijele mnogi njegovi kolege i kolegice iz drugih novina, radijskih i TV postaja. Njegov otvoreni antagonizam prema hrvatskim iseljenicima na istoj je razini kao i ona otvorena mržnja koju su njegove kolege novinari za vrijeme Jugoslavije po partijskoj liniji iskazivali u svojim člancima o hrvatskoj emigraciji.

Što mislite o sve glasnijim političkim »trubljama« koje uporno i pompozno najavljuju istrage o politički motiviranim ubojstvima »hrvatskih emigranata« i procesuiranje odgovornih, i činjenici da se u stvarnosti dosad nikad nije ništa dogodilo na tom području?

-Nažalost, u Hrvatskoj nikada do toga neće doći ako se pita i odlučuje na državnom vrhu. Do toga može doći jedino pod pritiskom vanjskih čimbenika, konkretno Bruxellesa. U Hrvatskoj ne postoji politička volja da se takvo nešto provede, i pitanje je da li uopće postoji jaka politička grupacija koja bi bila u stanju takvo nešto provesti u djelo.

Postavlja se pitanje: Zbog čega nema te političke volje: zbog straha pripadnika političke i drugih elita u Hrvatskoj da se ne otkriju njihovi »grijesi« iz prošlosti; jesu li su oni ucijenjeni i, ako jesu, od koga? Već je krajnje vrijeme da mi za svoje neznanje, propuste krivimo druge i pričamo o međunarodnoj uroti protiv Hrvatske. Kako se u jednoj demokratskoj zemlji može dogoditi i objasniti činjenica da se nigdje ne može pročitati koliko je naših državljana na listi za izručenje, zbog čega se te osobe traže, itd. Kada se o toj temi u Hrvatskoj piše, onda je ona nastala zahvaljujući aktivnosti pojedinaca, uglavnom članova obitelji ili prijatelja ubijenih Hrvata. Drugi razlog zbog čega se o toj temi piše ili govori kako bi se pozornost javnosti u Hrvatskoj barem privremeno usmjerila u drugom pravcu, i na taj način ekonomski i drugi problemi s kojima je suočena država stavili u drugi plan.

Htjeli ili ne htjeli, »lex Perković« se trenutno nameće kao nezaobilazna tema.

-Slučaj »lex Perković« potvrđuje mnoge stvari. Prvo, da imamo dvije Hrvatske. Jedna u kojoj ljudi nastoje dati svoj intelektualni i drugi doprinos u stvaranju uređene i dobro organizirane demokratske države temeljene na zakonu, sigurnosti i zaštiti njezinih građana, ekonomskom prosperitetu, pripadnosti europskoj zajednici naroda i odbacivanju pripadnosti balkanskog regiona, koji je simbol političke nestabilnosti, krvavih ratova, nepoštivanja prava i zakona, kršenja individualnih prava pojedinca i pripadnika manjina i drugih demokratskih načela. S druge strane, postoji i ona druga Hrvatska koja se krije iza fasade lažnog antifašizma, čiji su lideri voljni ratovati s demokratskom Europom. U svom ideološkom sljepilu, kojeg se nažalost nisu oslobodili i koji su naslijedili od onih koji su poveli jedinu komunističku revoluciju boreći se protiv svog naroda, oni žele odvesti Hrvatsku u drugom pravcu. Umjesto da Hrvatska napreduje na svom europskom putu, oni svojim potezima svjesno ili nesvjesno vraćaju Hrvatsku u »drugu ligu«, u region koji smo nakon punih 90 godina napustili.

Zato predsjednik Hrvatske vlade neuvjerljivo glumi državnika koji se bori protiv, tobože kolonijalnog odnosa Europske zajednice prema Hrvatskoj. Ta bi borba bila simpatična i imala podršku velikog broja hrvatskih građana da ja dosljedna i principijelna. Zašto npr. i on i Predsjednik hrvatske države, koji je u izraelskom Knessetu upozorio svoje domaćine da u Hrvatskoj postoji ustaška guja, kao dvojica ključnih ljudi u državnome vrhu ne zastupaju isti principijelni stav o beskompromisnoj borbi protiv pripadnika zločinačke organizacije, poznate kao Udbe, čiji su profesionalni ubojice hladnokrvno ubijali političke protivnike Jugoslavije? Osim toga, mijenjati zakon tri dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju je politička tradicija i ostavština balkanskih političara.

Poznajete velik broj hrvatskih emigranata i s njima ste u vezi, pa nam recite kako gledaju na odnos hrvatskih vlasti, sadašnje i prošle, prema njima?

-Današnje stanje u hrvatskom iseljeništvu odraz je unutrašnjeg stanja koje vlada u Hrvatskoj. Ono što je najgore među hrvatskim iseljenicima to je apatija i nemoć koju osjećaju u suradnji odnosno pokušaju suradnje s domovinom. Živeći u slobodnom demokratskom svijetu gdje su između ostalog stekli političku kulturu, oni ne mogu shvatiti ponašanje i javnu retoriku koju upotrebljavaju neki visoki vladini dužnosnici, a naročito ministri u vladi. Mnogi se pitaju što je politika Hrvatske prema hrvatskim iseljenicima.

U redovima iseljeništva došlo je do generacijske promjene te Hrvati druge generacije u mnogim slučajevima ne govore i ne razumiju hrvatski jezik, ne zalaze u domove, ne idu u hrvatske katoličke crkve niti participiraju u životu hrvatskih zajednica. U mnogim slučajevima njihovo »hrvatstvo« manifestira se kroz nastupe i uspjehe »vatrenih«, ili rukometne, vaterpolo, odbojkaške i košarkaške reprezentacije.

Svakako ovdje treba dodati i velike pojedinačne uspjehe i priznanja naših sportaša, znanstvenika ili pak umjetnika. Zato je pred hrvatskom vladom, a naročito Katoličkom Crkvom, velik izazov kako osmisliti program i unaprijediti suradnju i kontakt s našim iseljenicima, naročito s pripadnicima druge generacije. Formiranje Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, mišljenja sam, dobar je potez vlade, i nadam se da će on svojim radom s hrvatskim iseljenicima uspjeti poboljšati odnose između domovine i iseljeništva i na taj način opravdati svoje djelovanje.

Vlast mora jednom konačno shvatiti!

Kako utjecati na promjenu (pod)svijesti brojnih javnih djelatnika koji se još uvijek nisu uspjeli osloboditi dugogodišnje negativne odrednice o hrvatskoj emigraciji kao »neprijateljskoj«?

-Nažalost, trebat će proći čitav jedan naraštaj da se to promijeni. Jedini mogući način da se to ubrza jest promjena državne politike, to jest odnosa hrvatske državne vlasti, naročito pripadnika njezinih elita prema hrvatskim iseljenicima. Državna vlast, bez obzira koja politička stranka ili koalicija vodi državu, mora konačno jedanput shvatiti da sada kada se nalazimo u teškoj ekonomskoj krizi, jedini iskreni prijatelj, partner i suradnik za pronalaženje strategije za izlazak iz ove nastale krize jesu hrvatski iseljenici. Mi moramo postaviti pitanje: Što je Hrvatska učinila da privuče veće investicije hrvatskih iseljenika u domovinu? Što je učinila da Hrvati svoju mirovinu provedu na svojim ognjištima, na moru ili kontinentalnoj Hrvatskoj?

»Hrvatski iseljenički kongres 2014. – Zagreb«

Najavljen je i priprema se »Hrvatski iseljenički kongres 2014. – Zagreb«, pa nam kao predsjednik organizacijskog odbora recite koji su razlozi i ciljevi njegova sazivanja?

-Odmah na počeku želim istaknuti da odluka o sazivanju Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, koji će se održati u lipnju sljedeće godine, nije donesena ad hoc, što bi se reklo preko noći. Ona je s jedne strane odraz dugogodišnje suradnje nas nekoliko znanstvenika koji pratimo i istražujemo povijest hrvatskoga iseljeništva, a s druge potreba da nađemo odgovore, soluciju i strategiju prema izazovima i perspektivi hrvatskoga iseljeništva s kojim je ono suočeno danas, ili će biti izloženo, nakon što je Hrvatska postala 28. članica Europske zajednice.

Zbog pomanjkanja prostora preporučio bih vašim čitateljima da odu na našu internetsku stranicu: www.hrvatski-iseljenicki-kongres.org, gdje se može naći opširan odgovor na postavljeno pitanje. Naime, članovi programsko-organizacijskoga odbora – dr. Mijo Korade, dr. Ivan Čizmić, dr. Ivan Rogić, dr. Josip Jurčević, fra Josip Bebić, dr. Luka Budak i ja – radili smo nekoliko mjeseci na pripremama programa i teksta koji se nalazi na našoj internetskoj stranici. Također želim istaknuti da je riječ o znanstveno-stručnom skupu, koji je podijeljen na nekoliko simpozija i foruma s različitim temama, koje su aktualne i tiču se današnjih i budućih odnosa između domovine i iseljeništva.

Poziv za održavanje Hrvatskoga iseljeničkog kongresa naišao je na pozitivnu reakciju i veliku podršku među hrvatskim iseljenicima, što najbolje potvrđuje podatak da se dosad prijavilo i odazvalo više od 100 pojedinaca koji za kongres dolaze iz Australije, SAD-a, Kanade, Argentine, Čilea, Perua, Švedske, Njemačke, Francuske i, svakako, Hrvatske. Na osnovi prijedloga koje smo dobili od pojedinaca, između ostaloga, na kongresu će se raspravljati o načinu suradnje s iseljenicima koji nemaju namjeru povratka u Hrvatsku. Jesu li ciljevi iseljene i domovinske Hrvatske isti? Kako povećati zanimanje za hrvatsko državljanstvo? Što su rezultati dosadašnje politike Republike Hrvatske prema iseljeništvu? I na kraju, Hrvatski iseljenički kongres je općehrvatski skup, s ciljem da tematika hrvatskog iseljeništva postavi ne višu razinu.

Tomislav Vuković


Prenosimo: Hrvatski Fokus

Stigmatizacija hrvatskoga naroda

Josipović, Milanović, Pupovac i drugi obnavljaju velikosrpske laži

Velikosrpsko-komunistička mašinerija, ne samo što je obespravila i proganjala hrvatski narod, ona je, zbog postojanja NDH i Ustaškog oslobodilačkog pokreta, stigmatizirala cjelokupni hrvatski narod, proglasila ga proustaškim i genocidnim narodom. Ta velikosrpsko-komunistička propaganda koja je optuživala hrvatski narod da je genocidan, trajala je punih 45 godina, bila je proširena po cijeloj Europi, pa sve do Australije, Amerike i Kanade. Kako bi imali argumente za svoje laži, stvorili su mit o žrtvama logora u Jasenovcu govoreći da je tamo ubijeno preko 700.000 ljudi, pa sve do milijun, pa čak i milijun i pol ubijenih Srba, Židova, Cigana i drugih protivnika režima. Te brojke ubijenih bile su različite ovisno o vremenu i piscu ili političaru koji ih je iznosio, a to je ovisilo o prisutnoj dozi mržnje prema hrvatskom narodu. Takva antihrvatska propaganda Srbima je bilo potrebno kako bi što više podčinili hrvatski narod, a sukladno realizaciji programu Velike Srbije.

Kako do tada nije bilo nikakvih relevantnih dokaza o stvarnom broju likvidiranih u Jasenovcu, Franjo Tuđman znao je toliko da se antihrvatska propaganda zasniva na srpskim lažima i mržnji, te da sigurno nije moglo biti ni približno takav broju žrtava u Jasenovcu. Da bi stigmu o zločinačkom hrvatskom narodu skinuo, Franjo Tuđman, 1961. godine, skinuo je generalsku uniformu i posvetio se znanstvenom radu, kako bi činjenicama demantirao velikosrpske laži. Kako se Franjo Tuđman uopće usudio pristupiti osporavati srpske laži, pa makar i znanstvenim radom, zato je dva puta osuđivan zatvorskim kaznama. Tuđman je sa svojim suradnicima došao do podatka da je u Jasenovcu ubijeno između 30.000 do najviše 40.000 ljudi. Što se tiče istine o jasenovačkim žrtvama, tek trideset godina poslije, 21. prosinca 2001., u tjedniku Globus, Josip Vrhovec, negdašnji član Izvršnog komiteta CK SKH, rekao je: „Jasenovački mit nazvan „milijun žrtava“ nanio nam je golemu štetu jer je nosio poruku da tako masovan broj pobijenih nije mogao biti rezultat samo ustaškog zločina nego i potpore i ignorancije Hrvata prema tom zločinu iz čega se izvlačila i tzv. povijesna krivnja hrvatskog naroda“.

Globus također iznosi: „Važan izvor informacija je popis žrtava iz 1964. godine koji je načinjen radi ratnih reparacija s Njemačkom – kada broj žrtava sigurno nije umanjivan… Prema tom popisu Statističkog zavoda SFRJ, broj poginulih u Jasenovcu bio je 49.874 osobe. Dvije godine poslije, dakle 2003., Vrhovec je u Fokusu izjavio: „Rezultati tog popisa iz 1964. godine pokazali su da je naša priča o milijun žrtava samo u Jasenovcu – u sferi naučne fantastike, ali s veoma pogubnim političkim posljedicama… U Predsjedništvu (nam je) pružena prilika da ispravimo tu dugovječnu zabludu. Ali ustuknuli smo pred kvazibrigom da bi se narod ljutio što smo mu – dosad lagali“.

Dakle, nakon toliko godina isplivala je istina o mitu Jasenovca, iz izvora koji je bio na vrhu lanca tog režima, kada je bilo kasno i za Franju Tuđmana i mnoge hrvatske domoljube koji su odrobijali braneći se istinom, a mnogi ostali skraćeni za glavu. Danas ideološki ostatci tog režima skrivaju zločine i zločince, prevedeno, skrivaju svoje očeve, kao i ideologiju i sam režim u kojem su kao djeca uživali u blagodatima bezbrojnih društvenih i materijalnih privilegija, kao i u mogućnosti sigurnog školovanja, i školovanja u inozemstvu, učenja engleskog jezika kako bi se mogli zaposliti u diplomaciji, a hrvatska raja morala je učiti ćirilicu i ruski jezik.

Povijesne činjenice o srbočetničko-komunističkim zločinima

Prvi masovni pokolj Hrvata, od velikosrpsko-četničkih ideologa, dogodio se 5. prosinca 1918., na Trgu bana Jelačića. Tada su domobrani i ostali građani protestirali protiv ulaska Hrvatske u zajednicu Kraljevine SHS. Na kolonu Hrvata koji su protestirali, otvorena je mitraljeska paljba, a nalog za pucanje izdao je orjunaški ideolog Grga Anđelinović – predak Vesne i Zoraa Pusića. Tom prilikom ubijeno je 13, a 17 je teško ranjenih prosvjednika. Taj žandarsko-četnički kundak nastavio je iskazivati svoju mržnju prema hrvatskom narodu sve do 1941. godine. Rezultat te politike bio je vidljiv i organiziranim atentatom na Stjepana Radića i ostalih hrvatskih zastupnike HSS-a u zgradi Skupštine Srbije u Beogradu.

Početkom 1941. godine, nakon raspada Jugoslavije, nastavljena je ista velikosrpska politika progona i likvidacije Hrvata, rušenja i paleži svega što nije srpsko, što su provodili četnici i komunisti. Kako su Srbi 1945., zavladali i preuzeli vodstvo u vojsci i represivnim aparatom, tako je nastavljena osvetnička odmazda nad Hrvatima. Danas o tim srbočetničko-komunističkim zločinima svjedoči preko 1500 masovnih grobnica s oko 950.000 kostura Hrvata. Sam velikosrpski zlotvor, tada ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković, podnoseći izvješće na Saveznoj Skupštini Jugoslavije u Beogradu, rekao je da su od 1945. do 1951., likvidirali preko 586.000 državnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata. To znači da od ukupnog broja likvidirani 85 posto čine Hrvati.

U svezi velikosrpsko-komunističkih zločina, 15. kolovoza 2007., krčki biskup Valter Župan kaže da je Titin režim likvidirao 1.129.000 državnih neprijatelja. Ako tu primijenimo Rankovićevu i Đilasovu formulu, da su od likvidirani 85 posto Hrvati, dobijemo broj koji govori kolika je bila srpska mržnja prema hrvatskom narodu. Naime, u svezi masovnih likvidacija Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, Milovan Đilas je izjavio da je Hrvate trebalo likvidirati kako bi Jugoslavije mogla opstati. Taj ogromni broj žrtava Hrvata, razlog je zašto se velikosrpski i jugokomunistički ideolozi stavljaju u zaštitu tog režima i zločinaca. To se danas očituje u predmetu lex Perković, iza kojeg stoji Milanovićeva Vlada i cijela prokomunistička svita s Pantovčaka i Banskih dvora, jasno sa srbočetničkim ideolozima na čelu s Miloradom Pupovcem

Igrokaz velikosrpsko-komunističkih ideologa

Ovo što se danas događa u samostalnoj Tuđmanovoj Hrvatskoj, to su zadnji trzaji jugo-komunističkog režima koji je demokratska Europa osudila kao zločinački. Vidjeli smo da je Vlada Zorana Milanovića pripremila igrokaz kako bi Europi prikazala kakav je hrvatski narod, da su Hrvati veliki nacionalisti koji mrze Srbe, jer evo ne dozvoljavaju da se provodi Zakon o manjinama. Za vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku, pa sve do ulaska Hrvatske u EU, i Pupovac i Milanović imali su iza svojih leđa one europske moćnike koji su podržavali Miloševića i njegovu politiku za očuvanje Jugoslavije i protiv osamostaljenja Hrvatske. Tu antihrvatsku politiku predvodila je Velika Britanija i Francuska, a kasnije je realizirana preko Carle del Ponte i prijatelja Biljane Plavšić Carl Bildta. Naime, od onih koji su bili protiv samostalne Hrvatske i mrzili Franju Tuđmana, isticao se Carl Bildt, koji je nakon oslobodilačke akcije Oluja izjavio da bi se dr. Franjo Tuđman sâm trebao prijaviti sudu u Den Haagu. On se zalagao da Biljana Plavšić, kao organizatorica četničkog klanja po BiH, dobije samo 12 godina zatvora, a odležala je 9 godina i to u Bildtovoj Švedskoj! Kada je Plavšićka poslije izdržane kazne doputovala u Beograd, dočekana je s velikim oduševljenjem „miroljubivih“ Beograđana. Taj tjedan je Bildt doputovao u Beograd da se s Biljanom izljubi i da riješe neke druge obećane dogovore.

Ivan Runje


Nova knjiga o Ivanu Buriku – svjedoku vjere, mučeniku Srijema

Ovoga listopada, o dvadeset i drugoj obljetnici mučeničke smrti svećenika i tovarničkog župnika, vlč. Ivana Burika, udruga „dr. Ante Starčević“ iz Tovarnika objavila je dugo pripremanu ilustriranu knjigu „Zvjezdana vrata“.

Riječ je o maloj biografskoj trilogiji. Prvi dio, Križni put, obrađuje na djeci zanimljiv način Burikovo djetinjstvo i ranu mladost, drugi dio, Pastir, njegov studij i župnikovanje, a treći, Zvjezdana vrata, mučeničku smrt u Tovarniku.

Predgovor knjizi napisao je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Valentin Pozaić. „Zvjezdana vrata“ ispripovijedala je i bogato oslikala književnica i ilustratorica Sonja Tomić.

Knjiga je namijenjena djeci i školarcima osnovne škole te može poslužiti na satovima vjernauka i župne kataheze, kao i obiteljski odgoj u vjeri, a odrasli će u njoj za sebe naći zanimljivih pa i nepoznatih činjenica o Domovinskom ratu i djelovanju toga vrsnog svećenika sveta života.

Antun Ivanković


Što će nam tako skup i neučinkoviti HAZU?

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) već se duže vrijeme pita: što se to događa s članovima Hrvatske akademije, znanosti i umjetnosti (HAZU)? Riječ je o ne malom broju povlaštenih građana, koji bi i te kako trebali biti glasni kad se u Hrvatskoj pojavi neki značajniji problem.

Međutim, većina od njih (svaka čast izuzecima, puput Pečarića, Aralice, Jelčića i dr.) obično poput nojeva zabija glavu u pijesak-ništa ne znaju, ništa nisu čuli, ništa vidjeli i bave se hrvatskom i inom poviješću, ali i nekim drugim aktivnostima od pola stoljeća niže pa do Bašćanske ploče!

Suvremena povijest i aktualna problematika nije nešto što bi zaokupilo njihovu pažnju. Tako ove "besmrtnike" ovih dana uopće ne možete ćuti kad hrvatska Vlada prodaje sve i sva, od željeznica, osiguranja pa do cesta. Ne javljaju se ni kad je u pitanju gorući problem ćiriličnih ploča u Vukovaru. Njihov glas se ne čuje ni kad radnici mjesecima ne primaju plaće, a rade. A još manje možemo nešto od njih saznati kad je u pitanju enormna nezaposlenost. Njih prema svemu sudeći ne zanima ni nastavni program u školama.

Oni su svijet za sebe. Strogo čuvaju svoje privilegije, putuju svijetom, drže skupa i ("prazna") predavanja, ne znaju ili ne žele znati kako Hrvatsku izbaviti iz gospodarske krize. Pa, što će nam onda ti i takvi (skupi) akademici? Osim toga, u toj Akademiji sve je puno "šaša i trave".

Jeste li primijetili da je i neki hrvatski general (osim dr. Franje Tuđmana, koji je to posto kao predsjednik države) član ovog visokoga doma? Ne, tamo nema mjesta za one koji su na bojištima stvarali hrvatsku državu!

Stoga, vrijeme je da se zapitamo, trebamo li (plaćati) tu i takvu Hrvatsku akademiju, znanosti i umjetnosti (HAZU), ili je vrijeme ove institucije zauvijek otišlo u ropotarnicu povijesti?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Oni se ne stide

Svoju sudbinu preuzmimo u svoje ruke

General Vo Nguyen Giap. Jeste li čuli za njega? Možda tek nešto ovih dana, jer su ga sa svim počastima ispratili na posljednje počivalište. Postao je poznat kad je potukao Francuze 1954. u bazi Dien Bien Phu te kasnije, 1968., Južni Vijetnam i SAD. Nije žalio ni svoje ni tuđe. Ginuli su na desetine tisuća. Tukao je i strijeljao bez milosti. Ali nikakav Haaški sud nije ga tražio. I kako bi, kad nije Hrvat. Sa zvijezdom petokrakom i mnoštvom naroda na ulicama cinično je svima odmahnuo. Jer, bio je zločinac, a oni ga nisu uspjeli takvim predstaviti. Dapače, govore da je oslobodio svoj narod, da je...

Tako je to kada ti narede što ćeš govoriti. Bilo je jednako i u vrijeme Titove smrti. Jedino je on bio pošteniji. Maknuo je petokraku i obznanio što je točno bio, mason, čovjek koji je gradio vrli novi svijet. Mnoštvo je, naravno, stajalo na ulicama. Pendrek kao odgojno sredstvo svima je zvonio u ušima. Padom komunizma puno se toga rasulo, ali ipak još neki žale za tim vremenima. Čak se i ponose, ne stide se. General Giap i bravar Tito možda negdje o tome sada raspredaju. Ovisi to od toga kamo su dospjeli nakon smrti, ja se u Božje poslove ne bih miješao.

Osim nad Vijetnamcima i Hrvatima, komunisti su svoju željeznu šaku vježbali i nad Španjolcima. Danas kažu da je to bio građanski rat, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća, iako su zapravo komunisti napali jednu državu u srcu Europe. Ta Europa je nije branila, ona se svrstala na stranu napadača kao u slučaju Hrvatske. Tamo internacionalni komunisti, ovamo velikosrbi. Koja razlika? Nikakva. Ista ruka je pokretala oba događanja, ona britanska. Nju, pak, pokreću mračne sile... o tom ćemo jednom drugom prilikom ili možda nikako, ovisi o čemu ćemo pričati. Vratimo se Španjolcima. Prije nekoliko dana proglašeno je novih 522 kršćanskih mučenika iz toga razdoblja. Prije toga papa Benedikt XVI., 2007., proglasio ih je 498. Komunizam je zaista revno obavljao svoj krvavi posao tih godina. Nemilosrdnom rukom namislio je iščupati vjeru iz ljudskih srdaca. Nije uspio, kao što to ne će uspjeti ni neki u ova vremena u Velikoj Britaniji. Tamo postaje zabranjeno prisezati na Sveto pismo. Križ su, podrazumijeva se, već uklonili iz sudnica. Što će im? Ta ionako će suditi u skladu s politički korektnim mišljenjem. Kamo je nestala sloboda izražavanja vjerskih uvjerenja, e, na to će morati odgovoriti razne nevladine udruge iako plješću ovim potezima. Ili možda ne će? Uvjeravat će nas u suprotno od onoga što smo vidjeli svojim očima. Primjer Domovinskog rata, zar ne, neprestano nam je pred očima. Kako bi bilo lijepo kriknuti da trebamo stvoriti svijet bez antikršćanstva. Tako čine u slučaju antisemitizma, zbog čega se sve ne bi proteglo i na kršćane? Zbog čega? Uskliknimo barem to.

Znano nam je iz naše povijesti da nas je revno progonila zločinačka organizacija koja se zvala UDBA. Jedan od njezinih pripadnika, Krešimir Sršen se zove, ovih dana reče da se ne stidi svoga rada u njezinom okrilju. Bio je čak i na njezinom čelu, tamo u splitskom području. Danas za sebe kaže, a kažu i drugi, da je predsjednik Zajednice udruga antifašista. Borili se, navodno, protiv nacionalsocijalizma i fašizma, pa se prozvali antifašistima. I time nastoje skriti svoju zlu ćud. Međutim, ne ide to tako lagano. Sršen napokon priznade da su u Vrgorcu 1943. njegovi ubili na pravdi Boga 33 Vrgorčana. I promrmlja ispriku. Ostalo, kako znamo, prešuti. Bit će tako dok javno mnijenje ne bude dovoljno zrelo i pritisklo njega ili slične da počnu s isprikom i za druge pobijene. Nije ih nažalost mali broj. Polako ih, jer države s obje strane granice ne pomažu, otkrivamo i identificiramo. Ljudske sudbine izlaze iz mraka povijesti. Pravdoljubci dolaze na svoje, makar sa zakašnjenjem. Ne mogu a da ne spomenem svjedočanstvo onih koji su morali nositi komunističke ranjenike, streljivo, hraniti komunističku vojsku... Čitao sam jutros svjedočanstva o tome. Jedno vrijeme poslije rata hodali su službenici njihovim selom htijući popisati tko je to radio da bi dobio mirovinu. Nitko se nije javio, bilo ih je sram priznati da su takvima pomagali, makar i pod prisilom. Tih dana, naime, da kasnije dane ne spominjemo, ubijali su komunisti njihove bližnje, njihovu braću i sestre bez obzira što nisu bili na bojišnici. Provodili su svoj naum »čišćenje neprijatelja« skovan s brda s dola. Vrijedilo je jugoslavenskim komunistima iskustvo stečeno u ratu u Španjolskoj.

Komunizmom, ili bolje rečeno naukom u njegovoj pozadini, miriše i trenutni popis pučanstva u BiH. O prijevarama se priča na svakom koraku. Nije ni čudo. Da bi se popis uopće mogao provesti, treba najprije imati koliko toliko sređenu državu. Ovo što zovu BiH nimalo ne sliči na to. Oni su to sklepali u Daytonu i sada tjeraju druge da se prave da je sve u najboljem redu. Pa onda zaprijetiše takvoj nakaradnoj državi da će je kazniti zbog toga što ne provode odluku o nekom Sejdiću i Finciju, odluku da i pripadnici manjina mogu biti predsjednici te države. Ma tko im brani. Očito nitko, ali mnogi brane Hrvatima to isto pravo. A Hrvati su konstitutivan narod. I sad treba očekivati da popis pučanstva bude u priliku točan. Da ne bi. Najjednostavnije su prijevare da svojih popišeš što više, nema veze jesu li živi ili mrtvi, odnosno gdje su, neke možeš i izmisliti, dok pripadnike drugih naroda ne popisuješ ako se slučajno nisu zatekli tu kad si naišao. Čega bi se stidio, boriš se za svoj narod. Ne znam koliko je pametan ovaj zaključak, ali na to izlazi.

U Vukovaru su se itekako borili za svoj narod, pa ipak ne doživješe da im to njegovi predstavnici priznaju. Jest prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, jesu oni koji su nastavili njegov put, nisu svi drugi. Takvi sanjaju »region« i slične trice i kučine. Zbog toga nije teško sadašnjem hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću reći da je došlo vrijeme za nove korake između Hrvatske i Srbije. Jest da malo smeta ona tužba pred međunarodnim sudom, ali riješit će se i to. Najprije je napadač, velikosrbi, uputio protutužbu pa sada pametnjakovići kažu da je najbolje da se one uzajamno povuku jer, eto, nema smisla tužakati se okolo. Zamislite situaciju da su nacionalsocijalisti uputili protutužbu kada su ih Saveznici pritiskli pred međunarodnim sudom, a onda određeni mudro zaključili da se one jednostavno trebaju ukinuti. Očito bi mu rekli da je lud. Zna to Stevo Culej pa je državi vratio svoju časničku odoru sa svim odlikovanjima na njoj. Što će mu kada se ona svesrdno trudi, ne samo u Vukovaru s onim pločama na ćirilici, izjednačiti žrtvu i napadača. Stari je to naum. Velikosrbi ne smiju biti pobijeđeni jer tko će sutra ratovati za probitke Velike Britanije. Čim se pruži prva prilika opet će oni izručiti Hrvate. Bilo je tako 1918., pa 1945., onda 1991., da ne nabrajam manja očita izručivanja. Oni se ne stide.

Dok god očekujemo bilo što od bilo koga, ništa ne ćemo postići. Radije zavrnimo rukave i nastojmo svoju sudbinu preuzeti u svoje ruke. Ne dopuštajmo da neki tamo sami prosvjeduju, prosvjedujmo i mi. Silnici su uvijek bili kukavice, popustit će, samo im to moramo reći u lice.

Miljenko Stojić


August Harambašić (14. srpnja 1861. – 16. srpnja 1911.) bio je hrvatski pjesnik, pravnik i publicist. Pravoslavni vjernik, sljedbenik pravaštva i zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru, Harambašić je za života bez ikakve dvojbe bio najpopularniji rodoljubni pjesnik, čije su pjesme prožete motivima borbe za nacionalnu slobodu i spas domovine. Uređivao je nekoliko časopisa te prevodio s nekoliko europskih jezika. Haramabašićeve pjesme često su se inspirirale hrvatskom poviješću i njezinim velikanima.

Zrinjski-Frankopanka

Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;
Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje - prezrev nas!

Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;
Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.

Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

August Harambašić, „Pjesme i proza", Zora - Matica hrvatska, Zagreb, 1966., str.34.-35.


Pismo...

Veleposlanstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Zagrebu

Poštovana gospodo,

čuvši od nekih prijatelja za izjavu gđe Stelle Rimington, koja je objavljena u Jutarnjem Listu, u kojoj kaže da ne bi nikada izručila Josipa Perkovića stranoj zemlji, moram vam reći da uopće nisam iznenađena i da sumnjam da je gospođa to rekla bez vašeg znanja.

Iako ste članica Europske Unije i sami država snažne demokracije, očito je da mijenjate kriterije kada je u pitanju neovisna Hrvatska. Iako ste bili mozak lova na generala Gotovinu i generala Markača, kao da se je radilo o najgorim ratnim zločincima, čini se da vas sada ne smeta kada se nedužni Hrvati ubijaju kako se nekome prohtije niti što će Perković završiti bez suđenja. Da li su vaše suze za žrtve u međuvremenu presahnule ili je u pitanju nešto drugo?

Znajući da je vaša potpora sadašnjoj prosrpskoj/projugoslavenskoj vlasti neograničena, činjenica koju se uopće više ne trudite niti sakriti, moram vam reći da nisam primijetila da je niti jedna jedina demokratska država Europske Unije, a kada smo već kod toga, niti bilo koja druga država, pozvala niti jednog visoko rangiranog dužnosnika Republike Hrvatske u posjet, osim Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem slučaju su kako Predsjednik RH tako i Predsjednik Vlade RH posjetili vašeg šefa države i premijera, a vaš ministar vanjskih poslova je posjetio Zagreb, naravno, nakon što je prvo bio u Beogradu.

Primite moje najdublje isprike ako sam nešto krivo shvatila ili propustila.

Molim da prestanete produbljivati jaz između vaše zemlje i našeg naroda koji je nastupio još 1918., doživio vrhunac na Bleiburgu, a danas završava nedostojnim prezirom prema vladavini prava i potporom državnom terorizmu.

Gledajte, mi ćemo pobijediti i vaši će napori na kraju biti uzaludni.

Hvala.

Deana Šonjić


Propadamo, ali sa stilom - znanstveno

Što se događa s klimom? Nema više godišnjih doba, iz ljeta se već uskače u zimu, i obrnuto, kao da su nestala međurazdoblja, proljeće i jesen.

Odgovor je, gotovo su jednoglasni znanstvenici, u globalnom zatopljenju za koje je kriv čovjek. Kada laik, kakav sam i sam, pokušava shvatiti što se događa zapravo, u glavi mu nastane kuršlus kada se osloni na znanost i njezina dostignuća i objašnjenja. Tako je početkom osmog mjeseca GreenReport objavio članak pod naslovom “Ne sijecite stara stabla”, oslonjen na znanstveno istraživanje koje je obavilo 40 znanstvenika u kojem se egzaktno pokazuje da je sječa starih stabala u šumama i prašumama, koji apsorbiraju polovinu CO2, razlog globalnog zatopljenja. Dva tjedna nakon toga Geert – Jan Nabuurs sa Sveučilišta u Weningenu (Nizozemska) objavio je u uglednom časopisu “Nature Climate Change” znanstveno istraživanje s oprečnom tezom: U Europi treba posjeći stare šume i stara stabla jer imaju gotovo neznatnu moć apsorpcije CO2. Prema tom znanstveniku, sva stara stabla treba posjeći i pomladiti šume jer samo mlada stabla imaju veliku apsorpcijsku moć. Time se, osim što se prevenira globalno zatopljenje, jača i gospodarstvo jer su u igri velike količine starih i kvalitetnih stabala koja su golem sirovinski potencijal drvnoj industriji. Nekako u isto vrijeme evo i trećeg znanstvenog otkrića vezanog uz globalno zatopljenje objavljeno u glasovitom časopisu “Nature” od istraživačkog tima Instituta Max Planck iz Jene: Ni stara, ni mlada stabla nisu ključ globalnog zatopljenja, ono je prouzročeno ekstremnim klimatskim događajima, duga razdoblja suše, toplinski valovi, jake kiše i divlje oluje. Zbog toga zemaljski ekosustavi, uključujući i šume, bilo one stare ili mlade, apsorbiraju gotovo 11 milijardi tona CO2 manje nego inače. Prema tim znanstvenicima, čovjek tu ništa ne može, no treba ipak izbjegavati sječu šuma.

Zahladnjenje ili zatopljenje?

No ni to nije kraj. Sovjetski znanstvenici, pak, unisono govore sasvim suprotno: Idemo u krivom smjeru, postavljamo krive hipoteze jer na djelu nije globalno zatopljenje, nego globalno zahladnjenje, sukladno prirodnim ciklusima bez obzira na čovjekov utjecaj na ekosustav. Na tu vrstu znanstvene ekspertize djelomično se naslanja i naš akademik Vladimir Paar, koji već godinama trubi da su klimatske promjene (globalno zahladnjenje ili zatopljenje, vrag će ga više znat') posljedica kozmičkih odnosa na relaciji Zemlja – Sunce, a ne nikakvih čovjekovih djelatnosti, što je u znanstvenom svijetu ravno herezi, zbog čega je kanadski klimatolog Timothy Ball od znanstvene inkvizicije 2007. godine presuđen: kako je negiranje globalnog zatopljenja i čovjekove uloge u tome ravno negiranju holokausta, zbog čega je bio i pod policijskom zaštitom jer je dobio prijetnju smrću.

Protivne (hipo)teze

Navođenjem ovih kontradiktornih znanstvenih tvrdnji utemeljenih na “rigoroznoj znanstvenoj metodologiji” prosječan laik može se samo zapitati: O.K., ne znamo što se događa s klimom, niti zašto se događa, tek mnoštvo međusobno protivnih (hipo)teza, no možemo li odgovoriti na pitanje što se događa sa znanošću? Ni na to nema odgovora, ona leluja na razmeđima ideoloških, političkih i financijskih interesa, sve više usvaja religijsku apokaliptičku i soteriološku funkciju. Dakle, prije nego odgovori na druga pitanja, znanost bi se trebala zapitati što je u njoj znanstveno, a što “nešto drugo”, tek toliko da ljude ne zbunjuje. (Glas Slavonije)

Ivica Šola


BUNJEVAČKA PATNJA

Bunjevci su na ovim prostorima zabrazdili prvu njivu

Ismijavanje Hrvata-Bunjevaca s obje strane granice je išlo do te mjere da je zabranjeno korištenje materinskog jezika

Bunjevcima se obično nazivaju Hrvati koji žive u zaleđini Zadra, Hrvatskom Primorju, Velebitu i Lici te druga skupina koja živi u Bačkoj i to na mađarskoj i vojvođanskoj strani. Zajedničko im je to da i jedni i drugi govore ikavskom štokavicom s novom akcentuacijom. Dakle, istim onim jezikom kojim već bar četiri stotine godina pričaju i Imoćani. Po predaji bunjevački Hrvati su došli negdje iz Hercegovine, obično s rijeke Bune jer im naziv te rijeke nalikuje na ime. No, većina povjesničara sumnja u tu tezu jer je Buna premali teritorij za takvu seobu, a i u doba seljenja (početak XVII. stoljeća) tu se već govorilo jekavicom. U to doba pojam Hercegovine je bio puno širi jer je većina današnje Dalmacije i jugozapadne Bosne pripadala Hercegovačkom sandžaku.

Bunjevci su dolazili u više skupina na ove prostore pod vodstvom braće franjevaca. Franjevci su vodili velike skupine Bunjevaca, kršnih ljudi na ove ravne prostore, trbuhom za kruhom. Došavši na ove prostore čine djela za pamćenje, a nama za uzor. Zapisano je da su kao dobri boric u ta vremena protjerali turske begove iz ovih krajeva, preko Tise. Tako su Turci bježali od naših pra-pradjedova. Bunjevci su na ovim prostorima zabrazdili prvu njivu, a kao graničari čuvali kršćanstvo od tadašnjih osvajača. Vjerojatno su i tada govorili našom lijepom ikavicom, staro-hrvatskim jezikom i dičili se svojom pripadnošću hrvatskom narodu.

Usponi i padovi Hrvata-Bunjevaca

U proteklim vremenima Hrvati-Bunjevci su doživjeli velike uspone i padove. Jedan od velikih padova je i posljedica potpisivanja Mirovnog sporazuma u palači Trianon nakon I. svjetskog rata između Ugarske i Saveznika, kojim je Mađarska izgubila dvije trećine teritorija, čime su i Hrvati-Bunjevci razdijeljeni u više država. Trianonskim sporazumom Hrvati-Bunjevci od jedne velike skupine postaju manjina, jer su svi priželjkivali ovo područje Subotica-Baja-Sombor. Skupina Bunjevaca koja je ostala u Mađarskoj trpi razna ugnjetavanja kao i ismijavanja zbog ikavice kojom su se služili. I druga je skupina, koja je potpala pod srpsku asimilaciju, je doživjela sličnu sudbinu. Provođena je smišljena asimilacija Hrvata-Bunjevaca. Ismijavanje Hrvata-Bunjevaca s obje strane granice je išlo do te mjere da je zabranjeno korištenje materinskog jezika (primjerice, čak i u sakralnim objektima nije dozvoljavana uporaba ikavice, na nadgrobnim spomenicima nije bilo dozvoljeno koristiti svoj materinski jezik).

Rodbinske veze među Bunjevcima s jedne i druge strane granice su pokidane. Bunjevcima kao doskorašnjim posjedovateljima zemljišta je ista oduzimana i poklanjana novim vlasnicima, kolonistima. Naši salaši su bili čuvari naše ikavice. Na njima, bili oni sa ove ili one strane granice, nitko nije mogao kontrolirati i zapovijedati na koji način će se govoriti. Bunjevci su osnivali i otvarali svoje škole kako bi obrazovanjem svoje djece na ikavici sačuvali svoj identitet. Obrazovanje Bunjevaca na materinskom jeziku je bio trn u oku većinskog naroda, te je ono kratko trajalo. Zato se takve škole zabranjuju.

Početkom prošloga stoljeća bunjevački Hrvati su s radošću dočekali raspad Austro-Ugarske Monarhije. Mirnim putem su preuzeli vlast u Subotici još prije dolaska srpske vojske, i postavili na gradsku kuću veliki hrvatski barjak. Ušli su u novu zajednicu slavenskih naroda s velikom nadom da će bunjevačka djeca napokon moći učiti na svojem materinskom jeziku. No, vrlo brzo je uslijedilo razočaranje. Tako je odlukom od 30. rujna 1920. godine određeno da će se u prvom i drugom razredu učiti ćirilica kao i u višim razredima, izuzev mjesta gdje živi u većini slavenski živalj katoličke vjere, gdje će se izučavati i jedno i drugo pismo. Iz ove odluke se jasno vidi da od hrvatskog školstva u Subotici, i uopće u Bačkoj, nije moglo biti ni govora. U mjestima s većinskim hrvatskim življem nastojalo se postaviti učitelje ili nastavnike naše narodnosti koji bi našoj djeci mogli prenijeti nešto duha naše narodne kulture. Međutim, u čisto hrvatske sredine imenovani su učitelji srpske nacionalnosti, i to iz centralne Srbije. U samom gradu Subotici situacija je bila nešto povoljnija. Za ravnatelja subotičke ženske gimnazije je bio postavljen dr. Matija Evetović, koji se nije nikako mogao zaobići jer je bio iznimno istaknuti intelektualac. Uz njega se našao i stanoviti broj prosvjetnih radnika hrvatske nacionalnosti po srednjim školama.

U Srbiji se provodi najgore kršenje ljudskih prava

Pri koncu II. svjetskog rata partizanski pokret je silno podržavao hrvatski živalj na ovim prostorima, jer je on bio jamstvo da će ovi krajevi ostati u sastavu jugoslavenske zajednice. Prvi narodnooslobodilački odbor grada za prvog predsjednika izabrao je vođu bačkih Hrvata mons. Blaška Rajića. U odbor za kulturu izabran je Ivan Prćić-gospodar koji je vješto iskoristio svoj položaj te je okupio intelektualce koji su imali završenu učiteljsku školu ali i one koji nisu imali tu naobrazbu. Njima je omogućeno doškolovanje te ih je postavio po našim mjesnim i salašarskim školama. Tako su u tom razdoblju, možda po prvi put u povjesti, u velikoj većini naših škola bili naši učitelji. No, to nije dugo trajalo. Čim se vlast konsolidirala počeli su procesi protiv neprijateljskih elemenata u našoj sredini. Nadaleko su poznati procesi protiv križara u koje je bio uključen veliki broj naših učitelja i nastavnika. Ta akcija je bila usmjerena protiv hrvatske inteligencije i protiv predratnog vrlo jakog križarskog pokreta koji je budio svijest naše inteligencije. Većina tih naših učitelja bila je katoličkog vjerskog odgoja, pa su pokrenuli bilten „Mladi učitelj“. Od tog biltenčića na svega desetak stranica sa isključivo stručnim i pedagoškim sadržajem, koji je ručno, šapirografski umnožavan u dvadeset primjeraka i koji se razdjeljivao isključivo učiteljima, napravljen je slučaj. Dvadeset mladih ljudi, intelektualaca, najvećim dijelom učitelja, bili su osuđeni i sklonjeni sa učiteljskih položaja, a na njihova mjesta, razumije se, došli su iz drugih krajeva, a najviše iz Srbije.

Propadanjem i smišljenom likvidacijom seljaštva, najprije agrarnom reformom, pa formiranjem zadruga, potom drugom agrarnom reformom, velika većina područnih osobito salašarskih škola je nestala. U to vrijeme nastava se odvijala na tzv. srpsko-hrvatskom jeziku.

Korištenjem perfidnih metoda danas su uspjeli rasturiti hrvatsko-bunjevački korpus. U školama se sada nameće „bunjevački jezik” čiji tvorci su Bunjevci-NE Hrvati koji su TO postali dolaskom Slobodana Miloševića na vlast. Zadaća im je razbijanje ionako još ne uvedenog u potpunosti obrazovanja na hrvatskom jeziku, gdje naš obrazovni kadar, koji zna kome pripada, nema mogućnosti zaposlenja, djeca u hrvatskim odjelima uče iz ćiriličnih udžbenika, iz kopiranih bilježnica, sami se snalaze prevodeći sa srpskog na hrvatski. Zar to nije kršenje ljudskih prava koja su svakoj nacionalnoj manjini zagarantirana zakonom, samo Hrvati nisu u tu grupaciju uvršteni.

Ivan Tumbas


Skandal nad skandalima

Akademici, izbacite ime Josipa Broza kao počasnog člana!

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ogorčena je što se među imenima 42 počasna člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) nalazi i ime - Josipa Broza Tita (umro 1980.)!

To je nedopustivo, to je podmetanje hrvatskom narodu, to je skandal nad skandalima, tim prije što prema organizaciji i članstvu ove ustanove počasni član može biti osoba "koja je zaslužna za razvoj i napredak znanosti i umjetnosti".

Što s ovom rečenicom ima Josip Broz? Bivši komunistički vođa za kojeg piše da je bio "državnik, političar, metalski radnik i partijski vođa" nema, poglavito danas što tražiti među hrvatskim akademicima. Čudi nas da ni jedan hrvatski akademik zbog toga nije prosvjedovao, odnosno tražio da se izbriše ime ovog čovjeka, koji je bio na čelu propale Jugoslavije i koji je među ostalim kriv za smrt na stotine tisuća nevinih Hrvata, osobito nakon II. svjetskog rata.

Njega više ne žele ni u beogradskoj Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU), pa odakle onda želja i nastojanje da se njegovo ime nađe na ovom časnom popisu.

Tražimo od članova HAZU da preispitaju imena onih koje su objavili na svojoj internetskoj stranici pod rubrikom "počasni članovi", te da odmah izbace ime Josipa Broza, jer ovaj bivši partijski vođa samo i isključivo srozava inače već dobrano marginaliziran ugled ove institucije, u kojoj ne može biti ni obični, a kamoli počasni član.

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Otkriveno spomen-obilježje žrtava masovne grobnice kod Šume Jelaš, 14.10.2013.

SOTIN 27.12.1991. - 14.10.2013.

U općini Tompojevci u Vukovarsko-srijemskoj županiji danas je otkriveno spomen-obilježje žrtava agresije JNA i srpskih pobunjenika pronađenih u masovnoj grobnici "Šuma Jelaš".

Spomen-obilježje postavljeno je u znak sjećanja na devet hrvatskih branitelja i civilnih osoba pogubljenih 1991. u agresiji JNA i srpskih pobunjenika na Republiku Hrvatsku, ekshumiranih iz jedne masovne i tri pojedinačna groba u Šumi Jelaš.

Lokaciju masovne grobnice otkrio je u travnju osumnjičenik za taj ratni zločin, koji je prethodno uhićen u Srbiji.

-Došli su po njega kući, odveli ga, kao i njih 13. I evo, do dan danas nije se ništa znalo, ni di su ni šta su.. I sad su se pronašli, malo je lakše što sad ima svoj grob, rekla je Janja Raguž.

U 13 sati na mjesnom katoličkom groblju u Sotinu predviđen je zajednički ispraćaj i pokop posmrtnih ostataka eshumiranih žrtava.

Obitelji nezadovoljne hrvatskim pravosuđem

Prema svjedočenjima i iskazima preživjelih Sotinjana između 14. i 20. listopada 1991., srpske su vojne postrojbe nakon okupacije Sotina veći broj nesrpskih mještana nasilno odvele iz svojih domova, a potom u logor u Negoslavcima gdje su bili podvrgnuti zlostavljanjima i ispitivanjima. Preostale Hrvate u Sotinu okupatori su držali u pritvoru, radnim logorima, tjerali na prinudni rad i postupno ih ubijali. Zaustavljen im je životni korak samo zato što su bili Hrvati ili nesrbi.

"U Sotinu su sve skupa stradale 64 osobe. Još uvijek tražimo 31 osobu, i ja se nadam da će sa ove lokacije uspješno biti identificirano 13 osoba za koje sumnjamo da su odvedene u zadnjoj grupi, na Badnjak 1991. godine“, kazao je prije šest mjeseci Igor Matijašević, čijeg su oca Ivicu prosinca 1991. godine suseljani srpske nacionalnosti, zajedno s još 15 sotinskih Hrvata, odveli i ubili automatskim naoružanjem.

Pronalasku žrtava može se zahvaliti ponajviše obiteljima nestalih sotinskih Hrvata, na čelu s Igorom Matijaševićem koji je za medije u trenutku otkrića grobnice izjavio:

- Obitelji nestalih iz Sotina nisu bile zadovoljne načinom na koji se naše pravosuđe odnosilo prema ovom postupku, pa smo tražili pokretanje postupka u Srbiji. Izuzev toga, bili smo u kontaktu sa domaćim Srbima u Sotinu, ali i s onima koji su pobjegli u Srbiju zbog optužnice. Stalno smo bili u kontaktu, čuli se telefonski i s njima se nalazili u Srbiji. Upravo jedan od njih koji je pobjegao od hrvatskog pravosuđa, vrlo je precizno otkrio lokacije ubijenih Hrvata, članova naših obitelji – rekao je tom prigodom Igor Matijašević koji danas sahranjuje svog oca.

hrsvijet


Ponovni progon Hrvata pod krinkom popisa

Hrvati u Bosni i Hercegovini, poglavito u Republici Srpskoj i krajevima gdje su u manjini, ponovno, po drugi put u zadnjih dvadeset godina, doživljavaju progon i egzodus. I sve se to odigrava pod krinkom propisa i zakona koji reguliraju popis stanovništva u BiH, čija je provedba u tijeku, a završava 15. listopada 2013.

U protekla dva tjedna na području općine Kotor Varoš u banjalučkoj regiji svjedočili smo nebrojenim situacijama gdje je Hrvatima, koji su se željeli popisati i time ostvariti svoje pravo da budu svoj na svome, na razne načine davano do znanja da tamo nisu poželjni te im se pokušavalo osporiti pravo da se popišu na odgovarajući i zakoniti način.

U kotorvaroškom kraju Hrvati su tijekom Domovinskog rata doživjeli tešku kalvariju i progon, pri čemu ih je tijekom teških borbi sa srpskim agresorom skoro dvije stotine ubijeno, nekoliko stotina ranjeno, a preko 10 000 prognano. Međutim, ponos i prkos Hrvata kotorvaroške doline nikada nije priznao takvo stanje niti pokušaj vlasti u Republici Srpskoj da ozakoni i verificira progon i protjerivanje Hrvata. Odmah poslije rata Hrvati su se počeli vraćati i sami, skoro bez ičije potpore i pomoći, obnavljati svoje porušene i spaljene domove. Čitavo vrijeme vlast je deklarativno podržavala povratak, ali na terenu i u realnosti sve je činjeno i rađeno da se to ne dogodi.

Upravo to se događa i sada u ključnim i važnim trenucima za politički opstanak i prava Hrvata. Tijekom popisa popisivači sve čine da se što manje Hrvata popiše. Metode su vrlo perfidne i prozirne pri čemu se ne libe kršiti i zakonske odredbe i propise: ne žele upisati sve članove kućanstva ako pojedini članovi istoga nisu nazočni u kući; popisivači navode popisivane osobe da se izjasne na način kako popisivač hoće ne uvažavajući pri tom izjave popisivanih osoba; izbjegavaju hrvatske kuće kada znaju da su Hrvati u njima te se odbijaju odazvati na opetovane pozive da izvrše popis; ne žele u popisnim komisijama upisati Hrvate koji nisu bili u svojim kućama kada su popisivači dolazili; tumače zakon i propise o popisu na način kako njima odgovara …

Sve navedeno se radi samo s jednim ciljem – popisati što manje Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva te time i na taj način verificirati progon i protjerivanje Hrvata i ostalih naroda i nacionalnosti s tog područja. Vrhunac ove farse od popisa jest nemogućnost Hrvata, kojima su u ratu spaljene i uništene kuće, da se popišu, a sve s ciljem navođenje istih da se popišu putem interneta, čime će biti upisani kao dijaspora, a ne Hrvati u Bosni i Hercegovini. Na taj način ozakonit će se i legalizirati progon i protjerivanje Hrvata iz tih krajeva.

prof. Zoran Piličić, Udruga kotorvaroških Hrvata u Zagrebu


Hrvatima u Vojvodini ne trebaju govori, obećanja već konkretna djela

Kada su Hrvati u Srbiji izgubili svaku nadu da će o njihovom položaju, pravima i nestanku itko od dužnosnika otvoreno govoriti u međunarodnim institucija, jedna zvijezda nas je obasjala zrakom svjetlosti

Zamrznuti konflikt

Čitao u sam u bunjevačkim novinama (onih Bunjevaca koji se trenutačno ne izjašnjavaju kao Hrvati) kako njihovi ideolozi pišu o zamrznutom konfliktu između Bunjevaca, misleći na konflikt s bunjevačkim Hrvatima. Došlo je vrijeme da odmrznemo taj konflikt ali pred međunarodnom zajednicom, tako da se naš jezik, pisani dokumenti, uporaba imena naših velikana u Vojvodini više ne svojataju, ne zlorabe. Jednom za sva vremena moramo da kažemo stop krivotvorenju povijesti.

S obzirom na to da je bilo posve neizvjesno može li se i kada se može očekivati obnavljanje Hrvatske drame u subotičkom kazalištu, članovi udruge Hrvatska nezavisna lista su pokrenuli inicijativu za obnavljanje Hrvatske drame! Da se podsjetimo: temelj za obnavljanje Hrvatske drame je i Sporazum između Srbije i Hrvatske o zaštiti prava manjina potpisan 2004. godine, kao i član 20. Ustava Republike Srbije po kom se dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati. Hrvatsko nacionalno vijeće je na svojoj sjednici od 4. listopada 2013. donijelo pozitivno mišljenje o ovoj inicijativi. No, pojavi se, kao i uvijek, i vijećnik koji ne smatra da je potrebno Hrvatima vratiti ono što im pripada. Svi mi možemo imati, i imamo, različita mišljenja, stavove, nazore, poglede i vizije, ali obnašati funkciju vijećnika u Hrvatskom nacionalnom vijeću i glasovati protiv obnove jedne hrvatske institucije je gnusno. Ne prikrivam gađenje nad takvim postupkom. Kada bi isti imao makar malo svijesti o svojoj dužnosti vratio bi svoj mandat vijećnika.

Dio vojvođanskih Hrvata izražavao je sumnju u aktivnosti mjerodavnih u našoj matičnoj državi po pitanju zaštite interesa hrvatske manjine u Srbiji. Predsjednici i vlade u Hrvatskoj su se smjenjivali a položaj Hrvata na ovim prostorima se mijenjao puževim koracima. Jedan od razloga nezadovoljstva i nepovjerenja su standardizirane izjave dužnosnika Republike Hrvatske kada dođu u posjet našoj zajednici. Međutim, vojvođanskim Hrvatima ne trebaju govori, obećanja već konkretna djela. Republika Hrvatska ima pravo i obvezu da aktivno sudjeluje u provedbi sporazuma zaključenih s Republikom Srbijom. Isto tako dužnosnici Republike Hrvatske imaju i obvezu da, ukoliko se sporazumi ne provedu, pokrene pravne postupke u međunarodnim institucijama.

Na žalost i predstavnici Hrvata iz Srbije nisu tražili od dužnosnika Republike Hrvatske da poduzmu sve raspoložive mjere da se poštuje međudržavni sporazum o recipročnoj zaštiti prava manjina zaključen između Srbije i Hrvatske. Predstavnici Hrvata u Srbiji nisu bili odlučni u svoji zahtjevima ni u institucijama Republike Srbije i nisu bili voljni da iznesu slučajeve kršenja svojih prava pred međunarodnu zajednicu.

Moramo vas, koji ste pregovarali u ime i za prava Hrvata u Srbiji, pitati zar ne osjećate nelagodu što nemamo političkih prava, što izbornim zakonom nije reguliran izborni model kojim bi se formirala posebna izborna jedinica za Hrvate u Republici Srbiji kako bi na taj način stvarno, pravedno i punopravno Hrvati sudjelovali u donošenju političkih odluka? Moramo vas pitati, zar ne osjećate nelagodu što Hrvati nisu primjereno zastupljeni u državnim tijelima, u policiji, carini, pravosuđu i inima?

Moramo vas pitati zašto se niste vrlo jasno očitovali o stalnom padu broja Hrvata u Srbiji, što je očito vidljivo iz popisa u popis pučanstva, i to nazvali pravim imenom - tihim etničkim čišćenjem. Moramo vas pitati kada će biti pravo vrijeme da se bunjevački Hrvati obrate međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava zbog nijekanja prava na izjašnjavanje.Također vas molimo da više ne prikazujete uljepšano današnji položaj Hrvata u Vojvodini, nastojeći time u isto vrijeme uljepšavati i uveličavati svoje aktivnosti i opravdati svoj položaj i svoje plaće. Zar ne osjećate da od vašeg djelovanja ovisi svekolika sudbina i opstanak Hrvata na ovim prostorima?

Kada su Hrvati u Srbiji izgubili svaku nadu da će o njihovom položaju, pravima i nestanku itko od dužnosnika otvoreno govoriti u međunarodnim institucijama, jedna zvijezda nas je obasjala zrakom svjetlosti. Ta zvijezda je Zdravka Bušić, eurozastupnica Hrvatske demokratske zajednice. Na Odboru za ljudska prava Europskog parlamenta na tzv. razmjeni mišljenja održanoj 26. rujna, a u svrhu pripreme njegovog izaslanstva za skorašnji posjet Republici Srbiji, oštro je kritizirala odnos službenog Beograda spram hrvatske manjine.

„U zadnjih 9 godina u Republici Srbiji statistički je nestalo 13.000 Hrvata koji su se deklarirali kao primjerice Bunjevci ili Šokci“, rekla je hrvatska eurozastupnica u Bruxellesu. Bušić je izrazila zabrinutost da se podjela Hrvata na subetničke skupine kao što su Bunjevci i Šokci potiče od strane relevantnih institucija Republike Srbije (Srpske akademije nauka i umetnosti, Matice srpske i ostalih znanstveno-kulturnih ustanova), te bi mogla rezultirati asimilacijom hrvatskog naroda u Srbiji.

Upozorila je i na sljedeće: „Premda postojeći srbijanski zakoni Hrvatima jamče visoku razinu manjinskih prava, ta ista prava, na žalost, postoje samo na papiru. Stručnije rečeno zakonski okvir nije implementiran.“ Tako je Bušić, kao veliki problem, navela to što su Hrvati u Srbiji i danas u nemogućnosti ostvariti – premda im je zajamčena – izravnu zastupljenost u parlamentu na republičkoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini. S tezom o nedostatku implementacije postojećih zakona složio se i Laszlo Tokes iz stranke Mađara u Rumunjskoj.

Bušić je, zajedno sa kolegom zastupnikom Andrejom Plenkovićem, zaključno istaknula probleme u obrazovanju na hrvatskom jeziku u Srbiji, kao što su ograničavanje broja hrvatskih udžbenika i time onemogućavanje školovanja hrvatskih učenika na njihovu materinjem jeziku. Odbor za ljudska prava iskazao je interes za istaknute probleme te će, službeno je zaključeno, obratiti pozornost na njih prilikom posjeta Republici Srbiji.

Sada, kao i prije, ostaje otvoreno pitanje: što nam je činiti? Drugog nam puta nema, no ozbiljnije nego ikada prije, složno i bez sebičnosti, zaboravljajući podjele, početi djelovati i tražiti načina na svim razinama, da većina pripadnika našega naroda može slobodno dolaziti do riječi, slobodno izraziti svoje mišljenje. I samo je pitanje vremena kada će sva otvorena pitanja, ma koliko god bila skrivena i zavijena u oblandu, izbiti na blještavo svjetlo javnosti i na koncu, u slučaju potrebe, završiti i u međunarodnim institucijama.

Zatim Hrvati koji se nalaze diljem svijeta trebaju izvući pouku i možda još jednom pročitati poruke koje je napisao Vjekoslav Klaić, hrvatski povjesničar i pisac:

Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!
Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nasnestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se međusobom i izjedajući jedan drugoga? Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata ituđina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tuđina. Neka ti bude vazda geslo: „Svoj k svomu!“ Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdo. U tuđe međutim ne diraj; ali zašto da pomažeš tuđinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara narodna: „Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tuđina za gospodara“.

Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili „hrvatski jal“, a druga je rana slavenska nesloga. Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.

Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje. Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Mađara i Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tuđim življem, koji hoće da ih proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće hrvatskoga puka u nekom selu tik na međi Austrije i Ungarije, pa onda pod vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje „hrvatsko bratimstvo”. Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara. Ej, da Bog da, da se „hrvatsko bratimstvo” naskoro stane slaviti i obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!

Zlatko Ifković


'Šef Stasia' održao Hrvatima antifašističku lekciju

Zamislite bivšeg šefa Stasia kako sa naslovnice Bilda tumači Nijemcima što je to antifašizam, raspravlja o prednostima i nedostacima antifašizma i drži moralne lekcije svima koji se ne slažu s njime. Što mislite kako bi Nijemci reagirali?

Vjerojatno s gađenjem prema novini koja je dopustila medijsku promociju sudionika zločinačkog i totalitarnog sustava što bi se u normalnom i razvijenim demokracijama pretvorilo u bojkot novine koji bi potrajao sve dok se vlasnik novine ili glavni urednik ne bi ispričali zbog grubog propusta. Međutim, takva pravila vrijede u razvijenim demokracijama, a u Hrvatskoj, u kojoj vlada demokracija od prigode do prigode, Krešimir Sršen, bivši šef UDBE za Dalmaciju sa naslovnice Slobodne Dalmacije Hrvate uči „ispravnim“ pogledima na prošlost i sadašnjost.

Gospodine Sršen, pardon druže Sršen, vaše obraćanje javnosti, poučavanje o prošlosti i sadašnjosti moralno je dno novine u kojoj ste nastupili, novinara koji vas je intervjuirao, ali i pravne države. Niste vi u razdoblju dok ste bili šef Udbe brojili ovčice i sadili krumpire nego razarali ljudske živote, uhodili, obrađivali ljude, prisluškivali i podmetali, a vjerojatno imate saznanja i o likvidacijama. Vi ste Krešimire Sršen, bili pripadnik i šef tajne policije jednopartijske, totalitarne države. Tajne policije, kojoj je zadatak bio očuvati taj i takav totalitarni sustav, ako treba i u potocima krvi, ali očuvati ga. Prema moralnoj definiciji svakog ljudskog bića vi ste sudionik u strahovladi jednog zločinačkog sustava. Krešimire Sršen, povijest, barem ona hrvatska, o vama će kad-tad pisati kao o zločincu.

Sada bi čovjek s takvom prošlošću i životopisom trebao imati kredibilitet poučavati javnost što je to antifašizam i tumačiti koji su zločini bili opravdani, a koji ne. Zar je rodbina žrtava partizanskih zločina zaslužila da vi govorite o njihovim najbližima? Odakle vam pravo Krešimire Sršen, da kao bivši šef Udbe, ukaljate njihova imena?

Nema hrvatski narod problema s antifašizmom, već s onima koji predstavljaju antifašizam u Hrvatskoj. Najbolji primjer ste vi kao bivši šef Udbe za Dalmaciju, a sada predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista u SD županiji. Drugi zoran primjer osobe koja je predstavljala navodne antifašiste u Hrvatskoj je Ivan Fumić, nekadašnji suradnik KOS-a i vojni tužitelj JNA, a donedavni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Umjesto antifašističkih udruga, prema karakteristikama vaših životopisa najbolje bi bilo da osnujete neko udruženje slično bivšim pripadnicima SS postrojba i da se sastajete po kakvim katakombama.

Nema nikakve razlike, osim broja žrtava koje su smakli, između Udbe, Stasia ili Securitatea. Hrvatskoj javnosti je dovoljno pogledati kako se prema mračnjacima i vampirima iz ovih organizacija odnose u zemljama poput Njemačke ili Rumunjske. Sve dok ih s prezirom ne izopćimo iz društva, kao i njihove poklonike, događat će nam se Krešimiri Sršeni i Ivani Fumići kao antifašisti.

Željko Primorac


Marija Bistrica, 12. listopada 2013.

VJERNICI IZ BIH HODOČASTILI U MARIJU BISTRICU

Pod geslom „Sve obnoviti u Kristu“ vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije hodočastili su osmi put u nacionalno marijansko svetište u Mariji Bistrici. Misno slavlje predvodio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski.

„Hrvati katolici iz Bosne i Hercegovine dolaze hodočastiti u Mariju Bistricu kao sinovi svoga naroda. Tu kao i svi Hrvati kroz povijest od Marije tražimo utjehu i snagu za opstanak“, istaknuo je kardinal Puljić. Dodao je da su utjeha i snaga danas potrebne cijeloj Crkvi koja u ovome vremenu proživljava jedno iskušenje, jer ne smije naučavati ono što je Isus ostavio, nego se od nje traži da se prilagodi mondenom duhu. „Hvala Bogu, ovaj Papa jasno ukazuje da Crkva mora biti Crkva i ne smije se prilagođavati svjetovnom duhu. Mora biti prepoznatljiva da je Kristova. Svi mi, mi kao Crkva moramo biti prepoznatljivi da smo Kristovi“.

Kardinal Puljić je primijetio da se danas u javnosti nameće strah od neimaštine, od bolesti, od samoće, od nezaposlenosti, i taj strah zbunjuje ljude. U medijima se nameće nihilizam, a u politici sinkretizam. No, i u takvom stanju moguć je zaokret, jer kriza nije tragedija nego šansa da dokažemo za koje se vrijednosti borimo, što u sebi nosimo.

„Došli smo Mariji da prepoznamo sebe, svoje dostojanstvo djeteta Božjega, da smo otkupljeni, a ne prokleti“, rekao je Kardinal Puljić. Naglasio je: „Došli smo da shvatimo - Krist nam daje smisao života! Ne ovo javno bolesno mnijenje, koje jednostavno truje čovjeka, nego Krist daje smisao da u krizi uneseno svjetla, nade, vjere! Ova Godina vjere jest upravo smisao da se obnovimo u vjeri, da to bude naša snaga nositi se sa životom.“

Kao djeca svoga vremena u opasnosti smo, prema kardinalovim riječima, da nas zarazi duh vremena u kojem se čovjek boji susresti sa samim sobom. Bježi od tišine, gdje može čuti Boga, u galamu i ovisnosti. Podsjetio je da su svi bili zadivljeni tišinom koja je vladala na trgu bana Jelačića za vrijeme susreta mladih s papom Benediktom XVI. „Pa vidjeli su da čovjek treba te šutnje – čuti sebe, čuti Boga! Po čemu je Marija velika? To danas Isus kaže – blaženi oni koji Božju riječ slušaju i vrše. Po tome je Marija velika i danas smo došli od nje učiti kako Božju slušati i vršiti, jer velike se stvari događaju u šutnji.“

Ostvaren je onaj tko je Božju volju izvršio, a nesretan onaj koji provodi svoju volju, rekao je propovjednik. Istaknuo je kako je danas čovjeku potrebna nada, te upozorio da je nada nježna biljka, koja se lako ubije svjetovnim duhom ohološću i sebičnošću. Zato je potrebno učvrstiti vjeru i nadu te ljubav ražariti.

U tome čovjeku pomaže glas Božji koji čovjek ima u sebi. Savješću čovjek osluškuje istinu i dobrotu, rekao je kardinal Puljić te dodao da se danas demokracija urušila. „Nema demokracije! Zašto? Zato što nema odgovornosti, nema savjesti. Pogažena je savjest jer vlada mrkva i štap! Ako nećeš to, nećeš dobiti ovo! To nije demokracija, to je uvjetovanje!“

Na kraju propovijedi kardinal Puljić je poručio vjernicima da se vesele što se mogu s Bogom susresti i s njime razgovarati kao njegova djeca. Zazvao je Marijin zagovor na vjernike da se vrate kući s hrabrom vjerom i da se ne boje svih negativnih silnica, nego da svjedoče da Crkva živi. Nakon Misnoga slavlja hodočasnici su sudjelovali u zajedničkom križnom putu koji je završio u crkvi pozdravom čudotvornom Gospinu liku. (hkr)


PJESMA DJECI

Pregaženo cvijeće

Dok sam radio bolji svijet,
Slučajno sam zgazio poneki cvijet.
Kad bi samo moja djeca znala,
Koliko će mi značiti njihovo „Hvala“!

I da su ponosni na oca svoga,
Što je ispred njih stavio Boga.
Nebitno kad u vremenu to će biti,
Jer u cvjetnjaku rajskom nema se što kriti...

Marko Francišković, u Zagrebu u Zatvorskoj bolnici, rujna 2013.


Vukovar je Hrvatska!

Ako ne će vlast, branitelji će sami skinuti sve protuustavne provokativne ćirilične ploče

U Zagrebu je održan sastanak Koodinacijsko-operativnog tima RH uz nazočnost predstavnika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i najšire braniteljske populacije, na kojem su doneseni sljedeći zaključci:

1. Potvrđuje se i proširuje zajedništvo stradalničke, braniteljske, hraniteljske te moliteljske populacije, i kroz to zajedništvo odlučnost, da se u narednom vremenu odlučno suprostavimo nerazumnoj politici Vlade RH kako spram Vukovara tako i gotovovo svih dijelova društva u cijeloj Hrvatskoj.

2. Zahtijeva se od Vlade RH da u roku 14 dana naloži uklanjanje preostale dvojezične/dvopismene ploče sa zgrade PP Vukovar, koja kao simbol stradanja još uvijek frustrira i time nanosi štetu zdravlju direktnih stradalnika Domovinskog rata, s osobnim iskustvom stradanja te članovima njihovih obitelji kao i velikom broju svih onih u RH koji shvaćaju problem. Ukoliko se to ne učini, branitelji iz cijele Hrvatske, zajedno sa hraniteljima, to će učiniti u cilju zaštite branitelja, stradalnika i građana Vukovara, jer VUKOVAR JE HRVATSKA.

3. Zauzima se čvrst, jedinstven stav da će se povodom dana sjećanja na žrtvu Vukovara koji se kolonom sjećanja obilježava 18. 11., isti održati u organizaciji branitelja, stradalnika i građana cijele Hrvatske, pod motom "Vukovar mjesto posebnog pijeteta-bolje časno umrijeti nego sramno živjeti", te da se odavanje posebnog pijeteta ove godine proširi i na Škabrnju. Predstavnicima vlasti koja je uzrokovala ovakve traume, iskazat će se nepoželjnost njihove nazočnosti u Vukovaru u te dane.

4. Unatoč svim prijeporima i razilaženjima pozivamo i apeliramo na predsjednika Republike Hrvatske dr. Ivu Josipovića da pokuša inicirati dijalog u društvu o svim spornim pitanjima a naročito da taj dijalog pokuša inicirati sa vladom RH.

5. Zahtjevamo da se svi suspendirani policajci i policajac protiv kojeg je podnesena kaznena prijava ODO, koji su vršili nadzor dvojezičnih/dvopismenih ploča u Vukovaru vrate na posao i da se protiv istih obustavi disciplinski postupak jer je notorna činjenica da se sa stajališta legalnog i legitimnog, nisu stekli svi uvjeti za postavljanje dvojezičnih/dvopismenih ploča. Posebno se pozivamo na praksu i primjer abolicije koja je podijeljena onima koji su izvršili i bili sudionici agresije na Hrvatsku a danas zauzimaju naj odgovornija mjesta u javnom, političkom a posebno "policijskom" životu zemlje.

6. Zahtijevamo da se više ne zadire u stečena i egzistencijalna prava branitelja te da se njihova primanja više ne vode u kategoriji "povlaštenih" jer ona to nisu ni po kojem parametru.

7. Zbog mnogobrojnih branitelja i stradalnika koji su prošli Inkvizicijske postupke u srpskim koncentracijskim logorima, te montirane sudske postupke na kojima su puno puta osuđivani na smrt na srpskom jeziku i pismu, što na valjan način još uvijek nije stavljeno izvan snage, zahtijevamo obustavu svih postupaka pozivanja ili privođenja na obvajesne razgovore ili kriminalističke obrade vezano za iskazivanje bunta i neposluha kada je u pitanju postavljanje i skidanje dvojezičnih/dvopismenih ploča u Vukovaru. Posebno apostrofiramo postojanje pravne nesigurnosti u kojoj branitelji i stradalnici žive od vremena inkvizicije u tim logorima i njihov posebno osjetljiv odnos prema svakoj represiji uperenoj protiv njih.

KOT RH


Vukovar svehrvatska Svetinja

Poštovani gospodine Josić, svjedočiti istinu o ŽRTVI koja je tijekom povijesti zadesila hrvatski narod, poglavito tijekom Domovinskog rata, i dovijeka podsjećati da uspomena na ŽRTVE ne smije pasti u zaborav, poslanje je sadašnjeg i budućeg hrvatskog naraštaja, a Grad Vukovar, njegovi žitelji i mučki ubijeni Hrvati tijekom opsade fašističko srbočetničkog agresora, primjer su ŽRTVE nezabilježene u dosadašnjoj svjetskoj povijesti.

Hrvatski narod, hrvatsko domoljubno biće diljem naše Domovine i Svijeta, poglavito hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata, zaprepašteni su s bešćutnosti, koju iskazuje aktualna Vlast u Republici Hrvatskoj, tvrdoglavo inzistirajući na postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima na državnim institucijama u Gradu Vukovaru, Gradu mučeniku, grubo ignorirajući sve zamolbe da se to ne čini.

Između ostalog, time se ponovno viktimiziraju ŽRTVE Grada Vukovara, što je sramotno i nedopustivo, i o tome će Hrvatsko žrtvoslovno društvo izvijestiti Svjetsko žrtvoslovno društvo - World Society of Victimology, odnosno prof. dr. iur. Marc S. Groenhuijsen, predsjednika Izvršnog odbora Svjetskog žrtvoslovnog društva - President of the Executive Committee World Society of the Victimology.

Osim toga, uoči 18. studenog, prigodom tužne obilježbe Dana sjećanja na Grad Vukovar, Svijetu treba poslati jasnu poruku da je taj dan, Dan sjećanja na stradanje Grada Vukovara, svehrvatsku Svetinju, kojoj se hrvatski narod klanja i klanjati će se dovijeka.

U ime Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i svoje osobno, očitujemo bezrezervnu potporu Koordinacijsko operativnom timu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.

dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva


71. obljetnica sjećanja na Ramske žrtve

Mjesec listopad u ramsku povijest upisan je kao mjesec u kojem je Rama i hrvatski narod najteže stradavao, počevši od vremena turske vladavine, preko Drugog svjetskog rata, pa na koncu i ovog zadnjeg, Domovinskog. Svaki rat sa sobom je donosio smrt, razaranje i palež, posebno Drugi svjetski, kada su četnici kao talijanski saveznici u operaciji ''Alfa'' u tri dana (8., 9., i 10 listopada) svoga divljanja na prostoru Rame pobili više od tisuću ljudi. Tih dana, Rama je ostala bez većine odraslih muškaraca, a mjerilo za likvidacije bila je kratka talijanska puška. Oni koji su bili viši od te puške, ili su strijeljani ili zaklani.

U razdoblju komunističke vladavine, ovaj četnički zločin bilo je zabranjeno i spomenuti, a o obilježavanju stradanja nije moglo biti niti govora.

Odmah nakon što se smjelo javno spomenuti žrtve, ramski franjevci i narod, započeli su obilježavanje Dana sjećanja na ramske žrtve kroz sve ratove, njih 1529.

Svake godine, druge nedjelje u listopadu, dvorište samostana na Šćitu postaje mjesto molitve za sve stradale čije imena su upisana na spomen obilježju podno Ramskog križa.

Danas, na 71. Obljetnicu stradanja Ramljaka, uz slavlje svećenika iz ramskih župa, sv. misu predvodio je i pod njom propovijedao fra Jozo Šarčević. Nakon sv. mise, pred pločama s imenima pobijenih, izrečena je molitva za pokojne – opijelo.

Kao znak povijesnih veza Rame i Cetinske krajine, na komemoraciji svim ramskim žrtvama nazočilo je kompletno Viteško alkarsko društvo iz Sinja, predvođeno alkarskim vojvodom Antom Vučićem.

A.Beljo


MILORAD PUPOVAC PRIJETI ČETNIČKIM POŽAROM

Kako i ne bi kada ima uza se Josipovića, Pusiće, Milanovića, Mesića, svu tu jugokomunističku kaljužu. Njima svima leži genocid nad Hrvatima u onome ratu i poslije rata tijekom cijele im jugokomunističke tvorevine.

Pupovac prijeti svojim četnicima vatrom što je posebno diglo na noge tisuće hrvatskih branitelja za novu obranu suvereniteta hrvatskoga naroda u europskoj Republici Hrvatskoj. Uzalud vam svekolike nostalgije za svim jugo četničkim ideologijama. Mogu Srbijom dizati i preko četiri metra visoke spomenike svome koljaču Hrvata Draži Mihailoviću. Također mogu hrvatske bludnice ići na Titin grob u "Kuću cvijeća" gdje im navodno spava "ljubičica plava" i cmizdriti na njegovoj granitnoj ploči kao što je to činila Tereza Kesovija da joj se i Šešeljevci rugaju, kako je skvasila Titinu granitnu ploču da li od suza ili mokrenja. Ova blesava jugonostalgičarka ponovno pjeva Beogradom cmizdreći za "starim prijateljima" i za Titom koji da ju je mazao po zadnjici. To je ona Tereza Kesovija koja je nešto prije uzvikivala da unaprijed ne odgovara za svoje postupke ako sretne nekoga od njih koji su joj u Konavlima spalili djedov dom. Valjda ga je obnovila i eto opet joj nekakav Pupovac prijeti novim požarom što bi joj i trebalo priuštiti. Pločari nam podbacuju kao mržnju prema svim nacionalnim manjinama protiv kojih Hrvati nemaju ništa. Oni su se borili za slobodnu Hrvatsku rame uz rame sa hrvatskim braniteljima među kojima je bilo i srpskih poštenih pripadnika koji su došli pod nemilost jednih i drugih četnika i hrvatskih jugofila. Gdje su srpski suborci obrane Hrvatske u tijeku Domovinskog rata? Nema ih niti na jednome položaju u Hrvatskoj. Njima ne daju doći do izražaja niti Pupovci niti jugohrvati Josipovići, Mesići, Pusići, Milanovići koji samo priznaju one srpske pripadnike koji su ratovali protiv Hrvata i Slobodne Hrvatske i dobro im je poručio besmrtni Vrhovnik i predsjednik Republike Hrvatske u jednome od posljednjih svojih javnih nastupa kada im kaže: "Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti. Ne samo sa crnim nego i sa zelenim i žutim vragovima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti. Ne samo povezuju nego im se nude. Ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude!"

Mate Ćavar


Hrvatski narod je odvažan narod koji je uvijek cijenio odvažne pojedince

Do predsjedničkih izbora u Hrvatskoj ostalo je još nešto više od godinu dana. Kalendarska godina i nije pretjerano dugo vremensko razdoblje, promatrano u političkim okvirima poimanja vremena. Nije pretjerano kazati da su određeni političari i određene stranke već započele neformalne kampanje za te izbore, što se lako može iščitati iz pojedinih izjava različitih dužnosnika, kojekakvih političkih ustupaka, lobiranja pa čak i stranačkih koalicijskih sporazuma. Sve je to uvod u ono što tek treba uslijediti kroz formalne najave kandidatura, a koje su ipak, trenutno, najudaljenije od svih aktivnosti koje se obavljaju na državnoj političkoj sceni. No, to nije nikakva zapreka da znatiželjni medijski servisi kalkuliraju s konkretnim imenima i prezimenima potencijalnih kandidata, ali uz svu maštovitost i kreaciju, medijski prostor gotovo je složan u procjeni da, u ovom trenutku, ne postoje više od dva ili tri kandidata, za koja bi sa sigurnošću mogli utvrditi i bez formalne najave kandidature, kako će sudjelovati u predsjedničkim izborima. Stoga je ova tema itekako prisutna u medijskom prostoru.

Zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni lako bismo mogli kategorizirati na zbivanja koja idu u prilog lijevim političkim opcijama i zbivanja koja idu u prilog desnim političkim opcijama. Zbog ovako izraženog dualizma, pojam političkog centra izgubio je svaku objektivnu vrijednost, ne samo u posljednje vrijeme i na račun posljednjih zbivanja. Stoga sva nastojanja pojedinih političkih stranaka da se njihova politika i rad svedu pod okrilje djelovanja stranaka političkog centra; djeluju unaprijed izgubljena i unaprijed osuđena na propast. O uzrocima takvog stanja moglo bi se naširoko raspravljati, ali ako bismo pokušali pojednostaviti neprihvaćanje postojanja stranaka političkog centra; promatrano isključivo u razdoblju izbornog vremena predsjedničkih kandidatura; onda bi se moglo kazati da prosječan birač želi imati savršenu sliku o nedvosmislenoj pozicioniranosti kandidata kojem namjerava pokloniti svoje povjerenje, odnosno za koga namjerava glasati. Tu nema ništa neobično i ništa sporno i takav je način političkog promišljanja osobno pravo svakoga birača. Tako će biračima lijevih političkih opcija biti omogućena kandidatura, vjerojatno, jednog ili dva kandidata, ali kod kojih će razlika u političkom rejtingu biti vidljiva čak i onima koji s političkim zbivanjima i nemaju previše dodirnih točaka, koji na izbore izlaze povremeno ili neredovito, a kamoli starim, vjernim i stalnim glasačima takvih političkih opcija. Preventivan je to potez namijenjen očuvanju glasova lijevih političkih opcija, kod kojih bi rasipanje glasova bilo unaprijed onemogućeno. I naravno, ne bi ostavljalo mjesta sumnji kojeg, od tih, kandidata treba podržati.

S druge strane, birači desnih političkih opcija opravdano strahuju od nove poplave sličnih kandidata, uz istovjetan rezultat novog rasipanja glasova. Taj strah je posebno izražen u crnim prognozama, da bi u drugom krugu predsjedničkih izbora morali birati između “zla“ i “goreg“, odnosno da ne bi imali svoga kandidata. Crna je to i jednim dijelom utemeljena bojazan. Upravo iz takvih i sličnih razloga, birači desnih političkih opcija priželjkuju jednog jakog i značajnog kandidata, a često se u kontekstu takvih razmišljanja može čuti jedno te isto ime i prezime, ono Zvonimira Hodaka.

Sva su to razmišljanja zapravo naglas izrečene želje: “…da se barem Hodak kandidira…“; “…e da hoće Hodak na izbore…“; “…da bar ima netko kao Hodak…“ i slično izrečene misli. Posebno je zanimljivo to da sam bio prisutan u različitim društvima kada su izrečena ovakva i slična razmišljanja, ali i u različitim krajevima Hrvatske. To je važno iz razloga što takva politička razmišljanja nisu vezana uz određeno podneblje ili određenu interesnu skupinu, a da bi mogla biti označena specifičnošću lokalnog kraja ili stanovnika koji u njemu obitavaju. Iako sam u takvim razgovorima pokušao naglasiti da ne postoji ni ona minimalna osnova za naznaku takve Hodakove kandidature, to mojim sugovornicima uopće nije bilo važno. Jedan mi je sugovornik dobronamjerno pripomenuo da mu nitko nema pravo oduzimati snove pa ni taj o kandidaturi Zvonimira Hodaka na predsjedničkim izborima. Složio sam se s njim. Tim više što dosta ljudi sanja drugačiju Hrvatsku. Zbog toga me zanimalo kolike su i kakve mogućnosti da se mom sugovorniku ostvari taj politički san. I ne samo njemu.

Zvonimir Hodak izgradio je prepoznatljivo ime u pravosudnim okvirima djelovanja, napose onim odvjetničkim, gdje je dugi niz godina gradio profesionalnu karijeru i gdje je zasigurno ostvario sve što se moglo ostvariti u smislu životnog poziva bavljenja pravom i pravničkom strukom. Uostalom, nije li jedan od boljih dokaza koji idu u prilog takvim tvrdnjama i saznanje da je, zahvaljujući svom radu i djelovanju, u javnosti izgradio prepoznatljivo ime, čak i van onog kruga koji se pravnom strukom bavi na osnovu sličnih životnih usmjerenja. To samo jednim manjim dijelom može zahvaliti i znatiželjnom medijskom prostoru, koji je nekim njegovim istupima u pravosudnim instancama , posvetio dužnu pozornost. S druge strane, za Hodaka je dobar dio javnosti koja pomno prati pravosudna zbivanja, ustvrdio da nikada nije bježao od “slučajeva“ koje mnoge njegove kolege nikada ne bi prihvatili, zbog straha od poraza u postupku ili sličnih negativnih spoznaja. Hodak je i takve predmete prihvaćao. To je prvenstveno osobina onih koji vjeruju u vlastite snage i sposobnosti. I da, to je osobina rijetkih.

Ostavimo sada objektivne procjene o stvarnoj, postotno izraženoj mogućnosti za Hodakovo kandidiranje na predsjedničkim izborima. Također, ostavimo po strani i osobnu razinu motiviranosti za općenito bavljenje politikom i slična promišljanja vezana uz jedan takav možebitni angažman. Hipotetski pretpostavimo da je Zvonimir Hodak makar sat vremena života posvetio razmišljanjima o mogućnosti takvog političkog angažmana, što bi mom već spomenutom sugovorniku o toj temi, bilo sasvim dovoljno za nastavak političkih nadanja i snova. Zamislite situaciju u kojoj bi Hodak sazvao konferenciju za novinare i osobno najavio kandidaturu na idućim predsjedničkim izborima… Vjerojatno bi takav potez na hrvatskoj političkoj sceni izazvao učinak, kakav otprilike ima i gašenje požara benzinom, a ne vodom. Takva najava izazvala bi dosta nesanica i glavobolja u svim velikim strankama i onima koje se takvima smatraju, jer ni strankama na vlasti, ali ni strankama u oporbi ne bi odgovarala Hodakova kandidatura. Znam za barem jednu veliku stranku koja bi u tom slučaju, u nadmetanju predsjedničkih izbora, angažirala manje zvučno stranačko ime. U takvim okolnostima računali bi na častan poraz,a dodatno olakšanje bila bi i spoznaja da ne moraju “žrtvovati“ nekog značajnijeg stranačkog dužnosnika, u unaprijed otpisanim i izgubljenim izborima, što je defetistički stav koji se može iščitati iz nastupa njihovog stranačkog vodstva, ali to je tema neke druge priče.

