HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!



Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


Da se ne zaboravi...

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neuptinog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije ru2 zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA


Otvoreno pismo Milanu Bandiću

Milane Bandiću, sram Vas bilo

Gradonačelniče, zar vas nije sram što su i dalje počasni građani Grada Zagreba, Vuk Stefanović, Broz, Špiljak, Krajačić, Bakarić, Mrazović..., dok nigdje nema hrvatskih branitelja? U Zagrebu, baš kao i diljem Hrvatske, ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, koji su dali krv i živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, stigli su do dna dna. Razne počasti i odlikovanja dodjeljivala su se i dodjeljuju onim koji su najzaslužniji za desetine, pa i stotine tisuća nevino ubijenih Hrvata. Tu ti tamo se upozorava na ovu strašnu činjenicu, ali hrvatski političari su danas toliko moćni (zahvaljujući ljudima ala perković, koji izgleda doista "vladaju" Hrvatskom) da ih je baš briga što vi pričali, protestirali, kritizirali, govorili.

Tako, poštovani gospodine Milane Bandiću, gradonačelniče glavnoga grada svih Hrvata, kako vas nije sram, kakav ste to vi čovjek da ništa niste poduzeli niti očito namjeravate da s liste počasnih građanina Grada Zagreba izbrišite sve one koji su ostali zapamćeni u narodu kao krvnici, izdajice i udbaši? Naime, barem bi vi trebali znati da počasni građanin Grada Zagreba, ali ne samo njega, može biti osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događa i tradicije hrvatskog naroda i tome slično. Ali, ne, vi to "ne znate", pa je i to možda jedan od razloga što hrvatski Junaci iz Domovinskoga rata dok ste vi tu gdje jeste nikada ne će biti – počasni građani. Ali, kako bi i bili, poštovani Bandiću, kad su i dalje počasni građani Grada Zagreba i jedan srpski krvolok kakav je Vuk Stefanović Karadžić, proglašen počasnim građaninom još 1861. Ovu časnu titulu počasnog građana Grada Zagreba, na čijem ste čelu, imaju još i Josip Broz Tito, Vladimir Bakarić, Anka Berus, Ivan Krajačić, Karlo Mrazović, dr. Pavle Gregurić, Mika Špiljak, ali i mnogi drugi (ova čast se u Zagrebu dodjeljuje od 1850. pa sve do 2010. godine). U najnovijem razdoblju hrvatske povijesti od 1990. pa do 2010. Grad Zagreb je titulu počasnog građanina dodijelio: Majki Terezi (1990.), dr. Franji Tuđmanu (1992.), Margaret Thatcher !998.), Dragutinu Tadijanoviću(2000.), Janici Kostelić (2005.), Većeslavu Holjevcu, posmrtno (2008.) i Edi Murtiću, posmrtno, (2010.).

Nakon toga, poštovani Bandiću, niste se usudili dodjeljivati ovo priznanje, jer bi ga vjerojatno morali dodijeliti i nekom koji je osim časnog i uvaženoga dr. Franje Tuđmana stvarao ovu Hrvatsku, recimo general pukovnicima Mladenu Markaču ili Anti Gotovini, ili bilo kojem drugom Junaku hrvatskoga Domovinskog rata, od Kate Šoljić, pa do dr. Jurja Njavre, ili pak Josipa Klemma. Kako to, da po vama, ni jedan stopostotni hrvatski ratni vojni invalid nije zaslužio titulu počasnog građanina, ili pak netko tko već dvadeset godina počiva na zagrebačkom Mirogoju, a bio je junak nad junacima u vrijeme stvaranja države? Jeste li ikada čuli za Gojka Šuška, Zvonimira Červenka, Miru Barešića,Brunu Bušića, Janka Bobetka, Jozu Miličevića...? Zbog čega Mariju Jurić Zagorku posmrtno ne proglasite počasnom građankom?

Znate li da u Zagrebu ima športaša, ali ne samo njih koji su također pored Janice Kostelić, zaslužili da budu na listi ponosa ovoga grada? Jedan Fabijan Šovagović, Vjekoslav Šutej, Arsen Dedić, Fadil Hadžić, dr. Nikica Kalogjera ili pak Lovro Matačić i Jakov Gotovac već su odavno trebali biti proglašeni počasnim građanima, ali ne, takve osobe vas ne zanimaju, već je popis počasnih građana Grada Zagreba prepun pretežno bivšim udbašima i mrziteljima Hrvatske, poglavito od 1945., pa do 1990. Kako vas nije sram da su Mika Špiljak ili Ivan Krajačić i dalje počasni građani? Ne, to nije namjerno. I to je dio specijalnog rata koji se već nekoliko godina pod vodstvom bivših udbaša, koji sada neumorno "rade za Hrvatsku" odvija i u Zagrebu. Oni koji su dali krv i živote za Hrvatsku okrenuli bi se u grobu da vide tko su vaši(!) počasni građani i kojim ljudima se vi i vaši suradnici klanjate? Stoga Udruga hrvatskih branitelja Domovinskoga rata '91., UHBDR '91., traži da izbacite sve zločince s popisa počasnih građana Grada Zagreba te da za početak generale Gotovinu i Markača proglasite počasnim građanima!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. UHBDR '91.


Josipovićev savjetnik Dejan Jović otvoreno negira genocid u Srebrenici kao i agresiju Srbije na BiH i Hrvatsku

Brojne organizacije iz Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkoga iseljeništva potpisale su javno pismo koje je upućeno na Ured Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ivi Josipoviću. U pismu se upozorava na štetno djelovanje dr. Dejana Jovića, glavnog analitičara i vanjskog savjetnika Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Obraćamo Vam se u ime preživjelih žrtava genocida počinjenog u srbijanskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Obraćamo Vam se u ime istine, pravosudno utvrđene, o onome što se dogodilo našim sunarodnjacima. Glavni analitičar i specijalni vanjski savjetnik u Vašem uredu napisao je prošle godine potpuno nekritičku recenziju knjige “Humanitarno razaranje Jugoslavije”, autora dr. Davida Gibbsa. To samo po sebi ne bi bilo sporno da autor u knjizi koja je objavljena 2009. godine, ne samo da otvoreno negira genocid u Srebrenici, nego genocid opravdava tobožnjom odmazdom imaginarnih ranije počinjenih zločina, tvrdi da je legalna i međunarodno priznata Vlada Republike BiH granatirala vlastite građane u opsjednutom Sarajevu. Ukratko, autor knjige je jedan od neokomunističkih pristalica teorija zavjere koji u Slobodanu Miloševiću vidi borca protiv širenja NATO saveza, a ne balkanskog krvnika odgovornog za smrt stotina hiljada i progon miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji. Dr. Jović javno podržava i hvali teze Dr. Gibbsa o podjeli krivice za rat i tvrdi da “Gibbsova knjiga predstavlja izvrstan, originalan i uvjerljiv argument koji relativizira dosadašnje interpretacije i postavlja im alternative”.

Cijenimo da Predsjednik Republike Hrvatske ime puno pravo da za savjetnika ima negatora genocida. Također držimo da je Vaše puno pravo da surađujete s osobom koja nije načisto o tome tko se i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj branio, a tko napadao, kao što se vidi u njegovoj knjizi „Jugoslavija – država koja je odumrla“. U toj knjizi, naime, Jović četnički pokret u Drugom svjetskom ratu opisuje kao “projugoslovenski pokret otpora”, Miloševića naziva borcem “protiv državne ideologije i anarhije”, a agresiju krnje Jugoslovenske narodne armije na međunarodno priznatu državu Hrvatsku, kao intervenciju “u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj”.

Stvar je građana Republike Hrvatske, ali ne samo njihova, što njihov predsjednik u svom Uredu drži autora ovih tvrdnji. Istovremeno, također nije samo naša stvar da Vi u svom Uredu držite osobu koja otvoreno negira pravosudno utvrđene činjenice o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, jer to bez sumnje ima direktne implikacije po međunarodni ugled Hrvatske. Budite uvjereni da ćemo sve naše prijatelje u svijetu obavijestiti o tome da Predsjednik RH u svom Uredu pruža utočište osobi koja se krije iza akademske titule i statusa a prešutno negira srbijansku agresiju i genocid na BiH.

Zbog navedenog, tražimo od Vas da se javno očitujete o stavovima dr. Jovića i u skladu s tim poduzmete potrebne korake. Činjenica da predsjednik Republike Hrvatske može kao savjetnika za vanjsku politiku imati čovjeka koji namjerno smanjuje odgovornost Srbije za agresiju na susjedne države, i da pohvalno govori o knjigama autora koji poriču genocid i odgovornost srpskih nacionalista je štetna za sadašnje i buduće odnose na Balkanu, stabilnost i mir.

S poštovanjem,

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA)
Institut za istraživanje genocida, Kanada (IGK)
Građanska koalicija „Prvi mart“, BiH
Bošnjačka zajednica kulture “Preporod“, BiH
Društvo za ugrožene narode za Bosnu i Hercegovinu
Savez logoraša u Bosni i Hercegovini
Udruženje žrtava i svjedoka genocida u Bosni i Hercegovini
Udruženja logoraša "Prijedor '92", BiH
Pokret Pravda za Bosnu i Hercegovinu, Kanada
Udruženje „Žena – Žrtva Rata“ u Bosni i Hercegovini
Vijeće bosanskohercegovačkih organizacija Australija (VBHOA)
Bosansko-američki institut za istraživanje genocida i edukaciju (BAGI)


fenix-magazin.com

Peticija podrške Josipu Šimuniću

Nakon radijske emisije za Hrvate izvan Domovine i Hrvate u Domovini, RADIO MOST-Radio Herceg Bosne-Radio Melbourne, iz BiH stiglo više od 20 000 potpisa a iz Australije više od 10 000.

Peticiju za podrške Josipu Šimuniću na web-stranici www.za-dom.eu sa sloganom „S Josipom Šimunićem na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2014.“ do ponedjeljka u podne potpisalo je više od 45 tisuća ljudi. U izjavi za Fenix, Šimunićev odvjetnik Davor Prtenjača, koji ga zastupa u postupku žalbe FIFI za ukidanje ili smanjenje izrečene kazne od 10 utakmica, kazao je da je podršku dosad potpisalo više od 10 tisuća Hrvata iz Australije te gotovo 20 tisuća iz BiH. Najviše ih je potpisalo jučer nakon nedjeljne emisije "Radio most" koja iz Mostara spaja Hrvatski Radio Melbourne i Radio Herceg Bosne.

Uz novinarku HTV-a Branku Šeparović i Marinka Čavara, član HNS-a BiH i zastupnika HDZ-a BiH u Federalnom parlamentu, u emisiji Radio most je gostovao i Davor Prtenjača. Govoreći o slučaju Šimunić i razlozima pokretanja peticije, Prtenjača je ponovio kako "potpisima podrške želi pokazati FIFI da najveći broj Hrvata nije osudio Šimunićev istup nakon utakmice te da ogromna većina Hrvata ne razmišlja poput onih koji su ga prijavili nogometnoj organizaciji".

-Ako se potpisivanje nastavi ovakvim tempom, očekujemo da bi do kraja tjedna mogli prikupiti oko 75.000 potpisa. Kada smo krenuli sa prikupljanjem potpisa za peticiju, nadali smo se da će je potpisati 100 tisuća ljudi. Sad procjenjujemo da će to biti i više od 180 tisuća jer novi val potpisivanja očekujemo nakon objave obrazloženja FIFA te naših argumenata za obranu Šimunića, kazao je za Fenix Davor Prtenjača.


Edmund Glaise-Horstenau - imperijalistički prefrigani lažov i danas u službi neokomunističkih povjesničara

Kako su i zašto jugokomunisti prevodili Hitlerovog izaslanika?

Što reći o čovjeku kojem je Hitler više puta predbacio da je imperijalist? Nije podnosio hrvatske nacionaliste, ali je bio žestoki germanski rasist, zadrti antisemit, nacistička svinja, uz to i austrijski monarhist. Suprotno dobronamjernom Ferdinandu Habsburškom, koji je smaknut 1914. u Sarajevu od strane srbijanske Crne ruke, zato što je najavio pripajanje BiH matici Hrvatskoj, monarhist Edmund Glaise-Horstenau zalagao se za odvajanje BiH od Hrvatske, tada NDH, po cijenu da oživi Jugoslavija, naravno pod austrijskim patronatom. Praktično je obnovio Vojnu Krajinu, pojačavajući prisutnost srpske populacije, i tako Talijanima nesvjesno otvorio nesmetan prodor u BiH. Može se reći da Ante Pavelić nije pripojio Istru nakon pada Italije, nego nakon pada Glaise-Horstenaua.

Protekle 2013. preživjeli smo novu dozu memoara Edmunda Glaise-Horstenaua, Hitlerovog izaslanika u NDH, ovaj put u kvalitetnijem izdanju kuće Disput. Njegovi "autentični" zapisi iz NDH zapravo su nastali nakon što je u NDH smijenjen, nakon sudjelovanja u uroti Lorković-Vokić. Zapisi su prerađeni u vojnom logoru Langwasser kod Nürnberga, kada se Glaise-Horstenau panično bojao izručenja drugoj Jugoslaviji. Ubijen je ili se ubio 20. srpnja 1946. Posljednju političku i literarnu ediciju proveo je austrijski germanist i arhivar Peter Broucek, direktor izdavačke kuće Böhlau. Zahvaljuje se Vasi Kazimiroviću na velikoj pomoći, napose u pisanju Uvoda i popratnih bilješki.

Moj je dojam da memoari Edmunda Glaise-Horstenaua pripadaju projektu raspodjele njemačke krivnje za Holokaust, na zemlje pod nacističkom okupacijom. Kod nas je prvi prijevod naručen od strane Partije, za potrebe dodatnog sotoniziranja hrvatske nacionalne ideje i opstrukcije osamostaljenja Hrvatske. Zbog velikih razlika u odnosu na partijsko, a napose beogradsko tumačenje sukoba u Crkvenom Boku, kao i na svim ostalim jasenovačkim ekonomijama, prijevod je ostao konzerviran u osobnoj arhivi Josipa Vrhovca.

Dva Jasenovca

Prisutan je raskorak vremena na koje se pojedini zapisi odnose i onoga što se u njima apostrofira. Primjerice, u zapise iz Beča od 22. rujna 1944. unesen je paničan strah Glaise-Horstenaua što ga Saveznici propagandno kite kao ratnog zločinca, a zapravo je tada bio prestravljen da će da će ga Gestapo likvidirati zbog izdaje Adolfa Hitlera. Glaise-Horstenau povukao je mnoge kontroverzne poteze. Pokušao je pridobiti "hrvatske" partizane protiv sovjetskog prodora kroz Mađarsku i Srbiju, pa onda i protiv savezničke intervencije. Kada je Vladimiru Velebitu i Milovanu Đilasu ponudio da Njemačka plaća "hrvatske" partizane, vjerojatno su obojica pomislila da pregovaraju s luđakom. Glaise-Horstenau je sijao nered, zajedno i nasuprot Italiji, Engleskoj, četnicima, domaćim partizanima i sovjetskoj agenturi. Bilo je nemoguće potisnuti Slovence (ravnopravnu braću!), a da se ne uznemire Hrvati i Srbi, posebno u uvjetima njegovog (austrijskog) i svakog drugog ometanja nacionalne homogenizacije NDH. Glaise-Horstenau odabrao je za to vrijeme prilično iščašen proces preseljavanja Slovenaca u Srbiju, uz jačanje srpske prisutnosti u NDH, napose na prostoru nekadašnje austrijske Vojne Krajine, koju u svojim memoarima često specificira kao zaseban entitet.

Glaise-Horstenau (ili njegov interpreter) je otac teze o dva Jasenovca - u onom boljem Jasenovcu, za obmanjivanje nacističkih dobrica, logoraši su igrali nogomet i formirali kulturne sekcije, a drugi skriveni bio je jezovit logor smrti, prljavštine i bolesti. "Već u studenom 1941. inzistirao sam na tome da se u logor pusti njemačka komisija. Mladi Kvaternik vodio je višetjednu bitku kako bi dobio na vremenu, koje je iskoristio za to da nedaleko od pravog logora smrti (poslijeratna terminologija, barem kod Nijemaca i Austrijanaca) sagradi jedno Potemkinovo selo (rus. Patjomkin) sa zatvorenicima koje je posudio iz okolice (?) i koji su izgledali vrlo zadovoljni u krasnom logorskom naselju - doduše, samo za 1400 ljudi. Čak se i naivnom Kascheu izvješće o posjetu logoru učinilo pomalo neobičnim. U pravi logor njemačka noga nikada nije stupila. Ulazak bi bio moguć samo uz pomoć tenkova." (str. 432.) Ovdje editori/recenzenti memoara pokušavaju prevladati činjenicu da je logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih" zatočen u Jasenovcu krajem 1942. pod rednim brojem 2376. Glaise-Horstenau nikada nije saznao da je savezničko zrakoplovstvo snimila njemačke vojnike i njemačka vozila u Jasenovcu, i da je na ime prisutnosti nacista pravdano povremeno savezničko bombardiranje. Misteriozni logor smrti, odnosno Jasenovac kao sabirni logor, a ne samo kao radni logor i kaznionica, profunkcionirao je tek u ljeto 1942. nakon što je u proljeće lokalno stanovništvo pomoglo kažnjenicima da podignu nasip uz Savu i isuše močvaru. Uz njemačke "osvetničke" likvidacije civila, najveći (regionalni) problem ovoga prostora bile su jame, koje su se pojavile i tijekom posljednje agresije na Hrvatsku i BiH.

Tragična sudbina Hrvata pravoslavaca

Na ekonomijama Jasenovca smjenjivale su se gluposti Edmunda Glaise-Horstenaua i Vjekoslava Luburića-Maksa. Ostmarkaš Glaise-Horstenaua doseljavao je Srbe, a endehazijski Mad Max doseljavao je Hrvate. "Nastupanje njemačkih tenkova vratilo je one koji su pobjegli u šumu... Karakteristično je da su se pljačkaši i ubojice iz Crkvenog Boka odmah pokazali i kao nositelji kulture tako što su iz Jasenice doveli 20-tak Hercegovaca, muškaraca i žena, izbjeglica, kao doseljenike. Zapovjedio sam da mi te nove doseljenike predstave. Na njihovom desnom krilu ugledao sam četvoricu Židova (Glaise-Horstenau se hvalio da ima nos za Židove), koji su na besprijekornom njemačkom jeziku spremno objasnili da su iz Osijeka i da u Jasenovcu obavljaju dužnost kočijaša. Bili su dovoljno mudri da se u vezi sa škakljivim pitanjima pozovu na službenu tajnu." (str. 164., 165.) Možete li zamisliti facu rigidnog druga Vrhovca, kada je pročitao da su se ljudi vraćali iz šume kada su se nacisti pojavili. Dio Hrvata pravoslavaca konvertirao je u katolike, ali se uglavnom radilo o kalendarskom pokatoličenju - prihvaćen je gregorijanski kalendar. U svim tim smiješnim tezama o pokatoličavanju Srba, nitko ne navodi u čemu bi se to pokatoličenje sadržavalo. Možda netko zna odgovor na to jednostavno pitanje?

Slijedeći austrijske kriterije, Glaise-Horstenau je sve pravoslavce na području NDH gledao kao Srbe, a umjesto o Srbima govorio je strogo o pravoslavcima. Opstruirao je obnovu Hrvatske pravoslavne crkve, koju je prva Jugoslavija progonila, iskorijenila. Hrvati pravoslavci skoro posve su nestali kroz dvadesetak godina tihog posrbljivanja. Baš na ekonomijama Jasenovca i u selima zahvaćenim tim ekonomijama, došlo je početkom 1942. do sukoba između pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Hrvati i pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Srbi. U to vrijeme Jasenovac još nije funkcionirao kao sabirni logor, nego je tu funkciju obavljao njemački transportni punkt u Gradišci. Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi priključili su se mnogi hrvatski pravoslavci od Mlake i Jablanca do Crkvenog Boka i Stremena, pa i neki žitelji samog Jasenovca, gdje je obitelj Bačić imala svoje manufakture, koje su uključene u ekonomije Jasenovca. Kao i za Turske, kada su bogatiji Hrvati u BiH prešli na islam da zadrže svoja imanja, kao za obje Jugoslavije, kada je vladajuća podobnost donosila privilegije, slični procesi događali su se i za NDH. Glaise-Horstenau zahtijevao je da se u tome prostoru ne provode istrage što se to dogodilo za Jugoslavije, pravdajući to činjenicom da su neka sela proizvodila za njemačku vojsku. Zanimljivo, svjedoci "ustaškog nasilja u Crkvenom Boku" pojavili su se i kao svjedoci protiv nadbiskupa Alojza Stepinca.

Malo je čudno da netko maršira uz Hitlera od prvih dana nacizma i previdi cijeli Holokaust, a postane svjedok ratnog zločina u Crkvenom Boku. U pokušajima da se nakon rata repozicionira kao humanist, Glaise-Horstenau je zločine nacista, četnika i partizana pripisao ustašama. Danas je teško razabrati tko je sve trpao izmišljotine u "memoare" Glaise-Horstenaua. Nekoliko mještana Crkvenog Boka i Stremena završilo je u partizanima i počinilo razbojstva nad njemačkim vojnicima, pa je Glaise-Horstenau suprotno onome što piše u "njegovim" memoarima, zahtijevao osvetu, odnosno likvidiranje stotina taoca. Glaise-Horstenau tvrdio je da su partizani isključivo Hrvati. Zapovjednik Jasenovca Ljubo Miloš priveo je problematične žitelje Crkvenog Boka i Stremena, koji su izazivali međunacionalne napetosti. Na inicijativu Glaise-Horstenaua, došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Ljubo Miloš završio je na policijskom ispitivanju u Zagrebu. Prema beogradskoj verziji događaja, ustaše su likvidirale oko 29 uhićenika. Istina je da su partizani u to vrijeme izveli nekoliko napada na ta sela, pa je teško ustanoviti što se zaista dogodilo. Ekonomije Jasenovca, koje su proizvodile namirnice i za njemačku vojsku, na neki su način bile prirodna meta partizana. Četnički napadi posve su zanemareni.

Iako se iz pragmatičnih, austrofilskih ciljeva, zauzimao za Srbe, Glaise-Horstenau nije imao milosti prema drugim rasama i ancijama, a najmanje prema Židovima. Držao je posve normalno da mu netko ponudi nekoliko stotina žitelja ovog prostora za strijeljanje kao odmazdu što je ubijen neki njemački vojnik. Ne smeta ga što su grčki Židovi danima zatvoreni u stočne vagone u Beogradu, nego da to netko vidi. Kaže da se lijepo odjevene židovske žene i dalje prave važne u Reichu. Pavelića je ogovarao da je oženio polužidovku. Pavelićevu suprugu Maru spominjao je kao "kalle" (nevjesta na jidišu). Japanci su žuti majmuni sa grane, a Njemačku bombardiraju crnci iz Teksasa.

Iza neprijateljskih linija

Zagreb je za Glaise-Horstenaua bio dragi i lijepi grad na Savi, tipično njemačko-austrijski. Židovska vila na Tuškancu bila je njegov ljubljeni zagrebački dom, udobna rezidencija iz koje nije morao izlaziti. "Inače, u svojoj lijepoj vili na Tuškancu uživam koliko je to moguće u prekrasnoj jeseni, poput osuđenika na smrt koji uživa svoj posljednji obrok... Ako, kao što stalno govorim, pogledate s našeg balkona na Zrinjevac, koji je navečer prepun ljudi, sigurno ćete i među njima vidjeti mnogo partizana kako mirno šeću. Govori se da u gradu ima 10.000 partizana, ja bih rekao da ih je i više" (str. 268., 269.). Memoarima Edmunda Glaise-Horstenaua u izdanju Disputa pridodan je komentar Tvrtka Jakovine, koji kaže da je u vodstvu SKH prije prvih višestranačkih izbora 1990. od Mirka Gojmerca, profesora germanistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, naručen prijevod "da se razornom kritikom ustaške NDH iz pera njemačkog generala pokuša djelovati na rastući neoustaški sentiment u Hrvatskoj" (Jakovinina kvalifikacija). Za povijesne prijepore konzultiran je povjesničar Bogdan Krizman. Jakovina ne propušta priliku za svoju neopartijsku reinterpretaciju godina hrvatskog osamostaljenja. "Imajući na umu potpunu opsesiju s NDH, prodaju fotografija Ante Pavelića..." (str. 640.). Zanimljivo je da Glaise-Horstenau u svome životu nije sreo Hrvata koji bi mu se svidio. Možda će to poći za rukom Tvrtku Jakovini.

Zamislite da uz današnjeg premijera RH i predsjednika RH postoji snažan treći centar moći u RH. Osim Pavelića, Glaise-Horstenau nije podnosio niti konkurenciju Siegfrieda Kaschea, njemačkog veleposlanika u NDH, "koji ništa na svijetu ne mrzi toliko kao novu i staru Austriju i kojem iz svake druge riječi izbija sjećanje na 'Fridrika Velikog'. Kasche me preko stola često zadirkivao zbog moje 'mržnje prema Prusima'... Sad mu je ipak pošlo za rukom da najprostijim intrigama otjera iz Zagreba Austrijanca koji je ondje dominirao." (str. 427.). Glaise-Horstenau je na više mjesta napisao da je Kasche bio glup, što dokazuje da su njegovi "autentični ratni zapisi" znatno prekrojeni nakon rata. Prema memoarima, u rujnu 1944. u Beču napisao je: "Krajem kolovoza mladi Kvaternik (Dido) započeo je pod patronatom glupog Kaschea 'policijsku akciju' u Srijemu, u kojoj su, to je Bogu za plakati, sudjelovale i manje njemačke jedinice" (str. 431.). Tada je već povučen iz NDH, na dužnost arhivara. Dominacija konfliktnog Glaise-Horstenau donijela je veliku nesreću našem prostoru. Glaise-Horstenau uvjerava nas da je nakon pada Italije predložio Paveliću da formira HSS-ovu Vladu (str. 241.).

Glaise-Horstenau predano je radio na destabiliziranju NDH. Kako to obično biva, u pokušaju da osvoji veći utjecaj, dolazio je u sukob s poglavnikom Antom Pavelićem. Više je puta pokušao inicirati Pavelićevu smjenu, ali Hitler nije dao zeleno svjetlo. Glaise-Horstenau se tako pretvorio u nacističkog denuncijanta, koji je ocrnjivao Ustaški pokret. Zabrinut za sudbinu Beča, u ljeto 1944. pridružio se uroti Lorković-Vokić, koja je imala za cilj otvaranje Kvarnera intervenciji zapadnih Saveznika, u smislu njihovog brzog prodora sve do Berlina. Mladen Lorković bio je na čelu MUP-a, a krilnik Ante Vokić bio je ministar OS-a. Kada je Gestapo saznao što Glaise-Horstenau kuha, bio je smijenjen, a Lorković i Vokić završili su u Lepoglavi. Gledano iz današnje perspektive, kada znamo da je Hitler izgubio rat, a NDH poništen uz genocid nad Hrvatima, Glaise-Horstenauove inicijative bile su za hrvatsku nacionalnu ideju spasonosne, ali posve nerealne za to vrijeme. Ostaje velika zagonetka zašto su zapadni Saveznici nakon rata kontroverznog Glaise-Horstenau izložili tolikom pritisku. Ostaje zagonetka i to što bi Nijemci, Austrijanci i Glaise-Horstenau priredili Hrvatima da je Hitler dobio rat. Partija je pokrenula prevođenje memoara Glaise-Horstenau, računajući da time posve kompromitira NDH, a onda su prve provjere pokazale da je u ključnim događajima oko Crkvenog Boka bilo svega, od domaćih prijepora do nacističke korupcije. Jugoslavenska historiografija prihvatila je beogradsku verziju događaja, pa su Glaise-Horstenauove konstrukcije o Crkvenom Boku postale kontraproduktivne.

Zamislite nacističkog generala kako u savezničkom pritvoru piše svoja sjećanja na NDH, a onda te zapise Amerikanci i Englezi velikodušno predaju poraženoj Austriji. Rasprava o autentičnosti i dobrim namjerama skoro da je nepotrebna - koji bi Hitlerov osobni prijatelj sklon vođenju dnevnika, ovisan o Hitleru i njegovoj milosti, propustio u to vrijeme spomenuti Hitlera u pozitivnom svjetlu? Na krivotvorine i prilagođavanja određenom političkom cilju ukazuju analize iz perpektive kada se znao pobjednik. Austrijanac Edmund Glaise-Horstenau stajao je bez ostatka uz Hitlera i Arthura Seyys-Inqarta, vođu ostmarkskih nacista. Glaise-Horstenau je cijelog života bio monarhist, koji je sanjao obnovu austrijske monarhije, pa je s velikim negodovanjem popratio osnivanje NDH. Otvoreno je izražavao prijezir prema svim Hrvatima, prema Ustaškom pokretu, a napose prema Anti Paveliću i njegovoj popustljivosti prema Talijanima. Poglavnik NDH našao se u procjepu dvije suprotstavljene ideje: Mussolinijevoj obnovi Rimskog carstva i Glaise-Horstenauovoj obnovi Habsburške monarhije. Mussolini je maštao o talijanskom Sirmiumu, a Glaise-Horstenau je računao na austrijski Milano. Glaise-Horstenau je nakon Prvoga svjetskog rata teško prihvatio raspad monarhije. Nakon pada Italije, Glaise-Horstenau je otvoreno istupao protiv NDH, da bi 1944. dao podršku uroti Vokić-Lorković.

Tko je autor: Glaise-Horstenaua ili Peter Broucek?

Zaprepašćuje nesnalaženje u povijesti ovog prostora. "Čitam Roggeovu povijest Austrije od Vilagosa do 1871. Vrlo zabavno štivo. U drugom svesku na stranici 129. nalazi se ovaj ispravni pasus o Hrvatima: 'U svojoj naivnoj primitivnosti ti umišljeni mališani koji bi rado postali veliki nisu nijednog trenutka oklijevali da se istovremeno zakvače i s Bečom i s Peštom. Kao što Mađar misli samo na krunu sv. Stjepana, Poljak na svoju Jagellonsku krunu, a Čeh samo na svoju mitsku Vaclavovu krunu - tako i zagrebački liliputanci imaju na umu samo posve maglovitu Zvonimirovu krunu. Ako su, kao što se priča, u ime Trojedne kraljevine željeli pripojenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji i uključivanje Vojne Krajine u civilnu Hrvatsku, tad pogled na zemljopisnu kartu pokazuje da je njihov stvarni cilj ponovno uspostavljanje srpskog carstva, kakvo je postojalo prije boja na Kosovu polju. Čemu inače dva uska i beskrajno dugačka kraka od Orsove do Rijeke i zatim prema jugu do Kotora ako ne bi bili ispunjeni turskim zaleđem, Bosnom i Hercegovinom, i ako ne bi imali čvrst oslonac na kneževini Srbiji?' Iz tih riječi, napisanih za rane šezdesete godine prošlog stoljeća, izranja bradati lik 'oca domovine' Ante Starčevića, koji podsjeća na Schonera i koji je bio duhovni tvorac takvog ludog nacionalizma; za to je dobio jako neukusan nadgrobni spomenik u ljupku seocu Šestinama" (str. 409)

Vlastito austrofilski poremećeno gledanje na 1941. Broucek je iskazao direktno, u svome uvodu: "Ustaški pokret, mala šovinistička stranka u kojoj je prevladavala fašistička i rasistička ideologija i koja je težila za nezavisnom nacionalističkom državom". Nigdje nikakvog spomena da je Ustaški pokret nastao kao reakcija na velikosrpsku represiju u prvoj Jugoslaviji, uključujući pomor hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Ustaškom pokretu su Glaise-Horstenau i Hitler nametnuli rasno pitanje - nekolicina Židova u Ustaškom pokretu našla se na meti Glaise-Horstenau, koji je bio žestoki rasist. Meta ogovaranja Glaise-Horstenau bili su i ustaški čelnici koji su bili oženjeni Židovkama. Cijela knjiga je pokušaj pretovara zločina nacista na Ustaški pokret. Glaise-Horstenau kuka zbog njemačko-hrvatskog neprijateljstva prema Srbima, čiji su se očevi generacijama borili pod carskom zastavom!

Petra Preradovića nije gledao kao političkog Hrvata, nego kao austrijskog vojnika! Glaise-Horstenau je pokušao uspostaviti regionalno vojno zapovjedništvo u Beogradu! "Moja malenkost i dalje zastupa mišljenje koje sam 14. prosinca 1941. u Beču iznio feldmaršalu Keitelu, naime da je razbijanje Jugoslavije, najboljeg produkta Versaillesa, velika pogrješka. Trebalo je samo protjerati zločinačku, nesposobnu srpsku kliku, a zatim iz Zagreba, uz pomoć vojnog zapovjednika, nanovo organizirati tu državu koja je privredno vrlo dragocjena." Za Glaise-Horstenau je sve dolazilo u obzir, osim samostalne hrvatske države.

Tvrtko Dolić


ZLOČINAČKA ORGANIZACIJA SKJ

Mreža bivših jugokomunističkih obavještajaca svojom dvostrukom britansko-ruskom ulogom postaje ozbiljnom prijetnjom ne samo Republici Hrvatskoj, koja ovih dana obilježava 22. obljetnicu međunarodnoga priznanja svoje državnosti, nego i američkim probitcima kao i NATO savezu

U aktualnim prijeporima oko izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, bivših visokopozicioniranih pripadnika jugoslavenske tajne komunističke policije, Saveznoj Republici Njemačkoj, u javnosti je, zbog navodno pozitivne uloge jednoga dijela pripadnika te službe u vrijeme stvaranja hrvatske države, stvoren krivi dojam kako je ta politička policija, barem onaj njezin dio koji je bio zadužen za Hrvatsku, bila svojevrsna hrvatska Udba.

Nema dvojbe da se i dio ljudi iz tog aparata stavio na raspolaganje demokratskim hrvatskim vlastima, koje su državu branile od velikosrpske agresije. Nu činjenica je ipak da je taj udbaški aparat, bez obzira na možebitno individualne sklonosti pojedinih čuvara jugoslavenskoga komunističkog režima, bio prvenstveno jugoslavenskoga karaktera, jer mu je temeljna dužnost bila očuvanje Jugoslavije. Naime, pojedini republički savezi komunista bili su tek ispostave jugoslavenske komunističke partije, s kojima bi se u slučaju i najmanjega otklona od jedinstvenoga jugoslavenstva vrlo krvavo obračunavao Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, kao što je to bilo i nakon pada Hrvatskoga proljeća 1971. godine.

Udba se, koja je tada operirala u Hrvatskoj, ni u primislima nije stavila na raspolaganje svrgnutom vodstvu Saveza komunista Hrvatske, nego je kao produžena ruka jugoslavenske partije, bila moćno oružje jugokomunističkoga režima, koji je u razmaku manjem od dva desetljeća likvidirao 43 hrvatska politička emigranta, izveo na njih 12 neuspjelih atentata, dvije uspjele te jednu neuspješnu otmicu. To je samo tek poznati krvavi saldo, koji u zbroj ne uključuje t. zv. naprasne smrti uglednih pojedinaca iz hrvatskoga javnog života, kao ni torture i mučenja po jugokomunističkim kazamatima. Do razlaza unutar Partije pak dolazi nakon 8. sjednice Saveza komunista Srbije 1987., kad Slobodan Milošević iz partijskoga vodstva potiskuje jugoslavene Ivana Stambolića, a na njihove položaje, umjesto komunističkih, dovodi četničke velikosrbe. Tada dolazi do sukoba komunističkih jugoslavena i četničkih velikosrba pa se taj sukob prelama i unutar Udbe, što je jako dobro znao kasniji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa je tu okolnost tijekom devedesetih godina u totalnom ratu i agresiji na razoružanu Hrvatsku, u različitim pregovorima iz taktičkih razloga znao povoljno iskoristiti za hrvatske probitke.

Koliko je pak Partija bila isključiva u svom integralističkom jugoslavenstvu najbolje svjedoči prijetnja Ivice Račana, tadašnjega predsjednika SKH-SDP, koji je potkraj veljače 1990. poručivao javnosti kako je HDZ Franje Tuđmana, zapravo stranka opasnih namjera, a opasne namjere očito je pronalazio u stranačkom programu, u koji je Tuđman, za razliku od drugih političkih stranaka, ugradio ideju stvaranja neovisne hrvatske države. Upravu je tu ideju prepoznao svekoliki hrvatski narod i svoje povjerenje na prvim višestranačkim izborima darovao dr. Franji Tuđmanu. Kad je pak Generalštab JNA 14. svibnja 1990. donio zapovijed o oduzimanju oružja Teritorijalnoj obrani u Hrvatskoj, oružje je bez protimbe predao Ivice Račana i SKH-SDP, a ta je akcija zahvaljujući hrvatskim kadrovima nomenklature u vrhu zapovjednoga lanca Teritorijalne obrane provedena vrlo brzo i učinkovito. Jugoslavenska ortodoksija SKH, a onda i njezina nekadašnjega represivnog aparata, očitovala se i 25. lipnja 1991. prigodom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kad su zastupnici SDP-a napustili sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju odluke o hrvatskoj državnoj samostalnosti.

Nije dobro jednostrano osuđivati pojedince pa i onda kad je riječ o pripadnicima bivše Udbe, jer je odluke o smaknućima političkih protivnika isključivo donosila zločinačka organizacija jugoslavenskoga Saveza komunista, a Udba je bila tek njezino izvršno tijelo, što, naravno, one koji su izravno sudjelovali u likvidacijama ne oslobađa od kaznene odgovornosti. Premda se jedan dio bivših kadrova jugokomunističke Udbe doista uključio u obranu hrvatske države, apsurdno je pa i nastrano njihov opravdani doprinos obrani poistovjećivati s višedesetljetnim radom hrvatskih patriota, koji su osmislili program uspostave hrvatske državne neovisnosti, a potom ga i realizirali u gotovo nemogućim uvjetima, bez oružja i uz protimbu gotovo svih ozbiljnijih međunarodnih čimbenika.

Znatnom pak dijelu te bivše jugoslavenske mreže i danas valja prilaziti s političkim oprezom, jer su njezine najkvalitetnije kadrove još u tranzicijskom razdoblju preuzele službe Velike Britanije (MI6) i FSB Ruske Federacije, pa sada u obavještajnom sustavu igraju dvostruku ulogu, što se najzornije očitovalo nakon 2000. godine u operacijama potiskivanja Hrvatske na zapadni Balkan, dok je istodobno ruski kapital prodirao u Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku, što je bila samo nova inačica uspostave velikosrpskoga projekta, koji je, s jedne strane trebao omogućiti izlazak Rusiji na toplo more, a Velikoj Britaniji zaštitu njezinih geostrateških interesa.

O tom piše i britanska stručnjakinja za međunarodne odnošaje Carole Hodge, koja tvrdi da je Srbija u britanskoj političkoj strategiji i nakon završetka rata u Hrvatskoj, bila korisna i neophodna komponenta. Zato je Britanija, nakon poraza ratne velikosrpske politike, ali i vlastite politike izjednačavanja krivnje Srbije i Hrvatske, kako smatra Hodge, prednjačila u blokiranju hrvatskih pregovora s EU, dok je istodobno činila pritisak na druge države da u EU što brže uđu Srbija i Crna Gora i to pod znatno manje zahtjevnim uvjetima od Hrvatske, utirući tako put Srbiji da preuzme nadmoćnu ulogu u jugoistočnoj Europi. Hodge tvrdi i da je Velika Britanija omogućila kroz Daytonski sporazum Srbima dobivanje Republike Srpske, čime je „potiho održala na životu projekt Velike Srbije“. Britanija je svojedobno zbog pritiska gospođe Hillary Clinton doduše popustila u pitanju ulaska Hrvatske u EU, nu ipak nije promijenila svoju „velikosrpsku“ strategiju, što se, unatoč Hrvatskom članstvu u NATO-savezu i EU, još uvijek očituje u retorici konzervativnih parlamentaraca, poput Nadine Dorries, koja britansku javnost straši „plimnim valom imigranata iz Jugoslavije“.

U drugom pak slučaju britanski analitičar Richard Grieveson tvrdi kako je neuspješno članstvo Hrvatske u EU zato što navodno nisu dobro odrađeni rigorozni uvjeti za ulazak, iz čega se dade iščitati nastavak prosrpske britanske politike, koja nasuprot tomu forsira što brži ulazak Srbije, čiji predsjednik Tomislav Nikolić u skladu s ruskom strategijom ponavlja kako Srbija ne će u NATO savez.

U složaju takvih političkih okolnosti mreža bivših jugokomunističkih obavještajaca svojom dvostrukom britansko-ruskom ulogom postaje ozbiljnom prijetnjom ne samo Republici Hrvatskoj, koja ovih dana obilježava 22. obljetnicu međunarodnoga priznanja svoje državnosti, nego i američkim probitcima kao i NATO savezu.

Mate Kovačević


Zvjersko ubojstvo hrvatskog disidenta Gaži naziva starim i besmislenim slučajem!

U jednim koprivničkim novinama (Mali Podravski, 17. siječnja 2013.) o "slučaju Perković" napokon se oglasio i Pavle Gaži, navodno bivši Udbaš, čovjek koji je u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića obavljao dužnost sekretara Unutrašnjih poslova Republike Hrvatske,(!) a prije toga kao "hrvatski kadar" bio je Izvršni sekretar za privredu u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) u Beogradu.

Gaži, kojeg mnogi također povezuju s ubojstvom Đurekovića, među ostalim je izjavio: "Pitam se kome to koristi. Nobilo je u pravu u svemu što tvrdi".(...), a potom je dodao jednu zastrašujuću rečenicu: "Slučaj Đureković, star 30 godina, besmislen je!"(sic!) To drugim riječima znači da nevini životi zvjerski ubijenih Hrvata u inozemstvu, koje je počinila UDB-a, po bivšim istaknutim komunističkim kadrovima, nisu vrijedni spomena, a još malo tako će razni gažiji, a i pojedini mediji, govoriti i pisati i o hrvatskim žrtvama u Domovinskome ratu, od čijeg je početka prošlo 23 godine.

Taj navodni bivši Udbaš bio je iznimno aktivan u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata u Općinskoj organizaciji Saveza boraca u Koprivnici, te je prije pada Vukovara navodno izjavio na jednom njihovom sastanku: "Pustite JNA, JNA zna što čini!". Nikada nije javno podržao slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, ostao je "Jugoslaven" sve do današnjih dana, i "vrlo omiljena ličnost" među jednim većim dijelom Koprivničanaca, iako je svojedobno, baš kao "prvi milicajac u Hrvatskoj" želio "uništiti" i Podravku.

Mladen Pavković


Čuvari lika i djela krvnika Josipa Broza: Bandić i Josipović izrazili nadu da će Zagreb ponovo imati ulicu 10. partizanskog korpusa

Pozdravljajući partizanske borce iz sastava Desetog zagrebačkog korpusa, koji su danas slavili obljetnicu u Zagrebu, predsjednik Ivo Josipović istaknuo je da su pobijedile vrijednosti za koje su se oni borili - sloboda, demokracija i bratstvo među ljudima, ali nažalost, rekao je, ta pobjeda nije nikada konačna.

Kazao je i da danas Europske unije ne bi bilo bez pobjede antifašizma te da je sama Unija, nakon Drugog svjetskog rata, utemeljena na ideji slobode i mira i poruci kako rata u Europi više ne smije biti. Izrazio je želju da sve ono što su borci Desetog zagrebačkog korpusa dobrog učinili nikada ne dođe u pitanje različitim krivotvorinama i podmetanjima.

Izrazio je zadovoljstvo što Grad Zagreb „čuva herojstvo i ponos“ na svoju antifašističku tradiciju.

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno", rekao je aktualni predsjednik Ivo Josipović, dobivši od nazočnih buran pljesak.

Izrazio je nadu i da će Grad Zagreb ponovno imati i ulicu 10. korpusa. "Najvažnije je da vrijednosti koje nosi antifašizam - sloboda, demokracija, bratstvo i ljudska prava, nikada ne budu izbrisani iz naših duša", naglasio je Josipović.

Bandić: Izjednačavanje antifašističkog oslobodilačkog pokreta sa boljševičkom praksom i komunističkim zločinima je sramotno

Zagrebački gradonačelnik Banidić izrazio je ponos na zagrebački i hrvatski doprinos svjetskoj antifašističkoj tradiciji.

"Moderna hrvatska država nije nastala ex nihilo pa je sramotno izjednačavanje, koje se u posljednje vrijeme čuje, antifašističkog oslobodilačkog pokreta sa boljševičkom praksom i komunističkim zločinima, kojih je nedvojbeno bilo. Niti jedan zločin, ma kad se dogodio, ne može se pravdati ni lijevom niti desnom frazom. Svaki počinjeni zločin ima svoje ime i prezime, treba ga na sudu dokazati, a zločinca primjereno kazniti", kazao je Bandić.

Istaknuo je da su se antifašistički borci i heroji Domovinskog rata svrstali na pravu stranu u obrani ljudskog dostojanstva i pravednijeg društva te im ni u ratu niti u miru to ne mogu umanjiti aktualni politički prijepori i naknadne manipulacije brojkama i žrtvama.

Josipović nema namjeru smijeniti Sašu Perkovića

Nakon obilježavanja ove obljetnice Ivo Josipović je rekao novinarima kako se nema namjeru riješiti usluga svog savjetnika za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Saše Perkovića, inače sina Josipa Perkovića.

"Vidjeli smo da i njemački, francuski i talijanski sudovi donose odluke kojima se izručenje prihvaća, ali i one druge. Kakva god bila odluka hrvatskog pravosuđa ona mora biti u skladu sa zakonom i savješću sudaca koji sude", rekao je predsjednik Josipović novinarima nakon obilježavanja 70. obljetnice Desetog zagrebačkog korpusa upitan o mogućem izručenju Perkovića Njemačkoj.

Istaknuo je i da, kakav god bio ishod, djeca nemaju što odgovarati za eventualne pogreške svojih roditelja te da cijeli predmet nema nikakvog utjecaja na status savjetnika u Uredu Predsjednika RH Saše Perkovića, koji je sin Josipa Perkovića.

R.H./hrsvijet


Basel, 17. siječnja 2013.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD

Službeno priopćenje Izvršnog odbora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Dijaspore – HAZUD Basel u svezi teksta objavljenog na portalu Jutarnji list a radi intervjua dnevno.hr sa mr.sc hrvatskim akademikom Emilom Čićom

1. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD sa sjedištem u Baselu je legalna udružna institucija, osnovana 1978. i odobrena od švicarske nadležne vlasti. Temelji se na Švicarskom zakoniku: ZGB, Abschn. II, Art. 62-89, s kojim je usklađen STATUT Akademije prihvaćen od CH-vlasti i pohranjen kod CH-vlasti. U Hrvatskoj HAZUD je registriran pod imenom HAZUD dana 06.02.2013. godine. Hrvatski znanstvenici u RH i u BiH, stručnjaci i umjetnici mogu biti članovi HAZUD-a u Baselu i imaju naslov po Statutu, kao i mi u Švicarskoj i u široj dijaspori: "Hrvatski akademik HAZUD-a" ili skraćeno "Hrv. akad.". Statutom HAZUD-a čl. 4., 5., i 6.) koji je službeno priznat u RH opisano je da HAZUD u svoje članstvo okuplja istaknute gospodarstvenike, intelektualce, umjetnike, akademike, inovatore, kako bi ostvarila europsku razinu napretka kroz programe razvitka u područjima ekonomije, gospodarstva, obrazovanja, kulture i umjetnosti, društvenih, tehničkih, medicinskih i drugih znanosti, te inovacija, sukladno Statutu i Zakonu, i čija svrha nije stjecanje dobiti. HAZUD okuplja akademski obrazovane građane koji žive u Hrvatskoj, kao i građane koji su na privremenom radu u inozemstvu, ili su privremeno iseljeni, radi njihove međusobne povezanosti, radi njihove međuovisnosti i razvijanja modela primjene u društvu kako bi svima olakšala služenje u ljubavi, slobodom i odgovornošću. HAZUD se u svom radu oslanja, u svom ustrojstvu i u djelatnostima na hrvatsku znanstveno akademsku tradiciju u dijaspori, na tradiciju židovskih dijasporskih akademskih institucija, grčkih i europskih renesansnih akademija, kao i na uzor suvremenih akademskih zajednica i udruženja. Istaknuti članovi HAZUDA su i dr. Vladimir Prelog, dr. Lavoslav Ružička prvi Hrvat dobitnik Nobelove nagrade 1939., dr. Antun Bauer, dr. Franjo Tuđman, i mnogi drugi istaknuti stručnjaci, znanstvenici, povjesničari, ekonomisti, književnici.

2. Gospodin Emil Čić je Hrv. akad. HAZUD-a s djelovanjem u umjetnosti, a nije, niti se on predstavlja akademikom HAZU ex JAZU.

3. Svaki član HAZUD-a bez obzira, gdje živi osobno je odgovoran za svoj govor i za djelovanje. HAZUD u Baselu ne može ni teoretski nadzirati niti snositi odgovornost za svoje članove diljem dijaspore, primjerice u Australiji, Americi, u europskim državama i u Hrvatskoj.

Stav niže podpisanih dužnostnika HAZUD-a:

Tvrdnje Emila Čića su izdašno dokumentirane, pa ako netko ima argumente koji to pobijaju, neka mu se izvoli s faktima i brojkama suprotstaviti, a ne kukavički nazivati "ispadom".

Dakle, izjave osobe gosp. Emila Čića (ne u ulozi Hrv. akad. HAZUD-a!) se ne slušaju rado jer tematiziraju sve ono o čemu glavni sluganski mediji šute. Svako takvo kritičko osvrtanje na geostrategijska zbivanja paušalno i nereflektirano se obilježuju govorom mržnje, kako bi se autora diskvalificiralo i svaku raspru o samoj problematici zaustavilo.

[Srbi od cara Dušana preko poturica poput Sokolovića i Predojevića do Miloševića, Babića, Martića, Mladića ratuju genocidno i vandalski protiv Hrvatske. Jeli to normalno ili?!]

Ovih dana slušamo iz HRT-a, da hrvatski narod ne voli umjetnika Vojina Bakića. Tu uopćenu optužbu na hrvatski narod sluša cijeli svijet. Jedan istaknuti povjesničar je napisao znanstvenu povijest pod naslovom: Zagreb holokaust (neoprostiva uvreda za blizu milijun Zagrepčana). Premijer Zoran Milanović je promukao u svojim govorima protiv Hrvata u dijaspori. On za volju jednoumlja izbacuje iz stranke one koji se usude imati drugačije mišljenje od njegova. Jučer (15.01.2014.) je istaknuti političar izbačen iz jedne druge stranke bez prava žalbe. Tako nešto moguće je još jedino u Sjevernoj Koreji. Često se čuju lažne uvrede na račun pravednika i dobročinitelja - kardinala Alojzija Stepinca, a da mediji nikada nisu to osudili kao govor mržnje.

Uz izraze poštovanja šaljemo najljepše hrvatske pozdrave - Izvršni odbor HAZUD-a/BS

Ilija Šikić, tajnik ........ Emilija Herceg, dopredsjednica ........ Dragan Hazler, predsjednik


JUGOKOMUNISTIČKO PRANJE MOZGA HRVATSKOM NARODU

Srbokomunisti okupirali javnu kuću na Prisavlju

Trudim se, trsim, patim, mučim, očajavam, čak i razmišljam… i nikako mi do sada nije bilo jasno što nam se u zadnja, da ne napišem „posljednja“, vremena događa. A onda mi KRT-ov Telekran sve-kretenu jednom - mam objasni. Pa na djelu je Okupacija u dvadeset i jednoj slici. Plan 21!

Priznajem, glup sam k'o ponoć, kako se toga nisam odmah sjetio. Malo je skraćena inačica od onijeh dvadeset i šest, malo je virtualnija od istijeh, samo je stabilnija i čvršća i mogla bi puno duže potrajati. Ma što potrajati, ona traje li traje, teče i unazad vladajući sadašnjošću, smjerajući unaprijed.

Vratila se „okupacija“

Naravno kako sam pod dojmom gledanja na Prvom HTV-u Zafranovićeva filma „Okupacija u dvadeset i šest slika“. Ne znam zašto ih je baš dvadeset i šest, ali to je djeljivo s trinaest, pa je bit će stoga pušteno na Prvom trinaestoga siječnja 2014. Skoro 2013. samo je malo i trinaesta godina promakla. Računam onako, bit će to Krtovizija, za koju odavno, dok još Radman nije nikome bio ni u primisli za „ravnatelja“, dok je Ivo još uživ'o, mislim na slobodi, uporno ponavljam: “ceterum censeo, uostalom to treba ukinuti, isključiti, prodati... Svakako ne zabraniti, ali oduzeti ime i prestati plaćati rtv-harač dakako. Ali Krtovizija tako, predpostavljam, već dan prije, jer je emitiranje „Okupacije“ malo upalo i u 14. siječnja, priprema slavlje za godišnjicu međunarodnog priznanja ove jadne Republike. Ili je to možda obilježavanje dana priznanja od strane Vatikana, 13. siječnja 1992. Ima u filmu i jedan onako čistom reakcionarni i proždrljivi pop. I ja ju Republiku, vidite, pišem samo velikim slovom, kao što ju je jedan Ivo čak bio u stanju izgovoriti velikom slovom, ne spominjući njeno ime. Šutim o njoj, jer kao da u njoj ni nisam, pitajući se gdje sam i koje se to vrijeme vraća, jer ako se Ustav može vratiti unazad, može sve, pa i Jugoslavija. Dakle, emitiranje „Okupacije“ nije ništa drugo do li obilježavanje (povratka) Jugoslavije.

Obična svinjarija, plagijat i propaganda

Pustiti na Prvom Hateveju Zafranovićev film iz 1978., bez dodatnog komentara, obična je svinjarija. Prvo film je to za kojega je bez bilo kakvih ograda moguće ustvrditi kako je plagijat Vittorija de Sice, poglavito njegova Vrta Finci Continijevih, uz još ponešto bezočne krađe „slika“ iz te sjajne talijanske kinematografije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Recimo scena kad dubrovački razuzdani mladići „dudaju“ poveliku dudu jedne prostitutke kroz prozorčić na vratima prepisana je od Federica Fellinija iz Amarcorda (1973.) s tim što je Fellinijeva trafikantica bila poprsjem „obdarenija“. Našlo bi se tu i ponešto „preslika“ iz Cabareta (1972.), te atmosfere nacifašitičkoga hedonizama i razvrata.

Koljačke i „macolom“ ubilačke scene u autobusu, silovanje, rezanje jezika… posuđene su filmski od hollywoodskog luđaka Sama Peckinpaha opsjednutog nasiljem (Divlja horda, Psi od slame i dr.) iz istih godina. Osim što je plagijat, i to vrlo uspješan, film je i kao montaža, tuđih, već negdje „montiranih atrakcija“ ušljiva gola propaganda. Također uspješna. To bi bili pravi razlozi za prikazati „Okupaciju“ i pokazati kako se može istodobno napraviti odličan plagijat i još bolja propaganda, dakako komunistička. Treba samo naći sposobnoga redatelja, podobnoga i s takvom političkom voljom i dati mu odgovarajući novac. Evo tri sličice: Nijemci ulaze u Dubrovnik kao motorizirana sila i relativno kulturno vješaju nacističku zastavu. Talijani su, stereotipno, smiješni paraderi, ali i oni kulturno vješaju svoju zastavu. Ustaše najprije kolju, a tek zatim vješaju svoju krvavu zastavu.

Stvarnost je (bila) i nešto drugo

Stvarnost je pak (bila) nešto drugačija, a istina o njoj danas se zna, što je važnije, smije se o njoj govoriti. Smije li se doista, pitanje je sad? U vrijeme vješanja barem one prve dvije zastave nacisti, fašisti, komunisti, pa i ustaše, htjeli ne htjeli, su još uvijek - u koaliciji. Odzvanja i Stradunom, kao i Europom - isti, isti, isti… Možda to Zafranović nije znao, možda nije ni Mirko Kovač, ali, spomenut ću samo toliko, zanemarujući prethodno od komunizma mrtve milijune („statistika“, kako je govorio Staljin): s nacizmom koalicijski komunisti, upravo su bili pobili, kažu izvori, i oko 26.000 zarobljenih domoljubnih poljskih časnika, dočasnika, policajaca, „kapitalista“... Zarobljenih od komunizma, dakako svih njegovih sekcija, a ne samo sovjetske, u koaliciji s nacizmom još nedavne 1939.

Neki izvori govore kako se Staljinov, najprije Ježovljev, a zatim Berijin fizički likvidator Blohin u tridesetak dana „naradio“. Likvidirao je zarobljene Poljake dnevnim tempom od oko 250, opasan mesarskom pregačom, naoružan s mesarskim nožem i pištoljem njemačke marke. Za tridesetak dana, kažu izvori, pobio ih je oko 7000 tisuća pa se to smatra odvratnim „svjetskim rekordom“ u „kategoriji“ primitivne fizičke likvidacije. Za razliku od nacističke „industrije smrti“ bila je to obična „manufaktura“, čak bliža „kućnoj radinosti“, ali očito „učinkovita“.

Zbilo se to nešto prije, najmanje godinu dana ranije nego su se ustaše prihvatile, kako kaže kreacija „Okupacije“, sličnoga „posla“ na „manufakturni“ način. U „kreaciju“ komunisti kao da su „doletjeli“ odnekud s neba, no „nebesku čistoću“ su pokazali kao paklenu u dvadeset i sedmoj slici, koje nema i vjerojatno ju nikada nitko ne će snimiti, nešto kasnije, na Daksi. Ah, ima taj filmski metak u potiljak, al' on je nekako „opravdan“ i „umjetnički“ i „s lijeva“. Ako netko misli kako Poljska i Hrvatska nemaju nikakve veze, gadno se vara, uostalom danas su opet u zajedničkoj državi, kao što su njihovi dijelovi i prije stoljećima bili.

Dvadeset i osma slika i "domaći" prolog

Postoji i dvadeset i osma slika koju je „crvena zvijezda“ u bratstvu-jedinstvu sa Srbima i Crnogorcima pokazala Dubrovniku ujesen 1991., mjesec dana kasnije na Ovčari, nešto ranije u Voćinu… Nitko to ne će snimiti ni u jednoj a kamo li u 26 slika. A bilo se zbilo. Postoje i prethodne „slike“, kao prolog ovih 26. Evo jedne jedine o kojoj nikada ništa izražajno „umjetnički“ nije snimljeno, vjerojatno ni ne će biti, a prethodi čak i nacizmu, a kamo li i ustašama. Naravno, riječ je o masakru hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Svjetsko-povijesni je ona raritet. Čak su i komunisti ponekad, onako taktički, o njemu govorili kao o manifestaciji „monarho-fašizma“. U XX. stoljeću je nezabilježena, barem ne u Europi.

Staljin i boljševici prije njega, se nešto „nalikvidirao“ svojih „deputata“ i članova CK. Od jednog „sastava“ od njih dvije tisuće smaknuo ih je preko polovice, ali nije zabilježeno, osim ako mi je promaklo, da je itko od njih stradao za vrijeme zasjedanja u zgradi parlamenta, na plenumu CK, pred svima. Navedoh samo nekoliko razloga zašto je danas, 2013. u siječnju, i kad se ovdje upravo bije „pravna“ bitka oko još jedne krvave likvidacije, one Stjepana Đurekovića, „puštati“, bez komentara, osvrta, ničim izazvan, Zafranovićevu „Okupaciju“, najmanje – obična svinjarija. Najmanje je to „građanski nepristojno“, najmanje je to pomirujuće i umirujuće, a u bitnom je samo nastavak i produbljivanje, uspješnim plagijatom i jednako uspješnom propagandom, razdora u hrvatskom društvu. Osim ostaloga služi i zastrašivanju „malih“ ljudi, tjeranje da se opredijele između „istih“…

No, što ja tu uzalud kukam i izlažem se raznim pogibeljima kad se sve može svesti na jednu jedinu rečenicu: borba je to za bolju prošlost. I „Okupacija u dvadeset i šest slika“ i medijsko politička višemjesečna okupacija Hrvatske s jednim čovjekom i „slučajem Perković“, tek nakratko i kasnije s „uskrslim“ „čovjekom bez lica“, Mustačem. Borba za bolju prošlost moguća je jedino u mraku, medijskoj i političkoj magli. Ona pak pokriva ono što se doista događa u realnosti. Od nastanka i intenziviranja tog „slučaja“, recimo od 1. kolovoza 2013. do danas približno je 55.000 (slovima pedeset i pet tisuća) radnica i radnika ostalo bez posla. Danas ih je preko 370.000 – sve samih anonimusa, muškaraca i žena „bez lica“ nepoznatih sudbina, sumorne budućnosti.

Svi oni i pojedinačno i zajedno, kamo li jedan po jedan, nisu zaslužili ni film, ni priču, niti toliku eksponiranost u medijima. Pa onih tristotinjak tisuća pod ovrhama, pa propast seljaka, mljekara i ostalih… Svi oni su i izvan domašaja „umjetnosti“ i samo su obična –statistika. Sve u svemu kako stvari stoje, a pokazuje nam to i prikazivanje „Okupacije u 26 slika“, prošlost bi nam mogla biti bolja, kao retuširana ona stvarno protekla, ali zato nam je budućnost, nastavi li se ovakva okupacija i okupacija prošlošću - nikakva.

Mato Dretvić Filakov


Ivan Grujić jest bivši pukovnik Udbe

Pismo prof. dr. Andrije Hebranga Goranu Ogurliću, glavnome uredniku Večernjeg lista

Poštovani gospodine glavni uredniče,

U Vašem cijenjenom listu od 3. siječnja 2014. objavili ste tekst pod naslovom „Nisam udbaš već dragovoljac Domovinskog rata", u kojemu Ivan Grujić prijeti sudskom tužbom biskupu dr. sc. Mili Bogoviću. Razlog je biskupova izjava povodom otkrivanja spomenika žrtvama komunističkog režima u Tupalama da „cijelom akcijom upravlja bivši pukovnik Udbe Ivan Grujić". Budući je Ivan Grujić u tekstu iznio niz neistina, radi objektivnog informiranja Vaših čitatelja, osobito mlađih koje članak može pogrješno informirati, molim da objavite ovaj ispravak njegovih netočnosti.

Ivan Grujić jest bivši pukovnik Udbe, prema tome laže da nije bio udbaš. Očitio je nastupilo vrijeme primjene posljednjeg obrambenig bedema bivših udbaša, koji sada tvrde da su bili dragovoljci Domovinskog rata. To im nitko ne spori, ali to ne znači da su izbrisali pripadnost zloglasnoj Udbi, u čijoj organizaciji je po nalogu vrha tadašnje komunističke partije likvidirano na desetke tisuća civila u zemlji a dio i u inozemstvu.

Udba je izvršavala naloge vrha zloglasne komunističke partije ne samo za ubijanje, nego i uhićenje i mučenje mnogih tisuća političkih neistomišljenika. Ivan Grujić jest visoki dužnosnik takve Udbe, što možemo pročitati iz transkripta njegova svjedočenja na sudu u Hagu a objavljenog na internetskoj stranici toga suda. Izvadak razgovora Ivana Grujića s braniteljem Mile Mrkšića odvjetnikom Miroslavom Vasićem to potvrđuje (vlastiti prijevod):

- Odvjetnik Vasić: „...i ja bih Vas pitao da li ste Vi od 1984. godine bili zaposleni u u Službi državne bezbednosti (ta je služba od 1966.g. sljednica Udbe, op. A.H.), odnosno u odjelu za Osijek?"
- Ivan Grujić: „Ne, nego od 1972. godine".
- Odvjetnik Vasić: „Hvala Vam lijepo. Vi ste, kako smo čuli, bili specijalist za obavještajne i kontraobavještajne poslove, konkretno ste se bavili pitanjima terorizma i otkrivanja terorističkih aktivnosti?"
- Ivan Grujić: „ Tako je. Tamo je (u biografiji) isto tako navedeno, da sam u toj službi radio, imao razvojni put od najniže stepenice pa možemo reći do najviše stepenice, i jedno vrijeme sam radio na poslovima protuterorizma".

Radio za UDBA-u 18 godina

Prema tome biskup Bogović je rekao punu istinu. Grujić je za Udbu radio 18 godina, a na kraju 1990. godine bio je pukovnik te zloglasne službe. To, da je Grujić kasnije bio dragovoljac Domovinskog rata, uopće nije sporno jer je većina udbaša brzo preokrenula kaput u strahu od probuđene demokratske snage hrvatskog naroda i nakon događaja u Rumunjskoj gdje je presuđeno Čaušeskom.

Njihov cilj je bilo spašavanje stečenih privilegija. Prema podacima Zavoda za mirovinsko osiguranje, danas imamo 16.314 umirovljenika koji se vode kao tzv. „radnici na određenim poslovima". Koliko ih je još u aktivnoj službi, možemo samo pretpostavljati. Bitno je to, da prelaskom na hrvatsku stranu nisu izbrisali svoju prošlost i djela po kojima je Udba poznata. Hrvatska kao jedna od rijetkih postkomunističkih zemalja još nije provela lustraciju koja bi pripadnike Udbe isključila iz društveno-političkog života.

Druga neistina

Druga velika neistina koju iznosi Grujić odnosi se na Ured za otkrivanje grobova žrtava komunističkih zločina, kojega je sadašnja vlast nakon samo godinu dana rada ukinula i daljnje istaživanje povjerila Ivanu Grujiću i ministru Fredu Matiću. Nije istina, kako tvrdi Grujić, da je taj Ured „samo promijenio ime". Ne, Uredu je uništena temeljna nakana, da u sljedećih pet godina istraži 940 gobnica s policijskog popisa načinjenog nakon istraživanja na terenu.

Ured je u prvoj godini svoga postojanja s tri zaposlena uspostavio metodologiju sondiranja, otkapanja i zbrinjavanja posmrtnih ostataka nađenih u skrivenim grobovima. Postavljen je plan širenja aktivnosti na udruge građana u županijama, a u dogovoru s tijelima EU planirano je financiranja zemljanih radova od EU fondova.

Uništenjem Ureda, onemogućeno je to financiranje jer je glavni uvjet bio da istraživanja grobova ne provodi državno političko tijelo kao što je to sada nego samostalna pravna osoba kao što je to bio Ured. Nakon trideset sondiranja i tri uspješna otkopavanja koje je proveo Ured, on je ukinut te je zaustavljena predviđena dinamika daljnih otkopavanja.

Naime, za razliku od planirane dinamike otkopavanja 200 grobnica godišnje, sadašnjom dinamikom kojom Grujić otkopava jame od dva lokaliteta godišnje, ne može obuhvatiti sve lokalitete ni slijedećih sto godina. Kada znamo da su primarni svjedoci u poodmakloj dobi, zbog čega smo Uredu za cilj postavili 200 otkopavanja godišnje (10 po županiji), jasno je zašto je Ured ukinut.

Pravi razlog njegova ukidanja je značajno usporavanje iskopavanja do nestanka i posljednjih svjedoka! Godine 2002. vlada Ivice Račana je zaustavila rad saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. Sada se ponavlja isti pakleni plan zaštite komunističkih zločinaca, ali u još goroj varijanti.

Nespojivo je s temeljnim etičkim principima to da je posao Ureda povjeren bivšem visokom dužnosniku Udbe Ivanu Grujiću, pripadniku iste organizacije koja je te žrtve lišavala života bez prava na suđenje. Kada u tom kontekstu sagledamo izjavu biskupa Mile Bogovića, Vaši će čitatelji moći donijeti svoj sud. A taj je pravedniji, moralniji i humaniji od suda Udbe ili nadređene joj partije.

S poštovanjem,

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang, smijenjeni predsjednik-volonter Upravnoga vijeća Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunističkih zločina


POZIV SVIM DOMOLJUBIMA

Ovim putem izvješćujem hrvatsku javnost o namjeri održavanja velikog narodnog domoljubnog prosvjeda u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, čiji organizator treba biti hrvatski narod i koji bi se održao u ožujku ili travnju 2014. godine.

Kao hrvatski branitelj, diplomirani pravnik, član Hrvatskoga kulturnog vijeća i autor knjige „Vukovar, grad koji je obranio Hrvatsku“ te kao hrvatski domoljub smatram svojom dužnošću da, u ovom teškom trenutku za hrvatski narod, učinim sve što je u mojoj moći za spas moga naroda od posvemašnje gospodarske, socijalne, društvene, medijske, znanstvene, obrazovne, pravosudne, domoljubne i svake druge nacionalne katastrofe kojoj se nezaustavljivo približavamo.

Jedan od ciljeva ovoga općenacionalnog prosvjeda jest upućivanje odlučne poruke ne samo anacionalnim strukturama koje nam već dulje vrijeme kroje sudbinu, već i cijelom svijetu o spremnosti i odlučnosti hrvatskog naroda na borbu i otpor svim sredstvima koje poznaje suvremena demokracija, za svoj opstanak kao suverenog, ponosnog i prosperitetnog subjekta. Međutim, glavni cilj prosvjeda trebao bi biti poziv na zajedništvo i ujedinjenje svih domoljubnih snaga hrvatskoga naroda u domovini i iseljeništvu, radi stvaranja velike ujedinjene fronte svih pojedinaca, udruga, organizacija, inicijativa, stožera i političkih stranaka domoljubne orijentacije za budući zajednički nastup protiv neprijatelja hrvatskoga naroda, a što je jedini čimbenik i jamac pobjede protiv onih koji uništavaju hrvatski narod i koji su, bez obzira na stranačke boje, na vlasti već skoro petnaest godina.

S obzirom da u ovome trenutku iza ove ideje i poziva stojim posve sam, ovim putem pozivam sve hrvatske domoljube koji na bilo koji način mogu pomoći u organizaciji prosvjeda, da me kontaktiraju na mail adresu: [email protected] radi osnivanja organizacijskog odbora prosvjeda.

Tomislav Stockinger


Režimska televizija

U što se to pretvorila Hrvatska radiotelevizija, na čelu s glavnim ravnateljem Goranom Radmanom, zadnjim predsjednikom Brozove omladine? Naime, nevjerojatno je da svi građani, i svi oni koji posjeduju televizijski prijemnik, po Zakonu moraju plaćati mjesečnu pretplatu, gledali njihov (režimski i bijedan) program ili ne?

Pa, ako već moramo plaćati 80 kuna mjesečno (što za veliki broj ljudi u ovoj teškoj gospodarskoj situaciji, kad je jedan dio hrvatskih građana prisiljen kopati i po kantama za smeće, nije i ne može biti mali novac), red bi bio da i oni koji to plaćaju imaju barem kakvog-takvog utjecaja, prije svega na određene emisije, dok o pristranim, neobrazovanim i inim voditeljima i novinarima i novinarkama (koji više sliče na stjuardese nego na ozbiljne novinarske face) da i ne govorimo. Tv- pretplata se jednostavno treba plaćati, a ukoliko zanemarite ovu obvezu, HRT je angažirao brojne odvjetnike da "istjeraju mak na konac", pa su vam i ovrhe neizbježne. Ta i takva institucija ima i neki telefonski broj za primjedbe gledatelja, pa ako želite, i ako ste naivni, možete im se javiti, oni će (ako će?) saslušati vaše primjedbe i – to je sve.

Pojedini novinari i urednici HRT-a, kad im ta nekakva "služba za gledatelje" dostavi primjedbe ljudi koji zovu ("zovi, samo zovi!"), oni se, kažu, tome navodno smiju, ili to uopće ni ne čitaju, ili kažu - "sto ljudi, sto čudi"! I Sava dalje teče! Informativni program jedne takve ozbiljne tv-kuće posebna je priča. Vjerojatno je oko takvih emisija angažirana "brigada novinara i "stjuardesa", ali kakve nam vijesti svakodnevno emitiraju, ponekad izgleda kao da se netko od njih "igra" novinarstva, pa su većinom sastavljene od manje važnih, marginalnih informacija (često i od laži i podvala onih na vlasti) koje veze s vezom nemaju. U zadnje vrijeme "glavni im je štos" da informativne vijesti počinju kako je netko uhićen, pa pošalju ekipu da "izdaleka" snimi nekog "važnog" koga policija uhićuje, odmah ga proglase kriminalcem, lopovom, svodnikom, a čovjek tek odlazi na prvo ispitivanje (Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže!)! Nu, da to i je praksa pa da svakog "važnog" navodnog kriminalca prikazuju u središnjim i inim informativnim emisijama, čovjek bi pomislio, gle-objektivna televizija, objektivni novinari, objektivne "novinarske stjuardese"! Kad tamo, samo odabrane snimaju, obično rano ujutro, a to im javi- tko? Pa, policija ili Državno odvjetništvo, njega snimite, njega ne!

Zanimljivo bi bilo saznati po čijem nalogu jedne snimaju, a druge ne. Eto, kad su tobože uhitili navodnog ubojicu i bivšeg okorjelog Udbaša Perkovića – ništa nisu prikazali, dok su njegova bivšeg šefa Mustača – snimali kako ga, kao "klošara", vode iz neke "klijeti". Oni, u ime slobode govora, informiranja i tome slično, na čelu s tim bivšim omladinskim i inim komunističkim kadrom, uistinu rade što hoće. Po nekoliko puta (nekada čak i dnevno) zovu na razgovore one na vlasti, dok ljude iz oporbenih političkih stranaka tek tu i tamo prikažu i to takvom brzinom da "prilog" o njima nestane samo što odeš zatvoriti prozor. Poglavito su smiješne ankete građana koje nam povremeno prikazuju. Nađu neke obično starije ljude, koji čak i ne razumiju što ih neke "novinarske stjuardese" pitaju, a onda od deset ili dvadeset koliko ih snime puste u eter dvoje-troje, od kojih su primjerice dva za "poteze" Vlade, koji ih vole, a ovaj treći je obično – neodlučan, pa nam voditelj (urednik) kaže- "Eto, dragi gledatelji što o tome misle građani!".

Osobito su zanimljive emisije ala "Nedjeljom u dva", koje bi se mogle sažeti u jednu rečenicu- kakav voditelj, takva emisija! Da tu emisiju maknu s ekrana (nakon ručka) vjerujte da bi je velika većina zaboravila nakon desetak dana, a njezinog voditelja još i prije. Sjećate li se "objektivnih" tv emisija nekog danas već posve zaboravljenog Denisa Latina? Kad su ga "skinuli" s ekrana što se dogodilo? A baš taj Latin je mislio, kao uostalom i većina tv-faca da su "nezamjenjivi", pa tako obično i hodaju gradom, kao živi spomenici. Sva sreća što je netko smislio "blesimetar" jer većina njih ne bi znala progovoriti ni tri "pametne" rečenice iz glave. Nu, da ne pretjeramo, na HRT-u ima i izvrsnih novinara i urednika, ali- gdje su? Tek tu i tamo neki se pojavi. A što je s emisijama i vijestima iz kulture? E, one se u pravom smislu riječi "cenzuriraju", na dan obično ide neka emisija oko nekoliko minuta, a u kojoj su obuhvaćeni "svi najvažniji" kulturni događaji toga dana u Hrvatskoj! Smiješno da smješnije ne može biti. Kad ste u tim tzv. kulturnim emisijama vidjeli predstavljanje recimo neke knjige ili neke izložbe koja je posvećena hrvatskom Domovinskome ratu ili stvaranju hrvatske države? Kad ste vidjeli u nekom "udarnom" terminu nekog akademika, pisca, slikara koji otvoreno, bez dlake na jeziku, govori o svojim djelima posvećene borbi Hrvata za slobodu? To većinom možete vidjeti jedino u emisijama ala "Dogodilo se na današnji dan", a u zadnje vrijeme čak ni tamo.

Što se tiče hrvatskih branitelja, oni imaju neku trideset minutnu emisiju u kojoj u prvom dijelu govore isključivo zaposlenici Ministarstva branitelja (naravno, hvale se svojim uspjesima), dok se u drugom dijelu pojavljuju snimke nekih obljetnica ili portret nekog branitelja- i to je sve. Urednica te emisije nastoji, koliko može, "pola litre vode staviti u litrenu bocu!" Da, u nekoj emisiji iz kulture "Pola ure kulture" osobito je zanimljiva top-lista "najprodavanijih" knjiga publicistike i književnosti. Bio sam jednom u nekoj zagrebačkoj knjižari, kad čujem kako prodavačica viče kolegici: "Čuj zove ova iz "Pola ure kulture" koje smo najviše knjiga prodali?" A ova odgovara: Pa one tri koje smo mi objavili, reci joj naslove, a ova ih "izdiktira" u slušalicu. I bogami, gledam ja tu narednu emisiju iz kulture- najprodavanije su one koje su "oni" objavili! Inače, na HTV-u svi se obično pravdaju kako imaju premalo "termina", pa ne mnogu sve stići (Kud bi došli.). Međutim, u dvorani Hrvatskog slova svakog se tjedna (ali svakog!) priredi barem jedno predstavljanje nekog značajnog djela, ali jednom (ili nijednom) ili dva puta godišnje dođe neka kamera HRT-a, snimi prilog od pet ili deset sekundi, a onda obično ni ne spomenu gdje se to događalo, da ne prave "propagandu" "Hrvatskom slovu"! Ali kad Društvo hrvatskih pisaca i slični prirede bilo kakav "kulturni događaj", to se odmah prati kamerama, uzdižu se govornici do "Mont Everesta", iako je u dvorani jedva pet ili desetak posjetitelja. I mi to uredno plaćamo!

Sada glavni ravnatelj HRT-a, strogo komunističke orijentacije, bez da pita ijednog gledatelja, najavljuje ukidanje rada dopisništva HRT-a u Sarajevu i Mostaru. Na taj način želi "ukinuti" i Hrvate izvan hrvatske Domovine, koji poglavito u Herceg Bosni, ali i šire gledaju isključivo program Hrvatske televizije. O Hrvatima u Srbiji nemamo pojma, tamo kamere HRT-a gotovo uopće ne odlaze, baš kao ni u Austriju, Madžarsku, Njemačku, Italiju i druge države gdje žive i rade Hrvati.

Sve se to radi namjerno i smišljeno - po direktivi!

Mladen Pavković


hrsvijet.net

Kako je umirao sram u mojoj zemlji

Stid je boja vrline, ustvrdio je jedan mislilac. Narod iz nekih čednijih vremena pamti frazem ''umirati od srama''. Još donedavno su i okorjeli zločinci jaknom ili ulisičenim rukama skrivali lice dok ih je policija privodila pokazujući tako da im je poznat pojam srama i sramote. Danas taj običaj izumire. Ubojice, lopovi, silovatelji, prevaranti i prodavači magle ponosno kroče u ''marice'' i sudnice kao da su zabili gol na Camp Nouu, preveli tisuću bakica preko ceste ili spasili posrnulu tvrtku od propasti. Ukratko, umro je sram jer nitko više ne ''umire od srama''.

Kako je sve to počelo i kada je počelo? Još u socijalizmu, ali je sramota tadašnjih besprizornika prikrivana ideološkom maglom i zabranom rasprave o škakljivim pitanjima. Drugovi su se držali one: druga spasiti, pojavu osuditi. Druga prednost socijalizma bila je u tome što su jedna pravila važila za crvenu aristokraciju, a neka sasvim druga za običan narod. Zahvaljujući tome, običan puk je ostao prilično neiskvaren, zanemarimo li sitne kompromise sa sistemom, manje ili više nužne da bi se u tom sustavu funkcioniralo. Tako nam dubina i opseg opačina crvenih vlastodržaca nikada nisu bile uistinu poznate. Tu i tamo nešto se šuškalo, ponešto naslućivalo, ali ništa se nije moglo pouzdano znati. Zahvaljujući upravo toj činjenici, suvremeni jugonostalgičari i danas besramno mogu crveni totalitarizam oslikavati ružičastim bojama.

S demokracijom došla je i kakva-takva sloboda tiska, politička konkurencija artikulirala se kroz političke stranke, a neoliberalna paradigma gurnula je u ropotarnicu povijesti otvoreni političko-ideološki teror i prisilila političke elite da se koriste suptilnijim metodama. Tako je sramota pokuljala van kao gnoj iz čira. Nagledali smo se svačega, od konvertitstva do izdaje, od nepotizma do najbesramnijeg lopovluka, od obične nevjere do seksualnih opačina. Naravno, navedene moralne odrednice također su u međuvremenu povučene iz uporabe te su kao takve danas anakrone: konvertitstvo je postalo političkim sazrijevanjem i pravom na promjenu mišljenja, izdaja kozmopolitizam i razumijevanje globalnih procesa, lopovluk uspješan menadžment, raskalašenost razlog za ponos itd. Sve u svemu, nestalo je srama budući da je nestalo činova kojih bi se napredan i osviješten čovjek 21. stoljeća mogao sramiti. Doduše, na popisu sramnih čina ostala je još pedofilija i pozdrav ''za dom'', ali ni oni nisu dugog vijeka. Pedofiliju će rehabilitirati, a pozdrav će postati izlišan, jer će nam domovi ionako domalo na bubanj doći.

S obzirom na tako nagao napredak, iluzorno je bilo očekivati da se ''smrt srama'' neće proširiti i na bazu, to jest puk. I običan čovjek došao je u priliku da se osladi grijehom i da zbog toga ne osjeća sram niti ga plaši Božja ili partijska kazna. U naravi je čovjeka kao društvenog bića da se ugleda na društveno ugledne. Recimo, na premijere, ministre, predsjednike itd. Gledam tako neki dan na televiziji fra Šimu i njegovu ''bankaricu'' kako ponosno dolaze na splitski sud. Šime zgodan, stasit, lijepo obučen, više nalik plejboju negoli fratru, nonšolantno dobacuje novinarima nešto tipa kako mu je drago da su se okupili u tako velikom broju. Prepoznatljiv je to gard osobe koja je svjesna da je postala popularna i kojoj ta popularnost godi. Sam pak razlog nečije popularnosti u ovome je društvu ionako odavno prestao biti važan.

''Bankarica'' zgodna, stasita, ponešto i prebujna, lijepo obučena i dotjerana, hoda prema ulazu sudnice kao po pisti, osmijeh joj je ponešto suspregnutiji od Šimina, no samosvijest ništa manja. Unutra sjede opušteno kao ljudi koji su navratili u restoran kraj puta koji vodi u svijetlu budućnost. Gdje ih čekaju zasluženi milijuni od prodaje crkvenog zemljišta. I nekako slutim da obični čovjek pred svojim televizorom potiho navija za njih.

Damir Pešorda


Iz povijesti naše slavne...

OPERACIJA SLOBODA

Prava istina o organizatorima otmice švedskog zrakoplova 15. rujna 1972. godine.
Do sada nepoznate audio poruke Mira Barešića, Anđelka Brajkovića, Marinka Leme i Ante Stojanova.

Video

Domagoj


hrsvijet.net, 15.1.2014.

Čudo

U SAD-u konačno dopustili da se droga javno prodaje, zapravo marihuana. I dolari pršte na sve strane kao proljetna kiša. Milina jedna. Očito se nije siromašno kao ovamo. Ipak, taj pojam zarade nešto mi logično ne sjeda u glavu. Istina je, radi se o milijunima dolara, vjerujem im na riječ. Samo nitko ništa ne govori o tome što se zbiva kada se netko »napuši«. Između ostaloga, je li sposoban raditi i zarađivati? Očito nije. I gdje je onda tu zarada? Amerikanci bi rekli da se ubija govedo zbog odreska. Zanimljivo je i kako se brani ova odluka. Rekoše da se državni zakoni trebaju prilagoditi najraširenijim osobnim ponašanjima. Sukladno tome onda bi imali npr. pravo oni koji u pojedinim državama progone ženski svijet. Ta to je najraširenije ponašanje. Očito su pristalice raspojasanog ponašanja pogriješile, gledajući naravno s našega gledišta. S nekog drugog nisu.

Čovjekovu nutrinu odavno razaraju bolesnom umjetnošću, bolesnom glazbom..., pa su onda nasrnuli na prirodni oblik obitelji, počeli ubijati ili eutanazirati (ako nam je tako draže) slabije, sada još da droga počne carevati i može se staviti točka. Bog je prognan, čovjek je doveden na razinu životinje i novi svjetski poredak konačno može zakraljevati. Ponovimo, po tko zna koji put. U tom novom svjetskom poretku bit će sloj vladajućih ili sloj onih koji uživaju, sloj robova ili onih koji rade te sloj vojnika ili onih koji čuvaju taj poredak. Kristalno jasno. Nestajemo u dimu zlih, otrovnih para. One se neprestano šire iz mjesta gdje se provoditelji svega ovoga utječu svome idolu. Sotoni. I to je u SAD-u dopušteno. Đavolji kotač melje sve pred sobom.

Priznajem, smuči se čovjeku kad ovako razmišlja, odnosno kada pipke zla počne prepoznavati u svojoj okolini. No, život je takav. Zemlja je ispunjena i blatom te ga ljudi moraju opažati bez obzira gacali njime ili ne. Čovjeka malo kosne kada nešto takvo prepozna i u Crkvi. A onda se sjeti da je ona sastavljena od nas, ovakvi kakvi jesmo. Možemo u nju unijeti svoju svetost, kao i svoju besprizornost. Ovisno od toga kome više vjerujemo, Bogu koji nas voli ili đavlu koji nam šapće opojne priče, pune mirisa droge. Da ovo ne bismo spoznali, provoditelji novoga svjetskog poretka nastoje da se ne govori o dobru i o zlu, nego o onome što je zakonima dopušteno ili zabranjeno. Na taj način postajemo prazna ploča na koju oni mogu upisivati ono što žele. To je njihova stara želja. I stvari i ljude staviti pod svoj nadzor te učiniti sve da oni sami što prije postanu bogovima. Danas im se čini da su tome bliži nego ikada prije. Tehnika je otišla toliko naprijed da samo što nije naš život dovela do besmrtnosti. Opet, podrazumijeva se ne za svakoga. Ta ne može ljudski korov, tako oni nazivaju slabije, doći do toga. To je samo za izabrane.

Neki talijanski i francuski izvori govore da će pipci novoga svjetskog poretka ubrzo vidljivo zahvatiti Europu. Sredinom 2014. svako bi novorođenče u EU trebalo dobiti svoj čip. Nije veći od zrna riže i ugrađuje se pod kožu. Sadržavao bi osobne podatke kao ime, prezime, krvnu skupinu, nadnevak rođenja i sl. Sateliti bi odozgor sve pratili. Skriješ se mamici, a ona odmah javlja velikom bratu da te pronađe. I uspije, bez obzira što samo ti znaš kamo si se zavukao. Baš lijep život. Neprestano te prate da ne bi štogod zgriješio, oprostite ne bave se oni religijom. Oni samo znaju pratiti i ništa više. Čovjeku dođe uzeti pušku i skinuti taj satelit s neba. Jer ovo je samo početak, ako su uopće kazali za što će im sve služiti spomenuti čip pod kožom tih novih ljudskih bića. Njima je izgleda namijenjena neka posebna budućnost, od nas su digli ruke, budući da smo nepopravljivi.

Kažu da će na vrhuncu novoga svjetskog poretka doći Antikrist i da će biti ustoličen u Jeruzalemu. Svatko imalo pametan strest će se na ovu bogohulnu namisao i htijenje. Ta već je tamo i previše nesporazuma i zla. Za isto ozemlje bore se dva naroda, Palestinci i Izraelci. Tu su i tri religije kojima je ovo Sveta zemlja: židovstvo, kršćanstvo i muslimanstvo. Kako se ponašati? Ariel Sharon je, tako tvrde, branio svoju domovinu. Bio je vojničina, generalčina. Pobijedio je u svih pet ratova u kojima je sudjelovao. Međutim, Palestinci kažu da njegov ratni put, kao ni kasniji, nije nimalo blistav. Posut je pokoljima i gradnjom židovskih naselja na njihovoj zemlji. I što sad? Antikrist će to sve pomiriti? Da ne bi! Možda će doći (a ja vjerujem da se to ne će dogoditi ako kršćani budu budni), naravno u janjećoj koži, samo će mu ćud biti divlja i zla. Nikada se nije moglo i nikada se ne će moći na zlim temeljima graditi dobra budućnost.

Nema nam druge nego dopustiti da se dogodi čudo u našemu životu. Nije važno koliko je naizgled malo, važno je da je čudo. Bog je uvijek govorio i uvijek će govoriti svome narodu. Iskusila je to i Židovka, kršćanka, Therese Daoud. Zloćudni tumor počeo joj je izgrizati nogu. Liječnici kojima se obratila redom su savjetovali rezanje. Neizlječiv je. I ona je tako mislila. Polako se spremala na taj čin. Nekoliko puta pokušala ga je obaviti, ali uvijek bi se štogod nepredvidivo ispriječilo. Tada je shvatila da joj Bog želi nešto poručiti. I počela se moliti. Nakon nekog vremena osjetila je povratak zdravlja. Otišla je i liječnicima. Ništa im nije bilo jasno. Njoj jest. Vjera je bila jača od prolaznosti na ovoj zemlji. Ne znam što će na to sve reći današnji papa Franjo. U svibnju bi se trebao naći na Bliskom istoku. Posjetit će sve tamošnje narode, poglavito sirijske kršćane koje nemilice progone. Sa sobom će ponijeti Božji mir. Molimo se već sada da bude njegov dostojan prenositelj. On i svatko od nas tek je Božji suradnik i ništa više. A mir daje samo Bog, nitko drugi.

Dok govorimo o stvarima oko sebe, ne znači to da im se priklanjamo. Pokušavamo samo pronaći istinu skrivenu ispod ovih raznoraznih pojavnosti ili dopustiti čudu da se neprestano događa u našemu životu. Jer, mi trebamo živjeti ovdje, pod bojama neba. Sve što činimo moralo bi njima biti prožeto. Jednoga dana kada dođemo tamo gore znat ćemo kakve su zaista u sebi. No, i ono što već sada možemo iskusiti malo je reći da su prelijepe. Bog je u njima i zove nas k sebi. Pa, dajmo, odazovimo se već jedanput tako da ova nevoljna povijest konačno poteče pravim smjerom.

Miljenko Stojić


GVOZDANSKO

Blago onom 'ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi.

Rekao je veliki pjesnik povijesne Crvene Hrvatske, Njegoš. Onaj tko da život za jedan od najvećih fenomena u području međuljudskih odnosa, a to je domovina, on ne umire, nego zajedno s njom vječno živi. Dodali bi smo mi poznatu istinu.

Neumrli duhovi legendarnih hrvatskih branitelja iz 16.stoljeća, od turskih osvajača, danas su, u obliku bijelih oblačaka,nadlijetali kamenu utvrdu GVOZDANSKO, koji istoimeni gradić, je, njima u čast, danas bio glavni hrvatski grad.

Sila autobusa i osobnih automobila. Biskupi i svećenici. Braniteljske i mnoge druge udruge. Silna županijska i gradska izaslanstva,uključujući i izaslanike predsjednika republike i gradonačelnika Zagreba. Nacionalna i vjerska obilježja. Povijesne vojne odore. Topovski plotuni i bubnjevi. Zvuci mirozova. Plamena buktinja u kamenoj tvrđavi. Glumačke recitacije Ante Tresić Pavičića. U moru vijenaca i zapaljenih svijeća, kupalo se mramorno spomen obilježje ispod velikog bijelog križa. Hrvatska je tog dana, 12.1.2014.god, doista stanovala u Gvozdanskom.

Nije sramota nešto ne znati, nego je sramota ne željeti znati. Zato, vi koji se prvi put susrećete s pojmom GVOZDANSKO, tipnite na internetu spomenuti pojam. Tipnite i SIGET, KRBAVA, MOHAČ...Tipnite obvezno MASADA I ALAMO, pa povucite paralelu s Gvozdanskim, koji je da vam pomognemo, hrvatski Vukovar iz 16. stoljeća.

S ove komemoracije će morati odjeknuti riječi našeg aktualnog biskupa, koji je, usuđujemo se reći, u svojoj povijesnoj propovijedi, preko Isusovog bolnog pitanja - Zašto Oče..., u ime svih nas, desetak puta postavio i naša bolna narodna pitanja. Zašto se nama sve to radi kroz cijelu krvavu narodnu povijest koja protiče u znaku; njegova puta, smrti, istine i uskrsnuća ?

Morat će odjeknuti i riječi predsjednikova izaslanika, koji je, upoznavši se preko Zrina i Gvozdanskog sa spaljenom hrvatskom zemljom ovoga kraja, u svom obraćanju, ( " Ovdje su napadači bili; i Turci, i vlasi, i četnici, i partizani...) teško uvrijedio Josipovića i njegove jugopartizane sa lijepim petokrako kapama, koji su se pobrinuli da, i na božić 1941.godine, i ovdje naprave krvavi pir ( 55 pobijenih sa spomen ploče ), i time omoguće da staro i slavno hrvatsko mjesto, sa velikim grobljem, i poslije Oluje, obnovljenom crkvom, praktično ostane sa jednom hrvatskom obitelji, kao domaćinom današnje velike komemoracije.

Žarko Marić


ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutrašnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, 11. siječnja 2014.


Tri predsjednika

1945. – godina koja se vraća

Kako to shvatiti? Čudnovata je zemlja Republika Hrvatska. Smještena u Srednjoj Europi i na Sredozemlju, prostire se na 56.542 km2 kopna i 31.067 km2 teritorijalnog mora. Ima, u blagu podneblju, oko 3.000.000 ha obradiva poljoprivrednog zemljišta i morsku obalnu crtu dugu 4.398 km. Obiluje slatkom vodom. Udomljuje svega 4.284.889 stanovnika – kao oveći grad. Prekrasno! Ali ta zemlja ne može prehraniti svoje stanovništvo?! Ne može zaposliti sve svoje radno sposobne ljude?! Službeni broj nezaposlenih ubrzano raste. Ovih je dana premašio 370.000. Kako to? Odakle tolika količina nesreće?

Odgovor bi se mogao općenito sažeti u dvije-tri riječi, no bit će razumljiviji ako ga podupre nekoliko visokih pojedinosti. Nije naime sve tako crno kako se čini. Društvenu bijedu na dnu kompenzira izobilje na vrhu. Eto, Republika Hrvatska ima tri predsjednika – bivšega Stjepana Mesića, sadašnjega Ivu Josipovića i notornoga Milorada Pupovca! – No, ni tu – reći će tkogod – nema blagoslova. Predsjednici su odveć govorljivi. Katkad se i posvade. Udare jedan na drugoga tako žestoko te se učini da će glave padati.

Kamo sreće da je tako! No to su samo ezoterične kazališne igre. Čim svane novi dan, jasno se vidi da su predsjednici dubinski i te kako složni. Štoviše – monolitni! Kada su ljetos Milanovićeva Vlada i njezina saborska većina iz zasjede zaskočile i teško ozlijedile Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, nijedan od trojice predsjednika nije ni kvrknuo, a kamoli kriknuo! Zašto?

Razbojstvo je, čini se, bilo planirano na najvišemu mjestu. Nemam dokaza, ali nezgodni su indiciji. Pupovac je svojim zastupničkim glasom u Saboru taj (zlo)čin legitimirao. Josipović ga je svojim promptnim potpisom u Uredu predsjednika Republike legalizirao. Mesić ga je, zabavljen o sebi, prešutio. No, teško se, s obzirom na njegov nauk o antifašizmu, može pretpostaviti da bi počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske u tomu ostao izvan igre.

Što tako čvrsto povezuje te ljude? Neki tvrde: dubinske veze sa Srbima i Srbijom. Drugi vele: pupkovina Komunističke partije. Treći: Udba. – To su – odmahuju mudrijaši malo širih vidika – anakronične gluposti. Tko bi se od tih ljudi bez oslonca u inozemstvu drznuo braniti najgnusnije zločine jugoslavenske tajne političke policije?

Ništa od toga nije posve uvjerljivo. Ali u svemu tomu ima ponešto što se ne da previdjeti. Milanovićev ćirilični teror poduprli su Washington i srpski patrijarh Irinej, koji nam je jedinstvenu domovinu lijepo raskomadao čestitavši Božić „braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“. Vrlo je vjerojatno i da je Milanovićev aforizam o ozbiljnoj državi i „ptičjem rezervatu“ nadahnut u Londonu. Nešto je naime slično o Josipu Perkoviću, kao baba iz bolesti, rekla Stella Rimington, bivša glavna ravnateljica britanskoga MI5. Ona nikada ne bi drugoj državi izručila visokoga dužnosnika službe državne sigurnosti. To, veli, ozbiljne države ne rade.

Gospođu je Rimington lako razumjeti. Ona govori kao neslužbena glasnogovornica Foreign officea. Ali kako shvatiti Milanovićevu grčevitu obranu zločina nad Hrvatima koji su se u inozemstvu demokratskim sredstvima borili za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske? Ta je obrana ljetos ustala protiv pravne stečevine Europske unije, a ovih je dana boljševički eskalirala u nasrtaj na sudbenu vlast Republike Hrvatske. To je, da parafraziram Slavka Goldsteina, 1945. – godina koja se vraća. A tri predsjednika Republike Hrvatske, koji su inače svakom loncu poklopac, o tomu složno šute. U skladu s britanskom zamisli o Zapadnomu Balkanu i u dosluhu s Drugim memorandumom SANU.

I slijepcu bi dakle moralo biti jasno odakle tolika količina nesreće u Republici Hrvatskoj. Ona će biti još veća ako za predsjednika Republike opet izaberemo Ivu Josipovića ili koga drugoga tko će drugarski dijeliti vlast s ovom trojicom.

Benjamin Tolić


Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Ispovijest progonjenog Hrvata od Udbe

Osmoga lipnja ove godine posjetio sam Hrvatski državni arhiv u Zagrebu i dobio na uvid moj udbaški dosje. Upozoren sam da ne smijem ništa fotokopirati ni snimati, ali da mogu sve pročitati i prepisati. Ujedno sam potpisao obvezu da ne ću s imenima, na koja eventualno naiđem, izlaziti u javnost, ako bi to štetilo ugledu dotičnih. S obzirom da se radi o udbašima, dakle talogu hrvatskog društva, psima čuvarima beogradskoga velikosrpskog režima i ubojicama hrvatske Slobode, to držim, da takvom ološu ne mogu narušiti ugled, kojeg nemaju i da s mojim iznošenjem ovih podataka, ne ću moju obvezu prekršiti. Ukoliko oni pak misle da sam im povrijedio čast i ugled, neka ustanu sudskom tužbom. Vrlo rado bih te udbaške njuške sreo u sudnici, onako oči u oči.

Dakle, da započnem. Zapisnik u prostorijama Udbe, Dubrovnik, 3. 10. 1948.

Isljednik Zdjelar Momčilo: Slijedi moj životopis, školovanje i sl. pa zatim Zdjelar piše: »Nastojimo ga zavrbovati ucijenivši ga da je organizirao sprovod jurišniku Ratku Lučiću. Stalno se nalazi u društvu istomišljenika. Predlažem da ga se kidnapira na Pločama. Ako pristane na suradnju, napisati obavezu, a u protivnog ga optužiti za krivično djelo protiv naroda i države i predati ga sudu«. Odobrio Milo Vlahov.

(Moja napomena: Kidnapiranje je izvršeno. Trojica udbaških razbojnika su me u pravom mafijaškom stilu kasno na večer oteli na Pločama i vozili u pravcu Splita. Od njih sam poznavao jedino Mikulandru, koji me je poslije dosta pređenih kilometara izbacio iz automobila i doveo do ruba jedne provalije poigravajući se samokresom u mene uperenim, dok je automobil produžio u pravcu zapada. U neko doba se automobil vrati, te me odvedu u jednu zgradu u Komolcu, gdje su me prijetnjama smrću nagovarali da za njih počnem raditi. Da ne duljim, sve sam njihove prijedloge odbio, doživio jednu šamarčinu od Mikulandre i, eto, ostao živ. Ovu »avanturu« sam opširno opisao u Glasu Grada od 5. 5. 2006. I sada, iznoseći njihova imena, štetim li ja njihovom ugledu?!)

Zapisnik o krađi moje barke 4. 9. 1951.

– Isljednik Rajić Živko. Udba traži od Lučke kapetanije u Dubrovniku da povede postupak u pogledu ukradene barke, jer se nisam navečer uvjerio da su vesla u mome stanu, a barku sam tog dana posudio susjedu, koji je s društvom pobjegao u Italiju. Kapetanija me je kaznila novčanom kaznom.

27. 11. 1964. Obradio Musladin Pero. Slijedi biografija, školovanje, i sl. te govori da je 1948. pokušana vrbovka (vrbovanje o.m.) a pošto nisam pristao na suradnju, da sam potpisao obavezu o šutnji.

Služba državne sigurnosti – Centar Split, Informacija broj 426 od 19. 9. 1973. Piše Dušan Vuković o mome pismu upućenom Službi društvenog knjigovodstva, u kojem tražim povratak uplaćenog novca, te vrijeđam narodnu vlast i druga Tita.

(Moja napomena: Za raspisivanje Zajma za izgradnju autoceste Zagreb – Split, upisao sam bio 1,000.000.- dinara i do Karađorđeva uplatio 600.000.- Kako do izgradnje nije došlo, iz Njemačke (već sam bio u emigraciji) sam tražio povratak novca, a budući da nisam dobivao nikakav odgovor, predložio sam im, s obzirom na već nastalu inflaciju, da za taj novac kupe Jovanki i Titu nekoliko pari gaćica).

Službena zabilješka 4. 3. 1975. Odak Jure sumnja da sam mu iz emigracije poslao ustaške novine.

(Moja napomena: Pogodio je, samo što to nisu bile nikakve ustaške novine, već mini izdanje »Nove Hrvatske«, koju je u Londonu izdavao g. Jakša Kušan. Jure Odak je bio poznat kao udbaški grubijan »Mi tebe nećemo ubiti nego ćemo te napraviti invalidom. Prebit ćemo ti noge«. Kada sam prosvjedovao na ovo njegovo divljaštvo rekao mi je: »Šuti, jer ako te puknem, mozak će ti ostati na stropu«. Ovo se je odigralo po padu Hrvatskog proljeća i neposredno prije mog odlaska u emigraciju.)

Informacija br. 153 od 27. 10. 1975. Centar Karlovac – izvor suradnik »Jaša«. Javljajući o prijateljima Stipe Bilandžića, napominje da je Bilandžić posebno dobar s Mulanović Nikolom.

Informacija br.104 od 30. 5. 1976. Centar Karlovac: »Dana 30. 4. 1976. Bilandžić je pozvao Ljubas Antu iz Čikaga da dođe u Köln. Sastanku su prisustvovali: Bilandžić, Ljubas, Željko Cernić, Nikola Mulanović, Ante Vuletić, te su iz Bochuma došli Damir Petrić i Bruno Bušić. U potpisu: Suradnik.

(Moja napomena: Naknadno je utvrđeno da je Damir Petrić bio udbaški doušnik).

Informacija br. 1. – Centar Split od 30. 12. 1976

Mulanović Nikola ekstremni emigrant, neprijateljska aktivnost, zapažanja:

»Veza 'Egipat' kontaktirao je s ekstremnim emigrantom Nikolom Mulanovićem, te ustanovio da se Mulanović bavi terorističkim aktivnostima, te je rekao da 'Revolucionarni put može biti samo trnovit put'.« Sada slijede generalije, pa nastavlja: »Mulanović pripada fašističko-terorističkoj organizaciji HNO 'M. Luburić' i istovremeno je član MOHNV za Koeln. Lični opis: Visok oko 180 cm, mršav, lice duguljasto, kosa smeđe i ravna, na bradi s desne strane ima madež. Prilog fotografija«.

(Moja napomena: HNO M. Luburić nikada nije postojao. Postojala je organizacija Hrvatski narodni otpor, a koju je osnovao Luburić, i u kojoj sam neko vrijeme vršio dužnost tajnika, a koja je kasnije, radi navodnog terorizma, sudski zabranjena).

Informacija br. 167. od 30. 5. 1977.

»Suradnik 'Janez' obavjestio nas je 22. 5. 1977. da je održan sastanak u gostionici 'Loven' pretežno članova Hrvatskog narodnog otpora (slijede imena, između kojih je i moje). Dogovorene su demonstracije 11. 6. 1977. u Bonnu, ispred jugoambasade. Demonstranti će nositi transparente i to 23 na njemačkom jeziku, 4 na engleskom i veći broj na našem jeziku«. Potpis Josip Perković

(Moja napomena: To je onaj isti Josip Perković, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica radi sudjelovanja u organizaciji ubojstava hrvatskih političkih emigranata, a kojeg štiti Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. To ne iznenađuje, jer su obojica pripadali istoj Komunističkoj partiji, koju je civilizirani svijet osudio kao zločinačku).

Centar SDS Split – Postava Dubrovnik. Datum? Kratki sadržaj materijala – Mulanović Nikola – POO Slijedi biografija, prijateljstvo i suradnja s Bilandžićem »U okviru MOHNV Koeln vrši dužnost tajnika, na područje Dubrovnika šalje prilične količine neprijateljske propagande, surađuje s ekstremno emigrantskim časopisom 'Nova Hrvatska' gdje se je do sada više puta oglasio kao novinar. Uzima učešća u gotovo svim demonstracijama.«,

Centar SDS Split – Detašman Dubrovnik, (za druga – Zelića Datum?

Slijede generalije pa nastavlja: »Po dolasku u Njemačku povezao se je s najekstremnijim emigrantima. Trenutačno je član HNO Köln i istovremeno član HNV Koeln. Istiće se kao ekstremista. Bio je aktivan učesnik štrajka glađu u Bonnu, gdje je pokazivao ustrajnost borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku«.

Informacija 226 od 10. 5. 1978.

»Prema našim saznanjima Mulanović je u posljednje vrijeme vrlo aktivno i angažirano pristupio obavljanju zadataka koje pred njim postavlja MOHNV Koeln. Na osnovu saznanja suradnika 'Bell' proistiće, da je predmetni Mulanović gotovo fanatično prihvatio ideologiju fašističko-terorističke emigracije. Svoj stav u Njemačkoj još nije riješio. Njemačka policija mu nije izdala tzv. pasoš za strance. Osim toga obavezan je svaki mjesec se javljati policiji u Koelnu. U dva navrta do sada njemačka policija je vršila pretres njegovog stana i tom prilikom uzela adresar, kao i pismene pošiljke istomišljenika. Dobar je prijatelj s Čižek Vjenceslavom. Suradniku je rekao da mu se Vjenceslav već dulje vremena ne javlja, te predpostavlja da je likvidiran od Udbe. Potpis Duško Vuković«.

(Moja napomena: Iz ovoga je vidljiva ondašnja suradnja između njemačke i jugoslavenske policije.)

Informacija se nastavlja: »U njegovom stanu je čitava biblioteka i kolekcija emigrantske literature, letaka, novina i slično. Poslije ostalih zadataka emigracije, govori Mulanović, očekuju ih napori s ciljem uvjeravanja Zapada, da hrvatski emigranti nisu teroristi. Premda, kako kaže Mulanović, ponekad se poslužimo i terorističkim metodama, koje, zavisno od procjene, mogu daleko više zvoniti i dalje odzvanjati nego bilo koje klasične metode političke borbe«.

(Moja napomena: Ova izjava o terorizmu je čista izmišljotina doušnika).

Da bih čitatelje podsjetio na hrvatskog mučenika pok. Vjenceslava Čižeka, koji je od udbaških bandita kidnapiran iz Njemačke, uspavan i probudio se u Kotoru, te u Zenici odležao 11 godina i u zatvoru oslijepio, a u Hrvatskoj skoro zaboravljan, donosim ove njegove stihove:

Jugosramija

Bučno vrvež crvene gamadi
brčka skramu svoje obdanice
a korovom jednoobraznice
zakrabuljen podanike sladi.

Paklenico, spodobo barbarska,
sulud govor – jedino ti mlivo,
dronjak tlapnje – preporučno štivo,
povjesnica – lopata grobarska.

O, mrtvajo, zaumna, zaplotna,
ti zlorabiš sunce što te grije,
ni prezrenje primjereno nije
vrvilištvu tvojega nakota.

Interesantno je da udbaški izvještaji prestaju 1978. godine iako sam u emigraciji ostao do 1990. i kroz cijelo vrijeme bio aktivan. Isti je slučaj i kod drugih emigranata, te smo mišljenja da su drugovi kasnije izvještaje sklonili ili uništili, kako bi spriječili prepoznavanje

Nikola Mulanović, Mokošica


Misno slavlje u spomen na herojsku obranu hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko

Misno slavlje u spomen na 436. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibelji branitelja ove utvrde, 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 12. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu je predvodio šibenski biskup Ante Ivas u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, kancelarom Sisačke biskupije mons. Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom preč. Stjepanom Filipcem i brojnim svećenicima. Uz domaće vjernike obilježavanju ovog jedinstvenog događaja u hrvatskoj povijesti odazvali su se i predstavnici Hrvatske vojske, branitelji, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata i brojni hodočasnici pristigli iz cijele Hrvatske.

Propovijed šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa održana u nedjelju 12. siječnja 2014. na Gvozdanskom u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova

Gvozdansko II.

1.Iako je već začećem po Duhu Svetom i rođenjem od Djevice Marije ušao u sve naše ljudske ruševine, Isus Krist je svojim krštenjem objavio da je „došao ispuniti svu pravednost i uspostaviti pravo narodima; i to pravo po istini.“ I „da neće smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.., dok ne otvori oči slijepima, sužnje izvede iz zatvora i iz tamnice one što žive u tami.“ (Iz 42). Apostol Petar svjedoči kako je „Isus iz Nazareta prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“ (Dj 10,38)… Krist je krštenjem ušao u sva ljudska sužanjstva, zatvore, tame i mrkline, u sve laži, mržnje, u sve ljudske grijehe… A zato je morao ući i u križ svijeta, u sve smrti i grobove.., morao je ustrajati na Očevu Putu Ljubavi i Istine, i dati svoj život i uskrsnuti.., za „život svijeta“, da imamo „život u izobilju“, kako je govorio…

Sakramentom sv. Krštenja svi smo mi, kao i velika većina našega hrvatskog naroda, ne po našim zaslugama nego po Božjem daru, ušli u Otajstvo Kristova života: u njegovo „izobilje života“, u njegovu Crkvu, u njegov Put, Istinu.., ali i u njegov križ, križni put i raspinjanje, u njegovu smrt… Hvala Bogu, i u njegovo ( i s njime i naše) uskrsnuće…

2. Nije čudo da povijest naše Crkve i naroda, kao i povijest mnogih kršćanskih naroda, protiče u znaku Kristova života, Istine i Puta koji je on živio, i njegove Crkve koju je on ustanovio da na njegovoj Riječi gradi bolji svijet i Kraljevstvo Božje na zemlji… Zahvalni smo Bogu za bogatu kršćansku kulturu na kojoj je i Hrvatski narod vjekovima gradio svoj kršćanski, katolički i nacionalni identitet… Ponosni smo na velika kulturna materijalna i još više na duhovna dobra i bogatstva našega naroda, koja smo vjerno i herojski, često puta i mučenički stvarali i čuvali, branili i sačuvali sve do naših dana. I što vjerujemo da nam i danas Krist i nauk nauk i primjer može biti čvrst i pouzdan temelj za mudru izgradnju naše sadašnjosti i budućnosti, „pa i kad navale bujice i vihori, ta kuća ostaje i ne ruši se, jer je utemeljena na stijeni“, obećao je Isus. Jednako tako, nije čudo da je cijela naša narodna povijest i u znaku križa njegova, pod kojim je i naš narod prolazio svoje teške, Getsemanske ure i krvave križne putove.., živio vremena teških pitanja, koja je postavljao sebi, svijetu i Bogu. Onako kako je Isus pitao Oca u krvavom znoju pod maslinama: „Da li je moguće da me mimoiđe čaša ova, Oče?“... Postavljali smo ih i u vremenima teških narodnih lutanja nesnalaženja.., nesloge, razdora, izdajničkih Judinih poljubaca, teških borbi i lažnih optužbi od svoje vlastite djece i roda, a još više od izroda.., od svojih glavara narodnih i svećeničkih… U vremenima kad su ga izvodili na sudove Pilatima, tuđincima, nasilnicima i lopovima svjetskim: i optuživali ga kao zločinački, genocidan, teroristički.., fašistički, klerofašistički, ustaški narod, sa „živom ustaškom gujom u njedrima“, kako i danas neki kažu. 3. Puno puta u svojoj povijesti hrvatski je narod morao postavljati to bolno Isusovo pitanje: „Zašto, Oče?“.., i ono sluzi velikog svećenika: „Zašto me udaraš…? Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li pak pravo i istinito, zašto me udaraš?“… Zašto, tisuće zašto.., muče nebrojene hrvatske generacije, do danas? … Zašto, Avarima i Ugrima? Zašto Osmanlijama i Turcima? Zašto Krbava i Udbina, naša krvava sudbina? Zašto naš vapaj i krik Europa nije htjela čuti…? Ni Austrija ni Mleci? Tek Papa hrvatskim junacima poručuje: vi ste„antemurale Christijanitatis“… I pod Sigetom, Zrinski pita: „O zašto moram ja, ah, žrtvovat dijete, ženu,?… I odgovara ponosno: „U boj, u boj! Tako meni Boga velikoga, braniti ću Siget svojom krvlju. Ostavit vas braćo nikad neću, dok u meni živo srce bije… Junaci moji vrijede, Hrvati vijek su prvi: Za dom, za rod ne štede prolijevat svoje krvi.., za dom, za rod… !“ I pođoše na još jednu Kalvariju, na križ, u smrt, vjerujući da se tako ulazi u slobodu uskrsnuća, kako nas je Krist učio i prvi pokazao put! Njegov Sveti Duh je bio naša snaga i nadahnuće.

Zrin, Zrinski, i opet zlokobni zašto? Zašto nas opet nitko u Europi ne čuje ozbiljno? A Božić je 1577. Turčin opsjeda Gvozdansko… Ne može naprijed. S tisućama vojnika Beg opsjeda utvrdu. Brani je 300 hrabrih branitelja… Opkoljeni su. Nestaje hrane, vode, baruta. Led okovao zemlju i ljude. Glad, žeđ, studen. Branitelji umiru jedan za drugim, ali nitko ne uzmiče! Odbijaju predaju, iako im Turčin nudi slobodan prolaz. U noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasile se sve vatre u gradu. Turčin napada. Iz grada nema ni pucnja. Bez otpora provaljuju u grad. Pred njima prizor nad kojim nisu mogli likovati ni klicati pobjedi. 30-orica preostalih branitelja na svojim položajima, smrznuti, mrtvi. Zadivljeni junaštvom branitelja, turski zapovjednik naređuje da se nađe svećenik da ih pokopa kršćanski… (za razliku od nekih drugih koji tisućama mučenika neće ni priznati junaštvo, ni dopustiti pokopa ni groba, ni spomena, ni spomenika…) Zašto o mučeništvu i junaštvu tih branitelja tako malo znamo..? I zašto ne slavimo njihovo mučeništvo? To je pitanje svima nama! A mučenici Zrinski i Frankopani već vjekovima nude odgovor, nadahnut vjerom u Kristovo uskrsnuće i život vječni te poručuju iz Bečkog Novog mjesta gdje su smaknuti i iz zagrebačke Katedrale, gdje počivaju: „Na vik on živi ki zgine pošteno!“

4. Taj hrvatski zašto postaje sve zlokobniji: Beč, Pešta, Beograd… Srljanje u Jugoslaviju, u diktature, revolucije i strahovlade: kraljevska-srpska, nacistička, fašistička, i najduža i najokrutnija komunistička, partizanska..? Svi su se oni suludo nadali da će na zgarištima kršćanskog humanizma podići novi svijet i novu religiju. Strašan je bio taj zašto: Logori, progoni, masakri, stravična „brisanja“ s lica zemlje. I zašto, opet Božić 1941.? Gvozdansko napadaju „partizani“, u vrijeme podnevne sv. Mise 50-tak hrvatskih stanovnika ubijeno, žene i djevojke silovane, kuće opljačkane, crkva i cijelo selo zapaljeno… I tako tisuće Gvozdanskih, diljem Hrvatske, sve do Bleiburga, križnih putova, znanih i neznanih stratišta.., stotine jama bezdanki, kako piše suvremenik: „Tisuće su pale i padaju, razmrskani i podavljeni, razapinjani po križevima, klani kao janjci, jezovito vješani, potkivani kao konji, pečeni na ražnjima, izmrcvareni kao pseta, živi pokapani. Zato je naša tuga za njima, naša bol nad njima rasla do ludila…“ (Nikolić). Crvena revolucija je igrala svoj „dence macabre“, zadojena bezbožnom ideologijom i mržnjom protiv svega što je sveto, vjersko kršćansko, crkveno i hrvatsko. Iz „krvave komunističke kupelji“, kako je govorio Bl. Alojzije Stepinac izišli su nebrojeni hrvatski mučenici. I još ih nismo sve ni popisali…

I zašto opet 1991. godina? I opet rušenje svih hrvatskih kuća i crkve, i 20 ubijenih, ovdje u Gvozdanskom?... I zašto 2008., na ulazu u grad na zemlji bačen poderan i otrcan hrvatski barjak i u gradu slomljeno i kamenjem zasuto koplje hrvatskog stijega? I zašto je Zrinj sravnjen sa zemljom, stanovnici poubijani, raseljeni, imovina im oduzeta „u ime naroda, narodnim neprijateljima“. Zašto nitko od potjeranih do danas nije ostvario povrat oduzete imovine? … I koliko takvih užasnih zašto, diljem Hrvatske.., od Vukovara, Škabrnje, Šibenika do Dubrovnika…? „ Ako govorim pravo, Zašto me udaraš!?“

5. I danas se hrvatski narod nalazi pred novim i mučnim istim pitanjima, Zašto? Susrećemo ih posvuda? U selu i gradu, na trgovima i ulicama, na poljima i moru, posvuda… Mnogi pod njima stenju i umiru… Poznata su nam ta pitanja, čujemo ih, osjećamo i nosimo u sebi. Teško na njih nalazimo racionalne i uvjerljive odgovore: Zašto se u našoj državi tako bezočno ruši (i vlada sprema još opasnije rušenje) naših obitelji , kad je upravo obitelj bila i jest temeljna zajednica svakoga pa tako i našega hrvatskog naroda i jedina garancija njegova daljnjeg opstanka? Zašto obitelj i njezine potrebe, rađanje, podizanje i obiteljski odgoj djece i mladih nemaju prvenstvo pred svim drugim potrebama hrvatskog naroda: gospodarstva, vlasti, politike, Crkve i svih institucija? Zašto se u naše škole nasilno nameće opasno poguban ideologizirani tzv. zdravstveni, rodni i spolni odgoj..? Zašto su vladajući sa svojim medijima i udrugama tako očito stali na suprotnu stranu od većine svoga naroda? (A i protekle godine je u Hrvatskoj smrt bila jača od života.., pa je bilo više grobova nego kolijevki?))

Zašto je opet ime Hrvatske države postalo nepoželjno, gotovo sramotno, ustaško, a sve hrvatsko se sve više naziva ustašoidnim… I pjesme, pjevači i športaši, i pozdravi i slova i novac. Domoljubi su opasni desničari. Vjernici, kler, biskupi se miješaju u politiku i u narod.., izlaze u javnost, „podržavaju referendume“ umjesto da šute i mole u crkvama i sakristijama, gdje im je mjesto. Tako nam je decenijima ponavljao i CeKaHa… I zašto se, u isto vrijeme gotovo nesmetano rehabilitira četništvo, memorandumska propaganda o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.., čak i zloglasna i zločinačka UDBA? Zašto naši branitelji postaju „opasni i sumnjiv element, udruge zločinaca, ubojica, kradljivaca, ološ i izrod naroda“, kako ih sve češće prozivaju plaćeni i dirigirani mediji i portali… Zašto je gotovo 3000 sebi oduzelo život.., i nikome ništa?! Nisu ovo politikantska pitanja, kako će neki bijesno vikati, ali jesu ozbiljno sudbonosna životna pitanja ove zemlje, svim političarima, ali i svima nama. Moralna je i kršćanska dužnost ne šutjeti, isto kao i moliti i raditi.(Ora et labora!)

6. Jer najveći je i najzlokobniji zašto bio: Zašto je desetljećima cijeloj naciji bila nametana potpuna šutnja o istini? I zašto se to pokušava i danas…? „Istina je da su uvijek prevratnici i pobjednici pisali svoju slavodobitničku povijest, obojenu njihovim ideologijama. Izokretanjem povijesnih istina prekrajala se i preoblikovala povijest hrvatskog naroda. Uvijek po poznatoj shemi: „Uništi povijesne dokumente jednog naroda, isprazni sjećanja i pamćenje, izbriši znanje, o njegovim pređima i dostignućima njihove povijesti, uništi knjige i kulturu i vjeru… Onda ispražnjene posude njihovih duša možeš lako puniti novom poviješću. Prešuti ili obeščasti i osramoti junake, svece i mučenike jednog naroda.., nađi i plati da se napišu nove knjige, da se proizvodi nova kultura, izmišlja novu povijest. Tako će narod zaboraviti što jest i što je bio. Ostat će bez imena i prezimena, na rasprodaju svakome…“Nisu ti ni bili, tad će reći svima!“

Puno puta smo se osvjedočili u našoj hrvatskoj zbilji da su se zločinci slavili kao junaci i sveci, a sveci bili svedeni na sramotno zločinačko ime. „Tvorci takvih povijesnih prevrata i etičkih sunovrata živjeli su među nama, njihova su djela bili reklamirana u medijima, širili se institucijama i učilištima, doma i po svijetu… Mnogi od njih žive i danas među nama. I ne stide se svoje sramote, a mi se skanjujemo da im njihovu sramotu i zlodjela jasno stavimo pred oči“ (Rošćić)…Istine radi, ne iz osvete i mržnje, kako su to oni učili i činili.

Pitamo se, zašto u našoj domovini mnoge obuzima tako zastrašujuće paničan strah i bijeg od istine, od cjelovite istine o našoj povijesti, dalekoj, bliskoj i sadašnjoj? Zašto toliko kukavičluka, mržnje i bijesa, javnog vrijeđanja i medijskog linča? Onih koji postavljaju pitanja o Istini i istinitosti u javnom životu i društvu, kao temeljnom pitanju pravde i pravednosti u svakom društvu i državi.., kao i onih koji se na legalan, pošten i pravedan način zalažu i bore da se cjelovita istina konačno oslobodi? Istina i strah od njezinih zahtjeva, proizvodi laži, podvale, politička i medijska podmetanja, sve do javnog proklinjanja demokracije i slobode… Sve do prijetnje sudom biskupu Mili Bogoviću i njegovu župniku, koji su se vodili samo kršćanskom ljubavlju prema žrtvama i cjelovitoj Istini, jer je Krist rekao: „Istina će vas osloboditi!“ “Istina u ljubavi!“ „Veritas in caritate“. Sve to u želji da se konačno dobije odgovor na taj zlokobni hrvatski Zašto! Da žrtve napokon počivaju u miru, a živi da u miru žive…

7. Gvozdansko, nam i danas na dan Krštenja Gospodnjega, poručuje ponovno, nama koji smo krštenjem ušli u Kristovu smrt i uskrsnuće, na poseban način, da se ne smije uzmicati ni bježati. Zabrinjavajuća je istina da svijet koga vole zvati „napredni“, postaje sve više svijet velikih uzmaka i bjegova.., bjegova od istine, ljubavi, od pravednosti, od odgovorne slobode… Bježimo od sebe, od drugih, od svojih obitelji, od svoga naroda.., bježimo od Boga živoga, od njegove Crkve… I sve više stvaramo iluziju prividne i lažne sigurnosti, koja postaje najveća nesigurnost od koje sve više u strahu pati cijelo čovječanstvo… Uvlači se i u naš Hrvatski narod, u nas vjernike. Postajemo li sve više malodušni.., malovjerni, bez vjere životne i djelatne?

Istina je da treba bježati od zla i napasti Zloga, od sila i opsjednuća Đavolskih, koje kao da sve više zauzimaju maha… Ali, ima vremena kad ne smije biti uzmaka, kad se ne smije bježati, bez obzira na cijenu. To su vremena kad se nasrće na našu vjeru i pouzdanje u Boga, na njegovu Istinu i ljubav, na njegove zakone i zapovijedi. Ne smije biti uzmaka pred napadima na naše obitelji i djecu. Ne uzmiče se kad je napadnuta Domovina, njeni branitelji i graditelji. Naš Gospodin nije uzmicao ni pred križem. Mnogi su ga slijedili, kao i Gvozdanski mučenici, i unatoč smrt, pobijedili! Zahvaljujući njima „još smo tu na tvrdoj siki!“

Čujemo li mi danas jeku njihovu i poziv? I kao da slušamo odgovor, kad s Markom braniteljem iz Čavoglava pjevaju tisuće mladih diljem Hrvatske i svijeta:

Zapali vatru, neka gori.
Od sebe daj sve najbolje.
Nek se srce hrabro bori
Nek vatra gori do pobjede,
Prijatelju moj.
Digni se kad padneš,
Rođen si za let,
Rođen da se boriš
Da bolji bude svijet.
Jesi li odlučan i čvrst?
Jesi li u sebi slobodan i čist?
Digni se kad padneš,
U tebi je snaga,
U tebi je Krist!

Bog Otac nam danas evanđeljem poručuje: „Krist, to je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina… Slušajte ga!“ Sveti naši mučenici Gvozdanski, koji niste uzmicali ni pred smrću, molite za hrvatski narod. Amen.


Biskup Komarica: Čović nije božanstvo

Banjolučki biskup Franjo Komarica prisiljen je zatražiti spasonosnu pomoć od zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića za Katolički školski centar. U RS-u i dalje sablasno izgledaju neka područja gdje su Hrvati prije rata bili brojčano nadmoćni.

Mnoge poratne godine, dragocjene za održivi povratak prognanih Hrvata, otišle su u nepovrat, a da se u njima konstantno ispuštala politička pravna i materijalna pomoć za povratak i ostanak. Treba samo proći gradovima, gradićima i selima po sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni ili cestom Doboj – Bosanski Brod i uvjeriti se koliko je desetaka tisuća novih domova ili obnovljenih zgrada napravljeno, među njima, nažalost, vrlo malo za hrvatske povratnike.

Tijekom prvih poratnih godina, uglavnom domaći Caritas u zajedništvu s Caritasom iz nekih europskih zemalja, obnavljao je domove katolicima, dakako, i ne samo njima. Nešto je pomogla i Vlada RH. Nadležni državni i entitetski ministri uglavnom su “zaboravljali” Hrvate koji su se prijavili za povratak.

Naprotiv, godinama se forsirala defetistička priča kako se Hrvati ne žele vraćati i kako su se zauvijek odlučili živjeti na nekim drugim područjima, ponajviše u susjednoj Hrvatskoj. Biskupi i svećenstvo su imali posve drukčije podatke, ali su ostavljeni na cjedilu sami se boriti protiv svih mogućih opstrukcija u povratku svojih vjernika.

Uzaludni vapaji

Ipak, radosna je vijest kako je državni ministar za ljudska prava i izbjeglice Damir Ljubić nedavno obećao banjolučkome biskupu Franji Komarici konkretniju, pravičniju i, napokon, financijski izdašniju pomoć za održivi povratak prognanih Hrvata u sve općine na području oba entiteta. Kako se doznaje, i Martin Raguž, Ljubićev stranački šef, javno je na jednom skupu prognanika iz kotorvaroškog i banjolučkog kraja obećao da će ažurirati održivi povratak onih koji su se prijavili na javni natječaj.

Odvažni i uporni biskup Franjo Komarica od početka školske godine mirno ne spava jer mu je Katolički školski centar na izdisaju. Uzaludni su bili svi njegovi vapaji vlastima da se ta prestižna školska ustanova koja ne obrazuje samo Hrvate uvrsti u proračun RS-a, resorno ministarstvo tek grantovima od 15 tisuća maraka mjesečno KŠC održava na infuziji.

Banjolučki biskup je bio primoran zamoliti zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića za spas Katoličkoga školskoga centra. Hrvatski lideri u BiH se nisu niti “počešali”, a kamoli založili da se to prevažno pitanje sustavno riješi kako je to urađeno u FBiH. Prošle je godine otkopana možda i najveća masovna grobnica u BiH. Jama Tomašica kod Prijedora je skrivala na stotine posmrtnih ostataka Bošnjaka i Hrvata. I dok su bošnjačke elite od toga napravile dramatičnu političku priču najširih razmjera, hrvatski političari niti jednom riječju nisu izrazili makar onaj dužni ljudski pijetet spram svih ubijenih, a osobito nedužnih Hrvata.

Očekuje se da budu pronađena tijela i nestalih Hrvata ne samo iz prijedorske župe nego i iz župa Sasina kod S. Mosta, iz župa Sanski Most, Stara Rijeka i Ljubija. Ali još ima nestalih iz drugih župa , npr. Bos. Gradiška, N. Topola, Dolina, Kotor Varoš, Liskovica, Jajce, Ključ, Vrbanjci, Sokoline.

Žalosno i grozno je da niti jedna institucija, stranka ili udruga bosanskih Hrvata do sada nije iznijela pouzdane podatke o Hrvatima koji se vode kao nestali. Dobiva se dojam da se njih namjerno još jedanput ubija i da oni nikome – osim brizi Crkve – više ne pripadaju.

Cementiranje

Čovjek se mora rastužiti kad vidi te užasne probleme tim prije kad svjedočimo vrlo prisnom političko-privatnom partnerstvu između najjačih hrvatsko-srpskih stranaka: HDZ-a BiH i SNSD-a te lidera Dragana Čovića i Milorada Dodika. Od njihove prijateljske suradnje Hrvati u RS-u pa niti biskup Franjo Komarica nisu imali prevelikoga dobra i koristi. Poznajući strateške i programske smjernice obje stranke, cementiranje postojećega etničko-demografskoga stanja kao temeljca za buduće političko-nacionalne projekte, ništa se drukčijega nije moglo niti očekivati.

Apsolutno je toga svjestan i biskup Komarica: “Zašto se takvi susreti ne iskoriste bolje i učinkovitije za ispravljanje očite, teške nepravde nad jednim domaćim narodom, koji ovdje nije od jučer, a kojega se prema vlastitoj tvrdnji i službeno želi predstavljati – to doista ne znam. Valjalo bi dotičnoga (Čovića) za to osobno pitati! Ne bih nikako želio da se dotične političare smatra nekakvim božanstvima o čijoj volji ovise životi i budućnost desetaka tisuća naših sunarodnjaka i naših sugrađana, jer bi to bio strašan poraz i za jedne i za druge”, bio je kristalno jasan banjolučki biskup.

Antun Mrkonjić /Dnevni list


Četničke horde opet u Voćinu

Advent u Voćinu, 1991. godine: Neviđeni pokolj koji se dogodio prije 22 godine, pred sam katolički Božić, u slavonskoj općini Voćin, bio je nezapamćenih genocidnih razmjera, teško shvatljiv zbog morbidnog iživljavanja nad pobijenim ljudima. Mještani su mjesecima živjeli pod terorom svojih donedavnih susjeda za koje su morali raditi poput robova; taj prosinac 1991. petak 13.-i za 48 civila bio je koban. Dolazak 'Belih orlova' pokazao je do koje mjere (ne)čovjek prema čovjeku može biti okrutan.

Stravična svjedočanstva preživjelih iz Voćina imaju posebnu težinu obzirom na činjenicu da je pokrenut optužni postupak protiv 71-og poznatog počinitelja, ali je najveći broj okorjelih zločinaca do danas nedostupan hrvatskom pravosuđu, no mnogi su i abolirani. Za 48 okrutnih, zvjerskih ubojstava Hrvata, civila nije, dakle, nitko kriv. Zločin u Voćinu je dokumentiran čvrstim i nepobitnim dokazima zahvaljujući poznatim, inozemnim forenzičarima koji su se vrlo brzo pojavili na poprištu i to na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba. Ono što su zatekli kad su stigli u oslobođeni Voćin, bilo je i za njih neshvatljivo, neljudski, neviđeno i nadasve stravično. Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su klani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada s nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće.

Evo što se u tom istom Voćinu događa nakon 22 godine, za Advent 2013. i pravoslavni Božić, 2014.; izbor mjesta nije nimalo slučajan: Prije dva dana po drugi put su zapaljene i izgorjele do temelja ovogodišnje božićne jaslice a krasile su sam centar tog mjesta, inače Marijanskog svetišta Majke Božje Voćinske. Prvo paljenje jaslica dogodilo se još 16. prosinca, a nakon bezbožnog, vandalskog čina načelnik je kazao kako nema komentara i kako će se napraviti nove. Nove, veće i ljepše jaslice ipak su se upravo za pravoslavni 'mir Božji, Hristos se rodi' pretvorile u zgarište i iako mještani imaju neke sumnje, nerado govore o tome. Kažu, boje se za sebe. Koga se to danas boje mještani Voćina, mjesta jednog od najtežih zločina iz Domovinskoga rata; zar se boje nedavnih Pupovčevih ratno-huškačkih najava?

Naime, na svom ovogodišnjem božićnom, političkom domjenku apostrofirajući podjednakost krivnje iz - po njemu - građanskog rata, Milorad Pupovac je rekao da ni Srbija niti Hrvatska nisu imale dovoljno činjenične osnove za tužbe genocida, s obzirom da su u ratnom razdoblju od 1991. do 1995., istaknuo je, počinjeni teški ratni zločini s obje strane kao i jednaki zločini etničkog čišćenja, ali ne i zločini genocida. Apelirao je taj samozvani SNV-ov lider da se, kako kaže, prestane manipulirati s iskustvom zločina i genocida te 'zagađivati međudržavne i međuetničke odnose', jer će u protivnom 2014. biti godina 'u kojoj će se spojiti svi naši ratovi XX. stoljeća'.