Zvonimir Hodak je odvažan čovjek koji se ne ustručava izreći svoje mišljenje i koji u svojim javnim istupima gotovo ne koristi oznake “netko“, “svatko“, “neki“ i slično. U konkretnom osvrtu na promatrani događaj, Hodak bez ikakvih problema koristi ime i prezime onoga za koga smatra da posjeduje obilježja onoga o čemu se govori ili raspravlja. Dobar dio naroda to prepoznaje i cijeni, tim više jer nema dovoljno takvih osoba koje su spremne javno govoriti koristeći konkretna imena u poveznicama sa konkretnim događajima. Hodak je čovjek koji se osvjedočeno bori protiv mnogih oblika nepravde u državi. Također je i čovjek koji ne zaboravlja svoje korijene, podneblje u kojem je ponikao i tradicionalne vrijednosti usmjerene prema državi i društvu. Njegovi javni nastupi su otvoreni, nedvosmisleni i ne ostavljaju nejasnoće. Zamislite sada kako bi zanimljivo izgledali njegovi javni istupi u vrijeme predsjedničkih izbora, budući da ne bi bio opterećen nikakvim stranačkim okovima i ne bi bio podložan nikakvim interesnim formacijama. Za usporedbu: Josip Jurčević je na prošlim predsjedničkim izborima osvojio gotovo pedeset i pet tisuća glasova, a radi se o intelektualcu koji nije u tolikoj mjeri eksponiran u javnom medijskom prostoru. S druge strane, očita je razlika u medijskom interesu usmjerena prema Hodaku, koja je nekoliko puta veća i izraženija. Neformalne i grube procjene predviđaju da bi Hodak bio nekoliko puta interesantniji biračima na ovim predsjedničkim izborima, negoli je to bio Jurčević na prošlim.

Ako bismo se malo poigrali matematikom i to “nekoliko“ zamijenili brojevima, evo proizvoljno uzetim brojevima, pet ili šest, onda jednostavnom matematičkom operacijom množenja sa brojem glasova koje je Jurčević svojedobno bio osvojio; dolazimo do zanimljivog broja potencijalnih birača. Naravno, to bi bila tek osnova koja se dodatno nadograđuje izbornom kampanjom. Za procjenu vrijednosti ovakvih neformalnih saznanja, najbolje mogu poslužiti agencije koje se bave ispitivanjima javnog mnijenja. Naravno, pritom bi trebalo izbjeći korištenje usluga agencija koje su podložne kojekakvim utjecajima i kao takve ne mogu biti objektivne i neutralne. Međutim, kao što stara narodna poslovica kaže, kada se ima volje, nađe se i načina, tako da se i bez takvih agencija može napraviti stvarna i objektivna procjena nečije popularnosti i glasačkog potencijala.

U možebitnom odmjeravanju razloga koji bi išli u prilog ili protiv takve kandidature, Hodak bi imao nekoliko dobrih razloga koji bi išli u prilog njegovim eventualnim razmišljanjima o mogućnosti predsjedničke kandidature. Prije svega, Hodak ne bi bio ograničen stranačkom stegom, statutarnim stranačkim odredbama ili neformalnom poslušnošću odlukama stranačkog vodstva. Stoga njegovi javni istupi ne bi bili ograničeni uskim stranačkim politikantstvom, različitim političkim ustupcima ili kompromisnim koalicijskim rješenjima. To je idealna pozicija koju priželjkuje svaki političar, ali koju ostvare tek rijetki i ne pretjerano često. U takvim okvirima, Hodakova pozicija bila bi dodatno učvršćena.

Slabo je poznata činjenica koliko su nezaštićenih obitelji u ostvarenju njihovih prava, Hodak i njegov ured, bez novčanih naknada, besplatno, zaštitili od strogih zakonitosti pravosudnih djelovanja i pomogli u ostvarivanju njihovih pravnih mogućnosti. Nešto je poznatija činjenica da Hodak aktivno sudjeluje u promicanju istina o Domovinskom ratu, ne žaleći ni truda, ni vremena za takve oblike djelovanja. Postoji još i čitav niz ostalih pokazatelja koji utvrđuju Hodakovu neospornu popularnost među dobrim dijelom svekolikog biračkog tijela. Uostalom, mnogo je više, popularno kazano, “ognjištara“ za obiteljskim stolovima, koji se nadaju Hodakovoj kandidaturi, nego ostalih u polupraznim stanovima, koji bi bili zabrinuti zbog same najave njegove kandidature. Stoga se logikom stvari nameću dva pitanja: Je li Zvonimir Hodak svjestan svoje popularnosti u velikom dijelu javnosti? I ima li Zvonimir Hodak političkih ambicija? Bez obzira na potencijalne odgovore, jedna stvar je poprilično sigurna. Hrvatski narod je odvažan narod koji je uvijek cijenio odvažne pojedince. A Zvonimir Hodak će uvijek ostati odvažan pojedinac bez obzira na postojanje ili nepostojanje političkih ambicija. To ništa ne će promijeniti i to je najbolje od svega. S formalnom kandidaturom ili bez nje.

Ante Juroš


Dan poslije Dana nezavisnosti

Bilo je to najobičnije šibicarsko "preslagivanje" državnih blagdana

Kako je bila teška ta 1991.godina, posebno ti dani početkom listopada, sigurno se sjeća ogromna većina onih koji su ju preživjeli. Trećina Hrvatske već je okupirana, „visi“ Dubrovnik, Vukovar je zapravo u potpunom okruženju, novljanska fronta se jedva drži, Srbija je na Kupi i za lijepa sunčana dana skoro se vide srbijanske šajkače sa zagrebačke Katedrale…

Presudni listopadski dani 1991.

Okupirani teritorij je već i etnički očišćen, na njemu „rade“ čisti etnički logori za Hrvate. Mrtvi se broje u tisućama, većinom su civili, stotine tisuća izbjeglica slilo se u neokupirane dijelove, uzdrmano je gospodarstvo, mnoge tvornice su otete i opljačkane… Međunarodni položaj Hrvatske (ostatka) vrlo je težak. Međunarodna zajednica odgodila je proglašenje suverenosti i samostalnosti na tri mjeseca (famozna Brijunska deklaracija) od sedmog srpnja do sedmog listopada 1991., uvjeravajući Hrvatsku kako će to biti time out za pregovore, uz prekid srpskoga i jeneaovskog osvajačkog ratnog djelovanja. Dogodilo se suprotno, kako je i planirano: Srbima su darovana tri mjeseca za brzi i učinkoviti završetak s nenaoružanom i razoružanom (otimanje naoružanja TO SRH) Hrvatskom. I onda se sedmog listopada zbio napad na Banske dvore i pokušaj likvidacije Predsjednika Tuđmana i ostalih, kao tipični teroristički čin najvišega intenziteta. Izmakao je „za dlaku“. Bilo je to ujedno i zadnjeg dana suspenzije Ustavne odluke Sabora RH o proglašenju suverenosti i samostalnosti. Istodobno je tih dana bio planiran i opći napad JNA i Srbije na ostatak Hrvatske.

Hrvatska neovisna od 25. lipnja 1991.

Zanimljivo je da Sabor RH nikada nije suspendirao Ustavnu odluku usvojenu 25. lipnja 1991. već je suspenziju na sebe, pod pritiskom međunarodne zajednice, preuzeo Predsjednik Tuđman. Kako on to ustavno-pravno nije mogao, naime suspendirati zakone nakon što su stupili na snagu, a Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti stupila je na snagu odmah, znači da je Hrvatska samostalna i suverena, dakako i nezavisna od toga dana. Smisao pak tromjesečne „suspenzije“ nalazi se u „podupirućoj“ Deklaraciji o proglašenju suverenosti i samostalnosti, usvojenoj također 25. lipnja 1991. jer ona i po sadržaju i po „tonu“ inzistira na mirnom razlazu, pa čak i predlaže, izričito spominjući budući savez sa Slovenijom i novi savez država članica bivše Jugoslavije, ali kao suverenih i samostalnih država. Ukratko, Deklaracija donekle politički „ublažava“ Ustavnu odluku. Naravno, najvažnija je bila uloga međunarodne zajednice, naročito EZ-a, čije države tada nisu bile spremne priznati hrvatsku samostalnost i suverenost-nezavisnost priznajući ju kao državu. Situacija se glede međunarodnog priznanja nije promijenila ni nakon 8. listopada 1991. i usvajanja Odluke o raskidu sa SFRJ.

SDP i kompanija izabrali 8. listopada

Dakle, Hrvatska je jednako „suverena i samostalna“ bila i (nakon) 25. lipnja 1991. i (nakon) 8. listopada 1991., pa nije bilo nikakvog razloga, kad se već „tumbalo“ po državnim praznicima 2001. za Dan neovisnosti ne proglasiti 25. lipanj, a ne 8. listopada. Istina, dramatičnost zbivanja u listopada bila je (možda) veća, doista su to bili presudni dani. Odluka o raskidanju veza sa SFRJ uostalom samo je svojevrsna potvrda Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja. Zašto su onda SDP i koalicijski partneri - HSLS, HSS, HNS i IDS - proglasili 8. listopada, a ne 25. lipnja Danom neovisnosti (primjerenije bi i preciznije bilo nazvati ga „Danom nezavisnosti“ jer nije Hrvatska bila ovisnik o cigareti filter „Jugoslavija“, pa se „izliječila“ od ovisnosti, već joj je pod grlom bio jugo-srbijanski nož „zavisnosti“, no tko bi se usudio!)? Zato što su SKH-SDP-ovci napustili sjednicu Sabora RH održanu 25. lipnja 1991. na kojoj je usvojena Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti.

Napustio ju je i „demokratski promijenjeni“ eskahaov Željko Jovanović, navodno tada najmlađi saborski zastupnik (u Vijeću udružena rada), kao i najstariji i svi oni između njih dvojice. U Sabornici je ostao jedan jedini eskahaovac, Ćićo s Korčule. Kako bi onda oni tu sjednicu smatrali Danom neovisnosti kad su bili protiv?! Stoga su uzeli onu na kojoj su i oni glasovali za nešto hrvatsko, a bila je to Odluka o raskidanju veza s Jugoslavijom.

Glavni cilj: likvidirati Dan državnosti 30. svibnja

Glavni cilj tih tumbanja po državnim blagdanima ipak je bio ukidanje Dana državnosti koji je već bio široko prihvaćen u narodu, a slavio se 30. svibnja, kao spomen na konstituirajuću sjednicu prvoga višestranačkog Sabora RH. Taj dan su „premetnuli“ u lipanj, a „stari“ Dan državnosti jednostavno ukinuli. Bilo je to tipično šibicarsko „preslagivanje“ državnih blagdana s očitom namjerom da se ni jedan zapravo ne slavi. Kao i kod „šibicara“ koji su valjda u međuvremenu izumrli - niti pod jednom kutijom žigica nema „sadržaja“ - kuglice! Tako nema više ni državnih blagdana, nitko ne zna koji je koji, teško je običnom čovjeku razlikovati tu „državnost“, od „neovisnosti“... Na koncu najmasovnija i najomiljenija proslava jednoga državnoga blagdana posta i osta ona civilno-braniteljska proslava Dana pobjede u Čavoglavima. Bilo bi zanimljivo istražiti je li na svim „šibicarskim“ „škrabalovima“ u što su se pretvorili državni blagdani nakon 2001. ukupno svih ovih godina bilo, uključivo i vojnike, kojima je to zadaća, i uzvanike i publiku, toliko čeljadi koliko se okupi na jednoj jedinoj u Čavoglavima. Smjelo tvrdim da nije, pa eto što narod misli o onima koji su uneredili hrvatske državne blagdane. Kad se vratio na vlast HDZ nije ništa poduzeo ni u jednom od dva mandata, a mogao je ako nikako barem „trgovački“ vratiti „stari“ Dan državnosti. Očito je i on zahvaćen bolešću sanaderizacije išao utabanim stazama detuđmanizacije, realno dekroatizacije. Ali o tom smo zločinu nad državnim blagdanima odavno i učestalo smo pisali u Fokusu, pa ću se vratiti ozračju nedavne proslave Dana neovisnosti u nekoliko crtica.

Dan neovisnosti ne slavi ni vlast, kako bi građani

1. Sramotno je da niti jedan od državnih čelnika, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Josip Leko, nije sudjelovao u polaganju vijenaca na Mirogoju, makar na Zidu boli, već su to prepustili trećeligašima Staziću i Matiću. Prvi je branitelje „ocrtao“ kao crnokošuljaše i fašiste, drugi je u Hrvatskom saboru verbalno brisao stražnjicu s novinama koje nose hrvatsko ime. Vlada se nije udostojila poslati čak ni nekog podpredsjednika, a ima ih tušta i tma. Tko će poštovati tako važan državni blagdan ako vladajući ne će? Oni zato čak primaju i plaće, ne moraju ga voljeti, ali minimum „radnog“ poštenja i morala zahtijeva od njih da ga barem „odrade“. Niti to nisu smatrali potrebnim. Nisu uvažavali ni činjenicu kako je to baš „njihov“ državni blagdan - izglasala ga njihova koalicija 2001. Što ih u njemu zapravo smeta? „Neovisnost“ ili „Hrvatska“ ili možda oboje?

Dojam s HTV-a: neovisna Hrvatska je „rugoba“

2. Istodobno je (para)državna televizija stalno „kukala“ kako je odnos građana prema blagdanu nikakav, nema izvješenih državnih zastava, prigodnih „performansa“...

3. Posebno je interesantno kako su njeni novinari/ke svakoga prigodničarskoga gosta prije ikakvog pitanja o blagdanu, zasipali tvrdnjama kako je „ova Hrvatska“ neka neuspješna „rugoba“: nezaposlenost, egzodus mladih, kriminal, korupcija, depresija i tko zna što sve ne. Ništa tu nije bilo lijepoga, pa ni „lijepe naše“. Tko bi uz takav pritisak ikada ubuduće slavio ikakav blagdan takve „rugobe“?

4. Prigodnoga programa na HTV-u nije bilo, vrtio se program primjeren običnom utorku, izuzimajući dokumentarac o Vladi Gotovcu. Gotovac je odnekud izvučen i zlorabljen kao kontrapunkt Tuđmanu, ustvari Hrvatskoj, i tako mu i posthumno učinjena šteta. Jasno je iz cijele koncepcije HTV-ova programa toga dana kako se željelo inzistirati na onome „kakva Hrvatska“, a ne na njenoj „neovisnosti“ što se navodno toga dana slavilo. Još jasniji je odgovor onih koji su uznastojali na Dan neovisnosti na ovome pitanju: Za njih - nikakva!

Predsjednik Josipović se spleo o nekakav „rat“

5. Sedmi studenoga 1991. simbolički zbog napada na Banske dvore i pokušaja likvidacije Predsjednika Tuđmana, bio je jedan od vrhunaca srpske i jeneaovske agresije na Hrvatsku. Osmi studenoga i tada usvojena Odluka u Saboru RH, u konspirativnim uvjetima, u podrumu Ina-Naftaplina izravna je posljedica ratne agresije kako njenog intenziteta tako i „kvaliteta“. Osvrćući se u intervjuu HTV-u na valjda i na te dane. Predsjednik Josipović je konstatirao kako je Hrvatska bila „upletena agresijom u rat“. Bidna Hrvatska tih se godina, bit će, potepla, splela, pa ničim izazvana upala „uplela u rat“. „Uplesti se u nešto pa to znači kako je Hrvatska gledala sa strane što se događa i onda se svojevoljno - uplela. Uostalom ne razumijem ovu „višeslojnu“ Predsjednikovu konstrukciju nikako drugačije, već samo kao blažu inačicu „građanskog rata“. Možda sam bedast, a možda je Predsjednik bio toga 7. listopada 1991. predaleko od tog „upletenog rata“, zvanog još i Domovinski. Sedmoga listopada je bio u Maksimiru, neznano je jel' se „pleo“ po perivoju ili po Zoološkom vrtu, a odatle su se slabo vidjeli i dim i prašina na Griču.

Mato Dretvić Filakov


Livno, 11.10.2013.

Uz Božiju pomoć idemo dalje

Ispričavamo se svim posjetiteljima jer nismo bili u mogućnosti ažurirati ove naše hrvatske stranice uslijed najnovije jugoudbaške ujdurme koja nas je pogodila, ali uz pomoć Božiju idemo dalje putem hrvatskog državnog prava!


Hrvatska uzdanica

Neznani hrvatski sine

Tebi nepoznati hrvatski sine,
Što ležiš negdje izpod briega,
Tebi na ulazu u Arkade,
Veliki spomenik podić' treba!
Ne znam da li si pao kao borac
Izpod zastave hrvatske svete,
Ili su Te ubili u Koloni smrti
Ili si sa grudi majke odtrgnut kao diete.

Taj spomenik neka bude naše jedinstvo,
Ljubav medu nama i sloga hrvatska.
To će biti naše remek - djelo,
Iz kojeg će niknut' slobodna Hrvatska!

I zato stari i novi borci,
Kunu se Tebi, neznani hrvatski sine,
Da će se do zadnje kapi krvi
Borit za slobodu Domovine!
Ćuj: već kroz hrvatske gore
Njihove pjesme čuje se jeka.
Sviće naša Zora! Pucaju okovi!
Ubojice Tvoje i hrvatskog puka
Zaslužna kazna čeka.

Tek onda će moć naraštaji,
Hrvatska uzdanica, naš ponos i dika,
Proći u mimohod izpred Tvoga lika!

Carmen Grčić Tomašić


Križomrzac savjetovao papu Wojtyłu. Ma, nemoj!

Vjerojatno bi psiholozi imali što reći za Mesićevo držanje kada je bila riječ o finskoj "Patriji". Bio je nenormalno uzrujan. Iako ga Aca Stanković nije cijedio nego ga je pustio da sam folira. Vidjelo se da bježi na sve načine od "Patrije". Nekakve svoje priče izvodi o jedinom pokušaju mita u vrijeme njegove općinske vladavine u ono doba. On to sve neuvjerljivo negira. Na sve je načine pokušavao izbjeći tu temu jako uznemirene stare face. Bio je sasvim drugoga izgleda kada se oslobodio teme o "Patriji". Onda je postao mudrijaš u svome stilu i govorio o svojim zaslugama za suverenost RH. Pa čak u zadnje vrijeme sve više pokušava podržavati Tuđmanov HDZ.

On veli kako je bio glavni osvajač pape Ivana Pavla Drugoga za priznanje RH gdje je bio u par navrata. Kao da Tuđman tu nema nikakve zasluge kod Wojtyłe u Vatikanu. A što bi jedan Mesić radio kod Pape pored dvojice Franji - Kuharića i Tuđmana. Da njih nije bilo križomrzac Stipe Mesić ostao bi daleko od vrata Vatikana. I onda koliko spočituje svome ratnom suradniku Tomislavu Karamarku zbog njegovoga navodnog skretanja u desno. Nema dvojbe da je Stipe Mesić sada politički kamen Karamarku oko vrata zbog njegove ratne i poratne suradnje s Mesićem u što nitko ne može prodrijeti na kojoj su razini surađivali i koji su bili razlozi suradnje jednoga Karamarka sa Stipom Mesićem. Sada ga neki zovu Karastipe... I nedavno ih se vidjelo skupa u puljskoj Areni. I još je zagonetka engleske kraljice što izjavi "kako je to dobar izbor za HDZ" nakon izbora Karamarka za predsjednika HDZ-a.

Zanimljivo je da jednu englesku kraljicu zanima nekakav stranački izbor u RH. No, vrijeme će pokazati svoje. Dokle će biti Karamarko na zadnjemu mjestu popularnosti zbog svoje probuđene hrvatske nacionalnosti. Da se počne kititi s Titom odmah bi anketarima postao popularan kao i Milan Bandić koji je orgijama na Bundeku s jugofašistima izbio na treće mjesto popularnosti, a tim je činom s Bundeka usmrtio legendarnog Zvonka Bušića. Mesić se hvali svojim velikim međunarodnim zauzetostima o kojima nitko nigdje ne piše. Kaže da je sada pozvan čak u veliku Kinu jer je i Kinezima potrebna Mesićeva antifašistička pamet. Sada su u Karamarka uprte oči hrvatske javnosti i vidjet će se hoće li nas on kao i Mesić teško iznevjeriti svojim zlim postupcima. Nisu više ratna vremena u kojima je jedan Franjo Tuđman iz svih razloga morao surađivati s Mesićima, Manolićima, Boljkovcima, Perkovićima... Inače bi u prvome tjednu bio smjesta likvidiran od udbaša, prije srbijanskog raketiranja Banskih dvora 7. listopada 1991.

Mate Ćavar


Fincima treba vjerovati

„Nedjeljni“ Aco pita Stipu: Je li istinada ste sa suprugom Milkom, 1. siječnja 2010., na poziv austrijskog predsjednika dr. Heinza Fischera i njegove supruge Margit Fischer bili gosti na tradicionalnom Novogodišnjem koncertu bečkih filharmoničara? Stipe odgovara: Jesam, pa šta onda!

Aco: Nije li to bilo neformalno, privatno druženje a Vi ste s Milkom doletjeli u Beč ipak sa skupim službenim zrakoplovom siromašne hrvatske države, trenutačno u dubokoj recesiji?

Stipe: Nije, Heinz nas je službeno pozvao da mu pokažemo naš novi službeni zrakoplov, srebrni Challenger 611; prema tome bio je to izrazito službeni put, jel' jasno!

Gostujući kod Ace Stankovića, 'Nedjeljom u 2', bivši predsjednik Mesić odlučno je ustvrdio da nije osumnjičen zbog primanja mita u aferi 'Patria'. Za takvu i ostale laži izrečene tijekom emisije od gledateljstva je dobio srednju ocjenu 5, raspona 1-10; bravo Stipe! Nasuprot njemu, hladn(okrvn)i Finci tvrde nešto sasvim drugačije: "Bivši hrvatski predsjednik (očito Stje­pan Mesić) i bivši direktor tvrtke Đuro Đaković (očito Bartol Jerković) osumnjičeni su da su od trojice menadžera Patrie preko posrednika dogovorili i uzeli mito (to je optužba a ne sumnja!, nap. a.) za svoj angažman u natječaju za nabavu vojnih vozila u Hrvatskoj 2007. godine“, potvrdili su proteklog vikenda u telefonskom razgovoru reporterima slovenskog tjednika 'Mladina' i hrvatskog 'Globusa' dva ključna Finca u slučaju Patria - glavni državni odvjetnik Juka Rappe i glavni inspektor Nacionalnoga ureda za istrage Kaj Erik Björkqvist.

Netko laže a tko je taj… hoće li Mesić i poštene Fince tužiti za klevetu, hoće li se Mesiću država Finska zbog toga ispričati? Mesićeve laži su bile i ostale paradigma njegove šarlatanske politike! Pročitajmo samo transkript Mesićeva proustaškog govora u Australiji s početka devedesetih prezentiranog hrvatskoj javnosti tek 2006. godine za kojeg Mesić, sasvim očekivano tvrdi da je podmetnuta krivotvorina, citat:„U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati (dakle, ustaše) su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata - ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi (dakle, Hrvati-ustaše) smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.“

Čak je i 'orjunašica' Vesna Pusić tada komentirala: „Politički gledano, najbolje bi mu bilo praviti se da to nikada nije rekao i da tvrdi kako mu je to namješteno.“ On to radi jednako i danas kad za slučaj 'Patria' optužuje sve redom, od nekakvih 'bauka - aveti prošlosti' koji kruže Hrvatskom, obavještajnog podzemlja pa sve do proustaških revizionista NDH i, valjda, 'finskih fašista'! Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a kazao je tada da bi bilo koja osoba, koja se danas bavi javnim poslom te je tadašnji svoj govor javno iskazala, zbog korištenja ustaške ideologije morala dati ostavku na dužnosti koje obnaša.

Predsjednica DC-a Vesna Škare-Ožbolt oštro je osudila govor s autentične snimke nazivajući ga 'bolesnim': „To je potpuno bolestan govor. Tko to govori zasigurno ne razmišlja o modernoj hrvatskoj državi i stvara joj nepotrebnu hipoteku. Zvuči mi kao govor nekog člana radikalne desnice.“ Međutim, Ivić Pašalić bio je tada mnogo direktniji, on je pogodio o čemu se radi, 'in medias res': „Ja mogu komentirati Stipu Mesića. Zapravo, kad pogledate/poslušate što je on govorio prije deset godina i što govori danas, onda ovo sve jasno oslikava politiku i ličnost Stipe Mesića. On je lažov, prevarant i sijač magle. On je političar bez načela i bez vjerodostojnosti. Njegovo jedino načelo je ravnanje prema vlastitom interesu, a sve ostalo je laž i prijevara. Kao što sam nedavno rekao za Sanadera kad se pročulo o namještanju glasova u HDZ-u, tako mogu sad reći i za Mesića. A ta izjava je - car je gol. On će sad vjerojatno tvrditi kako to nije rekao, kako su mu desničari ovo podmetnuli, ili se netko maskirao u njega. Ovo je razobličenje svih Mesićevih laži“, zaključio je tada Ivić Pašalić. A jedna od tih laži bili su i dolarski čekovi iz Australije koji nikad nisu stigli namijenjenom korisniku jer ih je 'naš gologuzi Stipe' izgubio/'popalio' u ratnom vihoru!

Bombe i revolveri kao sredstvo 'zaštite'!

Prisjetimo se još nekih 'slučajeva' iz kojih se lako može zaključiti kako se laži brane ali ne samo verbalnim, priglupim izjavama nego po potrebi i bombama, revolverima. U noći 7./8. studenog 2006. oko 1 sat na Remetama su se čule dvije snažne detonacije; bile su to dvije ručne bombe kućne izrade bačene na obiteljsku kuću Ivića Pašalića, predsjednika Hrvatskog bloka; atentat!? U trenutku eksplozije cijela obitelj je bila u kući ali srećom ozlijeđenih nema. Pašalić je potvrdio da mu nikada nitko nije prijetio, a za noćašnje eksplozije tvrdi da su rezultat političkih pritisaka koju protiv njega vodi hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Pašalić je ovako komentirao taj pokušaj bombaškog atentata: „Ako se išta dogodi meni mojoj obitelji, mojoj djeci, osobno ću odgovornim smatrati Stipu Mesića koji konstantno u javnosti o meni iznosi laži i širi prijetnje.“ Plaćeni bombaši koji su počinili napad na obiteljsku kuću Pašalićevih nikad nisu otkriveni, jasno, nisu ni procesuirani, predmet je ostao neriješenim i vjerojatno završio u ladici s oznakom 'ad acta' kod državnog odvjetnika Mladena Bajića!

Za razliku od Ivića Pašalića, ugledni zagrebački odvjetnik nije imao takvu sreću, njegova kći Ivana ubijena je na kućnom pragu. Za osuđenog, navodnog ubojicu svoje kćeri u intervjuu za beogradsku 'Pravdu' taj ugledni odvjetnik kaže, u prosincu 2012.: „Mladen Šlogar je instrumentaliziran, on je upotrijebljen da se na taj način pošalje jedna svirepa poruka i meni i mom klijentu Vladimiru Zagorcu da ne idemo preduboko, da na sudu ne pravimo nikakve ekshibicije, da ne počnemo s pričama ovim ili onim. Da ne talasamo”!

Mogući rasplet u aferi 'oklopnjaka'

Što se tiče slučaja 'Patria' očito da hrvatski istražitelji nisu toliko otvoreni i ekspeditivni kao slovenski koji su na temelju evidentno analognih sumnji konačno optužili ali i nepravomoćno presudili svom premijeru Janezu Janši, u lipnju ove godine. U Hrvatskoj se dobro zna tko je, 2001., nakon svega 15 mjeseci službe smijenio državnog odvjetnika Radovana Ortynskog a postavio 'pouzdanog' Mladena Bajića na njegovo mjesto; usput, Ortynski je 'slomio zube' upravo na (državnoj!?) mafiji! Dakle, političkoj smjeni Ortynskog kumovao je u prvom redu 'naš bivši' uz asistenciju tadašnjeg premijera Ivice Račana i uz veliku medijsku pripomoć dresiranih hajkača, Ive Pukanića i Nine Pavića; neki tada s opravdanjem rekoše: 'hrvatska mafija je pobijedila'! A za Mladena Bajića se sasvim opravdano može kazati kako progoni, uhićuje te sudi jedino 'političkim mrtvacima'! Ali, pametni narod kaže i ovo: ruka ruku mije, a obraz...!? 'Naš bivši' pokušava, javno putem medija, svoj prljavi obraz oprati imbecilnim lažima a hrvatska sudbena vlast ako imalo poštuje istinu i pravdu trebala bi mu dokazati kako su u laži kratke noge; stoga, barem poželimo 'iz finskih usta u Bajićeve uši'!?

Damir Kalafatić


Na Dunavu se jauk čuje

U tužaljkama Jeremije proroka čitamo: "Čuj jauk se čuje u Rami, gorko plakanje. Rahela oplakuje djecu svoju, ona odbija svaku okrepu, jer njena su djeca nestala!" (Jer 31,15)

Bliži se tužna obljetnica, Dani sjećanja na žrtvu Vukovara, vrijeme u kojem oni kojima je Vukovar u srcu hodočaste gradu heroju ili ga se sjete u svojim molitvama. Vukovar su ponajprije ljudi koji su podnijeli žrtvu kako je to lijepo poručio Siniša Glavašević u najtežim vremenima - "Vukovar - to ste vi!" Ima i onih koji misle i osjećaju suprotno, kojima nije čovjek na prvom mjestu, nego slovo na papiru olako napisano. U Vukovaru ne postoji ulica koju ne bismo mogli nazvati masovnom grobnicom, nema obitelji u kojoj netko nije poginuo ili se još uvijek ne zna za njegovu sudbinu, nema osobe koja je prošla pakao rata u Vukovaru, a da ne nosi posljedice u duši i na tijelu.

"Zakon mora biti u službi čovjeka" - rekao je nedavno u Vukovaru naš nadbiskup Đuro Hranić suosjećajući s Vukovarcima. Dodajemo - zakon kao riječ i obaveza neće značiti puno sve dok se u Vukovaru ne sazna istina.

Upravo istina je bila povodom da izaberemo za sugovornicu gospođu Milku Pančić iz Udruge obitelji zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja "VUKOVARSKE MAJKE". Uvjereni smo da upravo majke i očevi zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja o ovom činu imaju što za reći. Milka je majka dvoje djece: starije Jelene i mlađeg sina Damira. Jelena je nasilno odvedena i zatočena 19. studenog 1991. godine, nakon pada vukovarske gradske četvrti Borovo naselje. Odvedena je u Borovo selo gdje joj se gubi svaki trag. Već 22 godine o njezinoj sudbini majka Milka ništa ne zna.

Možda će duševno raspoloženje majke Milke i njezina muža Andrije najbolje opisati jedna pučka pjesma napisana u desetercu posvećena vukovarskoj heroini majci Kati Šoljić. Ona je podarila domovini Hrvatskoj četiri sina. Evo samo prve kitice:

Tužno kuka majka stara na zgarištu Vukovara.
Ruke digla k nebu gore, usta plaču i govore:
Ivo, Mijo, Niko , Mato, majke svoje suho zlato.
Sokolovi lijepi , mladi, moja radost , moji jadi.
Jesul' grozne muke bile, gdje vam trunu kosti mile?
Gdje li osta trag krvavi, imal' pusti grob u travi?
Majka bi mu dopuzala, prstima ga otkopala!

Gospođo Pančić, vi ste majka nasilno odvedene i nestale kćerke Jelene, rođene 9. studenog 1972. godine. Ove bi godine navršila 41 godinu života. Ona se vodi, već 22 godine, kao nestala hrvatska braniteljica. Što možete reći o svojoj kćerki?

Jelena je naše starije dijete. Uz nju imamo i sina Damira koji je oženjen i otac je troje malodobne djece. Kad je došlo do srpske agresije na Vukovar Jelena je imala 19 godina i odmah se stavila na raspolaganje u Zbor narodne garde. Bila je aktivna sve do 19. studenog 1991. godine kad je uhićena i nasilno odvedena iz Borovo commerce-a u Borovo selo. U Borovo commerce-u je bilo najveće sklonište u ovom dijelu grada kao i ratna bolnica. Radi se o jednom od skladišta nekada poznate tvornice gume i obuće. Nakon pada grada tzv. JNA i srpske paravojne formacije na tom su mjestu odvajali Srbe od nesrba, muškarce od žena i djece. Mnogi su u tom skloništu i ubijeni, neki čak i živi zapaljeni. Muškarce nesrbe su odvodili u jednom pravcu,a nas žene u drugom. Moja Jelena je završila u školi u Borovu selu. Dok se majka Milka prisjeća tih događaja muž Andrija, također zatočenik srpskih koncentracijskih logora, šuti, a ruke mu se tresu kao prut. Možda ta muška šutnja više govori od svih ljudskih riječi! Majka Milka ponovno nastavlja: Još jedino znam da su je neke naše žene još šest dana, nakon odvođenja, viđale na istom mjestu. Kasnije joj se gubi svaki trag.

Vi ste i članica Udruge "Vukovarske majke", Udruge koja istražuje nasilno odvedene i nestale hrvatske branitelje. Vaš slogan je: "Gdje su naši najmiliji?" Jeste li zadovoljni radom Vaše Udruge?

Udruga radi svoj posao, međutim sa radom Ministarstva hrvatskih branitelja za pronalaženje grobišta i ekshumaciju poginulih hrvatskih branitelja, nismo baš previše zadovoljni. Slab je odaziv i Srba koji zacijelo puno više znaju gdje su naši najmiliji, ali uporno šute i ne žele dati vjerodostojne podatke. Posebno smo ogorčene na one koji predstavljaju Srpski narod u hrvatskom Saboru i u gradskim strukturama vlasti. Vole govoriti kako su oni domicilni Srbi, nisu uvezeni, i da je Hrvatska i njihova država. Neki to rade, kako voli reći zagrebački pravoslavni episkop "kao profesionalni Srbi! Svoje srpstvo skupo unovčuju!"

Jeste li kroz ove protekle 22 godine uspjeli nešto više saznati o svojoj Jeleni?

Sve su to informacije koje sam prikupila, što se ono kaže "na kapaljku" i pitanje je jesu li uopće vjerodostojne. Za neke čvrsto vjerujem da jesu. Posjedujem video zapis beogradske radiotelevizije na kojem se lijepo vidi i moja Jelena, posljednja u redu. Jedna mi je žena rekla, njezino ime i prezime držim u tajnosti, da je tu u blizini moje Jelene i njezin krvnik. Radi se o domaćem Srbinu Goranu Eriću, koji danas navodno živi u Srbiji. Ona mi je posvjedočila da je on najvjerojatniji ubojica jer ga je ista pitala "što ćeš ako se jednog dana dozna da si ti Jelenin ubojica?" Još mi je znakovita izjava jednog Srbina ribara. On je navodno vidio na Dunavu sedam leševa kako plutaju na površini. Jedan leš je, prema njegovom kazivanju, bio neke mlađe ženske osobe. Svi su leševi navodno odvezeni na patologiju u Novi Sad, međutim iz Novog Sada nema nikakvih saznanja o tome. Već su prošle 22 godine od Domovinskog rata, ostaje mi još jedino molitva kao utjeha!

I na kraju našeg razgovora što Vi kao majka nasilno odvedene i vjerojatno ubijene kćerke, hrvatske braniteljice, kažete o nasilno postavljenim dvojezičnim pločama u gradu na Dunavu?

Ja sam apsolutno protiv dvojezičnih ploča u našem gradu. Srbi najprije traže dvojezičnost, pa kulturnu autonomiju pa će na kraju zatražiti i političku autonomiju! Vukovar, radi tolikih žrtava koje je podnio, radi tolikih koji se vode kao nestali, mora biti grad od posebnog pijeteta. U njemu nema mjesta za ćirilicu jer su pod tim pismom učinjeni mnogi zločini. Svaka ta postavljena dvojezična ploča prisjeća me na krvnika koji je mučki ubio moju kćerku, podsjeća me na sva zla koja su počinjena pod tim pismom. Nije vrijeme za dvojezičnost. Neka Srbi najprije nama pomognu da pronađemo naše najmilije. Do tada nema razgovora o toleranciji. Naš grad mora biti izuzet od svake politike i politikanstva! U našem su gradu mnoge ulice presvučene novim slojem asfalta i mnoge fasade nanovo ožbukane. Ti isti koji presvlače ulice misle da mogu i naše majčinske osjećaje presvlačiti poput luđačke košulje da bi ostali na vlasti. Ne igrajte se majčinskim osjećajima!

Dok je majka Milka s nama razgovarala njezin muž Andrija nekoliko je puta izašao van da zapali cigaretu, jer nije lako uvijek iznova se prisjećati svih tih strahota koje je i sam proživio prolazeći kroz srpske kazamate. Čude ga izjave nekih pojedinaca koji rado naglašavaju da su bili hrvatski branitelji, a i u srpskim zatvorima imali su određene pogodnosti koje mi drugi nismo imali. Treba li se čuditi da ti isti danas tako se bešćutno odnose prema žrtvama svoga naroda, a prema ugnjetavačima su danas tolerantni? Žrtve bi uvijek trebale imati prednost pa i pred zakonima, na koje se oni tako često pozivaju.

U ovoj našoj priči još jednom se potvrdila ona povijesna priča o majci Makabejki, koja je gledala smrt svojih sedam sinova u istom danu. "Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova; veledušno je to podnijela zato što se uzdala u Gospodina... ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću!" (2 Mak 7, 20-22 )

Majki Makabejki je u Vukovaru puno, toliko da treba puno mjesta da im se svima spomenu imena!

fra Vjenceslav Janjić


Čudo neviđeno – predsjednik nam je sin čovjeka koji je 1945. žario i palio po Hercegovini

Nakon dvomandatnog predsjednikovanja "antifašista" Stipe Mesića na čelo RH dolazi njegov istomišljenik Ivo Josipović s parolom "nova pravednost". Pokazalo se da je to bila toljaga u vreći. Čudno je da nitko pred izbore u RH ne iznaša svoje biografije niti ideološki program, koji je tako bitan za naš hrvatski narod. Sve su to skriveni mačci u vreći. Onda su svi državotvorni Hrvati priželjkivali jedinog doraslog kandidata za predsjednika RH dr. Andriju Hebranga, koji je bio žrtva jugokomunizma kao i većina Hrvata. I dok je Stipe Mesić uzvikivao kako nema ništa niti protiv jednoga kandidata da ga naslijedi osim Andrije Hebranga, u HDZ-u se pojaviše nova dvojica kandidata Primorac i Vidošević samo kako ne bi uspio Andrija Hebrang.

I onda se otvara put SDP-ovcu Ivi Josipoviću, sinu okorjelog udbaškog aktivista Ante Josipovića, onoga koji je bio u partizanskoj brigadi koja je rušila širokobriješku franjevačku crkvu i gimnaziju 7. veljače 1945. godine kada su tenkovskim granatama gađali širokobriješku baziliku Marijina Uznesenja s četiri stotine granata i kada su poubijali svekoliko svećenstvo te ugonili konje u ovu velebnu crkvu i pilali ruke Gospi prosipajući hostije. I što se moglo očekivati od sina jednoga takvoga oca nego ono što se i dogodilo.

Sve one koji nisu glasovali za njega on je nazivao "kaljužom" te govorio da će Hrvatska pocrveniti. To se i dogodilo nad hrvatskim narodom za prvoga posjeta BiH gdje se ispričavao muslimanima zbog "hrvatske agresije na BiH" od strane Hrvata bez kojih ne bi bilo nikakve BiH kao samostalne države. On se hvali s prijateljstvom ondašnjeg Bore Tadića, srbijanskog predsjednika, sina Ljubiše Tadića, glavnoga autora srpske Memorandumske deklaracije SANU za osvajanje hrvatskih prostora kao glavnog strateškog okupatorskog dokumenta Miloševićeve agresije na hrvatske zemlje i osvajanja i uništenja Hrvata na tim hrvatskim prostorima. I kada srbijanski predsjednik Boris Tadić pored ostaloga glasno izjavljuje kako je hrvatski isusovac Ruđer Bošković Srbin, na to Ivo Josipović ništa ne reagira. A jedna od najvećih uvrjeda Hrvatima je traženje toljaga pri službenom posjetu Izraelu u njihovom Knessetu kad je tražio toljage za hrvatske, valjda potomke Ustaša, bez kojih nikada nekakav Ivo Josipović ne bi mogao biti predsjednik RH koju su ti potomci oslobađali od srpskog agresora. Najnovije ljubakanje četničkog ratnog vojvode i agresora na Hrvatsku Tome Nikolića po Zagrebu je novo podaništvo srpskom ratnom koljaču koji provodi ćirilično osvajanje Hrvatske. I još uvijek ovaj srbofil misli na izbor novog mandata za predsjednika RH. Ali nadamo se kako mu to neće više dozvoliti Hrvati u EU.

Mate Ćavar, SSH


Jad i bijeda prodanih duša...

Na grobu krvoloka Tita

- Bila sam na grobu Maršala Tita i dobro se isplakala. Bila je prva stvar koju sam napravila kada sam došla u Beograd - ispričala je Tereza Kesovija za Blic.

Gdje je njihov grob...

- Rasplakala sam se. Neobično je kada znate da ispod te mramorne ploče leži čovjek koji je volio mnoge. Tito me uvijek prvo pitao: Što ima novo u Parizu?, a onda bi razgovarali os vemu. On je meni pričao anegdote, a ja sam njemu pjevala 'O nono - sjeća se Tereza tih trenutaka.


S nevjericom gledamo na pokušaj povezivanja ubojica svećenika i političkih neistomišljenika sa braniteljima i dragovoljcima Domovinskog rata

Veterani 4. gardijske brigade-Vrgorac osudili su pokušaj izjednačavanja partizanskih postrojbi, odgovornih za stravične masovne egzekucije, ubojstva svećenika i političkih neistomišljenika, sa braniteljima i dragovoljcima Domovinskog rata, koji se dogodio na proslavi 70. godišnjice 11. dalmatinske brigade.

Veterani 4. gardijske brigade-Vrgorac s nevjericom i gnušanjem gledaju na povezivanje partizanskih postrojbi, odgovornih za stravične masovne egzekucije, ubojstva svećenika i političkih neistomišljenika, sa braniteljima i dragovoljcima Domovinskog rata.

Naš barjak, naša borba, naši ciljevi i snovi ne mogu se povezati ni u kojem slučaju. Osuđujemo izjave dane na proslavi 70. godišnjice 11. dalmatinske brigade te smatramo nečasnim i neprimjerenim u isti kontekst dovoditi naš ratni put i ratni put 11.dalmatinske brigade odgovorne za masovne egzekucije, razaranje kulturnih dobara i istrebljenje vlastitog naroda.

Gospodo ili drugovi, nije dovoljno samo zatražiti oprost od obitelji ubijenih. Ukoliko ste željeli poslati poruku mira sa svoje obljetnice trebali ste podjeliti svoja saznanja o masovnim stratištima kojih ima jako puno od Širokog, preko Vrgorca, po jamama Biokova pa sve do Križnog puta i pomoći u istraživanju istih, umjesto da se poslije 70 godina ponovno upuštate u ideološke bojeve.

Veterani 4. gardijske brigade-Vrgorac


HRVATI MUSLIMANI U ČASTNIČKOM ZBORU HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA NDH

Kao i nekadašnji Titovi partizani, odmetnici od svoga naroda (i islamske vjere) poput raznih Zulfikarpašića, Bjedića, Pozderaca i dr., današnji “Bošnjaci” ništa ne mogu reći bez određene doze laži i mržnje na ‘ustaše’. I onda kad moraju priznati da je vrlo velik broj Hrvata muslimana dragovoljno stupio u Hrvatske Oružane snage - ustaške i domobranske jedinice, onda pokušavju plasirati gluposti kako su tu muslimani bili zapostavljeni i kako ih je radi toga bio neznatan broj u častničkom zboru HOS-a.

Rekoh da su odmetnici ne samo od svoga naroda nego i svoje vjere, jer svi znamo da su Tito i svi njegovi boljševički odrpani kriminalci bili najveći neprijatelji svake vjere u Boga.

Po definiciji musliman je samo onaj pripadnik islamske vjere koji, riječju i djelom, svakodnevno svjedoči da se pridržava pet glavnih odredbi te vjere - ‘Pet stubova islama’. A ti su:

1. Šahadah; Naglašavanje - Nema Boga osim Boga i Muhamed je Njegov glasnik (prorok).
2. Salat; Obavljanje ritualnih molitvi 5 puta dnevno.
3. Savm; Post i samokontrola cijeli mjesec Ramadana.
4. Zakat; Davanje milostinje siromacima od najmanje 2,5% ušteđevine.
5. Hajj; Ako je moguće, najmanje jednom u životu hodočast u Meku.

Stoga, svaki onaj tko se ne pridržava tih pravila, a pogotovo onaj tko se iz bilo kojih razloga i pobuda uključio u boljševički ateistički tabor, tim činom postaje odpadnik od vjere, nevjernik, u ovom slučaju sluga šejtana i ne može se zvati muslimanom.

I sam bivši Titov pukovnik Ozne, odmetnik Adil-beg Zulfikarpašić, morao je na koncu priznati da su u podpunosti lažne tvrdnje da u hrvatskoj vojsci nije bilo visokih častnika muslimana.

Evo nepodpuna lista muslimana viših častnika Hrvatskih Oružanih Snaga NDH:

General Junuz Ajanović, zapovjednik XII divizije u Brčkom. ( Obješen u Beogradu 1945. s 38 hrvatskih generala i viših časnika).
Predsjednik komunističkog suda koji ih je osudio na smrt bio je Miloš Minić, kasniji Titov ministar.
General Muhamed Hromić bio je pročelnik odjela u Ministarstvu Hrvatskih Oružanih Snaga za vezu s njemačkim vojnim jedinicama na području NDH.
General Hromić je poslije povlačenja hrv. vojske u Austriju izručen od strane Engleza Titovim dželatima i ,poslije strašnih mučenja, obješen.

Ministar vitez dr Vjekoslav Vrančić predaje svilenu ratnu zastavu odlikovanu Poglavnikovom vitežkom kolajnom za hrabrost vojnici Fazlagića Kule dne 4.VII.1943. Prvi sa lijeva Smail Dilić drugi s lijeva Memišaga Džuhur; do njega general Mihajlo Lukić, zapovjednik III. zbora u Sarajevu; savjetnik Predsjedništva vlade Hasan Ćustić; mostarski logornik Ahmed Hadžić i veliki župan dr.Ante Buć

Nepodpuna lista muslimana viših častnika HOS-a:

1) Pukovnik Osman Čengić, zapovjednik konjaničkog sklopa u Sarajevu (Titovi dželati objesili su ga 1945.).
2) Pukovnik Hasim Torlić, zapovjednik Banja Luke (nestao u Titovim kolonama smrti).
3) Pukovnik Ismet ef. Muftić, vojni muftija HOS-a (Titovi dželati objesili su ga 1945. na ulaznim vratima u džamiju na trgu Kulina bana)
Kako bi što više hrvtaskom narodu povriedili rane, sinovi i kćeri boljševičkih krvnika taj trg danas zovu “Trg žrtava fašizma”.
4) Pukovnik Salko Alikadić, zapovjednik pješačke pukovnije (pao u borbi na Ozren planini kod Gračanice 1941.)
5) Pukovnik Avdaga Hasić, zapovjednik XII. ustaškog zdruga i zamjenik zapovjednika XII. divizije u Brčkom (izvršio samoubojstvo u Lavamündu u Austriji, pokopan u Wolfsberg).
Ovdje želim napomenuti da sam 1960., neznajući da idem na put preko masovnih grobova mojih sunarodnjaka i bližih rođaka i hrvatskih vitezova poput pukovnika Avdage Hasića, generala Tomislava Rolfa, prešao austrijsku granicu baš u Lavamünd odakle sam bio odpremljen zatvor u Wolfsbergu.
6) Pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, zamjenik zapovjednika XII ustaškog zdruga (umro u Njemačkoj 1977.)
Imao sam posebnu čast upoznati ovog hrvatskog viteza prilikom njegova posjeta Kanadi. Tom prilikom opisao mi je kako je pukovnik Hasić izvršio samoubojstvo: “Kad smo se poslije borba, najprije u Posavini, a onda dalje kroz šume,probili do Austrije, Englezi su već bili razoružali našu vojsku i vratili je Titinim partizanima. Kad je to vidio, Avdaga mi reče - Ibro izgleda da Hrvatske više nema. Rekoh mu da i meni tako izgleda. On na to zaplaka i, onako sam sebi reče - E Avdo kad nema Hrvatske ne treba ni tebe - izvadi svoj samokres i izpali sebi u sljepoočicu”.
7) Pukovnik Asim Tanović, zapovjednik VII. ustaške pukovnije (obješen 1945.).
8) Pukovnik Husein beg Biščević, zapovjednik 4. puka i zamjenik zapovjednika XIII. dobrovoljačke divizije (nestao u Titovim kolonama smrti).
9) Pukovnik Šemso Hasandedić, zapovjednik grada Sarajeva (obješen 1945.).
10) Pukovnik Muharem Aganović, zapovjednik oružničkog krila za iztočnu Bosnu (zarobljen, mučen i osuđen na 18. godina “strogog zatvora” - umro u zatvoru).
11) Pukovnik Šemso Hajrović, sudac vojnoga suda (obješen u Mostaru 1945.).
12) Pukovnik Muhamed Riđanović, liječnik (nestao u Titovim kolonama smrti).
13) Dopukovnik Akif Handžić, vojni muftija HOS-a za Bosnu i Hercegovinu (obješen na Baš Čaršiji u Sarajevu 1945.)
14) Dopukovnik Muhamed Hadžiefendić, zapovjednik tuzlanske dobrovoljačke pukovnije. (strijeljan od partizana 1943., nakon izdaje pukovnika Sulejmana Filipovića koji je grad predao partizanima)
15) Dopukovnik Mihat Topčić, zapovjednik ustaške milicije u Posavini (poginuo u obrani Modriče).
16) Dopukovnik Sirija Hadžić, zapovjednik Požege (zarobljen od titovih partizana 1944., strašno mučen - živ oguljen u partizanskoj komandi u Zvečevu nedaleko od Požege).
17) Dopukovnik Ferid Cerić, zamjenik zapovjednika 6. domobranske pukovnije (nestao u Titovim kolonama smrti).
18) Dopukovnik Adnan Đemičić, zamjenik zapovjednika oružničkog krila za iztočnu Bosnu (osuđen na 16 godina “strogog zatvora” - umro u zatvoru).
19) Bojnik Hasan Saračević, zapovjednik ustaške bojne (nestao u Titovim kolonama smrti).
20) Bojnik Nedžib Tafro, zamjenik zapovjednika dojavne škole u Požegi (zarobljen od četnika-partizana u Foči 1941. - živ klan i nedoklan polumrtav bačen u Drinu).
21) Bojnik Ahmed Cerić, obskrbni častnik XIII. divizije (sudbina nepoznata).
22) Bojnik Osmanagić, zapovjednik oružničkog krila u Tuzli.
23) Bojnik Tahir Alagić, Proslavljeni zapovjednik XIV. oklopnog odjela 369. dobrovoljačke legionarske “Vražje divizije” (Vratio se 1948. u Hrvatsku u “Kavranovoj grupi”. Strijeljan u Zagrebu u rujnu 1948.).
24) Bojnik Idriz Delić. (Poginuo 1943. na Grmeč planini u proganjanu Tita i njegovih bandita .
25) Bojnik Hasan Ćatović - i još niz drugih.

Jasno je da ti naši novopečeni Bošnjaci vrlo malo znaju o svojoj vlastitoj prošlosti pa ne znaju da su se bosanski ustanici koji su se pod vodstvom bega Filipovića 1878. digli protiv austrougarske vojske (kojom je, da ironija bude što veća, zapovjedao Hrvat iz Like, general Josip Filipović) zvali USTAŠE, te da je, u čast tim ustanicima, 51 godinu kasnije veliki prijatelj i zaštitnik bosansko-hercegovačkih muslimana, dr Ante Pavelić revolucionarnom pokretu protiv drugog, srbijanskog, okupatora dao ime USTAŠA.

Uz minimalnu promjenu ovi stihovi pjesme o tim prvim, bosanskim ustašama bili su jezgra ustaške koračnice za vrieme NDH.

Na Borcima kraj Jezera leži ranjenik
Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik.
Puška puca a top riče barut miriše,
A ustaša na Borcima ranjen uzdiše.
Ne plaši ga grom pušaka ni topova jek
Dom, sloboda, vjerna ljuba rani su mu lijek.

Branitelji Kule Fazlagica prilikom predaje Poglavnikove zastave

Nu, očito je da je 50 godina srbokomunističkog “preodgajanja” učinilo svoje, tako da danas veliki broj bosansko-hercegovačkih “muslimana”, koji su to samo po arabskim ili turskim imenima, boluje od štokholmskog sindroma.

“Stockholm syndrome” je psihološki fenomen, neka vrst traumatskog bondinga (veza) gdje žrtva osjeća i izražava simpatije prema agresoru.

Kad žtrva počne vjerovati u iste vriednosti kao i agresor, počne misliti kao i on, žrtva u agresoru više ne vidi nikakvu opasnost.

Očito “Stockholm sindrome” je misnomen za taj fenomen jer, od svih ljudi na svijetu, on se najviše očituje u glavama današnjih Bošnjaka, pa bi mu najbolji naziv bio - Bosnian syndrome.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen


Petar Rimski i Malahijevo proroštvo

Srpska UDBA i masonerija su se vrlo uzbudile radi moje emisije na Youtubeu "Apokalipsa danas" od 1. srpnja 2013. pa su "Hrvatskom Fokusu" poslali u moje ime falsifikat onoga što sam ja u emisiji stvarno rekao, stoga objavljujemo pravu verziju teksta. Cilj falsifikata je očito, posvaditi me s Crkvom! U tekstu se nalaze srbizmi koje ja nikada ne upotrebljavam, što upućuje na izvor i jezik onoga tko je falsifikat poslao! Falsifikat: http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/religija/8622-prorocanstvo-svetoga-malahije Original emisije: http://www.youtube.com/watch?v=5fAw4hcmIgo Slijedi originalni tekst.

Prenosimo iz emisije "Apokalipsa danas" koju uređuje niže potpisani akademik: Novi svjetski poredak Malahijino proroštvo i "PETRUS ROMANUS / Petar Rimski"

U opći svjetski kaos, u kojem se 1. srpnja 2013. dogodila i legalizacija okupacije Hrvatske od strane korumpiranih unutarnjih neprijatelja i EU-a, na ovaj ili onaj način uvučena je i Katolička Crkva, pa su dvojica američkih protestanata, Thomas Horn, novinar i Cris Putnam, teolog, smatrali da je vrijedno proučiti proroštvo svetoga Malahije (1094. - 1148.), te su objavili opsežnu povijesnu analizu proroštva i povijesti Crkve u knjizi s naslovom "Petrus Romanus". Vrijeme Pape pod kodnim imenom "Petar Rimski" po svetom Malahiji vrijeme je i svjetskog kaosa, jer u tom razdoblju na kraju alegorijske poruke čitamo da treba biti uništen i sam Rim. Naime, Sv. Malahija imao je viziju zadnjih 112 papa te je predvidio da će ih ukupno biti 277. Proroštvo Sv. Malahije precizno je najavljivalo da posljednji papa dolazi nakon Benedikta XVI., čije je kodirano ime "Gloria Olivae" i potvrđeno je kao autentična oznaka grane benediktinskog reda olivetanaca/maslinara te je tako ime Sv. Benedikta (zaštitnika Europe) ujedno i oznaka za ime pape. Dakle, vrijeme svetog Benedikta je vrijeme kršćanske Europe, koja cvijeta u Kristu, a vrijeme pape Benedikta XVI. je vrijeme antikristove Europe, koja u Ustav ne želi upisati kršćansko i Božje ime, i svi simboli Europe koji se danas nalaze i na novčanicama Europske unije – kako su našli i autori ove knjige - ujedno su simboli obnovljenog poganstva, koji je po starim crkvenim ocima do kraja petog stoljeća definiran i kao krivovjerni sotonizam.

Kodirano ime zadnjeg pape, po Malahiji glasi "Petrus Romanus", "Petar Rimski" i u međuvremenu je novoizabrani papa Bergoglio sebi izabrao ime svetoga Franje te se nazvao papa Franjo. Pisci knjige nisu znali tko je idući papa, ali analizirali su konstelaciju izabranih kardinala u vrijeme Benedikta XVI. i zaključili su da je papa Ratzinger zajedno s kardinalom Bertoneom u kardinalski zbor izabrao mnogo Talijana i da će idući papa sigurno biti Talijan. Promašili su u procijeni najvjerojatnijih kandidata, ali nisu promašili u zbiru nekih relevantnih činjenica. U međuvremenu, nakon izbora Pape američki analitičari su brzo naišli na dvije bitne koincidencije koje bi potvrđivale da je Sv. Malahija još jednom pogodio: Sv. Franjo je Talijan kao i Papa Bergoglio, a prema engleskom prilogu Wikipedije, Franjo koji je kršten imenom Ivan po rođenju je dobio ime Giovanni di Pietro di Bernardone (vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Francis_of_Assisi, također http://www.memidex.com/francesco-di-pietro-di-bernardone), a otac mu daje nadimak Franjo, pa tako i ostaje. Dakle, po ovom tumačenju novi papa je Talijan kao i Sv. Franjo, nasljednik stolice svetoga Petra uzeo je ime svetca kojem je drugo ime glasilo PETAR, po Franjinu ocu Pietru di Bernardone. I tako smo dobili – Petra Rimskog.

Iako ova argumentacija nekome može izgledati vrlo tanka, moramo reći da su pisci knjige proučili sve katoličke i nekatoličke izvore i dokazali su da, unatoč činjenici što je bilo teologa koji su dovodili u pitanje autentičnost proroštva, bilo je i onih koji su dokazali autentičnost proročkih alegorija. Pisci knjige ustanovili su da tijekom povijesti rimski pape nisu osporavali Sv. Malahiju, već su se čak i dičili svojim alegorijskim imenima iz Malahijinih proroštava, te je tako npr. Papa Pijo XII. o sebi 1942. godine čak dao snimiti i promičbeni film pod Malahijinim alegorijskim nazivom "Pastor Angelicus", a taj su film autori knjige i pronašli (str. 48.-49.).

Ono što su neprijatelji Malahijinog proroštva neprekidno naglašavali bila je činjenica da je dijelove proroštva netko krivotvorio ili možda pogrješno protumačio. Vatikanski knjižničar Onofrio Panvinio /Onophrius Panvinius koji ih je pronašao 1556., objavio ih je u modificiranoj verziji u Veneciji 1557. pod nazivom Epitome Romanorum Pontijicum usque ad Paulum IV., i prema toj knjizi su se odvijala sva daljnja citiranja i tumačenja Malahijinog proroštva. Proroštva su doduše bila poznata još 1280. godine pod nazivom Vaticania de summis pontificibus,ali u objavljenoj verziji Panvinija izgledaju modificirana. Čini se da je papin nuncij u Irskoj i Engleskoj, Englez Nikolas Sanders (1530.-1581.) u vrijeme pape Pija V. imao uvida u originalni keltski tekst, ali u svom izdanju knjige iz 1571. godine ostao je pod izvjesnim utjecajem Panvinija, a 1590. godine ugledni španjolski dominikanac Alphonsus Ciacconus potvrdio je tekst kao autentičan. Izgleda da su se veće izmjene teksta dogodile u razdoblju 1570.-1590., radi potrebe izvjesnog kandidata za papinstvo (kardinal Simoncelli) koji je želio sugerirati da je Bog mislio na upravo njegovu predodređenost za papu, te je stoga tekst nekima postao sumnjiv.

Prvi koji je napao Malahijino proroštvo bio je francuski isusovac Claude Francois Menestrier (1631.–1705.) u knjizi Refutation des Propheties, faussement attribuee a Saint Malchy sur l'election des papes, i prvi koji je proroštvo uspješno obranio bio je također isusovac, Belgijac Rene Thibaut (1883.-1952.), koji je analizu proroštava objavio 1951. godine, godinu dana uoči svoje smrti. Knjiga se zove La Misterieuse Prophetie des Papes. Na Thibauta se u cijelosti zaboravilo pa je dominirala sumnja o istinitosti proroštva, ali Thibaut je, kako ćemo vidjeti, pobijedio! Prvo moramo spomenuti da je isusovac Menestrier kao glavni argument protiv Malahijina proroštva naglašava vlastitu pogrešnu dataciju po kojoj je proročanstvo krivotvorina vezana uz godinu 1590. i vrijeme Grgura XIV, kojeg je na izborima za papu želio poraziti kardinal Simoncelli, no kako je iz nalaza vidljivo proroštvo je poznato od 1280. godine, a prvi puta objavljeno je 1557., dakle dugo prije Menestrierova navoda, te je jasno da Menestrijerova argumentacija nije valjana.

Budući da je u XVI. stoljeću, kako vidimo, bilo mogućih namještanja i prilagodbi potrebama nekih papinskih kandidata, znanstvena analiza od 112 izloženih proročkih alegorija svela se stoga na njih 40, iz vremena kada se objavljena proroštva više nisu mogla modificirati ni krivotvoriti, a isusovac Thibaut napravio je analizu tih zadnjih 40 alegorija koje su izvan svake sumnje. Pomogla mu je providnosna okolnost: "…Thibaut je otkrio da se u latinskom tekstu nalaze datumi oblikovani kao rimski brojevi (a rimski brojevi su kao što znamo latinska slova, prim. E.Č.)… te je obuhvatio i dekodirao raspon od vremena izbora pape Grgura XIII. godine 1572. pa do (Malahijinog) 'zadnjeg Pape' u godini 2012. …" (str. 59.) Naime, isusovac Thibaut izračunao je da posljednji papa po Malahiji dolazi oko 2012. godine. Oni koji su pratili protok događaja znadu da je papa Benedikt XVI. svoj odlazak prvi puta najavio početkom siječnja 2012. te je web stranica "Vatican Insider" 18. siječnja 2012. prenosila vijest novinara Andrea Torniellija po kojoj bi papa mogao otići u travnju te godine. Kao što znamo Benedikt XVI. službeno je napustio svoj položaj 11. veljače, 2013., ali ne možemo previdjeti da su prvi znaci promjene najavljeni godinu dana ranije. Štoviše urednik katoličkih novina "Losservatore Romano" upozorio je Thomasa Horna da je Papa pred zborom kardinala uistinu dao ostavku u ožujku 2012., ali se o tome šutjelo do zgodne prigode. Time proizlazi, da je isusovac Thibaut analizom Malahije pogodio da velika promjena počinje u 2012. godini.

Koji je razlog bio povodom da je Thibaut analizu Sv. Malahije započeo od pape Grgura XIII.? Uzrok Thibautovog izbora nalazio se i u činjenici da je unutar alegorija na rednim brojevima Malahijevih papa 71 i 72 u izrekama Medium corpus pilarum i Axis in medietate signi prepoznao latinske brojeve i pretvorio ih je u brojeve koji su mu dali godinu 1582. u kojoj je papa Grgur XIII. reformirao kalendar koji mi danas poznajemo kao gregorijanski kalendar. Ta godina postala je odlučujuća za analizu idućih informacija i u izračunu godina Thibaut je dobio rezultat po kojem papa sa šifrom Petar Rimski na vlast dolazi oko 2012. godine. Naglašavam da je knjiga isusovca Thibauta objavljena 1951. a Thibaut je preminuo 1952., te se nije moglo raditi o namještanju rezultata: nakon što je kardinal Bergoglio postao papa iduća analiza potvrdila je, kako smo već spomenuli, da je Njegovo ime Franjo povezano s imenom Petar, jer je sveti Franjo ime Petar dobio kao svoje drugo krsno ime.

Ova analiza omogućuje nam da shvatimo da je Bog preko Sv. Malahije katolicima želio poručiti da će se u vrijeme Petra Rimskog dogoditi dramatični događaji koji će potresti svijet i udariti Crkvu. Papa Petar Rimski odnosno papa Franjo vjerojatno ne će biti zadnji papa u smislu Sudnjega Dana, koji će još malo morati pričekati, ali bi u smislu vizije pape Pija X. koji je na Sv. Stolici služio od 1903. – 1914. mogao biti zadnji papa u vremenu koje prethodi dolasku Antikrista i progonu Crkve. Naime, papa Pijo X. godine 1909. imao je dvije vizije koje je opisao kao slijedi:

"…Ono što sam vidio bilo je užasavajuće. Hoću li to biti ja ili moj nasljednik? Ono što je sigurno jest da će papa napustiti Rim i napuštajući Vatikan morat će gaziti po tijelima mrtvih svećenika! Ne kazujte nikom dok sam živ (…)", a zatim je drugu imao viziju o kojoj je izjavio: "…Vidio sam jednog od mojih nasljednika istog imena (PIJO) kako bježi preko mrtvih tijela svoje braće. Dobit će utočište na skrovitu mjestu, ali nakon kratkog predaha susret će okrutnu smrt. Poštovanje prema Bogu nestalo je iz ljudskih srdaca. Žele čak izbrisati sjećanje na Boga. Ta perverzija nije ništa manje doli početak zadnjih dana svijeta…" (str. 454., 455.).

Ova vizija pape Pija X. slaže se s Fatimskim proroštvom o sudbini pape iz godine 1917., kojem su neke važne crkvene osobe dale pogrješnu interpretaciju, a slaže se i sa od Crkve priznatom Marijanskom objavom iz La Salettea koju je Bogorodica 19. rujna 1846. predala pastirima Melanie Calvat i Maximinu Giraudu. Po toj poruci "…Rim će izgubiti vjeru i postati sjedište Antikrista…", a to znači da nakon što osvoje Rim ili prognaju i ubiju Papu, ili nakon što na Papino mjesto postave svoga čovjeka, europske i svjetske sile Antikrista Rim će pretvoriti u središte Antikrista (str. 465.).

Zanimljivo je da je Sveti Malahija jedino uz ime Petrus Romanus dodao opširniju primjedbu koja glasi: "… Za vrijeme posljednjih progona Crkve sjedit će na Petrovu tronu Petar, koji će pasti svoje ovce u velikim nevoljama. Kada te nevolje prođu, grad na sedam brežuljaka bit će razoren i strašni će sudac suditi svoj narod. Svršetak…"

U skladu s najavom Malahijina proroštva talijanska masonerija, koja se zvala karbonari, a koju je preko Garibaldija uzdignula i na vlast dovela britanska masonerija, u XIX. stoljeću sastavila je plan uništenja Katoličke Crkve pod naslovom "Alta Vendita" i taj je plan pao u ruke katolicima te su Pape Pijo IX. i potom Lav XIII. zahtijevali da se dokument objavi. U početku sam mislio da se naslov "Alta Vendita" odnosi na osvetu Crkvi, ali vendita i vendeta nisu riječi sličnog već potpuno različitog značenja: naslov "Alta Vendita" znači "Visoka loža karbonara" i u ime Crkve objavljena godine 1859. i objavio ju je Jacques Cretineau-Joly pod naslovom "L'Eglise romaine en face de Revolution" a 1885. godine na engleskom je dokument objavio Monsignor George F. Dillon pod naslovom "The Warof Anti-Christ with the Church and Christian Civilization" (str. 443.-445.). Plan je bio zamišljen kao sustavno osvajanje masonskih pozicija u Crkvi sve dok jednoga dana na mjesto pape ne stigne mason, odnosno njihov čovjek koji će reformirati Crkvu protiv svega što je ona bila te će u konačnici blagosloviti novi masonski svjetski poredak. Sve su to u svojoj knjizi naveli autori Horn i Putnam.

Knjiga Thomasa Horna i Crisa Putnama vrvi također i određenim zabludama, ali dajući vrijedne informacije o Novome Svjetskom Poretku knjiga "Petrus Romanus" dokazuje da je svjetska masonerija naciljala Vatikan još prije najmanje 200 godina o čemu je također u XIX. stoljeću encikliku "Humanum Genus" objavio papa Lav XIII., te je naročito od 1963. godine preko političke špijunaže masonerija Vatikan toliko dobro uvukla u svoje mreže, da danas glavni vatikanski egzorcist Gabriel Amorth govori o sotonistima u samom Vatikanu, a u stvarnosti na političkoj razini temeljem svojih objavljenih dokumenata danas Vatikan uistinu podržava Europsku uniju bez kršćanskog Ustava i masonski britansko-američki Novi svjetski poredak koji ne poštuje kršćanstvo te se odobrava stvaranje jedne sotonističke kamatarske svjetske banke i instituciju Ujedinjenih naroda, kojima je svima idejne temelje dao lord Alfred Milner i britanska masonerija, još na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, o čemu je knjigu "Angloamerički establishment" objavio američki profesor Carroll Qugley, a ja sam ju preveo i objavio na hrvatskom jeziku.

I da zaključimo: knjiga "Petar Rimski" kroz prizmu Malahijeva proroštva i suvremenih događaja navodi nas na zaključak da će sadašnji papa Franjo biti u situaciji da položi svoj život za Crkvu i vjeru u otporu protiv već ostvarenih planova svjetske masonerije ili će to nakon pape Franje umjesto njega u borbi protiv dolazećeg Antikrista morati učini budući papa Pijo XIII., koji ne predstavlja dolazak Sudnjega Dana, već novi početak svijeta u Kristu, nakon pada Antikrista.

Hrvatski akademik (HAZUD) Emil Čić


PRISEGA HRVATA

Sin sam drevnih ratnika, banova i kneževa, Višeslava, Ljudevita, Domagoja, Trpimira i Branimira, slavnih kraljeva Tomislava, Petra Krešimira i Zvonimira, Petra Svačića i svih plemenitih Kačića, Kotromanića, Kosača i Šubića, Zrinskih i Frankopana.

U mojim venama teče plava krv tisuću naraštaja hrvatskih kraljeva, vitezova, banova, hajduka i mornara, konjanika i uskoka, graničara i domobrana.

Ja sam Hrvat plemenitog roda, moji djedovi su bili vladari i gospodari, nikada sluge.

Moja Domovina su jadranski otoci i uvale, slavonske i srijemske ravnice i zagorski brježuljci, velebitski klanci i istarske šume, bosanske gudure i hercegovački krš, obale hladne Drine moja su sveta granica.

Moj je narod raseljen na sve četiri strane svijeta, svaki raseljeni Hrvat moj je brat.

Hrvatstvo je moje ime, moje prezime, moja prošlost, moja sadašnjost i moja budućnost.

Ne priznajem gospodara do Gospoda Boga, u svojoj Domovini ja sam jedini gospodar.

Rođen sam slobodan, slobodan ću i umrijeti.

Prisežem krvlju svojih pradjedova, djedova i očeva da ću čuvati svoj Narod i svoju Domovinu do zadnjega daha. Do zadnje kapljice krvi boriti ću se protiv svih izdajica i stranih osvajača.

Svehrvatstvo, sloga i jedinstvo mog naroda sa sjevera i juga, zapada i istoka, moj je zavjet.

Tako mi Svevišnji Bog pomogao!

Što Bog da i sreća junačka!

Ricardo Gambino, PHN


Blagdan svetog Franje Asiškog, 4. listopad 2013.

SVETI FRANJO ASIŠKI (1182.-1226.)

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji."

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Iz života sv. Franje:

1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana nazvana Dona Pika.
1202.-1203. Za vrijeme zatočeništva u Peruđi Frano počinje razmišljati o novome stilu života.
1205. Tajanstveni san u Spoletu: "Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?" "Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?" Iste godine s raspela u crkvici Sv. Damjana čuje: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!"
1207. Pred biskupom Asiza biva razbaštinjen od zemaljskoga oca.
1208. Sluša u Porcijunkuli evanđelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva.
1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III usmeno potvrduje njegov način života. Tako nastaje Prvi franjevački red, Red manje braće.
1211. 28. ožujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa - klarise.
1212. U Alvianu obećaje Franjo Pravilo za one koji žive u svijetu: prva ideja o Trećem franjevačkom redu, danas Franjevački svjetovni red. - Iste godine Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog "protivnih vjetrova" mora zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
1216. Netom izabrani novi papa Honorije III u Peruđi odobrava Franji "Porcijunkulski oprost".
1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohađa Svetu zemlju.
1220. 16. siječnja Prvi franjevački mučenici u Maroku.
1221. Kapitul na rogožinama. Iste godine "Treći red" dobiva čvršću organizaciju.
1223. 29. studenoga Papa Honorije III potvrđuje Pravilo Reda manje braće što ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Božiću događaj u Grecciju.
1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete rane.
1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio "Pjesme stvorova".
1226. uvečer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire.
1228. 16. srpnja Papa Grgur IX proglašava Franju svetim.
1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.


PJESMA STVOROVA

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

sv. Franjo Asiški


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Proslava 70. godišnjice formiranja 11. dalmatinske brigade poraz je čovječnosti i šamar svim nevinim žrtvama

Koliko morbidan moraš biti da ti na pamet padne organiziranje proslave osnutka brigade koja je predvodila egzekuciju na desetke tisuća ratnih zarobljenika i civila na Kočevskom rogu, sravnila sa zemljom franjevački samostan na Širokom Brijegu, masakrirala franjevce u tom samostanu i posijala smrt u svakom mjestu kroz koje je koračala? Koliko morbidan, podao i svirep moraš biti da takvu proslavu proglasiš antifašističkom činom?

U Hrvatskoj je, izgleda, sve dozvoljeno pa i orgijanje nad uspomenama, nad suzama, majčinskim jecajima i nikada oplakanim grobovima. Zombiji su ponovno ustali, zombiji kojima ni vjera, ni čast, ni ljudske kosti, ni suze ništa ne znače. Nitko ih nije progonio zbog njihovih zločina, nitko im nije oduzima privilegije, za razliku od hrvatskih branitelja oni u svojim povlaštenim mirovinama mogu uživati bez straha kako će biti predmet državne revizije. Unatoč svim povlasticama, ustali su u Hrvatskoj državi i odlučili nas uvjeriti kako su pokolj na Kočevskom rogu, masakr na Širokom Brijegu i ostali „podvizi“ dio oslobodilačke borbe.

A onda su još Domovinski rat i Hrvatsku vojsku, na proslavi u Vrgorcu, proglasili nasljednicima Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije. Koje li perverzije! Kojeg li izvrtanja povijesti! Oni, koji su na svom putu uništavali svaki spomen Hrvatske, svaki trag vjere, običaja i nacionalne svijesti usporediše se sa oslobodilačkom Hrvatskom vojskom. Zadali su time šamar čovječnosti, povijesnoj istini, ali i svim braniteljima iz Domovinskog rata.

Ovaj put su bili još mudriji pa su u Vrgorcu, čiji im je gradonačelnik iz samo njemu znanih razloga bio domaćin, udijelili ispriku za Lipanjske žrtve iz 1942. Naime, na dan 15. lipnja 1942. partizanske jedinice osvojile su Vrgorac i tom prilikom bez suda i procesa strijeljali su 33 nevinih Vrgorčana. Međutim, o 40 pogubljenih Ljubušaka čije kosti i danas vire iz zemlje na vrgorskom Novom groblju, a koje su partizani strijeljali koncem siječnja 1945. nismo čuli ni riječi. Nismo čuli čak ni poziv aktualnoj vlasti da se istraži masovna grobnica na tom mjestu ili da se barem ne opstruira istraživanje. Kočevskog roga i Širokog Brijega govornici su se dotakli tek usputno, kao ratnih podviga, o žrtvama i isprici nije bilo ni govora.

Možemo li biti sretni samo činjenicom da se netko dotaknuo i ispričao za domaće, vrgorske, žrtve? Pripadamo li jednom narodu čija su stradanja jednako bolna i u Vrgorcu, Ljubuškom i Županji? Zar suze u Hercegovini i Slavoniji ne vrijede kao i suze u Vrgorcu?

Orgijanje vampira, zombija, nazvao sam ovu „proslavu“ ovako i prije nego što je održana. I nisam pogriješio još jednom su se „antifašisti“ obračunali sa svima koji ne misle kao oni, iznova su tražili ustašku zmiju i na svakom koraku vidjeli NDH. O vlastitim grijesima, grijesima onih u čije ime su govorili, nismo čuli ni riječi. Žalostan i tužan bio je to skup, skup mržnje, frustracije i tuge za nekim prošlim vremenima. Skup s kojim Hrvatska, Domovinski rat, Hrvatska vojska, povijesna istina i zdrav razum nemaju nikakve poveznice.

Poneki lokalni dužnosnici popratili su skup i nažalost dali mu legitimnost svojim dolaskom. Za to nisu imali mandat niti stranke kojoj pripadaju ni politike koju bi trebali zastupati. Možda ih je strah od velikih antifašista natjerao na ovaj skup, možda nostalgija za nekim drugim vremenima, to samo oni znaju. Međutim, ako antifašiste koji su organizirali proslavu, predvodi, prema pisanju pojedinih portala, bivši suradnik SDS (UDBE) iz Splita onda je takvim antifašistima i organizatorima mjesto na optuženičkoj klupi i u sudnici, a ne za javnom govornicom.

Hrvatski narod, politika i sveukupno društvo konačno moraju shvatiti da komunistička revolucija, teror, egzekucije, pokolji, genocid i kulturocid ne mogu biti dio antifašizma. Tako ni proslava 70. godišnjice osnutka 11. dalmatinske brigade ne može biti društveni događaj već spada u domenu istražnih radnji MUP-a zbog veličanja totalitarnih režima. Jednog dana će se i to dogoditi, možda ćemo trebati pričekati na 100. obljetnicu, ali jednog dana javne orgije ovakve vrste biti će kazneno djelo.

Željko Primorac


Glas Koncila

SVJEDOČANSTVO JOSIPA BEPA BULEŠIĆA, ROĐENOG BRATA MUČENIKA MIROSLAVA BULEŠIĆA

Dvojica su upala u župnu kuću, a jedan s nožem (znade se i tko je) uzeo je nož i zaklao mog brata. Ubio je čovjeka. Janje se zakolje, a on je ubio čovjeka. Zar treba ijednog čovjeka ubiti? Posebno na takav način! Ljudi su vidjeli kroz prozor što se događalo. Taj je ubojica izišao van, čak je prao nož na špini vani ispred crkve.

O svetosti života hrvatskog mučenika, istarskog svećenika, novoga blaženika Miroslava Bulešića objavljena su brojna svjedočanstva. Njegov uzoran kršćanski i svećenički život posvjedočili su brojni njegovi kolege, a isto tako razvidno je iz njegova javnog djelovanja. Kršćansku i svetačku uzornost njegova života može se čitati iz njegova dnevnika. Evanđelje je bilo njegov život. U te tragične dane kad je ubijen Miroslav, obitelj Bulešić zavijena je u crno, a o njegovu stradanju svjedoči njegov rođeni brat, danas 85-godišnji Josip Bepo Bulešić.

»Kad je Miroslav, kojeg smo mi zvali Miro, g. 1943. poslije ređenja pošao na župu u Badernu, s njim smo išli i mi kao obitelj«, ističe Bepo. »Tamo smo bili do 1945. jer te godine u rujnu bio je premješten u župu Kanfanar. Došli smo tamo pri samom kraju rata. U Kanfanaru je 1945/46. bio župnik, a onda je poslije toga premješten u Pazin u biskupsko sjemenište za profesora i podravnatelja sjemeništa. Premda nije bio župnik, dolazio je često u župu Kanfanar, pomagao župniku. Naša obitelj, mama sestra i ja, ostali smo u Kanfanaru jer tamo smo došli dok je za nas Miro odnosno Miroslav bio župnik. Poslije toga sestra Zora radila je u sjemeništu u kuhinju u Pazinu.«

Nisu služili narodu, nego ideologiji

U vrijeme rata u mnogim župama u Istri nije bilo krizme, kako zbog fašista tako i zbog partizana. Da bi se omogućilo sakramente svim vjernicima, kad su se pružile mogućnosti i to one najmanje, biskupije su odlučile krizmati one koji su bili za to pripravni. Komunističkim se vlastima to nije dopadalo jer su pod svaku cijenu željele iskorijeniti Crkvu za koju su smatrali da ima velik utjecaj na puk u Istri.

»Tako je u više mjesta 1947. počela krizma, jer nije bilo krizme za vrijeme rata«, kaže Josip Bulešić. »Ćićarija je tada bila pod Tršćanskom biskupijom, a biskup Santini poslao je svog izaslanika Ukmara da podijeli krizmu u nekoliko župa. Moj pokojni brat Miroslav bio je određen da prati Ukmara kod krizmanja u Buzetu, Lanišću i drugdje gdje je bilo potrebno. U Tinjanu je bila odgođena krizma, u Kringi je održana. U Buzetu je bio velik problem jer su napadači, zapravo ljudi koji su bili zavedeni ideologijom, ometali podjelu sakramenta krizme. Izravnih krivaca među njima bilo je vrlo malo. Ljudi su jednostavno bili zavedeni ideologijom, jer još rat nije bio završen, a ideologija ih je pogrešno usmjeravala. Nisu služili narodu, nego ideologiji. Tako nisu dopustili da se živi, nego su nasilno pokušali prekidati sve što je Crkva činila, ona im je smetala i željeli su svagdje učiniti svetogrđe.«

Zaklao Bulešića i prao nož na špini

»Pokojni moj brat Miro, kako kažu svjedoci, rekao je: 'Preko mene mrtvog možete proći, ali svetohranište nećete oskvrnuti.' U Buzetu, kad su vidjeli da je to tako, vičući su otišli van iz crkve. Krizma se kasnije održala u Črnici, to je na samoj granici sa Slovenijom. Tamo je bila krizma 23. kolovoza. Onda je 24. kolovoza trebala biti u Lanišću. Bilo je puno kandidata, djece za krizmu. Čini mi se da ih je bilo više od 200. Obavili su krizmu unatoč prijetnjama. Već u Buzetu priprijetili su da će biti krvava krizma i oštra borba.

Tog dana u Lanišću je krizma počela oko 9 sati, a završena je oko 11,30. Organizatori nisu dopustili onima koji ometaju da uđu u crkvu. Uspjeli su očuvati da ti koji su se suprotstavljali ne idu u crkvu. Moj brat Miro, župnik Cek i namjesnik biskupa već su bili u župnom dvoru po završetku krizme. U župnom dvoru desno je kuhinja i hodnik, a lijevo se nalazi župni ured. Tamo u Lanišću bio je i komandir milicije. Prema svjedočenju očevidaca, došla su dvojica-trojica, lupali su na vrata župnog dvora koja su bila zaključana. Uspjeli su provaliti vrata i upali su u župne prostorije. Majka župnika Ceka to je predviđala pa je sinu rekla: 'Odi se sakriti.' Ukmar je također bio u sobi, a pokojni moj brat Miroslav je ostao. On se nije bojao jer su ga i prije napadali. On je rekao da se takvih stvari ne boji, čak je rekao: 'Ako Bog hoće, neka me pozove k sebi. A moja osveta je oprost.'

Dvojica su upala u župnu kuću, a jedan s nožem (znade se i tko je) uzeo je nož i zaklao mog brata. Ubio je čovjeka. Janje se zakolje, a on je ubio čovjeka. Zar treba ijednog čovjeka ubiti? Posebno na takav način! Ljudi su vidjeli kroz prozor što se događalo. Taj je ubojica izišao van, čak je prao nož na špini vani ispred crkve. Pokojni Miro je rekao: 'Bože, primi dušu moju.' Ubojica mu je odgovorio: 'Ja sam primio dušu tvoju. Ja sam ti dao Boga s nožem.'«

Josip Bulešić dalje navodi kako su obitelj o smrti obavijestili tek u ponedjeljak. »Ja sam radio u Kanfanaru. Pozvali su me da dođem doma. U kući je bila tuga i bol. To je bio poseban udarac za našu majku. Šok! Pošli smo u Pazin kako bismo otišli do Lanišća. No kako nas nisu pustili, bili smo u njegovoj sobi u sjemeništu, ondje smo prenoćili. Nisu nas pustili da odemo u Lanišće, a on je mrtav već bio na stolu. Nisu bili spremni pa su nas zadržavali. Htjeli smo ga odvesti u Svetvinčenat i tamo ga pokopati. Nisu nam to dali. Mi smo se posebno bojali za majku, jer ona je bila srčani bolesnik. Ona je počela pitati zašto nam ga ne dopuštaju mrtvog pokopati u rodnom mjestu. Predvečer je u Lanišću bio pogreb, bilo je jako puno ljudi na pogrebu. Poslije toga došli smo uvečer doma, bez njega, bez našeg Mire.«

Blažnikov brat ističe da je dugo godina trajala borba da ga prenesu u mjesno groblje u rodnu župu. »Premalo se i Crkva, nažalost, zauzimala za to, a to je sve moja pokojna majka bilježila u duši. Jer, on je bio tajnik Društva sv. Pavla. Udružili su se svi hrvatski istarski svećenici. I potpisali su da Istra ostane u Hrvatskoj, u tadašnjoj Jugoslaviji. Miro je bio tajnik toga zbora. Onda su ti političari, to je bilo 1946, mahali tim potpisima u međunarodnim pregovorima i govorili kako imaju svećenstvo iza sebe. Kao obitelj bili smo tužni da nisu svećenici na čelu s Božom Milanovićem mogli osigurati i omogućiti da njega mrtvoga prenesemo u Svetvinčenat. Borili smo se i mučili 11 godina. Kako je moja supruga radila u Buzetu, jer je iz Buzeta, ona je imala poznanika pa je uspjela isposlovati odobrenje da ga možemo nakon 11 godina prenijeti u Svetvinčenat. Slučajno ili ne, odobrenje je stiglo da ga možemo prenijeti 13. svibnja 1958. A upravo taj dan bio je njegov rođendan. To im je, pretpostavljam, promaklo, zapravo bila je neka slučajnost. Bilo je odobrenje takvo da ja mogu ići s kamionom i da ga bez ikakve svečanosti otkrijemo, prenesemo tijelo u drugi cinčani lijes i da u Svetvinčenat dođemo te da ne idemo u župnu crkvu, nego samo u crkvu na groblju.«

Unatoč stručnosti, premještaj u Sloveniju

Bepo Bulešić navodi kako je od svećenika pri prijenosu posmrtnih ostataka bio nazočan Marijan Bartolić. »Tamo smo došli, mati i sestra su došli vlakom i pješke u Lanišće. Prije toga išli smo redovito najmanje jedanput mjesečno s mamom na grob našem Miri u tih jedanaest godina. Kad su došli, nisu ih pustili na groblje. Prije nego su zatvorili kovčeg, dopustili su da mama i sestra vide pokojnog Miru. To je trajalo petnaest-dvadeset minuta. One su se vratile vlakom nazad u Svetvinčenat, a mi smo došli predvečer. Kad smo došli uvečer doma u Kanafanar, zapravo ondje je stanovala neka rodbina, mama je rekla: 'Hvala Bogu, sad mogu mirno umrijeti.' Dvadeset dana nakon prijevoza lijesa i pokopa Mire u Svetvinčentu majka je umrla. Dakle, 13. svibnja smo ga prenijeli u groblje u Svetvinčenat, a ona je umrla 2. lipnja 1958.«

Poslije okrutnog Bulešićeva ubojstva, unatoč stručnosti i sposobnosti, njegov brat Josip počeo se suočavati s problemima. »Radio sam na željeznici, to je državno poduzeće, vlakovi voze, Tito se vozio vlakom na Brijune. Sve dok je mogao, išao je vlakom na Brijune, a onda su na željeznici morali biti pročišćeni ljudi. Mene su nakon mjesec dana poslije Mirina ubojstva premjestili u Sloveniju, dakle sto kilometara dalje. Ja sam se vratio na ove pruge 1951. Poslije toga sam služio vojsku u Karlovcu. Inženjer sam građevine pa sam se specijalizirao za pruge, pragove, mostove, tunele. Za to sam bio stipendiran. Morao sam se više dokazivati da bi mi kolege mogli vjerovati da sam zasluženo ondje i da sam pošten čovjek. No uvijek je netko dolazio i propitivao se za me. Shvatio sam: život je takav i treba dalje živjeti.«

»Uvijek sam bio na nj ponosan«

Miroslav Bulešić je bio neslomljiv, živio je neporočan svećenički život, a to je smetalo komunističkim vlastima. »Njega su napadali partizani zbog toga što su Nijemci ubili neke partizane u Rakovcima«, navodi Bepo. »To je rodno selo pokojnog Joakima Rakovca. Miro je bio veliki prijatelj sa starim Hrvatom domoljubom, vjernikom Joakimom. Otac je njegov dolazio k nama subotom i nedjeljom. Družile su se naše obitelji. Išli su na misu redovito. Miru su partizani napali s optužbom da je on znao da partizani idu kući i da je dojavio Nijemcima da ih presretnu. Dokazano je da su bili u krivu jer Miro u takvim stvarima nije sudjelovao. Izmišljali su priče kako bi mu napakostili.«

O tome koliko je ponosan na svog brata, heroja mučenika, blaženika, Josip kaže: »Uvijek sam bio na nj ponosan, danas najviše. Mi smo braća, uvijek smo se izvrsno slagali, tri sestre i nas dva brata. Najstarija sestra bila je 1910. godište, druga je bila 1912. Druga sestra je bila udana u susjedstvo, prva nije bila udana. Zora je bila 1922. godište. Bili smo jedinstveni. Miro je bio naš drugi otac. Znao se našaliti s nama, ali do granice, i mi smo sve to poštivali.«

S vjerom se sve može

Gledajući Miroslava kao budućega zaštitnika Istre, njegov brat Josip kaže: »Nadamo se tome jer kad se pogleda suvremena povijest, zaslužnijeg nemamo, intimno tako promišljamo. Ima onih iz starog režima koji to osporavaju. Tako se vodi polemika po novinama 'Glas Istre' u kojima je jedan predsjednik saveza boraca najprije izjavio da su oni koji su krivi kažnjeni. Dalje je dodao kako su odslužili kaznu od šest godina i pet mjeseci. Šest godina je župnik odslužio, a pet mjeseci onaj tko je ubojica. Napisao je zbirno, dakle ukupno, a to je tragično.

Isto tako, izjavljivali su kako je pokojni Miro lijepio plakate s natpisima kako partizani ne mogu biti kumovi. To nije istina. Znalo se je tko može biti kum, a to je vrijedilo i vrijedi i danas, bilo u fašističkoj, ustaškoj ili komunističkoj Hrvatskoj. Pravila su uvijek ista.«

Kako je Miroslav bio mladi svećenik, njegov brat Josip ističe da su i danas aktualne njegove poruke za mlade. »Pročitajte, mladi, knjige o njemu, njegove poruke, neka one bude poticaj vama, isto tako pročitajte njegove dnevnike. Sve će vas to ojačati i nadahnuti da živite kršćanskim životom. Život ne može biti idealan, ali Miroslav pokazuje kako može biti putokaz kršćanskih vrijednosti. Život nije ravna crta. Imam 85 godina i bilo je svega u mom životu. Kad se sjetim, otac je bio na granici Austro-Ugarske, majka je išla u Moravsku jer su bili internirani. Ona se vratila 1918. Sve je mjesto bilo prazno, bez prihoda za život. Otac se vratio s fronte, a majka iz progonstva. Rodio se sin Miro, danas blaženik. To je dokaz da se s vjerom sve može!«

Vlado Čutura


Tesla Hrvat i Amerikanac - III dio

Za svjetonazor Tomislava Nikolića, dakle, današnjeg predsjednika Srbije, se sinagoga naziva „crkvom“, i „židovsku crkvu“ se stavlja „u pogon“. Bravo majstore, Srbija je uz tebe!

Moram priznati da me „biseri“ Tomislava Nikolića još više uveseljavaju od Marka Lopušine.

Sjećamo se kako je Tomislav Nikolić nakon inauguracije za predsjednika Srbije izjavio, da je „Vukovar je srpski grad“. Koliko čovjek mora biti „lud“, ili ludo hrabar, i bez srama, da takvo što tvrdi? Koliko mora biti bezobrazan, da izrekne takvu laž? To bi bilo isto kao kad bismo tvrdili, da je Beograd albanski grad. Znamo da nije, ali zamislite koliko duhovne boli bi se nanijelo Srbima, da se stalno ponavlja, svugdje i na svakome mjestu, da je Beograd albanski grad; mi znamo, da je Beograd nekoć bio ugarski grad pod upravom Mađara, i u sklopu Austrijskog Carstva, sve dok ga turski sultan osmanskog Carstva, Sulejman Veličanstveni, nije osvojio u krvavom pohodu u 16. stoljeću. Beograd je postao srbijanski grad tek u 19. stoljeću odlaskom i posljednjih postrojbi osmanlijske vojske iz Beogradskog pašaluka koji je postao Kneževina Srbije, u kojoj je Ilija Garašanin 1848. napisao program o stvaranju velike Srbije, nazvan od njegova autora „Načertanije“, a na taj program se naslonio beogradski Memorandum SANU (1. i 2.) o obnovi velike Srbije.

Gospodin Lopušina, koji slabo poznaje povijest, jer, inače ne bi brkao države poput Austrijskog Carstva, i Austro-Ugarske Monarhije koja je osnovana tek 1867. godine nakon nagodbe između Beča i Pešte, ne poznaje ni kršćanske običaje i kulturu, jer inače ne bi govorio budalaštine kako „Hrvati pokrštavaju i progone Srbe“, jer ako uzmemo pretpostavku da je neki Srbin pravoslavne vjere, dakle, moguće pripadnik jedino Srpske pravoslavne crkve, inače ne bi bio Srbin, onda se zna da je kršten po pravoslavnom obredu, i u kršćanskom svijetu ne postoji institut dvostrukog krštenja, dakle, jednom kršten u pravoslavnoj Crkvi, pravoslavac ne može zatim biti kršten odnosno „prekršten“ u Katoličkoj Crkvi, i obratno. Jugoslavenski komunisti su nakon Drugog svjetskog rata izmišljali priče o nekakvom nasilnom pokrštavanju Srba u NDH, što je nonsens, jer se nikada nije dogodilo, naime, Katolička Crkva u Hrvata nije u povijesti „pokrstila“ niti jednog Srbina, jer „pokrštenje“ kao takovo ne postoji. Postoji samo krštenje, i to jednom u životu na ovome svijetu.

Za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku (i Republiku BiH), su neki samozvani predstavnici Srba u Hrvatskoj početkom devedesetih, dakle, za vrijeme četničkih pokolja i progona hrvatskog stanovništva, etničkog čišćenja hrvatskih civila od strane srpskih pobunjenika i tzv. JNA, izmišljali, odnosno ponavljali izmišljotine, da Katolička Crkva opet „pokrštava“ Srbe, što je srpske pobunjenike, četnike i tzv. JNA još više izazvalo da se „osvećuju“ Hrvatima, jer su pomislili da je to istina što tvrdi srpska propaganda. I tako se sa srpske strane vrti spirala nasilja kojoj se ne vidi kraja. Možda Tomislav Nikolić, danas predsjednik Srbije, a sutra (?), možda sutra „izdajnik“ kad se Vojislav Šešelj vrati ljut iz Den Haaga u Beograd, pa će ovaj možda zatražiti politički azil u Hrvatskoj, gdje će ga dočekati, a tko će drugi nego „nove ustaše“, kako kaže g. Marko Lopušina, tvrdi da „je Vukovar srpski grad. Postavljamo pitanje Tomislavu Nikoliću:

-Pošto je u napadu na Vukovar 1991. živote izgubilo preko sedam tisuća srpskih vojnika odnosno napadača iz redova agresora, a Vukovar je po Vama navodno srpski grad, iako u hrvatskim rukama, vjerojatno pod hrvatskom okupacijom, što mislite koliko će srpskih vojnika poginuti u slijedećoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, i koliko je Srba danas, ili sutra, spremno jurišati i dati život za „srpski Vukovar“ koji nije srpski? Koliko, 15 tisuća, 70 tisuća, ili nula, kako bi rekao naš pametnjaković od premijera?

I na kraju, konstatacija, otac od Nikole Tesle nije bio srpski svećenik, nego svećenik pravoslavne Crkve, i to ne Srpske pravoslavne crkve, i Nikola Tesla se nije izjašnjavao kao Srbin.

Šećer dolazi na kraju, naime, Teslin dnevnik, pohranjen u Beogradu, kojeg je pronašla hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, nositeljica izraelskoga priznanja Pravednice među narodima:

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski Koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapreci došli preko Novog Vinodolskog. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodolskog. Moj pradjed, stjecajem okolnosti, morao je otići u Bosansku Krajinu [„Turska Hrvatska“]. Tamo je oženio pravoslavku i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao "Tesla" prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud dolazi i moje sadašnje prezime Tesla, što je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!" (Nikola Tesla)

Na kraju, tko nam je kriv što Srbi dižu spomenik Nikoli Tesli po svijetu, i što su svoju zrakoplovnu luku u Beogradu nazvali po Nikoli Tesli, i što otvoreno govore o podrijetlu Nikole Tesle. Srbi nam sigurno nisu i ne smiju biti krivi, nego mi sami, naši loši vladari koji su kukavice, i licemjeri, i mi koji takve slijedimo kao guske u magli. Stoga su, ponavljam, tvrdnje gospodina Marka Lopušine, ne samo dobrodošle i poželjne, gotovo kao antibiotik za nas, za našu katarzu, jer koliko se sjećamo, nije nas probudio Franjo Tuđman nego Slobodan Milošević kada je počeo svoje filipike protiv svega što nije srpsko. Konačno smo se probudili tek kada su nam četnici stavili nož pod grlo, ali izgleda da nismo izvukli nikakvu pouku iz povijesti, nažalost. Zato ćemo, nažalost, biti osuđeni na ponavljanje povijesti, dakle, da nas četnici ponovo kolju i siluju, i etnički čiste, i da lažu - o nama Hrvatima.

U slijedu pročitajte ekskluzivno, jedino na portalu Tinolovka-News, članak g. Marka Lopušine, preveden sa srpskog jezika na hrvatski jezik, pod naslovom „Srbijanac i Amerikanac“:

„Nikola Tesla nije Hrvat iz dva razloga; rođen je u Austro-Ugarskom Carstvu, i kao sin pravoslavnog svećenika izjašnjavao se kao Srbin. Država Hrvatska je srušila njegovu kuću i kapelu, a izgradila u Smiljanu novu crkvu kao katolički hram. [U stvarnosti na svijetu ne postoje katolički „hramovi“ nego samo buddhistički, hinduistički, židovski i pravoslavni hramovi.]

Čitam kako izvjesni čovjek Z.S. kuka i piše: 'Nikola Tesla nije bio Srbin već Hrvat! Beograd 70 godina taji podatke o njegovom porijeklu!'
To je gromoglasni komentar na tvrdnju srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića, da je Nikola Tesla 'Srbin i Amerikanac'. Nikolić je na otoku Long Island, u tvornici filmova, nekadašnjem Teslinom laboratoriju, koju su Amerikanci obnovili, i od nje prave muzej Nikole Tesle u New Yorku, otkrio spomenik Nikoli Tesli povodom 70 godina njegove smrti. Na spomeniku je napisano 'Smiljan – New York', jer je Tesla rođen u ličkom srpskom selu, a preminuo je poslije pola stoljeća života u Sjedinjenim Američkim Državama, u New Yorku [u gradu New Yorku, jer postoji i savezna država New York, op.a.]. To je drugi spomenik Nikoli Tesli u New Yorku koji su podigli Srbi. Prvi je u samom gradu gdje postoji i avenija Nikole Tesle, i gdje djeluje Teslino memorijalno društvo.
O 'Hrvatskoj ni riječi' u New Yorku, kaže anonimni Z.S. Kao predsjednik Teslinog znanstvenog fonda u Srbiji [TNF], koja je filijala TNF iz Philadelphije u S.A.D. gdje će također biti postavljen spomenik Nikoli Tesli, postavljam tom gospodinu Z.S. nekoliko pitanja:
Zašto bi srpski predsjednik T. Nikolić u New Yorku govorio o Hrvatskoj, kada su upravo Hrvati spriječili da se taj spomenik postavi u dvorištu Ujedinjenih naroda gdje je bilo predviđeno i odobreno od generalnog tajnika OUN?
Zašto bi Srbin, predsjednik T. Nikolić, govorio o Hrvatskoj i Teslinom zavičaju u Liki, kada u vrijeme rođenja slavnoga znanstvenika Hrvatska nije postojala. Tesla je rođen u Austro-Ugarskoj, to je povijesna činjenica. [Rođen je u Austrijskom Carstvu, i na području (trojedne) Kraljevine Hrvatske, op.a.]
Zašto bi Srbi spominjali Hrvatsku prilikom spomena Nikole Tesle u S.A.D. kada je u vrijeme našeg građanskog rata junačka hrvatska armada minirala i srušila rodnu kuću i kapelu obitelji Tesla u Smiljanu?
Zašto su nove ustaše srušile Teslin zavičaj ako je on Hrvat? Zašto?
Tko je taj junak koji je htio zatrti tragove obitelji Nikole Tesle u selu Smiljan? Je li osuđen za taj genocid nad Hrvatom?
Kada je kuća Nikole Tesle u Smiljanu obnovljena, a s njom i obiteljska pravoslavna kapela, Hrvatska nije dozvolila da se kućni hram srpske obitelji Tesla obnovi kao pravoslavni, već je toranj krivotvoren, i prerađen u katoličkom stilu?

Zašto Hrvatska nije obnovila unutrašnjost rodne kuće Nikole Tesle u Smiljanu, već je to uradio muzej Nikole Tesle iz Beograda, koji je poklonio stvari obitelji Nikole Tesle?
Zašto se Hrvatska kao država ne pridruži Srbiji, i zajedno podnesu prijedlog OUN da se dan rođenja Nikole Tesle, 10. srpanj, proglasi Svjetskim danom znanosti?
Zašto se širi priča o hrvatskoj obitelji kao tajnom podrijetlu Nikole Tesle, kada se zna da je u obitelji Tesla bilo 30 pravoslavnih svećenika, a on je sam izjavio da je ponosan Srbin, osnivač zadužbine srpske Crkve u S.A.D. i ponosan na svoju domovinu?

Treba poštovati Nikolu Teslu kao američkog znanstvenika srpskog podrijetla, koji potječe s prostora današnje Hrvatske. Tako ga, inače, uvijek i predstavljam kao novinar, pisac, i predsjednik TNF u Srbiji. Mi Srbi se ne stidimo Hrvatske kao domovine Nikole Tesle, i tražimo da zajedno s Hrvatskom potpišemo prijedlog da se 10. srpanj u UN proglasi Svjetskim danom znanosti. Mi Srbi hoćemo zajedno, da od Tesle učinimo svjetski brand, ali uvijek ima nekih Hrvata, kao tajnoviti Z.S. koji ponavljaju glupe teze da Tesla nije bio Srbin, i da je Hrvat. Ako je nekim napuhanim Hrvatima stalo da je Tesla njihov Hrvat, zašto su minirali kuću i zašto je i kuća i drugog svjetskog čovjeka iz Hrvatske, znanstvenika Milutina Milankkovića u Dalju, bila pred rušenje. I Milanković je Srbin podrijetlom iz Hrvatske, i njega je stigla hrvatska sudbina da Srbe, sve redom, a posebno poznate Srbe, treba pokrstiti ili uništiti. Pozivam anonimnog Z.S. da dođe u Beograd i posjeti Muzej Nikole Tesle, koji je nastao kao zakonska ostavština velikog znanstvenika i srpskog genija. U njemu je slika rodne kuće u Smiljanu u originalnom izdanju, a ne u današnjem krivotvorenom izdanju. Beograd ne skriva podatke o tajnom „hrvatskom i katoličkom“ podrijetlu Nikole Tesle, jer takvi dokazi o samom Nikoli Tesli ne postoje. Ima samo legenda i priča nekih ljudi, ima pisama, arhiv Nikole Tesle, koji se trebaju izučavati. Riječ je o 160 000 jedinica podataka o Nikoli Tesli. Ovakve priče služe da se Hrvati pale na Srbe, da se pobija srpstvo u Hrvatskoj, iako i sami znamo da na Balkanu ima dosta srpsko-hrvatskih obitelji, ima i drugih velikana koji su rođeni kao Hrvati, ali se izjašnjavali kao Srbi. U Srbiji se na hrvatske velikane umjetnosti, znanosti, zabave i športa ne pljuje i ne priča s gađenjem.

Evo, dolazi nam u Beograd opet teta Tereza Kesovija, da pjeva Srbima, iako nas je pljuvala punih deset godina, da smo joj u građanskom ratu srušili kuću. A njenu kuću su srušili Crnogorci. A Crnogorce u Hrvatskoj nitko ne smije pljunuti i omalovažavati, pa ni nove ustaše? Pitam se, da bi pokojnom i velikom Nikoli Tesli najbolje bilo da je Crnogorac, a ne što je Srbin, jer onda ga oni zaluđeni Hrvati, koji pokrštavaju i progone Srbe, ne bi dirali!?“

(Autor Marko Lopušina, „Srbin i Amerikanac“, www.dnevno.hr u Zagrebu, 24.9.2013.)

Prof.Goran Jurišić


Nema novca iz australske aktovke, nema novaca iz Finske, nema...

Otkuda to da Finci sumnjaju na jednoga od najpoštenijih predsjednika Europe i svijeta. Partizanskog pionirskog borca koji je s ocem Tovarišem otišao u jugopartizane. Koji novinarki beogradske Duge Duški Jovanić onih godina izjavljuje kako mu je dužnost bila u "NOR-u" pretresanje džepova mrtvih branitelja NDH.
I zaista je čudno kakva je to posttuđmanovska sudbina bila da ga naslijedi jedan Stipe Mesić koji je lešinario pretresajući džepove mrtvim braniteljima NDH.
Još kada se zna kada se kuloarima prenosila želje Mate Granića da ga naslijedi a on da im je odgovarao "Kako ću ostaviti Državu Hrvatsku onome koji je od dvanaest godina ubijao volove u mesnici svoga oca!" A eto naslijedio ga je jedan Stipe Mesić koji je još u mlađim godinama pretresao džepove i skidao satove s mrtvih leševa branitelja NDH koje su nazivali fašistima, a Mesić je još uvijek počasni predsjednik "antifašista" RH.

Eto Stipe Mesić se uspijevao nametnuti jednome doktoru Franji Tuđmanu, koji mu je omogućivao najviše položaje u Jugoslaviji kao i Republici Hrvatskoj gdje je bio predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskog sabora s kojega je položaja htio pučem ukloniti Franju Tuđmana u jeku Domovinskoga rata, jer su to željeli Englezi i soroši. Istina, Stipe Mesić se bio pretvorio u vatrenog Hrvata, koji je po Australiji pjevušio o Juri i Bobanu, simbolima prvoga Domovinskog rata Hrvata i još je zanosno veličao prvu Desetotravanjsku pobjedu Hrvata. I eto, dok je još bio predsjednik Hrvatskoga Državnog Sabora optuživalo ga se za prisvajanje našićke cementare zbog čega je navodno došao u sukob s Franjom Tuđmanom. No, Mesić se uvijek vješto izvlačio svaljujući krivnju na druge.

On je u prvoj kao i u drugoj predsjedničkoj kampanji uzvikivao kako će povratiti deset milijardi pokradenih eura od strane hadezeovaca iz inozemstva. A nije niti jednoga eura povratio. Osim što je generala Zagorca strpao na robiju za neke otuđene dragulje za koje je svjedočila jedna žena svjedokinja koju sada general Zagorec kažu da tuži za laži. Stipu Mesića se optužuje za darovane milijune od hrvatske emigracije po Australiji za obranu od srpske agresije koje nitko nije vidio. Vidjelo se na HTV-u čekove od po stotinu tisuća dolara za koje Mesić tvrdi kako ih je pogubio. Iako se svi sjećamo da je izjavljivao kako je sve u aktovki predao gospođi Dunji Gotovini dok je Ante bio u Haagu u haaškome zatvoru. I eto sada nekakvi Finci optužuju Stipu Mesića za nekakav mito za 5-postotnu premiju na 112 milijuna eura za 84 vojna vozila.

Ima tu još i nekih drugih osoba na koje se pravda Stipe Mesić, iako se tvrdi da su bila dva kanala podmićivanja. Finski sud je još u lipnju podnio optužnicu koja leži u Bajićevoj ladici jer da to ne zanima hrvatski sud, dok je za isti slučaj u Sloveniji bivši tamošnji predsjednik Zbora Janez Janša osuđen na dvije godine zatvora. Tko još vjeruje u neovisnost sudstva u Republici Hrvatskoj!

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Živa nacionalna svijest pravoslavnih Hrvata

Skupina od 16.647 očitovanih pravoslavnih Hrvata te činjenica da je od 186.633 stanovnika, koji su se očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite crkvene organizacije.

Po objavljenim podatcima brojidbe pučanstva 2011. u Republici Hrvatskoj je živjelo 4.284.889 stanovnika, a od tog broja bilo je 3.874.321 Hrvata ili 90,42 posto. Po očitovanju nacionalne pripadnosti u udjelu hrvatskoga stanovništva zastupljeni su pripadnici i sljedećih naroda: Albanci 17.513, Austrijanci 297, Bošnjaci 31.479, Bugari 350, Crnogorci 4.517, Česi 9.641, Madžari 14.048, Makedonci 4.138, Nijemci 2.965, Poljaci 672, Romi 16.975, Rumunji 435, Rusi 1.279, Rusini 1.936, Slovaci 4.753, Slovenci 10.517, Srbi 186.633, Talijani 17.807, Turci 367, Ukrajinci 1.878, Vlasi 29, Židovi 509, Bosanci 2.059, Hercegovci 75, Kosovari 568, Jugoslaveni 331, Belgijanci 62, Bjelorus 68, Britanci 139, Englezi 212, Škoti 16, Danci 24, Finci 31, Francuzi 273, Grci 105, Nizozemci 156, Irci 39, Letonci 14, Litavci 19, Estonci 13, Norvežani 22, Portugalci 30, Španjolci 85, Šveđani 58, Švicarci 137, Moldavci 74, Aškalije 172, Goranci 428, Ostali narodi Europe 265, Amerikanci 419, Kanađani 91, Meksikanci 25, Kubanci 13, Ostali narodi Sjeverne i Srednje Amerike 126, Argentinci 35, Bolivijci 7, Brazilci 88, Čileanci 40, Peruanci 33, Kolumbijci 23, Ostali narodi Južne Amerike 36, Alžirci 25, Egipćani 16, Libijci 9, Sudanci 30, Ostali narodi Afrike 160, Arapi 139, Indijci 45, Iračani 24, Iranci 25, Japanci 54, Kinezi 492, Korejci 26, Jordanci 29, Libanonci 36, Sirijci 71, Palestinci 68, Armenci 37, Gruzijci 20, Ostali narodi Azije 208, Australci 88, Novozelanđani 14, Ostali narodi Oceanije 25, Istrani 25.491, Dalmatinci 705, Primorci 50, Slavonci 133, Međimurci 135, Zagorci 139, Ostale regionalne pripadnosti 572, Muslimani 7.558, Pravoslavci 2.560, Ostala vjerska izjašnjavanja 64, Neraspoređeno 731, Ne izjašnjavaju se 26.763 i Nepoznato 8.877.

Iz navedene strukture pučanstva, što je i razumljivo, najzastupljeniji je matični hrvatski narod, dok znatniji udjel u hrvatskom pučanstvu ima srpska manjina, kojih je 186.633 pa čine 4,36 posto ukupnoga pučanstva. Svojim regionalnim očitovanjem na površinu je isplivala i skupina Istrana, koji se očito, unatoč hrvatskom jeziku, još uvijek nacionalno kolebaju između pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu, talijanskoj ili pak slovenskoj manjini. Svjedoci smo da i u novije doba regionalna pripadnost može u određenom trenutku prerasti i u nacionalnu zasebnost pa će hrvatska državna politika, posebno nakon ulaska u Europsku uniju, vjerojatno s kristalizacijom istarskoga stanovništva imati više posla, jer dominantne susjedne kulture svojim će prodorom osvajati rubna područja na različite načine, a kolebanje u nacionalnoj identifikaciji moglo bi postati prostorom sukoba kulturoloških silnica. Sličan problem, kao i u Istri, mogao bi se pojaviti i u rubnim dijelovima istočne Hrvatske, odnosno na području Vukovarsko-srijemske županije, gdje srpska manjina ima znatniji udjel u tamošnjem pučanstvu, a najavljeno uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru tomu bi svakako moglo pogodovati. Možda ne toliko zbog brojčanoga udjela srpske manjine u Podunavlju, koliko zbog političke moći, jer bi uvođenjem dvojezičnosti na nekadašnjim okupiranim područjima taj dio formalno bio izdvojen iz hrvatskoga kulturološkog korpusa, što nije ništa drugo nego realizacija jedne od ratnih inačica velikosrpske politike. Neznatni ostatci nekadašnjega mnogobrojna vlaškog stanovništva tek su nijemi svjedoci završena procesa, koji se odvijao tijekom 19. stoljeća, kad je najveći dio pravoslavnoga pučanstva, zahvaljujući bečkoj i peštanskoj politici te djelovanju Srpske pravoslavne crkve uklopljen u sastav srpske nacije, koja je kao manjina i danas najzastupljenija u hrvatskoj državi. Nekad homogenija, bar na hrvatskom području, skupina islamskih Hrvata razdijelila se na pripadnost bošnjačkoj, muslimanskoj, ali i hrvatskoj naciji.

Pravoslavna vjera hrvatski duh

U Hrvatskoj se po vjerskoj pripadnosti od 4.284.889 stanovnika katolicima očitovalo 3.697.143 ili 87,97 posto, što narod svrstava ne samo u duboko religiozno pučanstvo nego i Republiku Hrvatsku visoko pozicionira na ljestvici katoličkih zemalja. Posebna zanimljivost ovoga popisa jest i očitovanje 16.647 Hrvata pripadnicima pravoslavne vjere, što je sigurno iznenadilo pristaše različitih jugoslavenskih političkih koncepcija, koji su svojim državnim konceptima sve pravoslavce nastojale posrbiti, a jugokomunističke vlasti su nakon ulaska 1945. u Zagreb zabranile postojanje hrvatskih pravoslavaca te oni u tom razdoblju nisu mogli imati ni svojih bogomolja. Navedena brojka očito pokazuje kako ni velikosrpska ni komunistička Jugoslavija nije dokraja uspjela uništit vjeru i nacionalni duh pravoslavnih Hrvata. Na popisu se i 9.647 Hrvata očitovalo pripadnicima islamske vjere, što hrvatski narod, a posebno njegov obrambeni nacionalizam otkriva u potpuno drukčijem svjetlu od onoga što ga je nametala najprije jugoslavenska, a potom i velikosrpska promidžba. On se naime još od svojih početaka razvijao kao jedinstvo u raznolikosti, što uostalom svjedoči njegova cjelokupna kulturna povijest.

Od ukupno 4.284.889 stanovnika, njih 4.096.305 za materinski ima hrvatski jezik, a 52.879 srpski jezik. Miješanim govorom hrvatsko-srpskim, odnosno, kako su to nekad definirali jezikoslovci, hrvatskim govorom na srpski način očitovalo se 3.059 govornika, dok se za srpsko-hrvatski kao materinski jezik, odnosno srpskim govorom na hrvatski način očitovalo 7.822 govornika. Srodnim jezikom hrvatskom, za crnogorski jezik kao materinski očitovalo se 876 govornika, dok je bosanski jezik materinski za 16.856 govornik. Ne znamo spada li u ovu jezičnu odredbenicu stanovništvo podrijetlom iz Bosne ili je pak riječ o bošnjačkom jeziku, što je vjerojatno bila jedna od nepreciznosti u zadnjem popisu. Bez obzira na to, narod je masovno u vlastitu jeziku tražio svoj identitet, što su jasno očitovali Hrvati, ali i pripadnici manjina. Brojke opet jasno pokazuju kako su potpuno neutemeljeni nasilni postupci nametanja jezičnoga unitarizma, kako su to pokušavale neke rubne skupine. Pa i oni koji trenutno rade na provedbi zakonske obveze o dvojezičnosti na pojedinim mješovitim područjimau Hrvatskoj trebali bi se ravnati prema brojci od 52.879 govornika, koji smatraju da je srpski njihov materinski jezik.

SPC pokrovitelj posrbljivanja

Politika posrbljivanja pravoslavnoga pučanstva u Srbiji susjednim državama ni danas nije napuštena. Toj se politici snažno opire svjesno crnogorstvo, koje je ustrojilo svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu te makedonski narod s vlastitom crkvom, koja se još uvijek nastoji kanonski izvući iz tvrdokornoga i nepopustljivog zagrljaja Srpske crkve. Politiku srpskoga pravoslavlja nedavno je u Trebinju potvrdio i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić istaknuvši kako Srbija može biti oslonac svim Srbima u susjednim državama te da im ona kao stabilna država može biti jamac. Srbija, poručio je Nikolić, ima korisnu ulogu da sve države u kojima živi srpski narod podigne na standard EU-a. Naravno, Srbija, kao i svaka matična država, ima se pravo brinuti za položaj svoje manjine, ali pod uvjetom da i sama manjinama drugih naroda u vlastitoj državi osigura opstojnost, što dosad nije bio slučaj, pa se iz Nikolićeve najave može odčitavati samo još jedna nova inačica velikosrpskog pokroviteljstva nad svim pravoslavcima, čime se i dalje nastoji poistovjetiti vjeru s nacijom. Upravo ta uporaba pravoslavlja dovodila je u razdoblju zadnjih stotinjak godina do agresija na hrvatsko državno i povijesno područje.

Skupina od 16.647 pravoslavnih Hrvata koja se tako očitovala u brojdbi pučanstva te činjenica da je od 186.633 stanovnika, koji su se očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite crkvene organizacije. U Hrvatskoj naravno postoji srpska manjina jer se njezini pripadnici nacionalno osjećaju Srbima, a za svoje vjerske potrebe mogu imati i već imaju vlastitu Srpsku pravoslavnu crkvu. No, činjenica je i kako unatoč silnim pritiscima, uništavanju, progonu pa i ubojstvima hrvatskoga pravoslavnog klera još uvijek živa nacionalna svijest i pravoslavnih Hrvata, koji su u ranijim povijesnim razdobljima imali znatnoga udjela u obrani hrvatske državnosti i stvaranju hrvatske kulture. Pravoslavlje je počelo prodirati na hrvatska povijesna područja nemanjićkom invazijom na Duklju i istočnu Hercegovinu, odnosno područja nekadašnje Crvene Hrvatske. Tako se Duklja, odnosno današnja Crna Gora razdijelila na pravoslavni sjever i katolički jug uz jadransku obalu. Do pojave Osmanlija 1463., u drugim hrvatskim zemljama, zapadno od rijeke Drine nema pravoslavlja, a oni koji dolaze s Turcima različita su etničkog podrijetla, koje uglavnom poznajemo pod vlaškim imenom. Dvjestogodišnji sukob Hrvata s Turcima u središnjoj Hrvatskoj, području t. zv. Turske Hrvatske, odnosno današnje zapadne Bosne ispraznio je to područje, a preostalo stanovništvo je prešlo na islam. Na opustjela područja Turci su iz unutrašnjosti Balkana naselili vlaške stočare i seljake, koji su im služili kao martolozi, odnosno pomoćne postrojbe u ratu protiv zapadnih kršćana, a u ovom slučaju Hrvata. Kasnije su na područja zapadno od Une te na ona u Slavoniji i Dalmaciji austrijske i mletačke vlasti za slične vojničke potrebe Vlahe naseljavali s druge strane granice. Na područjima pod osmanskom vlašću jedan dio Hrvata je zbog nedostatka katoličkih svećenika, a da bi se odupro islamizaciji prelazio i na pravoslavlje. S vremenom se vlaški dio pučanstva uklopio u hrvatski prostor, a postupno se i pohrvaćivao sudjelujući u zajedničkoj obrani hrvatskih zemalja od Turaka.

Hrvati su viševjerska nacija

Srpske pak seobe u XVIII. st. usmjerene su od juga Srbije prema sjeveru, odnosno južnoj Ugarskoj, a zahvaćaju i hrvatski prostor u Srijemu, gdje se naselila jedna kompaktna skupina Srba ekavaca. Srpska pravoslavna crkva, odnosno Karlovačka mitropolija (Srijemski Karlovci) tijekom sljedeća dva stoljeća najprije zadobiva crkvenu kontrolu nad pravoslavnim Vlasima i Hrvatima, a od druge polovice 19. stoljeća snažnom političkom akcijom posrbljuje Vlahe i pravoslavne Hrvate po jednostavnoj formuli kako je vjerski pravoslavac istovjetan s nacionalnim Srbinom.

Smušena politika narodnjačke stranke ne uspijeva odgovoriti na ove izazove, na koje odgovora tek moderni hrvatski nacionalizam Ante Stračevića, koji proklamira Hrvate kao viševjersku naciju – Hrvate katolike, pravoslavce i muslimane. Do sukoba srpske vjerskopolitičke ideje i hrvatskoga nacionalizma posebno dolazi u mješovitim područjima. Taj sukob posebno raspiruje monarhistička Jugolsavija, koja ukida grčko-iztočnu crkvu u Hrvatskoj i 1920. ju uklapa u sastav Srpske pravoslavne crkve.

Neuspjeh Eugena Kvaternika da s banom Šokčevićem ustroji Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kako bi očuvao jedinstvo hrvatskoga naroda te njegova pogibija u Rakovičkoj buni (1871.) otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, a što je odgovaralo tadašnjim politikama Beča i Pešte, posebno u razdoblju bana Khuena Hedervaryja. Do pojave velikosrpskog lista u Zagrebu - „Srbobrana" - većina se pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala hrvatskim građanima i političkim Hrvatima. U Dalmaciji su pak ruski emisari organizirali velikosrpska propagandu, a u sjevernoj Hrvatskoj srbijanski znanstveni, kulturni i politički djelatnici, poput Jovana Cvijića, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i drugih emisara obilaze pravoslavno stanovništvo i potiču ga na svetosavlje. Predložak ovih emisara istovjetan je onom potkraj osamdesetih godina, kad su Milošević, Srbija i JNA pripremali agresiju na Republiku Hrvatsku. Povjesničar Mato Artukovića zabilježio je u svojoj studiji „Ideologija srpsko-hrvatskih sporova" (Srbobran 1884-1902) na stranici 34. citate iz novina „Srbobran", iz 1894. godine, na destogodišnjicu, i stanje zatečeno među pravoslavnim Hrvatima u vrijeme izlaska njihova prvog broja. U tom listu je najbolje ocrtan proces posrbljivanja i nametanja svetosavlja hrvatskim pravoslavcima. „U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice", stoji, kako Artuković navodi u Srbobranu, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.

Kadijević - 'Rvat 'rišćanin

Nacionalnu vitalnost hrvatskih pravoslavaca, čak i u ono bezumno jugokomunističko doba potvrđuje priča iz Dalmatinske zagore, koja se sedamdesetih godina prepričavala po Zagrebu, a na koju je reagirao brat generala JNA Veljka Kadijevića,zatraživši od „narodnoga heroja" Pavla Loze da spriječi širenje tih priča, jer bi svojedobno hrvatstvo Kadijevićevih predaka moglo škoditi Veljkovu usponu po hijerarhiji tadašnje JNA. Naime, riječ o zgodi s bivšim hajdukom Andrijicom Šimićem, kojeg su nakon izlaska s višegodišnje robije znatiželjni Zagorani u jednoj Krčmi između Ciste i Lovreća pitali kakav mu je pouzdanik u družini bio Srbin Jovo Kadijević.

Šimić im je na to odgovorio kako Jovo nije bio nikakav Srbin nego Rvat rišćanske vire. Istraživači hrvatskoga pravoslavlja s pravom smatraju kako komunističke vlasti, zbog vlastite ideologije nisu imale nikakva razloga poslije rata potpuno uništiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Naime, oni drži kako su toj odluci kumovali velikosrpski elementi, koji su uostalom i bili dominantni u komunističkoj Jugoslaviji, čime su ponovno stvorili prostor strahovitom utjecaju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatskim pravoslavcima onemogućili ispovijedanje svoje vjere u vlastitoj crkvi.

Prinosi hrvatskoj politici i kulturi

Kako se ne bi zatro spomen na ugledne hrvatske muževe pravoslavne vjere evo bar djelomična popisa onih koji su svoja djela ugradili u povijest hrvatske države i kulture. Valja istaknuti kako je majka oca hrvatskoga modernog nacionalizma Ante Starčevića bila pravoslavna Hrvatica. Tu su onda hrvatski književnik August Harambašić, Stjepan Miletić, prvi intendant HNK-a, Nikola Kokotović, novinar i borac protiv velikosrpstva i izjednačavanja pravoslavlja sa srpstvom, Petar Preradović, hrvatski pjesnik, Anastas Popović (1786.-1872.) osnivač prve novčarske ustanove u Hrvatskoj (1846.)- Prva hrvatska štedionica te predsjednik zagrebačke Pravoslavne općine, Mosije Baltić (1804.-1878.) važan unaprijeđivač poljoprivrede, Dimitrija Demeter (1811.-1872.) pjesnik i prvi moderni hrvatski dramaturg, Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne, Makso Prica (1823.-1873.) pravnik i političar te tajnik bana Jelačića, Gedeon Zastavniković (1824.-1869.) austrijski general i upravitelj Vojne krajine; Nikola Krestić (1824.-1887.) političar i predsjednik Sabora (1873.-84.); Vladimir Nikolić (1829.-1866.) književnik; Spiro DimitrovićKotoranin (1813.-1868.) književnik; Bude Budisavljević (1843.-1919.) književnik; Danilo Medić (1844.-1879.) pjesnik; Ivo pl. Malin Ksaverski (1853.-1907.) sveučilišni profesor, tajnik i savjetnik autonomne hrvatske vlade; Gavro Manojlović (1856.-1926.) povjesničar i predsjednik JAZU; Mojo Medić (1855.-1939.) zoolog; Milan Ogrizović (1877.-1923.) književnik; Petar Petrović Pecija (1877.-1955.) književnik; Dušan Plavšić književnik i tajnik Hrvatskog kluba u Sarajevu; Dušan Kotur i Dane Stanisavljević; Novak Simić (1906.-1981.) književnik; Ivo JosipovićObnovi i ustrojstvu crkvene zajednice za hrvatske pravoslavce u razdoblju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske usprotivio se sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović, a posebno oštro, reagirala je Srpska pravoslavna crkva, koja i dalje, kao tijelo strane države u Hrvatskoj vodi politiku svoje matične države, a među vjernicima stvara ozračje straha te im prijeti različitim crkvenim kaznama ako se kao pravoslavci nacionalno ne očituju i SrbimaMarko Mileusnić bio je sesvetski načelnik i dugoselski narodni zastupnik, a napisao i Poslanicu onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi, Gabriel barun von Rodić (1812.-1890.) bio je habsburški časnik koji je od lipnja 1848. u stožeru bana Jelačića kao satnik, a u rujnu iste godine postaje pomoćnik Jelačićevom pobočnom generalu; zastupnik Savo Besarović, hrvatski generali Svetozar Borojević, Fedor Dragojlov, Đuro Grujić, Lavoslav Milić, Mihajlo Lukić, Georg Dragičević, Milan Emil Uzelac, križarski gerilac Delko Bogdanić, pukovnik Jovo Stajić, bojnik Vladimir Graovac, sabornik Uroš Doder te istaknuti svećenici Hrvatske pravoslavne crkve kao što su Vaso Šurlan, Spiridon Mifka, Miron Federer, Sevastijan Perić, Dositej Teodorović, Amvrosije Veselinović, Rafail Stanivuković i t.d.

Miloš Obrknežević u svojim tekstu „Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i HPC" navodi kako osim deklariranih Hrvata, koje smo već naveli, postoji i cijeli niz pravoslavnih koji se zbog snažnoga pritiska SPC-a nisu javno deklarirali Hrvatima, nu Hrvatsku su ipak priznavali svojom domovinom kao što je bio Nikola Tesla, Pavao Vuk Pavlović, Stevan Galogaža, Vladan Desnica, Milan Nožinić, Mišo Dimitrijević, Mila Jovanović Dimitrijević, Gavro Savić i t.d.

Obnovi i ustrojstvu crkvene zajednice za hrvatske pravoslavce u razdoblju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske usprotivio se sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović, a posebno oštro, reagirala je Srpska pravoslavna crkva, koja i dalje, kao tijelo strane države u Hrvatskoj vodi politiku svoje matične države, a među vjernicima stvara ozračje straha te im prijeti različitim crkvenim kaznama ako se kao pravoslavci nacionalno ne očituju i Srbima. Odatle potječe i znatan strah pravoslavnih vjernika pa se mnogi, premda Hrvatsku osjećaju svojom domovinom ne usude očitovati Hrvatima, a hrvatska država uporno šuti na kršenje njihovih osnovnih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Naravno, nitko ne traži ukidanje i zabranu rada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, no u interesu je slobode i pravde omogućiti i skupini vjernika koji nisu Srbi da svoje pravoslavlje prakticiraju u vlastitoj crkvi. Uostalom, ako je to pošlo za rukom Crnogorcima i Makedoncima, zašto ne bi i pravoslavnim Hrvatima, koji su toliko dobra doprinijeli svojoj domovini Hrvatskoj.

Mate Kovačević


Tesla Hrvat i Amerikanac - II dio

Desetljećima se u jugoslavenskoj, a danas u srbijanskoj propagandi trubi o tome da je Nikola Tesla navodno Srbin, što je nonsens, ali činjenica s kojom su Hrvati desetljećima preodgajani da vjeruju u laž.

Nikola Tesla je cijeli svoj život pisao na hrvatskom jeziku, čak i kad je živio u Sjedinjenim Američkim Državama nije zaboravio svoj voljeni hrvatski jezik, i na hrvatskom jeziku se u telegramu tridesetih godina 20. st. obratio i hrvatskom političaru Vladku Mačeku, zahvalivši se na njegovoj čestitci, i to se zahvalio pišući na morfološkom ili korijenskom pravopisu hrvatskoga jezika kojega je utemeljio hrvatski književnik Ljudevit Gaj polovicom 19. stoljeća, jer takav jezik je Tesla naučio dok je živio u svojoj hrvatskoj Domovini prije nego li je iselio u Ameriku, i namjerno je pisao s tim i takvim hrvatskim pravopisnim jezikom kojeg su u njegovoj Domovini izdajnici ukinuli, da bi se dodvorili Srbima za vrijeme suludog stvaranja jugoslavenske države koja je za Srbe uvijek bila velika Srbija, jedino za dio Hrvata zaluđenih Strossmayerovom jugoslavenskom ideologijom je to bila Jugoslavija.

Povijesna istina jest, da je Nikola Tesla rođeni Vlah, u hrvatskom selu Smiljan, jer srpska sela u Hrvatskoj ne postoje, pošto su sva sela i naselja u Hrvatskoj hrvatska, kao što su sva sela u Bavarskoj bavarska, u Engleskoj engleska, a u škotskoj škotska, itd.

Po svom etničkom podrijetlu Nikola Tesla nije bio Srbin, nego Vlah, a po svojoj političkoj pripadnosti narodu je bio politički Hrvat, što je logično, i normalno. Državljanstvo je Nikola Tesla imao austrijsko, i hrvatsko, jer, unatoč tome što u to vrijeme nije postojala samostalna i nezavisna hrvatska država, postojao je institut hrvatskog državljanstva.

Jedan od najboljih nogometnih golmana na svijetu, rođeni Mućanin, i hrvatski igrač nogometnog kluba Hajduk iz Splita, koji je za vrijeme bivše Jugoslavije igrao i za nogometni klub Crvenu zvezdu iz Beograda, g. Vladimir Beara, je u razgovoru za zagrebački Jutarnji list tvrdio, da je on podrijetlom Vlah, i pravoslavac po vjeri, ali da je politički Hrvat. Nije Vladimir Beara rekao da je Srbin nego da je Hrvat. Svaka mu čast!

Druga je stvar, što velikosrpska politika i propaganda misle u svojoj umišljenosti, da je svaki pravoslavac iz Hrvatske ujedno i Srbin, jer je velikosrpska politika naučila krasti identitete, i pripisivati tuđe srpskom narodnom korpusu kako bi se na umjetan način povećao broj Srba, te kako bi se onda, na takav jedna pokvareni način, tvrdilo da je Srbija tamo gdje žive Srbi, dakle, i dijelovi Hrvatske su onda po toj logici, koju je bio u javnost plasirao velikosrpski ideolog Vuk Stefanović Karadžić polovicom 19. st., dijelovi Srbije, odnosno 'Velike Srbije'. Takvo shvaćanje je, naravno, krivo, i zlonamjerno.

Nikola Tesla bio je kršćanin, i kršten je po pravoslavnom obredu, ali ne u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer SPC u vrijeme rođenja Nikole Tesla uopće nije postojala na hrvatskom području Like u ondašnjem Austrijskom Carstvu, nego u tadašnjem susjednom Osmanskom Carstvu, na području Beogradskog pašaluka, koja se nalazila pod zaštitom muslimanskog sultana, dok je na području Bosne djelovala bosansko-hercegovačka autonomna Crkva, također pod zaštitom Visoke porte, i ovisna o ekumenskom patrijarhu u Carigradu odnosno Istanbulu. Godine 1856., kada je rođen Nikola Tesla u Smiljanu u hrvatskoj Liki na području Austrijskog Carstva postojala je jedna pravoslavna Crkva, i to Pravoslavna crkva u Dalmaciji, koja je bila ekumenski ovisna od patrijarha u Bukovini, a Bukovina nije u Srbiji. Dakle, nema Srpske pravoslavne crkve u Smiljanu, Liki, i Austrijskom Carstvu u vrijeme kada je rođen hrvatski velikan Nikola Tesla.

Tek srbijanskom okupacijom Države S.H.S. 1918. godine, tri pravoslavne Crkve na području povijesne Hrvatske, metropolija u Srijemskim Karlovcima, grad koji se u vrijeme Teslinog rođenja nalazio na području Austrijskog Carstva, a ne Osmanskog Carstva i Srbije, zadužena za Zagreb i Slavoniju, odnosno za Hrvatsku u užem smislu, zatim, bosansko-hercegovačka pravoslavna Crkva, i Pravoslavna crkva u Dalmaciji, dakle, navedene tri pravoslavne Crkve prestaju postojati, jer ih je ukinula sila vojske Kraljevine Srbije, i pripojila ognjem i mačem Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sa sjedištem u, tada novo osnovanog patrijarhata, u Beogradu, (i titularnim sjedištima u Peći na Kosovu, i hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima), s tim da nitko hrvatske pravoslavce, koji su apsolutnom većinom bili vlaškog podrijetla, nije pitao na referendumu, da li žele postati pripadnicima Srpske pravoslavne crkve, već ih je SPC sama počela automatski ubrajati u „Srbe“ kako bi se na umjetan način povećao broj Srba u odnosu prema Hrvatima, i tako ostvarivala srpska hegemonija.

Velikosrpska diktatura u Kraljevini SHS od 1918. i Jugoslaviji od 1929. nije dopuštala niti jednu drugu pravoslavnu Crkvu osim Srpske pravoslavne crkve koja je nasilno dobila monopol nad dušama pravoslavaca, što je teški grijeh! Zato je SPC i propala u duhovnom i svakom drugom smislu. I za vrijeme komunističke Jugoslavije i zločinca 'Tita' nastavljena je velikosrpska politika ugnjetavanja slobode hrvatskih pravoslavaca, jer je i dalje bilo dopušteno djelovanje samo Srpske pravoslavne crkve, ali ne i drugih pravoslavnih Crkava kao institucija. Jedini puta kada su hrvatski pravoslavci oslobođeni velikosrpskog jarma bilo je u Drugom svjetskom ratu kada je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, osnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu, HPC, sa sjedištem patrijarhije u Zagrebu, međutim, nakon tzv, oslobođenja po partizanima su Titovi partizani odnosno jugo-komunisti 30. lipnja 1945. u Zagrebu strijeljali do smrti patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, časnog Germogena, (imovinu HPC otela je SPC), a uz njega su nečastivi titoisti ubili i čelnika njemačke evangeličke Crkve u Hrvatskoj, zatim, vojne dušobrižnike Hrvatskih oružanih snaga NDH, mnoge islamske svećenike (hodže), i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca, i još za vrijeme rata biskupa Carevića, i nakon rata stotine katoličkih svećenika, redovnica i redovnika.

Srpska pravoslavna crkva se na kraju opet pokazala neprijateljska prema hrvatskom političkom narodu, tako i prema hrvatskim pravoslavcima, kada je uslijed Lopušinog „građanskog rata“ nastupila kao „duhovna JNA“, i bratimila se sa četnicima i komunistima, i masovnim zločincima, tipa Radovan Karadžić, i Ratko Mladić, s kojima se ljubio, tri puta, patrijarh SPC, kojega Srbi zovu „patrijarhom srca“, vjerojatno zbog sućuti prema žrtvama srpskog genocida u Srebrenici.

Zemun je hrvatski grad unatoč njegove današnje okupacije od strane Srbije, i višedesetljetne jugoslavenske okupacije prije toga.

Komunistička partija Hrvatske (KPH) je hrvatski grad Zemun, i hrvatsku pokrajinu zapadni Srijem na čijem se području Zemun nalazi, odstupila Komunističkoj partiji Srbije, i socijalističkoj republici Srbiji, tako da „Anschluss“ zapadnog Srijema i grada Zemuna nema nikakvo pravno, političko niti međudržavno značenje, jer KPH nije nikada u državno-pravnom smislu predstavljala hrvatsku Državu, niti hrvatski politički narod, jer nikada KPH nije na vlast došla na višestranačkim i demokratskim izborima, nego na sili partizanskih bajuneta, dok hrvatski državni Sabor u Zagrebu nikada nije, niti odstupio navedena hrvatska područja Srbiji, niti ratificirao odcjepljenje Zemuna i ist. Srijema od Hrvatske, koje je počinila komunistička banda kriminalaca i ratnih zločinaca. Istočni Srijem i Zemun su dijelovi povijesne Hrvatske, i jednoga dana će ova hrvatska područja biti vraćena matici zemlji, bilo milom, ili silom, a bolje i za Srbe i Hrvate da to bude na miran način, dogovorom između dvije buduće prijateljske susjedne zemlje Srbije, i Hrvatske.

Zemun je bio hrvatski grad i u vrijeme okupacije pod Kraljevinom Jugoslavijom, i hrvatski politički prvaci, poput Stjepana Radića, ili Ante Pavelića, su, i prije i nakon diktature velikosrpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, svoje predizborne kampanje započinjali, ili završavali, u Zemunu; da je bio srpski grad, zar bi se Stjepan Radić obraćao srpskim glasačima kojih, usput rečeno, u Zemunu nije ni bilo.

Srbi misle da je Zemun srpski grad, čak da je Zemun predgrađe Beograda, međutim, krivo misle, i u krivu su, jer područje Zemuna je hrvatska zemlja, i to sveta hrvatska zemlja, sveta zbog mnogih posvećenih katoličkih crkava koje su na tome području postojale i srušene, i zbog mnogih hrvatskih žrtava velikosrpskih četnika, i jugoslavenskih komunista i komunističkih partizana, od kojih se nemali broj njihovih posmrtnih ostataka nalazi sakriven u masovnim grobnicama iznad kojih su u socijalizmu izgrađene betonske stambeno-poslovne višekatnice. Posljednji progon su zemunski Hrvati doživjeli devedesetih godina pod Miloševićevim režimom, i terorom njegovog saveznika, četničkog vojvode Vojislava Šešelja, i njegovog zamjena Tomislava Nikolića koji je današnji predsjednik Republike Srbije s kojim se ljubi, i to tri puta, predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, i srdačno druži predsjednik vlade RH, Zoran Milanović.

Tomislav Nikolić, ne nosi bez veze nadimak „Grobar“, jer on je, s jedne strane grobar Velike Srbije pošto se pomirio da Kosovo ostane nezavisna država, ali je on i grobar kulture, jer je njegova četnička stranka u Zemunu razarala hrvatsku kulturnu baštinu, ali i uživala u svom antisemitizmu, otvorivši restaurant u jednoj židovskoj sinagogi u Zemunu kada je gradonačelnik ovog okupiranoga grada bio četnički vojvoda Vojislav Šešelj, a poslije toga u taj grad uselila srbijanska Mafija pod zloglasnim nazivom „Zemunski klan“, od koje pate Hrvati u Zemunu, i Beograđani, a vjerujemo i općenito stanovnici Srbije, kao što talijansko stanovništvo pati zbog talijanske Mafije. Povijesne istine treba reći, da nisu srpski četnici prvi koji su prihvatili politiku antisemitizma, već su to bili srpski komunisti koji su u Srbiji nakon Drugog svjetskog rata rušili one sinagoge koji nisu porušili srpski kvislinzi za vrijeme njemačke okupacije.

Nekadašnja Beograđanka, gospođa Ljubica Štefan, koja je vršila iscrpna znanstvena istraživanja u srpskim i nekadašnjim jugoslavenskim arhivima u Beogradu, našla je tako u srbijanskom časopisu Pogledi, u kojemu je, u istome broju u kojemu je objavljen razgovor s izraelskim veleposlanikom u Beogradu, Sasonom, objavljen i razgovor s Tomislavom Nikolićem, pravi pogled Tomislava Nikolića na vjerske slobode; u časopisu je Tomislav Nikolić najavljen kao „direktor poslovnog prostora“ u Zemunu, i zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, Vojislava Šešelja, i zastupnik u Skupštini Srbije u Beogradu, i odbornik u općini Kragujevac. Na novinarski upit „Što je sa židovskim crkvama“, Tomislav Nikolić odgovara:

„Optuživali su nas i da smo izdali židovsku crkvu, da će u njoj biti restaurant, pa smo im dokazali da to od '61. godine nije crkva, da je ta zgrada prodana općini Zemun; socijalisti je do sada nisu stavljali u pogon, nego su samo gledali kako propada, trune i ruinira se. A mi smo je izdali ljudima koji su već tri, četiri koncerta duhovne, Evergreen i Jazz-glazbe organizirali…. Biti će tu i jedan restaurant, pa što fali. Što ima kulturnije od mjesta na kojemu čovjek ruča!“ [Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik; op. a. G.J.]

Prof.Goran Jurišić


Katastrofalne posljedice udbalexa

Kako smo ovdje i zapisali, usred bitke u kolovozu: Milanovićeva bitka za lex Perković unaprijed je izgubljena. Tako i bi pa je Hrvatskoj preostalo još vidati rane i zbrajati štete, a one su bogme i veće nego se moglo pretpostaviti, kako unutar eunijske, i vanjsko političke uopće, tako i unutarnjo-političke.

EUN je od prvog srpnja (iznad)hrvatski zakon

Inače Vrhovni sud RH je već „pregazio“ i onu „strašnu“ dvojbu o zastari pa nekoga prevaranta iz Hrvatske čije je nedjelo ovdje navodno zastarjelo već izručio Sloveniji gdje „zastarijevanje“ duže „traje“, obrazlažući, najkraće, kako je za EUN važeće zakonodavstvo države gdje je nedjelo počinjeno. Zar to nije jednostavno da jednostavnije ne može biti. Osim toga, što je i najvažnije, pristupanjem u EU njezin EUN je bez vremenskoga ograničenja, kako smo potpisali, te je dospio u ruke hrvatskoga pravosuđa kao još jedan europski zakon, „direktiva“ , „stečevina“ i postao i više nego naš, „nadređen“ našima, a domaća politika više nema ništa s njim. Kakav Peđa Grbin, Beus-Richembergh, možda Kajin, ministar Miljenić, predsjednici Milanović i Josipović… Ma, dajte!

Što se tiče partizanskih, oznaških, KNOJevskih (po)ratnih zločina, oni ne zastarijevaju, mogu se pokretati sudski procesi, i mogli su se svaki dan, jedini je problem što se uglavnom više nema komu suditi. Na koncu će možda ostati samo Joža Manolić, koji bi onda odgovarao za sve, a on se, izgleda, suda ne boji. Ni onoga „suda povijesti“ koji ovdje također slabo i lijeno „radi“.

Glavna ustavna meta: revizija Domovinskoga rata

Pojedinačni zločini iz Domovinskog rata, cilja se na „hrvatsku stranu“, također nisu zastarjeli, a „lukava“ ideja vodilja mnogih koji se zalažu za promjenu Ustava RH glede te nezastare su baš oni, neki općepoznati medijski razglašeni slučajevi, spominjao ih je i Ivo Josipović, a „otkrili“ bi se i novi, no za njih ima vremena, nisu zastarjeli, pa ni zbog njih nema potrebe mijenjati Ustav. Osobito se za njih zalaže Milorad Pupovac, apostrofirajući pritom čak i nesretnu pogibiju mladoga vojnika Makedonca za demonstracijâ protiv JNA ispred splitske Banovine. Za plačljivog protu to je „politički motivirani zločin“, čime neizravno optužuje HDZ. Dodao je na raspravi u Odboru za Ustav i podstrekače, zatajivače i ne znam koga sve ne, kao sudionike takvih „slučajeva“, koje bi trebalo nezastarno progoniti. Onako, široko, tipično staljinistički bi on zahvatio...

Nego, nekako mi se čini da je prerevni „etnobiznismen“ time zapravo zabio (auto)golčinu ovdašnjim Srbima, cijeloj vojnoj, paravojnoj i parapolitičkoj strukturi tzv. SAO krajine, ustrašio među njima i „kuhare“ i simpatizere. Evo i zanimljive dvojbe: zastara za jedne trajala bi unedogled, a amnestija za druge bi živjela vječno? Taman posla, jerbo se po Josipovićevu načelu svi zakoni, ako može Ustav, mogu „potjerati“ unazad. K'o mehanički zidni sat. No, neka Srbi razmišljaju što im Pupovac ustvari čini, bit će ponajprije zbog „etnobiznisa“ čije plodove uživa vrhuška SNV-a, Srbi ponajmanje. Nevjerojatno, ali SNV je eksplicitno ustavno utvrđen kao jedina „Koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine“, neka paradržavna struktura, pa bi i to trebalo mijenjati u manjinskom ustavnom zakonu kako bi i drugi Srbi, a ne samo Pupovčevi, imali pravo na „koordinacije“. Promjena Ustava, ma i točke i zareza u njemu, izaziva lančanu reakciju.

I Goli otok u Ustav?!

Netko se čak dosjetio kako bi i Goli otok morao biti predmet tih nezastara, mislim nova SDP-ova ustavno-pravna zvijezda Peđa Grbin. Jeste li vi gospodo normalni, ili da parafraziram ministra Linića, imamo posla s ludima? Kako će hrvatsko pravosuđe procesuirati grozote Golog otoka, kad su glavni nalogodavci, Tito, Ranković, Kardelj…, i cijeli tadašnji Politbiro mrtvi? Koga će se loviti? Nekoga od preživjelih logorskih čuvara koji živi negdje u Hrvatskoj? Ili ćemo čekati da Srbija uđe u EU... Prije toga moramo državno „posvojiti“ pravni, partijski, simbolički „Goli otok“, pa tražiti da nam ona izruči nekoga višeg golootočkog oficira (Jovu Kapičića?), iako sumnjam da će ijedan to živ dočekati. Još poštenije, „Goli otok“ bi u nastavku sukcesije trebalo najprije „podijeliti“ među državama sljednicama pa neka onda svatko goni svoje golootočke zločince. Uostalom zbog čega bi se današnja i buduća Hrvatska realno pravosudno miješala u bitnome u starojugoslavenski unutarpartijski obračun? Kako će se doći do glavnoga „svjedoka“, mislim Staljina, Informbiroa…?

Referendumom zaštititi Ustav RH

Kao državljanin još ću „dosoliti“: u nezastaru svakako treba metnuti i veleizdaju, ona naime može mnoge stajati glave, a državu propadanja, što je svakako i teški i politički motivirani zločin. Eto kako izmjena samo jedne rečenice u Ustavu može izazvati ogromne političke, pravosudne, društvene… potrese, a ovdje sam pobrojio samo neke skoro „sitnice“. Stoga moram ponoviti po tko zna koji puta: čista i ne samo ustavna revolucija koja teče, čak i unazad, pa baulja tamo vamo, meandrira…, a glavni joj je inicijator Ivo Josipović. Zato ponavljam: političkoj kasti treba zabraniti da sustavno buši, crvotoči, „proždire“ Ustav, a sve njegove eventualne buduće izmjene predati narodu na referendum. Konačno se toga dosjetio i neki političar - Dragutin Lesar. Kako je kamen bačen, krenulo se u proceduru ustavnih crvotočenja, bit će još vremena za vapaje poput ovoga.

„Leksi“ i ćirilica

Prethodno navedeni problemi koji su izravna posljedica lex Perkovića (poštenije bi ga, neosobno, trebalo nazivati„udbalex“)veliki su, no možda i najvažnija. Najznakovitija je svakako jedna njegova unutarnjo-politička manifestacija. Riječ je o njegovom izravnom povezivanju s uporabom ćirilice u Vukovaru i to samo na vukovarskim cestama, ulicama i državnim zgradama, jer tamošnji Srbi ćirilicu koriste bez ikakvih problema od 1998. gdje hoće kada i kako hoće, od vrtića, do škola, sudstva…, na športskim događanjima, u svatovskim kolonama… Koristi se i drugdje po Hrvatskoj u skladu s manjinskim ustavnim zakonom bez ikakvih poteškoća. Koga uostalom briga za ćirilicu kad je ona samo jedno od hrvatskih pisama, nikakva srpska ekskluziva, barem ne u Hrvatskoj.

Kako je aktualna vlast, preciznije Vlada RH svezala u čvor lex Perković i vukovarsku ćirilicu? Jednostavno pribila je početkom rujna neke ćirilične ploče na dvije, tri države zgrade u Vukovaru, potajice i po mraku u jeku sukoba s EK-om zbog nepridržavanja EUN-a kako bi demonstrirala svoje pridržavanje zakona „kao pijana plota“. Pohvalila se time pred Komisijom, zatražila njezinu podršku, a time ujedno zabila „internacionalni“ nož u leđa i vukovarskom Stožeru očito smjerajući i na politički obračun s HDZ-om.

Zaprepastila je i, moram priznati, zastrašila me takva akcija Vlade s kojom je jedan tipično unutarnjo-politički u biti minorni problem internacionalizirala, dala usput srpskim državnim i inim šovinistima u Srbiji „štofa“ za prekogranični šovinistički teror nad Hrvatskom, pa ga oni sada razvlače i po Srbiji, posredno po Hrvatskoj i, dakako, po svijetu. „Digla je rep“ i ovdašnjim srpskim šovinistima, ali i izazvala reakciju s većinske strane. Ukratko, proizvela je nered u državi apsolutno štetan za sve njezine državljane, a i značajno poremetila ionako dostatno traumatične hrvatsko-srpske odnose sve za sitni „ćar“ zamagljivanja „leksija“. Čak da sam i potpuno u krivu pa ona to eto nije htjela, zgodilo se, pa kao da je i htjela.

Zakon mali, nered veliki

Je li naša Vlada baš toliko „pijana“ pa se strogo pridržava zakonskoga „plota“? Naravno da nije jer mogla je primijeniti ustavni manjinski zakon i pribiti dvije, tri ćirilične ploče po Vukovaru čim je došla na vlast. Ali nije, strpljivo je čekala da prođu lokalni izbori, čekala je skoro dvije godine, kalkulirajući sa sitnim dnevno-političkim koristima, preciznije izbornim rezultatima u Vukovaru. Zatim stiže taj pravi „timing“, početak rujna 2013., usred pregrijane već i domaće atmosfere s „leksijem“, pa Vlada udari na „antileksijevce“ ćiriličnim pločama, a pred EK-om se na koncu izokola zatraži podršku od „unutarnjih neprijatelja“. Sada „antileksijevce“, naročito HDZ, ćiriličnim pločama mlate već i SDP-ovi ukrevećeni medijski analitičari. Sve u svemu politički nered samo takav da bi ga teško mogao upriličiti i vanjski neprijatelj, no zastat ću jer bih mogao otići predaleko. Nevjerojatno kakve sve posljedice može izazvati neki zakončić, ali kad se prisjetimo da se radi o udbalexu onda se to moglo kolateralno očekivati, ako već nije i planirano.

Mato Dretvić Filakov


Amerikanci objavili Mesićeve laži nakon Bljeska

Napokon je i hrvatskoj javnosti dostupan dokument na Wikileaksu pod oznakom 95ZAGREB1944 iz kojega saznajemo kako je nakon Bljeska u svibnju 1995. Stipe Mesić cinkao svoju državu i svoj narod američkim obavještajcima. I to „skupa i zajedno“ - u duetu - s pobunjenim i izbjeglim Srbima. Dokument prenosimo u cijelosti: "Povjerljivo dio 01 od 02 Zagreb 001944
Predmet: Oporbeni vođe ističu zabrinutost u svezi situacije u Zapadnoj Slavoniji

Povjerljivo

1. Povjerljivo – čitav tekst

Sažetak

2. 17./18. svibnja vodeće oporbene figure izrazile su veleposlaniku Galbraithu svoje viđenje da je odlazak etničkih Srba iz Zapadne Slavonije ekvivalentan etničkom čišćenju i da je prijetnja demokraciji u Hrvatskoj. Mesić se žalio da oporbene stranke nisu bile informirane o događajima u Zapadnoj Slavoniji. Jedna je stranka optužila ministra obrane Šuška, između ostalog, da je bio uključen u ratne zločine. Uvijek polemična srpska stranka optužila je SAD za sudioništvo u „etničkom čišćenju" od strane Vlade Republike Hrvatske; veleposlanik je energično odbacio te optužbe, navodeći naše javne izraze zabrinutosti o djelovanju Vlade RH u svezi ljudskih prava. Kraj sažetka.

Oporba isključena iz Sektora Zapad

3. 17. svibnja se veleposlanik susreo s Stipom Mesićem, predsjednikom oporbenih Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND). Mesić je optužio Vladu RH da je držala oporbu u neznanju o stanju u bivšem Sektoru Zapad i izjednačio je odlazak Srba s etničkim čišćenjem. Rekao je da će, ako se odlazak Srba nastavi, to biti korak unazad za demokraciju u Hrvatskoj. (napomena: do 16., 1.100 Srba – od procijenjene populacije koja je ostala od 5.000 – je napustilo područje Pakraca i Lipika i otišlo na teritorij u Bosni kojeg drže Srbi, a samo je njih 268 primilo svoje dokumente o hrvatskom državljanstvu. Vjeruje se da je polovina od procijenjenih 15.000 Srba koji su naseljavali Sektor Zapad prije invazije pobjeglo u Bosnu.) Mesić se žalio da predstavnicima oporbenih stranaka nije bio dopušten ulaz u područje do dva dana nakon završetka vojnih operacija, i izrazio je sumnju da bi posjet u sadašnjem trenutku imao značajan politički učinak.

4. 18. svibnja veleposlanik se sastao s Milanom Đukićem i Veselinom Pejnovićem, predsjednikom i potpredsjednikom Srpske narodne stranke. Đukić, tipično polemički, rekao je da je model Vlade RH mirne reintegracije postao model Hrvatske bez Srba. Srbi iz Zapadne Slavonije nemaju motivacije razmišljati o povratku u Zapadnu Slavoniju u vrijeme kad Srbi odlaze u Bosnu. Đukić je optužio Vladu RH da čini etničko čišćenje u bivšem Sektoru Zapad i da je sustavno oštećivala pravoslavne crkve i srpske kuće. Posebno je rekao da je kuću jasenovačkog župnika zauzela Hrvatska vojska. Također je rekao da je, prilikom posjeta Jasenovcu, osobno vidio vojnike kako pljačkaju kuću u kojoj je rođena njegova žena. Druga sela za koja tvrdi da su bila poprišta ratnih zločina su: Paklenica, Lađevac, Raići, Čovac, Mlaka, Stara Gradiška i Borovac. Đukić i Pejnović optužili su Vladu SAD za prešutno podržavanje etničkog čišćenja putem njene povezanosti s Vladom RH.

5. Đukić i Pejnović su isto tako pitali je li brojka Vlade RH o 350-450 poginulih Srba točna, te gdje su tijela. Žalili su se na tretman zatvorenika u Požegi i Varaždinu. Đukić je rekao da su vojnici HV-a prijetili jednoj ženi u selu Šeovica da će ju živu zapaliti, i da je ona tada pokušala samoubojstvo; dok se drugi Srbin u selu navodno objesio nakon što je bio plašen. Đukić i Pejnović također su tvrdili da su Srbi bili prisiljavani prodavati svoje kuće i stoku Hrvatima za djelić vrijednosti.

6. Veleposlanik je sugerirao Mesiću da bi bilo korisno da oporbene stranke kontaktiraju srpske vođe, poput Veljka Džakule u Pakracu. Mesić se složio da bi ustanovljavanje političkog dijaloga s lokalnim srpskim vođama moglo kratkoročno mnogo značiti za uvjeravanje ljudi, koji su neodlučni je li ostati ili otići, da imaju budućnost u Hrvatskoj. Veleposlanik je naglasio da je to vitalno za razvoj demokracije kao i za hrvatsku integraciju u Europu. Rekao je objema političkim strankama da SAD nisu zainteresirane za operaciju reintegracije etnički čiste države. Odbacio je Đukićeve optužbe da Vlada SAD podržava etničko čišćenje ističući javne izjave koje su izrazile ozbiljnu zabrinutost SAD u svezi kršenja ljudskih prava od strane Vlade RH tijekom i nakon ofanzive, uključujući veleposlanikovu kritiku zatočenja, od strane Vlade RH, starijih stanovnika Okučana. Veleposlanik je rekao da se SAD suprotstavljaju uporabi sile i smatraju ju kršenjem Kopenhaškog sporazuma. Naglasio je da UN moraju nastaviti sa svojom ulogom kako bi Srbi imali garancije sigurnosti.

Zabrinutost u svezi politike vlade RH prema Bosni

7. Mesić je rekao da je oporba višestruko zabrinuta u svezi politike Vlade RH, ne samo u Zapadnoj Slavoniji, već i u Bosni. Bio je zabrinut da je Tuđman pogađao neku vrstu sporazuma s Miloševićem u svezi podjele Bosne. Veleposlanik je citirao jedan članak, na stranici nasuprot uvodničke stranice u Večernjem listu kojeg kontrolira Vlada, u kojem se govori o potrebi za novim srpsko-hrvatskim odnosima, ali i o traženju da Bonn i Washington promijene svoju politiku u svezi Bosne u svjetlu geopolitičkih realnosti. Veleposlanik je rekao Mesiću da Vlada SAD ne će promijeniti svoju politiku, ali je Mesić mislio da je Tuđman uvjeren da će Zapad dozvoliti podjelu Bosne budući da je strateški interes Hrvatske uzeti što je više moguće teritorija.

8. Mesić isto tako nije bio siguran o Uncro-a. Oporba nije imala jasan uvid u to kamo ide Uncro i želi istražiti taj problem s UN.

Hrvatska se mora suočiti sa svojim vlstitim ratnim zločincima

Mesić i Đukić su objašnjavali da Hrvatska mora priznati svoje ratne zločince kako bi pokazala vjerodostojnost srpskom stanovništvu, no do sada Vlada RH nije pokazala spremnost da se s tim suoči. Ustvrdili su da su visoki dužnosnici naredili ubijanja i organizirali logore u Bosni, ali ih nitko nije dirao jer su bili bliski Tuđmanu. Veleposlanik je pitao tko je konkretno naredio ubijanja. Mesić je tvrdio da je ministar obrane Šušak upleten u razaranje 32 srpska sela nakon što su vojna djelovanja završila 1991. On i Đukić su isto tako iznijeli optužbu da je Siniša Linac, koji sada zapovijeda jedinicom predsjedničke straže i koji je bio Šuškov tjelohranitelj, odgovoran za ubojstvo srpske obitelji u Zagrebu i da je ubijao Srbe u Pakracu i Gospiću. Iznijeli su i optužbu da HV logistički podržava Merčepova paravojna djelovanja u Bosni. Mesić je isto tako rekao da je Tuđman dodijelio visoka vojna odlikovanja brigadi nazvanoj po generalu Juri Bobanu koji je bio odgovoran za ratne zločine u 2. svjetskom ratu

10. Veleposlanik je pitao za Mesićeve dojmove o komemoraciji Vlade RH bleiburškog masakra. Mesić je odgovorio da iako je masakr bio ratni zločin, da su mnogi od ubijenih bili ratni zločinci odgovorni za logore smrti, kao što je Jasenovac. Inzistirao je da priznanje bleiburških žrtava mora biti depolitizirano.

Komentar

11. Iako imamo ozbiljnih briga u svezi Vlade RH po pitanju ljudskih prava u Zapadnoj Slavoniji, bar su neke od Đukićevih optužbi pretjerane. Službenik veleposlanstva je posjetio neka od sela koja je Đukić spomenuo - posebice u dva navrata Šeovicu - i čuo je pouzdane priče o plašenju, ali niti jedan naš kontakt nije spomenuo ništa tako ozbiljno kao što je samoubojstvo stanovnika kao odgovor na maltretiranje. Nastavljamo posjećivati područja i provjeravat ćemo druga sela koja nam je Đukić spomenuo. Uzorak koji izgleda kao da se javlja je da nedostaju pouzdane informacije o zbivanjima u Zapadnoj Slavoniji. Proizvoditelji glasina koje upravljaju donošenjem odluka stanovništva izgleda da se proteže i do Zagreba.
Galbraith
Povjerljivo"

Iz ovoga sramnog i izdajničkog ponašanja Stipe Mesića, udruženog s predvodnicima pobune poput Veljka Džakule, vidi se kako je svoju maštu koristio samo kako bi došao u doticaj s Amerikancima. Srećom Amerikanci mu nisu poivjerovali „na riječ“, nego su obilazili oslobođena sela u tom dijelu Slavonije i nailazili na suprotno od onoga što im je on svjesno lagao. (z.h.)


Duhovnost...

Borbom do spasenja

Pitanje spasenja je jedno od nezaobilaznih pitanja u ljudskom životu, a i Gospodin Isus je često govorio o toj temi. Štoviše, može se reći da je to bila jedna od češćih i važnijih tema njegova nauka, te da ga nijedan sadržaj ljudskoga života nije toliko zanimao, niti je o ičemu toliko govorio koliko o spasenju. A kako je ta tema vrlo opsežna i delikatna, očito je ostajalo uvijek i rubnih tema koje on nije doticao, a draškale su maštu njegovih slušatelja. Zato mu je jedan od takvih i upravio pitanje: Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju? Dotičnoga je, dakle, zanimao broj onih koji se spasavaju, kako bi možda iz toga mogao i za se razumjeti je li na ispravnom putu, te može li i sam očekivati spasenje. Možda ga je zaintrigirala ozbiljnost s kojom je Gospodin govorio o ovoj temi, pa je zato htio pojašnjenje. Bilo kako bilo, Gospodin je izbjegao izravan odgovorio na postavljeno pitanje, tako da, dok je ovaj čovjek pitao jedno, Gospodin je odgovarao nešto sasvim drugo. Zato mu i ne govori ništa o broju, nego daje savjet: Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Ako je postojalo pitanje ili dvojba oko broja spašenih, ono ostaje i nakon Gospodinova odgovora. Ali, s druge strane, Gospodin skreće pozornost na nešto što je mnogo važnije. Težište njegove rečenice je sasvim drukčije od pitanja, te on ukazuje na to da je mnogo važnije boriti se za spasenje, nego se zanimati za broj spašenih. Od onih koji se ozbiljno zanimaju za ovo pitanje, logičnije je da se bore i izbore za prolazak kroz vrata života vječnoga, nego da barataju informacijama koje nikoga neće dovesti u vječni život. Zato je promjena naglaska i premještanje pozornosti na borbu oko spasenja višestruko značajna. Ponajprije zbog onih koji se, kod govora o spasenju, zanimaju za sporedno u životu, umjesto da se brinu oko svoga spasenja. Nadalje, poradi onih koji spasenju pristupaju površno, s lažnim optimizmom, tvrdeći kako vjeruju u Božju dobrotu i milosrđe, a da nikad nisu razmišljali ni o Bogu, niti o njegovoj dobroti i milosrđu. Izgovaraju takve uopćene rečenice, a da se nisu duhom i životom približili dobrom i milosrdnom Bogu koji je doista došao među ljude da im iskaže milosrđe i dobrotu. Nadalje, Gospodinove riječi su značajne i poradi onih koji u svom nastojanju oko spasenja ne izabiru pravi put, pouzdajući se previše u ljudske putove, umjesto da hode stazom koju im je Bog utro na putu prema nebu.

Tko pokuša sagledati Božju ljubav za čovjeka zna da Isus zaobilazi pitanje o broju spašenih,jer on ne promatra ljude kroz postotke, nego ljubi svakoga vječnom ljubavlju kojoj je svaki dragocjen, jedincat i jedinstven. Bog se ne može zadovoljiti time da se spasi jedan dobar postotak, eventualno nekakva većina, nego želi spasenje svakom svom djetetu, svakom konkretnom čovjeku. Zato je Isus izbjegao ovo pitanje, jer se u njemu očituje besmisao koji je na štetu razumijevanja ljudske neizmjernosti. A on o ljudima ne može govoriti kroz prizmu brojki, dobrog omjera i zadovoljavajućih postotaka. Ako pred Bogom propadne jedno njegovo dijete koje neizmjerno vrijedi, koja korist da se spasi 99 posto. Zato svakoga onoga koji se zanima za broj, on potiče da se radije bori ući na uska vrata,nego da troši svoju snagu na nebitna pitanja.

Danas je situacija identična. I među nama ima mnoštvo onih koji tvrde kako je Bog dobar i kako će spasiti sve ljude, a da sami nikad nisu odvojili vremena razmatrati njegovo lice i stupiti u prisno djetinje zajedništvo. Takve izjave mnogima postaju dobar izgovor da prekriju svoju lijenost, zloću i mlakost, to jest da se nikad ne upitaju u kakvom im je stanju duša. Doista, mnogi misle da se do spasenja dolazi lako i olako, pa žive svoj život bezbrižno, na nekim drugim kolosijecima različitim od Božjih i ne misleći koliko je velika i sveta stvar.

Zato ova Isusova izjava smjera prvenstveno protiv onih koji s toliko površnosti govore o Bogu, spasenju i životu vječnome, a nikada nisu napravili dodatni napor u tom smjeru. I ne shvaćaju da, kad tako nastupaju, onda time obezvrjeđuju svoj život svodeći ga na malo izvanjskog folklora, što se izvodi iz riječi koje im Gospodin pripisuje: Pa mi smo s tobom jeli i pili. Takvima Gospodin suprotstavlja one druge koji su s dužnom duhovnom ozbiljnošću živjeli život boreći se da uđu na ona uska vrata, da idu uskim i trnovitim putem svjesni da je to Božji put za čovjeka u ovom svijetu. Takvi kojima odnos s Bogom nije bio izvanjski folklor, nego ozbiljno zajedništvo, oni će primiti dar i nagradu da sjednu za Gospodinov stol u nebeskom kraljevstvu. Oni drugi pak ne mogu očekivati za nagradu nešto čemu nisu pridavali važnost tijekom života, a to je sam Bog.

Neka nam se, stoga, Gospodinov poziv da se borimo da uđemo na uska vrata ozbiljno usiječe u svijest kako bismo jednom mogli s njime sjesti na gozbu u kraljevstvu Božjemu. Ako itko, onda nas je Isus poučio da je Bog dobar, ali to ne znači da se i mi ne trebamo angažirati oko svoga spasenja i života vječnoga. Naprotiv, tim više nam se još zauzetije boriti! Baš zato što je dobar, njegova dobrota nam treba biti smjerokaz i dodatni poticaj da ga slušamo, a ne izgovor za duhovni nemar i lijenost. Ne budimo poput ljudi kojima je veći poticaj u životu može biti strah od kazne, nego primjeri dobrote i čestitosti, ili pak ljubav dobrog i milosrdnog Oca. Borimo se da uđemo na prava vrata, kako bismo se jednom, radosni, našli u vječnoj radosti svoga Oca.

dr. don Ivan Bodrožić


Magija je na razne načine nazočna i u hrvatskoj javnosti

Povod za razgovor s don Anđelkom Kaćunkom je njegova nova knjiga pod nazivom "Vikar crkve Naše Gospe". No, kako je don Kaćunko u mnogim krugovima "kontroverzna osoba" iskoristio sam prigodu da mu specijalno za čitatelje Nacije postavim pitanja koja mi mnogi ljudi postavljaju. Mislim kako je najbolje da na ta pitanja odgovori on sam. Inače, don Kaćunko je moj prijatelj i moj brat i moj svetac kojega često znam zvati kada sam u nedoumici oko nekih pitanja - bilo tema, bilo događaja koje vidim.

• Hvaljen Isus! Samo zbog čitatelja Nacije, mi smo na ti. Inače, ti forsiraš da te oslovljavaju s ti. Stvarno, promijeni li se svećenik nakon što odsluži svetu Misu. Postane li on neki drugi čovjek?

- Ništa ne forsiram, nego sam na Božić objavio svojim župljanima da im se više ne ću obraćati s "vi" nego s "ti". Jer upravo nam je Bog svojim utjelovljenjem omogućio da budemo braća i sestre i Njegova djeca, a i Njemu se obraćamo s Ti. Uostalom, vjernici stalno svakom svećeniku govore TI, a da toga nisu svjesni. Kad ih pozdravimo: Gospodin s vama!, oni odgovore: I s duhom TVOJIM! A ja sam kao svećenik i nakon svete mise onaj isti koji sam bio za oltarom. Ako se međusobno poštujemo ne trebamo se maskirati tzv. persiranjem ili "Vikanjem".

• Don Anđelko, po čemu je knjiga "Vikar crkve Naše Gospe" drukčija od ostalih tvojih knjiga?

- Prvo, ovo je moja prva "prava svećenička" knjiga jer njezin sadržaj propovijedi koje sam imao u gospićkoj katedrali i u nekim župama naše biskupije. Drugo, ovo je moja jedina knjiga koju nisam želio objaviti, a treće, ovo je prva koju mi je objavila Kreativna radionica Duspara, ha ha…

• Zašto si se odlučio na izdavanje ove knjige?

- Doslovce sam se držao pravila – "jer ste vi to tražili". Naime, prvi su "krivci" sami Gospićani, koji su nakon večernje mise u katedrali znali zatražiti propovijed na papiru ili da im je mejlam. To se događalo i drugdje. Ali najveći poticaj dala mi je Katica Asić iz Gospića, čija je tvrtka sponzorirala dvije moje knjige. Unatoč tome teškom sam mukom popustio, jer nikad nisam zadovoljan rečenim, ali i zbog toga što je teško "duh ambona" prenijeti u pisanu formu, tj. u knjigu.

• Ma, knjiga je super. Nego, ljudi mi znaju često reći: “Ma, dobar je Kaćunko. Odličan. Ali, što mu je, brate, trebalo da se slika s Nives Celzijus? To mu nije trebalo…”

- Meni to doista nije trebalo, ali možda je trebalo njoj i mnogim drugima. Tko zna? Naravno, ne po kriterijima "Red carpeta", nego po evanđelju. No, moram najprije reći da sam već onda očekivao nerazumijevanje, kao što ni sada ne očekujem da će svi iskreno prihvatiti moje objašnjenje. Ali to me nimalo ne opterećuje, baš kao ni Isusa nisu izbacili iz takta farizeji koji su mu predbacivali druženje s preljubnicama i carinicima. Dakle, za taj svoj "kontroverzan nastup" odlučio sam se iz tri razloga – kratica im je HIM, a značenje: humanost, iluminacija, marketing. Naime, u to vrijeme – a to je bilo proljeće-ljeto 2008. godine – bio sam kolumnist tjednika Arena, u kojem su u nastavcima izlazili dijelovi "senzacionalne i kontroverzne" knjige Nives Celzijus, puni kojekakvih pikanterija. Naravno, ona je izazivala javno zgražanje onih istih ljudi i medija koji su taj sadržaj rado čitali i reklamirali. To farizejstvo išlo mi je na živce pa sam prihvatio neočekivanu ponudu nakladnika da budem jedan od predstavljača te knjige (uz Denisa Kuljiša i jednoga beogradskog novinara). Posebna namjera mi je bila da i svjetovne i crkvene licemjere podsjetim kako je čak i "ta i takva žena" također ČOVJEK ter da zaslužuje ljudsko poštovanje. A to je istodobno bila "lekcija" i njoj. Nisam dakle nasilu tražio nikakvo opravdanje za njezine loše postupke, kako su neki mediji zlobno prenijeli.

Drugo, pothvat iluminacije - zapravo evangelizacije - je unošenje (makar samo pojavljivanjem) svjetla evanđelja u prostore u koje nikad ne zalaze ni biskupi ni svećenici, ali ni oni kršćani koji smatraju da je to "ispod razine našega dostojanstva". Međutim, meni je uzor Isus koji se cijeli život ponižavao – valjda je On to mogao jer nije imao sveti red! A Božji Sin je sablažnjavao "pravovjerne" Židove time što je prilazio gubavcima, družio se sa svim kategorijama "nečistih" itd., da bi poslije čak sašao nad pakao. Eto, tim sam činom htio reći da je Isus umro na križu i za osobe koje se okupljaju u raznim "mračnim rupama" ovoga svijeta, među koje "pravovjerni" nikad ne zalaze da se ne "uprljaju". A u toj kategoriji "nečistih" nisu samo mafijaši, kako neki zamišljaju, nego također brojni glumci, pjevači, sportaši, tj. razne "zvijezde" čijim se izvedbama dive i moji kritičari, ne pitajući se nikad kakvi su ti ljudi kao čovjek. Dakle, i u tome sam samo nasljedovao "najkontroverznijeg" od svih učitelja na svijetu – našega božanskog Učitelja, i već tada učinio ono čime sada papa Franjo "sablažnjava" neke u Crkvi. A pod vidom marketinga – premda je to uvijek određeni rizik - znao sam da će mi se otvoriti širok prostor za širenje mnogih dobrih poruka. To se u medijima uvijek gladnima senzacija doista dogodilo, a ja sam to obilato koristio i nadalje to činim. Ima u tome i jedan paradoks – sve je to bolje uočio "stari lisac" Denis Kuljiš nego neki naši tzv. visoki prelati. Zato su i nakon dvadesetak godina života u demokraciji još uvijek u dvojbi treba li nam katolička televizija. A to je njihov i naš komunikacijski bankrot i medijski debakl. I grijeh propustom!

• Ja sam mislio da se Nives bila obratila i uzvjerovala u Isusa Krista pa da si zato bio na njenoj promociji. Znaš li što je s njenim duhovnim životom?

- Doista ne znam. Ja sam samo dvaput u životu bio s tom ženom – naravno u društvu s drugim ljudima. Nemam ni njezin broj, ni adresu. Ali se svaki dan molim za nju, kao i za sve koje je Gospodin – uvjeren sam, nimalo slučajno! – poslao na moj životni put.

• Kad si već spomenuo papu Franju, znam da si bio oduševljen što si i ti primio blagoslov koji je uputio svim djelatnicima i suradnicima Nacije. Što misliš, možemo li nakon blagoslova koji smo primili biti još oštriji? Ipak sad imamo blagoslov...

- Odgovor je vrlo jednostavan – jesmo li primili OŠTROslov ili BLAGOslov! Dakle, ne smijemo biti glupi naivčine ni naivni bedačeki, nego baš kao što nam Isus preporučuje: "Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!" (Matej 10,16). A prije toga je – govoreći o progonstvu svojih učenika - rekao: "Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove". A mi već jesmo u progonstvu. Crkva ni u jednom trenutku u povijesti nije izišla iz progonstva.