Nesporno, Pupovac ima obiteljskog ratnog iskustva jer su u jednom od tih ratova, Domovinskom, sudjelovala i dva njegova 'burazera', Mladen i Vojislav na pobunjeničkoj strani pod komandom 'kapetana' Dragana, australskog golf-trenera!? Je li se to Milorad Pupovac prijeti nekim novim ratovima, je li dvokratno spaljivanje Božićnih jaslica u 'krvavom' Voćinu u duhu međuetničke tolerancije ili je to naznaka neke nove balvan revolucije zbog vječne ugroženosti srpskog naroda? Možda je to neki novi narodni običaj vezan uz pravoslavni Božić, da umjesto tradicionalnog paljenja 'pravoslavnog Badnjaka' domaći Srbi ritualno spaljuju betlehemske jaslice 'katoličkog' Boga-čovjeka?

Milorad Pupovac kao notorni eksponent velikosrpske klike svojim političkim eskapadama sasvim se dobro uklapa u mentalne okvire kojima je primoštenski psihijatar Jovan Rašković i znanstveno utvrdio pravi uzrok ponašanja svojih sunarodnjaka - prečanskih Srba, čuvenom izjavom: mi, Srbi, mi smo lud narod! U velikosrpskoj kuhinji politički dobro osmišljena, provokativna poslanica srbijanskog patrijarha Irineja kojom se 'de facto' izruguje s postojanjem hrvatske države i pritom sramotna šutnja naših autističnih političkih idiota otvaraju ponovo mogućnosti, kako to Milorad Pupovac proročki kaže, 'spajanja svih naših ratova dvadesetog stoljeća'… Ili, po riječima Nikole Stojanovića iz zagrebačkog 'Srbobrana', 1902.: „do istrage, vaše ili naše“, zar ne bre Milorade!?

Kad se u Maksimiru začuje stari hrvatski pozdrav 'za Dom spremni' tada sva hrvatska 'Srbadija' na čelu s Pupovcem ustane na noge a s njima skupa i ostala antihrvatska klatež a kad u Vukovaru, Borovu Naselju i drugdje po Hrvatskoj i izvan Hrvatske osvanu ćirilični grafit ili panoi s natpisom 'ponovićemo Ovčaru' onda 'nikom ništa' jer to je za Pupovca tek benigni srbijanski folklor! Milošević je započeo četiri 'balkanska rata' a mirotvorni 'prota' Pupavac bi, valjda, nastavio gdje je Slobo zapeo!?

I što reći za kraj? Danas je Hrvatska članica EU-a pa umjesto da riješi pitanje svojih manjina onako kako su to učinile većine demokratskih članica te zajednice naroda, uključivo i Putinovu Rusiju, te se oslobodi nepotrebnog manjinskog terora, domaća kamarila političkih beskralježnjaka i četničkih dupelizaca i dalje se poput zadovoljnih prasaca valja u blatu balkanske kaljuže; uistinu, luđak do luđaka!

Damir Kalafatić


Bošnjački predstavnici u vlasti sudjeluju u pokušaju krivotvorenja istine o posljednjem ratu

Sudionici Sabora Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata u BiH, održanog u subotu u Mostaru, upozorili su da bi bili dovedeni na rub egzistencije da im iz Hrvatske ne stižu naknade, dok su bošnjačke predstavnike u vlasti optužili da provode diskriminaciju bivših hrvatskih logoraša i sudjeluju u pokušaju krivotvorenja istine o posljednjem ratu.

"Hrvatskim logorašima u BiH se događa slično onome što sada imamo u Srbiji. Srbija niječe postojanje logora za Hrvate, slično kao i bošnjačke političke elite, makar na čelu resornog ministarstva nije osoba kao u Federaciji koja hrvatske logoraše i pripadnike HVO-a i danas doživljava kao neprijatelje", rekao je od danas bivši predsjednik udruge hrvatskih logoraša Mirko Zelenika.

Pojasnio je da Hrvatska na temelju međudržavnog ugovora koji je potpisan s BiH isplaćuje naknade hrvatskim logorašima u BiH te da bi bez potpore iz Hrvatske bili prisiljeni na egzodus.

Zelenika je naveo kako je ministar branitelja Zukan Helez bošnjačkim stradalničkim udrugama dao novac kao bi tužili Federaciju BiH zbog zatočenja u logorima, dok je to hrvatskim osporio, prenosi Hina.

U procesu dokazivanja zatočavanja pred sudovima to ministarstvo je dostavljalo lažne podatke o tome da protiv Hrvata nisu postojali logori nego zatočenički ili sabirni centri krivotvoreći tako istinu o povijesti posljednjeg rata, ističe Zelenika.

"Za nas to nije ministarstvo nego agentura za progon i šikaniranje... Činili su sve da nam otežaju egzistenciju i onemoguće podnošenje tužbi. Čak je i glavni državni tužitelj Goran Salihović logore okarakterizirao sabirnim centrima", dodao je Zelenika.

Iz ove udruge najavili su nastavak borbe za dobivanje odšteta zbog zatočenja u ratu te su iskazali očekivanje i da hrvatske stranke i političari snažnije stanu u zaštitu interesa ove populacije.

Na Saboru Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata u BiH za novog predsjednika udruge izabran je Anđelko Kvesić iz Busovače, a dopredsjednici su Zdenko Šupuković iz Žepča te Jure Kosir iz Širokog Brijega.


hrsvijet.net

Perković i Mustač radili po izravnom naređenju vrha CK SKH i CK SKJ

Redakcijama nekolicine hrvatskih medija, među kojima je i HRsvijet, ovjerenom izjavom javio se Petar Penava, bivši hrvatski emigrant, dragovoljac Domovinskog rata i bivši djelatnik Sigurnosno informativne službe RH (SIS) iz devedesetih godina. Penava, koji trenutno živi u Muenchenu, tvrdi kako posjeduje brojne dokaze o Perkovićevoj umiješanosti u mnoge zločine u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj, pa čak i u dalekoj Australiji.

- Njegovo je pravo da se brani na sve načine, ali istina je neumoljiva i ona ga najbolje demantira – kaže na samom početku izjave Petar Penava.

Ukazao je na neke detalje iz medijskih istupa Josipa Perkovića.

- Perković s jedne strane pokušava reći kako oni nisu sudjelovali u organiziranju zločina nad protivnicima ondašnjeg jugoslavenskog režima po svijetu, dok s druge strane govori o razlozima zašto su poduzimali "mjere" protiv svojih protivnika. Tako primjerice, u intervjuu jednom hrvatskom dnevnom listu kaže. "Morali smo Đurekovića staviti pod nadzor". A jako dobro se zna što je to značilo u žargonu udbinih zločinaca. On na taj način zapravo demantira sam sebe i potvrđuje sumnje da je bio jedan od onih koji su odlučivali o životu i smrti mnogih hrvatskih emigranata – istaknuo je Penava.

Penava se prisjetio i događaja s insceniranom krađom eksploziva u jednom kamenolomu u Švicarskoj.

- Istina je da su trojica njegovih agenata Franjo Macugić, Željko Marković i još jedna nepoznata osoba 1981. provalili u udbino skladiše i ukrali eksploziv. Samo, nije ga bilo 500 kilograma, kao što tvrdi Perković, nego 300 kg. Kasnije su ga podvalili Stanku Nižiću i Mati Koliću u Francuskoj, Anti Kostiću i Đuro Zagajskom u Njemačkoj, a jedan dio (20 kg) sam dobio i ja. To sam pospremio kod Joze Tomaševića koji ga je sakrio u svoju tvrtku u Vaihingenu. Sve to sam 2008. godine izjavio i bavarskom Landeskriminalamtu.

Tvrdi da je kasnije uvidio kako je bio naivan kada se dao nagovoriti od Krunoslava Pratesa (koji služi doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića) da preuzme odgovornost za postavljanje eksploziva pod izdavačku kuću Rolfa Schulza blizu Muenchena koja je trebala tiskati Titove memoare.

- Poslao sam anoniman dopis njemačkoj novinskoj agenciji DPA i preuzeo odgovornost za postavljanje eksploziva, no brzo sam otkriven i zatvoren radi čega sam dobio dvije godine zatvora.

Nakon što su Perkovićevi ljudi u pomno planiranoj akciji podijelili taj eksploziv lakomislenim hrvatskim emigrantima, jednog po jednog su ih poubijali.

-Dakle, bila je to čista podvaljivačka likvidacija nedužnih ljudi, a cijelu je operaciju vodio Perkovićev suradnik Prates - ističe Penava, dodajući kako su u toj operaciji ubijeni Mate Kolić (1981. u pregrađu Pariza), zatim Ante Kostić ((ubijen u listopadu 1981. ispred muenchenskog stana), Stanko Nižić (ubijen u Zurichu u kolovozu 1981.), Đuro Zagajski (ubijen u ožujku 1983. u muenchenskom vrtu fazana), a na Luku Kraljevića je bio izvršen atentat u njegovoj gostionici i tom je prigodom ostao bez vida.

Tvrdi kako je riječ o pomno planiranom scenariju koji je UDBA provodila s ciljem diskreditiranja hrvatskih emigranata.

- Zapravo, nitko i nije koristio taj eksploziv nego je on poslužio za ciljani obračun s hrvatskim domoljubima, a najbolji primjer jugokomunističke podvale Hrvatima je onaj slučaj u Australiji kada je udbaški suradnik Vico Virkez (pravog imena Vitomir Misimović, Srbin) u veljači 1979. policiji prijavio šest Hrvata za trovanje vodovoda u Sydneyu. Tada su Maks Bebić, Vice Brajković, Tony Zvirotić, Joe i Ilija Kokotović te Mile Nekić osuđeni svaki na po 15 godina zatvora. Nažalost, u tom slučaju australska policija je sramotno surađivala s jugoslavenskim agentima, ali kada je 1994. godine cijeli slučaj razjašnjen tadašnji državni tužitelj John Hannaford odbio je zahtjev za reviziju procesa – tvrdi Penava.

Penava je uvjeren kako su Perković i Mustač radili po izravnom naređenju vrha CK SKH i CK SKJ na čijem su čelu bili Stipe Šuvar, Ivica Račan, Milka Planinc i Mika Špiljak, a svima njima je iz Beograda upravljao bivši šef policije, Stane Dolanc.

- Mustač i Perković bili su posljednja karika između komunističkih političara i njihovih plaćenih ubojica. I kada Perković i njegov odvjetnik danas govore da oni nisu dali nalog ubojicama te da nema dokaza za te optužbe, onda oni znaju što govore jer su s vremenom vrlo vjerojatno uništili sve dokaze o sebi. Vremena su imali dosta jer su postali visoki dužnosnici hrvatske policije i vojske čime su si osigurali pristup cjelokupnoj arhivi jugoslavenske policije i tajnih službi na hrvatskom teritoriju –navodi Penava.

Smatra da su operacije po Europi Perkovića dovele na čelu jugoslavenske Službe državne sigurnosti u tadašnjoj SR Hrvatskoj.

- Ipak, ponavlja on, postoje dokazi da su sudjelovali u mnogim krvavim akcijama. Zato je Perković, što se malo zna, kao službenih Službe državne bezbednosti još 1975. godine bio pritvoren u Švicarskoj jer je kao šef SDS-a u Osijeku izravno bio uključen u uklanjanje ne samo hrvatskih emigranata nego i velikog broja gastarbeitera u Europi. Upravo ta djelatnost dovela ga je na čelno mjesto u republičkom SDS-u. Njegov veliki angažman protiv hrvatskih patriota doveo ga je u sam vrh zločinačke tajne policije, a dugim radom protiv Hrvata stekao je veliki ugled kod svojih šefova u Zagrebu i Beogradu, jer jedino se tako moglo napredovati, uvjeren je Penava.

Na koncu iznosi i jednu zanimljivu pikanteriju iz obitelji Perković.

- Njegov sin Aleksandar Saša Perković (Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost) dobio je ime po Aleksandru Rankoviću (zato mu ime Aleksandar danas i prikrivaju) kojeg je Josip Perković iznimno cijenio, zaključuje Petar Penava.

R. Horvat


Zvijezda vodilja

Osvrt na knjigu: Ante Čavka, Kaže se puttana, Vlastita naklada, Knin, 2012.

Želiš li postati ime u književnosti ne piši ono što ne bi ili o kome ne bi trebalo i ne piši o onome o čemu ili o kome ne bi trebalo. Ali, preskočimo mi to.

Ante Čavka poznati je hrvatski književnik koji zaista ide svojim putem u književnosti. S pravom kaže u nekoliko rečenica na koricama, koje bi zapravo trebale biti njegov životopis, da ne pripada ni kakvom društvu niti odgovara bilo kojim i bilo čijim stilovima ili odredbama. Razumljivo. Dokazuje to roman na koji se osvrćemo.

Likovi koji izranjaju pred našim očima nisu izmišljeni. Čavka ih je pokupio iz naše bliže i nešto dalje prošlosti. Odnosi među njima možda djelomično jesu, nisam istraživao, ali to nije ni važno. Ovo nije povijest, ovo je priča o usudu hrvatskog naroda tamo oko Knina. Međutim, nije to lokalna priča, priča je to koja se odražava na čitavu Hrvatsku. U središtu pozornosti je velikosrpska namisao. Nemilosrdno napada sve oko sebe. Ne čini to sama, jer za to nema hrabrosti, nego samo onda kada joj izgleda da je u prednosti. Takva su bila vremena prve Jugoslavije, kao i vremena kada su tim krajevima carevali Talijani. Komunizam je, pak, posebna priča. Velikosrpstvo i on nalijepili su se jedno na drugo bez nekih velikih poteškoća. Ta neprijatelj im je bio zajednički: Hrvati. Sadašnjost je u sve uvučena pomoću likova Carle del Ponte i Save Štrbca. Oboje progone Hrvate, iako su oboje zapravo tuđinci u hrvatskoj zemlji.

Stil romana je britak, bez bilo kakve zadrške. Čitateljima je uvijek jasno što pisac želi poručiti. Zbog toga netko knjigu ostavlja odmah na početku, drugi je čita do kraja. Poniremo u povijesnu maglu otkrivajući zapravo prave silnice, tako različite od onih u našim medijima. Sve je puno sarkazma i želje razotkriti mutne povijesne igre. U tome se ovaj Čavkin roman približava Araličinim romanima Ambra, Fukara, Svetinka, Mentalni komunist... romanima koji našu sadašnjost nastoje učiniti boljom čisteći je od raznih pogubnih likova. Time ne dobivaju ništa na trenutnom hrvatskom književnom polju, ali dobivaju mnogo u očima hrvatskog puka. To je ta jedina zvijezda koja bi nas trebala voditi u životu.

Iako glavni likovi pripadaju različitim narodima, zapravo svi imaju istog vođu, Britance koji im samo na čela lijepe različite znakove: lubanju i mrtvačke kosti, pruće, petokraku... Hrvatski puk zapamtio ih je po zlu. Svi misle da predstavljaju nešto važno, a konci se zapravo vuku u pozadini. Da to nije tako, ne bi Britanci ljubomorno čuvali svoje pismohrane čak i više od propisanih 50 godina. Objašnjava to fra Ivan, pripovjedač u romanu, svojim slušateljima, Talijanu i Britancu, tamo u Rimu u samostanu gdje svi zajedno stanuju. Fra Ivan je pokušao za svoju doktorsku tezu uzeti temu o povijesti engleske genocidnosti, ali mu je nitko ne želi prihvatiti. Umjesto toga nazivaju ga tvrdoglavim glupanom. On priča o svemu tome svojim spomenutim kolegama. Njima izgleda ništa nije jasno. Fra Ivan je, ipak, olakšao svoju dušu i može se vratiti u domovinu makar naizgled neobavljena posla.

Ovaj roman zacijelo treba drugima preporučiti za čitanje. Ne susreće se svaki dan nešto ovakvo. Povijest, sadašnjost, vješto pripovijedanje kucaju pred našim očima. Gdje smo mi u svemu tomu? Daj, ne budimo kukavice, iskreno odgovorimo.

Miljenko Stojić


Udbaški nametnici

Nemojmo se držati zakona kao pijan plota. Takvo Bravarevo zavarivanje popucalih šavova Jugoslavije odredilo je i "hrvatsku" tranziciju, u kojoj se nastavlja dominacija titoista. Ponekad konstrukcije pucaju i na varovima. Čini se da je udbaška RH načinjena od prilično potrošenog materijala. I Tito je osobno ubijao po Njemačkoj, ali Nijemcima nije palo na pamet tražiti njegovo izručenje. Naprotiv, davali su mu sve državničke počasti. Oprostite, ali ja sam potukao i protjerao vojvođanske Nijemce! Neka, neka, bio si brz i učinkovit! Iako naša javnost to drugačije doživljava, njemačko pravosuđe traži Josipa Perkovića prije svega zato što je nitko i ništa. I što je bio diletant. Hoće li na predstojećem bombaškom procesu 2 izjaviti "Priznajem samo sud svoje Partije!"?

Sve je to bratoubilačka banda. Kada im nedostaje unutarnji neprijatelj, ubijaju svoje. Tito je proveo genocid nad Hrvatima, ali je s vremena na vrijeme znao počistiti partijsku konkurenciju. Bilo bi predivno da Zoran Milanović ove godine likvidira sve svoje ministre. Je li genocid nad Hrvatima već proveo? Glede izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, nezaobilazna je činjenica da je referentno teško i svirepo ubojstvo Stjepana Đurekovića počinjeno na njemačkom tlu, pa se stoga moraju primijeniti njemački pravni normativi. Kako relativizirati njemačke zakone? Kao i naše - titoistički. Bezobraština i primitivizam postali su ključne poluge tranzicijske tiranije.

Josip Jurčević: Spašavanje zločinačke budućnosti

Sudac Ivan Turudić pokazao je zdrav razum, a to je u jednoj teško bolesnoj i duboko korumpiranoj zemlji neprihvatljivo, nepristojno. U svojoj knjizi "Spašavanje zločinačke budućnosti", Josip Jurčević, profesor povijesti na Hrvatskim studijima, dao je uznemirujući pregled poslova obitelji Zorana Milanovića i obitelji Vesne Pusić, predvodnika vladajuće koalicije Kukuriku. Dokazuje da je ubojstvo Stjepana Đurekovića neraskidivo isprepleteno s kriminalom u strukturama Jugoslavije, i da se ista mreža održala u RH. Navodno Josip Leko i Sabor namjeravaju pokrenuti "autentično tumačenje Zakona o pravosudnoj suradnji članica EU-a". Hrvati su izigrani - protivnici hrvatske samostalnosti došli su na čelo "samostalne" Hrvatske i sustavno ismijavaju elementarnu ljudsku pravdu. Ostaje trilema: boje li se vladajuće stranke razotkrivanja zločinačke prošlosti, ili je direktno ugrožen tajni kapo jugoslavenskog podzemlja, koji je proveo ovakvu lopovsku tranziciju, ili se komunističko-udbaška oligarhija RH uključila u neku tajnu protunjemačku asocijaciju? Slučaj Perković nije niti za dlaku prikrio nesposobnost koalicije glede gospodarstvenog i drugog vođenja zemlje. Zapravo je ekonomskoj katastrofi pridodana i ona civilizacijska, koja je osramotila naciju i potpuno srušila ugled Hrvatske u EU-u, kao i dostojanstvo hrvatske nacije u cijelom svijetu. Kako bilo kome objasniti da u formalno samostalnoj Hrvatskoj vlada ona ista totalitarna jugoslavenska klika?

Degutantne obmane "pravnih stručnjaka"

Prvo, pravni instrument zastare ubojstva je civilizacijska sramota. Drugo, izručivanje osobe optužene za sudjelovanje u ubojstvu u nekoj zemlji je civilizacijska obveza, a neizručivanje je praktično objava rata. Treće, kakve veze ima zastara po našem zakonu za ubojstvo koje nije počinjeno na našem tlu. Davor Krapac, profesor kazneno-procesnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu i sudac Ustavnog suda, profesionalno pošteno kaže "da zastara u RH ne smije biti razlog za odbijanje izručenja ako je isto djelo kažnjivo u drugoj članici EU-a".

Josip Jurčević objavio je u svojoj knjizi jako zanimljivu biografiju Ante Nobila, odvjetnika i prijatelja Josipa Perkovića, kako sam Nobilo kaže. Nobilo je pripadao tužiteljstvu u nekim značajnim procesima: Andrija Artuković, Pakračka Poljana, Željko Ražnatović Arkan i Goran Hadžić. Nobilo je zastupao Željka Meseca i Jadranka Smoljana Sukija, šefove "financijskog inženjeringa". Neko je vrijeme poslovno i pred sudovima zastupao Miroslava Kutlu, koji je razotkrio Nobilovu povezanost s Ninoslavom Pavićem. Ovdje govorimo o vremenu "ortačkih ugovora", koji su ozbiljno potkopali pravne i civilizacijske temelje zemlje. Prema Jurčeviću, najveći odvjetnički, tajnopolicijski i politički posao Nobila bilo je zastupanje Tihomira Blaškića - u knjizi "Urota" Jasna Babić spominje Nobila u svezi "zavjereničke skupine iz Sesvetskog Kraljevca". Nobilo je najavio da će u slučaju da Vrhovni sud potvrdi Tururdićevu presudu, na Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu protiv izručenja.

Otvoreno sramoćenje Hrvatske

Jugoslavenski nametnici kontroliraju vitalne funkcije Hrvatske. Stvorili su "civilizacijsko" ozračje da ih ne možemo potjerati, a sve je davno pokvarilo neuspjela Tuđmanova pomirba. Mi smo im oprostili, ali na tome nije ostalo - oni vladaju! Stavljanje tih i takvih nametnika u karantenu moguće je samo kroz konkretne sudske procese za konkretne zločine i konkretan kriminal. I još moramo imati sreću da postupak dopadne ruku i znanja nekog časnog suca. Stoga autonomni segmenti sudstva postaju naša nada, na nivou političkog značaja referenduma, odnosno direktne demokracije. Nadajmo se da će Vrhovni sud potvrditi svoju ustavnu autonomiju, a Ustavni sud ignorirati Nobilovo osobno tumačenje zakona. Perkovićev odvjetnik ima pravo pozvati se na neku zakonsku odredbu, a tumačenje te odredbe mora prepustiti sudu.

Tvrtko Dolić


Bozja-pobjeda.org

Kriterij ljubavi

Živeći u današnjem vremenu velikog postotka razvoda, neuspjelih dugogodišnjih veza, razočaranih osoba koji se odlučuju za samački život, te parova koji ne ulaze u bračnu zajednicu, čovjek pred sebe stavlja pitanje: što je to ljubav? i što je potrebno za jednu kvalitetnu vezu koja smjera bračnom životu?

1. KEMIJA

Kemija je najjednostavniji kriterij, ali i najteži. Najjednostavniji zato što se dogodi sam po sebi, uznojeni dlanovi, leptirići u trbuhu i to čovjek osjeti. Kemija ne laže, ona je utkana u tijelu - dar Božji. Ali kemija jest i najteži kriterij zato što ga nije moguće uspostaviti ako ga nema. Ona je tu ili nije. S vremenom, kemija nestane. Kemija se može krivo protumačiti, jer idealiziramo osobu prema kojoj osjećamo kemiju, zbog toga treba biti oprezan.

2. VRIJEME

Za pravu ljubav potrebno je da prođe dovoljno vremena. Zbog toga je neozbiljno reći "Sinoć sam upoznao jednu djevojku i znam da je prava." Protek vremena dozvoljava ljudima da se upoznaju i da se uspostavi prava ljubav. Zato je "ljubav na prvi pogled" više nešto što vidimo na filmu nego realnost.

3. KOMUNIKACIJA

Komunikacija znači duhovno upoznavanje što uključuje i pozitivne i negativne stvari, zapravo, upoznavanje osobe kroz razgovor i druženje. Mladi često komuniciraju tijelom prije nego duhom. Ovo ne znači da se slažete u svemu niti znači da imate iste stavove nego da možete razgovarati o svemu i međusobno se poštivati.

4. PRIJATELJSTVO

Često se može čuti kako mladi govore "Ja s njom/njim ne mogu, on mi je prijatelj." Zar nije idealno da bračni drug bude najbolji prijatelj odnosno prijateljica? Zapravo, nema prave ljubavi bez prijateljstva. Što su prijatelji? Prijatelji su ti koji su uvijek tu jedni za druge. Oni podržavaju jedni druge, zajedno tuguju i zajedno se raduju.

5. ODOBRAVANJE

Oni koji te najbolje poznaju i oni koji te istinski vole (majka, otac, braća, sestre) odobravaju ovu tvoju vezu. Ovaj se kriterij ne smije apsolutizirati. I roditelji mogu imati neiskrene želje za svoje dijete. No najčešće, oni koji te najviše vole vide nešto kod tebe što ti ne vidiš.

6. POŠTOVANJE

Poštovanje nije samo kada momak otvori djevojci vrata i kad je časti. Pravo je poštovanje kada se poštuje osoba, njezine vrednote, obitelj i stavovi. Najvažnije, osobe koje se međusobno poštuju, ne trude se manipulirati jedno drugom i ne postavljaju jedni drugima ultimatume ("Ako ne spavaš sa mnom, gotovo je.", "Ako spavaš sa mnom, to će biti dokaz da me ljubiš.") Ultimatumi se postavljaju ratnim neprijateljima, a ne voljenoj osobi.

7. VIZIJA

Ponekad se čuju uzrečice kao "Vatra u srcu, dim u glavi", "Ljubav je slijepa" ili "Ludo sam zaljubljen". Prava ljubav zapravo omogućava čovjeku da sebe bolje poznaje, umiruje ga i učvršćuje, omogućuje mu ostvarenje svoga životnog puta. Bračni drugovi međusobno si pomažu ostvariti se.

8. SLOBODA (LJUBOMORA)

Često smo svjedoci situacija kada dvoje mladih ljudi započnu vezu i jednostavno nestanu iz svijeta u kojem su se do tada kretali. Više nemaju prijatelje, ni sa kim se ne druže. "S kime si to pričala na telefon? Viđaš li se ti to s nekim drugim?", "A gdje si ti bio sinoć? Kakvi su ti to prijatelji? Ja ti trebam biti najvažnija." Prava ljubav nije posesivna, nije ljubomorna. Prava ljubav je sloboda.

9. VREDNOTE

Oni koji se vole, dijele iste vrednote, moralne stavove i prioritete. To ne znači da slušaju istu glazbu, jedu istu hranu ili vole gledati iste filmove. Vrednote su dublje, puno dublje. Imaju jednake stavove glede ljubavi, prijateljstva, obitelji, života i sl.

10. POVJERENJE

Ovo nije potrebno posebno tumačiti. Dvoje ljudi koji su zajedno imaju povjerenja jedno u drugo. Povjerenje daje sigurnost, jednu apsolutnu sigurnost da će osoba koju voliš biti tu za tebe kada je to potrebno. Povjerenje jest temelj dubinske povezanosti dvaju osoba.

11. ODGOVORNOST

Spremni ste prihvatiti odgovornost veze. Dečki ovdje često padaju, zato što znaju puno vremena provesti van kuće, trošeći slobodno vrijeme sa svojim prijateljima. Dok niste bili u vezi niste imali nikakve odgovornosti jedno prema drugome, zato što vaši životi nisu bili povezani. Kada ste u vezi vaši su se životi ispleli u jednu novu stvarnost, jedan novi odnos, i oboje ste odgovorni za uspjeh toga odnosa te u skladu s time se trebate jedno drugome darivati. Znak da je osoba u vezi odgovorna, jest ulaganje sebe i svoga vremena u vezu.

12. MOLITVA

Pitam sve parove, pitam dečke i cure, molite li se zajedno? Ako ne molite zajedno vaša se veza ne može zvati kršćanska veza. Molitva razoružava i oslobađa čovjeka svake zle misli i zle nakane zato što u vaš odnos unosi Isusa Krista. Molitva uključuje molitvu krunice, Svetu Misu i sakrament Svete Ispovijedi. Neki će dečki ili cure reći, "ali molitva je moja intima, to je privatno." Tada treba reći: "Da, ali ja s tobom i želim intiman odnos."

13. REALNOST

Gotovo bismo mogli reći da je realnost sinonim za ozbiljnost veze. Mladi ovdje jako griješe, misle da je ljubav svemoguća, da ljubav može premostiti svaku prepreku i da nisu važne godine, udaljenosti, prepreke kao primjerice bračno stanje, djeca i sl. Trebali bi razmišljati na način da stvari postave realno, razmotre činjenice i zanemare trenutne bujice osjećaja koje su i tako kratkoga vijeka. Potrebno je vidjeti jesu li u stanju prihvatiti stvarnost osobe kakva ona je, a ne onakva kakva mi žele da ona bude. I da se razumijemo, istinska i prava ljubav koju Gospodin šalje unatoč preprekama može te prepreke premostiti, ali se za nju treba boriti, a sa stvarnošću se treba suočiti.

14. BUDUĆNOST (ili "KRITERIJ SUTRAŠNJEG DANA")

Drugim riječima, postavljam pitanje "Vidiš li ti sebe s tom osobom u budućnosti? Je li to majka/otac tvoje djece?" Često puta u razgovoru s mladićima i djevojkama na ovo pitanje dobivam odgovor "Ma dajte velečasni, ne mislim se ja s njim/njom ženiti." Ukoliko već u studensko vrijeme ne razmišljate o braku s osobom s kojom ste u vezi, nemate što zajedno raditi, zbog toga što samo iskorištavate jedni druge te se samo međusobno lažete i zavaravate.

15. OBVEZA odnosno PREDANJE (ŽRTVA)

Vaša ljubav je takva da ste spremni učiniti korak dalje i sebe predati osobi koju volite. Simptomatično za današnje vrijeme jest da nitko ne želi ženidbu, nitko se ne želi žrtvovati. A obveza sama po sebi zahtijeva žrtvu, žrtvu zbog ljubavi. Ljudi danas žele ljubav bez žrtve, no prava ljubav uključuje i žrtvu za osobu koju volite.

16. MIR

Kao što je prvi kriterij bio biološka kemija, ovo je duhovna, Božja kemija. Ovo je također najlakši, ali i najteži kriterij. Jer mir u srcu ne možemo sami zadobiti, taj mir ne daje ovaj svijet, taj nam mir daje naš Gospodin Isus Krist kako je i obećao. Prava ljubav smiruje srce i čini ga radosnim. Mir ne znači da će sve u životu biti bajno. Na čemu je utemeljena naša veza na pijesku ili na stijeni? Bujice će svakako doći, samo ako je veza utemeljena na stijeni bujice će proći, a veza će ostati netaknuta. Ukoliko je utemeljena na pijesku navalit će bujice, porušiti sve vrijedno i bit će to ruševina velika. Graditi na pijesku, u dolini jest lako, no nesigurno. Graditi na stijeni je teško, treba na leđa uzeti križ i nositi ga do vrha, no tako građenu vezu niti jedna sila neće srušiti.


Na prolivenoj krvi bratskoj

Moj mladi život trune
Međ zidinama polivenim
Još toplom krvlju moje braće.
Moj mladi život gine
Bez poljubaca toplih zraka
I milovanja nježne ruke,
Tek grozna šutnja hladnih raka
Drsko se kesi iz polutmine,
Navještajući srcu muke.

Moj mladi život trune,
Al’ srce živo još se kune
Na prolivenoj krvi bratskoj,
Da još nas ima u Hrvatskoj,
Što smiješeći se u smrt hode,
Jer smrt će svaka smrću novom
Koraknut korak do slobode,
Dok jednog dana sine zraka
Iz razrušenih mračnih raka
I ustanu se kosti mrtve
Po mraku tražeć svoje žrtve.

(Posvećeno u ju-zatvoru umorenom prijatelju Nikoli Raspudiću, koji je umro ZA DOM i, nadam se, da mu Nino nije bio u svojti)

Žarko Dugandžić


Spustila se gusta magla

U zadnje vrijeme sve češće pišem o maglama. A sada namjeravam, čini mi se, prvi put o gustima. Pale one iznad Slavonije, iznad Zagreba (ah, da, to se ne smije), iznad Pule, iznad Splita, iznad Mostara, iznad Sarajeva... Nema nam druge nego ih razgrćati ako mislimo dočekati sunce.

Po nekim medijima sve je jasno, samo ti tamo desničari kvare veselje. Najzanimljivije ih je bilo pratiti tijekom potrage za Kristinom Ćurković. Portal Index samo što ne napisa da joj tako i treba, jer je zadrta desničarka, koketira s ustaštvom, izvodi neke bijesne performance itd., itd. Usprotivi mu se žestoko portal Dnevno. Ali na onoj inačici namijenjenoj za Hrvatsku. Inačica namijenjena Srbiji potpuno je nešto drugo govorila. Kristina je bila ustašica, bez navodnika, te nitko i ništa. Inačica, pak, namijenjena BiH naoko je bila neutralna. »Ne bi se štel mešati«, rekli bi Zagorci. Neka, tako treba, »region« je pred vratima pa moraš uhvatiti vlak, odnosno voz. Inače propadoše velike namisli bezveznih tipova.

Ne proslavi se ni Aleksandar Stanković, najbolji novinar na Balkanu, ili tako nešto, ne bavim se toliko time, zanimljiviji su neki drugi društveni krugovi. Primio u svoju emisiju Nedjeljom u 2 Željku Markić, najupečatljiviju ličnost udruge U ime obitelji. I sav se raspojasao. Pokazat će on njoj što je napredan dečko. Pjena mu je vrcala na sve strane. Ona je bila smirena. Što se može, pripada onim tamo konzervativcima. Kao takva cijeni drugu osobu, cijeni drugo mišljenje, ali nadasve cijeni činjenice. One debelo govore protiv Stankovića i sličnih. Nije život na ovoj zemlji besprizornost, kako to oni misle, nego ljepota ulivena u krhku posudu ovozemnosti. Možda će to nekada shvatiti i pokajati se. Veliki Émile Zola jest. Svoj spisateljski život provodio je napadajući Crkvu i ono što je lijepo i uzvišeno u čovjeku. Slavili su ga na sve strane. Međutim, zdravlje mu je jedanput krenulo nizbrdo. Nakon nekog vremena Bog ga je čudesno izliječio. Zola je bio pošten i priznao tko je bio i što je radio. Posvjedočio je da je 30 godina proveo kao član Velike lože Francuske, a 20 godina kao viši svećenik i najviši majstor lože, osnivač reda slobodnih zidara u Egiptu... Naravno da se toga odrekao. Preobrativši se ili pokajavši počeo je pisati sasvim drukčiju vrstu književnosti. No, prerano je otišao Bogu na konačno smirenje. Povijesni znalci kažu da su ga masoni ubili, na svoj tipičan način. Nisam povjesničar pa ne znam je li tako, ali znam da u knjigama nema ovog njegova zadnjeg razdoblja života. Jednostavno je izbrisano. Zola je samo otpadnik od kršćanske vjere i ništa više. Logika nam svima, dakle, kaže da tu nešto smrdi. Što?

Zoran Vakula, naš hrvatski meteorolog zacijelo ne bi rado odgovarao na ovakva pitanja. Njega su privodili i zbog manjeg razloga. Prošlog mjeseca studenoga teretili su ga za širenje rasne, nacionalne i etničke mržnje zbog vremenske prognoze u kojoj je nagovijestio spuštanje guste magle iznad Zagreba s horizontalnom vidljivošću od 50 metara u zadnjem tjednu studenoga. Došli milicajci, drugovi u plavom, oprostite policajci po njega. Prepoznali ustaštvo. Nisu prepoznali komunizam u prijašnjim riječima trenutnog hrvatskog predsjednika da je lijepa kapa partizanska, nisu prepoznali njegovo koketiranje s tim totalitarizmom kojega je Europa osudila i nisu ga priveli. Partizani su mogli biti saveznici s mračnim totalitarizmom komunizmom, ustaše nisu mogle biti saveznici s mračnim totalitarizmom nacionalsocijalizmom, nacionalnom inačicom internacionalnog komunizma. Zanimljiva logika trenutnih hrvatskih političara na vlasti koji se svakim danom sve više i više doimlju kao da trapaju u zaista gustoj, gustoj magli. Ili smo to mi kojima su oni posijali tu maglu?

Dobar sijač magle očito je i Ivan Grujić kojega časni biskup Mile Bogović javno nazva pukovnikom Udbe u prigodi otvaranja spomenika komunističkim žrtvama u Sincu. Bilo mu čudno da jedan takav otvara spomenik onima koje su njegovi ubili. Grujić, pak, odvrati da nije pukovnik Udbe i da će tužiti biskupa Bogovića. I što sad? Ode biskup na sud da konačno bude osramoćen jer stalno naginje udesno. Nikako da shvati, između ostaloga, da ono što Grujić i Matić rade nije ni na kakvoj svjetskoj razini, nego čista balkanska posla koja čovjeka uvjeravaju da ne vidi ono što zapravo vidi. Hoće li, dakle, doskočiti tome Bogoviću i njegovim maglama? Čini mi se teško. Oni kojima nije teško kopati po internetu mogu pronaći da je Grujić svojedobno svjedočio na Haaškom sudu. Tamo je priznao da je u strukturama Udbe još od 1972. Počeo je od najniže stepenice, kako kaže, i popeo se do onih najviših. Specijalnost su mu postali obavještajni i kontraobavještajni poslovi. Mislimo li da to znanje nije i sada iskoristio? Možda on stvarno nije pukovnik Udbe, i tu je naoko u pravu, jer se ta stuba drukčije zove u Udbi nego u vojsci, ali koja razlika? Isto tako često je u medijima bio nazivan upravo pukovnikom Udbe i nikada to nije demantirao. Tako je ta stvar o njemu kao o javnoj osobi postala općepoznata. Naravno, kasnije sudjelovanje u hrvatskoj vojsci to nije prebrisalo. Na stranu je li se tamo uključio dragovoljno ili silom prilika, pod utjecajem onoga što se dogodilo Ceauşescuu i njegovoj Eleni u Rumunjskoj. Strah je gadna stvar. Nekako mi se čini, da je to sve bilo dragovoljno vladao bi se poput Željka Kekića, čovjeka koji je između ostaloga s drugima nadzirao Antu Kovačevića. Progledao i na kraju se ispričao dotičnom. Sada je pokajnik, u onom kršćanskom smislu te riječi.

I dok se mi ovako naganjamo s našim udbašima ili neudbašima, pukovnicima ili pokajnicima, u svijetu kršćani sve više i više trpe. Ovih Božićnih dana na um mi ponovno posebno padaju kršćani u Svetoj zemlji i Bliskom istoku. Sve ih je manje. Neki predviđaju da će ih nestati do kraja ovoga stoljeća. Činjenice idu tome u prilog. Sirija, Irak, Libanon... polako postaju jedno ratište. Islamski fundamentalisti brišu sve pred sobom. Ima ih tko štititi. Kršćane nema. U Egiptu se čak događa da toj državi Muslimanska braća postaju neprijatelji, dok su u isto vrijeme prijatelji Europi, bez obzira što tamane kršćane. Očito je gusta magla u zapadnim glavama. Posijana još tamo u Srednjem vijeku. Danas je nabujala. Tajna društva izišla su iz sjene. Čini im se da konačno mogu svijet urediti po svome.

Istina je, brojke su nemilosrdne i jasne. Preko 150.000 kršćana godišnje bude ubijeno zbog svoje vjere. No, isto tako je istina i da ih neprestano ima sve više. Samosvojni su stali na branik i odgone magle. Ne boje se dati i primiti život, ne boje se ničega. A Boga ljube, svim srcem i svom dušom. Kako da onda ne svane sunce, kako da onda ne pobijedi dobro?

Miljenko Stojić


Nedvojbeno je da SPC Hrvatskom smatra samo ono što se vidi sa zagrebačke katedrale

Povodom izjave patrijarha Srpske pravoslavne crkve gospodina Irineja iznešene u čestitki Božića svim pravoslavnim vjernicima, kako reče, u „Dalmaciji, Slavoniji, Liki, Kordunu, Banovini i Hrvatskoj“.

Srbija je međunarodno priznala Republiku Hrvatsku kao nezavisnu državu u njenim avnojevskim granicama. Srpska pravoslavna crkva formalno, po međunarodnim propisima, nema obavezu priznati ili ne priznati neku državu, ali ova njena spomenuta zlonamjerna čestitka prema Hrvatskoj vraća Hrvatsku još u devetnaesto stoljeće kad trojednica još nije bila ujedinjena.

Nedvojbeno je, da SPC predstavljena sa svojim patrijarhom Irinejem, Hrvatskom smatra samo ono što se vidi sa zagrebačke katedrale. A izostankom spominjanja Gorskog Kotara i Istre iz čestitke, gdje inače ima relativno dosta pravoslavaca, nedvojbeno se izvlači zaključak da ta područja smatra talijanskim teritorijem.

Svega toga ne bi ni bilo kad bi u pitanju bilo samo pravoslavlje, koje je svuda u svijetu manje više bez nekog većeg prigovora. Ali ovdje nije riječ o pravoslavlju protiv kojeg niti jedan razuman Hrvat ili državljanin Hrvatske nema ništa, već je riječ o vrlo agresivnom i zlođudnom „svetosavlju“, koje je već više od sto i pedeset godina instrument velikosrpske kolonijalističke politike na našim hrvatskim prostorima.

Ta „poslanica“ patrijarha Irineja je pročitana u svim pravoslavnim crkvama gdje je za pravoslavni Božić održana euharistija, a posebno ona u Vinkovcima koju je izravno prenosila i HRT.

Premda je bilo riječ o poslanici patrijarha SPC Irineja, vinkovački paroh Predrag Azap iskoristio je izravni prijenos Hrvatske radiotelevizije, te naglasio kako je opet došlo vrijeme „stradavanja Srba u Hrvatskoj zbog svog imena i jezika“.

Sve navedeno je toliko gruba povreda suvereniteta RH da je momentalno trebala reagirati institucija Predsjednika RH, institucija Hrvatske vlade, Ministarstvo vanjskih poslova, ali i sami vrh Katoličke crkve u Hrvata.

Ali, gotovo pored svih navedenih institucija, osim možda s izuzetkom Katoličke crkve u Hrvata, po hrvatskoj državi i njenom narodu moguće je pljuvati svim mogućim pljuvačkama, bez ikakvih posljedica.

Ovom treba dodati i prešućivanje u svim hrvatskim tiskovinama i elektronskim medijima činjenicu da su u velikom ratnom stradalniku Voćinu, gdje je osamdesetak hrvatskih civila masakrirano i sasječeno u komade, ovobožićno u dva navrata zapaljene i božićne jaslice od strane srpskih povratnika. Da je to kojim slučajem napravljeno prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, po tom pitanju brujali bi svi mediji i otvorila bi se rasprava u Saboru RH.

Hrvatske državne institucije, pod kukuriku vladom, to zorno pokazuju ova dva slučaja - nemaju u sebi niti malo domoljublja, jer svaka druga država na takvo ponašanje žestoko bi reagirala, ali hrvatskim državnim institucijama to je normalno, što nije vrijedno da se zabilježi niti u crnoj kronici dnevnih tiskovina ili elektronskih medija.

Živimo u opasnom vremenu političkog bezumlja kojeg tolerira trenutna vlast, koja će se i njoj i cijelom narodu itekako obiti o glavu.

Hrvatska akademska zajednica „Kralj Tomislav“


Nepravedni Daytonski sporazum je manipulacijski model za zapadni Balkan

Sve češći nasrtaji politike i stranih interesa na samostalnost, položaj i integritet hrvatskoga jezika, a osobito nastojanje da ga se izjednači sa srpskim jezikom i udrobi u nekakvu novu varijantu hrvatskosrpskoga ili srpskohrvatskoga jezika povod su sve češćim prijeporima ne samo među jezikoslovcima nego i među političarima. Bio je to povod za razgovor s akademikom Augustom Kovačecom, filologom, leksikografom i pročelnikom Razreda za filologije HAZU-a.

• Profesore Kovačec, u jednom komentaru na googleu za vas je netko napisao da ste „nacionalistički ksenofobni pseudopolitičar a ne jezikoslovni stručnjak vrijedan poštovanja“. Je li vas strah takvih etiketa, kojima se u Hrvatskoj etiketiraju svi oni koji čuvaju hrvatski identitet?

- Pojedinci se nekih navika iz starih vremena nikako ne mogu riješiti. Takve kvalifikacije bez ikakve veze sa stvarnošću mirišu više na crni boljševizam ili na crveni nacizam nego na društvo koje sebi tepa da je demokratsko. Diskvalifikatorima očigledno nije stalo do stvarnoga sadržaja riječi kojima se služe. Ili žele rječnik obogatiti novim, do sada nepostojećim značenjima ili bi ih bilo dobro uputiti da pogledaju u rječnik i vide što znače pojedine riječi.

• U jednom razgovoru akademik Radoslav Katičić rekao je: „Tko u Hrvatskoj ima ambiciju biti javno priznat intelektualac mora biti zgroženo skeptičan prema hrvatskoj državi i hrvatskoj kulturnoj tradiciji.“ Slažete li se s njegovom konstatacijom?

- Svakodnevno nas sa svih strana zapljuskuju takva stajališta pa se mogu samo složiti s akademikom Katičićem. Za dio javnosti, a i za vlast, najprihvatljiviji su intelektualci koji imaju mentalitet kolonijalnih podanika, makar i ne znali tko im je točno taj kolonijalni gospodar. Od njih se očekuje da samo povlađuju onomu što dolazi od velikih i moćnih naroda, iz velikih svjetskih središta.

• Jeste li zato prije gotovo tri godine izjavili da dosadašnje naše vlasti „nisu samo jednom pokazale otvoren prijezir prema jezikoslovnoj struci i cinički minirale ono malo pokušaja sređivanja jezičnog stanja“?

- I zato. Silom prilika ili neprilika prečesto sam se nalazio u situacijama da komentiram odnos hrvatskih vlasti prema hrvatskomu jeziku.

• Nije li vlast dužna osigurati primjenu hrvatskoga jezika?

- Jest. Ali ili nije bilo hrabrosti, znanja i volje da se položaj hrvatskoga jezika u hrvatskoj državi odredi i uredi na svim razinama njegova funkcioniranja, ili je bilo previše poniznosti prema kolonijalnim gospodarima, ili se, možda, „s figom v žepu“ čekalo „drugačije vrijeme“ pa da se jezik uredi prema nečijem ćeifu. Kao što nerijetko zakone, koje su priredili profesionalni pravnici, po svojem nahođenju „dorađuju“ političari, tako je, najvjerojatnije namjerno, ostavljeno „za kasnije“ utvrđivanje statusa hrvatskoga, po Ustavu službenoga jezika, kako bi se njime moglo lakše manipulirati. Zato se i ne uređuje, osim provizorno, njegova javna i službena uporaba u školama, medijima, upravi, sudstvu itd.

Rastavljeno pisanje ne ću je nasilno eliminirao Novosadski dogovor

• U vrijeme koalicijske vlasti Ivice Račana pri Vladi je bilo osnovano Povjerenstvo za brigu o hrvatskom jeziku koje je trebalo dogovoriti načela njegove uporabe u javnoj i službenoj komunikaciji te spriječiti mogućnosti manipuliranja jezikom. Ali to Povjerenstvo nije uradilo što je trebalo.

- Najviše razumijevanjem i zalaganjem potpredsjednika Vlade prof. dr. Ante Simonića Povjerenstvo se sastalo više puta i donijelo razborite odluke, ali na žalost, kada su radi primjene u praksi te odluke prošle kroz žrvanj političke birokracije od razboritoga teksta nastala je neupotrebljiva papazjanija. Sličan je i drugi primjer kada je pri Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa bilo osnovano Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnoga jezika – kada je bila objavljena odluka da će u pravopisu biti ne ću mjesto neću (rastavljeno pisanje ima i simboličku vrijednost jer ga je nasilno eliminirao Novosadski „dogovor“) – tadašnji premijer Sanader, koji se inače razmetao svojim hrvatstvom i svojom skrbi za hrvatske interese, smatrao je potrebnim obavijestiti hrvatsku javnost da Povjerenstvo može odlučiti što ga je volja, ali da će on i dalje neću pisati sastavljeno.

• Dokle će politika i političari biti arbitri hrvatskom jeziku?

- Ne znam. Da su za navedena rješenja bile propisane kakve sankcije, premijerova bi se reakcija možda i mogla razumjeti. No iza svega je stajalo licemjerje: za one kojima je do hrvatskoga jezika stalo osnovat ćemo povjerenstvo, ali ćemo ga onda iza leđa uvijek nekako minirati. Time se nekomu davalo do znanja da je osnutak Povjerenstva samo parada za javnost. Uostalom, HDZ-ovo Ministarstvo nikako nije željelo odluke proglasiti službenima, nego ih je, u zamjenu, stavilo na internet pa je SDP-ovu Ministarstvu u novoj vlasti bilo lako i eliminirati Povjerenstvo i pokušati ukloniti tragove njegova rada. Također, gotovo tajni dogovori bez javne rasprave i stručne ekspertize o uporabi jezika i pisama manjina, o dvojezičnosti i dvopismenosti, o potrebnom postotku manjinskoga stanovništva sada su došli na naplatu – osobito u Vukovaru. Ta manipulacija koju vlasti uporno zagovaraju i nastavljaju tjera u očaj i normalne Srbe i normalne Hrvate, a manipulatori likuju. Ima u vezi s jezikom još mnogo toga.

• Primjerice?

- Primjerice kada se u izvedbi Stranke hrvatskih laburista pojavio vrlo razborit prijedlog Zakona o uporabi hrvatskoga jezika – uz male dorade taj se zakon po kvaliteti mogao približiti najsolidnijim europskim zakonima o uporabi jezika – i vladajuća koalicija i oporba vrlo su ga složno minirale, gotovo ismijale.

• Zašto?

- Je li sve to podaništvo prema bjelosvjetskim gospodarima ili trgovina s koalicijskim partnerima, teško je reći. No jasno je da najjačim hrvatskim strankama do hrvatskoga jezika nije stalo i da njime i dalje žele samo manipulirati.

Umotvorina „Ministarstvo zdravlja“ je najobičnije jugonostalgičarstvo

• Koji je razlog da koalicijska Kukuriku-vlast nagrđuje hrvatski jezik i nelogičnostima kakva je promjena Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja ili da mijenja riječ šport u sport itd.?

- Dva su razloga. Jedno je pokazivanje mišića; mi ne moramo nikoga ništa pitati, mi možemo činiti sve što nam padne na pamet: i bez obrazloženja, i protivno svakoj demokratskoj proceduri, i protivno volji većine. Drugo je prilagođivanje toliko žuđenu „zapadnom Balkanu“; neke države „na ovim prostorima“, „u regionu“, imaju u naslovu odgovarajuće institucije ministarstvo zdravlja.

• Ministar Jovanović kao argument za sport spominje Sportske novosti, a zaboravlja da se riječ šport koristila 1870.–1918., od 1941.–1955. i od 1990-ih dok to Jovanović nije ukinuo.

- Ministri imaju pravo predlagati promjene naziva, pa i pokrenuti promjene naziva ako su one prethodno dobro obrazložene (a što ćemo sa HAŠK, POŠK itd.?), ali nikako nemaju pravo na to bez temeljite stručne ekspertize i mišljenja struke, barem ne u zemlji koja se deklarira demokratskom. Budući da je za mnoge govornike hrvatskoga lik sport uobičajeniji, dok lik šport ima stanovitu patinu i stilsku vrijednost, sve se to u javnosti manje promatra kao stvarni jezični problem nego kao izraz iracionalne netolerancije.

• Sadašnjoj politici očito smeta „čistoća“ hrvatskoga jezika. Radi li se možda o reafirmaciji Novosadskoga dogovora?

- Ako se promatraju pojedini koraci u toj politici, onda se kao krajnji cilj može nazirati nešto poput Novosadskoga „dogovora“. Unatoč razumnoj odluci o hrvatskom jeziku koju je donio ZAVNOH 1944., Novosadski dogovor bio je samo otvoreni i drski povratak predratnoj pašićevsko-karađorđevićevskoj i orjunaškoj politici jezičnoga unitarizma po velikosrpskom diktatu. U krajnjoj konzekvenci to za većinu hrvatskih građana donosi dugoročni nemir, nezadovoljstvo i nered, što hrvatskim vlastima raznih nijansi sive boje očito odgovara. Što se pak „jezične čistoće“ tiče, to je relativan pojam i pojam koji se u svakoj sredini tumači drukčije, ovisno o povijesnim iskustvima s jezikom.

• Kako biste ga vi protumačili?

- Slavenski narodi u Austro-Ugarskom Carstvu – ne iz hira nego iz potrebe za razlikovnošću i funkcionalnošću jezika – sustavno su nove leksičke elemente, osobito termine, prevodili često doslovno s njemačkoga, latinskoga i drugih jezika. To je bio oblik otpora germanizaciji i madžarizaciji, koje su itekako stalno prijetile, pa vrlo slična rješenja, ali vlastitim jezičnim sredstvima, nalazimo u češkom, u slovačkom, u slovenskom, u hrvatskom. I Srbi u Vojvodini doslovno su preveli njem. Wasserfal kao vodopad, a u hrvatskom je tada za isto značenje bilo slap.

• Srbi u Srbiji nisu tako radili?

- Ne. Kada je Srbija stekla samostalnost, potrebu za novim riječima Srbi u Srbiji zadovoljavali su posuđivanjem iz crkvenoslavenskoga i osobito iz ruskoga, ali također i iz zapadnih jezika ako je bilo potrebno. Posuđivanje i prevođenje, kalkiranje riječi i izraza dva su načina bogaćenja rječnika, odnosno zadovoljavanja potrebe za označivanjem novih predmeta i novih pojmova. Nikako nije jedno bolje od drugoga.

• Ipak u nas mnogi prevođenje smatraju jezičnim nacionalizmom?

- Prevođenje se nerijetko označuje kao „čistunstvo“, jezični nacionalizam i sl., vjerojatno zato što preteže u hrvatskom, a posuđivanje iz ruskog i turskog do njemačkog, engleskog i francuskog kao „normalan“ postupak zato što preteže u srpskom. Riječ je o različitim kulturnim refleksima na temelju različitog povijesnoga iskustva kod Hrvata i kod Srba.

• Jesu li sporazumijevanje i sličnost hrvatskoga jezika s nekim susjednim jezikom kriterij za nesamostalnost hrvatskoga jezika?

- Mogućnost uzajamnoga razumijevanja među govornicima blisko srodnih idioma neodređen je, promjenljiv i subjektivan kriterij. Među govornicima blisko srodnih jezika, kakvi su primjerice slavenski ili romanski, uvijek je moguć određen stupanj jezičnoga sporazumijevanja, ali postoje situacije i teme u kojima je sporazumijevanje teško ili nemoguće čak i među vrlo blisko srodnim jezicima. S druge pak strane treba lučiti mogućnost sporazumijevanja među govornicima mjesnih organskih govora i među korisnicima standardnih, službenih, književnih jezika. Primjerice, idući od naselja do naselja prostorima od Soče do Crnoga mora nigdje se ne će naići na granicu koja bi onemogućivala dobro sporazumijevanje. Slično tomu, od južne Italije preko Francuske i Španjoske do Portugala, nigdje se ne nailazi na takve razlike među susjednim govorima koje bi priječile kvalitetno međusobno razumijevanje.

• Tako je na razini sporazumijevanja, ali ipak postoje razlike u standardnim jezicima, zar ne?

- Standardni, službeni jezici pokrivaju često velike prostore s mnogobrojnim arealnim varijacijama pa su razlike i među blisko srodnim jezicima nerijetko tolike da znatno otežavaju, pa čak i onemogućuju, normalno razumijevanje. Dobro je pritom podsjetiti na paradoks W. von Humboldta koji je rekao da „svi ljudi govore jednim, ljudskim jezikom, a svaki čovjek govori svojim vlastitim, posebnim jezikom“.

Na djelu prikriveni europski kulturni imperijalizam

• Što to praktično znači?

- To samo znači da jezici ne mogu biti toliko različiti da ne bi imali nešto zajedničko i da unutar svake jezične zajednice pojedinac ili neka manja skupina u jezičnom izražavanju ima niz vlastitih značajki. Ono što zovemo posebnim jezicima – a razlike i sličnosti među njima daju se precizno izmjeriti i za ukupnost jezika statistički prikazati – nalazi se negdje između tih dviju krajnosti. Pritom se razlike među jezicima danas ne ograničavaju samo na glasove i oblike, kako se to mislilo potkraj XIX. stoljeća, nego proizlaze i iz načina funkcioniranja u zajednici, iz tradicije jezične komunikacije, iz odnosa govornika prema vlastitu jeziku itd.

• U već spomenutom razgovoru akademik Katičić rekao mi je i: „Multikulti znači da ni jedna kultura sebe ne smije izraziti potpuno jer to nekome smeta.“ Odnosi li se to i na sadašnje oduzimanje identiteta hrvatskom jeziku?

- Po mnogim pojedinostima vidi se da je na djelu prikriveni europski kulturni imperijalizam koji bi trebao dovesti do toga da svojim jezikom govorimo u zapećku, a da u javnosti natucamo engleski. Uvjeren sam da će to dovesti do otpora u cijeloj Europi, pa i u velikim zemljama.

Serbokroatischje kolonijalni projekt

• U knjizi Jezik naš i/ili njihov Anita Peti Stantić tvrdi da je religija stvorila razlike između hrvatskoga i srpskoga. Slijedom toga nemoguće je postojanje srpskohrvatskoga na kojem još uvijek inzistiraju mnogi slavisti u Njemačkoj i Austriji. Kad je riječ o takvim slavistima, tiče li se to struke ili politike prema jugoistoku Europe?

- Nema dvojbe da su vjerske razlike pridonijele i jezičnim razlikama, ali i mnogo drugih čimbenika. Serbokroatisch je kolonijalni projekt koji su forsirale Austro-Ugarska i Njemačka radi prodora prema jugoistoku Europe i prema Prednjoj Aziji – Drang nach Osten. Do Krimskoga rata Britanija se bojala ruskoga izlaska na Bospor i Dardanele pa joj je odgovarao projekt Velike Srbije, što je bio poticaj za Garašaninovo Načertanije. Tek osamostaljena Srbija vidjela je i u austro-njemačkim i u britanskim aspiracijama svoje šanse, pa se pomno pripremala za podjarmljivanje slavenskoga juga premda je do 1903., do pokolja na obrenovićevskom dvoru i dolaska Karađorđevića na vlast, bila pod punom austrougarskom kontrolom, nakon toga pak pod kontrolom Francuske, Rusije i Britanije. Tu austrougarsku jezičnu politiku spretno je preuzela i, dakako, preusmjerila u Drang nach Westen karađorđevićevska Srbija pa zatim karađorđevićevska Jugoslavija, komunistička pak ju je Jugoslavija nastavila samo pod novim parolama.

• Želite reći da je opet na djelu neki od tih kolonijalnih projekata?

- Ni „zapadni Balkan“, „ovi prostori“, „regija/region“ nije ništa drugo nego kolonijalni obor u koji treba stjerati „plemena“ s „ovih prostora“, dopustiti im samo jedan jezik i dati im za goniča najbrojnijega ili najjačega među njima pa se Drang nach Osten nastavlja na drukčiji način. Vidjelo se kako se manipuliralo prije Daytona i kako se manipulira nakon njega u BiH, to je manipulacijski model za zapadni Balkan.

Slavisti su prethodnica političara

• Zašto se to u Hrvatskoj ne vidi?

- Sve to shvaćaju ili barem osjećaju oni koji su izgubili nekoga u pokoljima u Voćinu, u Škabrnji, u Vukovaru itd., to shvaćaju i srbijanske „Žene u crnom“ koje se stide zvjerskih postupaka svojih sunarodnjaka te mnogi Srbi, ali to ne shvaćaju ili ne žele shvatiti pripadnici hrvatskih vlasti ni mnogi slavisti, uz nekoliko časnih iznimaka, iz Austrije, Njemačke itd. Na žalost takvi slavisti vrlo često imaju odlučan utjecaj na zapadne politike prema „ovim prostorima“.

• Znači li to da hrvatski jezik mora biti otvoren utjecaju srpskoga, kako misle jugonostalgičari i Snježana Kordić?

- Svaki se jezik organizira i izgrađuje ponajprije za vlastite potrebe za svoju državu, svoj narod. Smiješno bi i besmisleno bilo izgrađivati francuski jezik za potrebe samostalne Njemačke, ili pak imperijalne Britanije. To bolje ako jezik nekog naroda dobro mogu razumjeti njegovi susjedi! Iako nemam u obitelji Slovenaca, od djetinjstva dobro razumijem slovenski, nekoć sam na slovenskom redovito slušao radio, mnogo čitao, ali nisam nikad zato smatrao nužnim unositi u svoj hrvatski slovenske elemente.

• Jesu li vas slovenski znanci smatrali hrvatskim šovinistom?

- Ne. Dakle, osim specifičnih komunikacijskih situacija i specifičnih tema, i Srbijanci, i Bošnjaci, i Crnogorci dobro mogu razumjeti hrvatski kao što znalci standardnoga hrvatskoga dobro razumiju njihove standardne jezike. Unatoč tomu čini mi se da su rijetke prirodne, neisforsirane potrebe u kojima se po nove elemente mora ići baš susjedima, i uvijek prvo njima. Vrlo često čitam NIN i Ilustrovanu Politiku, ali ne nalazim ni riječi ni konstrukcija za koje hrvatski ne bi imao valjanih ekvivalenata i koje bi morao posuđivati iz srpskoga.

• Kada je riječ o srpskom jeziku, zašto Srbi nerado govore o serbskoslavjanskom i crkvenoslavjanskome, a rado o Vuku S. Karadžiću?

- Nisam odveć upućen u pitanje srpskoslavenskoga i crkvenoslavenskoga kod Srba, ali Vuk Stefanović Karadžić simbol je srpskoga ekspanzionizma i Velike Srbije, jednako kao i Garašanin. Doduše, stavili su ga na pijedestal dobrano nakon njegove smrti – prije su ga smatrali austrijskim doušnikom – ali to su zakašnjenje poslije debelo nadoknadili.

• Zašto hrvatski jezikoslovci izbjegavaju reći da je do ujednačavanja hrvatskoga jezika sa srpskim, koje su proveli Tomo Maretić i njegovi sljedbenici, došlo pod pritiskom politike?

- Jezični je unitarizam zapravo započeo sustavno i energično s Khuenom Héderváryjem, usporedno s pokušajem madžarizacije. Priličan broj jezikoslovaca o tom govori istinu, ali školstvo koje je pod izravnim okriljem državne uprave i politike znatno kaska. Nezgoda je i to što je, kao znanstvenik, Maretić lingvist europskog ranga, a bio je madžaron.

• Znači li to da do jezičnoga mira ne ćemo uskoro doći?

- Jezičnoga i svakoga drugog mira „na ovim prostorima“ bit će istom onda kada nikoga ne bude smetalo što Hrvati govore i pišu onako kako to njima najbolje odgovara i što svoj jezik zovu hrvatskim, kao što nijednoga normalnoga Hrvata ne smeta što Srbi govore i pišu kako oni smatraju da je najbolje i što svoj jezik zovu srpskim.

• Treba li standardni hrvatski jezik početi više koristiti leksičko bogatstvo čakavskoga i kajkavskoga narječja?

- Treba se ponajprije čuvati starih pogrješaka. Ne vidim razloga da se u svemu ide natrag i unatrag, ali, budući da se jezik stalno izgrađuje – gradimo ga sami za svoje potrebe, a ne za potrebe tuđih kolonijalnih projekcija – ne pitajmo se odobrava ili to ili ne odobrava Beograd, Bruxelles, Washington ili London. Ugledajmo se na Slovence i Slovake! Posezanje za čakavskim i kajkavskim elementima, kada za to ima potrebe i kada nisu u suprotnosti s osnovnim ustrojem štokavske sastavnice standardnoga jezika, najprirodniji je način bogaćenja jezika.

• Je li izvorni govornik uvijek u pravu, kako to tvrdi lingvist Mato Kapović?

- Znanstveni opis jezika u načelu se mora temeljiti na proučavanju izričaja izvornih govornika. A izvorni govornik je netko tko je gramatička i druga pravila svojega jezika, „materinskog jezika“ asimilirao tako da za izričaje na tom jeziku može pouzdano reći jesu li pravilni na tom jeziku i pripadaju li tom jeziku. On mora biti sposoban služiti se sinonimnim oblicima izričaja, mora ga znati ispravno preformulirati na svojem jeziku. U načelu, govornici mjesnih govora, koji su te govore učili u prirodnim komunikacijskim situacijama, izvorni su govornici.

No standardni je, književni, službeni jezik nešto drugo, on nadsvođuje mjesne pa i vremenske razlike koje postoje među govorima, on se mora sustavno učiti prema određenim pravilima, u načelu ga nitko ne nauči u obitelji „od majke“ nego kroz obrazovni sustav te javnu i službenu komunikaciju. Zato izvorni govornici odgovarajućih mjesnih govora moraju uložiti stanoviti dodatan trud da bi u potpunosti svladali standardni jezik, tj. da bi postali njegovi „izvorni govornici“, a da bi u tom jeziku bili posve sigurni za to moraju imati na raspolaganju dogovorene norme, skup dogovorenih pravila što propisuje preskriptivna lingvistika. No pritom se osim čisto znanstvenog pristupa može služiti etičkim, estetskim, povijesnim i drugim kriterijima i načelima.

• Tko je odgovoran što je jezik prepušten na milost i nemilost politici, medijima i ulici?

- Uvijek država i politika. Ni najutjecajniji i najdarovitiji lingvist ili skup lingvista ne može učiniti ništa bitno ako mu to ne omogući država.

Engleski jezik ima poguban utjecaj na hrvatski jezik

• Odluka države da se znanstveni tekstovi objavljuju na engleskom jeziku znači da država radi protiv hrvatskoga jezika?

- Da. Nakon Drugoga svjetskog rata engleski je prodro u sve oblike međunarodne komunikacije pa je postao i prvi jezik trgovine, diplomacije, znanosti. Ima znanosti kojih se postupci i metode nigdje u svijetu ne razlikuju i kojih su rezultati namijenjeni cijelomu svijetu. U takvim disciplinama znanstvenici Kinezi i Danci, Portugalci i Rusi, Indonežani i Talijani mogu izravno komunicirati na engleskom dok ga ne zamijeni, recimo, kineski pisan pin-yinom. No ako se u znanosti ne upotrebljava i vlastiti jezik, terminologija tih znanosti u materinskom jeziku može postati ugrožena: vrsni domaći znanstvenici, koji pišu i predaju na engleskom, nerijetko ne znaju, osim površno, terminologiju na vlastitom jeziku; domaća terminologija ili se sustavno urušava ili se zamjenjuje terminima posuđenima iz engleskoga.

• Ali tako nije u humanističkim i društvenim znanostima.

- Teme kojima se one bave zanimaju ili nacionalnu sredinu ili uže geografsko područje. Nema potrebe istraživanje o uporabi dativa u hrvatskom za anglofonu publiku kada to može zanimati hrvatske čitatelje i eventualno one u slavenskim zemljama. Samo posebne i samo neke teme zanimat će „cijeli svijet“ pa će se tada objaviti na nekom svjetskom jeziku. Osim toga, u cijelim područjima znanja postoji znanstvena literatura na njemačkom, francuskom, ruskom koja je bogatija i kvalitetnija nego ona na engleskom. Znanstveno pomodarstvo, „znanost je samo ono čime se bavim ja i moj klan“, dovelo je do toga da se tvrdi kako je znanstveno vrijedno samo ono što je objavljeno na engleskom, pa nitko od tih pomodara uopće više ne spominje znanstvenu metodologiju istraživanja, pa ni rezultate; važno je samo da je objavljeno na engleskom i da je indeksirano u tom i tom indeksu.

Sjetimo se, srednjovjekovna europska znanost ostala je prilično sterilna dokle god je bila zatvorena samo pod zvonom latinskoga jezika. Vrjednije rezultate počela je davati kada je došla u doticaj sa znanstvenim tekstovima na arapskom jeziku, a moderne znanosti razvijale su se i razvile usporedno s ulaskom pučkih jezika, uz latinski, u pisanu uporabu. Višejezičnost znanosti pitanje je njezina dugoročnoga zdravlja.

• Mnogi tvrde da je hrvatski jezik u gorem položaju nego ikada. Jesu li za to odgovorni i krivi osim države i jezikoslovci?

- Za to su najviše krive država i politika. Jezični stručnjaci, savjesni profesori i učitelji ne mogu ništa bitno promijeniti. Država i politika mogu stanje promijeniti ako donose odluke koje pomažu razvoju hrvatskoga jezika. Škola i školstvo kod nas su godinama na rubu javnoga interesa, a čim se primijeti da nešto u gospodarstvu i društvu zapinje, u skandinavskim zemljama najprije se ulaže u školstvo i istraživanje. Kada u Hrvatskoj nešto s gospodarstvom i društvom ne ide, uvijek se prvo reže u školstvu, otvoreno ili prikriveno. Zato je u Hrvatskoj kriza tako duboka i tako beznadna. I školske se reforme provode ovlaš (i „ofrlje“). Bolonjski sustav, uveden formalno i voluntaristički, doveo je do općega urušavanja školskoga sustava, osobito pojedinih fakulteta. Sve je birokratizirano, a znanstveno-nastavni sadržaji šablonizirani.

• U prošlom broju Vijenca Matica hrvatska objavila je svoj prijedlog (nacrt) Zakona o uporabi hrvatskoga jezika. Slažete li se da takav zakon treba donijeti?

- Svakako. U svim se kulturnim zemljama zna kako se u javnoj i službenoj komunikaciji jezik rabi, što se s njim smije, a što nije dopušteno. Većina slavenskih zemalja ima zakon kojim se regulira uporaba službenoga jezika zemlje. Negdje (kao u Češkoj) to ne mora biti poseban zakon, nego se svim zakonima dodaju i članci o uporabi češkoga jezika. Imaju takve zakone i gotovo sve ostale europske zemlje, osim nekih bivših kolonijalnih sila, koje su pitanje uporabe službenoga jezika riješile putem svojih upravnih elita i djelovanja školskoga sustava, pogotovu sveučilišta. No treba upozoriti na jednu hrvatsku specifičnost. Matičin prijedlog Zakona jedva je bio i objavljen, a već je pokrenuta prljava kampanja u nekim glasilima i protiv same ideje o takvu zakonu.

• Zato je s pohvalama dočekan od vlasti poduprt novi pravopis Instituta za hrvatski jezik.

- Da.

• Hoće li taj novi pravopis smetati hrvatskoj pismenosti?

- Ne bi to morao da je donesen konsenzusom svih onih kojih se izravno tiče – jezikoslovaca istraživača, profesora i učitelja, nakladnika, novinara itd. – te da je izrađivan od početka na jasnim načelima i jasnoj metodologiji. Bojim se da ćemo dobiti samo još jedan pravopis koji će nas i dalje međusobno svađati, ali na nov i jedinstven način.

Andrija Tunjić, Vijenac


Srpsko božićno srbovanje u RH

Samo im je još salate falilo

Svake godine za srpski svetosavski Božić javljaju se nove pretenzije na RH i Hrvate u Hrvatskoj u svezi tobožnje ugroženosti srpske manjine u RH. Svetosavske bradonje javljaju se svojim militarističkim izjavama skupa sa srpskim četničkim zloduhom Miloradom Pupovcem. Tako se i ove godine usred Zagreba u Novinarskom domu srbovalo na veliko. Sastalo se svekoliko antihrvatsko društvo ističući ugroženost Srba zbog vukovarske ćirilične agresije na Vukovar i Hrvatsku. Svetosavske bradonje dijele RH na nekakve srpske regije prema srpskoj manjini u Hrvatskoj.

No, nije toliko tragično slušati četničke božićne orgijaše jer nam je jasno da im još samo nedostaje dovoljno salate za gozbu, koliko je tragično slušati jednoga predsjednika Hrvatskoga sabora, a posebice ministricu europskih i vanjskih poslova i ujedno potpredsjednicu Vlade RH Vesnu Pusić, kao i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji se izravno prijete hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu režimskom odmazdom. Valjda bi opet željeli puniti Gole otoke s hrvatskim domoljubima. Svi oni pripadaju istoj jugokomunističkoj zločinačkoj organizaciji koja je genocidom uništavala hrvatski narod prije pola stoljeća, osim Vesne Pusić čiji je otac Eugen bio vojni sudac u NDH cijelo vrijeme postojanja, od 10. travnja 1941. do 10. travnja 1945. Neki tvrde kako je cijelo vrijeme svoga ratnog sudačkog staža bio kao suradnik jugotitoista protiv NDH, što je vrlo upitno da bi se taj Eugen Pusić mogao toliko prikrivati UNS-u u NDH, koji se smatrao jednom od najorganiziranijih tajnih službi u to vrijeme.

Svakako se i ove godine u tome četničkom društvu našao i gradonačelnik Bandić bez Titina broša na prsima i bez Ljuštine da s njim kusa božićni kolač sa istom žlicom. Tako je i ovaj srpski Božić po starom svetosavskom običaju bio uperen protiv hrvatskog naroda bez Kristova duha mira. Sve se sastoji u prijetnjama hrvatskom narodu novom velikosrpskom agresijom na Hrvate i Hrvatsku. I tako Srbi i dalje proslavljaju svoj Božić sa ćirilicom iznad latinice u gradskom Novinarskom domu u Zagrebu kao manjina koja ima trećinu ministara u Kukuriku Vladi bez i jednoga srpskoga branitelja domovine Hrvatske iako ih je bilo preko deset tisuća. I sve dok oni ne stanu na vodeće položaje srpske manjine u Hrvatskoj ne će biti slobodne pravne države Republike Hrvatske.

Mate Ćavar


CRNA GODINA

Svršeni su računi ove godine. Bila je crna po nas Hrvate. Dobrote ne doživismo nikakove, zla i premnogo...
Ne samo ljudi, ne samo Mađari i Austrijanci, i narav se protiv nas urotila, na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedanput ta gore ne može biti nego što je sada.
Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu.
Hoće li Bog tom biednom narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter, dan danas su kod nas gotovo suvišna pojava...

August Šenoa, 31. XII. 1880.


OTIŠLA JE SLAVICA HRUŠKAR, TKO JE SLIJEDEĆI NA REDU?!

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ne može vjerovati da je i jedna žena-hrvatski branitelj učinila suicid. To sigurno nije napravila što joj je bilo lijepo u državi za koju se borila. Naime, u zadnje vrijeme hrvatski branitelji ponovno su se počeli ubijati.

Ubila se Slavica Hruškar, predsjednica Nezavisnih dragovoljaca Hrvatske, udruge koja okuplja oko tri tisuće članova. I to na najstrašniji način- skokom s nebodera! Nakon toga čitamo da su na karlovačkom mostu pronašli još jednog branitelja koji je izvršio suicid. Objesio se!

Za medije (poglavito HTV) to su tek obične, marginalne vijesti. Ministarstvo branitelja dalo je naputak televiziji, novinama i drugima da o tome ne pišu i da o toj temi ne daj Bože organiziraju "okrugle stolove". Dosad je suicid izvršilo oko tri tisuće hrvatskih branitelja, pa što, ovi koji su se ubili tijekom proteklih godina pretvoreni su u brojke. Kao da je riječ o krumpirima, a ne ljudima. Nitko ozbiljno ne istražuje motive takvih strašnih, očajnih činova ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Na sahranu im obično, uz rodbinu i prijatelje, dođe četiri-pet hrvatska vojnika i u trenutku kad ih sahranjuju opale tri metka u zrak i to je – to. Slava im! (Mesić je svojedobno predlagao da bi oni u cilju štednje trebali i sami platiti te metke!)

Ministarstvo branitelja i ministar (ministri) šute. Valjda će uputiti (ili su uputili) onu standardnu rečenicu "žao nam je". Da, njima je žao, a što su poduzeli da se ne ubijaju ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? Većinu stvari koje je u vezi hrvatskih branitelja učinila ova, ali i prošla vlast išlo je na štetu ljudi koji su već jednom umrli-kad su otišli u rat. Ministru branitelja, Predragu Matiću, kako vam je sada, kako se osjećate kad ste čuli da je i jedna žena koja je branila puškom svoj dom skočila s nebodera? Nije važno je li ostavila oproštajno pismo, više ništa nije važno, važno je da je bila na čelu jedne udruge branitelja i da je sama sebi presudila. Gdje su bolnice i domovi za hrvatske branitelje koji su ostali bez ičega? Drogeraši imaju svoje "komune", država i to ne samo naša vodi skrb o tim ljudi od kojih je većina duboko "zagrezla" i u kriminal. A tko na sličan način skrbi o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo? Sjećate li se da se jedan predsjednik Udruge hrvatskih branitelja iz Zadra objesio o hrvatsku zastavu?

Mnogi, na žalost, kako ova Vlada vodi politiku prema braniteljima Vukovara, Škabrnja i drugih mjesta, a kako vodi politiku prema bivšim Udbašima i bivšim partizanima od kojih većina još uvijek ne može oprati krv sa svojih ruku, također vide izlaz, na žalost, u suicidu. Misle, ako to učine (nemojte, molimo vas!) da će na taj način biti lakše njima i njihovim obiteljima. Više ne će morati sakupljati i prodavati prazne plastične boce i kopati po kontejneru što nisu činili ni u vrijeme rata kad je deset puta bilo teže nego danas (g. Linić se toga na žalost ne sjeća). Stoga, preko suicida gospođe Hruškar ne smijemo prijeći kao spužvom preko ploče, kao što smo prešli na sličan način i preko suicida ostalih 2.999 hrvatskih branitelja koji su digli ruku na sebe. Do sada, činjenica je, nikakvi apeli da se hrvatski branitelji ne ubijaju nisu pomogli. Ali, bez obzira što im se dogodilo ili što im se događa ne smiju i ne bi smjeli ni pomišljati na suicid, jer osim "žao nam je" od Ministarstva branitelja ili neke druge državne institucije njihove obitelji ne će dobiti – ništa, a oni će preko noći, kao primjerice Zvonko Bušić, biti zaboravljeni, kao da ih nikada i nije bilo.

Svi mi koji se na bilo koji način borimo za hrvatske branitelje uglavnom imamo samo nevolje i Udbaška podmetanja, ali moramo dalje, prije svega zbog onih koji su ostavili svoje živote i svoju krv u devedesetim i inim godinama, kad su ginuli za bolju Hrvatsku. Činjenica je da se vodi skrb o većini stradalnika Domovinskoga rata, ali što je s ostalima? Što je s onima koji su bili ozlijeđeni, ranjeni pa nisu stekli status ratnog invalida? Što je s onima koji su prošli sva bojišta, a da ih ni metak nije okrznuo? Što su ti dobili? Dobili su "najljepši Božićni poklon" – Registar hrvatskih branitelja, i to prije godinu dana, koji je također jednim dijelom kriv za možebitne neke suicide hrvatskih branitelja.

Još nismo čuli da se ijedan partizan-antifašista ubio od početka devedesetih. A jedan dio njih imao je i dobar razlog, jer dobili smo državu, a oni su od straha izašli iz podruma tek 1993., 1994., pa nadalje. Danas bez problema provociraju hrvatske branitelje, nose četničke šubare, krvave jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake, okruženi su raznim mesićima i fumićima koji primaju odličja za stvaranje države.(sic!) Sad nam je još došao i slučaj okorjelih Udbaša perkovića i mustača, a takvih tipova ima na stotine u svom gradu. Ostali su kao korov. Sve to iritira, a poglavito specijalni rat protiv vukovarskih i inih branitelja, pa nije ni čudno da ljudi koji su obranili i stvorili državu odlaze jedan po jedan.

Ako se tako nastavi uskoro će ostati samo mesić, nobilo, boljkovac, mustač, manolić i slična kompanija. Branitelji su na žalost – prošlost. Okrenimo se budućnosti. Poručio je jedan general. A za mnoge koji su branili i generale u Haagu budućnost je: Zavod za zapošljavanje, pronalaženje svojih najmilijih, kako nabaviti novce za platiti struju, plin i vodu, kako osigurati sve što je potrebno djetetu za školu, kako ga zaposliti, kako potisnuti sjećanja na zvjerstva srpskih zlotvora u Domovinskome ratu te kako ujutro biti najbrži i pronaći koju plastičnu bocu u nekom kontejneru – da se preživi!

A to što je Slavica Hruškar učinila (bez obzira na motive) sramota je za cijelu Hrvatsku. Hrvatske zastave trebale bi biti spuštene na pola koplja. Nama ne preostaje ništa drugo nego da se zapitamo: tko je slijedeći na redu? U inozemstvu ima slučajeva da se i političari ubijaju. Kod nas srećom toga nema, bez obzira na golemu štetu koju su pojedinci napravili tijekom zadnjih 20 godina.

Matiću, eto ti opet nekoliko branitelja manje u Registru. Opet si nešto "ušparao" u ovoj teškoj gospodarskoj krizi.

A što je s hrvatskim tajkunima, izdajicama, dezerterima i doušnicima? Oni su i dalje na "platnom popisu".

Gdje je Registar tih ljudi?

Mladen Pavković, predsjednik hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


KOALICIJA OPASNIH NAMJERA!

Titoist Milorad Pupovac (opet) zlouporabio Božić u političke svrhe, a Koalicija - možemo u međuvremenu, nakon pola njezinog mandata, ustvrditi – koalicija opasnih namjera izriče prijetnje hrvatskoj javnosti, i to nije eksces nego sustavna politika

Po strani to što je profesor s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Milorad Pupovac, ateist, i što se u različitim prigodama kiti različitim naslovima; nekada je „profesor“, nekada je predsjednik udruge „Srpskog narodnog vijeća“ koju predstavlja kao „instituciju“, jer o tome sanja da postane institucija, a nekada je samo „saborski zastupnik“ i predstavnik političke stranke Srpske demokratske samostalne stranke, SDSS, koja podsjeća na povijesnu slijednicu Pribićevićeve velikosrpske Srpske samostalne stranke, SSS, osnovane u Hrvatskoj 1887. godine kao navodna predstavnica „srpskih pravoslavaca“ u Hrvatskoj kojih u to vrijeme nije bilo, jer sve do 1918. na tlu hrvatskih povijesnih zemalja nije postojala Srpska pravoslavna crkva, već su pravoslavci, kako vlaško (pravoslavno) stanovništvo, tako i cincarsko, bili zastupljeni od nesrpske pravoslavne Crkve, odnosno od strane tri Crkvene jurisdikcije, kako tumači crnogorski istraživač povijesti, patriot, i Zagrebčanin S.M. Štedimlija:

„Metropolije u Srijemskim Karlovcima, zadužena za Hrvatsku u užem smislu „(Slavoniju), zatim bosanskohercegovačke autonomne Crkve, ovisna o ekumenskom patrijarhu u Carigradu (Istanbulu), i Pravoslavne crkve u Dalmaciji, koja je bila ekumenski ovisna o metropoliji u Bukovini.“

Štedimlija nadalje navodi u svome djelu „Zavjere protiv svjetskoga mira“, prevedeno s njemačkog originala, („Verschwörungen gegen den Frieden“), u kojemu je riječ o velikosrpskoj i britanskoj zavjeri uoči Prvog svjetskog rata, da „(…) su Hrvati 'Vlasima' nazivali naseljenike romanske krvi, dakle, slavenizirane ili helenizirane Arumunje iz središnjih područja Balkanskog poluotoka. U te su se Vlahe ubrajali i Cincari koji potječu iz simbioze s Albancima, Grcima, Arumunjima i Srbima (…)“ Za Srpsku samostalnu stranku Štedimlija navodi slijedeće:

„Kao što je vidljivo iz navedenih povijesnih činjenica, [u knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“, op. G.J.], a i iz navedenog političkog programa Srpske samostalne stranke, (SSS), koja prije koalicije s hrvatskim oporbenim strankama na izborima za Hrvatski sabor [1905. godine, op. G.J.] nije dobila ni jednog jedinog zastupnika, do srpskog nacionalnog pokreta došlo je tako da su pristaše Pravoslavne crkve [u hrvatskim povijesnim zemljama, op. G.J.] najprije proglašeni Srbima, nakon čega je njezino vodstvo, koje je bilo pod neposrednim utjecajem propagande iz Srbije, postavilo zahtjeve za ravnopravnošću 'Srba' u Hrvatskoj s Hrvatima. Tvrdili su čak da je jezik kojim su govorili, i koji je bio istovjetan s hrvatskim jezikom, a različit od srpskog jezika kojim se govorilo u Srbiji, neki zaseban jezik, koji da se mora nazivati srpskim jezikom. Iz cijelog programa Srpske samostalne stranke jasno proizlazi da za 'Srbe' u Hrvatskoj trebaju biti izborena prava koja nisu uživali ni Hrvati u Hrvatskoj (…)“.

Poslije se vidjelo kamo vodi takva politika „traženja prava za Srbe u Hrvatskoj“. Naime, 1902. godine je velikosrpski ideolog Nikola Stojanović u listu Srpske samostalne stranke, „Srbobranu“ koji je izlazio u Zagrebu, objavio članak pod naslovom „Srbi i Hrvati“, koji je prethodno bio objavljen u beogradskom listu „Srpski književnik glasnik“; članak je objavljen bez ikakve ograde, iako je u njemu izvršen šovinistički napad na hrvatski politički narod:

„Hrvati nemaju zaseban jezik niti imaju zajedničke običaje, a ni čisto jedinstvo načina života, a ni – što je glavno – svijest o zajedničkoj pripadnosti; zbog toga ne mogu predstavljati zasebnu nacionalnost.“

U opasnom članku se dalje navodi kako se borba između Srba i Hrvata mora voditi sve do istrebljenja jednih ili drugih. Jedna od strana u toj borbi da je navodno osuđena na propast. Velikosrpski ideolozi su tu propast namijenili Hrvatima, i priželjkivali hrvatsku propast na kojoj su politički i vojnički radili, a kulminacija tih napora je bilo etničko čišćenje hrvatskog stanovništva, kako katolika tako i muslimana, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, koje je provodio četnički pokret ratnog zločinca Draže Mihailovića, i na koncu rata i partizanski pokret titoista koji je putem Komunističke partije Jugoslavije isplanirao, organizirao, i izvršio genocid nad hrvatskim narodom, što je u povijest ušlo kao „Bleiburg i Križni put“, za čiju je komemoraciju Hrvatski sabor, (predsjedništvo Sabora pod vodstvom Koalicije), uskratilo daljnje pokroviteljstvo. Motiv uskraćivanja pokroviteljstva je jasan: Zataškavanje zločina komunizma, i gušenje povijesne istine, kao i podilaženje Londonu, s obzirom da je britanska vlada protivno međunarodnom ratnom pravu izručila hrvatske ratne zarobljenike, i hrvatske civile, Titovim partizanima koji su ih mučki pobili, i sakrili njihova umorena tijela u masovne grobnice u kojima se nalaze do danas.

Nastavak etničkog čišćenja Hrvata vidjeli smo u Domovinskom ratu, koje je provodila tzv. JNA u suradnji sa četnicima i pobunjenim Srbima, i „duhovnom JNA“ odnosno Srpskom pravoslavnom crkvom, kako nas poučava povjesničarka Ljubica Štefan, ali mi Hrvati brzo zaboravljamo nepravde koje nam drugi nanose.

U svakom slučaju je političko organiziranje Srba u Hrvatskoj 1887. godine povijesno dokazalo da je svrha tog angažmana istrebljenje Hrvata, i pripajanje hrvatskih krajeva tzv. velikoj Srbiji.

Umjesto katarze, Srpska demokratska samostalna stranka, SDSS, s kojom je HDZ bio u koaliciji na državnoj razini, kao da ne izvlači pouku iz povijesti nego nakon Oluje nastavlja s provokacijama, uključujući u svom glasilu „Novosti“ koje izlazi u Zagrebu isto kao svojedobno „Srbobran“, a niti je HDZ izvukao povuku iz povijesti, inače ne bi bio koalirao s takvom srpskom strankom koju u pravilu vode nekadašnji srpski pobunjenici i kontroverzni Stanimirović. No, i bez formalne koalicije s nevjerodostojnom Socijaldemokratskom partijom Milorad Pupovac tambura o nekakvoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, koja je nepostojeća, ali lukavo služi za sakupljanje političkih bodova u međunarodnoj javnosti, kao i za spajanje na pupčanu vrpcu Državnog proračuna, i prihodovanje omrznutih kuna iz njega, to jest novca hrvatskih poreznih obveznika. U Hrvatskoj nije ugrožena srpska manjina, kao što nije bila ugrožena ni 1990. kada su neki srpski ekstremisti pokrenuli uz pomoć Beograda oružanu pobunu i rušili ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, što je eskaliralo 1991. u ratu i velikosrpskoj agresiji koja je završila porazom pete kolone u Kninu, i oslobođenjem Knina od četnika.

Nakon poraza u Oluji su srpski ekstremisti dali petama vjetra, i sa sobom poveli dio srpske manjine koja nije protjerana u „etničkom čišćenju“, kako tvrdi službeni Beograd s kojim Koalicija odlično surađuje, nego je doživjela poraz i pobjegla, vjerujući svojim velikosrpskim ekstremistima koji su je držali u permanentnom strahu od nepostojećih „ustaša“. O tome svjedoči i dokazuje i konačna oslobađajuća presuda međunarodnog suda za ratne zločine, ICTY, u predmetu suđenja generalu Gotovini koji je nevin u odnosu na laži i optužbe Save Štrbca i tužiteljstva haaškog suda. Ista špranca o navodnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj od strane „ustaša“, koju je u drugoj polovici osamdesetih i za vrijeme rata koristio režim Slobodana Miloševića, koristi se i danas, ali ne više samo od Beograda nego i od dijela domaće politike, kao da je nastavak politike velikosrpskog režima Slobodana Miloševića.

„Hristos se rodi“, upućuje predsjednik Josipović čestitku srpskim pravoslavcima u Hrvatskoj, kao i bivši premijer Ivo Sanader. Po strani to što predsjednik Republike ne vjeruje u Boga, ali što je s drugim pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, Makedoncima, Crnogorcima, i na koncu hrvatskim pravoslavcima, i zašto ima toliko problema oko uspostave, odnosno obnove Hrvatske pravoslavne crkve, HPC, u Republici Hrvatskoj? Zar Srpska pravoslavna crkva smije imati monopol na pravoslavlje u Republici Hrvatskoj? Otkud joj to pravo?

Pupovac na Božićnom domjenku ne govori o Isusu Kristu, Spasitelju, sinu Božjem, koji se utjelovio i rodio na Zemlji, bio raspet i uskrsnuo, jer i on ne vjeruje u Boga, nego govori o tome da još uvijek prijeti opasnost od „anti-ćirilićnog“ referenduma i o ugroženosti hrvatskih Srba, i tako zlouporabljuje sjećanje na Isusovo rođenje obmanjujući javnost pošto nitko ne zahtijeva anti-ćirilićni referendum, nego preko pola milijuna hrvatskih građana, točnije, 650 tisuća političkih Hrvata zahtijeva na referendumu redefiniciju ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, pošto je koalicijska vlada de facto protuustavno uvela dvojezičnost u Gradu-heroju Vukovaru, mjestu posebnog pijeteta zbog velikosrpske agresije u kojoj je srbijanski napadač s pobunjeničkom petom kolonom razorio ovaj hrvatski grad na Dunavu, ubijao njegove stanovnike, i odveo ih u ropstvo srpskih koncentracijskih logora. Da je režim koalicijske vlade poštivao 8. članak o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, ne bi, kao prvo nastao Stožer, a kada je, hvala Bogu, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara uspostavljen, on traži samo ravnopravnost hrvatske većine u odnosu na srpsku manjinu u Hrvatskoj. Međutim, ispada kao da se od vremena osnivanja Srpske samostalne stranke do danas ništa nije promijenilo, jer samozvani predstavnici pravoslavnog dijela hrvatskoga stanovništva u Republici Hrvatskoj zahtijevaju u ime pravoslavaca veća prava za Srbe u Hrvatskoj koja nemaju ni politički Hrvati, pri čemu postoji sustavna politika da se hrvatske pravoslavce odvoji od hrvatskog nacionalnog korpusa, odnosno da se spriječi njihovo svrstavanje u političke Hrvate.

Kao što je rečeno, nisu svi pravoslavci u Hrvatskoj ujedno i Srbi, kao što ni svi muslimani u Republici Hrvatskoj nisu pripadnici bošnjačke nacionalne manjine nego postoje i Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, što je posljedica uzročno-posljedičnih veza političke povijesti.

Ono što upada u oči na događaju Božićnog domjenka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, 2014. godine, jesu prijetnje koje su izrečene od strane pripadnika koalicijskog vlastodržačkog režima; tako je Vesna Pusić, koja je čak ministrica vanjskih poslova iako joj njena politička stranka ne prelazi izborni prag, izjavila:

„(…)Nakon ulaska u EU u Hrvatskoj je došlo do oživljavanja ekstremističkih desnih struja(…)“ Ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić, izjavio je također nečuveno:

„Onima koji bučno i glasno iskazuju nepovjerenje prema institucijama mogu reći da prema njima neće biti tolerancije (…)“.

Što znače obje izjave?

Izjave znače, da čelnici Kukuriku-koalicije lažu, i iznose totalitarne prijetnje, jer niti ima pojava desničarskog ekstremizma u Hrvatskoj, niti se smije prijetiti kritičarima institucija, jer se kritičarima prijetilo jedino u totalitarnim sustavima tipa komunizma i fašizma. Svaki građanin u Hrvatskoj ima pravo iznijeti kritiku na račun institucija, i prema njima imati nepovjerenje ako osjeća, vidi i uvjeren je, da su institucije instrumentalizirane u korist protunarodne politike, i da generiraju nepravdu.

Ankete javnog mnijenja pokazuju pad povjerenja hrvatskih građana u institucije. Zar prema njima treba primijeniti načelo nulte tolerancije? Je li to Milanovićev ministar ozbiljno misli da građani trebaju institucije kojima Koalicija upravlja, hvaliti i ljubiti?

S druge strane kakvu vlast imamo? Demokratsku? Demokratska je samo na papiru jer je formalno izabrana na višestranačkim izborima, i to na krnjim višestranačkim izborima bez višestranačke izborne kontrole glasova, dok u stvarnosti izvršnu vlast i većinu zakonodavne legislative, odnosno saborsku većinu, vode politički ekstremisti, a ekstremisti su zato jer su deklarirani titoisti, dakle, vlast je u rukama ekstremističkih ljevičarskih struja koje sve ostale političke čimbenike sotoniziraju, i putem režimskih medija proglašavaju „ekstremistima“. Tako su se ponašali komunisti u Titovoj Jugoslaviji.

Titoisti pokušavaju među narod posijati strah. Međutim, Isus Krist reče: „Ne bojte se! Živite iz dana u dan, kao ribe.“

Oni koji samo glume da poštuju vjerska prava, i priređuju političke domjenke navodno u čast Božića, žele da od njih živimo u strahu. Međutim, odgovor iz središta razuma i političkog centra glasi: Drugovi i drugarice, to vam neće proći – NO PASARAN! Nikakvi ekstremizmi neće proći, tako ni taj vaš ljevičarski koji kopira opasne strane ideologije. Nulta tolerancija prema bilo kojem ekstremizmu je na cijeni u obrani demokracije i pravne države, tako i prema titoizmu.

Na pola mandata Milanovićeve vlade može se ustvrditi da predstavlja koaliciju opasnih namjera, i stoga je zrela za smjenu s vlasti, jer liječnike u štrajku naziva „lijenčinama“, a nastavnicima protuzakonito ne isplaćuje na vrijeme dohodak, te jednostrano raskida kolektivni ugovor, dok s druge strane protuzakonito prekoračuje visinu isplate plaća djelatnicima po ministarstvima za 1,1 milijardu kuna, i zbog toga se za Božić 2013. zadužuje za novih 200 milijuna dolara, to jest iznova zadužuje hrvatskog poreznog obveznika, (s kojim pravom?), i licemjerno tvrdi kako za povećanje plaće nastavnicima u školstvu, i liječnicima, nema novca u državnom proračunu.

Koalicijska vlada je otvoreno lagala da se referendumom o braku diskriminira homoseksualne osobe, iako je Europski sud za ljudska prava utvrdio suprotno, ali istina je ostala pod cenzurom režimskih medija koji su vikali ono što koalicija diktira.

Referendum o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama ista ta koalicija proglašava protuustavnim, i u svojoj propagandi „antićirilićnim“, a hrvatske branitelje proglašava „šovinistima“, dok u školstvo uvodi rodnu ideologiju bez prava roditelja na izbor za njihovu djecu. Istovremeno Ustavni sud redom vraća u magareću klupu političke programe Koalicije jer su protuustavni. Zatim, vlastiti kukavičluk pred lampionima u Vukovaru proglašava se u propagandi „pokušajem državnog udara“, i sotonizira se Stožer. Tako Koalicija dokazuje da ima opasne namjere, jer se ne ponaša normalno kako bi se jedan politički subjekt trebao ponašati u jednoj demokraciji!

Titoisti očito nisu sposobni spojiti svoj izvitopereni svjetonazor s demokracijom, jer su neki za vrijeme zločinca Tita bili anti-demokrati, i taj anti-demokratskih zloduh prenijet kroz propagandu na njih, a danas glume borce za ljudska i manjinska prava. Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tragično. Još je tragičnije da su takvi svojom propagandom navikli stanovništvo na normalnost ljevičarskog ekstremizma u Republici Hrvatskoj.

prof. Goran Jurišić


SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA NE PRIZNAJE HRVATSKU DRŽAVU

Dana 6. i 7. Siječnja 2014. Godine izjave najviših predstavnika Pravoslavne crkve(patrijarha Irineja) prevršile su svaku mjeru tolerancije i strpljenja svakog razumnog čovjeka u Hrvatskoj.

Izjava glasi : Srećan i blagoslovljen Božić želimo svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj,Slavoniji, Lici,na Kordunu i Banijikoji ponovo doživljavaju kao pre 20 godina progonei stradanja zbog svog imena pisma i jezika itd.

Gospodo: Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske , gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske i Predsjedniče Hrvatskog Državnog Sabora obraćam Vam se u očekivanju Vašeg očitovanja na ovu „čestitku“.

Iz prvog dijela iste je očito da Pravoslavna Crkva ne priznaje Hrvatsku državu, a iz druge umjesto da stoji zahvala na nesmetanoj proslavi Pravoslavnog Božića po cijeloj Hrvatskoj na oprostu za sve zlo koje je su ti isti predstavnici crkve sijali devedesetih godina oni opet počinju ili bolje rečeno nastavljaju sijati razdor između Hrvata i Srba.

Nitko nije naivan da se u toj „čestitci“ potkrala greška. Preočito i prilično jasno se daje na znanje u tim izjavamada je počela druga faza SANU memoranduma s ciljem destabilizacije hrvatskog društva.

Vlade Perković


Velebitski ustanak i otpor jugoslavenskim diktaturama

Svaki se narod, ako je bio nešto više od etnosa, u životnim pogibeljima od različitih napadača branio organiziranom oružanom borbom

Iz današnje perspektive svaki se ustanak, otpor i oružana pobuna uglavnom smatraju terorističkim djelima. Još do prije koje desetljeće politički i pravno na te se pojave gledalo različitim očima. U međunarodnom sustavu se urušavala kolonijalna podjela svijeta, a njegova podjela na zapadni demokratski i komunistički diktatorski sustav omekšavala je granice između terorizma i nacionalne osloboditeljske borbe pojedinih naroda, koji su organizirani u pokrete oružanom borbom težili za emancipacijom svojih naroda. Nakon urušavanja komunističkih diktatura i prijelaza na demokratske sustave, konflikti se unutar pojedinih društava uglavnom rješavaju raspravama, a u međunarodnim odnošajima pregovorima i sporazumima. Ako se vratimo u preddemokratsko vrijeme, odnosno vrijeme diktatura i hegemonističkih ustrojstava višenacionalnih država, koje su uglavnom održavane vojnim i redarstvenim terorom, porobljeni narodi, sve i da su htjeli svoja pitanja rješavati pregovorima, nisu to mogla zbog karaktera diktatura, koje su sve protivnike svojih režima doživljavale neprijateljima pa su se s njima obračunavali uglavnom metodama državnoga terorizma – odnosno progonima i likvidacijom.

Nasiljem stvorena i na balkanskom iživljavanju održavana prva je Jugoslavija, poglavito nakon uvođenja Aleksandrove diktature odražavala mentalitet svojih tvoraca, koji se u zlosilju protegnuo sve do potkraj 20. stoljeća, dakle i u cijelom razdoblju jugoslavenske komunističke diktature. Glavna žrtva obiju jugoslavenskih državnih tvorba bijaše uglavnom hrvatski narod, ali i drugi nesrpski narodi, koje je hegemonistička velikosrpska politika svom silom pokušavala pretopiti u svesrpstvo. U tom dugom vremenskom razdoblju državnoga terorizma posve su prirodni bili svaki otpori pa i oružani otpori pokorenih naroda, koji su se iz očaja opirali brisanju s lica zemlje. Hrvatski narod, koji je na različite načine uspio očuvati svoju tisućgodišnju državnopravnu tradiciju te srazmjerno na silu koja se na njega sručila nije pružao samo pojedinačni otpor velikosrpskom nasilju. Dapače, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj Skupštini 1928. organizirao se u nacionalistički pokret koji je na državni terorizam odgovorio terorističkim akcijama, a na državno nasilje odgovarao i oružanom borbom.

Uostalom cijela je Europa tada imala svoje nacionalističke pokrete, koji kao i hrvatski nisu imali veze s imperijalističkim zločinačkim ideologijama – fašizmom, nacizmom i komunizmom. Kad se danas iz perspektive t. zv. pobjednika u Drugom svjetskom ratu, a ponajprije jugoslavenskih komunista paušalno ocjenjuje i hrvatski ustaški pokret u svim razdobljima njegova djelovanja, valja podsjetiti kako su u tom istom razdoblju bar hrvatski komunisti zagovarali jednaku nasilnu i terorističku borbu, a pojedine akcije, ako i sami u njima nisu sudjelovali zajedno s ustašama, pak su ih podupirali. Do otklona od nacionalističkoga ustaškoga pokreta, premda ne i od terorističkih metoda, dolazi tek nakon političkoga zaokreta Kominterne prema Jugoslaviji pa i te današnje ocjene, osim prikrivanja vlastite metodologije, imaju ideološki karakter. Svaki se narod, ako je bio nešto više od etnosa, u životnim pogibeljima od različitih napadača branio organiziranom oružanom borbom.

Tako je nastupao i hrvatski narod u višestoljetnom otporu osmanskim napadajima pa su zbog izostanka potpore zakonitoga vladara, pojedini vlastelini ili odličnici pozivali na okup cjelokupno pučanstvo, odnosno cijeli narod na narodni ustanak. Cijeli je niz slučajeva da pojedini odličnici, unatoč postojanju i redovne vojske, pozivaju narod u koji su bili uključeni čak i kmetovi te im se stavljaju na čelu i zajednički brane od nadolazeće pogibelji. Tako su Hrvati kao cjelina spletom povijesnih okolnosti postali vječiti vojnici, odnosno branitelji svoga doma i prava svoje zemlje. Dok su drugi narodi podizali samo vojske za rat ili su kao slobodni narodi dizali revolucije da zbace ovu ili onu vlast, pojedinca, stranku ili stališ, Hrvati su morali dizati općenarodne ustanke kako bi se očuvali od prijeteće pogibelji. Ta se stoljetna hrvatska osobina, kao dio nacionalnoga značaja, očitovala i u Domovinskom ratu. Kad gledamo ovaj povijesni splet okolnosti ne možemo se, a ne prisjetiti senjskih uskoka, Zrinskih i Frankopana, Kvaternikove bune u Rakovici, a još prije toga ustanka cjelokupna hrvatskog naroda proti Ugarskoj na čelu s banom Jelačićem 1848. Sličan se bunt dogodio i 1903. proti nasilnoj vladavini bana Khuena Hedervaryja.

U cijelom nizu tih ustanaka, Velebistki ustanak iz 1932. je svojevrsna stožerna točka, iz koje se taj nacionalni otpor protegnuo preko križarskoga otpora jugokomunistčkom režimu, do Bugojanskoga ustnaka 1972., ali i početaka organiziranoga otpora velikosrpskoj i jugoslavenskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, iz kojeg je stvorena pobjednička Hrvatska vojska, koja je sad već povijesnim osloboditeljskim vojnoredarstvenim pothvatima sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća postala regionalna vojna sila. Evo samo nekih crtica koje su prethodile podizanju ustanka, koji je u europskim razmjerima, unatoč versajskom poretku, otvorio hrvatsko pitanje na međunarodnoj razini. Nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928., u kojem je od posljedica ranjavanja preminuo i politički vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić, inače izričito mirotvorni političar, koji je čak sudjelovao i karađorđevićevskim vladama, Aleksandar je proglasio diktaturu, ukinuo političke stranke i zabranio svako isticanje hrvatskoga nacionalnog imena i njegovih simbola. Jedan dio političkih prvaka pobjegao je u inozemstvo, a drugi su zatočeni i protiv njih su se vodili sudski procesi.

Dikatura je odlučila ugušiti svaku hrvatsku oporbu pa je uz vojsku, žandarmeriju i policiju osnivala još i tajne organizacije za izvođenje atentata na hrvatske prvake i provođenje terora nad hrvatskim studentima, a režimsko novinstvo otvoreno je pozivalo na likvidaciju hrvatskih političara. Cijeli niz agenata-ubojica poslan je u inozemstvo kako bi likvidirao hrvatske disidente i protivnike jugorežima, a posebice one, koji su se otvoreno zalagali za uspostavu nezavisne hrvatske države. Po Hrvatskoj su krenule masovne uhidbe, a policija je za iznuđena priznanja gotovo do smrti mučila uhićenike, koji su i bez sudske rasprave unaprijed već bili optuženi. Nesretnenike su mučili na više načina, a po iskazima kao da su se natjecali u izmišljanju načina za iznuđivanje priznanja. Vješali su im noge o prečke. Po dvadeset puta dnevno su ih tukli rukama, nogama, bikovačama i pendrecima. O spolovilo su im vješali cigle teške 3 kg, gurali im zamazane krpe u usta i čupali dlake po tijelu. Stipi Javoru su uhitili i suprugu te doveli njegovu zaplakanu djecu u zatvor ne bi li iznudili njegovo priznanje, prijeteći mu smrću. Marko Šlagar je izjavio kako je vidio Hranilovića i Soldina da leže kao mrtvi te da mu je policija prijetila da će i on tako proći, ne bude li ih teretio u svom iskazu. Gabrijel Kruhak svjedoči kako su mu zabijali čavle u petu i tako ga zlostavljali puna tri mjeseca. Šef zagrebačke policije Bedeković mu je prijetio da će ga živa peći.

U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem. Eto u takvim okolnostima je organiziran Velebitski ustanak sredinom 1932. Svrha mu, zbog nepostojanja povoljnih međunarodnih okolnosti, nije bila dizanje velikoga ustanka, nego tek pokazati hrvatskom narodu i inozemstvu da postoji hrvatski otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli hrvatski radnici, koji se dobrovoljno javljaju za borbu.

Nakon kratkoga vježbanja postrojen je Velebitski roj s dva poluroja. Zapovijedao mu je rojnik Ivan Devčić - Pivac, a činili su ga rojnici Ante Pejković i Mile Barišić, uz pripadnike pokreta Josu Kujundžića, Venturu Baljka i Petra Šarliju. U Domovini im se pridružilo svega 14 pripadnika pokreta. U tadašnjoj talijanskoj Rijeci nalazio se satnik Vjekoslav Servatzy, koji je vodio pripreme za pothvat, a u također tada talijanskom Zadru pomagali su ih prof. Ante Brkan i braća Relja. Političku pripremu trebali su odraditi Juco Rukavina, Marko Došen, Andrija Artuković te Jozo Dumandžić. Akcija je započela noću 28. kolovoza. Preko granice su prebačene prve trojke, kojima se u Lukovu Šugarju podno velebita pridružili domovinski borci. Pričekali su Devčića Pivca i još četvoricu ustanika koji su došli s oružjem i promidžbenim tvorivom. U svojim odorama, dobro naoružani započeli su prema planu kružiti Velebitom pokazujući se okolnim seljacima i bacajući promidžbene letke. Kad je za to doznao, režim je krenuo u potjeru. Ustanici su se u noći 7. rujna spustili u Brušane i tamo postavili minu pod žandarsku postaju, pri tom ju teško oštetivši. Došlo je i do puškaranja, pa su se povukli nastavljajući svoje krstarenje, što je posebno oduševljavalo narod. Tek je 14. rujna jedna žandarska ophodnja naišla na ustanike u šumi kod Jadovna. Došilo je do borbe u kojoj je teško ranjen Stjepan Devčić, koji si je bombom oduzeo život da ne padne u ruke žandara. Ostali su se uspjeli povući.

Nakon toga, uz već 1500 žandara, režim je iz Sarajeva poslao cijelu pješačku pukovniju te angažirao krstaricu i brod koji su plovili Velebitskim kanalom, dok su dva pomorska zrakoplova nadlijetala čitavo područje. Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u likvidaciji krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Sve ono što se pak događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću, ali i u godinama do 1990. samo je bilo nastavak onoga što je započeto još 1918., a stvarano politikom hrvatsko-srpske koalicije, čiji je program 1902. iznio Nikola Stojanović u tekstu Srbi i Hrvati – u kojem do "istrage" najavljuje kraj hrvatstva.

Sve što se događalo u desetljećima prve Jugoslavije uvišestručeno je tijekom komunističkoga režima pa je Velebitski ustanak ne samo manifestacija dobro organizirana otpora borbenoga hrvatstva u prvoj polovici 20. stoljeća nego i svojevrsna središnja točka hrvatske oružane borbe u obrani nacionalnoga dostojanstva i slobode, ali i uspostave hrvatske državne neovisnosti. Diktatura je odlučila ugušiti svaku hrvatsku oporbu pa je uz vojsku, žandarmeriju i policiju osnivala još i tajne organizacije za izvođenje atentata na hrvatske prvake i provođenje terora nad hrvatskim studentima, a režimsko novinstvo otvoreno je pozivalo na likvidaciju hrvatskih političara.

Cijeli niz agenata-ubojica poslan je u inozemstvo kako bi likvidirao hrvatske disidente i protivnike jugorežima, a posebice one, koji su se otvoreno zalagali za uspostavu nezavisne hrvatske države. Po Hrvatskoj su krenule masovne uhidbe, a policija je za iznuđena priznanja gotovo do smrti mučila uhićenike, koji su i bez sudske rasprave već bili unaprijed optuženi. Nesretnenike su mučili na više načina, a po iskazima kao da su se natjecali u izmišljanju načina za iznuđivanje priznanja. Vješali su im noge o prečke. Po dvadeset puta dnevno su ih tukli rukama, nogama, bikovačama i pendrecima. O spolovilo su im vješali cigle teške 3 kg, gurali im zamazane krpe u usta i čupali dlake po tijelu. Stipi Javoru su uhitili i suprugu te doveli njegovu zaplakanu djecu u zatvor ne bi li, prijeteći mu smrću, od njega iznudili priznanje. Marko Šlagar je izjavio kako je vidio Marka Hranilovića i Matiju Soldina da leže kao mrtvi te da mu je policija prijetila da će i on tako proći, ne bude li ih teretio u svom iskazu. Gabrijel Kruhak svjedoči kako su mu zabijali čavle u petu i tako ga zlostavljali puna tri mjeseca. Šef zagrebačke policije Janko Bedeković mu je prijetio da će ga živa peći. U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem.

U toj monarhističkoj diktaturi donesene su 193 smrtne osude političkim protivnicima, a 10 tisuća Hrvata je osuđeno na 15 tisuća godina tamnice, dok je istodobno prema nekim podatcima na pravoslavlje prevedeno oko 300 tisuća Hrvata. Eto, u takvim je okolnostima, a na temelju Wilsonove deklaracije o pravu naroda na samoodređenje, organiziran Velebitski ustanak sredinom 1932. Svrha mu, zbog nepostojanja povoljnih međunarodnih okolnosti, nije bila dizanje velikoga ustanka, nego tek pokazati hrvatskom narodu i inozemstvu da postoji hrvatski otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli hrvatski radnici, koji se dobrovoljno javljaju za borbu. Nakon kratkoga vježbanja postrojen je Velebitski roj s dva poluroja. Zapovijedao mu je rojnik Ivan Devčić - Pivac, a činili su ga rojnici Ante Pejković i Mile Barišić, uz pripadnike pokreta Josu Kujundžića, Venturu Baljka i Petra Šarliju. U Domovini im se pridružilo svega 14 pripadnika pokreta. U tadašnjoj talijanskoj Rijeci nalazio se satnik Vjekoslav Servatzy, koji je vodio pripreme za pothvat, a u Zadru, koji je tada također zaposjednutim držala Italija pomagali su ih prof. Ante Brkan i braća Relja. Političku pripremu trebali su odraditi Juco Rukavina, Marko Došen, Andrija Artuković te Jozo Dumandžić. Akcija je započela noću 28. kolovoza. Preko granice su prebačene prve trojke, kojima se u Lukovu Šugarju podno velebita pridružili domovinski borci. Pričekali su Devčića Pivca i još četvoricu ustanika koji su došli s oružjem i promidžbenim tvorivom. U svojim odorama, dobro naoružani započeli su prema planu kružiti Velebitom pokazujući se okolnim seljacima i bacajući promidžbene letke. Kad je za to doznao, režim je krenuo u potjeru. Ustanici su se u noći 7. rujna spustili u Brušane i tamo postavili minu pod žandarsku postaju, pri tom ju teško oštetivši. Došlo je i do puškaranja, pa su se povukli nastavljajući svoje krstarenje, što je posebno oduševljavalo narod. Tek je 14. rujna jedna žandarska ophodnja naišla na ustanike u šumi kod Jadovna. Došlo je do borbe u kojoj je teško ranjen Stjepan Devčić, koji si je bombom oduzeo život da ne padne u ruke žandara. Ostali su se uspjeli povući. Nakon toga, uz već 1500 žandara, režim je iz Sarajeva poslao cijelu pješačku pukovniju te angažirao krstaricu i brod koji su plovili Velebitskim kanalom, dok su dva pomorska zrakoplova nadlijetala čitavo područje.

Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika i gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u smaknuću krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Hrvatski pak otpor velikosrpskoj diktaturi kulminirao je u proljeće 1941., kad je u Čakovcu, nakon ustanka, 7. travnja proglašena hrvatska nezavisnost te nakon Bjelovarskoga ustanka 7.-10. travnja u njegovu jeku, 8. travnja proglašena NDH. Tih dana hrvatski nacionalisti ustaju i razoružavaju jugoslavensku vojsku u Đakovu, Šibeniku, Splitu, Crikvenici, Mostaru i Doboju, što s odobravanjem prihvaća cijeli narod.

Slavko Kvaternik je, nakon što se Seljačka zaštita stavila na raspolaganje hrvatskim borcima, prije ulaska postrojba njemačkoga Wermachta u Zagreb, proglasio 10. travnja 1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku, a Hrvati su vlastitim snagama prije ulaska Nijemaca zauzeli sve javne ustanove, kako je to zabilježio očevidac događaja američki konzul John James Meily, što je bio kraj jedne umjetne, nasilne i terorističke državne tvorevine. Sve ono što se pak događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću, ali i u godinama do 1990. samo je bilo nastavak onoga što je započeto još 1918., a stvarano politikom hrvatsko-srpske koalicije, čiji je program 1902. iznio Nikola Stojanović u tekstu Srbi i Hrvati – u kojem do "istrage" najavljuje istrjebljenje hrvatskoga naroda. Sve što se događalo u desetljećima prve Jugoslavije uvišestručeno je tijekom komunističkoga režima pa je Velebitski ustanak bio ne samo manifestacija dobro organizirana otpora borbenoga hrvatstva u prvoj polovici 20. stoljeća, nego i svojevrsna središnja točka hrvatske oružane borbe u obrani nacionalnoga dostojanstva i slobode, ali i uspostave hrvatske državne neovisnosti.

Mate Kovačević


JE LI I ‘ŠALOM’ BOLJŠEVIČKI I FAŠISTIČKI POZDRAV!?

Slušam nedavne reakcije na stari hrvatski pozdrav, Za Dom Spremni - kojim je po završetku utakmice između Hrvatske i Icelanda Josip Šimunić pozdravio prisutne i ne mogu da ne pomislim kako nekim povlaštenim “manjinama” mora biti lijepo živjeti u Hrvatskoj u kojoj, uz bogate donacije iz državnog proračuna, uživaju i sve druge blagodati, a istovremeno sve agresivnije, bezobraznije i bezobzirnije napadaju, blate i oskvrnjuju njezine svetinje.

Već smo se, manje više svi privikli na antihrvatsku retoriku domaćih crvenih izdajnika, posrbljenih Vlaha i starih zionista-boljševika, pa ih nitko zdrav više i ne sluša. Ali, slušajući kako jedan zionistički dotepenac izjavljuje kako će on i njegovi židovi, zajedno s drugim dotepencima Srbima i ciganima ( ili Romima kako se sad zovu ) svom silom raditi protiv ovog hrvatskog sportaša i svih koji pozdravljaju tim pozdravom, prinuđen sam da ih malo podsjetim na zločine koje su počinili oni iz grupe kojoj oni pripadaju.

Ovome se pridružuje i nekakv bivši rabin s izjavom kako je Šimunić (valjda u njegovim očima i očima njegovih pajdaša) ‘do dna srozao Hrvatsku’. Oni eto očekuju, a izgleda i zahtjevaju, da se Hrvati odreknu svojih, svojih branitelja i svojih pozdrava. Nu do sada nisam niti jednoga od njih čuo da se radi boljševičkih i zionističkih zločina odrekao svoga židovskog pozdrava - šalom. Ne, oni to ne čine jer smatraju da oni nikome nisu dužni polagati račune jer, prema njihovom shvaćanju, zločini su činjeni samo protiv njih i zato nitko ne smije protiv njih ništa proprogovoriti. Iako su Hebreji, poslije Libanonaca i Malteza, najmanja grupa pripadnika semitskih naroda, oni su jednostavno prisvojili semitizam i samo sebe smatraju Semitima. Svaki onaj tko se usudi išta protiv njih reći, odmah je proglašen; antisemitom, poricateljem holokausta, rasistom i fašistom.

Pa, zar progon 2 milijuna starosjedilaca Palestinaca iz njihove domovine od strane zionista, koji su se sa svih strana svieta tamo doklatili u posljednjih 80ak godina nije zločinački podhvat ? Zar dizanja u zrak palestinskih kuća dinamitom, nisu zločini? Zar ubijanje palestinske djace bombama i raketama nije zločin? Zar konstrukcija ”apartheid zida”, dva puta višeg i četiri puta duljeg od nekadašnjeg berlinskog, nije nadmašila svaki pojam fašizma? Ne! To se, kako kažu Izraelci i židovi uobće, čini radi “zaštite stanovništva i obrane države”.

Za njih vriedi ona stara latinska izreka - actus non facit reum nisi mens sit rea (čin nije kažnjiv ako savjest nije kriva). U svojoj vrlo mlakoj reakciji na gradnju tog za sav civilizirani sviet zida sramote, Međunarodni sud pravde kaže da je; ‘...izgradnja zida suprotna međunarodnim zakonima’. I to je sve. A kad bi recimo Hrvatska na granici sa Srbijom podigla 5 cm visok i 50 cm dug zid, e to bi, brale, bio zločinački podhvat, ustašoidni fašizam, nacizam i zločin protiv civiliziranog svieta. To bi prouzrokovalo osudu čitavog tkzv. civiliziranog svieta i dovelo do izravnih sankcija koje bi zadavile Hrvatsku.

Nemam uobće ništa protiv mirnih i poštenih židova ili bilo koje druge vjerske, nacionalne ili bilo koje druge grupe ili zajednice, ali, dok god među židovima postoje takvi antihrvatski elementi kojima smeta sve što je istinski hrvatsko, pa tako i ovaj stari hrvatski pozdrav, dok uime židovstva govore zeloti koji bi, po svim kriterijima, prije izmišljanja i uveličavanja tuđih grijeha morali priznati i pokajati se za svoje grijehe i grijehe njigovih pređa, prisiljen sam odgovoriti na njihove uvrede i ukazati na neke “vrline” njih i njihovih sunarodnjaka, u prošlosti i sadašnjosti, čiji spomen, uzprkos svim nepobitnim dokazima, oni tako vješto prešućuju. Prije nego prijeđem na to tko su bili izumitelji, širitelji i enforceri sotonske ideologije pod čijim banerom su počinjeni najstrašniji zločini u povijesti čovječanstva, želim napomenuti jednu povijestnu istinu koja, baš radi neprestane antihrvatske propagande od strane takvih tipova i njihovih domaćih pomagača u Hrvatskoj, mnogima nije poznata.

1. ) Ustaški pokret nije bio utemeljen na nikakvoj ideologiji - nikakvom ‘izmu’. On je nastao kao reakcija na strašne zločine i divljaštva koja su nad hrvatskim narodom, podpomugnuti bijesnim antihrvatskim tipovima, poput izviestnog Tonija Schlegela i drugih preteča ovih današnjih, počinili predstavnici jedne “dinastije” sramotne prošlosti, utemeljene na veličanstvu i dostojanstvu jednog karavlaškog mešetara svinjama.

2.) U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije nikad postojala nikakva fašistička, niti nacistička stranka ili udruga. Dapače, negdje krajem 1941. jedan jedini Hrvat, dr. Stjepan Buć, pokušao je utemeljiti Hrvatsku nacional-socijalističku udrugu. Čim je za taj njegov naum sačuo, dr. Ante Pavelić mu je, ne tako lijepim riječima, to kategorički zabranio, uz napomenu da kako u Hrvatskoj nema mjesta za boljševizam, tako u njoj nema mjesta ni za nacizam, ni fašizam.

3.) Branitelji Nezavisne Države Hrvatske, ustaše, domobrani, oružnici, redarstvenici i svi drugi koji su u to vrieme pozdravljali starim hrvatskim pozdravom - Za Dom Spremni!, pod hrvatskim barjakom branili su svoju državu od okupatora i s tim pozdravom na usnama za nju umirali. Oni su za svakog poštenog Hrvata bili i ostali najviši primjer hrabrosti, vitežtva i domoljublja. Svaki onaj za koga je ustaša ili bilo koji branitelj Hrvatske išta drugo, neprijatelj je hrvatskoga naroda, pa bio on domaći izdajica ili strani uljez. Nu, kad su ti tipovi toliko kivni u napadima na sve što je hrvatsko, kad je za njih svaki Hrvat koji nije u taboru s mizernim ostatcima boljševizma u Hrvatskoj fašist, kad je svako hrvatsko dijete koje se usudi pozdraviti hrvatskim pozdravom taj za njih zlokobni ustaša, nuždno je podsjetiti ih na ono što su činili oni i oni koji su rabili i rabe pozdrav “šalom”.

Svima i svakome je poznato tko je bio izumitelj supergenocidne ideologije Karl Marx. Nu pošto ga je Lucifer odveo s ovoga svieta prije nego je njegova ideologija ostvarena i urodila plodom, o njemu nije potrebno govoriti. Ipak, nije suvišno napomenuti da su u njegovom planu genocida nad nepoćudnim narodima Hrvati bili među prvima.

Sad prieđimo na one koji su ga nasliedili i u ime njegove “Diktature Proletarijata” počinili najstrašnije zločine u povijesti čovječanstva.

BOLJŠEVIČKA REVOLUCIJA

Iako židovi nikad nisu činili više od 1,8% od ukupnog stanovništva Rusije, oni su činili veliku većinu vodećih glavešina komunističke partije. Prije, za vrieme i poslije tkzv. Oktobarske revolucije, oni su u svojim rukama držali najvažnije konce boljševičke uprave i bili glavni naredbodavci i izvršitelji najgroznijih zločina počinjenih u Rusiji i okupiranim zemljama, uključivši tu i svirepo umorstvo ruske carske obitelji Romanova. U ono vrieme korespodent London Times-a u Rusiji, Robert Wilton, sabrao je niz dokumenata, ili lista, o udjelu židova-zionista u boljševičkoj revoluciji i masovnim likvidacijama nedužnoga pučanstva u Sovjetskom Savezu u periodu između 1917. i 1919. Ovi dokumenti prvi put se pojavljuju u Parizu 1921. u izvanrednoj ediciji Wiltonove knjige “Les Derniers Jours des Romanoffs” (Posljednji Dani Romanovih).

U predgovoru svoje knjige Wilton kaže: “Učinio sam sve što mi je bilo u mogućnosti da se ponašam kao nepristran kroničar kako se ne bih izložio bilo kakvim obtužbama za prejudiciranje.

Ja objavljujem listu članova boljševičkog partijskog Centralnog Komiteta Izvanredne Komisije tajne policije zvane Čeka (Črezvičajnaja Komisija) i Vijeća komesara koje je funkcioniralo za vrieme umorstva carske obitelji”.
“Od 62 člana Centralnog Komiteta 5 je bilo Rusa, 1 Ukrajinac, 6 Letonaca, 2 Nijemca, 1 Čeh, 2 Armenca, 3 Gruzijanca, 1 Karaim i 41 (66%) židova”.
“Izvanredna Komisija (Čeka) u Moskvi sastojala se od 36 članova i to: 1 Nijemac, 1 Poljak, 1 Armenac, 2 Rusa, 8 Letonaca i 23 (64%) židova”.
“U Vijeću Narodnih Komesara bilo je 2 Armenca, 3 Rusa i 17 (77%) židova”.
“Prema podtcima navedenim u sovjetskim novinama, od 556 visokih djelatnika u boljševičkoj državi, uključivši i gore navedene, 1918.-1919. bilo je 17 Rusa, 2 Ukrajinca, 11 Armenaca, 35 letonaca, 15 Nijemaca, 1 Mađar, 10 Gruzijaca, 3 Poljaka, 3 Finca, 1 čeh, 1 Karaim i 457 (82%) židova”.

DVANAEST APOSTOLA BOLJŠEVIČKE REVOLUCIJE

Dva tjedna prije početka boljševičke “Oktobarske revolucije” 1917. Lenjin u Petrogradu saziva “top secret” sastanak. Na tom sastanku 12 apostola boljševizma, glavnih vođa Centralnog komiteta Komunističke (boljševičke) partije, donijeli su zlokobnu odluku o nasilnom preuzimanju vlasti u carskoj Rusiji i likvidaciji desetaka milijuna nevinih ljudi. Među tim boljševičkim ‘apostolima’ bila su 4 Rusa (ubrajajući i Lenjina), jedan Gruzijan (“Staljin”),jedan Poljak ( Feliks Dzerzinsky ) i 6 židova. Na istom sastanku izabran je sedmočlani “Politički biro” za izravno ‘hand on‘ upravljanje akcije za preuzimanje vlasti. U taj biro postavljena su 2 Rusa, Lenjin i Bubanov (ustvari jedan i pol Rus, jer i Lenjin je bio polužidov) , jedan Gruzijan (Staljin) i 4 Židova ( Trotski, Sokolnikov, Žinovjev i Kamanev ). A za nadziranje organiziranja komunističkoga ustanka boljševički Centralni komitetet osniva “Revolucionarni vojni centar” s pet članova u kojem su jedan Rus (Bubanov), jedan Gruzijan (Staljin), jedan Poljak (Dzerzinsky) i dva Židova (Sverdlov i Uritski).

U svome brzojavu u Washington u siječnju 1918., američki veleposlanik u Rusiji, David R. Francis, upozorava: “Boljševički vođe ovdje, većina kojih su židovi, a koji su 90% povratnici iz emigracije, vrlo malo brinu o Rusiji ili bilo kojoj drugoj zemlji, nego su internacionalisti koji pokušavaju započeti svijetsku komunističku revoluciju”. Nekoliko mjeseci kasnije, nizozemski veleposlanik Oudendyke govori gotovo isto. On u svom brzojavu kaže: “Ukoliko se boljševizam ne uništi dok je u pupoljku on će se, u jednom ili drugom obliku, razširiti diljem Europe i čitavoga svijeta, pošto je organiziran i razrađen od strane židova koji nemaju nacionalnosti i čiji cilj je za njihove vlastite svrhe uništiti postojeći poredak u svijetu”. Ovdje želim napomenuti da ovi diplomati u svojim brzojavima židov pišu malim slovom, jer smatraju da naziv židov ne označava niti jednu naciju, nego pripadnost židovskoj vjeri.

Nerazmjeran broj židova upleten je u sve aspekte boljševičke revolucije, uključivši i njezine najprljavije rabote. Nerazmjerno velik broj ih je u Čeki - “Črezvičajnaja Komisija” (Krizna Komisija) (boljševička Ozna nap. a.) i oni su bili izvršitelji kazne nad većinom onih koji su se na bilo koji način, stvarno ili imaginarno, ogriješili o marksističko-boljševičke ideale. U Ukrajini 80% šefova i agenata Čeke bili su židovi. Lev Bronstein, alias “Trotski”, glavni je zapovjednik Crvene Armije i ministar vanjskih poslova nove boljševičke države. Jakov Solomon, alias “Sverdlov” , je sekretar i predsjednik Izvršnog odbora boljševičke Komunističke partije. Ovšej-Geršon Apfelbaum, alias “Grigorij Žinovjev” je šef Komunističke Internacionale (Kominterne) - središnje agencije za širenje komunizma u svijetu. Karl Sobelsohn, alias “Radek”, je komesar za informacije i tisak. Meir Henoh Mojšejevič Walah, alias “Maksim Litvinov” je komesar za vanjske poslove. Uz ove su još mnogi drugi zionisti-boljševici kao: Lev Rozenfeld, alias “Kamenev”, Girš Briliant, alias “Grigorij Sokolnikov”, Mojše Solomonovič Borecki, alias “Uritski”, Ovšej Mojšejevič Nakhamkes, alias “Steklov” i niz drugih.

Nu i sam Lenjin je bio samo pola Rus. Jednu četvrtinu je bio Kalmik, a jednu Židov. Djed njegove majke bio je ukrajinski židov Jisroel Blank. Među njima je i ubojica cara Nikolaja II Romanova i njegove obitelji, Jakov Jurovski.

Evo kako zionist-boljševik Trotski opravdava umorsvo carske obitelji: “Odluka za ubojstvo carske obitelji, kaže Trotsky, “nije samo svrsihodna nego potrebna. Neumoljivost i žestina ove kazne pokazala je svakome da ćemo se mi nastaviti boriti nemilosrdno, ne prezajući od ničega. Smaknuće careve obitelji bilo je potrebno ne samo da se zastrašil, prestravi i usadi osjećaj beznađa u neprijatelja nego i za to da se uzdrma naše vlastite redove, da pokažemo da nema povratka natrag”. Ovšej-Geršon Apfelbaum alias Žinovjev, u svom govoru na boljševičkoj sjednici 1918. efektivno izriče smrtnu kaznu nad deset milijuna ljudskih bića, gdje kaže: “Mi moramo s nama povesti 90 milijuna stanovnika Sovjetske Rusije. A za ostatak ? Njima nemamo što reći. Oni moraju biti uništeni”. Ali, uskoro se pokazalo, komunistički harač u krvi daleko je nadmašio i ovo što je u svojoj krvavoj retorici ovaj zionist-boljševik nagovijestio. Zahvaljujući glavnom jugoboljševičkom ideologu Moši Pijade, taj danak u krvi skupo je platio i hrvatski narod.

Svim domoljubnim Hrvaticma i Hrvatima u Domovini i diljem svieta želim SRETNIJU NOVU 2014. GODINU.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio - subota 28. prosinca 2013.


Zagreb, 07. siječnja 2014.

Totalitarni um trafikanta Predraga Lucića

Za likove i kolumniste Novog Lista, čiji je kolumnist i Predrag Lucić (PL), pišući odgovor na njegovu najnoviju bljuvotinu naslova „Maneken krvoprolića“ od 07. siječnja 2014., najveća mi je dvojba je li za njih pogubnija demokracija ili postojanje države Hrvatske. Mrze i jedno i drugo, ali ipak mislim da je mržnja prema Hrvatskoj za nekoliko kopalja ispred one prema demokraciji. Demokraciju ne razumiju, jer njihov nepogrješivi i jedino ispravni stav i um, ne dopuštaju drugačije mišljenje, jer je svako drugo mišljenje naravno izvan zakona, nakaradno, nazadno i nedemokratsko. Od demokracije ipak ne dobivaju grčeve i mučninu u svojim, ustaškim kunama, dobro nahranjenim želucima, što se ne može reći na pomisao egzistiranja hrvatske države.

Pomisao na hrvatsku državu kod Predraga (tko mu dade ime Predrag?) ipak nadilazi izdržljivost državotvorca PL, pa isti pri tomu doživljava neopisivu traumu, koju bi teško i briljantni hrvatski romanopisac, smaknuti Mile Budak mogao dobro opisati. PL kada ugleda hrvatski grb, zastavu ili ne daj Bože kada pobijedi hrvatska nogometna reprezentacija, doživljava pravu eksploziju negativnih osjećaja koji ga bacaju u mrziteljski delirij, od dobričine učas učine monstruma, lice mu se izobliči u zastrašujuću grimasu i poprimi neku čudnu, neljudsku boju, i tada sikće riječju i perom po svima koje identificira s Državom. Nije mu za zamjeriti, jer najveća mu je kazna što mora gledati hrvatsku zastavu, slušati himnu i prisilno se veseliti pobjedama naše nogometne reprezentacije. Ima li veće kazne, a Srbije ne ide u Brazil!?

Tako se PL u kolumni čudom čudi što mene demokratske institucije države Hrvatske još uvijek trpe, a ne slažem se s njihovom politikom. S druge strane ne vjeruje državnim institucijama kada u mojoj poruci gđi. Jovičić nisu našli nikakve elemente kaznenog djela te navodi da sam ja ohrabren time nastavio svoju političku djelatnost. PL-u kao slijedniku i zagovorniku totalitarnih umova nije jasno kako netko smije proturječiti partiji, a da to nije kažnjivo. Usput, jedino je gđa. Jovičić počinila kazneno djelo širenja lažnih i uznemirujućih glasina što se ima goniti po službenoj dužnosti, zbog čega je protiv nje na Pravoslavni Božić podnijeta kaznena prijava.