• Često mi ljudi kažu: "Eto vidiš kakva je naša Crkva. Jednog Anđelka Kaćunka su bacili tamo gdje vuci piju vodu. Bacili su ga po kazni u zabit da bi ga kaznili zbog njegovog djelovanja."

- Tako razmišljaju ljudi koji uopće ne znaju ni zašto sam ja postao svećenik, ni kako Crkva odnosno biskupija funkcionira. A na djelu je i svojevrsni "urbani rasizam" mentaliteta naših većih gradova, koji – npr. u Zagrebu - smatra primitivnim i divljim sve što se prostire južno od Save. To dakako uključuje kompleks više vrijednosti – to dobro znam jer sam proveo u Zagrebu trideset godina. U toj slici mentalnog razbijenog ogledala Lika je još uvijek "brlog". Drugo, ja sam, nakon odluke da odem iz Vojne biskupije, zahvalio na pozivu iz dviju njemačkih biskupija i svojevoljno odabrao Liku za nastavak svoje svećeničke službe. Ali na takve primjedbe ne vrijedi trošiti riječi.

• Je li istina da si tvrdio da je na predsjednika Tuđmana bačen urok?

- Ta tvrdnja također je jedna od mnogih medijskih konstrukcija. Ja sam samo rekao kako je u Samoboru tijekom jednog fašničkog ludovanja "nepoznat netko" napravio veliku Tuđmanovu lutku koja je bila probadana iglama kao u woodoo obredu. Želio sam upozoriti koliko je magija na razne načine prisutna u javnosti ter da je to moglo djelovati na zdravlje predsjednika Tuđmana. Medijska reakcija na tu izjavu dokazala je da sam dirnuo u "zmajevo gnijezdo".

• Čekaj, jel' bačen urok na predsjednika Tuđmana ili nije?

- Iz te vijesti, koja je tada objavljena u jednom dnevnom listu, očito je da se radilo o zlonamjernom magijskom činu. A takvi čini odnosno uroci, koji se izvode prizivajući sotonu, mogu naškoditi svakom čovjeku koji nije dovoljno duhovno zaštićen Božjom milošću.

• Koliko mi je poznato, prvi si u Hrvatskoj ukazao na masonski spomenik u Zagrebu kojemu u podnožju piše da je podignut u čast 900 godina Zagrebačke biskupije. Radi se o piramidi nedaleko od Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

- Ne znam jesam li bio prvi, ali fotografirao sam je i stavio na zadnju stranicu omota knjige "Novi svjetski poredak", koju sam 1997. u Hrvatskom katoličkom zboru MI priredio za tisak, a koja na naslovnoj stranici ima piramidu s novčanice jednog dolara. To je samo dokaz kako tzv. piramidalni krugovi sada već javno žele istaknuti i svoju infiltraciju u Crkvu.

• Sve mislim nećeš li nakon ovog razgovora dobiti premještaj u Sjevernu Koreju... hehe…

- Znam da si sada citirao nekog polupismenog novinara koji ne zna da se premještaji vrše samo unutar jedne biskupije i to u dogovoru s biskupom, a Koreja još uvijek nije dio Gospićko-senjske biskupije, iako ćemo uskoro imati kosooke Hrvate i katolike… Osim toga, nemam zvanje za misije i aj dont spik ingliš end aj dont spik korejša – aj lav Kroejša… ha ha…!

• Često znaš "izluditi" katolike koji su se angažirali u politici. Čitajući te stječe se dojam da im poručuješ kako je uzaludna svaka bitka u koju ulaze. Možeš li to pojasniti, jer ja osobno znam neke ljude koji su počeli politički djelovati, a na koje tvoje djelovanje djeluje obeshrabrujuće. Jel' moguće da se ne može ništa promijeniti?

- Mnoge novije akcije u Hrvatskoj, koje su pokrenuli katolički laici, pokazale su nešto ipak može promijeniti ili barem podržavati u narodu osjećaj da se nešto može. To je korisno jer djeluje kao antidepresiv. Ali može biti i opasna varka. Jer, dubinski gledano, kako globalizacija galopira svijet će već sutra biti u položaju Hebreja u egipatskom ropstvu. Globalni faraon (koji nije jedna osoba, a upućeni za tu moć rabe izraz Imperij!) već danas upravlja svim važnijim polugama svjetske vlasti. Nacionalne države su dokinute prijenosom svih suvereniteta na iznaddržavne institucije, tzv. državna administracija je najobičniji servis velikih (i tajnih) središta moći pa je i parlamentarna demokracija sa svim političkim akcijama svedena na najobičniji cirkus i vulgarnu manipulaciju. Tko toga nije svjestan ili to ne vidi sasvim je razumljivo da će me proglasiti paranoikom i širiteljem TEORIJE urote. Problem je u tome što sve funkcionira po PRAKSI zavjere.

• De, da ne bi bilo "nismo znali"... U tvojoj knjizi sam napisao da vjerujem da si svet. Mnogi se sablazne nad tim izrazom. Kao da je svetost nešto neostvarivo. Ajde molim te daj za kraj reci našim čitateljima neku o svetosti.

- Nema se tu nešto spektakularno reći. Čitateljima Nacije koji nisu kršćani teško je to objasniti, a kršćani bi morali znati da je upravo SVETOST naša domaća i školska zadaća. Zato je papa Bl. Ivan Pavao Dragi (ne drugi, nego meni prvi) odmah nakon jubilarne 2000. godine posvijestio da je upravo svetost HITNA ZADAĆA Crkve! Jer Bog nam već u Starom zavjetu zapovijeda: "Budite sveti jer ja sam svet!" Prvi kršćani su se nazivali svetima jer su bili svjesni svoje zadaće u svijetu. Zanimljiva je također jezična sličnost i opreka među tim stvarnostima – svet i svijet. Svetac se ne suobličuje ovomu svijetu, kako i Pismo od nas traži, ali svijet želi onesvećenje Kristovih učenika. Zato je i za svijet i za kršćane pogubno i tragično njihovo današnje posvjetovljenje umjesto posvećenja. No, svetost nije stjecanje nekog akademskog stupnja, nego put koji će završiti tek u nebeskoj slavi. Dakle – "po trnju do zvijezda"! Ali za naš narod, ako želimo opstati i imati budućnost, "u ovom strašnom času" globalizacije taj put je život po "redizajniranom" pravilu Sv. Benedikta za naše XXI. stoljeće, a glasi: MOLI, RADI, RODI!

• Hvala ti sveče moj. Neka te dragi Bog blagoslovi i zaštiti u svome Presvetom Imenu.

- Amen. Uzvraćam sto posto.

Elvis Duspara, Nacija


Kuje

Čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile.
Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne
ili što ih netko ne zaveže.

Bez dozvole
nadviruju se mačkama nad korito.
Neukusno prkose svakom prigovoru.
Pare se s vlastitim sinovima.

Čudne su i kad ih za uzicu drže
najugledniji Europljani.
Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu
čim gazda trepne pogledom.
Kuje ideale mijenjaju za korito.

Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice.
Fifice. Pudlice. Lajavice.
Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke.
Kao da su europske.

Kuje, čudne zvijerke.
Samo zato što im tuđi psi zapišavaju granice.
Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita.
Kuje, čudne zvijerke. Svejedno, europske, hrvatske.
Kujice. Kuje. Kujetine.

Ante Čavka


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset peti dan

Sumnja. O Preteči

Prorokovođa ne mogaše dugo usniti. Bio je preumoran. Prije nego usni, uznemiren uroni u razmišljanje:

- O, kako su mi teški dani sumnje. Ne vaše, narode, nego moje. Izjeda me sumnja hoćete li biti ustrajni, hoćete li i koliko dugo ostati budni. Sad kad vas probudih zavolje vas još više, voljeni moji. Vi niste ni svjesni koliko ste lijepi, koliko ste uzvišeni kad ste budni i puni vjere. U svom ushićenju ne znam s kim da vas usporedim: s cvjetnom livadom na jutarnjoj rosi, s umilnim proplankom u šumici, s ugodnim hladom pod širokom vrbom što pastiru taži umor, s jatom veselih ptica u predvečernjem letu, s brižnom pčelom što marno od cvijeta do cvijeta oblijeće, sa suncem iza gore živodajnim, ili s čim drugim lijepim i uzvišenim! Da, veseo sam, do neba bih kliktao od veselja kad vas tako budne vidim. Ali, kako rekoh, sumnja mi nagriza veselje, sumnja hoćete li i dokle biti budni. I ne zaboraviti ovo naše drugovanje, ovaj dan svetačni, ovaj dan neprolazni. No, svoju sumnju ja moram svladati; moram je, prije svega, pred vama sakriti, da se ne ugledate u mene, da u vjeri u sebe ostanete budni. Da tako odagnate i moju zlokobnu sumnju.

Veliki događaji se ne događaju svaki dan. Vrijeme dugo priprema velike događaje. Ako ne slutite što ono priprema, kako ćete ga spremni dočekati. Zato neka vaša slutnja uvijek bude budna.

Kad se ujutro probudio, prvo čega se sjeti bijaše da je jednom u govoru Preteču spomenio i narodu obećao o njemu nešto više reći. Zato taj dan govor započne izlaganjem o Preteči:

- A što da vam o Preteči kažem! O onome koji bijaše prije svih i koji osta najveći od svih koje posla među vas. On te probudi prvi i na vrijeme. Međutim, većina vas je smatrala da vas je prerano probudio, da se niste dovoljno naspavali. Većina vas se mlitavo, beživotno osjećala. Ali ipak on te duhovno rodi: od naroda te nacijom stvori. No, niste mu zato zahvalni bili. Vaša nezahvalnost i u grob ga razočarana otjera. Iako vas je za života grdio, nikad vas nije prestao ljubiti. I za života on bijaše sam ivoj duh i tvoj neokrunjeni kralj. Diže se protiv dvoglave zvijeri u čijim raljama tvoja glava bijaše. Ne isčupa te, ali ti za to dobar razlog dade. Postavi se između tebe i tvoga sna o slobodi, i od sebe napravi put k njoj. Pozivao te na svoj put blago i razumno, ali te i gromko grdio zbog sustezanja i nerazumijevanja. Tek kada umri, ti spozna koliko je velik za života bio, jer poslije smrti još veći naraste. Ti još i danas živiš u njegovoj visokoj sjeni. A vrijeme je već odavno bilo da iz te sjene iskoračiš i to hodeći po njegovu putu. Putu tvrdu i trnovitu, ali zato jedino ispravnu i spasonosnu. Ti ga nisi mogao slijediti jer još previše bunovan i mlitav si bio. On za te previše uspravan, nepokoran i nepopustljiv bijaše. Na previsoku je brdu stajao da bi se ti puzeći do njega došuljao. Nisi bio spreman s njime tamnovati i gladovati, i zato osta tako dugo u raljama one i kasnije još opasnije zvijeri. Ni za žrtvu u krvi nisi bio spreman. Nisi znao, kad sužanj lance i okove sa sebe skida, da ruke okrvaviti mora. Inače ih nikada ne skide. To sad već znaš, jer si kasnije kroz to prošao. I tako on umri a tebe, tvojom krivnjom, ostavi u sužanjstvu. No, njegovo sjeme ipak ne propade. Iza sebe ostavi upaljenu iskru duha u tebi koja kao svijeća neugasiva gori. Koja osvjetljava vaš put, lica vam zažaruje i slobodom iziskriva i razgaljuje. Nositelji toga svjetla su oni što prvi ustaše, što uvijek ispred vas idu i prvi za vas i slobodu ginu. Ni mene oni nikad ne napustiše, stalno se meni obraćaju i s moga izvora dobivaju snagu.

On je Preteča jer on prvi Ispravni put spozna i vama ga objavi. A Ispravni put je uspravan, kraljevski put, put savršenstva. Po njemu se ne ide bez napora, bez samonadilaženja. To je put po kojem se ne ide bez ljestava sa sedam razina i sa sedam vrlina. Idite po Ispravnom putu, penjite se po ljestvama da ne budete prizemljari.

Rekavši to, Prorokovođa ode razmišljati o sutrašnjem danu i sabirati za sutrašnji govor.

Tako bi i prođe i dvadeset peti dan učenja Ispravnoga puta.


Podsjetnik na udbaška posla...

KRISTIJAN BOŠNJAK = BOŽE VUKUŠIĆ?

Agenata provokatora u hrvatskoj emigraciji bilo je na pretek. Moja obitelj s njima ima i suviše iskustva, kako iz prve tako iz druge emigracije. Nažalost ima ih i danas. Iako neki misle suprotno, hvala dragom Bogu mozak me još jako dobro služi, te takove tipove i danas mogu bez problema jasno prepoznati. U Hrvatskom listu od 29. rujna 2011. jedan takav agent provokator i dobra sluga loših gospodara, pod nazivom Kristijan Bošnjak i dalje nastavlja u svom unapried smišljenom poduhvatu intrigiranja oko Pavelića i njegove obitelji. Međutim, naivno i prozirno. Kao da je učio od svog kolege po zanatu - Srećka Rovera i ostalih agenata provokatora koji su rovarili po hrvatskoj emigraciji. Ni na kraj pameti mi nije u nedogled polemizirati s agentima provokatorima, jer u ovom slučaju je puno bitnije pogledati tko piše, pa tek onda što se piše. Kako je meni iz prošlog odgovora i više nego razvidno tko piše, to ću podijeliti i sa čitateljima Hrvatskog lista, tako da i oni znaju s kime imaju posla dok listaju Hrvatski list, kao i to s kime Hrvatski list ima posla.

U svom prijašnjem tekstu upitala sam urednika Marijačića sliedeće, međutim moj upit je ostao bez odgovora: "Možete li gosp. gl. uredniče Vašim čitateljima reći tko je u stvari Kristijan Bošnjak? Koje su njegove kvalifikacije kao ozbiljnog novinara? Nema ga ni na popisu suradnika ni kao člana redakcije H. lista. Normalan čovjek ne može a da se ne zapita zašto bi netko objavljivao ovako notorne laži ako nema nekih prikrivenih motiva. Bošnjak zna zašto je to učinio, a mi hrvatski roboljubi zasigurno znademo da to nije učinio iz poštenih motiva. Tko stoji iza Kristijana Bošnjaka? Hoće li Kristijan Bošnjak i dalje sa stranica Hrvatskog lista obmanjivati hrvatsku javnost? To su pitanja na koja je ozbiljna novina dužna dati odgovor. Poštovani gospodine Marijačiću, nije problem u Bošnjaku. Jadnih ljudi bez časti i poštenja (kojima je bitno da su na nečijim jaslama, a nije bitno na čijim) kao što je on ima svugdje u svietu, a u našem narodu čini mi se i previše."

Naime, i više je nego jasno u kom grmu leži zec, odnosno tko je famozni Kristijan Bošnjak, odnosno tko se, po mom mišljenju, krije iza izmišljenog imena Kristijana Bošnjaka. Bošnjak u svom odgovoru spominje knjigu "Čuvari bleiburške uspomene", te govori kako se oko promjene teksta na bleiburškom spomeniku digla "kuka i motika". Iz te dvie premise zdravim razumom može se izvući samo jedan zaključak. Naime, na koga se digla kuka i motika oko promjene teksta na bleiburškom spomeniku? Koliko je meni poznato samo i jedino na Božu Vukušića! Tko je jedan od autora knjige "Čuvari bleiburške uspomene" koju spominje Kristijan Bošnjak? Bože Vukušić! Dakle, tko je Kristijan Bošnjak i tko se krije iza njegova imena? Zdravorazumski se nameće odgovor da se radi o Boži Vukušiću (ili netko njemu jako blizak) koji sada nema drugoga posla nego intrigirati i lagati o grobu Ante Pavelića i njegovoj ostavštini. Naravno, znaju Vukušić & co. zašto to rade, a znamo i mi u emigraciji.

Bože Vukušić je u svom prošlom tekstu pokazaju i dokazao kako ne zna ni kako se zove moj pok. brat i gdje živi i je li uopće živa moja sestra, ali znade kome pripada ostavština mog otca. Naravno, Boži Vukušiću. Bože Vukušić zna i koliko košta grobarina, međutim kada sam ja to opovrgla dokazima, on u svom odgovoru ne spominje ni rieč o grobarini. Također ni riječi o njegovim lažima o tobožnjoj restauraciji groblja, što sam također opovrgla te dokazala da se restaurira kapelica a ne groblje. Vjerujete li sada uredniče Marijačiću meni ili Vukušiću? S obzirom da ste meni odgovorili da ne znate, da je sve moguće. Vukušić navodi kako se sa, po meni poslane slike, vidi da je grob očišćen i da su stavljene ruže. Kako je to moguće ako po Vukušićevim tvrdnjama nitko ne održava grob i ne brine se o grobu? Vukušić spominje "preko dvjesto tisuća dolara" koji su prikupljeni u Australiji. Neka navede tko ih je prikupio i tko ih je poslao Pavelićevoj obitelji, jer takav novac do nas nikada nije došao. Ali to njega nije ni briga, jer što je za jednog provokatora istina - obična krpa za pod. Vukušić se sa svojim jatacima naveliko infiltrirao u razne emigrantske organizacije na svim kontinentima, međutim jedina "tvrđava" u koju nije uspio pružiti svoje prste (kao ni mnogi prije njega) je grob i ostavština Ante Pavelića u Madridu. Na njegovu žalost to će tako i ostati. Pokušavalo se i preko Sedlara poduzimati razne rabote, no kada ni to nije prošlo, sada se očito primienjuju neke druge metode.

Naravo, Vukušić želi ostavštinu Ante Pavelića, pa da ju on kao "znanstvenik" i "poviestničar" "uredi". Još jednom ponavljam: ostavština Ante Pavelića sadrži privatne stvari Ante Pavelića, njegove osobne predmete, materijale i dokumente koji su na sigurnom. Na toliko sigurnom mjestu koje Boži Vukušiću ne može ni pasti na pamet (zar Vukušić misli da sam ja do sada po tom pitanju sjedila prekriženih ruku), a kad bude vrijeme sve će biti objavljeno i razvidno, jednako kako sam ja i do sada objavljivala razne publikacije koliko su mi vrijeme, novac i zdravlje dopuštali.

Pretpostavimo i da je Bože Vukušić dobronamjeran po pitanju Pavelićeve ostavštine, s znamo da nije, zar svatko normalan ne vidi samo sa stranica Hrvatskog lista kako funkcionira današnja Hrvatska država? Zašto bi takvoj državi trebalo predati na skrb privatnu ostavštinu Ante Pavelića? Nemam daljnju namjeru odgovarati na intrige, provokacije i laži Bože Vukušića i njemu sličnih. Također nemam namjeru dalje se opravdavati provokatorima o tome što ću poduzimati sa grobom svoje obitelji i sa privatnim stvarima svoje obitelji. A kada Hrvatska država bude pravna i ponosna država s uspravnim, a ne sluganskim vodstvom, tada će Hrvatska država moći imati udiela u skrbi oko ostavštine Ante Pavelića. A svaka od tih opcija se ponajmanje tiče Bože Vukušića.

Radi stopostotne sigurnosti i radi istine, ako Kristijan Bošnjak nije Bože Vukušić, već ako K. Bošnjak uistinu postoji onda neka Hrvatskom listu pošalje svoju sliku sa svojim podatcima, te predlažem da Vi u Hrvatskom listu napravite intervju s njime, pa da svi vidimo o kakvoj osobi se radi! Pa da vidimo tko laže, a tko istinu kaže. Pa da vidimo je li Bože Vukušić = Kristijan Bošnjak ili nije. Ako se dokaže da Kristijan Bošnjak postoji, te da se iza njega ne skriva Vukušić, ili netko od Vukušićevih ljudi, osobno ću se ispričati! Međutim, imam i previše iskustva u raskrinkavanju takvih osoba. Ako je Bože Vukušić, pošten i častan čovjek zbog čega se onda krije iza krivih i lažnih imena poput Kristijana Bošnjaka? Zna se tko radi po danu, a tko po noći. Zna se tko su sinovi svjetla a tko sinovi tame. Zna se tko se ne skriva iza svojih djela i postupaka, a zna se bome i tko ima potrebu skrivati se.

Na kraju ponavljam: sramotno je da Hrvatski list objavljuje tekstove osoba koje drugima osporavaju razpolaganje s vlastitom obiteljskom grobnicom odnosno privatnim vlastničtvom!

Ovime svaku daljnju razpravu s gore navedenim smatram završenom.

Višnja Pavelić, Madrid


Tesla Hrvat i Amerikanac

Nikola Tesla bio je Hrvat, i Amerikanac. Zemun je hrvatski grad. Beograd je srpski grad iako ne oduvijek. Ovaj tekst pod naslovom „Hrvat i Amerikanac“ pišem kao komentar teksta gospodina Marka Lopušine, novinara i pisca iz Beograda, koji svoje kolumne objavljuje na zagrebačkom portalu Dnevno.hr i to integralno na srpskom jeziku... dakle, na ekavici, i na zapadnoj latinici koja je srpsko pismo isto kao i srpska ćirilica, i po pravopisnim fonetskim pravilima velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića.

Ovaj tekst nije odgovor gospodinu Marku Lopušini, jer nas dvojica smo 10. srpnja 2013. sudjelovali u istoj emisiji, Slušaonica 6, beogradskog studentskog radija Studio B, dakle, na obljetnicu rođenja velikog hrvatskog znanstvenika Nikole Tesle, i to na temu Teslinog podrijetla, tako da smo si sve u svezi toga rekli, i to uljudno, a sama emisija je bila demokratskog karaktera u kojoj nitko nikoga nije vrijeđao, niti omalovažavao, nego saslušao što drugi gost u emisiji ima za reći na temu, i odgovoriti na izrečeno, što bi se reklo replicirati, tako da je voditelj emisije, g. Petar Paunović, pošteno i kulturno odradio emisiju u kojoj sam kao Hrvat sudjelovao radio-mostom preko Studentskog radija u Zagrebu koji ima sjedište na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, s tim da sam Studentski radio u Zagrebu nije bio sudionik navedene emisije, odnosno studentska populacija u Zagrebu nije smatrala nužnim obilježiti Teslin rođendan na svom radiju, što je žalosno, i neodgovorno.

Mogu samo napomenuti da u Beogradu postoji veći interes za Nikolu Teslu nego u Zagrebu, i da se u Srbiji ne bježi od razgovora o Teslinom podrijetlu kao što medijske kurve u Hrvatskoj u svezi toga bježe kao od kuge, iako za to nema razloga, posebno stoga što je Crnogorac, i povjesničar, Savić Marković Štedimlija, u prvoj polovici 20. st. znanstveno istražio povijest pravoslavlja u Hrvatskoj, a isto je učinio i dr. Ivo Pilar početkom 20. st., po čijem imenu je nazvan jedan institut u Zagrebu. Moram također napomenuti da u Beogradu postoji puno manji opseg cenzure nego u Zagrebu, jer mene u Zagrebu niti jedan medij nije nikada pozvao da razgovaram o Teslinom podrijetlu, dok su me Srbi već dva puta pozvali da sudjelujem u takvom tipu emisije, u kojoj sam nastupao kao povjesničar, i slobodno iznosio činjenice.

U svakom slučaju mogu samo ponoviti ono što sam rekao i u beogradskoj emisiji, Nikola Tesla nije rođen u Srbiji, što je povijesna činjenica, i niti jednu sekundu svog života nije nikada živio u Srbiji, što je također povijesna činjenica, i samo je jednom posjetio Beograd u svom životu, s tim da se s tog puta vratio s neugodnim osjećajem, razočaran, koliko mi je poznato, ali to čak nije ni važno kakvu je impresiju imao o Beogradu. U svakom slučaju, službeni Beograd, i Srbija, nemaju nikakvo pravo svojatati povijesni lik i djelo hrvatskog velikana Nikole Tesle, koji je bio hrvatsko-američki izumitelj.

Tesla je hrvatsko-američki znanstvenik, i pripada baštini čovječanstva kojemu je i namijenio svoje izume, a ne da ih ukradu zapadni tzv. multi-nacionalni koncerni i vojno-industrijski kompleks, jer on je energiju, tako i struju, namijenio čovječanstvu besplatno, ponavljam - besplatno!

Uredništvo navedenoga portala iz Zagreba objavljuje tekstove g. Marka Lopušine na stranom jeziku, što nije pošteno prema hrvatskom čitateljstvu, jer uvjeren sam da stajališta nekog francuskog autora sigurno ne bi integralno objavljivali na francuskom jeziku, niti njemačkog autora na njemačkom jeziku, tako da ostaje enigma, zašto se djela srbijanskog autora objavljuje na jednom hrvatskom portalu na srpskom jeziku, a ne na hrvatskom jeziku, ali to je stvar uredništva navedenog medija, s tim da neka to uredništvo ne bude umišljeno pomisliti da je demokratsko zbog toga što dio svojih ukupnih tekstova objavljuje na srpskom jeziku, jer, eto, objavljuje tekstove jednog Srbijanca na srpskom jeziku, jer to s demokracijom nema veze. Jedino ako na tom portalu postoji odjel škole stranih jezika, pa da se objavljuju tekstovi na srpskom jeziku, onda je to druga stvar, samo što mi to nije poznato.

Po logici uredništva Dnevno.hr bi na primjer Spiegel Online trebao objavljivati nekog gosta-komentatora iz Japana na japanskom jeziku i pismu.

Moje je osobno mišljenje, da se g. Marko Lopušina ponižava, jer trpi da mu njegovi tekstovi na hrvatskom govornom području budu objavljivani na srpskom jeziku. U čemu je smisao toga? Radi li se o potpunom besmislu? Osobno ne bih nikada sebi dozvolio da moj tekst, ako bi ga objavio neki srpski medij u Srbiji, bude u srpskom mediju objavljen na hrvatskom jeziku, i to ako ništa drugo, onda iz poštovanja prema Srbijancima, jer zašto bi oni morali trpjeti, da moj tekst čitaju na hrvatskom jeziku, ili npr. na engleskom jeziku, ili na turskom jeziku, itd.

Znam iz vlastitog iskustva kada su mi glavni urednici stranog tiska, npr. u Njemačkoj i Austriji, objavljivali priloge na temu politike i povijesti, to jest nisu me cenzurirali kao što to rade domaći mediji, među inim i Dnevno.hr, uvijek su moj tekst objavili na njemačkom jeziku, nikada na hrvatskom jeziku.

Zamislimo si situaciju da Nijemac u Njemačkoj mora čitati tekstove u nekom njemačkom mediju na turskom jeziku; kao prvo, ne bi ništa razumio, kao drugo, pomislio bi da mu se zemlja možda nalazi pod okupacijom Turaka. (Ja sam, inače, tekst od g. Marka Lopušine, da bih ga razumio kako treba, dao prevesti od ovlaštenog sudskog tumača za srpski jezik.

S ovime završavam kritiku uredničke politike portala Dnevno.hr, i prelazim na komentiranje članka Marka Lopušine čiji tekstovi i stajališta me uvijek iznova uveseljavaju, jer čovjek je iskren, i inteligentan, te na jedan vrlo inteligentan način, možda čak i pozitivno, provocira hrvatsko čitateljstvo sa svojim, u najvećem broju slučajeva, neargumentiranim tvrdnjama.

Tako je po njemu Nikola Tesla zapravo Srbin, ili Teslino rodno mjesto i mjesto u kojemu je odrastao, Smiljan, je navodno srpsko selo, iako se nalazi usred hrvatske povijesne pokrajine Like.

Kuću hrvatske pjevačice Tereze Kesovije, u Konavlima kod Dubrovnika, koju gospodin zove „tetom“, iako je ona gospođa i uvažena umjetnica, su po Marku Lopušini srušili Crnogorci, a ne Srbi, što bi bilo smiješno, kad ne bi bilo tragično, jer za čije su se to interese borili Crnogorci u tzv. JNA koji su bili „veći“ Srbi od samih Srba, ako ne za srpske, i za tzv. Veliku Srbiju kada su napadali Dubrovnik gdje ih je, srećom, dočekao HOS i zaustavio, međutim, uvijek se slatko nasmijem kada pročitam srpske tvrdnje koje su već postale šlager, i klasika čovjekove gluposti, iako, istine radi, ne bi trebalo biti mjesta smijehu na gluposti, jer tvrdnje koje zastupa g. M. Lopušina koristila je velikosrpska propaganda uoči rata protiv Hrvatske 1991. godine, odnosno znamo što je beogradska propaganda sve tvrdila, od toga da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi od „ustaša“, (iako ustaša tada nije bilo, jer su 99,9 posto njih pobijeni u svibnju i lipnju 1945. godine u protutenkovskim rovovima u šumi Tezno, i na Kočevskom rogu i Maceljskoj gori kod Krapine, i to od strane Titovih partizana, komunista, i četnika, i iako su Srbi kadrovski držali gotovo pa većinsku vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u to vrijeme, posebno i tzv. Miliciji, i kao direktori socijalističkih poduzeća, i u SKH), pa do tvrdnje da „ustaše pokrštavaju Srbe“, i da su Srbi u Hrvatskoj općenito obespravljeni, da ih se sili da gledaju „šahovnicu“, to jest hrvatski nacionalni i povijesni grb, i slično.

Radi se o uhodanoj špranci koja se uvijek iznova ponavlja u beogradskim velikosrpskim krugovima, dokle god je na snazi velikosrpski Memorandum, odnosno plan o stvaranju velike Srbije, jer, podsjetimo se, u Srbiji nije došlo do denacifikacije nakon njihova ratnog poraza i kapitulacije 1995. i 1999. godine. (Sam srbijanski premijer Ivica Dačić je rekao, da je Slobodan Milošević izgubio sve ratove.

Sjećamo se kako smo se u Hrvatskoj svojedobno smijali na gluposti Save Štrbca, nekadašnjeg tajnika u samozvanoj vladi fašističke tvorevine „Republike Srpske Krajine“, da je Hrvatska vojska u Oluji navodno „etnički očistila“ srpske civile iz Knina i drugih oslobođenih područja. Toliko smo bili naivni, da nismo ni u snu pomislili, da će takve tvrdnje, koje je prve iznio član Bilderberga, švedski i europski diplomat Carl Bildt, a kao papiga ponavljao udbaš Savo Štrbac, biti jednog dana pretočene u optužnicu protiv časnoga hrvatskoga generala Ante Gotovine, i dr. Srećom, povijesne činjenice, i pravorijek međunarodnog suda su de facto, i de iuro dokazale, da nije bilo nikakvog etničkog čišćenja srpskih civila od strane hrvatske zaraćene strane u ratu koji nije bio „građanski rat“, kako lukavo provocira Marko Lopušina, nego velikosrpska agresija, i rat za hrvatsku nezavisnost i slobodu. Oluja je za hrvatsko stanovništvo označilo kraj velikosrpskog terora.

Intimno mi je drago da Dnevno.hr objavljuje tvrdnje Srbina Marka Lopušine, (jedino ne shvaćam, i ne odobravam što se njegovi tekstovi u Hrvatskoj objavljuju na srpskom jeziku), kojega ja ne nazivam „četnikom“, niti „novim četnikom“, jer nisu svi Srbi, srećom, četnici, čak mislim da većina Srba nisu četnici, jer takve tvrdnje od Srba su hrvatskom društvu, i hrvatskom političkom narodu u cjelini potrebne radi katarze, i potpuno je krivo osuđivati gospodina Marka Lopušinu, jer on smije misliti, manifestirati, i objavljivati što god mu padne na pamet, ali je stvar do nas Hrvata hoćemo li njegovim glupostima i neistinama povjerovati, ili ne, i što je još važnije, kakav ćemo stav prema tom pitanju zauzeti, dakle, prema pitanju krivotvorenja povijesnih činjenica, i kakvo ćemo imati stajalište kao slobodni ljudi, kao ljudi koji znaju i trebaju i politički misliti, jer politika je sve u životu, ona je nazočna svakodnevno u našim životima, često nametnuta, te hoćemo li kao društvo tolerirati da politički čelnici Republike Hrvatske, pa i dobar dio hrvatskih povjesničara, publicista, medijskih djelatnika, da ne kažem medijske kurve, takve tvrdnje iz Srbije, koje se plasiraju u našoj zemlji i Domovini, prihvaćaju zlokobnom šutnjom. To je pitanje svih pitanja! Jer, ako, npr., g. M. Lopušina tvrdi, da je hrvatska Država za vrijeme posljednjeg rata srušili rodnu kuću Nikole Tesle u Smiljanu, te da su Hrvati licemjeri kada nakon toga zahtijevaju Teslinu baštinu, i svojataju njegovo ime za sebe, za svoj kulturni krug, ili kada Srbijanci znaju tvrditi da su Hrvati srušili spomenik Nikoli Tesli u gradu Gospiću za vrijeme rata, onda hrvatska javnost treba znati prije svega prvu i osnovnu činjenicu, koja je poznata i g. Marku Lošpušini najkasnije od 10. srpnja 2013. godine kada sam je izgovorio u eteru navedenog srbijanskog radija:

Hrvatski grad Gospić je za vrijeme velikosrpske agresije 1991. divljački bombardiran, i granatiran od strane posrbljene tzv. JNA i njezinih pomoćnih četničkih „akindžijskih“ jedinica i srpskih pobunjenika, i jedna takva srpska vojna jedinica koja je granatirala Gospić, i ubijala hrvatske civile u njemu, nosila je ime po pokojnom znanstvenom velikanu Nikoli Tesli; povijesne činjenice dokazuju da su srpske jedinice 1991. sravnile Gospić sa zemljom, i pobile mnoštvo nedužnih ljudi samo zato što su bili Hrvati, i što nisu namjeravali svoj grad prepustiti srpskim osvajačima, da ne kažem barbarima i divljacima.

Je li g. Marku Lopušini poznata činjenica, da su srpski pobunjenici 1991. OPUSTOŠILI memorijalni muzej u Jasenovcu?

U obnovljenom memorijalnom muzeju u Jasenovcu postoji foto-dokumentacija o tome, i osobno me s tim upoznala zamjenica ravnateljice memorijalnog muzeja. K tome je antikomunistički i antifašistički HOS na području memorijalnog spomen-područja, gdje je za vrijeme rata prilazila crta razgraničenja odnosno prva linija fronta, sačuvao od uništenja spomenik žrtvama. Kao „zahvala“ se u Srbiji na HOS gledao kao na „fašiste“, ali isto takvo gledište o Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) imaju i domaći vlastodršci u Zagrebu. Međutim, fašistički četnici, koji su devastirali spomen-područje, za iste nisu fašisti. Pametnome dosta!

Jesu li Hrvati za vrijeme rata srušili Teslinu rodnu kuću u Smiljanu nije mi poznato, koliko znam, nisu, ali ako su u toj kući četnici imali svoj „štab“, onda je ona bila legitimni vojni cilj, i jedino je za žaliti što je kao kolateralna šteta stradao objekt koji ima povijesnu vrijednost. No, tko je obnovio Teslinu kuću ako ne Hrvati. Ne valjda Marsovci

Jesu li Hrvati srušili spomenik Nikoli Tesli u Gospiću ili nisu, jesu li srušili njegovu rodnu kuću u Smiljanu ili nisu, jest u tom slučaju od drugorazredne važnosti; (nisam u svom životu čuo, niti vidio dokaze o tome, da su Hrvati ikada srušili Teslinu rodnu kuću); bitna je činjenica da su jugoslavenske komunističke/titoističke vlasti 45 godina trovale odnose između Hrvata i Srba, i Nikolu Teslu prikazivale kao srpskog znanstvenika čija je domovina Hrvatska, tako da Hrvati jednim dijelom zaista i ne znaju, i nisu svjesni da Nikola Tesla nije srpski, nego hrvatski znanstvenik, jer Nikola Tesla nije rođen kao Srbin, niti je ijednu sekundu svoga života živio u Srbiji, a u kombinaciji s nazivom jedne srpske vojne jedinice nazvane po Nikoli Tesli, koja granatira Gospić, i najtolerantniji građani svijeta srušili bi spomenik nazvan po osobi po kojoj se zove zločinačka jedinica koja napada njihov grad, i ako se za to nema razumijevanja, a za granatiranje Gospića postoji razumijevanje, onda ovaj svijet više nije normalan.

Kako nekome može biti važnije u ratu srušena Teslina obiteljska kuća u jednome selu kod Gospića, (ako je srušena), a sustavno prešućivati činjenicu, da su Srbi sravnili grad Gospić sa zemljom. Srbi imaju empatije prema svom Beogradu čiji su centar 1941. srušili Nijemci u zračnom napadu, ali nemaju empatije prema nekom gradu kada ga sami sruše, kao, npr. prema Vukovaru, ili Gospiću. Čudno. Drugim riječima, neka g. Marko Lopušina prestane govoriti o „srušenoj Teslinoj kući“, i počne u svom Beogradu i šire pričati o tome kako su njegovi Srbi srušili grad Gospić kojeg bi Nikola Tesla zasigurno branio zajedno sa svojim hrvatskim sugrađanima i hrvatskim braniteljima, da je tada živio i boravio u njemu kao što je tamo boravio i završio osnovnu školu, naučio hrvatski jezik, i s hrvatskim jezikom se služio cijeli život.

Partizani su u Drugom svjetskom ratu voljeli svojim borbenim „proleterskim“ boljševičkim jedinicama dodjeljivati imena poput „Stjepan Radić“, ili „Gavrilo Princip“, a i četnici su imali jednu vojnu jedinicu imenom „Gavrilo Princip“, s tim da su partizani mučili majku pokojnog Gavrila Principa, atentatora na austrougarskog prijestolonasljednika i glavnog zapovjednika austrougarske vojske, Franju Ferdinanda, u Sarajevu, 1914. godine. Jugoslavenski komunisti su pak u španjolskom građanskom ratu nazvali jednu svoju brigadu po američkom predsjedniku Lincolnu, a znamo da komunisti nemaju veze s demokracijom, i oslobođenjem. Dakle, imena vojnim jedinicama daje se iz razloga propagande, tako su četnici u Domovinskom ratu zvali svoju jedinicu po Nikoli Tesli, ali ne zato što je on bio srpski znanstvenik, a i kakve veze je Tesla ikada imao s nasiljem osvajanjem i ratovima. Drugim riječima, četnici su izvršili grubu zlouporabu Teslinog imena i njegovoga časnog lika i djela.

Prof.Goran Jurišić


PARTIZANSKI NAPAD NA BADNJAK 1944.

U tvrđavi su bile zakazane božićne polnoćke na kojima će se izmjenjivati branitelji, tako da bi svi vojnici imali priliku u njima uzeti učešća a da se obrana ni za najkraće vrieme ne oslabi. Posada kod topova i strojnica bila je u svakom momentu budna i spremna za obranu grada. Oko 23 sata započela je partizanska puščana paljba, najprije oko munjare, za tim na sjeverozapadu, a onda po svim našim položajima. Primjećeno je da njihov glavni napad dolazi s iztoka. Bojnik Fištrović je naredio da se ne otvara jača vatra sve dok se partizani ne približe na vrlo kratko odstojanje. Borbeni duh branitelja, domobrana i dragovoljaca, je na visokoj razini. Ubrzo poslije puščane paljbe započinje neprijateljska topnička “priprema” za sveobći napad. Granate padaju po samoj tvrđavi. Jedini hrvatski top odgovara. Dok noćnim nebom šaraju rakete raznih boja, čuju se rafali lakih i težkih strojnica i tupe eksplozije bacačkih granata.
U ovoj Svetoj noći otvorio se sotonski pakao. Osobito še čuje vika partizanki: “Predajite se! Neće vam ništa biti! Bit će p....e koliko hoćete!”
Branitelji im odgovaraju: “Dođite ovamo, pa ćemo se predati!”
Na to partizani i partizanke uz grozne psovke počinu vikati: “Smt bandi! Juuuriš! Uuuraaa! , a li se ne usuđuju primaknuti bliže ubojitoj vatri branitelja.
Borbe se vode čitavu noć - i nastavljaju tijekom jutra.

Iz Karlovca general Rolf preko krugovala traži izvještaj o tijeku bitke.

Bojnik Fištrović mu odgovara:
“Borba u punom jeku... Moral obrane izvrstan... Od Rusa “primljeno” oružje dobro djeluje... Inicijativa je u našim rukama..”.

Od generala dobivamo novi radiogram u kojem stoji:
“Svim častnicima, dočastnicima i domobranima pod Vašim zapovjedništvom Sretan Božić - i dobra ratnička sreća!”

Novopostrojene satnije šalju se na sjeverozapadne položaje kod munjare gdje odmah dobivaju svoje prvo vatreno krštenje. Partizanska topnička vatra na grad je prestala, ali paljba je nastavljena težkim bacačima.
Pogiba naš mladi častnik koji je zapovjedao našim topom.
Jedan mladi dočasnik odmah preuzima njegovu dužnost i uskoro uspjeva ušutkati partizanske bacače. I, već je prošlo i podne a borbe ne prestaju.

Fištrović koji se nalazion na položaju kod munjare, nešto prije 15 sati izdaje zapovijed da se na svim odsjecima odpočne s protunapadom.

Točno u 15 sati branitelji iz svih oružja otvaraju paklenu vatru na partizane. Partizanska vika i galama jenjava da bi za kratko vrime podpuno zašutila. Kroz zaglušujuću paljbu sa svih strane čuju se povici branitelja - Juriš! Juriš! Juriš!Naprijed! Naprijed! Naprijed!. Još se tu i tamo čuje malo partizanske vike i psovki, ali sporadični pucnji njihovih pušaka i strojnica čuju se negdje daleko.
Našim protunapadom neprijatelj je izbrisan iz neposredne okolice Ozlja.
Preživjeli partizani bježe u svim pravcima. Na poprištu ostavljaju oružje i stjeljivo. Branitelji ih progone.

Malo kasnije bojnik Fištrović putem krugovala javlja generalu Rolfu:
“Borba je prestala. Našim protunapadaom neprijatelj je izbrisan. Našu gubitci su: 16 poginulih, 5 težko i 13 lakše ranjeno. Na bojištu nađeno 26 mrtvih neprijatelja, ali se zna da su prije našeg protunapada sa sobom odvukli velik broj ubijenih i ranjenih. Zarobljeno 62 odmetnika. zaplijenjeno 212 pušaka, 16 lakih i 2 težke strojnice, 17 strojopušaka, 4 težka i 2 laka bacača. Sve oružje je rusko. Pismeno izvješće slijedi....”

Dne 2. siječnja 1945. padala je jaka kiša i bilo je vrlo tamno. Unatoč tome začuli su se zrakoplovi koji su prelijetali Ozalj. Bilo je jasno da su to bili neprijateljski izviđači. Oglašena je uzbuna i zapovjednik je naložio da posada iziđe iz grada i da se skloni po okolnim postavama i zaklonima. Predviđao je da će doći do bombardiranja od savezničkog zrakoplovstva kojeg su partizani uzastopno tražili. Uskoro se začulo mumljanje težkih bombaša koji su uskoro na grad bacili skup tkzv. bengala ili, kako su ih neki zvali, “božićnih drvca” koja su sve razsvijetlila tako da se jasno vidio i dominikanski samostan “Svetice” nekoliko kilometara zapadno od Ozlja. Odmah se začulo zviždanje bombi popraćeno strašnom grmljavinom.

Po mjestancu podno samostana nesmiljeno padaju savezničke bombe popraćene bielim ekplozijama zapaljivih fosfornih bombi. Jato za jatom težkih anglo-američkih bombaša nastavlja s nesmiljenim razaranjem. Očito je da im je samostan glavna meta, jer su ga zamjenili za ozaljsku tvrđavu. Nu, za čudo, samostan nije bio pogođen, ali sve oko njega bilo je u plamenu.

Odmah po prestanku bombardiranja Fištrović u pomoć napadnutom naselju šalje 3 satnije, ali bilo je malo pomoći jer je fosfor uništavao sve.
Ujutro se vidjelo samo garište bez znaka života.

POSJET GENERALA ROLFA

Na Sveta Tri Kralja u Ozlju je velika svečanost.
Zapovjednik zbornog područja general Tomislav Rolf došao je u posjetu hrabrim braniteljima da im osobno čestita na junačkoj obrani.
Vojnička glazba svira koračnice i podnaša prijavak, nakon čega general u pratnji bojnika Fištrovića i satnika Ratkovića pregledava postrojene domobrane.
General Rolf je onižeg stasa ali tvrde građe, sijede kose i gustih, nu uredno podrezanih brkova.
Odora mu je kao i u svakog našeg ratnika, tek jedna traka u raznim bojama označuje razna odlikovanja. Govori blago i odmah osvaja prisutne.
Dok glazba svira U boj! U boj!, čestita bojniku Fištroviću i satniku Ratkoviću, te svim braniteljima na briljantnoj pobjedi nad neprijateljem, gdje, između ostalog, kaže:
“Gospodine zapovjedniče, gospodo častnici i dočastnici i domobrani! Posljednji dani su pokazali da ste svi vi dostojni sinovi Hrvatske, vjerni Bogu i svojoj Domovini. Naš vrhovni zapovjednik Poglavnik, šalje vam svoju zahvalu. Došao sam da vam osobno izrazim ovu čestitku i zahvalnost”.
Slijedi zajednički ručak i slavlje uz pjesmu - Ustaška se vojska diže za slobodu vodit rat - dok ne stigne sve do Drine nit će klonut, nit će stat! Slijedećeg dana, dok nepobjeđena hrvatska zastava leprša na počastnom stiegu, general odlikuje častnike, dočastnike i vojnike koji su se posebno iztakli u borbama. (Rađe nego se predati Englezima i biti izručen Titovim krvnicima, general Tomislav Rolf je izvršio samoubojstvo u Austriji 19. svibnja 1945. n. a. )

Ustaša povratnik, pukovnik vlč. dr Ivo Guberina, nadstojnik Pismare Ustaškog Pokreta, služi sv. Misu i pričešćuje branitelje.

Poslije obreda, general na grudi zapovjednika prikopčava kolajnu Željeznog trolista, a onda dijeli odlikovanja svim zaslužnim braniteljima.

Dočastnik Franić dobiva posebno odlikovanje za “krađu” partizanske torbe i odkrivanje mjesta za bacanje oružja.

Nakon generalovog govora prolama se odrješit pozdrav - Za Poglavnika i Dom - Spremniiiii!

Partizani se ponovno okupljaju na slovenskom području. Njemačke snage su demolarizirane i ne čine ništa, a Hrvatskim Oružanim Snagama nije dozvoljeno ulaziti na njihov teritorij. Partizani zaobilaze Ozalj, napadaju i pale Jastrebarsko kojih 15 km sjeveroztočno od naših postava. Prekinuta je pruga prema Karlovcu i zagrebu. Zbog brojnih mina, zasjeda i zračnih napadaja putovanje cestom bilo je vrlo opasno.

U ožujku 1945. general Rolf premješta bojnika Fištrovića na mjesto zapovjednika Jastrebarskog. Fištrović je sa sobom poveo jednu satniju probranih boraca pod zapovjedništvom mladog poručnika N. Leskovara i pobočnika Vladimira Trupnikova. U Jastrebarsko odlazi i odvažni dočastnik Frano Franić s hrabrim dočastnicima Danom Pavličićem i Nikolom Marićem. Svi dragovoljno idu u susret posljednjim borbama u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske i svoga hrvatskog naroda, ponosni što su junački obranili Ozalj, grad Zrinskih koji nije pao sve do konca rata.

U ovoj bitci, kao i u mnogim bitkama prije i poslije nje, svojom odanošću Domovini, svojim herojstvom i žrtvom hrvatski branitelji ostavili su u baštinu svojim budućim pokoljenjima opomenu da povijest nije nekakva biblija svih događanja iz prošlosti, nego neprekidni proces selekcije koja bira određene momente, određene događaje i određene ljude koje ponekad dovodi u situaciju koju nikako nebi smjeli biti kadri svladati.

U takvim momentima ti posebni ljudi pronađu sebe ili, bolje reći, zaborave sebe, te se svom svojom snagom, energijom i umom uhvate u koštac s situacijom u kojoj se nađu - i svladaju je. U neprestanim ratovima u obrani svoje a mnogo puta i tuđe slobode, kroz našu dugu i krvavu prošlost ta povijestna selekcija darovala nam je vrlo velik broj tih posebnih ljudi, vrstnih ratnika, koji su i u najbezizglednijim prilikama znali izvojevati spektakularnu pobjedu nad mnogostruko jačim neprijateljem.

Nažalost, povijest nam je rijedko kad bila sklona u selekciji političkih vođa i diplomata koji bi u tim posebnim časovima znali obračunati kako s vanjskim, tako i s unutrašnjim neprijateljem i tako svome narodu osigurati trajnu slobodu.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen


Vladajuća oligarhija namjerno uništava Hrvatsku

Strani namjesnik Slavko Linić, poznat kao gradonačelnik Rijeke, provodi ćiriličnu reformu financija u RH. Stranci u RH ne će plaćati porez na kuće ili stanove u njihovom vlasništvu! PDV u turizmu i ugostiteljstvu za glavne je sezone smanjen, tako da stranci i strani turisti prođu bolje. Vlada štiti stranu "konkurentnost". Tako se trudi srušiti sve cijene stanova u domaćoj ponudi, a cijene stranih, uvoznih proizvoda, uključujući europske, ostaju visoke. Kada je interes stranih kompanija da ovdje prodaju neki svoj proizvod, Vlada hitno guši konkurentnu domaću proizvodnju.

Ova država - koja to nije - godišnje nas košta 20 milijardi eura! Nadajmo se da broj nezaposlenih ne će rasti. Državnih nametnika ima koliko i nezaposlenih - to je nekakvo pravilo. Otmu nam 20 milijardi kuna. Uglavnom su to dojučerašnji stranci, gladni dotepenci, koji su stigli na ovaj prostor nakon masovnih pogroma domicilnog stanovništva. Koje gospodarstvo može toliko zaraditi? Koje gospodarstvo može biti konkurentno u ovoj preskupoj, stranoj državi uvezenih barbara? Okolo se dijele socijalne naknade bez jasnih i smislenih kriterija, bez središnje evidencije. Svih 8 milijardi kuna oduzmu nam, ili nas toliko zaduže, mirovine po posebnim uvjetima, uključujući one povlaštene, posve besmislene. Zemlja smo malobrojnija od Berlina, a prenapuhana ministarstva bila bi balast i današnjoj snažnoj i razvijenoj Njemačkoj. Dodajte parazitski Zagreb, 127 drugih gradova, 428 općina, svu silu nametničkih instituta i udruženja, i niz malih Hitlera na državnom i lokalnom nivou. I tko uvodi red u RH - neuredno Ministarstvo financija! Slavko Lijenić zna se prometnuti u poletnog mladića - našao je snage za posjetiti lokalne šerife i uvjeriti ih kako je porez na nekretnine dobar za sve nas.

Kada pogledamo u što se pretvorila ta preskupa RH, možemo reći da je suvišna. Ako su se avnojske granice i avnojske vlade pokazale besmislene i okupatorske, kome treba ovakva neprirodna država? Nekakva sramotna tvorevina, uspostavljena za zaštitu komunističkih ubojica! Koju god državu osnujemo, nešto ne štima. Bit će da Hrvatima nikakva država formacijski ne odgovara. Možemo voditi jedan grad ili veće selo, i to je naš maksimum. S druge strane, Slavko Linić može uspješno voditi manji partijski ogranak i to je njegov maksimum. Dam ruku u vatru da je prije dolaska sovjetske agenture crvena Rijeka bila slabašan potok. Vrijeme je da Lijepu Našu reorganiziramo u jedan jedini grad i tako dramatično reduciramo državnu administraciju.

Anacionalna nacionalna socijaldemokracija

Iako se po imenu i prezimenu to tako ne čini, Guste Santini nije stranac, nego domaće gore list. Profesor je na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Upozoravao je Slavka Linića kako će snižavanjem stope PDV-a u turizmu i ugostiteljstvu zakinuti proračun za par milijardi kuna i to na ime prihoda generiranog izvana. Znamo kakve je bijesne ispade imao Linić kada se to u stvarnosti potvrdilo. Pa naravno da je to tako i da je Linić sve poduzeo da tako bude. Sezona je prošla, stranjerosi su se povukli doma, pa Linić podiže stopu PDV-a u turizmu i ugostiteljstvu. U uvjetima demografske katastrofe Hrvata, "socijaldemokrat" Linić ukida povlasticu za kupnju prvog stana i podiže PDV za dječju hranu! I na običnu sanitarnu vodu iz vodovoda! Naime, pojavili su se jeftini domaći šamponi, pa su se Hrvati počeli redovno prati, pa je takva domaća proizvodnja živnula, što se u konačnici odrazilo na slabiji uvoz strane kozmetike. Nakon što smo se svi mogli jeftino oprati, postalo je evidentno da vlast zaudara i smrdi. Vjerovali ili ne, svi Hrvati nalickanog Linića u Dnevniku jednostavno uoče, doduše nerado, a ja osobno osjetim njegov komunistički zadah. Kada smanjim ton i tako stišam taj piskutavi partijski glas, osjećam se bolje. Ako pogledamo što je sve uništio za ove dvije godine, Linić se ne može oprati do kraja života.

Linić je domaćoj sirotinji razrezao i veći PDV na šećer, ulje i mast! To će kratkoročno napuniti proračun a dugoročno ga potkopati, jer pada ostala potrošnja. Isto se dogodilo kada su Linić i koalicija Kukuriku povećali PDV-a na izrabljivačku četvrtinu. Unutar vladajuće koalicije Kukuriku jedino je Dragan Kovačević iz HNS-a smogao hrabrosti reći Liniću da pročita koju knjigu. Financijski inženjering početkom novog milenija stvorio je dojam da Ivica Račan, Slavko Linić i Partija nešto znaju o ekonomiji. Novac je bio jeftin, a zaduženost relativno mala. Partija se dosjetila kako ipak upropastiti zemlju - generira deficit na sve moguće načine, a onda prodaja obiteljskog srebra postaje nužnost. Od 2007. proračun se stalno povećava pod izgovorom proaktivne politike proračuna, a proizvodnja pada, pa je tako nepotrebno isisano silnih i nenadoknadivih 10 milijardi eura! Bože, smakni sve "naše" političare, bez iznimke!

Zar novac nije imovina?

Kovačević se javno usprotivio porezu na nekretnine. Santini naglašava da RH nema poreznu bazu niti za povećanje poreza niti za uvođenje novih poreza. Porezi se ne skupljaju od imovine, već od dohotka, prihoda, prinosa, koji su stvorili tu istu imovinu. Ispada da ćemo trostruko oporezivati određenu imovinu, jednom kroz dobit, drugi put kroz dividendu, a treći put kroz porez na nekretnine. Po Liniću, imovinu čine samo nekretnine. A gdje su štednja, dionice, obveznice, zlato, srebro, dragulji, špekulativna zarada? Po Liniću, 10 milijuna kuna na privatnoj štednji nije imovina, dok neku naslijeđenu kuću vrijednu 50 tisuća kuna treba oporezivati. Hrvati su svoju imovinu stekli mukotrpno, kroz generacije - oporezivanje nekretnina je retroaktivno oporezivanje dohotka, koji su imperijo ovoga prostora davno proveli. Neka nam Linić vrati ono što su opljačkale Austrougarska i obje Jugoslavije, pa onda možemo razgovarati o porezu na nekretnine. Da ne govorimo o tome kako su nekretnine danas glavna jamstva prilikom odobrav

Na stranu ekonomska logika, sve govore sami pojmovi. Zar ne-kretnina nije oročeni novac štediše koji za njega ne-pokretno leži u nekoj banci? Sve je to besmisleno, jer dok uredni štediša bere kamatu, vrijednost glavnice pada. Jeste li možda čuli za valutnu klauzulu za štednju u kunama? Nego, zašto je izostao porez na kamate štednje? Zašto država ne oporezuje oročenu štednju i tako potakne tržište nekretnina? Posve sam siguran da bi Slavko Linić bio protiv poreza na nekretnine, da smo svoje kuće i stanove predali bankama, na korištenje slično onom kako koriste našu štednju. Činjenica je da porez na nekretnine već postoji: najmodavac stana plaća porez na najamninu. Nedosljednost sustava ukazuje na korupciju sustava, a ona je uvijek u službi struktura, a strukture su na ovom prostoru uvijek bile tuđinske. "Štediše" uglavnom pripadaju strukturama, a među njima se nađe i sretnika/lopova iz divlje kumulacije našeg divljeg partijskog kapitalizma. Vladajuća oligarhija ima svoje tržište: kumulira proviziju, i kada je konačno pretvara u nekretnine, ruši cijene nekretnina. Nakon što se banda namiri, cijene nekretnina rastu.

Mutne poslijestečajne "predstečajne" nagodbe

Prisjetimo se samo napada na suca Mislava Kolakušića jer je predstečajnu nagodbu za Dalekovod poslao na Ustavni sud. Ovih dana smo svjedoci kako su istom nagodbom povezana društva Dalekovoda htjela prenapuhati postojeće tražbine i time oštetiti stvarne vjerovnike i državu. Poduzeće Konsolidator je sa 150 milijuna kuna uloga trebalo steći 79,83 posto temeljnog kapitala! U svemu tome je zastrašujuće da sudac Kolakušić nije dobio podršku sudstva i nevladinih organizacija, nego je protiv njega pokrenuta medijska hajka. Čak je Ivo Josipović, predsjednik RH, ugrozio trodiobu vlasti i stavio se na stranu Linića. Onako kako je to učinio Branko Grčić u slučaju Franak. Ovdje napominjem da bi Ivo Josipović bio loš gradonačelnik Lijepe Naše - za takve je "niš koristi funkcija predsjednika RH" idealna dužnost. Najviše simpatija Linić je postigao kod korisnika kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, jer će im po novom zakonu pasti kamatne stope, iako se to dogodilo poslije presude Radovana Dobronića, koja je vratila glavnicu i kamate na početak. Tim potezom je Linić u suradnji sa stranim poslovnim bankama poništio Dobronićevu presudu i tako podržao nastavak najveće pljačke u hrvatskoj povijesti. Ono u čemu je Milanovićeva Vlada odlučna i uspješna je prodaja sustava HPB, CO, Petrokemija i davanje autocesta u koncesije. Poput kradljivca, ne prodaje svoju nego našu najvrjedniju imovinu.

Ima tu svega: neznanja, gluposti, ali i obične ljudske pakosti. Kod Linića se sliva niz ljudskih zluradosti. Slavko Linić ponaša se poput dužnika u eurima koji zlurado promatra agoniju dužnika u švicarcima. Na neki je neki način monetizirao svoj imutak, pa pakosno najavljuje da nam početkom sljedeće godine uz dodatne, odnosno više poreze, stiže i porez na nekretnine. Ovdje se ograđujem od glasine da silni novci godinama odlaze preko njegovog tajnog računa u Trstu - ako je račun tajan, tko je mogao doznati njegovo postojanje? A opet, tko se može posve osloniti na današnje financijsko podzemlje u svijetu. Danas je značajno da su svjetske banke svojom lakomošću proizvele suprotan učinak, pa se na sve strane nudi jeftin novac. Bez obzira na naš kreditni rejting, Vlada može posredno uzeti jeftin novac, ali to ne čini, i to nas treba zabrinuti. Dakle, Vlada RH poduzet će sve da ne uzme jeftin novac. Naprotiv, baš sada kreće u rasprodaju javnih poduzeća i državnih koncesija, u daljnju privatizacijsku pljačku. Sve je to neobjašnjivo, odnosno objašnjivo na samo jedan način: vladajuća oligarhija namjerno uništava Hrvatsku i pri tome se basnoslovno bogati.

Tvrtko Dolić


Otvoreno pismo hrvatskom junaku i mučeniku Zvonku Bušiću, mjesec dana nakon njegove smrti

Dragi Zvonko,

eto prošlo je mjesec dana od Tvoje iznenadne smrti (Gorica, 23.siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.), kad si nas ostavio u uvjerenju da će Tvoj život, Tvoja krv, nešto promijeniti u Hrvatskoj za kojom si toliko čeznuo i koju si toliko volio.

Međutim, vjeruj mi, ništa se nije dogodilo. Sava i dalje teče. Tebe oplakuju i žale Tvoji najmiliji i iskreni prijatelji.

Samo da znaš koliko su se raspisali nakon Tvoje smrti?
Šteta što nisu barem deset posto toliko objavljivali o Tebi i Tvome životu kad si bio živ, kad si neprestano govorio o hrvatskoj slozi, kad si pričao da ne vjeruješ da se Hrvati ne mogu složiti oko najbitnijih stvari - o boljitku i očuvanju hrvatske grude.

Život ti je prošao u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nisu Te mogle slomiti ni 32 godine provedene u najstrašnijim zatvorima SAD-a, jer Te i tamo držala volja za životom, za povratkom u tvoju državu, tvojoj supruzi Julienne, koja Te čekala, koja Ti je svih ovih dugih godina davala nadu, a sve nas neprestano podsjećala, i putem predivnih i iznimno dirljivih knjiga. Lani smo Julienne Eden Bušić u Knjižnici Bogdana Ogrizovića za knjigu "Živa istina", toj Tvojoj vjernoj i predivnoj supruzi, dodijelili i Nagradu za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2012.

Bio si sretan kao malo dijete kad sam Ti prvome rekao odluku Prosudbenog suda. Sjećaš se? Malo su koje novine tu vijest objavile. Gdje su tada bili ti Tvoji mnogobrojni prijatelji koji su se nakon Tvoga navodnog samoubojstva raspisali na sve strane? Kažem, navodnog samoubojstva. Naime, Ti nisi izvršio suicid, Tebe su ubili, samo što to nisu učinili Oni, već su te na određeni način prisilili da sam ispališ metak.

Eto, slično su učinili i sa oko dvije tisuće hrvatskih branitelja, koliko ih se dosad ubilo. I što? Nikome ništa! Sava i dalje teče. Ne, dragi Zvonko, nisi smio to učiniti. Hrvatska Te treba! Da si ostao u SAD-u možda bi danas bio živ. Ali Ti si čvrsto vjerovao da u Hrvatskoj više nikada ne će komunisti suditi Hrvatima, da će Udbaši otići u ropotarnicu povijesti. Bio si naivan. Uz to nikada se nisi borio za vlast, ali kad je bila istina i pravda u pitanju, uvijek si bio prvi.

Znam da te danas najviše zanima: je li se što promijenilo nakon Tvoje smrti? Kad kažem promijenilo, onda oboje mislimo na bolju i pravedniju Hrvatsku, na štovanje hrvatskih branitelja, generala i tome slično. Žao mi je, ali Te moram razočarati. Sava i dalje teče!

Bilo je dirljivo kad smo Te ispratili na Tvoj vječni počinak. Na zagrebačkom Mirogoju. Sahranili su te uz Junake hrvatske države: Brunu Bušića i Gojka Šuška. Došli su mnogi. Čak i oni koji te nikada nisu upoznali. Bilo je tuge, ali i iznimnog dostojanstva. Takav ispraćaj još će se dugo, dugo pamtiti.

Ali, što to vrijedi. Sada više nikada nećemo moći doći k Tebi. Ali dolazit ćemo na Tvoj grob i porazgovarati s Tobom. Još nam nisi sve rekao, još nam nisi ispunio sve snove. Prerano si odlepršao u nebeska prostranstva. Inače, danas je već mjesec dana otkako Te nema! Zar je moguće da vrijeme tako brzo prolazi... Međutim, mislimo na Tebe. Danas ćemo opet zapaliti svijeću. Neka je upale i svi oni koji su Te razočarali, a koji su tek možebitno nakon Tvoje tragične smrti shvatili koga su imali i koga su izgubili.

Doviđenja, dragi Zvonko, srest ćemo se negdje u Božjim odajama!

I ne zaboravi pozdraviti na desetine tisuća hrvatskih branitelja i civila koji su tijekom Domovinskoga rata dali živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

A za Savu ne brini. Ona i će i dalje teći!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


DOMOVINA RASCIJEPLJENA NA VIŠE DRŽAVA


Partizanski klevetnici bi opet po starom...

U povodu optužbi Milana Bojčetića izrečenih na obilježavanju 72. obljetnice polaganja prve partizanske zakletve

Ured za odnose s javnošću Sisačke biskupije objavio je 30. rujna priopćenje za javnost:

Na obilježavanju 72. obljetnice polaganja prve partizanske zakletve, u subotu 28. rujna 2013. godine na Čavić brdu na Šamarici, gospodin Milovan Bojčetić, savjetnik sisačko-moslavačke županice kao njezin izaslanik, a kao što su objavila javna glasila toga dana: Večernji list, Portal53, i druga, optužio je izrijekom sisačkog biskupa Vladu Košića kao nekog vođu desnice koja se bori protiv antifašista.

Biskup Vlado Košić, više je puta u svojim propovijedima i javnim nastupima osudio sve totalitarizme i autoritativne režime XX. stoljeća, tj. i fašizam i nacizam i komunizam te isticao kako su svi zločini zločini bez obzira tko ih učinio. Spomenuti citat da su partizani bili ubojice i činili zločine sisački je biskup izgovorio u mjestu Zrinu koje su 9. rujna 1943. godine uništili upravo partizani. S pravom se pitamo kako to da dotični govornik nije ni spomenuo tu činjenicu, da je Biskup to rekao u uništenom Zrinu? Tamo, gdje su partizani srušili ne samo župnu crkvu Našašća svetoga Križa i sve društvene i obiteljske kuće, nego su pobili više od 200 ljudi, gotovo trećinu stanovnika Zrina, koji su bili civili i samo željeli živjeti u svom mjestu, ali su bili krivi zato što su bili katolici i Hrvati. To su povijesne dokazane činjenice o kojima svjedoče preživjeli svjedoci i o tome je govorio Biskup.

Da su partizani, pod vodstvom komunista, počinili i puno više zločina govore na žalost brojna još uvijek neistražena skrivena grobišta - od Bleiburga, preko Maclja i Jazovke, pa sve do masovnih stratišta u Sisačko-moslavačkoj županiji kojih, prema izvješću PU sisačko-moslavačke, ima čak 119. Nisu li i nedavno pronađene kosti uz Zagrebačku ulicu u Sisku, koja se uređuje, indicij da je i među antifašistima bilo zločinaca, koji međutim za ta zlodjela nisu odgovarali jer ih je jugoslavenski i sam zločinački komunistički režim štitio? Sad nam je nada Europska unija koja jednako tretira sve zločince pa će, premda kasno, ipak možda i komunistički zločinci morati polagati račune o svojim djelima. Što se pak tiče organizacije manifestacije "Keltska noć", biskup Košić ni na koji način niti je utjecao niti može izravno utjecati na njezin sadržaj. Ipak, kao svaki građanin, i on ima pravo izraziti svoje slaganje odnosno neslaganje s pojedinim njezinim dijelovima.


Kaštel Sućurac

Svijeće i vijenci na 69. obljetnicu smrti dr. fra Bernardina Sokola, hrvatskog glazbenika i mučenika

Povodom 69. godišnjice mučeničke smrti dr. fra Bernardina Sokola, hrvatskog glazbenika i mučenika, u subotu, 28. rujna u Gospojskoj štradi u Kaštel Sućurcu, potpredsjednik Društva za očuvanje kulturne baštine Kaštela „Bijaći“ Milivoj Bratinčević, dogradonačelnik Grada Kaštela Zoran Bonacin, predstavnici sućuračkog Mjesnog odbora, rodbina, mještani i ostali štovatelji lika i djela fra Bernardina Sokola, su pred brončanom bistom fra Bernardina Sokola položili vijence i zapalili svijeće.

Ovom prilikom je prvi potpredsjednik Društva Bijaći Milivoj Bratinčević u kratkom prigodnom govoru nazočne podsjetio na lik i djelo dr. fra Bernardina Sokola.

- Okupili smo se na današnji dan pred bistom s likom fra Bernardina Sokola, kako bismo povodom 69. obljetnice njegove smrti odali časno i dužno poštovanje tom istaknutom stvaratelju crkvene glazbe 20. stoljeća, koji je u mnogo čemu bio ispred svojega vremena. Prema pretpostavkama i izjavama starijih mještana općine Orebić, fra Bernardin je 28. rujna 1944. godine odveden iz samostana na otočiću Badija, a nekoliko dana kasnije njegovo tijelo je more donijelo blizu Orebića, gdje su ga mještani tajno zakopali. O tome je lani, prilikom svečanog otkrivanja biste s likom fra Bernardina Sokola, koja je rad akademskog kipara fra Joakima Jaki Gregova, upravo na ovome mjestu govorio i gospodin Ivo Mateljak, koji je zajedno sa svojim bratom Jurom, te s još desetoro djece, u jutarnjim satima, krajem rujna, prije 69 godina, uočio tijelo na žalu mjesne obale Trstenica u Orebiću. Stariji mještani su pretpostavili kako se radi o fratru kojega su umorili partizani, a fra Bernardinovo tijelo su položili na lokaciju na kojoj je tijelo pronađeno (uređeni grudobran za mitraljesko gnijezdo), te su prostor zatrpali pijeskom. O svemu se dugi niz godina nije govorilo. - rekao je Bratinčević, koji je dodao kako Društvo Bijaći ne odustaje od važnog cilja, odnosno od pronalaženja fra Bernardinovih zemnih ostataka, kako bi iste mogli dostojno sahraniti.

Naime, posljednje počivalište ovog istaknutog hrvatskog glazbenika, franjevca i mučenika, rođenog Sućuranina, još nije poznato, ali su brojna nastojanja da se isto pronađe, kako bi fra Bernardin bio dostojanstveno pokopan.

R. Dobrić


Jadranka Kosor nije zaslužila status počasne građanke Vukovara

Prijedlog i zahtjev

Oduzimanje statusa počasne građanke grada Vukovara Jadranki Kosor

Poštovani

Molimo vas da uvrstite ovu točku u službeni rokovnik sjednica gradskog vijeća.

Gospođa Kosor je u iznimno teškim trenutcima po grad Vukovar, unatoč višemjesečnim pozivima Stožera na dijalog:

• dopustila nasilje vladajućih nad zakonom i žrtvom Vukovara,bez ikakove reakcije
• odbila sastanak svih počasnih građana kako bi pokrenuli dijalog
• opstruirala sastanak stožera sa saborskim klubom GS kojemu pripada
• odbila potpisati inicijativu za saborskom raspravom o ovoj tematici

Razlozi ovakvog ponašanja se vjerojatno nalaze u pojašnjenju.

Pojašnjenje

Jeste li znali da postoji institut imena IFIMES sa sjedištem u Ljubljani kojem je na čelu Budimir Lončar, počasni predsjednik instituta je Stipe Mesić, istaknuti član instituta je genaral JNA Blagoje Grahovac, a potpredsjednica je Jadranka Kosor?

Ponovimo.

Nelustrirani i možda najdugovječniji savjetnik predsjednika RH Budimir Lončar.
Nelustrirani predsjednik RH u dva mandata Stipe Mesić.
Nekadašnja novinarka nelustriranog HRT-a koja je ime svoje stekla prateći prognane i žrtve hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, bivša premijerka i bivša predsjednica nelustriranog HDZ-a, kao i drugih nelustriranih političkih opcija i počasna građanka mjesta posebnog pijeteta - grada Vukovara. Njih troje na čelu instituta sa sjedištem u Ljubljani i u suradnji s generalom JNA - s visoke razine rade što? Je li ta funkcija i obveza prema institutu bila razlogom zašto je dotična potpredsjednica IFIMES-a na prošloj sjednici Hrvatskog sabora odbila potpisati zahtjev za uvrštavanje točke "Vukovar mjesto posebnog pijeteta" u dnevni red saborskog zasjedanja? Ili je to prirodni način razmišljanja koji nju, Lončara, Grahovca, Mesića, itd. prirodno spaja, samo što mi svi spavamo i ne vidimo?

Probudimo se. Otvorimo oči

Informacijama ovdje nije kraj. Dotični počasni predsjednik IFIMES-a potpisnik je inicijative REKOM kojem je na čelu Vesna Teršelič, odlikovana od predsjednika RH Ive Josipovića za doprinos civilnome društvu, i koja se u obliku formalne organizacije treba osnovati/formirati za nepunih mjesec dana, u listopadu ove godine.

Što znači REKOM?

Regionalna komisija za istinu.
Regionalna komisija? Za istinu?
Probudimo se. Otvorimo oči.

p.s. Unatoč silnim naporima vlastodržaca da zaustave Stožer u djelovanju, točka o „Vukovaru-mjestu posebnog pijeteta“ ipak je našla svoj put do Sabora RH. Zahtjev su potpisali pripadnici HDSSB-a, HDZ-a, HSS-a, HSP-AS-a, HGS-a, kojima iskreno zahvaljujemo, te posebno ističemo g. Dražena Đurovića koji je ovaj problem aktualizirao pitanjem na aktualnom satu.

S vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku!

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOGA VUKOVARA


Potiskivanje Hrvatske

Operacija potiskivanja Hrvatske u skupinu drugorazrednih država već je polučila svoj prvotni cilj, jer su se jačanjem krize u odnosima s Europskom komisijom istodobno počeli množiti raznorani regionalni balklanski projekti, što opet nije ništa drugo nego samo PR-inačica za novo uskrnuće balkanske unije

Iz ovotjednoga obraćanja naciji predsjednika Hrvatske vlade Zorana Milanovića, u kojem je ocijenio kako Hrvatskoj nitko ništa nije darovao te da ona zato nikom i ne može biti dužna, a njegova vlada samo želi da Hrvatska u EU bude jednakopravan partner, može se zaključiti kako je premijer Milanović zbog političke naivnosti očito bio pomno odabran za izvođenje operacije u izazivanju krize između Hrvatske i Europske komisije. Premijerova ideološka uvjerenost, koja u krajnjim oblicima obično prelaze u svojevrsnu religioznost bila je dobra podloga za misionarski pohod u t. zv. pravednoj borbi za jednakopravnost, koja se na zakonodavnoj razini očitovala u pravnoj zaštiti komunističkih zločina i njihovih počinitelja te sprječavanju hrvatske javnosti da se suoči s grozomornom totalitarnom komunističkom prošlosti. Nakon prvih ozbiljnijih upozorenja iz Bruxellesa stratezi programiranoga sukoba, a riječ je očito o predsjedniku države Ivi Josipoviću i prvoj potpredsjednici Vlade Vesni Pusić, pravodobno su se povukli s poprišta sukoba, a premijra s religioznim žarom, uvjerena kako radi dobro prepustili osamljena na milost i nemilost europskih pritisaka i domaćih javnih napadaja.

Kako bi pred Bruxellesom opravdao svoj pravdoljubivi žar, premijer je po klasičnom receptu nekadašnjih članova CK SK Hrvatske krenuo u obračun s hrvatskim "nacionalistima", što se manifestiralo u nasilnom nametanju ćirilice i srpskoga jezika u Vukovaru, čime je ponizio sve žrtve velikosrpske agresije u Hrvatskoj, a među Vukovarcima, između hrvatske većine i srpske manjine produbio još veći jaz međusobnoga nepovjrenja. U tom ga je svesrdno pratio i podupirao šef tek jedne od političkih grupacija srpske manjine Milorad Pupovac, koji je kao potpredsjednik Hrvatskoga sabora prednjačio u vrijeđanju europske povjerenice Viviane Reding. Ovakvo političko ponašanje Milorada Pupovca ne doprinosi poboljšanju statusa srpske manjine, a na hrvatsku većinu može samo negativno utjecati. Vrijeđanjem pak europske povjerenice s mjesta visokoga saborskog dužnosnika može se odčitati i kao svjesno nanošenje štete ugledu Republike Hrvatske, a s obzirom na postojanje Novoga srpskog memoranduma, u kojem znatnu operativnu ulogu imaju vođe srpskih manjina, ne može se isključiti barem podsvjesna usklađenost Pupovčevih političkih nastupa s novim beogradskim projektom.

Politička operacija potiskivanja Hrvatske u skupinu drugorazrednih država već je polučila svoj prvotni cilj, jer su se jačanjem krize u odnosima s Europskom komisijom istodobno počeli množiti raznorani regionalni balklanski projekti, što opet nije ništa drugo nego samo PR-inačica za novo uskrnuće balkanske unije, u kojoj je, po riječima nekadašnjega austrijskog kancelara, a sadašnjega savjetnika srbijanske vlade Alfreda Gusenbauera, Srbija srž Balkana, čija stabilnost može osigurati stabilnost cijeloj regiji. Srbija već dva stoljeća svoju stabilnost gradi na ekspanzivnoj politici prema susjedima, a u novom su Memorandumu samo zamijenjena sredstva u ostvarivanja istovjetnoga cilja. Ako se premijerova politička religioznost u misiji ponižavanja vukovarskih žrtava, koja pogoduje srbijanskim političkim projektima, može nazvati svojevrsnim "ratom za srpski jezik i ćirilicu", opravdavanje Vladine gospodarske nemoći propustima ranijih vlasti moglo bi Hrvatsku odvesti u financijski stečaj, a politički, kao već nevjerodostojnu i drugorazrednu zemlju EU ponovno približiti sve agresivnijoj politici stvaranja već spomenute balkanske unije. U svom obraćanju premijer nije spoemuo rezultate t. zv. fiskalizacije, a koju zapravo nitko još ne zna definirati. Unatoč njezinu uvođenju i navodnom priljevu sredstava u državnu riznicu, proračun je, nakon smanjenja PDV-a ugostiteljima i ranijega oduzimanja zdravstvu oko 2,5 milijarde kuna zaronio u crveno iznad 3 posto, čime je praktično uveden bruxelleski nadzor nad državnim proračunom.

Linićeve financijsko-porezne operacije nisu donijele čak ni smanjenje cijena u ugostiteljstvu. Nezaposlenost je u stalnom porastu, a zdravstvo je u potpunom kaosu, u školstvu se ozakonjuje zabrana prava na izbor djeci i njihovim roditeljima, a država najavom o devetogodišnjem školstvu još snažnije nastoji ideološki zahvatiti odgoj djece. Neki smatraju kako je operacijom ministra Slavka Linića o smanjenju PDV-a ugostiteljima s 25 na 10 posto državna riznica ostala bez 7,5 milijarda kuna, što je zbrojeno s 2,5 milijardi oduzetih zdrvastvu trasiralo put bruxelleskom nadzoru hrvatskih državnih financija. Ako bi te tvrdnje potvrdili vjerodostojni podatci, onada se ne bi mogla izbjeći ocjena dosadašnjega rada Vlade samo gospodarski nego i politički promašenom i za hrvatsku državnu budućnost vrlo rizičnom. (hrsvijet)

Mate Kovačević


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ četrnaesti dan

Vaš mentalitet

Da biste mogli prihvatiti istinu o drugim narodima, Hrvati je moraju prije prihvatiti o sebi. Stoga ih Prorokovođa upoznaje s pogledima i mišljenjima drugih naroda o njima. Pritom im i primjerično pokazuje i povijesne likove, povijesne osobe. Opominje ih da znaju da birajući te vodeće likove, biraju i svoju budućnost, navodi osobe koje su utjecale na njihovu povijest, i posljedice njihovih djela na sudbinu hrvatskoga naroda. Tako je, duboko zamišljen, razmišljao dok je ujedno promatrao blagi let bijele golubice iznad mirne jutarnje rijeke u izmaglici. Stoga im opominjuće reče:

- O vašem mentalitetu sam vam dovoljno govorio već u mojoj poslanici Židovstvo i hrvatstvo. No, kako, izgleda, o tome niste dovoljno vodili računa, niste uvažavali tu samospoznaju i njezinu važnost za vašu političku sudbinu, primoran sam ponoviti najbitnije o tome, a više se obavijestite u spomenutoj poslanici.

Općenito, mentalitet nekoga naroda se mijenja i ne mijenja. On ovisi o nacionalnom identitetu. Postojan je koliko je postojan i supstancijalni identitet, a promjenjiv koliko i socijalni identitet. Najbolje se to razumije ako se uzmu za primjer dvije prispodobe: ona Heraklitova (i Platonova) i ona Aristotelova. Ako bi doslovno uzeli Heraklitovu gnomu da sve teče, da se sve neprekidno mijenja, da se ne može dva puta zagaziti u istu rijeku (Platon), onda današnji Hrvati s onima iz stoljeća sedmoga ne bi imali ništa zajedničkoga. Ali ako uzmemo kao istinitu Aristotelovu tvrdnju da je narod/nacija kao rijeka u kojoj voda stalno protječe, ali rijeka stalno ostaje ista, onda bi današnji Hrvati bili isti kao i oni iz stoljeća sedmoga. Naraštaji prolaze, ali nacija ostaje ista.

Ustvari, u pravu su i Heraklit i Aristotel. Supstancijalni identitet se ne mijenja, iako u sebi sadrži razvojni moment. Taj je razvoj, međutim, usavršavanje supstancijaliteta. Što se više razvija, to više ostaje isti (Aristotel). (To je adekvacija A = A1, A2...An). S druge strane, socijalni identitet naroda se mijenja, prilagođava socijalnim okolnostima svakoga vremena (Heraklit).

Ako pogledate u svoju povijest, vidjet ćete četiri glavne vrste političkoga mentaliteta, četiri mentalitetna tipa Hrvata koji su pravili vašu povijest ili su na nju utjecali. Navodim ih samo primjerično:

Prvi je herojski tip nacijalista, tip koji je najuzoritiji. To su hrvatske političke rodoljubne i domoljubne vođe: Trpimir, Branimir, Tomislav, Grgur Ninski, Krešimir IV., Ljudevit Posavski...Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević...Zrinski i Frankopani, Pavao Ritter Vitezović, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Stjepan Radić, Ante Pavelić, Franjo Tuđman... Medu ove spadaju i duhovne i intelektualne vođe kao što su Filip Grabovac, Antun Mihanović, Mihovil Pavlinović, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, Mile Budak, kardinal Alojz Stepinac i dr.

Drugi mentalitetni tip su karijeristi, nacionalni izdajice ili pak, prema prilikama, skloni, uvijek spremni napraviti nacionalnu izdaju: Zdeslav, Borna...Tito, Čergaš Haškić, Vladimir Čerina, Viktor Novak, Đuro Vilović i dr.

Treći su tip domoljubi oportunisti koji su taktizirali pred silom smatrajući da protiv nje objektivno ne mogu učiniti ništa, ništa promijeniti pa u postojećim okolnostima, bez izdaje, ali u suradnji s vladajućom silom nad Hrvatima, nastoje što više napraviti za svoj narod i svoju zemlju. Takvi su npr. bili pučki ban Ivan Mažuranić, Iso Kršnjavi, Miroslav Krleža, Vladko Maček i dr.

Četvrti su tip hrvatski zanesenjaci koji većinom postaju obraćenici. Ti su bili idealisti, zanijeti humanističkim internacionalizmom, ali u dodiru, pače u sudaru s grubom političkom 38 zbiljom interesa, nacionalnim egoizmom pripadnika drugih nacija, ili rezigniraju ili pak postanu vatreni hrvatski nacijalisti. Ako rezignirani i ostanu u javnom političkom životu, prisutni su tek u trećem planu ili pak samo statiraju. Rodozačetnik ovog tipa mentaliteta zanesenjaka jest Juraj Križanić, panslavist i kršćanski kozmopolit. Hrvatski nacionalni politički pokreti dali su dosta likova ovoga tipa. Ilirski je pokret dao Gaja i neke druge prvake toga pokreta. Likovima iz ovoga mentalitetnoga tipa naročito je bio izdašan južnoantski, kako predkomunistički, tako i komunistički pokret u Hrvata. Tu, u predkomunističkom jugoslavenskom pokretu su najznačajniji Franjo Rački, Josip Juraj Strossmayer, Ante Trumbić, Tin Ujević, Antun Branko Šimić i još neki. Komunistički je pokret dao plejadu kako nacionalnih izdajica neobraćenika (koji ne zaslužuju ni da ih se spomene), tako i obraćenika. Najkarakterističniji je slučaj obraćenika Andrija Hebrang, koji je od komunističkoga internacionalista s vremenom postao vatreni hrvatski nacijalist.

Dakako, nije uvijek moguće napraviti oštro, strogo tipološko razgraničenje, niti neke likove svrstati samo i isključivo u jedan tip. Naime, mnogi su javni djelatnici tijekom života, neki iz rodoljublja, a neki pak iz karijerizma ili druge vrste koristoljublja, mijenjali političko ponašanje, mijenjali svoj socijalni identitet i mentalitet. Ta je promjena znala biti ekstremna, ići od prvoga do četvrtoga tipa. Radi se, dakle, o svrstavanju po pretežitom, a ne cjelokupnom djelovanju likova.

Bilo je, međutim, i atipičnih slučajeva. Likova koji su silom političkih prilika bili prisiljeni ponašati se prividno ambivalentno. Takav je bio slučaj Frana Supila, talentiranog, lucidnoga hrvatskoga političara velikoga kapaciteta političkih sposobnosti. Supilo je bio postojani hrvatski nacijalist, nikada nije gubio iz fokusa svoga političkoga djelovanja osnovni politički cilj - samostalnu hrvatsku državu. On, koji je u mladosti bio vatreni hrvatski nacijalist (pravaš), pritisnut unutarnjim i vanjskopolitičkim neprilikama, u traženju najboljeg rješenja hrvatskog pitanja bio je prisiljen privremeno se prikloniti jugoslovenskoj ideji (Riječna rezolucija, 1905.). No, uvidjevši da je jugoantska ideja u biti velikosvrapska i radikalno antihrvatska, vraća se na svoje izvorno, radikalno pravaško hrvatstvo. Ali donekle i rezignira. Svu svoju političku energiju, sve političke taktičke i strategijske sposobnosti on je uporabio i podredio jednom jedinom cilju - stvaranju samostalne kravatanske države. Budući da to aktualna međunarodna konstelacija političkih odnosa nije dopuštala odmah, priklonio se mogućnosti da hrvatska država oživi u južnoantskoj konfederaciji. Za nj južnoantstvo i Južnoslavija nisu bili cilj, nego sredstvo. Zagovarajući jednu ideju želio je ostvariti drugu. Kako ni to nije uspjelo, rezignirao je.

Sličan je slučaj bio i s drugim velikim Hrvatom, Ivom Pilarom, osnivačem geopolitike kao znanstvene discipline u Hrvata. Razlika je samo u tome što se Pilar, nemajući povjerenja u južnoslavenstvo, prozrijevši ga zarana kao velikosvrapstvo, morao na kraju osloniti na Austro-Ugarsku tražeći rješenje hrvatskoga pitanja u trijalizaciji monarhije u kojoj bi Hrvatska bila ravnopravna Austriji i Mađarskoj. No, njegovi su nagovori ostali bezuspješni pa je i on pod pritiskom velikosvrapske diktature morao rezignirati, što ga je na koncu stajalo i glave.

Za osobe prve skupine, iz skupine herojskog, viteškoga tipa mentaliteta, osnovna je značajka samopouzdanje, oslanjanje ako ne isključivo, a ono poglavito na vlastite snage u državnopravnom životu, te bezuvjetni zahtjev za samostalnom hrvatskom državom. To su oni što prvi ustaše. Osnovna značajka osoba skupine drugoga mentalitetnoga tipa, tipa izdajničkoga mentaliteta jest, kako je već rečeno, karijerizam i po potrebi izdaja radi vlasti, anacionalizam, nepovjerenje i negativan odnos prema hrvatstvu. Za njih je važno da imaju vlast, bez obzira je li Hrvatska samostalna država ili je u nekoj državnoj zajednici, i bez obzira na položaj Hrvata u toj državi. Oni su uvijek saveznici vaših neprijatelja, a protiv onih koji prvi ustaše. Dobre sluge zlih gospodara.

Za treći tip, tip kmetskoga mentaliteta, karakteristično je političko ponašanje što prilježnije služiti gospodaru da bi se zaslužila eventualna milost i nagrada gospodara. Oni su bez nacionalnog samopouzdanja i ne pomišljaju za posezanjem za državnom samostalnošću. Malodušni su i kolebljivi, a u političkoj borbi i ratu se priklanjaju jačemu a ne pravednomu.

Za četvrti je tip karakteristično početno buntovničko političko nesnalaženje, kolebljivost i lutalaštvo. Veći dio ih politički rezignira, a obraćenici postaju radikalni, borbeni hrvatski domoljubi nacijalisti. Od obraćenika mnogi postaju ili saveznici ili i sami oni koji prvi ustaše.

Za navedene atipične slučajeve, koji bi inače mogli biti i poseban, peti tip političkoga mentaliteta, karakteristična je politička mudrost, duboko intelektualno shvaćanje političke sudbine nacije i aktualne političke situacije i mogućnosti koje ona pruža, ali im je nedostatak što ipak previše očekuju od neizravnoga djelovanja, od saveza i oslanjanja na drugoga.

Primjere mentalitetnih tipova dao sam vam da vidite kakvi ste. Da jedne prezrete, a druge slijedite. Da imate uzore, da znate da se možete mijenjati i ostati isti. Jer, dok je supstancijalni mentalitet nepromjenjiv, socijalni je promjenjiv, što vam omogućava da se usavršavate, ostajući isti i mijenjate da biste napredovali. Čitajte Plutarhove Usporedne životopise ili Teofrastove Karaktere koji će vam posvjedočiti da se nacionalni supsatncijalni identitet i mentalitet ne mijenjaju, ali da se socijalni mijenjaju. Ako pogledate na vaše suvremenike na aktualnoj političkoj i kulturnoj hrvatskoj sceni, lako će te ih prepoznati, lako ćete ih svrstati po mentalitetu. I lako će te ih usporedbom prepoznati s onima koje opisuju Plutarh i Teofrast.

Dakle, još jednom ponavljamo, pojednostavljamo, kao izvor svoje nesreće ne gledajte samo u vanjskim neprijateljima. Spoznajte se, zar ne vidite vaše nesreće u vašim političkim i općenito duhovnom razdorima što stvori navedeni vaš dualizam: s jedne strane su, kako rekosmo, Borna...Starčević, Pavelić, Tuđman, a s druge Ljudevit Posavski... Strossmayer, Tito, Čergaš. To su suparnici koje nikakva politička sinteza ne može spojiti. Takav razdor imate i u svim drugim oblastima života. U književnosti su to s jedne strane Kranjčević, Matoš, Milan Begović, Mile Budak... Ivan Aralica… a s druge Čerina, Bartulović Viktor Novak... Milojko Jurgović, John Kanjac, Ivan Nametljivac, Igor Tvejević, Desanka Vlaškić, Cvjetanka Poljubić. . . (Uz već spomenute povijesne navodimo i suvremenike) i drugi apostati, a između njih sva sila kolebljivaca poluhrvata, Južnoanta na čelu s Krležom. Sam po sebi taj dualizam i nije nesreća. Svaki narod počiva na tom dualizmu, na antagonizmu teze i antiteze. Svaki narod ima svoju ljevicu i desnicu. To nije zlo. Dapače, to je briga bitka da nijedna njegova strana ne bude zanemarena, zapuštena. Dakle, nije zlo, negativno u dualitetu, u antagonizmu, nego u tome što se dualne antagonističke komponente poništavaju, bez nadilaženja u pozitivnom (Hegelov aufgeheben), pa je njihov zbrojni povijesni učinak 0. One, te dualne antagonističke komponente zapravo se međusobno i ne odnose kao teza i antiteza, nego su svaka okrenuta sebi i u sebi nalazi dijalektiku i vlastitu sintezu. A oni u sredini nisu nikakva medijacija i samo su privid sinteze. Jasnije rečeno; ljevica i desnica ne nalaze sintezu u realnom političkom, u nacionalnoj državi, u naciji kao zajedničkom referencijalnom entitetu, nego se gube u irealnosti, u nedržavlju, nesamostalnosti, neintegritetu i nesuverenitetu. Od toga dualističkog izmaknuća realnog političkog, u vašoj povijesti nastadoše i bosanski krstjani (bogumili) koji postadoše muslimani i Bošnjaci kao i Alpinci, Karadag, pa, na poseban način, i Svrabi.

Vaši neprijatelji dobro poznaju vaš mentalitet, oni znaju na koga će se osloniti kada vas žele pokoriti. Kako će među vama naći izdajice koji će se dignuti protiv onih koji prvi ustaše. Oni od vaših izdajica prave tobože vašu vlast, ali to je tek fasada nacionalne vlasti koja legitimira njihovu okupaciju, osvajanja raznih oblika. Pošto je to trajalo cijelo tisućljeće, uvriježilo se kod stranaca, ali, na žalost, i kod mnogih od vas, uvjerenje da ste slab narod koji nema hrabrosti ni kvaliteta da sam upravlja sobom, da stvori i održi samostalnu i neovisnu državu. S druge strane, tome su mnogo pridonijele neuspjele pobune protiv osvajača i domaćih izdajnika te porazi koje ste doživljavali, koji su u vas stvorili vrlo kompleksno masovnopsihološko stanje, stanje s mnogo elemenata nacionalne depresije i očaja, psihološki nestabilno nacionalno stanje koje varira u krajnostima, pa se smjenjuju plima i oseka uzleta i padova. Zato, osim kritike vaših neprijatelja okrenite se i “protiv sebe”, okrenite se samokritici. Ne mazohističkoj, nego viteškoj. Istrijebite vlastite slabosti, očistite se od prizemljarstva. Nije dostatna samo kritika i stalni napad na neprijatelje vaše, jer će ih uvijek biti i previše za upoznavanje njih i njihovih slobosti, nego se okrenite i neprijatelju u sebi: usavršavajte se u mudrosti i hrabrosti da ne ostanete prizemljari. Slijedite Ispravni put, odbacite prizemljarske haljine. Uništite sve staro da bi procvjetalo novo. Da, do zbiljskog novoga početka neće doći sve dok ne razorite temelje staroga. Ali ne zavaravajte se, i ne plašite se, jer novo uvijek dolazi s boli. No, ono je ozdravljujuće.

Tako bi i prođe četrnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Franciškovićev slučaj

Najopasnije je zezati se s nepisanim zakonima. A u ovoj zemlji takav nepisani zakon je da onaj tko diže veliku galamu na krivom mjestu ili postavlja nezgodna pitanja vrlo lako može završiti u zatvoru. Razlog se uvijek nađe – dragulji koje nitko ne potražuje jer nikada nisu ni postojali, ''govor mržnje'', hukanje premijeru, sudjelovanje u prosvjedu koji se vlastima ne sviđa jer ga one nisu organizirale ili nešto peto. Organi represije sve lakše i sve razigranije sudjeluju u – a u čemu bi drugom – represiji. Javnost pri tome reagira sve tiše ili uopće ne reagira. Ono što se još jučer činilo nemogućim, postaje nam gotovo normalno.

Zabrinjavajuće je da u te sumnjive postupke sve češće biva involvirana psihijatrija. Prije gotovo dva mjeseca uhićen je zbog prepucavanja na Facebooku s ministrom policije Rankom Ostojićem aktivist Marko Francišković. Površno poznajem Franciškovića i ne mogu reći da mi se njegov politički aktivizam, kao i njegova politička filozofija čine osobito produktivnim, no ničiji osebujni politički stavovi i stil ne bi smjeli biti razlogom da se čovjeka zatvara. Pogledao sam na jednom od ovdašnjih portala Franciškovićevu facebook-čarku s ministrom, uz ogradu da ne znam koliko je uistinu autentična – moram reći da ništa u njoj nije utuživo i da je ministrov način komuniciranja puno vulgarniji i primitivniji od Franciškovićeva. Neshvatljivo mi je da je čovjek uopće uhićen zbog tako benignog i banalnog prepucavanja. Ako to pak sve nije istina, zašto ministrov ured nije demantirao prepisku s Franiškovićem?

Još čudnije u cijeloj toj priči jest to da je odmah nakon uhićenja Franciškoviću pretresen stan te mu je određen jednomjesečni pritvor zbog neprijavljenog pištolja koji mu je pronađen u stanu. Znači, uhićen je po jednoj osnovi, a pritvor mu je određen po drugoj jer u samoj prepisci očito nije bilo utuživih elemenata. No, ona je ipak bila razlog da policija uopće ''postupa'' prema Franciškovića, stoga se nameće dojam da su pretres strana i pronalaženje pištolja bili zapravo tek posljedica potrage za bilo kakvim razlogom za pritvor. Neobično se da čovjeku zbog neregistriranog pištolja određuju jednomjesečni pritvor, a ubojice nakon ispitivanja najčešće puštaju da se brane sa slobode. Upravo danas, recimo, čitam u novinama da su Zagrepčanku, koja je nožem gotovo nasmrt iskasapila muža, nakon ispitivanja pustili doma. Da se brani sa slobode.

I kada se činilo da će po Franciškovića sve dobro završiti te da će nakon jednomjesečnog pritvora biti pušten kući, ispriječilo se nešto treće. U zatvoru mu je psihijatrica dijagnosticirala paranoidnu šizofreniju te je prebačen u zatvorsku bolnicu na prisilno liječenje. Tu priča već zadobiva kafkijanske obrise i staljinistički potpis. Navodno je psihijatrici za dijagnozu bilo dovoljno to što Francišković odbija GMO hranu i čita Bibliju. Kažem navodno, jer vijesti o tome što se događa s Franciškovićem prenosi njegov prijatelj Natko Kovačević, dok se policija o svemu tome ne oglašava. Kažu stručnjaci da za dijagnosticiranje šizofrenije treba proći određeni period, u Franciškovićevu slučaju talentiranoj psihijatrici trebalo je puno manje vremena. Bilo kako bilo, cijela ta priča ne djeluje nimalo lijepo. Još strašnije je da nijedan od etabliranih medija o tome nije ni riječi napisao, a tema je, čisto s novinarskog stanovišta, vrlo intrigantna.

Žalosno je da se nije oglasio ni HHO ni bilo koja viđenija javna osoba, nitko, muk, apsolutni muk. Jedina osoba od imena i ugleda koja se oglasila povodom Franciškovićeva slučaja bio je Zvonimir Šeparović, nekadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta i ministar u dvije Tuđmanove vlade. Hvala mu, jer je tako barem donekle sačuvao obraz hrvatskih intelektualaca. Premda, da budem iskren, nema se tu već odavno što čuvati.

Damir Pešorda


Chicago, 29.9.2013.

Krugovi - ne zaboravimo ideal

O našemu prijatelju dosta je napisano. Još će se pisati, jer mu je život vrijedan bezgraničnog spomena. On bijaše inspiracija razmišljanjima i povod da zastanemo i razmislimo. Njegov životni krug je stalno proširivan: spoznajama i idejama, prijateljima i knjigama. Ovo razmišljanje o krugovima htio bih podijeliti s Vama koji ga volite.

Možda odgovor na stanje u domovini, na stanje u nama i na ono što mi činimo, jest u razmišljanju o krugovima kojima pripadamo. Moje razmišljanje ne nosi imena, ne traži pravdanja, ne trči za isprikama, nego čezne za kršćanskom kreposti iskrenoga bitka. Kao što istinu možemo saznati samo na izvoru, tako i sami sebe iskreno možemo razumijeti samo na izvorima iskrenosti.

Svi mi zajedno, s našim radostima i strahovima, našim razlikama i sličnostima, s našim nadama, snovima i pogreškama, svi mi zajedno, ipak smo u jednome krugu, pozvani na ljubav.

Da, htijeli ili ne, zajedno, da, svi zajedno tvorimo jedan veliki krug. Ponekad ovaj krug ljubavi je prekinut zbog sebičnosti, ljubomora, zavisti, predrasuda i zbog toga što ignoriramo najdublje stvarnosti koje se nalaze u svima nama. Onda se nalazimo u stanju u kojem stvaramo zasebne, odvojene krugove, unutrašnje i vanjske krugove, krugove moći i krugove očaja. Ti zasebni krugovi postaju naša sudbina koja nas izdvaja, mijenja nam karaktere i vodi drugim putima koji su dalje od istine, od izvora!

Zajedno možemo pozorno definirati svoje krugove u svom radu i u svomu domu. Neki krugovi hrane naš život, a neki ga razaraju. Krug ljubavi je prekinut kada god postoji otuđivanje, nerazumijevanje i tvrdoća srca.

Krug ljubavi je prekinut kada god ne možemo vidjeti oči u oči, kada ne možemo spojiti ruku s rukom ili ne možemo živjeti srcem do srca.

Krug ljubavi se prekida kada želimo da evanđelje Života bude pisano samo po nama, zbog nas i po našim shvaćanjima proizišlim iz samo našeg malog gledanja, možda čak i iskustva, iako često imamo percepciju koju stvorismo iz kruga kojeg sami napravismo prekidom.

Krug ljubavi je prekinut kada u drugima prepoznajemo napasti, neprijatelje, suprotnosti i šanse za nadvladavanjem, a da ni sami nismo svjesni kako svoj život gradimo upravo mi, vlastitim stopama, a ne grade ga drugi za nas.

Krug ljubavi je prekinut kada nam riječ više nema težinu misli, a njen glas nema odraza duše.

Krug ljubavi vapi za spajanjem, traži nove prigode kako zacijeliti razdvojeno, raspalo, odsječeno. Njegov smisao i cilj jest učiniti krug i život cijelim. Njegova najveća opasnost je sebičnost, egoizam, vlastiti probitak prije svega ostaloga.

I pitamo se možda: Kako su nas drugi povrijedili da su nas natjerali da odemo, napustimo krug? Kako smo mi povrijedili druge i učinili ih da odu iz istoga kruga? Koja je to bol, rana, muka…? Tražimo praštanje kao prijatelj prijatelju. Previše puta smo sudili druge, osuđivali nepoznate, sudili stvari i stvarnosti, poteze i riječi koje ne razumijemo… Tražimo praštanje za sve ono kada smo pretpostavljali da znamo sve što trebamo znati, za vrijeme kada iz poniznosti nismo šutjeli i slušali savjet…..

I ovo razmišljanje dolazi u vrijeme koje je iznad ostalih vrijeme refleksije, vrijeme dolazaka k samima sebi…Da bismo k sebi došli kao pojedinci i narod moramo činiti prvi korak: sačuvati krug kojega tvori ljubav.

I bit će nam dobro. Bit će svima dobro. Za čovjeka svakoga ćemo se pobrinuti i dovesti ga u naš krug da osjeti cjelinu, da zna da pripada, da je uključiv i da nije izvan. Pripadati znači biti, postojati. I postati ćemo znak i znat ćemo da smo živjeli život cjeline, ne dijelova, spajanja, ne razdvajanja, radosti, ne gorčine. Kada su me upitali neki iz hrvatskog javnog života prije desetak godina: što činiti? nalazimo se u očaju, sve izgleda relativizirano, zgraženo, popljuvano…moj odgovor bijaše jednostavan: spojite samo dobre ljude s dobrim ljudima i kada krug postane veći, postati ćemo snaga, moć, standard, život! Loši krugovi otpasti će sami od sebe.

Zašto ovo pišem? Jednostavno zato jer je Zvonko Bušić, naš prijatelj spajao ljude. Stalno je razgovarao s nekim. Stalno je bio na kavi s nekim. Razgovarao je s intelektualcima, novinarima, braniteljima, svećenicima, političarima, stručnjacima, pjesnicima, robijašima, običnim ljudima. I meni je toliko puta rekao: “Jozo moraš upoznati ovu osobu! Genijalna je. Odlična. Super!” Oduševljavali su ga mnogi ljudi. Iako se čini da je bilo puno više njih koji su ga razočaravali. I po njemu čini mi se mnogi od nas smo se upoznali ili više upoznali. I zato mislim da je jedna od mnogih Zvonkinih želja upravo ova o kojoj pisah: širiti krugove dobrote, spajati ljude koji vole Hrvatsku.

Zato nam je potreban jedan uvjet: biti nesebičan, potpuno nesebičan. Nesebični ljudi stvaraju sretan svijet, sretnu domovinu. Sebični pak postaju razarajuća snaga zla.

Zato nam je potreban jedan eros, jedan način, jedan motiv, jedna snaga u nama satkana u jednostavnu riječ: ljubav. Ako nismo spremni radikalno prihvati ove dvije obične postavke onda ni Zvonku nismo upoznali, niti ga možemo zvati prijateljem!

Možemo, znam da možemo. Neka nam pomogne Krist jer bez njega smo prazna hodajuća tijela koja ne ostavljaju traga u ovom svijetu. Neka nam pomogne On kako bismo spajali uvijek dobre ljude s dobrim ljudima i tako širili samo krugove dobrote. Samo dobrote!

Fra Jozo Grbeš


Zagreb, 27.9.2013.

Jugosrbijanska agresija na Hrvate i Hrvatsku

Velikosrbijanska agresija se rodila u manijačkim glavama raznih srbijanskih Garašanina još u vrijeme poraza Turaka, ponajviše od strane Hrvata u bitci kod Siska one 1593. godine, od kada počinje propadati Tursko Carstvo na hrvatskim prostorima. Tada srbijanski megalomani počinju smišljati svoju velikosrpsku agresiju na Hrvate i Hrvatsku imenujući Hrvate "drugim srpskim pokatoličenim plemenom" koje Aleksandar Stanković u HRT emisiji "Nedjeljom u 2" nazva "pokatoličenom jazbinom". I nikome ništa!

Hrvati kao srpski vazali umilno šute. I onda sve dalje i dalje ide nova srpska agresija uz pomoć hrvatskih izroda srbofila preko memorandumske agresije Slobodana Miloševića. Ali i pored olujne pobjede Hrvata u Domovinskom ratu srbijanska memorandumska agresija se ne smiruje što se vidi srbizacijom Hrvatske srbijanskim pismom i jezikom po Vukovaru i Hrvatskoj. Srpska manjina nije obična manjina u Hrvatskoj nego jedna srbijanska petokolonaška antihrvatska manjina koja želi na ovaj način srbizaciju Hrvatske. Krivotvoritelji se nalaze na svim područjima života u Hrvata. Oni svojataju čak i jednoga hrvatskoga katoličkog isusovca Ruđera Boškovića pa sve do Ivana Meštrovića. Njih se ne može opametiti niti Olujnim pobjedama. Oni stalno trabunjaju svoje pa svoje putem hrvatskih Josipovića, Milanovića kao i Mesića ili Pusića. Žele opet prolijevati hrvatsku krv po hrvatskim zemljama. Radi se o svekolikim krivotvoriteljima hrvatske povijesti koja je potpuno istražena od Klukasa iz 626. i njegova sina Porge koji je 641. godine primio katoličku vjeru, što se smatra pokrštenjem hrvatskoga naroda kao prvoga sa slavenskog govornog područja.

Hrvati imaju svoju potpuno čistu povijest od Klukasa i spomenute 626. godine pa do bana Antuna Mihanovića one 1918. te Ante Pavelića 1941. i Franje Tuđmana 1991. godine. Ali ima onih koji bi na sve načine htjeli krivotvoriti povijest hrvatskoga naroda svojim podlim jugošarlatanskim djelima kao što to čine jugokomunistički Židov Slavko Goldstein koji je glavni savjetnik Mesića i Milanovića i sin mu Ivo koji je veleposlanik RH u Francuskoj koji traži da UNESCO-a da se uzme pod zaštitu svekolika jugokomunistička strašila u obličju spomenika po Hrvatskoj kojima su genocidom ubijali hrvatski narod za vrijeme svoje partizanije i vladavine. Hrvati imaju svoju istinski istraženu povijest od strane dr. Dominika Mandića!

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Hoćemo li na Radmanoviziji uskoro ugledati i partizanskog generala Milana Bastu?

Šarac, Basta, Ivin, Mesić i Radman – pet prstiju jedne te iste ruke

U novome broju samostalnog srpskog tjednika „Novosti" objavljen je razgovor s Milanom Šarcem, autorom - kako stoji u uvodu - „četiri zapažene knjige i velikog broja dokumentarnih, biografskih filmova, među kojima se izdvajaju oni o Lavu Tolstoju, Miri Trailović, Zoranu Radmiloviću, Đorđu Marjanoviću, Olji Ivanjicki, Miri Stupici". Članak je objavljen pod zanimljivim naslovom: "Milan Šarac: Srušit ćemo mit o Blajburgu". Već iz sama naslova može se zaključiti po čemu ovaj Šarac (koji se, za razliku od istoimene puške-mitraljeza, piše velikim slovom) ispaljuje metke. Riječ je o spomenu na nedužne bleiburške žrtve.

Veći dio razgovora ne vrijedi uopće čitati – jer bi prosječnog Hrvata slabo trebalo zanimati što je neki tamo Šarac prijateljevao s Titovom udovicom Jovankom i četničkim prebjegom u partizane Đokom Jovanićem – no vrijedi pročitati onaj dio razgovora koji se tiče Bleiburga. Šarac tako opisuje kako je s partizanskim generalom (i, dodajmo, prononsiranim ratnim zločincem) Milanom Bastom u njegovoj vikendici u Smederevu razgovarao o završnim operacijama „oslobađanja Jugoslavije".

Šarac tako kaže:

"Predmet mog interesovanja bile su završne operacije, naročito mit o Blajburgu i civilima koji su tamo navodno pobijeni, a koji je konstruisan u Hrvatskoj. Pored poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata i njihovih nasljednika, taj mit su dobrim djelom prihvatile i neke hrvatske državne strukture, potpuno neopravdano. Zabilježio sam višesatno izlaganje generala Milane Baste, pribavio dokumentaciju i napravio film koji sam dugo godina držao u arhivi, jer sam mu dao riječ da ću ga prikazati tek kada procijenim da to neće ugroziti bezbjednost njega i njegove porodice. Danas je to moguće i spremam se da film javno prikažem. Vjerujem da će on i u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije argumentovano pokazati koliko je propaganda profašističkih snaga, ali i desničarskih partija u Hrvatskoj, napravila mit od nečega čega u stvarnosti nije bilo. I u Sloveniji je dio političkog spektra i potomaka belogardejaca probao konstruisati nešto slično, ali to nije uspjelo u onoj mjeri u kojoj je uspjelo u Hrvatskoj. Sličnih pokušaja je, vezano uz završne operacije, bilo i u Srbiji, mada blažeg intenziteta".

Živa zakopana žrtva partizanskih zločinaca u Hudoj Jami

Hoće li i hrvatska ministarstva financirati uratke Milana Šarca i Milana Baste?

Nije poznato tko je to mogao ugroziti "bezbjednost" Baste i njegove "porodice" - niti jednom partizanu od 1991. do danas u Hrvatskoj nije suđeno, niti mu je pala las s glave - no zanimljivo je kako Šarac planira prikazati film kojim će, kako kaže, srušiti mit o Bleiburgu. Pritom se, očito, služi metodologijom kojom se je poslužio i Danijel Ivin (inače osuđenik za gospodarski kriminal), koji je svojom pripoviješću da na samome Bleiburgu nije bilo žrtava (kao da i zadnjoj budali nije jasno da je Bleiburg – izabran zbog nemogućnosti održavanja komemoracija na tlu komunističke Jugoslavije - samo simbol za toponimiju smrti iza rata posijanoj od „Vardara pa do Triglava") uspio ishoditi to da je Sabor otkazao pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom.

Nije stoga isključeno kako će film Milana Šarca – koji, eto, govori isto ono što i Danijel Ivin, informator aktualne vlasti - dobiti ne samo potporu Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta, nego i udarni termin na televiziji probranog partijskog kadra, po nekima suradnika KOS-a, Gorana Radmana.

To što je glavni materijal za taj film Šarac dobio od ratnog zločinca Milana Baste, koji je za Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) zapisao da je „najgora zemlja bezakonja koja ikada postojala i po tome je nadmašila i svoje fašističke gospodare i učitelje" (dakle, NDH je prema njemu bila gora i od samog Trećeg Reicha!), to nije nešto što bi predstavljalo ikakav problem.

Basta i njemu slični i danas slove kao prapočela hrvatske države, ne samo u uspjenjenim govorima Stipe Mesića, nego i preambuli Ustava RH. Svi su oni „deca komunizma" i sljedbenici „svijetlih" tradicija AVNOJ-a i ZAVNOH-a, od Milana Baste pa do Danijela Ivina, Stipe Mesića i Gorana Radmana, i svima je njima u interesu umanjivati i prikrivati komunističke zločine i tako uljepšavati vlastite biografije i biografije svojih očeva i stričeva.

No, o zločinima jugoslavenskih komunista ne svjedoče samo knjige i pamfleti koje su komunisti objavili nakon svršetka rata – a u kojima su se neki od njih hvalili svojim zločinima (Simo Dubajić samo je jedan od poznatijih primjera) – nego i masovne grobnice koje se iz dana u dan otkrivaju diljem Hrvatske, Slovenije i BiH. Te zločine ne mogu umanjiti niti ivini, niti šarci, nti njihovi zaštitnici u državnim i paradržavnim strukturama. Povijest se, naime, ne briše.

L.L.


Milanovićeva licemjerna 'zaštita hrvatskih branitelja' sramotni je paravan za zaštitu UDBA-ških 'ubojica sa sjekirom'!

Koliko su pojedini hrvatski političari i danas zadrti u opravdavanju udbaških zločina najbolji je primjer je izjava na saborskoj sjednici danas nezavisnog zastupnika – SDP-ovog podrepaša, Damira Kajina, parafr.: 'Vi ste ubijali naše, jugoslavenske ambasadore pa zašto mi ne bi vaše političke emigrante'! A da bi razumjeli nerazumno ponašanje aktualnog premijera treba se vratiti na početak stvaranja hrvatske države kad su mrzitelji hrvatske samostalnosti, Račanovi komunisti bojkotirali saborsku sjednicu na kojoj je donesena odluka o raskidu svih sveza s propalom državom, ljubljenom im - Titinom Jugoslavijom.

Kod prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj Marin Jurjević, Baja mlađi, plesao je Kozaračko kolo u splitskom hotelu 'Marjan' i drečao na sav glas 'Od Vardara pa do Triglava, Jugoslavijo, Jugoslavijo...'! A što se događalo prije 13 godina… Kako su Ivica Račan, na čelu SDP-ove koalicijske vlade, i predsjednik RH Stipe Mesić dolaskom na vlast 2000.-e 'štitili' hrvatske branitelje odnosno njihove vojne zapovjednike? Odmah nakon 'Oluje' Haaški sud je započeo istragu o navodnim ratnim zločinima (ili zločinima u ratu?) Hrvatske vojske napravljenima za vrijeme i nakon ratnih operacija. Haaško Tužiteljstvo se, između ostalog, zainteresiralo i za Antu Gotovinu od kojeg je 1998. godine zatražilo službeni iskaz. Međutim, iako je Gotovina bio spreman na razgovor, hrvatski politički vrh mu to s opravdanjem nije odobrio. A razlog zbog kojeg Gotovina, pa ni jedan drugi časnik osim generala Ivana Čermaka, nije razgovarao s haaškim istražiteljima bila je odluka ondašnje HDZ-ove vlade RH (i predsjednika Tuđmana) da se ide u pravni spor oko nadležnosti Haaga nad vojno redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja.

Dok je trajao taj spor nije bilo potrebe da ijedan hrvatski časnik razgovara s Carlom del Ponte odnosno haaškim istražiteljima. Zaštita hrvatskih generala nije dugo trajala, pravni spor je zahvaljujući dvojcu Mesić&Račan promptno stavljen 'ad acta'! Promjenom vlasti u siječnju 2000., dolazi do otvorenog sukoba vladajuće koalicije na čelu sa SDP-om i novog predsjednika Stipe Mesića s jedne strane, te oporbenog HDZ-a i određenog broja najviših hrvatskih časnika s druge strane. Zbog otvorenoga pisma nekolicine hrvatskih najviših časnika u kojemu je oštro kritizirana politika nove vlasti, a kojeg je supotpisao, Gotovinu je ondašnji predsjednik RH Stipe Mesić prisilno umirovio 29. rujna 2000. godine zajedno sa još šest visokih časnika Hrvatske vojske. I ne samo to, unatoč zakonskoj obvezi suradnje s Haaškim sudom putem za to određenog Ureda, krivokletnik i izdajnik Stipe Mesić uzima 'stvar' u svoje ruke, krši zakonsku obvezu čuvanja državne i vojne tajne, protuzakonito otvara trezore tajnih dokumenata i konačno britanskim MI6 špijunima predaje u ruke 666 transkripata 'a la carte'. Nije li to bila notorna i kažnjiva veleizdaja stečevina Domovinskog rata i pljuska u lice hrvatskim braniteljima!?

Dakle, tadašnja SDP-koalicijska vlada i predsjednik RH 'otvorili su lov' na hrvatske generale a nešto kasnije Sanader i Mesić u sprezi s Carlom del Ponte uspješno zaključuju taj lov a sve zbog visoko postavljenog cilja, ulaska u EU-zemlju Dembeliju. Interesantno, pravnu stilizaciju optužnica protiv hrvatskih generala navodno je priredio tadašnji, honorarni 'amicus' haaške kurije, pravnik neđunarodnog prava po struci, Ivo Josipović (u neku ruku hrvatski Savo Štrbac, zar ne?)!

Nakon dugih godina tamnice pravda je konačno pobijedila, generali su na opće zaprepaštenje KUKURIKU-vlade pravomoćno oslobođeni ali zahvaljujući isključivo umješnosti njihovih vrijednih odvjetnika. Zanimljivo, 'spikeri' crveno obojene Radmanove TV kuće već su imali pripremljena tamna odjela i crne kravate za licemjerno tužnu objavu potvrde prvotne, nepravomoćne presude a kolumnisti 'Morgen-blatta' pripremljene hvalospjeve haaškoj pravdi i pogrdne pamflete za 'ratne zločince', dakako, Butkovićeve, EPH-provenijencije!?

Eto, tako je SDP-ova vlada 'štitila' hrvatske branitelje, heroje Domovinskog rata, na početku ovog tisućljeća i tako su se njihovi KUKURIKU-sljednici 'euforično radovali' oslobađanju svojih generala u mjesecu studenom, 2012. godine! Nije prošlo dugo vremena pa smo 1. srpnja konačno i pristupili EU! 'Domoljubni premijer' na uistinu neobičan način štiti hrvatske branitelje! Svega dva dana prije pristupa eu-zajednici, 28. lipnja 2013., 'veliki hrvatski domoljub', premijer Zoran Milanović, nameće Hrvatskom saboru zakon čija bi primarna svrha trebala biti sveobuhvatna zaštita hrvatskih branitelja (danas ih zbog protivljenja ćirilici on naziva huliganima, šovinistima!?), ma gdje bili; dakako; zakon je u koliziji s EU-ovim uhidbenim nalogom!?

Iako je svima jasno da se radi o zaštiti 'udbaških sjekiraša', premijer-slučaj ovih dana 'podnosi referat svojoj naciji' kako bi tvrdoglavo ponovio da je jedini motiv za uvođenje vremenskog ograničenja u zakon o europskom uhidbenom nalogu, vjerovali ili ne, citat: „zaštita hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od mogućih kaznenih postupaka u nekoj od zemalja Europske unije“; zašto onda taj zakon nije nazvan 'Lex hrvatski branitelji'? Kazao je još i to da hrvatsko pravosuđe treba doći do dokaza o svakom zločinu i procesuirati krivce; kao što je do danas učinilo s udbaško-komunističkim krivcima, tj. nije učinilo NIŠTA.

Izuzev što je, primjerice, ovih dana predsjednik Hrvatskog sabora, filo-udbaš Josip Leko australskoj veleposlanici izrazio pustu želju za bržim izručenjem 'kapetana' Dragana; spremnog za 'brzu isporuku' još od 2006.godine! Uzgred, Srbija nije članica EU-a pa je stoga mogla nesmetano kidnapirati hrvatskog branitelja Veljka Marića i pravomoćno ga osuditi na 12 godina tamnice zbog navodnog zločina počinjenog ali ne u Srbiji nego u Hrvatskoj! Utamničeni Marić bit će do groba zahvalan 'domoljubnom premijeru' na ovakvom predanom zalaganju u zaštititi hrvatskih branitelja!? Što su premijer Zoran Milanović, hrvatsko pravosuđe, Bajićev DORH, što su predsjednik Ivo Josipović, eu-Vesna Pusić, glavni pandur Ranko Ostojić učinili da bi hrvatski branitelj Veljko Marić bio zaštićen, oslobođen ili barem da su se potrudili sudski postupak obnoviti, pravno logično, pred hrvatskim pravosuđem?Nisu učinili NIŠTA, ali se zato 'naš Ivo', u znak pomirenja i zaborava, izdajnički grli i triput bali s četničkim vojvodom Tomom Grobarom, srbijanskim dobrovoljcem iz Antina!

Zaključimo: SDP se ni za dlaku nije promijenio, štiteći 'udbaške sjekiraše' štiti ta reanimirana Partija komunista svoje 'ideološke pretke' jer svako drukčije ponašanje bila bi čista genetička deformacija. A da su Mesić, Račan, Josipović i srodna im bratija ovakvom euforijom 2000. branili hrvatske generale kao što danas žestoko brane udbaše ranga Josipa Perkovića, Gotovina, Markač i Čermak ne bi Haaga ni 'primirisali'. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: Svojim političkim hazarderstvom premijer je uspio spustiti 'rejting' svekolikog povjerenja u državu Hrvatsku na sramotni nivo smeća a kazna za to bit će dvije godine čekanja u predziđu Schengena i isto toliko kaznenog 'Monitoringa' što nam jamči ponižavajuću eu-poziciju jednaku onoj Bugarske i Rumunjske! Možda premijer ipak uspije umjesto bavarskom privesti Perkovića hrvatskom sudu ukoliko 'tetka Angela' ne dokaže loše odgojenoj eu-ministarki, Vesni Pusić, kako nije nimalo senilna! Pusićketina je, naime, kao podozrivo obrazovana i (ne)pristojna osoba iznenadila Europu kazavši da njemačka kancelarka Angela Merkel, koja poručuje da od Hrvatske očekuje ispunjavanje svih preuzetih obveza, 'možda zbog zauzetosti izbornom kampanjom nije primijetila da je to već učinjeno'; uistinu, diplomatska perverzija!

Damir Kalafatić


Hoće li i Hrvati dobiti odštetu za mučenja u srpskim koncentracijskim logorima?

Kod nas su, čini se, mnoge stvari okrenute naopačke. I ne bi to bilo najstrašnije da nas vodeći hrvatski i ini mediji (a o pojedinim političarima da i ne govorimo) gotovo svakodnevno ne uvjeravaju da smo neznalice i da nismo u pravu. Tako, primjerice, nigdje nismo čuli, a još manje pročitali, da je neki Hrvat koji je u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata bio u nekom od brojnih srpskih koncentracijskih logora tamo "zaradio" PTSP, a još manje da mu je srpski sud zbog toga dodijelio odštetu.

Ali, ako to nismo čuli, ovih ste dana, ali najviše u srpskim, a najmanje u hrvatskim medijima, mogli pročitati da se Općinsko tužilaštvo u Splitu nagodilo sa izvjesnim Dragomirom Miljkovićem koji je završio u splitskoj "Lori" u kolovozu 1992. prvo kao osumnjičeni za "podrivanje ustavnog poretka i oružanu pobunu", a danas (da ti pamet stane!) kao žrtva, te da mu je za bolest PTSP, koji mu se razvio tijekom zatočeničkih dana u ovom bivšem hrvatskom zatvoru, mora platiti ni manje ni više nego - 6 (slovima:šest tisuća) eura! No to nije sve. Ova će navodna žrtva od hrvatske države dobiti kao odštetu što je završio u "Lori" i 29.000 eura za stvari što su mu odnesene iz stana u Ulici Ruđera Boškovića, a moraju mu se nadoknaditi i parnični troškovi za odvjetnika, tako da će Miljkoviću biti isplaćena odšteta od ukupno - 43.000 eura! Pojedini srpski mediji se naravno "sprdaju" s ovom presudom, pa navode da "hrvatski obveznici mogu biti sretni-jer Miljkoviću nisu ništa platili za polomljena rebra i otimačinu stana, odnosno stanarskog prava".

Da ovo nije jedina i najsmješnija priča, treba reći da je hrvatska država na isti ili sličan način već isplatila i neke druge navodne srpske žrtve tijekom Domovinskoga rata, a sve te troškove (čujte sad ovo) potražuje od obitelji hrvatskih branitelja čiji su supruzi ili djeca sudjelovali u ovim navodnim ratnim zločinima. Nu dobro. Ako su ljudi nevini završili u hrvatskim logorima, dužni su dobiti neku odštetu. Na ovaj "splitski način" naša je država još jednom pokazala svijetu da su i Hrvati bili "zločinci", pa im se na ovaj i ovakav način ispričava.

S druge pak strane, postavlja se pitanje: što je s ratnom odštetom Srba, Crnogoraca i domaćih izdajica? Pa, ako nas sjećanje još dobro služi, Srbija je bila agresor na Republiku Hrvatsku, Srbija je uz pomoć zloglasne JNA, Crnogoraca i domaćih izdajica sravnila sa zemljom na stotine hrvatskih gradova i mjesta, ubila i ranila na desetine tisuća Hrvata, "posijala" mina na hrvatskim površinama toliko da će nas ubijati i u narednih pedeset godina, a hrvatsko gospodarstvo gotovo uništila.

Mnogi će na to reći, pa mi to znamo, to ne treba neprestano ponavljati. O tome čak ne uče ni djeca u školama, već im nameću predmete poput nekakvog "zdravstvenog odgoja", tj. kako se ujutro treba umiti i kako oprati zube, kao da smo u srednjem vijeku..Dakle, ako smo se dobro razumjeli, naše je pitanje, a vezano je uz "slučaj Miljković": kada će na desetine tisuća Hrvata koji su u vrijeme rata završili po logorima Srbije, Crne Gore i Hrvatske dobiti odštete, poglavito za PTSP? Za tu bolest u Hrvatskoj ni jedna majka, baš kao ni jedno dijete koje je doživjelo i preživjelo srpsku agresiju od 1991.-1996. nema PTSP, a ovaj koji je bio kratko vrijeme u "Lori" - ima.

Sjetimo se samo Kate Šoljić koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina i petnaestak članova svoje obitelji, ili Eve Šegarić iz Škabrnje koja je izgubila tri sina i isto toliko članova svoje obitelji. Je li tim ženama (Kata Šoljić je umrla) dijagnosticiran PTSP? A koliko ima obitelji koje su zbog srpske agresije ostale bez ičega? Zar smo zaboravili one potresne slike iz Vukovara nakon 18. studenoga 1991. kad su Srbi uz pomoć JNA i uz smijeh pojedinih UNproforaca tjerali žene, djecu, starce i sve što je moglo ići ulicama Vukovara u četničke logore ili pak na strijeljanje?

Tko je, molim vas, zbog tih silnih srpskih zločina ikada odgovarao? Veselin Šljivančanin? (Dobio je smiješnu kaznu, manju nego Veljko Marić!?) Veljko Kadijević? Članovi bivšeg Predsjedništva SFRJ, koji su bili zapovjednici zločinačke JNA, među kojima je bio i Stjepan Mesić? Tko je ikada odgovarao što su Srbi svaki dan u vrijeme rata samo na vukovarsku bolnicu ispalili stotine granata, ili što su razorili jednu od najvećih hrvatskih tvrtki "Borovo" u kojoj su radile gotovo 22.000 ljudi, a danas tek dvije (koji jedva preživljavaju)? Tko je od Srba ikada odgovarao što su nevine Hrvate, civile, tjerali u minska polja, što su ih žive zapalili u obiteljskim kućama? Zar oni koji su sve to preživjeli nemaju ni PTSP? Što je naposljetku sa Hrvatima iz bosanske Posavine koji se ni danas ne mogu vratiti u svoje domove jer je tamo sada tzv. Republika Srpska, za koju znamo kako je nastala, i kako se tamo tretiraju Hrvati?

Srbi su vodili i izgubili sve ratove od 1990., a da ni jedan branitelj iz države koju su napali nije prešao na srpsko područje, a kamoli da je tamo ratovao. (Srpska djeca uopće nemaju pojma što su radili njihovi očevi u vrijeme Domovinskog, odnosno Otadžbinskog rata.) Da nije bilo Amerikanaca, koji su sa debelim zakašnjenjem, bacili nešto bombi iz svojih zrakoplova po Beogradu i okolici, ti tamošnji agresori uopće ne bi ni znali što znači kad padaju bombe i ruše sve pred sobom. Nu Amerikanci su tako "tukli" Srbe da su se ovi od njihovog "strašnog" naoružanja već nakon godinu dana počeli oporavljati! A Hrvatska se od srpske čizme nije i ne će oporaviti još daljnjih pedeset godina!

Umjesto da smo tražili da nam Srbi, kao agresori, obnavljaju srušene kuće, bolnice, crkve, zdravstvene ustanove, tvrtke, uništenu poljoprivredu i drugo, mi to obnavljamo sami ili uz pomoć milostinje iz inozemstva.
Uostalom nije li naše geslo: ne mogu nam Srbi toliko uništiti koliko mi možemo sagraditi!
Pa, sad imamo to što imamo.

Mladen Pavković


Partija naređivala, Udba izvršavala

Isti dan, 8. listopada 1991. kada je Hrvatski sabor donio odluku o raskidanju svih državno-pravnih veza sa SFRJ, usvojio je i Zakon o formiranju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Za prvog predsjednika Komisije izabran je Vice Vukojević, a nekoliko mjeseci kasnije unutar komisije formirano je i Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu.

Prvi izvještaj Komisije odnosno Vijeća o političkim likvidacijama u inozemstvu, s imenima ubijenih emigranata, ali i imenima uključenih Udbinih operativaca u ta ubojstva, napravljen je u studenom 1993. godine. Dostavljen je Državnom odvjetništvu, Uredu za nacionalnu sigurnost, HIS-u, Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova. Dijelove toga prvog izvješća, kao i posljednjeg koje je načinjeno krajem rujna 1999. godine, objavit ćemo ekskluzivno, u nastavcima, u našem listu.

Inače, ova Komisija radila je punih 11 godina, a na njenom čelu je cijelo desetljeće bio Kazimir Sviben. Rezultati rada Komisije odnosno njezina Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora, u pravilu su skupljali prašinu u ladicama državnog odvjetništva kao i političkih moćnika, pa stoga sada, 22 godine od formiranja Komisije, objavljujemo rezultate njezina rada.

Tijek događaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja tajne službe. On je 10. kolovoza 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Upute su bile opće naravi, a glavna poruka je bila “izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati”. Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri partizanskim odredima. Tek 1943.

Tito donosi odluku o razdvajanju obavještajne i kontraobavještajne službe. Tek sredinom 1944. godine, 13. svibnja, Tito je odlučio osnovati “Odelenje za zaštitu naroda” (OZNA). Pet dana kasnije Aleksandar Ranković je u Drvaru potpisao Uputstvo o formiranju Ozne. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati i ruski obavještajci Burtakov i Timofejev.

Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegova završetka, a posebice vezano za događaje poznate pod nazivom “Bleiburška tragedija i Križni put”, događala su se pod patronatom Ozne.

Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.

KNOJ je bio podređen direktno Titu. U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena: Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Vojnoobavještajna službu (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije, a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP). Četiri glavne uprave bavile su se: 1) unutrašnjim neprijateljem 2) emigracijom 3) stranim obavještajnim službama 4) tehnikom praćenja i prisluškivanja. SDS je svoju organizacijsku mrežu razvijala putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDS-a i njihovih ispostava. Unutrašnji organizacijski ustroj republičkih centrala i centara SDS-a bio je sukladan strukturi saveznog SDB-a.

Radom se koordiniralo iz kabineta J.B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz tajne policije nastavio je raditi u službama novih država. Članovi Vijeća su utvrdili da je najveći dio dokumentacije SDS-a - uništen.

Prema izjavama svjedoka, “pročišćavanje” dokumentacije zbivalo se u više navrata prije prvih višestranačkih izbora. Ta dokumentacija se uništavala u krugu RSUP-a SRH, Centra SDS-a Zagreb, u spalionici Sabora SRH, u pećima tvornice ferolegura u Dugom Ratu. Svjedoci iz BiH govore o uništavanju dokumentacije iz centrale SDB-a u Sarajevu koja je kamionima odvožena u tvornicu celuloze u Maglaju.

Hrvatska neprijateljska emigracija

U svibnju 1945. godine veliki broj Hrvata se iselio iz Hrvatske neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U prvoj skupini iseljenika nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore. Dio ih je ostao u Europi, a većina se iselila u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku. Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Uglavnom se radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu.

Najveći broj Hrvata iselio se šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo se nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća. Prema dosadašnjim saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta od 1946. do 1990. godine likvidirala 68 hrvatskih emigranata. Još petero ih je netragom nestalo.

Operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prije svega one emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom (dr. Ivo Protulipac).

Padom Aleksandra Rankovića 1966. naglo se povećao broj “ofanzivnih akcija” prema hrvatskim političkim emigrantima. Do konca 1971., u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta. Crna serija se nastavila nakon Karađorđeva tijekom 1972. te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, a trajala je do pred sam raspad Jugoslavije.

Vijeće je također registriralo trideset pokušaja ubojstva, te tri uspjele i dvije neuspjele otmice hrvatskih političkih emigranata od 1946. do 1990. godine. Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu tajnih službi “ofanzivnim akcijama” ili “specijalnim zadacima”. U proceduru obavještajnog izviđanja, planiranja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija emigranata bile su najčešće uključene sve tri glavne jugoslavenske tajne službe.

Postupak donošenja odluke o ‘ofanzivnim akcijama’

Prema saznanjima Komisije, a posebno iz izjava svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosansko­hercegovačke i savezne beogradske Službe državne sigurnosti, oko 70 % rada Udbe protiv emigracije odnosio na hrvatsku, a ostalo na srpsku, albansku i muslimansku emigraciju.

U Drugu upravu SSUP-a stizale su informacije iz svih republičkih središta vezano uz osobe od saveznog interesa. Ta je uprava bila glavno mjesto gdje se odlučivalo o “ofanzivnim akcijama” prema hrvatskim emigrantima. Postupak donošenja odluke o likvidaciji nekog političkog emigranta te njezinu izvođenju bio je neslužben, ali precizno razrađen.

Procjena o stupnju nepoželjnosti nekog emigranta u principu je dolazio iz savezne centrale SDB-a u Beogradu, ali je mogao doći i iz republičke centrale SDS-a, pa čak i iz samog centra SDS-a u kojem je vođena tzv. obrada dotičnog emigranta. Za organizaciju tih akcija takoder je bila nadležna Druga uprava SSSUP-a, uz koordinaciju s minimalnim brojem osoba iz nadležnih republičkih središta i regionalnih centara SDS-a.

O namjeri da se izvede “ofanzivna akcija” izvještavalo se saveznog sekretara za unutrašnje poslove. U vrijeme kad je to bio Franjo Herljević, budući da je imao izvrsne osobne odnose s Josipom Brozom Titom, mogao je kod njega doći kad je htio. Svjedoci izjavljuju da bi mu obično u ožujku ili travnju opširno referirao o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije.

Tada bi mu naveo imena nekolicine emigranata prema kojima bi se eventualno trebalo poduzeti “ofanzivne akcije”. U tu svrhu Herljević je čak predlagao osnivanje Odjela za posebne zadatke pri Drugoj upravi SSUP-a, ali taj prijedlog nije realiziran jer je zaključeno da bi se time povećala opasnost dekonspiracije službenika SDB-a.

Ako bi Tito odobrio akciju, savezni sekretar za unutrašnje poslove izvještavao bi svog kolegu na republičkoj razini s čijeg je područja bio podrijetlom dotični emigrant. Tada je odgovarajuću suglasnost morala dati republička vlast. Republički sekretar za unutrašnje poslove tražio je suglasnost republičkog i partijskog rukovodstva.

Izjave svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne Službe državne sigurnosti, potvrđuju saznanja da SDS nije mogla poduzeti nijednu ozbiljniju akciju bez odobrenja državnog i partijskog vrha republike i saveza. Iz sažetka tih izjava može se zaključiti da je Služba državne sigurnosti bila politička policija, odnosno u funkciji politike vladajuće partije Saveza komunista.

Svjedoci doslovno izjavljuju da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ako bi time narušavala neki interes politike. Partija je davala naređenja i smjernice za rad, a SDS je bila samo izvršilac.

U Izvršnim komitetima i Predsjedništvima SK postojale su osobe, npr. jedan od izvršnih sekretara koji su nadgledali i usmjeravali rad SDS-a. Takoder, pri predsjedništvu republika i predsjedništvu SFRJ postojao je Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Taj Savjet je dozvoljavao posebne aktivnosti organima unutrašnjih poslova, posebno SDS-u, uz prethodnu konzultaciju i suglasnost republičkog i saveznog političkog i državnog vrha. U “Saveznom savetu” bili su predstavnici svih republika i najviših saveznih struktura.

Dugogodišnji - i najznačajniji - članovi ‘Saveta’ bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Branko Mikulić, Lazar Koliševski i Vidoje Žarković te savezni ministri unutarnjih poslova Franjo Herljević, Stane Dolanc i Dobroslav Čulafić. Glavna osoba uz Tita zadužena za državnu sigurnost dugo godina je bio general Ivan Mišković Brk.

Šimurina, Mustač i Perković znaju sve?

Što se tiče “specijalnih sredstava”, pištolja, prigušivača, bombi, otrova... ona su se izrađivala u beogradskom “Institutu za bezbednost”, a rijetko na drugom mjestu. “Specijalna sredstva” su na dva načina prenošena u inozemstvo: krijumčarenjem i diplomatskom poštom, a pohranjivala su se u zgradama DKP Jugoslavije u inozemstvu ili kod “suradnika-baza”. Jedan visoki dužnosnik SDS-a u SRH izjavio je: “Što se tiče rasvjetljavanja, nema šanse da o tome netko u Hrvatskoj zna više od Srećka Šimurine, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.

Šimurina i Perković znaju sve u Hrvatskoj, a Mustač taj aspekt iz Saveza. Njih trojica možda ne znaju samo neki detalj.” Jedan visoki dužnosnik SDB-a i SRBiH izjavio je: “Kroz dugogodišnji rad u SDB-u i razgovore s kolegama došao sam do određenih saznanja o atentatima na emigrante.

Poznato mi je da je suradnik hrvatske službe pod pseudonimom ‘Pitagora’ bio profesionalni ubojica. S njim su kontaktirali Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Maks Manfreda i Josip Perković. Druga osoba koja je angažirana od strane SDB-a za izvršavanje atentata u inozemstvu vodila se pod pseudonim “Cico 2”.

Radi se o kriminalcu, kleptomanu koji je zavrbovan preko suradnika Centra SDB Zenica pod pseudonimom “Cico”. “Cico” je bio mudar i temeljit opservator, ali je ponudu odbio s obrazloženjem da nije sposoban ubiti, te je za to predložio osobu nazvanu “Cico 2”. Željka Ražnjatovića Arkana je zavrbovao operativac Centra SDB-a Titograd Nino Vušurović, koji je kasnije postao šef Druge uprave SDB-a RSUP-a SRCG, a bio je u izvrsnim odnosima sa Stankom Čolakom.

Na jednom širem sastanku načelnika i drugih viših dužnosnika republičkih središta i centara SDS-a u Rijeci koji je organizirao Jerko Dragin. Franjo Herljević je kritizirao Dragina da ga je krivo informirao o likvidaciji Dane Šarca u Parizu, što je on prenio Titu. Kasnije se morao ispričavati jer je Šarac preživio atentat...

ZDRAVKA SOLDIĆ-ARAR/SD


Papa Franjo: Ogovaranjem se nanosi veliko zlo Crkvi

Tijekom opće audijencije, na kojoj su bili posebno zastupani biskupi Južne Amerike, Šri Lanke, Južne Afrike i Indije, papa Franjo se iznova osvrnuo na tri teška problema koji tište Crkvu: klevetanje, progoni vjernika i ekumenizam. Pozvao je kršćane na jedinstvo i solidarnost, primijetivši kako bi upravo danas morali dati svijetu primjer sveopćeg društva.

Svjestan šteta što ih nanose međusobna klevetanja kršćana, Papa je primijetio kako bi bilo bolje da se kršćanin ugrize za jezik, prije nego što ogovara bližnjega, jer bi mu tako jezik natekao te ne bi mogao govoriti i iznositi zlo, kojim ranjava bližnjega. "Vi vjerojatno niste uopće svjesni koliko štete i zla nanose klevete", rekao je pred osamdesetak tisuća hodočasnika, koji su se okupili na Trgu Svetog Petra da vide i čuju Papu. Često ranjavaju i šale kao i ogovaranja.

Osvrćući se na progonstva i podjele kršćana, Sveti je Otac predložio nazočnima da se preispitaju mole li za progonjene te primijetio kako se on svaki dan moli za braću i sestru, koji su progonjeni zbog svoje vjere. Vrlo je važno gledati i izvan vlastite ograde. Svijetu je potrebno pomirenje i zajedništvo. Katolička Crkva širom svijeta ima istu vjeru, isti cilj karitativnog djelovanja. Prema Papinom uvjerenju jedinstvo u vjeri, nadi, ljubavi, jedinstvo u sakramentima, u otajstvu predstavljaju stupove na kojima leži i koji drže zajedno jedno velike zdanje Crkve. Mi smo obitelj, braća i sestre, dio iste Božje obitelji. Kamo god da pošli, i u najmanju župu, u najzabačeniji dio ovog svijeta, tamo je jedna Crkva; tu smo u svojoj kući, u obitelji, među braćom i sestrama. I to je veliki Božji dar! Crkva je jedna za sve. Ne postoji jedna Crkva za Europljane, jedna za Afrikance, jedna za Amerikance, jedna za Azije, jedna za one koji žive u Oceaniji, ne, ona je posvuda ista. To je isto kao u obitelji: mogu članovi obitelji biti daleko, rasuti po svijetu, ali duboke veze koje povezuju sve članove ostaju uvijek čvrste bez obzira na udaljenost, te se u vezi s tim prisjetio Svjetskog dana mladih u Riju. U tome nepreglednom mnoštvu mladih na plaži Copacabana, rekao je Papa, moglo se čuti mnoge jezike, vidjeti međusobno vrlo različite osobe, susresti razne kulture, a ipak je postojalo duboko jedinstvo, tvorilo se jednu Crkvu, vladalo je jedinstvo i to se osjećalo.

Upozorio je i na opasnost privatizacije Crkve u pojedinim skupinama ili nacijama. Pravi put Crkve su poniznost, blagost, širokogrudnost i ljubav, podsjetio je n Papa i dodao kako pravo bogatstvo proizlazi iz onoga što nas povezuje, a ne iz onoga što nas dijeli. Ne smijemo pri tom zaboraviti da je pokretač crkvenog jedinstva Duh Sveti. (M.M./hrsvijet)


Mučitelji

Kad čovjek dođe u Rim, onda jedna od stvari koju svakako pogleda jest Koloseum. Veličanstvena građevina iz rimskog vremena. Istina, danas propada, ali mami svojim graditeljskim umijećem. Potkovani vodiči znat će progovoriti koju i o negdašnjoj njegovoj svrsi, ali to će posjetitelje manje zanimati. Bilo i prošlo. Možda? Zar se još ne čuje huk svjetine u grotlu Koloseuma, zar se još ne čuje rika divljih zvijeri, zar se još ne čuje pjesma određenih za mučenje? Bili su to kršćani, oni koji su stubokom mijenjali tadašnji svijet.

Danas naizgled svega ovoga nema. Naizgled, jer kršćani i dalje pate. Posebno tamo gdje do izražaja dolaze muslimanski fundamentalisti. Zapad ih proizvodi i tuče, a oni se osvećuju kršćanima, jer Zapad je kršćanski. Da ne bi! Kršćanstvo je na Zapada biljka kojoj je potrebno vode da bi preživjela. Muče ih na razne načine, polagano i ustrajno. Već davno protjerani su iz javnog života, stavljeni na stup srama. Sve što ne valja pripisuje se njima, sve što valja pripisuje se nekom prosvjetiteljstvu, nekom Zapada koji je nastao na obožavanju razuma. I povijest teče dalje, krvava i nepredvidiva. Na Zapadu kršćana ima sve manje i manje, tamo gdje je carstvo islamskih fundamentalista oni su uglavnom preseljeni u povijest. I što dalje?

Sjećam se onoga Isusova govora o nepoštenom upravitelju. Uhvaćen u nesavjesnom poslovanju pribjegao je lukavstvu. Dužnicima svoga poslodavca oprostio je određene iznose duga. Računao je da će mu pomoći ako bude izbačen s položaja. I Isus ga hvali. Naravno, ne zbog naravi učinjenoga, nego zbog snalažljivosti. Nije se dao slomiti, iako je u krivu. Kako se onda kršćani daju slomiti kad su u pravu? Priča je to za neko duže druženje. Čim smo povjerovali da nismo avangarda svijeta u kojemu živimo, bilo je gotovo s nama. Prvi kršćani se nisu dali tako slomiti, pa i kad su ih ubijali. Znali su da im tijelo mogu ubiti, ali ne i duh.

Daleko sam od Pakistana, ali se nadam da tamošnji kršćani nisu daleko od mišljenja onih prvih kršćana. Ubili su ih ovih dana. Više od 80. Bilo je to nakon sv. mise dok se dijelila šaka besplatne riže. Vjerujem ne samo njima, nego i muslimanskom pučanstvu unutar kojeg su živjeli. Glad, naime, ne raspoznaje vjere. Slično kao u Mostaru devedesetih godina prošloga stoljeća. Kršćani su dijelili svima ono što su imali, nadajući se da će tako odgovoriti na poziv svoga Gospodina i na pozivi onoga ljudskoga u sebi. Bez obzira na sve nije im danas žao, bili su veliki u teška vremena. Pratimo i molimo se za svoje istovjernike u Pakistanu. Povezani smo čvrstim vezama. Njihovo mučeništvo naš je put prema slobodi.

Mučeništvo kod kršćana zaista nikada nije bilo znak poraza. Već od početaka čuvao se spomen na pobijene, pomno se sve zapisivalo i ostavljalo budućim naraštajima. Kasnije je nastala i ona poznata Tertulijanova izreka da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Čuli smo je zacijelo do sada, ali koliko smo o njoj razmišljali? Možda nas ovi najnoviji događaji na to potaknu, ako već nisu nedavne naše ratne godine. Ni tada nije bilo ugodno biti kršćanin. Svi oni koji su potaknuli rat, svi oni koji su uživali u njemu, nisu ih voljeli. Kršćanin svojom pojavom jednostavno prokazuje zlo. I zbog toga ga, misle, treba uništiti. Svejedno čime, bombom, nožem, granatom, medijima. Samo neka ga nema.

Kršćanstvo se brani na različitim mjestima, pa tako i u današnjim tvornicama. Kad u tim tvornicama djelatnik nije zaštićen, a kršćanin je, nešto s njegovim kršćanstvom nije u redu. Podrazumijeva se da se isto odnosi i na vlasnika, samo on se broji obično kao jedinka, a djelatnici kao skupina. Ako ništa drugo, potrebno je da u toj tvornici radi dobar sindikat. Naučeni na komunističke zabrane i prijevare mnogi još na to ne pomišljaju. Zbog toga im se događa da im domaći ili inozemni vlasnik iz očiju krade zarađeno. Izmisli razloge i počne smanjivati plaću. Pa onda ona dođe do krajnosti. Ne zna čovjek ima li više smisla raditi ili ne raditi. Pobuni li se, smjesta slijedi otkaz jer netko mora biti kažnjen za opomenu. To što će djelatnici o svemu tome pričati onako uz kavu, može se svezati mačku za rep. Život ne trpi nedjelovanje. A isto možemo primijeniti i na političko polje, iako nekada dosadi ta priča budući da je ispričana bezbroj puta. Ne smijemo stajati po strani u ulozi gledatelja. Utakmica se odigrava pred našim očima i uđimo u nju da ne bi otišla u drugom smjeru nego što bi trebala. Jesu ovo riječi hrabrenja i poticanja, jesu, samo što nam drugo ostaje? Ne ćemo li ići tim putem, ići ćemo nekim drugim koji uopće nije za nas.

U teologiji oslobođenja, iz koje na kraju krajeva dolazi i današnji papa Franjo, pokušali su doskočiti suvremenim društvenim nepravdama, suvremenim mučiteljima. I bili su zanimljivi, veoma zanimljivi. Na žalost popustili su pred sirenskim zovom, malo je reći, nastranog marksizma. Počeli su petljati s borbom klasa i tim stvarima. A to je, pak, daleko od socijalnog crkvenog nauka. I nisu uspjeli. Snage su rasute, loš je trag ostao. Kad neki žele ocrtati to vrijeme, onda prikazuju Isusa opasanog redenicima. Jasno je da tako ne ide. Isus Krist jest borac, ali borac s oružjem mira u rukama. Bič rabi samo onda kada ništa drugo nije preostalo i kada je on jedino sredstvo da oni drugi razumiju. Kod teologije oslobođenja to zacijelo nije slučaj. Šteta!

Iskusivši pobrojano današnji papa polazi od vjere. Ona je njegov program, nikakva borba klasa, nikakva zakučasta umovanja. Sve je jednostavno i sve je prirodno. Zbog toga papa još iznenađuje. Teško je reći dokle. Zlo ne će ostati mirno, budimo uvjereni u to. Međutim, mučeništvo današnjih kršćana pomoći će mu ostati na pravom putu. Bilo bi dobro da pomogne i nama. Jesmo li ponosni što smo kršćani, jesmo li spremni nazvati Hvaljen Isus i Marija, jesmo li... puno toga što proizlazi iz naše vjere? Pitanja su ovo na koja je potrebno odgovoriti u mirne, jesenje dane. Jer tada će nam i zima, svaka zima, biti puno lakša.

Miljenko Stojić


Ne postupa se u skladu s naravnim zakonitostima

Sadašnja zbivanja u Svijetu, a napose sadašnje stanje i zbivanja u Hrvatskoj, zahtijevaju ozbiljne pokušaje utvrđivanja uzroka sadašnjem stanju pa djelovanja usmjerena prema promjenama sadašnjeg stanja u bolja. Glede sadašnjeg stanja u Hrvatskoj, a poglavito pretežitog dijela onog što se pogodovano zbiva, dojam je da nije riječ o slučajnostima već o sustavnom djelovanju podložnika opakih moćnika. Pogoduju se amoralna ponašanja uz činidbu nepravdi i pokušaje unošenja razdora u hrvatsku populaciju. Ne postupa se u skladu s naravnim zakonitostima.

Pobuđen sam postaviti brojna pitanja onima koji svojim društvenim položajem i političkom moći ne postupaju ni mudro ni moralno ispravno. Brojne su rečenice s prvom rječju zašto. Nisam sklon nadati se da će ikoji odgovor samozvanih elitnika i političkih moćnika ponuditi ispravno rješenje kako usmjeriti zbivanja prema uspostavi boljeg stanja. Bez moralnosti i mudrosti vjerojatno se ne može ni doći do učinkovita moralno ispravna rješenja. Iz mozgova opterećenih kojekakvim utezima ne treba očekivati primjerne mudrosti, jer se sinapse ostvaruju u skladu s logičkim zakonitostima. Tko lebdi često i odlebdi pa pukne, ako ga kiša ne prizemlji. Barba non facit philosophum mudra je latinska izreka, a može ju se prevesti i tako da ni svaki uspon na visoko utjecajan društveni položaj ne znači da ga je zauzela mudrostno i moralno primjerna osoba. Dobro je to pojasniti i ponekim primjerom.

Osoba koju se uspelo na ministarski položaj da skrbi o školstvu, znanosti i športu mora umjeti optimalno organizirati ostvarivanje optimalne uspješnosti svega o čemu skrbi, što uključuje i optimalan izbor moralno ispravnih i stručno adekvatnih suradnika. Ako nije tako, postupat će nepravedno i unazađivati i školstvo i znanost i šport, kočiti gospodarstveni, kulturologijski i općedruštveni napredak, a time i slabiti obrambenu sposobnost naroda i države. Ako se zagovara liberalnije zakone glede uporabe i prodaje narkotika, pogoduje se narkomaniju i kriminalno djelovanje pa time strateški ugrožava i narod i državu. Sustavski promatrano, Zemlja je podsustav planetarnog sustava Sunca koje nas energijski obskrbljuje, dakle sustava koji je jedan od podsustava većeg podsustava u nizu sve većih pripadnih sveopćem sustavu Svemira. Svaki je živi organizam pa tako i ljudski samo jedan u golemom nizu većih podsustava Zemljina sustava živih organizama, čije egzistiranje je usko povezano međuovisnošću sa sustavom Zemljine energijske i nežive tvari. Zato mu i njegovo egzistiranje podliježe zakonitostima koje su prirođene Zemljinu sustavu kao podsustavu Sunčeva planetarnog sustava.

Dakle, čovjek se treba ponašati u skladu s termodinamičkim zakonitostima. No, budući da ga, prema Bibliji, Bog stvori na Svoju sliku i priliku, obvezan je ponašati se i moralno ispravno, u skladu s Božjim uputama. Zato se sada smijemo upitati, je li sadašnje stanje u Hrvatskoj u skladu sa svim sada ovdje već izrečenim. Prema Prvom stavku termodinamike, u definiranom strogo ograničenom sustavu suma je tvari i energije preračunate u tvarni eqvivalent ustaljena. Ta ustaljenost biva očuvana ako u svoj okoliš iznosi onoliko koliko u sebe iz okoliša unosi. U definiranom ograničenom Zemljinu sustavu postoji tvarno i energijski neobnovljivi dio, ali i dio koji se obnavlja Sunčevim darom. Zato ima smisla zapitati se je li termodinamički prihvatljivo da u oko 80 % slučajeva prometovanja osobnim vozilima u gradskim i prigradskim područjima u pojedinim vozilima biva samo vozač.

Ako je prosječna snaga osobnih vozila u prometu oko 100 KS, onda to znači da su potrošnja kisika i tvorba ugljičnog dioksida ekvivalentne toj snazi, što je mnogo više nego što su biologijski normalni iznosi za pojedinu osobu. Upitna je i moralnost pogodovanja takvog stanja, a napose ako se s tim poveže zahtijevanje vladajućih struktura da se jače oporezuje već osiromašene, kako bi vladajuće strukture lizingom osnažile svoj park luksuznim osobnim vozilima, eda bi se lakše obavljalo jalove, a ponekad i po opće dobro škodljive poslove. Važno je i primijetiti da postoji korelacija između broja onih koji ostaše bez stalna zaposlenja 2 i broja ureda za otkup zlata i dragocjenosti. Očito je da se pogodovano udara i na obiteljski „glikogen“, kako bi se pripadnike obitelji usmjerilo na proteinsku dezaminaciju i brže odlaženje s ovosvjetnog u život u vječnosti. Začuđuju i načini skrbi za strukovno osposobljavanje, ali još više „domišljatost“ kako otežati stjecanje višeg stupnja obrazovanosti i učinkovitije znanstveničke sposobnosti. Tako primjerice jedan „ministarstveni mudrac“ predlaže da se ograniči broj osoba sa statusom redovitog profesora samo na predstojnike pojedinih zavoda (katedri). Logičan je zahtjev da predstojnik treba biti osoba s postignutim najvišim znanstvenim stupnjem (redoviti profesor), ali je opako i po narod škodljivo priječiti sposobnima da svojim radom i sposobnostima ostvare status redovitog profesora, čime se ne jamči da će time steći položaj predstojnika ili pročelnika, jer su to izborne funkcije na koje se uspinje natječajem.

Vjerojatno je predlagačeva namjera pogodovati dominaciju podobnih podložnika ne obzirući se na moralnost i potrebu optimalnih izbora. Smijem se i zapitati, tko su ti samozvani elitnici koji namjeravaju osporavati prava obitelji istovremeno promičući minorne strukture koje ugrožavaju biologijsku i moralnu vitalnost hrvatskog naroda i svih žitelja hrvatske države. Začuđuje i ponašanje nekih quasi političara na vršnim državničkim položajima. Svojim neuravnoteženim istupima ruše ugled državi i narodu. Nađe se i takvih koji poput papiga zbore naučeno, kunući se da je ono što zbore apsolutno ispravno i najbolje za sve nas. Drže da su najdemokratskiji, pri čemu ostavljaju dojam da su skloni postupati po uzoru na Pasternakova Strjeljnikova. S naj počinje pridjevski i priloški superlativ, ali se ne pridaje pridjevima i prilozima proisteklima iz optimuma jer je već u njima. Quasi političari i quasi ekonomisti se nerijetko zabune pa odstupe od pravila, vjerojatno zato jer su si uvrtili u glavu da su meritorni svemu i svakomu. Obitelji su se usprotivile nametanju amoralnog pseudo zdravstvenog odgoja, ali je bilo teško urazumiti „čarobnjake koji mijenjaju glave“, jer su im se bajke preduboko urezale u glave, pri čemu ne mogu odoljeti osobnoj sklonosti da odvajaju djecu od roditelja kako bi ih podvrgli ostvarenju svojih opakih ciljeva pretvorbom u moralne janjičare.

Vršne osobe vladajućih struktura svojim postupcima ostavljaju dojam da su svojim djelovanjem jače usmjerene prema ostvarivanju ciljeva jedne susjedne države nego, kako priliči, prema optimalnom ostvarivanju moralno ispravnih ciljeva svoje države i naroda o kojem trebaju skrbiti. Zloćudna je politika zanemarivanja poljodjelstva, uništavanja sela i nebrige za optimalni prostorni raspored žiteljstva.

Čini mi se da sam ispravno postupio objavivši članak pod naslovom „Tko odlebdi od svog tla završit će kao Antej nakon sukoba s Heraklom“(1). Zloćudnost je nepoželjna gdjegod uzima maha ili se može pojaviti, jer razara svaki sustav u kojeg uspije prodrijeti. Zdravi organizmi odolijevaju, ako na vrijeme pokrenu obrambene mehanizme. Zato je neupitno da sustavi zdravstva i edukacije moraju stalno bivati optimirani kako bi se postiglo optimalno zdravstveno stanje cjelokupna žiteljstva hrvatske države. Pogodovanje moralnosti i učinkovita zaštita obitelji preduvjet i su ostvarivanju optimalnosti u smjeru uspostave cjelokupna sustava, kojim se jamči obstojnost hrvatske države i život pogodan svakom hrvatskom žitelju. Moralnost je preduvjet optimalnu postupanju koji vodi općoj dobrobiti.

Prof.dr.sc. Marijan Bošnjak


Prosto je nevjerojatno u kakvoj ideološkoj tamnici živi Milanović

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović podnio je 24. rujna 2013. Hrvatskome saboru „Izvješće o stanju nacije“. Potaknut krajnje neargumentiranim, neistinitim i zlonamjernim tvrdnjama koje je iznio predsjednik Vlade, Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara hrvatskoj javnosti želimoukazati na sljedeće:

1. Predsjednik Vlade je govoreći o problemu uvođenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru istaknuo da je riječ samo o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Stožer i dalje stoji na stajalištu da je riječ o protuzakonitom i protuustavnom činu. Naime, nasilno postavljanje dvopismenih natpisa na zgrade u kojima se nalaze neke državne institucije u Gradu Vukovaru izravno je kršenje članka 8. Ustavnog zakona, koji, podsjećamo, obvezuje sve da se odredbe Zakona moraju tumačiti u kontekstu poštivanja prava nacionalnih manjina, ali i većinskog hrvatskog naroda te da provedba odredbi Zakona mora biti u svrhu razvijanja dijaloga, snošljivosti, međusobnog povjerenja itd. Očito je svima, pa i stručnjacima Ustavnoga prava u Hrvatskoj, da je nasilna provedba odredbi članka 12. Ustavnog zakona, izravno kršenje i duha, ali i slova toga Zakona, i nikako nije u službi razvijanja dobrih i funkcionalnih odnosa između srpske narodnosne manjine i većinskog hrvatskog naroda u Gradu Vukovaru. To jedino ne razumije ili ne želi razumjeti predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Također, nasilno postavljanje dvopismenih i dvojezičnih natpisa izravno narušava mjesnu nadležnost lokalne uprave i samouprave za pitanja realizacije prava na službenu uporabu jezika i pisma neke nacionalne manjine. Naime, dvojezičnost (ili višejezičnost) se, prema Ustavnom zakonu kao i Naputku Ministarstva uprave za provođenje Ustavnog zakona, može realizirati samo odlukom nadležnog tijela lokalne uprave i samouprave, a to je u ovom slučaju Gradsko vijeće Grada Vukovara. U postojećem Statutu Grada Vukovara ta mogućnost nije predviđena na način i u opsegu kako to propisuje Ustavni zakon. Nasilno postavljanje dvopismenih i dvojezičnih natpisa na zgrade u kojemu se nalaze državne institucije je nezakoniti čin, čime je hrvatska Vlada na najbolji način pokazala kako će se odnositi prema onima koji drukčije misle, tj. kako će se odnositi prema onima koji su branili i stvarali hrvatsku državu.

2. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske u svojemu je govoru, među ostalim istaknuo, da bi bili „obezvrijeđeni ako bismo dopustili gaženje vrijednosti antifašizma i sekularizma…“. Prosto je nevjerojatno u kakvoj ideološkoj tamnici živi gosp. Milanović i kakav sustav vrijednosti želi nametnuti većini hrvatskih građana. Više od 90 posto stanovnika Hrvatske izjasnilo se i smatra se kršćanima ili pripadnicima neke druge vjerske zajednice. To, prije svega, znači da u svojemu životu nasljeduju vrijednosti i baštinu vjere, odnosno, određenoga religijskog civilizacijskog i kulturološkog nasljeđa. I o kakvom to onda sekularizmu govori predsjednik Vlade? Ili, pak, antifašizmu? Misli li predsjednik Vlade na „antifašizam“ koji je u smrt odveo tisuće ljudi u nebrojenim kolonama Križnoga puta (jedna od tih kolona završavala je i u Vukovaru)? Ili, možda, predsjednik Vlade misli na hrvatske dragovoljce i branitelje koji su se goloruki borili protiv velikosrpskog fašizma, u čemu on nije, a mogao je imati udjela? Ako je predsjednik Vlade mislio na potonje (a teško je u to povjerovati), onda ga svesrdno podržavamo, ali je u tom smislu krajnje uvrjedljivo s njegove strane što nas naziva crnokošuljašima i rušiteljima Ustavnoga poretka, jer oni koji su svojim tijelima i zdravljem gradili Hrvatsku ne mogu istodobno biti i njezini rušitelji. To nije logično, ali predsjednika Vlade Republike Hrvatske logika je već odavna, izgleda, napustila.

3. Ako je vjerovati iskrenosti riječi i stavova koje je iznio predsjednik Vlade, onda se zaista moramo pitati živimo li mi u istoj državi i u istom vremenu. Naime, gosp. Milanović smatra da su, među ostalim, antifašizam, sekularizam i LGBT zajednice „naša civilizacijska dostignuća i naš ustavni poredak“. Doista je bespredmetno čovjeku koji ne razumije i – što je osobito važno – ne podupire osnovne civilizacijske i kulturološke temelje današnje hrvatske države, tumačiti što su stvarna dostignuća naraštaja hrvatskih ljudi koji su u teškim ili manje teškim vremenima ustrajno i mukotrpno radili za boljitak ovoga naroda i ove zemlje. Zato nam se iz ideološke kuhinje neokomunizma i nameću protunaravni, a zašto ne reći i protubožanski programi spolnoga odgoja koji afirmiraju rodnu ideologiju, novoga obiteljskog zakona u kojemu se među načelima, a i člancima Zakona, ne spominje zaštita braka i obitelji, koji čine sve kako bi onemogućili raspisivanje referenduma o braku… Dakle, ako se, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, tako bespogovorno, osorno i totalitarno zalaže za prava nacionalnih i drugih manjina, gdje je nestalo njegovo zalaganje za prava većinskoga hrvatskog naroda, katolika i obitelji? Treba li većina pognuti glave? Smije li većina išta reći ili će odmah pod udar represivnog aparata s optužbom da ruši ustavni poredak Republike Hrvatske? Hoće li Hrvatska vlada poduzeti sve zakonske mehanizme, kako je u svojemu govoru istaknuo gosp. Milanović, i za zaštitu hrvatskog nacionalnog identiteta, ili njega treba pustiti „niz vodu“? Ili je za budućnost Hrvatske važniji identitet seksualnih manjina? Ako ćemo se i složiti da svatko treba slobodno živjeti sa svojim uvjerenjima, zašto to pravo predsjednik Vlade oduzima hrvatskom narodu? Zašto to pravo uskraćuje hrvatskim braniteljima? Zašto to pravo uskraćuje vukovarskim majkama, djeci poginulih branitelja, Vukovarcima koji nisu zaslužili da ih iznova ponižavaju kao što su bili poniženi ispod križa na vukovarskoj kalvariji?

4. Na kraju govora predsjednik Vlade je pozvao(!) sve mlade ljude i njihove roditelje da vjeruju u učenje i znanje i da je to jedina vjera koja će im se zaista isplatiti. Ovo je izjava bez presedana u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. Ona je i uvrjeda svima koji u vjeri u Boga, ili nečem drugom nalaze mir i nadahnuće za svoj život. Gosp. Milanović jasno zagovara kulturu smrti ili „scientologiju“ na hrvatski način, a mi se zalažemo za kulturu života. Jedino mjerilo njegova života su novac, partijski interesi i politička moć, a nama su važniji domoljublje, čovjekoljublje, bogoljublje i humanost. Znanje jest moć, ali znanje bez ljubavi, bez odgoja, bez vrijednosti, nije znanje, ono je tada ideologija koja vodi u propast. Mi doista ne živimo u istoj državi, među nama je udaljenost koja se mjeri milijunima svjetlosnih godina.

5. Konačno, predsjednik Vlade je izjavio da poštuje pravo na drukčije mišljenje. No, zašto se toga i ne drži? Zašto izbjegava razgovor? Zato što nema argumenata, možda? Ili mu hrvatski i vukovarski branitelji nisu sugovornici po mjeri? Doista, mi to i nismo jer mi ne vodimo visoku politiku, mi želimo samo pravednost, i to ne neku novu kojoj su žrtva i agresor ili većina i manjina, jednaki. Mi želimo pravednost na temeljima istine i pravo na temeljima odgovornosti.

Branili smo i branimo Vukovar od kreatora kaosa, učinit ćemo isto za Hrvatsku.

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara


Ubojstvo Mire Barešića nije poništilo žrtvu Tomislava Rebrine

Nadam se da će istraživanja poput onih Darka Petričića i sličnih autora razotkriti obmane u svezi ubojstva Mire Barešića

Vitez Miro Barešić

Nedavni posljednji ispraćaji Zvonka Bušića i Tomislava Rebrine, legendarnih boraca za samostalnu Hrvatsku, aktualizirali su nesretno ubojstvo Mire Barešića, koje se dogodilo baš u formalno samostalnoj Hrvatskoj. Počinitelj konkretnog zločina zapravo je beznačajan skot - bitan je nalogodavac, zločinac od formata. Tomo je proveo cijeli svoj život kao bjegunac, spavajući s pištoljem pod jastukom, ali se po povratku u Hrvatsku nije politički aktivirao, pa je samo zato umro prirodnom smrću.

Tomislav Rebrina je 1972. zajedno s domoljubima Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem oteo švedski zrakoplov i prisilio švedske vlasti da oslobode Miru Barešića. Nije imao značajna saznanja o doušničkoj mreži Udbe i to je po meni znakovito za sve slične sudbine. Zanimljivo, Gojko Šušak bio je alergičan na Tomislava Rebrinu. Vjerovali ili ne, Šušak je iznio primjedbe na račun školske spreme Tomislava Rebrine, kao da se Rebrina krio na Sorboni. Kao da je Šušak bio sveučilišni profesor. Nadam se da će istraživanja poput onih Darka Petričića i sličnih autora razotkriti obmane u svezi ubojstva Mire Barešića, a do tada nam ostaje iščitati konture zločina na temelju sveukupnih odnosa u RH početkom 90-tih.

Neobične okolnosti likvidacije Mira Barešića
Neadekvatnost na svim nivoima zadaće

(1) Operativna akcija SIS-a u kojoj je ubijen Miro Barešić jedina je vojna akcija koju je vodio Josip Perković. Riječ je o neadekvatnosti cijelog tima, od zapovjednika do posljednjeg izvršitelja. Perković u Jugoslaviji nije bio vojno lice, nego civilni policajac, bivši šef republičke udbe SRH. Agentima tajne službe, koji su trebali zaposjesti pobunjenu Krajinu, podijelio je obične pištolje, kakve im služba dodjeljuje za potrebe osobne sigurnosti.

(2) Posve je izvan pameti da tajna služba krene u vojno osvajanje neke okupirane kote. Zamislite da MI6 kolektivno odleti u iračku pustinju sa zadaćom zaposjedanja nekog pobunjeničkog uporišta.

(3) Sudionici planirane diverzantske akcije nisu prošli odgovarajuću vojnu obuku. Ilija Boban pridodan je kao stručnjak za eksplozivne naprave, ali je mogao biti koristan samo za pravovremeno detektiranje mina.

(4) Miro Barešić bio je prestar za terenske vratolomije. Njegov politički značaj išao je daleko iznad zadaće koja mu je povjerena (od strane njegovih dojučerašnjih neprijatelja). Navodno se vratio u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a poginuo je tjedan dana kasnije. Umjesto da prve dane po povratku u Domovinu posveti obitelji, pa i razgovorima s najvišim državnim vrhom, Barešić je pokupljen poput ročnika i poslan u smrt.

(5) U SIS-u su bile suprotstavljene tri struje: Perkovićeva (Udba), Šuškova (svakakva) i Štedulova (HDP). Ovdje je važno napomenuti da je HDP bio provaljen s Perkovićevim i sa Šuškovim infiltrantima.

(6) Udarni tim posložen je tako da sumnja za ubojstvo Mire Barešića padne na sve linije "pomirbe". Važno je imati na umu činjenicu da je Miro Barešić bio suzdržan glede "Tuđmanove" ideje pomirenja svih rodoslovnih Hrvata, što je vjerojatno brinulo Josipa Perkovića, Josipa Manolića i njima slično naslijeđe Jugoslavije. Isto tako, povratak Mire Barešića rušio je Šuškovu ugodnu poziciju predstavnika hrvatske emigracije.

(7) Kada je djelatnicima SZUP-a srpske nacionalnosti na stolove stigla dojava zadarske doušničke mreže da je Miro Barešić detektiran u zadarskom zaleđu, upozoreni su na to i Josip Perković i Gojko Šušak. Nisu obustavili akciju!

Ponavljanje gradiva: film "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića"
Neke kontraverze na koje ukazuje autor filma Nikola Majstrović

(1) Antonio Lekić izjavio je da je 10. lipnja 1991. po nalogu Josipa Manolića otišao po Miru Barešića u Barcelonu. Manolić to opovrgava. Kome vjerovati? Film naglašava kontradiktorne izjave Antonia Lekića, pa nije nikakvo čudo da je Lekić posve zašutio. Ono što ne kaže ne može biti krivo interpretirano.

(2) Sudionici akcije dobili su lažne dokumente. Tajnoj akciji prethodile su večere u "Starom Puntjaru" u zagrebačkim Gračanima i u zadarskom "Boriku". Miro Barešić je usput posjetio svoju rodnu kuću, što je najvjerojatnije izazvalo eksploziju znatiželje njegove rodbine i pokrenulo udbaške doušnike u njegovom obiteljskom okruženju (Udba je uvijek nastojala vrbovati nekog iz obitelji/rodbine emigranta). Glavni organizatori akcije nisu direktno neprijatelju prokazali Miru Barešića, nego su se potrudili da bude detektiran od mreže koja je radila za obje zaraćene strane.

(3) Navodno je Ilija Boban izjavio da Zdeslav Turić, Frano Bokan i Milan Pandžić nisu poginuli istoga dana kad i Miro. Zanimljivo, svi su ubijeni metkom u potiljak.

(4) Autor filma Nikola Majstrović ne vjeruje da je tijelo koje počiva na Mirogoju zaista tijelo Mire Barešića. Promišljanje u duhu teorije zavjere reklo bi nam da je Miro Barešić ubijen u Zagrebu ili Splitu, a da je u Perkovićevoj akciji sudjelovao dvojnik, koji je zapravo u akciji nestao, poput dvadesetog čovjeka Bugojanske grupe.

(5) Sudionik akcije Mladen Mustač stradao je brzo nakon akcije, u nerazjašnjenim okolnostima. Majstrović kompromitira Nikolu Krištu, ali nije posve jasno jeli Krišto prijetio najbližima Mladena Mustača, ili ih je upozorio na opasnost.

Izvan konteksta priče i filma
Zašto je Nikola Majstrović prozvao Vicu Vukojevića?

Majstrović se upustio u posve nepotrebnu kompromitaciju Vice Vukojevića kao suradnika Udbe. Sve kompromitacije Vice Vukojevića pokrenute su iz Sarajeva i iz Banja Luke. Po Majstroviću, Gojko Šušak i Vice Vukojević bojali su se da bi ih Miro Barešić mogao razotkriti kao udbaše. Svjedočenje Josipa Majerskog, suradnika Udbe, najvjerojatnije je naručeno podmetanje - zašto bi Majerski kompromitirao samo Šuška i Vukojevića, kada je pola državnog vrha stiglo iz Udbe. Jugoslavenske strukture generirale su dojam da su svi Hrvati radili za Udbu, pa je onda lustracija suvišna. Od kuda bi bjegunac Miro Barešić znao tko je radio za Udbu?

Ako sve promatramo kroz vizuru prikupljenih doušničkih evidencija, onda možemo reći da je evidencija jugoslavenske doušničke mreže kojoj su bili domaćini Perković i Šušak posve nepouzdana, lažna, što se za materijale koje je prikupio Vukojević ne može reći - to je prilično indikativno.

Budimo realni, Miro Barešić nije ugrožavao poziciju Vice Vukojevića, nego poziciju Gojka Šuška, koji je kao nekakav proizvedeni "ustaša" dijelio 90-tih s partizanom Franjom Tuđmanom vlast i utjecaj. Šuškova verzija pogibije Mire Barešića, iznesena u Globusu 12. lipnja 1992. više ne drži vodu. Iako to hrvatska Javnost teško prihvaća, Vice Vukojević nije bio slijepi izvršitelj Gojka Šuška, nego je bio odan Franji Tuđmanu, sve do gušenja Herceg-Bosne, koje su Tuđman i Šušak proveli sa strašću koja je mnoge zaprepastila, uključujući Vicu Vukojevića. Ovdje se pitam je li Majstrović uplitanjem Vice Vukojevića dao naslutiti da je iza ubojstva Mire Barešića stajao sam Franjo Tuđman.

Tvrtko Dolić


REPUBLIKA HRVATSKA I SOCIJALISTIČKA REPUBLIKA HRVATSKA

RH i SRH su iste ili posve slične u pitanju sveukupnih prava Hrvatskog naroda

Najblaže rečeno, obadvije su mećehe prema matičnom narodu Hrvatima. SRH, napose u svome prvom izdanju NRH je bila ne samo maćeha, nego kao sluškinja velezločinca Tita i njegovog komunističkog antifašima izvršila je genocid ubijanjem i progonom na više od milijun Hrvata. To je bio najstrašniji i najmasovniji genocid u čitavoj poznatoj povijesti Hrvatskog naroda.

Republika Hrvatska, koju su od 1991-1995. u mukama i krvlju izborili Hrvatski branitelji pretvorila se je od 2000-te godine u obnovljenu komunističku tvorevinu na čelu s KPJ, koju je Tito 1943. preimenovao u SDP. Država je postala prćija od 22 nacionalne manjine s dvostrukim pravom glasa i raznim nadpravima, privilegijama, novčanim podporama... i drugorazrednog Hrvatskog naroda, kojemu je dato pravo slugana (ako ima i taj posao?!) u državi Hrvatskoj, u kojoj bi trebao biti vladar, gospodar i nositelj svih prava, kako to pripada matičnom narodu u svima pravnim državama Europe i svijeta.