Najzad on poziva institucije na djelovanje, za svaki slučaj garnira svoj poziv nepostojećim mojim pozivom na nasilje, tek toliko da bi bilo sve demokratski. To nije ništa drugo nego dobro uhodana mantra do 1990. kada se nije trebalo previše zamarati suđenjima, dovoljno je nekoga proglasiti ustašom, protivnikom režima i tekovina NOB-a, pa je taj odmah dao svoj doprinos punjenju jedne od 1650 do sada otkrivenih jama, masovnih grobnica, u koje su PL-uovi antifašisti pobacali neistomišljenike Hrvate. Braneći Perkovića i slične, Predrag Lucić odobrava te zločine i poslijeratni genocid koji su antifašisti počinili nad nama Hrvatima. Kako je to moguće, da tako dobar drug i pošteni skojevac nema nimalo ljudske solidarnosti prema tolikim hrvatskim žrtvama? Jasno je zašto nema, mržnja zna zaslijepiti, pa je naš PL pandan jednom partizanu koji je po povratku iz rata rođenu majku zvao drugarice i prisilio ju da uzme kramp i s njime ide rušiti mjesnu katoličku crkvu. Kasnije je ipak došao sebi, što za PL ne jamčim.

Političke kvalifikacije moga priopćenja zbog kojega je PL i napisao o kolumnu „Maneken krvoprolića“, ću ipak objasniti bez imalo očekivanja da će ih PL razumjeti, ali radi javnosti. Kada sam pozvao na ujedinjenje i kazao da je došlo pitanje ili mi ili oni, kao političar isključivo mislim na političku borbu, ujedinjenje svih domoljuba u jednu koaliciju i pobjedu na sljedećim prijevremenim parlamentarnim izborima. Tu je PL vidio poziv na nasilje, ali što očekivati od totalitarista nego opsjednutost nasiljem i širenja laži, kleveta, obmana…

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Razuzdana križaljka

Onda, kako si? – upita znanac znanca.
– Šugavo! – odgovori ovaj.
– A kako si ti?
– Ja sam, odvrati onaj, Bogu hvala, dobro.
– Ne znam – reče ovaj – godina je odgurnula godinu ...
– Ah, to! – odvrati onaj. – Znakovi su gadni.
– Da – potvrdi ovaj – gadno smo ugazili. Ali godina će na posljetku ipak biti kakvom je mi učinimo.

Tričav razgovor. Prazan, besmislen, blesav. Zašto ga bilježim? Očarala me praznina? Ni govora. Zgrozila me. Ukazala se kao nekakva opća strukturna rešetka, kao razuzdana križaljka! Nije to zagonetka ukriženih riječi, to je križaljka smislova. Zašto je razuzdana? Pravila su beskrajno labava. Križaljku svatko ispunjava kako hoće, a nitko – koliko god mu se okomiti i vodoravni smislovi međusobno opovrgavali – ne krši pravila.

Pogledajmo kako tu križaljku ispunjavaju Davor Butković, Jelena Lovrić, Inoslav Bešker, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ivanka Toma, Branimir Pofuk, Goran Gerovac i još potkogod u Morgenblattu i Abendblattu. Za njima, „ni u slovu ni u slogu“, nimalo ne zaostaju niskonakladni barjaktari hrvatskoga slobodarstva poput Ladislava Tomičića, Denisa Romca, Dražena Ciglenečkog, Borisa Pavelića i Sanje Modrić u Novom listu, a Viktor Ivančić, Ivica Đikić i Boris Dežulović čak i prednjače, ne samo u Pupovčevim Novostima, nego i diljem „regiona“. Okomiti je smisao te novinske radinosti – liberalna demokracija, a vodoravni – Jugoslavija. Apstraktno rečeno: „još ne“ i „više ne“. Obje protege, okomitu i vodoravnu, prate pripadne vrjednote. A sraz negacija uvijek iskri pozitivno. Zahvaljujući tomu blagotvornom „prirodnom zakonu“, novinska je radinost na prijelazu iz godine u godinu rodila dva nova svetca hrvatskoga slobodarstva: Josipa Perkovića i Ivana Grujića.

Josip Perković, general Udbe, cijeli je tjedan u Abendblattu slavio svoj krjeposni život. Ispovjedio je štošta. Uvijek je bio hrvatski suverenist; još se u Udbi opirao presezanjima „savezne Udbe“; hrvatska Udba nije progonila, a kamoli ubijala hrvatske političke emigrante; on je štitio hrvatski turizam od emigrantskog terorizma; za života Franje Tuđmana (1998.) tvrdio je da ga je upoznao tek nakon njegova osvajanja vlasti, a sada tvrdi da ga je znao i prije; štoviše, pomogao mu je da postane prvi čovjek hrvatske borbe za slobodu i samostalnost; u Udbi je otkrio kalež i dnevnike blaženoga Alojzija Stepinca, sačuvao ih i vratio Crkvi; Andriji Rašeti, okupatorskom generalu JNA, „dignuo“ je u zagrebačkoj Novoj bolnici „sedam kilograma zlata“; u uvjetima međunarodnog embarga osigurao je 136 ilegalnih prekograničnih transporta oružja. Tko povjeruje, teško će se uzdržati da ne usklikne: Santo subito!

Ivan Grujić, isprva vozač Josipa Perkovića, u posljednjih je dvadesetak godina živio samozatajno. Kao načelnik Uprave za zatočene i nestale neumorno je radio na pronalaženju grobišta i iskapanju zemnih ostataka žrtava srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Potkraj prošle godine organizirao je u Tupalama kod Sinca u Lici, bez dogovora s rodbinom, iskapanje civilnih žrtava poratnoga komunističkog terora i podizanje spomenika 30. prosinca. Svečanosti otkrivanja spomenika prosvjedno su odbili nazočiti rodbina žrtava i predstavnici Crkve. Biskup gospićko-senjski Mile Bogović obrazložio je to tvrdnjom da je cijelom akcijom upravljao „bivši pukovnik UDBA-e Ivan Grujić“, pa da su se ljudi pribojavali „da UDBA još uvijek nije bivša“. Time je zaradio „kršćanski“ prijekor Ivana Zvonimira Puhovskog i zgražanje svih onih koji ne vide ništa zazorno u tomu što žrtvama odaje počast bivši pripadnik zločinačke organizacije koja ih je lišila života. Jurica je Pavičić uz to u Morgenblattu ispjevao bogougodnu pohvalu Grujićevoj pokori.

Krasno. Ali ni med udbašima ni pravice, rekao bi pjesnik. I ne će je biti sve dok netko od na sličan način ne proslavi kršćanske krjeposti barem još trojice mučenika hrvatske slobode: Josipa Manolića, Zdravka Mustača i Josipa Boljkovca.

Prilično je dakle jasno u što smo ugazili s Europskim uhidbenim nalogom. A kakva će na posljetku biti godina, neka svatko sam goneta.

Benjamin Tolić


Najava Grujićeve tužbe protiv biskupa Bogovića početak je Grujićeva pada

Tko može tužiti biskupa u Hrvata? Ivan Grujić tvrdi za sebe da je hrvatski dragovoljac od 1991. a onda najavi sudski postupak protiv hrvatskog najvišeg svećenika, biskupa Mile Bogovića, koji iznimno poštuje hrvatske branitelje! Možemo reći da je Ivan Grujić više ustaša nego hrvatski dragovoljac, jer je u OSRH ušao kroz automatizam ove lažne tranzicije - udbaški SDS jednostavno je preimenovan u "ustaški" SZUP. I evo nam Ivana Grujića i njegovih ponovno za vratom. Nije tu bilo puno drage volje, nego običnog instinkta za preživljavanje. Udbaši su se uključili u tranziciju SRH/RH zbog straha da ne prođu poput tajne policije drugih komunističkih zemljama. Pukovnik Udbe postao je pukovnik SIS-a. Udbaši i prebjezi iz JNA postali su zapovjednici, a nacionalne veličine topovsko meso. Kao po naputku, svaki je udbaš 90-e pronašao na tavanu djedove fotografije u ustaškoj odori. Zašto smo bilo koje plaćene djelatnike upisivali kao dragovoljce?

Svjedoci smo sinkronih udara državne administracije i "nevladinih" udruga na Crkvu u Hrvata. Kako odnosi stoje, blaženog Alojza Stepinca pamtit ćemo kao solunskog borca kojeg je "ustaša" Josip Manolić odvezao u zatvor Lepoglave. Ove je godine dugovječni Manolić bio glavna zvijezda božićnog domjenka srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, na kojemu smo na dan praštanja i pomirenja čuli prijeteće poruke. Kod nas obični vozači prave velike karijere. Navodno je Josip Manolić bio vozač na Križnom putu, uglavnom za one koji su pokušali pobjeći. Manoliću nije kasno da ovih dana odveze Josipa Perkovića u njemački pržun, što bi proslavilo obojicu. Ako je Manolić konačno ostao bez vozačke dozvole, tu je stari Perkovićev vozač Ivan Grujić, koji oslobađanje Josipa Perkovića može pričekati u nekoj "sigurnoj kući" Udbe u Münchenu. Ops!

Sve jugoslavenske službe imale su po svijetu svoje sigurne kuće. A takvih službi bilo je sedam! Tko je sve pronašao imovinsku bezbednost u jugoslavenskim sigurnim kućama? Tko je sve prisvojio sigurne kuće tranzicijskog SIS-a u RH? Kamo su se zametnule sigurne kuće svih tih naših formiranih i rasformiranih "tajnih" službi? Pomirenje je imalo svoju vedru stranu - u evidencijama MORH-a nestalo je nekoliko tisuća stanova. Valjda su postali sigurne kuće. Neki su "dragovoljci" namirili i sebe i svoju rodbinu.

Hrvatska je umorna od "svoje" visoko plaćene pete kolone

Crkvu trebamo ako ništa drugo onda kao pouzdan lakmus za prikrivene udbaše i komunjare. Protivnici hrvatske nacionalne ideje provode uspješnu mimikriju sve do trenutka kada ugledaju katoličkog svećenika. Tada jednostavno izgube razum. Crvena boja u mantiji katoličkog svećenika toliko je prigušena s plavom da je to crvenima nepodnošljivo. Premijer RH uvažava samo u crveno obučene biskupe.

Jurica Pavičić, novopečeni borac za zatočene i nestale Hrvate, napisao je u Jutarnjem prilično gadljiv hvalospjev Ivanu Grujiću, uz prilično bezobrazan napad na biskupa Milu Bogovića. Za Pavičića je posve u redu što je sve poslove oko komunističko-udbaških žrtava u Tupalama kod Sinca vodio bivši pripadnik represivne republičke Udbe. A da Jazovku prepustimo Josipu Manoliću? Udbaši jednostavno ne mogu pojmiti da je ljudski neprihvatljivo njihovo obilježavanje komunističkih i udbaških stratišta. Navodno su prilikom iskopavanja i podizanja spomenika u Tupalama korišteni bageri. Stanko Smiljanić, župnik Sinca, i Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, prikupili su kosti koje su ostale na površini. Što će pisati na spomeniku bilo je skrivano od svećenstva i lokalnog stanovništva, pa su mnogi zbog toga bojkotirali svečanost.

Ivan Glöckner Čičak

Baš sam na arheološkom lokalitetu kod Donjeg Lapca podno Plješivice muku mučio s ključnim kostima iz vremena Potopa i nešto mudrovao kako iza civilizacija ostanu samo gorski čobani, kada su od nekuda banuli dobri pastiri Ivan Grujić i Ivan Zvonimir Čičak. Posljednji je uspješno vodio misu prilikom otvaranja spomenika u Tupalama, gdje se trebao pojaviti umjesto Ivana Banca, a pojavio se umjesto biskupa Bogovića. Zbog takvih nesporazuma Bog pokreće elementarne katastrofe.

Čičak je brzo ukapirao o čemu se radi. "Oluja? Srbin?" - pitao je. "Puno ranije. Žena!" - odgovorio sam. "Ti si ovo iskopao bez bagera!" - čudio se Grujić. Navukao je gumene rukavice i onda krenuo prebirati kosti, kao da je lokalitet njegovo osobno vlasništvo. "Ovo bi mogla biti Kaja Vašarević" - konstatirao je. "Jadna žena!" - tužno će Čičak. Podigao je ruke i izmolio očenaš. Naravno da to nije bila Kaja. Nesretnica je ubijena u Tupalama. Osobno sam priučeni arheolog, opasan za svako vrijedno nalazište, ali kakve sve stručnjake možete sresti u našoj državi, to nije viđeno od Potopa na ovamo. "Što će ti te rukavice? Nešto pereš? - pitam Grujića. Gledao me zaprepašteno. "Znate, kada treba, ja sam i forenzičar!" - pohvalio se. "Ipak ću upisati Kaju!" - odlučio se konačno. Izvadio je rokovnik i nešto naškrabao. Sve u rukavicama. Valjda se bojao da ne ostavi svoje otiske na žrtvi kojoj je osobno došao glave. Dobro, bio je to jedan drugi dvojac. Pokušavam poslati određenu poruku a da bude neutuživa.

Nešto mi tu nije jasno. Čičak priznaje da je osobno razotkrio Ivana Grujića kao vozača Josipa Perkovića, a Grujić će zbog toga tužiti biskupa Milu Bogovića. Tako deklarirani protivnici Grujić i Čičak pojavljuje se na istim svečanostima! I protiv Grujića i protiv Čička išla je kompromitacija da su udbaši. Ponekad nam Čičkove izjave sjedaju na želudac više nego Grujićeve. Voza li Čičak sve nas?

Kod nas je nekrofilija ušla u sve pore života

Što reći o Ivanu Grujiću? Pa, prije petnaestak godina tražio sam od njega podatke o jednoj nesretnici tužne životne priče, koja je u Vukovaru zarobljena i likvidirana. Grujić je postupio korektno, i upoznao me sa svim dostupnim detaljima tog žalosnog slučaja. Žena je bila korektno upisana u njegovu evidenciju i to ovdje potvrđujem. U vrijeme kada su osobna računala počela dominirati, Grujić se brzo prilagodio i otvorio tablicu zatočenih, ubijenih i nestalih. Naravno da je to bilo daleko od prave baze podataka, ali to nije bila krivnja Ivana Grujića. A onda je stigao Microsoftov access i vozači su postali programeri. Domovinski rat zatočen je u nekakve tablice poravnanja.

Po čemu je Ivan Grujić više tipičan Hrvat nego tipičan udbaš? Ruku na srce, ipak se primio posla za koji profesionalno nije bio kompetentan. Ako za grobišta niste dovoljno stručni, bolje je da ih ne dirate. Za žitelje Sinca i okolice neka imena na spomeniku bila su iznenađenje, a neka su nedostajala. Grujić je iskazao sklonost posthumnoj forenzici, nije to nekrofilija, ali nije niti dovoljno za prihvatiti se tog posla, jer je prethodno morao proći odgovarajuću gimnastiku mozga na studiju medicine. Biskup Mile Bogović reče da je "forenzičar" Ivan Grujić zapravo bio vozač Josipa Perkovića. Razotkrio je to prvi Ivan Zvonimir Čičak, kako sam potvrđuje. Nekako ne mogu zamisliti Ivana Grujića kako iz prtljažnika Josipa Perkovića baca partijsku žrtvu u Dravu. Je li Ivan Grujić još za Jugoslavije koristio rukavice?

Možda Stjepan Đureković nije ubijen u garaži-tiskari kod Münchena, nego je usmrćen u nekoj sigurnoj kući Udbe i nakon toga u prtljažniku automobila odvezen na udbašku obdukciju u garaži-tiskari. Tko je bio vozač? Je li moguće da se direktor Ine, dika komunizma, preko noći prometne u "ekstremnog emigranta" i već sljedećeg dana napiše nekoliko knjiga? "Đurekovićeva knjiga o Titu" najvjerojatnije je napisana u nekom propagandnom uredu Udbe koji se bavio kompromitiranjem hrvatske emigracije. Većinu emigrantskih novina uređivali su jugoslavenski infiltranti i o trošku emigracije sramotili hrvatsku nacionalnu ideju. Nego, koji je vozač sklonio na sigurno najosjetljiviju dokumentaciju republičke Udbe? Koji je vozač odvezao jugoslavenske dinare u BiH? Mene osobno najviše iritira poruka "driver not found".

I Ivan Grujić prošao je teške trenutke

Godine 1995. Ivan Grujić proživio je gadan stres. Otpušten je iz MORH-a pod obrazloženjem da je državni neprijatelj. Tada je i jedan prebjeg iz KOS-a, štićenik Gojka Šuška, odstranjen s dužnosti zamjenika načelnika SIS-a, nakon što je na toj poziciji proveo samo nekoliko tjedana. Jedan je djelatnik MORH-a proglašen udbašem i otpušten samo zato što je bio prvi na listi za stan - netko podobniji udomljen je preko reda. Posve izvan konteksta tog vremena i Tuđmanovog pomirenja, nekolicina Perkovićevih udbaša je otpuštena, a tisuće njih nesmetano su napredovali. Navodno je bilo grubo i mučno. Grujić je tog dana morao doći kući, supruzi Mariji, kao neprijatelj države, a ona radila u administraciji iste države. Kao da je netko Udbi davao motiv da žešće navali na hrvatske domoljube. Kako je Grujić već bio aktivan u svome današnjem uredu (nešto izmijenjenog imena, značaja i pozicije), za njega je intervenirao Ivica Kostović, vjerojatno zbog potreba istog ureda, pa je Ivan Grujić vraćen u MORH, u nove stresne situacije. Nije lako.

Sve je režirao Gojko Šušak, da pridobije Josipa Perkovića protiv Branka Primužaka, kojega nije podnosio. Jedan podatak unosio je opću pomutnju u sve odnose: Branko Primužak bio je odan Franji Tuđmanu! Pod okriljem noći, Šušak je tajno pokrenuo kadrovsku čistku protiv nekolicine Perkovićevih pouzdanika u MORH-u, pa i protiv svoje preporuke, prikrivajući tako ishodište potresa, a onda se drugi dan u prisutnosti Perkovića čudio zašto su Stipe Rojnica i Branko Primužak proveli kadrovsku sječu. Tako je lukavi Šušak proizveo osvetu udbaša i programirao je na Primužaka. Riješio se i Tuđmanovog i Perkovićevog nadzora. I učvrstio naklonost i Perkovića i Tuđmana!

Izigrano pomirenje

Perković danas prijeti razotkrivanjem javno poznatih osoba kao suradnika Udbe. Ako to ovu vlast plaši, to znači da su u njoj visoko pozicionirane osobe koje Perković može kompromitirati. Nego, tko krije škakljive podatke o Perkoviću? Nekadašnji Perkovićev vozač zna mnoge Perkovićeve tajne! Grujić je priprijetio biskupu, a možda može natjerati Perkovića da zašuti. Grujić je zajedno s Perkovićem selio iz službe u službu, iz zadaće u zadaću, iz kompromitacije u kompromitaciju. Kada udbaš laže najprije sebe uvjeri da je to istina, onda u to uvjeri svoje najbliže suradnike, pa tek onda kreće obmana, kroz treći doušnički krug. Kada slušamo Perkovića i Grujića, ispada da ustaše i "ustaše" nisu pobijene na Križnom putu, nego su aktivirane u jugoslavenskim represivnim strukturama. Jedan jugoslavenski policajac, odnosno milicajac, rekao mi je da se ničega u svome životu ne srami. A izbačen je iz MUP-a zbog kriminala! Kada vam udbaš kaže da se nema čega sramiti, to znači da bi i danas maltretirao hrvatske domoljube.

Pomirenje udbaša i "ustaša" nikada nije provedeno. Provalija je duboka. Prvotni udbaši iz Ozne bili su upleteni u genocid nad Hrvatima, da bi kasnije kao udbaši nastavili sličnu represiju. "Ustaše" nisu prihvatile udbaše, a udbaši su "ustaše" isljeđivali, zlostavljali i ubijali. To je dramatična razlika između "ekstremne emigracije" (Perković i danas koristi taj termin) i udbaša, odnosno ekstremnih čuvara Jugoslavije. Kada sam jednom prilikom Ivanu Grujiću otvoreno rekao da sam okružen udbašima, da se kao "ustaša" u ovakvoj RH osjećam prilično osamljeno, nije prihvatio ponudu da otvoreno razjasnimo neke odnose. Baš zbog udbaške neiskrenosti glede glumljenog pomirenja, Grujićeva je pripadnost Udbi neizbrisiva. Mnogi bi naši sugrađani Ured za zatočene i nestale vodili lošije od Grujića, ali bi se našlo stručnjaka koji bi taj isti ured vodili daleko kvalitetnije od Grujića. Veliko je pitanje je li Grujić otvorio nove mogućnosti, ili je kroz svoja vlastita ograničenja postavio limite za taj ured. I još se u svemu tome grdo naradio! Jako me zanima je li Grujić pripadao domišljatim operativcima surove osječke Udbe, koji su na 10. travnja u Čepinu provjeravali tko blaguje "ustaški" objed.

Autonomni i principijelni biskup Bogović kaže da Ivan Grujić može biti bolji čovjek od njega, ali je ipak pripadao Udbi, i to ima svoju kompromitirajuću težinu. Pomirenje nije provedeno i to je stoga kompromitirajuća činjenica, daleko negativnija od nečije pripadnosti "ekstremnoj hrvatskoj emigraciji", koja je okupljala hrvatske borce za slobodu, koja je na našu žalost u značajnom dijelu bila obavještajno provaljena od jugoslavenske mreže i od te mreže kontrolirana, usmjeravana i sramoćena. Ivan Grujić oglasio se u trenutku kada se nacija diže protiv Josipa Perkovića i protiv struktura koje ga štite. Istovremeno slijedi partijsku šprancu vladajuće koalicije Kukuriku, pa se zamjera Crkvi u Hrvata. Stipe Mesić tako je pridobio zaštitu protukatoličkih asocijacija na svjetskom nivou, ali Ivan Grujić nema tu važnost. Najava Grujićeve tužbe protiv biskupa Bogovića početak je Grujićeva pada. Ivan Grujić doveo se u situaciju da njegov odlazak s njegove trenutačne funkcije gledamo pozitivno i na simboličkom planu. Nema straha da će to nešto promijeniti, jer se otvara prostor za novu nekompetentnu osobu. Pomalo je žalosno da dugo iščekivane lustracije započnu sa činovnikom Ivanom Grujićem.

Tvrtko Dolić


Nezavisna Država Hrvatska je bila odraz višestoljetne težnje svih hrvatskih ljudi

Zahtjev hrvatskim vlastima za znanstvenom obradom hrvatske povjesnice XX. stoljeća

Izlaganje na tribini „Velebitski ključ slobode“ održanoj u Zagrebu 23. prosinca 2013. u KIC-u, Preradovićeva 5.

Ustanak 'Hrvatskog revolucionarnog pokreta - ustaša' dana 7. rujna 1932. godine u Brušanima jedan je koliko važan, toliko i prešućivan nadnevak hrvatske povijesti. Stoga ovdje želim prvo odati priznanje domoljubnim hrvatskim 'velebitnicima', hrabrim organizatorima obilježavanja tog događaja i podizanja spomen obilježja.

Koji su razlozi doveli do osnivanja Ustaškog pokreta i do Velebitskog ustanka? Kao malo koji narod u Europi Hrvati su kroz povijest bili žrtve svojih nenarodnih vlasti. U prvoj Jugoslaviji banska vlast nije štitila narod od Anđelinovićevih mitraljeza, od žandarskog terora ni od Karađorđevih ubojica. Nakon ubojstva Stjepana Radića i drugova, dr. Ante Trumbić ispred HSS-a i dr. Ante Pavelić ispred Stranke prava, poduzeli su diplomatsku akciju po europskim metropolama tražeći osudu srpskog terora. Uprkos podrške Alberta Einsteina i Heinricha Manna, naišli su na zatvorena vrata. Što je preostalo? Odgovor se nametao u osnivanju oslobodilačke organizacije čiji će glavni cilj biti oslobođenje od velikosrpskog terora i uspostava samostalne hrvatske države. Prva oružana akcija bila je Brušanski ustanak čemu je tadašnja Komunistička partija dala snažnu podršku proglasom: „Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.”

Po raspadu Jugoslavije travnja 1941. djelovanjem nacionalista-ustaša u inozemstvu i domovini te uz podršku naroda i HSS-ove Seljačke i Građanske zaštite, uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Akademik Dušan Bilandžić piše: „velika većina hrvatskog naroda je proglašenje NDH pozdravila gotovo euforičnim oduševljenjem“. Kardinal Alojzije Stepinac kaže na suđenju: „Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo svog naroda..." Britanski konzul u Zagrebu Thomas Rapp na odlasku kaže Ivanu Meštroviću: 'Hrvatska država je tu i narod je za nju'. Slično je izjavio i konzul SAD-a.

Nakon završetka rata partizani su izvršili masovne likvidacije hrvatskih civila i zarobljenika, što se 45 godina nije smjelo ni spomenuti. Umjesto da budu žigosani i kažnjeni za taj najveći pokolj u Europi poslije rata, jugokomunisti su pokrenuli bjesomučnu sotonizaciju svega hrvatskoga, a posebno NDH izjednačavala s najgorim zlom. U taj nečasni čin uključen je cijeli jugokomunistički državni ustroj, sudstvo, represivni aparat, diplomacija kao i velikosrpsko- četnička propagandna mašinerija. Saveznici su, a posebno Velika Britanija, spremno i nekritički prihvatili tu sotonizaciju i ugradili je u svoju službenu političku mantru.

Jugokomunistička historiografija, kao i dio ove današnje, postala je poslušni promicatelj teških povijesnih krivotvorina, što je navelo dr. Dušana Bilandžića da je usporedi sa smećem. Nakon uspostave demokratske vlasti 1990. godine istina je sporo krčila put, pa dr. Slobodan Lang kaže: »Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom«. Mnogo od toga što kaže Slobodan Lang vidljivo je i dan danas, sve do posizanja u stare svete hrvatske pozdrave kao "Za dom!", "Za domovinu!", "U boj u boj!"... itd.

Osobno sam u zagrebačkoj i sarajevskoj operi dirigirao više desetaka predstava opere Nikola Šubić Zrinjski gdje ti poklici predstavljaju zakletvu na ljubav i žrtvovanje za domovinu. Sve ostalo je poznata nam manipulacija. U slučaju Šimunić pogrješno je optuživati FIFA-u, a pogotovo divnu hrvatsku mladost, bolje bi bilo pozvati hrvatsku vlast da skupi hrabrost i izađe u javnost s punom istinom o razdoblju rata i poraća, istinom koja se temelji na već sada bogatoj izvornoj povijesnoj građi. Tako na pr. knjiga Prikrivena grobišta dr. Josipa Jurčevića ukazuje da se u masovnim grobnicama iz Drugoga svjetskog rata i poraća, u više od 88 postotaka nalaze žrtve jugokomunističke vlasti, a svega u 0,13 postotaka žrtve vlasti NDH. Pitamo se što je poduzela naša vlast da ti i slični podatci uđu u svjetsku javnost i međunarodne institucije, enciklopedije i školske udžbenike? Ključ rješenja nije u nametanju agitpropovskih parola i sotonizaciji svakoga koji je drukčijeg ideološkog uvjerenja, nego u činjenicama i vjerodostojnim dokumentima. Takva, na činjenicama izgrađena hrvatska povijestnica zasjat će punom istinom i neoborivom snagom o Hrvatskoj i Hrvatima.

Nikola Debelić


Titin vatreni podanik

Sada u vrijeme smrti južnoafričkog čelnika Nelsona Mandele i njegova svečanog pokopa i njemu sutrašnjeg otkrića velebnog spomenika od devet metara visine prisjećamo se našega predsjednika koji za Hrvate nije ništa manji od Mandele za Južnoafrikance. I evo poslije četrnaest godina još uvijek u glavnome gradu Tuđmanove Hrvatske nema nikakvog spomenika velikom obnovitelju suverene Republike Hrvatske poslije 888 godina. Žalosno ali istinito svemu su krivi jugokomunistički zlotvori neprijatelji hrvatskoga naroda, koji su se uspjeli domoći vlasti u Zagrebu i Hrvatskoj. Radi se o titoističkoj zločinačkoj pasmini bivših udbaša ili njihovih sljedbenika koji na sve načine brane udbaške zločince kao i sve druge progonitelje Hrvata po Hrvatskoj i cijelome svijetu.

Lex Perkovićevi branitelji tu pripadaju svojom ideologijom koji bi htjeli uništiti stečevine velikog obrambenog Domovinskog rata Hrvata protiv velikosrpskoga okupatora. Jedan od njih je i dugogodišnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić koji se pod maskom nekakvog tobožnjeg vjernika podvaljuje hrvatskome narodu. On tobože pomaže Katoličkoj Crkvi koju kao javno ispovijeda i pomaže našim poreznim sredstvima. Dok na drugoj strani i u najnovije vrijeme lijepi po prsima bedževe s glavom balkanskog razbojnika Josip Broza Titu pod nekakvom "Balkanskom ljubavi" gdje ugošćuje poreznim troškovima građama Zagreba ovu jugokomunističku razbojničku kliku koja je genocidom uništila milijunsko mnoštvo Hrvata: pobila, zatvarala i protjerala iz njihova doma i Domovine. Taj Milan Bandić u ulozi gradonačelnika Zagreba već godinama onemogućuje uklanjanje imena Maršala Tite s Kazališnog trga i onemogućuje podizanje spomenika dr. Franji Tuđmanu kao i Eugenu Kvaterniku na njegovom trgu ili Ivanu Pavlu Drugome na mjestu najveće hrvatske katoličke svete mise koju je predvodio osobno Papa Ivan Pavao II.

Bandić je bio ugasio i vječni plamen na Oltaru Domovine kao i sve duge hrvatske nacionalne simbole koje neprestano stornira. Ovaj lažov pred izbore sve obećava a ništa ne dovrši. Jedino što je sebe proglasio "Zmajem od Kamenitih Vrata" u Zagrebu ali bolje da je sebe nazvao "Zmaj od Pogane Vlake" njegova rodnog mjesta, gdje je postao Titin vatreni podanik skojevac koji je svojim brošem ubio hrvatskog tridesetdvogodišnjeg robijaša Zvonka Bušića jer je Zvonko mislio kako se njegov suzavičajac Milan Bandić bio obratio u hrvatskom i vjerskom smislu. No na žalost Milan je ostao odan Titi i Partiji i nakon njegova izlaska iz SDP-a. A otkada je nosio broš Tite na prsima postao je prema režimskim anketama treći po popularnosti. Inače sve do tada nitko ga nikada nije niti spominjao u anketama.

Mate Ćavar, SSH


Hrvatska je najčvršća komunistička utvrda na svijetu

Ako je bilo ikakve sumnje u to da je Hrvatska komunistička utvrda, unatoč tzv. demokraciji, sada su nakon puštanja Josipa Perkovića na slobodu sve dvojbe otklonjene. U svim porama društva, od portira do predsjednika države, vladaju sinovi komunističkih ubojica i tako čvrsto štite svoj antihrvatski aparat. Oni u tomu nemaju skrupula, nemaju senzibiliteta za domaću ni međunarodnu javnost, oni na najdrskiji mogući način demonstriraju svoju sirovu silu i tako nastavljaju agoniju hrvatskoga društva do beskraja.

Nije bilo dosta mrcvarenja s „Lex Perković“, nije dosta soli na ranama hrvatskih žrtava, krvnici hoće još, jer ako stane dotok hrvatske krvi oni umiru u hropcu svoje nečiste savjesti i svojih nedjela, a to se ni pod koju cijenu ne smije dopustiti, zločini protiv Hrvata moraju vječno ostati skriveni, a izvršitelji abolirani. Ubijati Hrvate je simpatično, samo ih proglasiš ustašama i sve je jasno, ne treba tu suda, ta to su samo Hrvati.

„Hrvatski“ sudovi nisu imali milosti za hrvatske heroje, oni nisu puštani na kućnu njegu, nego su krvavo odradili svoj kazamat. Zašto nije tako pušten Branimir Glavaš, Tomislav Merćep, Tiho Orešković ili Mirko Norac, mi znamo zašto, puštaju se samo oni koji kolju Hrvate, oni koji su sav svoj život posvetili borbi za Jugoslaviju i protiv hrvatskoga naroda. Ova vlast se doista igra vatrom i zaziva krvoproliće. Ovakva drskost „neosvisnog“ pravosuđa, ne dolazi sa Zrinjevca, nego direktno s Pantovčaka i Banskih dvora, kada je propala promjena Ustava, zahvaljujući generalu Glavašu, prešli su na plan „B“, suspendirali sudbenu vlast, i „naredili“ puštanje Perkovića.

Držimo da je ovime vlast prešla granicu izdržljivosti jednoga ponosnog naroda, da je prešla rubikon s kojega nema povratka, sada je ili mi ili oni. Organizirajmo se, ujedinimo se protiv sotonske bagre koja se ruga s nama i našim stotinama tisuća mrtvih i palih za Domovinu. Oni nikada ne će osuditi nikoga tko je ubijao naš narod, nikada. Dokrajčimo tu priču jednom za svagda.

Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Niste u pravu, gospodine Kasprek

Osvrt na pismo Dražena Kaspreka, predsjednika iudruge Hrvatski dragovoljac 1991., objavljeno u Hrvatskome slovu 27. XII. 2013.

Si tacuisses, philosophus mansisses
(Da si šutio, ostao bi mudar) - a možda i pošten

Poštovani gospodine Kasprek!

Obraćam Vam se kao majka trojice sinova, branitelja hrvatske domovine iz Domovinskog rata, koji su, hvala Bogu, ostali živi, i kao žena hrvatskoga roda, koji je mukotrpno opstao na ovim svetim hrvatskim prostorima, braneći kroz cijelu svoju povijest ovu svoju lijepu domovinu od neprijatelja svih boja i sa svih strana, a posebno od najkrvoločnijih, sa istoka, četnika i velikosrba u Drugom svjetskom ratu i u ovom, još svježih rana, Domovinskom ratu, koja izuzetno cijeni neopisive žrtve svih hrvatskih branitelja "za križ časni i slobodu zlatnu", koji su uvijek bili "za dom spremni umrijeti"!

Lijepo je od Vas, gospodine Kasprek, što pišete FIFA-i i branite hrvatskog mladića, nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića, od drastične nogometne kazne od 10 utakmica neigranja i 30.000.- eura globe, zbog povika "Za dom!", u veselju nakon odlučujuće utakmice protiv Islanda 19. studenog 2013. godine, za kvalifikaciju u Brazil na Svjetsko nogometno prvenstvo, a na što je publika ushićenih mladih navijača spontano odgovorila "Spremni!".

No, Vi ste svoje objašnjenje pozdrava i osudu kazne najprije trebali uputiti unutarnjim čimbenicima tipa ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića, izvjestitelja FIFA-e Zorana Stevanovića, zatim iz pozadine Milorada Pupovca, Zorana Milanovića i predsjednika države Ive Josipovića i mnogih drugih mrzitelja svega hrvatskoga, na čelu sa DORH-om Mladena Bajića, koji je Šimunića hitro i nelegalno kaznio sa 25.000 kuna, kao i svih onih prodanih hrvatskih duša, koje su se brzo složile sa osudom i u tobože hrvatsko ime ogradile od toga predivnoga hrvatskoga pozdrava.

Slično se ponašate i Vi, gospodine Kasprek, kada tobože branite pozdrav "Za dom spremni", objašnjavate povijesnu pozadinu, a ograđujete se od dragovoljaca i svih branitelja NDH, koji su u obrani svoje države sa zanosom koristili skoro isti pozdrav. Ne vjerujem da članovi Vaše udruge, dragovoljci u Domovinskom ratu, misle na Vaš način. Vi se u Vašem pismu tri puta sramotno ograđujete od Vaših kolega, hrvatskih dragovoljaca iz Drugoga svjetskoga rata.

Po čemu su oni za Vas bili fašisti i čiju su oni zemlju napadali? Zar za Vas nisu bili fašisti četnici, koji su, pod zaštitom fašista Talijana klali sve što je hrvatsko, po napisanom planu i programu poznatog velikog srpskog "antifašista" đenerala Draže Mihailovića, uz pomoć fašista partizana!

Zar ti branitelji dragovoljci, uz taj pozdrav nisu imali pravo braniti nedužan hrvatski narod od svih koji su kao bijesne hijene, rušeći i ubijajući sve pred sobom, nasrnuli na hrvatski narod i hrvatsku državu? Zar su vodstvo države i branitelji u tome kaosu zla trebali sjediti skrštenih ruku i izigravati neku tobožnju demokraciju? Zar hrvatski narod nije imao desetke tisuća žrtava tijekom Drugoga svjetskoga rata, od klanja i diverzija takozvanih antifašista, a posebno stotine tisuća žrtava nepobijeđenih i u vjeri predanih hrvatskih vojnika i civila.

Ne vjerujem da se sa Vašim naturenim mišljenjem slažu članovi Vaše udruge, kao ni ostali dragovoljci i branitelji iz obrambenog Domovinskog rata, koji su umirali sa povikom "Za dom spremni" i sa pjesmom na usnama o dragovoljcima ustašama iz Drugoga svjetskoga rata "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana".

Vi, gospodine Kasprek, očito odrađujete zadatak za novac od milijun i sedamsto tisuća kuna, kojim u ime udruge za jednu godinu raspolažete, iako je to naš narodni novac, a ne onih koji njime upravljaju i Vas osobno kupuju ili ucjenjuju. Nadam se da ćete shvatiti u kakve bijedne igre Vas uvlače sljedbenici onih koji su učinili masovne zločine nad hrvatskim narodom tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, a nadasve nad žrtvama dragovoljaca ustaša, vojnika domobrana i hrvatskih civila, i ostavili ih u preko dvije tisuće mnoštvenih grobišta diljem cijele bivše zločinačke države Jugoslavije.

Prema znanstvenim istraživanja povjesničara Josipa Jurčevića u knjizi "Prikrivena grobišta" iz 2012. godine, samo 0,13 % grobišta je ostalo od strane NDH i ustaša, a i to nam je žao, ako su žrtve bile nedužne. Od njihovih i naših neprijatelja su sva ostala grobišta, sa oko 200.000 nedužnih Hrvata. Zar to nije pravi genocid za koji još nitko nije odgovarao? Po kojoj to visokoj matematici su veliki i užasni zločinci oni koji su možda krivi za 0,13 % zločina, a oni koji su učinili sve ostale do 100 %, i to nad hrvatskim narodom, su pravednici i veliki "antifašisti", i to samo zato što su se slučajno našli na strani pobjednika u Drugome svjetskome ratu?

Od istih neprijatelja, sa istim znakovima kokarde i zvijezde petokrake ostalo je preko 150 mnoštvenih grobišta hrvatskih žrtava tijekom Domovinskog rata. Također znate kakve su užasne klevete i laži širili, a šire i u današnje vrijeme, u tobože slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, protiv vodstva i branitelja NDH, koji su platili svojim životima najvišu cijenu obrane svoje domovine i države.

Zar ne vidite što već u današnje vrijeme rade sa vama dragovoljcima i braniteljima iz Domovinskog rata, ako se imalo suprotstavite propasti države koju ste svojom krvlju i životima stvarali? Zar vas već ne nazivaju fašistima? Hoćete li Vi postupati na sličan način kao i Josip Perković, podrijetlom iz maloga ličkoga hrvatskog sela Podlapače, koje su četnici krvavo uništili početkom Drugoga svjetskoga rata i njemu osobno poklali 32 člana obitelji, a on je, radi novca i ucjena prihvatio suradnju iza rata s onima koji su njegovoj obitelji učinili najveće zlo, te u inozemstvu postao organizacijski egzekutor sljedbenika onih Hrvata koji su branili narod. Nadam se da će završiti kako je zaslužio, ali daj Bože da se bar pred smrt pokaje za svoju izdaju i svoja zlodjela! Vi, gospodine Kasprek, kao da to sve prihvaćate, što bi bilo krajnje sramotno i nepošteno. Nije dostojno ni jednoga čovjeka, ni Hrvata, a kamoli dragovoljca iz obrambenog Domovinskog rata.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj


U Hrvatsku se nije vratila hrvatska emigracija, nego vanjska jugoslavenska mreža, koja je kompromitirala Hrvate u inozemstvu

U jutarnjim satima nove 2014. godine uhićeno je desetak udbaša i kriminalaca koji su traženi zbog izručenja stranim zemljama. Udba i podzemlje ostaju do kraja zajedno. U Kristu i s Kristom, kako tvrde. Prema kazivanju Josipa Perkovića, Udba je najvjerojatnije bila tajna ćelija katoličke organizacije Opus Dei. Ako to niste znali, hrvatski emigranti bili su teroristi, a udbaši su borci za samostalnu Hrvatsku! Vinko Sindičić nije bio likvidator republičke udbe! Ne vjerujete? Pročitajte "senzacionalni" novogodišnji intervju Josipa Perkovića u Večernjaku.

Gledajući odnose manje religiozno, pitamo se čemu sva to natezanja? Čega se Partija boji? S Perkovićem na suđenju u Njemačkoj, ili kod nas u Zatvorskoj bolnici, svi već znamo da je Partija bila nalogodavac ubojstava. Znamo i koje je funkcije obavljao Ivica Račan u vrijeme svirepog ubojstva Stjepana Đurekovića. Ne ćemo saznati ništa što veće ne znamo. Strukture RH nepotrebno iritiraju Njemačku, za tuđu računicu i na našu štetu. Pravosudni cirkus prati odvratna medijska kampanja, koja posve izokreće stvarne odnose. Nitko se ne boji onoga što Perković zna, nego njegovog neznanja. Našim neprijateljima odgovara da našu nacionalnu zaštitu vode nesposobni obavještajci. Perković nam ne otvara nikakve tajne, nego nam nudi svoje neprihvatljive interpretacije poznatih događaja. Prema kazivanju Josipa Perkovića, Franjo Tuđman bio je njegov agent, a ne obrnuto.

Govorimo o vodećim obavještajcima fašističke Jugoslavije

Kako to sam priznaje, Perković je na dan pada Vukovara pobrao zubno zlato iz KB Dubrava. Možda će jednog dana tvrditi da to zlato nije uzeo jer je na taj dan iz Vukovara izvlačio posljednje preživjele branitelje. Perković tvrdi da je rekonstrukcija Udbe (uključujući doušničke mreže) prepuštena Miri Tuđmanu. Koji o tome nije imao pojma! Točni popisi preklopili bi se sa članstvima političkih stranaka, pa je zadaća obustavljena. Umjesto toga, udbaši su Franji Tuđmanu podvalili evidenciju "Janjičar", načinjenu u vojnom SIS-u za potrebe obavještajnog diskreditiranja političkih protivnika. Znate, Josip Perković toliko je mrzio konkurentni KOS, da možemo reći kako je prave evidencije KOS-a s gađenjem uništio. Popisi jugoslavenskih mreža "povučeni su u HIS", ali tamo nisu pronađeni. Prijevoz povjerljive dokumentacije SRH/RH sličio je prijevozu glasačkih listića.

Glede kasnih 80-ih i ranih 90-ih, nejasno je do kada je gazda bio Ivica Račan, a kada je to postao Franjo Tuđman. Kako to da je Perković kao Račanov poslušnik i pouzdanik podržao "stranku opasnih namjera"? Udbaši su igrali na dvije karte, kao i za Hrvatskog proljeća, kada je Tito pustio da se pokaže kako tko diše, a onda proveo sječu. Nešto slično pripremalo se 1990./91. za slučaj uvođenja izvanrednog stanja. Kako se srpsko-srbijanska vrhuška konačno odlučila za raspad Jugoslavije i ratno prekrajanje avnojskih granica, udbaši SRH jednostavno su nastavili glumiti hrvatske domoljube, istovremeno umreženi na centralu u Beogradu, iz koje je Zdravko Mustač došao na poziciju savjetnika/nadzora Franje Tuđmana.

Katolički fundamentalisti iz Udbe

Nisu nam Srbijanci slali samo mošti Svetog Save. Večernjak spominje sedam obavještajnih i sigurnosnih službi u Jugoslaviji. Dvije vojne savezne, vojnoobavještajnu Upravu generalštaba, Upravu bezbednosti SSNO-a, SID, SSDS i SDB, odnosno SDS u SRH (republička Udba). Posebne kontraobavještajne grupe u SRH/RH pripadale su zasebnoj srbijanskoj diverzantsko-subverzivnoj topologiji.

Trpanjem KOG Labrador-a u KOS, Perković nas i dan danas pokušava obmanuti. I, tko normalan razmjenjuje visoko obučene teroriste za svog zarobljenog kuma? Uhićeni Željko Ražnatović Arkan pušten je da ode! Ovih se dana sramežljivo priča o KOG Zenitu i dalje nema. Brojni srbijanski KOG-ovi, integrirani u naše institucije i "naše" nevladine udruge, desetljećima razgrađuju hrvatsku nacionalnu ideju. Takozvane kontraobavještajne grupe iskoristile su privatizaciju i tako osigurale svoje samofinanciranje, a prilično sumnjive asocijacije vise na našem proračunu i na kvotama EU-a za Hrvatsku.

Često čujemo kako su Josip Perković i Josip Manolić, tvorci ovakve RH, spašavali Crkvu u Hrvata. Da je Perković spasio Stepinčeve dnevnike i da je Josip Manolić zaslužan što Alojz Stepinac nije ubijen. A zapravo se dogodilo suprotno. Stepinac je otrovan, a Stepinčeve dnevnike je Udba preuzela na "proučavanje". Priče Josipa Boljkovca o dokumentaciji Udbe ne podudaraju se s kazivanjem Perkovića. Nacionalno osviješteni Perković uvjerava nas da Udba nije pokrivala Inu! Eto zašto se tamo ugnijezdio kriminal. Znate, treba nekako spasiti čast Udbe - Stjepan Đureković je nezamijećeno napisao knjigu protiv Tite. Kako kaže Perković, SDS nije imao ljude u inozemstvu, ali je pokrivao hrvatsku emigraciju strogo zbog zaštite našeg turizma!

Sirovi prvaci komunističke represije glume velike obavještajce

Funkcije udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača nisu bile obavještajne, nego političke. Djelovanje udbaša u našem životu bilo je jad i bijeda, civilizacijska sramota. Osječki udbaši znali su na 10. travnja "slučajno" banuti u hrvatske domove, da provjere je li ručak svečan, ustaški, ili običan, sirotinjski. Možete li pojmiti kakvim smo idiotima prepustili državu i protuobavještajnu zaštitu? Za Jugoslavije su tri puta godišnje testirani na alergiju prema svemu što je hrvatsko.

Josip Perković pobija izjavu Žarka Domljana o tome da Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora nije mogao sebi doći dva dana, čime je "izdajnik" Domljan mudro opovrgao tezu o dogovorenoj terorističkoj akciji. Perković svjedoči kako je prvi dočekao prašnjavog Tuđmana na ulazu/izlazu Banskih dvora i da mu je Tuđman smireno rekao da je sve u redu. Perković je previdio neke važne protagoniste. Zar su se Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković razbježali na tri strane? Perković je za raketiranja Banskih dvora bio u susjednom kafiću, valjda za slučaj da "protivnik" ne poštuje zakazani termin udara. Ako je istinita njemačka tvrdnja da su u to vrijeme prvi operativci države bili Josip Manolić i Josip Perković, a ne Franjo Tuđman, onda je bilo prirodno da se riziku izlože "pozeri" Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković. Gradeći svoju konstrukciju iz novogodišnjeg Večernjaka, Perković je neoprezno izrekao poznatu činjenicu da je ista skupina njemu odanih udbaša selila zajedno s njim, iz službe u službu, preuzimajući regularne i paralelne linije rada.

Tko je po zakonu pustio ustaše u Zagreb?

Perković zna tko je ubio Stjepana Đurekovića, ali ne će reći! Daj reci! E, pa ne ću! Daj reci! E, ne ću! A da ga na pet minuta prepustimo njegovim operativcima, onima koji su pretukli Milu Dedakovića? Kada je rat praktično završio, Perković je prešao iz vojne službe u novoosnovani krovni HIS, koji je izgrađen po uzoru na jugoslavenski SID. Svi udbaši tvrde da su radili po zakonu! Zar je ranih 90-ih RH naoružavana po zakonu? Hrvatska je opljačkana po zakonu! Perkovićeva verzija naoružavanja Hrvatske značajno se razlikuje od one Martina Špegelja. Tko je provalio Špegelja?

Ako je vjerovati Josipu Perkoviću, osobno je došao na ideju da Franji Tuđmanu dodijeli putovnicu. Udbaši su sračunato usmjerili Tuđmana u Kanadu, promovirajući ga kao nacionalnog vođu i pomiritelja, koristeći nakaznu ideju Maksa Luburića o nacionalnom pomirenju po krvnim zrncima, koje je u državotvorni pokret uključilo jugoslavensko obavještajno podzemlje i klasične kriminalce, uključujući i one osuđene za krvni delikt. U Hrvatsku se nije vratila hrvatska emigracija, nego vanjska jugoslavenska mreža, koja je kompromitirala Hrvate u inozemstvu, koja je to isto nastavila raditi u zemlji, glumeći "ustaše" i desnicu. Nitko nije pustio "ustaše" u Zagreb - takvi su pod hitno likvidirani. Dok su domoljubi ginuli na ratištu, udbaši i partijaši posve su reokupirali zemlju i pokrenuli privatizacijsku pljačku, koja traje i danas.

Jesu li crnogorski udbaši bili stručniji?

Udba je poticala rat i ratnu ugrozu, najviše zato da se ne-avnojska JNA i "armijski KOS" promoviraju u narodnog neprijatelja, što je omogućilo da udbaška obmana prođe skoro nezapaženo. Perković je još za Jugoslavije imao kompleks vojne protuobavještajne službe. Požurio je u uvjetima rata preuzeti dominantni vojni SIS, gradeći topologiju centara po našim većim gradovima, koji su u njegovoj glavi postali novi "republički" centri pod ravnanjem "savezne" uprave u Zagrebu. Tako je Perković sebe unaprijedio u nekakvog saveznog šefa nove "hrvatske" Udbe, koja je uz sve svoje formalno postavljene zadaće preuzimala i likvidacije i/ili kompromitacije političkih protivnika. U finalu takvog kadroviranja imamo sramotu da su dva vodeća djelatnika vojne službe pokrali blagajnu za operativne troškove. Dakle, hrvatske tajne službe ne rade ništa! Referentno svemu tome, postavljena je savezna državna uprava na Pantovčaku, koja je neko vrijeme gledala Bosnu i Hercegovinu kao dvije odvojene hrvatske republike, da bi na kraju tamošnje Hrvate izdala i ostavila na milost pravoslavnim i muslimanskim fundamentalistima.

Ako je zahtjev hrvatskog političkog vrha provela crnogorska Udba, kako nam sugerira Perković, znači li to da je hrvatska Udba preuzimala likvidacije pokrenute iz drugih republika? Nas zapravo ne zanima kako je Perković osobno saznao za "Memorandum SANU", jer da je objavljen preko njega, pojavio bi se u slovenskim a ne u beogradskim novinama. Perković nikome nije otvorio oči. Zar postoji netko u ovoj zemlji tko nije vidio kuda srlja Slobodan Milošević? Oni koji to nisu "prepoznali", zapravo su stajali uz Memorandum. Mišljenja sam da lex Perković i lex Gotovina pripadaju istoj protunjemačkoj međunarodnoj muljaži i da dvojac Milanović-Josipović slijedi određene međunarodne uvjete. Umjesto u istražni zatvor, Perković je smješten u Zatvorsku bolnicu. Da se mene pita, vjerske fanatike Josipa Perkovića i Zdravka Mustača jednostavno bih "šutnuo u Njemačku".

Tvrtko Dolić


Lažne ankete, loš predsjednik

Nekad Mesić, danas Josipović najpopularniji. Da ne bi?

Prema jugoanketama od inauguracije za predsjednika RH Ivo Josipović zauzima prvo mjesto, visoko iznad svih drugih političara u RH. A tako je bilo i sa Stipom Mesićem cijelo vrijeme. Nitko nije bio popularniji onda od Mesića a sada od Josipovića. Koga pitaju anketari nije poznato. Tako se predstavlja javnosti. Zbog čega bi to bio tako popularan Ivo Josipović? Što je on korisnog učinio za RH od kada je predsjednik RH? Vjerojatno zbog toga što je nastavio sa provođenjem Mesićeve engleske političke strategije za jugosferu na zapadnom Balkanu, gdje Englezi svrstavaju i Hrvate. I sve što čine na predsjedničkim dužnostima Mesić i Josipović je ta engleska strategija obnove njihove jugotvorevine.

I jedan i drugi rade protiv Tuđmanova "Božićnog Ustava" RH gdje je izričito zabranjeno bilo kavo državno zajedništvo sa Srbijom. I sve što je činio i čini Ivo Josipović počiva na toj engleskoj strategiji. Svekolika njihova politika svodi se na englesku strategiju za RH kako bi nas Hrvate ponovno strpali skupa sa Srbijom, da se i dalje koljemo po zemlji i državi Hrvatskoj. To je zbog engleskoga interesa da udalji Hrvate od katoličkih zemalja srednje Europe, a posebice naroda Germana. Prvim predsjedničkim posjetom BiH Josipović se po Sarajevu naveliko ispričavao Muslimanima za nekakvu hrvatsku agresiju na BiH devedesetih godina u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na BiH koje ne bi niti bilo bez nas Hrvata. Josipović nastavlja Mesićevu politiku optuživanja Hrvata za agresiju na BiH. On tako sramotno pri posjetu Izraelu traži toljage za ustaške zmije po Hrvatskoj kojoj je predsjednik, kako bi nastavio razbijanje jedinstva hrvatskog naroda koji se Tuđmanovom zaslugom uspio obraniti od srpske agresije u Domovinskom ratu.

Nakon ulaska u EU osnovao je nekakvo svoje regionalno vijeće kojemu je on na čelu za obnovu jugosfere drugim riječima treće Jugoslavije. Njegova ljubljenja sa srpskim četničkim vojvodama jasno pokazuju kuda nas tjera ovaj jugoudbaški tip. Njega ne zanima niti jedan hrvatski granični problem s Vojvodinom - Srbijom na Dunavu kao i s bokokotorskim morem i slovenskim aspiracijama na hrvatsko istarsko područje ili pak jadranski gospodarski pojas, za kojega se ne zanima predsjednik Josipović što bi mu trebala biti glavna dužnost. On želi da Hrvatska bude što slabija i ugroženija i postane lakši velikosrpski plijen prema toj strategiji na ovim prostorima. Ukoliko Ivo Josipović bude ponovno izabran za novi mandat naći ćemo se ponovno u englesko srpskoj jugotvorevini pod Beogradom i Srbijom, iz koje smo se jedva izvukli Domovinskim ratom.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske



San veći od života

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, uč-ini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
(Matej 1,18-24)

U Adventu su uvijek u modi ankete tipa „Koji biste san željeli da vam se ostvari ovoga Božića?“. I svi rado nabrajaju. Kako oni koji još uvijek tvrdoglavo vjeruju da Mali Isus darove nosi, tako i oni kojima je draže da darove kroz dimnjak spušta debeljko sa Sjevernog pola. Nekako se sve manje spominje kao darivatelj djetešce iz Betlehemske štalice, a sve više nas salijeće taj polupijani ideološki konvertit, koji jedino ne mijenja svojeg modnog stilistu.

Svi ljudi sanjaju. Ne samo u Adventu.

Znanost tvrdi da svatko od nas sanja prosječno jedan sat i trideset minuta svake noći. Na repertoaru se vrti otprilike 6 ili 7 snova. Sjeća li se mi njih ili ne, snovi su za nas istina, jer oni otkrivaju svijet naše podsvjesti, svijet naših uspomena, osjećaja, želja, a taj svijet mi najčešće nikome ne otkrivamo, jer je to ono naše pravo lice.

Naši snovi, vizije, slutnje jesu načini pomoću kojih nastojimo kompenzirati sve ono čega smo se u životu, na ovaj ili na onaj način, odrekli ili su nam to drugi oteli, ukrali, zabranili. Naši snovi u biti su duhovni prozori naše duše i mi se međusobno razlikujemo samo po tome koliko su ti prozori čisti, odnosno zaprljani.

Josip kao svaki čovjek ima svoje snove, ali kao pravedni Židov ima svoj san veći i od samog života. A to je dolazak Mesije. Međutim Josipa u ovom trenutku brine nešto drugo. Njegovi snovi o obiteljskom životu s Marijom su se raspršili pred surovom činjenicom da je Marija trudna, a on s tim nema nikakve veze.

Sveto pismo za Josipa kaže da je bio pravedan. Ako je riječ o pravdi temeljenoj na zakonu Josip je Mariju trebao dati kamenovati do smrti, ali Tora uz pravednost spominje i milosrđe, za kojeg se opredjeljuje Josip. Umjesto smrti on će Mariju potajice otpustiti. To mu je bila namjera.

Josip nije bio u stanju zamisliti kako Bog može biti uopće prisutan u jednoj tako neugodnoj i opasnoj situaciji kao što je ova. I zato Josipu treba pomoć. U dubini sna Bog po anđelu dolazi Josipu i govori mu u snu. Bog Josipu donosi istinu i na način nepojmljiv ljudskom umu Bog mijenja Josipa.

Josipu san ne donosi racionalna ojašnjenja, nema u njemu znanstvenih činjenica, a ni detaljnih instrukcija. Umjesto svega toga Josipu je njegov san nadahnuće.

Josip otkriva da dijete koje Marija nosi nije sramota, da nije nevolja, da nije problem, nego da je nova nada za čitav svijet. Josip živi ostvarenje svojega životnoga sna, jer zna za riječi proroka Izaije: „Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ (Izaija 7,14)

Josipa njegov san poziva postati Božjim partnerom u misteriji utjelovljenja.

Ne shvaćajući, ali vjerujući, Josip se budi. I u vjeri Josip odgovara.

Josip asistira pri rođenju Boga, Boga djeteta, za ovaj naš već tako star i iskvaren svijet.

I u tome i jest moć snova.

Suprotno svim očekivanjima Josip stavlja sa strane sve argumente ovoga svijeta i slijedi svoj san. Josip ne djeluje ni malo oprezno, a kamo li racionalno. Suočen s izborom između „razumnog“ (svjetovnog) i „nerazumnog“ (Božjeg) Josip neočekivano bira, ono što bi većina nas danas proglasila, ludošću.

„Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“ (1. Korinćanima 1,25)

Božji anđeo govori i svima nama: „Ne bojte se vjerovati. Ne bojte se kročiti drugim putem. Ne bojte se slijediti svoje snove. Jer Bog je s vama! Emanuel!“

Nažalost, najveći broj nas, nema tu Josipovu vjeru. Nemamo hrabrosti slijediti ono što nam Bog govori. Odbacujemo svoje snove. Mi dolazimo u napast, kada je naša vjera u pitanju, živjeti oprezno, kalkulantski. Poštivamo maksimalno 6 od 10 Božjih zapovijedi, idemo u crkvu 3 od 4 nedjelje, dajemo novac čiji nedostatak ne ćemo ni osjetiti, poklanjamo vrijeme s kojim i onako pojma nemamo što bi, činimo dobre stvari, ali naravno i one loše, udijelimo mi nešto milosti, ali i upiremo prst optužbe na drugoga, vjerujemo u neke dijelove Svetog Pisma, ali za neke ne želimo ni čuti.

A Bog nas poziva da prestanemo kalkulirati. Poziva nas da slijedimo, baš kao i Josip, svoj san. Poziva nas da iskoračimo izvan kontroliranog racija ovoga svijeta, kako bi se sam Bog mogao roditi u nama. Kako bi se mogao roditi „kroz nas“ u ovom našem spasenja tako potrebitom svijetu.

Božićnu priču o anđelima i pastirima, o zvijezdi repatici i mudracima s istoka, o Mariji i Josipu, priču o Bogu koji je pronašao dom u ovom našem svijetu, mi smo profanirali i iskomercijalizirali do krajnjih granica dobrog ukusa.

Ali Bog i dalje ustrajava. Bez obzira na sve.

Božić nije stvar činjenica i nije stvar mašte. Božić je stvar utjelovljenja.

Božić je Božji san koji je tijelom postao.

„Ako je Božićna priča istinita, onda je ona glavna od svih istina. Ono što drži ludu nadu Božića živom, u ovom svijetu poznatom po uništavanju svih nadanja, jest nezaboravan san da se Dijete Isus može ponovno roditi – u nama. U našim potrebama, u našoj čežnji za njim.“ (Frederic Buechner)

Ovih dana, kada budete postavljali betlehemski prizor u svojem domu, malo više nego obično zbijte figurice oko Isusa, jer je tu jedini centar dobra u ovom našem ludom svijetu. I nikako ne zaboravite Josipa. Stavite ga ove godine još bliže Isusu.

Jer Josipu to mjesto i više nego pripada. Josip, onaj pa skoro zaboravljeni lik, koji je za neke, nekako reda radi tu, ima tolko toga čime bi nas mogao poučiti.

O Božiću. O vjeri. O nepokolebljivoj vjeri.

I naravno o snovima. Snovima koji su veći od života.

Zato sanjajmo ovog Adventa i ovog Božića i ne prestanimo sanjati.

Sanjajmo, baš kao i Josip, san veći od života.

Sanjajmo ovog Božića Boga s nama.

Sanjajmo Emanuela!

Ivica Ursić


Badnjak u Hercegovini

Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva

fra Vandelin Karačić


glas-koncila.hr

Božićni paradoksi

Usprkos svim zloporabama javnosti u Hrvatskoj Božić i ove 2013. godine ostaje najdraži i najprisniji obiteljski blagdan i neuklonjivi podsjetnik na neizbrisivu ljepotu i vrijednost izvorne ljudskosti koja je potrebna kako onima najsiromašnijima tako i onima najbogatijima. Usprkos sustavnoj i usiljenoj sekularizaciji hrvatskoga društva, svetkovina Božića, makar na kratko vrijeme, podsjeća gotovo sve ljude - bili oni toga svjesni ili ne, priznali to oni ili ne - na Boga i na ono izvorno ljudsko: obitelj, zajedništvo, ljubav, solidarnost, darivanje, radost... Paradoks je - htjeli to priznati ili ne - da su vrednote kao obitelj, zajedništvo, ljubav, solidarnost, darivanje, radost i slično veoma potrebni čak i onima koji bi željeli demontirati sve vjersko, transcendentno, pa i samoga Boga, a Bog postaje čovjekom upravo zato da bi svi ljudi, pa dakle i takvi »demontažeri«, uživali baš te vrijednosti i to - jednom u punini. Svetkovina Božića jedinstven je, neobičan i upravo čudesan Božji pohod ljudskoj zajednici, svim njezinim članovima, bez obzira na sve njihove različitosti, bez obzira čak i na stav pojedinaca ili skupina koji je nijekanje, proganjanje i isključivanje Boga. Bog dolazi svim ljudima i za sve ljude!

Dok se na marginama hrvatskoga društvu čuju zasada slabašni glasovi da Božić više ne bi trebao biti državni praznik, i ovogodišnja proslava Božića otkriva čudesnu Božju poniznost: Bog dolazi kao nemoćno i krhko dijete prepuno ljubavi za svakoga čovjeka. Bog, koji je apsolutni, najmoćniji stvoritelj svijeta i svakoga čovjeka, dolazi kao maleno ljudsko biće koje ne može preživjeti, opstati ako ga kao svoga ne prihvati ljudska obitelj. Najmoćniji očekuje svekoliku pomoć! Najveći i Najjači dolazi kao najslabiji! Najbogatiji dolazi kao najveći siromah! Božićno otajstvo otkriva Boga koji se ljudima približio tako da je ušao u ljudsku sudbinu: osjetio je toplinu majčina zagrljaja, ali i gorak okus i miris štalice i siromaštva. Božić otkriva da je Bog ljudima prišao na samom dnu njihove ugrožene egzistencije, postao s njima najugroženiji i očitovao da je sva veličina čovještva i čovjeka u ljubavi. Očitovao je tako da dok ima ljubavi, nema razloga za tjeskobu, nema mjesta za nikakav strah, štoviše potvrdio je da dok ima ljubavi, sve se okreće na dobro, izgrađuje se neopozivo bolji svijet.

Fascinantna je Božja poniznost po kojoj Bog u liku Betlehemskoga djeteta postaje najbliži svima onima kojima je teško, koji su na različite načine ugroženi, koji su gurnuti na rub ljudskoga društva i na dno svih društvenih ljestvica. Božja najprisnija blizina baš onima koji se po suvremenim kriterijima smatraju neuspjelima, nevažnima i suvišnima, potvrda je neizmjerne Božje skrbi, ali i neizmjernosti jedinstvenoga ljudskog dostojanstva koje ne može ugroziti nikakva vanjska sila, nikakva ekonomska kriza, nikakva uznositost ni bahatost dobrostojećih ljudi i skupina. Božić potvrđuje da je Bog s malenima, jadnima, siromašnima, ugroženima da bi postali svjesni da nisu nemoćni, da nisu osuđeni na život u okovima niti samo na svoje snage, jer sam je Bog s njima. Božja prisnost sa svima koji su ugroženi jasan je znak da su neizmjerno voljeni i da neće biti ovisni ni o kome od ljudi dok su god spremni i sposobni ljubiti.

Fascinantna je Božja poniznost po kojoj Bog podastire svoju ljubav i svoj poziv na uzvraćanje ljubavlju te tako otvara silne mogućnosti neupućenima, ravnodušnima, zavedenima, izmanipuliranima, zarobljenima i zasljepljenima lažnim sjajem. Božić je očitovanje nenametljive, iznimne Božje ponude uz puno poštivanje slobode svakoga čovjeka. Božić je izazov za neupućene, bilo da nisu imali prilike, bilo da su zavedeni, da ne ostanu na površini bogatijega blagdanskoga stola, već da postanu uznemireni tražitelji punine istine i ljubavi koje onda otkrivaju sasvim nova predivna obzorja čovječnosti. Bog svojim skrivenim pojavljivanjem u ljudskoj povijesti u liku pravoga čovjeka, upravo u liku nemoćnoga djeteta, poziva na otkrivanje stvarnosti, otvaranje zdravih očiju i slobodna srca u prizemljenosti, jednostavnosti i otvorenosti. Stvarnost, naime, u kojoj je Bogu dano pravo mjesto koje mu kao stvoritelju, spasitelju i prijatelju pripada, neusporediva je s uobičajenim doživljajem stvarnosti neupućenih, ravnodušnih, zavedenih ili zarobljenih ljudi. Bog u svojoj poniznosti nudi posve novo iskustvo!

Više nego fascinantna je poniznost koju Bog očituje i u svojoj ljubavi i strpljivosti prema ljudima punima sebe, samodostatnima, bahatima, isključivima, mrziteljima i razarateljima. Ponajbolji ljudi teško podnose takve i često bi ih, kad bi mogli, uklonili sa scene, a Bog se njima i ovoga Božića približava u liku krhkoga djeteta i od njih strpljivo čeka da kroz obnovu čovječnosti zablista ono zrno zlata koje se krije baš u svakome čovjeku. I ovogodišnji Božić potvrđuje trajni Božji naum da ljudi, premda imaju pravo i dužnost prosuđivati djela, ne smiju biti suci jedni drugima, da nitko nema pravo po svom viđenju čistiti žito od korova jer to će učiniti tek žeteoci koji ne mogu pogriješiti. Ovogodišnji Božić svim ljudima punima sebe, samodostatnima, bahatima, isključivima, mrziteljima i razarateljima nudi nove ciljeve života: čovječnost, dobrotu, skromnost, pravednost, istinoljubivost, izgrađivanje i ljubav.

Radi Božje ljubavi, dobrote i poniznosti predivno je biti čovjek, bez obzira na to kakve su životne okolnosti! Radi Božjega utjelovljenja najveća je i najljepša zadaća svakoga čovjeka - ljubiti!

Ivan Miklenić


Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
Arthur Schopenhauer


Podsjetnik...

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

Davor Dijanović


KAKO SU SRBI I JNA BEZDUŠNO UBIJALI HRVATSKE BRANITELJE I CIVILE

Pakao poslije pada Vukovara

U nastojanju da na bilo koji način pomogne Vukovaru i Dubrovniku potpisano je 16. studenog u 18 sati primirje između hrvatskih snaga i JNA. Za hrvatsku stranu to je bilo izuzetno važno. U tijeku su bili pregovori hrvatske Vlade i JNA o neutralizaciji vukovarske bolnice.

Očekujući sklapanje Sporazuma, ministar dr. Andrija Hebrang 17. studenog obavijestio je ravnateljicu vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac da će 18. studenog 1991. godine doći dva tima Međunarodnog komiteta Crvenog križa da izvrše evakuaciju, a dr. Vesna Bosanac je ministra Hebranga obavijestila o broju bolesnika i ranjenika u bolnici koje treba evakuirati.

Prema očekivanju, dan kasnije 18. studenog sporazum su potpisali dr. Andrija Hebrang, ministar zdravstva Republike Hrvatske, zatim general Andrija Rašeta, kao predstavnik JNA, i g. Georges-Marie Chenu, šef Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) u Zagrebu. U pregovorima su sudjelovali i predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), organizacija Liječnici bez granica (MSF) i Malteški red. Važno je znati, ovaj Zagrebački sporazum nije ovisio od tijeka borbi u Vukovaru niti je bio postignut kao posljedica poraza hrvatskih snaga 18. studenog.

Dogovorena evakuacija trebala je biti izvršena neovisno o tomu hoće li će se borbe u Vukovaru nastaviti. Po Sporazumu koji je bio potpisan, evakuacijom su trebali biti obuhvaćeni "svi ranjenici i bolesnici koji se nalaze na liječenju u vukovarskoj bolnici za koje uprava bolnice smatra da su u stanju podnijeti putovanje".

Po podacima doktorice Bosanac, za evakuaciju je bilo pripremljeno oko 400 ljudi, 40 teških bolesnika i 360 ranjenika. Sporazum nije predviđao evakuaciju osoblja bolnice, članova njihovih obitelji i drugih koji su se nalazili u bolnici. Republika Hrvatska i JNA suglasile su se da će garantirati prekid vatre, garancija prekida vatre odnosila se na regularne i neregularne snage na područjima "na kojima će jedna ili druga strana snositi odgovornost za operaciju evakuacije", dano je obećanje da na putu „na područjima odgovornosti jedne ili druge strane" kojim će prolaziti konvoj ne će biti mina. Republika Hrvatska i JNA su se dogovorile da u tijeku evakuacije priznaju neutralnost bolnice.

To je značilo da će Bolnica biti stavljena pod zaštitu Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) koji je trebalo odrediti potreban vremenski period za evakuaciju u kojem je potrebna neutralnost koju bi poštovale obje sukobljene strane. Evakuaciju su trebali nadzirati promatrači Europske Zajednice (PMEZ), koji su trebali imati pristup svim fazama evakuacije. Sporazum nije sadržao odredbe koje su omogućavale JNA da izabere ljude koji će biti evakuirani, niti je predviđao mogućnost da bolesnici i ranjenici budu predani nekim drugim snagama ili vlastima, osim vlastima Republike Hrvatske.

Kako je JNA zaustavila međunarodni Crveni Križ

Predstavnici MKCK pokušali su doći u bolnicu 18. studenog otprilike oko 12 sati, ali ih je u tome spriječila pucnjava od strane JNA i lokalnih Srba. Isto tako, predstavnici PMEZ pokušali UbojstvaVelik broj ljudi koji su se okupili u vukovarskoj bolnici ili oko bolnice JNA odvela u logor "Velepromet". Po dolasku u logor, kontraobavještajni časnici JNA i lokalni Srbi razdvajali su ljude prema nacionalnoj pripadnosti, razdvajali starije, žene i djecu a posebna pažnja posvećivana je ljudima koji su sudjelovali u obrani. Ispred žena i djece, tukli su muškarce cijevima, a jedan pripadnik srpskih snaga hodao je po logoru držeći u jednoj ruci nož a u drugoj ljudsku glavu iz koje je kapala krv.su 18. studenog doći do vukovarske bolnice. Najprije su zadržani na „brifingu" generala Maksimovića u Komandi 1. VO, a kada su krenuli iz Beograda u Vukovar, na putu do Vukovara, na jednom kontrolnom punktu zadržala ih je JNA.

Naposljetku su oko podne stigli u Negoslavce na izdvojeno zapovjedno mjesto „OG Jug", mobilnim telefonom razgovarali su s doktoricom Bosanac koja ih je molila da hitno dođu do bolnice. Taj razgovor prekinuo je jedan od „oficira" JNA koji im je rekao da im nije dopušteno da kontaktiraju s doktoricom Bosanac jer je ona „zločinac".

Kasnije popodne u daljnjoj namještaljci JNA promatrači su uz pratnju majora Veselina Šljivančanina krenuli prema vukovarskoj bolnici, nakon inscenirane pucnjave oko vozila Šljivančanin im je rekao da ne mogu u Vukovar zbog „borbenih dejstava". Tako su opstrukcijom JNA i lokalnih Srba međunarodni promatrači i pripadnici Crvenog križa držani podalje od bolnice.

Predaja hrvatskih snaga na Mitnici

U noći 17. studenog 1991. hrvatski predstavnici inicirali su radio vezom kontakt s JNA i dogovorili da se slijedećeg jutra održe pregovori o predaji. Tako je i bilo, u ime hrvatskih snaga i civila pregovore su vodili zapovjednik snaga Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, a u ime JNA pukovnik Nebojša Pavković, časnik za vezu Saveznog sekretarijata (SSNO) pri „OG Jug". Na traženje hrvatskih zapovjednika, na pregovorima je bio gosp. Nicolas Borsinger iz Međunarodnog komiteta Crvenog križa(MKCK).

Postignut je sporazum o predaji hrvatskih snaga na Mitnici. Po tom sporazumu dogovoreno je da će se hrvatske snage, zajedno s naoružanjem, predati JNA i da će tu predaju pratiti predstavnici MKCK, koji će evidentirati imena i fotografirati sve osobe koje se predaju. Nakon toga civili će se evakuirati u slobodne dijelove Hrvatske, a prema pripadnicima hrvatskih snage postupat će se kao prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskom konvencijom.

MKCK je evidentirao ratne zarobljenike i civile pa su autobusima u pratnji vojnih vozila prevezeni na poljoprivredno dobro Ovčara. Na Ovčari su civile odvojili od ratnih zarobljenika i odveli ih na drugo mjesto. Ratni će zarobljenici provesti noć u hladnom hangaru, maltretirani i uznemiravani tijekom noći. Sutradan, 19. studenog hrvatski ratni zarobljenici prevezeni su u logor Sremsku Mitrovicu, a sprovele su ih snage JNA iz „OG Jug". Logor je smješten u sklopu čuvenog zatvora u Sremskoj Mitrovici.

Sudbina civila iz Vukovara – logor Velepromet

Na sabirnom punktu na području Mitnice 18. studenog 1991. godine bilo je više od 4.000 civila. Izmučeni, nakon 87 dana opsade, bez hrane, vode, u potpunoj nesigurnosti izloženi na milost i nemilost lokalnih Srba i „kontraobavještajnih oficira" JNA koje su predvodili majori Šljivančanin i Vukašinović, oni će proći još jednu selekciju. Nakon što su se krvnici uvjerili da među civilima nema hrvatskih branitelja, sve su civile prebacili u Velepromet.

Velepromet je skladišni prostor istoimenog poduzeća, sastoji se od zidanih skladišnih zgrada i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor. Kako su padali rubni dijelovi grada tako su se punili objekti Veleprometa zarobljenicima. Sada kada je cijeli grad bio okupiran, između 18.11. i 20.11.1991. kroz taj logor proći će oko 10000 ljudi, žena i djece, neki će tamo provesti par dana, neki više mjeseci, a mnogima se u tom logoru gubi svaki trag.

Tako je velik broj ljudi koji su se okupili u vukovarskoj bolnici ili oko bolnice JNA odvela u logor "Velepromet". Po dolasku u logor, kontraobavještajni časnici JNA i lokalni Srbi razdvajali su ljude prema nacionalnoj pripadnosti, razdvajali starije, žene i djecu a posebna pažnja posvećivana je ljudima koji su sudjelovali u obrani. Ispred žena i djece, tukli su muškarce cijevima, a jedan pripadnik srpskih snaga hodao je po logoru držeći u jednoj ruci nož a u drugoj ljudsku glavu iz koje je kapala krv.

Postrojavali bi civile u redove a nakon toga dolazili bi lokalni Srbi i pokazivali određene ljude, koje bi onda „arkanovci" i šešeljevci" odvodili izvan hangara, nakon toga nikada više nisu viđeni. Svaki dan u logoru provođeno je ispitivanje zarobljenika, tijekom kojeg su zarobljenike tukli, vrijeđali i zlostavljali na druge načine. Određeni broj zarobljenika ubijen je iz vatrenog oružja.

U večernjim satima između 19. i 20. studenog 1991. godine, neki ljudi zatočeni u Veleprometu prebačeni su autobusima, pod stražom JNA, u logor u Sremsku Mitrovicu. Velika većina civila za koje „grupe kontraobavještajnih oficira JNA" i lokalnih Srba nisu mogle utvrditi da su sudjelovali u obrani Vukovara, evakuirani su tijekom 20. studenog u mjesta u Hrvatskoj.

Posjet Cyrusa Vancea – humanitarna situacija u Vukovaru dramatična

Dana 19. studenog 1991. godine, na područje Vukovara stigla je diplomatska misija Ujedinjenih naroda zadužena da utvrdi činjenice. Ta misija je na područje Vukovara poslana zbog Bolnica U bolnici je bilo oko 600 pacijenata i 400 civila. Među njima su bili bolesnici, ranjenici, bolničko osoblje, kao i članovi njihovih obitelji te poneki hrvatski branitelj. Oko podne u bolnicu je došao major JNA Borivoje Tešić u oklopnom vozilu. U večernjim satima pripadnici vojne policije odveli su Marina Vidića - Biliog, povjerenika hrvatske vlade za Vukovar, , a zatim i ravnateljicu bolnice dr. Vesnu Bosanacbojazni vezanih za humanitarnu situaciju u Vukovaru. Delegaciju je predvodio g. Cyrus Vance, specijalni izvjestitelj generalnog sekretara OUN. Delegacija je primljena na izdvojenom zapovjednom mjestu „OG Jug" u selu Negoslavci. Članove delegacije primio je zapovjednik „OG Jug" pukovnik Mile Mrkšić.

Delegaciju OUN zanimalo je kako se postupa prema civilima i ratnim zarobljenicima. Mile Mrkšić uz pomoć majora Šljivančanina uspio je obmanuti delegaciju vodeći ih da obiđu vojarnu JNA u Vukovaru, Velepromet i bolnicu u Negoslavcima. Tijekom obilaska Veleprometa, posjetitelji iz UN-a uočili su da pripadnici srpskih paravojnih snaga koji su bili u objektu predstavljaju prijetnju sigurnosti zarobljenika, no ništa nisu poduzeli.

U toku obilaska područja, Cyrus Vance je želio obići i bolnicu u Vukovaru, Veselin Šljivančanin mu je rekao da to nije moguće organizirati tvrdnjom da nisu očišćena minska polja na putu do bolnice. Delegacija UN-a bila je potpuno svjesna da ih major Šljivančanin obmanjuje, budući da su mogli vidjeti da se odvija promet na tom dijelu puta za koji Šljivančanin tvrdi da je miniran. Bila je to laž koju će životom platiti više od 200 ranjenika koji će svoj život završiti na Ovčari.

General Života Panić naredio je napad na bolnicu

General Života Panić, zapovjednik 1. VO naredio je pukovniku Mili Mrkšiću zapovjedniku „OG Jug" da 19. studenog 1991. do 10 sati mora „ zauzeti bolnicu, MUP i očistiti od preostalih ustaških snaga oslobođene delove grada". U danima pred pad Vukovara velik broj stanovnika došao je u vukovarsku bolnicu. U bolnici je bilo oko 600 pacijenata i 400 civila. Među njima su bili bolesnici, ranjenici, bolničko osoblje, kao i članovi njihovih obitelji te poneki hrvatski branitelj.

Oko podne u bolnicu je došao major JNA Borivoje Tešić u oklopnom vozilu. Odmah je postavio vojnike da nadgledaju i ograničavaju ulazak u bolnicu i izlazak iz nje. Nakon toga vojna policija pretražila je okolinu bolnice, a zatim postavila patrole i stražare. U večernjim satima pripadnici vojne policije odveli su Marina Vidića - Biliog, povjerenika hrvatske vlade za Vukovar, koji je bio u bolnici, a zatim i ravnateljicu bolnice dr. Vesnu Bosanac u Negoslavce, u zapovjedno mjesto „OG Jug". Doktorica Bosanac protivno svojoj volji biti će zadržana u Negoslavcima do slijedećeg dana, noć će provesti sjedeći u jednoj prostoriji i razmišljajući o sudbini svojih pacijenata i kolega u Bolnici.

Nakon zauzimanja bolnice, u večernjim satima 19. studenog 1991. veliki broj civila koji su se sklonili u bolnicu, kao i neki pripadnici hrvatskih snaga, prebačeni su iz bolnice u logor Velepromet.

Evakuacija bolnice u Vukovaru – srpski zločin

Evakuacija bolnice je trebala početi 20. studenog 1991. godine tijekom jutra. Pukovnik Mrkšić je naredio majoru Šljivančaninu da pripremi i izvrši evakuaciju bolnice te da iz bolnice ne izvodi nikog dok ga prvo ne pregledaju vojni liječnici. Zbog toga je odabrana grupa „kontraobavještajnih oficira" koju je predvodio major Vukašinović, zamjenik načelnika „organa bezbednosti" „OG Jug" i koja krenula s autobusima iz Negoslavaca u vukovarsku bolnicu.

Odmah nakon dolaska oko 7 sati, svi su liječnici i medicinsko osoblje pozvani na sastanak u gipsaonicu koji je zakazala ravnateljica bolnice dr. Bosanac po naredbi majora Šljivančanina. Dok su tako Šljivančanin i društvo zadržavali međunarodne predstavnike EZ i MKCK na mostu , pet autobusa s muškarcima iz bolnice, prešlo je rijeku Vuku preko drugog, obližnjeg mosta, i otišlo prema vojarni JNA u Vukovaru.Šljivančanina. Na tom sastanku major Šljivančanin je prisutnima priopćio da dr. Bosanac nije više ravnateljica bolnice, te da će od tog trenutka on i novi direktor kojeg postavi JNA biti zaduženi za izdavanje naređenja. Dok je sastanak s liječnicima i medicinskim osobljem trajao, Šljivančaninove „kontraobavještajne grupe" prema unaprijed pripremljenim popisima harale su po bolnici.

U bolnici su bili pukovnik Bogdan Vujić i jedan viši kontraobaveštajni časnik JNA, oni su po bolnici tražili „počinitelje ratnih zločina". Po nalogu Šljivančanina i u društvu dr. Stanojevića uz pratnju jednog desetara te dvojice vojnih policajaca, obišli su bolnicu. Nakon toga pukovnik Branko Korica je izveo oko 20 ljudi iz bolnice jer su „oficiri" smatrali da su to zdravi ljudi, a ne ranjenici ili bolesnici. Tako su u toj selekciji u bolnici uz JNA sudjelovali lokalni Srbi, neki liječnici i pomoćno osoblje srpske nacionalnosti.

Nakon toga lokalni Srbi odnijeli su dvadeset pet težih ranjenika, uglavnom HOS-ovaca, oni nisu pronađeni niti do današnjeg dana. Vojnici JNA išli su po bolnici i naređivali pacijentima i drugima koji su mogli hodati da idu vani prema izlazu. Po izlasku vojnici JNA su razdvajali muškarce od žena i djece. Nakon toga oko 250 muškaraca uglavnom tadašnjih pacijenata vukovarske bolnice ukrcano je u pet autobusa. Za mnoge od njih bio je to put bez povratka.

Kako je Šljivančanin spriječio dolazak međunarodnih promatrača u bolnicu

Po Zagrebačkom sporazumu, bolnica je trebala biti pod zaštitom MKCK, koji je bio zadužen da evidentira ranjene i bolesne koje treba evakuirati, dok su promatrači EZ trebali nazirati evakuaciju i imati potpuni pristup svim fazama evakuacije. Nastojanje dvojice promatrača EZ Jana Allana Schoua i Petra Kyprua da stignu do bolnice prije 20. studenog spriječila je JNA. Vrijeme njihova dolaska na sam dan evakuacije kontrolirala je JNA.

Zaustavili su ih nadomak bolnice, na mostu preko rijeke Vuke, blizu bolnice. JNA je postavila oklopno vozilo koje im je blokiralo put. Na tom mjestu predstavnike promatračke misije EZ i MKCK dočekali su pukovnik Pavković i major Šljivančanin. Nicolas Borsinger iz MKCK tražio je od Pavkovića i Šljivančanina da ga odmah puste do bolnice pozivajući se na Zagrebački sporazum koji je potpisala JNA.

Prikrivajući svoj zločin u bolnici, Šljivančanin je međunarodnim predstavnicima „objasnio" da ne mogu ići prema bolnici, tvrdeći da na putu ima snajperista i borbi te da je u toku raščišćavanje mina. Dok su tako Šljivančanin i društvo zadržavali međunarodne predstavnike EZ i MKCK na mostu , pet autobusa s muškarcima iz bolnice, prešlo je rijeku Vuku preko drugog, obližnjeg mosta, i otišlo prema vojarni JNA u Vukovaru

Nakon toga JNA je promatračima EZ i predstavniku MKCK dopustila da nastave put do bolnice. Kada su oni stigli u bolnicu malo iza 10 sati , u bolnici su zatekli samo žene i djecu, muškaraca nije bilo, nije bilo niti ranjenika. Ovom opstrukcijom JNA je stavila u pritvor glavninu ranjenih i bolesnih muškaraca iz bolnice iako je Zagrebačkim sporazumom bilo predviđeno da se oni evakuiraju u Hrvatsku. Kako će se pokazati, posljedice toga po te nesretne ljude biti će teške. Civili koji su ostali u bolnici, uglavnom žene i djeca, autobusima su prevezeni u Sremsku Mitrovicu. Narednu noć proveli su u strahu u autobusima. Nakon gotovo dva dana putovanja, preko Bosne i Hercegovine u Zagreb će stići tek 22. studenog.

Ovčara, Srbi ubijaju trojicu braće Došen

Pet autobusa s hrvatskim zarobljenicima iz vukovarske bolnice stiglo je u vojarnu JNA Vukovaru. Odmah po dolasku autobusa pripadnici JNA, rezervisti i lokalni Srbi počeli su obilaziti oko autobusa prvo prijeteći i vrijeđajući, a zatim su počeli šipkama, lancima i drvenim predmetima udarati po autobusima. U tom metežu, do autobusa su došla dvojica srpskih vojnika i iz jednog autobusa izveli su braću Došen i teško ih pretukli, trećega brata koji je bio ranjen izbacili su iz kamiona. Svu trojicu braće ubacili su u jedan kombi i otišli, od tada se braći Došen gubi svaki trag.

Oko 13 sati autobusi puni hrvatskih zarobljenika napustili su vojarnu JNA i krenuli su putem prema Negoslavcima, u svakom autobusu bila su dva stražara iz vojne policije JNA, za oko pola sata stigli su na farmu Ovčara i stali ispred hangara koji je obično korišten kao skladište za poljoprivrednu mehanizaciju i pripadao je farmi poduzeća "Vupik".Iskrcani su jedan po jedan. Hrvatski zarobljenici su puštani iz svakog autobusa u grupama od pet do šest i svakog drugog ili trećeg zarobljenika vojnici su pitali što je radio u Vukovaru.

Nakon toga oduzimane su im vrijedne osobne stvari, novac i nakit. Osobne dokumente i druge za njih nevrijedne stvari srpski su vojnici bacali u jarak. Zarobljenik bi tada morao proći kroz dva reda postrojenih srpskih vojnika, po 10 do 15 sa svake strane, koji su ih, dok su prolazili, žestoko tukli. Srpski su vojnici tukli hrvatske ratne zarobljenike rukama, nogama, drvenim štapovima, kundacima, motkama, lancima, čak i štakama.

Žrtve

U bitci za Vukovar Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 vojnika ranjeno u samom gradu. Nakon pada grada oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još se vodi postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih. Na Vukovar je palo više od 1.500.000 granata različitih kalibara i srušeno oko 13.500 kuća.Taj špalir je bio dugačak otprilike osam do 10 metara, pa su svi iz autobusa, prolaskom kroz špalir bili teško premlaćeni. Od tog pakla spasila su se samo četiri vojnika JNA. Oni su tijekom borbi dezertirali iz JNA i predali se hrvatskim snagama u Vukovaru. Slučajno su se zatekli 20. studenog u bolnici u Vukovaru, tako su završili u skupini muškaraca odvedenih iz bolnice na Ovčaru. Kada su izašli iz autobusa ispred hangara, stupili su u kontakt s jednim časnikom JNA, rekli su mu da su oni vojnici JNA koji su bili u zatvoru u Vukovaru.

Nakon toga po njih je došao jedan časnik JNA i odveo ih u Negoslavce. To im je spasilo život. Premlaćivanje hrvatskih zarobljenika nastavljeno je u hangaru. Atmosfera je bila očajna. Tamo je bilo oko 250 ljudi iz autobusa i najmanje 40 srpskih vojnika koji su ih maltretirali i tukli. Zarobljenici su morali stajati uza zid s raširenim rukama i nogama dok su ih srpski vojnici udarali s metalnim šipkama i kundacima. Tijekom popodneva, pojedini su srpski vojnici izveli iz hangara smrti sedam ratnih zarobljenika koje su poznavali, ta sedmorica zarobljenika su preživjela.

Oko 15 sati u blizini iskopana je rupa koja je bila dugačka oko 10 metara i široka tri metra. Dok je rupa kopana, u hangaru pripadnici srpske vojske i JNA popisivali su zarobljenike. Kada je pala noć, iz hangara su izvođeni u grupama od 10 ili 20 ljudi. Ukrcavani su u kamion pokriven ceradom i odvođeni do rupe gdje su ih srpski vojnici pogubili iz vatrenog oružja. Iz tih kamiona smrti pod okriljem noći uspio je pobjeći samo jedan hrvatski zarobljenik. Nakon bijega od smrti na ovčari, bio je uhapšen u jednom selu i na kraju odveden u logor u Sremskoj Mitrovici. Ubijanje je počelo oko 21 sat i trajalo je do kasno poslije ponoći. Tijela su pokopana u masovnu grobnicu i otkrivena su tek nekoliko godina kasnije.

Prema službenim izvorima, objavljenim u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, u bitci za Vukovar Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 vojnika ranjeno u samom gradu. Nakon pada grada oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još se vodi postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih. Na Vukovar je palo više od 1.500.000 granata različitih kalibara i srušeno oko 13.500 kuća.

Joško Buljan/Hrvatski tjednik


Podsjetnik...

IZMEĐU YU I EU

Do nacionalne pomirbe je došlo i u zajedničkoj borbi Hrvatska je obranjena i osamostalila se kao suverena država priznata od međunarodne zajednice. Politika nacionalne pomirbe je opravdala povjerenje u nju kao političku stratešku ideju, i urodila povijesnim djelom – Republikom Hrvatskom. Osim toga, činilo se da je pomirba organski konzumirana i da njezin smisao više nikad ne će doći u pitanje. Istina, već u tijeku rata, 1994. ona je jednom dovedena u iskušenje: u pokušanom političkom puču pokrenutim od dvojca Manolić – Mesić. Puč je propao, ali ideje koje su ga pokrenule nikad nisu narodu dovoljno objašnjene. Taj pokušani puč bio je prikazivan više kao izazvan nezadovoljenim karijerističkim ambicijama njegovih pokretača, nego kao rušenje temeljne strateške političke ideje Domovinskog rata – ideje o nacionalnom pomirenju. Ideje koja je trebala trajno osiguravati političku stabilnost Hrvatske bez obzira na stvaranje agonalnog političkog polja karakterističnog za višestranačku demokraciju. Taj puč je prvi put pokazao da je ideja nacionalnog pomirenja bila iznuđena političkim okolnostima, da je više mehanička nego organska. Tada napukla više nikad ne će srasti u organsku ideju hrvatskog zajedništva i jedinstvene brige za zajedničko dobro. (Češće nazivano opće dobro. Međutim, formulacija zajedničko dobro jače naglašava djelatno sudjelovanje svih Hrvata u tom dobru, dočim formulacija opće dobro donekle naglašava njegovu vanjsku, apstraktnu stranu sudjelovanja). Naime, već u tijeku Domovinskog rata s otpočinjanjem pretvorbe i privatizacije priprema se revizija temeljne političke zasade nacionalno pomirenje. Iako novo uspostavljena struktura vlasti inzistira na nepromjenjivosti semantike te zasade, do nje ipak dolazi: sada se pomiruje kapital i vlast bez obzira čine li vlast nacionalisti ili udbaši (skraćeni naziv za sve bivše jugoslavenske antihrvatske kadrove, uključujući i partijske). Time je stvorena prva pukotina kroz koju je bio moguć povratak potisnutog, t.j. Tita i jugoslavenstva.

ANTIHRVATSKI ANTIFAŠIZAM

Ovome treba dodati argumentaciju radi koje smo uvodno rekli da radi objašnjenja treba uvesti i psihoanalitičke i filozofijske pojmove i kategorije. Naime, u Domovinskom ratu, usprkos prividu, Hrvati nisu pobijedili ni Tita ni njegovo djelo, a on i njegovo djelo su bili radikalna negacija Hrvatske kao neovisne države i Hrvata kao slobodne nacije. Nisu ih pobijedili jer se i nisu protiv njih borili izravno nego neizravno. Hrvati su se borili i pobijedili Titovu negaciju – Miloševića i njegovu agresivnu velikosrpsku politiku i tako, naoko paradoksno, vratili Tita natrag kao afirmaciju na koju se sada naslanja antihrvatski lijevi antitifašizam. Prava, izravna negacija Tita i njegova djela – Jugoslavije, bio je Milošević. Takvom posrednom, neizravnom pobjedom nad Titom i njegovim djelom, pobjedom nad Miloševićem, oni su, Tito i jugoslavenstvo, u Hrvata psihološki samo potisnuti u političko predsvjesno, koje se konvertiralo u simptom u hrvatskoj kolektivnoj psihi i koji tu psihu stalno muči jer nije s njim obračunala. Nepobijeđen od Hrvata Tito nam se vraća, psihoanalitički kazano, kao nedovoljno potisnuto, nedovoljno pobijeđeno jer je pobijeđen posredno, preko Miloševića, a ne neposredno, izravno. To se da objasniti i u skladu s Hegelovom dijalektikom. Naime, kako je poznato Hegelova dijalektička formula (koju je prihvatio i Marx) kaže da negacija negacije daje afirmaciju. U našem slučaju to znači: negacija – Hrvati (negacija Miloševića), negacije – Miloševića (koji negira Tita) – daje afirmaciju – Tita. Tito je dakle živ kao negacija negacije, negacija hrvatske države i slobode hrvatskog naroda. pa ga tek treba pobijediti izravnom abreakcijom tako da ga se istjera iz političkog predsvjesnog. Na žalost, ni vođa Domovinskog rata, dr. Franjo Tuđman, izgleda, nije u potpunosti shvatio ovaj fenomen, ovu dublju psihološku crtu političkih promjena - mogućnost povratka potisnutog. On je iz pragmatičnih razloga x koji su se u momentu donošenja odluke činili sasvim politički mudrim pa je zbog Titove tobožnje prihvatljivosti od Zapada toliko potrebne novonastaloj Hrvatskoj, branio Tita kao Hrvata. A nije sigurno da je to bilo nužno; jer ipak je Tito za Zapad bio važan samo kao prolazna komunistička figura dok je bio jak istočni komunistički blok, a u vrijeme Domovinskog rata taj se blok već bio raspao (SSSR) i Tito je ponovo bio tretiran kao komunistički ratni zločinac, pa nije bilo potrebe braniti ga. Tuđma nije shvatio da Zapad ustvari brani Jugoslaviju, a ne Tita. Dapače. To je jedno od osnovnih ograničenosti Tuđmanova političkog dostignuća iz kojega se, začet već za njegova života, izrodio politički sustav tajkunsko-udbaškog pomirbe umjesto izvorne pomirbe hrvatskoga naroda. U tajkunsko-udbaškoj pomirbi, na udbaškoj strani, dakako, sudjeluju i bivši partijski kadrovi kao i vodeći kadrovi iz gospodarstva i državne uprave. U zagrljaj te pomirbe koja funkcionira kao klijentalizam rado uskaču politički i ini profiteri i karijeristi za koje se do jučer činilo da su smrtni neprijatelji Udbinog komunizma. Dakle, bez obzira kojoj političkoj strani pripadali. Zato Hrvati da bi bili slobodan narod moraju još jednom pobijedit, još jednom, ali izravno, radikalnom demokratskom revolucijom pobijediti Tita i njegovu jugoslavensku ideju da bi i psihološki pobijedili Tita i Jugoslaviju i odstranili ih iz hrvatskog politički podsvjesnog, odakle se sve upornije vraćaju stalno u novom obliku - kao Zapadni Balkan kao Jugosfera i t. d.. Sve dok to Hrvati ne učine, radikalno ne abreagiraju, Titova nasilnička figura oca-diktatora i tirana stalno će se kao simptom vraćati u aktualni politički život i utjecati na političku sudbinu Hrvatske kao njezina negacija. Jer, nasilje ima tu negativnu moć da dugo ostavlja pečat na individualnu ali i na nacionalnu, kolektivnu psihu.

UDBA I KOS

Ideja pomirbe u koju je bio uključen i sporazum s hrvatskom UDBA-om i KOS-om o njihovoj sigurnosti i zaštiti u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, trebala je biti samo modus operandi uspostave hrvatske samostalne države, a činom uspostave države taj je pakt trebao prestati postojati. Pakt nije smio uključivati i uključivanje UDBA-e i KOS-a u konstitutivni ustroj i političku vlast po završetku Domovinskog rata, što im je očito zajamčeno, a što objašnjava i stanoviti broj hrvatskih udbaša i kosovaca sudionika, u nekom, uglavnom manje opasnom obliku, u Domovinskom ratu. Po završetku rata s pripadnicima tih službi, zbog njihovog eminentno antihrvatskog djelovanja i povezanosti sa stranim obavještajnim službama, trebalo je obračunati: politički ih ukloniti iz struktura vlasti, a one koji su počinili zločine u zemlji i inozemstvu (likvidacija hrvatskih emigranata) trebalo je suditi. No, to je izostalo, i umjesto toga je došlo do konstituiranja tajkunsko-udbaškog političkog sustava što znači da je to bio dio pakta, nagodba „nacionalističke“ buržoaske desnice i komunističko-udbaške ljevice, kao forma nacionalne pomirbe. Udbaško-tajkunskim strukturama predani su svi mediji i tako je taj sporazum zaštićen od javnih napada i ugroza od politički nacionalno demokratskih i ekonomski socijalno usmjerenih snaga. Tako je zabetoniran antidemokratski sustav kojega se može srušiti samo demokratskom revolucijom, a ne nikakvim potištenim i povrijeđenim prigovaranjima. Jer, kako je već objašnjeno, uspostavljeni klijentalistički odnos između političkih hegemonijalnih parlamentarnih stranaka i hegemonijalnog i eksploatatorskog kapitala sprječava bilo kakvu penetraciju novih slobodarskih i osloboditeljakih ideja. Dakale: da bi bili slobodni Hrvati, (prema modelu Freudova znanstvenog mita o Edipovu kompleksu) moraju „ubiti“ i „pojesti“ svoje Nad nad-ja, kako vanjsko tako i unutarnje tj. velikog Drugog kao hegemona i Tita kao lažnog i okrutnog oca i jugoslavenstvo kao croatofobičnu i kanibalsku ideju. (Malo psihoanalitičko objašnjenje: Nad-ja je u primijenjenoj psihoanalizi na društvene fenomene homologen državnom poglavaru, odnosno državnom suverenitetu kojega on predstavlja i zastupa, a u Nad u Nad nad-ja je utjelovljen vanjski hegemon).

BITKA PROTIV KOMUNIZMA

No, destruktivni, još zloćudniji upad u ideju nacionalne pomirbe, upad koji je bitno utjecao na stvaranje udbaško-tajkunske pomirbe, došao je s još jedne, takoreći presudne, strane – iz kapitalističkog neoliberalno demokratskog Zapada. Naime, hladni rat vođen između kapitalističkog Zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog Istoka na čelu sa SSSR-om vođen je s manjim ili većim intezitetom konstantno od završetka II. sv. rata. U tome je sa strane Zapada naročito uporan i učinkovit bio Ronald Reagan ne štedeći sredstva u trci u naoružanju, u takmičenju u osvajanju svemira i na druge načine namećući komunizmu nadmetanje za moć i ideološki prestiž, i tako gospodarski iscrpljivao SSSR. Ta bitka do „istrebljenja“, do pada jednog ili drugog ideološko-političkog takmaca bila je posvemašnja: vodila se ne samo na ekonomskom nego i na znanstvenom, tehnološkom i dakako, na ideološkom kao i na svim drugim područjima uspješnosti i prestiža.

Bitka protiv svjetskog komunizma vođena je na dvije razine: na globalnoj, svjetskoj razini, protiv komunizma kao takvog, i posebno protiv komunizma u svakoj pojedinoj komunističkoj državi, već prema političkim specifičnostima svake od njih. Tako se na pr. u toj antikomunističkoj strategiji nastojalo u SSSR-u poticati nacionalizam da bi se izazvao njegov raspad i tako se riješiti jakog, globalnog takmaca, a u Jugoslaviji pomagati politiku sprječavanja nacionalizma i nacionalističkih pokrete i strujanja, te ekonomski pomagati Jugoslaviju, jer je bio strateški cilj očuvati Jugoslaviju. Ekonomski pomažući Jugoslaviju Zapad je još za vrijeme Tita omekšao jugoslavenski komunizam; nastojao ju je politički stabilizirati što je kulminiralo ponudom milijarda dolara Jugoslaviji za vrijeme Ante Markovića kao predsjednika SIV-a, sa zahtjevom da se „demokratizira“ tj. da iz komunizma prijeđe na sustav liberalnog kapitalizma. No, Jugoslavija kao izmišljena država koja je počivala na takvim međunacionalnim antagonizmima nije mogla opstane. (Ovdje se ne upuštamo u analizu drugih uzroka propasti komunizma kao takvog, uzroka koji su mu bili otpočetka inherentni i zbog kojih je morao prije ili poslije propasti). Zapad je dakle što se tiče Jugoslavije igrao dvostruku igru: ako je nije moguće održati u cjelini, onda treba pripremiti nacionalne elite koje će u novonastalim državama preuzeti vlast i imovinu i uvesti neoliberalizam kao društveni sustav i prihvatiti njegove vrijednosti ne samo u ekonomiji, nego i u kulturi i općenito u cijelom društvenom životu, uvesti je u postmodernu destrukciju tradicionalnih vrijednosti. I, zaista, u SAD-u i Velikoj Britaniji stvara se nova hrvatska menadžerska elita, biraju se sposobni kadrovi koji odlaze tamo na postdiplomske studije i na druga usavršavanja, mnogi tamo i magistriraju i doktoriraju, vrbuju se za rad za strane obavještajne službe i td. Ti kadrovi ili su već bili u nomenklaturi vlasti ili se sada ubacuju u nju.

Tako spremni dočekuju promjene 1990-tih pod zaštitom Zapada. Spremni su za zamjenu politike nacionalne pomirbe s udbaško-tajkunskom pomirbom. Pritom im je Milošević sa svojom antijugoslavenskom i antititovskom politikom osigurao povijesnu izliku da ne ispadnu izdajice ni komunizma ni Jugoslavije – na to su, naime, prisiljeni. Slika njihova udbaško-partijskog antihrvatstva lukavo je ublažena time što SKH na XII. Kongresu SKJ napušta taj Kongres. Time ujedno osiguravaju dvostruki legitimitet: pred svojim članstvom izbjegavanjem prihvaćanja izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije i priznanja RH kao samostalne države (raznim političkim izvrdavanjem, od čega je najpoznatije izlazak iz sabornice za vrijeme izglasavanja deklaracije o izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranju samostalne Republike Hrvatske) i pred svojim pokroviteljima na Zapadu pokazivanjem antinacionalističkog lica. Time su se legitimirali za tajkunko-udbašku demokraciju i njezinu pomirbu.

ULOGA ZAPADA

Zapad je, dakle, ne samo bio duboko involviran, nego je bio i vanjski aranžer stvaranja udbaško-tajkunske pomirbe. Tu ulogu je imao i tijekom cijelog rata, a ima je i danas.

Takvim udbaško-tajkunskim pomirenjem stvorena je struktura koja će provesti pretvorbu i privatizaciju. Ta nova struktura čvrsto interesno sraštena bez ideoloških „predrasuda“ i pod firmom neideološkog društva prihvaća neoliberalizam kao društveni ideal t.j. neograničenu vlast kapitala. Dojučerašnji komunisti egalitaristi i „nacionalisti“ borci za hrvatsku pravdu i slobodu, osvojivši vlast preko noći pretvaraju se u bezočne eksploatatorske kapitaliste i pljačkaše koji će provesti pljačkašku pretvorbu i privatizaciju i rasprodaju hrvatskog političkog i ekonomskog suvereniteta. Ideal hrvatskih nacionalista idealista o socijalnoj državi, „welfare state“, i o nacionalnoj ekonomiji i slobodnom poduzetništvu postaje proskribiran kao nazadnjačka, prevladana koncepcija, a afirmira se neoliberalizam kao spasonosni model.

No, usluge strancima što su je doveli na vlast 2000., udbaško-tajkunska klika je morala platiti. Morala je, i to je učinila, prenošenjem ključnih hrvatskih nacionalnih dobara u vlasništvo tih stranaca, a, dakako, maskirane pod vidom prividne prodaje, a stvarno davane u bescijenje. Da bi taj izdajnički pakt bio što čvršći, ono za što nisu bili zainteresirani stranci to je udbaško-tajkunska klika prigrabila sebi. Taj tajkunsko-udbaški pakt je iza sebe imao takvu potporu od inozemnih partnera, pa da dr. Franjo Tuđman i nije umro potkraj 1999. on to svejedno ne bi mogao spriječiti. Propali puč Manolić-Mesić organiziran od stranih hegomona, od njihovih špijunsko obavještajnih tajnih služba, skupa s udbaško-tajkunskim strukturama, bio bi obnovljen i bio bi uspješan. Tuđman se ne bi mogao tomu obraniti kao što to nije mogao ni Milošević; stranka bi mu „izgubila“ izbore, a on odveden u Haag. I to su, na koncu, gorki plodovi idealizirane nacionalne pomirbe.

dr.sc.PetarVučić


Da se ne zaboravi ...
Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini:

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast. Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.

Moje svjedočenje

Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje. Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća. Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir. Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje. Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik. Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv. Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio. Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji. Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom "Izlazi ovamo!". Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine. Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima. Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

Od moga dogona u tu zloglasnu "kuću", krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: "Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!"

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi "Jame (kao) grobnice" navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji. Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice. Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu. To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.

Pripomene uz svjedočenja

Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj "kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice pada NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.


Komunistički aristicid nad Hrvatima

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).


DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE
SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA

VJEKOSLAV KLAIĆ

Hrvatska njiva, 1917.

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.

Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru. Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš. Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske (njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš svoga jezika.

Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.

Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva: jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom polju!1

II. Radi!

Bog ti je stvorio dvije ruke, - ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš. Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje Božje.

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši. Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi. Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili nogama.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.

Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat, privredjuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi takodjer u napasti da se dočepaš čega nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u znoju lica svoga.

III. Štedi!

Lijepo kaže narodna poslovica: "U radiše svega biše, u štediše jošte više." Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno kaže opet druga narodna poslovica; "Tko ne zna štedjeti, brzo će mu nestati."

Teško onome, za koga se može reći: "Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je." A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: "Što dobijemo, to zapijemo."

Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto od svoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti je od najpreče potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno. Štedjeti je slast. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, a para do pare gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od štediše ne postaneš škrtac.

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu? Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino. Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

Slabo će pomoći svi politički programi, kojima se nastoji pridići i spasiti narod hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski narod održat će se tek onda, ako se nauči raditi i - štedjeti.

IV. Budi umjeren i trijezan!

Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ. Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje?

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.

Neumjerenost kod jela i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže narodna poslovica: "Pijanoj snaši mili djeveri". Neumjereno jelo škodi i tijelu i duši. Tijelo slabi i čini ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu pak posve poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki su ljudi opet neumjerenošću svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali samoubojicama! Gdjekada i sama priroda kao da hoće žigosati izjelice I pijandure, pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da vidiš želudac i džigericu okorjela pijanice!

Teško narodu, koji nije navikao "boraviti trijezne dane". Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: "Jedu da bljuju, a bljuju da jedu." Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku stigla katastrofa na Mohačkom polju?

Kanimo se dakle gošćenja i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni i trijezni, pače kojiput otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe. Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može jednom svanuti vedri dan uskrsnuća hrvatskoga.

V. Čuvaj zdravlje!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta. Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj produljiš do najdublje starosti. Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati. Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih muka na nogama.

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!

Ne boj se hladne vode! Ne kaže se zaludo: "Zdrav kao riba", jer ribi daje zdravlje voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš i krijepiš svoje tijelo, a čistoća je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski, kad snagom krsti tako čistoću kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku čist i pristao, a u drugu zdrav i jak.

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih. Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim. Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.2

U Češkoj je postala lozinka: "Tko je Čeh, taj je Sokol", i tako je češki narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada lozinka: "Tko je Hrvat, taj je Sokol." Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo mišice i živce. Mišice da nam budu tvrdje od kamena, a živci jači od željeza. Jer trebat će nam jedno i drugo.

VI. Ženi se!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš! A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi u dvoje, nego svaki za sebe. Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski "Božji ljudi" i "Skopci"3 pa do dalekog zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po Evropi lozinka; Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače ozvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj! Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš. Ali sam Bog blagoslovio je već Adama i Evu u raju, i rekao je njima: "Rastite i množite se, i napunite zemlju."

A hrvatski puk zgodno kaže: "Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave", ili "Čovjek je sam kao dub posječen", pa još dodaje: "Ni u raju nije dobro samomu".

Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dodje pod kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili nemoćnica ili opskrbilište!

Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. Divno veli narodna riječ: "Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca." Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda. Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši se s teška posla, pa će da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi, jedno drugomu do uha. Gojna majka metnula na stol pladanj kao čisto zlato žutih žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje pripravna, da ih progutaju. Podsmijeva se srećna majka, a ćaćko uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio, da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim! Često se čuje tužba: "Malen je nas Hrvata broj!" Do nas je, da nas bude što više, da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. U Ruskoj i Njemačkoj broj se je naroda za ciglih četrdeset godina podvostručio!
Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.

VII. Uči i napreduj!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu takodjer zdrava i jaka duša. Ali i duša zardja, ako je ne njeguješ. Aponjegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i napreduješ.

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: "Pleti kotac, kao što i otac", ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.

Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tudjina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne mrzi toga tudjina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; već pregni svom snagom, da naučiš sve, što on znade i umije. Ori i kopaj, kako on čini, sij i sadi poput njega, pa ćeš žeti i kositi kao i on. Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od pletera i slame. U jednu riječ: nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš kukati, da te kruha lišava i s rodjene grude tjera. Ako može marljivi Bugarin4 kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš svoje zemlje na pretek! Samo treba znati i umjeti, a to ćeš postići tek učenjem. Stara narodna riječ kaže: "Bolje je umjeti nego imati."

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: "Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni".

Da, nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka vlast od Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i ljudske zakone, nije od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i podje do vraga. Učenjem stičeš znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje nikada. Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu. Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali. Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni tmasti oblaci neznanja i gluposti. Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.

VIII. Budi svoj

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad izmedju misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj. Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si jednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja. Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina, koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada. Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne moli ni traži pomoći ni od koga, ne očekuj nagrade ni od koga, već drži čvrsto samo ono, što si krvlju i znojem stekao. Ne nadaj se ničemu, jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga, nego u se i u svoje kljuse. Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo smrvio njemački narod, njemački je mudrac Fichte 5 zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: "Nijedan bog, nijedan čovjek, nijedan dogadjaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si pomoći, ako nam ima pomoći." Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo od nekih vanrednih dogadjaja. Naša lozinka kao da je: "Nadajmo se". Odasvud budi nam lozinkom: "Ne dajmo se". Pomozimo si sami, pa će nam i Bog pomoći!

IX. Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?

Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: "Svoj k svomu!" Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tudje međutim ne diraj; ali zašto da pomažeš tudjinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara narodna: "Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tudjina za gospodara." Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili "hrvatski jal", a druga je rana slavenska nesloga. Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.6 Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje. Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Madžara i Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tudjim življem, koji hoće da ih proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće hrvatskoga puka u nekom selu tik na medji Austrije i Ungarije, pa onda pod vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje "hrvatsko bratimstvo". Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara. Ej da bog da, da se "hrvatsko bratimstvo" naskoro stane slaviti i obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi. Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!

U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba, u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna poslovica: "Umiljato janje dvije majke sisa"; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže: taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i lagodno živi.

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda. Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju umrijeti.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: "Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!"7

I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je već Tertulijan8 mogao doviknuti caru Septimiju Severu 9: "Krv mučenika sjeme je za kršćane."
Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će takodjer tisuće hrabrih osvetnika!
"Pleme naše izginuti ne će".

Bilješke:

1 Modificirana Napoleonova misao o hrvatskim vojnicima.
2 Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862. godine. Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih naroda. U Zagrebu je 1874. osnovan Hrvatski sokol koji se najvećim dijelom integrirao poslije 1920. u centralističku režimsku jugoslavensku organizaciju.
3 Ljudi koji se odriču fizičke ljubavi iz etičkih ili fizičkih razloga. Sinonim za eunuhe.
4 Bugari su do 1914., a i u međuratnom razdoblju, dolazili rano u proljeće u Slavoniju, pa čak i u Zagreb, i ovdje obrađivali zemlju koju su uzeli u zakup te proizvodili povrće za tržnicu. Svake su jeseni ponovno odlazili kući u Bugarsku. Tako je bilo i do Informbiroa 1948. godine.
5 Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.), njemački filozof koji je pomogao izgradnji njemačke narodnosti u 19. stoljeću svojim govorima “Reden an die deutsche Nation”, koje je držao u Berlinu 1807. i 1808.
6 Klaić ovime vjerojatno misli na Poljsku koja je zbog nesloge ostala bez svoje države. U vrijeme pisanja ovih zapovijedi nije još bila obnovljena poljska država.
7 Ave caesar, morituri te salutant!
8 Tertulijan (lat. Quintus Septimius Florens Tertullianus), latinski ranokršćanski pisac (o. 160. - o. 220). Bio je rodom iz Kartage. Prije prijelaza na kršćanstvo bio je odvjetnik, a kasnije borbeni branitelj kršćanstva. Pisao je i o problemima praktičnog morala.
9 Car Lucius Septimius Sever carevao je u Rimu od 193. do 211. godine i dao je pogubiti mnoštvo kršćana.

Prema radu: Mira Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb)

HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS ODGOJU HRVATA
(Povodom 80. godišnjice Klaićeve smrti)


Tko pusti tu babuskaru da vrijeđa hrvatske svetinje?

U emisiji "Nedjeljom u dva" voditelj Aleksandar Stanković je kod Nine Raspudića ustvrdio kako je "Za dom spremni" isto što i "Heil Hitler"! To može ustvrditi samo netko kao Stanković, koji ne poznaje hrvatski narod niti hrvatsku borbu za očuvanje svoga doma i domovine kroz duga stoljeća. I pita se obični Hrvat tko je postavio jednoga Aleksu Stankovića za ovu emisiju na Hrvatskoj televiziji s kojom namjerom ako ne da provocira hrvatski narod na televiziji koju plaća svojim novcima.

U ovoj emisiji od 15. prosinca ugostio je jednu izgubljenu ženu koja napada sve i svakoga, koja vrijeđa i napada hrvatske ljude i Katoličku Crkvu u Hrvata i koja jednoga Antuna Vrdoljaka naziva ratnim zločincem a svećenike kretenima. Slično vrijeđa sve i svakoga iz hrvatskog miljea. I zar takvoj ženi treba dozvoliti da nesmetano vrijeđa hrvatski narod i njegove časne ljude kao što je jedan Antun Vrdoljak koji je u vrijeme Domovinskoga rata bio čelni dužnosnik na Hrvatskoj ratnoj televiziji i jedan od istaknutih suradnika dr. Franje Tuđmana. I tko je ovlastio jednoga Aleksandra Stankovića da iz emisije u emisiju dovodi zlokobne tipove protiv hrvatskoga naroda i Hrvatske.

Ova žena je dorasla za psihijatra a ne za promociju na HTV-u. Njoj je dozvoljeno da čita nekakvo luđačko pismo Svetome Ocu papi Franji, kao nešto super mudro. Zar da takve lude babe promoviraju hrvatski vjernički narod kod Svetoga Oca Pape. Kao ateistica ona traži od Svetoga Oca da posjeti Hrvatsku Katoličku Crkvu koju ona napada svim svojim ludim glupim rječnikom. Kao da papa Franjo nema nikakva drugoga posla nego da čita nekakva pisma jedne rastresene Vedrane Rudan. Ona fantazira, ona izmišlja svekolike gluposti i uvrjede prema cijelomu hrvatskom narodu i Hrvatskoj gdje se može naći i po koja istinita rečenica u odnosu na postojeće vladajuće tipove vladajuće klike u Hrvatskoj. Vrijeme bi bilo da se jednom priupita HRT tko to sve na njemu ima glavnu riječ, kao jedan Aleksandar Stanković za kojega hrvatski povijesni pozdrav "Za dom spremni" znači isto što i "Heil Hitler". I dokle će Hrvate maltretirati ovakvi tipovi HTV-a!?

Mate Ćavar


Stare navade...

Admiral Lošo opet protiv Poglavnika dr.Ante Pavelića čim se spomene zločinac Tito

Davor Domazet Lošo u nekadašnjoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici u činu kapetana fregate bio je zapovjednik razarača Split i načelnik analitike u obavještajnom odjelu za NATO. U vrijeme slovenskog tzv. operetnoga rata pobjegao je iz JNA u Zbor narodne garde, koji je prerastao u Hrvatsku vojsku, gdje je obnašao dužnost načelnika Obavještajne uprave GSOSRH-a, zatim bio zamjenik načelnika GSOSRH-a i načelnik GSOSRH-a, za što je primio jedanaest odličja. Dosad je objavio nekoliko knjiga u kojima se bavi geostrategijom, što je i povod ovom razgovoru.

Mislite da je Tito bio mason?

- Natpis na njegovu grobu u Beogradu po stilu je istovjetan natpisu na masonskoj piramidi ispred dvorane Lisinski u Zagrebu. Tito i Pavelić imali su istoga šefa. Pavelić je imao zadaću proskribirati nacionalnu svijest i hrvatsku državu prikazati zločinačkom i zato je mirno umro u svojem krevetu u Španjolskoj. A Tito je na temelju toga idućih četrdeset i više godina ubijao Hrvate po svijetu. Jedini koji je shvatio tko su Pavelić i Tito bio je zagrebački nadbiskup, kasniji kardinal i blaženik Alojzije Stepinac. Zato je rekao: Bio bih ništarija kada ne bih osjetio bilo svoga naroda, a to je država. Zato je imao jednaki otklon od Pavelića i od Tite i zato je završio mučeničkom smrću i podignut na čast oltara, a bit će proglašen i svetim.
(Andrija Tunjić, www.matica.hr)

***

S obzirom da admiral opet ponavlja stare nebuloze o mučeniku i obnovitelju hrvatske države vrijedi se podsjetiti što o svemu reče did Vidurina još litos...

Navik On živi ki zgine pošteno!

Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?!

- Dide kaže naš vajni admiral i osta, začudo, živ, da su Pavelić i Tito imali istog šefa - uznemireno će Luka trčeći svom didu u krilo, koji se vidno začudi što mu to unuk upravo reče.

- Ma sinko to si ti nešto pobrka di će admiral protiv našeg Ante i pogladi svoga malog unuka po glavi.

- E dide slabo ti pratiš ove nove on-line medije, internet i to, tamo ti se puno toga objavi, a tebi promakne - dopuni Luku Marica i nastavi: Dide nije ti to njemu prvi put i prije je on priča protiv Poglavnika, protiv NDH i ustaša koje je stavlja u istu ravan s jugoslovenskim partizanima...

- A di je školovan ne trebaju nikoga ni čuditi njegove nebuloze o tomu kako je dr. Ante Pavelić radio za nekoga protiv svoga naroda - prekinu Maricu stric Jure, dragovoljac Domovinskog rata i nastavi, pa on ti je KOS-ovac to svi znaju i on i sada za nekoga odrađuje posao...

- Na to ga prekinu did, ma daj Jure za to dokaza nemaš, to da je i sada KOS-ovac! Dobro de, jeste da se školovao u vojnim školama JNA, ali sta je na našu ervatsku stranu odma na početku, glasno će did Vidurina.

- Vidno uzrujan Jure samo doda da je sve upitno, jer su mnogi poslani po zadatku i mnogi su na tu temu iznosili optužbe u javnosti o mnogim stvarima vezane za aktivnosti đenerala Loše...

- Opet ga did prekine: ma dobro de pustimo mi to nego de ti meni reci štao on to priča protiv našeg dr.Ante, to ti meni reci, je li to istina da se drznuo dirati u našeg Poglavnika...

- Dide blati dr. Antu Pavelića i bulazni kako su on i Tito radili na različitim stranama za istog gospodara, sve protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, a za Jugoslaviju! - reče Jure ne mogavši se suzdržati i glasno zapsova...

- Pa zna li on, đava mu sriću odnija, zna li on tko je dr. Ante Pavelić, zna li on da je to kremen Hrvat koji je izrasta na srčiki ovog naroda, na nauci našega Oca Domovine dr. Ante Starčevića, da je od najraniji dana upio sve boli i stremljenja našeg naroda i krenuo u borbu putem hrvatskog državnog prava stavljajući glavu u torbu i ostavljajući za sobom sve blagodati ovog svita koje je moga uživati da je bija koritaš!
Zna li on da je na tom putu osuđivan na smrt od starojugoslavenskog režima, da je osnova revolucionarni Ustaški pokret za oslobođenje hrvatskog naroda iz jugoslavenske tamnice, zna li za Velebitski ustanak, za atentat u Marseju!
Zna li za 10. travanj 1941. kada je uskrsla Nezavisna Država Hrvatska i za silno oduševljenje naroda tim činom stvaranja hrvatske države poslije osam stoljeća od propasti Kraljevstva Hrvatskog!?
Ma zna li on išta o žrtvi hrvatskog naroda u staroj jugovini koju podnesoše Hrvati, ustaše u borbi za svoju Hrvatsku, zna li što je sve Pavelić prošao na tom putu!?
I stvorio je, tako vodeći svoje ustaše, Hrvatsku državu na cjelopkupnom povijesnom i narodnom području!
E, jadna li mu nana, poskakuje did, pa zna li on da je malo takvih Hrvata kao što je bio Poglavnik naš! - govori did gledajući zamišljeno u daljinu i ne obazirući se na nas, kao da stvarno pred sobom gleda Poglavnika kako ispunjava svoje deržanstvo...

- Dide, dide, poteže dida za ruku mala Marica, ma smiri se dide, zašto te to sekira, pa zar nisi dovoljno laži čuo u svom životu o Paveliću, ustašama i NDH i zašto te sadašnji napadi raznih smutljivaca iz iste jugo kuhinje tako brinu, pa sam si reka di je svoje znanje naučio admiral!

- Ma lako mi je za njih, dite moje, ali mislija sam admiral je naš, sada imamo Hrvatsku! - zamišljeno će did.

- Imamo Hrvatsku, ponovi Jure i još se više ražesti, imamo mi sad ja ne reko šta, imamo mi komuniste i udbaše, imamo kosovce koji nam žive na grbači i još nam sole pamet!

Jesmo li mi za ovo ginuli, pitam ja vas, što nam to nisu odmah pričali kada smo krenuli u rat i pivali Juri i Bobanu, kada su pričali o pomirbi dok smo mi ginuli, a oni zauzimali pozicije i pljačkali našu Hrvatsku!
Jad i bijedu konunističku mi imamo, eto što mi imamo, di nam je Bosna i Hercegovina, zar tamo nisu naša braća, zar to nije hrvatske zemlja, e zemljo otvori se - ljutito će Jure ne mogavši da opet ne opsuje, odmah se ispričavajući Marici i Luki.

- Ma oni te laži sada šire jer upravo oni rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu juge, jer se potpuno razotkriva genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im Tite! Dakle moga bi hrvatski narod progledati i vidjeti stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi i da je današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga bi vidjeti da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast.
Mogao bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE!
Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska domovina mora biti slobodna!
Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živjeti u sreći, slobodi i blagostanju! Bez ičijeg tutorstva samo: Bog i Hrvati!

)

- Bravo Marice! Zaplješće Luka, a did zagrli svoju unučicu.

Tako je, nastavi Luka, briga njih za Pavelića, NDH i ustaše, boje se oni da, kao što si rekla, Hrvati ne progledaju i vrate se "ljutoj travi na ljutu ranu", Juri i Bobanu, a onda zna se, nema parazita koji će škopiti hrvatstvo već će buknuti zatomljeno hrvatstvo, buknut će narodni genij koji će opet izroditi Hrvatsku cjelovitu i nezavisnu, opet će zaživjeti stara slava pređa naših u novom životu slobode i blagostanja! Procvjetat će narodno jastvo!
Opet će živjeti Hrvatska značaj Hrvata koji će raznoj jugo kukavelji kazati ono što im je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac kazao na montiranom procesu: Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!
Dakle, udbaši kosovci, dosta je vašeg rovarenja i parazitiranja na narodnom tkivu, došta je vaših smutnji i laži, dosta je: Hrvatska hoće živjeti bez natruha komunističkih laži u slobodi na svome svetom tlu posvećenom krvlju tolikih mučenika koje vi i dan danas blatite i međusobno suprostavljate!

- Evala ti sinko, Bog te čuja, veselo će did Vidurina poletivši prema Luki ljubeći ga u čelo.
Stvarno živjet će Hrvatska našeg Ante, jer uz ovakvu mladost partizanija Hrvatskoj istini ništa ne može. Džaba im laži, ropotarnica povijesti ih je davno progutala, krv mučenika rađa novi život pravih Hrvata - reče did i pozva sve u ladovinu starog hrasta, jer je već dobrano upeklo sunce kod stare čatrnje dok su oni bistrili vodu koju evo zamutiše mizerije i prodane duše.

- Da znaju da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti, kako reče neumrli Šufflay, i zato im smetaju, nastavi jasno i glasno Marica didova miljenica, ustaše i NDH, zato ih blate i čistu i junačku žrtvu za narod i Dom uspoređuju s krvoločnim partizanima koji pobiše preko pola milijuna Hrvata na svom putu rušenja NDH i stvaranja klaonice Jugoslavije!

Pozivati da povijest naša slavna i mučenička počinje od 5. kolovoza, a ovako pljuvati po nadčovječnoj žrtvi hrvatskog naroda za svoju NDH, za svoju slobodu i osuđivati je kao i zločin Jugoslavije, mogu samo sluge neprijatelja naših koji rušeći nam slavnu i mučeničku prošlost, umrtvljuju narodno jastvo, narodno pamćenje, ubijaju hrvatsku nacionalnu misao da naš narod tako izgubljen bez oslonca i putokaza lakše u nove okove bace! Rod bo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje!
Nu, naši velikani naše su luči koje nas vode u budućnost, bez njih mi smo u mraku i zato ovi smutljivci ovako perfidno na njih pušu da nam te sviće gase, te svjetionike u olujnim ovim burama i u nove hridi neprijatelja naših tako nas bace...

- E srce Didovo, svaka ti se pozlatila, upade joj u rič razdragani Did suznih očiju. Ma di je naš Antun da te čuje. Vratiće se vrimena ponosa i slave oko didovo. Ma svi znaju da navik živi ki zgine pošteno! Vi ste, vaše riči su dokaz da istina uvijek nađe plodno tlo u nevinim i čistim srcima!

- Neka dide, opet će Marica, a kad se prijetvorno krije iza blaženog nam Stepinca onda nek zna da je imalo bio protiv NDH to bi i rekao i ne bi pred komunističkim zlotvorima onako hrabro branio Hrvatsku, narod i vjeru ne bojeći se partizanskog noža! Ako je ustaški režim zločinački zašto ga nadbiskup zagrebački takvim nije nazvao i prozvao!

Stepinac se nije bojao reći komunističkim zlotvorima:

"I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti?
Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.
Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade.
Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945.
Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti?
To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu.
Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!"

Laž je da je Stepinac imao isti otklon i prema Poglavniku Paveliću i prema krvniku Titi! Grozomorna laž!
Zato ti ja kao Hrvatica i didova unuka, admirale, jasno i glasno kažem: SRAM TE BILO!
Ako nemaš hrabrosti izreći i svjedočiti istinu, poput nadbiskupa zagrebačkog pred komunističkim zlotvorima, danas pola stoljeća posliije velikog hrvatskog holokausta onda ŠUTI! I ne muti vodu hrvatsku!

- E bravo, prihvati dragovoljac Jure, sve potpisujem, nek si mu rekla, istinu si rekla, još jednom bravo reče ponosno Jure, grleći svoju nećakinju.

Ma sad kad se sjetim nije to njemu prvi put i prije je on izjavljivao iste optužbe u stilu ove "jedan imao zadatak kompromitirati ideju hrvatske države, a drugi - na toj kompromitaciji kasnije ubijati Hrvate".
Čovjeku s imalo savjesti pamet stane na takvo što, a napadao bi on i Stepinca tako i ne bi se prijetvorno krio iza njega da ne zna da je sada pomaknuta granica, jer imamo kakvu takvu Hrvatsku i tada bi se odmah jasno razotkrio kada bi udario i na Crkvu. Znaju mizerije dokle mogu ići, ljutito će opet uzrujani Jure.

- Jure smiri se, ne žesti se smiruje Juru netjak Luka, evo ja malo "guglam" na tvom laptopu i ima toga još iz kuhinje vajnog admirala pa krenimo redom:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."
- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"
- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"
- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."
- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Dosta, dosta, Luka moj, dosta ako Boga znaš, udarit će me kap. Ja to ne mogu od gada slušat, to su teške gadarije koje mi ubijaju možđane.
Dobro ste rekli sad kad sotona Tito nije više u modi sad opandrči i po njemu u svojim potvorama na Pavelića da se Vlasi ne dosjete!
E unuci moji, didovi janjci, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najeo bunike!
Ovako dico moja, ubuduće, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više onih njegovih knjiga, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene - govori did mašući kapom, kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu.
A sad de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči vidi jel ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog hrasta ne može durat i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, smješkajući se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- Ali dide, di ćemo sad, ne ćemo samo tako prijeći preko ovi brljotina admiralskih koje nam Luka pronađe i pročita - povika žustro Jure i pohita za didom s Lukom na ramenima.

- Ima vrimena Jure moj, čim ručamo vraćamo se s limunadom pod hrastovinu - uzvrati ozbiljno did Vidurina.

Ispod starog hrasta, lita Gospodnjeg 2013., a 24. svibnja

ZDS! - Vaš did Vidurina


Srbima je svejedno koliko ih ima. I dalje vladaju Hrvatskom!

Mnogi hrvatski domoljubi će se upitati je li moguće da domaći jugo-komunistički ideolozi više vole velikosrpsko-četničke ideologe i njihovu politiku, nego samostalnu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu i njezine nacionalne vrijednosti. Sigurno da rješenje ne ćemo naći, ako ga tražimo kroz neki logički odgovor. Jer tu nema nikakve logike, ali zato ima zajedničkih interesa i „opravdanja“. Njih čvrsto veže velikosrpsko-komunistički režim, u kojem su zajednički vladali, u kojem su zajednički uživali bezbrojne društveno političke i materijalne privilegije, a i zajednički obavljali prljave poslove iza kojih je ostalo preko 1500 masovnih grobnica, Hrvatima za dugo sjećanje. Zato treba da se podsjetimo na njihove genske ili ideološke poveznice s tim zločinačkim režimom.

Poveznice Ive Josipovića

Kako predsjednik Ivo Josipović, s obzirom na funkciju koju trenutačno obavlja, ima veliki utjecaj na usmjerenje politike cjelokupne Hrvatske, pa je veoma važno pod čijim utjecajem i u kom pravcu vodi Hrvatsku. Ono što se do sada moglo zaključiti sigurno da ne možemo biti zadovoljni Josipovićevom politikom. On se nikako ne može odvojiti od Balkana u Beograda, i velikih prijatelja Miloševićeve politike, a to su Engleska, Francuska, Nizozemska i njihovi istomišljenici, koji nije malo. Tako, Ivan Zvonimir Čičak (u TV emisiji 5. veljače 2010.) kaže da Ivo Josipović nije kriv što mu je bio otac, jer djeca ne mogu odgovarati za ono što su im roditelji bili i radili. Ali kao predsjednik države ne smije govoriti neistinu.

Pa Čičak navodi da je Ivo Josipović izjavio kako mu se otac Ante, politički burne 1971., povukao iz politike. Čičak navodi suprotno, da je tek 1971./72. Ante Josipović naglo napredovao, što govori o njegovom političkom opredjeljenju i povjerenju u tadašnje antihrvatske vlasti u njega. Tada je Ante Josipović, ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo „Koordinacione radne grupe“ kojoj je bio zadatak pravilno i ispravno informirati javnost o tijeku i činjenicama karaktera istraga i pripremanja suđenja i koordinirati djelovanje svih faktora koji se tiče u ovom postupku.