Pođimo od najjednostavnijih primjera, u kojima je Republika Hrvatska vjerna sljedbenica svoje predhonice tzv. Socijalističke Republike Hrvatske, koja i nije bila država.

Mi stariji, u koje spada pisatelj ovih redaka se dobro sjećamo izjave velezločinca Tita: "Prije će Sava poteći od Beograda prema Zagrebu, nego će Hrvati imati svoju državu!" Treba li bolji dokaz od ovoga, da Socijalistička Republika Hrvatska nije bila država, nego provincija velikorbske komunističke Jugoslavije.

Ova Republika Hrvatska, nasljednica SRH po mnogočemu je najlošije izdanje svoje predhodnice. Nedavno se je premier Vlade RH Zoran Milanović izjasnio o Hrvatskoj kao "nekakvoj državi". Milanović, takav kakav je rekao je točno o autoritetu i bezvlađu u RH.

Po političkoj liniji moglo bi se zapitati čije je država Republika Hrvatska, kad u njoj ima useljene 22 nacionalne manjine s dvostrukim pravom glasa, s primanjem novčanih podpora i s pravom sudioništva u svima razinama vlasti i institucija plus brojne privilegije.

Taj i takav model za nacionalne manjine ne pozna niti na priznaje nijedna država u svijetu. Primjerice, srbska nacionalna manjina, koja je u zadnjih 100 godina vodila dva najstrašnija genocidna i razaralačka rata protiv Hrvata i Hrvatske ima u Hrvatskoj veća nacionalna, veća politička, jezikoslovna i veća političkovjerska prava... i veća sveopća prava, nego Hrvatski narod. Evo samo jednog primjera: Hrvate, koji su branili svoje obitelji i svoju domovinu - državu Hrvatsku - Hrvatske braniteljice i branitelje se strogo kažnjava za kolateralne žrtve počinjene na infratsrukturnim srbskim fašističkim četnicima, a država Hrvatska je amnestirala i abolirala zrbske zločince svih zlih namjera i zločina počinjenih Hrvatskom narodu i Hrvatskoj.

Tko je stvorio, branio, očuvao i njegovao ovu Hrvatsku?!

Jesu li ovu državu Hrvatsku i sve povijesne državotvone Hrvatske stvorile, očuvale i uspostavile nacionalne manjine ili Hrvatski narod, koji je svoju državu Hrvatsku, njegovao i izgrađivao, krvlju branio od svih neprijatelja, među kojima su najistaknutiji bili Srbi poturice, državna srbska pravoslavna crkva i razne srbske četničko-fašističke bande, čak i srbske kulturne i znanstvene institucije (SANU-memorandumi). Dodajem uz Srbe, najveći neprijatelji Hrvatske bili su Talijani. U Istri su čak i mrtve Hrvate talijanizirali mijenjanjem imena na nadgobnim pločama, a živima je bilo zabranjeno hrvatski govoriti, a danas je sva Hrvatska Istra talijanizirana talijanskim nadpisima, talijanskim školama, talijanskim mirovinama i raznim talijanskim revanšizmima. Osim Istre, hrvatski grad Zadar ima u Italiji gradsko poglavarstvo i gradonačelnika.

Upravo ove dvije nacionalne manjine Srbi i Talijani su u svemu najnametljivije u Hrvatskoj i daje im Hrvatska ili točnije uzimaju si u Hrvatskoj toliko sveopćih prava, koliko im se prohtije.

U većini pravnih država svijeta uopće ne postoji status nacionalnih manjina, nego integracija, asimilacija i plaćanje useljenika da postanu imenom jezikom i ponašenjem narod i državljani u dotičnoj državi. Samo Hrvatska robuje kompleksu nacionalnih manjina, a vladajući Brüssel još potencira takvo mnoštvo suvladara u Hrvatskoj jer to olakšava Europskoj Uniji vladajuću politiku "Divide et impera!"

Zašto zataje pridjevske imenice Hrvatska i pridjeva hrvatsk-i(-a, -o)?!

Pođimo od najjednostavnijega: Za vrijeme SRH Radio Zagreb je ujutro započinjao i oko polnoći završavao instrumentalnim izvođenjem hrvatske himne "Lijepa naša". Posve isto uz viorenje zastavom izvodi Hrvatska-radiotelevizija instrumentalno "Lijepu našu". Zašto HRT ne izvodi hrvatsku himnu i vokalno (pjevanjem) pa bi hrvatska djeca već u ranoj dobi naučila tekstovni sadržaj svoje himne?!

Većina europskih država izvodi himnu pjevno ili naizmjence poput Njemačke - instrumentalno i vokalno, a Srbija, koju nikada ne uzimam za uzor Hrvatskoj izvodi svoju himnu na RTS-u instrumentalno, vokalno i scenski.

Zašto hrvatski mediji u RH ostaju vjerni komunističkoj SRH u izvođenju hrvatske himne samo insrumentalno?!

Analogno zataji vokalnog izvođenja "Lijepe naše" vlada zataja imena Hrvatska i hrvatsko na dalekovidnici HRT kroz sve uloge izvjesriteljica i izvjestitelja. Pogledajmo i poslušajmo samo izvješća o dolasku i odlasku turista: "U zemlju je ušlo više vozila, nego iz zemlje". U koju to zemlju: planet Zemlju, u oranicu zemlju, ilovaču zemlju, crnicu zemlju...?! Slično je i izvješćima o vremenu. Imenica Hrvatska je postala tu i tamo spomenuta inačica za državu, koja se zove Zemlja.

Od nastupa crvene Račanovine 2000. godine sve manje se pozdravlja gledatelje Hrvatske televizije, nego samo: "gledatelje, vaše gledatelje, naše gledatelje..."!

Ponavljam ovdje, naprijed spomenuto jer se je dogodilo u HTV programu, da se je drug Zoran Milanović predstavio kao premier vlade nekakve države.

Više i nismo Hrvatice i Hrvati, nego građanke i građani

Odkud mlađim Hrvaticama i Hrvatima napose u javnim medijima, pardon Građankama i Građanima tolika apatija prema pridjevskoj imenici Hrvatska i pridjevima u sva tri roda: hrvatski, hrvatska i hrvatsko!? U nijednoj državi svijeta se ljudi ne odnose tako apatično ili maćehinski prema imenu svoje domovine - države kao što je to u Hrvatskoj.

Političari i mediji u Tito-Račanovoj SRH su izbjegavali do krajnosti javno izgovarati pridjevsku imenicu Hrvatska i sve oblike pridjeva u sva tri roda: hrvatski, hrvatska i hrvatsko. Ako su izgovarali "Hrvatska", onda je to bilo obvezno u službenom obliku Socijalistička Republika Hrvatska ili uz odgovarajuće apozicije, atribute i sintagme poput "bratska socijalistička republika"... Najčešće se je Hrvatsku zaodjelo s Jugoslavijom, dakako sa svima jugoslavenskim obilježjima.

Čak i turizam kao poslovnost vezana najviše na Hrvatsku nije se nazivao hrvatskim, nego jugoslavenskim turizmom. Sada je to zemljin turizam. Prije su se zapadni turisti vraćali iz Jugoslavije, a sada se vraćaju iz Zemlje. Dakle, očiti dokaz da hrvatskim medijima vladaju učenice i učenici iz Kumrovečke komunističke škole.

Hrvatski branitelji su izborili državu Hrvatsku, a komunisti je razgrađuju

Tko misli da je danas u RH Hrvatska hrvatskija i izvedeni pridjevi od Hrvatske učestaliji u zabludi je. Valjda se sjećamo, da su komunisti - SDP sa sličnima u 6-strankačkjoj koaliciji dolaskom 2.000. godine na vlast kao prvo izbacili "državni" iz sintagme Hrvatski državni sabor, ukinuli su Županijski dom sabora, ukinuli djelovanje Saborske komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, ukinuli straže u novim hrvatskim odorama, ukinuli su državnički kult na Medvedgradu i obnovili kult velezločincu Titu i komunističkoj partiji (Petrova Gora i Kumrovec i srbske četničko-fašističke obljetnice kao na primjer Veljun i Srb).

Razvojačili su sadašnji komunisti (udbaš Stjepan Mesić) visoke hrvatske vojne častnike, ukinuli ime Trga hrvatskih velikana i okitili ga antifašističkim, rasprodali hrvatske banke tuđincima, HPT, "Nikolu Teslu" i druge pozitivno poslujuće industrijske pogone...

Komunisti u SDP-u su ukidali rad važnih industrijskih pogona i u nepune 4 godine povisili hrvatski vanjski dug, s naslijeđenih 9 na 22 milijarde Eura. Bezboslenost je rasla, započelo je stalno zanimanje kopanje po konteinerima za odbačenim povrćem i voćem. Siromaštvo u porastu, odlazak Hrvata u diasporu postaje svakodnevica. Dakle, RH je po brojnim pitanjima negativnima za Hrvatski narod, čak nadmašila svoju predhodnicu - crvenu SRH.

SDP treba zabraniti i posve ukinuti po europskim antikomunističkim deklaracijama!

U obadvije republike - SRH i RH vladaju iste zločinačke komunističke strukture, čak pod istim imenom SDP, koje je Tito uveo još 1943. kao inačicu za KPJ.

Sada je u svima strukturama vlasti u RH ta komunistička struktura pomleđena potomcima najvećih komunističkih političara i zločinaca (udbaša, čuvara Golog otoka, Lepoglave i drugih mučilišta).

Unatoč svome zločinstvu bivši komunjare u SRH su imali u genitivu sintagme: Savez komunista Hrvatske, a sadašnji komunistički sljedbenici KPJ/SKH se zovu po Titovom imenu SDP, čak bez "H"...

U kultu gigazočincu Titu obadvije republike RH i SRH su podjednake. Štoviše u sadašnjoj Republici Hrvatskoj je taj kult velezločincu Titu odgovorniji jer se znade iz službenih međunarodnih izvora da je Tito deseti na listi najvećih ratnih i poratnih zločinaca 20. stoljeća u svijetu ili je Tito četvrti na listi najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca 20. stoljeća u Europi.

Dakle, službeno se znade, da je komunizam bio najveće zločinstvo na ljudima i svima dobrima, a u Hrvatskoj vlada komunistička partija pod Titovim imenom SDP. Taj užas je s onu stranu pameti.

U Ustav RH unijeti nezastarjevanje ubojstva iz političkih motiva nije dosta!

Već sam naslov je nepodpun, a provedba će biti još upitnija i ostat će mrtvo slovo na papiru isto kao što je provedba EU rezolucije 1481 mrtvo slovo na papiru, iako je Rezoluciju 1481 usvojio Hrvatski sabor.

U Ustav RH treba unijeti osudu čitavog komunističkog sustava, koji je sprovodio genocid na Hrvatima i sva druga zločinstva uključujući razaranje kulturmih, gospodarskih i ostalih dobara. Nadalje u Ustav RH treba ući poimence osuda komunističkog velezločinca Tita i zabraniti svaki kult tome velezločincu.

Ako ovo spomenuto čak uđe u Ustav RH ništa od toga ne će biti sprovedeno!

Svjedoci smo da u Hrvatskoj ima još 41.000 boračkih umirovljenika, među kojima je najveći broj zaslužnih komunističkih zločinaca poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Josipovića... i njihovih sljedbenika poput Mesića, Fumića, Nobila, Milanovića, Dragovana... Ne smije ih se čak niti nazivati zločincima iako su bili superzločinci.

A što je tek sa srbskim fašističkim četničkim zločincima od Mihailovića i Đujića do Raskovića, Babića, Martića i kapetana Dragana..., koji su u zadnja dva rata vršili genocid i sve druge -cide na Hrvatima, a očinski ih štiti Milorad Pupovac i tisuće "četničkih Pupovaca" u Hrvatskoj.

Taj Pupovac organizira u Srbu dernek četnicima iz 1941. i četniciuma iz 1991. i uveličavaju ga komunisti i agnostici, sinovi komunističkih zločinaca poput Mesića, Josipovića...

Hrvatska mora obračunati sa srbskim fašističkim i hrvatskim komunističkim zločincima

Evo opisnog prijedloga kako:

U Hrvatskoj treba osnovati: Europski ili Hrvatski antifašistički i antikomunistički centar anlogan: Simon-Wisenthal-Zentrumu, kojeg još i sada protiv ostataka nacista predvodi, uvaženi gospodin Efraim Zuroff!

Za ovaj Hrvatski antifašistički i antikomunistički centar treba naći sposobne ljude ili se takovi trebaju javiti i udružiti. Za ovaj važan antifašistički i antikomunistički posao će zatražiti i dobiti plaću od Europske Unije uz dodatnu nagradu prema učinkovitosti. Neka se u Hrvatskoj nađu i udruže takovi ljudi!

Naime, Europska Unija se je dosada službeno izjašnjavala protiv fašizma i protiv komunizma, ali se nije nitko poput Simona Wisenthala odazvao Europskoj Uniji za sprovedbu njenih antifašističkih i antikomunističkih stavova i rezolucija.

Valja razmisliti bi li bilo bolje osnovati samo Hrvatski antifašistički i antikomunistički centar - HAAC ili Europski antifašistički i antikomunistički centar - EAAC i u okviru ovoga HAAC?!

HAAC bi djelovao brže, a EAAC bi djelovao sveobuhvatnije.

U svakom slučaju za sprovedbu EU antifašitičkih i antikomunističkih stavova i rezolucija treba odmah, bez odgađanja osnovati Hrvatski antifašistički i antikomunistički centar, koji će se zaposliti s lustracijom Mesićevih komunista i Pupovčevih četničkih fašista.

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik - anitfašist i antikomunist


IDEAL U TVARNOJ FORMI

Prikaz knjige: Andrija Radoslav Glavaš, Hrvatska književnost i duhovnost, Izabrao i priredio Branimir Donat, Dora Krupićeva, Zagreb, 1995.

U jednom od svojih brojnih eseja fra Andrija Radoslav Glavaš (Drinovci, 29. listopada 1909. – okolica Zagreba, 27. svibnja 1945.) je isticao kako je važno da hrvatski književnici pišu o prijelomnim događajima hrvatske povijesti, kao što je to bilo stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države, ali je ujedno i upozoravao kako je za umjetničko oblikovanje takvih događaja potrebno određeno vrijeme da sazore umjetnički poticaji koje bi onda književni umjetnik oblikovao u reprezentativno umjetničko djelo. Bio je svjestan i kako će neki, zbog osobne protimbe takvoj realizaciji povijesti, otkloniti mogućnost pisanja, ali i da će pojedini svoju pasivnost pravdati klizanjem u larpurlartizam te da će jednako tako biti i onih koji će se zbog političkih uvjerenja svojim pisanjem protiviti hrvatskoj nacionalnoj slobodi.

Sve to o hrvatskim književnicima, književnim djelima pa i o tadašnjoj hrvatskoj duhovnoj stvarnosti pisao je Glavaš u svega petnaestak godina (1929.-1945.) stvaranja u svojim književnim kritikama, koje su tek 1995. izabrane i objavljene u knjizi „Hrvatska književnost i duhovnost (442 str.). Premda je bio među rijetkima koji su potanko poznavali javnu ali i skrivenu stranu komunizma, upravo onu koju su tako perfidno prešućivali njegovi međuratni promicatelji, ostao je u Zagrebu, dočekavši ulazak jugoslavenskih partizana, koji su ga potom ubrzo smaknuli. Mnogo se pisalo o masovnim i pojedinačnim komunističkim smaknućima te tražilo motive njihova bezumnoga odnosa prema Hrvatima.

Činjenica da su za smaknuća pomno birani upravo oni koji su iskreno zastupali ideju hrvatske državne neovisnosti, a među takve je nesumnjivo spadao i izvanredni intelektualac i svećenik Andrija Radoslav Glavaš, samo potvrđuje još uvijek nedovoljno obrađenu tezu Milovana Đilasa kako je Hrvatska morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.

Fra Robert Jolić je iscrpnije obradio Glavašev život, ali njegovo književno-kritičko djelo još uvijek čeka sklonije vrijeme i neopterećene istraživače. Knjigu izabranih eseja otvara tekst „Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu“, u kojem je Glavaš, odmah, neposredno poslije partizanskoga zločina, objelodanio činjenice o tomu kako su srbokomunisti poubijali svećenike, nastavnike i odgojitelje samo zato što su ljubili narod iz kojeg su potekli.

U poglavlju „Okviri književnosti“ priređivač je uvrstio niz književnoteorijskih eseja iz kojih se mogu vidjeti Glavaševi kritičko-estetski nazori. Razlikovao je socijalnu od klasne književnosti, koja se kod nas i danas zamućuje. Bez obzira na umjetničke dosege njezinih auktora socijalna literatura je u sebi sadržavala i ćudorednu dimenziju koja je zahvaćala sve slojeve društva i poticala u njem na uspostavu pravednijih rješenja.

Nasuprot tomu u klasnoj je književnosti prevladavala propaganda, koja je poticala mržnju među različitim slojevima društva, a protežirajući samo jedan njegov sloj uglavnom služila kao oružje za uspostavu boljševičkoga poretka. Nije to samo vidljivo iz domaće prokomunističke propagande nego i iz doktrinarnih načela komunističkih ideologa Marxa, Engelsa, Lenjina, ali i književne stvarnosti u Rusiji nakon boljševičkoga prevrata.

Glavaš naravno nije bio protiv tendencije u umjetnosti, nu ako ona nije mogla biti umjetnički oblikovana, svodila se uglavnom na golu i primitivnu promidžbu. Bez obzira na vremenski otklon, ovi eseji, zbog dubokih boljševičkih zasada u postkomunističkim društvima, ni danas nisu ništa manje aktualni od vremena u kojem su nastajali. Ekstremna estetska stajališta – subjektivizam i objektivizam – pomirio je u njihovoj sintezi prilazeći umjetničkom djelom kao idealu ostvarenom u svojoj tvarnoj formi, koji kao takav, potiče umjetnički doživljaj kod publike, a ujedno, kao i kod stvaralačkih auktora, ne isključuje emotivni doživljaj, ali ni razum. Upravo je to pokazivao u nizu svojih eseja isprepletenih kritičkim osvrtima, koji su književnicima, kao i čitateljima, ako su to naravno htjeli, mogli biti samo od velike pomoći.

Poglavlje „U sklopu katoličke tradicije“ zapravo je sastavljeno od niza eseja o starijoj hrvatskoj književnosti i njezinu hrvatskom duhu. Pišući pak o Jakši Čedomilu nije se zadržao isključivo na njegovu estetskom pristupu, nego je posebno istaknuo i Čedomilovu ulogu o borbi za priznanje i izražaj hrvatstva na Jadranu, a Čedomil je upozoravao na otimačinu hrvatske baštine, čime je ujedno potvrđivao originalnost i visoke dosege starije hrvatske književnosti.

Dok se pišući o hrvatskom duhu starije hrvatske književnosti opirao velikosrpskom svojatanju južne Hrvatske, osvjetljujući Čedomilovu ulogu, upozoravao je na talijanska posezanja za hrvatskom obalom. Iz uvrštenih tekstova, premda ne izravno, a riječ o odnosu krčkoga biskupa Mahnića prema Čedomilu, probija i kritika jugoslavenstva, koja će opet posebno doći do izražaju u Glavaševu odnosu prema hrvatskim ekspresionistima, koji su umjetnički, pa i politički bježali od vlastita nacionalnoga identiteta u maglovito jugoslavenstvo.

U poglavlju „Na crti pravaštva“ svojim esejima nije uočio samo kolosalnu političku pojavi Ante Starčevića na hrvatskoj političkoj pozornici, nego i iznimnu književnoumjetničku vrijednost hrvatskoga realizma, koji se očitovao uglavnom u radovima njegovih pristaša. Posebna mu je pak zasluga za afirmaciju djela Ante Kovačića, kojeg mnogi do Glavaša nisu mogli, a očito ni htjeli razumjeti. Kao zagovornik hrvatske državne nezavisnosti u „Načelima“ pokreta koji se borio za stvaranje hrvatske države, Glavaš je pronašao niz osnovnih načela koja proistječu iz samoga hrvatskog naroda i njegove prošlosti, a to su ponajprije ime, zemlja, narodna posebnost, samosvojnost i značenje nezavisne države u kojoj narod slobodno po svojoj volji odlučuje o vlastitoj sudbini.

Osim državno-političkih načela izdvojio je i načela društvenoga značenja, u kojima posebno ističu njihove odgojne dijelove. Pišući pak o književnicima u hrvatskoj državi nagovijestio je njihovu podjelu na one koji svojim radom mogu pridonijeti njezinoj izgradnji te na one koji će se, unatoč ostvarenoj državnosti, u konačnici morat odrediti za ili protiv hrvatskoga naroda.

U poglavlju „Arhipelag Budak“ Glavaš svojim kritičkim talentom otkriva svu raskoš Budakova pripovjedačkoga umijeća, dok su eseji „O piscima i knjigama“ posvećeni tada aktualnim hrvatskim književnicima, koji se uglavnom zbog tragičnoga sloma hrvatske državnosti i vlastite, s njom povezane sudbine, nikad do kraja nisu uspjeli afirmirati. Zbog aktualnoga dogmatskog pristupa Krleži, u ovom poglavlju posebnu važnost ima Glavašev pogled i njegova raščlamba Krležinih „Balada Petrice Kerempuha“, kojima doduše u pojedinim segmentima, osim evidentnih nezgrapnosti, ne će zanijekati izvornu umjetničku vrijednost, ali će zato i upozoriti na Krležino nijekanje hrvatske tradicije, samo zato, što na primjer Petar i Katarina Zrinski nisu i u svoje doba osnivali Staljinove, ali i Krležine kolhoze i sovhoze.

Priređivač je u ovo poglavlje uvrstio i Glavaševe polemike s Albertom Halerom i Stanislavom Šimićem, u kojima polemizira o njihovim estetskim stajalištima, a u čijoj se pozadini ne može prikriti i žalac prema njihovu političkom stajalištu. Ako je uvodni dio knjige posvećen teorijskim pogledima na umjetnost, s osvrtima na francusku i englesku književnost, priređivač je u završnim poglavljem istaknuo Glavaševo bavljenje ruskom književnosti, pokazavši upravo izborom kako ono najbolje u hrvatskoj kulturi, premda počiva na vlastitoj tradiciji, povijesti i narodnom životu, nije začahureno u svoju ljušturu i slijepo za sve ono što je dobro i u međunarodnim razmjerima.

Možda bi i u toj činjenici trebalo tražiti uzrok monstruoznih partizanskih smaknuća hrvatskih intelektualaca, među kojima je zapaženo mjesto imao i Andrija Radoslav Glavaš.

Mate Kovačević


Stavovi...

ILI ONI ILI MI

S komunistima pregovora nema, nema kulturnog dijaloga, političke korektnosti niti mirnog rješenja problema jer oni ne znaju što to uopće znači. Navedenim pojmovima barataju u svojem rječniku samo kad su stjerani u kut i kad nemaju kamo no čim se malo pridignu i dobiju krila u praksi provode samo diktaturu.

Ako nekome još uvijek nije jasno podsjetit ću na samo dva povijesna detalja kako završavaju „mirna rješenja“ s komunistima.

Pred sam kraj 2. svjetskog rata komunisti se nisu usudili osvajat Zagreb vojnom akcijom jer su znali da će se ustaše branit do zadnje kapi krvi, uostalom uvjerili su se u to kad su osvajali Gospić i tamo polomili zube, zbog toga su tu bitku za Gospić skrivali kao zmija noge u proteklih pedesetak godina dok su nam silovali pamet svojim herojskim ofanzivama. Dakle da bi osvojili Zagreb dosjetili su se poslati Andriju Hebranga da iskoristi neka svoja osobna poznanstva s ustaškim dužnosnicima i ispregovara mirnu predaju grada kako bi se izbjegle žrtve i razaranje a zauzvrat će se ustaška vojska i hrvatski narod mirno povući u izbjeglištvo. Taj dogovor završio je tako da su svi izbjegli uglavnom pobijeni na Križnom putu a Zagrebom su mjesecima harale horde podivljalih partizančina.

U samo praskozorje demokratskih promjena komunisti su svjesni da se Jugoslavija održat ne može, da je komunizam pokopan u cijeloj Europi, nude nam ruku pomirenja i tobože mirno prihvaćaju višestranačje, stvorivši nekoliko stranaka u kojima su uglavnom vodili i dan danas vode glavnu riječ. Da bi imali svoju državu i da bi ju obranili od četnika pristali smo na to pomirenje i oprostili im 50 godina terora nad nama. Čim je ratna opasnost prestala malo po malo preveli su nas žedne preko vode i danas opet imamo komunističku diktaturu u državi koju smo stvorili vlastitom krvlju. Ne samo da imamo komunističku nego i četničku diktaturu jer nas uporno tjeraju da se ispričavamo jer smo pobijedili u ratu. Pripadnicima poražene vojske kao nagradu za agresiju na državu gradimo kuće i stanove dok pripadnici pobjedničke vojske žive na rubu egzistencije. I još im predsjednik vlade poručuje da su šovinisti jer se bune protiv jezika i pisma onih koji su im zapalili gradove i sela, protjerali ih u progonstvo, pobili im prijatelje i rodbinu, silovali žene i sestre i uništili im život zauvijek.

Narod uglavnom šuti, tu i tamo se netko zbog nečega pobuni, naprave se neki prosvjedići i ako je netko malo uporniji onda pozovu predstavnike prosvjednika, dogovori se nekakvim „kulturnim dijalogom“ neko „mirno rješenje“ i svi odu doma. Seljaci se izbore za poticaje i briga ih za učiteljice koje se malo bune pa dobiju neku siću i briga ih za medicinske sestre koje se na kraju „politički korektno“ povuku… vatra se ugasi a komunisti sve više i više divljaju.

Hoće li napokon netko u ovom jadnom i ispaćenom narodu shvatit da na vlasti nema nikakvu uljuđenu gospodu koja se brine za opće dobro nego potomke onih koji su prije 70 godina pobili 200 tisuća Hrvata i barem tri puta više protjerali. Da li je nekome jasno da je na vlasti partija koje je napustila sjednicu Sabora kada se donosila odluka o hrvatskoj neovisnosti. Hrvatska je u rukama onih koji ju nikad nisu voljeli i godinama čine sve čega god se sjete da ju unište ekonomski i moralno a najtužnije od svega je što sve to rade nama ispred nosa dok se mi razmišljamo trebamo li uopće nešto napravit.

Pa naravno da trebamo, trebamo toj prevarantskoj bandi konačno pokazat čija je ovo država i tko ju je stvorio. Trebamo se napokon postavit kao pobjednici i poraženima pokazat gdje im je mjesto. Ili će prihvatit naša pravila ponašanja ili neka se sele tamo gdje im je bolje.

Postavljanje ćirilićnih natpisa u Vukovaru očito je kap koja je prelila čašu i Hrvatska se konačno digla na noge. U samo nekoliko sati, usprkos tome što nije bilo nikakve organizacije, rijeka ljudi krenula je u Vukovar s namjerom da spriječi oskvrnuće vukovarskih žrtava. Dva dana trajala je opća panika na Markovom i Iblerovom trgu jer komunisti, ma kako bahati i raspojasani bili, nisu toliko glupi da ne znaju da je vrag šalu odnio kad se dignu ratni veterani. No po staroj dobroj hrvatskoj navadi opet se pristalo na neko „mirno rješenje“ i „kulturni dijalog“ jer eto ne žele se neredi i nećemo stvarat probleme „našoj policiji“. Ja ne znam koliko je Hrvata još ostalo među pripadnicima organa reda nakon pogroma koji je sustavno provođen u MUP-u ali onog trena kad je policija demonstrirala silu nad ljudima koji su stvarali ovu državu prestala je biti naša.

Nije prošlo ni 24 sata od kad je iz Vukovara stigla poruka o „mirnom rješenju“ a crveni premijer ruga se cijeloj naciji poručujući kako oni kojima smeta ćirilica ne vole Hrvatsku. Da li je konačno barem nekome jasno što ova poruka znači i da li smo svjesni da nam je ovo posljednja prilika da spasimo još ovo malo časti i ponosa što nam je ostalo i vratimo u svoje ruke ono za što se prolijevala krv naše braće. Završimo već jednom bitku za Hrvatsku do kraja ili nas neće biti jer ako već ne umremo od gladi umrijet ćemo od srama pred vlastitom djecom i unucima.

Odluka je na svima nama, nemamo više vremena čekat ni stranke ni udruge, stranaka i udruga imamo na stotine ali samo jednu Domovinu koju je uništila i uništava crvena neman cerekajući nam se u lice. Vrijeđaju nam crkvu i biskupe, roditelje i djecu nam ponižavaju silom nam namećući Sodomu i Gomoru u škole, pederluk i nemoral moramo gledat po ulicama, ponižavaju nam seljake i učitelje, četnici nam slave i derneče po državi dok ministar javno vrijeđa udovice poginulih branitelja i branitelje koje je sam odabrao za savjetnike.

Nema više dogovora i razgovora, godinama razgovaramo i čekamo neka rješenja za koja oni nemaju ni volje ni pameti nego im pokažimo gdje je mjesto i njima i njima sličnima, ubuduće će bez obzira tko god bio na vlasti dobro razmislit prije nego li nam krene mahat crvenom krpom pred očima.

Ne moramo strepit ni od Ostojićevih pandura ni od Bajićevih fiškala, trebamo strepit samo od sebe i svog kukavičluka. Ako smo kukavice i nismo u stanju šačici nadobudnih ratnih dezertera koji glume ministre pokazat kako se brani svoje, onda nismo ni zaslužili ništa osim da nas ti dezerteri i dalje ponižavaju i gaze po našim kostima. Ako ima u nama barem još malo ponosa i časti, barem malo osjećaja dužnosti prema onima kojih više nema a nema ih da bi bilo Hrvatske, onda nećemo više nikome opraštat i prema nikome imat milosti. I nećemo stati sve dok Hrvatskom ne budu vladali oni koji ju vole i koji će donijeti dobro ovom narodu ma koliko puta morali promijenit vlast.

Iskra je zapaljena, Hrvatska je na nogama pa stanimo konačno svi jedni uz druge.

Sad ili nikad.

Ili oni ili mi.

Jasna Dautanac


Stavovi...

OD ZLA KOJE SE NE KRIJE UVIJEK I PUNO GORE, ODNOSNO NAJOPASNIJE JE ONO KOJE DOLAZI U OBLIKU KRIJEPOSTI

Za Srbe znamo tko su. S komunistima znamo na čemu smo. Protiv udbe znamo što nam je činiti. Ono pak što neki danas zovu ili na žalost, lako zaboravljivom i lako praštajučem hrvatskom narodu, predstavljaju kao tzv. "domoljubnu opciju" nije nikakva alternativa već zlo. A i ono je tim veće kada dolazi u kombinaciji sa ljudskom glupošću.

Ne bitno je li na vlasti trenutni SHDZP ili će to sutra biti HSDPZ jer cilj im je isti. Kontrolirani nered u kojemu bi dvije partije ( sa njihovim podrepima) beskonačno dugo glumile "dobrog i lošeg policajca" stvarajući u narodu lažnu percepciju demokracije, odnosno izbor od dva zla manje. A u kojemu su oni zapravo jedno te isto, JEDNOUMNO zlo. I zato Hrvatska danas ni po čemu nije demokratska već dekorativna zemlja višestranačkog jednoumlja u režiji udbe i dvaju komunističkih frakcija ali istoga i jednoga zla. I zar još ima onih koji nisu i ne mogu shvatiti udbaško komunistički sustav višestranačkog jednoumlja po kojemu bi nam vječno vladala partija i udba. Njihov postkomunistički perpetum mobile, kružni tok vlasti u kome su red i pravila tako postavljeni da je zapravo svakome onemogučeno ozbiljno ih ugroziti.

Pa zar se svi ti preobraženi apologeti socijalističkog samoupravljanja, a danas prvoborci liberalnog kapitalizma, nisu prodali hrvatski suverenitet i priklonili se novoj nehumanoj, bolesnoj, štetnoj i totalitarnoj ideologiji neoliberalizma i neoliberalnog kapitalizma kao sustavu za kojega svi govore isto, kako nema alternative. I zar ih taj sustav isto tako ne štiti njih smatrajući upravo komuniste svojim jer dokazano da kao servilne i anacionalne ništarije najbolje izdaju i napadaju svoje države za šaku judinih škuda.

Domoljubna alternativa dakle može biti samo treća opcija, odnosno svi oni koji idu protiv partijskih blizanaca hdz-a i sdp-a, te u svome gospodarskom programu imaju prvenstveno LUSTRACIJU, odgovornost i povrat opljačkanog u pretvorbi i privatizaciji, ZERP, Hrvatsku banku, Hrvatsku bez GMO i suspalionica opasnog otpada (euRopskog smeča), promjenu Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama (50% umjesto 33%), jačanje suvereniteta i razvijanje demokracije kao temeljne vrijednosti Domovinskog rata i rasvjetljavanje ubojstava političkih čelnika (Ante Paradžik i dr.), te hrvatskih domoljuba počinjena od 91. do 2000.g. ..... itd.

Tko god to nema u svome programu on je LAŽOV, njihova je opcija odnarođena i antidomoljubna odnosno LAŽNA, a svi oni koji je zagovaraju su LAŽNJACI ili što je još gore, GLUPANI.

Jer GLUPOST JE OPASNIJI NEPRIJATELJ DOBRA NEGO ZLO!

Glupost je "grijeh propusta", dakle, proizvod ljenosti duha da se koristi onim što mu je priroda dala ili pak upotreba toga na neispravan, pogrešan ili izopačen način...

Glupost je nešto što sami sebi ne želimo priznati, a glas o njoj odbacujemo kao tobožnju mržnju na nas, glasnika o njoj, kao u antičkome svijetu donosioca loše vijesti, ubijamo. Ništa čovjek ne voli toliko kao svoju glupost. U stvari, ona je jedini njegov Bog, a sve drugo samo loše opravdanje. (iz Povijest ljudske gluposti)

HRVATSKA NAM JE UNIŠTENA UPRAVO ZAHVALJUJUĆI GRIJEHU STRUKTURA I GRIJEHU PROPUSTA. I nije se čuditi zlima jer izvor njihove motivacije je jasan i poznat svakom laiku. Međutim, poražavajuće je što glupani toga nisu i ne žele biti svijesni ni do danas.

Predstavljati se kao ujedinitelj, a istovremeno biti anacionalno politički destruktivan je isto kao i agresor koji nas osvaja ne bi li nas oslobodio od nas samih. Isto kao i svaki izdajica koji se drži moralnim stupom u jednom duboko amoralnom i sluganskom sustavu.

Dakle, nazivati to "domoljubnom opcijom" je ne samo LAŽ i LICEMJERJE odnarođenih kriminalaca i politikanata ili pak nekih režimskih medija, nego i prokletstvo onog dijela hrvatskih glupana zbog kojih kao narod imamo ono što ne/zaslužujemo.

ČINJENICA



O ovim strahotma se ne čuje ni slova od komunističke vlasti RH

Tomica Novak (46) je hrvatski branitelj, invalid Domovinskog rata i bivši logoraš. Već devet godina vodi bitku sa sustavom koji mu želi oduzeti sina. Ovo je njegova priča.

Tomica se u rat zaputio odmah nakon tzv. Balvan revolucije. U Petrinji je proveo 1991. godinu, ali je ubrzo pao u ruke neprijatelju. Odveden je prvo u srpski logor Šamaricu, a nakon toga u Glinu. Kada ga upitamo za mučne detalje iz tog dijela njegovog života, dugo šuti. Ondje je vidio ratne strahote kakve ne bi poželio ni najgorem neprijatelju. Ubijanja i mučenja, silovanja.

- Silovali su Dragicu koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Nisam više mogao izdržati i rekao sam im da im je*em majku četničku. Opalili su me kundakom po glavi. Pao sam u nesvijest. Njoj su izvadili dijete iz trbuha i onda je ponovno silovali. Kad sam se dizao čuo sam: "Ajmo je bre taslačiti dok je još topla".

Srećom, krajem godine dokopao se slobode.

- Nakon toga sam išao na oporavak i više me nisu htjeli primiti u policiju. Smilovala mi se Hrvatska vojska 1992. godine s kojom sam otišao u Vinkovce – priča nam Tomica. Njegov je govor isprekidan, priča teško. Strahote logore ostavile su teške posljedice na nekad veselog mladića.

Nakon Vinkovaca, upućen je u Dubrovnik...

U Dubrovniku je ostao do kraja rata kada ga je zadesila teška nesreća; pregazio ga je vojni kamion. Kako kaže, bio je sav polomljen. Slomljeni su bili i kralježnica i kukovi. Idućih nekoliko mjeseci proveo je u kolicima. No, snaga volje i želja za životom učinili su svoje, nije zauvijek ostao u kolicima.

Prije devet godina dogodio se najsretniji trenutak u Tomičinu životu – rođen je njegov sin Tomislav. Majka ih je ubrzo napustila. Tomica je nedugo zatim upoznao Valeriju s kojom i danas živi. Od sinovog rođenja vodi bitku sa Centrom za socijalnu skrb koja se preselila i na sud. Centar tvrdi da Tomica ne može brinuti o djetetu, no on je uvjeren u suprotno. I uvjerava nas – ovu će devetogodišnju bitku dobiti.

- Da sam prije devet godina krenuo u osvajanje Hrguda, četničkog uporišta koje nitko u zadnja tri rata nije osvojio, danas bi se na njemu zavijorila hrvatska zastava. Ako mi dosad nisu uspjeli uzeti sina, budite sigurni da ni neće – kaže Tomica.

Tomičina nevjenčana supruga Valerija (31) proživjela je i vlastite tragedije. Prije devet godina oduzeta su joj dvojica sinova. Oni danas žive s ocem.

- Noćima ne spavam jer razmišljam o tome kako ih želim vidjeti – priča Valerija.

Tomica i Valerija doista žive u teškim uvjetima. No, kažu, djetetu nikad ništa nije nedostajalo. Tomica vjeruje da bi Centar Tomislava želio dodijeliti majci koja ga je prije devet godina napustila. A nama samo ostaje da se prisjetimo primjera obitelji koja žive u nelegalno sagrađenim naseljima sa mnogo više djece u mnogo lošijim uvjetima pa im se djeca ne oduzimaju. Zašto je ovaj hrvatski branitelj na meti institucija?

Z.S.


IZ JUNAČKIH DANA U OBRANI DOMOVINE

BITKA ZA OZALJ

U svojim uspomenama objavljenim na hrvatskom i španjolskom jeziku, bojnih Hrvatskih Oružanih Snaga Stjepan Fištrović Sabolović, objavio je nekoliko vriednih podataka o zadnjem razdoblju borbi u NDH, u i oko Ozlja, nekadašnjem sjedištu bana Petra Zrinskoga
Fištrović je rođen 10. kolovoza 1909. u Mučnoj Rijeci kod Koprivnice.
Za vrieme Karađorđevićeve Jugoslavije završio je školu za rezervne oficire u Sarajevu, što je kasnije izkoristio u borbama za obranu Nezavisne Države Hrvatske. U građanskom zvanju bio je nadzornik Hrvatskih Državnih Željeznica. Odmah po proglašenju NDH uključio se u ustašku vojnicu u činu satnika. Za vrieme rata odlikovan je s više odlikovanja za hrabrost u kojima je i Željezni trolist IV. stupnja s hrastovim grančicama i promaknut u čin bojnika.

OBRANA OZLJA

Gradić Ozalj nalazi se na rijeci Kupi 43 km jugozapadno od Zagreba, 20 km sjeverno od Karlovca i svega nekih 15 km od Metlike u Sloveniji. Njegova najveća zanimljivost jest u tome što je nekadašnje sjedište grofova Zrinskih sagrađen na jednoj visokoj osamljenoj stieni izpod koje prolazi željeznički tunel. Ozaljska električna centrala s snagom od 1.600 kilovata bila je po snazi treća u NDH, iza onih na Cetini i Plivi. Njegove čvrste kule i bedemi sagrađeni još u 17. stoljeću dobro su nam poslužile u našem obrambenom ratu. Bojnik Fištrović imenovan je zapovjednikom domobranske posade u Ozlju u jesen 1944. godine.

Već na samom putu iz Karlovca partizani su napali vlak u kojem je išao prema Ozlju, nu tu se srećom našla jedna ustaška satnija koja ih je ubrzo razbila i natjerala u bijeg, ali ne prije nego su banditi pobili nekoliko tamošnjih seljaka i seljakinja. Zapovjedništvo u Ozlju predao mu je satnik Dane Ratković, Hrvat pravoslavne vjere koji je već nekoliko puta bio ranjen u borbama u obrani Ozlja i okolice. Posada Ozlja sastojala se od jedne domobranske bojne svrstane u šest satnija - svega 600 slabo naoružanih domobrana s jednim zastarjelim lakim i tri nešto novija protuoklopna topa.

Oko Ozlja nalazile su se jugokomunističke snage od oko 2.100 tada od Talijana i Saveznika dobro naouražanih partizana koji su držali kraj na drugoj strani Kupe sjeverozapadno od Ozlja, uglavnom u Sloveniji. Većina tih partizana bili su slovenski komunisti, ali među njima je, kako se znalo, bilo dosta Srba, Bugara i nešto Rumunja. Na dobro uređeno pomoćno uzletište kod Metlike sovjetski zrakoplovi su im skoro svake noći dopremali hranu, oružje , strjeljivo i dugu logistiku.

Za to su, kako bi spriječile bilo kakvo iznenađenje, izvan Ozlja bile razpoređene jake hrvatske straže i postave. Ozalj je tada spadao pod zapovjedništvo generala Tomislava Rolfa, sa sjedištem u Karlovcu. Veza između Ozlja i Karlovca održavana je pomoću teklića (kurira) na strojnim kotačima (motociklima).

Već prvih dana nakon Fištrovićeva dolazka partizani su strojnicom s druge strane Kupe ubili glavara kuhinje dok je išao stražarima podijeliti ručak. Kuharov sin se također nalazio među braniteljima Ozlja. U bitkama za obranu Hrvatske već je izgubio tri brata, a sada i otca. Malo za tim došla je jedna prestrašena žena, klekla pred zapovjednika i molila ga da ih spasi od partizanskih ubojica. Mali prije su joj ubili muža, mjestnog načelnika, kojeg su najprije prisilili da sam sebi izkopa grob. Žena je, pomućena uma, pobjegla s petero sirotčadi.

Kako bi si otvorili put prema Karlovcu partizani su odredili, pod svaku cijenu, zauzeti Ozalj. Najprije su započeli s manjim napadima na naše predstraže sjeverozapadno od tvrđave.

Bojnik Fištrović je na maloj ručnoj tiskari dao tiskati letke u kojima je uoči Božića pozvao ugroženo pučanstvo iz okolice da se, kako bi izbjeglo partizansko nasilje, skloni u tvrđavu. Oko grada su izkopani novi rovovi. Jedino je bila oskudica u oružju, nu i tome je doskočeno zahvaljujući vještini i odvažnosti narednika Frane Franića, koji se obukao u dronjke i kao prosjak ušuljao u partizanski prostor.

Na putu je zatekao dva partizanska teklića koji su iz Pisarovine, 30 km iztočno od Ozlja, išli prema Metlici. Za vrieme noći uspio im je oduzeti torbu i nestati u mraku. U torbi među ostalim spisima bila je i “Poruka br. 263 Glavnog štaba u Jajcu komandantu narodnooslobodilačke vojske za Sloveniju” kojom mu se javlja da će, u noći između 20. i 21. prosinca na jednom polju, na hrvatskoj strani između Metlike i Ozlja, sovjetski zrakoplovi baciti padobrane s oružjem, srjeljivom i dugim tvorivom. Partizanima se poručuje da tu noć na polje postave dva reda po 10 baklji s 50 metarskim razmakom između baklji i 300 metara razmalom između dva reda. Na taj prostor od 500X300 m bit će bačeni padobrani.

Svak je bio siguran da partizanski kuriri nisu dojavili partizanima što se zbilo jer su znali da bi na licu mjesta bili ubijeni, pa su petama dali vjetra i pobjegli. Te noći, Fištrović je u gradu ostavio samo najnuždnije postrojbe, a s ostalim vojnicima i bakljama koje je dobio od osoblja željezničke postaje, uputio se iza 20 sati prema označenom mjestu. Baklje su postavljene točno onako kako je bilo navedeno u “Poruci”.

Bila je dosta kišna noć, nu unatoč tome oko 22 sata začulo se zvrndanje nizko letećih zrakoplova koji su dolazili sa sjevera - iz Mađarske. Zrakoplovi su nekolika puta obletjeli polje a za tim, nakon kojih 15 minuta, počeli su bacati padobrane. Kad su se zrakoplovi izgubili domobrani su pokupili plijen: 32 padobrana s 26 velikih svežanja i 38 sanduka u kojima je bilo suvremeno automatsko oružje, sa strjeljivom i dosta novih odora. Time smo obskrbili tri nove satnije sastavljene od ozaljskih civila i pridošlih seljaka.

Oni koji nisu bili sposobni za borbene djelatnosti uporabljeni su u pomoćne službe i radove. Saznalo se da su partizani odredili na Božić izvršiti iznenadni napad , pa su pod zapovjedništvom satnika Ratkovića na izviđanje u pravcu Slovenije poslane tri satnije prekaljenih ratnika.

Ratkovićeva je grupa naišla na jednu jaku partizansku izvidnicu, frontalnu ju napala i raztjerala. Poslije velikih gubitaka ostatak partizana pobjegao je nazad u Sloveniju. Ratkovićeva izvidnica je primjetila da se u blizini Ozlja nalaze partizanske snage od preko 2.000 partizana. Ovu vijest donio je odbjegli pobočnik samog partizanskog komandanta. Branitelji su se dobro pripremili. Brzoglasne veze sa svim postavama odlično su radile.

Fištrović je računao da će napad biti istovremeno izvršen na sam grad i na električnu centralu koja se nalazila na Kupi udaljena nekih 300 metara. Nije se prevario. Odbjegli pobočnik, student medicine na beogradskom sveučilištu, pričao je da partizani imaju nalog, kad zauzmu grad, poubijati sve što se u njemu nađe živo.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen


Papin intervju za La Civilta Cattolica

Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Nema smisla pitati teškog ranjenika ima li visok kolesterol ili šećer! Potrebno mu je najprije izliječiti zadobivene rane, a tek zatim možemo govoriti o svemu drugom. Crkva se ponekad dala zatvoriti u male stvari, u sitne propise. Najvažniji je međutim prvi navještaj: Isus Krist te spasio!... Crkva s kojom moramo osjećati je kuća sviju, a ne mala kapelica koja može primiti samo grupicu izabranih osoba. Ne smijemo svoditi krilo opće Crkve na zaštitničko gnijezdo naše osrednjosti. Crkva je Majka, Crkva je plodna, mora to biti, rekao je Papa u razgovoru

Vatikan, (IKA) – Crkva se ponekad dala zatvoriti u male stvari, u sitne propise. Međutim najvažnije je prvi navještaj: Isus Krist te spasio, rekao je papa Franjo u podužem intervjuu objavljenom 19. rujna talijanskom isusovačkom časopisu u La Civilta Cattolica i istodobno u još šesnaest revija Družbe Isusove u čitavom svijetu. U razgovoru na tridesetak stranica kojeg je vodio o. Antoni Spadaro, papa Franjo govori o sebi, analizira ulogu Crkve danas, ukazuje na prioritete u pastoralnom djelovanju i odgovara na pitanja o naviještanju evanđelja. Razgovor za La Civilta Cattolica je vođen u njegovom privatnom studiju u Domu svete Marte u tri navrata, 19., 23. i 29. kolovoza. Papa u razgovoru na čak trideset stranica, na kojima govori o svojoj prošlosti u Družbi Isusovoj te iznosi svoje misli o poslanju Crkve, sebe naziva "grešnikom na kojeg je Gospodin svrnuo svoj pogled". Prema Papi ono što Crkva danas najviše treba je "sposobnost da liječi rane i grije srca vjernika, blizina, bliskost… I treba krenuti od baze". Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Beskorisno je, kaže Papa, pitati teškog ranjenika ima li visok kolesterol ili šećer! Potrebno mu je najprije izliječiti zadobivene rane, a tek zatim možemo govoriti o svemu drugom. Crkva se ponekad dala zatvoriti u male stvari, u sitne propise. Najvažniji je međutim prvi navještaj: Isus Krist te spasio! Zato crkveni služitelji moraju prije svega biti služitelji milosrđa dok su organizacijske i strukturne reforme sporedne, to jest slijede kasnije jer prva reforma mora biti reforma stava. Prema papi Franji služitelji evanđelja moraju biti kadri zagrijati srca ljudi, kročiti u tami s njima, znati se upustiti u dijalog pa i sići u njihovu tamu a da se sami ne izgube. Božji narod, kaže Papa, želi pastire a ne državne činovnike ili klerike.

U razgovoru papa Franjo govori o svojoj isusovačkoj prošlosti, podsjećajući i na neke teške trenutke: "Moj autoritaran i brz način donošenja odluka donio mi je ozbiljne probleme i optužbe da sam ultrakonzervativan". Podsjećajući na svoju biskupsku službu u Argentini kaže da je shvatio koliko je važno "savjetovanje". "Konzistoriji, sinode su, primjerice, važna mjesta za provođenje u djelo toga savjetovanja", ali moraju biti "manje strogi u svom obliku". Želim stvarna savjetovanja, a ne formalna. Papa govori zatim o svojoj isusovačkoj izgradnji, prosuđivanju i reformama. Uvijek treba naći vremena da se udare temelji istinske promjene. A to je vrijeme prosuđivanja, kaže Papa, premda ponekad to prosuđivanje sili da se učini odmah ono što se isprva mislilo napraviti kasnije. I to je upravo ono što se dogodilo meni u ovim mjesecima, rekao je Papa.

Slika Crkve na koju je Papa podsjetio u razgovoru je ona izražena na Drugom vatikanskom koncilu u konstituciji Lumen gentium: sveti Božji narod a sentire cum Ecclesia (osjećati s Crkvom) za Papu znači "biti u tom narodu". Vidim svetost u Božjem narodu oboružanom strpljenjem: ženi koja podiže svoju djecu, mužu koji radi da donese kruh kući, bolesnima, starijim svećenicima koji imaju mnogo rana ali im na licu uvijek titra osmjeh jer su služili Gospodinu, redovnicama koje mnogo rade i koje žive skrivenu svetost. To je za mene opća svetost. Svetost uvijek povezujem sa strpljivošću, rekao je Papa dodavši kako je za njega strpljivost kada se prihvati teret događaja i onoga što život nosi ali također kao ustrajnost u hodu kroz život. Crkva s kojom moramo osjećati je kuća sviju, a ne mala kapelica koja može primiti samo grupicu izabranih osoba. Ne smijemo svoditi krilo opće Crkve na zaštitničko gnijezdo naše osrednjosti. Crkva je Majka, Crkva je plodna, mora to biti. Kada primijetim negativna vladanja crkvenih služitelja ili posvećenih osoba prva mi je misao: "evo neženje" ili "evo usidjelice". Oni nisu ni očevi ni majke. Nisu kadri dati život. Naprotiv, kada, primjerice, čitam o životu salezijanskih misionara koji su pošli u Patagoniju čitam povijest život, plodnosti, rekao je Papa.

Među pitanjima koje je glavni urednik revije Civilta Cattolica postavio Papi bila su i složena pitanja kao što su rastavljene i ponovno oženjene osobe, homoseksualne osobe te je pitao koji pastoral treba primijeniti u tim slučajevima. "Treba uvijek promatrati osobu. Tu ulazimo u misterij čovjeka. Bog u životu prati ljude i mi ih moramo pratiti počevši od njihova stanja. Treba ih pratiti s ljubavlju. Kada se to dogodi, Duh Sveti nadahnjuje svećenika da kaže pravu stvar", rekao je Papa. Ne smijemo insistirati samo na pitanjima vezanim uz pobačaj, ženidbu, istospolne brakove i korištenje kontracepcijskih sredstava. Ja nisam mnogo o tome govorio i to su mi predbacili, ali kada se o tome govori treba voditi računa o kontekstu. Mišljenje Crkve, uostalom, je poznato, i ja sam sin Crkve, ali nije potrebno o tome govoriti neprestano, rekao je Papa.

Učenja, kako dogmatska tako i moralna, nisu sva jednako vrijedna. Misijski pastoral nije "opsjednut nepovezanim prenošenjem mnoštva učenjâ koje treba uporno nametati". Misijski se navještaj mora usredotočiti na "ono bitno" a to ujedno najviše i privlači, to daje srcu da usplamti, kao učenicima iz Emausa. Tu je potrebno zato pronaći novu ravnotežu, u protivnom, primjećuje Papa, i samom moralnom zdanju Crkve prijeti opasnost da se sruši poput kule od karata,, da izgubi "miris evanđelja". Evanđeoska ponuda dakle mora biti "jednostavnija" i "iz te ponude zatim proizlaze moralne posljedice".

Na kraju je razgovor doveo do jednog aspekta koji je vrlo drag papi Franji a to je da se "Boga susreće na putu". Bog je uvijek iznenađenje te, dakle, nikad ne znaš gdje i kako ćeš ga naći, nisi ti taj koji određuješ vrijeme i mjesta susreta s njim. Prema Papi potrebno je "prepoznati susret": ako kršćanin želi sve jasno i sigurno tada neće ništa naći. Tradicija i spomen na prošlost moraju dovesti do otvaranja novih prostora za Boga. S jednom statičnom i involucijskom vizijom, ako se traže uvijek "disciplinarna rješenja" ili izgubljena prošlost, "vjera postaje tek jedna od ideologija". "Imam jedno dogmatsko uvjerenje: Bog je u životu svake osobe", kaže papa Franjo ističući kako "premda je život neke osobe tlo zaraslo u trnje i korov postoji uvijek prostor u kojem dobro sjeme može niknuti. Treba se uzdati u Boga".

Cjeloviti tekst razgovora bit će objavljen u hrvatskome isusovačkom časopisu "Obnovljeni život".


UDBA VODILA IGRU OD POČETKA

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, bivši pripadnici Službe državne sigurnosti (Udbe), koji su u tim prijelomnim vremenima promijenili stranu i stavili se u službu novoizabrane vladajuće nomenklature, spriječili su da se na dužnost predsjednika općine Sinj izabere Joško Bošnjak iz Hrvaca iako ga je HDZ nominirao za tu dužnost tijekom izborne kampanje te nakon samih izbora na kojima je ta stranka osvojila 58 posto glasova.

Na zatvorenoj sjednici tadašnjeg OO HDZ-a (za područje bivše općine Sinj – op.a.) i formalno je pokrenuta procedura Bošnjakova izbora za predsjednika općine. O tome je dan poslije izvijestila “Slobodna” pošto su potpisniku ovih redaka nakon završetka zasjedanja Općinskog odbora informaciju o službenoj Bošnjakovoj kandidaturi dali osobno Joško Bošnjak i Dušan Viro, predsjednik stranačkog Općinskog odbora.

Tri dana prije održavanja konstituirajuće sjednice, na kojoj je trebao biti izabran, Bošnjak je došao u Općinski odbor stranke i predsjedniku Viri kazao da nađu drugog kandidata jer on bezuvjetno odustaje.

Pritom Bošnjak o promjeni svoje odluke ništa nije govorio, ni tada ni godinama poslije. Godinama se nije znalo zašto je Bošnjak odstupio. Kako je vrijeme prolazilo, slagali su se kamenčići u mozaiku te priče. Na kraju se otkrilo što se dogodilo, zašto je Bošnjak bio prisiljen odbiti kandidaturu da u proljeće 1990. godine preuzme vođenje općine Sinj.

A ocrtao se i mogući motiv onih koji su utjecali na Bošnjakovo odustajanje. Bošnjak je odstupio jer mu je bilo zaprijećeno smrću, njemu i članovima njegove obitelji. To nam je, prije više godina, potvrdio osobno i Bošnjak, raspitujući se otkuda nam ta informacija, kako smo doznali, jer on o tome nikada nikomu nije govorio.

Neznanac iz golfa

Četiri dana prije sazvane konstituirajuće sjednice Skupštine općine na kojoj je trebao biti izabran za predsjednika Bošnjak se u kasnim večernjim satima svojim osobnim automobilom “zastavom 101” zaputio iz Sinja kući u Hrvace, kako je to činio gotovo svih predhodnih večeri. Dok se vozio kroz Karakašicu nedaleko od crkve, uz cestu je uočio osobni automobil marke golf s upaljena sva četiri žmigavca i kod njega čovjeka s podignutom rukom. - Vidio sam čovjeka i pomislio da mu treba pomoć.

Usporio sam i zaustavio se ispred golfa. Kad sam otvorio svoja vozačka vrata i stao lijevom nogom na zemlju, u namjeri da iziđem iz vozila, na zatiljku sam osjetio pritisak hladnim metalnim predmetom, a neznanac kojemu nisam vidio lice kazao je: “Moraš odustati od kandidature za predsjednika općine. Ako ne odustaneš, ubit ćemo tebe i članove tvoje obitelji!” – potvrdio nam je Joško Bošnjak otkriće do kojega smo, slažući mozaik, došli godinama poslije samog događaja.

Na naše pitanje o kakvom se hladnom metalnom predmetu radilo, je li mu na zatiljak bio prislonjen pištolj, Bošnjak je kazao da ne može reći jer ništa nije vidio već je samo osjetio. Potvrdu smo dobili i od Dušana Vire koji nam je ispričao nevjerojatnu priču kako je on, nakon više od devet godina, doznao zašto je Bošnjak odustao od kandidature.

- Nakon Bošnjakova bezuvjetnog odustajanja, u više sam ga navrata, idućih godina, znao upitati zašto je to učinio, ali odgovora nikada nisam dobio. Čak ni kada ga je naša većina nešto više od godinu dana poslije izabrala za predsjednika Skupštine općine Sinj, nakon što je njegov prethodnik Jerko Vukas otišao na dužnost pomoćnika ministra unutarnjih poslova, odnosno na čelo Službe za zaštitu ustavnog poretka.

Jednom prigodom 1999. godine ministar obrane Pavao Miljavac mi je, kao svom pomoćniku, naložio da uzmem neke dokumente i odem u naznačeni restoran predati ih ministrovu znancu, a meni do tada nepoznatom čovjeku. Ministar mi je još rekao da gospodina ponudim ručkom, što sam i učinio, a ovaj je prihvatio.

Počeli smo neformalni razgovor. Moj sugovornik, kazao mi je, bio je iz Hrvatskog zagorja, visoko rangiran u Službi državne sigurnosti i pomoćnik nekadašnjeg republičkog sekretara unutarnjih poslova Vilima Mulca, dodajući da sve zna o meni. To me zaintrigiralo, pa sam ga upitao što to i kako on o meni zna – veli Viro i nastavlja:

- On me tada upitao tko je 1990. godine vodio HDZ u Sinju. Odgovorio sam mu da sam ga vodio ja, da sam ja bio predsjednik. Na to mi je uzvratio: “Ma, dajte, molim vas. Ako ste vi vodili HDZ, zašto Joško Bošnjak nije izabran za predsjednika općine?” Na te njegove riječi ostao sam zatečen.

U sebi sam pomislio otkuda ovaj meni nepoznati čovjek znade za Bošnjaka i njegovo odustajanje. Moj sugovornik je nastavio i ispričao mi priču o Bošnjakovu zaustavljanju u Karakašici i razlogu njegova odustajanja od kandidature. Ni tu nije bio kraj mojim neočekivanim spoznajama iz priče sugovornika. Doslovno mi je kazao:

- Služba državne sigurnosti još 1988. došla je do zaključka da se raspada Jugoslavija. Služba je imala profesionalne djelatnike i terenske suradnike iz pričuve.

Više od 70 posto

Odlučeno je da se regrutira i treći ešalon, i to od ljudi neupitne hrvatske opredijeljenosti kako bi ih infiltrirali u stranke čije se osnivanje iščekivalo. Ti ljudi su birani po strogim kriterijima, a regrutirani ucjenama ili obećanjima karijera. Mi smo 1990. godine izabrali više od 70 posto predsjednika općina – ispričao nam je Dušan Viro.

Bivši predsjednik sinjskog HDZ-a i tadašnji pomoćnik ministra obrane odmah nakon što se razišao od svog neočekivanog sugovornika nazvao je telefonom Joška Bošnjaka i zakazao mu iste večeri sastanak u Hrvacama.

- Kad sam mu ispričao što sam toga dana doznao od meni nepoznatog čovjeka, Bošnjak se počeo preznojavati. U razgovoru mi je sve potvrdio, a njegova i priča čovjeka s kojim sam taj dan ručao poklapala se do u najsitnije detalje – kaže Viro. Naknadnom istragom s velikom vjerojatnošću točnosti saznali smo tko bi mogla biti osoba koja je Bošnjaka zaustavila u Karakašici i smrtno mu zaprijetila. Vrlo je izvjesno da se radi o jednom od nekadašnjih službenika u općini Sinj sa šireg triljskog područja koji se godinama prije demokratskih promjena otisnuo u privatni biznis.

Mana - bio je čist

Bio je, kažu naši izvori, vanjski suradnik SDS-a, ali vrlo moćan, nadređen čak i profesionalcima. Poslije smjene Josipa Boljkovca s ministarske dužnosti umalo je zasjeo na čelo MUP-a. Danas, navodno, živi i radi u Zagrebu i Istri s vrlo čestim izletima po Europi i preko Atlantika.

Ostaje na kraju pitanje zašto Joško Bošnjak nije odgovarao kao kandidat za općinskog čelnika. Taj mladi nastavnik bio je među školovanijim izabranim općinski odbornicima, dolazio je iz višečlane neupitno hrvatski opredijeljene obitelji i bio je praktični vjernik. Njegova najvjerojatnija ‘mana’ jest što je bio potpuno čist. Nije ga se imalo čime ucjenjivati. (S.Dalmacija)

Toni Paštar


Prenosimo...

Zagreb je sasječen 1945., Zagrepčani otišli na Križni put, a najgori ološ popunio grad i zaposjeo njegove vile

Rujan se pokazao kobnim za Hrvatsku i hrvatske domoljube. Komisija EU-a priprema nam sankcije, početkom mjeseca napustio nas je Zvonko Bušić, a u utorak 17. rujna u Kaštelima je preminuo Tomislav Rebrina, još jedan veliki hrvatski borac za slobodu. Nadnevka 15. rujna 1972. u Göteborgu je zajedno s Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem oteo zrakoplov i tako spriječio izručivanje Mire Barešića jugoslavenskom režimu. Kao i Miro, Tomo se pridružio obrani Hrvatske. Neka im je svima laka hrvatska zemlja.

Domoljubi stare i odlaze, a naši mladi odrastaju u uvjetima potiskivanja svega hrvatskog. Ova je zemlja raj za sve one koji se ne osjećaju rodoslovnim Hrvatima i /ili hrvatskim katolicima. Činjenica da glavni dužnosnici RH nisu kršteni otvarala je nadu da će se beskrupulozni bezvjernici boriti za nas svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, kad ono, oni zaista tako djeluju, ali protiv Hrvatske i protiv hrvatskog naslijeđa ove zemlje. Prirodno takvoj situaciji, Hrvati su emigranti i u Lijepoj Našoj, Hrvati su emigranti u cijelom ovome svijetu. Hrvatski Zagreb sasječen je već davne 1945. Zagrepčani su otišli na Križni put, a najgori ološ popunio je Zagreb i zaposjeo njegove vile. Hrabriji dio hrvatskih domoljuba napustio je okupiranu zemlju i u inozemstvu se pridružio borbi za samostalnu Hrvatsku. Nikakvo čudo da su svi predsjednici i svi premijeri RH pripadali interesnoj skupini "partizana", udbaša, partijaca, partijskih ideologa, prikrivenih četnika i njihove djece. Prođem pola grada dok uočim nekoga svoga. Usred "hrvatskog" Zagreba živim u hrvatskom getu!

Mnogi su hrvatski domoljubi smaknuti po nalogu vrha "hrvatske" države. Već nekoliko godina uznemirava nas glasina da je hrvatski mučenik Siniša Glavašević usmrćen po nalogu Zagreba, jer da je poživio i vratio se u Zagreb u nekoj razmjeni, nekom bi dužnosniku ugrozio njegovu poziciju. Slično je stradao i nesretni Miro Barešić, najvjerojatnije u Hrvatskoj i od "hrvatske" ruke. Ludvig Pavlović izvučen je iz zatvora i likvidiran da ne bi prozvao izdajnike Bugojanske grupe, koji su se slavodobitno vratili u formalno samostalnu RH kao ljuti hrvatski emigranti i nastavili glumiti desnicu. Zvonko Bušić proveo je svoje posljednje godine u relativno situiranim uvjetima, ali neki poznati borci za Hrvatsku zamalo su u ovakvom Zagrebu i u ovakvoj RH umrli od gladi, nakon što su se vratili u "slobodnu" Lijepu Našu, kojoj su posvetili sav svoj život, koju su na svoj način učinili Domovinom prognanika. Tomislav Rebrina nekako je preživljavao, a zaboravljeni Rudolf Prskalo živio je u svojoj dragoj Hrvatskoj na rubu gladi. U ovom je gradu gladovao i Ante Starčević, Otac Domovine. U Zagrebu ološ pliva u izobilju, dok su rodoslovni Hrvati uglavnom gola sirotinja.

Ostarjeli hrvatski heroji tiho su proživjeli ostatak svog izuzetnog života, a hrvatskim junačinama grade se likovi koje treba izbjegavati, kojima nije pametno prepustiti kokošinjac, a kamo li državu. Zoran Milanović, Ivo Josipović i Vesna Pusić uvijek se drže nekako napuhano/nadmeno, kao da su upravo izašli iz otetog zrakoplova. Možda planiraju uskoro oteti avion i osloboditi Josipa Perkovića iz njemačkog pržuna? Predlažem da Milanović ostavi bombu u Banskim dvorima. Možete li zamisliti nivo njihovog međusobnog komuniciranja. Moj je tata bio veći partizan od tvoga. Moja je mama kuhala na otoku Golom! Moj je tata bio partizan, ali se zvao Ante! Ili: moj je tata bio partizan, ali sam djetetu dao ime Ante! Dobro, a kako su ti se zvali otac i djed, po tvojoj liniji ili liniji supruge? Nije vrag da si djetetu dao ime Ante po Anti Paveliću?

A onda svadljivo uskače znate tko: moj je tata vodio otok Goli, na kojem je trebao skončati ustaški terorist Miro Barešić. Bio je zimski frajer - progonio je Proljećare. A onda ona dobacuje: moj je tata pripadao administraciji NDH, ali je u duši bio skojevac, to dobro pamtim! Dobro, zar nisi odmrznuta u Jugoslaviji? Kukurikavci cijelo vrijeme vode SRH, a mi tu krnju zemlju prikazujemo kao povijesnu Hrvatsku, što je najveći nesporazum u cijelom prijeporu.

Nakon Aleksandre Kolarić, na redu je Ivan Račan

Kukurikavka Vesna Pusić kaže da Hrvatska ne će ispaštati zbog Lexa Perković. Ne, ispaštat će Srbija! Kao, nema veze što smo osramoćeni i što je asocijacija u koju smo tek ušli izgubila povjerenje u nas. Hrvati su uvijek ispaštali i uvijek će ispaštati. Naravno, što je nama gore, to je Vesni Pusić i ostalim kukurikavcima bolje. SDP je izbacio iz svojih partijskih redova Aleksandru Kolarić, glasnogovornicu Ivice Račana. Znači li to da će suđenje Josipu Perkoviću kompromitirati Ivicu Račana? Josip Perković najvjerojatnije je organizirao ubojstvo Stjepana Đurekovića, ali tko je ubojstvo zapovjedio? Tko je krvoločni ubojica iz Partije? Zar Zoran Milanović nije preuzeo SDP kao Račanov miljenik? Dobio je vjetar u leđa i od Ive Sanadera, kojega Nikola Štedul proziva kao udbaša, a Partija istog Sanadera prodaje narodu kao Hrvata i katolika, i tako prezentiranog kiti kao najvećeg lopova.

Kako će distanciranje SDP-a od Ivice Račana preživjeti njegov sin Ivan? Stječe se dojam da imamo "divljanje neodgojenih pojedinaca", a zapravo imamo problem kulturnog hendikepa u vrhu RH - većina vlastodržaca u RH osim što nisu kršteni, istovremeno su nacionalno neopredijeljene osobe, koje su odgojene u uvjetima suspenzije hrvatske nacionalne kulture i hrvatskog nacionalnog identiteta. Ružno je što se vladajući u RH postavljaju kao da prezentiraju hrvatsku naciju. Oni zapravo nisu na dovoljnom civilizacijskom nivou da shvate značaj hrvatske nacionalne ideje. Njemački mediji ovih dana izvještavaju da se prije 23 godine u SRH/RH formalno promijenio politički sustav, ali da je bahata jugoslavenska elita zadržala funkcije i utjecaj.

Naša je nezgodna sudbina da udomimo baš svakoga. To je nekakva kršćanska misija našeg nacionalnog imena. Čak su i američki Croatan Indijanci imali takvu funkciju. Preko Bare su Croatani izvršili nekakvu humanu misiju prihvaćajući odbjegle robove. Ovdje smo prihvaćali gospodare, koji su nas pretvorili u roblje. Hrvatsku su preuzimali veliki susjedni imperiji, kao i oni kreirani od strane svjetskih središta moći. Svi su grabili Lijepu Našu i naš predivni Jadran. Opatija je bila ljetovalište austrijske elite. Rijeka je danas naš Lenjingrad, a stoljeće ranije bila je glavni grad Mađarske, a nešto kasnije zapadna ispostava Italije. Godine 1941. Mussolini i Hitler oslobodili su Hrvatsku od beogradske tiranije tako što su Hrvatsku okupirali. Srbija i Jugoslavija više su puta uspostavljale tabor u Puli. Prije nekoliko stoljeća, iz susjedne Turske slio se sami ološ, psi rata, koji su išli za turskom vojskom, pljačkali poginule i zaposjedali posječena hrvatska sela. Takozvano "pravoslavno predziđe kršćanstva" putovalo je za turskom vojskom. Obrazac 1945. ponovio se toliko puta da pomišljam kako neki dotepenci u RH glume Hrvate da prikriju višestoljetni genocid.

Ako Hrvati zaista prevladavaju u RH, kako je onda dva mandata osvojila zločinačka Partija, odgovorna za genocid nad Hrvatima, kod Bleiburga i na Križnom putu, kao i u poslijeratnoj drugoj Jugoslaviji, kao i za ubojstva Hrvata u našem iseljeništvu, koja su danas došla u prvi plan zbog slučaja Perković, odnosno zbog referentne istrage njemačkog pravosuđa. Značajan demografski poremećaj Zagreba dogodio se i u prvoj Jugoslaviji. Tada su u ovaj grad s istoka stigli djedovi nekih naših današnjih dužnosnika, koji nastupaju kao zagrebački plemenitaši, a ono su unuci okupacijskih srbijanskih oficira i činovnika. Stare Zagrepčane možete pronaći samo u okolici Zagreba, i takvih se nađe u današnjem Zagrebu zato što se Zagreb značajno širio. Otuđena elita je politički mobilizirana, bez ostatka. Neki sam dan u zagrebačkoj Vlaškoj ulici čuo dvije zabrinute starice. "Zamisli Milena, Mirko Norac pušten je iz zatvora!" Dakle, "zagrebačke" bakice na kraju života ne zbore o svojoj unučadi, nego razglabaju o Norcu! Te žene su opake! Iste "stare Zagrepčanke" ne smeta što se gradovima Hrvatske slobodno šeću četnički silovatelji i ratni zločinci, koji u vrijeme velike nezaposlenosti u RH uredno popunjavajući državne i javne pozicije.

Iz prilično čudne "krvne slike" Zagreba i drugih većih gradova RH izlaze mnoge nevolje naše nacije, jer takva mjesta šalju nove kadrove u vladajuće strukture. Događa se jedan nevjerojatan fenomen - hrvatska rodoslovna nacija iznova se odvodi u stanje kolektivne krivnje za tuđinsku agresiju. Tako su branitelji Vukovara krivi što je Vukovar napadnut. Prisutnost Hrvata u predratnom Vukovaru dovela je do agresije na Hrvatsku! Navala ćirilice u RH dobila je razmjere nutarnje agresije. Ološ se danas toliko obezobrazio da je Branko Borković, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, bio sigurniji u Vukovaru za vrijeme opsade. Otuđene strukture potpuno izokreću sve civilizacijske vrijednosti, gurajući nam običan primitivizam pod visoku kulturu.

Lihvarske kamate na kredite ne padaju, gospodarstvo je prikraćeno za jeftine kredite, povlaštene mirovine traju, ološ uživa u visokim primanjima i različitim privilegijama, uvozni lobi divlja, a cijene komunalija nepodnošljivo rastu. Nastavlja se divlja privatizacija, na štetu nacije. PDV je davno podignut na nepodnošljivu četvrtinu. Iza floskule o poreznoj disciplini, provedena je porezna presija i porezni harač, kakvog bi se posramila jugoslavenska centrala u Beogradu. Sve to vuče na namjerno gušenje hrvatske ekonomije. Zašto strukture već sedamdeset godina ne dozvoljavaju da na čelo Hrvatske dođe Hrvat, domoljub, katolik i pošten čovjek? Zašto su marginalizirani najveći borci za Hrvatsku, koji su se pokrenuli protiv Jugoslavije za živoga Tite, da bi današnja Vlada RH ušla u rat s Komisijom EU-om za spas Josipa Perkovića, šefa Udbe, optuženog za konkretno ubojstvo. Možda Vlada RH izgovarajući se na Josipa Perkovića, zapravo štiti sveukupno jugoslavensko podzemlje?

Porezna presija nad sirotinjom i trošenje novca za bogate drugove

Aktualna vlast se glede gospodarstva i svega pozitivnog iskazala totalno nesposobna, ali ta floskula o nesposobnosti sve više sliči na zgodan paravan za namjernu demontažu Hrvatske. U svakom slučaju, Lex Perković nametnuo je pitanje namjera ove vlasti. Proveden je prisilni ulazak u EU, s jako sumnjivim referendumom, mimo narodne volje, da bi ista ekipa rekla "ne" EU-u nakon što smo potpisali kapitulaciju. Nepotreban ulazak RH u EU praktično je rasuo hrvatski korpus na ovome prostoru, prepuštajući Hrvate u BiH represiji Sarajeva i Banja Luke. Pomicanje schengenske granice na istočne granice RH zapravo će Hrvate u BiH izložiti pojačanom genocidu. Zoran Milanović osramotio je Hrvatsku i odgodio "aneksiju BiH". Zagreb je posve zaboravio svete hrvatske zemlje s one strane Une, koje su povijesno i pojmovno dio Lijepe Naše, a bunjevački Hrvati iza Dunava posve su zaboravljeni, toliko da nama nesklona Slovenija priskače u pomoć Vatikanu i postavlja problem autonomije Vojvodine. Kako stvari stoje, obnovu Herceg-Bosne može zahtijevati samo Ljubljana. Hudu Jamu i ostala stratišta svjetskoj je i našoj javnosti prezentirala Ljubljana. Slovenci nas ne vole, ali opet nisu toliko loši ljudi kao oni koji upravljaju Hrvatskom. Pa dobro, kada smo već bedasto ušli u EU, mudro je iskoristiti prednosti te asocijacije. Ali vraga, negativnosti su pojačane, a prednosti namjerno sabotirane.

Ova tko zna čija vlada u RH poduzela je sve da uz gubitak suvereniteta dobijemo i dodatni monitoring EU-a. Gurnuli ste nas u Jugoslaviju, gurnuli ste nas u EU, i sada lijepo izručite svog Josipa Perkovića! Zahvaljujući igrama stranih namjesnika u RH, moramo uplatiti svoju kvotu za administraciju EU-a, ali nam europski fondovi ostaju nedostupni. Bez obzira je li centrala u Beču, Budimpešti, Beogradu ili Bruxellesu, namjesnici u Hrvatskoj uvijek nalaze načina da dobijemo nekakve sankcije i pogrome unutar savezne države. Da ne uzmemo ništa i predamo sve. Ponekad se pitam je li Zoran Milanović u dosluhu sa strukturama EU-a, zato da slučajna Hrvatska slučajno ne izvuče neku korist iz svoga članstva u EU-u. Dio Lijepe Naše priključen je u EU, ali za Hrvate tamo nema mjesta. Da se kojim slučajem tako bahato, poput Zorana Milanovića na političkoj sceni, ponašaju Hrvati i katolici u svakodnevnom životu, interveniralo bi Vijeće sigurnosti UN-a. Ako mene pitate za savjet glede Zorana Milanovića, nabavite plinske maske!

Tvrtko Dolić


Svi pobijeni hrvatski branitelji da vide za što su dali svoje živote sada bi tražili da ih se još jednom ubije!

U Hrvatskoj, prije svega vodeći političari, žele da se zaboravi Domovinski rat, te da se okrenemo "svjetlijoj budućnosti". Od onih koji su kroz ratne godine prošli daleko od bojišta i bilo kakve opasnosti, koji nisu dali ni kapljicu krvi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, to se može i očekivati.

Zamislite samo da Izraelci kažu "za nas je Drugi svjetski rat završena priča". Ne, to se ne može dogoditi, sve dok ima nade da i posljednji ratni zločinac iz tog vremena ne bude osuđen ili mrtav. Oni će se i nakon toga vraćati na godine strave i užasa, a mi se odričemo žrtava, ne tražimo ratnu odštetu, a još nismo uspjeli ni pravno dokazati, poglavito svijetu, tko je bio žrtva, a tko agresor.

Kad se spomene bilo koja hrvatska vojno-redarstvena akcija, ili bolje rečeno obrana Republike Hrvatske, skaču Srbi, ali skaču i pojedini naši visoki političari i ukazuju nam na činjenicu da je žrtava bilo na jednoj i drugoj strani, a da pri tom uopće ne spominju (zar je to važno?) tko je kome prvi ušao "u dvorište".

Lukavo, nema što. Osim toga, svako malo dogodi se neki "incident" koji nas odvraća od životnih problema. Ljudi nemaju posla, radnici štrajkaju, a u nemalom broju tvrtki mjesecima ne isplaćuju plaće, svaki dan barem pet ili deset ljudi izvrši suicid, a isto toliko ih jednostavno - nestane. Ne, o tome se ne priča, već je glavna tema je li se Severina pomirila s ocem njihova djeteta, odnosno hoće li skromna estradna diva Nives Celzijus dobiti natrag svog "Kiklopa" za "najbolju" knjigu.

I dalje nam pričaju priče (kao o Ivici i Marici) o udbašima, štite razne perkoviće kao da su oni, a ne hrvatski branitelji, najzaslužniji za hrvatsku državu. Nameću nam ćirilično pismo, nekakve ploče s dvojezičnim natpisima u Vukovaru. A baš u tome gradu-junaka ima iznimno mnogo gospodarskih i inih problema.

Već je odavno Vukovar morao biti grad od posebne državne skrbi, trebali su ga obnoviti da izgleda kao "mali Pariz". Međutim, oni tamo popravljaju kuće, "krpaju" ceste, strepe od zaostalih mina, a posla niotkuda. Ljudi žive na rubu egzistencije. A propatili su za cijelu Hrvatsku!

Obično se jednom godišnje, 18. studenoga, na dan okupacije, u tom gradu okupi nekoliko desetaka tisuća ljudi. Političari su i tada u prvom planu, a pogledaj što su učinili od Vukovara!

Tamo su svaki dan prosvjedi - ne žele ćirilicu. Netko je izmislio (HDZ?) da tamo gdje pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva moraju ploče biti i na ćiriličnom pismu. A zašto taj postotak ne bi bio malo veći, pa da se recimo kaže da se tamo gdje je 50 posto Srba, postavljaju dvojezične ploče? To bi nekako bilo logičnije i pravednije.

I tako dok su Vukovarci protestirali i protestiraju protiv ćirilice, oni u Vladi smislili su novi plan - udri po mirovinama. Malo je tko to primijetio, sve do današnjih dana. Nije dosta što dobar dio umirovljenika živi na rubu egzistencije, što nemali broj kopa po kantama za smeće, sad ih još treba lupiti po glavi.

Rekli su da će "rezati" povlaštene mirovine, a u njih ubrajaju i one koje primaju hrvatski branitelji. Kako je to jadno i žalosno. Branitelji, zamislite, primaju povlaštene mirovine!?(sic!) Da nisu dali krv za Domovinu, kakve bi primali onda? A tko još pored njih prima takve mirovine? Saborski zastupnici, akademici, suci, partizani, pa čak i Stjepan Mesić!

Predlažemo Vladi da ukine povlaštene mirovine - svima. Neka svatko prima mirovinu prema radnom stažu, ili tako nekako. Što se tiče hrvatskih branitelja, odnosno ljudi koji su puškom branili i obranili hrvatsku državu, oni ne traže i nikada nisu tražili povlaštene mirovine. Za to se nisu borili. Ali, za razliku od svih ostalih, oni i članovi njihovih obitelji trebaju živjeti životom normalnih ljudi, što kod većine njih nije slučaj. Tako danas ima čak i veliki broj nezaposlenih branitelja. Zvonko Čulina iz Nove Gradiške bio je sudionik Domovinskog rata od 1991.-1996. Bio je pripadnik MUP-a, prošao mnoga ratišta. Predsjednik je i Udruge Domovinskog rata hrvatske policije Brodsko-posavske županije u svome gradu.

Međutim, već nekoliko godina bori se s brdom životnih problema, pa je odlučio, iako se to ne smije, prodati i svoj bubreg, samo da mu obitelj ima kruha. I njega smo zapazili u Vukovaru kako protestira protiv ćirilice. Koliko ima još takvih Čulina, odnosno koliko držimo da onih koji su krvlju stvarali državu? Ovih dana obilježili smo i petu obljetnicu smrti legendarnog vukovarskog ratnog liječnika dr. Juraja Njavre. Što je sve prošao možete pročitati u njegovoj knjizi "Glava dolje, ruke na leđa". Bio je ministar zdravstva, ministar branitelja, saborski zastupnik. Legenda je Vukovara. I što? Gotovo ni jedne novine to nisu zabilježile. A taj humanista, veliki čovjek, zaslužio je i spomenik usred Zagreba. Čak ni jedna zdravstvena ustanova ne nosi njegovo ime. A po bivšim partizanima još se uvijek zovu škole, bolnice, trgovi. Zločinac Josip Broz ima najljepši trg u Zagrebu. Prije će dobiti spomenik Perković nego Tuđman!

Eto, takvi smo mi. O hrvatskim braniteljima sve se više govori kao o nečem negativnom, problematičnom, pa i sramotnom. Jedan Pupovac u Hrvatskoj predstavlja neki "autoritet"!? E, da to znaju oni koji su dali svoje živote u Domovinskome ratu, vjerojatno bi tražili da ih još jednom ubiju! Branitelji nisu odlazili u rat zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, kakve danas recimo ima taj Pupovac i njemu slični, već iz najviših ideala, tim prije što je na bojišnici jedina privilegija bila smrt i neizvjesnost.

Suicid je učinio i Zvonko Bušić. Tim činom želio je "prodrmati" Hrvate, ukazati im da tako više ne može. Ali, još će se malo govoriti o njemu i njegovoj žrtvi, pa će ponovno biti sve po starom. Sava će i dalje teći.

Dragi Zvonko, nisi to smio učiniti, oni to nisu zaslužili!

Mladen Pavković


Pošteni ustaški pokret otpora i legitimni Velebitski (Lički) ustanak

U rujnu 1932., kad je izbila pobuna u Brušanima, Jugoslavija je postojala jedva 14 godina, ali to kratko razdoblje je bilo dovoljno da Slovenci, Makedonci i Hrvati počmu zahtijevati povratak slobode. Valja reći da za one koji nisu bili ni Srbi ni pravoslavne vjere, nova država je istinski pakao nad kojim vlada jedan megalomanski monarh okružen nekolicinom korumpiranih političara koji su činili kliku gazdâ (ili običnih lopova kako je to zapisao povjesničar Francois Broche).(1)

Navikli na praksu naglašeno policijskog tipa Austro-Ugarske, Hrvati su se našli u podložnosti izloženi surovoj samovolji onih koji znadu mahati samo sabljom, pendrekom i samokresima, a ne i parlamentarnim procedurama. Lažirani izbori, otimanje imovine, licemjerno oporezivanje, protukatolička represija, zabranjivanje svega što čini višestoljetnu tradiciju – sve je predviđeno za ugušivanje i za srbizaciju Hrvata. Suočeni s legalnim i patriotskim otporom, režim ne zanemaruje ništa: pendrečenje upornih ukoliko se ne puca bojovnom municijom na prosvjednikje pa i na procesije; oni muče i ponižavaju sve one koji nisu slijepo poslušni na svaki mig i zapovijed, oni vješaju i strijeljaju sve one koji im se usprotivljuju.(2) Pa ni opozicionari prvog reda nisu zaštićeni osvetoljubivasti vlade – u srpnju 1928. Stjepan Radić („hrvatski Gandhi“, kako ga je nazvao Romain Rolland) ustrijeljen je tijekom parlamentarne sjednice, a u veljači 1931. znanstveni istraživač Milan Šufflay je ubijen nasred ulice u Zagrebu, dok je 7. srpnja 1932. odvjetnik, književnik i dramski pisac Mile Budak jedva izbjegao smrt pokušajem ubojstva...

Ta sporna situacija krajnjeg nasilja i državnog terorizma nije blaža ni prema provinciji Lika, gdje režimski doušnici (žandari i četnici) također siju strah i trepet. U Krasnom je uhićen župnik zbog propovijedi koja nije bila pravoslavnom režimu po volji, u Pazarištu je nekoliko seljaka (u dobi od sedamdeset godina kao i žene) teško premlaćeno. U Senju žandari su napali povorku seljaka (15. svibnja 1932.), a u Kosinju, počinili su tešku represiju protiv oko 600 prosvjednika (14. svibnja 1932). U samim Brušanima žandari su pokazali isto nasilje, osobito kad su prebili Sulu Devčića, „teškog izgrednika“ starog 92 godine.

S obzirom na tu posebno nesnošljivu situaciju i rastuću dezorijentaciju u narodu, dr. Ante Pavelić i njegove pristalice prosudili su da je povoljan momenat nanijeti udarac koji će vratiti ljudima samopouzdanje. Mogućnosti su višestruke. Trebalo je, u prvom redu, pokazati svima, da Ustaše planiraju oslobođenje zemlje silom oružja.(3) Radi se također i o dokazu da je ta mlada organizacija već osposobljena da djeluje oružjem, da mobilizira i ohrabri lokalno pučanstvo kako bi destabilizirali neprijatelja koji misli da mu nitko ništa ne može. Prednost je, kad se radi o sukobu s opasnim neprijateljem, da ga se dovede u položaj panike i straha. U početnoj etapi, kako je to objasnio sam Ante Pavelić, nije bilo u planu podići opći ustanak u Lici. Predviđeno je da potraje dva tjedna, jer radi se o stvarnom ali ograničenom udaru, stoga je i predviđena skupina tek od petnaestak ljudi.(4)

Potomci Ilira - koji su oko dvjesta godina odoljevali rimskim nasrtajima, da bi zatim vodili obrambene ratove protiv Bizanta, Mlečana i Turaka, vođeni taktikom koju su u to vrijeme nazivali „mali ratovi“, a što danas nazivamo guerilla ili „asimetrični rat“ - hrvatski borci su savršeno ostvarivali svoje ciljeve. Krenuvši iz Zadra, nekolicina hrvatskih emigranata ustaša (među kojima su dvojica došli tu iz Belgije) dospijevaju u Lukovo Šugarje, odakle prelaze preko Velebita da bi se sastali s borcima na lokalnom području: oružje i strjeljivo su diskretno dopremljeni i tu podijeljeni, a tiskani letci su razdijeljene po okolnim selima. Napokon, tijekom noći između 6. i 7. rujna eksplodirala je bomba pred Žandarmerijom u Brušanima, nakon čega je uslijedilo puškaranje u trajanju od oko pola sata. Napadači su se rasuli po okolnim mjestima. Kasnije se je pročulo da je oko 200 okolnih seljaka bilo u skupini koja je ohrabrivala napadače. I pjevala domoljubne pjesme.