U tom komunističkom progonu, oko 32.000 Hrvata završilo je po komunističkim zatvorima, a veliki broj je ostao bez posla. Jesu li to gensko ideološke poveznice s tom velikosrpskom ideologijom? Jesu. U to vrijeme otac Radimira Čačića, Milan Čačić, bio je državni odvjetnik SRH. Tada, u tom režimu, to je bila funkcija progona političkih neistomišljenika. Naknadno, Čičak kaže: „Dobio sam otkaz u Jutarnjem listu nakon što sam napisao da je otac aktualnog predsjednika Ante Josipović 1971. progonio pripadnike Hrvatskog proljeća… Ante Josipović bio je kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara.“(Hrvatski list, 14. travnja 2011. str. 4).

Vukovar grad je pijeteta u kojoj velikosrpski i jugokomunistički ideolozi pokazuju svoju poveznicu

Otvorena igra velikosrpskih i jugo-komunističkih ideologa nastavlja se putem ćiriličnog pisma. Ono što su velikosrpski i jugo-komunistički ideolozi činili i što ih je povezivalo od 1945. do 1990., to i danas nastavljaju u drugom obliku, ali zato dovoljno agresivno s ozbiljnim prijetnjama i procesuiranjem neistomišljenika. Igru je započela Milanovićeva vlada nasilnim, ali i protuzakonitim postavljanjem dvojezičnih natpisa u gradu Vukovaru, znajući kako će reagirati oni kojima je srbočetnička armada sve pobila, opljačkala, spalila, koja je 3000 zarobljenih vukovarskih žena životinjski silovala, koja je zarobljene hrvatske branitelje zvjerski kundačila i gazila do stupnja invalidnosti, a neke do smrti. Tu su i žene čije muževe ili djecu srbočetnička armada likvidirala. Reakcija od tih Vukovaraca i Vukovarki bila je za očekivati, kao u svakom civiliziranom narodu, ali to ne dira one kojima je utkan velikosrpski gen ili komunistička ideologija u njihovim glavama.

Milanovićeva Vlada zakuhala je, a odmah je nastupio i nastavlja igru velikosrpski ideolog Milorad Pupovac, oštro prijeti i traži poštivanje i provođenje zakona o nacionalnim manjinama. Pupovac kaže da ćirilično pismo nije ratni demon niti je ratno sredstvo nego je komunikacijsko sredstvo i dio povijesne i kulturne tradicije Srba, ali i Hrvata. Vrijeme je da se prestane koristiti ćirilicom kao sredstvom za razgradnju međuetničkog povjerenja, stvaranje netolerancije i bezakonja. Pupovac se pita kakvu to državu naši političari žele, to je po njemu temeljno pitanje i zaprijetio vlasti i oporbi da se ne igraju vatrom. Ako znamo da su srbočetnici izvršili agresiju na Hrvatsku, da su masovno ubijali, da su silovali, da su mnoge branitelje likvidirali po svojim logorima, da su Vukovar sravnili sa zemljom, a isto tako vidimo da ta velikosrpsko četnička ideologija i danas živi u Vukovaru i po cijeloj Hrvatskoj, a Pupovac bez imalo srama govori o nekom povjerenju, o netoleranciji Hrvata i bezakonju. Pupovac tako govori jer dok nije donijeta oslobađajuća presuda za Gotovinu i Markača i dok je još Hrvatska bila pred vratima EU-a, Pupovac je imao veliku podršku određenih međunarodnih moćnika pa je koristio tu poziciju na razne privilegije koje je izborio za srbočetničke horde. Pupovac kaže da je srpsko pismo tradicija i Srba i Hrvata. Jest, ćirilica je „tradicija“ hrvatskog naroda još od 1954. godine od Novosadskog „dogovorom“, kao i sve ostalo što se događalo hrvatskom narodu „dogovorom“, u programu bratstva i jedinstva naših naroda i pljački Hrvatske.

Pupovac i Milanović, a tu je i nezaobilazni predsjednik RH Ivo Josipović, trebaju se otrijezniti i biti svjesni da je prošlo njihovo vrijeme tiranije, počelo je sijat hrvatsko sunce, od 16. 11. 2012., koje je od guste magle i tamnih oblaka razotkrio sudac Theodore Meron, koje je doduše još u laganim oblacima, ali polako dolazi vjetar iz Njemačke i Amerike koji će i to rastjerati.

Ta velikosrpsko-jugo-komunistička poveznica traje još od vremena 1945. – 1990., jer su zajedničkim akcijama ostavili svoj trag bratstva i jedinstva u preko 1500 masovnih grobnica u kojima i danas vrište kosturi 950.000 Hrvata. Naime, velikosrpski krvolok – ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković tada je sam priznao – pohvalio se podnoseći izvješće u Skupštini Jugoslavije, da su od vremena 1945. do 1951., likvidirali preko 586.000 državnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata. To znači, od ukupno likvidirani 85 posto su Hrvati.

U svezi obespravljenosti, progona i likvidacije Hrvata, krčki biskup Valter Župan, na misi 15. kolovoza 2007. na Bleiburgu, iznio je podatak da je Titin režim likvidirao 1.129.000 neistomišljenika. Ako tu primijenimo Rankovićevu formulu da je od tog broja 85 % Hrvata, vidimo da je taj režim poubijao preko 950.000 Hrvata. Tom režimu bilo je malo ubijanja po Jugoslaviji, pa su i po Europi i svijetu likvidirali 69 hrvatskih emigranata. Ako znamo da je u Auschwitzu likvidirano oko 1.100.000 žrtava iz cijele Europe, tad dobivamo sliku veličine hrvatskih žrtava u tom velikosrpsko komunističkom režimu. Kako su zločini činjeni po diktatu velikosrpskih ideologa u organizaciji velikosrpskih generala, a u tim radnjama sudjelovali su i hrvatski jugo-komunistički ideolozi, to je ono što ih i danas povezuje. To su razlozi da nikad ne ćemo čuti od strane hrvatskih jugokomunista neku istinu o srbočetničkoj zločinačkoj politici i zločinima.

Jedan od predvodnika te anacionalne, antihrvatske politike je i ministar športa Željko Jovanović koji za uništeno hrvatsko gospodarstvo napada HDZ. Na taj način skriva zločine i posljedice zločina srbočetničke agresije i ogromnu materijalnu štetu. Po nekim podatcima (s interneta) materijalna šteta prouzrokovana srbočetničkom agresijom kreće se preko 308 milijardi američkih dolara, a hrvatsko gospodarstvo unazađeno za pedesetak godina.

Ugroženost Srba u Hrvatskoj

Kako su Srbi u Hrvatskoj bili ugroženi od 1945. do 1990.,, kad ih je bilo ispod 12 posto u ukuonom broju stanovništva, pa ponovo do 1995., kad ih je u samostalnoj Hrvatskoj, oko 4,5 posto, potrebno je u par crta dati obrazloženje o toj „ugroženosti“.Za vrijeme velikosrpsko-komunističke vladavine bilo je oko 70 % Srba u represivnom policijskom aparatu. Vjerojatno ih je toliko trebalo biti zbog neposlušnih Hrvata, hrvatskih ustaških zmija uz veliki broj hrvatskih emigranata diljem Europe i svijeta. Tako na primjer, u Željezari Sisak u vrijeme Hrvatskoga proljeća bilo je zaposleno oko 14.000 radnika, od čega su bila 33 direktora. Od toga bio je jedan direktor Makedonac, a ostali su bili one nacionalnosti čija ase krvna zrnca nisu smjela prebrojavati. U SUP-u Vinkovci bilo je 46 zaposlenih, od kojih jedan Hrvat administrativac. Od oko 30 škola u Zagrebu, dvojica Hrvata bili su ravnatelji, a ostali zna se.

Danas su isto ugroženi, kako Ivan Aralica piše, u Hrvatskoj vladi imamo 40 posto Srba (grčići, jovanovići, pauci, ostojići, opančići, slinići, matići, mrsići, miljanići...). Prije nekoliko godina, u Aljmašu bilo je 18 zaposlenih u općinskim strukturama, od čega dvojica Hrvata. O Vukovaru mislim da ne smijemo ni govoriti, posebno kad se radi o policiji, itd. Zašto se hrvatski jugo-komunistički ideolozi toliku brinu o ćirilici i „ugroženosti“ Srba, mislim da nije potrebno dodatno obrazlagati, sve je jasno ako se pročita cijeli tekst, ili ako se analizira cjelokupna politika ove Vlast. Kakvu politiku vodi ova vlast najbolje je nedavno izrekao je pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić.

Ivan Runje


BITI ILI NE BITI!

Pala je krinka svih krinki! Pod krinkom punjenja proračuna prodaje se obiteljsko srebro bez dozvole vlasnika, građana Hrvatske. Naravno, provizije ubijaju vizije. Kao prvo i najvažnije, političari, vladajuća kukuriku koalicija ne može i NE SMIJE prodavati nacionalne kompanije od strateške važnosti bez pristanka građana, znači bez refernduma, tako piše u Ustavu.

Ovo je dokaz da su pravi rušitelji Ustava R.H. upravo oni koji branitelje i sindikate optužuju za rušenje ustava, upravo političari, točnije vladajuća politička elita. Eto, drug Zoki je preuzeo ulogu suca, tako da samo on može odrediti što je za prodaju a što nije, kao da su on i drug ministar Linić - i horda nesposobnih i pohlepnih ministara i podministara-platitli iz svog džepa nacionalne kompanije. Oni se prodaju za drugove radništvu i narodu, a eto prodaju vlasništvo svojih drugova kao neki carevi i kraljevi, eto to je paradoks, druže Zoki.

Provizije ubijaju vizije?

Zamislite drskosti, oni su toliko sigurni u sebe da eto javno govore kako idu u prodaju HPB i CRO osigaranja ne bojeći se reakcije naroda, pravih vlasnika... I tu drskosti i pohlepi nije kraj. Oni, drug ministar Linić, govori kako će prodajom u proračun sjesti dvije milijarde kuna???? Pa ulovimo se olovke i onako laički izračunajmo trižišnu vrijednost samo CRO osiguranja. Primjer, podružnica, zgrada CRO osigranja, nalazi se u strogom centru grada Rijeke čiji metar kvadratni ide do neba, dakle, u grubo ta zgrada, koja bi zbog arhitekture i povijesti morala i biti zaštićena od strane ministarstva kulture kao povjesno kulturno dobro, dakle ta zgrada - izračunali su procjenitelji vodeće agencije za nekretnine - vrijedi tržišno oko 50 miliona eura Kada to izračunamo u kunama ispada da samo jedna nekretnina vrijedi više od 300 miliona kuna, a CRO osigarnje posjeduje stotine nekretnina širom Hrvatske, i ako se ne varam, izvan domovine. Nije teško izračunati olovkom, i čovjeku koji je iz matemtaike ima dvojku, da je tržišna vrijednost CRO osiguranja veća od 25 milijardi kuna, kada se doda još i brend (znamo koliko vrijedi brend na tržištu nekretnina i burzama) doći ćemo i do veće tržišne vrijednosti. Procijenitelji govore da jedina banka u državnom vlasništvu,HPB, vrijedi mnogo više od CRO osiguranja, te se čovjek zdrava razuma i čista srca pita na koji način je drug Linić -i njegov šef drug Zoki - došao do cifre od 2 milijardi kuna?? Gdje će isparriti preostala glavnica? Gdje će se zagubiti više od 30 milijardi kuna? Da, pohlepa je opaka bolest, i onaj koji je otrovan pohlepom penje se hijerarijskim stepenicama strelovito brzo, ali takvi moraju čuti i mudru poslovicu Napolena, - čovjek se može zaustaviti kad se penje, ali ne i kada pada. Naravno i nažalost, duhovna slijepoća odavno je tu političku elitu bacila na suprutnu traku, koja je namjenjena samo za skupocjene i brze limunzine, a narodu su eto prepustili samo tunel bez svijetla, i to im nije dovoljno te i naplaćuju tunelarinu govoreći podsmješljivo kako eto ljudima sa duhovnim očima nije niti potrebno svijetlo u tunelu. Oni, razni Radmani, Milanovići, Jovanovići... u otmjenim odijelima pohode "dobrotvorne" domjenke navlačeći na lice krinku suosjećajnosti, da bi kada se ugase svjetla pozornica skinuli tu svoju krinku i bacili je u ormar sa ostalim krinkama do neke druge prigode. Šoholov je mudro rekao: "Čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga prema duhu koji je pokazao."

Radman stvara lobotomirane pješake kao topovsko meso u partiji šaha Elite, njegovih gospodara

Drug Radman pokazao je i pokazuje svojim (ne)djelima koliko mu je stalo do građana ove male divne zemlje, svojom cenzurom želi ubiti glas javnosti, od tihe većine napraviti lobotomirane pješake sa kojom igraju šah njegovi stvarni gospodari, politička elita i bankari.

Ponekad ljudi malodušno govore da ih se ne tiče tko će biti vlasnik HPB, CRO osigaranja i ostatka obiteljskog srebra, već samo želi dostojanstveno živjeti od svog rada. (U tom lobotomiranju uma svojih gledatelja glavnu ulogu imaju upravo one urednice i urednici dnevnika i političkih emisija-pržionica uma -HTV). Oni malodušni moraju znati da je ova prodaja upravo atak na njihovo dostojanstvo. Bit ću potpuno kratak i kristalno jasan, bez ekonomskih fraza pojasniti o kakvoj se tu prljavoj igri radi, tako da me mogu razumjeti upravo oni koji su i vlasnici obiteljskog srebra, običan čovjek.

Opet ću ponoviti: banke imaju odlučujuću ulogu u gospodarstvu svake države. Banke mogu kreditirati - s poticajno niskim kamatnim stopama- farmere, poljoprivrednike, obrtnike, male i velike poslodavce, koji su okrenuti proizvodnji i izvozu, i samo na taj način mogu se otvarati nova radna mjesta i puniti proračun. Dužnost države i njezine adminstracije (Vlade R.H. - kako se vole carski titulirati politička elita) je olakšati život tim poslovnim subjektima, kao i svim građanima. Kako?

...Pa smanjenjem porezne presije, smanjenom i učinkovitom birokracijom, smanjenjem općinskih malih careva, smanjenjem broja županija i općina, zapošljavanjem sposobnih, nestranačkih ljudi a ne podobnih i nesposobnih ljudi po političkom ključu, u administraciju i nacionalne kompanije. Vratimo se bankama; da objasnim zašto je sudbinski važna nacionalna HPB. Zašto banke u stranom vlasništvu ne kreditiraju povoljnim kreditima poslovne subjekte okrenute proizvodnji i izvozu?... Jer se ponašaju kolonijalistički, i na prvom mjestu im je samo profit, čim više povući profita u matične banke. Strane banke imaju samo jedan cilj, stvoriti od građana dužničke robove, a što država propada njih uopće ne zanima! Jer kada kasa građana presuši oni će se lijepo povući u neke druge oaze, zemlje kojima vlada politička elita slična ovoj, i tako se oni kreću đavoljim krugom, jer njihov otac je nečastvi, koji ih hrani pohlepom. Eto, zbog toga je sudbinski važno zadržati HPB u državnom vlasništvu, jer samo nacionalna banka može kreditirati poslovne subjekte okrenute proizvodnji i izvozu povoljnim kreditima. Nažalost, sadašnja postava, uprava, HPB je postavljena po političkom ključu i njihova je dužnost samo pripremiti teren za prodaju jedine preostale nacionalne banke, i ako treba, oni će sve napraviti da uvjere javnost kako HPB ne može poslovati s profitom. Pa i dijete u osnovnoj školi zna da banka nikad ne može poslovati s gubitkom, naravno, ako uprava i direktori ne muljaju, poput mnogih uprava do sada, sjetimo se onog zalizanog.

Ja se ne obraćam političkoj elite, jer njihovu savjest je odavno pohlepa nagrizla poput rđe, već građanima ove divne malene zemlje. Ona politička elita i vojska "volontera" upire prstom u slobodoumne ljude prozivajući ih da šire nezadovoljstvo. Tagore je mudro rekao:"Nezadovoljstvo je podsticaj napretka."

Referendum svih referenduma

Došlo je vrijeme kada građani moraju preuzeti odgovornost za obiteljsko srebro, i ono važnije, za svoju sudbinu. Ova politička elita je vražje lukava, kada shvate da mogu bez problema prodavati vlasništvo građana sutra će krenuti u rasprodaju voda, mora, otoka, šuma i dolina. Ne nasjedajte na izjave druga Zokija, jer taj čovjek odavno je izgubio kompas, on ne zna gdje se nalazi, u divnoj zemlji Hrvatskoj, u slučajnoj državi ili Alice u zemlji čudesa. Pohlepa je slomila i mnogo snažniji duh nego što ga ima Milanović, drug Linić, Hajdaš, ministrice i ministri kukuriku koalicije. Stoga građanima, pravim vlasnicima nacionalnih kompanija i prirodnih resursa, ne preostaje ništa drugo nego pod hitno krenuti u akciju. Organizirati referendum svih referenduma, samo sa jednim pitanjem, da li ste za prodaju nacionalnih kompanija (HPB, HŽ, CRO osiguranje, Hrvatska Pošta, Autoceste...) i prirodnih resursa (Vode, šume, mora, otoka, zemlje) ili niste. Oni će otezati referndum u namjeri da čim prije prođe prodaja nacionalnih kompanija, stoga bi građani morali - da se to ne desi - stvoriti svojim tijelima živi lanac oko nacionalnih kompanija dajući do znanja da se ne ide u prodaju prije referenduma. To je demokratsko pravo svakog građana koje mu garantira Ustav R.H.

U sakupljanje potpisa trebali bi se uključiti sve udruge, građanske i braniteljske, sindikati, i svi koji namjeravaju živjeti u ovoj malenoj divnoj zemlji kao dostojanstveni ljudi a ne robovi. Vladajuća politička elita je nestrpljiva, svrbe ih prsti, dobro obavješteni izvori kažu kako su u igri provizije do neba. Naravno, svi oni koji su u tom vražjem kolu sutra će biti uvaženi članovi EU. Pojaviti će se u ovoj očerupanoj zemlji kao važni poslovni igrači, ili ti politički tribuni napredne E.U., ili ti bankarski savjetnici i direktori onih istih banaka koje tako zdušno pelješe građanstvo, i naravno, prikazivati se kao spasitelji uništene ekonomije.

Građani, želite li ostati samo tiha većina ili dostojanstveni ljudi s imenom i prezimenom?

Oni žele pod hitno u hladnim odajama, daleko od očiju javnosti-pravih vlasnika-prodati nacionalne kompanije za sitniš. Zašto im se žuri? Jer znaju da referendum može sve promjeniti, i oni će sve napravti da do refernduma ne dođe, ako treba posijati će razdor među ljudima, posijati mržnju, stvoriti nerealnim zakonima nerede i kaos, samo kako bi sa strane u miru mogli rasprodati obiteljsko srebro.

Dakle, građani, da li želite ostati samo tiha većina ili dostojanstveni ljudi sa imenom i prezimenom, to je vaš osobni referdum. Kada stavite svoje ime i prezime na list refernduma svih refernduma znači da ste udarli sveti žig svog postojanja, i ne samo da postojite, već ste svojoj djeci sačuvali krov nad glavom i dostojanstvo. Odgovornost je samo na vama, i ako tiho pustite da vam otmu ispred nosa vaše vlasnitštvo sutra nemojte kriviti Amerikance, Kineze, Indijce, Ruse, Europejce, marsovce... već pogledajte onog čovjeka u ogledalu.

Dakle, dolazi vrijeme biti ili ne biti! Za velike stvari nisu potrebni novci i vlast, već jak duh. Albert Einstein divno je rekao: Mi smrtnici postižemo besmrtnost u stvarima koje ostaju poslije nas, koje stvaramo zajedničkim snagama. Stoga nemojte dozvoliti da vam ubiju duh, ukradu nadu i vjeru. Nemojte dozvoliti da vas bace u okove bankrota; nemojte dozvoliti da vam bace pod noge, kao nekim gladnim psima, svoj omiljen mamac, podjelu.

Latinska poslovica kaže - Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju. (croative.net)

Walter William Safar


Zašto se ne istraži poslovanje nevladinih udruga?

Amnesty International jedna je od najistaknutijih nevladinih organizacija u svijetu. Tako su svojevremeno u SAD-u, prije Obamina uspona, zahtijevali zatvaranje Guantanama, povlačenje američke vojske iz Afganistana i pretvaranje američke vojne industrije u industriju koja neće proizvoditi oružje, nego se staviti u civilne svrhe. A onda je na vlast došao Obama.

Amnesty najednom ne traži zatvaranje zloglasnog zatvora, nego prekid tortura i procesuiranje zatvorenih. Ne traži više bezuvjetno povlačenje američkih trupa iz Afganistana, nego uvjetno, kada afganistanska vlast počne provoditi rodnu jednakost (!?). Ne traži konverziju američke vojne industrije u civilnu, koja čini 80 posto svjetske trgovine oružjem, nego samo "transparentno poslovanje".

Promjena kursa

Razlog promjeni kursa ove "nevladine organizacije", kako je istražio Patrick Boylan, bio je jednostavan: Na čelo američkog Amnestyja došla je bivša asistentica državne tajnice Hillary Clinton. Kada je Putin, kao iskusna KGB-ovska "špijunčina", sve nevladine organizacije u Rusiji koje se financiraju novcem iz inozemstva proglasio "stranim agenturama", valjda je znao što čini.

Nije mi nakana biti apologet Putinove politike, nego otvoriti temu i u Hrvatskoj, gdje je gotovo bogohulno, za razliku od europskih zemalja, postaviti pitanje o tzv. NGO mafiji: o raznim nevladinim udrugama kojima je ta vrsta aktivizma pokrivalo za razne političke platforme uz netransparentno financiranje i trošenje novca, za obavještajne, špijunske djelatnosti, kao i za izvršavanja političkih ili ekonomskih naloga donatora pod krinkom ljudskih prava, pomirenja i sličnih maski.

Paušalno bi bilo govoriti da je cijela ta "nevladina" ili ljudskopravaška čeljad obična "mafija" jer većina tih udruga djeluje na korist zajednice bez skrivenih trećih (političkih, obavještajnih) ciljeva. No ako se od SAD-a do države Izrael i Rusije pokazalo da su mnoge nevladine udruge zapravo produžena ruka raznih politika i lobija neprijateljski i kolonijalno ("dobrotvorni kolonijalizam") nastrojenih prema zemlji u kojoj djeluju, teško je povjerovati da takvih udruga nije bilo i nema u RH.

Zar je tako veliki tabu da se i u Hrvatskoj otvori isto pitanje te kritički valorizira doprinos nekih udruga i njihovih perjanica, npr. osječkog Centra za mir i ljudska prava gospođe Kruhonja preko Documente gospođe Teršelič do GOLJP-a g. Pusića, prijatelja Save Štrpca?

Da je Hrvatska ozbiljna...

Ako se propituje financiranje i transparentnost drugih sastavnica društva, od Katoličke crkve do poticaja seljacima, kako to da se NGO sektor u kojem se vrte silne milijarde ne stavi pod povećalo? Već jedna stvar u mnogim nevladinim organizacijama u Hrvatskoj je bjelodana - vode ih pojedinci koji su bili dio komunističkog sustava koji je masovno kršio ljudska i građanska prava.

U procesu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, a zapravo protiv Hrvatske, kao i u Osijeku u procesu protiv Glavaša, većina tih udruga se sama raskrinkala. Kao i pri posljednjem referendumu. Da je Hrvatska ozbiljna država, na tom njihovom samoraskrinkavanju samo bi poentirala... (Glas Slavonije)

Ivica Šola


Sve više nas guši pomahnitala jugokomunistička pasmina

SDP je nehrvatska organizacija! Prema vladavini SDP-ove koalicije, to se može nazvati i smatrati obzirom na sve što čine protiv hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske. Najnovije SDP-ove promjene Ustava Republike Hrvatske govore o tome da SDP želi razoriti RH kao "slučajnu državu". Ponašanje predsjednika RH Ive Josipovića, predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića i svih ministara i svih zastupnika Kukuriku koalicije govori tome u prilog.

SDP je preimenovani SKJ koji nema nikakvih hrvatskih atributa i spomena niti u svome nazivu, za razliku od one tvorevine u kojoj se zvao SKH. I ovakvo štićenje udbaških ubojica skoro stotinu Hrvata po Njemačkoj i svijetu jasno govori da se radi o zločinačkome SDP-u. I sve što čine rade protiv interesa hrvatskoga naroda i po njima slučajne RH. Za što su se borili Hrvatski branitelji i je li imala ikakvog uspjeha obrana od srbočetničke okupacije Hrvatske u Domovinskome ratu. Gdje su hrvatski generali, časnici i dočasnici, dragovoljci ratnici po rovovima diljem Hrvatske kada su prolijevali svoju krv i ostavljali svoja tijela po hrvatskim ratištima. Gdje je Generalski zbor, gdje su polumilijunski branitelji koje se svakim danom vrijeđa i ponižava. Jesu li se hrvatski branitelji borili za ovu i ovakvu vlast u RH? Hoćemo li ponovno umirati po logorima i kazamatima nove jugosfere? Jesu li izginuli svi najhrabriji branitelji hrvatskoga naroda?

Pomahnitala jugokomunistička pasmina po čelnim položajima Hrvatske nas guši sve više. Oni programirano razaraju svekolike tekovine Domovinskog rata naroda Hrvata. Oni preziru Franju Tuđmana vrhovnika i predsjednika svih Hrvata, osloboditelja ispod srbofašističke agresije u kojoj je izvršen najveći genocid u povijesti, gdje je preko milijun Hrvata bio pod udarima zločinca Tite i njegove jugokomunističke partije. Imali li ikakvog izgleda za nove snage koje će preuzeti vlast u Republici Hrvatskoj i očistiti jugo udbaše. Oni razaraju Tuđmanov Božićni Ustav RH, unoseći svoje izmjene Kukuriku koalicije. Što radi HDZ i svekolike hrvatske državotvorne stranke? Vrijeme je da se Hrvati suprotstave rušiteljima RH i svemu što se čini od strane jugoterorista i neprijatelja hrvatskoga naroda. Želimo li kao narod nestati ili preživjeti ove antihrvatske agresije na sve što je ostvareno Domovinskim ratom.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


ČETNICIMA ODŠTETE, HRVATIMA ZATVORI

Hrvatska država (ne naša, nego ona Milanovićeva, Josipovićeva i ostalih) tužila je generala Norca tražeći da obiteljima ubijenih srba isplati 860 000 kuna kao oštetu. Ta praksa se počela provoditi za svakog tko je pravomoćno osuđen za izmišljenje zločine nad četnicima. Posljedice toga su slijedeće:

Naši ljudi koji su već odrobijali godine i godine zato što su branili Hrvatsku sada su suočeni sa mogućim novim zatvorskim kaznama, jer je malo tko u mogućnosti zadovoljiti apetit četnika i hrvatske vladajuće garniture u sprezi i pronaći toliki novac.

Time se automatski poručuje javnosti kako su u Hrvatskoj bitne samo srpske žrtve (a o tome kako su žrtve dalo bi se razgovarati) a za hrvatske žrtve nikoga nije briga. Jeste možda čuli Josipovića u pauzama između ljubljenja sa Nikolićem kako traži ne samo isplatu ratne oštete, nego i isplatu pojedinačnim hrvatskim žrtvama? Jeste ikada čuli da se za sve one naše pobijene, silovane i mučene traži bilo kakva naknada?

Hrvatske žrtve jednostavno ne postoje, a sukladno tome, ne postoji ni nikakav obrambeni rat koji smo vodili protiv četnika. Ispada kako su se krvoločni Hrvati naoružani do zuba jednostavno ustali na počeli iz čista mira ubijati nevine srpske civile po Hrvatskoj.

Tome se može stati na kraj samo na jedan način:

Svaka hrvatska žrtva trebala bi od države Hrvatske zatražiti isplatu naknade, a neka se poslije Milanović i Josipović naganjaju sa četnicima i traže da im oni podmire troškove.

Jer, identično tako se postupa kada je riječ o četnicima. Hrvatska im isplaćuje novac, a onda traži od naših osuđenih branitelja da taj novac vrate državi.

Ukoliko bi se Hrvatska našla suočena sa stotinama tisuća zahtjeva za oštetu ispostavljenih od strane Hrvata, vrlo brzo bi odustala od prakse isplate naših novaca onima koji su nas napali, ubijali na svakom koraku, spalili gradove i sela i učestvovali na bilo koji drugi način u agresiji.

dragovoljac.com


Po drugi put

Taj sam dan namjeravao ostati doma i dovršavati poslove koji su već trebali biti gotovi, ali... Iznenada zazvoni telefon, još na početku radnog dana. Kopaju. Tko? »Oni«. Gdje? Vrgorac. Nije bilo druge nego sve ostaviti i požuriti tamo gdje su već »oni« već stigli.

Stvarno, kako je lijep ovaj naš hrvatski jezik. Jednom riječju puno kažeš. »Oni« su desetljećima lomili hrvatski puk, nametali mu svoje bezboštvo, ništa. Nije nasjeo. Šalio sam se jutros na sastanku. Pitao sam voditelja sjednice je li ovdje nekada bio »komitet«. Smijali smo se. »Oni« su odavde otišli. Ali Vrgorac.

Hvala Bogu, granicu smo prošli brzo. Vojnička labudica ispred groblja s masovnom grobnicom. Nije valjda rat, jetko smo komentirali. Nad masovnom grobnicom nadvili se rovokopači. Ma, polako, ljudi moji. Ne će nikamo pobjeći. Previše sile na malo prostora. Ove su ovdje najprije ostavili nepokopane, zvijeri su ih razvlačile, nakon toga pokušao je ponetko s viškom hrabrosti nešto učiniti, da se ne primijeti, ako je moguće. Naposljetku su ih zbacili u obližnju rupu, nabacali na njih u brzini kamenje, zemlju, grane... i to je to. Poznam čovjeka koji je rastao bez oca, poznam staricu koja je rasla bez majke, ovdje su skončali, gore nego najveći razbojnici. Previše se vojnika motalo na grobištu i radilo što im je naređeno. Zanemarivši sve pitao sam nazočne zbog čega se ne trude odvajati tijelo od tijela? Slegnuli su ramenima. Zaključio sam da ih ovako ubijaju po drugi put. Vojnici su se »smrzli«. Bi mi ih žao. Njima su naredili što i kako trebaju raditi, znam to iz vojničkih dana, onih i sadašnjih. Pojavila se u zemlji krunica. Odmah su mi je pokazali. Naši su to dečki, puni ljubavi prema domovini, ali služba je služba. Pošao sam, shvatio sam što se događa, izbjegavao sam koriti onoga tko ukor nije zaslužio.

Neki mediji došli su privatnim kanalima, neki nisu htjeli doći. Jer, Ministarstvo branitelja države hrvatske nije ih pozvalo. Da se radilo o stvarnom ili pretpostavljenom ustaškom zločinu, ne bi se moglo blizu od novinara, oni bi spali s nogu zovući ih. Radi se o komunističkom zločinu pa to, kao, nije zanimljivo. Njima zacijelo, Vijeće Europe vlada se potpuno drukčije. Ono je 23. kolovoza proglasilo danom sjećanja na žrtve totalitarizama, dobro to ponovimo: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Međutim, neokomunističke vlasti u državi Hrvatskoj ne haju za sve to. Oni uništavaju tragove. Kad je već procurilo da su komunisti napravili spomenuti zločin, onda treba sve učiniti da se ta krivnja relativizira. Zbog toga se u javnost puštaju poluistine kada se ona počne pitati što se to događa. Pa tako jest istina da je iskapana masovna grobnica u Vrgorcu, ali nije istina da se to obavilo onako kako bi trebalo postupiti u ovakvom slučaju. Ide se samo za tim da se kosti, ne tijela, iz masovne grobnice premjeste na groblje i priča bi trebala završiti. Očito su »oni« ponovno na djelu. Vrši se asanacija terena na kojem si počinio zločin. Naravno da želiš da se o tome što manje sazna. I to je ta misao vodilja koja je presudila u donošenju takvih pravila po kojem se odvijaju iskapanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i poraća pod vodstvom Ministarstva branitelja. Djelatnici na terenu nemaju ništa s tim, oni obavljaju svoj posao. Naravno da mogu i u takvoj postavi stvari učiniti što se učiniti da, ali to treba njima ostaviti na dušu. Zaista mi je žao obitelji i rodbine pobijenih. Tko to kaže da nemaju pravo nazočiti, podrazumijeva se tako da ne smetaju, iskapanju posmrtnih ostataka njihovih najmilijih? Tko to kaže da nemaju pravo na kršćanski i ljudski način dostojanstveno ih ispratiti do njihovog posljednjeg počivališta? Tko to kaže da nemaju pravo od institucija države Hrvatske čuti što se zapravo dogodilo krajem siječnja 1945. s njihovim najmilijima? Međutim, njima je do današnjega dana sve to uskraćeno. Palim komunistima i palim partizanima nije bilo. Silom smo počesto svemu morali nazočiti.

Namjerno o svemu ovome ne postavljam raznorazna zakučasta pitanja koja iz svega proistječu. Preispitujem zapravo sebe, i sve nas, kakav nam je odnos prema ovakvim događajima? Koga slušamo? »Njih« ili Vijeće Europe, totalitarizam ili demokraciju? Zar su naši bojovnici išli u smrt zato da se mi i dalje nastavimo bojati?

Papa Ivan Pavao II. na početku ovoga trećega tisućljeća pozvao je sav kršćanski svijet da popiše svoje mučenike iz vremena komunističke vladavine. Crkva u Hrvata, hvala Bogu, odazvala se na taj poziv. Biskup Mile Bogović počeo je graditi na Udbini, našoj velikoj rani, Crkvu hrvatskih mučenika. Počele su nicati postulature i vicepostulature za proglašenje mučenicima nevino pobijenih. Po raznim općinama u Herceg Bosni niknula su povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, koja, uzgred budi rečeno, prilikom iskapanja rade potpuno drukčije od Ministarstva branitelja. Krenula je s radom i Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Don Ante Baković izdao je glasovitu knjigu Hrvatski martirologij XX. stoljeća, a Komisija zbornik radova sa simpozija Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Svi oni nastoje da pobijeni ne budu ubijani po drugi put, dovoljno je bilo jedanput. Sada trebaju u našim očima, u našoj svijesti, zasinuti kao primjer koji moramo nasljedovati. A kako će ako ih se na brzinu premješta s jednoga na drugo mjesto i onda na sve stavlja neki znak, valjda će u njemu biti štogod kršćansko, da bi se time kao pečatom sve ovo zatvorilo? Razmislimo, zaista, hladne glave o svemu, potražimo što znači mučeništvo u kršćanskoj terminologiji, i onda procijenimo podudara li se naša istina s »njihovom«.

Miljenko Stojić


Sarajevo, 18.12.2013.

Popis stanovništa neregularan, nastavljeno etničko čišćenje

Nećemo vas popisati, jedva smo vas otjerati, a sad da vas popisujemo!

Gostujući u emisiji “Intervju” Radija Bosne i Hercegovine vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić je na pitanje plaši li se rezultata popisa koji je održan u listopadu, jer je i katolička crkva svojevremeno upozoravala da bi u BiH za nekoliko desetljeća katolička crkva mogla biti svedena na svega nekoliko župa, odgovorio:

"Popis stanovništva nije regularan. Ja sam bio na terenu i obišao sam sve kako se to popisivalo. Ljudi su dolazili u kuću i jednostavno rekli: 'Vi ne pripadate ovdje, vas nećemo popisati'. Došli su u jedno mjesto gdje su ljudi iz tog mjesta protjerani, ali su izvadili dokumente i žele se vratiti, kazali su im: 'Nećemo vas popisati, jedva smo vas otjerati, a sad da vas popisujemo!' i takve izjave postoje. Taj popis je jedan proces, jedan nastavak etničkog čišćenja. Bez obzira na sve, ipak dobro je da je došlo do njega, da imamo nekakve podatke da ne možemo njima manipulirati. Međutim, on nije realan, ali mi znamo prave podatke sa kojima mi raspolažemo. Koliko će katolika ostati? Mi smo u povijesti imali gorih situacija. Recimo nakon pohoda Eugena Savojskoga, u BiH je ostalo svega 25.000 katolika, pa opet smo preživjeli. Mi ne moramo strahovati, važnije je graditi nadu, i na neki način u ljudima buditi pouzdanje i samopouzdanje, i graditi suradnju da ovu zemlju možemo zajednički izgrađivati".

Na pitanje da li crkva treba da se uključuje u prikupljanje potpisa za tzv. referendum o ćirilici u Hrvatskoj, jer je u nekim crkvenim prostorijama organizovano prikupljanje potpisa, kardinal je rekao:

"U crkvama se nisu prikupljali potpisi, ali da su dali prostorije nakon misa, da se vani prikuplja, to jeste istina. Međutim, to je naš narod. Ali, želio bih nešto razjasniti – nije u pitanju ćirilica. U pitanju je nešto što nije do kraja dorečeno. Zašto nije država pomogla do kraja da se izliječe ratne rane? Da ljudi koji su tamo žive dostojanstveno... Ne mogu ljudi tako brzo zaboraviti, to su žive rane. Znate koliko smo doživjeli tih rana. I Vukovar je jedna rana. I sve te rane koje su se dogodile na područjima rata, ne smije se to pogaziti. To je novi zločin, pogaziti te rane. Nije u pitanju ćirilica. Da su procesuirani ljudi koji su zlo činili ne bi ćirilica bila upitna. Ćirilica nije samo srpsko pismo, to je pismo svih nas Slavena. I nepravedno je pripisivati da je to srpsko pismo, to su sve izvedenice jednog pisma. Da je politika na vrijeme stvorila jednakopravnost, to uopće ne bi bilo upitno, i da nije manipulirano time vjerovatno ne bi došlo do takve reakcije".

Progovorivši i o pitanju Međugorja koje nakon više od 30 godina i dalje nema razjašnjen status unutar crkve,kardinal je rekao:

"Crkva nikome ne brani moliti se Bogu, gdje god dođe ima pravo moliti se. Kad je u pitanju fenomen Međugorja, ja sam u komisiji i još ne mogu davati ništa u javnost. Crkva je spora, ali dostižna. Ona veoma temeljito proučava stvari. Komisija je još na potezu da ispita sve detalje i vjerovatno još neće donijeti konačni sud, jer vidioci još tvrde da vide ukazanja. Crkva će dati neke smjernice, a mi kao komisija ćemo donijeti svoje rezultate istraživanja, predati ih kongregaciji za nauk vjere, koja dalje izrađuje prijedlog i dostavlja Papi, koji donosi odluku. Dakle, to je proces, ali ja se nadam da će taj proces biti okončan naredne godine."


Nejasnoće o imovini društveno-političkih organizacija iz doba komunizma: Je li SDP pokrao imovinu?

Dok mediji bruje o Planinskoj i drugim aferama, o državnoj imovini koju je SDP posvojio kao svoju, a na koju nema zakonsko pravo, pokradena je država, opljačkan je narod, zakinuti su porezni obveznici.

Stroga kontrola medija ne dopušta da javnost bude upoznata s SDP-ovim otimanjem državnoga. Kako se nikad nisu ogradili od komunističkih zločina koji su poslali stotine tisuća nevinih građana u smrt ili zatvore, oduzeli im sva ljudska prava, tako su sebi uzeli za pravo oteti i državnu imovinu. No krenimo redom:

Polazišta

1) Zakonom o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija (koji je objavljen u Narodnim novinama broj 70 iz 1997., od 7. srpnja 1997., i stupio na snagu nakon osam dana), propisano je da sve nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima su bivše društveno-političke organizacije i to:
- Savez komunista Hrvatske,
- Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske,
- Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske i
- Savez socijalističke omladine Hrvatske,
imale pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja postaju vlasništvom Republike Hrvatske, što je dužno provjeriti te sukladno tomu i provesti uknjižbu, kao i ispražnjenje prostora Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske (komu je sljednik danas DORH).

2) Temeljem istoga Zakona, Vlada RH ili od nje ovlašteno ministarstvo mogli su u roku od godine dana, prema mjerilima koja utvrdi Sabor RH, neke od tih nekretnina (koje su po sili zakona postale vlasništvo RH), prenijeti u vlasništvo političkih stranaka.

3) Vlada RH je obvezana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu istoga Zakona, napraviti popis nekretnina koje su postale vlasništvo RH, dok su političke stranke bile dužne u roku od šezdeset dana, Vladi RH dostaviti popis nekretnina koje koriste.

Pitanja

Budući da nisu dostupni, niti su ikada objavljeni podatci o nekretninama koje su koristile ili još uvijek koriste pojedine naznačene političke stranke, odnosno njihovi sljednici, kao niti popis nekretnina koje su postale vlasništvom RH ili ih je Vlada RH prenijela u vlasništvo političkih stranaka, postavljaju se pitanja nemogućnosti utvrđivanja zakonitosti pojedinih postupanja.

Primjeri

1) Treba navesti prodaju suvlasničkog dijela zgrade u Zagrebu, u Nazorovoj 70, za koju je cijena navodno isplaćena na račun u Grazu.

2) Zatim pitanje zamjene tzv. 'Kockice' na Prisavlju za zgradu na Iblerovom trgu, jer je 'Kockica' po sili zakona postala vlasništvom RH pa se uopće postavlja pitanje svrhovitosti zamjene sa stajališta RH.

Ti podatci dostupni su u Zemljišnoknjižnom odjelu, br. uloška 13284, a broj zemljišta katastarske čestice 2364/5.

3) Glede zgrade na Iblerovom trgu pojavljuje se zanimljivost u zemljišnim knjigama jer je u predmetu kupoprodaje Z-3189/98 rješenje doneseno još 17. studenoga 1998., ali prema dostupnim podatcima isto rješenje još uvijek nije otpremljeno. Treba reći i da je predmetna zgrada još uvijek upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Socijaldemokratske partije Hrvatske – Stranke demokratskih promjena.

4) Pojavila su se i saznanja da je SDP prodao hotel u Sloveniji (2003.), navodno Goranu Radmanu.

5) Nejasna su i postupanja s vilom u Makarskoj (tzv. 'Partijskom školom') koju je SDP dao u zakup fizičkoj osobi, a sa RH je vođen spor oko vlasništva.

Nužnosti

Da bi se otklonile sve sumnje i nejasnoće bilo bi potrebno jednostavno predočiti popis imovine koju su navedene 'društveno-političke organizacije' imale na korištenju, te što su od toga i kako prodale, a što i dalje i temeljem čega koriste. Nužno je vidjeti svojevrsnu 'imovinsku karticu'.

Naime, ovdje su navedeni samo neki primjeri, a naznačene društveno-političke organizacije su, prema nekim izvorima, raspolagale s oko dvjestotinjak poslovnih prostora, nešto više stanova te preko 500.000 m2 zemljišta.

A. Mijić


Davor Prtenjača uložio žalbu FIFA-i i zatražio obrazloženje kazne Šimuniću

Davor Prtenjača, odvjetnik Josipa Šimunića, poslao je žalbu Fifinom Žalbenom sudu u vezi kazne zbog skandiranja nakon utakmice dodatnih kvalifikacija za SP 2014. protiv Islanda.

-Podnio sam žalbu Fifi u kojem tražimo obrazloženje odluke kojom se Šimunić kažnjava sa deset utakmica suspenzije i 30.000 švicarskih franaka. Također, zatražio sam uvid u spis, jer želim vidjeti tko ga je prijavio i s kojom argumentacijom - izjavio je za Hinu odvjetnik iz Boeblingena kod Stuttgarta Davor Prtenjača.

Poznati hrvatski odvjetnik s njemačkom licencom vjeruje da ima više argumenata kojima bi se mogla dovesti u pitanje odluka Fife.

-Barem četiri ili pet su ključni, i svaki od njih bi mogao pobiti Fifinu odluku – zaključio je Davor Prtenjača. (M.B.)


Obrambena demokracija

Kako vrijeme leti! Već se gotovo pola godine namačemo u pravoj demokraciji. – Kako, pravoj?! – pitate se. – Zar postoji i kriva demokracija?

O, da! Ali naša je uvijek prava. Demokracija je, kao što se obično veli – pučka vladavina. To će reći: vladavina većine. Ali nema svagda i svugdje istovjetan oblik. Niti se općenito temelji na istoj ljestvici vrjednota. Upravo suprotno, demokracija se znatno, da ne velim: temeljito, razlikuje ne samo od epohe do epohe, nego i od države do države. Ni antička, robovlasnička, demokracija nije bila oblikom i sadržajem jedinstvena. Nisu takve bile ni manjinske vladavine, boljarska i kraljevska. Na početku europske političke Moderne (1789. – 1989.) pučka je vladavina, kao opći „duh vremena“, zahvatila cijeli europski kontinent. U XX. stoljeću taj se oblik vladavine raspao na kapitalističku („liberalnu“) i komunističku („narodnu“) demokraciju. One su, međusobno žestoko suprotstavljene, jedna drugu nijekale do kraja epohe. Svaka je naime vjerovala da je ona prava, a njezina protivnica kriva.

– Ma, daj! – kljucnu me unutarnji glas. – Što će ti to? Neka o tim tricama i kučinama razglabaju Srećko Horvat, Mato Kapović i drugi besposleni jarići što po dalekovidnicama i visokonakladnim novinama krste popa. Ti se drži ove naše današnje demokracije. I govori ozbiljno. – Ispravno! – velim sam sebi. – Ali plaši me ozbiljan govor. O čemu to? O kakvoći hrvatske pučke vladavine u XXI. stoljeću? To je valjda nekakva igra. Nešto poput dječjeg plesa oko šuplja oraha. Ali dobro, neka bude.

Danas živimo u logički i etički nakaznoj epohi, u tzv. „globalno doba“. Sve je pomalo sve. Ništa nije posve ono što jest. To je novi red stvari. Na nj smo se naviknuli. Nitko u tomu ne vidi ništa neobično, sve dok netko ne zapne za nešto i ne zatraži ustavnu potvrdu da je to nešto upravo ono što jest. Tako je građanska inicijativa „U ime obitelji“ zapela za definiciju braka. No tada su i Predsjednik Republike, i Predsjednik Vlade, i Predsjednik Sabora i vladajuća većina u Saboru skočili – PROTIV! Njihovo je protivljenje pratila bučna javna rasprava o referendumskomu pitanju. U njoj su raskrinkavani „natražnjaci“, „konzervativni revolucionari“, „puzajući pučisti“, „klerofašisti“, „fašisti“, „ustaše“ i svakojaka druga ideološka gamad. Najviše je pretrpjela sama zločinačka narav referenduma. Ona je, vikali su protivnici, u Weimarskoj Republici dovela na vlast Adolfa Hitlera.

Taj čestiti posao uzorno je obavio Morgenblattov strjeljački vod pod vodstvom Jelene Lovrić i Davora Butkovića.. No sve bi to prekrila prašina dvotrećinskog poraza na referendumu da stvar nije spasila Abendblattova ugledna teoretičarka hrvatske demokracije Mirjana Kasapović. Ta je gospođa, kao i morgenblattovci, zavapila iz dubine nesreće Weimarske Republike i zazvala – obrambenu demokraciju (Wehrdemokratie), koju ovih dana prijekom promjenom Ustava grade Zoran Milanović i njegova većina u Hrvatskomu [državnom] saboru.

Teorijski prizvana ideja „obrambene demokracije“ zvuči sjajno. Nezgoda je samo u tomu što Ustav Republike Hrvatske (čl. 1, st. 3.) određuje da hrvatski politički narod (demos) ostvaruje svoju demokratsku vlast na dva načina, izborom svojih predstavnika u Sabor i neposrednim odlučivanjem na referendumu, pa se tobože ne zna tko ovdje brani pučku vladavinu. A stvar je jasna. Predstavnička manjina brani tu vladavinu od pučke većine, a pučka većina od svoje predstavničke manjine. Ta lažna dvojba moguća je samo ondje gdje većina nije ono što jest. Drugim riječima: ondje gdje demokracija nije vladavina većine, nego vladavina manjine pod pokroviteljstvom Milorada Pupovca.

Benjamin Tolić


Sjećanje...

Merci, Isabel!

Isabel Ellsen francuska je reporterka, spisateljica i scenaristica. Kao fotoreporterka neko je vrijeme provela u ratom pogođenoj Hrvatskoj. Prema svom iskustvu napisala je knjigu „Diable a l'avantage" (Vrag je u prednosti), koja je objavljena 1995. Prema njoj je kasnije snimljen i film „Harrisonovo cvijeće" koji se odvija u Vukovaru. U filmu glume poznati holivudski glumci Adrien Brody i Andie MacDowell, a neki ga smatraju možda i najboljim filmom snimljenim o ratu u Hrvatskoj.

Ellsen stoga ima velike zasluge za širenje istine o Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Nažalost, prerano nas je napustila 2012. godine, u 54. godini. Merci, Isabel!


ČELNIŠTVU SVJETSKOG NOGOMETNOG SAVEZA - FIFA

Uvažena Gospodo!

Vašom odlukom da kaznite hrvatskog nogometnog sportaša gospodina Josipa Šimunića zbog njegova pozdravljanja nogometnim gledateljima na Maksimirskom igralištu u Zagrebu, nakon pobjede nad nogometnom reprezentacijom Islanda, kaznili ste cijeli hrvatski narod!

Ako Hrvatima branite taj plemeniti povijesni pozdrav "Za dom spremni" kojim su se pozdravom Hrvati pozdravljali kroz stoljeća u obrani svojih domova i domovine od svih koji su nas napadali, onda nam možete zabraniti i hrvatsko nacionalno ime i hrvatsku himnu "Lijepa naša domovino", kao i hrvatski kockasti grb, novac Kunu kojim su se služili obnovitelji NDH u tijeku Drugog svjetskog rata, kada su se borili protiv talijanskih i srbijanskih fašista i jugokomunista. Očito je da gospoda iz FIFE nemaju pojma o povijesti hrvatskoga naroda i njegove borbe za opstanak u vlastitoj domovini.

I zato ukoliko ne stornirate ovu vašu neodgovornu kaznu gospodinu Josipu Šimuniću onda slobodno možete zabraniti Hrvatima da igraju nogomet kao i sve druge sportove!

Uz Hrvatske pozdrave Bog i Hrvati! Za dom spremni!

U Zagrebu 17. prosinca,

za Savjet Slobodne Hrvatske - Mate Ćavar

***

To the Leadership of the International Federation of Football Associations - FIFA

Dear Gentlemen!

By your decision to punish Croatian football player, Mr. Josip Šimunić, because of his greeting to the spectators on the Maksimir dome in Zagreb, after victory over the Iceland team, you have punished the whole Croatian nation! If you ban the Croats this noble historic greeting "For the home - ready", which was used among Croats during centuries while defending their homes and homeland from all the attackers, then you can ban our Croatian national name and our national anthem "Our beautiful homeland", as well as our "chess board" arm and our currency Kuna, which was used by reconstructors of the Independent State of Croatia during World War II, when they fought against Italian and Serbian fascists and communists. It is obvious that the gentlemen from FIFA have no idea about history of Croatian people and about its struggle for survival in its own country.

So, if you don't withdraw this irresponsible punishment for Mr. Josip Šimunić, then you are free to ban Croats to play football, as well as all other sports!

With Croatian greetings "For God and Croats!" and "For the home - ready!", in Zagreb, on December, 17th 2013,

for the Council of Free Croatia - Mate Ćavar


PUSTI SRBE NEKA SE IZDOVOLJE

Ivan Meštrović ostavio je svjedočanstvo, njegovog razgovora sa Valterom Titom. Na pitanje I.Meštrovića, Valteru Titi, zašto ne prestane sa ubijanjima, Valter Tito je odgovorio ;'' Pusti Srbe neka se izdovolje.''

Od 1918.g. od dana, kad je hrvatski narod u Londonu, na silu stavljen u Srboslaviju, nazvanom ''jugoslavija'', sve do hrvatske pobjedničke OLUJE, nad jugokomunističko, srpskim četničkim neprijateljima, hrvatski je narod u borbi protiv Srboslavije, stradao sa stotinama tisuća, pobijenih, ranjenih, rastjeranih, iseljenih Hrvata, Hrvatica i hrvatske djece. Stradao je sa uništenim hrvatskim obiteljima, sa opljačkanom Hrvatskom, koju je uništavao i pljačkao centar vlasti iz Beograda, glavnog grada Srbije i ''jugoslavije''.

Sa hrvatskom vojničkom OLUJA pobjedom, nad jugokomunističko četničko fašističkom agresorskom armijom, agresora iz Srbije, nad hrvatskim narodom i uspostavom DRŽAVE HRVATSKE, danas u Hrvatskoj umjesto mira, izgradnje i oporavka, hrvatskim narodom vladaju jugokomunisti Josipovića u savezu sa srpskim četnicima, četničkog ''vojvode'', Grobara Nikolića, zajednički zakleti neprijatelji hrvatskog naroda. Neprijatelji hrvatskog naroda, jugokomunisti Josipovića i jugokomunističko četnička vlada Milanovića i Pupovca, zajednički u savezu, podižu i spomenike u čast i slavu ZLOČINU, slaveći zločinca Valtera Titu, sa čijim su naredjenjem jugokomunisti u savezu sa četnicima, pod komunističkom petokrakom, izvršili POKOLJ, nad hrvatskim narodom.

Slave zločinca Valtera Titu, sa šutnjom i odobrenjem većine članova HAZU ustanove, profesora, doktora, nazovi ''intelektualaca'' i sveučilišnih profesora, zajedno sa zagrebačkom gradskom upravom. Zajedno sa gradonačelnikom Zagreba, Milanom Bandićem. Koji obučen u hrvatsku narodnu nošnju, nosi veliku svijeću u procesiji na Mariji Bistricu, sa slikom zločinca Valtera Tite, na Bandićevim prsima. To je podlost i prevara, sa kojom Bandić ne bi mogao varati niti urodjeničko nepismene pleme u Africi, kao što vara, zagrebačke ''purgere.''

Četnički ''vojevoda'' Grobar Nikolić, saveznik, jugokomuniste Josipovića, dao je izjavu da je Vukovar srpski grad u kojega se Hrvati ne mogu vratiti. Da bi to i dokazao i zadovoljio svoga četničkog SAVEZNIKA, jugokomunista Josipović, zajedno sa jugokomunističkom vladom Milanovića i sa svojom policijom, napali su na hrvatski sveti grad Vukovar, sa ispisanom četničkom porukom, SLOBODA ili SMRT. Četnička sloboda sa zaštitom Josipović, Milanović policije ili Hrvatima, hrvatskim vojnicima, braniocima SMRT.

Neka, jugokomunista Josipović, zajedno sa jugokomunističko četničkom vladom Milanovića odgovore, koliko još Hrvata treba pobiti da se Josipovićevi četnički saveznici, zadovolje.

Ante Kunek


hrsvijet.net

Zašto Hrvati ne ruše vladu koja ih vodi u propast?

Prema natpisima u medijima i analizama pojedinih ekonomskih analitičara Hrvatsku u nekoliko narednih godina očekuje novi val otkaza, prema nekim informacijama čak 100.000 novih otkaza. Pritom vladajuća Kukuriku koalicija reže prava nastavnika, liječnika, branitelja, umirovljenika, policajaca i vojnika.

U zemlji je registrirano 360.000 nezaposlenih osoba, državu svake godine napusti 15.000 mladih u potrazi za zaposlenjem i egzistencijom, svake godine umire 15 tisuća stanovnika više nego se rađa. Ukratko, opstanak države i njeno funkcioniranje potpuno je ugroženo. Nakon niza katastrofalnih pokazatelja o stanju u društvu potpuno je suvišno osvrtati se na vladina predizborna obećanja i laži kojima su obmanule mase zasićene korupcijom, neimaštinom i nepotizmom.

Međutim, ono što zabrinjava je činjenica što Hrvati nisu na ulicama, zašto ne ruše vladu koja im sve čvršće steže omču oko vrata? Pogledamo li naše susjede Mađare i Talijane koji su masovnim prosvjedima znali prisiliti nesposobne vlade na raspisivanje prijevremenih izbora, Hrvati se čine kao polaznici nižih razreda pučke škole demokracije. Možda je prikupljanje velikog broja potpisa za dvije referendumske inicijative bio svojevrstan bunt protiv vlade i odušak građanima koji su bijesni, ali još uvijek nisu spremni svoje nezadovoljstvo pokazati u većem broju na ulici.

Povremeni prosvjedi nezadovoljnih društvenih skupina na Markovu trgu više djeluju kao predstave amaterskog kazališta nego kao organiziran socijalni bunt protiv nesposobne vlade. U ovim povremenim prosvjedima jasno se vidi sva bijeda hrvatske sindikalne scene i ne postojanje solidarnosti između različitih društvenih skupina. Ne postoji solidarnost između branitelja i radnika, poljoprivrednika i umirovljenika ili nastavnika i radnika. Razjedinjenost pojedinih društvenih skupina unutar same skupine ili između sastavnica društva sustavno se potiče upravo iz razloga kako ne bi došlo do kanaliziranja nezadovoljstva u jednoj grupaciji koja može predstavljati ozbiljnu političku prijetnju vlasti.

Drugi važan razlog zbog kojeg ne dolazi do organiziranih prosvjeda protiv aktualne vlasti je pasivno držanje oporbenih stranaka. U razvijenim demokracijama sastavni dio političkog života je javno svrstavanje oporbenih političkih grupacija, pretendenata na vlast, uz nezadovoljne društvene skupine. Sasvim normalna demokratska pojava je poziv čelnika oporbenih stranaka vlastitom članstvu da se pridruži prosvjedima protiv nesposobne vlade. Međutim, u Hrvatskoj bi se takav poziv, zbog terora režimskih medija, lako mogao protumačiti kao poziv na državni udar. To se uostalom već dogodilo u Vukovaru kada je mirno okupljanje nezadovoljnika ispred kolone državnog vrha protumačeno kao puzajući državni udar. Unatoč opasnosti od političke diskvalifikacije društvena uloga političke oporbe je demokratskim putem, pa taman i prosvjedima, rušenje nesposobne vlasti.

I tako, dok sindikalne vođe imaju neki vlastiti način komunikacije s vlašću, oporba neki svoj put, poljoprivrednici, radnici, liječnici, branitelji i učitelji neki treći put borbe, Kukuriku koalicija i dalje sa smiješkom na usnama galopira u potpuno uništenje hrvatske budućnosti.

Željko Primorac


VRATITE SE

Vratite se doma na svoje more,
u svoje oluje, bure, snove!
Na polja svoja, planine, gore.
Vratite se ! Hrvatska vas zove!
Vratite se u ona jutra, zore,
korijene stare, a žile nove.
Srca drugim žarom sada gore.
Vratite se! – Lijepa naša zove!
Dođite ovdje gdje se Jadran ljeska,
gdje otoci u suncu kao bove plove!
Tu gdje žega jari, kamen bljeska,
Vratite se! – Sveto tlo vas zove!
Vratite se, jer skut majke čeka,
draga zemlja tajnama skrita!
Tu gdje djedi vam bili od vijeka,
Vratite se! – kliče Vila Velebita.
Ravnica plodna i bregi vas zovu,
oltar stari i groblje vas voli.
Dođite kući u nadu novu!
Vratite se! – Hrvatska vas moli!

Mile Prpa


Bojovnikov epitaf

...
Nemoj me nikada zanijekati brate
Niti se stidjeti ove svete stijene!
Ja sam umro za Hrvatsku i za te,
Ti živi Hrvatsku i živi mene!
...

Ante Nadomir Tadić Šutra


Ćiro Blažević: Kaznu Šimuniću natovarili su domaći špijuni

Trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević ogorčen je kaznom Šimuniću koju je nazvao djelom „domaćih špijuna“.

- Ne mogu se složiti s tim patriotima, pod navodnicima kažem patriotima, koji tvrde da je Josip Šimunić zaslužio kaznu. Ogorčen sam jer je Fifa tako rigorozno reagirala - rekao je Ćiro.

Prema Ćirinom mišljenju kaznu Šimuniću natovarili su domaći špijuni koji kompromitiraju povijest.

- To uopće nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je "za dom i poglavnika". Jadnom Šimuniću to su na leđa natovarili domaći špijuni koji kompromitiraju povijest. On je to izgovorio u jednom zanosu nakon velike pobjede, a to je napravio zajedno s publikom. Pa kaznite onda i sve navijače ako možete! – zaključio je Ćiro.

Josipa Šimunića je FIFA-i prijavio Riječanin Zoran Stevanović, izvršni direktor udruge “Korak ispred”, koja u ime britanskog programa FARE surađuje s Fifom i Uefom.


Sramotna odluka

Josipu Šimuniću deset utakmica neigranja

Međunarodni nogometni savez (FIFA) kaznio je hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića (35) s čak deset utakmica zabrane nastupa u službenim utakmicama.

Osim toga, kažnjen je i s 30 tisuća švicarskih franaka zbog povika "Za dom" po završetku uzvratne utakmice dodatnih kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo protiv Islanda odigrane 19. studenoga u Zagrebu, a u kojoj je Hrvatska pobjedom 2-0 izborila plasman na SP u Brazilu.

Šimunić je po završetku utakmice uzeo mikrofon, te nekoliko puta uzviknuo "Za dom" na što mu je publika s tribina odgovorila sa "Spremni!". Unatoč činjenici što je riječ o starom hrvatskom pozdravu, Disciplinska komisija Fife je takvo ponašanje okarakterizirala diskriminatornim.

Kao što smo već pisali, o Šimunićevom postupku nije ništa zabilježeno u službenom izvješću s utakmice, što navodi na zaključak kako je odluka donesena na temelju drugih izvora pa je se stoga može smatrati političkom.

- Igrač i publika su koristili povik kojeg je tijekom Drugog svjetskog rata koristio fašistički ustaški pokret. Stoga je Disciplinmska komisija zaključila kako je njihovo ponašanje bilo diskriminirajuće - stoji u njihovu priopćenju.

Uz kaznu od deset utakmica neigranja, Šimuniću će tijekom odsluživanja kazne biti zabranjen i ulazak na stadione tijekom odigravanja tih utakmica.

Hrvatski nogometni savez ima pravo žaliti se na ovu odluku, a hoće li to pravo iskoristiti saznat će se narednih dana.

Ovime je vjerojatno karijera proslavljenog hrvatskog reprezentativca završila, baš kao i ona Roberta Kovača, nakon što ga je slovački sudac Ľuboš Micheľ neopravdano isključio protiv Engleza, a potom je još strašnija nepravda učinjena kada mu je dodijeljeno četiri utakmice neigranja.

M.B./hrsvijet.net


Podsjetnik...

Hrvatska i FIFA

Pozdrav Za Dom Spremni! često se dovodi u vezu s Nezavisnom državom Hrvatskom što je izazvalo bijes raznih udruga, članova Vlade te na kraju i FIFE.

Međutim, ne spominje se podatak da je ta ista NDH u vrijeme postojanja, dakle od 1941. do 1945. godine, bila punopravna članica krovne nogometne organizacije (Hrvatska je 17. srpnja 1941. postala članica FIFA-e) te u tom razdoblju odigrala 15 službenih utakmica sve do posljednjeg susreta u sklopu NDH odigranog 9. travnja u Zagrebu protiv Slovačke.

Zanimljivo da im NDH nije smetala davne 1945., ali sada bez problema sramotno kažnjavaju nogometaša koji je iskreno priznao da mu nije bio cilj promicati mržnju već istaknuti ljubav i ponos koji osjeća za svoju domovinu. Nisu ni provjerili informaciju da sporni uzvik zapravo dolazi iz vremena kada nije postojala NDH, a bogme ni FIFA. Ali očito kad su u pitanju novci, FIFA ima dvostruka mjerila.

Jedino logično što možemo zaključiti da bi onda i FIFA trebala sama protiv sebe pokrenuti istragu te se očitovati o činjenici da je NDH nila punopravna članica u njihovoj organizaciji kada već šire laži o njoj ovakvim presudama.


Tinolovka-news

ZLOČINAC BEZ KAZNE

Titov general, neki bi rekli Rankovićev čovjek za posebne, dakako prljave, zadatke, napustio je ovaj svijet bez da je za sve zločine koje je nedvojbeno počinio odgovarao, ako ništa drugo zbog Golog otoka ovaj komunistički isljednik trebao je odgovarati. Naravno, kao mnogo mlađi učitelj velikog zločinca, Josipa Broza Tita, Jovo Kapičić, a o njemu govorimo, prijateljevao je i s drugim, modernim, zločincima, tijekom Miloševićevog režima bio je vrlo blizak s poznatim krvnikom Željkom Ražnatovićem - Arkanom. U svojim posljednjim intervjuima Kapičić nije krio da je uživao posebne simpatije srpskog teroriste koji je život okončao onako kako ga je i živio, dakle, ubijen je mafijaškom obračunu početkom dvadeset i prvog stoljeća, kao i Kapičić Arkan također nije odgovarao za zločine koje je počinio, što je očito boleština od kojeb boluju 'ovi naši prostori', zločinci se izvlače dok žrtve vidaju rane.

Glede Jove Kapičića, dugovječnog Titovog generala, koji je preminuo u 94 godini, riječ je o čovjeku koji je u pravom smislu riječi podijelio sve sa 'Starim', kako su Tita zvale njegove kolege u zločinu, takozvani članovi takozvanog Vrhovnog štaba, uključujući i svoju djevojku. Naime, Jovo Kapičić, koji je u mladim danima Drugog svjetskog rata bio vrlo 'pristao mladić', pošten komunista, s karizmom, ali koja se nije mogla mjeriti s karizmom velikog vođe, imao je djevojku, Davorjanku Paunović. Govorimo o mladoj partizanki, vrlo zgodnoj djevojci na koju su oko bacili mnogi članovi takozvanog Vrhovnog štaba, no, 'Stari' je imao najviše sreće, neki će reći i najveću vlast, te je djevojka grijala 'Starog' u hladnim danima Drugog svjetskog rata. Kapičić se djevojke odrekao 'šutke', što je drugo i mogao s obzirom da je ona odabrala vrhovnog komandanta, iako je od nje taj komandant bio stariji dvostruko? Nažalost, to joj nije donijelo sreću, preminula je prije nego što su Tito i ona 'ozakonili' svoju izvanbračnu zajednicu, nakon čega je 'Stari' upoznao intelektualku iz Like, mnogo učenu Jovanku Budisavljević, također nedavno preminulu, za koju kažu da se vilicom naučila služiti na Titovom Galebu, a bila je 'prva dama Titove tvorevine'.

Kapičić, kao jedan od tipičnih udbaša staroga kova, kao jugoslavensiki Gestapovac, bio je čovjek koji je režimu poput Titovog neizmjerno koristio, pa čak i onda kada se Tito obračunavao s vjernim izvršiteljem njegovih zločinačkih nauma, Aleksandrom Rankovićem, inače Kapičićevim vjernim drugom. Ranković je otišao neposredno nakon Tita, ali puno prije Kapičića, sada već davne 1983. godine.

Komunistički isljednici u Srbiji odlaze, jedan za drugim, no, u Hrvatskoj se pomlađuju, sve su mlađi sa sve većim mirovinama.


Vlastitoga plina imamo za svoje potrebe. Uvozimo ga samo za to kako bi gulili "svoj" narod

Norveški brod-uljez Spectrum 'seizmičkim bombama' po Jadranu traži plin: 'Ocean care', nevladina organizacija sa sjedištem u Švicarskoj, uz pomoć automatskog identifikacijskog sustava (AIS) za praćenje kretanja brodova, ovih dana stalno prati kretanje po Jadranu broda-uljeza 'Northern Explorer' norveške tvrtke 'Spectrum'. I brod i tvrtka ovih su dana u žarištu interesa javnosti zainteresirane za zbivanja vezana uz energetsku i investicijsku politiku zemlje, kao i Vladine postupke koji se na to odnose, te zaštitu Jadrana, s obzirom na eventualne negativne posljedice posla koji obavlja 'Northern Explorer'.

U srpnju je, naime, između Hrvatske vlade odnosno ministra Ivana Vrdoljaka i norveške tvrtke 'Spectrum' koja se bavi seizmičkim istraživanjem podmorja potpisan ugovor ('ispod žita', nap.a.) o 'topničkom' skeniranju dna hrvatskog dijela Jadrana, pod morskom površinom od preko 30.000 metara četvornih, u svrhu lociranja mogućih nalazišta nafte i plina. Istraživanje je počelo na strah i trepet jadranskih skuša i srdela; doduše, dragi Norvežani sve to rade 'džabe', jasno, bez ikakvog natječaja!

Plina kao energenta nikad dosta ovoj 'jakoj' Vrdoljakovoj industriji 'na koljenima': Delegacija bogate države Katar, predvođenja tamošnjim ministrom energetike i industrije Mohammedom Bin Saleh Al-Sadom petog prosinca ove godine stigla je u Zagreb te je najprije posjetila džamiju i Islamski centar u Rijeci a zatim, onako usput i lokaciju za budući - na vrbi svirala - LNG terminal na Krku. Katarski ministar Al-Sada i hrvatski ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak prije par dana su u Banskim dvorima, u nazočnosti premijera Zorana Milanovića, potpisali sporazum o suradnji koji, kako je kazao Vrdoljak, otvara vrata novim, budućim konkretnim potezima u energetici, ali, moguće, i u drugim sferama. Katar je, rečeno je nakon potpisivanja, zainteresiran - a za što bi drugo nego - za dobavu (čitaj prodaju, nap. a.) svog plina na budući LNG-terminal. Na pitanje je li voljan ulagati i u gradnju samog terminala i brodove-plinonosce, Al-Sada je odgovorio kako će, nakon što zajedno s hrvatskim timom prouče sve aspekte projekta, razmotriti što dalje!?

Usput, gradnja LNG terminala u Omišlju na Krku stajala bi oko 630 milijuna eura, a u pogon bi mogao biti pušten 2019. godine; 'vrućih' investitora standardno nema na vidiku!? Sveopćoj plinomaniji pridružio se i naš premijer. Zoran Milanović i 'plinski' ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak putuju u Baku, Azerbajdžan, gdje će biti potpisan Memorandum o razumijevanju na budućem tzv. Južnom plinskom koridoru. Spajanjem na azerbajdžanski Transjadranski plinovod Hrvatska ima priliku postati važan faktor u energetskoj stabilnosti Europe. Cijevima dugim 520 kilometara, od grčko-turske granice preko Albanije do juga Italije godišnje bi u Europu trebalo dotjecati 16 milijardi kubičnih metara plina. „Hrvatski je vitalni interes, da se od Albanije, iz koje taj plinovod vodi u Italiju preko Jadranskog mora, povuče jedan krak po našoj obali Jadrana“, jasna je bila šefica 'plinske' diplomacije Vesna Pusić na sjednici Vlade koja je prihvatila Memorandum o razumijevanju između Azerbajdžana, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore o suradnji u provedbi plinovoda.

U svom osebujnom stilu profesionalnog kartaša premijer dodaje: „Nemamo poker asova, ali imamo dobru skalu na kojoj je malo domaćeg, malo uvoznog i to se zove balans u energetskoj politici. A ovaj projekt je za nas jako važan i čini nas (činit' će nas?, nap. a.) manje ovisnima“, izrazio se Zoran Milanović koji će tu partiju pokera s velikim ulogom imati priliku zaigrati u Bakuu, gdje će Memorandum biti potpisan.

Konzorcij Shah-Deniz svečano će obznaniti, na časnu riječ, kako će uložiti u projekt tzv. Južnog plinskog koridora sitnicu, oko dvije milijarde eura dok bi gradnja trajala tek četiri godine…a plin bi prema Hrvatskoj potekao početkom 2019. Tada će vjerojatno i onaj ostatak ostataka hrvatske industrije biti u stečaju ili u najboljem slučaju u Linićevoj predstečajnoj nagodbi a većina vlasnika obiteljskih kuća i tako je zbog visoke cijene plina prešla na sigurni i dvaput jeftiniji sistem grijanja-na drva iz još uvijek naših šuma!

Fantazmagorija hrvatskih 'plinomana'

Uspije li se, ako Bog da, Hrvatska ipak priključiti globalnoj energetskoj igri, priključak bi se zvao Jadransko-jonski plinovod - 516 kilometara dugih cijevi iz albanske Fiere do Splita i godišnjeg kapaciteta pet milijardi kubika plina. Koja je hrvatska realnost glede plina? Na žalost, danas pokojni dr. Branimir Molak (umro u rujnu 2012.), predsjednik Međunarodnoga instituta za razvitak Hrvatske upozoravao je uzalud, još u ožujku 2012. kako razloga za najavljeno poskupljenje (do 35 %) plina nema i da se radi isključivo o 'guljenju građana', pljački. „Cijena plina je u svijetu već nekoliko godina u padu. Proizvodna cijena plina iz Jadrana je 11-12 puta manja nego ona po kojoj ga danas prodaju kućanstvima, no još im nije dovoljno. Domaća proizvodnja plina zadovoljava 73-95 posto potreba Hrvatske, no u bescjenje ga izvoze u Italiju. Što će još izmisliti kako bi ogulili stanovnike“, pitao se tada dr. Branimir Molak, povodom Inine studije prema kojoj bi kriterij za poskupljenje plina bila stambena površina. A ideja je bila više nego bizarna.

Cjenovne tarife bile bi tako podijeljene na tri kategorije. Prva su stanovi do 35 kvadrata. U drugoj su stanovi od 35 do 55 kvadrata, a svi koji žive u stanovima većima od toga plaćali bi najskuplji plin. Studija je šokirala mnoge jer bi na taj način plin nekima poskupio i do 35 posto. „Sada će cijenu plina povisiti ovisno o kvadratima stana, uskoro budu po broju dimnjaka, a zatim po broju metli u stanu ili po broju banana koje pojedu kreatori ovakvih ideja za poskupljenje“, sarkastičan je bio Branimir Molak. A što će biti tek s energentima kad se iz zatvora u Kukuriku vladu vrati 'road-killer' Ratko Čačić pa 'udari' po milijardama kuna teškim, hidrocentrali Ombli i termocentrali Plominu C, imat' ćemo energije za cijelu Europu a zaposlit ćemo i koju stotinu 'inkasatora' struje i plina!?

Nego, smrkne nam se pred očima. Uvoz svinjetine skočio 300 posto, mlijeka 175 a jaja čak 524 posto… Samo u prošloj godini zatvorili smo/su 2800 mliječnih farmi pa uvozimo čak 40 posto mlijeka, 'mlijeko vam materino'; a 'mliječni' ministar na Baliju mazi orangutane… puca njemu njegov debeli prsluk!? Pa, umjesto plinomanije i plinovoda izgradimo jedan mlijekovod do alpskih zemalja Slovenije, Austrije ili Švicarske, uštedjeli bi barem na mliječnom transportu a mogli bi od sreće i zajodlati… jo, jo, jo, jodli, jo, jo, jo, jodli!

Pitali malog Ivicu u pučko
j školi:
- Tko nam daje mlijeko?
Ivica odgovori k'o iz topa:
- Meeeeeggle!
- A što nam daje kravica, pita 'teta'?
- Gulaš, drekne Ivica…

Damir Kalafatić


Pozadina partizanskog zločina u Vrgorcu u siječnju 1945. godine

Otkriće nove masovne grobnice ponovno je pokrenulo pitanje razloga (ne)istraživanja partizanskih zločina u Republici Hrvatskoj. Tek otkrivena masovna grobnica nalazi se u Vrgorcu te su u njoj, po svemu sudeći, nalazi više od 40 leševa.[1]

Prema dostupnim podacima, zločin u Vrgorcu dogodio se krajem siječnja 1945. godine, u vrijeme kada je Titova partizanska vojska primala dvostruku pomoć, od britanske vojske (s dijela apeninskog poluotoka i dalmatinskih otoka) te od sovjetske vojske koja se od rujna 1944. godine nalazila na prostoru Srbije i Vojvodine. (Također, pod sovjetskim operativnim zapovjedništvom na prostoru Srbije i Makedonije nalazile su se bugarske postrojbe.) Vrhovni stožer Titove partizanske vojske (Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) nalazio se u Beogradu, kojeg su 20. listopada 1944. godine zauzele sovjetske postrojbe.

Do kraja 1944. godine partizanske postrojbe zauzele su (nakon južnog i srednjeg) i sjeverni dio Dalmacije, pa je u trenutku zločina u Vrgorcu na širem obalnom području (od Knina do crnogorskog primorja) partizanska vlast bila uspostavljena i stabilizirana. Dakle, partizanski zločin u Vrgorcu nije počinjen na području koje je u vojnom smislu bilu nestabilno, a žrtve nisu bili vojnici, nego civili.[2] Preciznije rečeno, partizanski zločin u Vrgorcu počinjen je nad civilima na području koje je bilo pod sigurnim partizanskim nadzorom (kroz relativno dugo vremensko razdoblje).

Vremenski i uzročno partizanskom zločinu u Vrgorcu prethodili su pogoršani odnosi između partizanskog vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom i britanskih vojnih vlasti. Naime, do (iznenadnog) leta 19. rujna 1944. godine na područje pod sovjetskim vojnim nadzorom,[3] Tito se od početka lipnja 1944. godine nalazio na otoku Visu.[4] Vis je tijekom 1944. godine bio jako britansko uporište, a nadzirale su ga britanske postrojbe s južnog dijela apeninskog poluotoka. Od Titovog odlaska na područje pod sovjetskim nadzorom, odnosi između Tita i britanskog vodstva ubrzano su se pogoršavali.

Nakon što su partizanski zapovjednici u obalnom području izrazili negodovanje zbog britanskog prisutstva u okolici Dubrovnika,[5] britanski premijer Winston Churchill je 2. prosinca 1944. godine Titu poslao telegram sljedećeg sadržaja:

“Kopiju ovog telegrama šaljem maršalu Staljinu. Kako Vam je poznato, mi smo se s Maršalom [Staljinom] i sovjetskom vladom dogovorili, da koliko god je moguće nastavimo zajedničku politiku prema Jugoslaviji i da naš utjecaj treba tamo biti ujednačen. Izgleda, međutim, da Vi nas tretirate na pojačano nepravičan način. Možda se bojite zbog svojih ambicija da okupirate talijanske teritorije na sjevernom Jadranu, te sa sumnjom i odbojnošću gledate na svaku vojnu operaciju na Vašoj obali koju poduzimamo protiv Nijemaca. Već sam Vam zajamčio da će sva teritorijalna pitanja biti rezervirana za mirovnu konferenciju gdje će se o njima suditi bez obzira na ratna osvajanja pa takvi problemi zacijelo ne bi smjeli ometati vojne operacije sada.”[6]

Razlog zašto je Churchill spominjao Titove (tada tek potencijalne) planove glede eventualnog teritorijalnog proširenja obnovljene jugoslavenske države, bio je u tome što je partizanska vojska u priobalju “sa sumnjom i odbojnošću” gledala na britanske vojne operacije (izvođene protiv njemačke vojske). Drugim riječima, Churchill nije ulazio u dublje razloge zašto se partizanska strana protivila britanskim operacijama protiv njemačke vojske, nego je jasno naglasio svoje protivljenje takvoj politici.

Osim zbog toga, Churchillova poruka Titu (i Josifu Staljinu) ukazivala je na uvjete u kojima se izgrađivala partizanska vlast na (istočnojadranskoj) obali od crnogorskog primorja do Knina od jeseni 1944. godine. Britanska strana bez prikrivanja naglašavala je kako je Tito živio “tri ili četiri mjeseca živio pod našom zaštitom na Visu”, te je ”odjednom odmaglio, ne ostavivši adresu, već stražare nad svojom pećinom da ispadne da je još ondje”.[7] Takav postupak Churchill je doživio ne samo kao osobnu uvredu, nego i kao akciju u kojoj je nemali utjecaj imala i sovjetska strana. Iz tog razloga, Churchill je svoj telegram od 2. prosinca 1944. godine poslao i Staljinu. Cilj je bio jasan – ukazati sovjetskom vodstvu kako Tito izigrava britansko-sovjetski dogovor o njihovom ravnomjernom utjecaju na britansku štetu. Uz ostalo, Churchilla je zanimalo je li u takvo Titovo ponašanje upleteno i sovjetsko vodstvo, i ako je, u kojoj mjeri.

Zbog tih navedenih razloga, prosinac 1944. godine protekao je u dodatnom zahlađenju odnosa između nove vlasti u Beogradu s Titom na čelu i britanskog predstavništva. Takav odnos odražavao se i na lokalnoj razini unutar područja koje su nadzirali Titovi partizani. Među tim područjima posebno važna bila je Dalmacija, iz razloga što je predstavljala rubno područje Titove tek uspostavljene vlasti prema jadranskom moru koje se nalazilo pod britanskim nadzorom. Sukladno tadašnjem Titovom odnosu prema britanskoj strani, u tada još nerazjašnjenim političkim prilikama glede budućnosti jugoslavenske države (o kojoj se tek trebalo raspravljati na konferenciji u Jalti u veljači 1945. godine), Titova vlast na zauzetim područjima provodila je likvidacije svih onih koje je smatrala potencijalnim neprijateljima.[8]

U takvim uvjetima, najvjerojatnije krajem siječnja 1945. godine, likvidirano je bez suđenja više od 40 hrvatskih civila u okolici Vrgorca.

Vladimir Šumanović

[1] http://www.hrsvijet.net
[2] Isto
[3] Dušan Biber, Tito – Churchill: Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije-Beograd / Globus-Zagreb, 1981., str. 321., 322., 324., 341.
[4] D. Biber, Tito – Churchill, str. 351.
[5] D. Biber, Tito – Churchill, str. 384.
[6] D. Biber, Tito – Churchill, str. 384.-385.
[7] D. Biber, Tito – Churchill, str. 351.
[8] U slučaju stradanja hrvatskih vojnika i civila, likvidacije su bile izvođene ponajprije po nacionalno-političkom kriteriju, jer se za Hrvate općenito smatralo da se u velikoj većini protive obnovi bilo kojeg oblika jugoslavenske države. (http://www.hrsvijet.net)


Da se ne zaboravi...

Pokolj u Voćinu i okolnim mjestima

Pokolj u Voćinu koji se dogodio 12. i 13 prosinca 1991. kao i razaranje voćinskog marijanskog svetišta i crkve iz XV stoljeća je ratni zločin koje su počinile srpske paravojne i okupatorske postrojbe za vrijeme Domovinskog rata.

U tom nadaleko poznatom masakru i kulturocidu srpske su snage ubile između više od 55 hrvatskih civila u Voćinu, a povijesno zdanje crkve koji je bila spomenik kulturne baštine I reda razorili do temelja.

KRONOLOGIJA:

Prema izvješću Amnesty Internationala, srbijanske paravojne postrojbe, među njima "Beli orlovi" i "četnici", su prije povlačenja ubili najmanje 42 Hrvata, među njima i žene i starce, u selima Voćinu i Humu. Kada su napuštali Voćin, u noći 13. prosinca 1991. uništili su hrvatske kuće i ekplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru preko 500 godina, u kojoj su skladištili oružje. Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je strijeljano.

Osebujnost ovog slučaja je to što je ovo najdokumentiraniji ratni zločin, jer su se inozemni medicinski stručnjaci na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba vrlo brzo pojavili na prizorištu zločina, čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičkuistragu. Prema forenzičarskom izvješću objavljenom 19. prosinca u Zagrebu, pronađena su 43 leša: 15 je bilo žena od kojih je 12 imalo između 57 i 76 godina; a ostalo su bili muškarci, od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Većina je smaknuta vatrenim oružjem, no sedmero je bilo spaljeno a jedna je žrtva imala rane za koje se pretpostavlja da potječu od sjekire. Valja napomenuti da je jedna od žrtava bio S.N., 77-godišnji Srbin, koji je prema izvještaju za autopsiju preminuo od krvarenja. Mjesni svečenik je izjavio da je on poginuo u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede. Mještani su novinarima izjavili da su odnosi sa Srbima u tom kraju bili dobri te da prva tri mjeseca nakon što su Srbi samovoljno preuzeli vlast u Voćinu nisu puno patili.

No situacija se dramatično pogoršala kada su stigli "Beli orlovi" koji su počeli terorizirati Hrvate i tjerati ih na prisilni rad. Prema jednom svjedoku, srbijanska policija je upala u njihovu kuću i optužila njegovu obitelj da informiraju hrvatsku vlast, iako nisu imali radio prijenosnik. Svezali su ih i tukli, sve dok ih nije spasio srpski policajac koji ih je poznavao. Ipak, opljačkana im je i zapaljena kuća, a oca su smaknuli.

U prosincu 1991. Godine Ivicu Bona, Dragu Ivankovića, Gorana Salača I Vladu Supana dočekalo su Šešeljavi četnici, tukli ih i meltretirali, natjerali ih da sami iskopaju grobove a zatim ih ubili. Nekoliko dana ranije, Srbi su predvođeni Rajkom Bojčićem, koji je tada bio “komandant štaba” u Voćinu upali u dom Ivana Šimića te poklali i masakrirali njega, njegovu suprugu Mariju i njegovu punicu Veroniku Ament, i to samo zato što su znali da jnjihov sin pripadnik Hrvatske vojske. Jedan od Srba koji su sudjelovali u tom pokolju, Stevo Šimić, danas prima mirovinu Republike Hrvatske.

U Humu, pripadnici tzv. “specijalne jedinice sao krajine” provodile pretrese kuća i odvodile zarobljenike. Tako je uhićena i obitelj Marijana Đuzela, njegova supruga, dvojica sinova, snahe i djeca. Marijanov sin Jozo danima je zlostavljan u zatvoru, a zatim ga je na svoju odgovornost pustio milicajac Vlajko Tomašević koji danas živi u Iloku. Grupa od nekoliko Srba djelovala je po Humu danima, terorizirajući stanovništvo. Dolaze u kuću obitelji Đuzel, prijete im nazivajući ih ustašama, a zatim ih izbacuju vani i pale kuću. Marijana Đuzela tada sa nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je također živio u istom selu. Druga grupa četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, Ivana Banovca kojeg su istom pilom sasjekli na komade i Marka Vukovića, a zatim ih zapalili ispred kuće.

Susjeda Katica Tomić bila je nazočna kad je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića davši nakon toga “svojoj braći” da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. Nakon toga su ga stavili na cestu, polegli pored strvina ubijenih svinja, polili benzinom i zapalili. U panici od Hrvatske vojske prilikom povlačenja, naoružani četnici natjrali su Srbe i Hrvate na povlačenje, a kako stariji ljudi, koji su smatrali da se nikome ništa neće dogoditi, nisu htjeli otići s ognjišta, ubrzo su ubijeni. Tomo Martinović i njegova supruga Katica nisu htjeli napustiti kuću, a Srbi sui h zavezali za drvo u dvorištu i sjekirom im odrubili glave, a zatim su te iste glave nogom nabijali po dvorištu. Da tim četnicima ništa nije sveto pokazali su ubojstvima starijih srpskih mještana koji nisu htjeli napustiti svoj dom. Četnici sui h ubijali i ostavljali na kućnim pragovima.

U svom povlačenju četnici su bili odlučni da pobiju što više Hrvata, pa su tako u Voćinu u ulici Pašina bacili bombu u kuću Stipana Majića, nakon čega su ubili njega i suprugu Anu. U isto vrijeme druga grupa četnika tražila je veterinara Josipa Antunovića, a kako ga nisu pronašli u kući, istu su zapalili. U istoj ulici nastradla je i obitelj Mirka Šimića. Oni su imali veliki podrum u koji su se sakrili pred najezdom četnika, ali kako ih nisu našli u kući, jedan od šešeljavaca primjetio je kako se kriju u podrumu odakle su istjerane Jaga Šimić i Marija Matanči, koje su odmah streljane. Četnici nakon toga izvode Branka Medića kojeg su mučili, streljali, a zatim zapalili, nakon čega su minirali i digli u zrak gospodarske objekte.

Za to vrijeme, u podrumu, odakle su izvučeni ubijeni Hrvati, skrivala se 81-godišnja starica Jelena Dorić koja je u naručju držala šestogodišnjeg Danijela Medića, sina ubijenog Branka, a kako su bili zatrpani vrećama i kutijama to ih četnici nisu primjetili pa su na svu sreću preživjeli taj stravičan pokolj. Na cesti prema Voćinu četnici su uhvatili Stjepana Jurmanovića i ranili ga. Stjepan je nekako dopuzao do svog dvorišta, gdje ga hvataju Obrad i Mitar Simić, te Rade i Milan Ivković, koji su Stjepana zaklali, odrezali mu grkljan, iskopali oba oka i nožem mu razvalili usta. Takvog ga je pronašao sin Miroslav dva dana kasnije, kad je Voćin oslobođen.

Nakon ubojstva Jurmanovića četnici nastvaljaju svoj krvavi pir, pa su nedaleko od tog mjesta zaklali Stjepana i Mirjanu Štimac te ih zapalili zajedno s kućom. Nekoliko kuća dalje ubili su Stjepanove roditelje Jakoba i Angelu Štimac, koje je pronašao sin Miško, kad je stigao u oslobođeno selo. Poznato je da se njihov ubojica Obrad Simić često znao hvaliti time, ali i ostalim svojim stravičnim zločinima.

Na kućnom pragu četnici su ubili i 84-godišnjeg starca Antuna Buljevca, a zatim nastavili dalje prema Alojzu Peršiću, kojeg je na kraju ubio susjed Duško Samac.

Strahujući za svoj život, Rozalija Tomolo spavala je kod prijateljice, ujutro se uputila kući da bi nahranila stoku i zatekla četnike kako ubijaju sce pred sobom. Vračajući se prijateljici, rafalom ju je pogodio četnik Milan ivanović.

U kuću obitelji Dorić također upadaju Četnici, razbijau i lome sve pred sobom. Na krevetu sječivom za meso ubijaju 81-godišnju nepokretnu staricu Paulinu Dorić, a zatim ju pale.Rušeći, paleći i ubijajući od ulice do ulice dolaze tako do kuće obitelji Božičković, koja se brinula o Mari Ivanković, koja pak nije htjela otići iz kuće pa su je četnici zaklali i odrezali joj glavu.Nekoliko metara dalje, četnici upadaju u kuću obitelji Matanić, gdje žive 65-godišnji supružnici Franjo i Marija. Grupa Srba, sumještana, znajući da im je sin Darko pripadnik HV-a, ispalili su zolju na njihovu kuću, a nakon što su izašli iz kuće pokosili sui h rafalnom paljbom. Isto se dogodilo i Julki šimić, koja je živjela sama.Četnici upadaju u kuću u kojoj žive Dragutin Volf i njegova supruga Ana, koja je netom prije toga na nagovor supruga pobjegla, a Dragutin je ubijen hicem u lice i iznesen na ulicu kao opomena ostalima. Susjed je kao počinitelja prepoznao Milana Ivanovića, koji je ubio starca zato što su mu sinovi bili u HV-u!

Po nalogu Steve Šimića (istog onog koji danas prima hrvatsku mirovinu) četnici su upali u kuću Antuna Volfa, kojin je bio ispitivan i mučen na lageru sekulinci, odakle mu se gubi svaki trag. Mirko Medved se u svojoj obiteljskoj kući skrivao sa nekoliko mještana kada su uletjeli Srbi. Njegova supruga Lizika zajedno sa majkom ubijenog Gorana Sakača i Milanom sabljakom pobjegli su kod susjede a Mirko je ubijen.

Grupa četnika, među kojima su bili Drago Starijaš, Sreto Vasiljević, Slobodan Bosanac i Rajko Vučković, uhitili su Hrvate Franju Banovca i Dragu Jurića te ih mučili sve do dolaska na lager Sekulince gdje im je svakodnevno prijećeno smrću. Ondje je Jurić razmjenjen, dok su banovca likvidurali četnici Zoran Miščević, Slobodan Bosanac i Dragan Starijaš.Prilikom akcije Hrvatske vojske kod Mokrog polja zarobljeni su pripadnici ZNG-a Mirko Vučeta i Tomislav Šimanović koji su mučeni od strane četnika u Voćinu.Šimanović je zamjenjen za Savu Tanovića, a Vučeti se nakon što je prebačen na lager Sekulince gubi svali trag.

U listopadu 1991.godine voćinski četnici provodili su raciju na predjelu Prevenda i uhitili 33 mještana među kojima se nalazio i Drago Dorić kojeg si izdvojili iz grupe, vezali za stablo, mučili i tukli, a o njegovoj sudbini se ni danas ne zna. Josip Pajtl bio je početkom listopada uhićen i nakon maltretiranja oslobođen, ali pred povlačenje Srba “komandir milicijske stanice” u Voćinu, Milan Crnobrnja naredio je njegovo ponovno zatvaranje. Josip je tada zamolio stražara da skokne po cigarete što mu ovaj dopušta, ispred trgovine nailazi na grupu Srba među kojima je i Đoko Obradović, koji ga provocira, a potom i ubija. Slično se dogodilo i Željku Galoviću, koji je samouvjereno, jer je bio dobar prijatelj sa nekoliko Srba, krenuo prema Humu, ne slušajući upozorenja. Tu su ga uhvatili četnici Veselko Petrušić i Ranko Lukić, koji je bio njegov prijatelj, pa su ga odveli u jednu kuću gdje ga je taj “prijatelj” Lukić zaklao.

Četnici su na Budimu kod Huma zarobili i Željka Lajcha, koji je odveden na ispitivanje i mučen. Prema sjećanju Nikice Ivezića, Lajch je doveden pretučen, a imao je i rane od metaka. Potom je došao četnik po nadimku “Kizo”, psovao mu majku ustašku, uzeo nož od stražara, zgrabio Lajcha za uho i rekao: “Taman mi je ovo za zalogaj” i potom ga odrezao. Spaljeno tijelo Željka Lajcha pronađeno je 15. Prosinca 1991. Godine pored razorene voćinske crkve. Što se tiče same crkve, Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu, nju su srbi najprije opljačkali, a zatim su je koristili za držanje oružja i streljiva. Pred odlazak su na zapovjed generala tzv.JNA, Milana Trbojevića istu opasali eksplozivom i srušili, a detonacija je bila toliko jaka das u stradale i sve obližnje kuće. Također, nakon toga svi gospodarski objekti su sravnjeni sa zemljom.

Majka Gorana Salača ispričala je nakon okupacije Voćina što se sve događalo tijekom srbočetničke i jugokomunističke okupacije. Prisjetila se je kako je Hrvatima bio zabranjen odlazak u trgovinu i kupovanje kruha, a kad bi se to i dogodilo, dobivali bi onaj star i po nekoliko dana. Njezin sin Goran često se s njom skrivao po kući, a nakon što su Srbi upali u njihovu kuću četnik Drago Starijaš odveo je Gorana sa sobom. Nakon što je pušten kući Goran se morao javljati na raznu obvezu gdje je zajedno sa još trojicom mještana tovario i razvozio streljivo. Nakon toga mu se gubi svaki trag. Njegova majka u svojoj je izjavi kazala kako se raspitivala o sinu i uvijek je dobivala oprečne informacije, dok nije srela stanovitog Voju iz Popovaca koji joj je kazao da je pobijeno nekoliko mještana među kojima se očito nalazio i njezin sin. Marija Ivezić iz Huma također jedna od preživjelih koja je govorila o zločinima, ispričala je kako su četnici upali u njenu kuću, izvukli njezina oca ispred kuće gdje ga je pred njom zaklao sumještanin Ranko Lukić.

Ona je dobila kundakom po glavi i vraćena je u kuću gdje se uskoro pojavljuje pripadnik “belih orlova” Slobodan Vasilić iz Slavonskog Broda, govoreći joj da obuče djecu i napusti kuću.Marija je u svojoj izjavi rekla da joj je Vasilić rekao da takva zvjerstva kakva su radi domaći Srbi nikada nije vidio i da u tome ne želi sudjelovati. Zahvaljujući Vasiliću, Marija se zajedno sa djecom spasila, a kasnije se pridružila suprugu Nikici koji je bio zatočen i svjedok mnoštva ubojstava i mučenbja njegovih susjeda i ostalih žitelja voćinskog kraja. Nikica Ivezić je u svojoj izjavi nabrojio imena ostalih Hrvata koje je viđao u zatvoru, ali i imena njihovih ubojica, od kojih nitko do sada nije priveden pred lice pravde.

Žrtve četničkog masakra u Voćinu, lager Sekulinci, Hum, Bokane

Pobijeni Hrvati civili od 14.08.1991. Do 13.12.1911.

1 .Ilić Branko rođen 1956. -14.08.1991. Lager Sekulinci, nestao
2. Galović Željko rođen 1949. - 26.08.1991. Lisičine, zaklan
3. Banovac Franjo, rođen 1938. -28.09. 1991. Lager Gudnoga, ubijen
4. Vučeta Mirko rođen 1959. -5. 10.1991. Lager Sekulinci, nestao
5. Volf Antun rođen 1956. -15. 10. 1991. Lager Sekulinci, nestao
6. Dorić Drago rođen 1959. -22.10.1991. Industrija “Gaj”, Voćin, nestao
7. Bon Ivica rođen 1954. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj” Voćin, ubijen
8. Ivanković Drago rođen 1960. -3.12.1991. Industrija “Gaj”Voćin, ubijen
9. Salač Goran rođen 1972. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj”Voćin, ubijen
10. Supan Vlado rođen 1939. -3.12.1991. Industrija “Gaj”Voćin, ubijen
11. Šimić Ivan rođen 1932. -6. 12. 1991. Prevenda Voćin, zaklan
12. Šimić Marija rođena 1934. -6.12.1991. Prevenda Voćin, zaklana
13. Ament Veronika rođena 1914. -6.12. 1991. Prevenda Voćin, zaklana
14. Đuzel Marijan rođen 1931. -13.12.1991. Hum, ubijen
15. Ridl Roman rođen 1932. -13.12.1991.Hum, ubijen motornom pilom pa spaljen
16. Banovac Ivan rođen 1934. -13.12.1991. Hum, ubijen motornom pilom pa spaljen
17. Vuković Marko rođen 1934. .13.12.1991. Hum, zaklan pa spaljen
18. Martinović Tomo rođen 1934. -13.12.1991. Bokane, odsječena glava
19. Martinović Katica rođena 1936. -13.12.1991. Bokane, odsječena glava
20. Jorgić Mile rođen (nema podataka) 13.12.1991. Kometnik, ubijen
21. Ojkić Teodor rođen (n.p.) 13.12.1991. Voćin, ubijen
22. Majić Stipan rođen 1909. -13.12.1991. Voćin Pašina ulica, ubijen
23. Majić Ana rođena 1918. - 13.12. Voćin Pašina ul., ubijena
24. Šimić Jaga rođena 1929. -13.12.1991. Voćin Pašina ul., ubijena
25. Peršić Franika rođena 1928. -13.12.1991 Voćin Pašina ul., ubijena
26. Matanči Marija rođena 1939. -13.12.1991. Voćin Pašina ul., ubijena
27. Medić Branko rođen 1959. -13.12. Voćin Pašina ul., ubijen
28. Matanči Stjepan rođen 1932. -13.12.1991. Voćin Pašina, spaljen
29. Jurmanović Stjepan rođen 1933. -13.12.1991. Voćin Pašina, zaklan
30. Štimac Stjepan rođen 1959. -13.12.1991. Voćin Pašina, zaklan
31. Štimac Mirjana rođena 1959. -13.12.1991. Voćin Pašina, zaklana
32. Štimac Jakob rođen 1911. -13.12.1991. Voćin Pašina, ubijen
33. Štimac Angela rođena 1915. -13.12.1991 Voćin Pašina, ubijena
34. Buljevac Antun rođen 1907. -13.12.1991. Voćina Pašina, ubijen
35. Peršić Alojz rođen 1922. -13.12.1991. Vočin Karanova ul., ubijen
36. Tomolo Rozalija rođena 1921. -13.12.1991. Voćin Karanova, ubijena
37. Volf Dragutin rođen 1922. -13.12.1991. Voćin Karanova, ubijen
38. Matanči Franjo rođen 1926. -13.12.1991. Voćin Prevenda, ubijen
39. Matanči Marija rođena 1927. -13.12.1991. Voćin Prevenda, ubijena
40. Šimić Julka rođena 1932. -13.12.1991. Voćin Prevenda, ubijena
41. Ivanković Mara rođena 1900. -13.12.1991. Voćin Prevenda, zaklana
42. Dorić Paulina rođena 1911. -13.12.1991. Voćin Prevenda, spaljena
43. Medved Mirko rođen 1929. –13.12.1991.Voćin Prevenda, ubijen
44. Pajtl Josip rođen 1965. -13.12.1991. Voćin Trg Gospe ubijen
45. Laich Željko rođen 1958. -13.12.1991. Voćni Trg Gospe, spaljen
46. Nenadović Stojan rođen 1914. 13.12. 1991. Bokane, ubijen

Napomena: ovaj popis nije konačan, ovo su samo osobe za koje postoje sigurni i pouzdani podaci, nema podataka na koji način su stradli Majdandžić Metod I Majdandžić Marija, Runje Zorica, Bartolović Marko, Scheitl Frane, Gehringer Johan, Hamerbacher Franz, Vogler Franz...


katolicki-tjednik.com

BLAŽENE DRINSKE MUČENICE

Časne sestre Kćeri Božje ljubavi, na poziv nadbiskupa dr. Josipa Stadlera, došle su u Sarajevo 1882., a na Palama kod Sarajeva 1911. otvorile samostan Marijin dom. Predavale su u osnovnoj školi i pomagale susjedima, bez obzira na vjeru i narodnost.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu su živjele poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica). Iako su činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, 11. prosinca 1941. četnici su opkolili Marijin dom i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda, nakon čega su opljačkali i zapalili samostan.

Sestre su te večeri, zajedno s nekoliko drugih zarobljenika, započele svoj četverodnevni križni put po brdima i šumama planine Romanije. Uz razna preslušavanja, prijetnje i vrijeđanja, išle su do Sjetline, gdje je 76-godišnja s. M. Berchmana, iznemogla od puta, odvojena od ostalih sestara i zadržana. Ostale sestre odvedene su u Goražde i smještene u vojarnu. Tog 15. prosinca četnici su provalili sestrama u sobu i nasrnuli na njih. U obrani svoga ljudskog dostojanstva i zavjetovane čistoće, sestre su skočile kroz prozor, nakon čega su noževima usmrćene i bačene u Drinu.

Sestra Berchmana ostala je desetak dana u Sjetlini u zatočeništvu, a zatim je, kako joj je rečeno, trebala poći u Goražde k ostalim sestrama, koje su već bile ubijene. Četnici koji su je odvezli izjavili su po povratku da je sretno stigla svojim sestrama, ali ona je 23. prosinca ubijena kod pračanskog mosta.

Glas o mučeničkoj smrti ovih pet sestara, u narodu poznatih kao Drinskih mučenica, brzo se širio od samih početaka. Biskupijski postupak za njihovu beatifikaciju otvoren je u Sarajevu u prosincu 1999., a nakon njegova završetka postupak je nastavljen na Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu. Poslije pozitivnog ishoda i zaključka teoloških i ostalih stručnjaka, u siječnju 2011. papa Benedikt XVI. odobrava njihovo proglašenje blaženima.

U Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu 24. rujna 2011. održana je beatifikacija Drinskih mučenica, koju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca salezijanac kardinal Angelo Amato.

Spomendan Drinskih mučenica slavi se 15. prosinca.

Karolina Barešić


Podsjetnik
Vijenac 106

ZATOR ZEMLJE BOSNE

Anto Baković, Dječak s Drine, August Šenoa, Zagreb, 1996.

"U knjizi Dječak s Drine", piše u Predgovoru njezin autor Anto Baković, "opisao sam ono što sam vidio i doživio i čuo da se zbilo u teškim ratnim godinama Drugoga svjetskog rata u mome rodnom Goraždu, u susjednim mjestima i, poslije, u Sarajevu. Nikakvu literaturu nisam imao pred sobom, niti sam je htio imati. Hrvatske literature nema, a četnička, partizanska i jugoslavenska nije me zanimala. Htio sam opisati ono što sam ja vidio svojim očima i čuo svojim usima i zapamtio u svome dječjem pamćenju. Uopće ne znam kako su povjesničari opisali te dogadjaje. Mene to i ne zanima. Znam da je svatko pisao svoju povijest. A ja znam da sam napisao istinu i da se ovo sto sam opisao -- doista dogodilo."

Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.

Autor se pri pisanju nije htio služiti nikakvom literaturom, hoteći maksimalno sačuvati autentičnost svoga sjećanja, ali njegov navod da o tim dogadjajima nema hrvatske literature nije točan. U jeku rata, kada se jos nisu naslućivali ni obrisi njegova kraja, a nekmoli nazirali pobjednici, u lipnju 1942, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske objavilo je tzv. Sivu knjigu (punim naslovom: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države) o četničkim i partizanskim zločinima nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, počinjenim 1941. i u prvoj polovici 1942. godine, s autentičnim fotografijama ekshumiranih žrtava i njihovim imenima. U toj se knjizi na vise mjesta spominje i tragedija sto se zbila na rijeci Drini, čiju goraždansku epizodu opisuje i Baković. U tom dijelu Siva knjiga daje Bakovićevu svjedočenju još snažniju vjerodostojnost, i obrnuto, Bakovićevo svjedočenje poklapa se s navodima iz Sive knjige, što obama izvorima daje novu povijesnu vrijednost.

O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.

U tom kontekstu doimlje se vise nego naivnim dobrohotni Baković kada uvjerava svoje čitatelje kako to nisu ustaški nego četnički zločini. Oni koji su sumnjali u autentičnost četničkoga "ručnoga rada" 1941. i govorili o pretjerivanjima preživjelih svjedoka, nakon zbivanja u Domovinskome ratu 1991-95. i televizijskih snimaka masakriranih žrtava četničkih obrednih ubojstava, zanijemili su. Kažu da je dvojici američkih patologa pozlilo kada su pregledavali lovinačke žrtve. Tada se počelo govoriti da su četničke postrojbe drogirane jer da čovjek u normalnom stanju ne može počiniti takva čudovišna oskvrnuća ljudskih tijela. Sumnjam da su podrinjski četnici 1941. uzimali drogu. Prije bih rekla da je riječ o kontinuiranome i programiranom ponašanju prema "neprijatelju": ubijanju i obeščašćivanju žrtve u mržnji koja je posljedicom višestoljetne slaboumne srpske politike prema susjedima, koji su, samom činjenicom što su Nesrbi, bili osudjeni na zator jer "zagadjuju vekovni srpski prostor". Otuda brutalnost prema katolicima, muslimanima i zidovima.

Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se vise produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički cista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.

U njezinu "čistoću" uzidane su i glave onih nesretnika s drinskoga pješčanoga spruda u Goraždu, koje je desetogodišnji Tone Baković prevrtao, tražeći medju njima očevu. I izbodena tijela onih četiriju drinskih mučenica, časnih sestara koje su s Petom krenule preko "Titove" Romanije i završile u drinskim valovima jer su bile simbolom Pape i Rima. I smrznuti mosuri muslimanske krvi zapeli na drinskim mostovima čekajući podnevno prosinačko sunce da otkapaju Drinom prema Beogradu. I krici silovanih muslimanki, koje su u ovome nedavnom ratu obeščašćivali i kanadski časnici. U nju je uzidan i Plavšićkin tropoljubac Arkanu u opustjeloj Bjeljini s čijih ulica u ljetno popodne isparuju napuhnute muslimanske lešine i bježe preostale kokoši. U nju je ucementirano i demonski nacereno Mitterandovo lice, kojemu Srbi trebaju podignuti spomenik bas na Drini jer im je on darovao Bosnu.

Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Kriznom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.

Autorova dobroćudna naivnost očituje se kada piše da su četnici vjerojatno klali jer nisu imali dovoljno municije i kada uvjerava svoje beogradske suradnike sedamdesetih godina da su drinske žrtve zapravo muslimani i katolici, a ne Srbi. Baković, čini se, poput velikoga dijela hrvatskih publicista i povjesničara još nije pronašao adekvatnu intonaciju ni metodologiju da bi do kraja rasvijetlio ratna zbivanja i suodgovornost zaraćenih strana. Odrekavši se pri tome i cjelokupne literature (što se ne smije raditi, jer se do istine dolazi i usporedbom krivotvorina sa zbiljom), odsjekao si je granu na kojoj je sjedio. Partizanima, koji, po njegovu svjedočenju, nisu klali u Goraždu, odškrinuo je vrata da sa sebe načelno speru ratna i poratna zločinstva nad civilima, što je u stanovitoj kontradiktornosti s onim o čem u ovoj istoj knjizi piše da se zbivalo nakon sloma NDH 1945, kao i s literaturom u kojoj se može naći gradje za partizanske pokolje civila u Bosni i Hrvatskoj i prije 1945.

Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.

Uz zapovjednika Šošu, Svetu Marjanovića, Proku Kovrliju i Stevana Trtiću zločinstvima su se isticali, navode svjedoci, student medicine Papo, budući kardiokirurg Vojno- medicinske akademije u Beogradu, i Boško Šiljegović, general pukovnik JNA, dugogodišnji glavni urednik Redakcije za historiju KPJ (SKJ) i NOB drugoga izdanja Enciklopedije Jugoslavije, izradjivane u Leksikografskome zavodu u Zagrebu. Kako je izgledala povijest NOB-a koju je pisao Šiljegović, možemo zamisliti, i u tome Bakoviću dati pravo kada sumnja u autentičnost četničko - jugoslavenske literature.

Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šešeljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.

Bosna Bakovićeva djetinjstva nepovratno je nestala, a jedan od uzroka njezina nestanka upravo je pokolj na Drini, o kojem on piše. I kao sto se on nikada vise ne će moći okupati u Drini, a da se ne sjeti njezinih krvavih valova, tako nikada vise Muslimani ne će biti Hrvati muslimani, a Bosna sretna zajednica triju naroda, ma koliko se veliki Zapad prsio da je čuva od njezina rasapa. On ju je zapravo i uništio, licemjerno asistirajući srpskim klanjima 1941. i 1991.

Nataša Bašić


Srbija i hrvatski režim protiv vukovarske žrtve

Dvije trećine hrvatskoga naroda, koje su na nedavnom referendumu odbile nasilno nametanje ideoloških definicija braka te gotovo 700 tisuća ljudi koji su zatražili održavanje referenduma, kojim bi se spriječilo nasilno i protuzakonito posrbljivanje Vukovara srbijanske vlade pokušava kao i 1991. demonizirati u međunarodnoj javnosti. Beogradu u tom pomažu pojedini vođe srpske manjine, ali i sadašnji hrvatski režim.

Evo na jednom skupu vođa agresivnijega dijela srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac govori o navodnoj demonizaciji ćirilice u Hrvatskoj, u kojoj se to pismo izjednačava s tenkovima, a kao potporu u promidžbi svoje velikosrpske politike pokušao je uvući, kako kaže, Bosance i Crnogorce, koji riskiraju da u Hrvatskoj zbog "totalitarne jezične politike" i "nedostatka tolerancije" budu diskriminirani. Pupovčeva promidžbena poruka, naravno, kao i navodno pokrštavanje srpske djece 1992., kojom je tada pokušava uzbuniti svjetsku javnost zbog, navodne ugroženosti Srba, nemaju nikakve osnove u stvarnosti.

Kao što je izmišljeno pokršatavnje djece bilo u funkciji opravdavanja ondašnje srpske agresije na Hrvatsku, tako je i optužba za navodnu demonizacija ćirilice dvadesetak godina kasnije u funkciji drugoga srpskog Memoranduma, kojeg svojski, prije odlska s vlasti, želi realizirati i ekstremniji dio nositelja sadašnjega režima u Hrvatskoj. Koliko su u tom sukladni Pupovac, sadašnji hrvatski režim i srbijanska vlada najbolje pokazuje izjava srbijanskoga ministra vanjskih poslova Ivana Mrkića, koji je svojim non paperom, nakon podle demonizacije cijeloga hrvatskoga narode u međunarodnoj političkoj javnosti, potvrdio izjavom kako je "Srbija u stalnom kontaktu s hrvatskom vladom, koja se i sama pokušava u svijetu ne profilirati s onima koji potpuno podsjećaju na vrijeme ustaštva i najgorega vremena u odnosima među dva naroda".

Dakle, dvije trećine hrvatskoga naroda, koje su na nedavnom referendumu odbile nasilno nametanje ideoloških definicija braka te gotovo 700 tisuća ljudi koji su zatražili održavanje referenduma, kojim bi se spriječilo nasilno i protuzakonito posrbljivanje Vukovara, Pupovčevi beogradski mentori, s najviše su razine, dakle iz srbijanske vlade, pokušali kao i 1991. demonizirati te u međunarodnoj javnosti staviti izvan zakona. Iz srbijanskoga pamfleta, Pupovčeva nastupa i politike aktualnoga režima u Hrvatskoj može se očitati u ovoj igri i bešćutnost prosrpskih aktera prema hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije, koje bi trebale, umjesto tenkovske agresije devedesetih godina, sad prihvatiti srpsku jezičnu agresiju, koja samo drukčijim sredstvima s vukovarskoga područja želi potisnuti Hrvate, jednako onako, kako se to činilo jugoslavenskim i četničkim tenkovima.

Hrvatska se, kako to pokazuju i rezultati referenduma te brojnost prikupljenih potpisa za novi referendum ne trba više bojati srpske demonizacije u svjetskoj javnosti i pritisaka na hrvatsku vlast, koji se provode preko nezajažlčjivih zahtjeva dijela srpske manjine. Naime, Hrvatska je članica Europske unije, a samo čalanstvo joj, kao i nekad Sloveniji, omogućuje da u svojim rukama drži otvorenim pitanje ulazak Srbije u EU. Ne zato što bi se Hrvatska osvećivala za zlodjela, koja su joj počinili Srbi tijekom sedamdesetak godina njihove vlasti u Hrvatskoj, nego zato da se Srbija prije svoga ulaska suoči s posljedicama svoje agresivne politike tijekom agresija na Hrvatsku, BiH i Kosovo, što je temeljni preduvjet dobrosusjednih odnošaja.

Osim toga, vjerodostojnost i iskrenost srpskoga suočavanja s vlastitim zločinima moguće je dugotrajno provjeravati, ne samo u odnosu prema hrvatskoj manjini u Bačkoj i Srijemu, nego i u delegitimiranju četničkoga pokreta, koji je u Srbiji legaliziran kao nacionalna vrijednost, premda su njegovi zločini u zvjerstvima nad Hrvatima, muslimanskim Bošnjacima i drugim nesrbima po svojoj monstruoznosti nadilazili rafiniranije fašističke zločine. Hrvati se ne trebaju bojati ni domaćega režima, koji umjesto rješavanja temeljnih gospodarskih i socijalnih pitanja, zapravo vlastitu nesposobnost prikriva vođenjem ideološkoga rata protiv neistomišljenika.

Plebiscitarno odbijanje takve politike u Hrvatskoj nije potaknulo predstavnike režima da temeljitije razmisle o upitnosti svoje politike. Dapače, narodu se sada prijete da će zbog njegova otpora i privrženosti vlastitom identitetu ugraditi u Ustav mehanizme koji će ubuduće spriječiti očitovanje svake narodne volje. Dužnosnici režima mogu se tako još neko vrijeme održavati na vlasti, nu prvom prigodom, nakon odlaska s vlasti, Ustav se može mijenjati, jednakom lakoćom, kao što ga danas mijenja i režimska koalicija.

Zahvaljujući svom položaju Hrvati imaju na raspolaganju cijeli instrumentarij vlastitih i međunarodnih pomagala za obranu od velikosrpskih politika. Nu preduvjet za uspješnu obranu od nasrtaja iz Srbije nije oblikovanje srpske svijesti po hrvatskim željama, nego ponajprije otvaranja pitanja lustracije nad vlastitim jugoslavemskim politikama i političarima, koje su hrvatski narod i njegovu državu stajali toliko nepotrebnih žrtava.

Mate Kovačević


Podsjetnik... samotnjak.com

BOGAT SAM – IMAM VLASTITI SUD

Kad mogu Dedijer i Zurrof

mogu i ja

Pozdravit ću vas kao prijatelje i zahvaliti što ste ovdje jer tko je prijatelj knjizi već je stekao sve uvjete teći mojom vlastitom ulicom. Posebno vas cijenim što se niste prepali duge knjige, trčeći u čitatelje kratkih knjiga, jer sve mi se više čini da su kratke knjige za sve kraće ljude. Drag mi je Dostojevski, čak i onda kad me začudno motre začuđeni moćnici. Baš zbog Dostojevskoga.

Ovo je moje već petnaesto predstavljanje knjiga. Svejedno, nisam uspio daleko doprijeti. Ne čitaju me ni moji fratri, Makoviću nisam ni do koljena, a Visković nije ni čuo za me. Neki od književnih vedrenja i oblačenja, po nalogu svojih gazda morali su me čitati od slova do slova. Svejedno o tomu šute, zaslužujući od svojih brucoša čistu jedinicu iz metodologije. Tako mi olovke, pisat ću dok me ne izda ovo glave. Makar za me ne čuo ni Soroš.

Nemam namjeru trošiti dragocijeno vrijeme raspravljajući zašto smo ovdje u Hrvatskom povijesnom muzeju, a ne na mjestu gdje je na današnji dan stotinu pedeset udbaša uhitilo nevine franjevce. Na to će pitanje, ako ga netko bude postavljao morati odgovarati “fratarske vlasti”. A “fratarske vlasti” su kao i sve druge vlasti: redom su padali na ispitu iz logike. Idem ja dalje. Oni, ako me uspiju dostići i uhvatiti, svaka čast.

Što je meni pisanje reći ću malom slikom. Sedmogodišnja cigančica presretna je jer je našla jabuku na tržnici, pedesetogodišnji poduzetnik izubija ženu jer nije zaradio milijun nego devetsto tisuća. Ako je svrha života radost onda je cigančica pametnija, od poduzetnika. Svoj cilj postiže moćno i tako lako. Ako je svrha književnosti traganje za Lijepim, meni se osmijehnula književna sreća: radim samo za Lijepo i radim samo ono što je mene volja. Koga briga što o tomu misle sve vlasti. I baš me briga zna li za me novinstvo i kritika. Književnost ovakve vrste nema tko zaustaviti. Zato zahvaljujem Bogu što imam velik prozor i nebo slobode. To je zapravo jedino što imam.

Zahvaljujem dr. Stjepanu Babiću, dr. Vladi Pandžiću id r Josipu Jurčeviću, svojim večerašnjim kritičarima, ljudima čija riječ u svijetu knjige ozbiljno zvuči. O tomu što sam čuo, dobromu, ali i zasjenjenomu, i te kako ću sutra razmišljati. Zahvaljujem i svome bratiću Josi čija me upornost uspjela uvjeriti da je potrebno roman Operacija Gaon predstaviti ovdje u Zagrebu i na način kakav smo upravo predstavili. Zahvaljujem i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da nam večeras zajedno jedan književni, ali i politički razgovor bude lijep i ugodan. Hvala vam svima: a sada vas, kažu mi da nas je sedamdesetak okupljenih, pozivam za svjedoke. Ova večer neka se upamti po suđenju, sudit ću upravo, a vi ćete svjedočiti da je ovo suđenje bilo, točno, večeras i točno ovdje.

Tko mi daje pravo suditi? Svjetska Pravda. Vladimir Dedijer četrdeset je godina bio sudac i istražitelj Russelova suda. Na optuženičku je klupu doveo čak i predsjednika Ujedinjenih naroda. A bio je sam svoj predsjednik, sudac i mjera moralna i etička. Nije ništa drugačiji ni Simon Wisental, ni Efraim Zurrof. Po pravu kojim su oni sudili, po istom pravu sudit ću i ja. Zato sudim: Sud povijesti i istine večeras pred vama svjedocima otvara dvije rasprave. Odlukom suda nevini se oslobađaju nepravedno izrečene krivnje, a krivokletnici i ubojice priivode se pravdi.

SUD POVIJESTI i ISTINE

:

istraga,

činjenice,

pravorijek presude.

Zagreb, 19. travnja, 2007.

Br. 1/ 2007.

Cijenjeni svjedoci!

Dana 19. travnja 1947. godine, po planu Zločinačke udruge stvorene od vrhova Komunističke partije Jugoslavije i slobodnozidarske ćelije “Nova Jugoslavija”, pripadnici tajne službe Ozn-e ili Udb-e uhitili su fra Mateja Vodanovića, fra Serafina Rajića, fra Alberta Bukića, fra Leonarda Bajića, fra Josipa Viskovića, fra Petra Grabića, fra Antu Antića i fra Miju Anušića. Prije toga ubili su industrijalca Josipa Szabu i radnike Franju Hroudu i Silvestra Badovinca, a za ubojstvo optužili Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Vladimira Kvasnicu i Jolandu Bauer, tajne članove tajne terorističke udruge, osnovane u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, na čijem je čelu bio fra Matej Vodanović, povezan sa stranim špijunom fra Jozom Mikulićem.

Zločinačka udruga vodeći se silom svoje sile, nakon višemjesečnog mučenja osudila je na smrt Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Fra Mateja Vodanovića i fra Serafina Rajića, a Fra Petra Grabića, fra Leonarda Bajića, Fra Josipa Viskovića i fra Alberta Bukića na višegodišnje zatvorske kazne.

Na temelju pismenog iskaza idejnog tvorca Operacije Gaon udbaša Nede Milunovića, danog pod pritiskom vlastite nečiste savijesti, svi optuženi i osuđeni žrtve su prethodno imenovane Zločinačke udruge i potpuno su nevini.

Na šezdesetu godišnjicu uhićenja nevinih ljudi, čija sudbina postaje mučeničkom, kako to do sada nije učinila ni jedna za to zadužena ustanova Hrvatske države, ovog se trena proglašavam sucem Povijesti i Istine i donosim slijedeću odluku:

Optuženi i osuđeni gospodine:

- Ivane Matošiću, Ivica Salamone, fra Mateju Vodanoviću, fra Serafine Rajiću, fra Petre Grabiću, fra Leonarde Bajiću, fra Alberte Bukiću, fra Josipe Viskoviću i gospođo Jolando Bauer, oslobađam vas svih optužbi što su ih na vas navalili lažni svjedoci i suci “koji se Boga ne boje i svijeta ne stide”.

Skidajući s vas lažnu optužbu proglašavam vas časnim ljudima, žrtvama teškoga zla i mučenicima. Stid koji su vaši mučitelji na vas nabacili neka promijeni svoj obraz: neka bude trajan znak na onima koji se Boga ne boje i svijeta ne stide, te i čine silu Zločinačkih udruga.

Žrtvama čast i pokoj!

Zločincima sramota dovijeka!

Sudac: Ante Čavka

SUD POVIJESTI i ISTINE

Zagreb, 19. travnja 2007.

Br. 2/2007.

Cijenjeni svjedoci!

Sud Povijesti i Istine: na temelju osnovane sumnje i provedene istrage za osnutak Zločinačke udruge i montažu sudskog procesa zvanog “Operacija Gaon” u kojoj su lažno optužili i pogubili nevine ljude, privodi na saslušanje slijedeće osumnjičenike:

1. Vladimira Bararića zvanog Kupferstein, Ivana Krajačića zvanog Stevo, Veljka Drakulića, Vladimira Ranogajeca, Krešimira Majera, Nedu Milunovića, Edu Cenčića, Antu Milkovića, Živka Šerića, Luku Cembelića, Branka Ognjenovića, Branka Vilovića, Ota Pečnika, Iliju Grubića, Matu Grubića, Borisa Ileja i Lazu Lačana - Marijana. Na temelju pismenog svjedočanstva šefa Udbe Nede Milunovića osumnjičenici su sudjelovali u zločinstvu montaže lažnog procesa u kojemu su ubili ljude, a za ubojstvo optužili nevine, te ih mučili, lažno osudili i stvarno poubijali.

2. Hinka Krizmana, Ivana Ribara i sve druge koji su udruženi u Zločinačku udrugu naredili zločinstvo namještenog procesa kako bi jednom zauvijek zatrli redovništvo u Hrvatskoj. Na temelju pisane izjave sudionika Zločinačke udruge osumnjičenici su stvarni nalogodavatelji namještenog procesa, te su uz izvršitelje jednako odgovorni za zločinstvo.

3. Suca Okružnog suda za grad Zagreb Livija Angera koji je, znajući da je sve što sluša lažno, nevine osudio na smrt i robijanje, te postao sucem koji se Boga ne boji i svijeta ne stidi.

4. Vrhovnoga suca Stjepana Ivekovića i sudsko vijeće. On je znao da je riječ o namještenom procesu. Svejedno je potvrdio nepravednu presudu suca Livija Angera.

5. Odvjetnika Matu Tafru i sve njemu jednake, čije je ponašanje umjesto u braniteljsku čast, preraslo u divljačku nečast.

6. Medije, novinare, pisce, kovače javnog mnijenja i sve one koji su šezdeset godina blatili nevine žrtve, služeći obijesnim gospodarima.

7. Josipa Broza, jer je naredio montirati proces nevinim žrtvama, na koncu potvrđujući smrtne presude za koje je znao da su žrtve njegova terora.

Sud Povijesti i Istine ne nalazi ni jednu olakotnu okolnost koja bi mogla igdje i ikada smanjiti odgovornost Zločinačke udruge i svih onih koji su u njoj sudjelovali. Sud stoga pod punom odgovornošću, ničim ne dvojeći oko presude, na dan 19. travnja 2007. donosi slijedeću presudu:

- Svi sudionici Zločinačke udruge proglašavaju se ubojicama, krivokletnicima i teroristima, te se osuđuju na sram i prijezir dok je svijeta i vijeka. Na isti se sram osuđuju i svi oni koji su zločinstvo prikrivali, kao i svi oni koji, od straha i kukavičluka do danas niječu istinu.

Žrtvama čast i pokoj vječni!

Zločincima sram dovijeka!

Sud Povijesti i Istine

Sudac: Ante Čavka.


U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."


Oprostiti ne znači zaboraviti, jer kada bismo zaboravili, ne bismo imali što oprostiti!

Papa Ivan Pavao II


Čuješ li i ti...

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva

vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Pjesmu izvodi Đuka Ćaić


Hrvatski ratnici

Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće:

"Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov:
'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'."

I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats".

Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji je rekao:

"Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet".

Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji.

Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su često puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje.

Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predziđe kršćanstva" ("Antemurale Christianitatis").


Medijski rog za svijeću

U Hrvata je znanje, a poglavito zvanje a koje nuždno ne korespondira sa znanjem, od uvijek izazivalo, u najmanju ruku - pozornost. Malo nas je među nama koji barem u jednom trenutku svog života nismo osjetili slast poznavanja makar jednog inženjera (pa bio on i „pogonski“), a da ne govorimo o magistrima sanjareći poznanstvo s doktorima. Ima li ikog tko nije, od svog poznanika, poslušao priču o poznanstvu s nekim „intelektualcem“ a koji se, unatoč aureoli samog zvanja, u praksi pokazao kao sasvim „normalan čovjek“ koji svoje poznanike ne zamara razgovorom o „višim sferama“ nego je sasvim „naš čovjek“ spreman zasukati rukave pri pečenom odojku i domaćoj „šljivi“. Jasno ima to svoju logičnu pozadinu jer ako već sami nismo bili u stanju postići bakalaureat iz ovih ili onih razloga, tad je poželjno profanirati akademičnost tuđeg postignuća upravo kroz banalnost manira. Također normalno je kroz prizmu zavisti dakako, utrnuti svjetlo aureole makar i na podsvjesnoj razini.

Iako se može govoriti kako je upravo hrvatski mentalitet pogodan za profaniranje „sakralnog“ čini se kako to nije na razini endema već je to svojevrstna pandemija. Podvlačeći crtu pod sve izrečeno lakše je shvatiti zašto je čovjek, udivljen sferama znanja i zvanja, a nesklon trudu glede postignuća istih, sklon a priori prihvatiti i apologirati stavove za koje mu je, putem medijske manipulacije, sugerirano da su „znanstveni“. Pojednostavljeno rečeno; ne mali broj mojih sugrađana, sumještana, sklon je nekritički i, često u suprotnosti sa zdravim razumom, prihvatiti tvrdnje koje su mu servirane kao „moderne“ i „znanstvene“ i „napredne“ a ne bi li se i sam ukrcao u „vlak prosvijećenih“ iako mu u njemu, sukladno osobnom habitusu, nije mjesto.

Utoliko je maestralan uspjeh tzv. ljevice koja je, naročito „maršem kroz kulturne institucije“ i „maršem kroz obrazovne institucije“, a napose „maršem kroz medije“, poglavito HRT uspjela „napipati“ bilo naroda i prodati mu „rog za svijeću“. Fantastičan se uspjeh tzv. ljevice očituje kroz uvjerenje kako će i osoba s jedva završenom osnovnom školom postići akademski status ukoliko prihvati tzv. napredne ideje glede odnosa spram religije, nacije, ili „pederskih prava“, ili ubijanja začete djece i sličnih svinjarija a koje su u suprotnosti s onim naturalnim moralom odnosno „intuitivnim moralom“ imanentnom svakoj zdravoj osobi (Marc Hauser). Na taj se način generira situacija u kojoj svaki glupan ili glupača, koji inače nisu u stanju osmisliti ni „prosto proširenu rečenicu“, prihvaćajući tzv. znanstvene i euro-moderne stavove, postižu aureolu prosvjećenosti pridržanu akademicima. I tako kroz usvajanje nakaznih i nemoralnih stavova, a gušeći svoj intuitivni moral, ti bijednici intelekta postižu intelektualni panteon. I nije to, na žalost, fenomen Hrvatske. Svugdje je tako.

Posebnost je Hrvatske što su nakaradne stavove, ali samo prilikom glasovanja na ovom referendumu, na trenutak prihvatili i oni naši sugrađani kojima je sugerirano da je glasovanje protiv glasovanje protiv Države Hrvatske. Jer puno je Negoslavaca. Dodatna je tragedija tih jadnika što su osuđeni živjeti u Državi koju instiktivno mrze a čija je mržnja toliko slijepa da ne vide kako od prošlog ljeta te Države ionako više nema. Ovaj put definitivno.

I sada fusnota. „Maršem kroz obrazovne institucije“ komunjarosi postigli su sljedeće: hiperprodukciju tzv. humanističkih, pravnih i ekonomskih a poglavito novinarskih kadrova i „hipoprodukciju“ tehničkih kadrova odnosno; „ne ide Hrvat rado u inženjere“. Svake godine hrvatska veleučilišta i „maloumnoučilišta“ (jer svako imalo veće selo ima studij novinarstva i kojekakvog menadžmenta) na tržište izbacuju rijeke ekonomista, pravnika, psihologa, novinara, politologa, sociologa, povijestnika itd., i svi oni moraju jesti. Sukladno darwinističkoj teoriji a uz pomoć neposrednih predaka oni brzo shvate kako, ako žele jesti, ne smiju „ljuljati brod“. Naročito se to odnosi na novinare koji su, najprije na studiju prošli ispiranje mozga a fen frizuru dobiju ukoliko ih se pripusti nekoj redakciji.

Pamtim očajničke pokušaje nekih skojevki i skojevaca u Novom listu da supstituiraju odlazak, uistinu barda – Zdravka Zime jadno i bijedno i najčešće prostački unatoč očevidnom trudu. Baš u svezi s prethodnom relacijom držim umjesnom zamjedbu kako je nekad, nekad davno, davno obrazovanje svojim laureatima uz neosporno znanje podarivalo i njegovo veličanstvo maniru. U sadašnje vrijeme manira nije na cijeni. Iz svojih osobnih opažanja svjedočim kako nije rijetkost današnjeg inteligenta ili barem osobu kojoj diploma daje za pravo reflektirati na taj status - zateći kako, ne pokrivši usta dlanom, zijeva poput onog lava na MGM foršpanu. Također, zamjećujem kako je nekima pranje ruku prije jela neobično zahtijevan čin a na što se nadovezuje iznimna štedljivost glede trošenja sapuna na dnevno tuširanje.

Svoj intelektualni bunt te mlade i obrazovane osobe također, u meni poznatim slučajevima, rezolutno iskazuju kroz odbijanje držanja vilice lijevom rukom prigodom blagovanja. No, sve te manjkavosti, koje se mogu okarakterizirati sitničarenjem oni obilato nadoknađuju liberalnim svjetonazorom koji ionako propagira nesputanu slobodu osobe a u tom je svjetlu, pristojno ponašanje za stolom ionako relikt prošlosti. Referendum je, istina, prošao, uspio, ali rezultat je katastrofalan i kao takav nagovješćuje blizinu Sudnjeg dana. Utjeha je što svatko od nas može biti - Lot.

Mladen Šepić-Barba, A-HSP Vrbovsko


Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Ante Starčević, 1867.


Zagreb, 12. prosinca 2013.

Zoran Pusić „naredio“ linčovanje Miljka

Zoran Pusić (GOLJP) i Eugen Jakovčić (Documenta), 09. prosinca 2013. zajedničkim i udruženim zločinačkim snagama žele pod svaku cijenu sankcioniranje Josipa Miljka, samo zato što se usudio iznijeti istinu, koju taj zločinački dvojac, i drugi, nikako ne žele prihvatiti. Pusić očito ne može prežaliti što on, kao i njegov predak Grga Anđelinović, ne može odmah strijeljati Hrvate, pa se mora ovako natezati s onima koji nikako ne žele misliti kao on, neupitni autoritet s jedinim ispravnim mišljenje na kugli zemaljskoj, rečeni Zoran Antihrvat Pusić. Njega očito slijepo slijedi i izvjesni Jakovčić, potrčko svekolike širiteljice ljubavi i tolerancije, umiljate osobe, s rastapajućom i zapanjujuće zračećom zaraznom dobrotom, Vesne Teršelić.

Dvojac je konsterniran time što policija nije našla ništa kažnjivo u poruci koju je Miljak uputio Nataši Jovičić, pa su se otvorenim pismom obratili ni manje ni više nego: potpredsjedniku vlade i ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću i glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. U svemu je najčudnije to što se oni predstavljaju kao demokrati, a drugima bi zabranili govoriti i pisati, te pod svaku cijenu traže discipliniranje takvih, kad već trenutno strijeljanje nije dopušteno.

Ekstrakt mržnje koji vrije iz njihova pisma je zapanjujući. Kako tako dobrohotni miroljubivi ljudi, prepuni razumijevanja, mogu koristiti takav vokabular? Oni naravno brane postupak Matije Babića, koji izvrgava ruglu hrvatsku zastavu, te se čude što tu policija ima ispitivati. Ta on je otvoreni antihrvat, a takvi imaju biti nedodirljivi. Miljka razapnite, on ne priznaje naše laži o Hrvatima kao zločinačkom narodu. To je širenje mržnje, nije širenje mržnje sustavno laganje, nego je mržnja kada netko kaže da mi lažemo, misli Zoran.

Ostaje za vidjeti je li u ovoj državi dosita postoji paravlast, koja je ustvari prava vlast, a koju predstavljaju Zoran Pusić, Vesna Teršelić i Ivo Godstein. Ukoliko se nakon ove intervencije pokrenu državni mehanizmi protiv Miljka, to će biti najbolji dokaz kako stvari u Hrvatskoj funkcioniraju.

Bog i Hrvati!

Ured za odnose s javnošću HČSP-a


TKO SU 'MENTALNI HADEZEOVCI' I KAKO IH PREPOZNATI?

Hrvatska ne može biti slobodna, suverena, neovisna i prosperitetna dok god se ne riješi „mentalnih hdz-ovaca“. Tko su zapravo mentalni hadezeovci i kako ih prepoznati? To je cijelo disciplinirano biračko tijelo koje je dalo zakonski legitimitet višegodišnjem vladanju ili pak statusu glavne, ali lažne oporbe, a što je rezultiralo današnjim katastrofalnim stanjem hrvatske države, ali i čitave nacije, stanjem kolonije bez prava, dužničko-financijskog ropstva i siromaštva, materijalno i moralno uništenja, stanjem Hrvatske, bez Hrvatske.

„Disciplinirano biračko tijelo“ ove nekada možda svete, ali danas veleizdajničke, podaničke, protu-suverenističke (prema vani), bahate, interesno-umrežene organizacije (prema unutra), je najveće u zemlji, a po svojoj strukturi veoma slojevito i raznoliko. Od interesno uvjetovanih uhljeba, domoljuba realista, do emocionalno-nerealnih ovisnika.

Važno je napomenuti kako je riječ o bolesti koja je jako rasprostranjena i koja se veoma brzo širi.

Zaražene virusom odaju slijedeći simptomi: „Hrvatska je mala, slaba, mi ne možemo, mi ne smijemo, ne da svijet, mi smo nesposobni sami voditi zemlju pa nam to trebaju pokazati stranci, mi možemo biti samo dobri sluge, i ovakav nesavršeni hdz najbolje je i jedino rješenje za Hrvatsku, a tko bi drugi, drugi i ne postoje, ne mogu se ujediniti niti dobiti više od 0,5% glasova, glas za druge je rasipanje glasova i glas za sdp, bolje je birati manje zlo, hdz je jedini spas od crvene bande, ne ćemo, ne znamo, ne možemo i ne smijemo Hrvatskoj osigurati nikakav kvalitativni pomak i pozitivnu promjenu, ali smo bolji sluge od ovih, spremni smo i želimo doći na vlast pod svaku cijenu, odnosno biti odaniji Bruxelleski podanici i upravljači Hrvatske“…

Za oboljele u posljednjoj fazi nema više lijeka. Simptomi su, između ostalog, prepoznatljivi po tome da oboljeli stavljaju znak jednakosti između hdz-a i države, a u akutnom stanju stavljaju ga i iznad države. U toj fazi spremni su, bez ikakve moralne dvojbe i srama, locirati, identificirati, uhićivati i transferirati ili pak isto podupirati i opravdavati. Krajnja bahatost, arogancija, besramnost, također su odlike te faze, a svi pokušaji pa i pozitivne kritike energično se odbacuju kao rad za sdp.

Za sve ostale postoji brz i efikasan lijek, samo jedan mali „klik“ u glavama ljudi kojim se definitivno odustaje od veleizdajničkog hdz-a, a kojim se brzo otvara mogućnost spasonosnog sve-hrvatskog, državotvorno-domoljubnog, demokršćansko-pravaškog zajedništva, BEZ hDZ-a. Spasonosni lijek novi je na tržištu, medicinski dokazan, bez ikakvih nus-pojava i najvažnije potpuno besplatan, a zove se Ustaničko cjepivo.

Dražen Šepl


U spomen hrvatskom ratniku!

Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Mostarsko ratište, Dubrovačko ratište, Popovo polje.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu. Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!


Omladina br. 3, studeni 1937.

FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM

Već pune dvije godine nastoji se svim silama uvjeriti našu javnost da u Hrvatskoj postoji fašizam; već pune dvije godine slušamo i čitamo u svim, čak i hrvatskim novinama neozbiljne pripovijesti o toj novovjekoj nemani. Pa kad već zbilja ima ta krilatica o fašizmu poslužiti kao sinonim za sve, što je najlošije i hrvatskom narodu najopasnije; ako se njome želi jedan dio hrvatske inteligencije difamirati pred širim narodnim redovima, napose pred selom; ako se tom krilaticom želi rascijepati jedinstvenu hrvatsku omladinu, demoralizirati je, skrenuti joj poglede s velikih ciljeva, oslabiti njezinu snagu i otupiti njezin idealizam, ako je upornost u tome nečasnom radu toliko ustrajna, ako se to neozbiljno blebetanje i podio klevetanje ne stišava, nego postaje sve drskije, sve nasrtljivije, onda je naša dužnost da već jednom javno progovorimo o toj stvari.

Što je uopće fašizam? - Svakako je to pitanje malo nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost" i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.

Fašizam je politički sistem, a nije niti socijalna ideologija u užem smislu, niti nazor na svijet. Osim toga on je talijanski specifikum, pa je uopće teško govoriti o fašizmu kao o nekoj općoj pojavi. Ali koliko je to još i moguće u čisto političkom smislu, upravo je nemoguće u kulturnom i socijalnom. Jer fašizam je politička forma, a nipošto kulturni sadržaj, on nam ne daje svoje posebne odgovore na pitanja o društvenim i kultumim vrednotama: privatnom vlasništvu, porodici, običajima, pravu, moralu, vjeri, duši, smislu života, Bogu itd., pa je stoga nemoguće da djeluje na formiranje narodne duše, dakle niti na formiranje nekog nacionalizma, tj. bitnih objektivnih i subjektivnih elemenata jedne narodne zajednice.

Što bi imalo uopće značiti "fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli: "fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija: demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti sat!

Posve je drugi slučaj s komunizmom. I on doduše predstavlja jedan politički sistem, te se u tom poklapa s fašizmom, jer i on zastupa totalitarizam, koji mi uostalom ne odobravamo, jer je protivan čovjeku kao razumnom, slobodnom i odgovomom biću. Ali komunizam nije za razliku od fašizma, samo politički sistem, nego on duboko zadire i u život pojedinca, kao i čitavog naroda. Šta više on otvoreno propovijeda, da su narodi samo jedna faza u razvoju čovječanstva, koja će po dinamici historijskog materijalizma biti zamijenjena novom društvenom zajednicom: besklasnim društvom i diktaturom proletarijata. Stoga on ruši prošlost i povijest narodnu kao nešto staro i primitivno, što treba zamijeniti novim, dok se narodi naprotiv baš ponose svojom prošlošću, iz nje crpu snagu i u njoj pronalaze putove za budućnost. Rušeći narodne zajednice, komunizam ruši i svu današnju kulturu, jer je ona proizašla iz narodnih individualiteta. On ruši ili mijenja uopće sve društvene vrednote: porodicu, privatno vlasništvo, moral, pravo, vjeru, ljubav, niječe uopće svaki duhovni princip, pa je očito, da je komunizam jedina ideologija, koja može danas rastočiti narodnu dušu, izmijeniti, ili bolje rečeno, zatrti nacionalizme. Komunizam je kulturni sadržaj, upravo religija, nošena revolucionamim fanatizmom o neotklonivosti svoga ostvarenja, dok je fašizam tek sistem vladanja, pa nas se kao takva i ne tiče. Drugo je dakako opasnost od Italije, ali kod toga ne mijenja ništa na stvari, da li je tamo sistem vladavine fašistički ili demokratski. To je bar svima jasno.

Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do krilatice o "fašizmu"?

Nesumnjivo je, da je komunizam doživio potpun ideološki slom. Marx-Lenjinova doktrina o svjetskoj revoluciji, o likvidiranju klasa i uspostavi diktature proletarijata nije se ostvarila. I ne samo da se nije ostvarila, nego je postalo očito da je svjetska revolucija pokopana. Dokaz je za to Italija, Njemačka, pa na koncu i Španija, u koju su komunisti polagali najviše nade. Trebalo je dakle promijeniti taktiku. Ali, vuk dlaku mijenja, ćudi nikada!

Rusija je preko noći postala "najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova, parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi 'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris 1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo: sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i, kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".

Rusija je postala "demokratska" zemlja. Trebalo je, dakle, službeno obustaviti ofenzivu na tekovine europske "buržujske" kulture. Napose je trebalo obustaviti otvorenu borbu protiv narodnom principu. Jedino, što se još smjelo napadati, bio je fašizam, i stoga je njegovo ime od sada posuđivano za sve, protiv čega se nije moglo više otvoreno ustajati. Eto, tako je došlo do krilatice o fašizmu, tako smo i mi postali fašisti!

Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put, bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo... I zbilja, što vidimo? Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma; ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom javnošću kao fašiste. - Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je točno prema direktivama Kominterne!

Vidimo dakle, da je cijela pripovijest o fašizmu izmišljena i tendenciozno iskonstruirana, a da se tu radi zapravo o komunizmu, ili sličnom skretanju na ljevo. Kadgod se mnogo viče na fašizam, onda je on najmanje u pitanju. Iza svega toga stoji daleko opasniji komunizmm, koji diže buku da sebe sakrije, slično, kao lopov, kad osjeti sumnjive poglede, pa se stane derati iz petnih žila: "Eno ga tamo! Držite lopova!!"

Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi. Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu? Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i jedini razlog.

Ali danas više nema komunista! Postoje samo "fašisti" i "demokrati" ("anti fašisti")!

Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku. Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači, ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo značajno, i Stjepan Kranjčević u članku "Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire "Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje). Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle, upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).

U ustima demagoga, možda sve to zvuči uvjerljivo, ali razmislimo li bolje, ne znači li-biti protiv pojma seljačkog naroda, biti protiv odvajanja seljaka od drugih staleža, protiv znanstvenom i praktičnom cijepanju jedinstvenih narodnih redova, a po tom i protiv slabljenu narodne volje, narodne snage? Biti protiv "slavenskoj misli" ne znači li - biti protiv skretanja s pravog puta, a za potpunu afirmaciju narodne individualnosti, protiv romantičarstvu, a za realno gledanje? Biti protiv mirotvorstvu, ne znači li - biti protiv onih, koji žele u ime mira vršiti nasilja nad narodima, a za borbenost, koja je uvjet za stvaranje velikih djela, svladavanje velikih zapreka? Ili sve zajedno: biti protiv naših vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, napose protiv komunizma, koji je došao izvana, ali se podmuklo zavlači kao crv u narodno tijelo, teje tako nag najveći i vanjski i unutrašnji neprijatelj. - Nije li doista tako?

Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer, konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na "suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu upornost.

Preći ćemo ovdje preko toga, što je tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, posve neznanstvena, i da te tvrdnje još nije postavio nitko na svijetu. (Po toj tvrdnji 97% Engleza ne bi bili narod!) Nama je samo stalo da pokažemo, kako tvrdnja, da seljaci mogu bit? i sami za sebe narod, znači poticanje klasne borbe i rušenje jedinstvenih narodnih redova. A praktički to znači raditi i protiv seljaka i protiv naroda kao cjeline.

Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle, sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi, čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka, pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja. Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove. Nizozemske veličanstvene slikarske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu, Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra, Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića, Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića, Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca. Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji čovječanstva?" (Lukas)

Vidimo dakle, do kojih nas konzekvencija dovodi tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, ali moramo još istaknuti, da ta tvrdnja uključuje u sebi i negiranje većeg dijela naše narodne povijesti, jer kao što nigdje na svijetu, tako ni kod nas nisu seljaci bili do najnovijeg vremena nosioci narodnog i političkog života, pa prema tome nisu imali ni direktnog utjecaja na stvaranje povijesti. Tek kad i to uočimo dobiti ćemo pravu sliku o pogubnosti takve parole, koja nam se pričinja u prvi mah vrlo nevina i beznačajna. Ali ona nije samo neznanstvena i apsurdna; ona ne uči samo nešto, što se protivi činjenicama, i što je neostvarljivo, jer su za narodni život potrebna oba elementa, selo i grad, i bez njih uopće nema naroda, nego je i destruktivna u punom značenju te riječi, jer ruši povijest, taj nepresušivi izvor narodne snage i svijesti. "Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda." (Šufflay).

Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati "seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.

Slično je i sa slavenstvom. Svima je jasno, da je taj pojam umjetno iskonstruiran, i da on znači skretanje s pravoga puta, rastakanje narodnih energija, koje moraju biti koncentrirane u jednom smjeru, pa tu ne pomaže ništa ni argumenat, da je Stjepan Radić bio kratko vrijeme veliki Slaven. Zar i on nije mogao pogriješiti?

Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof. Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda, dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti. U čemu da se traži srodnost?" "Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona. Svatko, tko ga u tom nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod 'srodan', posve 'tuđ'."

To uostalom potvrđuje i povijest. Pogledajmo samo slavenske narode. Koliko je mržnje između Rusa i Poljaka, između potonjih i Čeha. Koliki je antagonizam između Čeha i Slovaka, koliko borbe između Rusa i Ukrajinaca. Sjetimo se postupka Rusa prema Hrvatima (Londonski pakt) i prema Srbima prigodom bukureštanskog mira. Pa što onda tu uopće znači slavenstvo, slavenska uzajamnost? Nisu li to doista samo "prazne riječi", "sanjarije bez svakog sadržaja" za koje "nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti" - kako reče naš Starčević. Zaista i ovdje ne možemo drugo nego samo ponoviti njegove "Mi smo protiv tomu ludovanju zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavljem, koje razbija napredak i pripravlja nam očitu propast."

A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj "demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku, pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već odavna iskusili!

Da kažemo još koju riječ i o našoj borbenosti, jer zbog nje nas najviše napadaju. Ali treba li da ponavljamo ono, o čemu je u "Omladini" već toliko pisano? Zar je ideal mir, a ne pravda? Zar može postojati mir osnovan na nepravdi, na nasilju? Mi nismo protiv miru, ali smo protiv nepravdi. A dok ona postoji ne može biti mira.

Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i prozirna.

Oni, koji ne mogu izaći s pravim imenom, ne mogu stupiti u otvorenu borbu. I zato treba propovijedati mir, mirotvorstvo, stvarati mentalitet klonulosti, malodušja, neopiranja. U času, kad bi narod upoznao njihove prave namjere, ne bi žalili ni mira, ni neke tobožnje sloge, nego bi istrijebio sav ološ iz svojih redova, pa makar se oni dobrano prorijedili. Pod svojom crvenom zastavom ne mogu otvoreno ustati, ali znadu, da im sudbina ne će biti bolja niti onda, ako ih narod otkrije, pomiješahe u svojim redovima. I stoga im ne preostaje drugo nego se pritajiti, tražiti mir, mirotvorni duh, i prikriti sve to još više brigom za dobro naroda, brigom za jedinstvo narodnih redova, koje da je ugroženo baš tim borbenim duhom.

U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo. Konkretno: kad se sa svim silama nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod, onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači jačati njegovu svijest.

Ne radi se dakle o jedinstvu, nego o toleriranju prikrivenih neprijatelja, stvarnih narodnih odmetnika. I samo zato je potreba mira, duh mirotvorstva, pomirbe, tolerantnosti; zato je potrebno "jedinstvo". Ali takav mir, kao mir, koji podržava nepravdu i ropstvo, ne će prihvatiti ni jedan hrvatski nacionalist. Za Hrvata tu nema pomirbe, nema sentimentalnosti; ono, što je štetno treba odrezati s narodnog tijela, ono što se zavuklo poput crva u narodni organizam treba iščupati odlučno i nesmiljeno. Tu nema kompromisa, jer to je prirodni zakon samoobrane, tu ne koristi bajati ni o ljepoti mira, ni o strahotama borbe. Tu ne koriste citati nikoga u prilog mira, pa ni braće Radića, a ako se već hoće dokazivati nešto njihovim imenima i tumačiti njihovu zauzetost za mir i pravdu, onda bi se moralo znati i za riječi Ante Radića, koji kao borbeni Hrvat ne govori s manjom odlučnošću od nas ni o vanjskim narodnim neprijateljima, ni o odmetnicima, prikrivenim neprijateljima svojega vlastitog naroda. "Ima li smisla" - pita se Ante Radić - "o odmetničkoj volji raspravljati, stavljati ju na glasovanje? Nema. Protiv odmetnika se buni i diže sama narav čovjeka, s njim nema drugog razgovora, do onog Ciceronova. ('Na smrt te je, Katilina, trebalo odvesti!')". A zatim, bojeći se prigovora, da je to "teorija, a što je još gore, revolucionarna teorija, strahovladna", nastavlja: "Pa makar i teorija, no nije revolucionarna, ni strahovladna, nego narodna i pravedna.

Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848. godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A. Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).

Ne mir, mirotvorstvo, nego borbenost, borbu do pobjede - zapisao je u svojoj duši hrvatski narod.

I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko, uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije. Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.

Eto, u tom je naš t.zv. "fašizam".

Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća, nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".

Ako dakle netko baš hoće sve to nazvati fašizmom, neka mu bude - to ne će pokolebati našu vjeru niti nas odvratiti s puta, kojim stupa stoljećima hrvatski narod. Ako se od sada borba za slobodu i socijalnu pravdu želi prozvati fašizmom, mi ćemo biti svi fašisti! I ne samo da ćemo biti fašisti, nego ćemo nastojati da budemo što radikalniji u tom našem "fašizmu".
I sramit ćemo se, ako nas ne bi tako nazivali, a bit ćemo ponosni što nosimo taj pridjevak, isto kao što su bili ponosni naši stari kad su ih pogrdno nazvali stekliši, tj. bijesni psi!

Radovan LATKOVIĆ


SEDAM 'SMRTNIH GRIJEHA'
Uništiti nas mogu samo:
- politika bez načela,
- znanost bez čovječnosti,
- bogatstvo bez rada,
- užitak bez savjesti,
- znanje bez karaktera,
- poslovanje bez morala,
- vjera bez požrtvovnosti
Mahatma Gandhi


Da ponovimo...

BOLJŠEVIČKO KUKAVIČKO JAJE

Početkom 1990.-ih hrvatski narod se našao u situaciju koju možda najbolje opisuje jedna stara rimska poslovica: A fronte praeciptium a tergo lupi (Sprijeda ponor odzada vukovi) ili, bolje reći – Sprijeda ponor odzada “antifašisti”.

U svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” tiskanoj 1992., bivši revni komunistički dužnostnik, danas možda jedan od rijetkih istinskih obraćenika, dr Zdravko Tomac opisuje kako je došlo do odluke da se državnost današnje Republike Hrvatske temelji na jedmoj srbokomunističkoj izmišljotini poznatoj pod nazivom ZAVNOH.

Pod naslovom “Veliki koncepcijski sukobi” Tomac navodi kako je za vrijeme rada na Ustavu često je izgledalo da neće biti hepienda (“hrvatizirani” engleski izraz “happy end”) te kako se u vrieme formuliranja Ustava vodio veliki koncepcijski rat i žestoke političke borbe ne samo u Ustavnoj komisiji nego i u hrvatskom društvu.

Najžešće borbe, navodi Tomac, vodile su se oko pitanja “kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta”.

Tomac, u to doba visoki dužnostnik SKH-SDP (savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), kaže: “Osobito jake bile su one snage koje su tražile bitne promjene nekih povjesnih ocjena (valjda onih u dotadašnjem jugokomunističkom Ustavu), koje su čak prijetile, da su prihvaćene, da Hrvatsku od pobjedničke antifašističke države pretvore u gubitničku fašističku državu (kojoj je služio i njegov otac), što bi imalo nesagledive posljedice za našu sadašnjost i budućnost” (?!).

Druge “antifašističke” smicalice nije vriedno ni spominjati osim možda onoga dijela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane “Ustavne komisije” u kojoj su bili on, u svim manipuliranjima omniprezent demon Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Ljubo Valković, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, ‘Zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti’.

U kratkim crtama, tako je došlo do “utemeljenja” nove hrvatske države na umobolnoj koncepciji koja nema nikave veze s osnovama bilo kakvoga pojma državnosti. Na jugoboljševičkom ZAVNOH-u.

Ne znam što dr. Tomac, koji je, kako kaže, raskrstio s KGB (komunizmom, globalizmom i bezboštvom) danas o tome misli i jesu li još i danas za njega jugokomunizam i ono što današnji neoboljševici u Hrvatskoj zovu “antifašizam” dva različita pojma ali, čitajući njegove današnje napise, ima nade da će jednoga dana, prije nego što ode na onaj bolji, pravedniji svijet, objaviti i svoje pokajanje za svoj vrlo visoki udjel u podmetanju tog komunističkog kukavičjeg jaja u Ustav republike Hrvatske i zatražiti da se, bez ikakvog oklijevanja, iz njega izbaci.

ZAVNOH – ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI ILI – SRBOKOMUNISTIČKA FATAMORGANA

Kako bi zataškali neuspjehe i stagnaciju na terenu, komunistički vođe koji su se krili po raznim jazbinama i šumama Bosne, Like i Korduna, u prosincu 1942. pkušavaju sazvati sastanak “Rukovodstva komunističke partije na terenu” u kojem snagom abstraktne dijalektičke filozofije pokušavaju izpuniti prazninu političke neorganiziranosti i vojničkih neuspjeha, iznoseći da su tobože zreli uvjeti da se stvori “političko predstavništvo naroda ( u množini ) Hrvatske” koje će sazreti sve neuspjehe na terenu i u politici.

Radi razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.

Tek u noći 13. lipnja 1943. grupica vodećih komunista u Hrvatskoj uspjela se privući u praznu dvoranu Doma Mladeži u Otočcu gdje su trebali početi sa svojim “zasjedanjem”.

Ocijenili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se, uz blagdan sv. Ante, taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni.

Krivo su ocijenili. Odmah na početku njihovog “zasjedanja” dojavljeno im je da je njihovo ‘zasjedanje’ odkriveno i da iz pravca Brinja nailazi 10. Slunjska ustaška bojna , a od Gospića 31. jurišna. I, neobavljena posla, drugovi su kroz šumu pobjegli u četničko selo Labudovac kod Plitvica gdje će sutradan nastaviti s tim svojim “zasjedanjem”.

Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama upriličili su da im na to ‘zasjedanje’ kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, nedavno prebjeglog pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. iz Zagreba pobjegao (po noći prenesen) na tkzv. oslobođeni teritorij.

Najprije su se dogovorili da to svoje novoizabrano političko predstavništvo nazovu “Vijeće Narodnooslobodilačkog Pokreta Hrvatske” (VNPH). Ali pošto su neki od njih, poput Nazora, smatrali da je taj naziv neprikladan jer više zvuči kao vojničko nego političko tijelo, poslije dugog natezanja dogovoriše se da ga preimenuju u “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH) kao ogranak nedavno osnovanog ZAVNOJ-a u Bihaću.

Na tom sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik Šibenčanin Bumber, koji je nedavno , po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke, s cijelom svojom bojnom prišao partizanima.

Te noći, izvršni odbor toga komunističkog ZAVNOH-a osnovao je u Labudovcu i odjele za promičbene akcije i, osim svoga “Vjesnika”, pokrenuo polumjesečnik “Srpska Riječ” kao organ “Srpskog kluba vjećnika u ZAVNOH-u”. U tom “Srpskom klubu” okupili su se lički i kordunski Vlasi koji su se ….“izdigli u krvavim bojevima protiv ustaške države” ( paležima i klanjem civilnog pučanstva i zarobljenika ). Ta “Srpska Riječ” u rukama “Srpskog kluba” trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj “Srpski Klub” u Beogradu prije rata kojem je na čelu bio Slobodan Jovanović, a kojemu je bila svrha “Braniti vaskolike ugrožene srpske interese”. Taj Slobodan Jovanović bio je u to vrieme predsjednik izbjegličke “Jugosloveneske kraljevske vlade” u Londonu u kojoj je vrlo aktivni sudionik bio i Mačekov zamjenik dr Juraj Krnjević.

Posljedično ni jedna odluka ZAVNOH-a nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.

To kod nekih ondašnjih “hrvatskih” jugokomunista, većinom Mačekovih grlatih blebetala, izaziva negodovanje jer im nije dozvoljeno da kao protutežu osnuju “Hrvatsku Riječ”. Nu odluka je donesena da oni o nekakvim svojim interesima mogu govoriti i pisati jedino u Vijesniku kao službenom glasilu ZAVNOH-a.

Nastavak u idućoj emisiji...

Za Dom Spremni! Ja Sam Zvonimir Došen

Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, 9. lipnja 2013.


Dan ljudskih prava

Ružama odana počast ubijenim hrvatskim sveučilištarcima

U povodu Dana ljudskih prava, 10. prosinca, građanska inicijativa Krug za trg i ove je godine održala prosvjedno okupljanje ispred zgrade Sveučilišta i Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja se nalazi upravo na trgu koji sada nosi ime maršala Tita.

Kao i prošle godine, na ogradu je položeno stotinu ruža s imenima ubijenih studenata. Također je još jednom upućeno pismo Rektoru i Dekanu, a u kojem je naglašeno da je Tito odgovoran za smrt oko tisuću hrvatskih studenata iz vremena kada je na Sveučilištu u Zagrebu, tada jedinom sveučilištu na hrvatskim prostorima, studiralo tek oko pet tisuća studenata.

-Od Rektora i Dekana se očekuje da sa svoje strane traže promjenu imena Trga jer šutnjom legitimiraju ubojicu svojih studenata. Četiri ranija rektora od utemeljenja demokratske Hrvatske – prof. dr. Zvonimir Šeparović, prof. dr. Marijan Šunjić, prof. dr. Branko Jeren i prof. dr. Jasna Helena Mencer promjenu smatraju potrebnom. Potpisnici su predstavke Kruga za trg koju je svojevremeno potpisalo 500 uglednih znanstvenika, umjetnika, gospodarstvenika i crkvenih dostojanstvenika – kazala je Maja Runje, koordinatorica Kruga za trg.

R.Horvat


Vrgorac, 11.12.2013.

Matićevo ministarstvo ponovno građevinskim strojevima na žrtve komunističkih zločina

Teška mehanizacija Hrvatske vojske probudila je jutros, 11. prosinca, Vrgorčane. Pripadnici HV-a i stručni timovi Ministarstva branitelja uputili su se naime prema Novom groblju na lokalitet masovne grobnice iz vremena Drugog svjetskog rata.

U grobnici se, koja je otkrivena za ranijih građevinskih radova na Novom groblju, nalazi više od 40 civila odvedenih koncem siječnja 1945. iz kotarskog zatvora OZNA-e u Ljubuškom u pravcu Vrgorca. Partizanske jedinice strijeljale su civile bez bilo kakvog suda i presude. Sa navedenom skupinom civila prema Vrgorcu odveden je i fra Maksimilijan Jurčić, ujak Ljube Jurčića, ali je izdvojen iz skupine i strijeljan uz lokalnu prometnicu prema Kotezima. Posmrtni ostaci fra Maksimilijana identificirani su i pokopani 2009.

Ono što još jednom, nakon slučaja Sinac, zabrinjava je odnos Ministarstva branitelja prema samoj ekshumaciji. Još jednom je na lokalitet masovne grobnice dovedena teška mehanizacija i ponovno se sve obavlja u najvećoj tajnosti. O iskapanjima nisu obaviješteni mediji i šira javnost. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica što nije obaviještena rodbina žrtava čija su imena poznata.

Na lokalitet masovne grobnice odmah po saznanju kako se vrše iskapanja stigao je i fra Miljenko Stojić u svojstvu voditelja Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe o stradalim hercegovačkim franjevcima, ali i kao dopredsjednik Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. Stojić se na lokalitetu masovne grobnice pojavio u pratnji Vice Nižića, predsjednika povjerenstva Općine Ljubuški za stradale osobe iz Drugog svjetskog rata s čijeg područja, pored Općine Čitluk, smatra se, potječe većina žrtava zločina.

Odmah po dolasku na lokalitet masovne grobnice fra Miljenko je, zgrožen načinom ekshumacije, zavapio: Nemojte ih ubijati po drugi put!

Na njegove riječi mladi vojnici su reagirali na način da su ugasili tešku mehanizaciju i pažljivo, četkicama počeli otkapati žrtve ovog komunističkog masakra.

U isto vrijeme pred vojskom se pojavila i krunica, izmiješana sa kostima lubanje jedne žrtve, na što su svi prisutni zastali.

Fra Miljenko je još jednom uputio apel nadležnom Ministarstvu branitelja i voditeljima ekshumacije da zbog pijeteta prema žrtvama ekshumaciju obave dostojanstveno, ne uništavajući dokaze i posmrtne ostatke kao što je to bio slučaj u Sincu.

-Ovakav način rada je jednostavno nedopustiv. Nedopustiva je i činjenica da o svemu nisu obavještena nadležna tijela BiH, povjerenstva u Ljubuškom i Čitluku, jer je riječ o žrtvama koje su odvedene s tog područja. Nedopustiva je i činjenica na koji se postupa sa ljudskim tijelima i dokazima. Nedopustivo je kako to nitko ne snima ili fotografira - kazao nam je fra Miljenko, istaknuvši kako sve skupa neodoljivo podsjeća na pokušaj prikrivanja dokaza.

Prema riječima voditelja ove ekshumacije Mire Landeke, rok za ovu ekshumaciju je tri dana.

Obitelji žrtava, kako doznajemo, šokirane su ovakvim odnosom državnih institucija prema njihovim najbližima.

M.Jurković


POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA

I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM

Samo se na istini može temeljiti zdrav državni i narodni život i graditi snošljiv i pošten međuljudski odnos unutar jednoga naroda i države i unutar cijeloga čovječanstva. Što je pojedincu vlastito pamćenje i iskustvo, to je narodu njegova povijest. U njoj su sadržane svijetle i tamne strane narodnoga života, dani uspjeha i slave, ali i tragedije i poraza. Da bi povijest bila učiteljica života, ona mora biti objektivno, istinito pisana. Ništa se u njoj ne smije prešućivati, ali ni tvrditi ono što nije bilo. Na takvo je ponašanje pogotovo obvezan svaki hrvatski rodoljub, jer se samo na istini može postići pomirba unutar hrvatskoga naroda, o čemu se puno govori zadnjih petnaestak godina. Nažalost, mnogi se tako ne ponašaju, pa je hrvatski narod jednako duhovno podijeljen, kao što je bio i prije Domovinskoga rata. Ne iznenađuje me nimalo, što se razne pogrešne povijesne tvrdnje šire iz pera i usta fanatičnih sljedbenika ove ili one političke struje. Ali boli, kada tako nešto izlazi iz usta ili pera povjesničara i k tomu svećenika.

Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.

Ako je dr. Franjo Tuđman utemeljio hrvatsku državu nakon 888, odnosno nakon tisuću godina, onda Nezavisna Država Hrvatska nije bila država. Ovdje ostavljam po strani činjenicu, da je Hrvatska sve do godine 1918., po jednoglasnomu sudu pravnih povjesničara, bila država, ali s ograničenim suverenitetom. No, Nezavisna Država Hrvatska je bila međunarodno priznata potpuno suverena država i članica nekih međunarodnih organizacija. Ovu činjenicu nijedan objektivan čovjek, a pogotovo povjesničar, pa prema tomu ni dr. fra Karlo Jurišić, ne bi smio zanijekati. Dakle, dr. Anti Paveliću i Ustaškomu pokretu pripada zasluga, da su nakon 839 godina uspostavili potpuno suverenu hrvatsku državu. Dr. Franjo Tuđman je to ponovno učinio tek nakon 46 godina otkako su strani imperijalisti u svezi s domaćim kvislinzima 1945. srušili hrvatsku državu i suprotno plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda nametnuli mu boljševičku Jugoslaviju. Prešućivati zasluge dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta u cjelini ničim se opravdati ne da. I mrtvi Pavelić i ustaše imaju pravo na istinu o sebi. Nitko im to pravo ne smije oduzeti. Nažalost, to im se pravo oduzima, pa čak i od onih od kojih bi se to najmanje očekivalo.

Kojim mjerilima valja mjeriti političare?

Tvrdeći, da je Tuđmanu uspjelo ono, "što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku", dr. fra Karlo Jurišić, prešućujući notorne činjenice, promatra ove političare izvan vremena i prostora, U ovomu nizu on ne spominje dr. Antu Pavelića ni kao istaknutoga političara, koji se je borio za hrvatsku državnu nezavisnost, imajući u tomu mnoštvo sljedbenika. Za Jurišića Pavelić uopće ne postoji. On se prema njemu odnosi gore nego jugokomunisti. Ovi su ga barem spominjali kao svoga neprijatelja i protagonista jedne, njima neprihvatljive ideje. Fra Jurišić ni to. Ne znam po čemu je to za njega dr. Vladko Maček veliki državnik i političar. Zalažući se samo za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, on nikada nije bio za nezavisnu hrvatsku državu, pa je nije ni mogao ostvariti. Je li možda u tome njegova veličina? Sporan je i Radićev odnos prema tomu cilju. Ali najviše iznenađuje, što fra Karlo Jurišić potpuno zanemaruje uzročno - posljedične odnose u vrednovanju povijesnih događaja, pa minorizira Starčevićevu ulogu u stvaranju hrvatske države. Filozofi su davno utvrdili, da je sadašnjost kći prošlosti, a majka budućnosti. Suprotstavljajući se odlučno i energično jugoslavenstvu i državnoj zajednici s Austrijom i Ugarskom ili s bilo kim drugim, dr. Ante Starčević je razvio nauk, po komu je potpuno suverena hrvatska država conditio sine qua non opstanka hrvatskoga naroda i politički cilj ispred bilo kojega drugoga. Time je, zajedno s dr. Eugenom Kvaternikom, postavio idejne temelje borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. Od tada su se svi borci za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda, od kojih su mnogi svoj život žrtvovali za ostvarenje toga cilja, pozivali na Starčevića i Kvaternika, a nakon Drugoga svjetskoga rata još i na dr. Antu Pavelića. Bez Starčevića i Kvaternika ne bi bilo Pavelića, a bez Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, Tuđmana i Republike Hrvatske. Stoga Starčevićeva uloga u stvaranju sadašnje nezavisne Republike Hrvatske sigurno nije ništa manja, ako nije puno veća, od Tuđmanove.

Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.

Prema "Hrvatskoj kronici", Hrvatska je za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira bila država blagostanja, reda, pravne sigurnosti i socijalne pravde. Ona, naime, "biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravedno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogatstvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje" itd. Nažalost, Hrvatska u Tuđmanovo i sadašnje vrijeme pruža posve sumornu sliku. Zemlja, poduzeća, banke, hoteli i sl. rasprodani su tuđincima ili domaćim nesavjesnim špekulantima, sela su opustjela, u gradovima je visoka nezaposlenost, mnogi zaposleni radnici i umirovljenici teško preživljavaju, najvitalniji dio mladoga naraštaja odlazi u tuđinu, odakle se mnogi nikada ne će vratiti u Domovinu. Ove činjenice ne daju pravo na zaključak, da su Hrvatskom upravljali ili da danas upravljaju veliki državnici. Dakle, dr. Franjo Tuđman kao državnik daleko zaostaje za kraljevima Petrom Krešimirom IV. i Dmitrom Zvonimirom.

I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.

Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:

1. Dr. Ante Pavelić je uvijek stajao na hrvatskome državotvornom stajalištu, boreći se u prvim borbenim redovima za hrvatsku državnu nezavisnost. Nema ni jednoga dana, pa ni sata, u njegovu životu, u kojemu je odstupio od toga cilja. Kod dr. Franje Tuđmana je političko djelovanje bilo bitno drukčije. On je tek u zadnjemu desetljeću svoga života prihvatio hrvatske državotvorne težnje. U Drugome svjetskomu ratu oružjem u ruci borio se je protiv hrvatske državne nezavisnosti, težeći za uspostavom boljševičke Jugoslavije. Zahvaljujući tomu, postigao je generalski čin u Jugoslaviji. Kasnije se je suprotstavljao velikosrpskim tvrdnjama o genocidnosti hrvatskoga naroda, iznoseći povremeno kritike jugoslavenskoga režima, ali Jugoslaviju kao državu sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća nije dovodio u pitanje. Tek 1991. javno nastupa s idejom hrvatske državne nezavisnosti.

2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.

U borbi za hrvatsko nacionalno oslobođenje Tuđmanova je uloga daleko skromnija. Za cijelo vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti nikada se nije izjasnio za hrvatsku državnu nezavisnost. Ograničivši se samo na kritiku režima, dva puta je u komunističkoj Jugoslaviji bio uhićen i osuđen ukupno na četiri godine zatvora, od čega je izdržao svega nešto vise od dvije godine. Ni nakon demokratskih promjena, kada je bilo slobodno javno nastupati i otvoreno iznositi političke ciljeve, on ničim nije promicao misao hrvatske državne nezavisnosti. To je činila najprije Hrvatska stranka prava, a zatim i Hrvatska demokratska stranka. Tuđman je najprije kao svoj politički cilj isticao pravedno uređenu federativnu, a zatim konfederativnu Jugoslaviju. Kako je na ovo, umjesto pozitivnoga odgovora sa srpske strane, uslijedila njihova agresija na Hrvatsku, Hrvatski je državni sabor na temelju prethodno provedenoga referenduma 25. lipnja 1991. proglasio Republiku Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Pod pritiskom inozemnih političkih čimbenika primjena ove odluke bila je odgođena na tri mjeseca, pa je Sabor 8. listopada 1991. odlučio, da Republika Hrvatska od toga dana "raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ". Obje ove odluke sigurno su donesene na temelju Tuđmanovih smjernica, jer ih je predložila Hrvatska demokratska zajednica, koja je u Hrvatskomu državnom saboru imala apsolutnu većinu, a u toj stranci ništa se bitno nije moglo odlučiti bez Tuđmana, kao predsjednika.

Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.

3. Republika Hrvatska ima kopnenu površinu 56.6l0 km2 Nakon Rimskih ugovora kopnena površina Nezavisne Države Hrvatske iznosila je 102.725 km2. Raskidom Rimskih ugovora ta se je površina povećala za koju tisuću četvornih kilometara. Tako je Nezavisna Država Hrvatska nakon 10. rujna 1943. bila gotovo dvostruko veća nego sadašnja Republika Hrvatska. To je površinom bila najveća hrvatska država u povijesti. Za razliku od Republike Hrvatske, u kojoj su vrlo nepovoljne, Nezavisna Država Hrvatska imala je idealne strateške granice. U visokoj mjeri poklapala se je s hrvatskim povijesnim granicama. U jednoj državi našao se je jedinstven geopolitički prostor. Ne uzimajući u obzir demografske promjene nastale u ratu 1991. - 1995. prisilnim protjerivanjem hrvatskoga pučanstva s njegovih tisućljetnih ognjišta, izvan Nezavisne Države Hrvatske ostao je daleko manji postotak Hrvata nego izvan Republike Hrvatske.

4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.

Ta Tuđmanova indoktriniranost Titom i partizanstvom dobila je i konstitutivni značaj u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, u kojima se kao temelj hrvatske državnosti navode odluke ZAVNOH-a, te razni Ustavi Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, iako su ti akti, kao i tijela stvorena tim aktima, samo karike u organiziranju boljševičke Jugoslavije, u kojoj Hrvatska nije sačuvala ni najnužnije elemente državnosti. Na takvim vrijednostima počiva cijeli naš javni duhovni život. Takvim su nam duhom prožeti školski udžbenici, novine, radio, televizija i sl. Godine 1991. nije bilo dovoljno samo stvoriti državu. Trebalo je i odlučno obračunati s jugoslavenstvom i komunizmom i sa svim njihovim lažima. Kratko rečeno, trebalo je provesti detitoizaciju. Tuđman, izgleda, nije imao snage za to, jer bi se morao obračunati s vlastitom prošlošću. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je posve drukčije stanje. Hrvatska nacionalna misao nikada nije bila tako afirmirana kao u njoj. Ta se je osjećalo na svakomu koraku. Izdavala su se visokokvalitetna znanstvena, kulturna i umjetnička djela. Osim što su bili na visokoj stručnoj odnosno profesionalnoj razini, školski udžbenici, novine i radio bili su prožeti hrvatskim duhom. Bio je to pravi preporod hrvatske misli. Izdavačka djelatnost onoga vremena može nam i danas biti na ponos.

Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala

5. No, Nezavisna Država Hrvatska trajala je kratko vrijeme, propala je nakon četiri godine i mjesec dana. Republika pak Hrvatska živi već sedamnaestu godinu i nema nikakva razloga posumnjati u njezinu trajnost. Ne govori li to o političkoj kratkovidnosti dr. Ante Pavelića i o političkoj dalekovidnosti dr. Franje Tuđmana?

Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.

U ovim činjenicama nalazi se ujedno i odgovor na prigovor, da bi se Nezavisna Država Hrvatska spasila, da je dr. Ante Pavelić raskinuo savezništvo s Njemačkom i prešao na stranu zapadnih saveznika ili da je predao vlast Hrvatskoj seljačkoj stranci. Isključeno je jedno i drugo. Pobjednici u ratu zahtijevali su potpuno vraćanje na versailleski poredak, stvoren nakon Prvoga svjetskog rata, a u tomu poretku nije bilo mjesta za nezavisnu hrvatsku državnu, iako se je, po Stepinčevim riječima, hrvatski narod za nju plebiscitarno izjasnio. Predaja vlasti Hrvatskoj seljačkoj stranci značila bi mirnu likvidaciju države, jer je ta stranka čvrsto stajala na jugoslavenskomu državotvornomu stajalištu. Hrvatska država mogla se je spasiti samo u slučaju, da se je vodstvo Hrvatske seljačke stranke, predvođeno dr. Jurjem Krnjevićem, i hrvatski komunisti, predvođeni Andrijom Hebrangom, borili za nju. Međutim, oni su se jedni i drugi borili nepokolebljivo za Jugoslaviju protiv svoje države i svoga naroda. Razlika je među njima bila samo u obliku vladavine, za kojim su težili. Krnjević je kao potpredsjednik kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i ministarski kolega Draže Mihailovića htio monarhističku Jugoslaviju pod dinastijom Karađorđevića. Andrija Hebrang i ostali hrvatski komunisti, među kojima je bio i Franjo Tuđman, borili su se za boljševičku Jugoslaviju. Zbog toga je slom Nezavisne Države Hrvatske bio neminovan.

U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.

6. Dakle, besmisleno je govoriti o Tuđmanu kao najvećemu hrvatskom državniku drugoga tisućljeća, hrvatskomu Mojsiji, ocu hrvatske državnosti, kako mu neki drugi tepaju, i slično. On to sigurno nije. Dr. Ante Pavelić je od njega daleko jača politička ličnost i u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost daleko značajnija i dosljednija. S njime zapravo počinje posve nova epoha u hrvatskoj povijesti - obnova potpune hrvatske državne suverenosti nakon 839 godina.

Ivan GABELICA


Hrvatski velikani...

O domovini

Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju.

Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.

Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje.

Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta.

Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje.

Antun Gustav Matoš


hrsvijet.net

Rankovićevci

Kako i obećah u tekstu Pevec koalicija, od 10. travnja 2013., evo i posebnog opisa ministra unutarnjih poslova RH, Ranka Ostojića, i njegovih (čast časnima!) policajaca, rankovićevaca. Rankovićevcim sam ih nazvao po imenu ministra Ostojića.

Ovaj tekst je, zapravo, opis nekih njihovih dvogodišnjih aktivnosti u državi Hrvatskoj. No, prije nego pristupim obradi teme, koju sam sam sebi zadao, ne mogu ne konstatirati da je ugled hrvatske policije iz godine u godinu kopnio od završetka Hrvatskog obrambenog rata. Tome je pridonijela najnovija politika obiju vladajućih, u odnosu prema Narodu i Državi, istospolnih zajednica. Treba priznati: svak je se godinama okašao na policajce, a posebno drogeraši, pijanice, propalice, lopovi, kriminalci… Policajcima nije bilo dostatno dopušteno ni da sami sebe štite, a kamo li građane hrvatske Države. To se događalo i u vrijeme kad je Ranko Ostojić bio ravnatelj policije. Međutim, kad je Ranko postao ministar policije, prije nepune dvije godine, policija je od prvog dana Rankova mandata postala i postajala nešto sasvim drugo; može se slobodno reći da je iz jedne krajnosti otišla u drugu. Očekivali smo da će policija prvenstveno štititi časne, poštene, normalne ljude; one koji se ne boje boriti se za pravdu i svoja zakonska prava.

Iz daljnjeg teksta će se vidjeti da to, nažalost, često nije tako; previše se prešućuju i toleriraju nepravde i protuzakonite radnje. Hrvatska policija je postala, u kratkom roku, prava europolicija, policija (može i milicija) kojoj je glavni posao zaštita uglavnom od malobrojnih izabrane vladajuće kaste, dok naši vojnici u NATO-u služe za zaštitu svjetskih, kapitalističkih, nadnacionalnih i iznadržavnih kompanija. Ispunjavajući svoju glavnu dužnost, često se može pročitati, da se naši policajci znaju i fizički obračunavati i s građanima, i sa seljacima, i s radnicima. Zar nisu tukli građane koji su na Jelačićevu trgu u Zagrebu prosvjedovali protiv ulaska Hrvatske u Euniju, zar nisu mnoge hrvatske branitelje maltretirali, ponižavali, saslušavali, čak i putovnice im oduzimali, kao npr. legendarnom generalu Željku Glasnoviću? Čuvenog voditelja nepoćudne im emisije, Bujica, već nekoliko tjedana drže u pritvoru iz samo njima, rankovićevcima, znanih razloga. Ljudi pričaju da je riječ o namještaljki. A što su sve radili seljacima za vrijeme njihovih opravdanih prosvjeda 2012. i 2013., to samo seljaci znaju, ali i njihovi sinovi kojih su puni hrvatski gradovi; valjda će to uskoro uroditi plodom, valjda će sinovi ispraviti očevima nanesene nepravde?

Skoro sve podatke, koje ću u daljnjem tekstu kronološki iznijeti, prikupio sam iz praćenja vladajućih medija u Hrvatskoj. Nažalost, to nisam mogao učiniti iz hrvatskih medija, jer oni jedva da i postoje; npr. danas ne postoje ni jedne dnevne hrvatske novine u Hrvatskoj.

Po mom mišljenju, protuzakonito, nedopušteno i neovlašteno djelovanje Rankove policije započelo je već 21. siječnja 2012. godine, kad su policajci, obnoć, dvoje mladih (netko je to snimio i prikazao na internetu) povalili na Jelačićevu trgu u Zagrebu kao seljaci svinje u vrijeme kolinja; navodno zbog toga jer im nisu htjeli pokazati osobne iskaznice.

I sam sam imao, 15. veljače 2012. godine, na pravdi Boga, okršaj s jednim pomilovanim četnikom i jednim kvazihrvatom, koji je završio vezanjem ruku, jednonoćnim pritvorom i montiranim sudskim postupkom samo zato što pišem ovako kako pišem i što živim ovo što pišem. Od tada su moji tekstovi još ubojitiji i još više ad rem i ad hominem. Dok su me vezali rekao sam, između ostalog, rankovićevcima: Nema zakona po kojem mi to smijete činiti. Smetaju vam moji tekstovi a ne prometni prekršaj, koji ste izmislili. Ako je ministar policije Ranko, nije Ranković, pazite što mi radite. U pritvoru sam se prisjetio riječi Ranka Ostojića, tada ravnatelja policije, koje je on rekao ondašnjem predsjedniku hrvatske Vlade, Ivici Račanu, kada je podnosio izvješće o stanju u Studentskom centru u Zagrebu, gdje i sada financijski degradiran radim, da moja malenkost nije ništa protuzakonito napravila kao voditelj Službe općih poslova u Centru, ali da sam politički najopasnija osoba u Studentskom centru u Zagrebu. Svašta; nisam ni znao kakav sam. To mi je prenio čovjek čije ime neću spomenuti jer bi ga to stajalo gubitka radnog mjesta.

Zatim sam pročitao, čini mi se u Hrvatskom listu, da su u Gvozdu, koji je opet postao rišćanski Vrginmost, Rankovi policajci, 1. svibnja 2012. godine, tukli hrvatske mladiće jer su pjevali i slušali Tomsonove pjesme. Dva dana kasnije, 03. 05. 2012., dvjesto Rankovih specijalaca izvršilo je desant, okupiralo je, u očevu mu rodnom mjestu, Braču, tvrtku Jadrankamen, hapsili, prijetili, privodili ljude samo zbog toga što nisu dopustili mešetarima da im otmu brački kamen, višestoljetnog hranitelja Bračana. Tom prigodom su priveli, kako je pisalo u Slobodnoj Dalmaciji, i jednu ženu zbog toga što je nosila transparent na kojem je pisalo Sramite se! Čak su je podvrgli i alkotestu.

Također 3. svibnja 2012. priveli su, kako su i na HTV-u rekli, načelnika općine Škabrnja (čuvena po četničkom pokolju Hrvata 1991.), ponižavali ga, vrijeđali i saslušavali zato što stanovnici te Općine nisu dopustili ciganima da im se naseljavaju na kućni prag, tu gdje nikada nisu živili.

Na dan oslobađanja od optužbe i puštanja iz pritvora (16. 11. 2012.) generala Gotovine i Markača rankovićevci su opkolili Zagreb izvana i Zagrepčane iznutra kao četnik Đoko Jovanić 1971. godine, jer ih je bilo strah reakcije naroda ako slavni hrvatski generali ne budu oslobođeni krivnje.

Ni general, tzv. mali Jastreb, nije bio pošteđen od rankovićevaca. Oni su njega, kako je objavio Večernji list, opkolili 8. siječnja 2013. s tri policijska automobila, maltretirali ga sat i pol bez ikakva razloga i na kraju bez isprike pustili - zapovjednika obrane Vukovara.

Dva policijska provokatora u civilu su 3. ožujka 2013., u Rijeci, nakon legalnog prosvjeda građana, vrijeđali desetak prosvjednika, da bi, kad su se prosvjednici s njima sukobili, iznenada banuli uniformirani policajci, koji su, kako je objavljeno u tomvremenom Novom listu, neke momke i cure vucali po asfaltu kao krpe.

Rankovićevci se hvale da ih je na dan prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru (07. 04. 2013.) bilo u civilu na prepunom Jelačićevu trgu u Zagrebu skoro kolik i prosvjednika. To je istina jedino ako su im u pomoć pritekli ideološka braća iz Srbije, što nije nemoguće ako se imaju na umu sporazumi o međusobnoj suradnji ministarstava unutarnjih poslova obje države.

Prema pisanju Slobodne Dalmacije od 21. 08. 2013. Ranko Ostojić je pjevao, veselio se i slavio u nekom društvu zbog toga što je uspješno spriječio petnaestodnevnu pobunu seljaka iz Slavonije i Baranje. Vođa seljaka iz Baranje, Petar Pranjić, je za HTV izjavio 19. 08. 2013. da je Republika Hrvatska pendrek država. Eto tako rankovićevci postupaju kad seljaci traže svoja zakonska prava.

Uoči nogometne utakmice sa Srbijom u Beogradu (06. 09. 2013.) rankovićevci su bili zaštita onima koji su na 20 zgrada u Vukovaru, 02. 09. 2013., postavili ploče sa srpskom ćirilicom, čuli smo i vidjeli na TV Mreži. Taj dan su Rankovi specijalci spriječili dolazak branitelja iz Đakova, Vinkovaca i Osijeka u Vukovar, te privodili na ribanje mozga predsjednike Stožera za obranu Vukovara i druge časne branitelje i građane grada Vukovara.

Rankovi snajperisti su s krovova zgrada u Vukovaru čuvali nesretnika Zorana Milanovića i njegovu svitu 18. 10. 2013. dok su razgovarali s predstavnicima Stožera za obranu Vukovara o ćiriličnim pločama na državnim zgradama, saznao sam od očevidaca.

Rankov policajac, sin četnika, umalo nije ubio hrvatskog branitelja, Darka Pajčića, dok je 12. 11. 2013. skidao ćirilicu s policijske zgrade u Vukovaru. Potekla je Pajčićeva krv, a Pajčiću je nanesena teška tjelesna ozljeda; da mu nije bilo kolege, bio bi mrtav. Zar su malo hrvatske krvi četnici prolili, pa im treba još?

Za dan sjećanja na Vukovarsku tragediju, 18. 11. 2013., Ranko je bio pripremio gumene metke, vodene topove i policijske pse, prema riječima predsjednika Stožera za obranu Vukovara, Tomislava Josića. Ne vjerujem da negdje blizu nisu bili i oklopni transporteri. Međutim, Stožer za obranu Vukovara, zajedno s oko stotinu tisuća Hrvata koji su tada došli odati poštovanje žrtvama obrane Vukovara, nadmudrili su svu Ostojićevu, Josipovićevu, Milanovićevu, Lekinu i Pusićkinu bratiju. Počast Vukovaru odana je onako kako to Vukovar i zaslužuje, bez incidenta.

Još sam pribilježio, gledajući televiziju i čitajući dnevne novine, da rankovićevci nisu mogli razbiti ni zajedničko, bratsko, za dom spremno navijanje dinamovih i hajdukovih navijača 1. prosinca 2013., pa su ih napali poslije utakmice suzavcem i pendrecima u polumračnim zagrebačkim ulicama. Tko je sve pretučen i priveden može saznati i Karamarko. Ne vjerujem da on nije dobar u četiri oka s Kararankom.

Za sve gore navedeno i nenavedeno, nekadašnjeg ravnatelja a sadašnjeg ministra policije u Hrvata, bezumnik Milanović je nagradio još i dužnošću potpredsjednika Vlade i šefom svih hrvatskih obavještajnih službi. Pa u kojoj to demokratskoj državi takvo nešto ima? Karamarko za to nije bio sposoban a Kararanko možda i je. Uostalom, on je uoči prošlih izbora u tjedniku Globus slikom pokazao da je njegova moć oštra, britvasta. Međutim, ni brijačka britva mu nije pomogla da pobjedi izborne takmace: Božidara Kalmetu, Željka Keruma, pa čak ni sličnomišljenika Marina Jurjevića. Možda se to dogodilo iz istih razloga iz kojih su ga, navodno, jedne noći, za vrijeme rata, u Hrvatskoj vojsci htjeli likvidirati. Naime, on je ispričao novinaru bivšeg Nacionala da su ga hrvatski vojnici htjeli jedanput ubiti zbog toga što su mislili da je Srbin. Priča je to iz zamazane Rankove čitanke. Ja pretpostavljam da je hrvatskim braniteljima vjerojatno bilo sumnjivo njegovo ponašanje na bojištu, a ne nacionalnost. Uostalom, zar je jedan Srbin branio Hrvatsku od srbočetnika. Nažalost ni oni, kao ni mnogi drugi hrvatski branitelji ne mogu doći do izražaja od srpskih i hrvatskih nastaša tipa Pupovac, Sanader, Milanović, Pusićka, Kosorica…

Uz sve mane i propuste, Ranko Ostojić, ministar za svakog, dobio je od svojih naredbodavaca i njihovih nalogodavaca nalog da hrvatske bundžije disciplinira a hrvatski narod pacificira. Da bi to mogao učiniti, Milanovićeva Vlada mu je omogućila da poveća broj pričuvne policije na 8 tisuća, ili na 30% od ukupnog broja policajaca, kao nigdje u Evropi. Ti pričuvni rankovićevci dobivaju mjesečno iz Proračuna 500 kuna, kada nisu na dužnosti, a 80% od plaće svog ranga, kada su na dužnosti.

Osim rečenog, svemoćni Ranko je do 1. srpnja 2013. smijenio, što šefova - što šefića, oko pet tisuća. Bojim se da Rankova polimilicija ne postane nova naoružana komitska opasnost za Hrvate. Ja razumim ali ne opravdavam Rankov strah. Onaj tko je, zajedno s Englezima ili bez njih, progonio i htio uhapsiti generala Gotovinu, ne samo da nema pravo obnašati bilo kakvu političku dužnost u Hrvatskoj, nego mora i odgovarati zbog progonjenja časnog Generala. To se odnosi i na Kararanka i na Karamarka, kao i na sve druge nečasne karahrvate.

Zato kažem da nisu samo rankovićevci nasilni prema hrvatskom narodu (opet čast časnim hrvatskim policajcima!), nego i sva jugočetnička poziciona i opoziciona elita koja ne da hrvatskom narodu živiti u miru u svojoj državi. Zbog toga, ne samo Ranka nego i svu hrvatomrzačku kliku treba skidati s vlasti svim mogućim dopuštenim sredstvima kao i sredstvima kojima se oni služe za očuvanje ovakve vlasti (normalno, i s Božijom pomoći), ako želimo sačuvati kakvu takvu Državu za buduće nam naraštaje.

Marko Matić


Kako sam preživio partizansku klaonicu?

Srećko Cvitanović jedan je od rijetkih Hrvata koji je preživio najveći hrvatski holokaust, bleiburšku klaonicu. Danas taj vitalni 86-godišnjak (iz teksta proizlazi da Srećko Cvitanović ima 78 godina, op. ur.) još uvijek ne može zaboraviti svoju najtežu životnu školu, bjegove iz kolone smrti. Ovo je i jedan od prvih njegovih intervjua u kojima govori o svojemu križnome putu i o najstrašnijim događajima iz hrvatske prošlosti. Danas taj konstruktor, izumitelj i dobitnik 14 međunarodnih nagrada za izume, do nedavno projektant strojeva i specijalne opreme i stručnjak u protupožarnoj zaštiti u kemijskoj industriji, još uvijek ne miruje. Predsjednik je i osnivač Zdruga hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinski". Kako sam kaže, nakon fakulteta, doživio je i treće životno školovanje, kad se kao dragovoljac 1990. godine uključio, baš zahvaljujući svojemu iskustvu, u Domovinski rat u kojemu je služio domovini na raznim zapovjednim dužnostima. Razgovarali smo s njim ovoga puta samo o njegovom križnom putu. Sjećanja na to nije zaboravio, no nije govorio o njima u želji za osvetom, već doista mirno kao da je to normalni dio hrvatskoga života.

Odmah na početku nam je rekao da je ipak najveći i najvažniji dan u njegovu životu bio kad je travnja 1941. u vrtu svoje kuće slušao kao 11-godišnjak Slavka Kvaternika kako proglašava hrvatsku državu o kojoj je do tada samo sanjao. Nekoliko pripadnika njegove obitelji u vrijeme stare Jugoslavije bilo je internirano, otac Mihovil bio je proganjan, a jedan od stričeva morao je do 1941. živjeti u internaciji u Srbu. Drugi stric dr. Šimun Cvitanović bio je interniran u Glinu da bi početkom rata postao ravnatelj nove bolnice Rebro u Zagrebu sve do dolaska partizana.

- Tako su nas odgajali roditelji. Rat me prilično zanimao jer se u obitelji svakodnevno okupljalo mnogo dužnosnika iz vrhova države i vojske - sjeća se danas Cvitanović. -Naučio sam tada od ljudi koji su tada stvarali povijest više nego u školama. Na našim nedjeljnim objedima moja je obitelj poput mnogih drugih ugošćavala hrvatske ranjenike s ratišta te sam i tada upijao u tih par sati svaku njihovu riječ o bojišnicama. To je toliko bilo upečatljivo. Moja majka, otac i sestra pozivali su na nedjeljni objed i po nekoliko ranjenika. Znao sam sve bitnice i njihov razmještaj. To je bio moj hobi u ratu. U takvom okruženju naučio sam životnu školu koja je do danas ostala - hrvatska crta.

U nedjelju 7. svibnja 1945. godine, oko 9 sati prijepodne, njegov otac se počeo nakon jednog telefonskog poziva opremati. Odlučio je povlačiti se zajedno s hrvatskom vojskom. To im je bio prvi glas jer dan ranije još nisu ništa znali o tome. I 16-godišnji Srećko otišao je u svoju sobu i također se obukao. Njegova mati i sestra su plakale, sjeća se. -Bili smo u uvjerenju da ćemo se brzo vratiti jer je već tada bilo koškanja među zapadnim saveznicima. Englezi su partizane prvih dana svibnja istjerali iz Trsta. U zraku se činilo da mora doći do sukoba između Istoka i Zapada. Mi smo politički pripadali Zapadu i očekivali smo da Rusi i partizani neće smjeti u Hrvatsku - pripovijeda nam Cvitanović.

S ocem je te nedjelje poslijepodne otišao na Jelačićev trg. Tamo gdje je danas Croatia osiguranje bio je stožer Ustaške obrane, a glavar stožera bio je brat njegova oca dr Šime Cvitanović. Tamo se čekalo formiranje konvoja za povlačenje. Kasno navečer grad je vrio, stotine tisuća ljudi bilo je na ulicama, stotine seljačkih kola, stoka, civili, vojska, sve te kolone prolazile su kroz grad put zapada.

- Vodio nas je poručnik stožera, Melkior Potkrajšek, dalmatinac kojega su zvali Mačor - sjeća se danas taj vitalni 86-godišnjak. - Bio sam odrastao i visok, jer drukčije se odrastalo u ratu, razmišljao sam kao 30-godišnjak, makar sam imao samo 16 godina. Navečer je konačno došao kamion u koji smo se ukrcali, oprostili se s majkom i sestrom i krenuli Praškom, prema kolodvoru. Tamo se formirao vlak u koji smo ušli. Punio se ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, a nekoliko stotina civila bilo je u pratnji vlaka. Bilo je žena i djece, neke čak i od 4 i 5 godina. Iza toga velikoga dugoga vlaka stajao je drugi, vlak obrane, oklopni, primitivno složen s balvanima i trupcima na stranicama, ali dobro naoružan. Taj je vlak trebao štititi onaj prvi s civilima i ranjenicima. Vlakom je zapovijedao pukovnik Svilar. Poznavao sam ga jer je stanovao preko puta nas. Čekalo se jutro jer se noću nije smjelo voziti zbog partizanskih zasjeda. Ujutro je vlak krenuo. Taj dan stigli su blizu Celja i noćili u vlaku. Stajalo se i vozilo polagano jer su išle kolone vlakova, a pretjecali su ih vojni oklopni vlakovi. Pred Mariborom doznali su da je Njemačka kapitulirala. Vlakovi su zaustavljeni. Jedan njemački 'pancer' vlak stao je kraj njih, a Nijemci, koji su očito čuli preko radija da je rat gotov, bacali su oružje kroz prozore u njihove vagone. Čekalo se do navečer i pregovaralo. Partizani još nisu stigli, osim prethodnica.

Navečer su konačno došli u Maribor. Započelo je iskrcavanje. Partizani su među prvima odveli njegova strica dr. Cvitanovića koji je bio zapovjednik toga bolničkoga vlaka, ali i njegova sina koji je bio Srećkov vršnjak. Nastao je kaos, tisuće i tisuće ljudi, u noći bez svijetla, krenuli su put Austrije dok su malobrojni partizani s pristiglim bugarskim vojnicima odvodili hrvatske ranjenike.

- Te noći odvojio sam se s jednom grupom vojnika čiji nas je časnik g. Sudar poveo prema Dravogradu - nastavlja. - Bio je kaos. Tu sam se razdvojio, izgubio od oca. To je trajalo dan i pol. Kretali smo se uglavnom noću, uz rubove šuma jer je danju bilo opasno. Prošli smo Dravograd i prebacili se u Austriju te došli do Bleiburškog polja. Po mojoj današnjoj procjeni bilo je tamo više od pola milijuna ljudi. Vidio sam čitave obitelji s malom djecom. Gledajući u daljinu, zemlja je bila prekrivena ljudima. Neki su čekali i stajali, drugi su se kretali.U mojoj grupi bili su ljudi koji su osjećali da ne treba čekati pregovore jer su bili uvjereni da od toga neće biti ništa. Sjećam se jedne predstave negdje na rubu Bleiburškog polja koja je bila simptomatična. Neke sitnice vam ostanu u pameti. Sjećam se engleskih vojnika koji su dolazili pred nas i govorili nam da svaki od nas može ići kuda hoće, da više nitko ne puca i pri tom skidali opasač s oružjem te nam brbljali kako smo svi braća i slično. Pretpostavljam da je to bilo dogovoreno da se stvori atmosfera sigurnosti jer sam to vidio još na nekoliko mjesta. Govorili su nam da možemo ići u Argentinu, Francusku, Njemačku, da je rat gotov, da se ne trebamo više plašiti - sjeća se Cvitanović.

- Međutim uočivši da se vrši zgušnjavanje ljudi tamo na Bleiburškom polju, da to više sliči na neku vrstu budućega logora, naša se grupa izdvojila i krenuli smo natrag u uvjerenju da bismo mogli proći prema jugu, u Italiju. Nismo imali zemljovide, a za mene je tada Bleiburg bio s druge strane kugle zemaljske.

Uglavnom su se dva dana 'švercali', provlačili se u sumrak i ranu zoru uz rubove šuma, a po danu su mirovali da ih se ne vidi. Gledali su mnoge kolone koje su lutale u svim smjerovima. Nije se znalo tko kuda ide. Vratili su se opet u Maribor. Činilo im se da se ovdje mogu skriti jer su tamo na Bleiburškom polju bili na otvorenom. Doznali su da se zarobljenike skuplja na mariborskom teretnom kolodvoru. Nisu više mislili da će im se nešto loše dogoditi. Priključili su se grupama koje su stalno pristizale i postali kao ovce u stadu. Tu je Srećko ponovno našao svojega oca.

- To vam je sudbina. Partizani kojih je već pristiglo mnogo, ugurali su nas u skladišta. Uočio sam da te hale imaju s druge strane maleni kosi izlaz širok tri metra. Pretpostavljao sam da je to služilo za utovar žitarica u vagone. Te rupe su mi kasnije spasile život - pripovijeda nam Cvitanović. -Imali smo sve manje zaliha hrane koju smo nosili iz Zagreba i od toga smo živjeli. Jelo se i mrvice staroga kruha. Partizanski stražari su nas čuvali. Idući danje započelo izvlačenje ljudi u grupama i popisivanje. Došao sam s ocem. Jedan po jedan smo ulazili. Rekli su mi da je otac priznao da je bio ustaša te da to potvrdim. Rekao sam samo da je bio pripadnik hrvatskoga pokreta, ali ne i ustaša. Kad su ih popisali, partizani su ih vraćali u skladišta. Dan kasnije prozvana je grupa od dvije stotine ljudi. Bili su već treća grupa. Rekli su im da ne trebaju uzimati stvari. U dugom maršu koji je trajao satima odvedeni su na jedno područje koje se zvalo Aleksandrove kasarne. Kasnije je na tom mjestu sagrađena tvornica TAM.

- Zvali su to pokapalište. Raspoređeni smo u grupe po 25, dobili smo lopate i morali kopati grobove. Dva metra duge i pet metara široke. Kad smo došli do koljena, izvukli su nas van i tražili da izujemo cipele. Pa opet kopanje. Pa ponovno van - sjeća se on.

- Temeljito su nas pretresli, uzeli su nam sve, lančiće, dokumente i strpali u jednu vreću koju su zapalili pred nama. To smaknuće, paljenje naših osobnih stvari, bilo je pravo iživljavanje. Metak je smrt, ali ovo postupno se ukopavati, bilo je baš partizansko ponižavanje.

Kad su već iskopali rake duboko više od metar i po, glavni partizanski vođa priopćio im je da su odlukom vojnih vlasti određeni za strijeljanje te da više ne postoje. Taj koji je vodio grupu imao je bilježnicu s njihovim imenima. Također ju je spalio, rekavši im da više nema dokaza da su postojali. Počeo je prvi sumrak. Neki od hrvatskih vojnika u toj jami šaptom su se dogovorili da kad počnu pucati, lopatama krenu na partizane jer žele hrabro poginuti, a ne čekati klaonicu.

U tom trenutku pojavio se na konju jedan partizanski oficir i naredio zapovjedniku tog egzekucijskog voda da moraju odmah prekinuti jer to ne mogu obaviti danas. Zapovjednik se suprotstavio tvrdeći da je primio zapovijed i da je potpisao da ljudi u rakama više ne postoje. "Ne možeš pucati, vratio se onaj Luburić i opkolio Celje i zakleo se da će poklati do zadnjega partizana u Celju, ako ijedan metak bude danas ispaljen", vikao je oficir na konju.

-Došlo je do sukoba između tih dvaju partizana, bilo je i povlačenja pištolja, međutim ovaj s konjem, čini se, bio je veća šarža. Na kraju su nas skupili i vratili natrag bosonoge u Maribor. Od tada više nisam vidio cipele. Doma u Zagreb sam došao bos - nastavlja nam Cvitanović.

- To je bila moja prva smrt. Druga smrt se dogodila nakon dva tri dana. Opet su nas izdvojili, nas oko 600. Krenuli smo u zoru na novi marš smrti prema Kočevskom rogu. Nije bilo popisivanja. Moj otac je ostao čekajući drugu grupu. U ovoj grupi bio je moj rođak Mirko Kažulin, koji je ubijen i nestao. Njegovo sam ime dao uklesati na ploči na našoj obiteljskoj kući na Braču, s imenima drugih žrtava komunističke represije - dodaje taj hrabri čovjek.

Ta grupa za Kočevski rog išla je dugo. Nakon devet sati 16-godišnji Srećko Cvitanović zaključio je da bi se moglo pobjeći. Ideja nije bila njegova jer je već to netko prije njega isprobao, a on je sam nagazio na tog sretnika. Naime, u to vrijeme u Sloveniji su bile guste niske magle, tako da se nije vidjelo ispod koljena.

- Bili smo bosi i osjetili bismo svaki oštri kamen na tabanima. Naučio sam tada jedan specifičan hod koji svi danas uočavaju jer mi je ostao iz toga doba. Oni preživjeli koji znaju, pitaju me jesam li i ja bio u onim kolonama smrti - objašnjava. To je hod kao da voziš bicikl, a ne da hodaš. Tako sam izbjegavao da nožnim palcem ne udarim bolno po kamenu. No da nastavim: kolona se razvukla, i jednostavno sam polagano spuznuo u maglu iznad tla. Partizani na konjima i oni pješice bili su također očito umorni pa nisu opazili. Kolona me pregazila, šutke, nitko me nije odao. Ostao sam još dugo ležati, a zatim sam se otkotrljao u jarak kraj ceste čekajući noć.

Po mraku krenuo je opet u Maribor. Razmišljao je da je sigurniji u gomili, pogotovo sada kada nije više bio na popisu. Vratio se pred zoru do logora uz željeznički nasip. Kroz onu rupu koju je upamtio upuzao je unutra. Našao se u kutu gdje je bila grupa od 60-ak svećenika i fratara koji su tiho molili. Kad je svanulo, uvukao sam se među civile. Ujutro su ih istjerali van. Tada se ponovno našao sa svojim ocem Mihovilom koji je prozvan iz drugoga skladišta. Shvatio je da je umoran, izgreben u mraku, ušao u krivu prostoriju. I dalje tvrdi daje ponovni susret s ocem bila sudbina.

- Moj treći odlazak u smrt bio je sada s najvećom grupom. Kako me nije bilo na popisima, nitko me nije prozivao, ali bio sam uz svojega tatu.

I ta grupa krenula je put juga za Kočevski rog. Mnoge iz te grupe, kojih se danas još sjeća, nikad više nisu našli. Očito su bili ubijeni. Umorna kolona osuđenih na smrt se razvukla. Cvitanovići su bili na začelju kolone. S njima je bio jedan čovjek iz Zagreba, invalid, Sesvičanec, Zagrepčanin s Britanskog trga. Imao je probleme s kukovima pa je hodao s dvije štake. Pripovijedao im je da kad je vidio gomilu u Zagrebu, krenuo je s njima na kolodvor u vlak i tako se našao u Mariboru. Bio je jedna od tipičnih tadašnjih maskota Zagreba, pijanac kojega je poznalo pola Zagreba, pa i zbog teškog hodanja. Stari Cvitanović ga je također poznao pa su išli zajedno s njim.

Na putu za Kočevski rog prenoćili su u nekim barakama. -U toj kućici bez prozora bilo nas je preko šezdeset - sjeća se Srećko Cvitanović, a posebno se sjeća jednoga događaja koji nikad neće zaboraviti.

- S nama je bila jedna lijepa žena s dvjema djevojčicma, jedna otprilike šest, a druga je imala osam godina. Čitavo vrijeme su joj partizani dobacivali prostote. Bila je supruga bojnika Tomljenovića, koji je sa svojom vojnom postrojbom izbio na Bleiburg, a ona je s tom dječicom krenula s našim bolesničkim vlakom. Bila je kraj mene u toj brvnari. Pred zoru odvela je jednu curicu u kut i zamolila ženu da ju pričuvaju. Zatim drugu, u drugi kraj barake. Gledao sam kako se uređivala, ako se to može tako nazvati. I čekala je. Znala je što će se dogoditi. -Pred zoru su se otvorila vrata i dva su je partizana pozvala van. Nisu čekali da se udalje već ju je odmah do barake započeli silovati, jedan za drugim pa još neki. Slušali smo njezine vapaje kad su je na kraju ubijali. Znala što je što ju čeka pa je zato sat prije svoju dječicu da prežive rasporedila ljudima. Nikad nisam doznao što je bilo s tim djevojčicama.

Kolona je krenula dalje. Kod Slovenske Bistrice pojavio se jedan partizanski oficir na konju i vidjevši Sesvičanca, nazvavši ga imenom upita: "Bogati, Sesvičanec što ti ovdje radiš." Za čas smo shvatili da se poznaju. Kasnije nam je Sesvičanec rekao da je taj oficir sin jednoga poznatoga fotografa iz Ilice. Partizan mu je rekao da nije dobro biti u toj koloni te mu napisao propusnicu "Za Juru Sesvičanca i drugove" i rekao da skrenu prema Hrvatskoj. Kako je taj konjanik bio visoki partizanski oficir, stražari koji su ih pratili na začelju, dopustili su da skrenu iz kolone.

-I tako smo Sesvičanec, moj otac i nas desetak došli do Sutle - nastavlja Cvitanović izvlačeći od nekuda jedan štap, zapravo granu. - Vidite, ovaj štap omotan žicom kojom su nas često i vezali, ubrao sam još kad sam bos izašao iz svojega prvoga groba. Kad smo prešli Sutlu, urezao sam tada kamenom na njemu "Hum na Sutli, 22.5.45", dan kad sam se vratio u Hrvatsku. Taj štap mi od tada donosi sreću, čuvam ga kao oko u glavi, a nosio sam ga sobom i u ovom posljednjem ratu. Prošli su tako granicu, koja je nekad bila između Njemačke i Hrvatske jer je Slovenija bila dio Reicha. Konačno, nakon 14 dana bili su opet u domovini, ali ne i kod kuće. Sakrili su se u jednu šumicu. Našli su tamo i jednog napuštenog magarca.

- Prvi put sam osjetio kako je lijepo biti opet u Hrvatskoj. Prošla je jedna žena. Bojeći se nas onakvih bosih, prljavih i bradatih, pobjegla je. Pola sata kasnije došli su partizani. Bilo nam je svejedno. Najvažnije je bilo da nas nisu više vodili u Kočevski rog. Odveli su nas u Pregradu. Tamo smo noćili u jednoj zgradi pod paskom stražara. Kako su mnogi u Bleiburgu odbacivali kune, tako ih je hromi Jura Sesvečanec skupljao u džep. S tim smo novcem od jedne seljanke kupili košaru trešanja koje su te godine dozrele. Bili smo gladni. U Sloveniji u kolonama bi nam ponekad Slovenci dobacili kruha, ali ponekad i kamen.

- Jeli smo svježe trešnje - pripovijeda sa sjetom Cvitanović. - Bio je to raj. Svaki je dobio par komada. Te trešnje nikad neću zaboraviti. Sesvečanec je imao još novca pa ga je seljanka za uzvrat sakrila. Kad smo ujutro krenuli, nitko nije obraćao pažnju da ga nema. Našao sam ga tek dvije godine kasnije u Zagrebu kad se vratio iz Zagorja. Mi smo nastavili, a magarac je išao za nama. Sljedeće odredište bilo je Mirkovec, gdje su nas ugurali opet u jedan logor koji je prije bio vojarna. Jedna nam je žena u prolazu dobacila da nas "pelaju tam, a da nitko još nije izašao". U logoru u koji su stalno partizani dovodili nove izbjeglice, Cvitanović se sprijateljio s nekim Franjom Antunovićem. - Zvali smo ga Nane. Rekao sam mu što sam čuo od one seljanke. Malo smo švrljali po logoru i uz napušteni kamion našli kante s malo benzina, nafte. Kako sam se naslušao kao dijete od ranjenih hrvatskih vojnika na obiteljskim objedima priča o diverzantima, odlučili smo Nane i ja zapaliti logor. Polili smo navečer benzin uz barake i zapalili ih. Nastao je kaos, ljudi su počeli jurišati na ogradu. Partizani su pucali, ali kako su bili naokolo, pucali su kroz logor jedni na druge. Mnogo ljudi je u logoru bilo pogođeno, ali od tih skoro tisuću bar stotinjak ih je uspjelo pobjeći. Raštrkali smo se. Ostao sam s ocem. Bilo je na tom mjestu manje partizana pa smo kroz šumarke uspjeli doći do Zaprešića. Prije Podsuseda su nas opet zarobili jer smo se našli u procjepu između okomitoga brda i Save.

Odveli su ih u ludnicu, kako su Zagrepčani zvali današnju bolnicu u Vrapču. Tamo je bila stacionirana manja partizanska jedinica. Partizani su bili u zgradama, a Cvitanovićevu grupicu bjegunaca ostavili su pod stražom u dvorištu bolnice. Srećko Cvitanović je tada odlučio vidjeti pod svaku cijenu majku. Nagovorio je oca i umjesto da čekaju dan, iskrali su se kroz ogradu. Po noći se tada u gradu nitko nije kretao. Zaustavila ih je partizanska straža. No, otac se snašao i rekao im da su povratnici iz konclogora u Njemačkoj. Tu noć konačno su vidjeli njegovu majku Ljubicu i sestru. Suzama radosnicama nikad kraja.

- Vratili smo se doma u Kustošiju. Dva dana kasnije OZNA mi je odvela oca, mene nisu dirali jer nisam bio ni na nikakvom popisu - završava svoju bleiburšku odiseju Srećko Cvitanović. Otac mi je potom osuđen pred Vojnim sudom. Robijao je na Kanalu i u Staroj Gradiški. Danas, kad opet imam svoju domovinu, i ovakav dugi i bogati rodoljubni staž, ipak, kad bih se ponovno rodio, opet bi htio imati ovakav život.

Osim godina koje je proveo u Domovinskom ratu, nikad nije do danas izostao sa svibanjskog skupa u Bleiburgu. I ove nedjelje, 13. svibnja zajedno sa svojim Zdrugom hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinjski" i njihovim stijegom namjerava biti na Bleiburškom polju. Ovaj puta on i njegovi članovi nose protestno pismo Bleiburškom vodu sa zahtjevom da se uz novi natpis na spomeniku vrati tekst o hrvatskoj vojsci.

- Mi ćemo kao Zdrug, a ja osobno kao čovjek koji je preživio tu tragediju hrvatskoga naroda, zatražiti da se vrati stari natpis jer vidio sam nas tamo pola milijuna, ali i mnogo hrvatskih vojnika. Godinama je stajalo na spomeniku natpis "U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci", a sada je to izbrisano i napisano samo "za nedužne bleiburške žrtve". Tko se danas srami Hrvatske i zašto? Naime, ako je postojala tada hrvatska država, onda je postojala i hrvatska vojska. Nekomu to opet danas smeta - dodaje taj hrvatski ratnik i preživjeli svjedok bleiburške tragedije.

Tomislav Dražić
Hrvatski list


'Raskrsno' vrijeme

Bashar al Assad je diktator. Nedavno ustvrdiše Ujedinjeni narodi. Po prvi put tako jasno, a između redaka moglo se odavno čitati. I sad čovjek može u dotično povjerovati ili ne ako razmišlja svojom glavom, a ako ne razmišlja naravno da će povjerovati. U to isto vrijeme Assadovi protivnici čine teško shvatljive zločine po Siriji. Sjećamo li se onoga, ime mu je potpuno nevažno, koji je zaklao protivnika, izvadio mu srce i pojeo ga? Te i druge strahote pometoše pod tepih, kao, nisu važni. Slično nastoje učiniti i s otmicom 12 pravoslavnih redovnica iz manastira u Maalouli, mjestu gdje se još govori aramejskim, Isusovim materinjim jezikom.

Dogodilo se to dok su rečeni progovarali o Assadu, njih nisu spominjali. Demokratski Zapad. Ne spominju ni kršćane u Libiji. Znamo li da su svedeni na žižak svijeće? Utrnut će ga maleni povjetarac. Baš njih briga. Oni su razorili Libiju, kradu sada njezina bogatstva i idu dalje. Žalosno. To je onaj Zapad kojemu kršćanstvo namrije bogatstvo i sve ono veliko što posjeduje. Sada se ponaša poput kakvog cestovnog razbojnika. Dokle? Do nas je, ne do njega.

Zbog ovoga što izgovorih zacijelo bi me žestoko osudili neki biskupi Crkve u Njemačkoj. Zanose se mišlju da su suvremeni. Najnoviji im je doseg navodna briga za one koji su se rastali i ponovno stupili u brak s nekim drugim. Dotični biskupi nisu u suglasju s onim što Crkva naučava o svemu tome. Oni bi njih ponovno primili u puno zajedništvo s Crkvom. Pa, kažu, da treba početi s pričešću. I opiru se suprotnom Papinu stavu. Teško je predvidjeti kamo će sve otići. Očito se nešto iza brda valja. Početak mu je u prihvaćanju samo razumom onoga što se mora prihvaćati i srcem. Bila je to prijevara tzv. suvremenog vremena. Sve se razumski može dokučiti. Ne može. Kako npr. samo razumski dokučiti ljubav za koju svi prisežu da su je iskusili u životu? Potpuno nemoguće. Isto je i s vjerom. Ima stvari koje razumski razlažemo, ali i onih koje razlažemo samo u tišini srca. Zapravo, pravo je pitanje jesmo li ikada došli do toga da u tišini slušamo te nježne, duboke otkucaje srca? Ili smo možda razbijači iz seoske gostionice? U Nizozemskoj, koja prednjači u razuzdanoj slobodi, kršćani to počinju shvaćati. Zahvaljujući internetu svojim su pitanjima doprli do Pape. I on ih je počeo podučavati, ne samo u pitanjima divlje sekularizacija koja je urodila homoseksualnim zajednicama i eutanazijom, nego i u svim vidovima života. Poručio im je to preko njihovih biskupa koji su došli u pohod »ad limina«. Rekao im je da postoje vječne istine, da sve nije promjenljivo. One su ključ čovjekova dobra i ključ društvenog razvoja. Čuju li ovo hrvatski političari trenutno na vlasti? Teško. Da čuju, ne bismo imali preko 350.000 nezaposlenih s tendencijom da brojka dođe do 400.000. Razvalili su najprije svoju unutrašnjost, sada razvaljuju vanjštinu koja pripada svima nama. Pravo zapadnjačko ponašanje. Logika cestovnih razbojnika, ponovimo to.

Protiv pape Franje ustaše neki i u njegovoj Argentini. Isti oni koji su ga napadali dok je još bio tamo. Radi se o gradu San Juan de Cuyo i o katedrali San Juan Batista. Ljevičari, komunisti, homoseksualci, pristalice pobačaja, oni koji ga obavljaju, masoni... udružili su se da obeščaste, i po mogućnosti zapale dotičnu katedralu. Nisu uspjeli dok ju je papa Franjo branio, mislili su da mogu sada nakon što je prije koji mjesec došao novi nadbiskup kojeg je postavio papa Franjo. Ispriječili su im se svjesni katolici. Uhvatili su se za ruke i zatvorili put. Protivnici, zapravo protivnice, napadale su golim grudima, sprejevima i divljim krikovima. Kršćani su molili. Oni su ih prljali svojim rekvizitima, izvodili besramne radnje, psovali, nije pomagalo. Katedrala je obranjena, unatoč tome što policije nije bilo na vidiku. I zbog toga je vijest sa zakašnjenjem stigla. Razvikani mediji je nisu prenijeli jer raspojasani sekularizam nije odnio pobjedu. A bi tako, zar ne, i u Zagrebu. Ta nismo valjda zaboravili na sve to? Revolucija traži rupu u kršćanstvu da bi mogla prodrijeti, revolucija koja bi nas htjela ostaviti bez našega kršćanstva. I što bi nam ostalo? Jedna njihova, velika praznina.

Dobar sljedbenik revolucije izgleda da je i dr. Pavle Močilac. Krstilo ga u djetinjstvu i to mu se sada nikako ne sviđa. Htio bi da je bezvjerac. Pa je za sebe i za druge smislio tzv. »Raskrsni list«. Prepoznajemo, aludirajući na Krsni list. Može ga se pronaći na internetu, ispuniti, ovjeriti kod bilježnika, i po njemu, tako više nisi kršćanin. A onda prisiliš i svećenika da to sprovede u svojim knjigama. Krug je zatvoren. Nastupa novo vrijeme, novi svjetski poredak, »raskrsno« vrijeme. Mediji u hrvatskom narodu prenesoše ovu vijest, jer je po njima ona važna. Naravno da ne će prenijeti vijest gdje se, recimo, sada moli u crkvama, gdje su sv. mise zornice. Zapravo, ništa o tome ne će prenijeti. Njima je potpuno nevažno što je vrijeme Došašća, što ljudi prije odlaska na posao svraćaju do svoga Boga. Ma sama po sebi to je vijest, bez obzira što čovjek o tome mislio. Ali, njihovi gospodari su izdali zapovijed da se o tome šuti i oni šute. Sloboda medija. Budimo realni. Ne postoji to u njihovim glavama, baš kao što u Obaminoj glavi ne postoji sloboda za američke kršćane. Nastoji u Senatu progurati zakon Enda koji diskriminira kršćane. Poslodavca ne smije biti briga kojeg je tko »spolnog usmjerenja« i kojeg »roda«. Ćudoređe mora biti zadnja rupa na svirali. Žestok neki američki predsjednik. Drugi bi rekli ljudska olupina. Ali svejedno, što god, nije dobro. Svijet se uvijek gradio i gradit će se na različitosti muška i ženska, na njihovoj plodnosti, na vjeri u Boga i u sposobnosti koje je on dao čovjeku. Zna to svaka baka na selu, a za razne učene glave, nažalost, nisam siguran.

Podrazumijeva se da podržavam Francuze koji nastoje u svojoj zemlji izboriti se za referendum o braku. Ponukao ih je na to, razvidno, uspjeh naše udruge »U ime obitelji«. A njih je opet na taj pokušaj ponukao njihov pothvat Manif pour tous. Zajedništvo je to koje se budi, nažalost, iz pepela. Sami smo krivi. Uvalili su nam priču o ispraznoj suvremenosti i mi smo joj povjerovali. Naravno da treba biti suvremen, ali to nije povratak u pećinu. Suvremen biti znači biti odgojen, dobar, istinoljubiv, čedan, radin... Pristaje li nešto od ovoga onima koji se busaju u svoju suvremenost i htjeli bi nas podučavati, milom ili silom? Moram se nasmijati, i to grohotom!

Miljenko Stojić


U PRIKRIVENIM GROBIŠTIMA 88,53% SU ŽRTVE KOMUNISTIČKIH ZLOČINA, A 0,13% ŽRTVE NDH

U broju od 21. studenog 2013. čitatelj R. C. iz Pule kritizira aktivnost HT u osvjetljavanju događaja iz II. svjetskog rata. Dobro je što se o 'zabranjenim' temama počelo pisati, što je jedini put do istine i stoga podržavamo hrabrost HT-a.

Među recentnim radovima znanstvenika-istraživača na temu II. svj.rat ističu se dvije studije iz pera prof. dr. Josipa Jurčevića i to 'Prikrivena grobišta komunističkih zločina' te 'Slučaj Perković, spašavanje zločinačke budućnosti'. Obje knjige u mnogome osvjetljavaju bitne i dosad prikrivane tamne strane komunističkog režima. Studija 'Prikrivena grobišta' daje precizan brojčani i tabelarni pregled žrtava, lokacija i počinitelja zločina, što u cjelini ruši 70-godišnju jugokomunističku (nazovi)historiografiju.

Čitatelj R.C. je pokušao nalaze studije omalovažiti, pa mu se čak potkrala i pogreška, možda zabunom. Naime, najvažniji dio studije predstavljaju podaci o žrtvama kojima su napunjene jame i počiniteljima tih zločina. Prema studiji, žrtve su u ogromnoj većini Hrvati, a počinitelji su u ogromnoj većini jugoslavenske komunističke vlasti.

Na stranicama 58, 59 i 60 knjige nalazi se zbirni prikaz žrtava bačenih u 1517 grobišta i to: u 536 grobišta nalaze se samo Hrvati što je 35,33%, u 425 su Hrvati i druge narodnosti s 28,12%, u 173 Nijemci s 17,40%, zatim Slovenci s 8,44%, Mađari s 0,40%, Srbi s 0,26% ..., te 14,30% nepoznato.

Struktura počinitelja zločina: Jugokomunističke vlasti 88,53%, nepoznato 7,91%, četnici 1,98%, partizani i četnici 1, 05%, Nijemci 0,33%, vlasti NDH 0,13%, a ne 13% kako R.C. navodi.

Razotkrivanje titoističkih grijehova izaziva paniku u tada i danas vladajućoj strukturi kojoj je jedini način održavanja na vlasti uz tome pripadajuću represiju, demoniziranje NDH i ustaškog pokreta.

Na kraju pitamo čitatelja je su li mu poznate istarske fojbe napunjene komunističkim žrtvama? Temeljem čega se može paušalno demonizirati NDH? Je li u 23 godine samostalnosti nastala i jedna relevantna znanstvena studija o NDH i okolnostima iz kojih je nastala, o ratnim uvjetima u kojima je živjela, zašto se hrvatski vojnik tako junački borio kao što kaže Nikola Štedul, zašto je narod ostavljao sve i bježao glavom bez obzira kako bi se spasio od od komunističkih 'osloboditelja' i jama u koje su bačeni??

Zna li čitatelj da su jugovlasti u više navrata najsuvremenijim metodama slikanja iz zraka nastojali silom naći masovna grobišta oko Jasenovca. Uzalud, ali su zato nađeni grobovi žrtava iz vremena 1945. – 1947.

S poštovanjem,

prof. Nikola Debelić. dr.dr.h.c.


Tko je mogao Čovjeku - Mili Budaku oko vrata štrik svezati?!

Mogli su samo komunisti - staljinisti - titoisti - ubojice iz strasti

Najbrutalniji završetak velikog hrvatskog književnika

Uvodna pripomena

Slijedi prilog iz osobnog poznavanja preko moje pokojne punice i pokojne supruge, koje su bile u prijateljskim odnosima s obitelji Mile Budaka, iz predgovora djelima Mile Budaka od više autora, napose od F. Nevistića i iz leksikona: "Tko je tko u NDH" - Hrvatska 1941. do 1945.

Postupam tako, da što bolje prikažem Milu Budaka od ličkog siročeta, kroz mladost u kojoj ga život nije mazio do zrelog čovjeka nadarenog svima providnostima i toplom ljudskošću, u koju Budak stavlja ličkog čovjeka, ali ne zanemaruje svojim perom niti druge ljude.

Takvog Milu Budaka sa zasluženom aureolom poštenjaka i diplomiranog čovjeka vode životna iskušenja, lički rečeno "od nemila do nedraga" i on se uspješno hrva u njima čistim natjecanjem, dok se nije pojavio najzločinačkiji režim vremana - komunizam, koji ovome pravedniku steže omču oko vrata.

Bokun hrvatske tragedije

Hrvatska povijest obiluje mnoštvom tragedija. Ima zbivanja, po kojima nam Hrvatska izgleda kao duga tisućgodišnja drama s neizbrojivim tragičnim likovima.

Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta), od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević), bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec), ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak.

Teško je biti sudac unutarnjih stanja i ushićenja srca, a meni se ipak čini, da nijedan od spomenutih pisaca - pjesnika nije toliko volio Hrvatsku kao Mile Budak. Pa ipak protiv svih pravila ljudskog uma i svih osjećaja ljudskog srca, čak i protiv svakog smisla ljudskog postojanja, Mile Budak završava najsramotnijom smrću, na vješalima - kao lopov, izdajica, razbojnik! I to u glavnome gradu naše i njegove Hrvatske, obtužen radi "izdaje" vlastitog hrvatskog naroda.

Kakova je to tragedija namijenjena nama Hrvatima, da se u njoj ljubav za svoj dom, za svoju obitelj i za domovinu proglašava izdajom, a djelovanje protiv Hrvatske zadobiva lijepe nazive i kiti ih se medaljama i diplomama za zasluge. Slijedom Shakespeara: "Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!"

Ovo je izvanji okvir za objektivno prosuđivanje tragedije Mile Budaka. A tko bi bio u stanju prenijeti se u onu raspjevanu i toliko osjetljivu dušu autora "Ognjišta", "Kresine"... i "Basala"... pa da u svoj njezinoj širini i dubini osjeti tragiku sramotne i nasilne smrti, kako ju je osjetio on, kad je morao sagnuti svoju umnu glavu, već davno načetu srbskom batinom, da mu krvnik natakne omču oko vrata.

Jezovitijeg događaja jedva je moguće naslutiti. Njegova nedorasla kći Grozda na putu kroz Sloveniju nezaštićena, izložena neprijatelju hrvatskog naroda, obuzetog strašću najtamnijih poriva, završit će negdje u bezdani slovenskog alpskog krša. Nakon gubitka majke, Budak je spjevao pjesmu - "Svojoj dječici", koja završava:

"Visine, duljine, daljine u vječnosti su u Svemogućega, Sirotice moje..."

A kakve su tek sad sirotice, kakav je sirotan njihov otac Mile! Do jučer idol svoga naroda, danas shrvan i slomljen s tugom bez granica u srcu, penje se na vješala. Mozak, koji je neumorno gradio Hrvatsku sretnih ognjišta - jednoga do drugog, prsnuo je pod pritiskom štrika, stisnutog protuhrvatskom krvničkom rukom. Oči se Miline gase u osvit ljetnog dana nad rođenom grudom, koju je volio više od svega. Srce, koje je kucalo, živjelo i drhtalo nad sudbinom Hrvatske , puklo je pod užetom, satkanim u Hrvatskoj, ali stegnuto rukom njezina neprijatelja. Tko je u stanju zamisliti tragičniju smrt?

Mile Budak, najveći naš književnik iz naroda za narod, sin ponosne zemljice Like, drage nam zemlje Hrvatske, rođen je u Svetome Roku 30. kolovoza 1889. godine, a od zločinaca komunista, obješen u Zaprešiću, nedaleko Zagreba 07. lipnja 1945. godine.

Pitao sam jednog komunističkog pisca, zašto je smaknut ovaj anđeo Čovjek, koji je perom navještavao dobro i riječima podučavao na dobro, a on mi je odgovorio:

"Upravo zato jer je bio dobar smaknuli su ga komunisti, bojeći se da njih i njihove sljedbenike odvede na put dobra, što je za njih bilo neprihvatljivo jer su oni sijali zlo, slijedili zlo i živjeli od zla."

Mile Budak se rodio u podvelebitskom Svetom Roku, u Lici. Rođen je poslije očeve smrti te tako došao na svijet kao siroče. Tako ga je od kolijevke pratila nemila sudbina. Na riječi utjehe, koje su tužnoj majki upućivali suseljani nakon smrti supruga i rođenja sinčića Mile, ona je odgovarala, kako bi sve bilo lakše, "da nije ove sinje kukavice u kolijevki". Mile, div podvelebitski - sinja kukavica već iza poroda! U rodnom kraju ispod Velebita, Mile je prviput djetinjim očima grlio sunce na Hrvatskome nebu, pružajući ručice da zagrli Velebit, na kojem je kao dječak napajao svoje mlade oči i snažio hrvatski duh gorštačkim ponosom Starčevićeve Like.
Jedan stariji Milin brat bio je austrijski financijski činovnik u Bosni i on je tu preuzeo skrb za najmlađeg brata Milu. Tu se školuje i završava gimnaziju u Sarajevu.
U kući brata Jose, koji je oženio Njemicu, došao je Mile u dodir s jezikom i duhom, koji su mu bili tuđi. Tako je i tu doživljavao neugodnosti, izrugivanja i zapostavljanje pa je htio pobjeći kući u Liku. Ipak prevladava sve te nevolje, završava gimnaziju u Sarajevu Silvija Strahimira Kranjčevića. Tako je uzrastanjem stasao u svome ponosu, zagrljen dvojicom velikana, pjesnički nježnog Kranjčevića i u duši rustikalnog Ličanina i velebitskog diva Ante Starčevića. Taj zagrljaj u Hrvatskome trojstvu: genetici i utjecaju Kranjčevića i Starčevića odredio je put, slavu i tragiku ovome čovjeku sa srcem punim ljubavi, u kojemu nije bilo mjesta za mržnju.
Godine 1910. započinje u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studij povijesti i zemljopisa, ali ubrzo prelazi na pravo. Na nesvršenome studiju pograbio ga je Prvi svjetski rat, izazvan hitcima iz srbske ruke, u gradu Sarajevu, gdje se je Milin mladi duh kalio za subinski put jednog Hrvata do vječnog mraka pod štrikom isto svezanim srbskom rukom.
Već 12. studenoga 1910. izabran je na glavnoj godišnjoj skupštini Starčevićanske akademske mladeži za prvog tajnika i preuzeo uređivanje publikacije Mlada Hrvatska.
Koncem ljeta 1914. uvojačen je u austrougarsku vojsku, koja je pod vodstvom nesposobnog generala Poćoreka neslavno ratovala u Mačvi, povijesnoj hrvatskoj banovini, koju su nam ukrali Srbi u službi Turčinu.
Ranjen dospijeva Mile u bolnicu u Valjevu, gdje ga zarobljava srbska vojska, s kojom je propješačio Srbiju i Makedoniju pa preko albanskih klanaca dospio u talijansko zarobljeništvo na otočiću Asinaru kraj Sardinije.
Iz zarobljeništva se vraća tek 18. kolovoza 1919. godine i završava studij prava s doktoratom 1920. godine.

Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika. Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.). Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića. Nakon odlazka Dr. Ante Pavelića u emigraciju, preuzima Budak vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blizko surađuje s Vladkom Mačekom.

Krajem listopada 1929. biva Dr. Mile Budak uhićen od zloglasne policije diktatora kralja Aleksandra i zatvoren na 7 mjeseci zbog političke djelatnosti. Slavko Ježić u djelu "Hrvatska književnost od Početka do danas, 1100-1941, Zagreb 1944. veli za Milu Budaka: "Zabavljen zvanjem i javnim poslovima nije dospio na pisanje, sve dok mu 6-siječanjska diktatura kralja Aleksandra, 1929. nije dala dovoljno slobodnog vremena, zatvorivši ga bez istrage."

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941. izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik. Nakon niza djela: "Pod gorom" (1930); "Raspeće" (1931); "Na ponorima" (1932); "Opanci dida Vidurine" (1933), Matica hrvatska izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka "Ognjište" (1938). Te iste godine objavljen je i roman "Direktor Križanić", pa onda "Rascvjetana trešnja", "Na Veliki petak", "Musinka"(1941), "Ratno roblje", "Na vulkanima" i "San o sreći" (1942).

Uvečer 7. lipnja 1932. godine, dakle u jeku srpske kraljevske diktature izvršen je na Milu Budaka policijski atantat, iz kojega je teško izranjavan jedva izvukao živu glavu. Tajni agent režima pokušao mu je batinom smrskati glavu, kao što će to kasnije učiniti hrvatskome učenjaku, istaknutome albanologu Milanu Šufflay-u. Iako teško ranjen, Budak je izbjegao smrti. Zločinačke namjere srpskog dvora nisu se ispunile. Odlazi zbog toga u emigraciju, gdje se pridružuje Ustaškome pokretu Dr. Ante Pavelića, s kojim je i prije surađivao kao istaknuti pravaš.

Mile je smatrao ustaše takvima, kao što im ime kaže, junačkim ustanicima protiv nametnutog zla od nacifašističkog režima Aleksandra Karađorđevića. Takvi su i bili ustaše tijekom čitave hrvatske povijesti, napose protiv ugnjetavačkih fašističkih Srba, pa su ih zato Srbi sotonizirali, a hrvatske posrbice prihvatile tu sotonizaciju najhrabrije hrvatske vojske, koju su po hrabrosti nadmašili samo Hrvatski branitelji od 1991. do 1995. Budak se vratio u domovinu 1938. godine, kad je ustaška djelatnost u Italiji i u Njemačkoj bila zabranjena u skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića, da se uspostavi savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije s nacifašističkom Osovinom Berlin - Rim.

Dok je Milan Stojadinovć poljubcima s Hitlerom i Mussolinijem potvrđivao savezništvo srbskog nacifašizma s Osovinskim nacifašizmom, antifašist i antikomunist Dr. Ante Pavelić je ispaštao u talijanskome zatvoru pišući djelo Strahote zabluda, hrvatski ustaše, buntovnici protiv beogradskog nacifašizma nosili su svoju hrvatsku sudbinu izolirani na talijanskome pustom otoku.
Zar iz ovoga hrvatski yugokomunisti ne vide da je Srbija, a ne Hrvatska uvodila i sprovodila nacifašizam na prostoru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, pod čijom diktaturom je stenjao hrvatski narod.
Ustaški pokret protiv nacifašističke Kraljevine Jugoslavije su Srbi proglasili fašističkim, a yugohrvatski komunisti su tu velikosrpsku optužbu prihvatili i njome opterećuju i danas sav hrvatski narod, čime ga na samo vrijeđaju, nego ubijaju ustanički duh naroda, kao najpotrebniju i najsvetinjskiju opciju za ustanak protiv svakoga zla. Srbija je rodila autoktoni nacifašizam i pridružila mu je osovinski nacifašizam, a Hrvatskoj je to strašno zlo nametnuto.

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak od 5. do 7. studenoga u Zagrebu, u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene "Zagrebačke punktacije", potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju.

Početkom 1934. u Berlinu, gdje je čelnik ustaškog ureda, uređuje i izdaje godišnjak "Nezavisna hrvatska država". U svibnju 1934. izlazi mu u SAD-u, u izdanju "Hrvatskog kola", politička rasprava "Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu", u kojoj opisuje gorko hrvatsko iskustvo u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod jer srpska politika ne prihvaća, gazi i čak kažnjava svaki pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja pregovorima Hrvatske sa Srbijom. Dr. Ante Pavelić ga 6. svibnja 1934. imenuje poglavnim doglavnikom te je uz Marka Došena jedini doglavnik imenovan prije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. Početkom listopada 1934. godine, nekoliko dana prije atentata na diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, Dr. Pavelić ga hitno poziva u Italiju, gdje jedno vrijeme sa ženom živi u zajedničkome kućanstvu s Pavelićevom obitelji.
Deseti siječnja 1935. imenuje Dr. Pavelić doglavnika Milu Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji.
Na Liparima boravi od siječnja 1935. do početka veljače 1937. godine, kada je razriješen dužnosti zapovjednika logora. Kraće vrijeme živi Dr. Mile Budak u Messini, a zatim u Salernu kraj Napulja, gdje piše svoje poznate romane: Ognjište, Na vulkanima, i Rascvjetana trešnja (III. i IV. dio). U okviru procvata odnosa između Italije i Jugoslavije, nakon Beogradskog sporazuma 25. ožujka 1937. godine i nakon sastanaka predsjednika Jugoslavenske vlade Dr. Milana Stojadinovića s talijanskin fašističkim državnicima, sredinom lipnja 1938. u Villa d'Este, vraća se Dr. Mile Budak u Zagreb, bez dogovora s Dr. Antom Pavelićem.

U Zagrebu Dr. Budak organizira zajedno sa Slavkom Kvaternikom domovinski Ustaški pokret i postaje mu politički predvodnik.
Početkom veljače 1939. godine pokreće Mile Budak tjednik Hrvatski narod, glasilo Ustaškog pokreta.
U Zagrebu sastaje se Dr. Mile Budak dvaput s Dr. Vladkom Mačekom i izražava podršku politici HSS-a. Na njihovom trećem susretu u rujnu 1938. u Rogaškoj Slatini razilazi se s Mačekom zbog njegova nastojanja da rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom jer s neprijateljem, koji te tlači ne možeš stvarati prijateljsvo na takvoj osnovi.

Zato napada politiku vodstva HSS-a, ali se istovremeno zalaže za sudjelovanje na izborima 11. prosinca 1938. i glasanje za Mačekovu listu, čime izaziva napade dijela desnice oko publikacija "Nezavisnosti" i "Hrvatskog borca, ali i "Hrvatskog dnevnika" glasila HSS-a.

Povodom Sporazuma Cvetković - Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom "Lajbek je zakopčan", u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

27. veljače 1940. Dr. Mile Budak je uhićen, ali je nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja 1940.) pušten iz zatvora radi djece te je živio pod strogim policijskim nadzorom. Početkom ožujka 1941. narušenog zdravlja odlazi u bolnicu, gdje je krajem mjeseca operiran pa je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao u bolesničkoj postelji. U bolnici je napisao uskrsnu čestitku Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod naslovom. "Uz radosnu zvonjavu Uskrsnih zvona, uskrsnula je Nezavisna Drćava Hrvatska!"

Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Prema sigurnim dokazima štitio je nepoćudne i komunistički usmjerene intelektualce od ekstremnih ustaša pa i samoga Miroslava Krležu. Od 02. studenoga 1941. do 23. travnja 1943. bio je hrvatski veleposlanik u Berlinu, a od 23. travnja 1943. ministasr vanjskih poslova. Posredovao je i sudjelovao audijenciji Miroslava Krleže kod poglavnika, Dr. Ante Pavelića, kojom prilikom je Poglavnik pokušao privoliti Krležu na uključenje u kulturni život u NDH. Tijekom 1944. više je puta Dr. Mile Budak predlagao Miroslavu Krleži da zajedno pokrenu časopis "Hrvatska", ali je Krležin eho izostao.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.

Za života Mile Budak je član Društva Hrvatskih književnika (DHK od 1910) i predsjednik za vrijeme NDH. U prosincu 1941. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HAZU u Zagrebu.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrbski Beograd, obtuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine.

Ovaj veliki sin svoje domovine Hrvatske završio je život sramnom tragikom velikosrbskog komunističkog bezumlja 07. lipnja 1945. u Zaprešiću. Za grob mu se ne zna, a grobni križ postavljen od Budakovih štovatelja u zavičajnom Svetom Roku porušili su 2004. neokomunisti i kršitelji ljudskih prava za žive i mrtve: dipl. intrigantica i mrziteljica Hrvata - Slovenka Vesna Teršelič, orjunaš Ivo Sanader i njegov pripuz Dr. Darko Milinović... Neka se ovo znade za povijet mladim hrvatskim naraštajima. To isto su učinili ovi nehrvati uklanjanjem spomenobilježja hrvatskome vitezu Juri Francetiću, kojeg su postavili Slunjski domobrani ovom najuspješnijem bojovniku protiv fašističkih četinka Draže Mihailovića, protiv talijanskih fašista, ali i protiv zločinačkih komunista od staljinista Josipa broza Tita. Na ovu sramnu osudu diplomiranog Čovjeka, vrhunskog književnika i hrvatskog domoljuba kao i na rušenje spomen križa mrtvome čovjeku, probuđeni iz groba solferinski pjesnik Lavoslav Vukelić, uzviknuo bi opet snagom vapijućeg i pravednog pjesničkog glasa: "Bože, ako jesi, gdje si!?"

Književnik Dr. Mile Budak samostalno je ponovio izdanja svojih djela i objavio nova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako slijedi: Ognjište , I.-IV. (III. izdanje 1941.), prema kojemu je snimljen film, netragom izgubljen(?). Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (Tito Strozzi i Vojmir Rabadan) te se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izvođen u kazalištima Zagreba, Sarajeva, Osijeka te u Beču, Pragu i Sofiji. Poslužio je i kao libreto (glasboslov) za operu (Antunu Dobroniću). Budakovo "Ognjište" prema Slavku Ježiću ostaje kao glavno njegovo djelo i jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. U njemu je Budak ostvario težnju novije svjetske književnosti, da pisac pokaže u djelu narodne i psihičke osebine svoga naroda i svoju povezanost s narodom. Budakovo djelo nije razumska konstrukcija pomno proučenih detalja kao Reymontovi "Seljaci", nego intuitivno uživljavanje i dozivanje u sjećanje dojmova iz najranijeg djetinjstva. U "Ognjištu" je nezaboravno prikazan čitav duhovni i tjelesni život ličkog seljaka u svoj njegovoj praiskonskoj snazi i dinamici, sa svim svijetlim i tamnim stranama, a napose u onoj nagonskoj, bezbrojnim generacijama naslijeđivanoj težnji, da se ne utrne ognjište, da se ne prekine kontinuitet obitelji.

Bilo je prigovora Budaku. da je u nekim svojim osobama, posebice u Blažiću, jednome od glavnih likova u romanu "Ognjište" dao negativan, zao i nadasve mračan tip čovjeka. Kritičari su išli još dalje, navodeći: "Kakav je morao biti čovjek Mile Budak, gledan iz perspektive zloće njegova Blažića!" Ne može se razboriti čovjek složiti s ovakovim mišljenjem. Ako se radi o jednome superiornijem duhu, o čovjeku snažnog umjetničkog talenta onda su i njegove mogućnosti razvitka u jednome i u drugom pravcu mnogo veće od onih u prosječnog čovjeka. osim toga jedno je slutiti i osjetiti "vidjeti" u umjetničkoj intuiciji ponore zla u ljudskoj duši, a drugo je u njih se utapati, ponirati i s njima se izmiriti, odbacujući, prezirući i zaboravljajući ushićenja prema višem, plemenitom, prema dobru.

Budak je zaista, umjetničkom intuicijom, duboko zavirio u kolijevke i u ponore ljudske duše, gdje se odigravaju nikad dovršene borbe između dobra i zla. Kao što je u liku Blažića Budak dao vrhunski lik ljudske zloće, upornosti u zlu, u Aneri, Blažićevoj žrtvi, dao je lik hrvatske majke - vjernice, koja svoj vijek proživljava u metafizici vjerovanja i ljubavi. A Budakov Lukan predstavlja mrava radnika, ličkog seljaka, koji svojim golemim šakama prevrće, brazdi i zasijava crnu zemlju, čuva ognjište, obitelj i blago, jedva razlikujući ljubav prema ljudima i prema zemlji, blagu i stvarima. Sve je to za njega jedna cjelina. Bez zemlje nema ognjišta, nema blaga, nema zajednice, nema zadruge, nema obitelji ni naroda. Sve to čini naravnu organsku cjelinu. Nju treba primiti kao bitak i voditi je razborito, s odanošću i ljubavi, čuvajući naravni sklad i ravnotežu. A sve to, da se sačuva, da se održi ognjište kao središte ovog jedinstva, kao simbol narodnog života u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. Sukobi dobra i zla u Budakovoj duši bili su duboki, olujni i potresni, primjereni njegovome superiornom umjetničkom talentu. Blažić je tuđi čovjek u ličkoj seljačkoj sredini. Zaražen tuđim duhom, bio je u Americi i on samo prividno živi s ličkom seoskom sredinom. Ne prihvaća njegovih vjerskih, moralnih ni pravnih zasada. On bi htio biti zakonodavac samo jednu noć - od Danice do Danice, pa da vidiš, kako bi se zakoni mijenjali! Pobuna i nihilizam govore kroz njegovu dušu. Jedno zlo, nedozvoljena ljubav, bezumna strast izvlači iz njegova mozga i njegovih grudi najnevjerojatnije planove novih zločina. On maltretira vlastitu ženu, sanja o izvlašćenju vlastitih sinova, kuje plan, po kojem bi imao postati sinoubojica. I ništa ga to ne smeta: ni molitve seljaka u crkvi, ni smrt oko njega, ni rat sa svojim strahotama. Propovijed plovana ga ništa ne dira. On pritome spava, dok nije osjetio prigovore protiv sebe samoga. Od tada, umjesto poboljšanja, Blažić sve prkosnije prezire vjersko-ćudoredne zasade svoga sela i upravo se veseli, kako će sve to pogaziti. Blažić je tip savršenog zločinca. Mile Budak gleda Blažića tuđincem u sredini svojih dragih ličkih ognjišta, a njegovu žrtvu Aneru gleda kao anđela. On joj se divi i obožava je, uz nju je, iako umjetnički posve neprimjetno. A Lukan batina Blažića, ponižava ga i konačno ubija.

Predstavnik ognjišta - snaga, radinost i predanost hrvatskoj ličkoj sredini, dokončava s ovim tuđincem, koji navještava vremena savršenih zločinstava. Ostajući nedvojbeno uz dobro, Budak završava svoj veliki roman stavljajući na usta Lukana: "Sveznajući i svemogući oprosti mi, kad znaš da sam mora'! I blagoslovi moje ognjište! Prekriži se, uzme torbu na rame, sjekiru u ruke i udari niz stranu pa naVelebit". Završavajući dodaje:

"Mjesečeve su zrake obasjale crkvu Svetog Roka pa se je toranj čudesno isticao kao neumorni stražar i zaštitnik naših, patničkih i nerazorivih ognjišta".

Posvećujem ove redke pokojnoj supruzi Vlasti rođenoj u Budakovome Svetom Roku, odrasloj u Zagrebu, gdje se je družila s Budakovom djecom, napose s vršnjakinjom Grozdom, koju je kao djevojčicu zaklao krvnički nož komunističkih zločinaca i bacio u neku od jama slovenskog alpskog krša.

Mr. sci. Dragan Hazler


Narod protiv režima

Nije poznat instrumentarij kojim će sadašnji režim uvesti zabranu održavanja referenduma, nu ta bi odluka mogla izazvati masovne prosvjede u Hrvatskoj, što neki režimski jastrebovi i priželjkuju. To bi im, naime, bio povod da policiju upute na prosvjednike. Model je to koji se već danima reklamira na ukrajinskom primjeru

Sustavni pokušaji režima da rastroji hrvatsku naciju te dovede u pitanje prirodno i političko funkcioniranje institucija hrvatske države naišli su na snažan i široki otpor naroda. Taj se otpor manifestirao i na nedavno održanom refrendumu, koji je potaknula nevladina inicijativa "U ime obitelji", a na kojem su hrvatski izbornici dvotrećinskom većinom glasova odlučili da instituciju braka treba zaštiti narodnim referendumom od nepredviljive političke samovolje sadašnjega režima. Posvemašnji je poraz vladajućih, kojeg ne može prikriti ni jednostrana propagandistička kampanja s javne televizije, kao da je u vlasništvu provladinih udruga.

Poraz je još veći kad se zna da su se u protureferendumsku pa i protuobiteljsku promodžbu uključili predsjednik države Ivo Josipović, predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko, gotovo cijela vlada na čelu sa svojim predsjednikom Zoranom Milanovićem, ali i niz od sedamdesetak provladinih udruga, koje financijski redovito servisira hrvatski državni proračun. Ideja uništavanja obitelji nije neka posebna novotvorina. Naime, ona se latentno provlači komunističkom ideologijom još od pojave Engelsovih protuobiteljskih pamfleta, u kojima je tu ustanovu označavao buržujskom tvorevinom. Nu narod se na referendumu nije odlučivao samo o položaju obitelji, što svjedoče i pojedine izjave glasača koji su glasovali protiv zaštite obitelji.

Mnogi od njih tvrde kako su zaokružili protiv, samo zato što su povjerovali u propagandne poruke da će ustavna zaštita braka dovesti u pitanja njihova manjinska i ljudska prava. S druge pak strane masovna potpora ustavnoj zaštiti braka očitovala se i u manjku povjrenja hrvatski izbornika sadašnjoj vlasti, koja je državu, zbog zaštite komunističkih zločina i zličinaca najprije dovela u sukob s Europskom komisijom, a potom nasilnom ćirilizacijom Vukovara pokušala prikriti suočavanje s jugokomunističkim zločinima te u zamjenu za početak suočavanja s prošlošću pokušala na europskoj razini podmetnuti pitanje srpske manjine.

Na takvo nasilje i manipulacije nije nasjela ni Europska komisija, a još manje hrvatski branitelji koji su ustrojivši Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara uspjeli potaknuti javnost i prikupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje još jednoga referenduma, kojim bi se zaštitili od bešćutna odnosa režima prema stradanju Vukovaru, ali i nasilna postavljanja dvojezičnih ploča. Masovna potpora naroda Vukovarcima razbjesnila je režim pa njegovi vođe sada prijete kako nikad ne će dopustiti održavanje referenduma. Pokušaj da se ograniči očitovanje narodne volje, što je preduvjet svakoga demokratskog sustava, nije opet nikakva novina. Naime, totalitarni režimi - komunizam i fašizam - ograničavali su na istovejtan način prava svojim narodima.

U Hrvatskoj nitko razuman ne dovodi u pitanje bilo čija prava pa tako ni prava srpske manjine, nu nasilna ćirilizacija Vukovara, iza koje se skriva projekt drugoga srpskog Memoranduma, nije samo štetna za hrvatsku državu, nego i za srpsku manjinu, koju su uvijek kad im je nedostajalo argumenta u političkoj borbi izvlačili bivši komunisti, kako to i danas rade njihovi ideološki sljedbenici. Posjetivši nedavno Vukovar, bivši čelni čovjek Prijelazne uprave, američki general Jacques Paul Klein nedvojbeno je uputio poruku i sadašnjoj vlasti kad ih je podsjetio na snažno zauzimanje predsjednika Franje Tuđmana za ostankom srpske manjine u Hrvatskom Podunavlju, nasuprot pokušajima Gorana Hadžića i velikosrpke politike da ih presele u Vojvodinu, kako bi time u međunarodnoj javnosti potaknuli pitanje ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj.

Nasilna ćirilizacija podsjeća upravo na slično otvaranje pitanje, a što pokazuje i najnoviji tzv. non paper srbijanske vlade, koja na temelju hrvatske režimske proizvodnje srpskoga manjinskog pitanja, sad po diplomatskim krugovima Europske unije lobira protiv hrvatske države. Kleinova pak poruka srpskoj etničkoj manjini kao i hrvatskoj vlasti možda se najbolje očituje u izjavi kako na primejer u Francuskoj postoji mnogo etničkih skupina, koje gvoore različitim jezicima, nu bez obzira na to, svi su oni Francuzi.

Takav razboriti pristup problemu teško je očekivati od sadašnjega hrvatskog režima, ali i pojedinih političkih predstavnika srpske manjine, kao što je Milorad Pupovac, koji i dalje smatra kako mu je Beograd glavni grad. Nije poznat instrumentarij kojim će sadašnji režim uvesti zabranu održavanja referenduma, nu ta bi odluka mogla izazvati masovne prosvjede u Hrvatskoj, što neki režimski jastrebovi i priželjkuju. To bi im, naime, bio povod da policiju upute na prosvjednike. Model je to koji se već danima reklamira na ukrajinskom primjeru. Nu ne bi trebalo zaboraviti kako su proruski pristaše na vlast u Ukrajini doveli sadašnjega predsjednika Janukoviča, koji državu pokušava odvojiti od Europske unije i što tješnje je povezati s Rusijom.

Model povratka Ukrajine pod rusko interesno područje sličan je modelu, po kojem Srbija pokušava dominirati u susjednim državama, a vidljiv je u već poznatom srpskom drugom Memorandumu. Trenutno je Hrvatska, zahvaljujući sadašnjoj režimskoj politici na udaru srpske strategije.

Mate Kovačević


hrvatski-fokus.hr

Prijedloge za likvidacije je donašao Josip Perković a odluke i zapovijedi predsjednik Franjo Tuđman

Hrvatski odvjetnici, pravosudni sustav i suci su korumpirani

Najnoviji neočekivani napad na generala Hrvatske vojske Ivana Čermaka bio je razlog da priupitamo poznatoga hrvatskog iseljenika u Francuskoj Marina Tomulića da nam kaže kakav je bio general Čermak početkom rata. Uz to, bila je to prigoda da se podsjetimo još nekih nikad rasvjetljenih događaja iz 1991. godine.

• Ovih dana hrvatski mediji i „mediji“ pokušavaju neutralizirati jako loše stanje nacije pa, umjesto da o tomu izvješćuju, oni izvlače iz naftalina neke reciklirane teme bez argumenata. Jedna od njih je ponovni napad na generala Ivana Čermaka. Kako Vi na to gledate?

- Govorimo dakle o portalu Dnevno.hr odnosno o njegovom tjednom tiskovnom izdanju u kojem je bio objavljen spomenuti tekst. Redovito pratim internetsko izdanje i ne mogu vjerovati da je redakcija dopustila ovaj skandalozni uradak.

• Koliko je u današnje vrijeme vladavine protuhrvatskih jugonostalgičarskih snaga opasno napadati ljude poput generala HV-a Ivana Čermaka, koji je usto jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika?

- On je i prije Domovinskoga rata bio jedan od najuspješnijih poduzetnika u Hrvatskoj. U današnjem kontekstu napad na njega predstavlja zapravo i napad na generale Antu Gotovinu i Mladena Markača te kriminaliziranje Domovinskoga rata i povijesne kolone sjećanja u Vukovaru 18. studenog ove godine.

• To vas pitam iz razloga jer ste se početkom rata upoznali s generalom Čermakom. Kakav je on bio tada?

- Upoznali smo se u lipnju 1991. u Banskim dvorima. Sastanak su organizirali Ivan Denac i tadašnji predsjednik Vlade Josip Manolić, sukladno dogovoru Hrvatske i Francuske. Tih su dana bili potpisani i prvi ugovori o suradnji i isporuci vojne opreme i oružja. U tom periodu straha i opće neizvjesnosti posebno me je dojmila njegova snaga, hrabrost i odlučnost. U iščekivanju prve isporuke oružja koja je kasnila on je osobno donio odluku o napadu na skladišta oružja Jugoslavenske armije unatoč zabrani predsjednika Franje Tuđmana.

Iz zatvora sam izvukao Dobroslava Paragu

• Budući ste aktivno sudjelovali u obrani hrvatske države, kakve su Vaše spoznaje oko ubojstva Ante Paradžika?

- U to vrijeme prijedloge za likvidacije je donašao Josip Perković a odluke i zapovijedi u toj osjetljivoj domeni je osobno donosio predsjednik Franjo Tuđman. I dan danas mi je žao što u to vrijeme nisam bio u Hrvatskoj.

• Spašavali ste i još neke druge čelnike HSP-a. Što možete reći o tomu?

- Sticanjem okolnosti, na dan tajnog uhićenja predsjednika HSP-a Dobroslava Parage boravio sam u Zagrebu. Istu sam večer imao sastanak u Banskim dvorima, odnosno u uredu Ivana Čermaka. Član užeg kabineta, visoki dužnosnik MUP-a, me je obavijestio da su upravo priveli Dobroslava Paragu. Odmah sam nazvao Josipa Manolića koji mi je zahvalio na informaciji. Isti tjedan je Ivan Čermak preuzeo nadležnost u tom slučaju te pokrenuo pregovore s predsjednikom HSP-a glede integracije HOS-a u Hrvatsku vojsku.

• Poznato je da ste vi, zajedno s francuskim odvjetnikom hrvatskih korijena Ivanom Jurašinovićem podnijeli tužbu francuskom sudu protiv američkoga rokera Boba Dylana, koji je upravo u Francuskoj uvrijedio sve Hvate usporedivši ih s nacistima. U kojoj je fazi tužba?

- Odvjetnik Ivan Jurašinović i ja često surađujemo. Što se tiče prijave protiv američkog rokera Boba Dylana, odvjetnik Ivan Jurašinović ju je podnio u ime Predstavničkog Vijeća Hrvatskih Ustanova i Zajednice u Francuskoj.

• Budući je francuski predsjednik François Hollande nedavno predao najveće francusko kulturno odličje upravo tom istom Dylanu, koliko će to na francuskom sudu negativno utjecati na sudski pravorijek?

- Nije predsjednik Hollande predao odlikovanje Dylanu, već ministrica kulture Aurelie Filippetti. Za razliku na Hrvatsku, u Republici Francuskoj nezavisnost pravosuđa je neupitna.

• Hoćete reći da francuski suci nisu kao hrvatski suci koji sude onako kako politički vjetar puše.

- Hrvatski odvjetnici, pravosudni sustav i suci su korumpirani uostalom kao i cijela državna i lokalna uprava. Državni odvjetnici, predsjednici sudova i suci dolazili su mi nekada u ured nuditi usluge. Današnja Hrvatska je opasna za njezine građane a predstavlja opasnost i za Europsku uniju.

• Premda živite u Francuskoj, očito je da jako dobro pratite događanja u Hrvatskoj. Kako gledate na najnoviju izjavu čelnika oporbe Tomislava Karamarka da ne će biti referenduma o ćirilici u Vukovaru?

- „U ime obitelji“ i „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ nisu stanačke inicijative HDZ-a već spontani pokret hrvatskog naroda kog su iznevjerile i izdale sve političke opcije na vlasti. Sporni zakon je bio predložen i usvojen u vrijeme mandata HDZ ove Vlade. Stoga pozivam predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, predsjednika Vlade Zorana Milanovića i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da doslovno provedu volju hrvatskog naroda te da raspišu ustavni referendum sukladno zakonu koji je bio važeći u vrijeme skupljanja potpisa. Današnji dogovor Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, da pristanu na prijedlog predsjednika Sabora Josipa Leke da „Odbor za ustav, poslovnik i politički sustav“ odlučuje o tome je li referendumsko pitanje ustavno ili protuustavno, predstavlja zapravo bijednu prijevaru hrvatskih građana koji su pokrenuli referendumsku inicijativu!! Svi pravnici znaju da je svaki novi Prijedlog ustavnog zakona protuustavan, odnosno suprotan Ustavu, sve dok nije usvojen te postaje ustavan!!! Svi ustavni zakoni koji su do sad usvojeni, prije usvojenja su dakle bili protuustavni!!!

• Navodno su Amerikanci pritisnuli Milanovića i Josipovića s jedne strane, a Karamarka s druge, da smanje tenzije i u Vukovaru pokušaju pronaći kompromisno rješenje, a sve iz razloga da Srbija ne otiđe pod ruski utjecaj. Kako to tumačite?

- Ne vjerujem u tu hipotezu. Danas u Hrvatskoj i Balkanu vladaju Britanci kojima je cilj destabilizirati Europu, odnosno Europsku uniju. Stabilna Hrvatska odnosno sigurne granice izmedu Europe i Balkana nisu u njihovom interesu.

Marijan Majstorović


Vrijeme je da Hrvatska prestane financirati profesionalne Srbe

Otvoreno pismo Krešimira Miletića Miloradu Pupovcu

'Vrijeme je da Hrvatska prestane financirati profesionalne Srbe koji će na ovakav način vrijeđati hrvatski narod i imati povlaštena mjesta u Saboru samo zato što su - Srbi'. Ti si živući spomenik privilegija koje je netko stekao samo zato što je - Srbin. Ja niti kao maloljetni dragovoljac, niti kao otac četvero djece, niti kao Hrvat - nikada nisam i nikada ne ću tražiti NIKAKVU PRIVILEGIJU", poručuje dopredsjednik pokreta Hrast, Krešimir Miletić predsjedniku Srpskoga narodnog vijeća I saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu:

'Vrijeme je da Hrvatska prestani gajiti mržnju prema srpskom narodu...', ispalio je Milorad Pupovac na 'velikoj' skupštini Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu. Ne, Milorade!

- Vrijeme je da Hrvatska prestane financirati profesionalne Srbe koji će na ovakav način vrijeđati Hrvatski narod i imati povlaštena mjesta u Saboru samo zato što su - Srbi. Milorade, dobio si ukupno 14.541 glas na području CIJELE RH KAO JEDNE IZBORNE JEDINICE i uzeo Hrvatskom narodu 3 mjesta u Saboru. Od ukupno 183.992 pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj na izbore je izišlo njih 22.933, što je jedva 12,65 %. Za isto to vrijeme, CIJELA DIJASPORA je mogla dati ukupno 3 zastupnika sa više od 400.000 glasača.

- Vrijeme je da se kao i svaki drugi građanin ove države kandidiraš na općim izborima, u kojoj god hoćeš izbornoj jedinici i provjeriš koliko će ti ljudi dati glas i hoćeš li prijeći 5 %. Iskreno, sumnjam da ćeš dobiti išta, jer SDP već sada ima više Srba u svojim redovima i među glasačima nego li Ti među svojom družinom.

- Vrijeme je da se konačno integriraš u Hrvatsku, da sa svojih pamfleta koje si dijelio u Lisinskom makneš srpsku zastavu - jer Milorade - živiš U Hrvatskoj i zastupnik si Hrvatskog, a ne Srpskog parlamenta. Milorade, mi - Hrvatski narod - plaćamo Tvoju plaću i privilegije.

- Vrijeme je da se prestanu financirati iz proračuna Republike Hrvatske srpska glasila u Hrvatskoj, poput Samostalnog srpskog tjednika "Novosti", koja promiču mržnju prema Hrvatskoj, sprdaju Domovinski rat i vrijeđaju najdublje osjećaje i rane Hrvatskog naroda. Vrijeme je da Ti budeš prvi među Srbima u Hrvatskoj koji će takva glasila, a ne Hrvatski narod i Hrvatsku koja Ti plaća ugodan i privilegiran život na uštrb svih nas poreznih obveznika, nazvati i prozvati onima koji 'šire mržnju prema Srpskom narodu'.

- Vrijeme je Milorade, da upravo u cilju razvijanja međusobnih odnosa, izlječenja rana i pravednosti Ti prvi pokreneš inicijativu da se svi srpski počinitelji zločina i silovanja, ubijanja i zlostavljanja kazne i da se takvima zauvijek zakonom i Ustavom zabrani sudjelovanje u obnašanju vlasti u Hrvatskoj na bilo kojim pozicijama - u politici, državnim tvrtkama i institucijama.

- Vrijeme je Milorade, da Srbi u Hrvatskoj postanu politički Hrvati, da pohađaju obrazovne programe kao i druga djeca u Hrvatskoj, a u području kulture da imaju potpunu slobodu njegovati svoju tradiciju i običaje.

I na kraju, Milorade, nemam problem s Tobom sjesti i jesti srpsku kuhinju i specijalitete, ali molim Te - nemoj me tjerati da jedem i gutam ovakve bljuvotine kojima truješ politički prostor Hrvatske koja je 'do kosti' pokazala i dokazala ponekad i pretjeranu velikodušnost prema onima koji su ju gazili, pljuvali, silovali, ubijali, rušili i opustošili. Pokaži barem minimum poštovanja prema narodu koji te hrani, koji ti plaća račune dok većina tog naroda kopa po kontejnerima, ne prima plaću, ne zna kako će prehraniti obitelji, platiti kredite. Ti si živući spomenik privilegija koje je netko stekao samo zato što je - Srbin.

Ja niti kao maloljetni dragovoljac, niti kao otac četvero djece, niti kao Hrvat - nikada nisam i nikada ne ću tražiti NIKAKVU PRIVILEGIJU. Ali obećavam Ti, kao dopredsjednik Hrasta uložit ću sve svoje snage, znanje i volju da se izborim za ukidanje privilegija koje trenutačno imaš Ti i Tebi slični i natjerati te da se natječeš, zajedno sa svim drugim ravnopravnim građanima Republike Hrvatske, na parlamentarnim izborima za ulazak u HRVATSKI sabor i da, metaforički govoreći, SKINEŠ SVOJE CIPELE JER JE TLO PO KOJEM HODAŠ SVETO.

To je tlo natopljeno krvlju, suzama, žrtvom i znojem onih koji su gradili i ginuli za slobodnu, samostalnu i suverenu Hrvatsku."

Krešimir Miletić


Jadna politika...

Ustavni udar na državu i društvo

Hrvatska ima ustavne inovacije od svjetskoga značaja: ustav unazad, ustav za jednokratnu uporabu, ekspresni i trgovački ustav. Doista je pravo i krajnje vrijeme da se u medijskom prostoru uvedu barem dvije novotarije. Prva je svakodnevna crna ustavna kronika koja bi se bavila time kako je vlast jučer opet promijenila Ustav, pod naslovom: Novi dan - novi Ustav. Uvečer zaspiš s jednim Ustavom, ujutro se probudiš, ako samo malo duže odspavaš, pod drugim. Oktroira ti ga iza ponoći neki Peđa.

Sličnim tempom kao naš Ustav mijenjale su se vlasti u dekoloniziranoj Africi sedamdesetih godina, doduše tamo su bili državni, a ovdje su ustavni udari. Kolalo je i pitanje tko će sutra biti predsjednik te i te afričke države? Onaj koji se prvi ustane, glasio je odgovor. Druga bi mogla biti u ovoj teškoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji i korisna, jer radi se o prijedlogu o otvaranju neprofitne, dobrotvorne, kladionice. Kladilo bi se hoće li ga vlast i ostali akteri, zastupnici, promijeniti unaprijed ili unazad.