Tijekom napada ranjena su dva žandarma, a u javnosti je to bilo zatajeno. Na strani napadača nije bilo gubitka. Razdijeljeni u četiri skupine, oni su nastojali domoći se Zadra ili vratiti se kući u okolnim mjestima. Tijekom povlačenja došlo je do puškaranja u Jadovnom. U kritičnom trenutku, da ne bi pao u ruke neprijatelju, teško ranjeni Stjepan Devčić zadao si je smrt aktiviranjem bombe. U tom postupku vidi se najbolje da se ti ljudi nemaju namjeru „igrati rata“.

Ta odlučnost uopće nije išla za krvoprolićem – tu se radi o oživljavanju drevne tradicije za samoobranom. Napad na žandarmeriju u Brušanima tek je uzvrat na tisuće ponižavajućih napada na civilno stanovništvo tog dijela Hrvatske. Tijekom „lova na ljude“ nakon toga, hrvatski borci ne pucaju u žandare nego prema njima, da se zaštite. O tome je Ante Pavelić pisao(5), tvrdeći da je u više navrata guerilla išla za tim da zbije žandarme u obruč, da ih tako skupljene pozdrave i – nestanu u šumarcima. Dobro motivirani, hrvatski borci su imali samo jednu misao u glavi: osloboditi svoju domovinu od neprijateljske čizme i utemeljiti prava svojim sunarodnjacima. Nije ih motivirala nikakva ideologija, jedni su položili ustašku prisegu, drugi pak ne. A što se tiče skromnih seljaka u toj priči većina njih ni nije znala šta je to politika (poput Mande Devčić stare 64 godine).

Danas, udaljeni od događaja u Brušanima, ukoliko bi trebalo povući neke procjene i zaključke u vezi s time, nekoliko pitanja traže odgovor. Vojnički rečeno, čini se, akcija je nedvojbeno postigla potpun uspjeh. Nakon samo tri godine postojanja, Ustaše su pokazale da su u stanju izvesti oružanu akciju usred teritorija koje kontrolira neprijatelj. Predviđena da traje dva tjedna, ta operacija je trajala šest tjedana, a podpora seljaka je dokazala da je pučanstvo bilo širom raspoloženo za nacionalnu stvar. Na terenu, hrvatski borci su se dokazali sposobnima da se „kreću kao ribe u vodi“(6); njihova hrabrost i njihovo moderno naoružanje, među kojim su bili u rukama ustaša moderni automatski samokresi, koje velikosrbi(7) nikad prije nisu vidjeli pa su bili izbezumljeni.

Na političkom planu osveta je daleko nadmašila pretpostavke. Ustrašeni i osramoćeni, predstavnici vlasti su reagirali neprimjereno i nesrazmjerno, poslavši u tu zonu 3000 vojnika, a od toga 2000 žandara a ostalo od četnika, a što je postiglo suprotan učinak: običan lokalni incident time je pretvoren u – pobunu Like. Stotine sumnjivih, od kojih najveći dio nije imao veze s tim događajem u Brušanima, bili su uhićeni, prebijani, a to je samo povećalo broj nezadovoljnih koji su postali – neprijatelji režima. U hrvatskom političkom establishmentu, često neskladnom, mnogi su pozdravili tu akciju, uključujući tu i u redovima Komunističke partije(8), a što vlastima nije trebalo. N

a međunarodnom planu, „pobuna u Lici“ i divljačka represija su znatno pridonijeli kompromitiranju već dovoljno kompromitirane predodžbe o Jugoslaviji. Od studenog 1932., britanski zastupnik Rhys John Davies postavio je svojoj vladi pitanje o gaženju ljudskih prava u Jugoslaviji, a par mjeseci nakon toga grupa američkih književnika (Theodor Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair, Erskine Caldwell) prosvjedovali su protiv tortura koje provodi jugoslavenska policija. U Francuskoj pak, katolički zastupnici Ernest Pezet i Robert Schumann(9) pridružili su se prosvjedima, dok je novinar Henri Pozzi objavio oštru osudu Jugoslavije. K tome, u očima mnogih promatrača, pobuna i panika koja je uslijedila iznijeli su na vidjelo strukturalnu slabost i zemlje i njezine vlasti, koje neki ne će nikad zaboraviti...

Sve u svemu, prva vojna akcija hrvatskog otpora, prepad u Brušanima, simbol je odlučnosti patriota da vrate svaki udarac svojim neprijateljima, da obnove neporeciva prava naroda i da oslobode, pod svaku cijenu, državni teritorij. S tim u svezi, ta akcija će poslužiti kao model pokretima koji će uslijediti u Hrvatskoj tijekom 1940-ih, kao i križarima i škriparima 1950-ih godina. A također i mladim idealistima skupine Tolić-Oblak (1962.), kao i pripadateljima Bugojanske skupine (1972.). „Smatram – zapisa filozof De Tockville - da ima poštenih pokreta otpora i legitimnih ustanaka“. Velebitski (Lički) ustanak i pobuna u Brušanima, upravo to savršeno dokazuju.

Bilješke:

(1) Alexandre Ier – Louis Barthou, Balland, Paris, 1977., p. 8 sq.
(2) Les jeunes patriotes Marko Hranilović et Matija Soldin ont été exécutés en mai 1931., le jeunen Ivan Rosić en juillet 1931. Tous les trois avaient été torturés durant leur détention.
(3) Ante Pavelić, Doživljaji III, Domovina, Madrid 2012., p. 79.
(4) Ibid, p. 84.-85.
(5) Ibid, p. 85.
(6) Certains d’entre eux – Juraj Rukavina, Kruno Devčić, Rafael Boban, Delko Bogdanić – s’illustreront a nouveau en 1941.-45., a la tete des Forces Armées Croates.
(7) Ante Pavelić, op. cité, p. 85.
(8) Déférés devant les tribunaux, certains insurgés, comme Juraj Rukavina, seront défendus par des avocats communistes.
(9) futur »Pere de l’Europe«.

Bibliografija:

Ante Pavelić, Doživljaji III, Domovina, Madrid, 2012.
V. D. H., »Ustaška majka – Manda Devčić«, in Hrvatska (Buenos Aires), broj 9. (585.), septembre 1982.
Božo Šaban, »Moji doživljaji – Lički Ustanak«, in Hrvatska (Buenos Aires), br. 9., 10. (585., 586.), septembre et octobre 1982.

Christophe Dolbeau


21. rujna 1991. na zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Ubili su ga, kao psa, 21. rujna 1991., kad se vraćao sa stranačkog skupa iz Križevaca u Zagreb. Još se ni dan danas ne zna tko stoji iza njegovog podmuklog ubojstva. Ne, nisu ga ubili Srbi, ubili su ga Hrvati.

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

U osobnom automobili Paradžik je na mjestu ubijen, dok je njegov vozač Branko Perković teško ranjen, a Ivica Oršanić, koji se također vozio u istom automobilu, ali na zadnjem sjedalu prošao je bez ozljeda. Nakon toga (što će drugo) vratio se u Kanadu, gdje je, razočaran, umro.

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Osim u Lepoglavi, ovaj je domoljub (r. 10. veljače 1943. u Ljubuškom) kao jedan od organizatora Hrvatskog proljeća 1971. robijao i bio mučen i u Brozovim logorima i u Ljubuškom, Zagrebu i Mostaru. Zanimljivo je da su ga razni perkovići i slični neprestano progonili.
1976., da ti pamet stane, osudili su ga na dva mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde!

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Kako to da ni nakon toliko godina od Paradžikova ubojstva nitko ne zna i ne želi reći istinu -tko je naredio i zašto ubojstvo ovog istinskog borca za slobodu, samo zato što je bio - Hrvat?

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se

u utorak, 24. rujna 2013. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić
Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji


Da se ne zaboravi...

Kako su nas ubijali...

Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

1. Artur Gustović,
2. Đuro Grujić,
3. Tomislav Sertić,
4. Ivan Markulj,
5. Ivan Tomašević,
6. Slavko Skoliber,
7. Zvonimir Stimaković,
8. Mirko Gregorić,
9. Bogdan Majetić,
10. Franjo Dolački,
11. Muhamed Kromić,
12. Antun Nardelli,
13. Julio Fritz,
14. Josip Šolc,
15. Vladimir Metikoš,
16. Rudolf Lukanec,
17. Miroslav Schlacher,
18. Ivan Severović,
19. Romuald Manola,
20. Ivan Kurelac,
21. Dragutin Mesić,
22. Rudolf Setz,
23. Mićo Mičić,
24. Zvonimir Jakšić,
25. Vladimir Majer,
26. Petar Sabljak,
27. Anđelko Grabić,
28. Ivan Poić,
29. Nikola Mikec,
30. Zlatko Šintić,
31. Franjo Džal,
32. Antun Schuh,
33. Hinko Hubl,
34. Julio Niderlender,
35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja


Sve je moguće u komunističkoj RH!

Još ni jedan nevini Hrvat nije dobio odštetu od agresora za zločine u Domovinskome ratu, a hrvatska država je počela plaćati odštete Srbima i za navodni PTSP-i!

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ostala je zaprepaštena viješću koju su objavili gotovo svi mediji u Srbiji da će hrvatska država Srbinu Dragomiru Miljkoviću koji je navodno krajem kolovoza 1992. mučen u splitskoj "Lori", nakon nagodbe, platiti čak 43.000 eura! Prema pisanju tamošnjih listova, Općinsko tužilaštvo u Splitu nagodilo se sa Miljkovićem, pa će mu(čujte sad ovo, op.a.) za stvari odnesene iz stana u Ulici Ruđera Boškovića država platiti 29.000 eura, dok će za bolest - PTSP, koja mu se razvila tijekom zatočeničkih dana u "Lori" dobiti još oko 6.000 eura. Hrvatska će mu država na ime parničnog troška platiti i odvjetničke usluge, tako da će ukupno dobiti - 43.000 eura! Srpski mediji se "sprdaju" pa ističu kako hrvatski porezni obveznici mogu biti sretni-jer Miljković od Hrvatske neće ništa dobiti za polomljena rebra i otimačinu stana, odnosno stanarskog prava.

Još prije ovog slučaja, hrvatska se država nagodila i sa nekim drugim navodno mučenim Srbima u splitskoj "Lori", pa im je već ukupno isplatila za navodne zločine kroz koje su prošli više od tri milijun kuna. Sada ta sredstva moraju hrvatskoj državi vraćati obitelji zatočenih i optuženih hrvatskih branitelj, koji su tim nesvakidašnjim činom stjerani na prosjački štap, ili bolje rečeno - na ulicu!

I što je sad tu sporno: ako se hrvatska država dogovara sa onima koji su navodno u vrijeme Domovinskoga rata propatili u jednom od hrvatskih zatvora, pa im isplaćuje odštete za navodna zlostavljanja, što čeka desetine tisuća Hrvata koji su prošli kroz srpske i crnogorske logore, u kojima su bili zlostavljani, mrcvareni, ubijani? Ako izvjesni Miljković može dobiti čak 6.000 eura za PTSP, koliko bi Srbija i Crna Gora morala platiti svim Hrvatima koje su mučili? Srbi, kao agresori su opljačkali i porušili na desetine, pa i stotine tisuća hrvatskih obiteljskih kuća, bolnica, dječjih vrtića, škola, crkava, opljačkali su i uništili tvornice, sve što se opljačkati dalo, pa što se čeka da se na osnovu ovog primjera i Hrvatima ne isplaćuju odštete? Ovo je, da se ne povjeruje, primjer "za ludnicu". Umjesto da prvo Hrvatska koja je bila napadnuta, koja je prošla agresiju, kojoj su gradove i mjesta poput Vukovara, Osijeka, Pakraca, Škabrnje, Lipika, Voćina, Šibenika, Knina, Gospića, Nove Gradiške, Županje, Vinkovaca, Kijeva i na stotine drugih mjesta gotovo sravnali sa zemljom, koja se još ni danas, nakon 23 godina od početka agresije nisu oporavile, dobiju odštetu, ona se šakom i kapom dijeli Srbima, protiv čega nemamo ništa (ako je po Bogu i pravdi), ali gdje je tu pravda, gdje je tu red, odnosno gdje su tu prioriteti (tko je koga prvo napao)?

I na ovom primjeru, na žalost, ispada su Hrvati sami sebe napali!

Je li je moguće da hrvatska država više vodi skrb o navodno mučenim Srbima, nego o mučenim i ubijanim nevinim Hrvatima, od kojih nešto manje od dvije tisuće još nismo ni pronašli, jer se vode kao - nestali?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Povjesnica...

Pismo knezu Branimiru

Blažen čovjek, koji se Boga boji

Dragom sinu Branimiru,

Čitajući pismo tvoga gospodstva, što si ga nama po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao, razabrah jasnije od sunca koliku vjeru i iskreno štovanje gajiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetom Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega, uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim pa te s očinskom ljubavlju kao najmilijeg sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo Svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima, jer, kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalamist veli: "Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji"; a sam veli u evanđelju: "Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti". Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: "Proslavit ću one koji mene slave".

Pa kako si preko spomenutog već svećenika Ivana od naše vrhovne vlasti molio, da te za bolji spas tvoj blagoslovimo našom apostolskom riječju, to smo vrlo rado učinili. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš. A budući da smo spoznali da je ovaj isti svećenik Ivan u svemu tebi i nama uistinu vjeran, podali smo mu naše apostolsko pismo, da ga preda bugarskom kralju. Stoga te molimo, daj za ljubav svetomu Petru i nama, da s tvojim dopuštenjem obavi to poslanstvo bez otezanja, pa zato tebi za ljubav mnogo puta zahvaljujemo.
Dano 7. dan mjeseca lipnja, 12 indikcije
(N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 28.)

Nakon što je uz pomoć Bizanta protjerao Domagojeve sinove i tako postao pravi bizantski igrač, razočarani i nezadovoljni hrvatski narod odlučuje god. 879. kneza Zdeslava srušiti s prijestolja, te dovesti kneza Branimira koji će potom odmah vratiti stvari na svoje mjesto.Knez Branimir se tako odmah odlučno odijelio od Bizanta, te je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda, izrazili odanost i povratak prijestolju sv. Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

Antemurale Christianitatis

Na blagdan Uzašašća Gospodnjega 21. svibnja 879., papa Ivan VIII. služio je svetu misu u kojoj je podigao ruke k nebu i blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Tom svetom misom papa Ivan VIII. priznao je nezavisnost hrvatske države, što je u to doba predstavljalo međunarodno priznanje. Hrvatski narod je tada zauvijek potvrdio vjernost katoličkoj crkvi i vjeru u Boga, koji će im kasnije u teškim i krvavim ratovima s Turcima dati snagu da postanu predziđe kršćanstva "Antemurale Christianitatis".

Mlečanima je smetala jaka i nezavisna Hrvatska pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih god. 887. Neretljani razbili kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Nakon tog poraza Mlečani su morali plaćati godišnji danak (tributum pacis) Hrvatima i Neretljanima za slobodnu plovidbu i trgovinu. "Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se je snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.

Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika, širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.

U doba kneza Branimira mnogo se je gradilo. Tako je ostalo sačuvano pet njegovih natpisa: u Gornjem Muću gdje je dao sagraditi crkvu na čast majke Božje Djevice Marije (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm), Šopotu kraj Benkovca, Ninu, Ždrapnju kraj Skradina i Otresu kraj Bribira. Na gredi iz Šopota kod Benkovca zabilježen je latinskim jezikom "BRANIMIR" najstariji spomen hrvatskog imena u narodnom obliku, a na zabatu natpis "DUX CRUATORUM".

O prvom utemeljitelju hrvatske nezavisnosti knezu Branimiru, postoje nekakve teorije da je mogao biti jedan od Domagojevih sinova. Zna se sigurno da je imao ženu po imenu Maruša (Mariosa cometissa), s kojom je bio na hodočašću u talijanskom gradu Cividale (16 km. istočno od grada Udine), a dokaz tome su njihova upisana imena u Evanđelju sv. Marka. Kneza Branimira naslijedio je 892. knez Muncimir, najmlađi sin kneza Trpimira i otac kralja Tomislava.

Ivan Remeta Johnny


Glas Koncila, 19.9.2013.

Što sve otkriva provala u stan Đurekovićeve udovice?

Dio hrvatske javnosti, zahvaljujući Novoj TV, ipak je doznao za provalu u zagrebački stan udovice u udbaškom atentatu ubijenoga Stjepana Đurekovića. Gledajući profesionalno novinarski, ta vijest je iznimno intrigantna i relevantna te u normalnim okolnostima ne bi moglo biti medija koji imalo drži do svoga digniteta i svoje vjerodostojnosti, a da mu ta vijest ne postane tema.

Štoviše, s pravom se u normalnom koliko-toliko demokratskom društvu očekuju i očitovanja mjerodavnih državnih služba kao i političara o takvom nemilom događaju. No sve je to izostalo, tek je vijest prenijela Nova TV, poneki portali i Večernji list (više nego indikativno!) u rubrici »Vijenci & kaktusi« u kojoj se ocjenjuje TV-program.

Ta vijest, za hrvatsku javnost politički sigurnosno i etički iznimno važna, pojavila se prvo u inozemstvu, konkretno u uvijek profesionalnom, serioznom i vjerodostojnom dnevniku »Frankfurter Allgemeine Zeitung« koji izlazi u Njemačkoj. Ta činjenica snažno podsjeća na vremena kad su istinu o događajima (osobito o brojnim nepodopštinama komunističkog režima) u bivšoj saveznoj državi donosili strani mediji, a domaći su ih ili prešućivali ili krivotvorili. Više je nego zastrašujuće ako je razlika između stanja u bivšoj saveznoj komunističkoj državi i današnjoj Hrvatskoj, kad je riječ o takvim pojavama, samo u tome što je sada vijest ipak, makar s nekoliko dana zakašnjenja, procurila u javnost kroz malobrojne medije. Do zaključenja ovoga teksta nije se javno oglasilo niti jedno državno tijelo, niti jedan političar - kao da je riječ o jednoj od gotovo svakodnevnih provala u kiosk.

Ta je provala, bez sumnje, prvorazredni politički i sigurnosni incident. Iskazivanje je to krajnje bešćutnosti prema udovici, starijoj gospođi, koja je u cijelom slučaju tragična žrtva komunističko-udbaške zavjere. Provala u njezin stan još je jedno otvoreno gaženje žrtve i pokazatelj beskrupuloznosti kad se radi o zaštiti interesa pojedinaca i točno određenih skupina. Taj incident otkriva da je tek sada, početkom rujna 2013. godine, netko u Hrvatskoj shvatio da bi se ipak moglo dogoditi suđenje za sudjelovanje u udbaškim zločinima, a sve dosada nikome od mjerodavnih takvo nešto očito nije padalo ni na kraj pameti. Incident, htjeli to priznati ili ne, otkriva jako puno o hrvatskoj stvarnosti, otkriva ne samo zaštićenost onih koji su sudjelovali u režimskim terorističkim zločinima nego i njihovu dominaciju u društvu koja nije dopuštala da se ta pitanja opće glasno postave. Incident skida masku s tobožnje demokracije u Hrvatskoj i potvrđuje kontinuitet moći i kontroliranja zemlje onih istih snaga koje su je kontrolirale za komunističkog režima.

Nemili incident provale u stan Đurekovićeve udovice otvara još brojna druga važna pitanja. Prvo od takvih pitanje je tko je zapovjedio i tko je izvršio tu provalu. U današnjoj Hrvatskoj na to pitanje ne postoji jasan odgovor: moguće je da je zapovijed došla iz legalnih, regularnih državnih struktura, a moguće je također da je takva zapovijed došla iz vrška upravljačke piramide bivših jugoslavenskih tajnih služba koje po svjedočenju inozemnih eksperata i dalje funkcioniraju u svim novonastalim državama na teritoriju bivše SFRJ. Odgovor na tu dilemu hrvatska javnost najvjerojatnije nikada neće doznati, premda ima itekako pravo na tu informaciju. I glede izvršitelja provale u stan Đurekovićeve udovice javlja se dilema: Jesu li to izvršili pripadnici ili pripadnik regularnih tajnih služba Republike Hrvatske ili su pak to izvršili pripadnici ili pripadnik neregularnih, ilegalnih tajnih služba bivše savezne države? Također odgovor na to važno pitanje iznimno je važan za hrvatsku javnost i za državu Hrvatsku, a ipak se čini iluzornim da će istiniti odgovor ikad biti objavljen.

Taj incident nameće, dakle, iznimno važno pitanje: Funkcionira li u današnjoj Hrvatskoj uz izabranu i legalnu vlast također skrivena paravlast? Ako bi odgovor na to pitanje bio potvrdan, a mnogo je razloga da se tako zaključuje, onda se nameće i drugo jednako bitno pitanje: Tko zapravo kontrolira Hrvatsku legalna vlast ili ilegalna paravlast? Mnoge indicije postoje, osobito u obavještajnoj tajnoj sferi, da uz regularne tajne službe funkcioniraju i bivše jugoslavenske tajne službe, a čiji položaj postaje nesiguran neumoljivim zahtjevom Europske Unije da Hrvatska poštuje obvezu koju je potpisom prihvatila, tj. da prihvaća kao zakonit i obvezujući europski uhidbeni nalog. Da je bivšim tajnim službama neprihvatljivo procesuiranje stroge hijerarhijske upravljačke vrhuške, posve je razumljivo. No, kakva je uloga Vlade u sprečavanju toga neizbježnog procesuiranja, po onoj narodnoj da je pravda spora ali dostižna? Želi li Vlada i njezin predsjednik zaista zaštititi tu udbašku vrhušku ili su i Vlada i njezin predsjednik na to prisiljeni? Kakav god bio odgovor na ta pitanja, Hrvatska je u višestrukom gubitku. Smije li legalna vlada svjesno voditi zemlju u gubitke, poteškoće, sankcije i nevjerodostojnost na međunarodnoj razini?

Slučaj te provale u stan Đurekovićeve udovice aktualizira i slučaj Frana Živičnjaka, autora knjige »U vječni spomen« u kojoj je opisao aktere i svoje uspomene na partizanski pokolj u Maceljskim šumama 1945. godine. Autor Živičnjak je kratko vrijeme nakon izdavanja te knjige godine 1998. nađen mrtav u svome stanu u Šubićevoj ulici u Zagrebu te postoje čvrste indicije da je zapravo mučki umoren, kako se navodi u drugom izdanju te knjige iz 2008. godine. I taj slučaj mediji su potpuno ignorirali te samo malobrojni znaju za njega. No taj slučaj ipak čeka na rasvjetljenje, i dok se god ono ne dogodi, u Hrvatskoj neće biti zdrave demokracije.

Ivan Miklenić


Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Obljetnica pogibije brigadira Ludviga Pavlovića-Lutka, 22. po redu, obilježena je u srijedu 18. rujna 2013.godine.

U župnoj crkvi u Vitini služena je Sveta misa, a potom su položeni vijenci i zapaljene svijeće na njegovom grobu u Vitini, na spomen obilježju u parku u Vitini, kao i na mjestu pogibije u Studenim Vrilima. Ovom događaju nazočila je obitelj pokojnog Lutka, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata s područja općine Ljubuški, kao i sa županijske razine, predstavnici Vlade ŽZH, te Općina Ljubuški, Posušje i Tomislavgrad.


Sjećanje na Grozdu Budak iz Zagreba

Grozda Budak bila je kći Ivke Budak i Mile Budaka, hrvatskog književnika i političara. Rođena je u Zagrebu 27. ožujka 1924. Bila je najmlađe dijete u obitelji Budak. Imala je brata Zvonka i sestru Nedu, a i brata Branimira koji je umro u ranom djetinjstvu.

Grozda Budak i otac Mile, Berlin 1942.

Grozda je rasla u obitelji u kojoj je vladala toplina i ljubav. Brak roditelja bio je vrlo sretan. Otac i majka bili su također potpuno posvećeni svojoj djeci. Ipak, obitelj je trajno bila izložena naporima i stradanju jer je otac, dr.Mile Budak, od mladih dana cijelim bićem bio predan borbi za nacionalnu slobodu.Grozda je imala samo 5 godina kada su,1929., srpske vlasti prvi puta sudile i zatvorile oca, a 8 godina kada su 7. lipnja 1932. Aleksandrovi atentatori u zagrebačkoj Ilici napali oca željeznom šipkom s namjerom da ga ubiju.

Grozdin otac preživio je atentat, no odlučio je napustiti zemlju jer je očekivao da će ga ponovno nastojati ubiti. Također se želio priključiti ustaškom pokretu koji je djelovao u inozemstvu. U emigraciju, u Italiju, otišao je skupa sa suprugom 2. veljače 1933. Obitelj se tada razdvojila. Sin Zvonko bio je kod strica Nikole u Americi, u Pittsburghu, gdje je već ranije počeo studijem, Nedu su roditelji smjestili kod obitelji Duić koja je živjela u Grazu u Austriji, a Grozdu, koja je bila u 3. razredu pučke škole, ostavili su u Zagrebu kod obitelji Ivana Wernera. K sebi u Italiju doveli su je nakon završetka školske godine, tijekom ljeta 1933.

O životu Grozde Budak u Italiji danas znamo vrlo malo. Grozdina prijateljica i suučenica iz razreda Marijana Šarić posvjedočila je da Grozda o tom razdoblju gotovo i nije govorila. Iz njezinih rijetkih spominjanja bilo je jasno da obitelji nije bilo lako. U Hrvatsku, u Zagreb, vratili su se 25. ožujka 1937. Tada je Grozda imala 13 godina. Roditelji su je upisali u 3. gimnazijski razred (danas 7. razred osnovne škole) Gimnazije Sestara milosrdnica. Škola se nalazila u školskoj zgradi Sestara milosrdnica u današnjoj Varšavskoj ulici, a kasnije je preseljena u novu zgradu koju su časne izgradile na Savskoj cesti.

O Grozdinom životu u novom zagrebačkom razdoblju zabilježeno je nekoliko fragmenata. Prijateljica Marijana, koja se kasnije udala za Krešu Wernera, sina Ivana Wernera, išla je s njom u isti razred (na fotografiji: zadnji red, četvrta s desna) i zna da je Grozda bila draga i otvorena djevojka, a uz to i odlična učenica. Marijana se sjeća da se Grozda veselila kada su sa sestrom Ancilom Buntak, njihovom razrednicom, išle na izlete, osobito često na Sljeme. Grozda je uvijek sa sobom nosila velike komade kruha i sira, jabuke te čaj - kako joj je majka pripremala. A sestra Ancila bila je pažljiva i zauzeta profesorica. Na izletu je učenicama tumačila o povijesti kraja, o ljudima, o krajoliku – o svakoj biljčici i svakom stablu. Ponekad bi ipak znala biti i stroga. Kad bi mislila da učenice nisu na satu dobro surađivale ili da su na hodniku bile bučne, morale bi u školi ostati nakon nastave, a ona bi im iz svoje trošne knjižice starog francuskog bontona čitala pravila o lijepom ponašanju. Marijana se sjeća da je jedino Grozda mogla na francuskom odgovarati na pitanja kojima je sestra Ancila provjeravala jesu li učenice razumjele i zapamtile. Nedjeljom su sve učenice, pa i Grozda, redovito bile na sv. misi u Crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj, u svojim plavim školskim odorama.

Zabilježeno je i sjećanje članova obitelji Budak iz Svetog Roka o dolascima obitelji Budak u očev zavičaj. Grozda i Neda bile su ondje s roditeljima tijekom ljeta 1939.godine. Očev nećak Šipleta Babić čekao ih je s konjima i kolima na kolodvoru u Lovincu, pa ih je vozio kući u Sveti Rok. Uz cestu - uz njive, uz šumu i šumarke, uz kuće - stajali su ljudi i mahali im. Kola bi se često morala zaustavljati jer su se seljaci željeli rukovati s Grozdinim ocem. Grozda je u Svetom Roku s roditeljima bila i tijekom ljeta 1940., a tada je obitelj putovala i dalje, prema Splitu.

U Zagrebu je Grozda - ili Grozdica, kako ju je mama zvala – sklopila brojna prijateljstva. Osim s Marijanom osobito dobra bila je i s Mirnom Frković, kćeri Ivice Frkovića, kasnijeg ministra u vladi Nezavisne države Hrvatske. Mirna je također bila u razredu s njom i Marijanom (na fotografiji: drugi red, druga s lijeva, s pletenicama). Grozda je s djevojkama išla u kino te u plesnu školu na Savskoj cesti. Puno vremena provodile su u Matici hrvatskoj, gdje su se održavale brojne aktivnosti državnotvorne mladeži. U tom krugu je doživjela i svoju prvu ljubav, nažaost takvu koja joj je slomila srce.

Uskoro je uslijedila uistinu teška nesreća. U travnju 1940., u vrijeme dok je Grozdin otac još jednom bio zatvoren, ubila se Grozdina majka. Skočila je u bunar na obiteljskom posjedu u Rimu, tada prigradskom dijelu Zagreba. Grozdina prijateljica Ivona Maixner, kasnije Dončević, sjeća se da joj je Grozda uoči majčina sprovoda rekla da ne želi plakati pred ljudima jer da joj je nepodnošljivo da je žale. Doista, iza mamina je lijesa išla uz oca, uspravna, bez suza.

Zadnji, 8. gimnazijski razred Grozda više nije polazila, već je razred i maturu polagala kao privatna učenica. Iz Zagreba je naime s ocem odlazila u Njemačku. Mile Budak bio je od 2. studenoga 1941. na dužnosti hrvatskog poslanika u Berlinu. U Zagreb su se vratili 23. travnja 1943.

Svibanj 1945.! Nad Grozdom Budak se u svom strašnom crnilu nadvio 17. svibnja. Bila je s ocem u skupini s oko osamdesetak drugih ljudi. Englezi su ih zarobili u okolici Tamswega i Preberssea, u blizini Salzburga u Austriji. U skupini su bili visoki dužnosnici Nezavisne države Hrvatske i članovi njihovih obitelji, no i brojni službenici raznih ureda i njihovi članovi obitelji. S Grozdom je bila i sestrična Ana Budak. Ana je prije rata u Zagreb došla iz Amerike da Grozda nakon majčine smrti ne bude sama, a kada je rat počeo, nije se više mogla vratiti roditeljima. U skupini je također bila i prijateljica Mirna Frković, Mirnina sestra Jasna i Mirnin brat Vladimir. Djeca obitelji ministra Ivice Frkovića bila su bez roditelja, jer se oni slučajno nisu zatekli na mjestu zarobljavanja. Vladimir Frković, koji je tada imao 13 godina, a preživio je, vratio se u Zagreb te se kasnije pridružio roditeljima koji su se uspjeli spasiti i iseliti u Argentinu. Sjećanja na strašne svibanjske dane Vladimir Frković objavio je 1960. (?) u buenosaireškom Hrvatu, u iscrpnom izvješću pod naslovom Kako je 1945. izručena Hrvatska Državna Vlada.

Vladimir Frković opisao je kako su ih Englezi na brzinu bezobzirno utovarili u kamione te im rekli da ih voze kako bi ih smjestili na drugom mjestu. Oduzeli su im vozila, a pojedini engleski vojnici za sebe su tražili i vrijedne osobne predmete. Prvi dan su ih dovezli do Spitala i ondje ostavili noćiti, a rano sljedećeg dana utrpali su ih u druge kamione. Vozili su u smjeru jugoistoka i zarobljenici su osjećali da će biti izručeni. Uistinu, oko deset sati prije podne pred podvožnjakom kolodvora u Rosenbachu Englezi su ih, uz cinični smijeh, predali partizanskom komesaru. Partizani su ih odmah utjerivali u vagone koji su stajali na kolodvoru, a vrata za njima zatvarali su željeznim polugama..

Iz vagona su partizani zarobljenike istjerali na kolodvoru u Jesenicama – uz psovke, udarce puškama i čizmama. Grozda je svoju putnu torbu morala, kao i svi drugi, baciti na hrpu kraj stupa kolodvorskog sata.

Dva sljedeća dana proveli su u vojnoj baraci, s krevetima na kat. U ponedjeljak 21. svibnja oko 1 sat potjerali su ih u četveroredu natrag na kolodvor u Jesenicama i utjerali ih u stočne vagone. Ovaj put su ih prevezli do Škofje Loke. S kolodvora u Škofjoj Loki su ih tjerali cestom uzbrdo, pa puteljkom na jedan brežuljak. Ondje se nalazilo nekoliko baraka. Bile su potpuno mračne i smrdljive. U njima nije bilo ni kreveta ni pokrivača, tek hrpe prljave slame.

Slijedila su ispitivanja, premlaćivanja, bolest, slomljeni ljudi. Mnogi zarobljenici su od zadobivenih udaraca cijele noći stenjali. Svi su bili između očaja i zdvajanja, između ponosa i pomirenosti. Trudili su se jedni drugima olakšati muke. Roditelji su neprestalno ljubili svoju djecu. Otac je stalno bio uz Grozdu i nećakinju, do trenutka rastanka. Vladimir Frković se sjeća da je Mile Budak svima govorio: Ne bojte se, dico moja! Nema smrti do suđene, a suđenoj ne uteče...! Vladimir Frković misli da su Milu Budaka i druge visoke dužnosnike odveli 23. svibnja, no drugi izvori navode raniji datum poznatog dovođenja članova Vlade u Zagreb.

U četvrtak 24. svibnja partizani su prozvali dvadesetak ljudi iz skupine i odveli ih na glavnu cestu, i dalje. U petak ujutro došli su s novim popisom i prozvali drugih dvadesetak ljudi. Tom prilikom su ljude, nakon izlaska na cestu, ukrcali u mali plavi autobus. Zarobljenici su u baraci ubrzo nakon odvođenja ove skupine čuli pucanje strojnica. Kod mnogih su se budile zle slutnje, no poneki su se pokušali tješiti mišlju da partizani možda slave, jer su ranije toga dana pjevali i govorili da slave Titov rođendan. Nakon dvadesetak minuta plavi autobus se vratio bez zarobljenika, samo s partizanskom pratnjom. Pratnja je autobus ostavila na cesti i otišla prema kućama u kojima su bili smješteni.

Poslije podne je padati jaka kiša, no partizani su opet došli u zarobljeničku baraku. Prozvali su desetak djevojaka i mlađih žena, među njima i Grozdu, Mirnu i Anu. Mirna je na rastanku poljubila svoju sestru Jasnu i malog brata Vladu. Plakala je samo jedna mlada žena kojoj danas ne znamo imena. Zapravo, vriskala je, nije se dala odvojiti od svog sedmogodišnjeg djeteta. Svi su uzrujano pitali kamo odvode mlade žene, a partizanski zapovjednik je odgovorio da ih voze do obližnjeg porušenog mosta, gdje će ih prekrcati u drugi kamion. Rekao im je da će kasnije svi biti prebačeni na isto mjesto.

Grozda Budak se nikada nije vratila svojoj kući. Nisu se vratile ni Ana ni Mirna.

Preostalih dvadesetak zarobljenika - među njima i Vladimir Frković – prevezeno je sljedećih dana u logor u Zagrebu. Vladimir je preživio. Nekoliko godina kasnije obitelj je uspjela organizirati njegov prijelaz granice i put u Argentinu.

Nakon propasti Jugoslavije i komunizma Vladimir Frković je, 1991., obilazio mjesta stradanja te je u mjestu Crngrobu pokraj Škofje Loke susreo svjedokinju koja se jasno sjećala da je u svibnju 1945. vidjela kako partizani vode grupu djevojaka, iz smjera zarobljeničkih baraka do jednog skladišta u zaseoku Crngroba. Pred kućom su im naređivali da skinu odjeću. Vodili su ih u podrum. Svjedočanstvo slovenske svjedokinje zabilježeno je kamerom.

Na kraju s tugom moramo reći da se svojoj obitelji nije vratila ni Jasna Frković, iako je i ona s bratom Vladimirom, i preostalim ljudima iz kolone zarobljenika, stigla do logora u Zagrebu. Trag joj se izgubio negdje u sjevernoj Hrvatskoj.

Od djevojaka na školskoj fotografiji Grozde Budak iz šk.god. 1940./ 41. jugoslavenski partizani ubili su njih tri: Grozdu Budak, Mirnu Frković i Marijanu Krčmar. Nekoliko učenica spasilo se odlaskom u Argentinu. Marijana Šarić Werner na Bleiburgu je rodila blizanke, koje su sljedeći dan umrle. Živjela je, do 1995., u Argentini, više nikada nije imala djece. Tužnim odlaskom u Argentinu spasile su se i učenice Nina Grivičić i Iva Cekuš – obje su na školskoj fotografiji. Odlaskom u Argentinu spasilo se i nekoliko profesorica - redovnica i laikinja. Nekoliko profesorica, primjerice Silva Radej (na fotografiji: desno), završile su u jugoslavenskim zatvorima na višegodišnjoj robiji.

Jedna od učenica sa školske fotografije, Maca Turujlija, preživjela je dolazak komunista. U sljedećim je godinama postala milosrdnicom. Kao sestra Ljerka došla je u Argentinu pomagati u hrvatskoj pastvi. Suučenice i prijatelji sjećaju je se po teškom zavjetu da se ne će vratiti u Hrvatsku kada Hrvatska postane slobodnom. Nakana joj je bila da anticipiranjem odricanja doprinese molitvi za ostvarenje slobode.

A za slobodu su sigurno molile i Grozda, Ana, Mirna, Jasna, Marijana.... Mi ustrajno i usrdno molimo za njih.

Maja Runje

Uz poznate pisane izvore korišena su svjedočenja dana autorici tijekom ožujka i travnja 2005.:
Marijana Šarić Werner, Zagreb
Ivona Maixner Dončević, Koblenz, Njemačka,
Luka Budak, Melbourne, Australija
Kazimir Katalinić, Buenos Aires, Argentina
Vladimir Frković, Buenos Aires, Argentina


Titoljubac Zoki: Hrvatska nije ptičji rezervat!

I nije, Hrvatska je i dalje: udbaško gnijezdo

Umjesto da prizna svoju grješku koju je počinio donošenjem protekcionaškog zakona glede udbaša Josipa Perkovića (nimalo slučajno dva dana prije prvog srpnja ove godine), umjesto da zbog te političke bruke i diletantskog oportunizma podnese ostavku na dužnost koju obavlja, slučajni premijer nikad žešći! 'Ne ću dopustiti da se Hrvatskom briše pod! Nismo mi ptičji rezervat', raspalio se Titoljubac Zoki žestok poput uvrijeđenog a nedozrelog adolescenta. 'Ne štitimo mi nikoga, a ispoštovat će se sve što je naša obveza i to do kad meni bude volja, sve tamo do 15. srpnja 2014.'

Nipošto, Hrvatska, zemlja i ljudi, i nije ptičji rezervat ali zato antihrvatska politička vrhuška sliči na Kukuriku-jato očerupanih kokoši! Što je to premijer ustvari htio reći? Pa poprilici ovo: „Ne priznajem ja sud nekakve bolesno ambiciozne eu-babetine, 'meni može suditi samo sud moje komunističke Partije'“, kao da čujemo riječi njegova idola, druga Tite s bombaškog procesa u Zagrebu, 14. studenog 1928. Uistinu, zahvaljujući upravo takvima kakav je Zoran Milanović, a mnogo ih je, Hrvatska i nije u opasnosti postati ptičjim, ona je ono što je i do jučer bila, rigidni UDBA-ški rezervat. Naime, Josip Perković nije jedini udbaški egzemplar niti je jedino lice s njemačkih tjeralica.

Pošteni i u komunističkoj prošlosti, putem UDBE, divljački proganjani hrvatski narod jedva čeka da Josip Perković 'propjeva' bilo to na njemačkom ili na hrvatskom sudu! Doduše, za hrvatski puk bilo bi daleko poželjnije da tu 'pjesmu' čujemo na objektivnom njemačkom sudu jer zbog političke korumpiranosti hrvatskog suda i nedodirljivosti kripto-antifašista mnogi bi pošteni Hrvati i bez Milanovićeve preporuke mogli zatražiti drugo državljanstvo!? A neki od njih poput pokojnog Zvonka Bušića digli su i sami ruku na sebe postavši svjesni u kakvom to 'udbaškom rezervatu' žive!

Ponovno uhićenje Boljkovca!?

Je li to naš bahati premijer došao pameti; 'je li se on to usro od straha', pita me moj prijatelj Mujo iz susjedne BiH? A evo kako je to bilo prije dvije godine. O političkoj korumpiranosti hrvatskoga sudstva dovoljno je spomenuti slučaj Josipa Boljkovca, teatralno uhićenog, pa uz brižnu asistenciju prokušanog komunističkog tužitelja promptno oslobođenog zbog njegovih velikih zasluga iz 'antifašističkog' obračuna s državnim neprijateljima i duboke starosti… (poput Andrije Artukovića!?). Ljubica Tončić (83), svjedoči protiv Josipa Boljkovca koji je nakon rata, 1947. ubio njenog brata Valentina Banovca:

„...Jesu li izvjesni Zatezalo i Trgovčić prvi zapucali prema dvojici zarobljenika, Ljubica ne zna, no zna po majčinoj i bratovoj priči, da joj je brata dokrajčio Boljkovac. Dok je Volović od prvog metka preminuo, njen brat Valentin još je davao znakove života. - Stoput su to ponavljali, Vale je davao znakove života, a Boljkovac je rafalom opalio njemu iznad glave i prosuo mu se mozak i lubanja tamo po cesti. Svima koji su ubojstvu svjedočili: 'O ovome nikome ni riječi, tko želi ostati živ', kaže Ljubica. Zaprijetio im je Boljkovac.“

Bilo je to prije dvije godine a danas 'Jovo-nanovo', živi bili pa vidjeli, možda se sudu opet omakne kakva sitna proceduralna grješka!? Nikola Štedul optužio je Josipa Perkovića još davne 1999. Nedavno je na jednoj lokalnoj, rado gledanoj televiziji gostovao Nikola Štedul, žrtva udbaške ruke sa šest metaka u tijelu a njegov danas oslobođeni atentator, Vinko Sindičić (nakon desetgodišnje zatvorske kazne!) kupuje hotelski kompleks na Visu; s čijim i kakvim to silnim novcem, s 'udbaškom premijom', krvarinom? S 37 milijuna kuna višestruki, rasni atentator udbaške provenijencije, Vinko Sindičić, trebao je otkupiti 371 tisuću dionica ili 71,60 posto udjela Visa d.d. od bivšeg vlasnika. Podrijetlom Sindičićeva novca u međuvremenu se počeo baviti USKOK; mo'š mislit kako ekspeditivno!?

„Organizator atentata na mene bio je Josip Perković“, jasno i glasno kaže Sindičićeva žrtva, Nikola Štedul u TV-emisiji! A evo što stoji izvještaju DORH-a pod ingerencijom Mladena Bajića, također provjerenog komunističkog kadra: „Kaznenu prijavu protiv Josipa Perkovića zbog kaznenih djela teških ubojstava iz članka 91. stavak 1. točka 7. Kaznenog zakona je podnio Nikola Štedul koji u toj prijavi navodi kako je Josip Perković odgovoran za organiziranje pet kaznenih djela teških ubojstava. Tijekom 1999. godine su provedeni dodatni izvidi s ciljem prikupljanja dodatnih obavijesti i dokaza na temelju kojih bi se mogla ocijeniti osnovanost ove prijave. Kako se tom prijavom Josipu Perkoviću stavlja na teret organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića i dr., te pokušaja ubojstva podnositelja Nikole Štedula, to su zatraženi podaci odnosno dokumentacija od Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a također su provedeni izvidi i druge radnje. S obzirom da provedeni izvidi nisu rezultirali novim činjenicama i dokazima, drugi zamjenik koji je tada postupao u predmetu utvrdio je kako je ranije rješenje (dakako, oslobađajuće iz 1997. g., nap. a.) osnovano i o tome obavijestio podnositelja.“

Ukratko, pojeo vuk magare, odnosno vrana vrani oči ne kopa pa ni Mladen Bajić ne će Josipu Perkoviću! U kakvoj mi to danas državi živimo, je li to država koju su 'slučajno' izborili hrvatski branitelji zahvaljujući Josipovićevu kripto-antifašizmu koji je bio 'duhovni otac Domovinskog rata'(citat)? A duhovna majka mu je, valjda, restaurirana Josipović-Milanovićeva Komunistička Partija za čiju se 'bezbednost' i danas brinu udbaški sinovi; fuj! 'S Hrvatskom nitko ne će brisati pod', ali nužno je s poštenog hrvatskog obraza obrisati ljagu nanesenu zločinima UDBA-ša zaštićenih upravo premijerovim zakonom, 'Lex Perković'!

Damir Kalafatić


Umro hrvatski emigrant Tomislav Rebrina

U utorak, 17. rujna, u Kaštelima je umro Tomislava Rebrine, dugogodišnji hrvatski emigrant, hrvatski branitelj, dragovoljac i invalid Domovinskog rata.

Tomislav Rebrina rodio se 8. veljače 1936. godine u selu Brda u općini Kupres. Nakon što je zatvaran i progonjen od strane zloglasne jugoslavenske UDBA-e, Hrvatsku je napustio koncem kolovoza 1963. godine i nastanio se u Švedskoj, gdje se povezao s hrvatskim emigrantskim organizacijama.

U Göteborgu, 15. rujna 1972., zajedno sa pokojnim Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem otima zrakoplov, kako bi od izručenja bivšoj Jugoslaviji, u kojoj im je prijetila smrtna kazna, spasio sedmoricu istaknutih hrvatskih emigranata, od kojih je najpoznatiji Miro Barešić.

S otetim zrakoplovom, nakon pregovora sa švedskim vlastima, trojka oslobađa 86 putnika u zamjenu za zatočene Hrvate i slijeću na uzletište u Madridu, gdje odslužuju dodijeljenu im zatvorsku kaznu. Nakon dvije i pol godine pomilovani su od strane tadašnjih španjolskih vlasti.

Tomislav Rebrina se nakon ovog događaja skrasio u Španjolskoj gdje je živo sa svojom obitelji sve do srbijanske agresija na Hrvatsku, nakon čega dolazi u Domovinu i odijeva odoru hrvatskog vojnika.

O životu ovog hrvatskog emigranta napisana je i knjiga ˝Let za Hrvatsku˝.


Podsjetnik...

`Rebrina, Barešić i Bušić već su 70-tih vodili Domovinski rat`

Ova knjiga rekonstrukcija je stvarnog događaja iz 1972. godine, kada je grupa hrvatskih emigranata, sa ciljem da spriječi izručenje semorice Hrvata Jugoslaviji, od kojih je najpoznatiji Miro Barešić, u Švedskoj otela zrakoplov s 86 putnika i četiri člana posade. Naime, Miro Barešić i Anđelko Brajković, a i ostala petorica Hrvata već su služili dosuđene kazne u Švedskoj, no Jugoslavija je tražila njihovo izručenje i uvjetovala ga kupnjom oklopnih transportera i raketnog naoružanja.

Kako je u igri bio veliki posao, a i velik novac, njihovo izručenje i smrtna kazna, bilo je pitanje dana. Hrvatska udruženja vodila su dugotrajne pregovore s tadašnjima premijerom Palmeom, razgovarali su i sa kraljem Gustafom, no ništa nije uspjelo. Na otmicu zrakoplova odlučili su se kada su isrcpili sve druge mogućnosti – kazala je Mirjana Jurić, autorica knjige "Let za Hrvatsku" koja je u petak navečer predstavljena u dvorcu Vitturi u Kaštel Starome.

Godinama pripremala "Let za Hrvatsku"

U njoj je autorica, kroz priču o Tomislavu Rebrini, razgovore s njim, ali i kroz prezentaciju prikupljenih dokumenata, rekonstruirala događaj koji je odvio prije 40 godina, točnije 15. rujna 1972. Otmica zrakoplova u kojoj nitko nije stradao bila je rezultat nepodnošljivih tortura koje su vladale u tadašnjoj Jugoslaviji, a što je Mirjana Jurić, novinarska i publicistica iz Kaštela opisala u dojmiljivoj knjizi "Let za Hrvatsku". Više od tri godine Mirjana je pripremala knjigu, razgovarajući satima i satima s Tomislavom Rebrinom, Kuprešakom koji danas živi u Kaštel Gomilici, te prikupljajući dokumente po raznim arhivima.

Predstavljanju knjige u preunoj dvorani dvorca Vitturi, nazočio je, usprkos narušenom zdravlju, i Tomislav Rebrina, ali nije uspio govoriti. Tek je više puta s odobravanjem, ponekim smiješkom, ali više s tugom i sjetom odobravao riječi autorice Mirjane Jurić, te promotora, novinarke Slobodne Dalmacije Snježane Šetke i kolege Josipa Jovića.

Otmica zrakoplova koju su izveli Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac, izvedena je pet godina prije one poznatije, Zvonka Bušića. Njihova je akcija i samom Bušiću, kako piše Julienne Bušić u svojoj knjizi, poslužila kao inspiracija.

Rebrina, Prskalo i Lisac oteli su zrakoplov na letu Göteborg - Stockholm, da bi se spustili u Malmeu, odakle su tražili puštanje na slobodu Mira Barešića i Anđelka Brajkovića, koji su u namjeri da iznude puštanje iz zatvora Miljenka Hrkača, osuđenog u Beogradu zbog navodnog podmetanja bombe u jednom beogradskom kinu, htjeli uzeti za taoce osoblje jugoslavenskog veleposlanstva u Švedskoj.

Odletjeli iz Švedske, u Španjolskoj ih pomilovao Franco

Pritom su ubili ambasadora Vladimira Rolovića. Trojica su otmičara još tražila puštanje Ivana Vujičevića, Blage Mikulića, Marinka Leme i Ante Stojanova, koji su također s ciljem Hrkačeva oslobađanja u Göteborgu 1970. godine zauzeli tamošnji jugoslavenski konzulat.

Švedska je vlada ispunila sve zahtjeve otmičara, koji su se nakon toga zajedno sa šestoricom puštenih osuđenika prizemljili u madridsku zračnu luku, predavši se španjolskim vlastima.

Tamo im se sudilo, ali ih je Franco pomilovao nakon dvije i pol godine. Vođa operacije Tomislav Rebrina danas živi u Kaštel Gomilici.

- Ova knjiga prikaz je jednog vremena, okolnosti i događanja i treba je promazrati kao takvu. U njoj se nismo libili ispričati i neke dijelove koji bacaju sjenu na ovaj događaj. Ova knjiga zapravo je životopis Tomislava Rebrine, čovjeka koji je svjestan da čini kažnjivo djelo, stavio sudbinu na kocku i odlučio pomoći prijateljima. Njegova namjera nije bila iskazati se junakom, njegova namjera nije bila postati terorisom, on je samo htio da njegovi prijatelji žive i odsluže kaznu – kazala je Mirjana Jurić, popraćena pljeskom nazočnih, uključujući i Tomislava Rebrine.

Vratio se u domovinu, dvaput ranjavan kao dragovoljac

Za one koji ne znaju, Rebrina se u Hrvatsku vratio čim je to bilo moguće, odmah po izbijanju Domovinskog rata. Došao je kao dragovoljac i obukavši odoru stavio se na raspolaganje državnom vrhu. Bio je tada u kasnim pedesetima, s uhodanim poslom u Španjolskoj, gdje je za tamošnju vladu izrađivao projekte blindiranih vozila. Ipak, odlučio se vratiti u Hrvatsku.Tijekom Domovinskog rata, Tomislav Rebrina je dvaput ranjavan.

- Ispovijest Tomislava Rebrine, danas 78-godišnjaka, kojeg život nije mazio, znalački je u knjigu pretvorila Mirjana Jurić – istaknula je Snježana Šetka govoreći o "Letu za Hrvatsku". Opisavši Rebrinino djetinjstvo u mjestu Brda na Kupresu, koji je kao šestogodišnjak svjedočio kako mu četnici pale kuću i čitavo selu, Šetka je potom ispričala kako je Rebrina kao mladić odlučio pobjeći u Švedsku.

- Tomu je put u ranoj mladosti odveo u Švedsku gdje se jako dobro snašao, čak je bio i pred dobivanjem švedskog državljanstva, vodio je naizgled miran obiteljski život živeći sa ženom s kojom je imao i dvoje malene djece, važio je i kao dobar i vrijedan radnik. Njegovo društvo bili su ljudi kao što je i sam bio, hrvatski emigranti, a najčešće su se družili u hrvatskom klubu.

"Bili su hrabri i pomalo ludi"

Nije, kaže, mogao ostati ravnodušan kad su u zatvoru završili hrvatski emigranti, osuđeni zbog ubojstva tadašnjeg jugoslavenskog ambasadora Rolovića, morao je nešto učiniti kako bi i oni izašli na slobodu. Tako je rođena ideja o otmici aviona. Na domaćoj liniji, za koju je znao da nema Bog zna kakvih kontrola, 15. rujna 1972. godine, s prijateljima je izveo otmicu aviona sa 86 putnika i 4 člana posade, tražeći slobodu za zatočene hrvatske emigrante. Šveđani, Olof Palme, tada predsjednik Vlade, im je udovoljio. Pustio je svih 7 Hrvata, od kojih je jedan odustao jer je bio pri kraju izdržavanja kazne, pa nije htio ići, a šestorka je dobila krila za slobodan let – ispričala je Snježana Šetka, dodavši da su "naši emigranti bili hrabri i pomalo ludi. I pratila ih je velika sreća".

- Kome bi danas uopće palo na pamet oteti avion i tražiti npr. oslobađanje generala Gotovine iz Haaga i svih drugih hrvatskih branitelja? Vjerujem, nikome. Iako bismo svi mi Hrvati, htjeli generala na slobodi. Odmah bi nas proglasili teroristima i u spektakularnoj akciji neke specijalne jedinice, u stilu američkih filmova bi nas, sve poubijali. Pali bi i prije leta – rekla je Šetka, čestitavši autorici na knjizi, a Rebrini i prijateljima na hrabrosti.

Poznati publicist i novinar Josip Jović kazao je kako su se Rebrina i suborci, kako je zvao Rudolfa Prskala i Nikolu Lisca, u cijeloj akciji susreli s pitanjem "na koje nisu imali odgovor":

- Što ako Švedska ne udovolji njihovim zahtjevima? No, na negativan odgovor nisu ni pomišljali. Tolika je njihova odluka je bila čvrsta i nepokolebljiva, i po cijenu života.

Nakon akcije javili se Franjo Tuđman i Vlado Gotovac

Ova akcija je imala još jedan važan učinak: ona je cijelu švedsku javnost zainteresirala za položaj Hrvata u Jugoslaviji. Nakon toga se pojavio Franjo Tuđman, a Vlado Gotovac je na švedskoj televiziji govorio o položaju Hrvata, te su nakon toga obojica suđeni u Hrvatskoj zbog tih izjava. Pet godina kasnije, Zvonko Bušić je također oteo zrakoplov, a u toj akciji je spletom nesretnih okolnosti poginuo američki policajac.

Ipak, kad se vide sve okolnosti u kojima su se hrvatski politički emigranti borili za hrvatsku slobodu, kad znamo da je Udba likvidirala 62 hrvatska emigranta, mogu zaključiti da su Miro Barešić, Tomislav Rebrina i Zvonko Bušić već sedamdesetih vodili Domovinski rat – kazao je Josip Jović.


Sirija

Dječja tijela donosili su iz udaljenih sela da bi dokazali napad kemijskim oružjem

Časna sestra Agnes Mariam De la Croix publicirala je šokantno izvješće o pozadini kemijskog napada u predgrađu Damaska koji je za dlaku odveo Ameriku i saveznike u vojnu intervenciju. Časna majka Agnes na čelu samostana svetog Jakova u Quari u Siriji, poznata aktivistica protiv potpirivanja građanskog rata i miješanja stranih sila, sa svojim timom suradnika humanitarne organizacije ISTEAMS sustavno je analizirala sve snimke i fotografije koje su se pojavile uz vijesti o trovanju gotovo 1500 stanovnika predgrađa Damaska Istočne Ghoute i u opsežnom materijalu od pedesetak stranica zaključila:

- Analizirali smo 13 videoklipova koje su prikazani da bi inkriminirali sirijsku državu. Tri videa među njima su inscenacija uz korištenje dječjih tijela. Djeca žrtve koja su snimljena nisu iz Istočne Ghoute, pa se pitamo odakle su, tko su im roditelji, kako su ubijena i na koncu gdje su pokopana. Potrebna je ozbiljna međunarodna istraga jer imamo razloga sumnjati da je riječ o djeci i odraslima iz 11 sela u latakijskim planinama koje je organizacija “Jobhat al Nusra” u stravičnom zločinu 4. kolovoza otela i otad im se gubi svaki trag. Članovi njihovih obitelji javili su da su neke od njih prepoznali na fotografijama i videomaterijalima iz Istočne Ghoute.

Objavila svim medijima

Časna Agnes objavila je materijal istrage na svim medijima koji su to htjeli i traži potporu svih slobodoljubivih ljudi svijeta kako bi se odgovorilo na pitanje koliko je djece doista ubijeno, tko su im roditelji, gdje su tijela, te traži da se obavi DNK analiza. Je li moguće da je najveći zločin od Srebrenice i Ruande, dobrim dijelom namještaljka kako bi se ubrzala američka vojna intervencija i napad na snage sirijskog predsjednika Bashara al Assada?

Je li moguć scenarij u kojemu bi jedna pobunjenička ratna skupina organizirala otmicu 150 stanovnika koje će koristiti kao „meso“ u kemijskom napadu, a potom prezentirati svjetskoj javnosti kao žrtve režima. Pitanja iz istrage časne Agnes i humanitaraca na osnovi iskaza svjedoka, poznavanja situacije na terenu, proučavanja snimki i zdravog razuma, doista su intrigantna.

Jedno od najvažnijih je otkud toliko stanovnika u Ghouti koju sirijska vojska u obračunima s pobunjenicima napada više od godinu dana. Humanitarni radnici tvrde da je iz tog damaskog predgrađa gotovo sve stanovništvo, a pogotovo obitelji s djecom završilo u izbjeglištvu davno prije kemijskog napada. Škole su odavno zatvorene i nema nikakvih uvjeta za život. Djeca žrtve koja se pojavljuju na snimkama uglavnom su bez roditelja, što otvara brojna pitanja.

Mrtva djeca i živi roditelji

Gdje su uopće roditelji, gdje su njihova tijela ako su mrtvi, zašto nisu uz stradalu djecu ako su živi. To je nevjerojatno u jednom obiteljski vrlo jako povezanom društvu. Na nekim snimkama prikazana su mrtva djeca i živi roditelji nad njima, što je opet nemoguće u kemijskom napadu koji se događa u ranu zoru, u dva sata ujutro. Neke od snimki, iako su priložene kao dokaz, uopće nisu iz Sirije. Naime, gomila tijela odraslih ubijenih osoba potječu iz Kaira i obračuna u vrijeme egipatskog proljeća.

Humanitarci tvrde da su prizori napada inscenirani Na pojedinim snimkama uočljivo je da su aranžirane, tvrde istraživači. Neke od žrtava uočene su u improviziranim mrtvačnicama u različitim gradovima, iz čega bi se moglo zaključiti da su prevoženi za potrebe snimanja. Konačno, nakon što je stradalo gotovo 1500 žrtava, gdje su pokopane? O tome gotovo da nema tragova, tvrde istraživači. Postoji snimka ukopa 8 žrtava, no pitaju se što je s preostalih 1458 žrtava? Gdje su ta tijela, gdje su pokopana, ako jesu pokopana?

Nije bilo niti jednog drugog sprovoda u tom području, nije uočen niti jedan tradicionalni šator za žalovanje. U sirijskim okolnostima bilo bi uobičajeno da se organiziraju masovni sprovodi na svakom koraku, ali ništa se od toga nije dogodilo. Istražitelji svojoj studiji prilažu i fotografije i videosnimke Istočne Ghoute dva-tri tjedna nakon masakra. Odjedanput, to je predgrađe prepuno djece i mlađih muškaraca, što se vidi i na snimkama ulaska UN-ovih inspektora za kemijsko oružje.

Mlađi muškarci, zaključuju autori, mogli bi biti pripadnici Slobodne sirijske vojske i drugih pobunjeničkih skupina, a djeca bez roditelja, tko su ona? Na koncu otvaraju pitanje je li moguće da je sve bilo inscenacija uz uspavljivanje za potrebe snimanja? Gotovo nevjerojatno zvuči tolika razina manipulacije, ali jednako je nevjerojatno da nije bilo niti jednog masovnog sprovoda tolikih silnih žrtava. Dokaz zločina su tijela koja nedostaju. Zato skupina oko časne majke Agnes Miriam traži neovisnu međunarodnu istragu i apelira da se događaji iz predgrađa Damaska rasvijetle. (SD)

Antun Masle


Opasna igra

Potkraj devedesetih bolesnog Tuđmana proglasili su paranoikom jer se bojao da inozemni centri moći sustavno rade na uspostavi neke nove Jugoslavije.

Tuđman je umro shrvan bolešću, okružen nerazumijevanjem, a vlasti se dočepao iskusni partijski aparatčik Račan, dobrim dijelom na krilima Budišine i narodne naivnosti. Račan je svoj posao, kao i uvijek, dobro odradio. Stvorio je zakonske, institucionalne, medijske i druge pretpostavke za rast i bujanje jugoslavenskog resentimana. Isprva polagano, zatim sve brže i otvorenije. Sanader se u toj mišolovci snalazio kako je znao i umio nastojeći da se gazdama ne zamjeri i što više ušićari za sebe i za svoje jato. Kada je Sanader svoju dionicu odradio, štafetu je pionirski srčano ponijela Jadranka Kosor. Koju je Mesić od milja nazivao Suzana. Kažu da on dobro zna i zašto. Zapadnobalkanski projekt cijelo je to vrijeme dobro napredovao, štoviše odlično.

Sad smo tu gdje jesmo. Državu formalno vode Milanović i Josipović, formalno smo ušli i u Europsku uniju. Imamo čak i dvanaest ljudi koji se u Bruxellesu predstavljaju kao hrvatski europarlamentarci. No sve je to samo jedna velika predstava, niti što naši europarlamentarci odlučuju niti je Hrvatska članica Europske unije u pravom smislu te riječi, baš kao što to nisu još ni Bugarska i Rumunjska, iako su davno formalno ušle u EU. Oba naša predsjednika intenzivnu vanjskopolitičku djelatnost razvijaju jedino prema zemljama bivše Jugoslavije. S Europskom unijom vodimo tek jedva prigušeni diplomatski rat oko zakona o europskom uhidbenom nalogu. Besmisleno inaćenje oko izručenja Josipa Perkovića, kojega o Njemačkoj traže zbog udbaških ubojstava hrvatskih emigranata, mnogi su skloni tumačiti kao partijsku zaštitu svojih ljudi i bolje prošlosti.

Međutim, čini mi se da tu ima još nečega. Mislim da nije pošteno podcjenjivati političku pamet Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića. Tvrdoglavost i zavidna vještina kojom to troje ljudi ustrajava u ostvarenju svojih političkih vizija, to jest restauraciji društveno-političkog okvira u kojem su odrasli kao djeca pripadnika povlaštene kaste, zaslužuju respekt. Kada im ciljevi ne bi bili dijametralno suprotni težnjama hrvatske većine. No, narod ih bira, pa možda sam ja taj koji griješi u procjeni toga što narod uistinu želi.

Bilo ovako ili onako, jedno je izvjesno, sukobljavanje s Europskom komisijom oko ''Zakona o Perkoviću'' vrlo vjerojatno će dovesti do prolongiranja stvarnog ulaska Hrvatske u EU, to jest postavljanja schengenske granice prema balkanskim susjedima. Dok god nema takvoga graničnog režima, nema ni prepreka daljem uspostavljanju južnoslavensko-albanskog zajedništva. Ukratko, san o nekoj novoj Jugoslaviji čini se mogućim. To što će za kaznu Hrvatskoj biti vjerojatno uskraćeni novci iz nekih europskih fondova također dobro dođe politici koja se dugoročno nada što tješnjem zajedništvu s balkanskim susjedima. Tako će se Hrvatska i gospodarski još više približiti tom području, to jest dodatno osiromašiti.

Stvari su prilično jednostavne onome tko ih želi objektivno ocijeniti. Tko je želio uspostavu neovisne Hrvatske, morao je raditi na rušenju Jugoslavije. Onaj tko želi ponovnu uspostavu nekakvog jugoslavenskog ili balkanskog okvira, treba zdušno raditi na podrivanju i slabljenju Hrvatske. Nas nekolicina pisali smo o tome još prije dosta godina, na pamet mi padaju Milovan Šibl, Benjamin Tolić, Mate Kovačević itd.

Iskreno, malo tko nas je doživljavao ozbiljno. Čak i oni sličnih pogleda na političku stvarnost držali su da nepotrebno paničarimo. Osobno sam se zasitio upozoravanja javnosti na ono što nam se, vrlo je izgledno, sprema. Ne osjećam u sebi nikakav mesijanski poziv, poštujem demokratsko pravo većine da bira svoju sreću ili nesreću, nemam čak ni valjane argumente da uvjerim u suprotno nekoga tko misli da mu je bolje u Jugoslaviji nego u Hrvatskoj. Čak i ovo pišem više zbog čovjeka čije me predsmrtni krik o onome što se ovoj nesretnoj zemlji sprema duboko dirnuo negoli zbog sebe sama. Toliko sam mu dužan. Ostalo je na vama koji čitate. Ili ne čitate, jer i to je izbor.

Damir Pešorda


MILAN BANDIĆ NA PUTOVIMA KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

Tko je Milan Bandić zna li netko? Možda neki misle da je to teško pitanje. Međutim, moje mišljenje je da je njegov put – pravi put modernog komuniste.

Milan Bandić, kao političar, potekao je iz srca zločinačke Komunističke partije. On je toj partiji uvijek ostao vjeran. On se uspješno prilagodio današnjim prijetvornim političarima i politikama. On je brod koji zna koristiti sve vjetrove koji se trenutno nalaze na morskoj pučini. Međutim svi ti vjetrovi njemu pomažu da svoj brod doveze do željene luke. Možda neki misle da on nema politička uvjerenja. Mislim da su u krivu. Njegova glavna politička uvjerenja formirala je Komunistička partija. Njegovi učitelji bili su najvrsniji komunisti zadnje faze formalne vlasti Komunističke partije i neformalne vlasti Komunističke partije. Ti učitelji su: Ivica Račan i Zdravko Tomac. Zato Milan Bandić nije ni prihvatio (a ni oni njega) novo vodstvo nakon smrti Ivice Račana. To novo vodstvo svoje snage crpi iz nereformirane Partije. Vodstvo Partije pod Zoranom Milanovićem je štetno i no kratkovidno. Milan Bandić je političar novog kova.

Nekima je šok to što je Milan Bandić pokrovitelj (a vjerojatno i sponzor) okupljanja na zagrebačkom Bundeku navodnih antifašista, a zapravo istinskih fašista. Milan Bandić je ponosno na svoj rever okačio zločinca Tita i zločinačke „antifašiste“. Time se Bandić kao političar očitovao o tome gdje se već od svoje mladosti trajno svrstao. Nakon ovog čina ni jedan Hrvat i demokrat, a osobito ne vjernik, više nikada ne bi ni pod kakvim uvjetima trebao dati svoj glas Milanu Bandiću. Bandić je ostao na obrani Tita. On istinski nije ništa novo učinio. On je trajno branio i brani zločinca Tita. Naime, Trg Maršala Tita je pod njegovom zaštitom. Prema tome, Milanu Bandiću je Tito bio i ostao u srcu. Sada mu je iz srca iskočio na rever. Time se samo očitovao.

No, trebalo bi predvidjeti moguću ulogu Milana Bandića u budućnosti hrvatske politike. Je li možda on mogući potencijalni vođa Nove Jugoslavije ili neke slične tvorevine? Ne treba smetnuti s uma da je EU vrlo krhka tvorevina. Pa čak i opstanak EU ne isključuje balkanske integracije. Bandić je najlukaviji političar u Hrvatskoj. On doduše nema neku viziju, Hrvat je koliko mu treba za politički uspjeh, dobro se utržio i u Katoličkoj Crkvi, Hercegovac, pragmatičan, mnoge utakmice je dobio, pomaže i gay projekte. On je političar koji uistinu dugo i uspješno plete mrežu. Možda sam u nju upadne?

Na kraju osobno smatram da ni jednom bivšem pripadniku Komunističke partije koji je svoje životne stavove tamo formirao ne bismo smjeli vjerovati. Virus komunizma je razarajuća sila u hrvatskom društvu. Mnogi nesvjesno podržavaju održavanje, jačanje i preobrazbu tog virusa i njegovo razarajuće djelovanje u budućnosti. Začudno je da se mnogi svjesni Hrvati, branitelji, neke strukture Katoličke Crkve te istaknuti katolički intelektualci hvataju u pomaganju opstanku tog virusa. Potreban je oštar rez prema toj velikoj nesreći. Potrebno se obračunati s mentalnim komunistom u nama i preživjelim komunističkim strukturama u društvu. Jedna od komunističkih nedaća je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Mate Knezović, Obiteljska stranka


'Ne ćete u Čavoglave'

Ne svrstavajući se ni na jednu stranu, osim na stranu mira, i dalje pozorno pratim događaje u Siriji. Čini mi se kao da sliče na ona vremena kad smo se sami borili za demokraciju. Bili nam namijenili ropstvo, zamotano u celofan, a nama se to nije sviđalo. Jednako su bili na kušnji i oni koji su nas napadali. Njima su bili namijenili ulogu čuvara i oni se u to uživjeli ne prepoznavši da je svaki čuvar ujedno i uhićenik. Znamo kako je sve završilo, pobijedili smo jer smo bili ustrajni.

Svakodnevno čitam, slušam i gledam da su takvi i kršćani u Siriji, pa i na čitavom Bliskom istoku. Neprestano su na kušnji, razlikuje se samo način od države do države. U Siriji, rekosmo i znamo da pucaju na njih, u Izraelu im otimaju kuće. Zaprepastio sam se kad sam to pročitao. Radilo se o stranicama Kustodije Svete zemlje i nemam nikakva razloga dvojiti u istinitost napisanoga. Poglavito se radi o Jeruzalemu. Dovoljno je da pronađu bilo kakav razlog za kojeg se mogu uhvatiti i ti ostaješ bez doma. Kustodija muku muči da spasi ono malo kršćana što ih još tamo ima. Pa im između ostaloga gradi stanove. I što sad? Može li demokracija sve spasiti, ali ona demokracija koja se zaista oslanja na volju naroda što proizlazi iz njegove suradnje s naravnim zakonom u sebi? Mislim da bi mogla, jer ovih je dana između ostaloga zaustavila i napad na Siriju, nadajmo se trajno. Neki zbog svega predlažu ruskog predsjednika Putina za Nobelovu nagradu za mir. Ako je Obama može imati i voditi ratove, onda je može imati i on zaustavljajući ih, tako obrazlažu. Zacijelo bi je dobio kad bi se tako razmišljalo, ali očito stvari stoje drukčije. Na pozornici je velika igra u kojoj su figure ljudski životi, tako nebitni igračima. Može ih se lako žrtvovati, onoliko koliko je potrebno. Jedni govore da je sve nastalo zbog trgovaca oružjem. Dovoljno ga proizveli, a nema dovoljno ratova da se potroši. I onda treba od vremena do vremena potaknuti poneki da proizvodnja ne bi stala. Nisam stručnjak ni za to, pa bih samo zaključio da je svejedno što je zapravo u igri, svejedno nije samo što se zbiva i što je plod svega. Osim razaranja, ubijanja i drugoga što rat nosi sa sobom, plod su i ničuće teokracije. Egipćani je izgleda uspješno čupaju, ali vidjet ćemo još kamo će sve okrenuti. Igra je u tijeku, krvava i neljudska.

Svjetski poznati zločinac Josip Broz Tito na sve bi se široko nasmiješio. Poznati su njemu ti đavolski putevi. Završio je nauk još tamo u Moskvi, u hotelu Lux, tridesetih godina prošloga stoljeća. Završio ga je vrlo uspješno. Postao je neosjetljiv na ljudsku patnju, okrenut samome sebi, kao i mnoštvo drugih, samo što je on bio uspješniji. Nije propuštao prilike. Zloglasnom NKVD-u otkucao je preko 800 svojih sudrugova i na taj način se potpuno pripremio za Bleiburg i Križni put. Bio je to njegov diplomski rad. Kad ga je uspješno dovršio, mogao je nastaviti njegovom svakodnevnom primjenom. Iskusili smo to sve do pada komunizma ili sve dok naši dečki s tenisicama na nogama nisu ustali protiv daleko brojnijeg i naoružanijeg neprijatelja. A taj neprijatelj krenuo je na nas s Titovom petokrakom na čelu, onom petokrakom s kojom je nedavno na Bundeku šurovao trenutni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Kasnije je tumačio da su i ona i Tito zakačeni na njegovo odijelo bili previše blijedi da ih primijeti. Ali, tko u to vjeruje, moj Milane!? Ponajmanje oni koji su gacali po blatnjavim rovovima braneći i tebe, i mene, i sebe, i... Ma branili su sve ono što nam je sveto. Jesu li nam dragi ili im se smijemo u lice?

Marko Perković Thompson, jedan od branitelja čiji sam stih stavio u naslov ovoga ogleda, ovih je dana prošao Hercegovinom. Pjevao je u Mostaru. Ovisno koliko vjeruješ svojim očima i koje medije rabiš, zaključuješ da ga je slušalo 10.000 – 25.000 ljudi. Kakva mora za njegove protivnike ili protivnike onoga o čemu on pjeva! Bilo je tako i u Domovinskom ratu. Onaj stih »Ne ćete u Čavoglave« postao je prepoznatljiv stih iz Domovinskog rata uz razne druge. I nastavio se do današnjeg dana. Najsvježiji je primjer pokušaj nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar. Otpor je kriknuo iz duše naroda, iz duše onih koji su prošli vukovarski pakao i znaju što se zapravo uvodi ovim nametanjem ćirilice. Pridružili su im se i igrači Hajduka velikim transparentom na utakmici s Dinamom i zbog toga zaradili srdačna priznanja. Navijači obje momčadi ponovno su zajedno pjevali, kao ono devedesetih, a nisu se tukli zavedeni zločinačkom rukom bivših vremena.

Ne borimo se samo mi, bore se i u našem okruženju, regiji kako je to sada »in« reći. Talijani muku muče u obrani svojih Čavoglava. Hoće im nametnuti neki nakaradni zakon o homofobiji, zakon koji će ih sputati u izražavanju i doprinijeti da postanu još starija nacija nego što jesu. Sami kažu da su po starosti u europskom vrhu. Vole žene, ali ne i djecu. Što im se dogodilo u glavama? Vode o tome velike rasprave. U međuvremenu otkriše da je stopa samoubojstava među homoseksualcima puno veća nego među heteroseksualcima. Njihove brojke izgledaju ovako: među heteroseksualnim muškarcima pokušalo si je oduzeti život 4%, a među homoseksualcima 28%, dok je omjer kod žena 15% prema 20%. Oni obrazlažu zbog čega je to tako, ali ja sada o tome ne bih. Čovjeku koji razmišlja valjda je jasno.

Stvarno se treba oduprijeti raznoraznim današnjim dosadnim nastranim strujanjima. Početi nam je najprije s medijima, nastaviti sa zakonima, onda... Puno toga ima, ovdje samo spomenimo jedan zakon. To je onaj o laicizmu koji francuski ministar znanosti Vincent Peillon, njihov Jovanović, nametnu svim javnim školama. Da bi se poboljšala harmoničnost u razredu, tako on kaže, treba ukloniti svaki znak religioznosti, ne samo sa zidova nego i s vanjskog izgleda đaka. O nutarnjem izgledu nije se usudio govoriti, podrazumijeva se da on dolazi nakon uspješno preoblikovanog vanjskog. Država, tako on opet, mora postati jedina obrazovna ustanova koja će prenositi »neutralne« vrijednosti. Naravno da se roditeljima ovo ne sviđa, ali što oni znaju kad nisu bili revni pohađatelji škole Francuske revolucije, iluminista i sličnog društva.

Život ide dalje, obično tako kažemo. Istina je to, samo koliko prepoznajemo zamke koje se stavljaju pred nas. Ne znam jesam li danas neku uspješno otklonio. Znam samo da sam uz roditelje koji žele dobro svojoj djeci, uz roditelje koji se ne boje davati život, uz branitelje koji znaju gdje su bili i zbog čega su ratovali, uz svoju domovinu slobodnu u društvu drugih slobodnih država, uz... dobro shvaćeno kako su nas učili naši pretci, ne ovi s viškom novca, a nedostatkom mudrosti.

Miljenko Stojić


Ne trebaju nam srpski tutori govoriti kako ćemo se ponašati!

1990. godine, hrvatski narod je jasno i glasno rekao NE Beogradu, a od 1991. godine i službeno Beograd i Srbija nemaju više nikakove kompetencije niti ingerencije na Hrvatskom teritoriju. Odgovor na te odluke došao je u obliku velikosrpske agresije.

Po završetku Domovinskog rata i procesa "mirne reintegracije" hrvatskoga podunavlja, Vukovar ponovno postaje branikom Hrvatske opstojnosti i integriteta.

Do koje granice Hrvatska politika i vladajuće strukture nisu u stanju kontrolirati vlastite demokratske procese vidljivo je iz današnjih posjeta predstavnika srpske Vlade Uredu gradonačelnika Grada Vukovara Željka Sabe. Podanički mentalitet suvremene tehnokracije, koja je na vlasti od nacionalne do lokalne razine, u očajničkom pokušaju da se nosi s novonastalom situacijom u Vukovaru još jednom duboko vrijeđa i poništava sve vrijednosti, koje su proizašle iz žrtve Vukovara i Domovinskog rata - domoljublje, istina, vjera, pravda...

Dočekivanjem srbijanskih vladinih dužnosnika u Vukovaru danas se još jednom sili prijateljstvo bez povjerenja. Protudruštvo u kojem živimo daje legitimitet predstavnicima srbijanske Vlade, koji po pitanju provedbe Hrvatskog zakonodavstva nisu pozvani davati svoje mišljenje u Vukovaru. Izjave dužnosnica srbijanske Vlade još jednom potvrđuju sljedeće:

1. da su srbijanske vlasti u Srbiji legitimni predstavnici srpske manjine u Republici Hrvatskoj,

2. da velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i grad Vukovar nije po njihovom mišljenju relevantan faktor u bilo kakvim razgovorima s predstavnicima lokalnih vlasti u Vukovaru, kao ni genocid i ratna odšteta za počinjene materijalne štete i duševne boli,

3. žrtva Vukovara po njihovom mišljenju, iako priznata zbog činjenice da Vukovarci pate i osjećaju, nije dovoljnim razlogom da bi grad Vukovar dobio poseban status, ukazujući na činjenicu, da bi na taj način i cijela Hrvatska mogla postati žrtvom.

4. Tutorskim odnosom prema inicijativi Stožera i građana grada Vukovara pokazali su do koje razine srpska Vlada sebi daje za pravo da i dalje može utjecati na odluke kojima se izgrađuje budućnost ovoga grada što im lokalna vlast i gospodin Sabo sramno omogućavaju.

5. Nažalost, predstavnice srpske Vlade svojim dolaskom u Vukovar daju izvrstan primjer našoj Vladi, kako i na koji način se treba skrbiti o svom narodu.

U takvom kontekstu i okružju gradonačelnik grada Vukovara niti jednom svojom izjavom nije pokazao da razumije svu tragičnost cjelokupne situacije u koju je ponovno svojom bešćutnošću i nestručnošću doveo grad Vukovar.

Kontekst europskih predpristupnih programa i politike prekogranične suradnje bezuspješno koristi kako bi ukazao na nužnost perspektive buduće suradnje s Republikom Srbijom. Vukovar je pokazao i krajem devetnaestoga stoljeća, početkom dvadesetoga a i prije Domovinskog rata, da je u stanju razvijati i voditi investicije, to može i sada, a ako gospodinu Sabi to nije jasno ili ako vidi ostvarenje investicija samo u prekograničnoj suradnji s Republikom Srbijom, toplo mu preporučamo za boljitak i razvoj grada, da odstupi s mjesta gradonačelnika i da ustupi mjesto sposobnijem od sebe.

Građani Vukovara ne moraju nikoga uvjeravati o svojoj miroljubivosti, dobroti i uljudnosti, jer Stožer i građani ne trebaju tutore srbijanske provenijencije da im govore kako se trebaju ponašati i provoditi zakone vlastite države.

Gradonačelnik Željko Sabo nema legitimitet istupati u javnosti na način koji to čini pod pokroviteljstvom prekograničnih prijatelja koji nas dobrosusjedskim savjetima žele urazumiti i naučiti kako se odnositi prema srpskoj nacionalnoj manjini. Gradonačelnik Sabo, umjesto da u Vukovar dovede premijera i predsjednika vlastite države, on ugošćuje predstavnike srpske Vlade i na taj način potvrđuje činjenicu da hrvatska vlast nema integriteta i poštovanja prema vlastitom narodu.

Srbijanski predstavnici ne žele uvidjeti niti pokazati ni najmanje pijeteta prema žrtvama, koje su nažalost zbog njih i njihove politike nastale. Smatramo, da srbijanska predstavništva ne trebaju više dolaziti u Vukovar osim ako neće prije toga posjetiti Ovčaru i pokazati počast poubijanim ranjenicima i bolničkom osoblju. Upravo na ovaj način, lokalne vlasti na čelu s gradonačelnikom Sabom, građane grada Vukovara tjeraju u agresiju kako bi se postigao oružani incident, a ne spriječilo nasilje.

Ovaj pasivno-agresivan čin gradonačelnika ponovno je silovanje žrtve i svega onoga što ljudi zajedno sa Stožerom demokratskim putem žele postići.

Koliko god nas svojim provokativnim postupcima tjerali na mržnju, neće te uspjeti! Koliko god nas tjerali na agresiju nećete uspjeti! Mi ćemo uspjeti i ustrajati pri mirotvorenju kao i 1991. i odbijamo mrziti bez obzira na sve vaše provokacije!

Sa vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA


Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) i Pokret STOP progonu hrvatskih branitelja u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz hrvatskog Domovinskoga rata,

a u povodu prve obljetnice

(16. studenoga 2012.)

puštanja na slobodu general pukovnika Ante Gotovine i pravomoćne presude da je NEVIN raspisuju

TJERALICU (WANTED)

za NN osobama koji su dok je častan general, Junak hrvatskog Domovinskog rata boravio izvan Hrvatske raspisali TJERALICU "za ratnim zločincem u bivšoj Jugoslaviji"

ANTE GOTOVINOM

i ponudili nagradu od 5.OOO.OOO dolara za njegovo uhićenje!

Zatim, raspisujemo TJERALICU za NN osobama koji su iz Hrvatske raspisali potjernicu za Ante Gotovinom i ponudili 300.000 kuna onome tko ga dovede živog ili mrtvog pred lice pravde!

Te NN osobe trebaju odgovarati pred međunarodnim ili hrvatskim sudom, prije svega jer su Ante Gotovinu i prije nego je uopće počelo suđenje nazvali

"ratnim zločincem u bivšoj Jugoslaviji",

zanemarujući ono da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno.

Ante Gotovina na međunarodnom sudu u Den Haagu nije proglašen ratnim zločincem, već dapače - NEVINIM ČOVJEKOM.

Stoga oni koji su ovog nevinog i časnog čovjeka godinama progonili poput zvijeri trebaju odgovarati, jer nitko nema pravo nekoga unaprijed osuđivati, pa
što sada, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe?

Tražili ste i progonili RATNOG ZLOČINCA, a "istjerali" NEVINOG ČOVJEKA!

Molimo sve one koji znaju tko su NN osobe koje su osmislile ove monstruozne potjernice, poglavito od pet milijuna dolara (toliko su u to vrijeme Amerikanci nudili za svjetskog teroristu br.1 Bin Ladena!) neka nam dostave njihova imena, odnosno neka ih javno objave, sa željom da se više nikada ne ponovi da se proganja - NEVIN ČOVJEK!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Zvonimir Trusić, predsjednik Pokreta STOP progonu hrvatskih branitelja

DA SE NE ZABORAVI!


LIVNO, 18.9.2013.

NK Troglavu kazna od 600 KM zbog podrške Vukovaru!?

Kakva su ovo vremena kad javno ne smiješ reći koje si nacionalnosti? Odmah ti udare kaznu, a najgore prođeš ako si Hrvat!

Zastavama Herceg Bosne koja ni jednim zakonom u BiH nije zabranjena punimo proračun redovno Nogometnom savezu BiH. A evo počeli smo i zbog podrške svojim braniteljima. Znači apsolutno nikakva uvreda sa tribina se čula nije osim spornog transparenta.

Samo me zanima hoće li ovo završiti kao i ono sa NK Širokim Brijegom. Naplaćali se kazna i kazna zbog Ante Gotovine i Mladena Markača, razlog je bio što su se smatrali ratnim zločincima, a kad su oslobođeni svake krivnje Nogometni savez BiH nije u stanju vratiti novce koje jeoteo NK Širokom Brijegu i očito je da nešto takvo ni ne planira.

Pitanje je samo do kada će Hrvati ovo trpiti?!?

Nikad u ovoj zemlji neće biti mira dok god neki imaju privilegije, a drugima se naplaćuje i što treba i što ne treba! (javno.ba)


Podignuta optužnica protiv Josipa Boljkovca

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo je danas optužnicu protiv Josipa Boljkovca (93), nekadašnjeg kotarskog načelinka OZNA-e u Karlovcu zbog zapovjedne odgovornosti

Tereti ga se po zapovjednoj odgovornosti za ratni zločin jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) iz svibnja 1945. U optužnici ga se sumnjiči da je kao šef Povjerenstva OZNA-e za kotar Karlovac, zapovjedio da pripadnici 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a na lokaciji Vidanka-Curak ubiju 21 osobu.

DORH je na svojim internetskim stranicama objavio da je Županijsko-državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo optužnicu protiv hrvatskog državljanina rođenog 1920. zbog počinjenja djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

- Okrivljenika se tereti da je od 7. svibnja 1945. do sredine lipnja 1945. godine u Dugoj Resi protivno propisima međunarodnog ratnog prava i načelima međunarodnog prava koja proizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti koje propisuje Haška konvencija (IV) o zakonima i običajima rata iz 1907. godine i protivno članku 46. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu koji je sastavni dio - Konvencije, kao šef povjerenstva Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a) za Grad i Kotar Karlovac, pod optužbama da su surađivali s ustaškim vlastima zapovjedio uhićenje i dovođenje većeg broja civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta u zatvor u podrumu zgrade Povjerenstva OZN-e za Grad i Kotar Karlovac.