Osim što je predmet čuđenja i podsmjeha, još od HDZ-SDP-ova trgovačkoga utanačenja Josipovićeve novotarije vrijedne Nobelove nagrade za pravo i kompoziciju o važenju Ustava unazad, sada on definitivno postaje i ad hoc ustav, pa ga stoga i pišemo malim slovom. Ustvari bi ga trebalo pisati još manjim pismom od okolnoga, ili još bolje, na njegovu mjestu u rečenici ostaviti prazninu-bjelinu. Ne znaš bi li se rugao, plakao, kleo, gurnuo glavu pod jastuk… ili odselio.

Opet promjena „u rikverc“

Osim što se mijenja često, mijenja se i čisto komunistički - prema potrebama. Treba politička klasa biti sigurna kako će se taj „prljavi“, „glupi“, „neotesani“narod i na referendumu odlučiti za EU, osim što je u anketama bio „za“, pa mijenjaj Ustav na način da je dostatan izlazak jednoga glasača koji će zaokružiti „za“. I bi tako, izađe četrdeset i tri posto birača, oko 66 posto ih zaokruži „za“, dakle manjina, i eto nas i najdemokratskije tamo. Međutim tada nastupa panika političke kaste, medijske aždaje, neprijateljskih udruga, pridruženih intelektualaca, estradnog da ne napišem čega. Narod raspiše sam sebi taj referendum o definiciji braka, prema Ustavu kojega je kasta prethodno donijela. E ne ćete majci vi nama na referendum, pa samo jedan glasač može izglasati tu prokletu definiciju! Mijenjat ćemo mi to u tom je l' te Saboru, prijetio novi ustvotvorac SDP-ov nešto mlađi i aktualni „Šeks“, poznatiji kao Peđa Grbin.

Toliku blamažu Ustavni sud ipak nije mogao dopustiti, pa prođe taj referendum uz izlaznost od oko 38 posto, s većinom od oko 66 posto. Ne valja rezultat, mala je izlaznost, pa samo je skoro milijun glasača bilo „za“, a osim toga presudili su oni koje aktualna totalitaristička kasta, skupa s takvim medijima i neprijateljskim udrugama tipično rasistički drži prljavom neobrazovanom, provincijskom masom. Usput dva „manjinca“ u Hrvatskom saboru imaju iza sebe nešto više od tisuću glasova birača - oni mogu mijenjati Ustav! Blizu milijun glasača ne može. Udarit će stoga politička kasta zakonom na rezultate referenduma i uz pomoć one dvojice. Odlučite vi što hoćete, mi ćemo ozakoniti zakon, povrh toga „za“ stavit ćemo ono što mi hoćemo i sad se to valja. Uostalom za to nam ne treba ništa, osim „dobre“ stare političke volje, a i saborske automatizirane ručice su tu. I demokracija i „pravna država“ i Nova PrvAda i legitimitet samo takvi, nema što.

Neuspio totalitarni udar na „bračni“ referendum

Što se izlaznosti na ova dva referenduma tiče, ona je najmanje podjednaka, a s obzirom na uvjete u kojima su se održavali, izlaznost na referendum o braku je ustvari odlična i bolja. Za prvi EU-referendum medijska presija je trajala godinama, a mjesecima prije izrazito žestoka. „Svi na izbore! Svi „za“! Svi u jednu kolonu, svi u čopor! Sve ovce u jednu Životinjsku farmu! Jedinstveni mediji, jedinstvena politika, priključio se i EU izvana, pa se izlaznost na koncu može proglasiti mizernom, a što je još važnije, o tako važnom pitanju ipak je odlučila manjina, a mogao je i samo jedan „izlaznik“. Ali kasta je to slavila kao neviđeni uspjeh, tek je Zoran Milanović s pravom bio malo tužan.

Ovaj „bračni“ referendum je bio u sasvim drugačijem položaju: svi su bili protiv, vlast, svi mediji, mnoge estradne „šmizle“, često i beznačajne pa su glasom „protiv“ zapravo grabile publicitet za sebe. Stvorena je i atmosfera straha najtipičnija za kakav staljinizam, staljinistički ili antistaljinistički, svejedno. Ne treba smetnuti s uma kako su takvi strahovi još u krvi mnogih, a i prenose se skoro genetski. Istup Predsjednika Republike u JuL-u dan prije tipičan je primjer. Slikao se i kao da je prijeteći pitao glasača: A zar i ti druže nisi „protiv“. Nemoj da si mi slučajno zaokružio „za“. I što je u takvoj situaciji najbolje rješenje nego li - ostati doma. Uvijek se može naći neki izgovor za nepojavljivanje na glasačkom mjestu, boli glava, želudac, gripica trese… Zato je odaziv („izlaznost“) na „bračni“ referendum zapravo odlična. Višegodišnji pritisak i mjesečna totalna galama za EU-referendum „navabila“ je tek pet posto više „izlaznika“.

Ustavna promjena za jednokratnu uporabu

Nakon referenduma i njegovih rezultata kasta je shvatila koliko je to demokratsko sredstvo u rukama naroda po nju opasno pa sada smišlja kako ga eliminirati, omogućiti tek strogo kontrolirano, a ustvari onemogućiti. Ostavit će se možda prostor za lokalne, hoće li kanalizacija ići ovim ili onim seoskim puteljkom isl. I to ako koncesiju za kanalizaciju ne dobije strani kapital. Uzme li ju, nema ni seoskog referenduma. Nakon „bračnog“ referenduma ministrica, oprostite Prva podpredsjednica Vlade Vesna Pusić, bila je ljuta k'o kobra, crna mamba i koraljna zmija zajedno - da vas je ujela ni protuotrov vas ne bi spasio - mam bi krepali.

Posebno je i prije i poslije rogoborila protiv rješenja da samo jedan glas „za“ može odlučiti. A takvu ustavnu promjenu je donijela skupa s Hadezejom i Esdepejom, a nije nam tada rekla, nisu nam rekli, kako je to izmjena samo za jednokratnu uporabu. Kad odglasate ulazak u EU, onda to više ne vrijedi, pravila se mijenjaju i vraćaju unazad jer političkoj kasti sada takvo rješenje paše. Zbilja nas ta kasta drži ne samo „prljavim“, „neobrazovanim“ već i potpunim idiotima. Eto još jednoga ustavnog noviteta, pače pronalaska, iz Hrvatske: Ustavna promjena za jednokratnu uporabu! Ali dobro, ako će oni to ipak promijeniti, pa „zatefteriti“ razne teme koje se ni referendumski, a onda vjerojatno ni drugačije ne će smjeti taknuti, ni o njima govoriti i unijeti neke prohibitivne postotke glede najmanjeg izlaska na referendum, spas ćemo potražiti u Josipovićevom presedanu - važenja Ustava unazad: Jednostavno treba protumačiti da budući prohibitivni referendum(i) najprije vrijedi unazad - za onaj održani o pristupanju EU-u.

Zaključak je jednostavan: taj referendum ne vrijedi, i na njega je mogao izaći samo jedan glasač i gurnuti nas tamo. Mi dakle ni nismo u EU-u, izvarani smo referendumski i unazad i unaprijed. Ne važi dakle referendumski „auzmiš“. Netko je naime varao na kartama, pa karte ponovno treba podijeliti, pritom uzeti i novi neraspakirani „špil“. Žao mi je, Milanović ništa ne će razumjeti, jer se ne zna kartati. Razumiju li ovi pametnjakovići iz kaste što oni zapravo rade? Lako za nas „prljave“, ali sebi tresu stolicu, od sebe čine nevjerodostojni politički, da ne napišem što, delegitimiraju se kao ovdašnja politička kasta. Kakva li je to tek pravna sigurnost za toliko željene strane investitore. Pa ovi mijenjaju Ustav i naprijed i nazad, šutiraju ga k'o krpenjaču, tko zna koliko puta godišnje mijenjaju zakone. Kad ih takve gledaju u Bruxellesu, što li tek misle o nama, njihovim podanicima?! Vjerojatno da još nismo izašli iz one spilje u Hušnjakovu.

Ekspresna trgovačka promjena Ustava

Takvo prijevarno ponašanje počelo je s famoznim lex Perković koji je bio motiv za još jednu promjenu važenja Ustava unazad. Množile su se i dalje, kako ih voda nosila i trgovina cvjetala. Neke su „inicirala“ ta dva referenduma, prvi se htio spriječiti, drugoga će se najvjerojatnije uspjeti spriječiti. Zanimljiva je Pusićkina tvrdnja kako smo prava manjina potpisali s EU-om pa toga referenduma o ćirilici ne smije biti.

Izručenja državljana smo također višestruko „potpisali“, ali to u „slučaju Perković“ ne vrijedi. Sjajna je to „logika“ nastala na čistom izvorištu političke volje. Kako nema dvotrećinsku većinu Kukuriku koalicija se okrenula manjim strankama i „klubovima“: laburistima, HDSSB-u, Kerum-Kosor klubu, „nezavisnima“ Kajinu i don Grubišiću. Osim „rikverc“ promjena i promjena za jednokratnu uporabu, sada je još i na djelu ekspresna promjena Ustava s javnom raspravom u roku šest dana. Nejasno je zašto se to onda nije obavilo u roku jednoga dana: rano ujutro Peđa Grbin iznese prijedlog, javna rasprava traje do podne, a poslije stanke za ručak ručice sitih sabornika su u zraku. Tada ni Ustavni sud RH ne bi stigao intervenirati pa produžiti javnu raspravu na ciglih petnaest dana. Al' se javno i stručno naraspravljalo!

„Marveni trgovci“ mijenjaju Ustav

Kakva li je pritom još trgovina na djelu, to je zapravo nevjerojatno. Saborski zastupnici, njihove stranke i partija, klubovi i „klubići“ ponašaju se kao marveni trgovci na kakvom stočnom sajmu iz prošlog stoljeća, poslije još slijedi kotlovina i gemišt, netko pozove tamburaše. Kako stočnih sajmova više ni nema, niti mlađe generacije znaju što su „marveni trgovci“, bolje je reći kako se radi o sitnim švercerima, da ne napišem „dilerima“. Ne slušaju oni zapravo ni Ustavni sud, on je za njih skoro jedna ništica, preskočit će ga, ni stručnu javnost... ama baš nikoga.

Promjene koje su se od te nezastare prvo politički motiviranih ubojstava, zatim teških ubojstava, do poluzabrane referenduma, uvođenja regionalizacije Hrvatske na mala vrata, valjda prema „krijesti“ iz hrvatskog grba uz sitne preinake, zapravo nisu ni najmanje bezazlene, štoviše neke mogu imati dalekosežne negativne posljedice po stabilnost države pa, ako ništa, zaslužuju barem sveobuhvatniju i podulju javnu raspravu, barem polugodišnju. Izuzimajući mali darak Kosorici da bi Hrvatski sabor imao kraće neradničke stanke, valjda kako bi se ona i ljeti i zimi više slikala, a ni ta nije skroz bezazlena, jer nam iskustvo govori kako je bolje da je Sabornica što dulje - prazna.

Što ustvari želi istrgovati HDZ, kakvu će on ustavnu „kost“ dobiti, potpuno je nejasno, a nakon što su ostali „marveni trgovci“ već utanačili trgovinu i razmijenili „kapare“, on je i nevažan. Ne ću ulaziti u bit najavljenih promjena, zanima me ovdje jedino procedura, jer demokracija je prije svega procedura, a osim legaliteta za zdravlje, boljitak, napredak… jednoga društva-države, nacije najmanje jednako je važan i legitimitet. A promjene Ustava unazad, ustavna prijevarna promjena za jednokratnu uporabu, ekspresne izmjene, uz još tu najprimitivniju „marvenu“ trgovinu čini narod običnom stokom. Te i takve ustavne promjene, ma koliko ručica bude u zraku „za“, ma koliko bile „zakonite“ potpuno su nelegitimne. Najveći krivci za njih, kako sada stvari stoje, bit će parlamentarne „strančice i klubići“, one će relativnoj većini dati tu dodatnu snagu. Ako ih se ne može dovesti k političkoj pameti, kulturi, demokraciji, ako su im sitna politička „šicarenja“ važnija od opće koristi za društvo, državu, pojedinca…, možda se može poraditi na tome da više nikada, pa ni onda, ne uđu u Hrvatski sabor.

Kakva se, primjerice, može opća dobrobit iscijediti iz laburista, ustvari recikliranih haenesovaca, sindikalista „dilera“ „svinjskih polovica“..? Neko socijalno i demokratsko ili slično dobro? Prije bi se zmiji iscijedio znoj, a oni se znoje zapravo samo od demagogije i takvoga lova na glasače. Ni druge manje stranke koje su aktivne u ovoj trgovini nisu ništa bolje. Sve u svemu na djelu je nešto što bismo mogli nazvati ustavnim udarom na državu i društvo.

Mato Dretvić Filakov


‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Alojzije Stepinac

Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72


Titovi partizani i komunističke vlasti likvidirali su gotovo tisuću studenata

U povodu Međunarodnog dana ljudskih prava, koji se obilježava 10. prosinca, Krug za trg – građanske inicijative za Hrvatsku bez totalitarističke simbolike najavljuje polaganje cvijeća za studente ubijene u jugoslavenskom komunističkom režimu.

-Okupit ćemo se u utorak 10 prosinca 2013. u 11 sati na Kazališnom trgu, ispred zgrade Sveučilišta i Pravnog fakulteta – najavljuje Maja Runje, koordinatorica građanske inicijative Krug za trg.

Titovi partizani i komunističke vlasti likvidirali su gotovo tisuću studenata u razdoblju kada je na hrvatskim fakultetima bilo ukupno tek oko pet tisuća studenata. U kasnijim godinama brojni studenti su uhićivani i mučeni u zatvorima.

Maja Runje, koordinatorica građanske inicijative Krug za trg, razočarana je odnosom Sveučilišta u Zagrebu.

- I ove godine želimo uz Sveučilište postaviti ruže s imenima ubijenih studenata. Poruku na osobit način upućujemo Sveučilištu, Pravnom Fakultetu i Muzičkoj akademiji. U potpunosti su se oglušili na molbe da pruže potporu zahtjevu za uklanjanje Titova imena iz javnog prostora. Prihvaćanjem svoje sadašnje adrese prešutno legitimiraju ubojicu svojih studenata – navodi Maja Runje.


Novembar u srcu HRT-a

I to vam je ta bit - bit će sve više novembar, a sve manje bit će studeni. Zima, hladnoća, mraz, ha, oni se u bitnome ne mijenjaju ni unovembru ni u studenom. Pa gdje onda mijena jest? Na televiziji iz Hrvatske. Neku emisiju Labirint vodi Petar Štefanić s Natašom Ban-Leskovar i u četvrtak petoga prosinca/decembra dali su i prigodni prilog kak' ti i o Franji Tuđmanu. Mora se, red je „obraditi“ početkom prosinca Franju.

Od kuda ćeš o Franji nego iz Velikoga Trgovišća, blizu je i Velika Horvatska, inače potok, valjda još uvijek teče. I novembar je tek prošao, pa ovdje još uvijek malo koljuckaju po kućama. Glavna je sezona za zloglasni „dan republike“, kaže novinarka. Kolinje je. Doduše ne će još dugo. Pravila, direktive i tako to. Možda će biti i veće, neki ga pripremaju, za kolinje su spremni, za svoj dom nisu. Vrag će si ga znati što će biti.

Uglavnom prilog o Franji Tuđmanu na KRT-u počinje sa svinjskom glavom u tzv. gro planu. Čisti Hollywood: Znaju znanje i Štefanić i Ban-Leskovar. Za gledatelje gro plan “piči“ preko cijeloga KRT-ovoga ekrana sliku usmrćene svinje. Mrtva, jadna. Ne miče se više. Ošurena. Opaljena. Mirna. Čeka obradu. Najvažnije je pritom što je ona jadna - svinja. Podmetnut će svinjsku glavu, još krvavu, davno umrlom Predsjedniku Franji Tuđmanu. Mafijaška televizija koja se naziva „hrvatskom“. Pokojnoga Predsjednika Hrvatske može svatko „derati“ kako hoće, može i ta antihrvtska televizija, ali sa svinjskom glavom - ne može. Stvarno bi tu svinjsku televiziju trebalo ugasiti.

Nogometna KRT-ovizijska crtica

Onda stiže još taj petak šesti prosinca 2013. – izvlačenje parova za Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Recimo kako je vijest o smrti Nelsona Mandele, kao svjetska, doista zaslužila prvo mjesto u TV Dnevniku. Uz primjedbu objektivnog i obavještenog gledatelja kako za njim sada najviše licemjerno žale i veličaju ga u državama koje su rasistički režim u JAR-u barem trideset godina, što javno, što tajno podržavale. I isto toliko barem posredno držale Mandelu u zatvoru. Druga svjetska vijest toga dana bila je izvlačenje skupina i parova nogometnog prvenstva gdje je Hrvatska postala svjetska top-tema. Izvukla je njegovo otvaranje s domaćinom. Bit će to najgledanija utakmica, izuzimajući finale, vjerojatno, i daj Bože, najgledaniji svjetski događaj 2014. Možda čak ni finale ne će biti toliko gledano, ako se tamo plasiraju dvije neatraktivne reprezentacije. Koliko milijardi gledatelja diljem svijeta će slušati hrvatsku himnu, gledati kako za njezina intoniranja naša jedanaestorica drži ruku na srcu? Tri, četri, pet, više? Koliko stotina milijuna ljudi, vjerojatnije milijarda, će po prvi puta čuti za Hrvatsku, kakva je to promidžba, recimo samo za turizam.

Ne postoji niti novac niti prigoda za takvo što i pitanje kad će se uopće dogoditi. Vjerojatnije nikada, nego ikada. Koliko će tisuća samo novinara zbog ovoga narednih mjeseci posjetiti Hrvatsku, već su neki i stigli, samo iz velikih zemalja kao što su Brazil i Meksiko, kako će to utjecati na naše i tamo živuće iseljeništvo. Tu noć mogao bi „puknuti“ Linićev sustav fiskalnih blagajni samo od piva, da spomenem samo tu „lokalnu“ korist, pa trošarine i PDV…

Josipovićeva stranka

Ovaj događaj je, ukratko, imao sve uvjete za biti, u ovom slučaju, druga vijest TV Dnevnika, ali nje nije uopće bilo, pojavila se tek u športu. Prijenos izvlačenja na Drugom sasvim je nešto drugo od TV Dnevnika, pa nema nikakve isprike. A kako se sve može kad se hoće pokazuju minute koje su se na početku TV Dnevnika u nedjelju donirale stranci Nikice Gabrića koja nije ni osnovana, već je tek najavljeno njezino osnivanje! Tek će se ta predsjednička stranka, pa svi već znaju kakva, osnovati u veljači.

Pitao sam se koje je najjednostavnije objašnjenje bojkota hrvatske reprezentacije i činjenice kako će ona s Brazilom otvoriti Svjetsko nogometno prvenstvo 2014. od strane Hatevejovog TV Dnevnika. Onda mi ga je prijatelj dao upravo takvo, jednostavno da jednostavnije ne može biti: Njima na KRToviziji će srca pucati dok iz Sao Paola pred milijardama u petak 12. lipnja 2014. ,dan uoči Sv. Ante, bude odzvanjala hrvatska himna upotpunjena slikom „kvadratičastih“ s desnicom na srcu. A oni će to još morati prenositi! Zato bi zagrebačka „Hitna“ već sada trebala pripremati nekoliko timova za reanimaciju u Informativnom programu KRT-ovizije jer bi se tamo mogao zbiti „crni lipanjski petak“.

Tomislav Gradišak


hrsvijet.net

Srbija ponovno formira SID, Hrvatska se rješava VII. uprave

U svijetu diplomacije i politike, državnih poslova općenito, pravodobna i provjerena informacija nema cijenu. Ozbiljne države zbog navedenih razloga ustrojavaju službe koje imaju zadatak prikupiti sve relevantne informacije o prijetnjama državnoj sigurnosti, gospodarskim interesima zemlje i vanjskopolitičkim ciljevima. Takve službe trebale bi biti imune na dnevno političke događaje u zemlji i njihov ustroj ne bi trebao zavisiti o izbornim ciklusima, jer radi se o ciljevima i službama čiji rad ima daleko veći doseg od četverogodišnjeg mandata političkih nomenklatura. U razvijenim demokracija, koje brinu o dignitetu vlastitih država, mandat šefova obavještajnih službi obično ne završava sa mandatom jedne političke garniture.

Međutim, u Hrvatskoj postoji opsesija političara da pošto poto ovladaju tajnim službama i postavljaju vlastite kadrove unutar obavještajnog korpusa. Takav način ophođenja sa obavještajnim aparatom dovodi do urušavanja cjelokupne strukture obavještajne zajednice pa se služba i osoblje uglavnom počinju baviti sami sobom, odnosno, „njihovim“ i „našim“ kadrovima. Pritom državna sigurnost u radu službi zauzima drugorazrednu ulogu.

Najbolji primjer razaranja jedne službe, rastrojstva njenog ustroja i suludog razaranja obavještajnog aparata je primjer HIS-a. Dolaskom Račanove koalicije na vlast 2000. prve akcije nove političke garniture bile su uperene protiv obavještajnog aparata. Od nekada respektabilne službe, koja je u Domovinskom ratu nadzirala cjelokupne komunikacije neprijateljskog vojnog i političkog vrha, stvorena je služba koja je dobila zadatak lova na domaće političke neprijatelje nove vlasti. Sulud odnos prema obavještajnom aparatu obuhvatio je tih godina i vojnu obavještajnu službu SIS. Tako je za jednog od šefova ove službe postavljen čovjek koji nije uspio proći ni psiho test. Rezultati takvog ophođenja sa tajnim službama vidljivi su danas kada Ognjen Preost, kadar Stipe Mesića, odgovara za milijunske pronevjere u navedenoj službi. Bilo je to izgubljeno vrijeme za hrvatsku obavještajnu zajednicu. Međutim, obračun sa ustrojem i autonomnosti tajnih službi nastavio se i nakon Račana. Nakon što je pokorio SIS, Stipe Mesić 2008. daje izjavu Novom listu u kojoj kritizira rad VII. uprave Ministarstva vanjskih poslova. Sedma uprava nezakonito lansira podobne u diplomaciju vrištao je Mesić sa naslovnice Novog lista. VII. upravu ustrojio je 1991. Vice Vukojević kao obavještajnu službu Ministarstva vanjskih poslova. Službe sličnog ustroja postoje u gotovo svim zemljama svijeta. VII. uprava bila je odgovor nekadašnjoj jugoslavenskoj Službi za informiranje i dokumentaciju (SID). Prema svjedočenjima bivših agenata SID-a gotovo osamdeset posto rada navedene službe odnosilo se na praćenje hrvatske emigracije. Mesić je prema uputama svog savjetnika Budimira Lončara, nekadašnjeg agenta SID-a, pod svaku cijenu želio staviti pod kontrolu VII. upravu ili je potpuno uništiti. Jedan od razloga su i brojni sadašnji veleposlanici i konzuli Republike Hrvatske koje je Mesić, a poslije i Josipović, razaslao po svijetu. Mnogi od njih su nekadašnji agenti jugoslavenskog SID-a. Najbolji primjer bivšeg SID-ovca koji je sve ove godine preživio u hrvatskoj diplomaciji je Frane Krnić. Donedavni veleposlanik u Češkoj Republici imenovan je od strane Josipovića, unatoč dobi od sedamdeset godina, za veleposlanika u Danskoj. Sedma uprava kao neovisna služba Ministarstva vanjskih poslova sigurno bi dobro nadzirala kontakte veleposlanika, ali i istraživala prošlost ljudi koji predstavljaju državu u inozemstvu. Kao takva mogla je „ugroziti“ brojne Mesić-Josipovićeve kadrove. Sustavan pritisak na VII. upravu rezultirao je odlukom da se navedena služba „reformira“, odnosno da se svede tek na ured u Ministarstvu vanjskih poslova koji će se baviti fizičkim osiguranjem vanjsko političkih predstavništava. Hrvatska je ovim potezom postala jedna od rijetkih svjetskih država koje nemaju obavještajnu službu u sastavu Ministarstva vanjskih poslova.

Slučajno ili ne, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivan Mrkić donosi ovih dana odluku o ponovnom ustroju Službe za informiranje i dokumentaciju. Mrkić u izjavi za medije ističe: Ne postoji ozbiljno ministarstvo vanjskih poslova koje nema SID, odnosno takozvanu službu za informiranje i dokumentaciju! Srbijanski SID, kao sljedbenik jugoslavenskog SID-a, privremeno je zbog preustroja srbijanskih obavještajnih službi bio spojen sa BIA-om, Bezbjednosno-informativnom agencijom.

Budući su brojni sadašnji hrvatski veleposlanici i konzuli bili dijelom nekadašnjeg jugoslavenskog vanjskopolitičkog aparata, a mnogi od njih i agenti SID-a, o njima u Beogradu postoji opsežna dokumentacija. Kako je SID, pored UDBE, odigravao značajnu ulogu u likvidacijama političkih emigranata sadašnji hrvatski diplomati, koji su bili uključeni u jugoslavenski sustav SID-a, podložni su ucjenama od strane nove-stare srbijanske službe. Put ucjenama i suradnji sa srbijanskom obavještajnom službom potpuno je otvoren likvidiranjem VII. uprave kao kontrolnog i obavještajnog mehanizma hrvatske diplomacije.

Na ovaj način potpuno su ugroženi državna sigurnost i vanjsko politički interesi Republike Hrvatske. „Regionalna suradnja“ sada je mnogo bliža i na vanjsko-političkom planu.

Željko Primorac


Zagreb, 7. 12. 2013.

Hrvaticama i Hrvatima u domovini i svijetu

Apel za pomoć obiteljima u nevolji

Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Mir vam, radost i svako dobro od Novorođenog Spasitelja!

Ja sam dr. Ružica Ćavar i srdačno pozdravljam vas i vaše drage obitelji, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, koja djeluje u Republici Hrvatskoj od Blagovijesti, 25. ožujka 1990. godine. Ujedno vas pozdravljam i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge od osnutka.

Kao što vam je, nadam se, i poznato, zauzimamo se za zaštitu svakoga ljudskoga života od začeća do prirodnoga kraja, kao i za sve druge moralne, duhovne, kulturne i obiteljske vrijednosti, te za prava i pomoć obiteljima sa većim brojem djece.

Tijekom Domovinskog obrambenog rata, uz Božju pomoć i pomoć svih vas, velikodušnih ljudi, dosta smo i učinili za obitelji u potrebi, i to sve na volonterskoj osnovi. Nakon Domovinskog rata, posebno nakon 2000. godine, kada je započeta sustavna destrukcija hrvatske države i kada su došli pod najveći udar hrvatski branitelji i njihove obitelji, nastojali smo pomagati i njima, moralno i materijalno, uz vašu pomoć, prema mogućnostima.

Od 2000. godine mi, kao udruga, za svoj rad ne primamo nikakvu potporu od države, dok to obilno primaju sve one udruge koje djeluju protiv interesa hrvatske države i hrvatskoga naroda.

Znamo da ste vi, Hrvati iz inozemstva, najviše pomagali, na sve moguće načine, i najviše otkidali od usta svojih obitelji. Sigurno je da bez vas ne bismo ostvarili pobjedu i uspostavu svoje države i naravno smo svi zajedno, vama, kao i svima koji su dali svaki od sebe najveći doprinos, najviše i zahvalni.

No, na žalost, kao što vam je poznato, situacija u Hrvatskoj, i moralna i politička, pa tako i materijalna, u današnje vrijeme izuzetno je teška. Također, kao što znate, mnogi ljudi, pa i oni koji imaju obitelji, često i oboje roditelja, su bez posla, a mnogi se i boje za svoj posao, jer dosta ljudi svakodnevno ostaje bez njega.

Ta teška stvarnost me osobito brine u ovim svetim predblagdanskim danima i vremenu Došašća, kada čekamo Novorođenoga Spasitelja, što nam otvara veliku nadu, ali i znam da će mi se više obitelji u nevolji obraćati za pomoć, za što bez vaše pomoći nemam nikakvih mogućnosti.

Stoga vas, istinske Bogoljube i rodoljube u zemlji i svijetu, molim, ako ikako možete, da uputite bar malu novčanu pomoć na naš žiro ili devizni račun, koje vam dostavljamo u prilogu, kako bi mogli bar malo pomoći onim obiteljima u nevolji koje će nam se ovih predbožićnih i novogodišnjih dana sigurno obraćati sa svojim potrebama.

- kunski žiro račun:

Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (kod PBZ) (IBAN): HR85-2340009-1100203060

- devizni račun (IBAN):

Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (IBAN): HR85-2340009-1100203060
SWIFT (BIC): PBZGHR2X

- adresa banke:

Privredna banka Zagreb
Radnička cesta 50
HR-10000 Zagreb, Croatia

Neka sve vas i vašu ljubav, do kojih će doći naš apel, dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, dotakne svojom ljubavlju, da pomognete i razveselite blagdane onoj našoj braći koja su u velikoj nevolji i neka vama i vašim obiteljima u vašoj velikodušnosti, uistinu bude Sretan Božić i blagoslovljena Nova 2014. godina, kao i cijeli život!
Isto obilje Božjeg blagoslova i radosti želimo i svima onima koji neće imati mogućnosti za pomoć, a koji bi to željeli.
Svima nama u hrvatskoj domovini i u inozemstvu, osobito onima među nama u nevolji, na dobro došlo Sveto Isusovo Porođenje!


Podvala nije uspjela

Danas je završena istraga oko tobožnje prijetnje predsjednika HČSP-a Josipa Miljka, „znanstvenici“ iz Jasenovca, Nataši Jovičić. Policija dviju uprava, Zagrebačke i Sisačko-moslavačke uz Općinsko državno odvjetništvo iz Kutine, uz iscrpljujući i samopriegoran angažman svih raspoloživih snaga, su nakon 6 (šest) dana utvrdili da po njima neprimjerena poruka, ne može biti kazneno djelo.

Ono što je najzanimljivije u toj „istrazi“, jest činjenica da je prijeteća poruka s metkom, koja je jedino i trebala biti predmetom istrage, odjednom netragom nestala iz fokusa interesa i uopće se ne spominje. A istraga završena. To može upućivati samo na jedno, a to je da je uistinu ravnateljica SP Jasenovac sama sebi poslala prijeteću poruku, pa to njezini moćni zaštitnici sada jednostavno zataškavaju. Da nije tako istraga ne bi bila završena, nego bi ostala otvorena do pronalaska počinitelja.

Zbog svega će HČSP podnijeti kaznene prijave protiv ravnateljice SP Jasenovac, jer je ona sve te poruke dostavila medijima s namjerom nanošenja štete Josipu Miljku i HČSP-u, te protiv svih sudionika istrage, jer istraga se ne može smatrati završenom dok se ne pronađe pošiljatelj prijeteće poruke s metkom. Jedino tako i Miljak i HČSP mogu sa sebe skinuti ljagu koja se ovih dana neutemeljeno nabacuje na nas.

Bog i Hrvati!
Ured za odnose s javnošću HČSP-a


Grga Anđelinović i Miljenko Smoje na istim velikosrpskim stubama

Vi koji još niste bili u prilici uživo vidjeti časnu domobransku kapu, časnu domobransku odoru, časnu domobransku zastavu..., dođite na Trg bana Jelačića, kod studenca Manduševac, 5. 12. 2013. u 11 sati. Mala grupa još živih ratnih veterana, 1945. dobro prorijeđenih i desetkovanih hrvatskih domobrana, održava komemoraciju sjećanja na petoprosinačke žrtve iz 1918. godine.

Poslije višednevnih velikih proslava i pijanki, zbog proširenja Srbije 1. 12. 1918. godine, sve do Karavanke, kralj Karađorđević je svojim svatovima priredio i laganu janjeću čorbu. Mladi janjci u njoj su bili mladi hrvatski domobrani, prosvjednici s Jelačić placa. Kraljev kuhar je bio, danas zloglasni hrvatski izdajnik Grga Anđelinović. Ponosan na svoje kulinarske sposobnosti, odletio je odmah u Beograd po odlikovanje, kojim ga je odlikovao još ponosniji srpski kralj. Na istim stubama je 1990. godine njegov istomišljenik, orjunaš Miljenko Smoje, od Slobodana Miloševića primio diplomu "Branko Ćopić" kao nagradu za organiziranje "mitinga istine" u Splitu na kome bi Milošević bio glavni govornik.

Obiteljski izdanci ozloglašenog Anđelinovića, današnji Pusići, su njemu slični nenarodni izrodi. Kakvo drvo takav klin, kakav otac takav sin. Nije to uvijek tako, ali u Anđelinović-Pusićevu slučaju poslovica se pokazala istinitom.

Multi kulti nek bude Hrvatska,
lude gljive pojela Pusićka.
Identitet nek evropski bude,
Lijepa naša to je za nju tuđe.
Svašta melje, rodila je 'urva,
Marks joj otac a majka Orjuna.

Sada kad je propala Austrougarska, zašto ići u Beograd? Proglasimo svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ja ću biti prvi čovjek njenih oružanih snaga. Nudio se Franu Supilu, slavni austrougarski general, hrvatski pravoslavac Svetozar Borojević. Ništa od toga. Mi smo se već dogovorili sa Srbima. Odgovorio mu je Supilo, koji je kasnije, razočaran završio u ludnici, a Borojević u anonimnosti i siromaštvu.

"Srbi imaju iskustva s državom. Imaju vojsku, policiju, pravosuđe... Neka se oni bore s našim kriminalcima i korupcionašima... Nama će s njima biti ko bubreg u loju". Baš tako je jedan tadašnji naivni hrvatski političar jugozanesenjak govorio mladom bistrom hrvatskom političaru, koji se čudom čudio, zašto se hrvatski suverenitet na tanjuru nosi u Beograd.

Taj je tanjur bio moćna sprava,
u smrt poslo pol milijun glava.
Umjetnički je to izrazio pjesnik i nastavio.
Što će nama naši domobrani,
puno bolji srpski su žandari.
Oni znaju dobro struku svoju,
živit ćemo ko bubreg u loju.
Zastupnici, 'ebli pamet svoju. Dodala je 70 godina poslije, legendarna tetka Kata.

Što reći za naše današnje neopartizansko-četničke garniture, koje, surađujući s zloglasnim britansko-imperijalnim partnerima, sve rade na povratku nekakvog starog jugostanja. Što reći za bivšeg doministra u Hrvatskoj vladi, koji je prije par godina izazvao incident na Starčevićevom grobu kritizirajući domobranske kape na glavama starih hrvatskih domobrana, a hvaleći hrvatske partizane i njihovu borbu protv fašizma. Vidi tekst eksplozija na Starčevićevom grobu, www.hrvatski-fokus.hr (ožujak, 2010.). Što reći za jedva izborenu cenzuriranu spomen ploču, na mjestu spomenute komemoracije, na kojoj uopće ne piše, tko je sipao smrtonosne metke po hrvatskim domobranima prosvjednicima. Neupućeni prolaznici s ispranim mozgovima će zaključiti da je to pucala ustaška policija. A tko bi drugi.

Što reći na to, da su nevidljive snage, mimo volje domobranske udruge, ovogodišnju komemoraciju zakazale sat ranije, u 11 sati, umjesto tradicionalnog "u podne", kako bi mnogi na komemoraciju zakasnili i tako još više minorizirali veliki datum iz nacionalne povijesti, koji našim nenarodnim medijima ama baš ništa ne znači, jer se sa svojim izvjestiteljima, skoro nikada ne pojavljuju na komemoraciji prosinačkih žrtava iz 1918. godine, na glavnom zagrebačkom trgu.

Žarko Marić


Za dom spremni! je stari hrvatski pozdrav

Odreknemo li se njega, odričemo se i svoga imena

Bura koja se digla zbog nogometaša Josipa Šimunića i njegova pozdrava "Za dom!" na maksimirskom igralištu poslije uspješne pobjede nad Islanđanima je zaista tragična za slobodu hrvatskoga naroda. Svi oni koji bi zabranili Hrvatima ovaj povijesni hrvatski pozdrav od Sigeta do bana Jelačića i NDH onda mogu braniti nama Hrvatima i nacionalnu i državnu himnu "Lijepa naša domovino" ili pak naziv i današnje hrvatske novčane valute, povijesnog imena Kune.

Čitajući poštovanog poklisara iz Izraela u RH jasno se vidi kako Izraelci s kojima su Hrvati povijesni prijatelji nikako ne mogu shvatiti svekolike obmane i laži protiv Hrvata i NDH koja je bila pod okupacijom Trećega Reicha Adolfa Hitlera i onu situaciju Hrvata. Oni nikako ne mogu shvatiti kako je u NDH bilo dvadeset i osam visokih časnika koji su bili židovskog podrijetla i kako je i sam poglavnik NDH bio tazbinski vezan za židovske gene, te da je u rujnu 1943. godine pri dolasku Heinricha Himmlera čelništvo NDH moralo prepustiti Nijemcima deportaciju brojem 4972 osobe pripadnika židovskoga naroda. Nije im poznato kako je za vrijeme NDH bilo omogućeno oko deset tisuća Židova da napuste NDH koja je bila pod posebnim pritiskom Hitlera i Njemačke koja je priznala NDH nakon engleskog puča u Beogradu kojim je raskinut sporazum one Kraljevine Jugoslavije s Trećim Reichom i kako se preko četiri tisuće hrvatskih Židova priključilo jugopartizanima protiv NDH prema izjavama Slavka Goldsteina koji je bio među njima.

I zar se i u Jasenovcu nije omogućila Židovima sva unutarnja uprava na svim područjima ustrojstva proizvodnje u tome radnom ratnom logoru, što piše Ante Ciliga, hrvatski komunistički prvak i zatvorenik u Jasenovcu. Tome što protiv NDH danas iznašaju nečuvene laži i hrvatski pripadnici jugokomunista je razlog da oni time pravdaju svoje komunističke zločine protiv vlastitoga hrvatskog naroda, tijekom partizanije kao i cijele jugotvorevine. I čudno je da i neki Hrvati iz redova HDZ-a, kao na primjer Davor Ivo Stier, kao i uvažena predsjednica HSP AS-a Ruža Tomašić, smatraju stari hrvatski pozdrav "Za dom spremni!" nekakvim ustaškim pozdravom iz vremena NDH, a zaboravljaju i bana Jelačića koji se služio tim pozdravom do smrti! I što to ima u tome pozdravu agresivno protiv bilo koga. Zar to nije pozdrav kojega bi trebalo ispisati na svakoj hrvatskoj kući, i ukoliko bi se mi Hrvati odrekli toga pozdrava onda se možemo odreći i svoje himne i imena svoje valute i svoga hrvatskog imena. Hrvati, budimo spremni braniti svoj hrvatski dom i svoje nacionalno dostojanstvo.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Neprihvatljiva stratifikacija Lijepe Naše posljedica je monstruoznog kruženja jedne iste iskvarene elite

Koliko smo daleko od Aristotelove osnovne društvene dihotomije: slobodna elita i ljudi, robovi. Najznačajniji poljski sociolog Stanislaw Ossowski davno je ukazao na osnovne društvene podjele: oni koji vladaju i oni kojima se vlada, bogati i siromašni, oni za koje se radi i oni koji rade. Lako za anatomiju čeljusti i veličinu mozga, evolucija ne može objasniti tolike moralne razlike u istoj vrsti, sve te suprotne varijacije elite.

Nitko ne može dublje podijeliti Hrvatsku nego što je podijeljena stoljećima, na parazitsku elitu i obespravljenu sirotinju. Vlada je nezadovoljna što jaz nije veći. Ruše se prava radništva i strukovnih staleža, poput medicinara i prosvjetara. Za dvije godine vladavine crvene elite, broj nezaposlenih ljudi povećao se za oko sto tisuća nesretnika, što se prikrilo zapošljavanjem stranačkih kolega, rodbine i prijatelja, na parazitskim pozicijama. Da prikrije svoju nesposobnost glede opravka zemlje, bilo kakvog boljitka za sve nas, Vlada gura u prvi plan marginalne probleme homoseksualne populacije i manjinske prepoznatljivosti. Neke interesne skupine, poput bankara, isključivo pripadaju eliti, čak i ako bankrotiraju. Kada neki tajkun ode u minus, priskače mu u pomoć država, koja opet čini sve da običan građanin RH završi na ulici. Generiranje podjela u društvu postalo je dobro plaćena profesija. .

Kompromitiranje Apsoluta

Deformacije našeg društva teško je objasniti izvan religijskog koncepta. Ne postoje dva različita biblijska izvješća o Božjem kreiranju svijeta - stvorene su dvije različite vrste. Ljudi i elita. Čovjek i njegov dvonožni parazit. Evidentno je da narod i vladajuća klika nisu istog podrijetla. Samo najgori licemjer, posve izgubljen glede svog značaja, može se bahato osoviti nasuprot narodu i izjaviti da nešto više neće dozvoliti. Mišljenja sam da je čovjeka kreirao dragi Bog, a da je elita nastala evolucijski, mimo Božjeg plana. Nije sva istina u tome da elita potječe od majmuna - riječ je o nekoj opakoj predatorskoj vrsti. Imamo za vratom parazite koji nas oponašaju, a zapravo nisu ljudi.

Talijanski sociolog Wilfredo Pareto govorio je o kruženju elita. "Povijest je groblje aristokracije". Kada se mijenja formacija ili samo režim, jedna elita zamjenjuje drugu. Narod ostaje isti, iskorišten i ponižen. Vidimo kako se kod nas na rukovodećim mjestima izmjenjuje jedna ista ekipa, odnosno više njih, sve unutar izdvojene elite. Elita uživa punu slobodu, jer nema direktnu odgovornost prema svome kreatoru, koji niti ne postoji, čiju prisutnost ne osjeća. Elitisti su sposobni zanijekati Isusa! Mišljenja sam da Krist nije umro za grijehe elite, koja ga je razapela. Možemo li govoriti o kompromitiranju Apsoluta? Imitiranjem ljudi, elita je učinila da Kreator napusti svoj projekt čovjeka. Bogu je neugodno! Jedna od najčešće citiranih poruka Friedricha Nitzschea je ona kada se Zaratustra čudi drugom mudracu, koji u svojoj osami nije čuo da je Bog mrtav. Imamo novu vrstu ateizma - Bog je stvorio svijet, ali Boga više nema. Poništila ga samilost prema iskvarenoj eliti.

Kod nas je problem što se elita ponaša kao da je Bogom dana

U svijetu traje zanimljivo intelektualno nadmetanje između elitističkih pobornika evolucije i poklonika ljudskog kreacionizma. Na tu je temu Ridley Scott snimio genijalan film "Prometej", koji je u kinima slabo prošao. Možemo reći da je ostao neshvaćen. Elitu nije kreirao sam Apsolut, nego neka viša vrsta, koja je iz nekog razloga odustala od svog promašenog projekta i prepustila ga stihijskoj evoluciji na Zemlji. Elita je postala pogubna za sve, pa i za svoje kreatore, koji su izumrli prije svog opakog proizvoda. Sebični ostarjeli tajkun budućnosti pokrenuo je kozmičku ekspediciju, koja ga vodi do planete kreatora, u nadi da će mu oni produljiti njegov parazitski život. Elita se slobodno razvija, putuje na kraj svijeta, regenerira se u zemaljskim oazama, sve na grbači čovjeka, koji je ostao zatočen moralnim normama.

Sveti Bazil iz četvrtog stoljeća, redefinirao je Božju kreaciju svijeta i čovjeka u šest dana kao bezvremensku, nemjerljivu i nedjeljivu. Paraziti su vrebali čovjeka i evolucijski poprimili njegov izgled. Umire li mandejski Posljednji Adam kao posljednji čovjek ili kao posljednji predstavnik elite, na kraju evolucije i povijesti. Parazitska konstitucija elite donijela nam je povijest agresije, koja danas naprosto izvire iz ponašanja vladajuće klike u Lijepoj Našoj. Elitisti u Hrvatskoj toliko histerično napadaju ljude da to postaje nepodnošljivo. Pozivajući se na ljudska prava! Naravno, prava elite su neograničena, apsolutna! Narod je konsterniran, začuđen koga je primio u suživot. Kao što reče australski bioetičar Peter Singer, nije problem rasizam, nego specizam elite u odnosu na čovjeka. Na vrhu piramide zemaljske moći stoluju najgori grabežljivci, mentalni i seksualni pedofili. Žrtvovanje naše djece ugrađeno je u temelje svake elitističke civilizacije. Teško se oteti dojmu da je krajnji cilj vladajuće kaste tolerancija za pedofiliju. Stožer za Vukovar pokušat će kroz predstojeći referendum objaviti popis pedofila.

Zrcalno promatranje sebe

Kod nas vrijedi temeljna stratifikacija Ossowskog, koja se održava kroz mimikriju vladajuće elite. Primitivne elitističke strukture Jugoslavije okupirale su naš intelektualni prostor i ne dozvoljavaju ulazak normalnim ljudima i punokrvnim intelektualcima. Elitistički mediji drže nas u potpunoj izolaciji. Povremeno nam prezentiraju neku svjetsku elementarnu nepogodu i tu je kraj pogledu u izvanjski svijet. Svatko se pojedinačno probija kroz šumu Interneta, u potrazi za kvalitetnom informacijom, navigavajući između opasnih elitističkih pedofilskih zasjeda. Na grbači porobljenog naroda formirana je najgora moguća stratifikacija. Takvu piramidu prijetvornosti povijest nije zabilježila.

Prema američkom antropologu Ralphu Lintonu, status nekog pojedinca temelji se na njegovim kvalitetama i njegovim individualnim naporima. I testira se kroz pravu konkurenciju. Sve to kod nas ne pali. Elita ne dozvoljava da na vlast dođe jedan jedini čovjek. Nije moguće niti nekakvo evolucijsko poboljšavanje elite u ljudskom smislu. Elitisti oponašaju čovjeka, ali su narcisoidno zagledani u vlastitu projekciju sebe. Tu ne pomaže popularni koncept "zrcalnog promatranja sebe" Charlesa Cooleya. Kod nas elitist ne oblikuje "koncept sebe" na osnovu predodžbe kako ga ljudi doživljavaju, nego strogo tjera svoj elitistički spin i nakon što je svima jasno da je riječ o budali koja nema pojma o pojmu. Elita se lažno predstavlja i kada pokušava biti iskrena. Sve je izokrenuto, pa oni najgori javno i bez srama brane civilizacijske vrijednosti.

Tvrtko Dolić


Tko li je sve desetljećima predavao na Filozofskome fakultetu!?

Hrvatska medijska stoglava aždaja ima uvijek nekoliko svojih intelektualnih aktivističkih kućnih ljubimaca, preciznije aktivistčkih plamenih jezika koji za nju i kroz nju rigaju vatru na društvo, državu, skupine, institucije, pojedince... O naciji da i ne govorimo. To spržiti, što bi rek'o Lenjin. Kad krene njihova piromanija ni „kanaderi“ ne pomažu. Ima aždaja Puhovskog, Kregara, sada Rimca i ine već u godinama, a tu je i podmladak. Oni se uvijek odazivaju na intervjue, „oberi“ su, gurui, vračevi, pa kazuju. Uglavnom ih pita – vlast, niža, ovdašnja ili viša - tamošnja, posredstvom stoglave „medije“ iz Hrvatske.

A oni su na vlast slabi, pa joj uvijek titraju jajca. Tek očinski ili majčinski, čak i očevi bez očinskoga iskustva i takve majke, blago ju kore. No, no Vlast, dobit ćeš špotanciju (ne može ju se više ni tankom šibom po guzi, ne daju pederi i pedofili) - blaže tlači narod, nepismeni, prljavi, glupi i neobrazovani.

Krizmanić u mirovini otkvačila

Među njima je možda najcitiranija Mirjana Krizmanić, sveučilišna profesorica u miru, koja glupoj i neobrazovanoj javnosti ne da mira. Dok je „profesorovala“ na FF-u malo je tko za nju znao i čuo, nije se isticala, malo je toj, kažu izvori, je l' te znanosti, pridonijela, a kako se približavala mirovini medijski je bivala sve atraktivnija. Kako je pritom više i više „derala“ po državi i društvu medijski ugled joj se rastao. Izdizala se. Umirovilo ju pa je počela pisati knjige o „štrikanju života“. E pa sa sedamdeset i kusur godina, kad ih još i doživiš, Bog ti dade, kako ne bi mogao pisati kako se „život štrika“. Sve godine u FF oazi brćka se, dok je drugdje suša, pod kišobranom si dok uokolo kišurina dere, toplo je, a vani mraz, zima steže, k'o sedamdeset i druge, mnogi iz Hrvatske bježe. Tako i iskusni kuhari, ako ih ne opali „šlag“, u pemziji pišu recepte za brudet, čobanac, trenu kašu, kako su kruh pekli naši stari, kako se kuhao grah za Prvi maj... Sve dobro, sve pet, štoviše, odlično je da su nam i umirovljeni profesori u izvrsnoj „mozgovnoj“ kondiciji, pokazuju narodu kako i u tom dobu valja i misliti i raditi, recimo štrikati. Sve do crte kad ta „kondicija“ prevrši svaku mjeru. Onda ne preostaje ništa drugo nego babi reći: „Baba kuš!“ - što rek'o Raos, jednoj, dvjema, nešto čak mlađim babama. Zašto, pokazat će vam intervju kojega je prof. u miru Mirjana Krizmanić dala radio postaji „Slobodna Europa“ (Bože, je li ta još, a naročito zašto, uopće emitira?) odmah po završetku referenduma o ustavnoj definiciji braka. Malo su podulji citati, ali su sjajni, nikakav ih komentar ne može nadmašiti.

Više medijskog pluralizma za Staljina

„Među uzrocima ovakvog ishoda ona navodi zapuštenost i neinformiranost građana, ali upozorava da je ovaj napad na jednu manjinu sekundarna, a da je pravi cilj – napad na sekularnost Hrvatske“, konstatira novinar Enis Zebić, a Krizmanićka odgovara:

- „U kolikoj mjeri je atmosfera u hrvatskom društvu pridonijela ovakvom ishodu jučerašnjeg referenduma? Ne mogu to točno pretpostaviti. Čovjek bi očekivao da će ljudi koji su zabrinuti, čija su djeca nezaposlena i odlaze iz Hrvatske, kojima samima prijeti otkaz ili već sami ne rade – da će biti totalno nezainteresirani. To djelomično tumači slabu izlaznost. S druge strane, kampanja inicijative „U ime obitelji“ je bila toliko napasna i toliko agresivna da su oni morali pobijediti, jer nije bilo nikakve protukampanje. Odnosno, protukampanja je bila vrlo slaba zato što je većina ljudi mislila – to je jedno besmisleno pitanje, obitelj nije ni od koga ugrožena, nitko joj ne prijeti, što ću se uopće time baviti?! I svi su za to bili totalno nezainteresirani do zadnja dva tjedna, kada je zapravo bilo prekasno.“

Prva je Krizmanićki na pameti - valjda je sita - elementarna marksistička glupost i podvala. Naime ljudi su gladni pa što ih sada boli neki organ za tamo neki referendum. Biće ljudsko je, dakle biće želudca, a ne možda glave. To prepuštam na dalju obradu svakom čitatelju, naime definiciju ljudskog bića kao „bića želudca“ ili buraga. Dok ima što preživati, miran je i dobar čoek, kad nema, kao recimo sada, pa što ga boli za referendum, ne bi se ni smio odazvati, a i odazvao se „slabo“. Znalački i znanstveno, nema što, a i odlična metoda za totalitarizam: gladni ne odlučuju, ne pačaju se u ništa zato što su gladni i onemoćali, a siti zato što su siti i presiti pa se doma izležavaju, a vlast vlada li vlada.

Konstatacija pak kako je kampanja inicijative „U ime obitelji“ bila „napasna i toliko agresivna da su morali pobijediti“, prokleta je i obična bapska laž. Mjesecima je naime sasvim suprotno, a naročito zadnjih mjesec dana. Protukampanja je bila tipično staljinistički žestoka i sveobuhvatna da bi to i baba koja se pomalo gubi primijetila, kamo li ne baba u dobroj mentalnoj kondiciji. Zadnji dan kampanje čak se i Predsjednik države Ivo uživo, što je apsolutno nedopustivo, slikao na naslovnici jednih dnevnih novina s usklikom: „Protiv“! Tako je nastupala Vlada, svi mediji, naročito HRT, uključivo i televizije u stranom vlasništvu i Tportal, „tvorničke novine“ jednoga multinacionalnoga telekomunikacijskog diva, sve novine opet uglavnom u stranom vlasništvu, pa je Hrvatska glede ove kampanje, kao i inače, bila i pod okupacijom stranih medijskih sila. Sve postkominternovske „civilne“ udruge, uglavnom financirane i iz inozemstva i inozemne „sekcije“, bile su protiv, što je opet čista okupacija. Kratko, najkraće, skoro nikoga u javnosti nije bilo tko bi bio „za“ dan prije referenduma. Medija se i formalno ujedinila u bojkotu Inicijative, pa gospođa profesorica Krizmanićka u „Slobodnoj Europi“ jednostavno - laže.

Krizmanić: U ime obitelji - zloćudna grupa

„Drugi razlog zašto je tako ispalo je – da je ovo jedan zapušteni narod. Nitko si nije dao truda da im detaljno rastumači. Novine su se otvorile građanima, ali vlast je s vrha trebala reći što to sve zapravo znači i da to zapravo nije bezazleno i da to otvara vrata diskriminaciji. Netko je morao taj narod detaljno informirati i protumačiti im – od koga je to obitelj ugrožena? Od ovih pet ili 10 posto LGBT osoba koje postoje u zemlji? Koga oni ugrožavaju? Zašto bi nečiji tuđi brak ugrozio vaš brak? Dakle sve skupa je bilo vrlo besmisleno, ali i zloćudno. Jer, ovi iz „U ime obitelji“ su zapravo jedna zloćudna grupa.“

Hajde recimo da je ovo zbiljam „jedan zapušteni narod“. Nije ni čudo. Četrdest i više godina, pa čak i u mirovini profesorica ga uči, uči njegove učitelje, i učitelje učitelja, a on samo „pa pa, pa, pa, pa“, - pa je zapušten. Pa onda nije samo narod kriv, krivlja je Krizmanićka, očito je bila loša pedagoginja. Ništa ga nije naučila. Ako vi mislite kako ja ne poštujem staru profesoricu u miru, kako ni ja nisam naučio baš ništa, čak ni tu prvu lekciju iz bontona, varate se, uvrjede Krizmanićke su mnogo teže - ta ona je sveučilišna profesorica, pače i „štrikerica“ života. Ja sam samo jedan od onih „za“-puštenih. I tko je to zloćudan, tumor jedan. Profesorica koja je „narod“, pas mu mater, učila skoro sto godina, ili „zloćudna grupa“ koja ga je „digla“ u petnaest dana, takvoga neobrazovanog i prljavog kakvoga je profesorica ostavila, nakon svoje „pedagogije“. Ma kad su nam profesori ovakvi, narod je još „ispao“ sjajan. Ima još.

Krizmanić - rasistički prema nekim krajevima Hrvatske

A „referenduma o ćirilici“?, pita Enis iz Jablanice, tamo na puškomet od Doljana, gdje su muslimani poklali Hrvate 28. srpnja 1993. Njih 39-ero. Ma ni 40!

- „Mislim da ne, jer će ga Vlada morati zabraniti... Ali – znate li na što upozorava ovaj referendum? Gospođa Markić se pojavila – eto tako, jedan čudan lik koji govori „sto na sat“, što nije bogom dano, nego je uvježbano na bogom dani talent. To znači da se kod nas može pojaviti bilo tko od bilo kuda tko će biti tako utreniran, tako „obrazovan“ da uzme tu funkciju, i onda imamo nevolju! Ja mislim da je to silno upozoravajuće. Puno ljudi mi kaže kako se osjećaju tjeskobno već danima, a ne znaju zašto. Jer nam nešto prijeti. Prijeti nam da postanemo maksimalno desničarski orijentirana zemlja s vrlo lošom garniturom koja će nama upravljati. Za mene je zastrašujuće i poražavajuće da se to dogodilo, ali evo što pokazuje da imam pravo kada govorim o neobaviještenosti naroda. Gdje su na referendumu bili „protiv“? U onim dijelovima zemlje koji imaju najviši civilizacijski nivo – Istra, Rijeka, Primorsko-goranska županija i gore – Čakovec i Varaždin. To jesu naši najciviliziraniji krajevi i gradovi. I Zagreb ima relativno bolji omjer „za“ i „protiv“ od prosjeka Hrvatske...“

Krizmanićka se iskazuje i kao primitivni rasist u godinama. Samo takvim babama i djedovima može uopće pasti na pamet da komentiraju rezultate referednuma/ izbora pljujući po onima koji imaju izborno-glasačko pravo, a navodno su neobrazovani i ne znaju što se mora zaokružiti. Pritom je vakultet gdje je profesorica zaslužila pemziju jedan od najzaslužnijih što u Hrvatskoj takvih uopće još ima. No, ništa novoga, takozvani antirasisti uvijek se, ma kako i koliko stručno „štrikali“, upletu u još veći rasizam. Tipični je to za ovakav antirasistički rasizam iskazan u okviru novoga totalitarizma. Zato se možda i iznenadila kako se odnekud pojavila Markićka „eto jedan čudan lik“ koji govori „sto na sat“. „To znači da se kod nas može pojaviti bilo tko od bilo kuda tko će biti tako utreniran, tako 'obrazovan' da uzme tu funkciju, i onda imamo nevolju!“, kaže Krizmanićka. Čak da je Krizmanićka i u pravu, manja je to tragedija od činjenice da je ona, i takvi kao ona, „sto godina“ mogla podučavati na vakultetu, jer da su bolje poučavali, da su išta vrijedili, Markićka se možda ne bi mogla „pojaviti“. Ili, govoreći iz aktualne kulture, da mediji išta vrijede ne bi se oslanjali na tako plamteće jezike kao što je Krizmanićkin. O tome bi bilo dosta, idemo kraju.

Krizmanić: Balkanska, desničarska i nesekularna Hrvatska

„Dakle, možemo li reći da je rezultat referenduma rezultat balkanske Hrvatske“, opet pita Enis iz Jablanice – na puškomet od Doljana gdje su Muslimani 28. srpnja 1993. poklali 39 Hrvata? Ni 40! Ni mačka nije ostala živa.

- „To je istina“, nastavlja Krizmanićka, „ali balkanske Hrvatske koja nije samo balkanska, dakle neinformirana, neobrazovana, divljačka i nepristojna, nego još začinjena vjerom i desničarstvom, naslanja se na desno. Ja zapravo mislim – to ću reći makar će me crkva razapeti – da su ove manjine usput, to njima nije primarno, nego je iza toga jedan aktivni pokušaj da se smanji sekularizacija Hrvatske“.

Ma Krizmanićka je sjajna, nitko sjajniju antihrvatsku i antibalkansku i staljinistčkuju babu ne bi mogao ni zamisliti, a kamo li imati. Balkanska Hrvatska je „neinformirana, neobrazovana, divljačka i nepristojna“, a još „začinjena i vjerom i desničarstvom, naslanja se na desno“. Invalidna nam je Hrvatska, šepa na desnu nogu, rado bi joj Krizmanićka i tu odbila. Još kad doda pokušaj deskularizacije Hrvatske njezina tuga je potpuna. Žao mi je, ali ta profesorica u miru skroz je neinformirana - jedina država u Europi koja je nesekularizirana je jedno kraljevstvo gdje je stara kraljica i vjerski i državni poglavar. Ali prof. Krizmanić to se još nije reklo. Dosta mi je toga, a vjerujem i čitateljima.

Mato Dretvić Filakov


Kakva je bila uloga zločinca Tita u ratnom bombardiranju Splita?

Prije sedamdeset godina, točnije 5. prosinca 1943., Split i okolicu bombardirali su saveznički bombarderi. Njih 36 ,tipa B-25, u svome naletu nisu pronašli nikakav legitiman vojni cilj pa su istresli bombe na alternativne ciljeve, ocjena je većine medija u vlasništvu Pavićevog EPH, koji ovih dana pišu o ovoj tužnoj obljetnici.

U tom, prvom većem bombardiranju Drugog svjetskog rata poginulo je 110 građana, a stotine su ranjene. Tog crnog popodneva izginulo je i 97 mještana Kaštel Sućurca, od kojih 65 u crkvi na koju je pala bomba za vrijeme sv. Mise. Stradali su Lučac, Manuš, Špinut i Pazar, a tri bombe pale su i na samostan klarisa u tadašnjoj Tartaljinoj ulici, pa su se klauzurne redovnice iselile iz kuće.

-Godinama sam istraživao arhivske dokumente koji se tiču tih bombardiranja i u savezničkim izvještajima za 5. prosinca 1943. godine stoji kako nije bilo nikakvog otpora sa zemlje, dakle, bez razloga su izginuli građani, samo da bi se negdje istresle bombe – objašnjava Anđelko Vatavuk u izjavi za Slobodnu Dalmaciju.

Dr. sc. Tihomir Rajčić, profesor povijesti u Osnovnoj školi kneza Mislava u Kaštel Sućurcu, tijekom nekoliko predavanja, održanih ovih dana, naveo je kako postoje relevantni dokazi da je bombardiran je Splita zahtijevao Josip Broz i partizanski Vrhovni štab.

-Hoćete li, molim Vas, hitno izdati naredbu vašim bazama u Italiji da počnu s bombardiranjem ciljeva koje ćemo naznačiti … - kaže se u jednom dopisu upućenom zapovjedniku Savezničkih snaga u Sredozemlju upućenog od strane Josipa Broza.

AVNOJ i Teheranska konferencija

Podsjetimo, u vrijeme dok su vijećnici AVNOJ-a zasjedali u Jajcu, najviši politički predstavnici Saveznika, (Roosvelt, Churchill i Staljin) vijećali su u Teheranu od 28. studenog do 01. prosinca 1943.

Jedna od točaka Teheranske konferencije bila je i pomoć Titovim partizanima u Jugoslaviji, kada je partizanski pokret službeno svrstan na savezničku stranu.

Dakle, nepuna četiri dana nakon Teheranske konferencije uslijedilo je bombardiranje Splita i okolice. Međutim, teško je vjerovati da je izbor ciljeva bio slučajan, niti da su ciljevi određeni u savezničkom stožeru, kako određeni krugovi žele naglasiti. Međutim, povjesničari niti neovisni istraživači, uopće, se ne bave pitanjem: Tko je savezničkom stožeru predložio bombardiranje spomenutih ciljeva?

Tko je predložio ciljeve?

Iz natpisa britanskog obavještajca Fitzroya MacLean, objavljenih u njegovoj u njegovoj autobiografskoj knjizi „Rat na Balkanu“, (Stvarnost, Zagreb, 1964.), jasno se može razlučiti kako je sustav funkcionirao, kao i uloga britanskih obavještajaca u tom sustavu.

Upravo zbog uvažavanja činjenica, povjesničari bi trebali ovu knjigu, kao i druge raspoložive izvore, uzeti u razmatranje, te na temelju raspoloživih činjenica utvrditi ulogu Josipa Broza i partizanskog Vrhovnog štaba u odabiru ciljeva savezničkog bombardiranja Splita i okolice prije sedamdeset godina.

-Prema međunarodnom humanitarnom pravu, prije nazivanom ratnim pravom, koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje (bombardiranje i slično) nad civilima. Za ovaj splitski zločin, kao uostalom i za barbarsko razaranje Zadra, nikad nitko nije odgovarao – pojašnjava Slobodna Dalmacija, pišući o ovoj temi.

Naravno, novinar „Slobodne“ je u pravu ali nije odgovornost isključivo na bombarderima. Prioritetna odgovornost je dakako na onima koji su te ciljeve predložili savezničkom stožeru u Sredozemlju.

Stoga, povjesničari i istražitelji - na posao. Nesebično se potrudite i utvrdite što je početkom prosinca 1943. Broz predložio novim saveznicima!?

L. Novak


Prinos istine na oltar hrvatske stoljetne nesreće

U izdanju Župe Sv. Juraj m., Kaštel Sućurac, 2013., objavljena je knjiga pod nazivom „Sućuraška Golgota“ Renate Dobrić . Recenzent knjige don Emanuel Petrov i fra Miljenko Stojić. Ilustracije: Frane Žegarac.

Renata Dobrić, ekonomistica i knjižničarka, ravnateljica GK Kaštela objavljuje svoje novinarske i književne radove u raznim časopisima, zbornicima, i internetskim portalima. Aktivna je promicateljica kaštelanske-kulturne baštine. Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Krajačić“ (Križevci, prosinac 2011. Godine) dobitnica je 2. nagrade za monodramu „Obitelj je svetinja“, dok je na „3. Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca“ Široki Brijeg, veljače 2013. g.) dobila 1. nagradu za pripovijetku „Napokon: Iz tame u svijetlo ili Povorka smrti“.

Knjiga (monodrama) „Sućuraška Golgota“ Renatin je prvijenac, napisan na čakavskoj ikavici i time se autorica ubrojila među one rijetke promicatelje i čuvatelje naše prelijepe čakavice. Monodrama u kojoj je autorica opisala povijest mukotrpnog stradanja kaštelanskog puka, one strašne muke koje su pretrpjeli,i živi i mrtvi, pri anglo-američkom bombardiranju Kaštel Sućurca, 5. prosinca 1943., još je jedan prinos istine na „oltar hrvatske stoljetne nesreće“. Kao što kaže i sama autorica „ u samo dvi minute su teške bombe, izbačene iz avijoni, pretvorile lip sunčan dan u mrklu noć. U dvi minute užasa, pod naletom anglo američkih zračni bombarderi, uništene su cile obitelji i puno je judi ostalo prez krova nad glavom, jer su srušene cile kuće. Dosta Sućurani je posli tega crnoga dana živilo s onim kojiman su kuće ostale u komadu. Svukuda mrtvi-matere, očevi, dica –svukud samo plač i jad. Za ne povirovat!“ Njezina je junakinja staričica-djevojčica, koja je u tom strašnom zločinačkom bombardiranju izgubila majku. Posebnu ulogu u njezinom životu ima Gospa od Hladi koja je tješi, nadahnjuje i snaži svojom osobnom mukom kad stoji pod Isusovim Križem. Monodrama „Golgota“ putokaz je, kako čovjek vjernik, koji svoj život i molitvu upravlja Isusovoj Majci, može nadići svaku muku, svaku patnju, svaku bol, i poput feniks ptice izdignuti se iz prašine i nastaviti dalje, svjedočiti, prenositi, odgajati, vjerovati, opraštati i nadati se i živjeti, kao što netko reče „vjera je jača od kamena, a Hrvat je jači od vremena“.

U predgovoru ove monodrame, nadahnute istinom, recenzent fra Miljenko Stojić je kazao: -Nažalost, još je malo onih koji u hrvatskoj književnosti pišu na ovaj način. A trebali bi. Književnici nisu tu da beru nagrade i dive se svom liku i djelu, već da ljudima otvaraju oči. Istina je vrhovno mjerilo njihova poslanja i rada. Ranata Dobrić to zna i zbog toga svojim perom duboko zasijeca u povijest koju neprestano nastoje krivotvoriti. Pobijedi istine će, vjerujemo, doprinijeti i ova monodrama.-

Bilo bi lijepo kada bi ova monodrama „Sućurašku Golgotu“ doprla do srca čitatelja i kad bi se prepoznala od kazališnih redatelja. Duboko vjerujem, da će nakon iščitavanja zaživjeti u čitateljevom srcu i da će se prenositi od koljena na koljeno. Kao što dalmatinski čovjek reče „Da' će Bog, da' će!-

Dragica Zeljko Selak


Crveni su ostali crveni i nisu pocrvenili

Kao primjer izlaska iz komunističke jednosmjerne ulice, naveo bi primjer danas dva starca, Josipa Boljkovca i Jožu Manolića, koji bi trebali biti procesuirani za svoja nedjela u tom režimu. Međutim, hrvatski narod ne bi sada imao ništa od toga da na primjer završe u zatvoru. Međutim, da se ispričaju hrvatskom narodu, da osude režim kojem su služili, bili bi donekle rehabilitirani, a ovako će ostati na stalnoj povijesnoj listi zločinaca, kao i ovi današnji njihovi zaštitnici i ideološki slijednici tog zločinačkog režima.

Vidjeli smo da je ta anacionalna, prokomunistička mašinerija načeta prilikom izbora predstavnika Hrvatske u Parlament EU-a, kada je izabran podjednaki broj zastupnika prohrvatske i prokomunističke ideologije. Nadajmo se da će ovaj puta i kod parlamentarnih izbora još bolje Hrvati progledati i znati za koga ne smiju dati svoj glas.

Analitički podsjetnik antihrvatske politike ove vlasti

Naime, analitički pregled aktivnosti ove vlasti govore da ta vlast realizira Račanov program detuđmanizacije samostalne Hrvatske, u svim njenim bitnim odrednicama, što potvrđuju sveukupne aktivnosti koju vodi ova vlast. To je s jedne strane logično, jer se radi o jugokomunističkim ideolozima i njihovim ideološkim slijednicima koji su 1990./91. bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. Je li oni uopće iskreno i sa žaljenjem, mogu odati pijetet žrtvama Vukovara ili to rade protokolarno, s figom u džepu, neka to ocijene čitatelji.

Oni su, na čelu s Ivicom Račanom i koalicijom, 25. lipnja 1991., napustili Hrvatski sabor kada se donosila odluka o izdvajanju Hrvatske i sastava SFRJ. Oni su na čelu s Ivicom Račanom i njegovom koalicijom, 14. travnja 2000., donijeli Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu, koja glasi: „Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za počinjene zločine za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, obvezujući se istovremeno za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženima za ratne zločine“. Ta Deklaracija otvorila je vrata Tužiteljstvu Haaga za progon – procesuiranje hrvatskih branitelja.

Stipe Mesić kao predsjednik RH, 2000. godine, umirovio je sedam aktivnih generala proizašli iz Domovinskog rata. To je ujedno prva službena lustracija visokih časnika Hrvatske vojske. Šime Lućin je kao ministar unutarnjih poslova, 27. 5. 2000., izvršio totalnu lustraciju – progon hrvatskih policajaca. Tada su nasilno umirovili ili otpustili preko pet tisuća hrvatskih policajaca proizašlih iz Domovinskog rata. Kod protjerivanja hrvatskih policajaca Lučin je izjavio da su otpušteni jer nemaju potrebnu stručnu spremu. Šime Lučin je 6. 6. 2002. izjavio da u policiji više nema nitko bez srednje stručne spreme. Među otpuštenima bio je i Josip Špehar koji je završio Policijsku akademiju, Šime Zečević koji je završio srednju policijsku školu, ali to nije bilo dovoljno tim prokomunističkim ideolozima, oni su uživali i nastavili u šikaniranju. Antun Mijatović iz Privlake kaže da u Policijskoj postaji u Tovarniku radi policajac Mihajlo Resanović koji je 1991. bio u četničkim formacijama kada su na tom području počinjeni ratni zločini. Taj Srbim ima stan u Šidu i svaki dan po završetku smjene u civilnom odijelu putuje u Srbiju obitelji, a formalno je prijavljen u Hrvatskoj. Uz to, Mijatović kaže da na tom području ima preko 90 % policajaca Srba koji su bili u četničkim formacijama za vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku (Fokus, 13. 6. 2002.).

Ti otpušteni hrvatski policajci protestirali su i štrajkali glađu na Markovu trgu u Zagrebu preko šest mjeseci, ali to tvrdokorne komuniste nije diralo, jer su i dalje nastavili sa svojom prokomunističkom lustracijom. Nadalje, Račan i Lučin, umjesto istjeranih hrvatskih policajaca, u hrvatsku policiju primili su 39 policjaca srpske nacionalnosti. Milan Đukić i Željko Mrkšić su primljeni s nezavršenom osnovnom školom, te Dalibor Lacmanović, Dragoljub Veljin i Zoran Vuletić sa osnovnom školom (uvjet za policajca je srednja stručna sprema. Ministrica obrane Željka Antunović nastavila je s lustracijom branitelja u Hrvatskoj vojsci. Ona je otpustila ili umirovila oko 180 visokih časnika, a čistka je dalje nastavljena.

Ministar vanjskih poslova Tonino Picula u Račanovoj vladi u jednoj noći smijenio je 35 hrvatskih dužnosnika u hrvatskim veleposlanstvima. Kako se diplomacija rješava u dogovoru s predsjednikom RH, tada je to bio ortodoksni prokomunistički ideolog Stipe Mesić. Ministar hrvatskih branitelja u Račanovoj vladi, Ivica Pančić, nastavio je voditi tu anacionalnu, antihrvatsku politiku ignoriranjem, podcjenjivanjem i šikaniranjem hrvatskih branitelja, govoreći da ih je preko 80 % lažnih invalida, te da su činove zaslužili za šankom. Pančić u svojoj biografiji piše da je tri godine studirao u Beogradu, što potvrđuje njegovo ideološko političko usmjerenje, a Račan je takve i tražio. Pančić se nikad nije lijepo izražavao prema Domovinskom ratu, o dragovoljcima, kao ni prema predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Za vrijeme srbočetničke agresije Pančić je pobjegao iz Vukovara, a tamo ostavio svoje roditelje. Danas kada usporedimo tadašnjeg Račanovog ministra branitelja i danas Milanović– Josipovićevog ministra hrvatskih branitelja, Predraga Matića, teško je naći ozbiljniju razliku. Ivica Račan i njegova prokomunistička bratija, toliko su bili protiv samostalne Hrvatske i hrvatskih nacionalnih vrijednosti, da su 30. svibnja 1990., prilikom konstituiranja prvog višestranačkog Hrvatskog sabora, ignorirali hrvatsku himnu „Lijepa naša“ tako što su ostali sjediti dok se himna svirala, već su ju odslušali sjedeći. Tada je Račanova glasnogovornica Gordana Grbić tražila je da se odsvira jugoslavenska himna „Hej slaveni“. Pritom je ova kći jugokomunističkog političara iz srpske kvote u Hrvatskoj rekla da ih ima puno koji tu himnu doživljavaju kao svoju himnu. Ivo Škrabalo saborski zastupnik iz HSLS-a bio je Račanov i Budišin ideolog, koji je izradio sramni i preopasni prijedlog izmjena Zakona o državnim praznicima, što je Sabor prihvatio i na taj način se pridonijeli detuđmanizaciji hrvatskih nacionalnih vrijednosti. Rezultat takve politike vidimo danas kada su građani zbunjeni kada je koji državni praznik;

Predstavnici kukuriku koalicije redovno prisustvuju proslavama četničkog slavlja u Srbu 27. srpnja. To je dan koji simbolizira četničko klanje Hrvata koje je trajalo od 1941. Pa sve do 1945., s tim da tada nije prestalo, već nastavljeno pod kapom titovkom i crvenom zvijezdom petokrakom. Predsjednik RH Ivo Josipović javno veliča crvenu zvijezdu petokraku simbol velikosrpsko-komunističkog režima, pod kojim je hrvatski narod od 1945. do 1990. bio obespravljen, proganjan, a mnogi likvidirani. Pod tom crvenom zvijezdom petokrakom srbočetnici su 1991. izvršili agresiju na Hrvatsku.

Predsjednik Ivo Josipović izjavio je u Rijeci kako će on raditi da cijela Hrvatska pocrveni, to znači postane anacionalna i prokomunistička. Pod vodstvom Ive Josipovića i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića, objavili su Registar hrvatskih branitelja i na taj način „legalno“ dostavili popis hrvatskih branitelja srbočetničkim ideolozima na čelu kojih je Savo Štrbac, koji je samo „dopopunio“ svoj arhiv.

Bilo je naivni branitelja koji su podržavali takvu objavu, govoreći da oni nisu lažni branitelji i zato se ne boje. Pritom su zaboravili da Savi Štrpcu nije potreban popis lažnih, već pravih hrvatskih branitelja, posebno dragovoljaca. Nikada nikome nije palo na pamet, i ne bi se usudio da zatraži objavu registra sudionika NOB-a, takozvanih Mesićevih „antifašista“.

Ivan Runje


Podsjetnik ...

Jučer koljači - danas "antifašisti"

Bljedoliki (narodu poznati kao I.Josipović) bulazni:

Europa je utemeljena na antifašizmu i mirotvorstvu. Naši su partizani i partizanke hrabrošću i žrtvom bili dio pobjedničke antifašističke koalicije, učinili su nas pobjednicima Drugog svjetskog rata.

Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.

Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.


Milorad Pupovac poput Puniše Račića!

Još mu je samo samokres trebao

Gledajući i slušajući jučer bijesnog Milorada Pupovca u časnom domu Sabora kako povišenim tonom shizofrenika prijeti Hrvatskoj vladi u strahu smo strjepili da odnekud ne izvuče samokres i poput Puniše Račića, 1928. godine, isprazni šaržer po 'ustašama'! O čemu se radi? Predsjednika Kluba svih Srba u Hrvatskoj i šire, Milorada Pupovca posebno je razbjesnilo (standardno) odbijanje amandmana kojim bi se osigurao novac za priključke struje za navodno 200 obitelji povratnika kojima su kuće obnovljene prije više godina.

Dreči Milorad iz klupe: „Znači, ovih 200 obitelji koje čekaju 10 godina nakon završene organizirane obnove nisu ničiji, nisu HEP-ovi nisu državni.Čiji su to ljudi? Ove države ili ničiji, ove Vlade ili ničiji? Ne mogu imati razumijevanja za takav odgovor, ali netko za ovo mora odgovarati jer je ovo nehumano i protuzakonito. Ima li prostora za razgovor, gospodine ministre? Nema. Jer se s ministrima ne može razgovarati o muci, elementarnoj muci ljudi. A gdje je vaš ministar, moj zemljak Branko Grčić (samo što nije rekao – Srbin!) zar opet postavlja balvane oko Knina? Zašto se vašeg ministra ne može dobiti tjednima, danima i mjesecima da bi se o stvarima koje se tiču programa Vlade moglo ozbiljno razgovarati, uključujući i proračun“, upitao je bijesni Pupovac i na koncu samo što svoju filipiku nije začinio: „Ovo što radite nehumano je, protuzakonito, sram vas bilo, ma gonite se u p..ku materinu, ustašku!“

E moj Pupovče, sram tebe može biti! Otkud ti pravo tražiti od ove države 'crveni tepih' za svoje 'zemljake' koji su na početku agresije jedan lijepi hrvatski grad - Vukovar, kojeg danas i ćirilicom svojatate, sravnili sa zemljom i iz njega što pobili što istjerali 22.000 neSrba na dugih osam godina, 'bez struje, bez kuće i kućišta'. Do kraja 2012. u Vukovarsko-srijemskoj županiji obnovljeno je 9190 porušenih kuća u što je hrvatska država uložila 3,7 milijardi kuna! A barbarski rušitelji tog grada, 'tvoji' domaći četnici, 'tvoja' srbijanska soldateska i 'tvoja' matična država ni 'prebijene kune' nisu uložili u njegovu obnovu; osim što je 'tvoj' predsjednik Boris Tadić izrugujući se 'našem' Ivi Josipoviću 'poklonio' jednu po JNA ukradenu Bogorodičinu ikonu za pravoslavnu bogomolju u Dalju!

Uostalom, kao afirmirani etno-biznismen mogao si kod svoje 'ugledne' Tesla-banke ishoditi jedan povoljan beskamatni kredit pa si nesretnim i nedužnim povratnicima već davno mogao uvesti struju u kuće u kojima pretežno i tako nitko ne živi čekajući prodaju!? Jasno, ukoliko ta 'tvoja' ugledna banka zahvaljujući 'tebi' već danas nije u bankrotu? A mogao si se savjetovati i s prijateljem Miloradom Dodikom iz takozvane Republike srpske iz koje je što pobijeno što istjerano oko 200 tisuća Hrvata. Do danas ih se vratilo oko 12 tisuća koji svoje probleme rješavaju po modelu 'Uradi sam'; čak i materijal za gradnju po četnicima spaljenih ognjišta 'uvoze' iz Hrvatske, a njihova djeca u školi uče jedino iz ćiriličnih udžbenika!

E moj Milorade, umjesto što neurotično drečiš u časnom domu Hrvatskog sabora skokni malo do hrvatskog Gvozda, danas opet 'srpskog' Vrginmosta, i pokloni se grobovima zvjerski poklanih mladih Hrvata koji zaglaviše od po-četničke ruke. Bio bi to tvoj veliki doprinos međunacionalnoj snošljivosti. Ili, skokni, kao što inače svako malo činiš, do svog mentora, srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića-Grobara ('dobrokoljca' iz Antina) pa ga nastoj uvjeriti da Bunjevci nisu Srbi nego Hrvati ako imaš m.da drekni mu u lice: Sram te bilo, četnički vojvodo! I nemoj nikako smetnuti s uma, Hrvata je u Vojvodini prije rata bilo 200 tisuća, danas ih je 4 puta manje; i bez rata, po Šešelju (č)etnički očišćenih!

Damir Kalafatić


Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


* U današnjoj očerupanoj Hrvatskoj, pod vlašću neokomunista, na web stranicama Hrvatskog Sabora o ovom dijelu povijesti nećemo naći ništa dok se bulazni o nekakvom Hrvatskom Saboru u komunističkoj klaonici Jugoslaviji...


ORA ET LABORA!

Pitali me: kako si zaokružio? Točno, kažem!
Pa kako to misliš: točno? Pa baš onako kako sam odgovorio pedagoginji kad me isto pitala da se uvjeri jesam li sposoban krenuti u prvi razred osnovne škole.

Pitam se što se to dogodilo u ovih trideset i kusur godina, a u međuvremenu i nekakve nauke svrših, da me sad opet isto pitaju i još hoće odgovor u zakon nad zakonima unijeti. Je l' dragi Bog možda objavio da se zabunio ? Da nije možda suvremena biologija otkrila nešto što bi dosad stečene spoznaje izvrnulo naglavce ? Ili je pak, negdje, možda u prašumi Amazone, otkriveno neko pleme koje opstanak ima zahvaliti nataloženom iskustvu različitom od svih ostalih, do danas, preživjelih civilizacija ? Nit' je prvo, niti drugo, treće još manje.

Na razvalinama dviju srodnica prethodnica, posvađana i s Bogom, i s razumom i sa životom, poput kazne za loše učenike koji ne uče na vlastitim greškama nikla je još jedna grozomorna kreatura ljudskog uma, nigdje joj prozora, nigdje vrata. A ona poput računalnog programa ne voli da se postavljaju nepredviđena pitanja. Ona je tu da ih sâma postavlja i odmah spremno na njih odgovara bez da ikog išta pita. I baš zato je trebalo zaokružiti točno, (kao što je to isto bilo točno čak i u onome prvom, ne baš do temelja izgorjelom, mraku) a potom i odgovor uklesati u zakon nad zakonima.

Čudna li (b)luda

Za početak, nova je vrla neman odlučila demokratizirati narod jer on takav kakav jest i kako uostalom demokraciji samo ime kaže, nije dovoljno demokratičan. Razmiljela se katodnim cijevima svih kalibara i vrsta pa prži nemilice sve sivo u glavama i ledi sve toplo u srcima. Na usluzi joj združeni odredi medijskog kartela koji hineći različitost bivaju podijeljeni: na one koji skroz onečovječuju drukčijeg (zli žbir) i one druge perfidnije („dobar“ žbir) koji podnose pojavu drukčijeg, doduše u malim bočicama, na teško dostupnom mjestu. Da se slučajno ne bi otrovali pretjeranom različitošću. Pluralizam kakvog se ne bi postidio ni socsavez. A upravo od njega vladajući mrak baštini kadrove, jednostavno tu ih zateklo, ostali od prethodnog mraka. Kadrovi mraku trebaju jer oni mogu sve.

Nađe se tu pismoznanaca raznih profila i o svemu istog mišljenja. Nanjušili kusati psi da je danas ispiranje mozga unosno kao nekad ispiranje zlata, pa jednako grozničavo prionuli poslu. Huškaju mnoge a oni koji se huškanju oduprijeti ne mogu svjesno ili nesvjesno prenose štafetu ludosti dalje. Pa upregli u kola i dvorske lude, kojima u rok službe i tako ide da kreveljeći se, razmaženo afektirajući, cičeći i poskakujući umjereno zaglupljuju narod. No, kad lude počinju davati ozbiljne izjave i izricati veleumne stavove, i to, gle čuda, baš one dvorske, e to već vuče na prekomjerno kreteniranje naroda. A budući je ostalo zabilježeno u dnevnicima, moglo bi se tu i za sud naći posla. Čovjeku jednostavno dođe da se zamisli i zapita kakva li je to sila koja i od lude može učiniti budalu.

Ovisnost, … o proračunu naravno (a o čemu bi drugom ?,… ma ne bi oni to …) nije uvjet ali dobro dođe. Spremnost i najrevnijih poreznika, petkunaša, da im zažmire nikako ne odmaže. A to da nitko ne dovodi u pitanje nerazmjer imovine i uplaćenog poreza (oni bi rekli: čega ?!!!), treba li uopće spominjati ? Kad već ne moraju davati, rado primaju. Pa su tako nečista duha prikopčani na subvencije i donacije kao bolesni tijelom na infuzije i aparate. Nađu se tu, zlu ne trebalo, i razne ine pogodnosti i „mali“ znakovi pozornosti. Ipak, s vremenom znaju u zahtjevima postati naporni pa ih onaj kome dosade može potjerati jednostavnom kletvom: dabogda pošteno živio od svoga rada! Ekološki skroz, bez štete po ozon.

Zbog čega su gospodari etera doklatili sve te horde janjičara i martologa ? Da bi poslovali s dobitkom ? Hmm, teško … jer svi su u crvenom već dulje vrijeme a neki duguju državi na ime poreza i više nego deseterostruko veći iznos od iznosa troška da se narod pita. Srećom po njih, isti su im vlasnici kao i Vladini pa to ne predstavlja baš nikakav problem. A tim vlasnicima filantropima, naizgled posve u suprotnosti s vladajućom ekonomskom doktrinom, dobitak nije prvi na pameti. Nego nešto sasvim drugo, nešto što se ne vidi u poslovnim knjigama, a što izađe na vidjelo tek kad narod progovori što misli. E baš to im je mjerilo uspješnosti. A narod, na svoju inicijativu i njihovu žalost, odgovorio točno i tako ih prokazao pred gazdama. Naslutili da je došlo vrijeme suočavanja s rezultatima svoje rabote i otud sav taj svrbež, režanje i unezvijereno češkanje.

Pobjednici

Kako red nalaže, pobjednicima treba čestitati. Prije svega na pobjedi, a ništa manje i na dostojanstvenom držanju, izvrsnoj organizaciji, koordinaciji, iskazanoj poniznosti i smirenosti. Dakle, svim onim vrlinama koje bi čovjek poželio da ih imaju oni koji upravljaju državom, pogotovo čovjek koji živi u državi u kojoj to nije slučaj. Ta mala, ne manjka ih koji bi rekli i opasna, skupina hrabrih i odvažnih ljudi uspjela je potaknuti mnoge da poklone svoje vrijeme, ulože rad i sredstva, usmjere molitve i bdiju cijele noći te tako doći do cilja koji se u početku činio teško dostižnim.

Posebno divljenje gospođi Markić koja je prošla kroz svoju Via Dolorosa stoički trpeći drvlje i kamenje, svo to bjesnilo i ludilo zapjenjene mahnite rulje koje se ciljano u skladu s taktikom vučjeg čopora sručilo na njenu osobu. U nadi i molitvi da će se uskoro naći još netko na takvo što pripravan (ako je uopće to i moguće biti), ekipo iz „U ime obitelji“ velika Vam hvala za ostvareno a i zato što se pobjednikom osjećam i sâm.

Sve u svemu, nikad bolje utrošenih, kažu 40 ili još bolje 50 mln kn koje (ekskluzivno za zabrinute graditelje vrtića i druge dežurne parebrižnike) ostaju u Hrvatskoj i to prilično pošteno podijeljene. Za razliku od utroška na vozne parkove, mobitele, razne krpice i druge modne dodatke…

Ipak, u pobjedi treba ostati velik. Pobjednik je taj koji mora prvi pružiti ruku pomirnicu onome drugome, gubitniku kojemu je makar bila sva sila iza njega, sigurno teže. U to ime, a uvažavajući činjenicu da je manjinski odgovor na pitanje zadobio povjerenje više od trećine građana možda bi vrijedilo razmisliti o tome da se na izjašnjavanju prihvaćena promjena u Ustavu iznimno navede i na ćirilici. Naravno, onoj hrvatskoj, znanoj još i ako bosančica čisto da gubitnici to lakše mogu progutati.

Izlazak

Točno 95 godina prije ovog izjašnjavanja naroda, dakle na isti nadnevak, naše su nas „elite“ uvukle u anticivilizacijsku mišolovku, svojevrsni eksperimentalni laboratorij projektiran u srcu tame iz kojeg još nismo uspjeli izaći. Ovjekovječenima u povijesti kao „guske u magli“ nije im na kraj pameti bilo pitati narod što i kako dalje. Valjda bi besmisleno i tužno bilo da ima netko tko to može znati bolje od njih, pogotovo netko tako priprost i nebitan, kao narod sâm. Danas, reinkarnacije tih gusaka u vidu neke druge vrste peradi, bauljaju i kukuriču u maglama istog proizvođača. I kad se malo razbistri, a to nije čest slučaj, silom u magluštinu hrle jer tu su oni k'o doma.

U proteklih se 95 godina dva put učinilo da bismo iz te zamke mogli izaći no pokazalo se to tek pustim tlapnjama. Ipak, nekom proceduralnom greškom, propustom sustava, u zadnji čas iskoristivši rupu koja će uskoro biti začepljena, narod je iznenađujuće i nepredviđeno iskoristio pravo da uzme sudbinu i sreću u svoje ruke. Nema nam druge nego vjerovati da je ova iskra početak trećeg pokušaja izlaska iz mišolovke no imajmo na umu da je pred nama dug i mukotrpan put, put s neizvjesnim ishodom (a što uopće može bit izvjesno na tom svijetu?). Kako bilo, uzdanje u treću sreću ne će nam pomoći.

Radije se utecimo Onome po kome jesmo to što jesmo a što bi neman da više nikako nismo. I zato sestro, zato brate, nema nam druge nego: ORA ET LABORA !

Grgur S.


Masoni protiv Crkve

Na koje se načine masonske elite odnose prema većinski katoličkim državama, uz konstantno promoviranje gay zajednica, govori i primjer pokušaja napada razularenih feministkinja na katedralu u Buenos Airesu, kao i skandalozna sotonska reklama švedskog telekom operatera Tele2 koja se emitira u Hrvatskoj.

Naime, razjarena skupina feministkinja ogoljenih grudi pokušala je ovih dana oskrnaviti katedralu u Buenos Airesu, koju su muškarci čuvali od napada, jasno dajući do znanja kako je njihov bijes usmjeren protiv stajališta katoličke crkve u vezi očuvanja života.

Stravičan napad uključivao je žene koje su crvenom bojom polijevale muškarce, pogotovo njihova međunožja, a trajnim markerima su crtale svastike na njihovim čelima i prsima, čak su nekima nacrtale brkove sugerirajući da se ponašaju kao Hitler. Izvodile su i seksualne performanse ispred sviju, trljale svoje grudi od njihova lica uz uzvike "izvucite krunice iz jajnika" i " da je Papa žena, pobačaj bi bio legalan". Napadnuti su muškarci tijekom cijelog performansa ostali mirni i dostojanstveni, a neki od njih nisu mogli suspregnuti suze.

Crni jarac čestita Božić

Drugi primjer je svetogrdna božićna reklama švedske Tele 2 koja se unatoč velikom protivljenju i dalje nesmetano pušta na televizijskim ekranima u Hrvatskoj.

U skandaloznoj reklami ovca Gregor, koji je zapravo zamaskirani crni jarac, koji simbolizira sotonu, služi za ismijavanje sakramenata i osjećaju vjernika.

Što o kampanji Tele 2 misli hrvatska javnost vidi se i po facebook profilu ovog operatera. Naime, Hrvati svakodnevno obasipaju njihovu stanicu tražeći od njih da prekinu vrijeđati njihovo dostojanstvo kao i pravo na vjeroispovijest. Tele2 je još 1993. godine u Švedskoj osnovao čovjek po imenu Jan Stenbeck. Kompanija je u Hrvatsku došla 2005. u vrijeme ere Ive Sanadera, gdje danas ima oko 839 tisuća korisnika. Hoće li ovakva poslovna politika biti stimulirana ili sankcionirana, odlučit će korisnici mobilnih usluga.

L. Novak


udruga-gavran.hr

5. prosinca 1918.

"Časna obitelj" Vesne Pusić

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Oni su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeća „da s danom 2. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visočanstva 'prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali; „Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militanzam'" Tadašnji šef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra.

Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata. ponosim".

Za svoga djeda Danka Anđelinovića Vesna Pusić tvrdi da je bio „poznati hrvatski pjesnik". Ja to nisam osporavao niti se namjeravam baviti njegovim pjesničkim opusom. To prepuštam književnim kritičarima. Mene zanima politička djelatnost Danka Anđelinovića tijekom Drugog svjetskog rata, a o njoj se može dosta toga saznati iz „Zbornika dokumenata „Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji" (Split 1982.). Tamo se na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U navedenom zborniku također se govori o „Splitskom kvartetu“: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura".

U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčani,. primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. VIadimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Zločini nad Muslimanima“ (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidijivo je da su čenici ubijali žene i djecu.

Vesna Pusić navodi da je njezin stric (ujak) Vuk Anđelinović bio „ugledni antifašist i partizanski liječnik". Njegov antifašizam za mene uopće nije sporan, premda bi se mogli upitati zašto se je on partizanima priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Međutim, njegov antifašizam mogao je biti sporan njegovu ocu Danku koji je, kako piše u prije navedenom zborniku, surađivao s talijanskim fašističkim okupatorom i njegovim četničkim pomagačima.

Što se tiće Vuka Anđelinovića, problematično može biti njegovo moguće pripadništvo zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.

U tom pohodu kojemu je krajnji cilj bio osvajanje Mostara, sudjelovao je akademik Adolf Dragičević, kolega Eugena Pusića. Štoviše, taj prisni prijatelj našega predsjednika Stipe Mesića. koji je svojedobno inspinrao Vesnu Pusić za objede na moj račun, ostao je bez potkoIjenice pred ulazom u Mostar. Prošle je godine Adolf Dragičević, uz podršku Eugena Pusića i istomišljenika, bio kandidat za predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali je izgubio. Nakon toga je dao intervju tjedniku Globus (10. kolovoza 2007.) pod naslovom 'HAZU treba srušiti'.

Poslije „operacije Mostar“ 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeramih stratišta u Europi. Vuk Anđelinović nije mogao biti partizanski liječnik kako tvrdi Vesna Pusić jer je rođen 3. travnja 1922. godine. Osim ako nije preko reda diplomirao kod svoga kolege, „partizanskog Mengelea'", danas također uglednoga člana HAZU-a Drage Ikića koji je, prema knjizi 'Jedanaesta dalmatinska udarna brigada' (Split 1987.), kao domobranski garnizonski liječnik u Vrgorcu, u dosluhu s OZNOM, neposredno prije partizanskoga napada na grad 12. listopada 1943. zatrovao vojnički kazan u namjeri da svoje 'pacijente', hrvatske domobranske vojnike pripremi za partizansku klaonicu.

Zahvaljujem na uvrštenju i najsrdačnije Vas pozdravljam,

Vice Vukojevć

Eugen Pusić, otac Vesne Pusić, bio je visoki jugoslavenski državni dužnosnik u godinama poslije II. svjetskog rata, sudionik komu-nističke, titoističko-staIjinističke pravničke prakse u Zagrebu i Hrvatskoj koja je iza sebe ostavila bilancu od nekoliko desetaka tisuća mrtvih i zatvorenih Hrvata.

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Svoj je postupak ovako objasnio: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim!»

Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, bio je bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailovćc imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH.

Vuk Anđelinović, stric Vesne Pusić, partizanima se priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Pripadao je zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.


dragovoljac.com

TVORCI UMIRUĆE HRVATSKE

Davno je Ante Starčević ustvrdio da kod ovog naroda nalazi preveć znakova koji slute na propast, jer ne razlikuje dobro od zla, pošteno od nepoštena, nego čezne samo za onim što je taj čas korisno. I nemojmo se, u tom slučaju, tužiti na svoju sudbinu, jer ne vlada svijetom sudbina, nego se tužimo na sebe same.

Antihrvatska utakmica ili psihološki rat

Indoktrinirani totalitaristi na svaki pa i najmanji oblik iskazivanja demokratske volje sve češće reagiraju društvenom stigmatizacijom i represijom. Kako svaki demokratski izraz u svakom nedemokratskom društvu predstavlja opasnost promjena, tako se i naš narod ima neprekidno dijelit i zabavljat. Odvrača mu se pozornost od bitnoga. Tvorci umiruće Hrvatske sve češće to čine s pozicije sile i moći ali i uz pomoć trikova. S političkim iluzionistima i opsjenarima to zapravo ne bi bilo ništa novo ni neobično kada sudionici igrokaza ne bi padali uvijek na isti trik. Tako zapravo sva količina gluposti i idiotizma u Lijepoj našoj danas postaje jedan veliki teško objašnjiv misterij. Zagonetka čija bi tajna u budućnosti zasigurno mogla biti rješenje opstojnosti pa i prosperiteta ovog napačenog i izvaranog hrvatskog naroda.

Današnji nam agitpropovci kao kulisu svog igrokaza u prvi plan postavljaju jedan takmičarski, takozvani navijački sindrom bez pobjednika, gdje poražen u svakom slučaju biva jedino hrvatski narod. Jer samo tako manjini politikanata, dok pune svoje pohlepne stranačko/partijske džepove, uspjeva održati politički monopol nad večinom. Ustrojbena politika elitističkog hedonizma ili s druge strane nepotizma za kojega se kaže da ga na radnom mjestu doživi devet od deset Hrvata.

Upravo je sljedom takvih PODIJELA nastala i danas opljačkana institucionalno kriminalna Hrvatska koja se i dalje neumoljivo rastače i porobljava. Lijepa naša u kojoj se rad(nik) obezvrijeđuje, a narod grubo pljačka i guli do kosti. Gdje mito i korupcija postaje pravilo, a sve veča nezaposlenost, siromaštvo i beznađe, konstanta bez alternative. Nije li upravo alternativa ono što čovjeka dijeli od potpunog poraza ili gotovo očaja?

Istina i laž današnje Hrvatske su s toga poput žrtve i zločinca. Suživot bez pravde na štetu istine, dok se pravednost crveni od sramote i nemoći. Budućnost bez alternative. I sve dok to narod ne shvati nema nam pomaka.

PROPAGANDA I AGITACIJA je kažu boljševici temelj svakog uspjeha

U nedostatku nacionalnog i gospodarskog programa ili opčenito državne strategije ,svjedoci smo kako sve češće upravo pijeteti i svečani protokoli postaju sredstvom za čišćenje vlastite savjesti ali i pranje povijesnih činjenica. Dok se živima sve više manipulira, žrtve se krajnje obezvrijeđuju. Jedni to nazivaju utakmicom, drugima je to svojevrstan psihološki rat. Međutim, svejedno jer u tome uvijek i jedino onaj koji gubi ili redovito stradava je hrvatski narod. Pobjednike se tako pretvara u gubitnike, dane ponosa i slave u antifašizam, a obranu i vrijednosti Domovinskog rata u terorizam. Da se svetinje kao i demokracija sve više zatire potvrđuju sve žešći prorežimski napadi na Referendum(e). Na žalost isto tako imamo i primjer medijske cenzure i zlouporabe od strane nekih inicijatora.

Tvorci takve, danas umiruće Hrvatske, kao društveno ozračje stvorili su jedan tako izopačen i izokrenut sustav vrijednosti kojega zaista ima rijetko gdje. Jedno nadasve bolesno, kužno ozračje koje odgovara samo onima što se svakodnevno valjaju u svom vlastitom izmetu. Ne i onom, vjerujem večem dijelu neokaljanog čestitog dijela hrvatskog naroda; socijalno ugroženom, obespravljenom, opljačkanom, prevarenom i izdanom. Najgore što popratna medijska klika mnoge od tih zlotvora lišenih svakog domoljublja, naročito društvene odgovornosti, u dijelu svoje medijske propagande, sve češće predstavlja čak i nekakvom desnicom. U Hrvatskoj danas nema lijevice ni desnice. Samo lice i naličje jednog još uvijek totalitarnog režima.

Što i kakva je to desnica koja uz pomoć LAŽI zajednički s istim ciljem ostvaruje projekt umiruće hrvatske. Je li se onda uopće čuditi uspjeloj manipulaciji jednog petokolonaša koji uz sdp kokošare ili hdz ovce u hrvatskom Saboru odaju pijetet zločincima. Gdje su nam danas narodni predstavnici poput nekad pravaškog zastupnika Josip Grižanića koji je usred sabornice udario bana Hedervaryja nogom u stražnjicu.

I dok nas dio tih čuvara višestranačkog jednoumlja tako agresivno prisiljava na podjele, drugi nam svaku moguću alternativu spriječavaju svojim lažima i neprestanim manipulacijama. Tako nam se izdajnici i veleizdajnici licemjerno pozivaju na državotvorne vrijednosti. Pohlepnici i nemoralni probisvjeti kojima gotovo ništa nije sveto u svojim lažnjačkim, uglavnom materijalno nezasitnim i bezbožnim životima pozivaju se na krščanstvo i obitelj. Pripadnici oligarhijsko elitističkih skupina koje nam sustavno zatiru sve demokratske procese predstavljaju se nositeljima demokratskih, isto kao i kriminalne organizacije gospodarskih promjena. Neki se tako čak i nude za tzv. veliki Domoljubni blok, istovremeno se okupljajući oko kriminalne organizacije, nelustriranih komunista i udbaša koji novcem opljačkanog naroda kupuju stranačke organizacije i sve ono što se danas kupiti može.

Za nadati se da ipak ne mogu kupiti i domoljubnu demokratsku Hrvatsku, poštene i slobodoumne ljude bez obzira na njihov svjetonazor ili demokratsko opredjeljenje. Jer narod se izgleda budi, a promjene osječaju. Domovinskoj Hrvatskoj za budućnost je neophodna alternativa. Politika neokaljanih domoljuba, a ne lažnih likova. Zajedništvo i prosperitet lišeno udbo partijskih trikova.

Njima je to poznato, zato ulažu toliko napora u sveopću hipnozu. No, sretna je okolnost što je za održavanje laži na životu potrebno puno riječi, i to stalno i neprekidno, dok se istina, s otrežnjavajućim učincima, može reći u samo par rečenica. Njoj ne treba puno. Zato jer je ona jednostavno - ISTINA. (K.Mišak)

ČINJENICA


Suradnja

Srećom nije padao snijeg, a ni kiše nije bilo. Samo hladno, kako po tijelu, tako i u duši od njihova shvaćanja demokracije. Naravno, radi se o prošlom referendumu za brak kao zajednicu između muškarca i žene. Padale su šale na taj račun dok se strpljivo satima čekalo u redu. Tamo, u Mostaru.

Trenutna neokomunistička vlast odredila je da Hrvati iz Herceg Bosne mogu glasovati samo na sljedećim mjestima: Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar. Izuzevši ovog posljednjeg, sve mjesta krcata Hrvatima, da budemo ironični. A gužva bi samo u Mostaru, iako ne onakva kao u onih blistavih prvih 10 godina kada je Tuđman predvodio svoj narod. Kasnije dođoše neki drugi što bi NAS silom mijenjali, kako se nedavno izrazi trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović, i gužve prestaše. Vlast ostade sama. Sada joj se to jasno poruči. Svakome je jasno, samo ne njoj da su muškarac i žena oduvijek tvorili obitelj. Ljudi su izišli na referendum čudeći se da o nečemu takvom uopće moraju glasovati. I poslaše neokomunističku vlast u ropotarnicu povijesti. Ovo je zaista njihov kraj. Draže im je surađivati s tajnim središtima moći po svijetu nego sa svojim narodom. Pa neka im bude.

Posebna su priča bili mediji u hrvatskom puku tijekom ove pripreme za referendum. Kad bi im čovjek vjerovao, pomislio bi da zagovaratelja i protivnika braka kao zajednice muškarca i žene ima više-manje jednako. Jedino su protivnici napredniji, jer nas vode u nekakvu suvremenost. Tu udicu rado su progutali i određeni mediji na Zapadu pa su izvijestili da se Hrvatska duboko podijelila. Zasipali su nas svojim dubokoumnim raščlambama. Neki drugi nisu bili takva mišljenja, ali se njihov glas slabo čuo zbog zaglušne buke koju su stvarali ovi prvi. Onda dođe uskraćivanje akreditacija za praćenje rezultata izbora u stožeru U ime obitelji, onih koji su bili »za«. Jasno razlučiše perjanice halabuke od ostalih. No, ne dadoše se ni dotični tako lako. U pomoć im priskočiše oni koji su nastojali biti uštirkaniji u govoru »protiv«. Stadoše na njihovu stranu. Bolje bi im bilo da su mirovali. Svima su bjelodano pokazali da nas neprestano medijski reketare. Nema među njima poslovnog natjecanja, nego mafijaškog kartela. Svi su isti samo su područja podijeljena. Pridruži im se i Hrvatsko novinarsko društvo te neko Hrvatsko vijeće za medije. Svima je u ustima najčešće rabljena riječ »fašizam«. Da su imalo demokratski raspoloženi i da svoje stavove ne svaljuju na druge, onda bi progovorili koju o Velimiru Bujancu. Taj čovjek čami u tamnici. Prije nego što mu je išta dokazano, oni su ga osudili. Jer, nije iz njihova tabora, iako je novinar. Čak i da bude kriv, ne mogu se tako prema njemu odnositi. Morali bi mu priskočiti u pomoć da dođe k sebi i okani se loših djela. Međutim, rekosmo, nije iz njihova tabora. To su drugovi koji su se obrazovali na primjeru Staljinove razbojničke družine, a kada zagusti onda se bježi u šumu. Njima je suradnja na izgrađivanju boljeg društva nepoznata stvar. Oni surađuju samo sa samima sobom, odstranjujući usput one svoje koji to dobro ne shvate.

U svezi referenduma oglasilo se i Europsko rabinsko središte. Slažu se da je brak zajednica muškarca i žene te prosvjeduju protiv onih koji to u Hrvatskoj proglašavaju fašizmom. Tako jednostavno i tako jasno. Treba li jasnije? Protivnicima očito treba. Oni za ovo jednostavno ne haju. Korisnike svojih usluga ne obavješćuju o ovom stavu i nastavljaju tvrdoglavo svojim putem. Prešli su sada i na slikovno uvjeravanje. Sve vrvi od svastika, uzdignutih ruku, kao da mjere kukuruz, i sličnoga. Zgražaju se da dvije trećine Hrvata, te građana i građanki (nismo svi Hrvati), misli isto. Te je, naime, ujedinio zov slobode, zov demokracije. Budućnost su države koja se zove Hrvatska. Oni međusobno počinju surađivati još više nego do sada. Zbog toga treba reći hvala onima koji su glasovali »protiv«. Vratili su nas razmišljanju o prirodnim vrijednostima i učvrstili u našim stavovima. Na svoj način učinio je to i Predrag Raos. Za desetak minuta svoga performansa, ponašanja koje ljevičari tako vole, uspio je razgolititi sjaj i bijedu onih pisaca koji se vole nazivati »moralnim vertikalama«. Pokazali su se zadrtima i nedemokratičnima, s govorom mržnje na usnama. Naravno da sam ne bih učinio nešto kao Raos, ali on je njihov član pa neka to srede s njim. Valjda im ne će pomagati Vesna Pusić, trenutna hrvatska ministrica vanjskih poslova. Ona je žestoko bila protiv, kao i uvijek kad je nešto vrijedno u pitanju. Sjetimo se samo njezine rečenice da je Hrvatska napala BiH. Što to činjenice i zdrava logika opovrgavaju, baš nju briga. Ona surađuje s nekim drugima, a ne sa svojim narodom. Ova hrvatska pobjeda na referendumu njoj je zapravo velika pljuska. Morat će se opravdavati pred svojim gospodarima zbog slabo obavljenog posla. Slušao sam je koju minutu nakon službene objave ishoda referenduma. Batrgala se u pokušaju da očiti poraz proglasi pobjedom, kakvom takvom. O žalu zbog gužve u Mostaru, ništa, kao i o nikakvoj posjećenosti biralištima tamo u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli. Za nju su Hrvati s druge strane granice nepotreban teret, oni koji smetaju da se Hrvatska pretvori u utvrdu građanstva, kako ga ona shvaća. Po svemu sudeći nismo te sreće da je pohodi obraćenje. Ne bi to bilo loše, da progovorimo u duhu Došašća. Kažu da se mogao obratiti jedan Napoleon Bonaparte, zbog čega ne bi i ona? Ne znam zbog čega, samo još to nije slučaj.

»Bio je ovo tužan i besmislen referendum«, izusti Zoran Milanović. Tako on svojim građanima. Da mu povjerujemo? Ne bi bilo dobro. U Belgiji su vjerovali svojim političarima pa je sada u njihov parlament upućen prijedlog zakona, koji će najvjerojatnije proći, po kojem se može eutanazirati i djecu. Dok ne navrše određenu dob, ne mogu kupiti ni alkohol ni cigarete, o vozilu i njegovom upravljanju da i ne govorimo, ali mogu odlučiti o svome životu. Ispravno, nema što. Sreća da ne živimo u slobodoljubivom Londonu, jer o ovome ne bismo mogli govoriti na ovaj način. Tamo su zabranili jednoj kršćanskoj radiopostaji objaviti sljedeće: »Ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da je više od 60% praktičnih vjernika diskriminirano na radnim mjestima. Istinski nas zanima prikupiti vjerodostojne podatke da bismo obavijestili javnost i tako pokušali učiniti društvo pravednijim. Nazovite nas, ako ih posjedujete.« Ovo je ocijenjeno nedopustivim političkim činom. Sprječavanje diskriminacije kršćana, dakle, i poboljšavanje društva nedopustivo su političko djelovanje. Na zdravlje! Stav baš kao u medija u hrvatskom narodu. Očita zajednička suradnja.

Osim obrane zorne činjenice, ovaj je referendum poslužio i za to da ljude ohrabri, da im otvori oči, da im dadne primjer koji se može slijediti. Na pomolu je nova hrvatska zora. Osim rada na njoj, za nju se treba već sada početi moliti. Nije dobro da to bude u posljednji trenutak kao za ovaj referendum. Samo je s Bogom prava sloboda i dostojanstvo. Sve ostalo je obična ljudska krhkost. Surađujmo svakoga trenutka s njim da ne bismo lutali i gacali po blatu što ga neprestano bacaju pred naše noge.

Miljenko Stojić


hrvatski-fokus.hr

Današnja vladajuća hrvatska kasta zločincu "drugu Titi" viri iz njegove totalitarne stražnjice

Agresivnim queer-ovcima je i demokracija postala tiranijom!?

„Ova je zemlja otvorila put novom totalitarizmu - bolje reći tiraniji, tu nije riječ o gay brakovima nego o nečemu puno važnijem, riječ je o ljudskom dostojanstvu“, vrijeđajući veliku većinu hrvatskog naroda tvrdi 'homofilni' etnolog i antropolog Sandi Blagonić.

UČENIK I UČITELJ - Sandi Blagonić i zločinac Tito

A sad nešto o Sandijevu evolutivnom stasanju; parafraziram jednog anonimnog komentatora: Kao napredno dijete vrijeme je kratio gledajući crno-bijelu televiziju i lakirajući svoje nokte. Vrlo brzo je shvatio da je zarobljen u pogrješnom primitivnom-ruralnom okružju i da svoje revolucionarne snage mora posvetiti bijegu iz istog, odnosno emancipaciji. Ponekad se naš Sandi osjećao kao princ (zapravo princeza) među 'prljavim svinjama' svoga tradicijskog okoliša. Marljivo je učio, posebno je pratio modne trendove, učio nove komplicirane riječi i tražio svoje mjesto pod suncem. Već u prvom razredu pučke škole shvatio je što bi htio biti - 'antro-etnopolog' odnosno i antropolog i etnolog (je li i 'pozadinac'?).

Riječ je dovoljno dugačka da se odmah vidi da nije prosta seljačina, dovoljno komplicirana da iza nje sakrije svoje moralne vrjednote, i dovoljno široka da uvijek može, ovisno o prigodi reći da je više 'antro-etno', a manje 'polog', ili kako mu već odgovara, po potrebi. Biti 'antro-etnopolog', i jedno i drugo, dobro je i stoga što se kroz taj poziv Sandi mogao osvetiti svima koji su ga u djetinjstvu vrijeđali, ponižavali i šikanirali dok je bio mali dečko još neodređene rodne orijentacije ili dok je bio u 'queer' dvojbii vlastite samoidentifikacije. Inače, pogrdni naziv queer engleskog je podrijetla (a čijeg bi drugo!) a u prijevodu znači čudan ili nastran ali se unatoč njenom značenju ta riječ i danas koristi kao naziv za cjelokupnu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu LGBT zajednicu kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj privatni život izvan hetero-patrijarhalnih normi. Dakle, agresivni queer-ovci poput Sandija nameću svoju nastranu normu kao kategoriju 'zdravog života' a heteroseksualce drže nastranima; eklatantna tiranija manjine!?

Uvijek je kao izučeni antropolog mogao popljuvati normalne, zdrave ljude da su 'antropološki seljaci', dok je sebe držao afirmiranim urbo-građaninom, kulturnim i finim. Štoviše, mogao je analizirati njihove glupe face, oblik glave i tijela te reći da su primitivni, prosti, prljavi i neodgojeni. Kao pravi narcisoid sebe je smatrao naprednim i progresivnim 'dostojanstvenikom', jednostavno rođenim za prosvjetitelja zatucanih masa ognjištara i inih seljačina. Kroz taj svoj, eto, sudbinski poziv mogao je cijelom auditoriju objasniti zbiljski nemoral u lijeganju s osobom suprotnog spola. Vrhunac svog queer-nakaradnog stasanja nalazio je u tome što se konačno mogao osvetiti onoj odurnoj mu Katoličkoj Crkvi. Oh, kako je on mrzio tu Crkvu i te glupe kamenjarce-ognjištare koji idu u tu groznu građevinu i glasno pričaju. Zaista ih nije mogao smisliti.

Korijen njegova stava o Crkvi leži u tome što ga župnik u njegovu malom istarskom mjestu nikad nije pozvao 'na samo' kao druge dečke, mada je to žarko želio cijelo djetinjstvo. Čak je i prije izbora za ministranta ponekad namjerno 'zamusao' svoje profinjeno, blijedo lice i skinuo crveni lak s noktiju a znao je ponekad i zamijeniti izderane espadrile tenisicama ne bi li se dopao onom 'stričeku u halji'. Eto, hvala Bogu, pokazao hrvatski narod premoćnom referendumskom pobjedom 3:1 što misli o toj nastranoj, queer-ideologiji ali ne samo bahatom Sandiju Blagoniću nego i svim sponzorima takve nastrane ideologije, raznim Milanovićima, Stazićima, Pupavcima, Jovanovićima, Opa(n)čićkama, Škrabalićkama, Pusićketinama i mnogim drugima; ipak 'prirodno' pobijedilo 'neprirodno' ili 'čisto' pobijedilo 'nastrano'! Pokazao hrvatski narod svoju tradicijsku snagu svim agnosticima i bezbošcima da ničim nisu zaslužili povjerenje koje im je taj narod ukazao jer ga očito vode u ne samo materijalnu nego i moralnu propast po kojoj bi Hrvat mogao biti 'svoj na tuđem'! A pokazala im to i TORCIDA ujedinjena s BBB-oysima zajedno kličući na maksimirskom stadionu 'Vukovar, Vukovar' i 'Za dom spremni'!

I ponovno će sljedbenici komunističkog svjetonazora reći 'govor mržnje', diskriminacija, fašizam, nacizam, nacionalna netrpeljivost! Ustaški pokret nije bio ni nacistički ni fašistički nego ekstremno nacionalistički, kao radikalni odgovor na dugogodišnji teror velikosrpskog šovinizma. „NDH nije bila samo puka 'kvislinška tvorevina' i ,fašistički zločin', već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“ (Franjo Tuđman, prvi i jedini pravi hrvatski predsjednik!). A da nije bilo pozitivnog hrvatskog nacionalizma u Domovinskom ratu nikad ne bi imali svoju, hrvatsku državu koja je danas postala teško breme raznim yugo-filima, orjunašima, bivšim udbašima, 'pederima' i licemjernim srbijanskim ekstremistima koji žive i jedu 'leb' u Hrvatskoj a i danas im je glavni grad - Beograd!

Ne postoji ni službena niti ikakva druga definicija pojma 'govor mržnje'. To je samo drugi, moderniji naziv za političku cenzuru odnosno to je revalorizirana komunistička etiketa za sotonoziranje i ušutkivanje političkih neistomišljenika. Svi koji su ovih dana javno govorili da će prvog prosinca glasovati 'za' u očima vlasti i mnogih od Vlade plaćenih 'udruga civilnog društva' širili su tzv. govor mržnje; premda je svakomu normalnom čovjeku jasno da tu nema nikakve mržnje niti ikakve, po Sandiju Blagoniću, rasističke tiranije. Nekada, u Titino doba politički su neistomišljenici bili etiketirani državnim neprijateljima, a danas se od ove neo-komunističke vlasti etiketiraju širiteljima govora mržnje.

Treba prepoznavati ne samo znakove nego i govor vremena a po svemu sudeći 'vrijeme se vraća' odnosno pokušava se silom vratiti. Tuđmanu su raznorazni 'sionski mudraci' i domaća kamarila zamjerali da koketira s ustaštvom a danas vladajuća hrvatska kasta ne samo što 'koketira' nego metaforički rečeno zločincu-drugu Titi viri iz njegove totalitarne stražnjice!

Damir Kalafatić


Kako je mali Ivo naučio od tate Ante sve o tajnim službama

Dok Hrvatskom bijesne rasprave o referendumima fokus javnosti je lagano preusmjeren sa nedavnih događaja u Vukovaru. Da, radi se o onom danu kada se politika predsjednika Josipovića i premijera Jovanovića, pardon Milanovića, suočila ne sa naručenim anketama već sa živim zidom sto tisuća nezadovoljnih građana. Nakon premijerovog vatrenog krštenja u Kninu, kada mu je mnoštvo okupljenih zviždalo na proslavi Dana pobjede, bilo je ovo prvo predsjednikovo narodno krštenje.

Međutim, legitimnu akciju prosvjeda u vidu mirnog okupljanja i prosvjeda državni vrh i režimski mediji doživjeli su kao pokušaj državnog udara. Politički je to mentalitet koji svaku opoziciju, pa i mirno okupljanje nasred ceste, smatra drskom opstrukcijom vlasti, mentalitet je to koji svaku opoziciju smatra smrtnom prijetnjom. Prema receptu iz nekih prošlih vremena protiv građanske opozicije dopušteno je koristiti i tajne službe.

Upravo je „najpopularniji“ hrvatski političar, predsjednik Josipović, zatražio žurnu istragu tajnih službi o događajima u Vukovaru. Iz njegova istupa moglo se čak iščitati žaljenje za činjenicom što se tajne službe nisu ranije obračunale sa svim onim građanima koji su predstavljali potencijalnu prosvjednu prijetnju predsjednikovoj i premijerovoj koloni. Nešto slično događalo se Ivanu Gabelici svaki put kada bi Josip Broz Tito dolazio u Zagreb. Naime, Udba bi Gabelicu svaki put za Titova posjeta Zagrebu preventivno zatvorila, a iz čistog užitka pritom i mučila. Je li Josipović na ovakav način želio iskoristiti resurse SOA-e?

Čak se i premijer Milanović u izjavama za medije ogradio od Josipovićeva zahtjeva za uporabom tajnih službi u Vukovaru, istaknuvši kako je zadatak tajnih službi prije svega briga o vanjskoj ugrozi države i građana.

Milanović je, htjeli mi to priznati ili ne, u pravu. Uporaba obavještajnih agencija u radu na domaćem terenu, pogotovo u dnevno političke svrhe, nije svojstvena demokratski uređenim društvima. Neke države, primjerice SAD, imaju čak i zakone koje obavještajnim agencijama zabranjuju rad na tlu SAD-a i miješanje u redovite policijske nadležnosti. Upotreba obavještajnog aparata u dnevno političkim razračunavanjima svojstvena je nekadašnjem sovjetskom lageru i despotskim državama u Aziji i Africi. Bila je to i omiljena metoda jugoslavenskih čelnika u obračunima sa potlačenim narodom. OZNA sve dozna, bila je krilatica koja je ledila krv u žilama uplašenom i fizički ugroženom hrvatskom narodu. Poslije je stopama OZNE revno nastavila UDBA, gospodareći životom i smrti na ovim prostorima.

Od kud predsjedniku Josipoviću ideja za uporabom tajnih službi u unutar političkim razračunavanjima? Po savjet nije trebao ići daleko, otac Ante, nekadašnji dužnosnik OZNE, sigurno je sina upoznao sa svim „političkim dobrobitima“ koje donosi ukrštavanje tajnih službi i politike.

Vukovarski događaji razobličili su predsjednika pravnika, skladatelja i pijanistu kao izvornog apsolutističkog, komunističkog, vlastodršca koji se ne ustručava posegnuti i za tajnim službama kako bi se održao na vlasti.

Željko Primorac


O LJUDIMA I ŽIVOTU PREMA KNJIŽEVNOM DJELU MILE BUDAKA

ŽIVOT

Tko bi mogao rastvoriti malenu sjemenku oštre vlasulje na Dušicama nad Svetim Rokom, spoznati nešto od tajne što je život i podijeliti je s nama! Samo umjetnik! Samo je umjetnik saveznik tisuća godina ljudskog iskustva i bljeska istine!

Stotine stranica književnog djela Mile Budaka svjedoče upravo o pothvatu rastvaranja. Jer, eto, književnik je bio rođen s darovima za osobit put, poput njegova velikog junaka Luke, koji je već iz djetinjstva mnogo znao i mnogo razumio, jer ni kraj jednog događaja, ni preko jedne riječi nije prelazio bez osjećaja i razmišljanja. Često puta je sjeo na stanac kamen više kuće, laktove podbočio na koljena, glavu na dlanove i netremice zurio u nedohitno visoko nebo i promatrao zvijezde. Vidio je da sve zvijezde vise u zraku, kao kruške ili jabuke na stablu, samo što se stablo ne vidi... (Og. I., 32)

Razumio je Luka (i Budak!) kako se osjećaju biljke, šuma i zemlja, kako se osjećaju životinje. Slušao je ševinu molitvu kada se digne u nebesa (Og. II., 157), ali iznad svega razumio je, naravno, ljude, koji žive nošeni neumornom nadom ka neprekinutosti, svjesni da su u kratkom životu, ovisni o disanju koje može ugasiti ćuh vjetra. Lukina velika snaga – i cijela Budakova fikcija – buja iz poniznosti pred činjenicom krhkosti.

U svome samotnom književničkom poslu Budak je u svom srcu najprije neumorno tražio srca drugih ljudi, da vidi za što su spremna. Vidio je da su najljepša kada vole - prijatelja, druga u radu, roditelja, dijete, ženu, muža. Opisivao je ljubavi koje izviru iz jake duše i preuzimaju velike odgovornosti. I, naravno, čine čovjeka sretnim da može doživjeti ushit i dragost, kao da se sav nekuda razilazi, rastače, rasplinjuje, samo da ne počne vikati: Pomagajte braćo, ljudi! Ustavite me, skupite me, zgrnite me evo se razleti' u komadiće, raziđo' se na sve četiri strane svita ka' razlivena voda. (Og. I., 39). Lijepe su Budakove stranice o ljubavi! A o dobroti! Ili, o nježnosti! Njegov Luka svoju ženu u svim godinama braka oslovljava jedinice moja (Og. I.,62), kćer o milinje moje (Og.,140), a Anina djeca su mu draga dva mrava (Og. I., 294)!

A stranice o hrabrosti i samopouzdanju! U svijetu o kojemu Budak piše (i na drugim mjestima!) ljudi su trajno suočeni s pogibeljima - s razočaranjima, preuranjenim smrtima, lošim ljudima, ratovima, državnim nasiljem. Ljudi se nastoje oduprijeti snažno - nutarnjim mirom (Živ se čovik ne pridaje. Og. I., 71), dostojanstvom (Nit se savi, nit se privi. Og. I., 208,), odlučnošću (Ko se pripane, gotov je! Ba., 236). I žene i muškarci, tu nema razlike. Svakog boli jednako (Kun da j' moje srce drukčije neg tvoje! Og. II., 251), ali svi na isti način žele ostati uspravnima, dati sve od sebe da nastave svojim putem.

Budakovi junaci nisu motivirani onim što im nedostaje ili onim što posjeduju. Na oskudicu se ne žale. Da, Seki se srce steže da je za njenu djecu u novoj gradskoj smočnici sama bijeda i sirotinja, tek šaka brašna, žlica masti i čaša ulja. (GT., 99), a Luka kao lud želi postati vlasnikom Doca Kresojića, svim silama. Kada ga je uspio kupiti, stupio je na njega tako da mu je duša bila razigrana da je zaboravio sve nesreće koje su ga bile i satirale, sve teške slutnje i bojazni za budućnost. Na oči mu udariše suze radosnice, srce se uznemiri, a duša u zanosu prošapta: Majčice moja, zemljice moja, sunce moje žarko, sad sam se ja rodije, kad sam ovo dočeka'. (Og. I., 431) No Seka i Luka ne žele imati više zato jer njima treba materijalno. Drugi su njihovi razlozi.

Budak piše, naravno, i o ispraznim ljudima. Također i o lošima - kojima ravna zavist, opsesivno ponašanje, sebičnost, lijenost, ogovaranje, korumpiranost. Opisuje i teške ljudske odnose - opterećenima laganjem, podmetanjem, ogovaranjem, sramoćenjem ili čak brutalnim nasiljem. Zna Budak sve ljudske granice! Njegov Joso, koji umire od žalosti za sinom Nikolom - koji je pred strašnom nepravdom morao zauvijek napustiti kuću i sakriti se – bio je zadovoljan, ali i vrlo iznenađen, kad je čuo da su se mnogi kod vlasti izložili kako bi posvjedočili o Nikolinoj nedužnosti. Jer, nije se on zanosio i previše vjerovao u ljudsku odlučnost i čestitost do samozataje! Dok ništa ne stoji i dok nema baš nikakove opasnosti, (drugi) će pomoći. Ali kada bi se moglo štogod o njega ostrugati i malko ga možda i poškakljati koji zarez niže kože, prestaje i prijateljstvo i odanost i odlučnost. (Ha., 155)

Dakle, Budak život vidi u finoći njegova tkanja – što je osnovni uvjet ozbiljne književnosti – pa preostaje još ključno pitanje, piše li Budak lijepo, je li uistinu pravi i veliki književnik. Hrvatska književna enciklopedija Hrvatskog leksikografskog zavoda (Zagreb, 2009.) urednika Velimira Viskovića Budaku daje skoro dvostruko više prostora negoli Ivanu Aralici a šest puta manje negoli Miroslavu Krleži! A osjećamo da je Aralica veliki hrvatski pisac! I da Krleža ne može biti toliko puta bolji od Aralice! Znamo, također, da se moglo dogoditi da Budaka u Enciklopediji uopće i ne bude. Književna komparatistika je, očito, neobična fizika. Stoga moramo sami zaključivati. Jasno vidimo da je u Budakovu slučaju riječ o autentičnom senzibilitetu, velikom naratoru, vrhunskim strukturama i profinjenoj metaforici. Metaforičnost (i metafizičnost!) pričama i romanima plove poput tisuća jakih struja morskih dubina.

Često se spominje da je Budakov književni opus načelno stran današnjem čitatelju, što bi moglo biti istina, premda zapreke sigurno ne stoje u vezi s „tradicijskom kulturom“, „patrijarhalnim vrijednostima“, „selom“ ili „zavičajnim jezikom“. U tom smislu čitatelju moraju biti strani i Grazia Deleda (Nobelova nagrada), jer piše o staroj ruralnoj Sardiniji, Zsuzsa Bank (Njemačka nagrada za književnost), jer piše o životu u mađarskoj provinciji, Frank McCourt (Pulitzerova nagrada), jer piše o sirotinji u irskom Corku ili Kiran Desai (nagrada Booker), jer piše o dijelovima Indije. Književnik uvijek piše o izoštrenoj slici jednog djelića svijeta. A pripada li malom narodu, rijetko doživljava visoku čitanost. Budak je, istina, imao vrlo široki krug čitatelja u Budakovu književnom razdoblju, od 1930. do 1945., kada su mnogi bili baš iz sredina sličnih onima o kojima Budak piše, a čežnja za nacionalnom slobodom, koje je Budak lučonoša i mučenik, na svom vrhuncu. Danas se njegovim knjigama kao dragocjenomu književnom blagu raduju oni čitatelji koji žeđaju za umjetnošću u smislu najljepših procesa sanjanja, u smislu žudnje za poetskom čarolijom (Schiller) – iako i te čitatelje obično vodi koji od starih razloga. U Budaku nalaze vrhunsku hrvatsku poetsku esenciju. Ali također i dramu najveće nacionalne bitke. I sjaj pobjede!

Na kraju, još riječ o bitnom u životu, kako ga vidi Budak. Bitan mu je svakako red u duši i red među ljudima, koliko ga je na ovom svijetu moguće postići. U tom smislu Tomina tvrdnja Kome damo viru, more na nama vatru ložiti (GT., 200) nije lokalna dikta, već moralni ideal. Bitno je Budaku, očito, i lijepo, jer stvara poeziju, književnu prozu i memoaristiku, a i uređuje, puno i vrijedno. Iz svega je međutim vidljivo da zna kako o bitnome ne mogu govoriti samo etika i poetika. Penje se u sve duhovnije sfere, sve intenzivnije kako godine prolaze.

U proljeće 1945. je već daleko, gotovo da iskoračuje ka nevidljivim stvarnostima, i to u vrsti duboke šutnje: Kao što ružino stablo ne ispituje tajne Providnosti, već posve pravilno donosi opasno trnje i najdivnije ruže opojnog mirisa, isto je tako i Ivan (koji je na Svetom Brdu doživio susret s Bogom) nosio svoje darove bez razmišljanja i bez umovanja. On je o tom šutio, a ako je tko spomenuo, pretvarao se da ne razumije, a kad bi morao razumjeti, kad bi mu to oružje izbili iz ruku, on bi ublaživao i svodio na ništa, dok ne bi izmakao i uklonio se. (Ba., 96)
Ivan – koji je sam Budak, jednako kao što su Budak Luka (Og.) ili Mijat (OdV.) - na kraju uistinu sažimlje što život jest: I tako... Sve je živo, sve je Božje, i u Njemu... I tako... I ovaj kamen i ovo drvo i ova trava ... (Ba., 56).

Kratice:

Og. – Onjište I. i II. dio, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990.;
Ba. – Bazalo, Matica hrvatska, Zagreb 2004.;
GT – Gospodin Tome, Matica hrvatska, Zagreb 1944.;
Ha. – Hajduk, Hrvatsko kulturno društvo Freiburg i Ogranak Matice hrvatske Basel, Zagreb / Basel / Freiburg 1989.;
OdV – Opanci dida Vidurine (Čiji je Velebit), Matica hrvatska, Zagreb 1933.

Maja PAVELIĆ RUNJE


hrsvijet.net

Poražen je svjetonazor kojemu je odstrel Bjeloglavog supa zločin, a abortus ljudsko pravo

Mnogo više od rezultata referenduma promatrao sam jučer izraze lica okupljenih u stožeru udruge Građani glasaju protiv. Interesantno je bilo pratiti gestikulacije, verbalne ispade i izraze lica bilo vođa udruge bilo televizijskih voditelja ili političara koji dijele svjetonazor sa navedenom grupacijom. Na njihovim licima nije toliko bilo prisutno razočaranje ili tuga koliko se jasno mogao iščitati bijes i mržnja.

Osokoljeni medijskim monopolom i snagom državnog aparata iza njihovih leđa sipale su se uvrede prema svima koji misle različito, glasaju različito te općenito svima koji dišu različito od šarenog društva okupljenog u Društvu arhitekata.

Na ime ljudskih prava tu večer bili su spremni oduzeti pravo na različito mišljenje većini naroda. Na ime ljudskih prava bili su spremni zabraniti govor koji nije po njihovoj volji. Na ime ljudskih prava bili su spremni suspendirati Ustav, sabor, zakone i demokraciju, jer ugrožena su, prema njihovu mišljenju, njihova ljudska prava. Iz sfere navodne ugroženosti prešli su, osnaženi neiscrpnim medijskim, novčanim i političkim resursima, u marš prema jednoumlju i diktaturi. Pritom imaju političko mentorstvo onih grupacija koje jako dobro znaju što je jednoumlje u svim segmentima javnog života, a pogotovo medijsko i političko jednoumlje.

Potpuno izvrnuti sustav vrijednosti, izvrnuto shvaćanje ljudskih prva, kalemljeno na totalitarističku ideologiju reformiranih komunista put je u nove tragedije i podjele u narodu i zemlji. Mala Hrvatska rekla je ne ideologiji mržnje, nametanja mišljenja, „preodgoja“ naroda i zatiranja obitelji i braka. Zbog ovog povijesnog „NE“ budite spremni na sve vrste etiketiranja, pljuvanja i podmetanja. Budite spremni na etiketiranje cijele nacije kao fašističkog naroda i države kao homofobne tvorevine. Uostalom, Hrvati su to već prošli početkom devedesetih, kada im se pokušala nalijepiti etiketa profašističkog naroda. Pobjedom nad svim silama zla početkom devedesetih uspjeli smo, kao narod, izboriti svoje mjesto pod svjetskim suncem, a pobjedom na referendumu izborili smo se za svoj način života i zaštitili ono što čini temelje ovog naroda-obitelj.

Budite ponosni, pobijedili smo sile koje više drže do dostojanstva i života Bjeloglavog supa nego do života nerođenog djeteta. Tim silama tame odstrel Bjeloglavog supa predstavlja zločin, a ubojstvo nerođenog djeteta ljudsko pravo. Ovoj primjer samo je jedan među stotinama sličnih koji jasno pokazuju do koje granice može ići izopačenost ljudskog uma i ispiranje mozga cijelom narodu sa temom ugroženosti ljudskih prava.

Željko Primorac


hrvatski-fokus.hr

Nije im pomogla ni ideologija, ni neviđeni govor mržnje

Očekivana pobjeda Inicijative U ime obitelji znak je svakoj pametnoj vladi da joj je kraj blizu. No, riječ „svakoj“, ne živi u Hrvatskoj. Zoran Milanović živi u svome svijetu i, poput većine političara na vrhuncu, pa tako i hrvatskih, ne vidi ono oko sebe što svi drugi vide. On i dalje nastavlja bahato i nesustavno vladati po nasljeđenoj ideološkoj matrici Vicka Krstulovića ili Ante Jurjevića Baje.

Činjenica je da je za ŽIVOT glasovalo 65,87 posto birača, iako Vesna Pusić govori nešto manje. Isto je tako činjenica da je protiv života svoj glas dalo 33,51 posto birača, iako Vesna Pusić uporno ponavlja 35 posto. U demokratskim procesima to je veliki poraz. Poraz nad porazima i dokaz kako ima nade za Hrvate. Posebice kada se prisjetimo s kakvom je prednošću u borbu krenula gubitnička vladajuća ekipa i kako je uspjela ujediniti sve vodeće medije, i one koje nadzire u cijelosti (HRT, HR, EPH...), kao i one koji uvijek podržavaju bilo koju vladajuću garnituru (Nova TV, RTL...). Toj bulumenti dirigiranih medija na daljinski upravljač svakako treba (proi)dodati portal www.tportal.hr, koji svi mi financiramo putem korištenja elektroničkih medija. Drugi portali, koji su se u cijelosti priklonili ideološkoj ljevičarskoj harangi, poput portala www,index.hr, samo potvrđuju ono što se oduvijek zna da su osnovani samo s jednim ciljem: razaranje preostaloga zdravog hrvatskog tkiva.

Ovi medijski totalitaristi nisu koristili argumente u ostvarenju svojih ciljeva. Lagali su gore od Goebbelsa i njemu sličnih totalitarističkih nacističko-boljševičkih kreatura. Širili su neistine kako navodno referendum nije u skladu s ljudskim pravima i time ni s europskim zakonom. Pozivali su se na Europsku komisiju i lagali da će nas ona udariti po prstima, unatoč činjenici da Komisija otvoreno kaže da obiteljsko pravo i definicija braka spadaju u nacionalna pitanja. Prije Hrvatske već pet država EU-a – Letonija, Poljska, Mađarska, Bugarska, Litva - ustavom su zaštitili brak i definirali ga zajednicom između muškarca i žene.

Dokle ide ideološka zasljepljenost i mržnja prema svemu hrvatskome najbolje je pokazano na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji večer nakon što su zatvorena birališta. Na javni radio pozvani su Ivan Rimac s Pravnoga fakulteta u Zagrebu i Mirjana Popović, udarna pesnica medijske političke scene. Dok je gđa Popović svojim ciničnim vesnopusićevskim i radimiročačićevskim stilom birala riječi kako što više ocrniti pobjednički hrvatski narod, Rimac je kroz svoj suhoparni pravni rječnik ulazio u brojne kontadikcije.

Sve se to još i moglo prožvakati, ali na televiziji nikako ne. Javna televizija pozvala je u studio po dvojicu „naših“ i „njihovih“. Od pripadnika grupacije PROTIV pozvana je sociologinja Vesna Kesić, poznata po jugonostalgičarenju i otvorenoj mržnji prema svemu hrvatskome, te izgledom mlađahni pripadnik SDP-a i „novije generacije“ Sandi Blagonić. Na drugoj strani stola nalazili su Tonći Matulić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, i povjesničar Ivo Banac. Voditelji su bili režimu odani novinari Mirjana Posavac i Branko Nađvinski. Bilo kakav normalan razgovor nije se mogao voditi jer su Kesićka i Blagonić bili izvan sebe; ona negdje u partizanima i partizanskim ofenzivima, a on među homoseksualnih jurišnicima. Blagonić je sve one koji su glasovali ZA nazvao „neoodgojenim i neobrazovanim“. Za njega je Jugoslavija bila med i mlijeko, a od 1990. nastupa razdoblje „retradicionalizma“ u kojem smo svi zaostali ustaše, dok su oni školovani, lijepi i pametni. Banac i Matulić su se suprotstavili njegovu govoru mržnje, kad već nisu voditelji. Nađvinski je jedino reagirao kad je Blagonić blebnuo glupost nad glupostima da su HDZ-ovi gluplji od SDP-ovaca zato jer se više rastaju.

No, nije ni ovo bio najveći i najgrublji govor mržnje protiv svega hrvatskoga. Za prvo mjesto na toj primitivnoj top ljestvici našao se portal www.index.hr, koji je jutro nakon velikoga poraza objavio članak sljedećeg naslova: "Crkva je pobijedila, desničari ojačali u jeku krize i nezaposlenosti". Iza toga je uslijedila „analiza“ referenduma s novim izljevima mržnje i primitivizma. „Pojedine općine dalmatinskog zaleđa na referendumu o braku pokazale su, očekivano, najmanje tolerancije. U Hrvatskoj postoje birališta na kojima je gotovo 100 posto glasača bilo za ograničavanje prava manjina“, napisao je ovaj portal i svoju kvalifikaciju „obogatio“ popisom južnohrvatskih općina koje su bile ZA. Radi „ravnoteže“, objavili su i popis općina iz dekroatizirane Istre u kojima su multi-kulti birači u većini bili PROTIV. I na kraju na INDEXU dolazi šlag. Dolazi slikovni govor mržnje. Slika na kojoj se nalazi hrvatski kvadratičasti grb u kojemu su kvadrati stilizirani u obliku nacističkoga križa iznad i ispod kojega se nalaze nekakve ustaše. Ako ovo nije govor mržnje najgore vrste, onda ova vlast više nikada nikoga ne smije niti taknuti.

Zrinko Horvat


Kroćenje narodne volje

Što smo to, zaboga, jučer učinili mi zloglasni Hrvati? Jesmo li, kako je predvidio umni Davor Butković, postali Srbi? Jesmo li, kako nas je upozorila Mirjana Krizmanić, sebi svezali „štrik oko vrata“? Jesmo li se, kako mudruje Norbert Mappes-Niediek, od istočnoga Zapada pretvorili u zapadni Istok? Je li to, kako je uoči referenduma državnički naslutio Ivo Josipović, katastrofa za Hrvatsku?

Mogao bih u nedogled nizati panične opomene i upozorbe mudrih ljudi (poput Vjerana Zuppe, Branimira Pofuka, Many Gotovac, Sandija Blagonića, Vesne Kesić itd.); mogao bih potvrđivati ili opovrgavati njihove argumente; mogao bih s njima bugariti ili parodirati njihove žalopojke o tomu kako smo „napredak“ gurnuli „korak natrag“; mogao bih se zlobno smješkati ili mrzovoljno mrgoditi. No, ne ću ništa od toga. Moj bi glas, kakav god bio, u toj kuknjavi potonuo. Zato radije ostajem pri svomu prvom pitanju.

Što smo, dakle, jučer učinili? S obzirom na trenutni pravni učinak: malo pa ništa. U Ustav smo unijeli čl. 5. Obiteljskoga zakona: Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Definicija formalnologički stoji. Ona uredno određuje bit stvari najbližim rodnim pojmom (“životna zajednica“) i vrsnom razlikom („žene i muškarca“). S toga motrišta ona bi oduševila i Aristotela, utemeljitelja formalne logike. Sadržaj definicije potvrđuje cjelokupna hrvatska povijest. Ta ju je povijest i unijela u Obiteljski zakon. Dosad još nitko nije osporio ustavnost toga zakona. Što, dakle, može biti prijeporno u tomu što smo jednu od stožernih vrjednota svoje uljudbe usidrili u Ustavu? Ništa.

Druga je stvar što se stožerne vrjednote hrvatske uljudbe ne uklapaju u vrijednosni sustav sadašnje vlasti u Hrvatskoj. Jasno je to iz niza izjava i postupaka. Toj je vlasti Republika Hrvatska – „višenacionalna država“ i „dom nacionalnih manjina“ (Ivo Josipović); Hrvatska joj je „slučajna država“ (Zoran Milanović); ona nasilno i protuzakonito uvodi dvojezičnost i postavlja ćirilične natpise u Vukovaru; bez imalo srama predvodi kampanju protiv zdravog razuma i Obiteljskoga zakona; prijeti da ne će dopustiti referendum o ćirilici bez obzira na broj potpisa što ih je skupio Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara. I sve to naziva – „napretkom“!

Što s takvom vlašću? Narod ju je na Dan sjećanja u Vukovaru ostavio samu sa stranim diplomatima, Miloradom Pupovcem i tjelesnom stražom. Jučer ju je na referendumu o braku potukao dvotrećinskom većinom glasova. Oba je poraza mogla izbjeći, prvi – držeći se zakona; drugi – prihvaćanjem očitovane volje oko 750.000 ljudi. Ali ta je vlast slijepa. Ona se samovoljno koprca i obijesno kopita. Ako doista počne, kako najavljuje Zoran Milanović, krotiti suverenu narodnu volju, nitko ne zna što nas čeka.

Benjamin Tolić


Iz Sarajeva...

SARAJEVO: BUJRUM/DOBRODOŠLA BRENO, MARŠ THOMPSONE!?

Znam da mnogima u ovo vrijeme nije mnogo stalo do Thompsona i njegovih nastupa, pored ćirilice u Vukovaru i refernduma koji je jučer održan u Hrvatskoj, ali moram(o) se malo i osvrnuti na to što Thompson (ne)smije u Sarajevo a pjevači poput Ace Lukasa, Gorana Bregovica, Lepe Brene su uvijek dobrodošli u (multi-kulti) Sarajevu...!

Zaista, ali zaista je licemjerno od Sarajeva i Sarajlija koji raširenih ruku dočekuju Brenu u dvorani Zetra. Naravno, digne se hajka protiv zabrane koncerta, no koncert se ipak održi, kada je u pitanju Brena. Zašto se digne tolika hajka na Thompsona da čovjek mora otkazati koncert, koncert koji je trebao biti humanitarnog karaktera, novac od ulaznica trebao je ići za izgradnju Hrvatskog studentskog doma u Sarajevu, kome to i zašto smetaju Hrvati, koji su gradani Sarajeva, pa i oni Hrvati koji su branili Sarajevo, kome smeta koncert kojim bi se obilježila deseta godišnjica od dolaska Pape Ivana Pavla II s porukom mira u Sarajevo, 10.05.1997.

Protiv Brene i Thompsona se pokrene inicijativa za zabranu koncerta, no, da se primjetiti kako se manje Sarajlije bune kada je u pitanju Brena, koja je davala podršku srpskim četnicima 90-ih godina, u Brckom, Bijeljini, zajedno sa Mitrom Mirićem, koja je pjevala na raznim "skupovima", slikala se u srpskoj uniformi, u istoj uniformi od koje su stradali mnogi Hrvati i danas Bošnjaci.

A jedan Thompson, koji nikada ništa nije rekao protiv Bošnjaka/Muslimana niti izjavio, niti jedna njegova pjesma vrijeda Bošnjake/Muslimane, nije dobrodošao u Sarajevo, zašto? Ni meni nije jasno...

Sarajevo je raširenih ruku dočekalo i srpskog, liječenog narkomana Acu Lukasa, koji je "ukrao" pjesmu Miris ljiljana i otpjevao Miris tamjana, pjevač koji je javne i poznate bh. ličnosti nazivao "prljavim muslimanskim govnima", pjevač koji je Hanki Paldum nudio 1997. za Bajram čvarke, pjevač koji je pjevao Legiji, Arkanu i ostalim srpskim dobrovoljcima. Znači, opet jedan srbin dobrodošao u Sarajevu, bez obzira što rekao i otpjevao, a Thompsonu opet jedno veliko NE! Zašto? Nije mi jasno...

Mi, muslimani koji volimo, pratimo i cijenimo rad gospodina Perkovića, čudimo se ovakvim "ispadima" Sarajeva i Sarajlija, doživljavamo Sarajevo kao centar Islama, koje šuruje sa pravoslavcima protiv katolika.

Zaista je smiješno kada se Sarajlije bune protiv nastupa Thompsona u Sarajevu, a ni "a" ne kažu kada Thompson dođe u Kiseljak koji je 30-ak kilometara od Sarajeva, kao da je samo Sarajevo Bosna i Bosanski narod...?

Nas, koji volimo Marka Perkovića ima velik broj, no ne smijemo toliko pričati o tome jer je Perković zlo za Bosnu, a ovi gore koje sam nabrojao,oni su kao dobro za BiH, smiješno i žalosno...

Očekujem(o) da se Sarajevo ispriča javno, Marku Perkoviću što su mu prijetili bojkotom koncerta a raširenih ruku dočekali Acu, Brenu, Bregu...i još očekujem(o) da će Thompson što prije predstaviti svoj novi album ORA ET LABORA (MOLI SE I RADI) i u Sarajevu, koje je koliko srpsko, bošnjacko, toliko i HRVATSKO!

ZA SARAJEVO SPREMNI!

Adnan Sivčević


Zagreb, 1. prosinca 2013.

Dobrodošli u naš i vaš Zagreb!

Kao da su ponosne devedesete

"Virujte nam da se osjećamo ka da smo u Splitu. Pun je grad torcidaša. Šetamo sa Hajdukovin šalovima oko vrata i di god dođemo svi nas pozdravljaju, ka da je devedeseta. Na istočnoj tribini Dinamova stadiona stopile su se zastave i simboli Dinama i Hajduka".

Dragi Torcidaši, dobrodošli u ZG. Potražite i štandove za potpis za Vukovar, referendum o ćirilici. Udružite se s BBB-ovcima i zajedničkim snagama pomozite da se skupe potpisi i bandi na vlasti pošaljite poruku kao i na stadionu bandi u nogometnom savezu. Zajedno smo jači i učinkovitiji! Samo su neke od poruka. Lijepo je čuti i najdomoljubniji hrvatski pozdrav. Unatoč i usprkos neosnovanim zabranama raznih mrzitelja Domovine. (http://youtu.be/QPBlQMVsjic)

Ivan Remeta Johnny


hrsvijet.net

Hrvatska vlast nasuprot velike većine vlastitog naroda

U svakoj državi u svijetu poznata je engleska riječ “mainstream” što općenito rečeno znači – mišljenje većine u politici, gospodarstvu, o društvenim odnosima, kulturi i sl. Hrvatska vlast na ovom referendumu (i ne samo na njemu) sada je potpuno bjelodano ide - protiv mainstreama, protiv rezoniranja ogromne većine naroda koja misli drugačije. Sad nedvojbeno proizlazi da vlast i njihova politika nisu sposobne prepoznati težnje velike većine žitelja ili državljana svoje vlastite države kojoj su na čelu. To je do daske porazna konstatacija i za politiku i za narod.

Oni su zalutali u hrvatski nacionalni korpus, bjelodano je da su preuzeli vlast u državi u kojoj im nije mjesto, koju ne doživljavaju kao svoju, vladaju nad narodom s kojim ne djele isti svjetonazor, iste ciljeve, istu tradiciju, istu kulturu, istu radost i patnje, istu bol i tugu, istu nadu, istu težnju za bolju budućnost, ne djele s njime njegovu prošlost, njegovu sadašnjost i njegovu budućnost. Ukratko rečeno, oni su u Hrvatskoj strano tijelo ili je Hrvatska za njih strana država. Postalo je posve bjelodano da je to tako. Oni su ovim referendumom razotkriveni, oni su moralno poraženi i tome su sami krivi. Takva vlast u svakoj drugoj državi iz toga bi izvukla pouku i postupila bi u skladu s tom poukom – povukla bi se.

U slučaju ove ekipe to nije za očekivati, jer u hrvatskom narodu u samostalnoj Hrvatskoj državi gotovo niti jedna vlast se previše nije bojala vlastitog nroda, nije im bilo važno mišljenje većine, već interes stranačke politike, pojedinačni i osobni interesi, ili interesi vanjskih patrona koji nevidljivo upravljaju s njima i vuku konce kao u kazalištu lutaka.

Koliko je zadnjih par tjedana izliveno gorčine od strane politike prema jednoj narodnoj inicijativi, i to s vrha same politike, podržani njihovim stranačkim medijima, da je cijeli svijet ostao začuđen što se to u Hrvatskoj događa.

Kad bi se netko potrudio da izanalizira njihove riječi koje su neodgovorno javno izgovorili. U tom malom rječniku za one koji su predlagali referendum našlo bi se mnogo sljedećih riječi kao; to su fašisti, nazadnjaci, klerofašisti, konzervativci, ljudi s ruralnim mentalitetom, primitivci, teroristi, zaglupljeni, više im nećemo dozvoliti nikakav referendum, i sl. Same bljuvotine nad bljuvotinama izgovorene i u Saboru, u Vladi, u Uredu Predsjednika RH, na svim državnim poslušničkim medijima i sl.

A tek koliko je bilo onoga što je prešućeno (a i ono što se prešućuje spada u jednu vrstu laži), a prešućeno je, da samo nešto spomenem; da je osamdeset udruga iz EU koje se bore za zaštitu ljudskih prava podržalo prijedlog referenduma, da je Udruženje židovskih rabina iz cijele EU podržalo predlagače referenduma, pa indirektno i papa Franjo, kao najviši moralni autoritet u svijetu, da su ih podržale beziznimno i sve vjerske zajednice u Hrvatskoj i sl. Prešućivanje je politički zločin. To prešućivanje pokazuje da su mediji pod punom kontrolom vlasti, pod punom cenzurom i da u Hrvatskoj postoje samo režimski, a ne slobodni mediji. Građanska inicijativa – U ime obitelji – održala im je pravu lekciju.

Ta raspojasanost politike i njihovo izrugivanje i napadanje svega i svačega što je podržavalo Referendum je bilo toliko neukusno, toliko nekulturno i toliko politički neprihvatljivo, da nije poznato u hrvatskoj povijesti, osim možda u poratnom vremenu četrdesetih godina prošlog stoljeća od strane tadanjih komunističkih vlastodržaca. Vrhunac svega bile su riječi sabornika gospodina Damira Kaina, IDS-ovca, Istriana, koje je u nastupu bijesa u časnom visokom hrvatskom domu, u Saboru RH vrlo vulgarno izgovorio, te jednog od najvećih višestrukih genija i najčestitijih ljudi u povijesti civilizacije Michelangela Bounarrotia nazvao atributom “pederčina Michelangelo”. Taj bijes vladajućih na prijedlog Referenduma više je djelovao na bijes poraženog Đavola nego na rječnik visokih državnih funkcionera, koji bi po svojoj profesiji morali dobro odvagnuti svaku izgovorenu riječ. Djelovali su tako kao da su izgubili razum i ne znaju što govore. U njihovim riječima bilo je mnogo diktatorskih najava, kao što su; “više im ne ćemo dopustiti, mogu oni raditi što hoće, mi ćemo raditi naše” i slične bljezgarije koje ne spadaju u niti jedan politički rječnik, ali ni u bonton.

Ali narod je na Referendumu u vrlo visokom postotku kazao svoje. Nakon ovog referenduma sve ono što su ružno govorili Građanskoj akciji – U ime obitelji, govorili su ogromnoj većini hrvatskih državljana. I dosad su se često puta obrukali svojim neodmjerenim izjavama, ali ovaj put to je prešlo svaku mjeru pristojnosti i političke kulture.

I što sada, Ustav RH garantira građanima neposrednu demokraciju i izražavanje putem referenduma. Nitko, ama baš nitko ne može to pravo oduzeti hrvatskom narodu. Pokušaj oduzimanja toga prava je izravni udar na ustavni poredak države, i kao takav njegov nositelj trebao bi biti sankcioniran. Neka se nauče na primjeru jedne Švicarske koja svake godine ima po nekoliko referenduma, a prvi sljedeći na redu je referendum identičan ovom u Hrvatskoj koji će se održati po potpuno istom pitanju. Hoće li sve one riječi koje su izgovorili protiv predlagača referenduma iz svog vlastitog naroda vrijediti i za Švicarsku?! Naravno da neće jer su oni jedna uljuđena zemlja, a mi smo svi primitivni balkanci, fašisti i ne znam kakvim nas još nazivom nisu nakitili u svome rječniku.

Ovaj put ne samo da su se obrukali pred vlastitim narodom već su se svi obrukali i pred cijelim svijetom. Vijest o pobjedi razuma u Hrvatskoj bit će na svim najvažnijim naslovnicama svjetskih novina. Danas im Hrvatska postaje moralni uzor, ne zaslugom političara, već zaslugom poštenog i politički potlačenog naroda upravo nasuprot volje svojih političkih struktura.

Živjet će ovaj narod i u slozi i ljubavi, i u vjeri i blagostanju jer je to Božji narod i to ne skriva pred čitavim svijetom.

Mile Prpa


Jajce

Održan znanstveni simpozij o AVNOJ-u i stradanju Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću

U organizaciji Udruge 13. rujan, 28. i 29. studenog 2013. u Jajcu je održan znanstveni simpozij pod nazivom „Skrivene istine u povodu 550 godina od pada Kraljevine Bosne i kralja Stjepana Tomaševića te o stradanju Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću“.

Riječ je o simpoziju koji ima za cilj pokušati sagledati povijest u duhu činjenica prešućivanih u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije, doznali smo od organizatora.

-U izlaganjima povjesničara imali smo prigodu čuti precizne pokazatelje o okolnostima stradanja i žrtvi koju je hrvatski narod pretrpio u vrijeme turske okupacije kao i u vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti. Posebnu pozornost izazvala su izlaganja o predstojećem popisu žrtava komunizma, koju zajednički pripremaju HBK i BK BiH, preko Komisije za hrvatski martirologij, na čijem je čelu mons. Mile Bogović – kazao je Ivo Šimunović, predsjednik Udruge 13. Rujan – Jajce, koja priprema tiskanje zbornika..

Uz povjesničare koji su govorili o stradanjima hrvatskog naroda u svim dijelovima BiH, kao i o mnogim neistraženim kontroverzama oko II. zasjedanja AVNOJ-a, bilo je riječi i o sustavnim pokušajima vlasti na zataškavanju komunističkih zločina u BiH.

-Vlast koja ni danas ne želi popisati žrtve komunizma ni unatoč jasnim stavovima Europske unije, jasno se odredila po ovom pitanju. Crkva, naravno, ne može zauzeti mjesto države ali možemo popisati katolike-žrtve komunističkog terora - istaknuo je mons. Bogović, najavljujući skori popis žrtava komunizma, koji bi se trebao održati u organizaciji HBK i BK BiH.

U radu simpozija, čiji se rad odvijao u tri djela, sudjelovali su: dr.sc. fra Robert Jolić, Anto Brtan, Davor Domazet Lošo, mons. dr. Mile Bogović, prof. Ivo Miro Jović, prof. Nikola Lovrinović, prof. dr. Josip Jurčević, Ante Beljo, Mirko Vidović, Željko Raguž, mr.sc. Hrvoje Mandić, Vladimir Šumanović, Stanislav Vukorep, Ivo Tubanović, Željana Zovko, mr.sc. fra Miljenko Stojić i prof. Mato Franjičević.

U samostanskoj i župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu, tim je povodom održana pobožnost Križnog puta i sv. Misa koju je predvodio biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica.

Organizatori simpozija su Udruga 13. rujan - Jajce i Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine. Medijski pokrovitelj ovog događaja bio je Hrvatski radio Herceg-Bosne.

D.Š.


Povratak u najcrnje dane Jugoslavije

Jesu li danas hrvatski branitelji i ljudi koji se čitav život bore za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu uistinu najveći neprijatelji Hrvatske, a oni koji prigodom svakog obilježavanja partizanskih borbi, koji su se u vrijeme II. svjetskog rata borili i za Hrvatsku, ali isključivo u okviru bivše Jugoslavije, za Broza i Staljina(!) danas postali "demokratska i moralna vertikala", odnosno čuvari Brozovih zločina?

Ako je suditi po svemu onome što se u proteklih godinu dana događa u Hrvatskoj, od Vukovara, Škabrnje, (zapovjedniku obrane ovog mjesta ne daju javno govoriti!) pa do Knina, onda se stječe dojam da je to tako, da su ponovno došla ona bivša, stara Račanova vremena, u kojima je čak i jedan Dražen Budiša "zabijao čavle" svojim bivšim suborcima, hrvatskim domoljubima. ( A plakao je kad se ubio Zvonko Bušić!).

Eto, sada su sa svih strana napali hrvatskog nogometaša, reprezentativca Josipa Šimunića. Čovjek je od radosti i sreće nakon pobjede nad Islandom i utakmice koja nas je odvela na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, na zagrebačkom stadionu Maksimir uzeo mikrofon u ruke i nekoliko puta uzviknuo "Za dom!". I ništa više. Većina režimskih medija (gotovo 80 posto je pod kontrolom aktualne državne vlasti) odmah izvijestio da je Šimunić vikao "Za dom - spremni!" A on je iz ljubavi prema svojoj domovini Hrvatskoj, ne veličajući nekakav totalitaristički režim, izgovorio samo "Za dom!".

Riječ je o starom hrvatskom izrazu koji je izvorno označavao činjenje nečega za dom. Koristilo se u govoru, književnosti, pjesništvu, glazbi, a iza njega je nastalo nekoliko pozdrava, brojnih poklika, krilatica i pridjeva, npr. domoljubni pozdrav "Za dom"- s ili bez odgovora "Spremni umrijeti" ili "Spremni". Da je Šimunić javno govorio "Za dom - spremni" mogli bi ga i kazniti, jer se to danas smatra fašističkim pozdravom, ali čovjek je rekao samo i isključivo "Za dom!". To je naravno odmah zasmetalo "borcima protiv ustaša", u tome su vidjeli da se u Hrvatskoj ustaštvo ponovno budi.

Međutim, kad smo sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu, Srbi, Crnogorci, pripadnici zločinačke JNA, većina tzv. antifašista i domaćih izdajica kako nas je zvala? Ustašama! A mi ustaše nismo vidjeli u cijelom obrambenom ratu, ali smo zato vidjeli četnike Draže Mihajlovića, njihove krvave noževe i sve zlo koje su nam donijeli Miloševićevi zlotvori.

U Srbiji, zamislite, također se podigla bura što je Šimunić vikao "Za dom!". Nitko od hrvatskih političara nije na to reagirao, kao što nitko ne reagira kad usred Srbije slave četnički pokret, podižu spomenike četničkim vojvodama, kad u Kumrovcu plešu srpska kola, mašu krvavim jugoslavenskim zastavama, uzdižu zločinačku JNA te jednog od najvećih europskih i svjetskih krvnika Josipa Broza (koji je navodno imao i dobrih strana, ali se malo tko sjeća kojih). Predsjednik države javno hvali i ističe partizansku zvijezdu petokraku, ali zaboravlja da su tu istu petokraku nosili i srpski četnici kad su razarali Vukovar, Škabrnju i niz drugih hrvatskih mjesta i gradova. Čudno da nitko od vodeće garniture političara ne da nije predložio, nije ni podržao inicijativu da se JNA, kojoj je posljednji zapovjednik bio Stjepan Mesić (koji je "izgubio" milijune dolara koje su mu za obranu Hrvatske dali naši iseljenici) proglasi - zločinačkom.

Sramno je da usred Zagreba najljepši trg nosi ime po zločincu Brozu, a da dr. Franjo Tuđman, koji je bio na čelu stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, ni 23 godine od početka rata u tom istom Zagrebu u kojem su ga na Banskim dvorima željeli ubiti četnici (7. studenoga 1991.) nema adekvatnu ulicu ili trg, a kamoli spomenik. Ljudi se čude odakle toliki prezir i nezadovoljstvo prema sudionicima Domovinskoga rata? Pa, od ukupnog stanovništva Hrvatske, koja nije veća od nekog značajnijeg europskog grada, u Domovinskome ratu možda nije sudjelovalo ni 20 posto svih onih koji danas žive u Hrvatskoj, koja je u zajednici sa Europskom unijom.

Dakle, većina nadglasava - manjinu. To se u vrijeme Broza nije moglo dogoditi. Oni koji su do 1948. bili za Staljina primali su najveće počasti i odlikovanja, ali ako su nakon te godine i dalje uzdizali ovu "spodobu" po hitnom postupku završili su u Lepoglavi, Golom otoku, Staroj Gradiški... Kod Broza je postalo samo jedno: ili si za krvavu petokraku, ili si protiv nas! Neopredijeljenih nije bilo, barem javno. Danas vas ne će strpati u neki logor ako vičite "Za dom!", ali će sve napraviti da vas ponize, bace u blato, da vam sve učine da ne možete napredovati... Zbog toga ljudi na skupovima ala Kumrovec radije viču "Živjela Jugoslavija", iako dobro znaju da smo se borili protiv Brozova režima, Brozove Jugoslavije i da je protiv tog bivšeg režima na desetine tisuća ljudi dalo svoje živote. Ali, takvim urlicima stječe se "poštovanje" i "ugled", jer oni se nisu borili za Hrvatsku, što se najbolje vidi kod tih partizanskih obilježavanja koja završavaju srpskim kolima i pjesmama "Druže Tito, ljubičice bijela".. Njima je bilo lijepo u Brozovoj Jugoslaviji (poglavito ako su bili perkovići, odnosno Udbaši), a većini njih lijepo je očito i danas jer su samo nastavili udbaški posao za koji su se školovali.

Eto, velika bura državnog vrha i skupine hrvatskih dužnosnika, koji su boravili u Vukovaru u vrijeme obilježavanja obljetnice okupacije ovoga grada, nikako se ne mogu pomiriti što nisu bili na čelu kolone, pa su radije otišli kući, jer su bili, zamislite "spriječeni". Pa, tko može državni politički vrh spriječiti u bilo čemu, kad oni iza sebe imaju policiju, nekoliko tajnih službi, vojsku, doušnike, specijalce ovakve i onakve, imaju sve. Sada će predsjednik države, kaže, od obavještajnih službi tražiti detaljno izvješće i raspravu vezano za događanje u Vukovaru na "Dan sjećanja".

Bolje bi bilo da se pita, gdje su bili i što su radili brojni policajci, vojska, tajne službe i drugi (kažu da ih je bilo nekoliko tisuća!) što nisu "raskrčili" put "predsjedničkoj koloni", koja se morala pojaviti na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata, a ne otići (neki su rekli pobjeći) iz Vukovara kao "uplašeni zečevi"?

Predsjednici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata neprestano su na "meti" organa gonjenja, malo ih se prisluškuje, malo ih se prati, a bome nemalo im se "pakuje" po starim dobrim Udbašim metodama(zar ne g. Perkoviću?). Možete li uopće zamisliti da je nekom perkoviću u vrijeme Brozova režima uopće palo na pamet da za nešto optuži predsjednika ogranka SUBNOR-a, ili pak sekretara partije! Takvi perkovići u isti bi čas završili svoju karijeru. A danas, danas su oni koji su na čelu Udruga iz Domovinskoga rata (u čije su redove na žalost ugurali i neke bivše Udbaše) kao "mete za pljuvanje". I što? Nikome ništa!

Mladen Pavković


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)


Vukovar - sveto Ime Hrvatske!

Nisam bio nikada za podjele u Hrvatskoj - posebno ne za ovakve među Hrvatima. Puno je naoboja nakon prisilnog posrbljivanja Hrvatske. Znam da mnogi nisu mogli drugačije: morali su javno i uz gustoću istomišljenika reći NE - takvoj politici nehrvatske vlade. U normalnim zemljama vlada "pada" ili sama odustaje kada nije sposobna prehraniti svoje građane.

Činjenica da je brojka nezaposlenih (dok ovo pišem brojka je u usponu - trenutačno: 350.022 nezaposlenih) prešla rub provalije (danas u koju naše Hrvatsku gura britanska imperijalistička politika, ne "dotiče" sadašnju vlast u HR, jest upravo patološki pojam raspamećenosti onih kojima u hrvatskoj nikada nitko ne bi smio povjeriti bilo što u ruke - pa ni vozačku dozvolu. Ovo u Vukovaru danas jest očajnički poziv vladajućima da im je narod okrenuo leđa. Isto će oni pokušati pretvoriti u vlastitu pobjedu nad "zaglupljenim" narodom - jer nas takvima i drže, a to će koristiti imperijalističko-velikosrpski mediji koji se koriste hrvatski jezikom a pišu protiv hrvatskog naroda. Ipak, s nepobitnom činjenicom iskaza nepovjerenja vladajućima morat će se kad tad suočiti ti isti.

Psihologija nas uči kako ti isti nisu u stanju izići iz svojih narcisoidnih zaglupljenosti i odustati od povlađivajućih natpisa svojih narcisoida. Boriti nam se svim mogućim demokratskim mogućnostima - (u pravom smislu te riječi koja znači: Demos- narod i Kratos - moć) na svim razinama: ne smijemo dopustiti da nam oduzmu riječ. Mi vjernici vjerujemo u Logos-Riječ, kojoj se nijednom svjetskom silom ne može oduzeti govor. I dokle god budemo uvjereni da Logos-Istina ima nas, svjesni ćemo biti da je mi nemamo bez Njega. To smo shvatili u ratnim danima srpske agresije na Hrvatsku: Logos-Istina su nam bile molitve na usnama, nada u srcima i vjera u Njega da iz toga pakla možemo izići kao pobjednici koji su pobijedili zlo "zaboravljajući mrziti i osvećivati se za nanešeno zlo", kako su mi govorili Hrvati povratnici u Vukovaru.

Eto, zato VUKOVAR nije samo izgovorena riječ, napisana slova - on je DIV hrvatske pobjede: fizičke nad fizičkom ratnom silom i one duhovne - nad mržnjom u sebi. Zato je teško prihvatiti 22 godine nakon srpske oružane agresije, agresiju srpstva kroz ćirilično pismo - jer ta agresija za njih znači novo sredstvo okupacije i budućih "dokaza" postojanja srpskih zemalja (kao što su to pokušali i u Međimurju davnih šezdesetih godina isporučujući križeve i lijesove ispisane ćirilicom, a sve u duhu: gdje je "srpski" grob - tu je i Srbija). I dok tzv. srpsko narodno vijeće uporno tvrdi da ćirilica nije jezik okupacije, sjetimo se samo grafita iz 90-ih po Hrvatskoj napisanih nekom smjesom latinice i iskrivljene ćirilice o "velikoj srbiji", pa ćiriličnih natpisa po mjestima, ulicama nakon agresorske okupacije i protjerivanja svega što je bilo hravtsko i katoličko - na orguljama u vukovarskoj crkvi Sv. Filipa i Jakova jasno je ćirilicom napisao: smrt Hrvatskoj, a na zidu crkve: Bog prašta srbi ne... Imamo se s pravom upitati: koje značenje danas ima ćirilica u Hrvatskoj kada ju nisu nikada upotrebljavali srpski manjinci do danas osim u jeziku i pismu srpske pravoslavne Crkve?

Stožer je samo iskra koja je upalila ono što tinja udomoljubnim Hrvatima: imati svoju neovisnu Hrvatsku živjeti u njoj, graditi ju i živjeti za nju. U takvome ozračju nikome nije ugroženo živjeti i poštivati zemlju u kojoj ili na kojoj živim. Svojim poštivanjem zemlje poštivam i sebe: zakonom mi je tada osigurano biti manjinski svoj, ne tražeći više nego li mi ono što i svakom domorodnom Hrvatu pripada.

Kada vlasti - bilo koje opcije, za svoje ciljeve uzmu ove činjenice: briga za ekonomski razvoj Hrvatske sa svojim mogućnostima, bez rasprodaje i nekretnina i pokretne inteligencije, briga da svi imaju rada - kruha i ruha, nametnuto - proizvedeni problemi kojima se sada zaokuplja narod ne će imati više mjesta u Hrvatskoj. Tada ne će biti podjela i "dviju" kolona.

Fra Zlatko Špehar, bivši gvardijan vukovarski


Glas Koncila

Za slobodnu državu

Referendum o ustavnoj definiciji braka, u nedjelju 1. prosinca, iznimno je i višestruko važan povijesni trenutak u životu hrvatskoga društva i hrvatske države pa je nužno da se kao birači odazovu i glasuju svi vjernici i svi ljudi dobre volje kojima je to ikako moguće. Premda se na referendumu formalno odlučuje hoće li ili neće u Hrvatski ustav ući odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca, u stvarnosti na tom referendumu odlučuje se o mnogo važnijim i sudbonosnijim pitanjima hrvatskoga društva, pa se ne bi smjelo dogoditi podcjenjivanje važnosti izlaska na birališta.

U činjenici da je formalno pitanje braka tako oštro podijelilo hrvatsko društvo u kojem od 1945. manjina po moći i snagom medija dominira i manipulira većinom (iznimka je bilo samo kratko vrijeme većinskoga jedinstva za ratne agresije na Hrvatsku), vjernici i ljudi dobre volje trebali bi prepoznati dodatni motiv za oslobađanje hrvatskoga društva. Referendum o ustavnoj definiciji braka, bude li rezultat osjetljivo pozitivan, za one koji će zaokružiti »za« legitimirat će stav većine koji tzv. političke elite i mediji inače brutalno ignoriraju.

Ustavna zaštita pojma, riječi »brak« isključivo za životnu zajednicu jedne žene i jednoga muškarca apsolutno ništa ne kaže ni o kojem drugačijem obliku zajedništva ljudskih osoba niti može utjecati na ljudska ili ikakva druga prava drugih osoba. Činjenica da su npr. neki ljudi u nekom selu ili u nekoj ulici u braku a drugi nisu u braku, ni na koji način ne utječe na ljudska ili ikakva druga prava onih osoba koje nisu u braku. Protivnici ustavne definicije braka očito manipuliraju kad tvrde da bi takva ustavna odredba diskriminirala ili ugrožavala prava drugih ljudi. No, među takvim protivnicima predložene ustavne definicije braka ima onih koji žele iz ideoloških razloga razarati obitelj, razarati bračno zajedništvo i tradicionalne, zapravo univerzalne vrednote koje su im zapreka svođenju ljudi na nezaštićene i osamljene individue kojima se može manipulirati do mile volje. Takvim protivnicima mrsko je baš sve što je autentično katoličko, kršćansko i u Hrvatskoj – hrvatsko. Eventualna pobjeda protivnika predložene ustavne definicije braka na referendumu značila bi otvorena vrata za razmahivanje njihove ideologije koja poznaje toleranciju samo prema istomišljenicima i koja se ne bi s vremenom ustručavala diskriminirati osobe drugačijih uvjerenja, pa i vjernike svih vjerskih zajednica. Već sada smo svjedoci da je upravo iz ideoloških razloga nametnut rad trgovina nedjeljom, čime se svjesno ugrožava obiteljski život mnogih, a treba otvoreno postaviti i pitanje nije li i tzv. »fleksibilizacija rada« novi instrument u razaranju obitelji i obiteljskog zajedništva.

Mnogi članovi Katoličke Crkve prepoznaju te aktualne i opasne ideološke pretenzije pa zato od početka podržavaju Građansku inicijativu »U ime obitelji«, koju tvore uz katolike i pripadnici drugih uvjerenja i ljudi dobre volje. Napor te građanske inicijative prepoznali su i hrvatski biskupi jer je po crkvenom učenju brak jedna od svetinja, iznimna ljudska vrednota, koju je – kako kaže pastoralna konstitucija »Radost i nada« – »Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima«, a »Krist Gospodin je blagoslovom obasuo tu mnogostruku ljubav koja je potekla iz vrela božanske ljubavi i koja je sazdana na sliku njegova sjedinjenja s Crkvom«. Koliko su za Crkvu važni brak i obitelj, potvrđuje i sljedeći navod iz navedenog dokumenta II. vatikanskog koncila: »Tako će kršćanska obitelj, jer nastaje iz ženidbe (sinonim za brak, nap. a.), koja je slika i sudioništvo u savezu ljubavi između Krista i Crkve, otkriti svima živu prisutnost Spasitelja u svijetu i istinsku narav Crkve, kako ljubavlju supružnika, nesebičnom plodnošću, jedinstvom i vjernošću, tako i ljubaznom suradnjom svih njezinih članova.« Referendum je prilika da kršćani ustavnom definicijom braka zaštite naziv jedne od svojih najvažnijih vrednota i spriječe ideološko razaranje jednoznačnoga višetisućljetnog civilizacijskog pojma.

Krijući da će pozitivni ishod referenduma zaustaviti samo ideološko razaranje pojma »brak«, protivnici referenduma i predložene ustavne definicije braka služe se nevjerojatnim konstrukcijama kojima žele zaplašiti nedovoljno informirane čitatelje i građane. Komentator Jutarnjega lista, dnevnika koji se sav svrstao uz skrivenu ideologiju i protivnike predložene ustavne definicije braka, u tekstu od 22. studenoga uz ostalo tvrdi: »Svatko tko zaokruži 'za', glasovat će, zapravo, za crkvenu državu.« Ta iznimno perfidna teza zapravo je totalno izvrtanje stvarnosti naglavačke jer Građanska inicijativa »U ime obitelji« upravo želi zaštititi hrvatski pravni sustav od ideologizacije pojma »brak«, a time posredno i državu od ideologizacije. Smisao je demokratske države da bude pravni, a ako je nužno, i represivni okvir u kojem će svi ljudi i sva uvjerenja moći živjeti ravnopravno i zajedno, u kojem se neće država i zakonodavstvo koristiti da bi se svima nametali određeni ni manjinski ni većinski svjetonazorski ili ideološki pogledi i vrijednosti. Nametanjem 4. modula Zdravstvenoga odgoja pogaženo je to temeljno načelo i očitovano je da zapravo određene manjine uz potporu vladajućih političara Hrvatsku pretvaraju u ideološku državu, a ne Crkva. Podržavajući građansku inicijativu za referendum o braku, Crkva štiti demokraciju i autentičnu ulogu države, a nipošto ne pretvara Hrvatsku u »crkvenu državu« niti ima ikakvu želju u tom smislu. Članovi Crkve ne žele ni po kojem kriteriju ideologiziranu državu (previše je bilo od 1945. do 1990) i zato će na referendumu zaokružiti »za« i tako spriječiti još jedno razaranje jednoznačnoga tradicionalnog civilizacijskog pojma »brak«.

Ivan Miklenić


Postupanje vladajućih struktura suprotivo je interesima hrvatskog naroda

Pripadam generaciji ljudi,koja se jedva prisjeća nekih igara iz doba dječačštva i ranije mladosti, ali mi se ipak dovoljno dobro usjekla u pamćenje tzv. „igra pokvarenog telefona“. Jednostavna bezazlena igra, koju ponekad prakticiraju i suvremena djeca. Ne zahtijeva tehnička pomagala, a uključuje nekoliko, rjeđe veći broj sudionika poredanih jedan do drugoga. Krajnji sudionik prišapne prvom do sebe poruku, koja stižesudioniku na drugom kraju reda nakon što svaki sudionik prišapne ponešto izmijenjenu poruku onom do sebe, tako da dokrajnjeg dođe sadržajno sasvim drukčija poruka, koja izazove smijeh, ali i odgovor primatelja, koji se na svom putu sasvim transformira, pobudivši smijeh i opuštanje. Igra ubrzo postane nezanimljiva pa obično biva zamijenjena privlačnijim igrama, ili blagovanjem.

U stvarnom životu, ljudi neotporni prema poprimanju opakih osobinaobičavaju obmanjivatidruge ljude po uzoru na igru pokvarena telefona. Najgore je kad takviljudi postanu politički i gospodarstveni moćnici, koji svojim postupcima ugroze moralnoispravne vrijedne ljude, poglavito kad ugrozba pogodi vrlo zastupljene društvene slojeve, a nerijetko se događa da čitav narodbude ugrožen. Pobudu za pisanje ovog teksta izazvala su ponašanja vladajućih političkih struktura u Hrvatskoj, a odluku da unatoč sadašnjim osobnim zdravstvenim poteškoćama odmah pokušam nešto učiniti, izazvalo je javno priopćenje sadašnjeg predsjednika one države, čiji su predhodni politički čelnici pokrenuli agresiju svojih vojnih snaga na hrvatski narod i njegovu milenijem i stoljećima zakonito posjedovanu i nastanjivanu zemlju.

Vladajuće strukture u Hrvatskoj su se osilile do te mjere da nastoje izjednačiti prava obitelji s pravima drukčije usmjerenih zajednica, što nije u skladu s naravnim zakonitostima, pa prema tome nije ni dopustivo. Podrobnije sam to već pojasnio u časopisu „Nova prisutnost“ (1) ovako: „Životna prava pojedinog čovjeka mogu se ostvariti za trajanja njegova života od začeća do ovosvjetne smrti, a životna prava naroda mogu se ostvarivati i ostvariti samo rađanjem novih ljudi. Zato ne smije biti izjednačavanja prava obitelji s pravima drukčije usmjerenih zajednica. Obitelj je preduvjet opstanka naroda. Bogom darovani optimum trajanja naroda“.Zato sam za odredbu u Ustavu Republike Hrvatske po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca. Proizlazi da smijem preporučiti onima koji izađuna referendum slijedeće: Ako su začeti i rođeni vaginalno, neka zaokruže ZA, a ako su začeti i rođeni na druge, nekirurške načine, neka se slobodno odluče iskazati svoje protiv.

Postupanje vladajućih struktura suprotivo je moralno ispravnim interesima hrvatskog naroda. Nerijetko ostavljaju dojam da su skloni pogodovati tuđe interese na štetu hrvatskih žitelja. Brojni su primjeri, a izlišno je ovom prigodom nabrajati i pojašnjavati ih. Važnije je, međutim, javno pojasniti zabludu sadašnjeg Predsjednika Srbije glede njegove izjave o Hrvatima u Vojvodini, dakle Bunjevcima, odnosno bunjevačkim Hrvatima. Bila mi je čast upoznati mnoge Bunjevce, napose i zato što sam Dalmatinac (dakle dalmatinski Hrvat) i što se i Bunjevce drži Dalmatincima. Javni istup sadašnjeg Predsjednika Srbije zahtijeva argumentiranu reakciju, jer je Predsjednik institucija, pa se njegova izjava ne može tumačiti kao njegov osobni stav. Nedopustivo je ignorirati stvarnu istinu da su Bunjevci autohtoni pripadnici hrvatskog naroda, koji zakonito i povijestno nastanjivaju prostore u kojima sada žive. Zato sam povirio u „Hrvatski Leksikon“ (2) pa pronašao tekst koji u potpunosti opovrgava bilo kakvu utemeljenost onoga što izreče spomenuti gospodin Predsjednik najbliže susjedne države u istočnom području Karpatskog poluotoka.

U prvom svesku Hrvatskog Leksikona(2), na stranicama 172. i 173. je sažeti vrlo informativan tekst,koji svjedoči o neutemeljenosti tvrdnje kakvuje izrekao spomenuti državnik. Prvom rečenicom u tekstu je jasno izrečeno da su Bunjevci velika hrvatska skupina koja živi u raznim dijelovima Hrvatske i šire, pri čemu se u zagradi navode Dalmatinska Zagora, Lika, Bosna, Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Bačka i drugdje. Ističe se da su najbrojniji podunavski Bunjevci, koje je Dunav odijelio od matične zemlje, a trianonska granica (1920.) u dvije države: Mađarsku (oko 100.000) i Jugoslaviju (oko 180.000). Zapisano je i da se ime Bunjevci prvi put spominje 1622., kada je Šimun Matković tražio da mu se dodijeli župa Bunjevci u Bačko-kaločkoj nadbiskupiji. Prije toga, žitelje u Bačkoj naziva se u ispravama i ljetopisima Dalmatincima, katkad Ilirima, rijetko i Vlasima katolicima. Potaknut sam usputno pripomenuti da su Nijemci običavali sve slavenske žitelje nazivati Vlasima, a dobro se zna da u Dalmaciji žitelji obalnog područja svoje hrvatske sunarodnjake u planinskom zaleđu običavaju nazivati i Vlasima.

U tekstu Hrvatskog Leksikona navodi se da su Bunjevci u Bačku stizali u manjim i većim skupinama kao kmetovi i ratnici prije 1526., da su ih za turske uprave dovodili novi gospodari, te da su se velike doselidbe dogodile nakon iz gona Turaka (najveća oko 1686.). U tekstu se dalje podrobno razlažu povijest, kultura, sve aktivnosti i nevolje bunjevačkih Hrvata, pa je preporučljivo da čitatelji obrate pozornost i na taj dio. Osobno sam procijenio da je za ovu prigodu važno pročitati i informacijuo princu Eugenu Savojskom, uspješnom vojskovođi austrijske vojske u ratovima protiv Turaka (pobjednik u bitkama kod Sente 1697., Petrovaradina 1716. i Beograda 1717.). Dobro se zna da je sa svojom vojskom zatim prodro sve do Kosova, nakon čega se austrijska vojska povukla. Uslijedila je i tzv. Velika seoba Srbalja u ondašnju Južnu Ugarsku pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića. Neupitno je, dakle, da su se doseljenici iz Raške naselili u području Podunavlja iza velikih doselidbi Bunjevaca, pa potomcima Rašaka ne pripadaju veća prava nego Bunjevcima, a to znači ni Srbima u odnosu prema Hrvatima.

Jasno je, dakle, da bi spomenuti državnik ispravnije postupio da se oslonio na zapisano u Hrvatskom Leksikonu nego da se dao zavesti sadržajem „Načertanija“. Svakome razumnu plemenitih namjera je neshvatljivo da itko povijestno ispravno educiran može tvrditi da Bunjevci nisu pripadnici hrvatskog naroda, poglavito ako seuzme u obzir povijestno argumentiranu tvrdnju Stjepana Krasića da je odavno u drugih slavenskih naroda vladalo uvjerenje da su Hrvati najstariji slavenski narod, pa čak i da drugi slavenski narodi potječu od Hrvata (3). Nisam strukovno povijestničar, pa se ne ću upuštati u podrobniju raspravu o tome koliko je vjerojatno da su sadašnji pripadnici slavenskih naroda skloni takvom razmišljanju.

Ostaje, međutim, neshvatljivim sadašnje podložničko ponašanje vladajućih hrvatskih struktura. Gore od toga je dojam da su i nezavidne stručnosti glede gospodarstvena razvoja. Prevladavaju strukture kreativno jalove učinkovitosti sklone olakoj potrošnji, ulaganjima u objekte za proizvodnju ničega i odmaranje od nerada. Iz zemlje se istjeruje liječnike, inženjere i vrstne znanstvenike, zapušta poljodjelstvo, izvoze hrastovi balvani ikupuju proizvodi od iverice, pogoduje amoralizacijske procese. U lipnju ove godine objavio sam tekst pod naslovom „Strukovna moralnost je imperativ opstanka“ u kojem sam upozorio na potrebu usklađena djelovanja pripadnika svih struka, a uz preduvjet uravnotežena odnosa različitih struka poradi postizanja optimalna trenda u hrvatskom gospodarstvu i kulturologijskom napretku (4). Nije vjerojatno da je ikoji foton pročitana tog teksta dotaknuo ikoga u vladajućim strukturama. Unatoč tome ostajem optimist vjerujući da će se iznjedriti ljudi koji će povesti hrvatski narod prema boljitku i očuvanju moralnosti u međuljudskim odnosima.

Literatura:

1. Marijan Bošnjak, Nova prisutnost 10 (2012.) 1, 69.-81.;
2. Hrvatski Leksikon, I. svezak, str. 172.-173., 334.;
3. Marijan Bošnjak, www.hrvatski-fokus.hr, 19. 4. 2013.
4. Marijan Bošnjak, www.hrvatski-fokus.hr, 1. 6. 2013.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., umirovljenik


Jugočetnički zlodusi jašu Hrvatskom

Tragedija hrvatskoga naroda se drastično nastavlja nakon 22. obljetnice tragedije Vukovara. Pred stotinu i više tisuća hodočasnika uvrijedila se jugokomunistička klika Kukuriku koalicije Vlade RH. Oni su svakako htjeli biti na čelu toga ogromnog mnoštva hodočasnika bez ikakvog hrvatskog simbola. Skupila se ta antihrvatska klika, vide se te dobro poznate face rušitelja stečevina Domovinskoga rata među kojima je i predsjednik RH. Nije mu se vidjela batina u ruci za ustaške zmije u hodočasničkome mnoštvu, ali zato su se pojavile te zmijurine na Dinamovu igralištu u Zagrebu, njih preko trideset tisuća koji su glasno uzvikivali stari hrvatski pozdrav da su spremni braniti hrvatski dom.

Tragično je da se taj plemeniti pozdrav hrvatskoga naroda smatra fašističkim, a potječe još iz vremena Nikole Šubića Zrinskog na Sigetu. Četničkim zlodusima Pupovcima i Jovanovićima smeta sve što je hrvatsko pa i pozdrav "Za dom spremni!". A kuda će biti ljepši pozdrav od toga našeg hrvatskoga. Što je dostojnije nego biti spreman za svoj dom i svoju obitelj u svim prigodama i opasnostima. To znači obranu svoje žene, djece, starih roditelja i svih koji prebivaju u tome domu i domovini. Eto to smeta tim jugočetničkim zlodusima, koji bi radije tražili salatu za Hrvate hrvatskoj domovini. I zamislimo se da je već izrečena novčana kazna od 20 tisuća kuna popularnome igraču hrvatskog nacionalnog tima Josipu Šimuniću od strane DORH-a. S kojim i kakvim zakonskim pravom Republike Hrvatske, te "slučajne države" i slučajne klike koja vlada u njoj.

Ima li ikakvih hrvatskih odvjetnika koji bi s pravne strane stali u obranu hrvatskih pozdravnih prava. I eto u Glasu Koncila od 24. studenog na 16. stranici pod naslovom "Zar ministarstvo branitelja štiti zločine?!", piše se o nasilnom prekopavanju partizanskih stratišta Hrvata poslije onoga rata kod Otočca, potajno bagerima, bez dozvole potomaka onih čiji se očevi i sestre nalaze u tim grobištima. Ministar branitelja Predrag Matić se očito pretvara u partizanskog lešinara kako bi skrivao partizanske zločine nad Hrvatima tijekom njihove vladavine pred državama i narodima EU. Strahotama nema kraja od jugokomunističkih vlastodržaca u Republici Hrvatskoj. Pa dajmo podržimo braniteljski Stožer u njihovoj Platformi!

Mate Ćavar, SSH


VUKOVAR – ZA DOM SPREMNI!

Nervoza, strah i panika kod vladajućih raste a metode po uzoru na komunistički KNOJ odnosno OZNA sve više uzimaju maha zbog straha od naroda. Narod se budi jer je shvatio da mora uzeti sudbinu u svoje ruke, pošto je vlast po svim razinama PROTUNARODNA.

Trenutno su se uhvatili i to grčevito za hrvatski pozdrav i povik ZA DOM SPREMNI! Zašto im to toliko smeta! Odgovor je vrlo jednostavan da jednostavniji ne može biti a glasi: Ta domoljubna spremnost za obitelj, dom i Domovinu po cijenu života, im je srušila Jugoslaviju i stvorila slobodnu, samostalnu i suverenu državu Hrvatsku, koju ne mogu smisliti i žele je po svaku cijenu uništiti nudeći nam LAŽNO DOBRO! Tko nuđa lažno dobro svi znamo, kao i sljedbenike tog lažnog dobra koje poput pandemije hara svijetom.

Fer pobjedu naše reprezentacije nad Islandom, nama dragim i hrabrim narodom, te odlaskom na svjetsko prvenstvo i nadasve radosnim ushićenjem igraća i čitavog gledališta, moćnici tame u strukturama vlasti i institucija, žele to ugušiti.

Časni i hrabri branič Šimunić, rođen i odgojen u iseljeništvu, od vjernih i domoljubnih roditelja, ponesen istinskim ushićenjem i radošću, uzviknuo je ZA DOM a čitavo gledalište SPREMNI! Bilo je to veličanstveno za uši i oči svakog domoljuba. E, to ovi petokolonaši, povijesna kategorija, ostala je zapanjena od užasa, glasa i povika hrvatskog domoljubnog puka, i pokrenula sve svoje protunarodne poluge moći, kako bi nas sve optužili za ustaštvo, koje su sami planski stvorili velikosrpskom diktaturom nad Hrvatima. Atentat u beogradskoj skupštini, koji je zaprepastio čitav uljuđeni svijet bio je vidni dokaz njihovih kolonijalnih ciljeva, nad svim nesrpskim narodima. U Hrvatskoj, Srbi su digli ruku na vlastitu Domovinu, kako u to vrijeme tako i u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu. Dići zločinačku ruku na Domovinu je isto kao dići ruku na majku i oca. Najteži zločin!!!

Sve ove dane konačno gledamo serijal, Heroji Vukovara i (Hrvatske). Slušajući te naše najsvetije borce, branitelje, u svoj svojoj biti istinske svete ljude, teško je ne pustiti suzu ponirući u tu krvavu stvarnost, zločinačke agresije srbočetnika i tzv. JNA. Što ih je učinilo takovima?! Pa upravo ta spremnost i neograničena hrabrost za obitelj, dom i Domovinu u cilju opstanka i slobode hrvatskog naroda. Taj povik, ZA DOM SPREMNI, svi ovi mrzitelji ne mogu podnijeti, jer oni u sebi nemaju te ljubavi i hrabrosti koja iz srca izvire, jer u njihovim srcima PUSTOŠ VLADA, a SEBIČNOST HARA. Iz takovog srca samo se mržnja rađa i raste teror manjine nad većinom, a u vlast mogu ući samo slični njima.

Sinoć, jedan časni branitelj iz srca i duše progovara u serijalu: Nas ovdje drže naše obitelji i djeca, koji su blizu nas u podrumima, zar da se mi predamo, imamo li mi uopće izbora, što nam je činiti, ne predajemo se i otišli su u proboj, jedan dio je izginuo i mi koji smo ostali živi, svjedoci , pričamo u ime onih koji su dali svoje živote i bili spremni položiti ih za dom, obitelj i Domovinu.

Daj Bože, da ovi odlutali sinovi tame se vrate svjetlosti ljubavi i budu ZA DOM SPREMNI!!!

U ZAGREBU, 28.studenog 2013.

Josip Kokić


Sarajevo, predstavljen Zbornik radova

Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine

U organizaciji Vrhbosanske nadbiskupije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, 27. studenog 2013. u dvorani Pavla VI. u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu upriličeno je predstavljanje Zbornika radova: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine.

Riječi pozdrava uputio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, izrazivši radost što će spomenuti zbornik biti predstavljen i u Sarajevu i što će mnogi, koji se zanimaju za tu tematiku, imati mogućnost upoznati mnoge stvari koje polako odlaze u zaborav. Istaknuo je da ne smiju zaboraviti žrtve svojih predšasnika koji su ih svojim životom zadužili uloživši „na ovoj grudi i za ovu grudu i za svoj narod“ vlastite živote. Kazao je da to ima posebnu cijenu jer ti ljudi, manje-više, nisu izgubili živote osvajajući tuđe nego na svojoj grudi dok je nemali broj onih koji su stradali samo zato što su bili drugačiji. Istaknuo je kako ovaj Zbornik daje mogućnost da se malo dublje posegne u ona događanja kojih današnji naraštaji nisu bili svjedoci i koja poznaju samo iz prepričavanja. Odao je priznanje svima koji su se trudili oko izdavanja spomenutog zbornika kao i onima koji će taj zbornik predstaviti u Sarajevu.

Na početku svog izlaganja fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“, istaknuo je da ova knjiga kao i ona „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ don Ante Bakovića, također niknula iz „vjere puka Božjega“ u povijest „kakvom je pamti narod“ te ja najavio da je u pripremi i treća knjiga koja će pobliže iznositi narav mučeništva. Kazavši kako se Zbornik dotiče zločinačke komunističke ideologije, hrvatskih žrtava i mučenika iz tog razdoblja, podsjetio je da je Zbornik nastao na temelju radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog na tu temu u Zagrebu u travnju 2012.

Govoreći o prvom dijelu Zbornika naslovljenom „Stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, kazao je da su ta izlaganja bila „uvodna, iako su vrlo kvalitetna“, te dodao da se nije „sve dogodilo negdje u zrakopraznom prostoru i vremenu“ već „u stvarnim područjima i stvarnim ljudima“. Uvodeći u drugi dio knjige, napomenuo je da taj dio sadrži izvješća o stradanja u nad/biskupijama i redovničkim zajednicama cijele Crkve u Hrvata iz kojih se može saznati ime, prezime žrtve, informacije o skupini koja je to počinila, a nekada i sam izvršitelj. Ustanovio je kako je komunistička ideologija „mučenike stvarala“ iz mržnje prema vjeri, a da danas ista ideologija nastoji zatrti tragove svoga zločina. Spomenuo je i poglavlje koje obrađuje naume postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva, te ustanovio kako je primjetno da napori na posvješćivanju važnosti mučeništva daju svoje plodove. Dotaknuo se i poglavlja „Dodatak“ koje donosi zaključke znanstvenog skupa u Zagrebu te je izdvojio sljedeće: „1. Predlažemo da svaka biskupija na svome području odredi Dan mučenika i način proslave toga dana. 2. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da što prije dovrše cjelovit popis žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća tako da se onemoguće manipulacije žrtvama. 3. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.“ (str. 665.)

Mons. dr. sc. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, govoreći o potrebi popisa žrtava komunističkog režima, kazao je da je u kratko vrijeme „mira“ ubijeno više ljudi nego u višegodišnjem ratu te podsjetio na riječi sisačkog biskupa mons. Vlade Košića, izgovorene u propovijedi, 15. svibnja 2010.: „Nažalost, još ima onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica”. Obrazlažući zašto je popis potreban, iznio je više razloga, među kojima: da popis nije napravljen, a da je država Republika Hrvatska odustala od njega; da se brojem žrtava manipulira; da stradali zaslužuju da im se sačuva ime i spomen; da je među njima bilo pravih mučenika i da je na to pozvao i papa Ivan Pavao II. Govoreći o onom što je do sada učinjeno oko popisa žrtava, kazao je da su za vrijeme Jugoslavije provedena tri popisa, ali da su sve komisije/povjerenstva imale za cilj utvrditi samo jednu, politički točno određenu kategoriju žrtava – žrtve fašističkoga terora.

Govoreći o popisivanju žrtava komunističkog režima za vrijeme države Republike Hrvatske, biskup Bogović je podsjetio da je 11. veljače 1991. godine donesen „Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. Svjetskoga rata“, kojim je u tu svrhu osnovana i saborska komisija dok, koliko mu je poznato, na tom planu u Bosni i Hercegovini nije ništa učinjeno s državne strane. Ističući da je tada popisano 261 415 žrtava, ukazao je da je, prije dovršenog posla, rad prekinula koalicijska vlada Ivice Račana koja je donijela Zakon o nevaženju 2002. godine. Naglasio je potom da su i predstavnici Crkve pratili i sudjelovali u događanjima oko istraživanja. Govoreći o popisivanju žrtava u Bosni i Hercegovini, podsjetio je da je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj i trebinjsko-mrkanski mons. Pavao Žanić godine 1988. uputio dopis svim župnicima da popišu žrtve Drugog svjetskog rata te da je isto 1990. od župnika zatražio i biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica. Potom je govorio o nastanku Komisije Hrvatske i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij te izvijestio da je Komisija preuzela obvezu u dogledno vrijeme popisati sve katoličke žrtve Drugog svjetskog rata i poraća uz potporu obiju Konferencija.

Član Komisije za hrvatski martirologij u ime Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Pero Brajko govorio je o martirologiju Vrhbosanske nadbiskupije napominjući da je „ideja potrebe popisa svih žrtava II. Svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja po prvi put nastala u pisanom obliku krajem i raspadom komunističke totalitarne vladavine, jer 'je jugoslavenska državna zajednica najprije srljala u ekonomsku krizu, a ubrzo je stigla i politička destrukcija zemlje' radi brojnih neriješenih pitanja“. Ističući kako Katolička Crkva i njezini članovi nisu zaboravljali svoje žrtve, iako nisu smjeli o tomu pisati „zbog sustava koji je veličao samo vrijednost svoje žrtve kao temelja izgradnje socijalističke Jugoslavije“, kazao je da su, tijekom 1991. i 1992. godine, do početka izravnog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, a na traženje Vrhbosanskog ordinarijata, župnici radili na popisu žrtava u njima povjerenoj župi i rezultate poslali na Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski. Dodao je da je, prema urudžbenom zapisniku i arhivu Vrhbosanske nadbiskupije, pronašao dospjele popise žrtava iz župa: Pećine, Kopanice, Uzdol, Obri, Doljani, Vidovice, Podkraj, Solakova Kula, Gračac, Rumboci, Prozor, Rama-Šćit, Ularice i Rastičevo. „Ovaj vrijedni posao zasigurno bi bio priveden kraju, ali su novonastale ratne okolnosti od 1992. – 1995. godine, odredile druge prioritete djelovanja u Bosni i Hercegovini“, rekao je vlč. Brajko.

Pojašnjavajući novonastale okolnosti nakon nedavnoga rata i na crkvenom planu, vlč. Brajko je kazao da su i Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH više puta tražile načine da naprave popis žrtava tijekom XX. stoljeća na području svoje odgovornosti. Podsjetio je da su biskupi BK BiH na svom zasjedanju u ožujku 2010. u Mostaru donijeli odluku o pristupanju prikupljanja „podataka o poginulima tijekom XX. stoljeća s osobitim naglaskom na one koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri“ te odredili da podatke trebaju prikupiti Ordinarijati preko župa te ih dostaviti Tajništvu BK BiH da ih objedini. Osvrćući se na prikupljanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, rekao je da „župnici i ustanove Vrhbosanske nadbiskupije nisu pokazali svoju dovoljnu suradnju u ovom projektu BK BiH“ te da su samo 22 župnika dostavila potpune ili djelomične podatke za povjerene im župe dok nijedna crkvena ustanova nije držala potrebnim i važnim poslati zatražene podatke. Naglasio je da su, ipak, mnogi župnici, uz pomoć stručnjaka ili osobno, radili na monografijama župe u kojima se uglavnom nalazi i popis žrtava XX. stoljeća.

Podsjetivši da je kardinal Puljić u veljači 2012. imenovao, sada pokojnog, dr. sc. Ivu Balukčića biskupijskim povjerenikom za Hrvatski martirologij, vlč. Brajko je podsjetio da je rezultat toga bila organizacija Kolokvija o hrvatskim mučenicima II. svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji , koji je održan u svibnju 2012. u Odžaku, a na kojem su dekani Vrhbosanske nadbiskupije imali zadaću iznijeti izlaganje o stradanju i žrtvama na svom području. Govoreći o svome radu, kao nasljedniku dr. Balukćića na toj zadaći, vlč. Brajko je kazao da je najprije kontaktirao sve dekane Vrhbosanske nadbiskupije i zamolio ih da mu pošalju pisane materijale svoga izlaganja na Kolokviju o hrvatskim mučenicima II. svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji te da su se na tu zamolbu, od trinaestorice, odazvali sarajevski, ramski i derventski dekan.

„Na sjednici Komisije za Hrvatski martirologij HBK i BK BiH u Zagrebu, 28. X. 2013., predstavljen je svim članovima Open VPN software za uspostavljanje sigurne konekcije za bazu podataka Žrtvoslova i kratko pojašnjenje za korištenje baze podataka Žrtvoslova. U ovoj bazi podataka nalaze se materijali nekadašnje državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata. Saborska komisija je djelovala od početka 1992. do kraja 1999. godine i evidentirala je nešto više od 260 000 imena prema svim uključenim kriterijima. Komisija je nakon obrade svih dostupnih izvora evidentirala 153 700 ratnih i poratnih žrtava na području Republike Hrvatske. Također je poimenično utvrdila 99 228 žrtava s područja Bosne i Hercegovine te oko 8 487 žrtava s područja drugih država. Za područje Bosne i Hercegovine, Komisija je prikupila saznanja o postojanju oko 90 masovnih grobišta u kojima su likvidirani hrvatski vojnici i civili. Zastupnici Hrvatskog sabora su, predvođeni tadašnjom većinom iz SDP – a, izglasali ukidanje Komisije 22. V. 2002., i ona tako nije mogla utvrditi konačan broj ratnih i poratnih žrtava“, kazao je vlč. Brajko koji je potom spomenuo da.je „nužno provjeriti svaku upisanu osobu u postojećoj bazi podataka i dopuniti novopronađene osnovne informacije prema postavljenim rubrikama, te dodati posve nove žrtve pronađene u komunističkoj te hrvatskoj i crkvenoj literaturi i izvorima o stradanjima u XX. stoljeću na području Vrhbosanske nadbiskupije“. Podsjetio je i na potrebu obrade komunističke literature s posebnim naglaskom na arhivski fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu.


SMRT 'ANTIFAŠIZMU' - SLOBODA NARODU

Nije poznato da li je itko drugi imao takav pozdrav u Drugom svjetskom ratu osim jugokomunističkih partizana, "Smrt fašizmu sloboda narodu", gdje je vođen četverogodišnji krvavi gerilski rat protiv hrvatskoga naroda i NDH. Nema nikakve dvojbe da je hrvatski narod vjerovao u obnovu svoje povijesne Države Hrvatske na njenim povijesnim prostorima. Prisjetimo se poznate znamenite izjave na onome zloglasnom sudu protiv zagrebačkoga nadbiskupa sada blaženog Alojzija Stepinca koji je tada izjavio: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji se plebiscitarno izjasnio za svoju Državu Hrvatsku!".

Srpski militaristi su istoga dana kada je Slavko Kvaternik (u ime Poglavnika, op.a.) proglasio NDH, desetog travnja, ubili mu brata Milana i nastavili krvavi barbarski rat protiv hrvatskoga naroda skupa sa talijanskim fašistima kao Hitlerovim saveznicima. To je sve bilo pod tim pozdravom "Smrt fašizmu sloboda narodu!". Na koga se odnosio taj pozdrav nego na cijeli hrvatski narod i NDH, koju su proglasili fašističkom tvorevinom, a Hrvate fašistima. I taj jugokomunistički pozdrav mogao je s pravom glasiti "Smrt Hrvatima sloboda srbokomunistima!", jer su sve partizansko četničke operacije vođene su na tlu NDH protiv hrvatskoga naroda koji je stradao u preko stotinu tisuća žrtava tijekom partizansko četničkih zločina nad hrvatskim narodom u NDH, a da i ne govorimo o genocidu nad Hrvatima nakon rata od Bleiburga do Đevđelije onim strašnim Križnim putem. To je sve činjeno pod pozdravom "Smrt fašizmu sloboda narodu!". Kojemu narodu ako ne srpskočetničkom, koji je krvavo ustao protiv Hrvata i NDH. Sva se njihova borba svodila na uništenje NDH, sa istim ciljem četnička i partizanska.

I eto još uvijek i nakon velikog Domovinskoga rata oni udaraju po Hrvatima s tom parolom takozvanih jugo "antifašista" kojima je Stipe Mesić počasni predsjednik, a cijeli režim Kukuriku udara po Hrvatima kao fašistima. Zar to ne čini i predsjednik Josipović kada po izraelskome Knesetu traži toljage za ustaške zmije u RH. Uspoređivati plemeniti povijesni pozdrav hrvatskoga naroda "Za dom spremni!" sa nekakvim fašistima je antihrvatski zločin u odnosu na njihov jugokomunistički pozdrav protiv hrvatskog naroda. Najnovija hajka protiv nogometaša Šimunića je na tome području. A što ima plemenitije od naše hrvatske odlučnosti da branimo svoj dom i svoju domovinu. Za četničkosrpske jugokomuniste i Stjepan Radić je bio je fašist skupa sa svojim zastupnicima koje su poubijali u beogradskoj skupštini isto kao i Andrija Hebrang kojega su likvidirali u Beogradu kao prvaka hrvatskih komunista.

Kad će se hrvatski narod osloboditi jugokomunističkih "antifašista" koji su se pokazali najvećim zločincima i ubojicama hrvatskoga naroda kroz cijelo razdoblje njihove jugotvorevine sve do pobjede Domovinskog rata. Ali na žalost još uvijek imamo hrvatskih jugoizroda koji nas teroriziraju.

Mate Čavar


APEL ZA SPAS ZASTAVNIKA TOMIĆA

Godinama streljački stroj Slobodne Dalmacije pljuje po meni bez prava na odgovor. Izredali su se pavičići, dežulovići… i slični, a jučer i Ante Tomić. U zemlji slijepih vid je kontrarevolucija. Meni je ipak drago što vidim pa makar me vi pokušate oslijepiti i ušutkati. Godinama me vrijeđate, klevećete i lažete o meni. Ovaj put bez ikakvog povoda ko(l)munist “bulazni“ gluposti koje samnom nemaju veze.

Tomiću i tomićima. Tužno je roditi se u hrvatskom Prološcu, odgojiti u jugoslovenskom Pančevu, sanjati karijeru zastavnika JNA, a probuditi se u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Čim otvori svoje umorne oči, budni podoficir, odgojen i zadužen pratiti neprijatelje koji nikada ne spavaju, doživi pravi šok. On još sneno leži, a oko njega svi ustaše. Nezavisna Država Hrvatska kao ravnopravna članica europske naddržaveu rukama je i pod upravom neprijatelja socijalizma, bratstva i jedinstva. Kontrarevolucija je na djelu. Mamurni zastavnik se hvata za samokres i bijesno puca oko sebe. Nećete ustaše, nećete imati mira dok je Ante iz Prološca živ. Nije mu lako, uvukli se neprijatelji u sve pore društva, što više zavladali. Prikriveni ustaše rade u državnim uredima a sanjaju hapšenja, vješanja, progone i zatvore podoficira i njegovih drugova. Osim prikrivenih neprijatelja ima i drskih, javnih, eksponiranih. U europskom Zagrebu i crvenom Splitu na stadionima šačice od 20 – 30 tisuća ustaša skandiraju Za Dom Spremni. U multietničkom, nadasve jugoslavenskom Vukovaru stotine tisuća zavedenih ustaša „ignorišu“ legalnu i legitimnu vlast“jugoslovenske“ republike Hrvatske.

Teško je zastavniku Anti. Iziđe na ulice crvenoga Splita zakamufliran u ustaški šinjel i kaubojski šešir, nitko mu se ne javlja, niti ga itko tako prerušenog vrijeđa, ali on budan kao pravi čovjek drug i starješina- vidi. Vidi i osjeća vonj Nezavisne Hrvatske koja ide u Brazil na svjetsko prvenstvo u nogometu, što je nezamisliva nacionalistička drskost. Glavni krivac za euforiju ustašije svakako je za dom spremni Josip Šimunić, pripadnik neprijateljske emigracije, piše Ante u svoju bilježnicu. Po crvenom Splitu parole i transparenti koji pozivaju za referendum za obitelj, nacionalistička mladež postavila štandove i gle drskosti skupljaju potpise protiv ćirilice u Vukovaru. Sve je navedene neprijateljske djelatnosti, zastavnik zabilježio, sve će on to sutra objaviti u biltenu JNA i tako krvavo zaraditi svaku ustašku kunu koju mrzi ali ne smije javno reći jer honorari u dinarima više ne stižu. Ovoga teksta ne bi bilo da podoficir nije naišao na glavni neprijateljski štab usred starog jugoslavenskog, orjunaškog, smojina Splita. Zamislite tamo na pročelju palače, upravo na mjestu gdje je godinama prkosila slika generala Gotovine, sada se vijori zastava Hrvatske čiste stranke prava, tamo stoluje prikriveni diktator kojega je podoficir budnim, savjesnim, predanim i upornim radom, otkrio, prijavio i eliminirao za vijekevijekova iz političkog života crvenog Splita i mrske Nezavisne Hrvatske. Osim HČSP-a, provaljen je i malonogometni klub Ustanik, klub koji u svom grbu da bi zavarao neprijatelje ima početno slovo imena „Č“ i zvijezdu petokraku.

Sada kada sam prokazan i optužen, javno priznajem svoju subverzivnu djelatnost, kajem se za sve grijehe, a posebno grijeh propusta, drago mi je što sam na vrijeme otkriven jer sam mogao počiniti puno veću štetu bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti. Prije javnog smaknuća i posljednje molitve, dajem punu podršku Šimuniću i Torcidi koji žive vječno, te molim svoju zlatnu ribicu, za samo jednu posljednju želju:

Spasite Antu Tomića. Imajte milosti prema zastavniku. Ima ustanova, ima lijekova. Medicina je napredovala. Ako mu nema lijeka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zasigurno ima u regiji.

Za Dom Spremni!

U Splitu, 27. studenoga 2013.

Luka Podrug, politički tajnik HČSP-a


Iz slavne povijesti naše...

"Svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE"

(Da se nezaboravi, ili bolje rečeno: DA SE ZNA, da je naš dragi Bog htio da naš hrvatski Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin, proživi rat NDH i da poživi toliko dugo koliko mu je bilo potrebno da napiše onoliko koliko je napisao u OBRANAMA, DRINAMA, PISMIMA, raznim drugim časopisima, novinama, Okružnicama i Okružnim Pismima svojim raznim prijateljima i suradnicima. U svim tim opisima general Drinjanin je iznio - moglo bi se reći - skoro sve važne dogodovštine vezane uz Ustaški Pokret, stvaranje NDH, borba za opstanak NDH, povlačenje HOS-a prema Austriji, propast NDH, stvaranje ORVATSKOG NARODNOG ODPORA, uzrok ili uzroke razlaza između njega i Poglavnika dra. Ante Pavelića; sve se to i mnogo više može naći u njegovim člancima, opisima, pismima, porukama i magnetofonskim vrpcama, itd. Nikako se ne može pisati jedna poštena i iskrena povijest o NDH a ne koristiti se iznešenim opisima generala Drinjanina. Tako bi se moglo reći da Maks Luburić nije samo dio hrvatske povijesti, nego u pravom smislu se može reći da je on, MAKS LUBURIĆ, HRVATSKA POVIJEST.
Priloženo je pisao general Luburić. Pročitajte pažljivo i sve će vam biti jasno. Otporaš Mile Boban.

Ova je fotografija bila jedna od najdražih uspomena, kako za generala Moškova, tako i za mene osobno.

Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

Zato je bilo logično da u taj SABOR udju i predstavnici mlade ustaške generacije i USTAŠE, Hrvatske Revolucionarne Organiazcije, uopće. Tako su tom zakonskom Odredbom ušli u SABOR, kao Sabornici, pripadnici Doglavničkog Vijeća, t. j. Doglavni i Poglavni Pobočnici, te Povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, koji su bili postavljeni, bilo u emigraciji bilo u domovini, na razne dužnosti Glavnog Ustaškog Stana. Tako sam i ja, kao Povjerenik GUS-a bio izabran Sabornikom.

Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvoranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske.

Kada je na raznim jezicima tiskana prva knjiga o Hrvatskoj, tako na njemačkom i talijanskom, izišla je spomen - knjiga KROATIEN MARSCHIERT - Erste Jahreslese in Wort und Bild aus der Wochenschift - "NEUE ORDNUNG". Europa Verlag, Zagreb 1942. Druckerei Karl Becker, Zagreb. - Na izričitu Poglavnikovu želju ova je fotografija bila na samoj omotnici spomen - knjige objavljena.

Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

general Drinjanin


Podsjetnik...

Pozdravni govor u prigodi prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj

Zagreb, 10. rujna 1994.

Sveti oče!

U ime hrvatskog naroda, i svih građana Hrvatske, upućujem Vam riječi pozdravljenja i zahvalnosti što ste došli u zemlju Hrvata, koji su stoljećima čekali na posjet vrhovnog poglavara svoje Crkve. Hrvatska Vas očekuje razdraganih duša i raskriljenih ruku, štujući Vas kao svoga zaštitnika i vrhovni moralni autoritet civiliziranoga čovječanstva. Vaš posjet doživljavamo kao dolazak apostola mira i donositelja utjehe božanskog poslanja svim ljudima i narodima, što pate i stradavaju zbog nepravdi i zlosilja u današnjemu svijetu. Hrvatski je narod dugo i željno iščekivao taj posjet, do kojeg je konačno došlo u dane ostvarenja njegovih stoljetnih težnja da na svojoj zemlji može živjeti, u skladu s naravnim i Božjim zakonima, kao slobodan i suveren narod. Naša je neizmjerna radost uvećana i zbog toga što Vas Zagreb, glavni grad svih Hrvata, dočekuje u dane kad – sa svojom nadbiskupijom – slavi 900-tu obljetnicu svoga utemeljenja.

Sveti oče!

Hrvati su jedan od najstarijih naroda današnje Europe. Oni su, u doba velike seobe naroda, u ova područja jugoistočne Europe, između Dunava i Jadrana, došli iz svoje pradomovine, “Bijele Hrvatske”, koja je bila na području Vašeg zavičaja u Poljskoj. Došavši ovamo, oni su ubrzo, još u VII. stoljeću prihvatili Kristovu vjeru i rimskog biskupa kao njegova namjesnika, postavši i ostavši za trajna vremena sastavnim dijelom izgradnje i obrane zapadne kršćanske uljudbe. Od samoga početka bivstvovanja hrvatskog naroda na ovome tlu, uloga Svete Stolice – kao vrhovnog autoriteta vjerske, a dugo vremena i međunarodne svjetovne vlasti – bila je od iznimne važnosti za njegov društveni, kulturni i državnopolitički razvitak. Pravi smisao ove činjenice može se dokučiti tek kad se ima na umu da je povijest hrvatskoga naroda, zbog geopolitičkog položaja, na razlučnici različitih civilizacija i imperijalnih presizanja, sve do sada, bila teška i tegobna borba za opstanak. Od osobite važnosti bile su veze i odnosi hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom u doba nastajanja, izgradnje i obrane samosvojne hrvatske države. Povijesno je veoma znakovito svjedočenje cara Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati sklopili sporazum s papom Agatonom g. 679. da neće napadati druge narode.

Svoje prvo međunarodno priznanje – po tada uobičajenom shvaćanju – Hrvatska je zadobila od Vašeg prethodnika pape Ivana VIII. koji 7. lipnja 879. piše knezu Branimiru: “...Kad smo (...) na dan Uzašašća Gospodnjeg služili misu na žrtveniku Svetoga Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo Tebe i cio narod Tvoj, i cijelu zemlju Tvoju, da mogneš ovdje uvijek tijelom i dušom sretno i sigurno vladati svojom zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima s Bogom veseliš i vječno vladaš...” Godine 925. papa Ivan X. priznaje naslov prvom hrvatskom kralju Tomislavu. Papa Grgur VII. šalje hrvatskom vladaru Zvonimiru krunu, i njegov ga izaslanik Gebizon kruni godine 1075. za kralja Hrvatske i Dalmacije, čime je, u okviru tadašnjeg europskog poretka, priznata suverenost hrvatskih vladara nad Dalmacijom koja je prije bila pod bizantskim vrhovništvom. U doba osmanlijske najezde na Europu, Sveta Stolica pruža Hrvatima svestranu pomoć u obrani od osvajačke ugroze. Među njima: papa Aleksandar VI. nastoji (1493.) spasiti iz zarobljeništva hrvatskog bana Derenčina; od kakve je važnosti obrana Hrvatske bila za kršćansku Europu vidi se iz poruke Hrvatima, što ju je papa Leon X. uputio 12. prosinca 1519., posredstvom trogirskog biskupa Tome Nigera: “Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav narod hrvatski! I javi svima: Glavar Crkve neće dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva!” Za bolje razumijevanje, svekolikog povijesnog zbivanja do danas, dobro je podsjetiti na činjenicu, da bosanska kraljica Katarina g.1478. zavješta bosansko kraljevstvo Svetoj Stolici, ako se iz osmanlijskog zarobljeništva ne bi vratila njezina djeca. Papa Urban VIII. prima g. 1629. braću Nikolu i Petra Zrinskog, koji se, kao i mnogi hrvatski velikani prije i poslije njih, obraćaju Svetoj Stolici i drugim europskim zemljama za pomoć u obrani opstojnosti Hrvatske. Dubrovačka Republika, sa svojom biskupijom, bila je stoljećima povezana sa Svetom Stolicom, u obostranom interesu, što je olakšalo da se u Dubrovniku očuva i razvija duh i riječ hrvatstva nasuprot drugim vjerskim i kulturnim presizanjima.

Mnogi su hrvatski ljudi, iz vjerskih i svjetovnih staleža, dali svoj obol, ne samo učvršćenju uloge katoličanstva u hrvatskim zemljama, nego i razvitku kršćanske uljudbe i nastojanjima prevladavanju raskola u kršćanstvu: od Grgura Ninskog (u X. st.), preko Jurja Križanića (u XVII. st) i Josipa Ruđera Boškovića (u XVIII. st.) do Josipa Jurja Strossmayera (u XIX. st.) i kardinala Alojzija Stepinca (u XX. st.).

Sveti oče!

Kad sam imao čast da me – kao poglavara suverene Hrvatske – primite u Vatikanu 25. svibnja 1991., izrazio sam zadovoljstvo što se ponovno uspostavljaju trajne veze između Hrvatske i Svete Stolice koje su u komunističko doba bile silom sprječavane. Pritom sam posebno istaknuo, da očito ne može biti tek pukim slučajem, što je povijest namijenila Hrvatskoj osobitu zadaću, da se među prvima, nakon prevladavanja protukršćanske ideologije, vrati u krilo slobodnog svijeta i moralnim vrednotama kršćanske civilizacije. Tom sam Vam prigodom prenio želju hrvatskog naroda da što prije posjetite uvijek vjernu Hrvatsku, što sam kasnije ponovio i pismeno u prigodi našeg drugog susreta (3. listopada 1991.). Razumije se, moj je poziv bio u dogovoru s hrvatskom Crkvom, u ime koje je i pozivao i njezin prvi biskup kardinal Kuharić. I eto – sada se to ostvarilo! Vi ste, Sveti oče, kao dosljedan zagovaratelj i neumoran prenositelj najviših kršćanskih moralnih načela, prvi ustali u zaštitu napadnutog hrvatskog naroda u njegovoj težnji da ostvari svoje pravo na slobodu i suverenost. Vi ste probudili savjest Europe i svijeta odlučnim pozivanjem na prestanak barbarske agresije na Hrvatsku, priznajući pravo hrvatskom narodu na svoju samostalnu i suverenu državu, u okviru demokratskog međunarodnog poretka. Vi ste davali primjer, ali i opomene ravnodušnom svijetu, o tome koje su njegove etičke dužnosti, primajući 20. studenoga 1991. hodočasnike iz mučeničkog i razorenog Vukovara, prosvjedujući 9. prosinca 1991. protiv bombardiranja Dubrovnika i uništavanja njegove dragocjene kulturne baštine. A govoreći na Sinodi biskupa (odjela za Europu), u prosincu te godine, skretali ste pozornost na to da barbarstvo nasilja i uništavanja kulturnih i vjerskih spomenika, razaranja crkava i bolnica, progoni i stradanja pučanstva – kakva je svijet nehajno promatrao u Hrvatskoj – obeščašćuje Europu i nagriza povjerenje ljudi i naroda u čitavu zapadnu uljudbu, u koju su polagali svoje nade kao u osnovu novog, pravednijeg međunarodnog poretka. Držeći se dosljedno moralnih načela, za koja se Sveta Stolica zauzima u djelovanju međunarodne zajednice, Vi ste priznali državnu samostalnost i suverenost demokratske Republike Hrvatske 13. siječnja 1992., dajući drugim zemljama primjer i poticaj. Tim je činom Sveta Stolica zorno posvjedočila svoju brigu za sudbinu hrvatskoga naroda, koji joj za to ostaje trajno zahvalan. Jer, s uspostavom i s međunarodnim priznanjem demokratske i suverene hrvatske države, započelo je novo razdoblje hrvatske povijesti.

Sveti oče!

Još uvijek, ovdje u Hrvatskoj živimo i dalje u neizvjesnim i tegobnim vremenima s obzirom na probleme okončanja rata i posljedica agresije, prije svega oslobađanja okupiranih područja, povratka prognanika i obnove razorenih gradova i naselja, pače i čitavih područja. Našim je ljudima poznato, da zla i nepravde ima i u mnogim drugim dijelovima svijeta, ali smatramo da hrvatski narod zaslužuje i dalje i Vašu brigu i djelotvorniju pomoć međunarodne zajednice u prevladavanju svih teškoća s kojima je suočen. Zaustavivši, odlučnim otporom čitavog naroda, srpsku agresiju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, hrvatsko državno vodstvo zauzelo se i za zaustavljanje ratnog sukoba između muslimanskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvatsko vodstvo prihvatilo je i Washingtonski sporazum o stvaranju hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni i Hercegovini, i njezine konfederacije s Hrvatskom. Hrvatska želi dati svoj prilog za uklanjanje svakog ekstremnog nacionalizma i fundamentalizma na ovom području. Hrvatska je i za normalizaciju odnosa sa Srbijom i Crnom Gorom (odnosno sadašnjom njihovom Jugoslavijom) na osnovama međunarodnog priznanja. A srpskoj zajednici u Hrvatskoj jamčimo sva ljudska, vjerska i etnička prava, kao i talijanskoj i svakoj drugoj nacionalnoj manjini, u skladu s najvišim normama međunarodnih konvencija. Mi smo svjesni da se samo krajnjom razboritošću mogu stvoriti pretpostavke za novi međunarodni poredak u ovom području, na načelima zapadne civilizacije. U tom nastojanju Hrvatskoj je potrebna sva moguća pomoć i Svete Stolice i demokratskih zemalja Europe i svijeta. Valja, naime, imati na umu da u okončanju krize na tlu bivše Jugoslavije nije riječ samo o razgraničenju pojedinih naroda, nego i nadalje o povijesnoj geopolitičkoj razlučnici na kojoj se odvijaju i imperijalistička i civilizacijska presizanja, nadmetanja i prelamanja, pa nije nimalo laka zadaća na tom zamršenom i teško prohodnom tlu, izgraditi nove putove suživota, suradnje i prijateljstva.

Hrvatska želi biti čimbenikom mira, stabilnosti međunarodnog poretka i suradnje među narodima i državama u ovom dijelu Europe.

Sveti oče!

U svojoj borbi za uspostavu svoje slobodne i demokratske suverene države hrvatski je narod uz Božju pomoć – u ovo naše doba, s izbavljenjem iz komunističkog pakla – ostvario i dubok nacionalno-politički preporod. Pred nama je zadaća da budemo usmjereni i na dovršenje duhovnog i gospodarskog preporoda, na načelima kršćanske civilizacije. Uspostavivši demokratski poredak, hrvatska državna vlast činila je i čini svjesne napore da ukloni sve ostatke komunističkog naslijeđa, s osobitom željom da uredi odnose sa Crkvom i Svetom Stolicom na najbolji mogući način, u interesu države, Crkve i građana vjernika. Vi ste, Sveti oče, ovu godinu proglasili Godinom obitelji. Obitelj je osnova ljudskog,narodnog života i postojanja. Za hrvatski je narod problem obitelji i prava na život od posebne važnosti. Naime, zbog veoma nepovoljnih političkih i gospodarskih okolnosti, hrvatski su ljudi morali odlaziti u svijet pa su hrvatske obitelji bivale razdvajane, nemajući mogućnosti za normalan život i razvitak, a hrvatsko je nacionalno biće bilo ugroženo, ne samo rasipanjem hrvatskog puka na sve kontinente, nego i zabrinjavajućim smanjenjem prirodnog priraštaja. Stoga, ova hrvatska vlast poklanja punu pozornost Vašem učenju o važnosti obitelji, o pravu na život i o odgoju za odgovorno roditeljstvo.

Sveti oče!

Pozdravljajući Vas u Hrvatskoj s neizmjernim poštovanjem, dopustite mi da izrazim i želju i nadu, da ćete i za vrijeme ovog kratkog posjeta osjetiti svu gorljivu ljubav prema Vama goleme većine hrvatskog naroda, koji će ostajući vjeran svojoj povijesti biti i nadalje trajnom sastavnicom zapadno-kršćanske civilizacije.

Predsjednik RH
Franjo Tuđman


hrsvijet, 26.11.2013.

Spremni!

Ponovno sam čitao knjigu fra Janka Bubala Apokaliptični dani. Vrijedi se od vremena do vremena podsjetiti kroz kakvo smo vrijeme prošli. Za ne povjerovati! Ljudskost i logika jednostavno su bačeni u stranu. Da o političkoj korektnosti uopće ne govorimo. Pristalice komunizma, napredka, svijeta bez Boga, silom su mijenjali okolinu koje su se uspjeli dočepati. Tko je stršio u stranu jednostavno je bivao ubijen. I sam fra Janko bio je na tom putu. Popravio se nije, ali se spasio Božjom pomoći. Uz ostalo u zadnji tren vraćen je sa stratišta, prošao neljudsku tamnicu usred Ljubuškog. Neki drugi franjevci zaglavili su u tom istom mjestu i toj istoj tamnici.

Čitajući to još bolje shvaćamo svu strahotu riječi trenutnog predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića. On izusti da poštuje hrvatsku tradiciju, ali da se Hrvatska mora mijenjati. I ostaše te riječi u zraku, a da se demokratični, slobodoljubivi razvikani mediji, kako sami sebe nazvaše, ne pokrenuše. Njima je to prirodno, kao što im je prirodno ovih dana tući po Željki Markić iz udruge »U ime obitelji«. Pobojali se da će Hrvati na referendumu reći da je brak zajednica muškarca i žene. Bože, dokle nas dovedoše ti »napredni«. Moramo dokazivati tako prirodne stvari. Tko nam je kriv kad smo na izborima dopustili da im ode i naš glas. Zaboravili smo što nam kaže naša ljudskost i naše kršćanstvo. Bili smo takvi samo na riječima, ne i na djelima. Sada »kusajmo« tu kašu.

U očima naših naprednih može proći paljenje hrvatske zastave na igralištima, može proći skidanje natpisa u čast mučeničkog Vukovara, ali ne može proći pozdrav starim hrvatskim pozdravom. Za njih je to ustaštvo. Mogli su time proglasiti i zrak koji udišemo. Postojao je i u vrijeme tih ustaša. No, hrvatski narod se ne da. U anketi Jutarnjeg lista, gdje se to ne bi očekivalo, više od 60% ih reče da je »Za dom – spremni« stari hrvatski pozdrav. Zatim više od stotinu tisuća na Facebooku podupri člana hrvatske nogometne izabrane vrste Josipa Šimunića koji je tako pozdravio. A skupilo se već na desetke tisuća potpisa potpore u pismu Fifi koja namjerava kazniti Šimunića, jer i njezini su prsti debelo u svoj ovoj hajci. Trenutni hrvatski ministar Jovanović, koji je nekada svojoj Partiji otkrivao one koji idu na vjeronauk, isprsi se da je on prijavio Šimunića domaćim udrugama, a Zorana Stevanovića i njegovu udrugu »Korak ispred« navedoše da je Šimunića prijavila inozemnim tijelima. Očito se vremena mijenjaju. Nekada su se ovakvi poslovi obavljali u tišini, sada se obavljaju javno i još to mi plaćamo. Velik napredak. Oni su spremni nasilu nas promijeniti. Jesmo li mi spremni to im ne dopustiti?

Hrabri ljudi uvijek idu svojim putem. Jedan je takav Mario Joseph. Nekada je bio imam. Međutim, jedanput ga je netko upitao za neko pojašnjenje o Isusu Kristu, on nije puno znao pa se sam počeo više zanimati za tu veliku ličnost iz Kurana. I na kraju je napustio svoju muslimansku vjeru i postao kršćaninom. Njegova obitelj na to nije blagonaklono gledala. Otac ga je zatvorio u neku šupu i prijetio da će ga ubiti. Počelo je tjelesno i duševno slamanje. Nisu uspijevali. Došao je trenutak odluke. Nož u očevoj ruci je zlokobno sijevao. Međutim, iznenada se okliznuo i ranio se tim istim nožem. Počeo je vikati. U nastaloj gužvi Mario je uspio šmugnuti iz svoje tamnice i spasiti se. Sada više ne smije nazad u svoje mjesto. Propovijeda o Isusu Kristu kojega je pronašao. Jesmo li kao kršćani spremni stati mu uz bok? Koga propovijedamo svojim životom? Napadaju nas kao zadnje balavce, a mi uporno rabimo njihove medije? Preodgajaju nas, a mi uporno ne smijemo nazvati u javnosti Hvaljen Isus i Marija, prekrižiti se u restoranu prije objeda? Činimo li tako nismo dorasli ne samo spomenutom Mariu, nego ni puku iz spomenute fra Jankove knjige. Ne zaboravimo taj su puk komunisti strahovito izranili. Fra Janko piše da je u Drugom svjetskom ratu iz njegove male župe Vitine gdje je službovao nestala desetina pučanstva, sve odreda muškarci u snazi. Manje od jedne trećine od toga broja poginulo je u borbama tijekom rata. Ostale su komunisti pobili poslije. Jesmo li spremni to zaboraviti?

Preda mnom je i članak o Holodomoru ili Gladomoru u Ukrajini, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća. Nekako se o tome stidljivo govori, a o nacionalsocijalističkim zločinima na sve strane. Nestalo je između 6 i 10 milijuna ljudi, više nego u holokaustu. Staljin ih je poubijao glađu, za samo jednu godinu. Svjesni Ukrajinci o tome razmišljaju i ne zaboravljaju. Zbog toga ih nazivaju nacionalistima. Međutim, oni su spremni na to. Ukrajina mora živjeti unatoč svim zlima koja su joj nanesena. Jer, ona je domovina, ona je ljepota koja se udiše, ona je majka koju kad naučiš voljeti onda možeš voljeti i čitav svijet. »Napredni« ovo ne znaju. Oni se zanose da se bore za svakog čovjeka, čak toliko da ga uguše tom svojom ljubavlju. Najprije ga dobro opljačkaju, da bi mogli živjeti u slasti. Zločinac Tito izvrstan je primjer za to. Siromašni proleter, a na bogatstvu su mu i šeici zavidjeli. Viktor Orbán, klevetani mađarski predsjednik vlade, ne haje za njihove priče. On voli svoju Mađarsku pa se vratio njezinim korijenima. Brak i obitelj ponovno su tamo na cijeni, vjera također. I društvo im je procvjetalo. Siromašnih polako nestaje, sve se bolje i bolje živi. Koliko je to daleko od trenutne hrvatske stvarnosti te od stvarnosti na Zapadu. I ovamo i tamo jaz između bogatih i siromašnih sve je veći. Što je tih bogatih više, više je siromašnih. Brojke su neumoljive. Mediji će, pak, galamiti protiv Orbána, protiv ovih drugih ne će.

Još malo pa ćemo vidjeti kako će završiti ovaj referendum glede braka u Hrvatskoj. Trenutne političke elite digle su se na zadnje noge da ne uspije. Dok čitam fra Jankovu knjigu i dok razmišljam o sadašnjim okolnostima, sve se više uvjeravam da je stanje jednako. Političari su dobili domaću zadaću i trebaju je odraditi. U vrijeme koje fra Janko opisuje to je izgledalo ovako. Prvi tzv. višestranački izbori u Jugoslaviji. Mjesec je studeni 1945. Dvije su glasačke kutije u Vitini. Ona frontovska ili komunistička i ona Hrvatske republikanske stranke. Drvene su pa kuglice ubačene u njih itekako zvone. Puk nesmiljeno puni ovu drugu. Onda dođoše drugovi u »limuzini«. Uzeše kutije, istjeraše sve van. Frontovska kutija donese svojima 99,9% glasova. Na temelju ovakvih izbora 29. studenoga 1945. »jednodušnom odlukom naroda« bi proglašena Federalna Narodna Republika Jugoslavija. Hoće li tako biti i ovih dana? Tajna središta moći koja stoje iza sve ove galame ovih dana spremna su na to. Budimo i mi spremni u tome ih spriječiti. Prestanimo biti samo pasivni protivnici režima oko nas. Postanimo oni aktivni, preuzmimo sudbinu u svoje ruke. Oni su se toga pobojali, jer bi inače bili tiši. Hvala im što su nas barem djelomično probudili.

Za razliku od nas HRT je izgleda spreman na sve. Najnovija stvar je da ukida dopisništva u Mostaru i Sarajevu. Fućka se njima za njihovu zakonsku obvezu da se kao javna tv brinu za hrvatski puk ma gdje da je. Njima Hrvati u BiH i Hrvati diljem svijeta smetaju. Previše vole razmišljati svojom glavom, ne žele provoditi partijske naredbe. I što drugo nego ih otpisati. Gledajući s jedne strane nije ni tolika šteta. Tako su to traljavo radili, tako su sputavali novinare iz ovih svojih dopisništava, da je to bilo sramotno. S druge strane, nije HRT njihovo osobno vlasništvo da s njim mogu raditi što ih je volja. Sada je prilika da se pokažu ovi iz oporbe. Ako ne, onda nas ni oni nisu sposobni voditi.

U novije vrijeme vođom se zaista nametnuo papa Franjo. Moramo o tome još govoriti jer su ga protivnici spremni iskoristiti ako se dadne. Sada kao mutavi ponavljaju da je nekakav progresist, da nema ništa protiv homoseksualaca, da voli sirotinju, da... Namjerno su pomiješali puno toga istrgnuvši neke njegove riječi iz konteksta. Takvi su oni. Laž im je nešto prirodno. No, mi poslušajmo onoga pravoga papu Franju, onoga koji je spreman prići svakom čovjeku uvijek pritom ostajući svoj. Oni to nisu sposobni shvatiti, budimo, dakle, mi.

Miljenko Stojić



Spremni na reakciju

Dekadencija nekada i danas

"Ako se svijet uništava, onda to počinje ovako: ljudi postanu prvo nevjerni zavičaju, nevjerni precima, nevjerni domovini. Onda postaju nevjerni prema ćudorednosti, prema bližnjima, prema ženi i djetetu."
Ernst Moritz Arndt (1769-1860)

"Propadajućim narodima prvo nestane mjera. Zamaraju se s bezvrijednim i banalnim stvarima; onda traže užitak i putenost. Traže udovoljavanje svoje mržnje i ljubomore protiv susjeda. U umjetnosti se prikazuje nemoral. Religija postaje površna. Nestaje razlika između dobra i zla. Pojedinac prezire cjelinu i slijedu svoju pohlepu i pokvarenost. Tako narod postaje lovina svoje unutarnje zbunjenosti, ili jednog vanjskog, divljijeg ali jačeg neprijatelja."
Adalbert Stifter (1805-1868)

"Ja žalim Njemačku, ne zato što je pobjeđena, racjepkana, lišena moći, ja žalim zato što je predala svoje biće, zato što izdaje svoju dušu. Ja žalim Njemačku zato što zaboravlja svoje podrijetlo, žalim onu Njemačku gdje je riječ riječ, pravo pravo, odanost odanost, izdaja izdaja, gdje je korupcija strana i oportunizam podao. Gdje je dužnost bila iznad užitka. Ne žalim zamišljenu, nepostojeću zemlju, nego jednu doživljenu, ono što je postojalo u Njemačkom Carstvu, Weimarskoj Republici i unatoč svega u Trećem Rajhu i nakon njega i što tek sada, godinu za godinu nestaje."
Friedrich Franz von Unruh (1893-1986)

I posljednji bi u međuvremenu morao realizirati da živimo u vremenu dekadencije koja nastaje ciklički od vremena do vremena. Kada počnu slabiti vitalni temelji zajednice, onda se kroči korak po korak u raspad civilizacije i nastaje barbarstvo, kakvoga smo danas svjedoci. Ne moramo posebno naglašavati da je suvremena dekadencija ubrzana kroz tajnu vladu svijeta koja je zadnjih destljeća sistematski razarala zdrave vrijednosti u društvima. Najdekadentniji je zapadni odnosno bijeli svijet, jer je taj stoljećima pod izravnim utjecajem vladara iz sjene. Tu leži odgonetka i objašnjene ludog veličanja hedonizma, alkohola, droge, vulgarnosti, pederastije, lezbijstva, gender-mainstreaminga, kurvanja, abortiranja itd.

Red iz kaos je parola vladara svijeta. Uskoro dostižemo vrhunac tog kaosa, nakon čega će nam oni ponuditi svjetsku vladu koja će navodno osigurati trajni mir i sigurnost na cjelom svijetu. To je stoljećima isplanirano. Ali spas ne dolazi od onih koji su odgovorni za kaotično stanje, nego od onih koji beskompromisno zastupaju bezvremenske vrijednosti, zbog čega ih izmanipulirane rulje toliko preziru - to su oni koje vladari svijeta i njihove sluge tituliraju: rasistima, šovinistima, antisemitima, nacistima, fašistima, reakcionarima, fundamentalistima, zaostalima itd. Uvijek kada ti zlikovcj nekoga tako etiketiraju, se radi u većini slučajeva o pravednicima koji se hrabro odupiru kaosu. Budimo toga uvijek svijesni i spremni na reakciju kada dođe vrijeme za promjene.

Bog i Hrvati!

Šime Tolić

"Trajnu sreću čovjek ne doživi kroz to što steče ovo ili ono, nego kada preda sam sebe da bi služio velikoj ideji, koja je veća nego njegova individualnost - svojoj zemlji, čovječanstvu ili Bogu. Te ideje mu olakšavaju da sve prepusti, čak i život. Tužan i jadan je život čovjeka dok ne nađe nešto čemu može posvetiti svoju cijelu egzistenciju i što ga oslobađa od priajanja na svoj posjed."
Rabindranath Tagore

"Ne smiješ za sebe, nego moraš živjeti za velike ideje!"
Princ Eugen Savojski



Vukovarska poruka

Službena javnost gorko cvili. Zgraža se i optužuje: Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara spriječio državni vrh da polaganjem vijenca na Memorijalnom groblju u Vukovaru oda počast žrtvama srpsko-crnogorske oružane agresije na Republiku Hrvatsku! Ogorčeni ljubitelji onih političkih krjeposti što ih utjelovljuje sadašnja vlast u Hrvatskoj vide u tomu uvježbavanje državnoga udara. Mučno je to gledati, slušati, čitati. To mučnije što ni javnopravna Hrvatska televizija ni tuđinske komercijalne televizije nisu prikazale nikakav izgred niti je policija zabilježila ikakvo remećenje reda i mira.

Što se doista dogodilo? Državni je vrh – predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik Sabora Josip Leko i predsjednik Vlade Zoran Milanović – u dvorištu vukovarske bolnice održao komemorativni skup kojemu je pribivala gotovo cijela Vlada, zapovjednici vukovarske obrane Mile Dedaković, Branko Borković i Tomislav Merčep, strani diplomati i brojni djelatnici sigurnosnih služba – sve u svemu, dvjestotinjak ljudi. Nakon komemoracije oni su se priključili Koloni sjećanja, predvođenoj prvacima Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, u kojoj je bilo stotinjak tisuća ljudi iz cijele Hrvatske. No tri su Predsjednika očito zaključila da im nije mjesto na začelju kolone. Stoga su, za razliku od Dedakovića, Borkovića i Merčepa, nakon kraćeg koračanja odustali i otišli sa svojim društvom, u kojemu je najvidljiviji bio Milorad Pupovac. I položili su vijenac na Ovčari.

No, i da nije bilo tako, nego upravo onako kako cvile Josipović, Leko i Milanović, ne bi se mogla zaobići posve prizemna pitanja. Što su gospoda očekivala? Da će se vukovarski hodočasnici, usprkos zdravomu razumu, okupiti oko ljudi koji krivnju za srpsko-crnogorsku oružanu agresiju svaljuju na „konglomerat loših politika“? Koji i danas slave četničko-partizansko klanje Hrvata u Lici? Koji skrivaju partizanske zločine počinjene nakon Drugoga svjetskog rata nad Hrvatima? Koji mijenjaju Ustav da bi zaštitili Josipa Perkovića? Koji izjednačuju osvetnički izgred hrvatske obrane u Paulinu Dvoru s planskim zločinom srpske državne politike u Vukovaru? Koji govore o povlačenju hrvatske tužbe zbog genocida protiv Srbije? Koji protuzakonito uvode srpsku ćirilicu i srpski jezik u javnu uporabu u Vukovaru? Koji koji nisu – ili jesu? – svjesni da tako ozakonjuju zločinačka postignuća u Vukovaru?

Stožer je, veli Josipović, Vukovaru „pljunuo u lice“. Čime? Kako? Valjda time što je „institucijama“ – Josipoviću, Leki i Milanoviću – preoteo vođenje Kolone sjećanja? A hvasta se potporom stranih diplomata, jer su oni, veli, pribivali njihovoj komemoraciji. „Pljuvanje u lice“ nije samo neistina, nego i – besprimjerna bezobraština! Civilni vrhovni zapovjednik vojske tako ne govori o ratnicima. „Institucije“? Eh, da, žalosno je to. Ali institucije moraju biti dostojne vodstva. A strani diplomati? To je kolosalna bedastoća. Svi znamo da ta gospoda nisu akreditirana kod Tomislava Josića, nego kod Ive Josipovića.

Vukovarska je poruka vrlo jasna: Nastavite li tako, ostat ćete sami. A narod koji se nema komu obratiti – obraća se sebi samomu. Zato Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara poziva na referendum o izmjeni Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina.

Benjamin Tolić


Jergović na čelu petokolonaške kolone

Ostala lisica bez repa, pa nagovarala druge lisice da i one otkinu svoje repove, jer je tako lijepo biti bez repa. Kada je druge lisice nisu poslušale, postala je bijesna. Lisica bez repa je lisica invalid. Zar ne? Pa hvala Bogu. I ljudi su u istoj situaciji. Netko jučer, netko danas, netko sutra. Preko noći smo u situaciji da nam se dogodi invalidnost; lakša, teža, stečena, urođena...

Svako društvo o tome vodi računa i svojim članovima prema mogućnostima, nalazi svoje mjesto; kroz zakone, povlastice, zapošljavanja itd. Svako društvo želi biti što je moguće više zdravo društvo, pa u tome pogledu sva negativna i štetna ponašanja svojih članova (alkoholizam, narkomanija, prostitucija, homoseksualizam, pedofilija...) želi svesti na najmanju moguću mjeru. Ovim negativnim i štetnim ponašanjima dodajmo i abortus koji je, koliko god to bila naša bolna tema, i klasična teško zločinačka stvar, jer je zametak, koliko god on bio star, mali propupani život, umanjena fotografija u odnosu na uvećanu, i tu nije potrebno biti vjernik, to vidi svatko tko želi vidjeti.

Prema tome, nije problem lisica bez repa, nego je problem što ona nepošteno i negativno djeluje na druge naivne lisice, kako bi svoju grupaciju invalidnih lisica povećala. Paradirajući i javno djelujući, naši deklarirani homoseksualci šalju poruku našoj mladosti, da u svoje krizno doba, tu na pragu života, prihvate njihovo gay ponašanje, što na žalost, mnogi naivni i zagrizu. Ako želimo biti zdravo društvo, dužnost nam je voditi računa o svojoj mladosti i štititi je od svih, pa i ovakvih društveno štetnih ponašanja.

Naš narod i naša mlada obnovljena država, kao i kroz cijelu povijest tako i danas imaju puno neprijatelja. Oko naših granica danas nema neprijatelja. Baš tako, iz Banskih dvora, zagalami, naše veliko, nepismeno i sivom moždanom supstancijom siromašno, zlo. Ali kako i ćorava koka nađe zrno, tako je i on ovoga puta, slučajno bubno istinu. Naši neprijatelji, zaista nisu oko naših granica. Oni su, ovoga puta, i bez lađa, i bez konja, i bez tenkova, lukavo i sofisticirano ušli u našu zemlju, i u sred nje kolo igraju. Ne manjka im niti obilje domaćih posluživača kao što je on i njemu slični. Poslije trećejanuarskog nenarodnog prevrata, pjesnik je zapjevao i ovako:

Feral, Naco (Nacional),
Jutarnji i Novi,
mili Bože koji li je gori.
Jugovićki duh u njima osto,
levaci su 90 %.
Udruge nam raznorazne niču,
što Sorošu planove promiču.
Istakli se Puho civilnjaci,
etikete lijepeć faši naci.

Zbog spomenutih štetnih i neprihvatljivih ponašanja i aktivnosti, voljom ogromnog broja građana, raspisan je i referendum, sa ciljem da se zaštiti obitelj kao osnovna stanica društva. Napad na obitelj je napad na Hrvatsku, zar ne? I gle sada. Aktivisti spomenutih medija i civilnih udruga (nema ih puno, ali su dobro raspoređeni) su se uspaničeno digli na zadnje noge, i svoje urlike usmjerili prema Ustavnom sudu da stopira referendum, kao nešto gdje se najneposredniije i najpravičnije može izraziti narodna volja. Ponašaju se po onome sistemu: drž'te lopova! Kao istinski i provjereni mrzitelji, uporno prema svim hrvatskih svetinjama rigaju otrovne, nabubane, čarobne izme-ideološke batine; fašizam, nacizam, rasizam, terorizam... Mi ih vidimo i pratimo već dugo. Ovih dana, svojom ofanzivom na narodni referendum, isplivali su na površinu i postali su vidljivi svima koji ih žele vidjeti i prepoznati. I svim vjerskim zajednicama u RH su se zamjerili.

Govnar Miljenko Jergović predvodi plivače petokolonaše. Ovu ružnu i nekulturnu riječ sam izvadio iz njegovog balkanskog rječnika, pa kada se, njemu sličan seronja Mesić, nije bunio, kada smo ga zakitili njegovim verbalnim proizvodom, ne vjerujem da će se buniti i on, koji na vrhuncu izgubljenosti i pjenjenja, veliča i špic genocidaša II. svjetskog rata i poraća, mega zločinca Tite, koji, po njemu, preko našega veleposlanstva u Parizu, daje hrvatski antifašistički doprinos EU-u. Kakve li veze s Hrvatskom imaju njih dvojica osim da je ubijaju; Broz čelikom, a Miljenko olovkom. Sto puta bi bilo bolje, i za nas i za njega, da je, bježeći pred okupatorskim velikosrpskim četničkim granatama, kao sam od sebe veliki nered, završio u Americi, nego ovdje među nama, u zemlji koja je krvlju natopljena, zemljopisno i ljudski prepolovljena, i cijela mjesto posebnog pijeteta. Amerika, zemlja u kojoj je ovih dana, njegov Bosanac rođen u Sarajevu, Slavko Goldstein, izjavio da Gavrilo Princip nije terorist, jer je, ono što je on napravio, tada bio trend. Sarajevski atentat, Slobodna (srpska) Bosna, crna ruka iz Beograda, prvi svjetski rat, monarhistička Jugoslavija, četnici...

Kako to da Slavko, kao antifašistički partizan, kao petnaestogodišnji dobitnik ordena za hrabrost, oznaš, komunist i borac protiv četnika, čije su kolege komunisti dali podršku ustašama u Velebitskom ustanku protiv beogradske četničke vojno-fašističke diktature, sada prelazi četnicima i podržava četničke teroriste. Pa što se nalazi u glavama tih ljudi? Čelik ili guma. "Profesore, više vrijedi jedna moja guma na mercedesu nego to što Vi imate u glavi. Jest kolega, kad je u Vašoj glavi guma. Odgovorio je profesor izvanrednom studentu neznalici, komunističkom direktoru, nadanvidoševićevske moralne marke".

Žarko Marić


Vukovar se pokazao pravim

Na dvadeset drugu obljetnicu vukovarske tragedije Vukovar se pokazao pravim simbolom hrvatskoga naroda i države Hrvatske, sa preko sto tisuća sudionika u komemorativnoj koloni hrvatskoga naroda u kojoj su se nalazili i olujni zapovjednici generali Gotovina, Markač i Čermak pored svih ostalih vitezova u invalidskim kolicima, a također i prvi zapovjednik Vukovara Tomislav Merčep i Mile Dedaković. Dočim se Mladi Jastreb Borković nije odmah mogao snaći. Nije se niti znalo kako su ova dvojica haaških generala tek osamnaestog studenog imali punu slobodu jer se javno Tužiteljstvo nije usudilo protiviti njihovom oslobođenju.

I sve je bilo itekako izvrsno, cijela komemoracija vukovarske tragedije, a od svega je bilo najradosnije to što je tu komemoraciju na vrijeme napustila izdajnička jugokomunistička klika vladajuće Kukuriku koalicije, koja se teško uvrijedila što joj nije dopušteno čelno mjesto bez ikakve hrvatske zastave, parole ili simbola. Nikoga među njima nije bilo tko se nije radovao onoj vukovarskoj tragediji i četničkome pokolju jadnih Hrvata, ranjenika iz vukovarske bolnice kao i tolikih hrvatskih podruma i logora u kojima su klali i silovali jadni hrvatski narod. Treba istinski čestitati Vukovarskome stožeru i svima u hrvatskome narodu koji odlučno stoje uz njih. Posebice nas raduje njihova dolazeća Platforma kojom ponovno oslobađaju ovaj jadni hrvatski narod svih jugobandita i jugokrimnalaca koji su nas pretvorili u prosjački narod. Klonimo se udbaških spodoba koje se predstavljaju kao nekakav razum Hrvata poput bivšega udbaša Puhovskog i njemu sličnih.

Preporučujemo svima koji imaju hrvatske ideje za oslobođenje i obnovu hrvatskoga naroda i hrvatske države da se priključe Vukovarskom stožeru, kojega je sama Božja providnost nadahnula da se konačno suprotstavi vladajućim grješnim strukturama koje na sve načine žele uništiti tekovine velikog Domovinskog rata. Red bi bio da i general Gotovina napusti jadranske tune i da umjesto njih pristupi političkom usmjeravanju Hrvatske i hrvatskog naroda. Ugodno je bilo promatrati jugokomunističke udbaško četničke bandite kako napuštaju komemoraciju tragedije koju su samo priželjkivali cijelo ratno vrijeme. Tu su Josipovići, Milanovići, Pusići, Jovanovići, Pupovci i cijela antihrvatska jugo rulja kriminalaca. Zar nije Pusićkin brat Zoran uoči obljetnice vukovarske tragedije u Zagrebu provocirao hrvatski narod nekakvim ćiriličnim pločama Save Štrpca iz Beograda. Sram ga i stid bilo od svoga oca Eugena. Nastavimo sa potpisivanjem održavanja referenduma za manjinska prava pisma i jezika na javnim mjestima samo gdje prelaze pedeset posto. Zašto bi mi hrvatskim manjinama trebali bili milostiviji od drugih europskih zemalja. Neka se Hrvatski sabor vrati na onaj ustavni zakon iz vremena prije Račana i njegova ponovnog dolaska na vlast u RH dvijetisućite.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


OSUDA MEDIJSKE HARANGE I PROGONA JOA ŠIMUNIĆA I MIJE MARTINE BARBARIĆ

Povodom medijske harange na hrvatskog nogometnog reprezentativca Josipa Joea Šimunića, a u svezi slavlja poslije pobjede nad Islandom i plasiranja na SP u Brazilu, Hrvatska Čista Stranka Prava Bosne i Hercegovine podržava njegov domoljubni izljev radosti oličen u drevnom hrvatskom pokliču: “Za Dom!”. Pod ovim su uzvikom naraštaji Hrvata, od kneza Borne, preko kralja Petra Krešimira IV, Nikole Šubića-Sigetskog, bana Jelačića i vojnice Jure viteza Francetića ostavlja kosti braneći domovinu.

Odnarođena vlast u Republici Hrvatskoj i nelegalna i nelegitimna u Federaciji Bosne i Hercegovine, utrkuju se u osudama i izjavama Šimunićeva čedna i ničim natrunjena djevičanskoga patriotizma. Ova “zlatna mladež UDBA-e”, koja vlada, tumači i sudi svim sferama društvenih zbivanja, po uzoru na svoje krvožedne pređe, žedna je na sve iskonsko hrvatsko, navlastito pravaško.

HČSP BIH drži kako je Joe Šimunić oličenje uzorna sportaša i kako razni Soroševi HHO-i, masonerija unutar FIFE, te mrzitelj svega hrvatskoga ministar u vladi RH Jovanović, ne mogu slomiti domoljublje takvoga čovjeka kao što je australski Fojničanin.

HČSP BIH osuđuje progon i djelatnice federalnog ministarstva za okoliš i turizam, Mije Martine Barbarić, zbog potpore Šimuniću na Facebook-u. Upravo njezini progonitelji slave u ponedjeljak tzv.dan državnosti! Na taj dan su se u ilegali, bez nazočnosti oporbe, sastali koljači pod vrhovnom komandom KOMINTERNINA agenta Josipa Broza Tita i proglasili državnost BIH.
Iako je postojala legitimna vlast koja nije bila sastavljena samo od pripadnika jednoga naroda. I u kojoj su bili članovi izabrani na posljednjim prijeratnim izborima iz redova HSS-a, HSP-a, JMBO-a, u kojoj su udjela imali i Srbi (Dr. Savo Besarović).
Umjesto ovoga dana, HČSP BIH za legalan i legitiman priznaje 1. ožujak, dan kada je voljom i hrvatskoga naroda proglašena nezavisnost BIH.

HČSP BIH osuđuje i fragmente iz čestitke Živka Budimira povodom tzv. Dana državnosti, u kojoj bulazni o “tisućgodišnjoj državotvornoj tradiciji”. Mi, čisti pravaši BIH, se pitamo što bi na takvo nepoznavanje povijesti nelegalna i nelegitimna predsjednika Federacije BIH kazao Petar Krešimir IV ili Pavao Šubić (ban Hrvatske, herceg Dalmacije i gospodar Bosne) i brat mu Mladen I (1302-1304)? Pametnu dosta. “Istina oslobađa!”

Tadija Ljubičić
Predsjednik HČSP BIH
Vijećnik OV Tomislavgrad


Srpski genocid u Hrvatskoj

Andrija Hebrang, Zločin nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Zagreb-Zadar, 2013.

Laž, prijevara, nasilje, teror, zločini i njihovo sustavno prikrivanje te pripisivanje tih istih, ali i još uvećanih zločina nesretnim žrtvama pratili su sedamdesetgodišnje postojanje obiju Jugoslavija – najprije monarhofašističke pa potom i one komunističke, a njihovi epigoni, kako se to može razvidno pratiti iz knjige Andrije Hebranga „Zločin nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“, takvu politiku nastavljaju i danas u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Nisu oni samo benigne pojedinačne političke skupine, nego se očito radi o sustavno umreženoj političkoj moći, koja se iz državnih institucija proteže preko medijskih kuća široko u hrvatsku javnost.

Prva Jugoslavija, odnosno Kraljevina SHS, nastala je prijevarom i bez suglasnosti Hrvatskoga sabora 1. prosinca 1918., a njezine prve žrtve stradale su već 5. prosinca te godine pokoljem razoružane hrvatske vojske na Jelačićevu trgu u Zagrebu. U agoniju pak zapada 1928. atentatom na hrvatske političke prvake u beogradskoj Skupštini. Cijelim nizom sustavno razrađenih nasilja preko različitih organizacija kao što su ORJUNA i SRNAO održavana je pod terorom i u općem strahu ta tvorevinu sve do početka Drugoga svjetskog rata. Tijekom rata u srbokomunističkoj ili pak srbočetničkoj formi bori se protiv uspostave hrvatske državnosti. Sličnim, samo još masovnijim likvidacijama civila počinje i komunistička Jugoslavija. Ona, kako navodi Hebrang, svoj život začinje Titinom uputom za masovne likvidacije hrvatskoga naroda, a riječ je o Šašićevu svjedočanstvu, koje u svojoj knjizi navodi Petar Simić. Tito mu je, kako svjedoči, zapovjedio: „Pobiti!“, a potom mu je rekao: „Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“ Tako je počeo Križni put hrvatskoga naroda, na kojem je po najblažim procjenama likvidirano preko 200 tisuća ljudi.

Premda Hebrang ne spominje izravno monarhofašističku Jugoslaviju, tradicija velikosrpske politike ugrađena je i u komunistički sustav pa su nasilne metode, zastrašivanja i ubojstva te likvidacije hrvatskih političkih emigranata nastavljene sve do 1990., kad je Hrvatska izabrala demokratsku vlast i krenula u samostalan državni život. Kako bi spriječili taj put Srbi su pola stoljeća nametali krivnju hrvatskom narodu za rušenje prve Jugoslavije, a onda svojom već prepoznatljivom metodologijom za vlastita zvjerstva nad hrvatskim narodom, optuživali Hrvate promećući se u ratne žrtve. Ovo je posebno važno naglasiti jer su istovjetnu taktiku primjenjivali i 1990. tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Osim što su u vojnoj agresiji sudjelovale obje komponente jugoslavenstva – četnička i komunistička, medijsko-diplomatskim sredstvima u međunarodnoj javnosti pokušali su opravdati, a onda i realizirati svoje osvajačke ciljeve.

Kad im to na vojnom planu nije uspjelo, vrlo vješto su preko t. zv. nevladinih udruga, pojedinih medijskih kuća u Hrvatskoj te Tužiteljstva Haaškoga suda pokušali osporiti hrvatske vojne pobjede, a hrvatsko političko vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom proglasiti zločinačkom organizacijom. Unatoč oslobađajućoj presudi Haaškoga suda hrvatskim generalima, derivate te politike ni danas nije teško pronaći u nekim hrvatskim medijima, ali i u nositeljima aktualne političke vlasti. Hebrang to najbolje ilustrira činjenicom o nerazmjeru ubijena 7.263 sigurno utvrđena civila na hrvatskoj strani prema najviše 156 nesigurno utvrđenih ubijenih srpskih civila. Premda je nerazmjer evidentan, u hrvatskim medijima, na političkoj pozornici, ali i po hrvatskim sudnicama neusporedivo više vrijedi upitnih 156 srpskih žrtava od 7.263 hrvatske civilne žrtve.

Hebrang smatra kako se ciljano ubijanje hrvatskih civila može objasniti primjenom agresorske ratne strategije, jer je ubijanje civila u njihovim domovima bila upravo srpska posebnost postupanja. Kao ilustraciju strahotnih topničkih razaranja civilnih objekata Hebrang navodi podatke o razorenim stanovima u gradovima na neokupiranim dijelovima Hrvatske, koji su nasumce gađani. Tako je u Osijeku samo 1991. uništeno 20.500 stanova ili 35% stambenog fonda, u Vinkovcima 13.000 stanova (41%), u Pakracu 8.100 stanova (76%), Slavonskom Brodu 7.450 stanova (21%), Karlovcu 6.600 stanova (22%), Novoj Gradiški 6.620 stanova (33%), Valpovu 5.750 stanova (49%), Novskoj 2.980 stanova (35%) i t.d. Po Hebrangovoj ocjeni slike ovih gradova najtužniji su svjedoci ubijanja civila u vlastitim stanovima i kućama i one nemaju usporedbe sa sličnim događajima u Europi od nacističkih vremena. Kad su u pitanju hrvatske civilne žrtve, Hebrang navodi, kako je obradba podataka provedena prema međunarodnim normama – osim podataka o žrtvi, tu su izjave očevidaca ili autopsija.

Svojom knjigom javnosti je podastro i strukturu žrtava, u čijem ukupnom broju nemoćni zauzimaju najveći postotak. Navodi i kako su Srbi prema našim podatcima uzrokovali smrt 345 djece ili 4,8% svih ubijenih civila. Strani izvori pak navode brojku od 402 poginule djece dok su evidencije ranjene djece sukladne, njih je 1.184 (12%). Često prešućivan podatak jest i to da je kroz srpske koncenracijske logore prošlo oko 30 000 hrvatskih ljudi svih dobnih skupina, uključujući i najmanju djecu. Međutim, priznato je i popisano samo 8 000 robijaša, a prema nekim podatcima, kako navodi, u srpskim logorima ubijeno je i preko tisuću ljudi. Prema podatcima udruge Žena u Domovinskom ratu, Hebrang navodi, da su pripadnici JNA i srpsko-crnogorskih paravojnih formacija silovali oko 3.000 žena, no istragu za njihova stradanja, poniženja, strahove i tragediju još nitko u Hrvatskoj ne želi organizirati. Nije se teško složiti s autorom kako proučavanje zločina nad civilima daje pravu sliku hrvatskog obrambenog rata s jedne, i srpske agresorske strategije s druge strane te da je golema razlika u broju ubijenih civila temelj za ocjenu dviju politika, različitih svjetonazora i potpuno suprotnih etičkih i moralnih poimanja života.

Taktika pak omalovažavanja hrvatskih žrtava podsjeća na metode prešućivanja masovnih stradanja hrvatskoga naroda u komunističkom poraću, što se opravdavalo zajedničkom velikosrpskom Jugoslavijom. No, Hebrangova knjiga nije samo upozorenje na mogućnost još jedne pijane jugoslavenske prijevare, nego i pouzdan svjedok o genocidu što su ga Srbi počinili u Hrvatskoj.

Mate Kovačević


Svaki napad na izmišljeno ustaštvo je u funkciji novoga totalitarizma

Od mnoštva događaja proteklih dana izdvojit ću samo tri: do sada najdužu kolonu vukovarske Hrvatske, plasman Hrvatske na Svjetsko prvenstvo u Brazilu i pojačavanje pritiska na inicijativu „U ime obitelji“.

Vlast u Vukovaru, iz protesta, okrenula leđa narodu

Vukovarska kolona je znakovita po tome što su tamo protestirali Vlada, Predsjednik države i još stotinjak pripadnika nomenklature - protiv naroda. Uvrijedila se nomenklatura što joj je dopalo marširati iza branitelja, generala Markača, Gotovine, Čermaka, Jastreba i Mladog Jastreba i vukovarskih heroja. Nisu se htjeli pomiješati s narodom, a kad su ipak krenuli na začelju predomislili su se i vratili na „početne položaje“, okrenuvši leđa narodu. Mediji iz Hrvatske, po tko zna koji puta, lagali su, i još uvijek uporno lažu o „dvije kolone“. A bila je jedna jedina s preko sto tisuća sudionika koja je koračala do Memorijalnoga groblja. Skupina nomenklature išla je u suprotnom smjeru, za „doma je bila spremna“. Izabraše oni alternativno mjesto za polaganje vijenaca - pa doma na svoja brda. Ništa čudno, štoviše, uobičajeno je to ponašanje vlasti, ne miješa se ona ni s drugim hrvatskim „kolonama“, a kamo li da bi im ne bi na čelu.

Od hrvatskih „kolona“ vlast jedino voli „prajdersku“

Evo nekih od tih „kolona“. Kolona od preko tristo pedeset tisuća nezaposlenih, koja se dnevno povećava za tisuću „pridošlica“, na čelu koje bi trebali grmjeti ono „naprijed“, na posao, a nema ih. Kolona od blizu tristo tisuća jadnih hrvatskih ovršenika koja također dnevno raste. Kolona nezaposlenih mladih, kolona od sedamsto pedeset tisuća potpisnika za referendum o definiciji braka. Njoj se vlast ni ne približava, drži ju „šugavom“, „prljavom“. Najradije bi ju uništili, uostalom medijski i politički ju granatiraju. Primjerice, a. Usput, HRT je jedan od najrevnijih ovršitelja pa dakle i svojim ovršenicima peru mozak Munižaba, Šprajc, Trbovićka, ustvari skoro svi - jer su oni koji bi možda bili neutralni stavljeni u zapećak, a oni koji bi bili „za“ valjda su već i otpušteni. To mi plaćamo, pa doista smo idioti, ili toj sili ništa ne možemo.

Na seljačku kolonu šalju se specijalci iako ta seoska kolona ustvari kreće prema groblju, izumire. Liječnička kolona se kažnjava uskratom plaća i uvođenjem „radne obveze“. Upravo se, najvećim dijelom zbog odnosa vlasti prema njima, formira i nova liječnička kolona, priključuje se onoj brojnih mladih na putu u inozemstvu, Kanadu, Njemačku... Ona bi se mogla nazvati kolonom „za iz doma zauvijek otići - spremni“. Nadam se kako ovakav njezin naziv nije utuživ. Ima tih kolona još, studenata, srednjoškolaca, učitelja i profesora…, no i nabrojenih je previše. Postoji tek jedna jedina kolona u kojoj i vlast i mediji revno i ponosno sudjeluju: ona ekstremistička pederska splitska i zagrebačka koja služi za treniranje strogoće, stigmatiziranju većine i u konačnici zavođenju novoga totalitarizma. U tome je „kvaka 22“, globalna psina i varka.

Kako spriječiti inicijativu „U ime obitelji“

U vezi inicijative „U ime obitelji“ valja se ono što i prije, samo se medijski zahuktalo, širi se mržnja prema većini, zbog potpuno istih razloga kao i kod promocije pederskih marševa, pojedincima se prijeti smrću. Kad pak čujem riječ „marš“ jeza me hvata. Važan pomak dogodio se i u pojačavanju vladajućih u agitiranju i harangiranju protiv inicijative. Nitko im ne brani da budu protiv, no haranga im je zabranjena prvenstveno stoga što to čine za novce svih poreznih obveznika, a trebali bi biti vlast svih građana, a ne samo nekih. Protiv su dakle Ivo Josipović, Zoran Milanović, SDP, HNS, IDS, Kukurika. Najžešći je HNS-LD, ta nit' hrvatska, nit' narodna nit' liberalna, nit' demokratska, već samo „stranka“, preciznije klijentela. Poslušajte ih dobro, te vladajuće, a naročito aktiviste i dužnosnike te NIT-stranke, oni to „protiv“ izgovaraju sa škrgutom zubi. Dokle će to tako moći ići i hoće li se prijeći na što drugo, moćnije?