Uhićene osobe (šest poznatih i četrnaest za sada nepoznatih osoba) su tijekom više dana ispitivane i potom po njegovoj zapovjedi, od podređene mu 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a, u više navrata odvođene, usmrćene i zakopane na predjelu Vidanka Curak, dok se jedan muškarac usprotivio odvođenju te je usmrćen hicima iz vatrenog oružja kod željezničke pruge u Dugoj Resi.- navodi DORH.

Josip Boljkovac je početkom studenoga 2011. već bio uhićen, pritvoren i protiv njega je zagrebački Županijski sud pokrenuo istragu. Međutim, nepunih mjesec dana kasnije, pod pritiskom njegovog odvjetnika Ante Nobila, Ustavni sud je ukinuo odluke zagrebačkog Županijskog suda,ustvrdivši da se postupak protiv Boljkovca trebao voditi po novome, a ne starome Zakonu o kaznenom postupku, to jest da je istragu trebalo voditi državno odvjetništvo, a ne istražni sudac.

Uz kazano, nije suvišno napomenuti ni činjenicu kako je otac Ante Nobila, Jerko Nobilo, bio Boljkovcu podčinjeni službenik karlovačke Ozne pa moguće i sam odgovoran za zločin za koji se tereti Boljkovac.


KOLIKA JE CIJENA HRVATSKOG DOMOLJUBLJA?

Predsjednici braniteljskih udruga, politčkih stranaka, saborski zastupnici, ministri, premijeri i predsjednici bivši, sadašnji i budući , dragi Hrvatski branitelji, kolika je cijena Hrvatskog Domoljublja? Mrzim sam sebe ovih dana, stišćem zube, škrgućem. Škiljim poput vuka koji je tek sada, ovaj tren nakon što su rane zacijelile, nakon boli progledao, i reži na ono što vidi shvačajući daje za svoju sudbinu sam kriv. Izgubio je teritorij,izgubio snagu, moć i utjecaj da promjeni stvari, odbacio ga je čopor ostao je sam i prezren, popljuvan i napušten. Nitko više ne mari što je jurišao prvi, što je branio sve: zemlju, vodu, mlade, stare i nemoćne. Ostavili su ga i izdali. Ne shvaća koja je cijena zajedništva, koja je cjena pripadnosti, koja je cijena svojega. Kažnjen je za svoju slabost, kao čovjek. A Čovjek je čovjeku vuk stara je latinska izreka koja se pripisuje Plautu, a prikazuje spremnost čovjeka nanijeti zlo drugom čovjeku, što proizlazi iz njegove naravi….

“Moral je oružje slabih…. jaki se na njega ne smiju obazirati.”, kaže Friedrich Nietzsche. I stvarno je tomu tako, na tom principu čovjek je stvorio i upravlja svijetom u kojem živi. Na vlasti mogu biti jedino jaki ili složni, jer slabima i nesložnima vlast niti nije cilj. Ako im vlast postane cilj, slabi i nesložni moraju postati jakima i složnima, ostvarit će vlast i nastavljaju igru po pravilima jakih i složnih, tako da jaki i složni nikako ne mogu izgubiti jer oni nude moć vladanja nad drugim čovjekom, a moć je toliko privlačna i neodoljiva…. Dok moral i dalje ostaje oružje slabih….slabi i nesložni kritiziraju, polemiziraju, dramatiziraju nadajući se da će i njima pripasti koja kost i privilegij moćnih i složnih. Cijena je vladanja odustati od Domoljublja, od vlastitih načela, ponašanja i počela. Cilj je postati vladajućim nad onima koji su slabi i nejedinstveni, a koja je cijena i kako se mjeri Domoljublje da se od njeg može odustati? Da li ljubav prema Domovini pretvoriti u zajedništvo za privremenu snagu koja će opet ubrzo okopniti zbog vuka u čovjeku koji želi plijen kad počne vladati, plijen za sebe a ne blagostanje za sve, za one koje bi morao čuvati, štiti, hraniti i o njima brinuti. Jer bez čopora što je On čovijek ili Vuk ? Kamo pripada?

Kako se može moji prijatelji u nekome izmjeriti ljubav prema Domovini, jel` ljubav prema Hrvatskim braniteljem a onda to debelo unovčiti kroz firme i tvrtke surađujući sa crvenim,žutim, zelenim a kako ja volim kazati i plavim vragovima na vlasti , jel` ljubav prema Domovini lagati svoju naciju i četvoronoške je podjarmiti pod upravu EU.?

Jel` ljubav prema Domovini opljačkati ju okoristiti se njome, jel` ljubav prema Domovini kohabitirati i surađivati sa dojučeršanjim agresorom, jel` ljubav prema Domovini biti godinama u službi antihrvataskih elemenata i onda najednom progledati i promjeniti kožu, boju, stranu, stranku?, Jel` ljubav prema Domovini otići na jedan dan u saborsku mirovinu i poslije se opet aktivirati i primati gotovo 40.000 kuna mjesečno dok radnici ne primaju plaću, jel ljubav prema Domovini visina vojničkog čina političara ili visina invalidnosti hrvatskog ratnika, jel` mjerilo Domoljublja broj dana u ratu ili broj Dionica koje posjeduješ, jel mjerilo Domoljublja nezaslužen metak ili nezaslužen imetak.? To su moje dvojbe kada sjedim, gledam ili slušam neke od "viđenijih" predsjednika stranaka, braniteljskih udruga, "istaknutih" pojedinaca i sličnih ljudi...to me tišti, muči, kida i ubija. Jel` ljubav prema Domovini dati za nju sve ili nešto,a uzeti sve što se može.? Jer mnogi oko mene drže da su dali nešto, samo rijetki su dali sve dragi moji suborci, moji prijatelji moj hrvatski narode.....onih koji su dali sve nema više među nama da nam sude zbog slabosti i nejedinstva koje sa nama i među nama vlada.

Ma kome su krivi branitelji, sunce li mu žareno rekla bi mi moja savjest te mi argumentirano nadodala.

„ Doduše da su oni koji uglavnom nisu ratovali izmislili parsto tisuća kojekakvih likova kvazi ratnika - jesu. Da su tim i takvim likovima, kao i sebi samima uvalili solidne mirovine - jesu , da su branitelji teret i poprilčno neugodan uteg za svaku vladu i vlast – jesu. I trebaju biti častan teret i obveza koja će ih opominjati tko je stvarao državu i podnio najveći teret , najveću žrtvu za državu kojom imaju čast upravljati. Da su branitelji uglavnom ekstremni u svojim istupima - jesu i takvi trebaju biti (čke-plači-pi ratnici nisu dobili rat) , Da su manje-više i većinom samozvani "braniteljski predstavnici" i kojekakve braniteljske i ine udruge doveli i poduprali svojom šutnjom na vlasti razne Ive Sanadere i slične kao i ekipu koja nam je hapsila generale ali i "popalila" državu - jesu.

Da su mnogi dvotjedni "branitelji" i salonski generali i ostali "braniteljski" oficir-časnici odjednom postali sposbni poduzetnici, iznimno se izvještili u bogaćenju i sličnim aktivnostima - jesu.

Da pravi branitelji uglavnom šute o još „pravijim“ "braniteljima" zbog kojih nas i prozivaju -istina- šute.

Da postoji nekoliko tisuća Vukovarskih branitelja i pripadnika 204 brigade a Vukovar branilo 1.800 do najviše 2.000 ljudi branitelja - postoji. Da šutimo o tome-šutimo. Da treba naciji objasniti zašto je tomu tako –treba, tko ne razumije neka provede 100 dana pod nekoliko tisuća granata dnevno kao, vatrogasac, kao pekar, kao električar, kao sanitet i da ne nabrajam dalje... Da postoje u našoj populaciji lažnjaci, uhljebovići i slična gamad koja je na guzove dobila primanja koja nije zaslužila nego je izmanipulirala sustav uz pomoć istih takvih a svuda su oko nas - postoji.

Ministar Matić: Objavom registra riješit će se lažni branitelji...

Toleriramo ih, čak ih pomalo i štitimo – jer mi smo legalisti, nismo tužibabe, jer eto nije u redu otjerati poznanika, prijatelja, susjeda na robiju što dere državu za penziju a bio dva tjedna blizu bojišnice . Jer šta nas briga, kradu državu neka se ona sama brine o tome ima registre branitelja, Ministarstvo branitelja, Udruge Branitelja i to njih na stotine umjesto jedne pa neka oni to rješavaju . Ti i takvi, moju državu kradu, tvoju državu kradu, našu državu kradu . Državu za koju su izginuli desci tisuća ljudi, pravih istinskih Domoljuba i Hrvata . Državu za koju smo se borili u kojoj oni kojima smo je dali u ruke nisu znali njome upravljati na dobrobit sviju nego samo sebe. Državu koju su preuzeli i vode danas oni koji je nikada nisu željeli, nisu se za nju borili , Ti ex-komunisti, Orjunaši i yu-nostalgičari su izabrali i pod svoje skute stavili one koji se samo nazivaju braniteljima, koje oni smatraju braniteljima a rat je tima trajao nekoliko dana, možda tjedana .

U RH ima "samo" 1190 Braniteljskih Udruga...

Tko je jamio jamio je...reče General Rojs

Jer oni koji su rat gledali na televiziji , u vjestima lako će zapovjedati onima koji se samo zovu braniteljima a to uistinu nisu. Samo zato da bi nas ostale koji jesmo bili još više obezvrijedili . Evo ja sam optužio i uperio prst sve takve a i tri svoja optužujuća prsta uperio u SEBE. Jer i ja sam za ovo stanje nacije odgovoran, nisam kriv al` jesam odogovoran. Ti i takvi koji nisu hrvatsku željeli, niti su za nju ratovali, nego se njome dobro okoristili , upiru posljednjih godina u nas isitnske branitelje, ne znajući kad upere prst da tri njihova prsta upiru u njih i da su oni odgovorniji i krivlji od mene. Jer oni su dobili povjerenje nacije,oni kroje pravila, uredbe i zakone , dobili su glasove , oni su dobili titule, fotelje i imetak, možda sudjelujući nekoliko dana u ratu. Oni su saborski zastupnici i ministri i predsjednici. A ja ? Što sam ja od stvaranja države zaslužio? Ja sam za razliku od mnogih od Vas, Vas mojih suboraca koji sam jer sam imao „sreću“ dobiti kroz mirovinu i invalidnost 10 % njihovih primanja uz boleštine, gelere i naravno METAK.

http://www.24sata.hr/prigoda/saborski-zastupnici/PROSJEK PLAĆE cca 40.000 KUNA (Kliknite na link i pogledajte kolika primanja ima Vaš omiljeni saborski zasupnik dok nacija gladuje)

Je li moja invalidnost, oštećenje organizma geleri i metak za koje od 2007 primam 13 % primanja saborskog zastupnika dovoljna mjerica za cjenu mog Domoljublja? Ili sam odmah nakon ranjavanja sada već tako daleke 1993 trebao otići u mirovinu i ne raditi dalje, uzeti dionice, otvoriti firmu, prišehtati se kroz neku od udruga blisku vlastima i sve to višestruko naplatiti poput mnogih koji se nazivaju braniteljima i Domoljubima? Ili sam pak trebao poput našeg aktualnog premijera Milanovića ne otiči na ratište sa svojim prijateljima ikao mi je bilo tek 18 ljeta kao i mnogima od Vas nego čekati da sve prođe i onda politkom preuzeti tuđe zasluge što je svima njima svojstveno. Kao što rekoh i crvenim, zelenim,žutim ali i plavim vragovima.

Poanta mojeg današnjeg pisanja Vama jest da Domoljublje i Domovina nemaju cijenu, ne mogu se samo tkao izmjeriti. Ako moramo mi branitelji podnijeti još jednu žrvu za ovaj narod i državu, ovaj puta financijsku, podnijet ćemo. No onda to moraju napraviti i predsjednici, premijeri, saborski zastupnici bivši i sadašnji i svoja primanja izjednačiti sa primanjima prosječne obitelji, no uz to moraju osigurati da nam i obveze prema državi, bankama, režijama budu smanjena sukladno primanjima. To je njihova dužnost, zadaća i obveza. To je njihova karta za njihovu buduću mirovinu, da odrade posao u korist države i nacije a ne svoju osobnu.

Hvala, Domovini vjeran i Bog Vas blagoslovio

Mario Maks Slaviček, Akcija za Bolju Hrvatsku


POPIS DRŽAVLJANA BiH IZ INOZEMSTVA

Javiti nekom od rodbine da vam u matičnom uredu gdje ste rođeni prije popisa ishode Izvod iz matične knjige rođenih s upisanim JMBG

Temeljem Zakona o državljanstvu BiH i Zakona o popisu stanovništva, kućanstva i stanova u BiH vaša je obveza kao državljana Bosne i Hercegovine popisati se za trajanja popisa stanovništva od 1. do 15. listopada 2013. godine.

Ukoliko se ne možete osobno popisati dovoljno je:

- javiti nekom od rodbine ili bližnjih da vam u matičnom uredu gdje ste rođeni prije popisa ishode Izvod iz matične knjige rođenih s upisanim JMBG.

- na dan popisa vaših ukućana, rodbine ili bližnjih jedna osoba treba popuniti popisni obrazac s vašim podtacima i predati ga popisnicima.

Uz svoje podatke pošaljite i podatke vaše djece koja se također mogu popisati iako vjerojatno nemaju formalne službene prijave u BiH. Evidentirana prijava u CIPS-u ili Matičnom uredu nije obvezujući uvjet popisa stanovništva.

Djeca rođena u Republici Hrvatskoj kojima po roditeljima pripada državljanstvo BiH mogu s uvjerenjem o hrvatskom državljanstvu i svojim i roditeljevim izvodima iz matične knjige rođenih u matičnom uredu u mjestu rođenja roditelja ishoditi JMBG BiH.

Zahvaljujući Zakonu o dvojnom državljanstvu RH i BiH ovim se popisivanjem ne gube apsolutno nikakva prava proistekla iz obaju državljanstava.

Nikako nemojte slati poštom popunjene obrasce jer će svi takvi obrasci činiti kvotu dijaspore ili iseljeništva, a ne kvotu stanovništva.

Status državljana BiH u dijaspori ili iseljeništvu nema sva građanska prava koja pripadaju stanovništvu BiH.

Popišite se da ne budete državljani drugoga reda a potom vrlo brzo pobrisani iz svih matičnih knjiga!


Zagreb, 17.9.2013.

Zbog čega je hrvatski branitelj Veljko Marić ostavljen kao "zadnje smeće"?

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) smatra sramotno da sramnije ne može biti što je hrvatski branitelj Veljko Marić još uvijek u srpskom zatvoru, a sudsko vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo ga je na drastičnu kaznu od čak 12 godina zatvora - radi zločina protiv civilnog stanovništva, ubojstva civila Slijepčevića 1991. na području Grubišnog Polja.

Međutim, u presudu se ističe da protiv njega nije svjedočila ni supruga od ovog navodnog civila, a ona je bila jedini očevidac ovog ubojstva!(sic!)

Marić je kao vozač godinama nesmetano putovao kroz Srbiju i nikada mu se ništa nije dogodilo, sve do travnja 2010. kada je uhićen na srbijansko-bugarskoj granici, jer su njegovo ime našli na nekom papiriću. Tek odonda su za njega počeli sakupljati dokaze, a slali su iz Bjelovara. Na sudu su se kao svjedoci pojavili neki (Hrvati!) koji uistinu nemaju veze s ovim događajem, a sucima je bilo najvažnije da netko nešto kaže protiv ovog branitelja, koji je u trenutku ovog ubojstva bio redovni pripadnik Hrvatske vojske, koja je u to vrijeme bila angažirana na čišćenju sela u kojemu se to dogodilo.

Ratni zločinac, za usporedbu, Veselin Šljivančanin od Haaškkog suda dobio je tek 10 godina zatvora, i već je na slobodi, Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba zločinačke JNA je oslobođen, Kadijević, zločinac nad zločincima nikada nije bio ni procesuiran, oslobođeni su i Jovica Stanišić bivši načelnik srpske Državne bezbjednosti, Frenki Simatović, zapovjednik četničkih specijalnih jedinica koje su klale i rušile po Hrvatskoj i tako dalje i tako redom. (Kad je Hrvatska službeno protestirala protiv ovakvih sramnih presuda?)

Nitko od srpskih zločinaca (zapovjednog kadra) nikada nije odgovarao za masovna ubojstva civila u Vukovaru, Škabrnji, Lipiku, Osijeku, Pakracu, Zadru, Ćelijama, Voćinu...

Čak je i trenutačni ministar branitelja nekim svojim izjavama "pokopao" Veljka Marića. I to on koji obilazi partizanske spomenike, gdje mašu sa jugoslavenskim zastavama i sviraju "Marš na Drinu" i plešu "Žikina kola", a ne može ga se vidjeti na mjestima gdje su nakon II. svjetskog rata ubijani nevini hrvatski civili. Taj i takav ministar kojeg podržavaju još samo one udruge, ili bolje rečeno njihovi čelnici, kojima dodjeljuje financijska sredstva, ističe da je on "odgovoran Vladi", da je "na strani SDP-a", a s druge pak strane predstavlja - hrvatske branitelje !?), od kojih se i dalje, nakon objavljivanja njegova Registra hrvatskih branitelja relativno mnogo ljudi koji su bili prvi kad je trebalo ubijaju - kao muhe! Od državnih i inih struktura nitko nije zainteresiran ni da se Veljko Marić prebaci iz Srbije na odsluženje daljnje kazne u Hrvatsku.

Izraelci bi nekog svog vojnika da mu se to dogodi već odavno izbavili, ako ništa drugo zamijenili bi ga. A nama, odnosno njima je svejedno. Neka trune!

Kad je nedavno odigrana nogometna utakmica između Srbije i Hrvatske u Beogradu javno su spalili su hrvatsku zastavu, vikali "Ubij ustaše", a od njihova zviždanja nije se čula ni hrvatska himna. Nitko se od čelnika hrvatske politike koji su bili nazočni ovom skupu nije bunio, nitko nije protestirao. Čak su nakon utakmice govorili kako su Srbi odlični domaćini. A nevini Veljko Marić, kad mu dođe obitelj u posjetu, može s njima razgovarati "preko stakla". Za njega se ne osnivaju Zaklade, za njegovu obitelj nema državne potpore, nema čak kako rekosmo ni volje i želje da kao hrvatski vojnik odsluži kaznu u Hrvatskoj.

I još samo to: u kojoj to zemlji ima da država koja je bila agresor sudi vojnike koji su oslobađali i branili državu? I kako to da je u svemu tome Veljko Marić "izolirani slučaj", da je Srbija za nešto takvoga samo njemu sudila? Neki od onih agresorskih vojnika koji su dan i noć po osobnim izjavama klali na Ovčari dobili su tek koju godinu više. Može li se to usporediti, poglavito, kako rekosmo, sa presudom jednom od najvećih krvnika Šljivančanina, ili pak Kadijevića koji uopće nije ni procesuiran, i kojem Hrvatska može staviti "soli na rep"?

Toj i takvoj Hrvatskoj je važnije da zaštiti udbaša, navodnog ubojicu Perkovića, nego da uhiti Kadijevića, ili pomogne onom koji ih je branio dok su oni u vrijeme rata u podrumima kartali ili gledali televiziju.

Stoga tražimo da određene pravne i ine državne institucije iz Hrvatske odmah, dakle odmah, učine sve da Veljko Marić bude premješten u jedan od zatvora u Hrvatskoj, te da se njegovoj obitelji pomogne (ima suprugu i troje djece). Ako se u Hrvatskoj "na nož" mogu braniti bivši udbaši, navodne ubojice ala perkovići, zbog čega smo ostavili jednog Hrvata kao "zadnje smeće" koji je oružjem branio i obranio hrvatsku državu?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


NAHID KULENOVIĆ

Hrvatski mučenik Nahid Kulenović, sin Džafer Bega Kulenovića

Kada govorimo o Ing. Nahidu Kulenoviću tada ne dajemo kratak opis samo jednog muslimana etničkog Hrvata već spominjemo jednog hrvatskog nacionalistu...
...koji je pošao životnim stopama svog oca Džafer Beg Kulenovića čiji se utjecaj na sina Nahida odražavao kroz poznatu izjavu koju je u tri navrata ponovio novinarimaa 1939.,: "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist… I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda".

Ing Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I.Galića 30. Lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.

Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje sina Džafera osiguralo je budućnost Kulenovića koljena.

Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanojetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi". Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.

Nova vremana tražila su nove ideje i novo oduševljenje, ali ne prekid sa starim korijenima. Za njega nije bilo dvojbe, tko je i što je, i gdje pripada. Starčevićansko hrvatstvo, koje mu je otac ostavio u amanet, bilo je temelj njegovvog političkog programa: "Mi hoćemo jedino slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, nikakvih Federacija i nikakvih zajednica sa Srbijom".

Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.

Jedan od najboljih prikaza rodoljubnog rada Ing. Nahida Kulenovića dao je Mladen Dolić u članku "Narodna svijest i žrtve bosansko-hercegovačkih muslimana" kojeg je objavila politička revija Republika Hrvatska" (službeni glasnik "Hrvatske republikanske stranke", danas "zajednice" u broju 154 za rujan 1986. godine. Vrijedno ga je citirati: ''Nahid Kulenović je bio u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno-vjerskog života čovjeka niti je o tome raspravljao jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj svijesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman se žrtvovati u hrvatskom oslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao rijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i putove revolucije kojima su razni narodi dolazili do svoje slobode. Poučen tim iskustvima, Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj davajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je organizacije i programe".

Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".

U svojem zadnjem članku "i krv za Hrvatsku" Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt

Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi" (Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik Stiijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires 1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).

Šezdesete su godine bile godine velikih nada, ali i godine u kojima je uništen borbeni, revolucionarni ogranak Hrvatske političke emigracije, ogranak koji je bio spreman pokušati podići oružani ustanak u Hrvatskoj protiv Jugoslavije i protiv vladajućeg komunističkog režima. Nije bila riječ o tzv. "stranim agenturama" kako smo mogli čitati na stranicama režimske stranke, mnogi poticaji na akcije bili su čisto provokativnog tipa elaborirani u kabinetima jugo-komunističkih tajnih službi sa ciljem da se obezglavi hrvatska politička emigracija te da ju se kompromitira "terorizam" u zemljama, naročito europskim počem od Njemačke u očima odnosnih javnosti kao i službeni čimbenika dotičnih zamelja. Ubijanja hrvatskih političkih emigranata koje je činila jugoslavenska tajna služba tumačena su kao međusobna "obračunavanja emigrantskog podzemlja" u čemu se naročito isticao Rajić u tadašnjem "Vjesniku". Ali ljudi najopasniji za jugoslavenski komunistički režim ubijeni u uzastopnom razmakuu baš tih godina svoju revolucionarnu aktivnost nisu ograničavali samo na pisanu riječ. Njima treba pridodati i nove, prispjele iz Hrvatske, koji također položiše svoje živote za Hrvatsku počam od Brune Bušića.

I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".

Čitajući ovakve navode čovjek mora pomislitii da smo mi Hrvati uistinu opterećeni nekim proklestvom kada ljudi literature tvrde za svoju subraću mnogi položili živote za Hrvatsku "da su uživali prekooceanske komoditete". Na isti način ostao bi rastužen, preneražen Nahid Kulenović kada bi mogao vidjeti kojim se je tempom vršilo u poslijeratnim godinama, krivnjom komunističkoh režima, odnarodnjavanje bosannsko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana i sa kojom je pasivnošću ovo odnarodnjavanje primano u katoličkom djelu tog istog hrvatskog naroda. Nahid Kulenović je bio tajnik "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" koja je bila vrlo aktivna politička organizacija, a kasnije predsjednik njemačkog ogranka HOP-a, reorganiziranog HOP-a, kojemu je stajao na čelu dr. Hefer. Uređivao je glasilo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Hrvatska sloboda", zatim Hrvatsku stražu". Aktivno je sudjelovao sa Predsjednikom "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Milom Rukavinom koji je zamijenio Kulenovića na uredništvu "Hrvatske slobode". Jugoslavenski komunistički agenti, ubili su deset mjeseci ranije, prije ubojstva Nahida Kulenovića, 26. Kolovoza 1968., Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića koji je došao u Njemačku iz Francuske. Govori se da je ovaj čitao (njegov je leš nađen sa naočalima, a on ih je nosio samo pri čitanju) kada su ga ubili. Prema jednoj verziji, ne utvrđenoj, Maričić je jugo-agentima ili jugoagentu poslužio da dovabi Rukavinu u prostorije gdje je ubijen zajedno sa svojim suradnicima. Ubijen je i Maričić, a ovaj da je navodno ubijen da se ne bi doznalo tko je ubojica iako ova verzija ima labave noge.

Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".

Činjenica je da Rukavina nije pesegao za revolverom kojeg je imao u pretincu stola iz čega je policija zaključila da nije sumnjao u onoga koji ga je ubio. Prema drugoj verziji, ubojica je bio obučen u odoru njemačke policije. Smrću Mile Rukavine na čelo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" dolazi Ante Vukić. Nije prošlo dugo vremena i "Ujedinjeni Hrvati Njemačke" su bili razbijeni kao organizacija. Ubojica Nahida Kulenovića bio je u neku ruku čovjek njegova povjerenja kao što je čovjek povjerenja bio i ubojica Vjekoslava Luburića, sin njegovog bivšeg vojnika, čiji je "Hrvatski narodni otpor" nakon njegova ubojstva, bio decimiran kao cjelovita organizacija koji je, prema verziji, jugoslavenskog konzula u Milanu Rade Genića bio ubijen "iz razloga što je počeo okupljati oko sebe i mobilizirati gotovo cijelu hrvatsku političku emigraciju".

Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.

Jugoslavenski komunistički režim nije, osim ubijanja, raspolagao drugim oružjem protiv Nahida Kulenovića koji obzirom na svoje godine nije bio "kolaboracionalist" N-D-H kako su mnoge, starije od njega koji su sa njom surađivali, optuživali jugo-komunisti. Uz to je bio izdanak jedne od najpoznatijih i najuglednijih muslimanskih obitelji, obitelj koje je Otac Domovine Ante Starčević nazvao "hrvatskim cvijećem", metafora kojom se Starčević poslužio, a kako bi oživio osjećaj zajedničke etničke i nacionalne pripadnosti katoličkih i muslimanskih izdanaka hrvatskog naroda. Možda bi bilo bolje da se je Nahid Kulenović nakon ubijanja Mile Rukavine i suradnika neko vrijeme posvetio samome sebi, ušao u neku vrst "revolucionarnog zastoja" dok se situacija ne razbistri posvetivši neko vrijeme Horvatićevom "prekooceanskom komoditetu", ali on to nije učinio iz jednostavnog razloga jer to nije, prema svojoj prirodi i prema tradicionalnim vrijednostima domoljublja koje je naslijedio od svoga oca, mogao učiniti. On je podlosti i podmuklosti neprijatelja suprostavio svoje poštenje i rodoljublje ne okrećući se unazad, ne prežući pred opasnostima, životnom opasnošću u kojoj se je nalazio, a o čemu svjedoči i prije naveden njegov zadnji politički tekst u kojemu je najavio svoju skoru, tragičnu smrt.

Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vraatima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.

Iz samog načina ubijanja iz kojeg iskače mržnja i neki "ritual" vidjelo se da su bili točni glasovi koji su dolazili iz Hrvatske već unazad nekoliko mjeseci da Nahid Kulenović predstavlja opasnost i za komunistički režim i za Jugoslaviju kao takvu baš zbog toga što je musliman koji hrvatski misli, osjeća i djeluje kao takav. Još k tome on nije bio "samo netko" već član istaknute muslimanske hrvatske obitelji Kulenović. Beograd je htio na svaki način onemogućiti nastavak katoličko-muslimanskog etničkog jedinstva, a kako bi se oslabila Hrvatska, a što se vidjelo i u BiH gdje se je muslimanima sugeriralo "jugoslavenstvo" kao nacionalnost, a kada se je uvidjelo da to nije moguće počelo se opirati sa "muslimanskom" nacionalnom oznakom iskorištavajući moment kada su se na obzorju počele pojavljivati prve konture (Egipat, Iran, Arapski Magreb) islamskog-fundamentaizma. Trebalo je dakle fizički eliminirati jedno ime: Kulenović koje je bilo simbol hrvatskog nacionalnog jedinstva koje se očitovalo i tokom drugog svjetskog rata.

"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".

Ova konstanta "predosjećanja" smrti koji završava kako smo rekli u zadnjem Nahidovom napisu " i krv za Hrvatsku" stalno je prisutna u njegovom radu iako je on po naravi bio veseo, uvijek sa smiješkom na ustima i spreman da svakome, kome je bilo potrebno, budi pri ruci. U "Hrvatskoj straži" podsjeća"… kako su Hrvati katolici ginuli u Fazlagić kuli za Hrvatsku zajedno sa svojom braćom muslimanima isto su tako muslimani u kolonama smrti položili svoje živote zajedno sa svojom braćom Hrvatima katolicima na žrtveni koji će davati snagu naraštajima koji će ih slijediti…"

Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".

Istina je, Nahid Kulenović nije se mogao posvećivati novinarskom radu koliko je on želio i zbog toga ne ostavlja iza sebe mnogo tekstova, ali ono što ostavlja aktulno je i danas, u ovim presudnim časovima za Hvatsku i ne samo za Hrvatsku jer je neizvijesnost počela nadvijati svoju sjenu nad svijetom u njegovom ulazu u treće tisućljeće.

Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.

"Čitajući u poslijednje vrijeme uvodnike nekog "hrvatskog" listića i knjigu u kojoj jedan "diplomata" analizira političke prilike u hrvatskoj povijesti, dobili smo dojam, da se ponovno pojavljuju tzv. Jugoslaveni s "političkim" solucijama, koje bi po njihovom mišljenju trebale da riješe Hrvatsko-srpski problem, jer srbo-komunistički režim u Jugoslaviji prolazi tešku krizu i očekuju se dalekosežne promjene. Opasni prijedlozi, jer nam žele sa svojom "političkom dalekovidnošću" opet stvoriti preduvjete za treću Jugoslaviju, ali ovaj puta sa sasvim drugom taktikom!

Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a granica na Drini je utopija.

Promatrajući ovakve prijedloge, koje te naše propale "političke" duše pišu, uvjereni smo, da se to nije rodilo u njihovim glavama, nego u glavama njihovih gospodara, koji na onakav krvnički način poklaše Bosnu-Hercegovinu-Sandžak 1941 godine i sada nastavljaju bez ikakvog stida širiti ponovno svoje otrcane fraze o bratstvu i jedinstvu.

Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču, dotle se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama, dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne, te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.

Vrijeme ne stoji i zato leži na svim odgovornim hrvatskim nacionalnim pojedincima uvidjeti, da je vrijeme početi ozbiljno zajednički raditi na oslobođenju Hrvatske i da se jedanputa za uvijek mora prestati sa dokazivanjem tko koga treba voditi.

Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo neprijatelja s našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji. Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete u Titovoj Jugoslaviji.

"Naše prijatelje" nitko nije pitao za njihove savjete i prijedloge u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo, da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu-Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasali su 1941. godine sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi "Crne Legije" stajati će opet s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini, koja će uvijek dva naroda dijeliti Hrvate i Srbe."

Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3. Listopada 1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.

Mirsad Bakšić


Dragovoljac.com...

PRAVE HRVATE UBIJAJU KAO USTAŠE!

Ako četništvo i partizanština u Hrvatskoj nisu zabranjeni, a ustaštvo je, to znači da se ustaše smiju ubijati kad god i gdje god to netko poželi. Odnosno, današnje ozakonjeno veličanje četništva i partizanstva u Hrvatskoj i u svijetu istovremeno znači umanjivanje i ponižavanje ustaštva, do smrti.

Za primjer, vi ne smijete javno vikati: ''Ubij srbina!'', ali zato smijete javno vikati: ''Ubij ustaše!'', te to i smijete sprovesti u djelo, jer zakon vas štiti kao srbočetnika i srbopartizana, pa bio taj četnik ili partizan srbo ili crvo. Inače crvo je crvljivo tkivo hrvatskoga naroda, koje se nedavno lako moglo prepoznati po beogradskim opijaonicama i na samom stadionu, gdje su crvi častili srbe šakom i kapom, opljačkanim novcem od hrvatskoga naroda, te su crvi i srbi zajednički uživali gledajući veliki četničko-partizanski transparent o ćirilićnom Vukovaru, da bi im svima skupa i srbima i crvima zaigralo predinfarktno srce na zvižduke upućene hrvatskoj himni, koji su zaslađeni s: ''Ubij, ubij ustaše!''

Pitanje je tko je tu bio ustaša? U ovom svježem slučaju ustaše su za srbe i crve bili hrvatski nogometaši, a nakon utakmice to smo opet MI – HRVATI! Dakle, ustaša je svaki onaj čovjek, bio on Hrvat ili ne, koji voli Hrvatsku i bori se za nju, protiv četnika i partizana, koji tu istu Hrvatsku muzu, crpe i mrze. Muzu je tako što joj pljačkaju prostor. Crpe je tako što joj ubijaju rod. Mrze je tako što ju vode baš onako, kako bi je sam vrag vodio u pakao. I još se aboliraju? Pa samo luđaci mogu i žele abolirati sebe i svoje luđaštvo. Eto u kakovom svijetu živimo; svijetu samoaboliranih luđaka oličenih u četnike i partizane, koji i dalje pljačkaju, koji bi i dalje silovali, palili i ubijali Hrvate, ali samo pod imenom Ustaše, jer ustaše nisu narod, odnosno kad bi pobili sve ustaše, tek tad bi se glupavome svijetu otvorile oči i uvidjeli bi da nema jednog cijelog naroda – HRVATA!

A istina je za sada jedna: U HRVATSKOJ JOŠ NEMA USTAŠA! Što ne znači da ih neće biti, a kada i ako ih bude (a najvjerojatnije će ih uistinu biti), pasti će i ćirilica i HDZ i HSP i SDS, a i SDP, HNS, HSP-ass i Mesić i Mudrinić i Karamarko i Manolić i Perković i Boljkovac i Mamić i Jovanović i Matić i Jaca i Šeks i mnogi drugi, a s njima i njihova umalo 70 godišnja udbaška, odnosno četničko-partizanska lažna povijest izpisana krvavim Crnim rukama i razdjeljena cijelome svijetu, koju je taj svijet i naučio u 70 godina, o ustašama, kao o najvećim ubojcama čovječanstva.

I što se sve dalje, po knezu laži, ocu četnika i partizana, ignorira čista istina, koja se već odavno viče s krovova cijeloga svijeta, to će tim prije pasti nevidljivi lanci s hrvatskih ruku i nogu. Narod će ustati i zgaziti će sve pred sobom. Baš sve što mu stoji na putu, već do srži ugrožene mu slobode.

Gledam prosvjede u Vukovaru i što? Ništa. Sve ispada po onoj ličkoj ''vuk magare na plot nagonio'', dakako, kako bi ga prevario i požderao. Umjesto da su se u isto vrijeme prosvjeda u Vukovaru digli i seljaci, blokirali prometnice, da su u isto vrijeme radnici krenuli u konačan štrajk oslobođenja od udbaške, četničko-partizanske kopiladi, da su u isto vrijeme studenti krenuli u prosvjede protiv bezumne udbaške filozofije nerada, planirane u daleku hrvatsku budućnost, itd, itd, itd, itd.....

Polako se zvijeri okupljaju okolo, naoko im već sigurne hrvatske lešine, ali ako netko iz te, još naoko im već umiruće hrvatske lešine zadnjom kapi snage trzne u samoobranu svojega životnoga opstanka?

Ispuca samokres?

Baci bombu?

Uzme križ, prisloni ga na srce i umre

ZA HRVATSKU?

TO JE USTAŠTVO!

BOG I HRVATI – ZA DOM SPREMNI!

Johnny Otočac


Jugokomunistički otrov povezuje jugopartijce!

Najnovija situacija oko "Lexa Perković" pokazuje svekoliku povezanost jugokomunističke partije. Nema nikakve dvojbe da je Beograd stratište Hrvata još od Prvog svjetskog rata kada su pobijene tisuće hrvatskih zarobljenika iz ruskog zarobljeništva u Odesi, za koje se nitko nikada nije interesirao niti istraživao, a smatra se da ih je pobijeno oko deset tisuća, koji nisu htjeli ići sa četnicima na Solunski front.

Daljnji veliki zločin u Srbiji i Beogradu je napravljen nešto kasnije 20. lipnja 1928. nad zastupnicima HSS-a gdje su dvojica ubijena a trojica ranjena od kojih Stjepan Radić smrtno.

Nova stratišta nad Hrvatima izvršena su u Beogradu nad hrvatskim braniteljima časnicima NDH nakon Drugog svjetskog rata. U Beogradu je 24. rujna 1945. suđeno 35-orici visokih časnika HV NDH od kojih su osamnaestorica osuđena na smrt, koji su istoga dana toljagama umlaćeni od srpske pobjesnjele rulje. Ostali su suđeni na duge godine teškoga rada i duge i teške robije od kojih je jedan preživjeli opisao cijelu tragediju tih 35 visokih hrvatskih časnika koji su se predali na Bleiburškome polju.

Zatim su slijedila umorstva predsjednika Hrvatskog križarskog pokreta u Trstu, Ivana Protulipca 1946. godine, Andriju Hebranga čelnika KPH ubili su pedesetih godina u Beogradu u zatvoru, zatim Poglavnika NDH u Argentini pa generala Drinjanina u Španjolskoj, te sedamdesetak poznatih hrvatskih političkih emigranata sve do Brune Bušića u Francuskoj i Stjepana Đurekovića u Njemačkoj te njegova sina Damira u Kanadi.

Hrvatska teška tragedija se nastavlja kao niti kod jednoga drugoga naroda u EU. Upravo te ubojice sada brane njihovi istomišljenici kao što su Zoran Milanović, Stipe Mesić i Ivo Josipović. Sada neki hvale Ivicu Račana kao na primjer jedan Zdravko Tomac tvrdeći kako je Ivica Račan zaslužan za slobodu i nezavisnost Republike Hrvatske kao Franjo Tuđman, ili jedan Milan Bandić koji je bio član te zločinačke KPJ samo devet godina, još uvijek stavlja broš sa slikom Tita na svoja prsa. Ili čak jedan književnik Ivan Aralica koji da je bio lokalni sekretar SKH svrstava Poglavnika NDH sa zločincem Titom.

Zar to nije ipak "mentalni jugokomunistički" otrov kojega se oni ne mogu osloboditi pa makar se pretvarali u velike pokajničke Hrvate i katolike!

Mate Ćavar


Je li ova država doista hrvatska ili je i dalje protuhrvatska?

Blagoslovom novo postavljenog križa podno Starog grada Zrina te procesijom do mjesta srušene župne crkve Našašća sv. Križa započelo je u nedjelju 15. rujna obilježavanje 70. obljetnice stradanja stanovnika Zrina i 505. obljetnice rođenja Nikole Šubića Zrinskog.

Misno slavlje koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s brojnim svećenicima s područja biskupije okupilo je više od tisuću hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognanih Zrinjana i njihovih potomaka.

Biskup Košić je ujedno blagoslovio gradilište na kojem je bila crkva koju su 1943. godine srušili komunisti i gdje je prilikom prethodnih arheoloških istraživanja za ponovnu gradnju župne crkve Našašća sv. Križa otkrivena monumentalna jednobrodna gotička crkva iz 14. stoljeća.

Objavivši okupljenima kako je nakon dugih pravnih borbi Republika Hrvatska vratila župi, odnosno Sisačkoj biskupiji, zemljište gdje je vjekovima bila župna crkva, te kako je župa Zrin prva osoba, doduše pravna ne i fizička, kojoj je vraćena oteta nekretnina nakon Drugog svjetskog rata u Zrinu, biskup Košić je u homiliji zazvao Božji blagoslov na gradnju crkve koja će uskoro započeti.

"Sve su to znakovi koji nas pridižu, koji nam ulijevaju nadu da će Zrin ponovno zadobiti svoje mjesto koje mu pripada na duhovnoj, kulturnoj i nacionalnoj karti Hrvatske", kazao je biskup i izrazio želju da se oko Zrina okupi čitava domovina

U nastavku biskup je progovorio o stradanju Zrina i njegovih stanovnika te istaknuo svjedočanstva zapisana u novoj knjizi Damira Borovčaka "Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački 'antifašizam' protiv hrvatskog pučanstva".

"Na žalost mi živimo u recidivu komunizma. U ovih 70 godina nakon zločina nad Zrinom posljednjih 23 godine živimo u državi Hrvatskoj, no kako to da se ni u ovih posljednjih godina nije ništa promijenilo, odnosno da se jednako sa strahom, jednako bez prava poniženih, protjeranih i obespravljenih Zrinjana i danas živi kao i u onih prvih 47 godina? Jesu li to samo nove haljine, a bez novog sadržaja? Je li ova država doista hrvatska ili je i dalje – kao i ona bivša – protuhrvatska? To su prevažna pitanja, jer se radi o pravednosti za kojom vape toliki u ovoj našoj Domovini", kazao je sisački biskup i poručio da narodu trebaju jasni kompasi poput bl. Alojzija Stepinca i skorog blaženika Miroslava Bulešića kako ne bio odlutao u propast idući za slijepim vođama.

"Takvi su hrabri svjedoci vjere naši svjetionici, oni najbolje govore koliko je doista strašan i bezdušan bio taj sustav koji je brutalno ubijao i zatirao vjeru, vjernike i pastire, namećući silom klanjanje 'zlatnoj teladi', tj. nepostojećim krivim bogovima pred kojima su svi trebali pasti u prah i pepeo. A ti 'zlatni telci' bili su samo ljudi, dapače ono najgore od ljudi. Međutim, posijao je taj bezdušni režim – za koji bl. kardinal Alojzije rekao da je prouzročio najteži progon Crkve u njenoj povijesti (!) – toliko straha u duše našega puka da se ljudi i danas boje o tome govoriti, još uvijek s pravom svjesni da to zlo nije uklonjeno s lica zemlje. Dapače, dok god i jedan – a osobito visoki dužnosnik ove zemlje – brani taj režim te veliča i štiti počinitelje ubojstava u ime te ideologije, očito smo još daleko od katarze koja nam je kao narodu i društvu toliko potrebna", rekao je još između ostalog biskup.

Na kraju okupljenima su se obratili ravnatelj Zaklade za obnovu crkve u Zrinu mons. Marko Cvitkušić i predsjednik UV Zaklade fra Ivica Petanjak, koji su pozvali okupljene da podupru gradnju crkve i u nju ugrade djelić sebe.

Nakon mise slijedila je komemoracija žrtava Zrina te prigodan kulturno-umjetnički program povodom 505. obljetnice rođenja Nikole Šubića Zrinskog. (sv, uojsb / gk)


Podsjetnik...

Dr. Gentry u potpunosti srušio teoriju evolucije

Dr. Robert Gentry, vodeći svjetski stručnjak iz područja radiokemije i geokemije, došao je do otkrića kako su granitne stijene stvorene za nekoliko minuta, a ne nekoliko milijuna godina, otkrića koje je u potpunosti razbilo teoriju evolucije.

Zamislite da direktor tvrtke uruči otkaz Nikoli Tesli. To bi bila udarna vijest u svim svjetskim medijima. Nešto slično se dogodilo dr. Robertu Gentry, vodećem svjetskom stručnjaku iz područja radiokemije i geokemije. Razlog? Otkriće koje je razbilo teoriju evolucije.

Oak Ridge Laboratorij u Americi je jedna od najpoznatijih laboratorija na svijetu iz područja radiokemije i geokemije. Stručnjaci ove tvrtke se bave različitim poslovima, a jedan od njih je sigurno skladištenje nuklearnog otpada u osnovnim stijenama Zemlje – granitu. Vodeći stručnjak ove tvrtke, do skoro, bio je Dr. Robert Gentry, koji je objavio mnoštvo znanstvenih radova u najpoznatijim svjetskim znanstvenim časopisima. Ali, jednog dana mu je uručen otkaz. Razlog? Njegova nevjerojatna otkrića koja osporavaju teoriju evolucije, koja se usudio objaviti u najpoznatijim znanstvenim časopisima. I ne samo to. Na suđenju u državi Arkansas, usudio se biti svjedok koji je branio uvođenje biblijskog koncepta stvaranja u školske programe.

Zbog svega navedenog, zamolili smo dr. Roberta Gentrija za kratak intervju.

Dr. Gentry, recite nam kako je sve počelo u Vašem slučaju koji je uzburkao znanstvenu i širu javnost?

- Rođen sam u liberalnoj kršćanskoj obitelji u Americi i nisam se mnogo zanimao za pitanja znanstvenog dokazivanja točnosti Biblije, već sam bio kršćanin po vjerovanju i bilo mi je važno da Bog postoji, ali nisam ulazio u detalje odnosa teologije i znanosti. Dok sam studirao fiziku, primijetio sam se kako su se neki religiozni studenti bunili kada je profesor iznosio navodne dokaze za evoluciju i Veliki Prasak. Profesor ih je umirivao riječima da je “možda Bog pokrenuo Veliki Prasak i evoluciju, a da su dani Stvaranja ustvari simbolično prikazani milijunima godina evolucije koju je Bog vodio”.

Prihvatio sam takvo znanstveno tumačenje i kasnije kao profesor predavao studentima “evoluciju koju je Bog vodio”.

Što vas je potaknulo da promijenite svoje mišljenje o evoluciji?

- Jednog dana prišao mi je čovjek koji me je pitao vjerujem li da su 10 Božjih zapovijedi istinite. Odgovorio sam potvrdno. Onda me je pitao vjerujem li zaista kako su dani Stvaranja simbolički te da predstavljaju milijune godina evolucije. Odgovorio sam potvrdno. Tada me je podsjetio na riječi jedne od zapovijedi koja kaže kako trebamo šest dana raditi, a sedmog se odmaramo “jer je Bog za šest dana sve stvorio, a sedmoga je odmorio”. Čovjek je nastavio: “Ako dani Stvaranja simbolički predstavljaju milijune godina, onda ova Zapovijed nema smisla. A ako ona nema smisla, kako možemo prihvatiti da i ostale zapovijedi imaju smisla. “

Bio sam zatečen i nisam znao što mu odgovoriti. Moje vjerovanje u Boga i posvećenost znanosti su dospjeli u veliku krizu. Bilo bi više nego licemjerno da i dalje studentima predajem nešto u što nisam više mogao vjerovati – da su evolucija i Biblija kompatibilni.

Kako ste riješili problem koji je nastao?

- Pošto sam više vjerovao Bibliji nego teoriji evolucije, odlučio sam istražiti pitanje nastanka Zemlje i njezine starosti. Došao sam do nevjerojatnih otkrića i pokušat ću vam ih sada približiti na jedan zanimljiv način.

Većina ljudi je čula za vitamin C. Njega proizvode biljke, a čovjek je od nedavno u stanju praviti ga u obliku šumećih tableta. Ako tabletu ovog vitamina stavimo u čašu vode, ona će početi da se raspada stvarajući mjehuriće u vodi. Pretpostavimo da je tableti vitamina C potrebana jedna minuta da se potpuno raspadne u vodi oslobađajući mjehuriće.

Što bi se dogodilo ako bismo u čašu vode stavili tabletu vitamina C, a onda odmah čašu stavili u zamrzivač? Zamrzivaču bi bilo potrebno oko 15 minuta da zaledi vodu. Bi li nakon 15 minuta u zaleđenoj vodi pronašli mjehuriće nastale od raspadanja tablete?

Naravno da ne, jer je proces raspadanja tablete mnogo brži od procesa zaleđivanja vode. Ali, ako biste vidjeli čašu zaleđene vode u kojoj se nalaze uhvaćeni mjehurići tablete vitamina C, što biste zaključili? Jedini mogući zaključak bio bi da je u pitanju neki model zamrzivača koji je u stanju da zamrzne vodu brže nego što se tableta vitamina C raspadne – brže od minute.

Dakle, ako bismo imali pred sobom čašu vode sa zaleđenim mjehurićima tablete vitamina C, mogli bismo izvući najmanje dva zaključka:

1. Netko je ubacio tabletu vitamina C u čašu vode.

2. Voda u čaši se zaledila za manje od minute, jer se u vodi nalaze uhvaćeni mjehurići tablete koja se raspala.

Ovaj primjer sa čašom vode, tabletom vitamina C i zamrzavanjem, naveo sam kako biste bolje razumjeli ono što sam otkrio.

Već smo spomenuli kako se u biljkama odvijaju određeni procesi u kojima se stvaraju vitamini, a među njima i vitamin C. S druge strane, u stijenama se odvijaju procesi gdje se određeni kemijski elementi raspadaju i na taj način stvaraju određeni tip “mjehurića” u stijeni.

Primjerice, u stijenama često pronalazimo milijune atoma nestabilnog urana, koji su zajedno grupirani u mikroskopski maloj točki, i koji se raspadaju. Prilikom raspadanja, oni izbacuju male čestice na sve strane. Tako stvaraju oštećenja u čvrstoj stijeni u obliku mjehurića. Neki nestabilni elementi se raspadaju u više koraka, tako da često pronalazimo po nekoliko mjehurića koji se nalaze jedni u drugima. Ukoliko stijenu presiječemo po sredini ovih mjehurića, na presjeku ćemo vidjeti koncentrične krugove.

Neki nestabilni kemijski elementi se raspadaju brže, a neki sporije, ali svoje mjehuriće raspadanja mogu ostaviti samo u čvrstoj stijeni. Ako je stijena tekuća, kao što je to slučaj s usijanom lavom, tada oni ne mogu ostaviti mjehuriće – na isti način kao što tableta vitamina C ne može ostaviti mjehuriće raspadanja u tečnoj, već samo u zaleđenoj vodi.

A sada da primijenimo naše znanje o “mjehurićima” na pitanje nastanka planeta Zemlje. Poznato je kako je najveći dio naših kontinenata sačinjen od stijene koja se zove granit. Međutim, dugo vremena nije se znalo kako je nastao granit, jer se nigdje u prirodi ne može promatrati njegov nastanak, niti ga je ikada bilo moguće napraviti u laboratoriju. Mnogi znanstvenici su zato prihvatili pretpostavku da je osnovna stijena naših kontinenata – granit, nastao polaganim hlađenjem usijane lave tijekom više milijuna godina. I mnogi ljudi kada pomisle na nastanak planeta Zemlje, odmah zamišljaju usijanu planetu koja se polagano hladi tijekom dugih vremenskih razdoblja.

Međutim, ja sam otkrio nešto potpuno suprotno. Naime, na svim kontinentima diljem svijeta, u granitu, pronađeni su mjehurići raspadanja jednog neobičnog kemijskog elementa. U pitanju je polonij, koji se raspada u samo nekoliko minuta. To znači da je granit morao očvrsnuti za najviše nekoliko minuta.

Izvršena su detaljna znanstvena ispitivanja kako bi provjerilo ovo otkriće i prvobitni rezultati su bili potvrđeni. Tako je utvrđeno da naša planeta nije bila usijana masa tijekom više milijuna godina, već je nastala za veoma kratko vrijeme – maksimalno za nekoliko minuta!

Ono što je učinilo ovo otkriće još nevjerojatniji, jeste da tip polonija, koji je ostavio mjehuriće u granitu, ne postoji nigdje u prirodi samostalno, već samo kao dio nekog većeg lanca raspada, kao što je to lanac raspada urana (slika 5).

Dakle, kao što vitamin C ne nastaje nigdje u prirodi samostalno u vidu tablete, tako ni ovaj tip polonija ne nastaje nigdje u prirodi samostalno, kao neovisan kemijski element.

U slučaju zaleđene vode s mjehurićima tablete vitamina C, mogli smo izvesti dva zaključka. Na isti način i ovdje, u slučaju granita za mjehurićima ovog polonija, možemo da izvedemo dva jasna zaključka:

1. Netko je ubacio ovaj tip polonija u granit
2. Granit je očvrsnuo za samo nekoliko minuta.
Treba napomenuti kako i pored brojnih pokušaja, nitko do sada nije uspio osporiti ovo otkriće.

Ovi zaključci jasno ukazuju na Onoga koji je ubacio u polonij u granit i ostavio nam dokaze o stvaranju planeta Zemlje za vrlo kratko vrijeme – upravo onako kako piše u Njegovoj knjizi – Bibliji. Zato ja ova otkrića u granitu nazivam “otisci Božijih prstiju”.

Kako su ova otkrića utjecala na Vaš problem na poslu?

- Dugo godina sam radio na skladištenju nuklearnog otpada u granitu, tako da sam uzorke granita mogao detaljno istraživati. Pored pronalaska polonija u granitu, koji ukazuje da je naša planeta stvorena za kratko vrijeme, otkrio sam u granitu velike količine helija – plina koji brzo isparava i koji bi odavno ispario iz granita u slučaju da je granit star milijune i milijarde godina. Ali, velike količine helija i u najdubljim slojevima granita ukazuju kako je naša planeta vrlo mlada, samo nekoliko tisuća godina – upravo onako kako tvrdi Biblija.

U to vrijeme je došlo do sudskog spora u državi Arkansas, jer je ta država donijela odluku da se pored teorije evolucije u školske programe uvede i nauka o biblijskom Stvaranju – poznata kao “kreacionizam”. Jedna vrlo utjecajna nevladina organizacija – AKLU, tužila je državu Arkansas zbog takve odluke, s obrazloženjem kako se tom odlukom krši Ustav Amerike u kojem se kaže da su država i religija odvojene.

Dužnosnici države Arkanzas su čuli za moja otkrića i pozvali su me biti svjedokom obrane na suđenju – da branim državu od AKLU. Direktor Oak Ridge Laboratorija, u kojoj sam tada radio, mi je diskretno skrenuo pozornost da ne budem svjedok na tom suđenju, jer će mi biti uskraćen daljnji rad u Laboratoriju. Ja sam ipak prihvatio da budem svjedok na suđenju.

Kako je proteklo suđenje?

- Prvih sedam dana su najpoznatiji evolucionistički znanstvenici u Americi, koje je angažirao AKLU, iznosili pred sucem navodne dokaze za evoluciju. Svi najpoznatiji svjetski mediji, ne samo američki nego i europski, izvještavali su o “sjajnim dokazima svjedoka tužitelja”. Nakon sedam dana ja sam iznio dokaze za mladu Zemlju i gotovo trenutno stvaranje naše planete. Nitko od utjecajnih medija nije o tome izvještavao – samo su lokalni mediji napisali kratke članke u svojim novinama.

Nakon mog uvjerljivog izlaganja, sudac Overton je pozvao vodećeg svjetskog evolucionistu iz područja geologije, Dr. Brenta Dalrympla, da pokuša objasniti moja otkrića. Dr. Dalrymple je sležući ramenima rekao kako sada nije u stanju objasniti moje nalaze u granitu i da je to u ovom trenutku za njega “misterija”. Ali je još dodao da “ne treba se oko toga uzbuđujemo jer će znanost uskoro sigurno uspjeti objasniti ovu MALU MISTERIJU STVARANJA”.

Sudac Overton je prihvatio ovakvo njegovo “objašnjenje” i AKLU je na kraju dobio proces, a država Arkanzas je morala odustati od uvođenja kreacionizma u školske programe.

Kako ste dočekani na poslu?

- Ubrzo mi je uručen otkaz pod obrazloženjem kako nije potrebno sa mnom produžavati ugovor o suradnji i daljnjem radu.

U kom smjeru se Vaš život i znanstveni rad dalje odvijao?

- Prema riječima Dr. Dalrympla, o “maloj misteriji stvaranja”, napisao sam knjigu “Mala misterija stvaranja” u kojoj sam objasnio svoje dokaze, a snimio sam i dva video materijala o mladoj Zemlji i njenom brzom nastanku. Drago mi je što je Centar za prirodnjačke studije iz Beograda objavio moju knjigu i video materijale i što se javnost može upoznati s ovim važnim otkrićima.

Što bi bio vaš zaključak na kraju?

- Mogu poručiti da je znanost, osobito u posljednjih nekoliko desetljeća, otkrila veliko mnoštvo dokaza koji do detalja potvrđuju autentičnost Biblije. Ta otkrića imaju veliku važnost za nas jer nas dodatno uvjeravaju u ispravnost Božjeg koncepta koji ukazuje da je pitanje morala pitanje sreće, zdravlja i života.


Podsjetnik...

Vodeći svjetski znanstvenik (ateist) tvrdi: Bog zaista postoji

Postoji samo jedan znanstvenik u povijesti koji je bio nazvan "ikona ateizma" i "prvak ateizma". Riječ je o dr. Anthony Flew, profesoru filozofije na najpoznatijim svjetskim sveučilištima, autoru brojnih knjiga koje osporavaju religiju, od kojih je najpoznatija "Bog i filozofija" - knjiga koja je imala brojna izdanja.

Profesor Flew je bio idol svim svjetskim ateistima, a njegove debate s religioznim znanstvenicima bile su omiljeni program ateistima diljem svijeta. Veliki uspon ateizma u suvremenom svijetu doveo je do formiranja brojnih klubova ateista, a ikona svakog od tih klubova bio je prof dr. Anthony Flew. A onda se dogodilo nešto neočekivano, šokantno ...

Na nedavnoj debati s jednim religioznim znanstvenikom dr. Flew je iznosio poznate ateističke argumente, a onda mu je suprotna strana uputila dva pitanja:

(Prvo pitanje): "Gospodine Flew, ja u rucim držim Bibliju. Gdje je nastala ova knjiga? "

Dr. Flew je odgovorio: "Nastala je u tiskari, naravno."

Onda mu je religiozni znanstvenik prigovorio: "U ovoj knjizi se nalazi informacija, što znači da je knjiga nastala u umu pisca, a ne u tiskari. Slažete li se? "

Dr. Flew se složio: "Da, u pravu ste, ta knjiga je nastala u umu pisca."

A onda je uslijedilo pitanje na koje dr. Flew nije znao odgovoriti:

(Drugo pitanje): "Gospodine Flew, pošto svi živi organizmi imaju u sebi vrlo složenu informaciju, zapisanu u genima, u čijem umu je nastala ta informacija?"

Dugotrajna šutNJa dr. Flewa bila je šokantna za njegove ateističke simpatizere, pa je razgovor skrenut na drugu temu, a spomenuto pitanje ostalo je neodgovoreno.

Tijekom devet mjeseci nakon rasprave dr. Flew je razmišljao o pitanju na koje nije znao odgovor. Njegov moto, kojim je učio studente tijekom više godina, glasio je: "Treba slijediti činjenice bez obzira na to kuda te one odvedu."

I tako su činjenice odvele najpoznatijeg svjetskog ateistu do zaključka koji je iznio na konferenciji za tisak koja će izazvati pravi potres u velikom dijelu znanstvene zajednice. Pred brojnim kamerama dr. Flew je izjavio:

"Dame i gospodo, poštovani prijatelji, sazvao sam ovu konferenciju za tisak da vas obavijestim kako sam postao religiozan. Pod pritiskom jasnih i nedvosmislenih znanstvenih činjenica morao sam prihvatiti da Bog postoji. U najnovijem izdanju moje knjige 'Bog i filozofija' pisat će da su sva moja dosadašnja djela pobjeđena. "

Šok je bio potpun. Nevjerica nije silazila s lica i usana vojske svjetskih ateista.

Kada je ova vijest odjeknula u svjetskim medijima, u isto vrijeme krenula je lavina komentara ateista da dr. Anthony Few "nije tako mislio", kako su mediji "loše prenijeli njegovu izjavu" itd. Onda je dr. Flew ponovno izašao pred kamere i ponovno potvrdio svoje jasno opredjeljenje da Bog postoji i kako je to znanstvena činjenica koja je jasna i neoboriva.

Ali, kao što smo svjedoci da u ovom svijetu postoji ona strana koja agresivno prikazuje svjetlost kao tamu, crno kao bijelo, a slatko gorko, tako je nastavljena agresivna kampanja u brojnim medijima kako dr. Flew nije izjavio da je postao religiozan, kako ga "religiozni fanatici pogrešno interpretiraju "i kako je ateizam jedini pravi put u životu.

Dr. Flew je onda sjeo i napisao autobiografsku knjigu "Priznajem: Postoji Bog!" - Kako je najortodoksniji svjetski ateist promijenio svoj stav ". U toj knjizi on opisuje svoje odrastanje u religioznoj obitelji, svoje skretanje u ateizam pod utjecajem ateističke literature i dugogodišnji rad na mjestu profesora filozofije na brojnim svjetskim sveučilištima kao najvatreniji promotor ateizma u svijetu. A onda, uslijedio je preokret pod utjecajem jasnih znanstvenih činjenica.

U svojoj knjizi dr. Flew, kao maestralni filozof i logičar, pokazuje kako je najpoznatiji svjetski evolucionist, Dr. Richard Dawkins, potpuno pogrešno objasnio fenomene u prirodi, i zloupotrijebio svoj utjecaj kao profesor biologije na Oksfordskom sveučilištu. Knjiga dalje obrađuje i druga pitanja u vezi s odnosom znanosti i religije, i znanosti i ateizma, i predstavlja pravi udžbenik zdrave logike i jednostavnog znanstvenog razmišljanja.

Kao religiozan čovjek, dr. Flew citira biblijski tekst i kaže: "Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkog slatko a od slatkog gorko."

Razvoj znanosti bacio je novo svjetlo na bezbrojna čuda prirode koja potvrđuju tvrdnju da je ovaj svijet stvoren te kako nije mogao nastati slučajno, kako tvrdi suvremena teorija evolucije. Arheologija, geologija, astronomija i druge znanstvene discipline pokazale su kako postoji potpuni sklad između suvremenih znanstvenih otkrića i izvješća danih u Bibliji. Tvorac ne samo kako je stvorio ovaj svijet, već je čovjeku dao jasne upute za kvalitetan i uspješan život, zapisan u Bibliji.

Činjenica je da ne postoji šteta koju čovjek može izazvati, a koju Tvorac ne može ispraviti. Istinski religiozni ljudi, kao dr. Anthony Flew, svjesni su te činjenice i hrabro nastupaju u obrani onoga što je istinito i životno važno. Onaj koji je stvorio čovjeka u stanju je to ponovo učiniti, i nakon njegove smrti, a za one koji su uporni u pobuni i destrukciji ne postoji nijedan dokaz koji bi mogao da ih pokrene u pozitivnom smjeru, kao što Tvorac kaže: "Ovima mogu i mrtvi da ustaju iz grobova, ali neće vjerovati."


Svehrvatska zona sumraka - Medijski manipulatori su među nama

Na Trgu hrvatskih branitelja u Starim Jankovcima kava se kuhala na veliko. Poslužena je u sklopu projekta „Na kavu sa susjedom“ koju su u zgradi općine zajedno pili Hrvati i Srbi – rečeno je u RTL-ovom prilogu emitiranom prije dva dana u emisiji „RTL danas“.
Ispijeno je 60 šalica, jer je odaziv nadmašio očekivanja. I u svijetlu posljednjih događanja, Srbi i Hrvati mogu zajedno i to ne samo - piti kavu.
S mlijekom ili bez, Jankovačku kavu začinila je namjera da se međusobnim povezivanjem iznjedre prekogranični projekti i osigura novac iz EU fondova.

"Hrvatska kao nova članica Europske unije ima utkano u svojim načelima pomaganje,odnosno dijeljenje svojih postignuća, resursa iskustava i vrijednosti sa zemljama i narodima izvan svojih granica, u ovom slučaju to je sa Srbijom", rekao je Dragan Sudarević, načelnik općine Stari Jankovci.

Na kavu je došlo 12 gradova i općina iz oba susjedstva. Agencija lokalne demokracije iz Osijeka, koja je zakuhala cijeli projekt, najavljuje da će ih biti još.

"Popit ćemo 12 kava, svi zainteresirani imat će priliku posjetiti svih 12 općina tako da mislimo da je to upravo što ljudima treba, da upoznaju konkretne ljude", rekla je voditeljica projekta Branka Paškuljević Turniški.

Sljedeću kavu kuhat će susjedi, stoji u prilogu RTL-a, s kojim je započela emisija „RTL danas“.

Ogroman odaziv? 60 ljudi!

Osim što je ovaj prilog bio „udarni“, i njemu je posvećen veći dio emisije, simpatičan je i naslov priloga, koji stoji i na RTL-ovom portalu: „Ogroman odaziv na prijateljskoj kavi Srba i Hrvata“.

Iako već i najmanja djeca, baš kao i ptičice koje sjede na granama širom Lijepe Naše, znaju da živimo u vremenu medijskih manipulatora, u vremenima u kojima se najbolje baviti PR-om, tj. odnosima s javnošću, glasnogovorništvom ili nečim sličnim, svakome tko je slučajno „nabasao“ na ovaj kvazi prilog, toga poslijepodneva se želudac morao okrenuti naopako.

Jer, ovako nešto objaviti samo nekoliko dana nakon što su se brojni autobusi puni branitelja zaputili prema Vukovaru, kako bi podržali Vukovarce koji su se pobunili protiv postavljanja ćiriličnih natpisa u gradu heroju, je samo stavljanje „soli na ranu“ većini Hrvata.

Simpatične su i riječi u naslovu „ogroman odaziv“! Dok je npr. pri izvještavanju o nedavnim događajima u Vukovaru u medijima pisano i rečeno kako se u Vukovaru sakupilo „nekoliko desetaka branitelja“, baš kao što se i na Thompsonovom koncertu u Splitu sakupilo „nekoliko desetaka tisuća njegovih obožavatelja“, a u Čavoglavama, na proslavi Dana Domovinske zahvalnosti se, prema pisanju medija, okupilo oko 80 000 ljudi. A svi znaju kako je u Čavoglavama bilo oko 120 000 ljudi. E, da ne zaboravim, tu su pronađena četiri upaljača sa zabranjenim znakovljem – to je bila jedna od udarnijih vijesti u medijima tih dana.

Medijski manipulatorski spinovi i ostali teror nad Hrvatima

Severina i njezini pjesmuljci, je li danas dobre volje ili je tužna, nezine dnevne odjevne kombinacije, njezin brak bratstvo-jedinstvo s „kraljem željeza“, mali Aca i prepucavanje nevjenčanih supružnika; Nikolina Pišek (ma tko je uopće ta?!) i njezin bratstvo-jedinstvo brak s nekim miroljubivim susjedom i rasprave o basnoslovnoj cijeni vjenčanice i vjenčanja; nova knjiga „Aca faca“ svehrvatskog pljucača Ace Stankovića, koji nam nedjeljom stvara javno mnijenje „razgovarajući“ sa svim trenutno aktualnim likovima u Hrvatskoj; svakominutno, svakodnevno, svakotjedno i svakomjesečno teroriziranje antihrvatske novinarsko-kolumnističke klike putem novina, televizije i portala...

...čudne kazališne predstave poput „Melodija križa i pršuta“ Predraga Lucić i Borisa Dežulovića, koje su u medijima predstavljene kao „nepredvidljivi i neponovljivi pjesničko-satirički cabaret“, a koje su uvrštene u program 59. Splitskog ljeta; čudni festivali na kojima se promoviraju čudne književnosti, poput nedavno održanog Festivala alternative i ljevice „Fališ“ u Šibeniku; promocija čudnih i uvrnutih zajednica; gradonačelnici koji jedan dan na grudima nose bedž sa zvijezdom petokrakom, a drugi dan sudjeluju na Svetoj Misi za sve hrvatske mučenike, čija je krv stoljećim natapala Sveto hrvatsko tlo...te sve takve i slične priče, a vjerujem kako i sami možete dodati podosta primjera.

Ne znam je li već netko napravio znanstveni ili stručni rad u kojemu je obrađena ova tema, odnosno ova cijela situacija u kojoj se Lijepa Naša našla. Naslov ovog teksta mogao je biti i „Kako od go.na napraviti pitu“, ili „Svehrvatski medijski teror“, ili „Da ne povjeruješ“ ili „Zustavite zemlju, silazim“.

Zvonko Bušić u hrvatskoj „zoni sumraka“

Najprije nisam mogla povjerovati da je sam na sebe ruku digao moj najveći hrvatski idol, najveći hrvatski romantičar, hrvatski vitez, hrvatski princ na bijelom konju, jedan od najkarakternijih i najmoralnijih Hrvata iz novije hrvatske povijesti, koji je za svoje ideale, tj. iz ljubavi prema svojoj Voljenoj Hrvatskoj, robijao u stranom zatvoru 32 godine. Ne, ne, on je borac, on je fighter, on to sam nikada ne bi učinio, mislila sam sve dok nisam pogledala ovaj prilog na RTL-u.

U tome trenutku shvatila sam što se možda dogodilo. U ruci je imao daljinski, a slučajno je „okrenuo“ na TV program u kojemu su ga medijski manipulatori uvjeravali u nešto za što je 100% znao da nije istina. Pa su se u glavi počela rojiti pitanja...pa mu se učinilo kako su besmislene sve one žrtve koje su se dogodile 90-tih, kako su besmislene sve one pogibije hrvatskih mladića: kako je, općenito, u njegovoj Voljenoj Lijepoj Našoj sve besmisleno...pa je u jednome trenutku odlučio reći, baš kao u pjesmi Prljavog Kazališta: „Zaustavite zemlju, silazim!“

I tako je najvećeg hrvatskog romantičara i idealista Zvonka Bušića sustigla okrutna hrvatska stvarnost, a on je odlučio pobjeći iz ove hrvatske „zone sumraka“, u koju nas svakodnevno nekakvi čudni likovi guraju sve dublje i dublje...

Uzmimo i ponesimo već jednom stijeg čestitosti!

Dragi Zvonko, laka ti hrvatska zemlja i Bog ti dao (s)pokoj! Ti si očito našao svoj mir „među bijelim brezama“ (kako kaže Zvonkov prijatelj Thompson u pjesmi „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“). Ti si dao sve od sebe za svoju Hrvatsku. A sada je vrijeme da i mi, koji u sebi imamo snage, iskoristimo talente koje nam je Bog dao, i da nastavimo slijediti tvoje ideale. Za koje si čak i život dao!

A na nama je da nastavimo živjeti u skladu s PORUKOM HRVATSKIM SINOVIMA I KĆERIMA: „Ako Vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga čuvati. Vaši pradjedovi.“

Dragi hrvatski sinovi i kćeri!

Ne dajmo da nas se naši pradjedovi srame! Uzmimo i mi svi zajedno, već jednom, stijeg čestitosti i krenimo u ostvarivanje boljeg i hrvatskijeg hrvatskog sutra!

Petra Juretić


Zakon sablje

Prikaz knjige: Esad Jogić, Fratar Anđel i druge priče, Glas Koncila, Zagreb, 2011.

Opće je uvjerenje da je o Bosni i o fratrima puno pisao i mnogo toga rekao Ivo Andrić. Međutim, činili su to i drugi, tako izvrsno kao što je Ivan Aralica, a sada i Jogić. Pred našim očima uskrsava pozadina povijesti hrvatske Bosne, ili Turske Hrvatske, pa time i drugih hrvatskih zemalja. Bilo je teško i bilo je krvavo, imamo li pravo zaboraviti?

Jogić vješto isprepliće legende i ljetopise, da bi u pojedinim trenutcima povezao nas izravno i sa sadašnjim događajima. Sve je uvijek bilo isto, samo su se mijenjali glavni junaci. Unatoč tomu trebalo je ostati na tim prostorima i ostati svoj.

Dvije su stvari koje neprestano izranjaju u pozadini svih događanja na srazu svjetova i vjera. Prva su janjičari i njihovo otimanje hrvatske djece da bi ih poturčili, učinili dobrim vojnicima i vratili u Bosnu da čuvaju tursku vlast. Budući da su rano otkinuti od svoga doma mutno su se sjećali roditelja i kršćanskih vjerskih navika. Bolje su se samo sjećali sebe u sepetu. Šokirani virili su iz njega i odlazili u nepoznato. Kada bi se zadubili u svoju nutrinu, taj bi sepet izranjao iz njihove podsvijesti i činio da postupe drukčije nego što bi inače postupili, odnosno da zakon sablje predpostave zakonu ljudskosti. Druga je stvar ljubav. Lomila je ponore civilizacijske razlike, ponore tvrdog vojničkog odgoja. Smekšavala je ljutu carevinu i dala ljudima disati. Dojmljivo se pred nama redaju događaji i likovi, tako da uranjamo i bez svoje volje u taj svijet i bolje razumijemo što se zapravo događalo.

Iznad svega rečenoga lebdi lik siromašnog franjevca, svejedno, bio to fra Anđeo Zvizdović ili neki drugi. On je zaštitnik svoje hrvatske Bosne, čovjek kojemu je predodređeno da čuva povjereno mu stado i da i sam bude lovina. Teška uloga, ali on je ne odbacuje od sebe. Jogić ga takvim ocrtava i do današnjih dana. Dobro je izdvojiti ove njegove slike, poglavito kad govori o fra Anđelu Zvizdoviću. Bilo je to nadmudrivanje osvajača i osvojenog. Na kraju se završilo time da je osvojeni ipak uspio izvući koju korist za sebe. Znam, danas neki ovo prikazuju potpuno drukčije, kao doseg turskog zakonodavstva, ali daleko je to od toga.

Piscu se nema ništa posebno zamjeriti. Neka samo nastavi ovakvim stilom pisanja, vrsnim i poštenim. To će barem mrvicu ispraviti nanesene nam povijesne nepravde. Ozdravljat ćemo na taj način i smjelije kročiti kroz suvremene događaje.

Miljenko Stojić


Za rubriku-vjerovali ili ne

Denis Kuljiš bio dva dana u borbenom sektoru, a navodno da se "borio" s - hlačama!

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ne može se načuditi da više nema gotovo nikakvih reakcija na Registar hrvatskih branitelja. Naime, još malo, pa će i godinu dana otkako smo od ministra branitelja Predraga Matića dobili na "Božični dar" dugo najavljivani Registar hrvatskih branitelja. Što se u međuvremenu dogodilo s tim popisom? Ništa. Zbog čega je objavljen? Čini se isključivo zbog toga da se "okrene ploča" na drugu stranu, da se odvuče pogled od niza problema ljudi koji su stvarali hrvatsku državu. I još zbog nečeg: da se branitelji razjedine. Ako je to bio cilj i svrha ovog popisa, Matić je uspio!

Eto, ovih dana prelistavamo Registar, kad je tamo još uvijek ime Denisa Kuljiša. Čuveni novinar i "mutikaša", piše, bio je 2 (slovima: dva) dana u Hrvatskoj vojsci! I to u BORBENOM SEKTORU! Dakle, i on je, po zakonu, jedan od pola milijuna hrvatskih branitelja.

Vjerovali smo da će se netko od nadležnih državnih institucija zainteresirati za ovo "svjetsko čudo", da će ministar branitelja sam reagirati, da će izbaciti iz popisa "borbenog branitelja od dva dana!" Ali, ništa od toga. Stoga, opet javno postavljamo pitanje, gdje se i kada Kuljiš borio (dva dana!), tko mu je bio zapovjednik, u kojoj je ratnoj postrojbi proveo tako "mnogo" vremena, odnosno tko mu je potpisao tih famoznih dva (borbena) dana?

Samo taj slučaj dovoljan je da se više ničemu ne čudimo. Navodno da je Kuljiš prvi dan došao u neku ratnu postrojbu, da mu nisu mogli naći hlače, pa su ga drugi dan pustili. Je li to istina, ili je pak istina da je prvi dan zadužio puškomitraljez (možeš misliti!) i izdržao dva dana u borbi sa srpskim četnicima, na prvoj borbenoj liniji? Ovo prvo bilo bi nekako normalnije. No, ako već Matić ne želi izbaciti Kuljiša i sve kuljiše iz Registra, čudi nas da sam Kuljiš, jugoslavenski nastrojen i "cijepljen" nije sam reagirao i tražio da se ga makne iz ovog popisa, jer ako je njegovo ime tamo i tih njegovih "dva dana u borbenom sektoru" onda taj popis ne služi ničemu osim za marginaliziranje i bacanje u blato svih onih koji su dali krv za Domovinu!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Uzdol, 14.9.2013.

Kardinal Bozanić predvodio misu o spomenu 20. obljetnice masakra u Uzdolu

U povodu obilježavanja 20. obljetnice masakra nad 41 uzdolskim Hrvatom katolikom, kojeg su 1993. godine počinili pripadnici postrojbi Armije BiH, u subotu, 14. rujna, na blagdan Uzvišenja svetog Križa, euharistijsko slavlje u župi sv. Ivana Krstitelja u Uzdolu predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

U koncelebraciji su bili domaći župnik don Miljenko Džalto, izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića generalni vikar mons. Luka Tunjić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu dr. Pavo Jurišić te više svećenika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Govoreći o uzdolskim žrtvama, kardinal je istaknuo: "Stradali su upravo zbog toga što su bili katolici i Hrvati. To je jedini razlog zbog čega su stradali. Nama danas govore kakvi mi katolici trebamo biti, i kakvi mi Hrvati, pripadnici hrvatskoga naroda trebamo biti. Evo, i zato smo ovdje. Odajemo njima poštovanje, za njih molimo i pred križem Isusovim ispitujemo svoj život da budemo dosljedni, da idemo onim putem koji pokazuje Isus, a to je put i kroz križ, ali put u život".

Upozorio je kako oni koji čine zlo, ubojice, krvnici na kraju krajeva najveće zlo čine sebi, jer nose u sebi u svojoj duši pakao, a to je strašno. No, uputio je i na Isusove riječi s križa „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine". Isus oprašta i tako otvara ljudima perspektivu života već na ovoj zemlji i otvara ljude za život u vječnosti, rekao je kardinal Bozanić.

„Naši pokojnici, vaši pokojnici, Uzdolske žrtve i druge žrtve i ove župe i ovoga kraja i u Domovinskom ratu i u Drugom svjetskom ratu govore i pozivaju nas da budemo ono što jesmo, da budemo dosljedni svome pozivu i kršćanskom i narodnom. Pozivaju nas na zajedništvo, kao što su nas i okupili ovdje. Ovo je vaš, naš zavjet. Ovamo treba dolaziti da bismo ostali ono što trebamo biti u životu. Ovamo treba dolaziti da bismo predavali svojima, osobito djeci i mladima one vrednote za koje se isplati živjeti i umirati", istaknuo je.

Kardinal Bozanić potaknuo je vjernike iz BiH da se odazovu popisu stanovništva. „Treba čuvati svoju grudu, svoj kraj, svoju zemlju, i treba se odazvati na popis da bi se izvršila dužnost sadašnjosti, da bi se poštivalo vlastitu prošlost i da bi se otvorila sigurnost za budućnost. Na to nas pozivaju i ove žrtve koje danas komemoriramo", rekao je kardinal Bozanić.

Na kraju mise, kardinal Bozanić izmolio je molitvu odrješenja nad grobovima uzdolskih žrtava. Na misi je pjevao domaći župni zbor „Fra Stjepan Barešić". (M.M./hrsvijet.net)



Uvođenje dvojezičnosti je nastavak memoricida i kulturocida

Osloboditeljski i obrambeni rat za slobodnu, pravednu i bolju Hrvatsku još nije završio

OTVORENO PISMO – Odgovor predsjedniku Vlade RH

Potaknuti nedavnim medijskim istupima predsjednika Vlade Republike Hrvatske, gosp. Zorana Milanovića, Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara smatra svojom obvezom upoznati i upozoriti najširu hrvatsku javnost na krajnje neprimjerene, društveno izuzetno štetne i provocirajuće tvrdnje koje su u tim istupima izrečene.

Premda od svojega osnutka Stožer stalno i iskreno poziva na društveni dijalog o problemu uvođenja dvojezičnosti u službenu uporabu u Gradu Vukovaru, jer smatra da je riječ o nastavku memoricida i kulturocida koji je nad ovim gradom i njegovim stanovništvom izvršen 1991. godine, predsjednik Vlade Republike Hrvatske svojim neprimjerenim rječnikom i arogantnim stavom pokazuje izostanak, barem, elementarnog poznavanja konteksta, tijeka i posljedica događaja u Vukovaru iz 1991. godine te zabrinjavajući nedostatak osnovnog ljudskog i moralnog/pijetetnog odnosa prema trpljenju, mučeništvu i žrtvi Vukovara i Vukovaraca, ali i svih onih koji su iz različitih krajeva naše Domovine i svijeta došli braniti istočne granice hrvatske države. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske svojim istupima ne vrijeđa samo dostojanstvo branitelja i stradalnika Vukovara, nego i dostojanstvo Hrvatskoga domovinskog i obrambenog rata i svih njegovih sudionika, kao i svih hrvatskih građana koji Hrvatsku vole i poštuju kao svoju Domovinu.

Rat u Vukovaru formalno jest završio, ali pravedan mir utemeljen na istini i kažnjavanju onih koji su počinili zločine, nije postignut. To je jedini preduvjet stvarnog mira i zajedničkog života. A ne nasilna realizacija manjinskih prava. Ali to predsjednik Vlade Republike Hrvatske ne želi ili ne može razumjeti i prihvatiti. Jer, on nema empatije prema majkama koje su izgubile djecu, ne zanimaju ga žene koje su izgubile svoje muževe ili su bile silovane, potpuno je neosjetljiv prema djeci koja su izgubila svoje roditelje. On ne želi na razgovor primiti branitelje okupljenje u Stožeru. On nije sudjelovao u ratu. Njemu je obrana Domovine bila daleko od očiju i još dalje od srca. On ne razumije što se postavljanjem dvopismenih natpisa zbiva u srcima branitelja i stradalnika, kakve to potrese i bol izaziva. Njega iritiraju hrvatski branitelji, on će na hrvatske branitelje i stradalnike poslati hrvatsku policiju bez imalo srama. Nedavno je izjavio da je dobro što tijekom nedavnih prosvjeda u Vukovaru nije bilo poginulih. Znači li to da je i takva zapovjed bila spremna? Je li predsjednik Vlade Republike Hrvatske spreman zapovjediti policiji da puca na hrvatske branitelje i stradalnike? Je li bio, zapravo, razočaran što nitko nije stradao? Je li mu žao što se na vukovarskim, krvlju natopljenim ulicama iz 1991., ponovno nije prolila hrvatska krv i 2013. godine? Je li predsjednik Vlade Republike Hrvatske „sišao s uma“?

O kakvom trijumfu hrvatske države govori predsjednik Vlade Republike Hrvatske? Zna li predsjednik Vlade Republike Hrvatske kojim su pismom bili napisani natpisi na ustanovama, institucijama ili, primjerice, hotelima u Vukovaru kada su se prvi povratnici počeli vraćati u grad? Jesu li oni možda bili dvojezični i dvopismeni? Zna li predsjednik Vlade Republike Hrvatske što su zarobljenim vukovarskim franjevcima u koncentracijskom logoru na Veleprometu govorili srpski vojnici u svezi ćirilice? Je li se današnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske javno založio svojedobno za prava Hrvata na Ovčari, Veleprometu, ali i u Škabrnji, Ćelijama...? Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske to nije bitno, on ne želi za to znati, njemu je do pijeteta prema žrtvi stalo „kao i do lanjskog snijega“.

Nema nikakve sumnje da svojim medijskim istupima ali i politikom koju provodi, predsjednik Vlade Republike Hrvatske snažno provocira i produbljuje ionako velik i za hrvatsko društvo nemjerljivo važan problem. Stožer je već u više navrata naglasio da kompleksno pitanje službene dvojezičnosti u Gradu Vukovaru nije samo pitanje prava nacionalnih manjina, u ovom slučaju srpske, na realizaciju svojih Ustavnim zakonom definiranih prava, nego ono ima puno dublje korijene. Ti korijeni sežu i u pitanje primjene odgovarajućeg modela odgoja i obrazovanja za pripadnike nacionalnih manjina. I tu dolazimo do ključnog nerazumijevanja koje pokazuje predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Hrvatska država ne provodi segregaciju srpske nacionalne manjine po pitanju školstva. Mi, branitelji i stradalnici, bili bi prvi koji bi se suprotstavili takvoj politici. Na djelu su samosegregacija i samogetoizacija srpske nacionalne manjine, jer nju nitko i nikada nije pitao kakav model odgoja i obrazovanja želi za svoju djecu, to su u ime njih odlučili njihovi politički predstavnici koji sada ubiru plodove svojega rada. Konačno, to pitanje uopće nije bitno sa stajališta realizacije prava na službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Gradu Vukovaru. Stožer i dalje čvrsto stoji na stajalištu da je postavljanje dvopismenih natpisa (pri čemu se, i to valja naglasiti, nije poštivalo službeno nazivlje institucija i ustanova, pa je Ministarstvo unutarnjih poslova postalo Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje u Hrvatskoj ne postoji) protuustavno i protuzakonito s čime je upoznao i međunarodne institucije, od Europske komisije do Ujedinjenih naroda.

Na kraju, izjave predsjednika Vlade Republike Hrvatske, njegov ponižavajući ton prema braniteljima i stradalnicima, na tragu su sve izraženijih elemenata totalitarizma pa se s pravom pitamo – je li Hrvatska uopće izašla iz komunističkoga i totalitarnog svjetonazorskog jednoumlja ili se još uvijek nalazi duboko u njemu? Na žalost, sve više nam se čini da osloboditeljski i obrambeni rat za slobodnu, pravednu i bolju Hrvatsku još nije završio.

Na kraju, hrvatska javnost ima pravo na istinu pa ističemo.

Predsjedniče Hrvatske vlade.

Zatajili ste, da ste za razgovor vlade RH i stožera, uvjetovali nazočnost samo Tomislava Josića.
Zatajili ste važnost članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ne želite ga čitati.
Zatajili ste dokazano sumnjive rezultate popisa stanovništva.
Zatajili ste hrvatski okupirani teritorij.
Zatajili ste srpski fašizam tijekom europskoga košarkaškog prvenstva za juniorke, unatoč dokazima.
Zatajili ste srpski fašizam tijekom nogometne utakmice Srbija –Hrvatska.
Zatajili ste 7 kvartala konstantnog gospodarskog pada.
Zatajili ste svoj ratni put.
Zatajili ste destrukciju u istraživanju žrtava komunističkog režima.
Zatajili ste Perkovića i UDBU.
Zatajili ste nenamjensko trošenje silnih milijuna u Vukovaru u „odlazne“ ceste, kojima je u zadnje tri godine Vukovar napustili više od 2000 ljudi mlađih od 35 godina.
Zatajili ste iluzornost Plana 21.

Velika je hrpa toga što ste zatajili i pokušavate zamagliti otvaranjem žarišta kaosa.

Osvjestite se, kaos nikomu nije donio dobro.

Sa vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku

(Poslano: predsjedniku RH, predsjedniku Sabora, saborskim klubovima i medijima)

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOGA VUKOVARA


Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine!

Prorokovođa


Putovi balkanske konfederacije

Nedavno je u hrvatskim medijima britanski pisac Tarique Ali, kojem su inače uzor pravednosti politički sustavi u Sjevernoj Koreji i Kubi, poručio Hrvatima kako ne mogu baš ništa sami učiniti te kako je jedini način da postanu uspješni povezivanje u balkansku konfederaciju, u koju bi, osim Srbije i drugih država bivše Jugoslavije, ušle još i Grčka te Bugarska. Hrvatske pak reakcije na mogućnost obnove bilo kakve Jugoslavije nazvao je vrlo glupima, jer Britanac smatra kako su u Jugoslaviji mnoge stvari bile dobre.

Cilj pak te nove balkanske konfederacije ne bio obnova balkanskoga nacionalizma, nego, poručio je Ali Hrvatima, uspostva međusobnih veza kako bi se Balkan mogao oduprijeti velikim silama. Toj bi integraciji i otporu valjda posebno pripomogla činjenica, da mi, smtra Ali, u bivšoj Jugoslaviji govorimo istim jezikom. Na stranu to što razni harlekini mogu dobiti istaknuto mjesto u medijskom prostoru, ipak se iz njegovih informacija može nedvojbeno odčitati polit