Hrvatska „ustruc“ mnogima u Brazilu

Ali zbilo se u utorak i to: Hrvatska se plasirala u Brazil, treba reći u izuzetno teškim uvjetima igrajući već najmanje dvije godine u potpuno neprijateljskom okruženju. Nisu dobro ni zasjeli u fotelje a vladajući su preko ministra Jovanovića s primitivnim kočijaškim pogrdama, zapravo s huliganskim poput ekstremnih navijača, napali HNS, Vlatka Markovića, Zdravka Mamića, Zorislava Srebrića i dakako izbornika Igora Štimca. Za reprezentaciju je stvoreno, politički pogurnuto, medijski inducirano, podupirući i ekstremne antihrvatske navijače, potpuno neprijateljsko okruženje. Dan prije susreta s Islandom ministar Fred Matić se u Vukovaru(!) narugao s repkom „da igra katastrofalno“! E pa nit' je mjesto, nit' je vrijeme za takvu „potporu“ bilo. Igrati u takvim uvjetima, naročito kod kuće bilo je skoro nemoguće.

Vlatko Marković se našao na vjetrometini, nitko ga skoro nije branio pa je takvo okruženje vrlo vjerojatno ubrzalo njegov put „preko rijeke“. Štimčeva momčad se raštimala, igrala je u strahu i grču, pa je zapravo i njegov i njezin uspjeh u datim uvjetima - plasman u dodatne kvalifikacije - bio odličan. Odličan je bio i potez HNS-a, Davora Šukera, da za dvije ključne utakmice dovede Niku Kovača. Ostalo je sada povijest, a naročito će biti zapamćeno zalaganje reprezentativaca u drugom poluvremenu s igračem manje: odigrali su najbolje od četiri poluvremena s Islandom, a i jedno od boljih unazad nekoliko godina. I svi sretni i zadovoljni, publika se čak vratila, navijala, izvikivala imena igrača, izbornikovo… Mislite? Niti slučajno. Mogao bih prstom pokazati, što bi bilo nepristojno, pa ne ću, na one koji su se do devedesete minute nadali izjednačenju i eliiminaciji Hrvatske, bez obzira čak i na to što plasman, osim ostaloga, donosi čak i novce od kojih će ponešto stići i do Linićeve blagajne.

Osim što igra Joe i navija za Hrvatsku

A onda se raspjevao i „otkvačio“ Josip Šimunić, meni od kad se pojavio u reprezentaciji najsimpatičniji reprezentativac ponajprije zbog žara s kojim se uvijek bori, i kad ga ne i ide i kad griješi, nikad se nimalo ne štedi, a njegova ljubav prema domovini je dječački iskrena i u srcu čista. Veliki igrač je poželio da i on jednom bude i sasvim obični navijač, osim što igra on još i navija za Hrvatsku! Jadni Joe, što se i tko se sve na njega nije obrušio. Zbog običnoga „Za dom“ i odgovora „Spremni“ - i to, da stvar bude bolja nakon završetka utakmice, nakon što je sve bilo gotovo, nakon što se utakmica odigrala u izuzetno korektnoj atmosferi, bez žestokih startova, osim Mandžine nesmotrenosti u žaru igre, za što je i kažnjen. Navalilo na Joea zbog navodnoga ustaštva. Najprije ovaj pozdrav da bi bio ustaški treba nužne „dopune“ izvorno glasi: „Za Poglavnika i za Dom“, a zahtijeva još ispruženu ruku, valjda desnu. Osim toga ova kombinacija spremnosti za obranu doma poznata je u Hrvatskoj još od XVI. stoljeća, ali neka o tome govore povjesničari. Ništa od toga „ustaštva“, a ustaša u Hrvatskoj odavno nema.

Hrvatska je odavno deustašizirana

Najmanje trećina ih je skupa s hrvatskim civilima pobijena, bez suđenja po završetku rata, po Križnim putovima diljem bivše države. Trećina je protjerana u svijet i tamo već pomrla, većina od preostale trećine deustašizirana je višegodišnjim robijama, a dio ih se i preobratio, „prekrstio“ na komunizam. Deustašizacija Hrvatske bila je tako temeljita i sveobuhvatna da je obična hrvatska riječ „ustaša“ izbačena iz hrvatskog jezika. Hajd' ti sad napiši u nekoj povijesnoj temi „srpski ustaše“ pišući o nekom od srpskih ustanaka. Nije se smjelo za nekolicinu koji su prethodno sjedili reći, ne daj Bože napisati, „oni ustaše“, već oni ustadoše. Veliko slovo U je također bilo prognano, čak i iz svjetskoga športskog natjecanja studenata pa se u Zagrebu svojedobno održala Ipsilonijada(!), a ne Univerzijada.

Početi odjeljak u novinama s velikim „U“, pa to je bio krimen samo takav. Opasno je bilo rabiti i riječ „pristaša“, po tvorbi je naime ista kao i „ustaša“. Što mislite jesu li obične njemačke riječi „Sieg“ i „heil“ izbačene zauvijek iz njemačkoga jezika? Izbačena je jedna njihova kombinacija i uporaba. Nakon što je „ustaško pitanje“ ovako, najkraće, bilo riješeno ono se i nadalje svejedno podgrijavalo - izmišljale i proizvodile su se „ustaše“ u svrhu etno i kombiznisa, totalitarizma i čepljenja gubica Hrvatima. Držalo ih se tako podalje od boljih radnih mjesta, rušio im se ugled u društvu, tjeralo u dijasporu...

Zar se opet to isto iz brda valja? Apsolutno sam siguran kako se valja, samo sada u malo modificiranom, novom totalitarizmu. Ne ide reindustrijalizacija, nezaposlenih je u koloni sve više, hajd' onda da malo Hrvatsku „reustašiziramo“, tu bi se još moglo naći „biznisa“. Okrpio je Joea najprije SDP, preko glasnogovornice Gordane Kosanović Sobol, oderao ga Željko Jovanović, raspalio Milorad Pupovac i grogiranoga „nogirao“ Ivo Josipović. O medijima ne ću ni govoriti, a najbolji mi je naslov teksta Borisa Dežulovića u Jutarnjem: „Nije važan Šimunić. Što je s 30.000 ljudi koji su salutirali zajedno s njim?“ Laž. Prvo nisu „salutirali“, već vikali, drugo Maksimir prima oko 25.000 gledatelja, a nije bio ni pun. Ali ne brini Dežuloviću, možda ih je bilo i najmanje tristo tisuća.

Najprije govoriti o totalitarnim režimima bivši komunisti mogu tek kad jednako osude oba iz prošloga stoljeća, njihove simbole, postupke, poklike, bogme i likvidatore, zabrane ih procesuiraju. Ne ću ovdje zbrajati i nabrajati koga su sve totalitarni komunistički režimi sve likvidirali: čitave klase, narode, nacionalne manjine, pa čak i „svoje“. Nema ovdje pomirbe dok se iz javnosti, osim muzeja ne eliminira zvijezda petokraka, ako zbog ničega onda zbog Vukovara. Prije toga svaki napad na ustaštvo je neiskren i u funkciji novoga totalitarizma pa makar Joe bio i kriv. Ne treba ni trenutka zaboraviti: komunizam je prethodio i fašizmu i nacizmu, oni su i od njega učili. Žao mi je što i Predsjednik države ima potrebu ovako što komentirati, daleko je to ispod njegove razine, no njemu je samo „kapa partizanka“ lijepa, a ne voli valjda ni gologlave „ustaše“.

Ministar Jovanović je svojedobno u Beogradu imao prigodu barem protestirati na intoniranje „Marša na Drinu“, iako je to lijepa srpska pjesma, kontekst joj nije bio dobar, asocira u novije vrijeme na „Marš na Srebrenicu“. Posebno je trebao osuditi i paljenje hrvatske zastave na stadionu. Danas bi bio vjerodostojniji, ali nema za to šanse. Dostatno je on i jednosmjerno i više nego vjerodostojan. Što reći o Miloradu Pupovcu, nego da je on „pregalac“ i nastavljač sada već opakoga „etnobiznisa“. Nisam ga čuo kad su mladi navijači Srbije po Vukovaru spominjali „žicu i Srebrenicu“, vikali: „Ovo je Srbija!“ Nisam ga čuo nakon što je mladi Srbin iz Vojnića, potomak njegova stranačkoga sudruga, zaklao dvojicu mladih Hrvata, ali emocionalno „puknuti“ Joe, pa njega treba… Što? Žao mi je, ali Pupovčevi istupi i neistupi u zadnje vrijeme opasno narušavaju ionako složene odnose Hrvata i Srba. Ne znam zašto sije, to što sije. Vremena za takvu sjetvu nikada nisu dobra, makar se to njemu za ovo činilo.

Mato Dretvić Filakov


Za dom spremni!

Josip Šimunić je branio domovinu i na maksimirskom travnjaku

Podigla se politikantska 'kuka i motika' na našeg dragog Josipa Šimunića a od koga bi drugog nego od hrvato-mrsca Pupovca, špor(ts)kog ministra Jovanovića uz pratnju gudačkog yu-orkestra javne kuće s Prisavlja. E moj Jo, ti ne znaš da je Hrvatska začeta davne 1943. godine u antifašističkom Jajcu, onom Titinom mućku! Trebao si umjesto HOS-ovskog povika 'Za dom spremni' staviti lijepu, trorogu partizansku kapu na glavu s mirotvornom komunističkom zvijezdom petokrakom (po drugu Josipoviću!) pa uskliknuti isto tako lijepi partizanski povik 'Smrt fašizmu' pa bi ti oduševljena publika u Maksimiru gromoglasno uzvratila 'Sloboda narodu' i strogi Mladen Bajić te ne bi kaznio!

Nastave li srpski manjinci, Pupovac i Jovanović ovakvim tempom radikalnog suočavanja nas Hrvata s prošlošću mogli bi već sutra očekivati da njih dvoje zatraže hitno ukidanje ustašoidne monete, Hrvatske kune i jednake joj ustaške 'šahovnice'. Ili će možda uz angažman 'zemljaka' im Peđe Grbina tražiti ustavno-zakonsku zabranu pro-ustaške Mihanovićeve 'Lijepe naše' koju je uglazbio 'čika Jovin' zemljak, hrvatski pravoslavac 'Josif' Runjanin; svašta!

E, moj narode, Pupovcu i Jovanoviću ne smeta razdragana, navijačka srpska mladež koja, eto, ne remeti čak ni javni red i mir svojom ćiriličnom, četničkom ikonografijom i javno obznanjenim svojatanjem hrvatskog grada Vukovara i to u Vukovaru, gradu-heroju!? Nije li to svima, pa i ovoj dvojici slijepih politikanata - Željku i Miloradu - očigledno raspirivanje međunacionalne a u krajnjoj liniji i rasističke mržnje, kažnjive po svakom zakonu? Eeee, da je te mlade srpske po-četnike, njih stotinjak, 'domoljubni' Mladen Bajić kaznio s 25.000 kuna po glavi u šuplju bi se Linićevu blagajnu slilo 2,5 milijuna 'ustaških' kunića!

Ne smeta Pupovcu ni bestijalno klanje dvojice mladih Hrvata iz Gvozda jer uzrok tome je po nalazu Ostojićeve milicije i pisanju Pavićeva žutog tiska čista ljubomora te je slučaj zaključen. Da, da, Pupovče bio je to zločin iz ljubomore ali one rigidno šovinističke a ono tvoje šovinističko smeće, ćirilične 'Novosti' samo što nisu po običaju zlurado napisale: 'obadva, obadva su pala'; sram vas bilo klateži jedna, filo-četnička!

Konačno, čemu se uopće možemo čuditi kad antihrvatski ministar (bez)obrazovanja i znanosti udžbenike hrvatske povijesti šalje na recenziju četničkom vojvodi Tomi Grobaru u Beograd kako bi taj 'vojvoda s Romanije' ispravio povijesnu istinu jer 'srpska nejač' u Hrvatskoj ne bi smjela pročitati da su Srbi bili okupatori. A što se genocida u Hrvatskoj tiče, eto, nisu ga počinili podivljali srbijanski četnici, Nikolićevi 'dobrovoljci', Arkanovci, Beli orlovi nego, valjda, svemirci s Marsa! Kakav je to 'hrvatski' ministar koji u 'saradnji' s Peđom Grbinom permanentno i nekažnjeno krši najviši zakon svoje države, hrvatski Ustav ili sjedi u loži beogradske Marakane te stoički promatra kako podivljali 'Delije' i 'Grobari' uz rafinirane rasističke psovke njemu na očigled pale, je li i njegov, hrvatski državni stijeg!? A na stadionu i slijepac osim 'čika Jove' vidi ćirilično napisano ime Vukovara; rasizam nego što drugo!

Udbaška vlast ruši sve hrvatsko!

E sad, Josip Šimunić je promptno i novčano kažnjen po bivšem komunističkom istražitelju Mladenu Bajiću a tko zna što ga još čeka od FIFA-e, HOO-a i inih licemjernih 'rasističkih puritanaca', a zašto? Pa, Šimunić je samo izgovorio 'Za dom' a 30 tisuća gledatelja je spontano odgovorilo 'Spremni'! Hoće li ustavni oportunist Jovanović i Srbin po zanimanju Milorad Pupovac tražiti od opakog Mladena Bajića kazneni progon svih domoljubnih gledatelja zbog solidarnog 'sudjelovanja u zločinu'? Hoćemo li umjesto nogometa ubuduće gledati futbal? Ne bi se ni tome čudili kad jedan i drugi uživaju svekoliku podršku aktualne pro-udbaške oligarhije koja se rukama i nogama upinje kako bi zaštitila krvave udbaške 'sjekiraše' i osigurala im 'pravedno' suđenje u Hrvatskoj!!!

Javio se odmah i srbijanski premijer, debeljuškasti Ivica Dačić jako zabrinut zbog tog ustaškog divljanja na tribinama Maksimira. Odmah će nam taj predani zagovornik antirasizma poslati kopiju TV serije 'RAVNA GORA', koju će javna kuća s Prisavlja obvezno uvrstiti u svoju zimsku shemu kako bi se hrvatski gledatelji malo zagrijali uz veličanje četničkog-ravnogorskog pokreta njihova nacionalnog heroja, đenerala Draže, pljunutog antifašista!

Nikome osim četnicima HOS-ovci (Hrvatske obrambene snage) nisu smetali onda kad su 'ZA DOM SPREMNI' krvarili i ginuli tamo gdje je bilo najteže, pa i u Vukovaru! A danas Pupavcu i Jovanoviću kao i ovoj podrepaškoj, protunarodnoj i antihrvatskoj vladi smeta jedan vatreni domoljub rođen u 'dijaspori', Josip Šimunić, koji na maksimirskom travnjaku jednako poput HOS-ovaca na prvoj crti bojišnice doslovno gine za hrvatske boje!

Damir Kalafatić


Zašto crvena vlast štiti sina agresorske vojske Sašu Sabadoša?

PRVI SLUČAJ – Kada Srbin udari Hrvata

Zanimljivo da ovih dana nitko, pa ni vi gospodo novinari, ne pita za Darka Pajčića. Naime, 16. studenoga sin agresora na RH, policajac u hrvatskoj odori Saša Sabadoš, brutalno je, bez upozorenja, prekoračivši sva pravila policijskog postupanja, gotovo na smrt pretukao civila, hrvatskog branitelja Darka Pajčića. Dok je Darko ležao u vlastitoj krvi, sin agresora na RH, policajac u hrvatskoj odori Saša Sabadoš, ponovno ga je gotovo usmrtio braneći da mu se pruži prva pomoć. Darko Pajčić ima frakturu lubanje, hematom na mozgu, i izvjesno je da će imati doživotne posljedice. Pokrećemo kaznenu prijavu protiv sina agresora na RH, policajca u hrvatskoj odori Saše Sabadoša radi uporabe prekomjerne sile, tražimo njegovu trenutačnu suspenziju te ostavku ministra Ranka Ostojića.

Mediji su brutalno cenzurirali ovu vijest. Umjesto pružanja istinite informacije toga su dana, zajedno s režimcima Josipović-Milanović-Pusić, u svim vijestima umjetno podgrijavali priču o koloni. Mi inzistiramo na javnoj raspravi o brutalnom pokušaju ubojstva civila i hrvatskog branitelja Darka Pajčića od strane sina srpskog agresora, policajca u hrvatskoj odori Saše Sabadoša. Takodjer inzistiramo da ga se suspendira, procesuira te da Ranko Ostojic podnese ostavku.

DRUGI SLUČAJ – Kada Hrvat udari Hrvata

U Bjelovaru se dogodio "Slučaj Fištrović", Riječ je o slučaju kada je interventni policajac Danijel Fištrović, u službenom postupanju protiv izgrednika koji su cijelu noć radili nered po kafićima u gradu, prilikom intervencije isprovociran, udario jednog izgrednika, koji je pao na pločnik i zadobio teške ozljede glave pri udarcu u rubnik. Bila je zima i led na pločniku, izgrednik je bio pijan. Izgrednik je poslije od ozljeda preminuo.

Zašto su mediji prešutjeli zahtjev Stožera za ostavkom ministra policije Ranka Ostojića?

Policajac je odmah suspendiran, a medijska pozornost oko ovoga slučaja bila je iznimno snažna. Državno odvjetništvo je pokrenulo postupak i policajac je osuđen na 2,5 godine zatvora, zbog prekomjerne uporabe sile pri intervenciji... Svjedočenje njegovih kolega, koji su bili s njim u intervenciji je izuzeto iz spisa. Iako svi znaju da nije bio kriv osuđen je. Slučaj je veoma sličan ovom "Slučaju Sabadoš". Samo su posljedice po policijskom službeniku sasvim drukčije. I još nešto, Fištrović je bio i Hrvatski branitelj!? Za razliku od Sabadoša, čiji je otac bio na agresorskoj strani.

Stoga su na tiskovnoj konferenciji Đuro Biki, Eugen Nađ, Josip-Veselin Stojković, Snježana Patko i drugi članovi Stožera pozvali vladajuće da prekinu nasilje nad Vukovarom i zakonom, a Milorada Pupovca da prekine sa svojim etnobiznisom, jer u ime mnogih pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nema pravo govoriti.

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara


Što je to govor mržnje?

Presuda Bajićeva prijekog suda: Odvjetništvo navodi da je okrivljenik, Josip Šimunić to učinio iako je svjestan da uzvik 'Za dom', uz odzdrav okupljenih 'Spremni!' simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima NDH-e te kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti… i time raspirivao rasnu mržnju, itd., itd.! U 'službenom rješenju o kazni' ovaj put doduše nije stajalo ono komunističko: „U ime naroda okrivljenik se osuđuje se na smrt vješanjem, Smrt fašizmu-sloboda narodu, potpis Mladen Bajić“, ali nismo ni daleko od toga!

I, pazi sad ovo, parafraziram: „Okrenuo se Josip Šimunić gledateljima te uzviknuo 'Za dom!', nakon čega je uzdignutom rukom uvis pozvao gledatelje na odgovor.“ Za razliku od nacista ili fašista bila je to ali ne desnica nego lijeva ruka u kojoj je Josip Šimunić držao znojem natopljeni dres hrvatske nogometne reprezentacije za koju je doslovno ginuo na terenu! Još nešto, 'službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog NDH-režima' izvodio se tako da bi se voditelj manifestacije/ mitinga/priredbe obratio prisutnima sljedećim riječima: „Za Poglavnika i dom…“, a mnoštvo bi uzvratilo: „Spremni!“ Pitamo se je li komunizam bio isto tako totalitarni režim koji je za sobom ostavio 4 puta više žrtava nego fašizam i nacizam zajedno; je li veličanje tog režima kad su u pitanju žrtve isto tako ako ne i četiri puta jače 'trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti'?

Pa, usporedimo Šimunićev 'poziv na mržnju' i Josipovićev 'govor ljubavi': Dana 27. srpnja 2010., predsjednik hrvatske države, bljedoliki Ivo Josipović (dijete komunističkog oca koji je bio zadužen za 'pacifikaciju' hrvatskih proljećara), u četničko-ustaničkom Srbu veliča simbole jednog drugog totalitarističkog režima, najgoreg od svih totalitarizama, komunizma: „Vidim da neki od vas nose odličja iz Drugog svjetskog rata. Tako i treba, stavite ih s ponosom. Neki od vas nose partizanske kape. To su lijepe kape, koje nose poruku ljubavi i mira(?). Njihova je poruka da nikad više ne smije biti zločina, genocida i rata.“

Oduševljeni kvazi-antifašisti komunističko-četničke provenijencije nisu odgovarali sa 'spremni' nego su ponosno skandirali ime najvećeg zločinca s Balkana, desetog na rang-listi svjetskih mega-zločinaca: „Tito, Tito“! Nije li to još jednom bila makar i 'verbalna amnestija' za sve komunističko-partizanske zločine za koje u Hrvatskoj do danas nitko nije odgovarao? Zar nije cinizam kazati kako te troroge kapetine sa zvijezdom petokrakom 'nose poruku ljubavi i mira'? Zar to nije prijezir prema desetcima tisuća mahom nevinih žrtava pobijenih pod znakom te krvave zvijezde… u ime kakve to ljubavi, kojeg to mira i kakvog to (zločinačkog) ponosa? Zar taj Josipovićev prezir prema žrtvama komunizma nije eklatantan govor mržnje?

Ali ima toga još, svakim danom sve više. Zar nije govor mržnje kad jedan dubrovački 'katolički peder' - Nikša Spermić, i to pred eu-Parlamentom Željku Markić uspoređuje s Adolfom Eichmannom kao da mu Željka prijeti konc-logorom ako ne prestane liberalnom upotrebom svoje Stražnje strane!? Zar nije govor mržnje kad jedan neuro-bolesnik poput 'brijunskog muktaša' Nenada Stazića Željku Markić cinički optužuje da je spremna oduzeti posvojenu djecu biološki devijantnim gay-evima i lezbijkama te oduzetu djecu strpati u Jasenovac ili kad jedan notorni politički idiot iz Pusićketine stranke 'Hrvatske Narodne Sramote', 750 tisuća ljudi iz građanske inicijative 'U ime obitelji' naziva prljavim pokretom???

A što reći za haračliju SLinića koji poštene i marljive hrvatske liječnike koji se zdušno bore za život svakog čovjeka, govorom bahate, nečovječne mržnje naziva lupežima koji potkradaju državni proračun??? Očito je kako čitava stvar ne će biti okončana ovom Bajićevom novčanom kaznom Josipu Šimuniću, što bi bio slučaj u svakoj pravnoj državi. Sasvim je izvjesno kako će nakon ove kazne uslijediti javni istupi antihrvatskih lešinara, tzv. građanskih udruga koje sustavno nastoje čitavu hrvatsku povijest proglasiti ustaškom, pokušavajući tako kompromitirati hrvatski narod i svaku Hrvatsku Državu. Međutim, u tom slučaju uz latentni zahtjev za zabranom Thompsonove skladbe 'Čavoglave', na čemu stalno ustrajavaju licemjerni politički puritanci, očito će morati zahtijevati i zabranu opere 'Nikola Šubić Zrinski' koja je bila dugo, dugo vremena zabranjivana nakon 'oslobođenja'!

A kontroverzni HHO-ovac Ivan Zvonimir-Čičak, danas prefarban svim bojama, kao da je zaboravio 1971. i 1972. kad su mu ondašnji milicioneri ravnali rebra zbog 'ustaških pjesama' kakve su bile 'Oj ti vilo, vilo Velebita', 'Ustani bane, Hrvatska te zove' ili 'Vezak vezla Hrvatica mlada'? U to mračno poslijeratno doba i imenica 'Hrvat' bila je sinonim za USTAŠU!

'No pasaran', rekla bi Dolores Ibarruri-La Pasionaria, uza sve to što danas radite protiv svog naroda nećete proći gospodo liberali, drugovi komunisti, bivši UDBA-ši, nadrkani gay-evi i lezbijke, kao što niste prošli ni u 'Koloni sjećanja' kad vam je 'stranka' koja se zove 'Hrvatski narod' u Vukovaru pokazala gdje vam je mjesto-na začelju, u 'magarećoj klupi'! Jeste li, vi i vaša brojna svita tjelohranitelja, naplatili barem pola dnevnice za svoj boravak u Vukovaru?

„Sve što je pred 'Olujom' pobjeglo, završilo je u Vukovaru i svi su stambeno zbrinuti. Demografska slika je promijenjena nakon Domovinskog rata. Vukovar danas ima 28 tisuća stanovnika, a 32 tisuće birača, a 42 tisuće prema podatcima iz policije i svima je, osim vladajućima, jasno da tu nešto ne štima. Po popisu stanovništva imamo 32 stanovnika starija od 100 godina, a činjenica je da imamo samo jednu osobu koja živi u staračkom domu. Znači, 31 obitelj tih osoba diže uredno njihovu mjesečnu mirovinu“ (Tomislav Josić).

Damir Kalafatić


Jeste li prijavili Srbiju za fašističke ispade na utakmici Srbija – Hrvatska?

Pismo predsjedniku i tajniku HNS-a

Poštovani,

u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama tražimo sljedeće podatke:

• Tko je i kojim aktom, te pozivajući se na koje odredbe zapovjedio uklanjanje transparenta ZAPAMTITE VUKOVAR na utakmici Hrvatska – Island?
• Tko je u HNS-u to odobrio i realizirao?
• Molimo Vas dostavu preslika dokumenata koji svjedoče o navedenom na priloženu e–adresu.
• Kako je HNS reagirao na sramotne fašističke ispade na utakmici Srbija – Hrvatska?
• Jeste li upozorili međunarodne organizacije o toj sramoti?
• Molimo kopije prepiske po tom slučaju.

S vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku,

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ sedamnaesti dan

O jadikovci “Naš narod ne valja”

Po svom običaju Prorokovođa se rano ustao i šetao po livadama punim racvjetalih maćuhica poslije kiše. Blagi osmjeh mu je titrao na usnama, s radošću je promatrao narod koji se po njegovoj uputi svako jutro kupao i umivao u kao biser čistom djevičanskom gorskom izvoru. Odjednom se prene iz razmišljanja i reče:

- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre, “pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.

Razočarani domoljubi, oni izigranih ideala, govore mi smo nesretan narod, za prvake biramo pogrešne ljude koji nas uvijek izdaju, itd. I, zaista, pitanje meritornosti naroda u političkim pitanjima jedno je od najtežih u političkoj teoriji i praksi. U političkoj teoriji postoji još od stare Grčke naovamo, kroz cijelu povijest, dvostruka tradicija političkoga mišljenja i postupanja o ovom pitanju. S jedne strane je elitističko stajalište da je narod masa (u balkanskoj, svrabskoj tradiciji: stoka), nepokretna i nedjelatna, a da je u povijesti djelatna i važna tek ako je vodi elita. (Heraklit: “Jedan vrijedi koliko i deset tisuća ako je najbolji”), do narodnjačkog, u biti supstancijalističkog stajališta Vox populi, vox dei - glas, volja naroda je Božja volja. Treba poštivati narodnu volju jer je ona meritorna za sva pitanja. Pitanje je teško jer odgovor ovisi o predmetu o kojem se odlučuje, kao i o političkoj situaciji u kojoj se odlučuje. Ovisno o tome i jedna i druga teza mogu biti točne i netočne. Inače, ontološki prosuđujući, genetski, a potencijalno i politički, elita i masa čine jedinstvo: iz mase se izdvaja elita, koja s vremenom nestaje, izumire, a na njezino mjesto dolazi nova elita, opet iz naroda, mnoštva. O ovom pitanju dovoljno sam vas uputio u mojoj poslanici Fenomenologija nacije.

I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup” jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?

Prije svega, valja napomenuti da je podvajanje naroda na elitu i masu osobito drago pismoznancima. Pritom naziv masa za narod ima pejorativno značenje i vi ga u tom značenju ne rabite. Nacija nije podvojena na elitu i masu, nego na elitu i neelitu. Pojam neelita nije pejorativan. Dapače. Ona kao pojam u sebi sadrži ocjenu da neelita potencijalno, u stanovitoj povijesnoj situaciji može postati elita, dok to masa ne može nikada. Kategorija neelite cijeni i uvažava narod, dok ga kategorija mase podcjenjuje.

Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi. Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.

Osim toga, u nekim se slučajevima može govoriti i o predmetnoj, materijalnoj nekompetentnosti naroda. O općim pitanjima za koja nisu potrebna specijalistička znanja, narod intuicijskim genijem odlučuje nepogrešivo. Isto tako ako odlučuje o pitanjima unutar svoga političkoga iskustva, kao što su pitanja od općeg državnog ili društvenoga interesa. Međutim, jasno je da nije kompetentan za specijalistička pitanja kao što su pravna, medicinska, tehnološka i dr. Ali ako se i u tim pitanjima, koja zahtijevaju specijalistička znanja, pojavi opći aspekt, recimo pravednosti, jednakosti i sl., narod je također sasvim kompetentan. (Na tome se zasniva i institucija porotništva.)

Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one “lekcije” života za koje su najmanje sposobni

Treće, nisu svi narodi jednako sposobni za svaku životnu lekciju: neki su bolji umjetnici, neki znanstvenici, neki ideolozi, neki religiolozi, neki filozofi, a neki pak političari. Tako su na Zapadu vodeći filozofi Nijemci (nekad su to bili Grci), umjetnici Talijani, Francuzi i Rusi, a vodeći narod, narod političkog genija je Albion. Pa kad je Shakespeare rekao da se svaki Albion rađa kao pravnik, mislio je zapravo da se rađa kao političar. Na žalost, taj njihov genij je hegemonijalan i destruktivan, sklon političkom teroru i zločinu.

Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.

Ako budete radili s dubokim povjerenjem u narod i njegov stvaralački genij, ako mu uspijete pokazati tko su stvarni krivci i izdajice, ako uspijete probuditi ponos i oduševljenje, probuditi zaspale ideale u njemu, pokrenut ćete ga. Tada ćete vidjeti da narod valja, a da ne valjaju narodni izdajice i bezumni pismoznanci.

Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života. Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

Tako bi i prođe i sedamnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Ustašama svira ustajanje

Ustašama svira ustajanje
Teški bacač kroz jelovo granje
Povrh šume orlovi se viju
A u šumi komiti se kriju
Oni traže hrvatskog vojnika
Da ubiju to je njima dika
Da ubiju i skinu odijelo
Da ostave golo, mrtvo tijelo
Mrtvo tijelo nitko ne sahrani
Već ga jedu orli i gavrani.

* Ovu pjesmicu me naučila majka već 1945. godine u austrijskim logorima nakon što smo izbjegli iz svoje Domovine pred srbokomunističkim pokoljem.

Marko Špiranović, SAD


"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)


Podsjetnik...

E MOJ NARODE!

E moj narode, uzmimo u ruke sudbinu i sreću…

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Zaista, što reći na stanje u kojem se hrvatski narod nalazi, što reći, komu li se izjadati…e, moj narode.
Čovjeku, Hrvatu, pamet staje pri pogledu na sve što se događa oko njega u njegovoj Domovini.

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Ništa zato, za dašnje antihrvatske komesare neistine, moralne kreature i ništarije svake vrste u pokvarenosti do ljudske srži, one su sasvim dobre i s njima mažu strjelice koje ispaljuju na sve živo hrvatsko. Taj otrov nagriza i mnoge Hrvate koji tako kao omamljeni piju sve te vražje floskule kao majčino mlijeko. Jučerašnja klanja koje je hrvatski narod podnio se zaboravljaju i niječu, a na sva zvona se udaraju laži o navodnim zločinima Hrvata koji su se branili od četničkog noža i zvijezde petokrake. A kako to nije dovoljno da se začepe ta hrvatska usta onda se izvlače iz ropotarnice povijesti stare srbokomunističke morbidne laži o zločinima NDH, ustaša i ostalih klerofašista. Zločinci su, po toj sotonskoj istini, poklani Hrvati, vojnici, žene, djeca i starci koji su voljeli, željeli i branili svoju slobodu u svojoj državi, domovini Hrvatskoj.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Zaista čudovišno. Čudo od zla na djelu.

Duhovna pustinja u Hrvatskoj poprima sve veće razmjere jer očito zlo srbokomunizma, koje je na najokrutnije načine usmrtilo preko pola milijuna Hrvata za današnju bratiju koja je zauzela sve pore kako vlasti tako i tzv. civilnog društva, je nevidljivo i nepostojeće, a izmišljene klevete i laži nabacuju zlotvorno sa nesmiljenom mržnjom na krv nevinu kao svijetlu istinu ne znajući da i malo dijete vidi i viče : Car je gol! I da se ta istina ne bi vidjela i čula antihrvatska plaćenička bratija sve jače pravi zaglušujuću galamu i buku svojim orjunaškim medijskim bubnjevima laži i opsjene.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Drž te lopova, viče lopov iz svega glasa i prstom upire u nedužnoga. A dok se mi osvjestimo i istinu na vidjelo izvučemo dotle zlotvori uživaju na miru mirovine i svakovrsne ostale blagodati mučeničkog truda, znoja i krvi nevine hrvatske! A leđa im, vidimo, štite novopečene medijske sluganske kreature koje upravo oni preko svojih komunističkih pipaka u vlasti postaviše kao male titine pionire da nadobudno pjevaju stare pjesmice bratstva i jedinstva za nove stare unije uz stari demokratski pozdrav: smrt fašizmu-sloboda narodu.

O tomu kako su uz taj pozdrav oslobodili i preko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika mučeničkog života za titine pionire nije bitno. Kao ni nepoznat broj svećenika hrvatske pravoslavne crkve i hrvatskih imama. To je nebitno. Bitno je da je diktatura proleteijata, komunizam, u biti dobra ideja, čak poput kršćanstva, samo provedba je nešto zakazala i zato ne treba tu veliku ideju blatiti, ponavljaju prodane duše kojima ništa nije sveto. Uostalom, kazat će ti antikristi, sve je to fašistička banda koja je htjela Hrvatsku i smetala je za provedbu komunističkog raja na zemlji i zato su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. To su kolateralne žrtve. Što je sto milijuna žrtava za jednu tako dobru ideju kao što je komunizam. Tko se to usuđuje propitkivati i dovoditi u pitanje bit socijalizma s ljudskim likom, grme sluge zla.
Zaista lik sotone u ljudskom obliku.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

A mi slušamo i trpimo.

Pa zar ima netko komu nije na vrh glave bijednih izmišljotina i maloumnih laži one Veljačine, zapravo da li Februarkine, sapunice o nekim Ratkajevima ili one Vrdoljakove Mračne lažne i preduge noći svakojakih izlizanih komunističkih nebuloza. Ako komu to nije dovoljno da si sprži zdravi hrvatski mozak onda može pogledati koji uradak konobar-akademika Bage ili koju povijesnu eskapadu kolege mu akademika Bilandžića koji je inače završio dopisno prava, te preći kod sveznajućeg Stankovića i odmah se odreći Hrvata kad vidi tko su zapravo ti ličani Hrvati, jadni ti smo i čiji smo, a onda kod Jovanovića, pardon kod Šprajca da vidi i zadnji nevjerni Toma tko je zapravo ovdje gazda. Ili, jednostavno, može ostaviti upaljen HTV i po cio dan gledati što mu zbore Puhovski, Kuljiš, Latin, Banac, Milanović, Feral, Čačić, Sanader i Europa, gdje je Ašner, a gdje Budaj, što kaže Zurof, što napravi zločinački hrvatski režim napaćenom srpskom narodu, koga su jučer ustaše zaklale, tko je nosio slovo u i šahovnicu, mila majko…

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

Dakle, predugo šutimo, a kad istina šuti, vidimo, laž govori.
Pa dokle više! Zar nam nije dosta ove zaglušujuće buke zla i neistine.
Zašto ne branimo svoju Hrvatsku koja je sada u većoj opasnosti nego u ratu.
Uzdignimo čela i zapjevajmo onu Thompsonovu Lijepa li si, istino bijela i Hrvatska cijela!
Budimo, poput pređa časnih, za Domovinu Hrvatsku uvijek spremni! Laži usprkos.
I onda, nadajmo se, ima nade za nas, nas Hrvate!

ing. Ante Matić

(Livno, 20. srpanj 2008.)


Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.

Ante Čavka


Nogomet se igrao i u NDH - treba ga zabraniti

Obrambeni nogometaš Joe Šimunić, presudan za naš plasman na Mundial 2014. u Brazilu, koji nam donosi dvije milijarde kuna, pripadnik je jednog naroda koji ne ratuje izvan granica hrvatskih zemalja, naroda koji milenijima brani svoj dom. Prirodno svemu tome, Šimunić je sa starim hrvatskim pozdravom "Za dom!" izrekao kome je namijenio svoj skupocjeni poklon. Publika je odgovorila "Spremni!" U čemu je problem? Pa, primitivni samozvani društveni arbitri nalaze da je taj pozdrav korišten i u NDH! Kao i "Dobro dan", kao i "Hvaljen Isus i Marija", kao i brojni drugi "ustaški" pozdravi.

I tko se buni protiv Šimunićeve geste? Uglavnom oni koje smeta što hrvatska repka putuje u Brazil, oni koje smeta sve hrvatsko. Sirovost Borisa Dežulovića polako dodijava hrvatskoj naciji. Dežulović blati Šimunića, ali ne dopušta polemiku, nego bahato kaže: "Da bi netko negirao politički kontekst (Šimunićevog) nacističkog pozdrava, morao bi biti jako, jako glup". Osim podmetanja plemenitog i starog hrvatskog pozdrava kao nacističkog, vidljivo je lukavo ušutkavanje drugačijeg mišljenja. Tko ne misli kao Dežulović, taj je glup! Pa neka se netko usudi razotkriti idiotsku podvalu. Posebno je kretenska Dežulovićeva tvrdnja da među nacistima nije bilo inteligentnih osoba - kolosi moderne filozofije i najveći svjetski znanstvenici za Dežulovića su glupi ljudi. Baš zato što je ograničen i glup, što ne poznaje temelje bioetike, pa niti etike, Dežulović se u svojim tekstovima drži samo jedne teme, a niti njoj nije dorastao. Malo me iznenadilo da Dežulović koristi "ustašku" riječ "hiljada", koja je zapravo helenska, ali daleko više hrvatska od slavenske varijante "tisuća".

Dežulovićevi golovi iz zaleđa

Strašno je kako bi Beograđanin Dežulović u Hrvatskoj hapsio i zatvarao. Dežulović se krasno osjeća u zaleđu. Ušutkani protivnici puštaju ga da zabije, a on nakon "pogotka" trči u zagrljaj krajinskom sucu. Koliko znam, ustaše su jele kruh i tako ga nazivale! Što napraviti? Vlast se dosjetila i evo kod nas gladi, bijede, neimaštine, dužničkog ropstva. Ustaše su svoju državu zvale Hrvatska i evo se Hrvatska raskopava. Ustaše su koristile izraz "dom" za obitelj i obiteljsko ognjište i evo se hrvatska obitelj i normalan brak razaraju. Kako Franju Tuđmana trebamo kritizirati tamo gdje je promašio, tako ga moramo pohvaliti za ono u čemu je iskazao dostojanstvo. Primjerice, Tuđman je nekako dokazao da je kuna trčala Lijepom Našom prije ustaša i poslije ustaša. Kada smo se navikli na kunu, kao na naziv domaće valute, problema nema. Svi koji zijaju protiv NDH i protiv svake Hrvatske, ubili bi za kunu više.

Dežulovića muči kako kazniti hrvatske navijače, koji su Šimuniću odgovarali sa starim pokličom "Spremni!", koji je bio omiljen i kod četnika. Hrvatski i srpski imaju toliko zajedničkih riječi da je pametno oba ta jezika zabraniti, a ćirilicu zadržati. "Sve što Sabor treba napraviti jest na prvoj slijedećoj sjednici proglasiti NDH... Bogami biste već sutradan vidjeli kako se lako može uhapsiti i zatvoriti trideset tisuća" - veli nam samozvani krajinski sudac Dežulović. Netko očigledno proglašava NDH nadajući se da nakon svake NDH ide na giljotinu oko dvije stotine tisuća hrvatskih mladića, što stvara sveukupan demografski manjak od oko dva milijuna, gledano unutar pedeset godina. Bogu i ljudima dosadilo je to stalno prozivanje Hrvata za NDH. Po čemu je to NDH bila gora država od današnje RH? Rasni zakoni u NDH nametnuti su od strane tadašnje najsnažnije svjetske sile, koja se direktno umiješala u raspad prve Jugoslavije, koja je bila u paktu s prvom Jugoslavijom. Zar nisu danas vlastodršci u RH nametnuta manjina, bijeli rasisti, u odnosu na obojene Hrvate? Tko misli da je Ustaški pokret mogao nešto učiniti 40-tih godina, u tadašnjim uvjetima najgoreg svjetskog sukoba, nema pojma o povijesti, niti posjeduje prihvatljiv ljudski sadržaj. I vjerojatno je glup, ograničen. Zamislite da uz sve današnje probleme u RH imamo u Kninu i Dalmaciji četnike i Talijane, a po gradovima i selima sovjetsku agenturu i/ili partizane, a iznad svih nacističke postrojbe. Moj zavičajni dom, moje rodno mjesto, za vrijeme NDH palo je 25 puta iz ruku u ruke. Tko je preživio, bio je umjetnik ljudskih odnosa i različitih mimikrija. I tko nije imao milosti? Partizani! Današnja "partizanska" vlast nije u stanju pomaknuti tri svijeće za pola metra i priključiti se koloni sjećanja. Kao, oni ne diraju svijeće, ne diraju mrtve! A njihovi su surovo smaknuli stotine tisuća ratnih zarobljenika i nevinih civila!

Pripadaju li Vesna Pusić i Tomislav Merčep istoj koloni sjećanja?

Već prvi pogled na goropadnu Vesnu Pusić i Tomislava Merčepa u invalidskim kolicima, govori nam sve o tome tko vlada a tko je žrtva. Ako je Merčep na bilo koji način skrivio smrt nesretne Aleksandre Zec, neka gori u paklu, ali se svejedno pitam koliko je tom nasilju pridonijela peta kolona u RH. Priča se svašta, ali je jedini problem srbijansko pismo, kao da smo izvršili agresiju na Srbiju. Kad već Dežulović povlači vraga za rep, nije zgorega napomenuti kako su ćirilična 4C na ovome prostoru imala simboliku nacističke svastike. Peta kolona u Hrvatskoj godinama je gradila uvjete za novo destabiliziranje našeg Podunavlja, nakon čega slijedi novo uznemiravanje svih hrvatskih krajina. Prag polovične dvojezičnosti spušten je na trojezičnu trećinu. Mnogima se to činilo prihvatljivo, jer nikome normalnom nije palo na pamet da bi mogla uslijediti ćirilična potraživanja, nakon fašističke agresije Srbije i posrbljene JNA, kada se ćirilica pridodavala kao jedna od metoda mučenja silovanih Hrvatica i zatočenih hrvatskih branitelja.

Naravno da je za Dežulovića i njemu slične središnji problem hrvatski dom. Ako unište hrvatsku obitelj, uništit će Hrvate i Hrvatsku. Domaći kriminalci i svjetsko podzemlje potakli su veliku korupciju i u NDH. Branitelji su obranili hrvatske zemlje od srbijanske agresije, ali je RH ostala tvorevina jugoslavenskog obavještajno-kriminalnog podzemlja, a hrvatske zemlje u BiH ostale su i formalno okupirane. Ne samo da je to tako, nego su kriminal i projekti svetosavlja glavni uzroci marginaliziranja hrvatskih branitelja. Franju Tuđmana danas odbacujemo prvenstveno zato što nije izvršio "agresiju" na BiH. Dozvolio je bosanskim Srbima da skroje svoju paradržavu na štetu Hrvata i hrvatske pravne povijesti, 17 metara južno od Zagreba. Prisjetimo se blaćenja RH od strane Vesne Pusić, za vrijeme Domovinskog rata. Osim teze o građanskom ratu, koja je relativizirala vukovarsku žrtvu, dobili smo njeno ćirilično slovo o "agresiji RH na BiH". I nakon svega toga, Vesna Pusić imala je obraza zasjesti na poziciju ministrice vanjskih poslova RH. Nebesa, otvorite se! Zar to nije ismijavanje Hrvatske i Domovinskog rata, ljudskih i Božjih zakona? Prirodno svemu tome, Pusićka pregovara sa Srbijom o povlačenju naše tužbe za genocid. Prisjetimo se brojnih korupcijskih afera HDZ-a, SDP-a i HNS-a. Afere HGK i HAC šire se na skoro sve veće stranke. Jučer smo saznali da je Josip Sapunar 2007. u koferu odnio milijun kuna za HNS Radimira Čačića i Vesne Pusić. Jeli moglo biti drugačije?

Zamislite da je Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata pregovarala s Njemačkom o povlačenju tužbe za ratnu štetu, a same pregovore prepustila nekome tko je javno iskazao rezervu prema Titu i još optužio Jugoslaviju za agresiju na Mađarsku. Nakon svih svojih akrobacija, Pusićku nije bilo sram nacrtati se u Vukovaru, u koloni sjećanja, pored Tomislava Merčepa! Pustimo na stranu izborne rezultate, jer oni ne mogu biti pokriće za takve konflikte. Nema tu istinskog legaliteta i legitimiteta. Naime, ako je RH duboko korumpirana zemlja, ako to tako vidi cijeli svijet, naravno da nije imun niti izborni sustav. Naprotiv, izborni sustav je svojim visokim pragom za Sabor, visokim pragom za referendum, i netransparentnošću izbornih kampanja i izborne kontrole, osudio Hrvate na dominaciju spomenutih stranaka. Svi znamo da korumpiran izborni sustav nužno promovira korumpirane osobe, pa sve osobe sa statusom ministra ili saborskog zastupnika u takvoj RH možemo kvalificirati kao kriminalce ili kao osobe koje su na neki način bliske podzemlju ili problematičnim interesnim skupinama. Da izborni sustav dovodi na čelo RH narodnu volju, danas ne bi nastala ovolika panika vladajućih zbog instituta direktne demokracije, koja jedina može izaći na kraj s nekim protuhrvatskim projektima pete kolone. "Blokirani smo" - izjavila je Pusićka, nakon što se peta kolona Vlade nije htjela priključiti na začelje braniteljskog mimohoda, gdje joj je u Vukovaru mjesto. Ta bi žena bez da trepne 18. studenog marširala u Vukovaru ispred branitelja Vukovara. Bože, spasi nas!

Manolićeva komisija još uvijek funkcionira

Prekomjerna protuhrvatska granatiranja nikako da prestanu. Napadaju nas za NDH, napadaju nas za rušenje poretka. Branitelji Vukovara ponovno su optuženi za pokušaj državnog udara. Ovaj put optužnicu je ispisala Jelena Lovrić u Jutarnjem listu. Možemo li očekivati da uskoro Josip Manolić i Josip Perković na zagrebačkoj Lašćini zatoče vukovarske branitelje Tomislava Josića i Stevu Culeja? Zapovjednici obrane Vukovara: Tomislav Merčep, Mile Dedaković i Branko Borković, imali su protokolarne obveze u formaciji Vlade, ali nije isključeno da se ponovno nađu na meti jugoslavenskih struktura u RH. Vladu nisu zaustavili branitelji Vukovara, niti svijeće žalosti, nego nepregledna rijeka od oko stotinu tisuća domoljuba, koja prezentira sveukupnu hrvatsku naciju. Ako postoje domoljubi u Vladi RH i Uredu predsjednika RH, moraju se zapitati zašto je narod žalovao u zasebnoj koloni? I podnijeti ostavke na svoje dužnosti! U protivnom, revolucija je jedini put u slobodu, makar imala formu državnog udara.

Pupovčev poziv u Saboru na minut šutnje za sve žrtve ovdje ne bih komentirao. Koliko pamtim, Pupovac kvalificira oslobodilačku Oluju kao genocid nad Srbima u Hrvatskoj, pa sve što kaže ili predloži Pupovac trebamo uzeti s rezervom. U svemu tome najviše fascinira čuđenje Jelene Lovrić da bi bilo tko u ovakvoj RH mogao poželjeti državni udar. Njoj je dobro, živjela ovakva "demokracija", kao naručena za Jutarnji list i slične propagandne tiskovine! I slične novinare! Privreda je uništena, zemlja i građani RH pali su u dužničko ropstvo, kršćanski sustav vrijednosti otvoreno se razara, samozvani društveni arbitri divljaju poput čuvara u srbijanskim logorima, svastika 4C postaje kulturna oznaka, korupcija je sve dublja, neiskorjenjiva, i nakon svega toga nađe se idiota koje smeta mogućnost državnog udara. Što bi se moglo promijeniti na gore? Možda netko zaista vjeruje da bi porasla korupcija, da bi se pljačka naroda nastavila većom žestinom, i da bi se ubrzalo prodavanje nacionalnih resursa? Zar korupcija može biti veća? Ne brani Lovrićka demokraciju, nego privilegije otuđenih struktura. Postoji li diktatura koja je gora od ove naše lažne demokracije? Sluđeni građani RH prihvatit će svaku diktaturu koja bi ih oslobodila mentalnog nasilja od strane Jelene Lovrić, Borisa Dežulovića i sličnih "antifašista".

Tvrtko Dolić


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Za dom - spremni!

Nitko u čitavome svijetu nema ljepši, plemenitošću nadahnutiji i sadržajno bogatiji i domoljubno vrijedniji i obiteljski poželjniji pozdrav, nego što ga imamo mi Hrvati: Za dom - spremni! Dom je kolijevka obitelji, stjecište najplemenitije ljubavi roditelja za djecu i obratno i ima li uopće nešto svetinjskije, nešto ljudskije, nešto poštenije i nešto božanstvenije, nego poruka, želja, odanost, izraz opće ljubavi i domoljublja izraženog u te tri riječi: Za dom - spremni.

Nažalost, Hrvatska je uvijek imala, a ima i danas više statističkih, nego domoljubnih Hrvata pa ove brojnije smeta svako hrvatsko domoljublje pa i ovo: Za dom - spremni.

Koga smeta taj najljepši pozdrav na svijetu, taj nije niti za Vrapče, nego za još intenzivniju terapiju.

Osobno ne znam porijeklo pozdrava „Za dom - spremni“, ali znadem da je pozdrav stariji od ustaša, koje je osnovao Dr. Ante Pavelić, 1929. godine, kad je nakon ubijstva hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini (1928) i Aleksandrove 6-siječanjske diktature (1929) otišao u emigraciju.

Ispričavam se unaprijed, ako netko znade porijeklo pozdrava starije od ovoga, koje je meni poznato kroz pokoljenje mojih djedova i roditelja u Slunju, dakle od 1850. naovamo.

Naime, bivše pukovnijsko i kotarsko mjesto Slunj, koje je obuhvaćalo općine Cetingrad, Drežnik, Primišlje, Rakovicu, Slunj i Veljun oduvijek je poznato po hrvatskome domoljublju.

U prilog tome spomenut ću samo nekoliko potvrda:

1. Frankopani Slunjski su junački branili Hrvatsku i dali su joj jednog bana, Franju Frankopana Slunjskog, koji ima naslov „Štit Hrvatske“.
2. Cetinski sabor je temeljnica hrvatske obrane od istočnih osvajača i povezanosti s Europom.
3. kao granična utvrda Slunj je branio Hrvatsku stoljećima i nikad ga nisu Turci pokorili.
4. Slunjski kotar je dao Hrvatskoj 26-u domobransku pukovniju sa sjedištem u Karlovcu.
5. u Slunjskom kotaru Dr. Eugen Kvaternik je 1871. pokrenuo Rakovičku bunu i njegovi buntovnici su se zvali ustaše. Uz ostale o rakovičkim ustašama piše pozitivno August Cesarec.
6. prije i iza Rakovičke bune na prostoru Slunjskog kotara čuvari reda i mira zvali su se pučki ustaše. Ivan Košutić „Hrvatsko domobranstvo..., str. 11“, Zagreb 1992. ISBN 86-401-0260-0
7. 10. travnja 1941. pučki ustaše i hrvatski narod Slunja je razoružao diviziju Jugoslavenske vojske s generalom Dragutinom Antićem, a samo dva dana kasnije Slunj je porazio bataljun elitnih četnika, koji su se uputili na osvetu Slunjanima.

U tome i takovome Slunju davno prije II. svjetskog rata pozdravljalo se je s dva domoljubna ili domobranska pozdrava: Za Hrvatsku - uvijek! i Za dom - spremni!

Obadva pozdrava su vrhunac pristojnosti, domoljubne obveze i obiteljske ljubavi.

Ja mislim, da ih je stvorio narod kroz Božju providnost nepoznatog pojedinca, koji ih je prvi izgovorio inspiriran ljubavlju za dom, za obitelj i za sve ljude dobre volje.

U tim pozdravima nema ni sjenke mržnje pa svaki onaj, koji je protiv ovih pozdrava, napose protiv pozdrava Za dom - spremni! mora najprije preispitati svoju osobnu savjest i ako ne uspije svladati mržnju u sebi onda se mora podvrgnuti odgovarajućoj terapiji.

Uz izraze štovanja i pozdrav: Za dom - spremni!

Mr.sci. Dragan Hazler


Priopćenje...

NAROD JE ZA DOM - SPREMAN!

Šimunić je očito za dom spreman. On je to pokazao na terenu, prije i poslije utakmice. Oni koji su spremni za rušenje našeg doma teško podnose teške poraze koje trpe dan za danom. U Hrvatskoj stoje s jedne strane oni koji su za dom spremni, a s druge strane oni koji su za svako zlo djelo protiv djece, obitelji, hrvatskog naroda, a kako vidimo i protiv hrvatskog športa i športaša spremni.

Ti jadnici ne mogu podnijeti hrvatske pobjede. Oni su najavljivali i unaprijed se radovali porazu nogometne reprezentacije. Takve najave stizale su iz usta ministara te klevetnika i lažova u likovima novinara. Oni i nisu bili na utakmici, ta tamo su poslali samo svoje agente koji će moći podmetati, lagati, biti tužibabe i izmišljači zala. Vrijeme takvih, Hvala Bogu, neumitno prolazi.

Hrvatski športaši mogu postići uspjeh za svoj dom samo ako su za dom spremni. Hrvatski političari, znanstvenici, radnici i seljaci mogu biti uspješni samo ako su za dom spremni. Hrvatske majke i očevi rađati će i odgajati nove generacije samo ako su za dom spremni. Hrvatska propada zato što njom upravljaju oni koji nisu za dom spremni.

Zbog svega poručujemo Šimuniću, Kovaču, Šukeru i svima da budu čvrsti, da pokažu još jednom svoju spremnost obrane doma i dostojanstva Šimunića, reprezentacije koja reprezentira one koji su za dom spremni, a ne one koji su za svako zlo djelo spremni.

U Zagrebu 22. studenoga 2013.

Predsjednik Obiteljske stranke
Mate Knezović


Da se ne zaboravi...

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini. Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba proživljavao bl. Alojzije Stepinac. Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina. Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba. Takve se izjave koriste kako bi se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati, završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški, Zenici, Požegi. Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju. Sve je to križni put hrvatskoga naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi. Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag. Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj. Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu, ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili nad Hrvatima genocid?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se, nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod. Mi danas rehabilitiramo osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo. Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne antifašistička.

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. K tome progoni nakon rata koji su se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak. Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su bili golih ruku. I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala hrvatski narod na proživljavanje križnog puta. Sve je to bilo smišljeno pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja. Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda. Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

O. Bošnjaković: U Beliburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet": "Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju. Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem svećenik. Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora. Rekao sam na suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko nije odgovarao.

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek. Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova, nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita. Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata može generirati nove podjele.

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest, čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice. Sve to utječe na branitelje Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji. Nitko ne gleda što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i neprestano je promicati.

Razgovarao: Vlado Čutura


Za dom spremni!

Hrvatsku pobjedu nogometne reprezentacija koja je bila kod igrača nošena na krilima nacionalnog naboja pojedini državnici žele umanjiti, jer očito im ne odgovara nacionalni naboj i nacionalna svijest. Kako prenose mediji u izjavi Ive Josipovića: "Je li gospodin Šimunić ušao u kažnjivu zonu, jer znamo da je izražavanje ili propagiranje totalitarnih režima i zločinačkih režima kažnjivo, ja o tome ne mogu reći, ali da je riječ o potpuno neprimjerenom potezu o kojem doista moraju razmisliti u Nogometnom savezu, ako žele imati vjerodostojnost, to je točno".

Zar Josipović misli kako je hrvatski narod glup kad spominje totalitarne režime, a taj isti Josipović propagira zločinački znak – petokraku. To je zločinački znak. Pod petokrakom su ubijani ljudi u Domovinskom ratu, a tek u komunističkom režimu. Koliko je, Jospioviću, ubijeno ljudi - „U ime naroda“? Jesi li i ti taj slijednik koji djeluje – „U ime naroda“! Tu su tri riječi, slovo U, ime i narod! Josipović kad to izgovara mora znati ili kad spominje petokraku mora znati da se izravno svrstava među one koji podržavaju zločine, šire mržnju.

Kao pravnik, dobro znade što donosi Rezolucija o totalitarnim političkim sustavima….

Nadalje, svojim komentarom javio se i Željko Jovanović. On bi održao Josipu Šimuniću lekciju iz povijesti, jer je revidirana u Beogradu. Momak koji je: „U ime partije“ zatirao svoje kolege… Čiji je Jovanović bio igrač devedesetih godina? Čiju je fotografiju držao u svom uredu? Europa je, drugovi, to osudila, a Vi mislite kako će to proći tek tako. Treba li ukinuti i riječ drugovi? A Joe Šimunić, koji je pozdravio – Za dom! Kako je naveo u svom objašnjenju, a što bi drugo trebao kad Hrvatsku osjeća svojim domom? Možda staviti petokraku na glavu i reći da mu je drag zločinački znak pod kojim su stradali i Vukovar i Škabrnja… Oni koji podržavaju zločinački sustav, a to je komunistički i stranku koja se nikad nije ogradila od tih zločina – ne smiju osuđivati. To je SDP! U kontinuitetu promiče zločinačke simbole….. Ako su danas njihovi mediji poput Hitlerovih i Miloševićevih u službi njihove ideologije, moraju znati da svemu dođe kraj. Prije dva dana kukavice su pobjegle iz Vukovara, nisu se poklonile žrtvama, skovale su plan u Zagrebu kako će se vratiti i optužiti nekoga, jer pod njihovim znakom, pod onim kojeg oni štuju i promiču – petokrakom – Vukovar je razaran…. (Neka provjere kod svojih savjetnika i tajnih služba kako su kovali plan o povratku iz Vukovara???)

A Josip Šimunić je momak koji gine na terenu za Hrvatsku, gine poput onih branitelja koji su ostavljali svoje živote u Vukovaru. I branitelji su se pozivali – Za dom! Gdje si Josipoviću tada bio? Što si Jovanoviću tada radio ispod slike S.M?

Ne boj se Šimuniću, u Vukovaru je pokazano uz koga je narod, uz koga su branitelji. Svi smo uza Te, poštovani Joe Šimuniću.

Joe Šimunić je u pravu: 'Za dom spremni' je stari hrvatski pozdrav

Svim igračima čestitke, jer su svi ostavili srce na terenu za Hrvatsku. Tvoje je srce uvijek bilo hrvatsko i kucalo za Hrvatsku, a slogu koju ste pokazali na terenu trebate pokazati i izvan terena. Uza Te trebaju i sada stati svi igrači.

Dosta je Jospiovićeva i Jovanovićeva proglašavanja hrvatskoga naroda fašističkim. Služili su i služe ideologiji koja nije željela Hrvatsku. Kad je petokraka željela Hrvatsku?

Poslije Zvonimira Bobana koji je stao u obranu navijača, Ti si, Joe Šimuniću, prepoznao volju navijača! Čestitamo!

Volimo svoj dom. Za domovinu sve i život, a više pojedinačnih domova čine domovinu! Zato uvijek treba biti spreman braniti dom i domovinu!

Skupina navijača dragovoljaca Domovinskog rata


Da se ne zaboravi...

Četnički zločin na Ovčari

Četnički zločin koji se dogodio na Ovčari strašan je za svakog člana obitelji čiji je bližnji na tom stratištu pogubljen. No jedan se po svojoj surovosti izdvaja. Riječ je o ubojstvu Ružice Markobašić koja je bila u šestom mjesecu trudnoće.

Četnici su joj pucali u trbuh, a onda su joj cijev kalašnjikova stavili u vaginu i ispalili cijeli spremnik metaka da u trbuhu ubiju 'malog ustašu', kako je rekao onaj koji je to učinio. Kada su u vukovarskoj bolnici zarobili ranjenike i one koji su se tamo zatekli, Ružici su rekli da sve osobne stvari dade svojoj sestri te su ju ciljano vodili u smrt. A evo kako je sve počelo.

Njezin muž Davor Markobašić prvi je Vukovarac koji je došao 1990. u Rakitje, u specijalnu policiju iz koje je poslije nastala Prva gardijska brigada. Bilo je to 5. kolovoza, dakle prije balvan revolucije. Bio je i prvi Vukovarac koji je u odori specijalne policije s hrvatskim državnim obilježjima došao na božićnu ponoćku u Vukovar 1990. Već tada agenture KOS-a evidentirale su ga i u ljeto sljedeće ratne 1991., u beogradskim Večernjim novostima naručile članak o njemu s najgnusnijim lažima: da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice...

Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.

Da imamo dostojanstva kao narod, ova bi drama bila ekranizirana

Kada smo s Davorom razgovarali o njegovoj biografiji, o obiteljskom stradanju, o strahotama vukovarske kalvarije, uvjerili smo se da je riječ o životnoj drami koja je u Hrvatskoj doista rijetkost. Da smo narod s dostojanstvom, da nam je vlast narodna, da štujemo žrtvu Vukovara, onda bi životna drama Davora Markobašića bila ekranizirana, za nju bi čuo čitav svijet, zločinci bi bili gonjeni i kažnjeni.

Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sam za sebe kaže da prije rata nije bio anđeo, ali sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru 'radila' za vrijeme Domovinskog rata.

Tu se skrivao tri mjeseca dok ga milicija nije pronašla i poslala na robiju u Staru Gradišku gdje je upoznao mnoge političke zatvorenike. Ispričao nam je i zgodu kada je bio u osiguranju predsjednika Tuđmana 1990. Predsjednik ga je bolje pogledao i pitao: 'Meni se čini da se mi odnekud poznajemo'? Davor mu je odgovorio: 'Da, predsjedniče, poznajemo se iz zatvora'. Tad ga je predsjednik Tuđman srdačno izgrlio.

Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.

Davorov ratni put doista je impresivan. Do ljeta 1991.bio je sudionik brojnih policijskih akcija: na Plitvicama, Gospiću, Ličkom Osiku, Lovincu, Pakracu, Petrinji, Glini, Dvoru na Uni... U poznatoj policijskoj akciji na Plitvicama poznatijoj kao 'Krvavi Uskrs', u kojoj je poginuo prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović bio je i Davor. Tada je spasio Ljubu Ćesića Rojsa davši mu pušku u čiji se kundak zabio velikosrpski metak, a Rojs je bio vozač autobusa. U svibnju 1991.upućen je na slavonsko ratište u Vukovar gdje je 16. srpnja ranjen od eksplozije granate.

U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. U Vukovaru je izgubio 14 članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran, kako kaže, da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.

Priča da mu i danas ponekad na ulici iza leđa srpska djeca znaju reći - ono je onaj što je djeci rezo prstiće. Bio je u županijskom državnom odvjetništvu da bi zbacio sa sebe te gnusne optužbe. Nikada ni srpsko tužiteljstvo ni DORH nisu protiv njega imali nikakvih prijava oko mogućeg zločina u ratu. Sve navedeno iz ratnog je puta Davora Markobašića što nam je i bio povod za razgovor s Davorom.

Davor: ljudi su plakali od sreće kad su me vidjeli u odori

Prvi ste Vukovarac koji je došao u Rakitje u specijalnu policiju, ali i prvi Vukovarac koji je u odori policije 1990. došao u Vukovar za polnoćku, što je tada za Vukovar bilo nepojmljivo. Kako je to bilo?

Nakon izbora 1990. svakom je domoljubu bilo jasno što velikosrpska politika sprema Hrvatskoj i Hrvatima. Bio je javni poziv za prijam u Hrvatsku policiju. Ja sam se, bez mnogo razmišljanja, javio i otišao u Zagreb, u Rakitje, prije negoli su velikosrbi počeli sa svojim balvanima po hrvatskim prometnicama. Uredno sam prošao sve nužne psihofizičke testove, a na testu inteligencije prošao sam izvrsno, što je za pravoslavce u Vukovaru bilo začuđujuće jer su me za vrijeme komunizma doista proganjali zbog dezerterstva iz JNA. Za Božić 1990. u odori hrvatskog redarstvenika, s grbom na kapi, iz Zagreba sam došao u Vukovar s poznatim vlakom Sava expres.

Sjećam se da me u vlaku jedan Srbin pitao koliko nas ima, a ja sam rekao da nas je samo u mojoj postrojbi deset tisuća iako nas je bilo pet puta manje. Kad sam došao u Vinkovce, vidio sam da u svakom lokalu u koji sam svratio ljudi plaču od sreće. Mnogi su se htjeli sa mnom slikati. U Vukovaru je pozitivni šok bio još jači. Vidio sam što Hrvatima znači odora hrvatskog policajca.

Kakva sjećanja imate s akcije Plitvice za Uskrs 1991?

U noći sa subote na Uskrs stigla je zapovijed da idemo na Plitvice. Svi su telefoni bili blokirani, nitko nikoga nije mogao zvati. Bili smo 'nabrijani', jedva smo čekali akciju. Ukrcali smo se na kamione i u autobuse i - pravac Plitvice. Kad smo prošli most i uputili se prema hotelu Jezero, na cesti su bile friško srušene bukve, a kad smo stali, počeli su po nama pucati. Bilo je to naš prvi vatreni okršaj s četnicima. Na žalost, tada je poginuo naš kolega Josip Jović, a četvorica su još ranjena. Tada smo uklonili barikade i zarobili dvadesetak četnika. Došli smo u hotel Jezero i ja sam čuvao jedno vrijeme te četnike. Nikomu ni dlaka s glave nije falila.

U svibnju 1991.dolazite u Vukovar sa svojom postrojbom. Kako je to bilo?

Nakon čuvenog četničkog zločina u svibnju u Borovu Selu, nas dvadesetak specijalaca bilo je raspoređeno u Bogdanovce. Tu ostajem do jeseni, do listopada, kada nas Josip Lucić povlači u Zagreb. U tom periodu proživljavao sam istinski pakao. Tada su mi ranjena braća, jedan brat,unatoč tomu što je bio ranjen, nakon što je ozdravio, odmah odlazi u BiH bio kao dragovoljac, a drugom bratu je, na žalost, amputirana noga. Kada smo odlazili u Zagreb, uspio sam sa sobom povesti i svoga teško bolesnog, tada četverogodišnjeg sina. Što da vam kažem: uništen mi je život, nemam supruge, dijete mi je teško bolesno, a iznad svega boli me odnos hrvatskih vlasti prema Domovinskom ratu i prema nama braniteljima.

Abolirani četnici iz okolnih sela danas su u vukovarskoj policiji. Mi vukovarski branitelji u Vukovaru smo građani drugog reda. Meni su nedavno ti četnici iz policije uzeli vozačku dozvolu uz obrazloženje da me nema u evidenciji da sam ikada polagao vozački ispit. U meni se skupilo toliko gorčine i gnjeva da sam neizmjerno razočaran i žao mi je što sam se u Vukovar vratio.

Vjerujte da je danas u Vukovaru za Hrvate branitelje gore nego što je bilo za vrijeme komunizma. Oni koji su silovali naše sestre i supruge, slobodno se šeću Vukovarom, a ako ih se procesuira, onda na vrijeme iz pravosuđa dobiju mig da odu za Srbiju da ih se ovdje ne progoni.

Pokopao sam suprugu u Vinkovcima

Kako ste proživjeli pad Vukovara i vijest da Vam je trudna supruga ubijena?

Tada sam bio u Zagrebu kada je došao prvi autobus iz okupiranog Vukovara. Poznanici su mi pričali kako je svima koji su bili u bolnici, a nakon pregovora, dr. Bosanac obećala da im se ne će ništa dogoditi i da nikomu neće faliti dlaka s glave. Ali tada je došao jedan maskirani četnik teritorijalac, odnekud iz okolnih sela, i pokazivao koga treba voditi na strijeljanje. Kada je došao do moje supruge, tada je rekao da je to supruga onog što je srpskoj djeci rezao prstiće i da je to najveći vukovarski ustaša.

Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer."

„Odmah ga hapsite"

Evo jedne zanimljive priče iz bogate Davorove biografije. U policijskoj bazi u Rakitju 1990. u jesen kada je Davor bio dežurni na porti, putem policijske motorole šifrirano je nazvao Zagreb 80 bazu podataka o građanima i zatražio provjeru jednog građanina. Kada su ga upitali tko traži provjeru, rekao je 'mirna 749', a provjera se traži za Davora Markobašića iz Vukovara. Dao je točne podatke. Nakon minutu-dvije nazvali su ga iz baze podataka i naredili da imenovanog Davora Markobašića odmah hapse jer da ima niz krivičnih djela, od dezerterstva iz JNA do sitnih prijevara sugrađana. Na to su sve kolege koje su se tada zatekli s njim prasnuli u veliki smijeh. I danas mnogi kada se sretnemo i prepričavamo dogodovštine najprije i najradije sjete se te crtice iz mojeg života, kaže nam Davor. (Hrvatski list)

Tomislav Jelić


Zbog čega nitko u Vukovaru nije rekao protiv koga smo se borili, tko je pobio sve te ljude?

Prošla je još jedna obljetnica okupacije Vukovara. U dvorištu ratne bolnice, toga 18. studenoga, okupili su se predstavnici najvišeg političkog vrha, od Josipovića, Milanovića, Leke, ministara... Klapa Hrvatske ratne mornarice pjevala je domoljubne pjesme, a oko sto tisuća branitelja i građana Republike Hrvatske ostalo je ispred ove zdravstvene ustanove jer jednostavno – nisu željeli biti u društvu onih koji trenutačno vode hrvatsku državu (sic!).. Žalosno, ali tako je bilo.

Valjda je sada i ministru branitelja Predragu Matiću jasno da ga ne podržava gotovo nitko od onih koje on službeno predstavlja. Uistinu je ostao bez branitelja, braniteljskih udruga, ali i Vukovara. Sada ne može nitko reći da je to učinila "šačica ljudi", odnosno da se mali broj branitelja i građana ne slaže s trenutačnom politikom koja se iz Zagreba vodi prema gradu junaka, ali i prema svima drugima koji su branili i obranili Republiku Hrvatsku. Bilo je tužno gledati kako predsjednik države, Vlade, Sabora, zajedno sa malim brojem svojih istomišljenika u koloni odlaze put Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskoga rata. Prvi puta legalno izabrana vlast našla se na začelju. A onda, onda su ih zaustavili lampioni na cesti. Tada su Milanović i društvo odlučili, kako su pojedini portali izvještavali, "pobjeći iz Vukovara"!

Čak je i Predrag Matić ostavio svoje branitelje, a još dan prije obilježavanja mnogi su pričali, a poglavito Matić, da će dan obilježavanja proteći dostojanstveno, da ne će biti dviju kolona i tome slično. Očito su ga "njegovi" branitelji, i prijatelji, kako je volio reći, iznevjerili, kao i obično. Međutim, prigodom programa koji se održavao, kao i svake godine u krugu vukovarske bolnice, nitko, ali baš nitko nije spomenuo: protiv koga smo se borili, tko je poklao sve te ljude, što se stvarno te 1991. dogodilo u Vukovaru. Govorilo se o nevinim žrtvama, ali kako svaki zločin ima svoga zločinca, onda su baš ovakvi skupovi mjesto i vrijeme da se jasno i glasno kaže – protiv koga smo se borili! Na skupovima bivših partizana-komunista, koje rado posjećuju predstavnici državnog političkog vrha, čak ni nakon 60 godina od II. svjetskog rata, tamo nitko ne zaboravlja govoriti i isticati protiv koje su se sile oni borili, a još manje zaboravljaju uzdizati ime Josipa Broza, kojeg danas mnogi svrstavaju među deset najvećih zločinaca u Europi. A tko su bili zapovjednici obrane Vukovara?

Jedino se dostojno naglašava ime jednog poginulog, junaka hrvatskog Domovinskog rata – Blage Zadre! Ostali kao da ne postoji, iako su i oni toga dana bili u Vukovaru, dvojica u kolicima: Dedaković i Merćep i Branko Borković. U koloni s braniteljima ove su se godina našla i tri generala: Gotovina, Markač i Čermak. Dakle, nije bilo "podijele", kolona je bila jedna, samo što se političari ovog puta nisu našli na čelu, pa su vjerojatno i zbog toga ogorčeni i povrijeđeni. A to da nisu "dobro došli" na ovakva i slična okupljanja u vezi Domovinskog rata (oni su to naravno već zaboravili) moglo se zaključiti i prije nekoliko mjeseci u Kninu prigodom obilježavanja Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja, kad se okupio vrlo mali broj branitelja, a govor premijera Milanovića bio je – izviždan. Tada je, ako se sjećate, ministar branitelja, baš kao i ovog puta, optužio branitelje, rekao je (otprilike) da su to uradili oni koji "ne vole Hrvatsku", a nešto slično čuli smo i nakon održavanja dana sjećanja u Vukovaru. I to od većine političara. Pa, nije valjda da je sto tisuća ljudi koji su bili u koloni i dostojanstveno se kretali prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata "glupo", "bedasto" i da ne razumiju u čemu je problem. A to da nitko od političara nije spomenuo protiv koga smo se borili u Domovinskom ratu, tko nam je bio neprijatelj, koliko je ljudi ubijeno, a koliko protjerano u srpske logore, te što je u tri mjeseca krvavih borbi za Vukovar uništio srpski i crnogorski agresor, zločinačka JNA i domaće izdajice, vjerojatno nisu spominjali da se "ne zamjere" nekim pupovcima ili džakulama, a poglavito ne onima u Beogradu. Tako je ispalo i ispada da mi odajemo počast žrtvama poginulima u ratu, a "ne usudimo" se reći od čije su ruke poginuli!

Pored toga, ni ove godine nisu čitana imena poginulih i nestalih u vrijeme hrvatskog Domovinskog rata u Vukovaru. Kao da su brojke, a ne ljudi od imena i prezimena zaslužni za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A koliko je ljudi točno ubijeno i nestalo u Vukovaru, to vjerujte, nitko ne zna ni nakon 22 godine od početka agresije na vukovarski kraj! Prema hrvatskom generalu Antonu Tusu, oko 1.100 (?) vukovarskih branitelja je ubijeno, 2.600 branitelja i civila označeno je kao nestalo (mnogi su kasnije pronađeni), dok je drugih tisuću hrvatskih vojnika ubijeno na prilazima Vinkovaca i Osijeka. Same brojke, nigdje imena! Tus je također dodao da se intenzitet borbi može prosuditi po činjenici da su gubici u istočnoj Slavoniji između rujna i studenoga 1991. bili jednaki polovici cjelokupnih gubitaka u Domovinskome ratu cijele 1991. A ako je to tako, a jeste, zbog čega se svih ovih godina Vukovar i gotovo čitava Slavonija nije oporavila, već se u tom kraju živi nešto malo bolje nego 1991.?

Samo nekoliko mjeseci prije obilježavanja još jedne obljetnice okupacije Vukovara po tom svetom mjestu počeli su postavljati ploče sa dvojezičnim pismom-latinicom i ćirilicom, iako su dobro znali da u ovome gradu, zapravo mjestu od posebnog pijeteta, nema mjesta za ćirilicu. Bolje bi bilo da su postavljali plakate na kojima bi, poglavito na ćirilici, pisalo koje sve ratne zločince, srpske, crnogorske te zločinačke JNA i domaće izdajice traži hrvatsko pravosuđe. Sve dok istina o Vukovaru ne ugleda svjetlost dana i dok se dostojanstveno ne pokopaju svi poginuli (masakrirani) u agresiji na Republiku Hrvatsku, tu, baš kao ni u mnogim drugim gradovima u Hrvatskoj, nema mjesta ćirilici. Pupovac je ove godine došao u Vukovar samo iz jednog razloga – da "podilazi", kameleonski, kako to samo on zna- aktualnoj hrvatskoj politici, da ugrabi (kako samo on to zna) još više hrvatskog novca za svoje "Novosti" i druge projekte u kojima se blati sve što je hrvatsko.

Sigurno nije došao da se iskreno pokloni hrvatskim žrtvama, jer da je to želio, to je već odavno mogao učiniti, ruku pod ruku s Veljkom Džakulom. (Gdje mu je toga dana bio Stanimirović, kako to da i on nije bio s njime u koloni sjećanja, a taj navodni ratni zločinac živi u Vukovaru?)

Sve u svemu, Hrvati su i ovog puta pokazali da nepravde ne mogu zaboraviti, te da, ako nema kolektivne krivnje, onda nema ni kolektivnog oprosta!

Mladen Pavković


Zaključci i poruke udruga Vigilare i COK sa konferencije za medije:

1. Osuđujemo koordinirani pokušaj blaćenja i diskreditiranja ne samo referenduma nego i konzervativizma, odnosno promocije tradicionalnih vrednota u hrvatskom civilnom i političkom životu, kao legitimne društvene i političke opcije. Navedeni pokušaji proizlaze mahom iz netrpeljivosti te ostataka jednoumlja u Hrvatskoj.

2. Osuđujemo manipulaciju nekih udruga okupljenih oko Platforme 112 koje, između ostalog, dobivaju novac i iz državnog proračuna (za 2012. godinu više od 2.5 milijuna kuna). Istim poreznim obveznicima i građanima koji ih financiraju, spomenute udruge neprestano iznose gnjusne laži, primjerice da je referendum o braku usmjeren protiv nekih navodnih manjinskih prava.

3. Osuđujemo i tražimo odgovornost vladinih političkih dužnosnika, koji u dobrim starim manirama totalitarnih režima izgovaraju laži, uvrede i klevete. Recentan primjer je saborski zastupnik Kolman koji je cijelu inicijativu za raspisivanje referenduma nazvao ''prljavim pokretom'' (Kolman je preko Vigilare akcije primio preko 2.500 protestnih e-mailova zbog navedene uvrede). Ovim putem pozivamo političare da se drže Kodeksa dobre prakse za referendum kojeg je 2007. donijela Venecijanska komisija Vijeća Europe.

4. Tražimo od javne radiotelevizije (HRT) da objektivno prikazuje činjenice i objektivno informira građane o referendumu. Profesionalno praćenje koje je angažirala udruga Vigilare pokazalo je da je značajni postotak medijskih priloga otvoreno negativno usmjereno protiv nadolazećeg referenduma (32%).

5. Tražimo i od privatnih medijskih kuća da ostanu objektivne i drže se profesionalnih novinarskih standarda, prema preporukama već spomenute Venecijanske komisije. Osuđujemo otvoreni navijački stav uredništava nekih dnevnih novina koji dovodi hrvatsko novinarstvo na vrlo nisku profesionalnu razinu. Podržavamo i bojkot, te potičemo građane da ne kupuju i ne čitaju glasila sa izrazito pristranom uredničkom politikom.

6. Osuđujemo prijetnje smrću poslane preko interneta i upućene studentskom kapelanu u Zagrebu don Damiru Stojiću, te tražimo od državnog odvjetništva da što prije otkrije počinitelja.

7. Želimo i tražimo da se u ovom vremenu koje predstoji do referenduma, koriste razumni i utemeljeni argumenti o temi referenduma - a ta tema je brak. Želimo da se razgovara o tome što je brak, što je svrha braka, otkud brak, kada je počeo i zašto je dobar za društvo, te zašto država treba maksimalno štititi definiciju braka a ne poticati njegovo redefiniranje.

Udruga Vigilare


Upaljeni lampioni i ekologija u politici

Ekologija je disciplina, da ne kažem znanost, koja se bori za čistoću i izvornost prostora u prirodi i zaštitu okoliša, ali i zaštitu biljnih i životinjskih vrsti (osim čovjeka). O ”zaštiti “ čovjeka ne brine se ekologija već se brine politka kao društvena “znanost” u svakoj zemlji posebno, a i na razini cijelog svijeta.

Cijeli svijet je, na ovaj ili onaj način pogođen onečišćenjem i zagađenošću. Još davno pred negdje sto i sedamdeset godina indijanski poglavica i veliki vizionar Seattle, preteča ekologije, uputio je poruku bijelom čovjeku u Washingtonu, u Bijelu kuću, da će se bijeli čovjek općenito ugušiti u svome vlastitom smeću. Doista, gotovo da nije pogrešio.

Otrovno i vrlo opasno smeće je postalo predmet trgovine i velikih zarada političke i gospodarske mafije. Vidjeli smo prije par dana na tv-u o ilegalnom odlaganju na milijune tona vrlo opasnog smeća u blizini Napulja, od kojeg u blizini mnoga djeca dobivaju rak i mlada umiru.

Ali zagađenost i smeće nije samo u materijalnim stvarima koje ugrožavaju čistoću prirode, mora, jezera, rijeka, livada i polja i sl. već nažalost otrovnim duhovnim smećem zatrovane su i društvene vrijednosti, (lažne umjetnosti, lažne kulture, lažne duhovne vrijednosti), a među inima izrazito je zatrovana i politika.

Politika koja više ne stavlja u fokus čovjeka već materijalnu dobit, profit počesto sumnjivog izvora, politika koja je sve manje i manje narodna, politika koja služi interesima globalnog kapitala i kao takva gubi svoju iskonsku čistoću (ako ju je ikada i imala do kraja). Svjedoci smo, već godinama, takve izopačene politike i u Hrvatskoj. Takva antinarodna, ekološki i moralno zagađena, politika danas, na dan sjećanja na žrtve Vukovara, udarila je glavom o zid. Po prvi put javno je posramljena, a da nitko nije izgovorio niti jedne riječi protiv nje, a da je nitko nije ni dotaknuo, niti se na nju nakašljao.

Na putu prema Memorijalnom groblju dočeklo ih je začelje kolone i barikade od upaljenih lampiona, kao da su ih dočekale žrtve, mrtvi Vukovara koje ti lampioni simboliziraju i nisu im dali proći dalje. Politika je javno posramljena napustila kolonu sjećanja. Narod ih je doživio kao strano tjelo u hrvatskom nacionalnom korpusu, a posebno u najosjetljivijem mjestu – pravoj grozi pustoši jedne Hirošime, u mučeničkom Vukovaru. Ne može se ćiriličnim nasiljem paliti i žariti zadnjih nekoliko mjeseci po Vukovaru, pa i krv prolijevati i očekivati da će ih kolona sjećanja rado primiti u svoje redove na dan, kad u prvom planu nisu Vukovarci ni hrvatskii branitelji, već se u zraku osjećalo da su u prvom planu duše mrtvih mučenaka i stradalnika Vukovara, kao da su nevidljive izišle na ulice svoga grada da takvoj politici kažu ne.

Da im kažu – nemojte nas još jednom ubijati i nemojte živim Vukovarcima i braniteljima Vukovara još soliti rane, jer bol je još uvijek neizmjerna. Politika se u ekološkom smislu prvenstveno moralno zagadila i zgadila cijelom narodu. U Hrvatskoj više ne postoji nikakva politika u koju bilo tko vjeruje, pa više ni duše brojnih mučenika i stradalnika.

Politika je izgubila kredibilitet i više u očima naroda nema ama baš nikakvu pozitivnu vrijednost, bez obzira o kojoj se političkoj stranci radi. Politika je postala elementarna nepogoda protiv koje se najteže boriti, to se događa i u nekim drugim državama ali izrazito u Hrvatskoj, a posebno je elementarna nezgoda u gradu mučeniku i gradu heroju Vukovaru. Ona je poput tuče krupne poput kokošijeg jajeta i koja snažno udara po svim slojevima hrvatskog društva, osim tajkunije koja ima neku nevidljivu zaštitu od političke tuče, a u Vukovaru je podsjetila na 1991.g. kad je u prosjeku po glavi stanovnika palo oko tisuću eksplozivnih sredstava. To je bila prava i dugotrajna tuča granata.

Barikada od upaljenih lampiona bila je šokantno snažnija za takvu politiku, nego da su preko ceste postavljeni najdeblji hrastovi balvani. Poznato je da vrag bježi od tamjana, a političari su ustuknuli ispred lampiona jer je svaki lampion simbolizirao dušu neke vukovarske žrtve, koje su se pobunile protiv politike kao elementarne nepogode u Vukovaru.

Tamo gdje politika nije čovječnost, tamo gdje politika ne uvažava prolivenu krv i rane, živu bol i suze, tamo se javljaju kosti mrtvih da, umjesto živih, drže stijeg slobode. To je današnji Vukovar.

Mile Prpa


DOJMOVI IZ NEDAVNE POSJETE DOMOVINI

Upravo sam se vratio iz posjete Domovini, pa se na neki način osjećam dužnim da kratko i koncizno opišem barem neke stvari koje su me se dojmile na posebno negativan način, iako me nisu iznenadile, jer kad znamo kakve spodobe danas vladaju i harače Hrvatskom, ništa nas ne može iznenaditi.

Na američkoj televiziji ima jedan program koji se zove “What is good in America”(Što je dobro u Americi). Na programu se govori o svim pozitivnim zbivanjima, radnjama i događajima, koji se tiču ekonomije, politike i svega pozitivnog u američkom društvu.

Svakako da se ne može Hrvatsku uzpoređivati s Amerikom, posebno ne ovu današnju, ali ono što je, u političkom pogledu, učinjeno od Hrvatske poslije Tuđmanove smrti nemoguće je uzporediti bilo skojom državom osim možda Lukašenkove Bjelorusije, pa je stoga malo pozitivnoga što bi se istinski moglo reći o onome što se danas radi u Hrvatskoj pod neokomunističkom vlašću.

Nu, ne mogu zamisliti da Lukašenko i njegovi bolševički ortaci u Bjelorusiji toliki neprijatelji svoga naroda ka što su ovi trenutačno na vlasti u Hrvatskoj.

Ipak, izključujući sve lopovštine i makinacije izdajničke komunističke jugokomafijaške bande momentalno na vlasti, ima u Hrvatskoj i dosta pozitivnoga.

Imamo velik broj čestitih domoljuba, hrabrih i još uvijek budnih branitelja, koji će u danom času ustati i dovršiti ono što nije dovršeno 1995.
Nu, o tome će biti riječi malo kasnije.

Netko je otvorio televizor. Gledam ja na “Hrvatskoj televiziji” reportažu novosti i neke druge programe i nikako se ne mogu oteti dojmu da se nalazim u Sjevernoj Koreji. Ponašanje spikera, osobito spikerica, podpuno je slično, ustvari ‘mirror image’, onih na “Narodnoj televiziji” u Sjevernoj Koreji. I onda kad govore o nečemu što bi trebalo biti smiješno, na njihovim ukočenim licima ne vidi se ni tračak osmjeha. Kao i onim u Sjvernoj Koreji, lica im izgledaju drvena, mrtva, kao lica pravih zombija. Svaka njihova rečenica, i skoro svaka riječ, zvuči kao da negdje na za publiku nevidljivom ekranu ili celotepu čitaju unaprijed pripremljen tekst koji je prije toga prošao kroz fino boljševičko rešeto za sublimiranje svega što će biti dozvoljeno da se objavi u strogo kontroliranim medijima. Samo im još nedostaje obvezni plač za gubitkom “dragog vođe”.

Nadam se da će uskoro i za to imati priliku.
Nigdje na njihovim licima ni trunka onog hrvatskog humora. Svi su ozbiljni, kako se ono u narodu kaže - k’o prase kad piša. Sve su to nekakve nekakve regenerirane face nekadašnjih predstavnika one gornje, povlaštene klase “besklasnog društva”.

Možda ja to primjećujem zato što sam kroz preko 50 godina boravka u Sjevernoj Americi (gdje nema državnih televizija) navikao na televizijske programe gdje su spikeri i svi drugi sudionici u bilo kakvim programima i “šovovima” puni humora, osobito onda kad se radi o raznim političarima bez obzira da li su trenutačno na vlasti, u oporbi ili na nekom drugom koritu. Nu najveći razlog vjerojatno je taj što sam, poslije tako dugog “izključenja” iz događanja u Domovini, zaboravio one patološke izraze na licima nekadašnjih Titovih namještenika i službenika (udbaša), te da su ovi danas samo njihovi genetički potomci koji sve rade po uzoru na njihove drage roditelje.

Radi toga što mi se toliko gade, uobće se neželim osvrćati na jugoboljševičko smeće poput raznih Milanovića, Pusića, Goldsteina i drugih, ali moram spomenuti ponašanje one komunističke utvare, s licem morske bljute ( na engleskom bi se to reklo - jelly fish face ), druga Josipovića, čijoj podmuklosti i neprekrivenom licemjerju nisam, u svojih 70 i nešto godina, još nisam vidio premca. Poslije svih zloća koje je zajedno sa svojim izdajničkim ortacima priredio hrvatskom narodu, ova anglosksonska i velikosrbska podrepina ima obraza i kuraži na, od njegovog komunističkog Jutela tkzv. HRT namještenim intervjuima, porobljenom, obezpravljenom i ozlojeđenom hrvatskom narodu glumiti nekakvog pravednog arbitra između istine i zablude, nekakav moralni autoritet, nekakvu moralnu i etičku vertikalu.

Iako to, poput onomad njegova “ministra” Ostojića, ne izgovara glasno, ovaj “predsjednik svih građana” svojim ponašanjem hrvatskoj publici jasno poručuje - da mora znati tko je on i njegovi partijaši trenutačno na vlasti i da mora paziti kako se prema njemu i njima ponaša. Jer, uz Pupovčeve četnike, Goldsteinove boljševike-zioniste, četnike iz Srbije i ostale kroatofagose (na grčkom žderač Hrvata). Samo što glasno ne izgovori, ali u svim svojim izjavama jasno imputira da uz ove spomenute iza njih stoji i Velika Britanija čijom zaslugom su, kao i ono 1945., opet uzurpirali vlast u Hrvatskoj!

U razgovorima s ljudima razne dobi, obrazovanja, pa i različitih političkih nazora, primjetio sam da uz bezbroj jada koji tište veliku većinu naroda, prva je ogorčenost na nasilno uvođenje srbske ćirilice i srbskog pravopisa u Vukovar i druga hrvatska mjesta i sve zamašnija kampanja koju izdajnička banda vodi protiv hrvatskih branitelja i svega što je istinski hrvatsko. Dok njihovo sudstvo, napučeno starim i novim partijskim kadrovima, sistematski abolira sve četničke zločine, hrvatske branitelje se obtužuje i progoni na sve moguće načine. Upravo čitam kako je nedavno jedan četnički ubojica dobio 9 godina (privilegiranog) zatvora za ubojstvo dvojice mladih hrvatskih vojnika koji su mu se za vrieme rata predali na ratištu kod Karlovca. Pa imalo zdrav čovjek mora se upitati - pa kako je to moguće?

Je li narod koji je nedavno potukao jednog od vojno najjačih agresora u Europi postao toliko izcrpljen, smušen, dezorijentiran i nesposoban da bi dozvolio da opet postane roblje onih protiv kojih je ustvari i ratovao i u tom ratu ih porazio.

NEOBOLJŠEVIČKI KAPITALIZAM = DRŽAVNI TERORIZAM

Uza sva druga boljševička nasilja iztiče jedna nova boljševička specijalnost vrlo slična onoj Staljinovoj iz 30ih godina prošloga stoljeća rabljena protiv “kulaka” - seljaka maloposjednika, čiji rezultat je bio “Gladomor” u kojem je od gladi uginulo više od 10 milijuna ljudi, većinom Ukrajinaca. Naime, slušam kako nekakva porezna ili financijska policija, ili kako se već to zovu ti specialni žandari jugomafije na vlasti, proizvoljno ulazi u male ( ne u one velike u vlasništvu tajkunske mafije ) kafiće, slastičarne, restorančiće i druge sitne biznise, otvaraju blagajne kako bi ‘provjerili’ da li je vlasnik jedan od onih 99% koji, prema mišljenju druga Linića, utajom poreza varaju ‘državu’ - boljševike na vlasti . Kako mi rekoše, ako između izdatih potvrda i gotovine u kasi nađu razliku od kojih 10-ak kuna, na licu mjesta zatvore biznis.

U jednom od svojih studija poznati američki političar i državnik Henry L. Stimson (1867. - 1950.) piše: “Najvažnija pouka koju sam naučio u dugom životu jest da jedini način na koji čovjeka možeš učiniti povjerljivim je imati u njega povjerenje, a najsigurniji način da ga učineš nepovjerljivim je nemati u njega povjerenja”.

Što u ovom slučaju znači - ako vlasti nemaju povjerenja u narod, normalno je da narod nema povjerenja u njih.
U Americi i Kanadi odavna postoji jedno načelo koje kaže: “Small businesses are the backbones of our economy and the cornerstones of our communities.” (Mali biznisi su kralježnica naše ekonomije i kamen temeljac naših zajednica).

Vjerujem da je to primarno ekonomsko načelo i svih drugih demokratskih država čija se ekonomija temelji na principu slobodnog tržišta i neometane uprave i obavljanja poslovanja u privatnom poduzetništvu, posebno onoga čiji mali dobitci su jedini prihod vlasnika i, u najviše slučajeva njegove cijele obitelji. Kako bi pomogle tim malim biznisima vlade ovih država sve čine da im pomognu, u početku da se ‘podignu na noge’, a kasnije da se održe. Za to u Kanadi i Americi, na federalnoj, državnoj (provincijskoj) i lokalnoj razini uprave, postoje razni programi od kojih se, uz financijsku pomoć (financial grants), može dobiti i razne druge usluge i podpore.

Normalno je da svaki pojedinac i svaki biznis u ovim (i u svim drugim) državama mora plaćati razne poreze; na biznis, lokalne poreze na vlasništvo kao što su zgrade i druge posjede , te porez na neto prihod itd. Ali, nitko na račun tih obveza, ili bilo za koji drugi razlog, osim osnovane sumnje da se tu vrše neke kriminalne tranzakcije, trgovina drogom itd., nema pravo ulaziti u prostorije bilo kojeg biznisa, tvrtke ili izpostave i zahtjevati od vlasnika da mu otvaranjem kase ili na bilo koji drugi način dokazuje da nije lopov i kradljivac. Za to u svim demokratskim zemljama postoji tkzv. spot check audit, vrlo rijedki mjestimični pregled obračuna na koncu fiskalne godine, od strane Internal Revenu Service u Americi ili Revenue Canada u Kanadi. Vjerujem da je tako u svim demokratskim zemljama.

I onda auditor ima pravo od vlasnika tražiti svu relevantnu obračunsku dokumentaciju, ali nema nikakvo pravo stavljati svoje prste u ničiju kasu.

Ali, kako izgleda, za kreatore tih absurdnijih i podpuno neprovedivih zakona ni to nije dosta, pa su, kako bi čim prije i što efikasnije prouzročili gladomor, jer u svemu do sada, pa i u tome, moraju pokušati nadmašiti druga Staljina, propisaše zakon kojim je gladnoj sirotinji, bez dozvole koja se mora unapried platiti, a kojom se strogo ograničava količina koja se smije ubrati, zabranjeno u državnim šumama branje “državnih gljiva i šparga”. Za nadzor nad tim “državnim dobrima”, koja se svake godine obnavljaju, pa bila ubirana ili ostvljena da sagnjiju, postavljeni su pazitelji, lugari, gljivari, špargari, ili kako ih već zovu. Za svaku bez dozvole ubranu gljivu ili špargu narodni sudovi mogu gladnome siromahu opaliti kaznu od 7.000 kuna. Takvo nešto nije ni Staljinu padalo na pamet.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen


Milanovićevi mediji poput Miloševićevih?

HRT i drugi mediji u Hrvatskoj koji su pod kontrolom vlasti u svom izvještaju o Vukovaru trude se poput nekad Miloševićevih novinara koji su držali srpski narod u medijskog blokadi, uvjeriti javnost o postojanju dvije kolone u Vukovaru.

Jasno je svima na ovim prostorima da je Miloševićev medijski aparat poslao brojne nevine i poštene Srbe u rat sijući paniku po Srbiji pod parolom – ustaše kolju. U samo nekoliko izjava Zorana Milanovića koji se u prvom redu poigrava športskom terminologijom već godinu dana. Dovoljno se prisjetiti oslobađajuće presude hrvatskim generalima kad je Milanović govorio – moglo je biti 3:2 i obrnuto. To njegovo poimanje Domovinskog rata i čistoće rata, a sada nastavljeno prema pijetetu vukovarskih žrtava. Neka igraju sami… Zar to priliči predsjedniku Vlade?

Ivo Josipović je bio malo blaži, ali i jedan i drugi izrekli su velike laži. Tko je god bio u Vukovaru, jasno je vidio da državni vrh nije se ni spremao poći na Memorijalno groblje u Vukovaru. Obilazeći okolo jasno se vidjelo neozbiljnost i nepristojnost političara u krugu bolnice, čast pojedincima. Nadalje, gdje su bili parkirani službeni automobili? Bili su spremni za povratak, nazad za Zagreb. To je svatko vidio. Kad je već državni vrh imao nakanu doći do groblja, zašto ih tamo nije čekao njihov vozni park kako se to činilo i do sada i kako se protokolarno čini? U duhu medijskog miloševićizma koji je odveo pošteni srpski narod i smrt sijući laži, tom tragu djeluju i hrvatski medijski kreatori, izmišljajući dvije kolone, a ne kažu istinu – kako su Josipović i Milanović već po smišljenom scenariju iz Zagreba odlučili što će učiniti – vratiti se nazad, izići iz kolone! To ime je najjednostavnije bilo a ne pješačiti u koloni i derati cipele koje su im kupili porezni obveznici.

Klasično optuživanje i izmišljanje neprijatelja koje je po ustaljenoj medijskoj praksi zastrašivanja prikazivali se kao žrtve! Milanović u svojoj kontradiktornosti kaže - Zabava je završila, oni su se izgalamili i sada treba živjeti dalje, Milanoviću je Vukovar zabava! Po njegovim režimskim medijima Vukovar je zabava, žrtva je zabava. Priključio se i Ostojić svojom izjavom u kojoj govori da su tamo oni koji su izdali Vukovar 1991. Taj ima posljednji govoriti o Vukovaru, zašto on nije tamo bio 1991. Gdje je bio 1991? Zar on može govoriti o Vukovaru dok šalje policiju da pendreči branitelje.

Ako se njima nije išlo u koloni, a očito nije jer su već sve režirali u Zagrebu, zašto onda vrijeđaju više od 150.000 ljudi koji su se došli pokloniti žrtvama Vukovara. Ne samo to, nego vrijeđaju još jednom i omalovažavaju žrtvu Vukovara i cjelokupnog Domovinskog rata!

M. Penava


Otvorenim pismom papi Franji se obratio don Tonči Matulić...

Čuvajte se đavolske prevrtljivosti hrvatskih građanskih udruga

Vaša Svetosti!

Dragi papa Franjo!

Tridesetak građanskih udruga i inicijativa uputilo Vam je u petak, 15. studenoga 2013. godine otvoreno pismo u kojem Vas pozivaju da svima u Hrvatskoj, a na prvom mjestu hrvatskim biskupima, naročito kardinalu Josipu Bozaniću i sisačkom biskupu Vladi Košiću, „(…) uputite poruku kršćanske nade mira. Hrvatskom društvu treba Vaš poticaj na snošljivost i ljubav prema bližnjemu“. Pismo je intonirano pomirljivo, jer drugačije ne bi imalo smisla uputiti ga Vama. No, pored općega pomirljivoga tona pisma i poziva na snošljivost, na poštivanje ljudskih prava, naročito prava manjina, i na miran suživot svih hrvatskih državljana, ono je opterećeno možda nevidljivom, ali stvarnom logikom perfidiae Diaboli.

To su teške riječi. One nužno zahtijevaju, radi ljubavi prema istini i pravdi, argumentirano pojašnjenje. Te riječi ne iznenađuju one koji dobro znaju, a to znači da to što znaju empirijski je dokazano i provjerljivo da se od potpisanih građanskih udruga i inicijativa nikada nisu čule pomirljive riječi, dotično riječi kršćanske nade mira, bezuvjetne snošljivosti i ljubavi prema Katoličkoj crkvi koja je u Hrvatskoj. Uz to treba podsjetiti da Katolička crkva nije bilo koja niti bilo kakva društvena organizacija, nego božanska ustanova koja je sakrament spasenja ili znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda (usp. Lumen gentium, 1).

Prema tome, dok se pojedine građanske udruge i inicijative zauzimaju za partikularne ljudske interese i koristi, za pojedinačna dobra shvaćena prema svom suženom i uskogrudnom gledanju na određeni društveni fenomen, dotle se Katolička crkva zauzima za univerzalne ljudske vrijednosti i interese i za opće dobro shvaćeno u svjetlu vjere u Boga trojstvene ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga koji sve ljude bez razlike ljubi u istini i pravdi i sve ih kao svoju ljubljenu djecu poziva na oprost, na snošljivost, na mir, na bezuvjetno poštivanje ljudskoga dostojanstva svake ljudske osobe, uključujući i žrtve, prema primjeru i načelima Božjega Evanđelja. Zbog toga njihovo pismo, zaogrnuto vapajem za mirom i snošljivošću u hrvatskom društvu, a što je nesumnjivo i vapaj crkvenoga evanđeoskog navještaja, ispod haljine skriva izokrenute teze i zloupotrebu uzvišenih argumenata pomoću kojih zaključuju ovako: Katolička crkva u Hrvatskoj, posebno neki njezini pastiri, konkretna je smetnja, kočnica ili prepreka ostvarivanju kulture kršćanske nade mira, oprosta i pomirenja među svim hrvatskim državljanima bez obzira na njihove razlike.

Ako je dijalog jedna od nužnih karika u ostvarivanju spomenute kulture, onda valja zapitati potpisane građanske udruge i inicijative gdje i kada su one vodile i zastupale istinski društveni dijalog svih zainteresiranih subjekata o gorućim pitanjima hrvatskoga društva? I to ne s pozicija partikularnih i uskogrudnih, nego s pozicija univerzalnih vrijednosti i općega dobra koji se vode jedino logikom istine i pravde? Odgovor na ovo pitanje je prelagan i utoliko banalan, jer one su, barem one prisutnije i glasnije među njima u hrvatskom društvu, vodile uglavnom monolog koji možda nije uvijek bio slobodno izabrani monolog pojedinih članova, ali je zasigurno bio nametnuti monolog radi očuvanja statusa i sigurnih dotoka novca. Monolog koji ponekad nije bio lišen ni otvorenih vrijeđanja osjećaja niti ponižavanja svojih neistomišljenika, a među kojima je, ako ne uvijek izrijekom na prvom mjestu, onda idejno svakako među glavnima stajala upravo Katolička crkva u Hrvatskoj ili, konkretnije, neke njezine izjave, inicijative, pojedinci i skupine.

U pismu iz iskustva prepoznajemo podvučenu đavolsku prevrtljivost čija se bit sastoji upravo u tome da se ona koristi Božjim jezikom, Božjim porukama i Božjom logikom da potuče i obescijeni sve što je Božje, a na prvom mjestu Crkvu Božju. U pismu se koriste poruke pape blaženoga Ivana Pavla II. o pomirenju i poruke hrvatskih biskupa iz sredite devedesetih godina o dostojanstvu svake žrtve s namjerom da se pokaže kako navodno dvojica djelatnih pastira Katoličke crkve u Hrvatskoj ne djeluju u skladu s tim porukama. U toj podvali prepoznajemo ispunjenje riječi Svetoga pisma: „Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti“ (Mt 24,11).

Stoga ono što dovodimo u pitanje i što podvrgavamo radikalnoj kritici jest nama u Hrvatskoj već dobro poznata prevrtljivost koja skriva zloću motiva, a pokazuje se u optužbi drugoga, u ovom slučaju izrijekom dvojicu pastira Katoličke crkve u Hrvatskoj, te zajedno s njima i cijelu Crkvu, da šire nesnošljivost i onemogućavaju oprost i pomirenje u Hrvatskoj između većinskoga hrvatskog naroda i srpske nacionalne manjine. Time se imputira da je u pismu spomenuti problem uvođenja dvojezičnosti u hrvatskom gradu Vukovaru, heroju i žrtvi iz hrvatskoga Domovinskog rata, zapravo vjerski problem, dotično problem vjerske nesnošljivosti između većinskoga katoličkog življa i manjinskoga pravoslavnog življa u tom gradu.

Dragi papa Franjo, budite uvjereni da je u tome točna jedino statistika, dakle da su većinski Hrvati u Vukovaru uglavnom ili većinom katoličke, a manjinski Srbi uglavnom ili većinom pravoslavne vjeroispovijesti. To je dakle jedina činjenica u pismu koju možete smatrati istinitom. Ali da je problem međunacionalne nesnošljivosti u Vukovaru na prvom mjestu vjerski ili čak da je u svojoj biti vjerski, to smatrajte notornom podvalom. Upotreba biranih kršćanskih riječi koristi jedino za diskvalifikaciju kršćanstva odnosno Crkve. Zbog toga je pismo podjednako uvredljivo za katoličke, kao i za pravoslavne vjernike u Hrvatskoj, a napose za one koji žive u gradu Vukovaru. Pitamo se zašto se potpisane građanske udruge i inicijative i inače u svome djelovanju ne vode zahtjevima kršćanske ljubavi na koju se pozivaju u pismu u kojemu jednostrano prozivaju dvojicu hrvatskih katoličkih pastira, ali i Katoličku crkvu u Hrvatskoj općenito? Kad bi se neke od njih vodile zahtjevima kršćanske ljubavi lako bi prepoznale da u rješavanju gorućih društvenih problema trebaju započeti od samih sebe.

Dragi papa Franjo, uvjeravam Vas da problem uvođenja dvojezičnosti u gradu Vukovaru nije neposredno povezan sa spomenutom statističkom činjenicom. On, dakle, nema nikakve veze s praksom vjere, barem ne s praksom vjere hrvatskih katoličkih vjernika kojima je vjera uvijek bila izvor utjehe i nadahnuće u traganju za mirom i pomirenjem. Optužba u pismu vrijeđa vjerske osjećaje katoličkih, ali i pravoslavnih vjernika. Problem, stoga, na prvom mjestu ima veze s nepromišljenim i lošim političkim odlukama bivših i sadašnjih vladajućih garnitura koje su često donesene pod snažnim pritiskom jednostranih, partikularnih i nerijetko konspirativnih djelovanja nekih potpisanih građanskih udruga i inicijativa. One Vam se u pismu obraćaju s molbom da nam se obratite, a žele da to učinite na identičan način njihovom pristranom i partikularnom gledanju.

Dragi papa Franjo, Vaša riječ nam je uvijek dobrodošla. Nemojte odgađati ili se ustezati da nam uputite riječ kršćanske nade mira i ohrabrenja da budemo još vjerniji svjedoci Isusa Krista i njegova evanđelja te još odaniji sinovi i kćeri Crkve u Hrvatskoj. Radi Vaše bolje informiranosti na putu zajedničkoga traženja istine osvijetlit ćemo jedan problem koji već gotovo dvadeset godina čeka na rješenje, a jedan od glavnih uzroka zašto je tomu tako nalazi se u lošim motivima i stilu djelovanja nekih građanskih udruga i inicijativa koje su Vam uputile otvoreno pismo.

Smatramo da nekima od njih motivi nisu čestiti. Da bi motiv bio čestit treba ga oblikovati i pokretati priznanje univerzalnih humanih vrijednosti koje zahtijevaju bezuvjetno poštivanje. On se treba ravnati zahtjevima općega dobra koje traži požrtvovno zauzimanje za ukupnost onih uvjeta koji omogućavaju svim članovima društvene zajednice da ostvare svoje ciljeve i prispiju do ispunjenoga i sretnog života. Za razliku od toga potpisane građanske udruge i inicijative vode se partikularnim interesima i koristima i zbog toga je njihovo zauzimanje za oprost, pomirenje i snošljivost u hrvatskom društvu uvijek opterećeno hipotekom pristranoga gledanja i partikularnoga zauzimanja.

Neke od njih se predano zauzimaju za otkrivanje svih žrtava Domovinskoga rata i procesuiranje svih ratnih zločinaca, ali to ne čine snagom priznanja temeljnih univerzalnih humanih vrijednosti i na način promicanja zajedničkoga dobra svih građana, nego se one njima samo koriste u svrhu ostvarivanja svojih partikularnih interesa i pristranih sudova. To se naročito vidi iz činjenice da neke potpisane građanske udruge i inicijative uopće ne mare za glavni uzrok Domovinskoga rata, ne zanima ih njegova narav niti ih zanimaju stvarne (ljudske!) posljedice koje je on prouzročio na ratnim žrtvama i na dušama preživjelih ljudi. Tako se hvalevrijedna briga za zaštitu dostojanstva ratnih žrtava promeće u jednostranu zaštitu jednih, a grubu povredu dostojanstva drugih žrtava. To vrijedi i za slučaj uvođenja dvojezičnosti u gradu Vukovaru. Hvalevrijedna briga za zaštitu ljudskih prava manjine promeće se u pristranu zaštitu prava jednih na uvredu i poniženje prava drugih. To ne samo da nije kršćanski, nego uopće nije ispravan ljudski pristup, jer ljudsko dostojanstvo svih ljudi, a naročito egzistencijalno ranjenih, zahtijeva apsolutno i bezuvjetno poštivanje.

Sveti Oče, smjerno Vas molim da zbog svega uputite riječ kršćanske i ljudske pouke hrvatskim građanskim udrugama i inicijativama da svoje djelovanje otvore zahtjevima univerzalnih humanih vrijednosti i zajedničkoga dobra svih, a na prvome mjestu onih koji su najviše pretrpjeli u Domovinskome ratu te još i danas trpe zbog razornih posljedica ratnoga stradanja. Uz loše političke odluke vladajućih političkih garnitura, bivših i sadašnjih, najveću odgovornost za sadašnje „vruće“ stanje u gradu Vukovaru, čiju žrtvu i hrabrost u Domovinskome ratu komemoriramo upravo danas, snose upravo neke od viđenijih i utjecajniji potpisanih građanskih udruga i inicijativa. A tomu je tako, jer su upravo kao udruge neizlječivo pristrane i vode se isključivo partikularnim interesima u svome djelovanju.

Zbog toga se ne mogu ni mjeriti ni uspoređivati s Katoličkom crkvom koja zastupa i poziva sve na priznanje i poštivanje univerzalnih humanih vrijednosti i promicanje zajedničkoga dobra svih hrvatskih građana. Jer, da su se potpisane građanske udruge i inicijative vodile tim motivima danas u Vukovaru ne bi bilo novih patnji ljudi koji nose teško breme ratnih posljedica. Ne bi se događalo ni to da neki vukovarski krvnici likuju i odmahuju rukama kao da se njih patnja žrtava, istina i pravda u Vukovaru ne tiču.

Tako je kamuflirana, kao vuk u janjećoj koži, logika đavolske prevrtljivosti u pismu koje Vas, dragi papa Franjo, mami da uputite plemenitu i očekivanu poruku kršćanske nade mira cijelom hrvatskom društvu. Slijedom duha pisma ona može lako polučiti suprotne učinke baš kao što djelovanje nekih građanskih udruga i inicijativa stalno luči suprotne učinke od onih za koje se javno zauzimaju, jer su pristrane i selektivne. Konkretno zauzimanje za dobro nije na prvom mjestu određeno biranim retoričkim figurama i lijepo sročenim porukama, nego je ono određeno čestitim motivima, priznanjem univerzalnih humanih vrijednosti koje zahtijevaju bezuvjetno poštivanje i promicanjem zajedničkoga dobra svih građana radi njihova ljudskog dostojanstva, a naročito ranjenih i onih koji trpe.

Dragi papa Franjo, ovo pismo Vam ne prenosi poruku da je Katolička crkva u Hrvatskoj već sve učinila što je mogla i bila dužna učiniti u pogledu oprosta, pomirenja i snošljivosti u hrvatskom društvu, nego Vam samo prenosi poruku o podmuklo smišljenoj podvali potpisanih hrvatskih građanskih udruga i inicijativa koje bi Vas preveslale na svoje partikularne interese i pristrana gledanja, a protiv istine u ljubavi koja priznaje univerzalne humane vrijednosti i zauzima se za zajedničko dobro svih ljudi.

Izvolite, Sveti Oče, primiti izraze moga dubokog sinovskog poštovanja!

don Tonči Matulić


hrvatski-fokus.hr, 19.11.2013.

U Vukovaru je bila jedna kolona

Iza laži stoje oni koji nikada nisu željeli slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu

Jučer sam bio u Vukovaru. Vidio sam sve ono što se događalo. Vidio sa i ono što se nije događalo, a na čemu vladajući inzistiraju. No, pođimo redom.

U Vukovaru je bila samo jedna kolona. U toj koloni je bilo između 120.000 i 150.000 ljudi. Hodala je od Bolnice od 10 sati i 5 minuta, pa sve iza 13 sati do groblja se održavala misa za poginule hrvatske branitelje i poginule civile u agresorskom ratu Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih hrvatskih Srba. Kolona je krenula nakon sviranja hrvatske himne Lijepa naša domovino... Poveli su je tamošnji sudionici potpuno spontano. U njoj su se satima kretali „obični ljudi“, mladi, stari, žene, djeca, muškarci, generali HV-a, političari, gospodarstvenici, obrtnici, seljaci, radnici... Hrvatski branitelji su nosili zastave svojih ratnih postrojbi. Ljudi su nosili hrvatske zastave, zastave pobjedničkih birigada iz Domovinskoga rata, kao i zastave veteranskih brigada. Bilo je i transparenata koji su poručivali nenarodnoj vlasti da je nepravedna prema hrvatskome Vukovaru zbog nasilnoga i protuustavnog nametanja ćirilice. Neki su transparenti poručivali vlasti da je to nepošteno. Na balkonu jedne kuće je na ćirilici pisalo: Zoki, dođi na kafu! Dolje je pisalo: Kafa 30 kuna!

Vratimo se koloni. Bila je samo jedna određenom trasom koju je osiguravalo mnoštvo policajaca. Uglavnom su stajala po dva policajca ili jedan policajac i jedna policajka. Među policajcima bilo je i Hrvata i Srba. Kolona je trajala preko tri sata. Nitko nije vikao. Nitko nije galamio. Bila je dostojanstvena.

Nisu htjeli ići s narodom

A gdje su bili oni iz vlasti? Pa bili su tamo gdje su i došli u skupocjenim limuzinama – u dvorištu Bolnice. A zašto? Zato jer su tako htjeli. Oni nisu prvi krenuli – na čelu kolone. A mogli su. A poslije nisu htjeli ići u koloni cijelih sat i pol, jer su bili povrijeđeni što nisu bili na čelu kolone. A mogli su. Jer ako su u prvih sat i pol u koloni bili i vukovarsko-srijemski župan Božo Galić, i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, i trojica zapovjednika Vukovara Tomislav Merčep (u kolicima), Mile Dedaković (u kolicima) i Branko Borković, i haaški uznici Mladen Markač i Ante Gotovina, i general Ivan Čermak, i pjevač Marko Perković Thompson i preko stotinu tisuća mnogih drugih poznatih i nepoznatih u vojnoj, policijskoj odori, svakako da su se koloni mogli i trebali priključiti i vladajući. Mogli su, a nisu. Ponavljam, bili su povrijeđeni. Nisu htjeli ići s narodom, nego su jedino htjeli ići ispred naroda.

Zaustavite kolonu i vratite se na početni položaj!

No, nakon dugotrajnog čekanja u dvorištu Bolnice, hrvatski predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Sabora Josip Leko, predsjednik Vlade Zoran Milanović sa svojim ministrima, vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, saborska zastupnica Jadranka Kosor i drugi ipak su krenuli za kolonom. Sat i pol su čekali i onda krenuli... Krenuli i odjednom stali. Uz njih su bili novinari i čuvari-zaštitari. Naroda nije bilo.

On je išao u koloni preko tri sata i nitko mu nije trebao povesti kolonu. Tada je Josipović rekao Milanoviću da naredi ministru policije Ranku Ostojiću da zaustave tu političarsku kolonu. Ostojić je pozvao svoga podređenog, koji je uzviknuo: Zaustavite kolonu i vratite se na početni položaj! Kolona je stala. Novinari su navalili prema Josipoviću i ostalim političarima. Zaštitari su odgurnuli novinare na „pristojnu udaljenost“. Između Josipovića, Milanovića i Leke započelo je užurbano konzultiranje. Nakon minutu i pol novinari su pozvani da poslušaju izjave ove trojice čelnika. Josipović je govorio o „opstrukciji“, Leko je izrekao nekoliko banalnih riječi, dok je Milanović spominjao neku utakmicu. Blicevi su stali, vladajuća trojka se počela povlačiti na „početni položaj. Gradonačelnik Sabo izgledao je skamenjen, ministar branitelja Predrag Matić ukočen, jedino je ministar obrane Ante Kotromanović izgledao kao čovjek koji ne zna o čemu se radi. U pozadini su s noge na nogu prebacivao prenervozni ministar športa Željko Jovanović. Jadranka Kosor se našla u neugodnoj situaciji i šetala se od jedne do druge strane gomile okružene zaštitarima. Bila je tako blizu Partije, a Partija ju još ne priohvaća.

Nervozna Anka Bilić Keserović

Nakon toga su se Josipović i kompanija povukli. Nikomu nisu rekli kuda idu. Anka Bilić Keserović je bila blijeda kao krpa. Mobitel joj se užario i stalno je bila u kontaktu s „bazom“ na Prisavlju. Bio je tu i Drago Hedl. Tražio me pomoć gdje se nalazi zahod. Kasnije smo čuli da su „uvrijeđeni“ i „povrijeđeni“ u skupocjenim crnim limuzinama odjurili na Ovčaru. Čuli smo da su na Ovčari bili i čelnici srpske manjine Milorad Pupovac i Veljko Džakula. Bila je to dodatna provokacija. Dodatno dolijevanje soli na vukovarsku ranu.

Na svetoj misi đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić ponovio je kako sadašnja vlast ne vodi hrvatsku politiku. Nasilno i protuustavno postavljanje ćiriličnih ploča u tom gradu nazvao je „razaranjem kricima mržnje“. Simbolično je rekao kako riječi i slova u „imaju u ovome gradu svoju prošlost i svoju sadašnjost“, koju Josipović i Milanović ne žele čuti. „Tako su na jednoj ploči dvije različite povijesti grada, na jednoj ploči dvije različite vizije sadašnjosti, to su na jednoj ploči dvije različite budućnosti. Vukovar je samo jedan! Ipak, na toj ploči, u ovome gradu, ima mjesta za sve. Kad ne bi bilo tako, onda ne bi imala smisla žrtva koju su podnijeli naši mrtvi. Njihova je žrtva, njihova smrt za drugoga, odsjaj one Kristove smrti, u kojoj je pokazao ljubav prema prijatelju i neprijatelju. Žrtve rata u ovome gradu pale su da bi svi u njemu mogli živjeti! To je ono što vjeruje kršćanin“, rekao je nadbiskup Hranić. Rekao, ali ga povrijeđeni čelnici vlasti nisu ni čuli, a ni htjeli čuti. Oni su s Pupovcem i Džakulom otišli dalje u širenju svojih laži.

Tvornica laži na Prisavlju

Još smo bili u Vukovaru dok je očita suvremena tvornica laži – Hrvatski radio (HRT nismo gledali) – izravno odaslala nove otrovne strjelice s Pantovčaka, odakle se javio predsjednik Josipović. Iz njega su siktale riječi pune bijesa, žuči, ali laži. Govorio je ono što nije istina. Lagao je da su u Vukovaru bile dvije kolone. Lagao je da mu je netko priječio da ide u koloni sjećanja. Iste laži ponavljali su Milanović, pa čak i dezorijetirani Leko. Zato oni ljudi, koji nisu tamo bili na licu mjesta, a slušali su i gledali što im servira tvornica laži na Prisavlju, nisu znali što se to stvarno događa u Vukovaru. Većina je nenamjerno povjerovala u tu laž.

Posebna priča oko pranja mozga jadnim Hrvatima mogla se sadgledati danas, u ponedjeljak dan kasnije. Nastupilo je pravo vrijeme iz vremena rušenja Hrvatskoga proljeća i pranja mozga lažima i izmišljotinama. Na Radiju Sljemenu organizirana je kontakt emisija u kojoj su gledatelji mogli iznositi svoje mišljenje. Voditeljica je neprofesionalno navlačila na svoj mlin u širenju laži o tzv. dvjema kolonama. U eter su se javljali SDP-ovi i HNS-ovi aktivisti i optuživali HDZ i Tomislava Karamarka. U Saboru se dogodio neviđeni teror nad slobodnomislećim ljudima. Račanova Partija je u prvi ešalon pogurnula skojevca Igora Dragovana, istoga onog koji je u američkome Veleposlanstvu cinkao prof. Zdravka Tomca Amerikancima, koji je u maniri nacrnjega razdoblja jugoslavenske države bez ikakvih argumenata napao sabornike HDZ-a i HSP-a. Posebno je zanimljivo slušati vijesti HR-a i gledati vijesti na HRT-u gdje se također vratilo vrijeme 30 do 40 godina unatrag. Čitaju se vijesti i poruke onih komsomolaca koji javno osuđuju Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara, HDZ, Tomislav Karamarko. Daje se mogućnost da pljuje po hrvatskim svetinjama svakomu onome tko ne voli Hrvatsku, tko nije za slobodnu hrvatsku državu.

Marijan Majstorović


Žrtva Borova naselja za Hrvatsku

U utorak, 19. studenog, drugog dana prisjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine za Hrvatsku, program se odvijao u župi sv. Josipa Radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje, točnije pored nekadašnjeg skladišta "Borovo commerce-a". Radi se o ostacima ostataka 91. godine ratnog skloništa i vojne bolnice. Ovdje je srpski agresor odvajao Hrvate od Srba, žene i majke od muževa i sinova. Odavde su mnogi odvedeni u nepoznato i od tada gubi im se svaki trag. Srpski agresori su skladište polili benzinom i zapalili. Jedan od preživjelih hrvatskih branitelja svjedoči da su ovdje neki od branitelja živi zapaljeni. Stoga se ovaj zid u Vukovaru sve češće naziva i "Zidom plača i molitve!"

Program je osmislila udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja "Vukovarske majke". Njima su se priključili učenici osnovne škole "Blago Zadro" svojim pjevanjem i prigodnim recitalom. Potom su položeni vijenci i upaljene svijeće. Molitvu su predvodili franjevci: fra Ante Perković, ratni župnik u ovoj župi, fra Josip Šoštarić, župnik u Šarengradu i sadašnji župnik fra Vjenceslav Janjić. Potom je krenula kolona ulicama Borova naselja do župne crkve posvećene Gospi Fatimskoj gdje je slavljena sveta euharistija. Euharistijsko slavlje predslavio je sisački biskup mons. Vlado Košić, a suslavilo je desetak pridošlih svećenika.

U svojoj propovijedi biskup Košić je rekao: "Čuli smo u prvom čitanju, kako je Bog, na čudesan način, izveo Izraelski narod iz egipatskog ropstva. Mnogi su mrmljali protiv Mojsija i Arona. Zapravo bunili su se protiv samog Boga jer im je u hodu kroz pustinju bilo teško. Mnogi su se prisjećali, premda su bili robovi, kako su u Egiptu imali pune lonce s mesom i jeli kruh do mile volje." (Izl 16,39) Biskup je potom nastavio: "Narod nije bio gladan kruha, jer im je Gospodin davao "kruh s neba", hranio ih je manom i prepelicama. Narod je bio gladan slobode za koju je trebalo nešto žrtvovati i jer nisu bili spremni na žrtvu došli su u napast da se vrate ponovno u ropstvo, koje im je izgledalo ljepše i bolje nego li ovakva sloboda za koju se treba žrtvovati. "Ne opažamo li slično ponašanje i u našem hrvatskom narodu? - zapitao se javno biskup Košić i nastavio - "Teško smo stekli slobodu: prije 22 godine naši su mladići i djevojke, žene i muškarci, pa čak i djeca i starci hrabro branili Domovinu. Branili su Vukovar, Škabrnju, moj Sisak i Petrinju, naš Dubrovnik, Zadar i Šibenik... Kako je nekoć, davne 1566., u Zrinu, u mojoj biskupiji, Nikola Šubić Zrinski branio Siget i sa svojim junacima ginuo, iako je bio svjestan da Turke ne može u potpunosti zaustaviti, ipak ih je zadržao barem na neko vrijeme u napredovanju Turske prema Beču. Tako je i Vukovar, više od nekoliko mjeseci 1991. godine, zaustavljao srpskog agresora da ne pokori čitavu nam Domovinu Hrvatsku. Premda je to bila ogromna tragedija, mi smo danas, a bit ćemo dok je svijeta i vijeka, beskrajno ponosni na Vas, dragi Vukovarci, dragi branitelji Vukovara i čitave Hrvatske".

"A gdje smo danas? Nikome nije teško ustanoviti da smo danas, 22 godine od vukovarske tragedije, i 18 godina nakon oslobođenja Domovine, u pustinji, u teškoj pustinji duha i volje! Kao da vidim Hrvate kako mrmljaju, ne protiv Mojsija i Arona, već protiv Boga koji nas je čudesno izveo iz jugoslavensko-komunističkog ropstva. Mi još nismo udahnuli punim plućima slobodu za koju su poginuli naši najbolji sinovi i kćeri tako da mnogi još i danas čeznu za punim egipatskim loncima, tj. za više od 20 godina propalom zajednicom umjetnog "bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti!" Bog nam i danas daje znakove svoje ljubavi i spašava da ne izginemo u toj pustinji, koju mnogi svim sredstvima šire i nastoje rasprostraniti što više, ubacujući u duše naših ljudi još više nemira, tjeskobe i strpnji. Naša zemlja obećanja, zemlja spokoja u kojoj teče "med i mlijeko" nikako da nam se ukaže i nikako da stignemo u nju. Možda bi se bilo dobro još jednom prisjetiti kako je izabrani narod kroz 40 godina morao hodati pustinjom. No Bog nije dozvolio da narod ropskih navika i ropskog mentaliteta uđe u obećanu zemlju. Koliko nama Hrvatima još treba vremena, da već jednom raskinemo s ropskom prošlošću i započnemo novi život, i kao pojedinci i kao zajednica, graditi na novim temeljima slobode i neovisnosti i to ne tek od natruha različitih ideologija, nego prije svega na temeljima nutarnje slobode i nutarnje čistoće duše?" - upitao se biskup Košić, bez posebnog odgovora.

U drugom dijelu svoje propovijedi biskup Košić se osvrnuo na sve učestalije "propovijedi" i kateheze o opraštanju upravo onih koji tvrde da ne vjeruju, rekavši: "Uvijek me ispunja čuđenje kad nam o opraštanju govore oni koji ne vjeruju, poučavajući nas vjernike što bismo i kako trebali činiti. Opraštati nas je naučio Gospodin, ali nitko, pa ni sam Gospodin, ne traži od nas da kao nojevi stavimo glave u pijesak i da ne vidimo istinu. Sam je Gospodin rekao: "Istina će vas osloboditi!" ( Iv 8, 32) Pa bila ne znam kako teška i tvrda istina, ona je temelj svake obnove. Nju moramo moći vidjeti i Hrvati i Srbi u Vukovaru, Francuzi i Nijemci, članice EU pa i UN-a. Svi! Bez istine neće biti sreće ni napretka, ni iskrenog oprosta ni trajnog pomirenja. I veoma je važno da se upravo tako ujedinimo i oni koji su trpjeli zlo i oni koji su ga činili: da svi priznamo stvarnu jednu i jedinu pravu istinu! Nema više istina, istina je samo jedna i jedina!" - rekao je biskup Košić.

U završnom dijelu svoje propovijedi biskup se osvrnuo na netom pročitano Evanđelje o dvojici učenika koji su prepoznali, na putu prema Emaus, uskrslog Krista. "Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima!" (Lk 24,16) Premda oni vide dobro, misle da Gospodin ne razumije stvari pa ga pitaju: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" Kad im je Krist sve razjasnio što o njemu piše u Pismima oni počinju vjerovati, od klonulih ljudi koji odlaze iz Jeruzalema sada postaju poletni ljudi koji trče natrag u Jeruzalem. Potom je biskup zaključio: "Nije li trebalo da se i u Vukovaru ovo sve dogodi, sva ta poniženja i progonstva, strahovi, toliki zločini i zlodjela, razaranje duša i mučenje tijela, rušenje crkava i i ubijanje kuća? O tome svjedoči "Ranjeni Isus u Vukovaru!" Krist je uskrsnuo i Vukovar će uskrsnuti!"

Nakon euharistijskog slavlja sudionici su se uputili na Dunav u Borovu selu, gdje su mnogi ubijeni i bačeni u Dunav, a potom na farmu "Lovas", gdje je pronađena masovna grobnica u kojoj su bile pokopane 24 hrvatske žrtve koje su kasnije ekshumirane.

Vjenceslav Janjić


NAROD U HRVATSKOJ KOLONI, VLADA U PETOJ KOLONI

Danas je u hrvatskom gradu heroja Vukovaru, časnije nego ikada dosad odana počast poginulima i mučki ubijenim hrvatskim bojovnicima, našoj braći i suborcima, koji su za hrvatski Vukovar i za slobodnu Hrvatsku, dali svoje živote. Danas je u Vukovaru bila samo jedna kolona. Kolona onih koji su došli iskreno i čista srca pokloniti se žrtvi svoje braće, zapaliti svijeću i pomoliti se na njihovim grobovima.

Preko sto tisuća ljudi ponašalo se onako kako i doliči svakom hrvatskom domoljubu, dostojanstveno i hrabro u isto vrijeme, iskreno i bez fige u đepu.

Upravo slušam medijske laži o nekakve dvije kolone danas u hrvatskom Vukovaru…besramne laži.

Još jedan nedvojbeni dokaz o medijskoj manipulaciji hrvatskom javnošću iznošenjem niz neistina kako bi opravdali današnje sramno i kukavičko ponašanje tzv. „hrvatske „ vlade na čelu sa premijerom Milanovićem i predsjednikom Josipovićem.

Danas vladajuća vrhuška nije bila u centru pozornosti jer danas je Dan sjećanja a ne parada nekih tamo tetkica i pi*kica kada je ova politička vrhuška na čelu kolone i maše nekakvim šarenim zastavicama.
Danas su hrvatskim Vukovarom stupali hrvatski ratnici, hrvatski domoljubi…
Danas su hrvatskim Vukovarom stupali hrvatski ranjenici na štakama, u invalidskim kolicima..
Danas su hrvatskim Vukovarom hodile žene silovane od strane agresorske bande..
Danas su hrvatskim Vukovarom ponosno hodili sinovi i kćeri poginulih hrvatskih ratnika i ratnica.
Danas u hrvatskom Vukovaru nije bilo mjesta za kukavice, dezertere i izdajice svoga naroda.

Oni su otišli nekim drugim putem, skrivečki, kao peta kolona…možda je to ta druga kolona o kojoj nam mediji pune uši. Otišli su nekim sporednim putem opravdati svoj dolazak i dnevnice u skupim automobilima koje smo im mi kupili. Otišli su samo ispoštovati svoj vlastiti protokol, zbog samog protokola a ne zbog pijeteta prema žrtvi Vukovara.

Kakav je to premijer kada nije u stanju sići sa svoga izmišljenog trona i pomješati se sa svojim narodom kao i svaki drugi Hrvat te pokazati i dokazati da je došao iskreno odati počast herojima?

Ne. On je bio uvrijeđen i povrijeđen jer nije ON i njegova svita u centru pažnje.

Ne! Druže Milanoviću, ti nisi uopće bitan, ti si samo jedan bahati i bezobrazni dezerter i nije ti ni mjesto među ovim ljudima. Ovi ljudi, ova kolona, ovi hrvatski ratnici išli su i 91. naprijed kao i sada dok si ti bio negdje…neznaš ni sam gdje jer si kao bio premlad za rat a zaboravljaš ili nikada nisi ni znao da su ovdje ginuli i puno mlađi od tebe. Mjesto ti je na začelju kolone jer si tamo bio i 91. ali ne, ti si ipak otišao sa svojom kolonom, drugom kolonom ili točnije petom kolonom.

Danas je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokazao da ima više inteligencije i pameti nego čitava vlada i zato im mogu reći samo jedno veliko BRAVO!!

Niti jedan, ni naj manji incident nije se dogodio od tolikog broja „krvožednih crnokošuljaša“ osim jednog velikog i sramnog incidenta vladajuće „elite“

Mogli su se drugovi ugledati na naše generale Gotovinu i Markača koji su gotovo neprimjetno hodali u koloni pokušavajući proći nezapaženo kako nebi umanjili svojom pojavom svu veličinu današnjeg dana jer i oni su se došli pokloniti boljima od sebe, boljima od svih nas, onima koji su svojom žrtvom omogučili da mi danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj.

Zato smo im vječni dužnici i zahvalnici. Možemo bar ovaj jedan dan u godini biti samo mali, obični Hrvati (jesi čuo Milanoviću) koji su došli pokloniti se herojima a ne promovirati svoju lažnu veličinu.

ZDS

ČAPLJA


JEDNA HRVATSKA KOLONA I MALA SKUPINA PRODANIH DUŠA U VUKOVARU

U Vukovaru je konačno postalo jasno što Hrvati misle o ovoj protuhrvatskoj Vladi. Ne radi se o dvije kolone, kako prenosi većina medija, nego o jednoj ogromnoj koloni od cca 100 000 ljudi u koju su se svrstali svi uz Vukovarsku Hrvatsku. Drugu kolonu, ako se to uopće može nazvati kolonom, sačinjavaju predstavnici 'hrvatske' Vlade, hrpa pripadnika tajnih službi, gomila osiguranja, nekoliko prodanih duša i par ljudi koji su moguće greškom tamo zalutali.

Ovo što se dogadja danas u Vukovaru rezultat je antihrvatske politike ove Vlade i predsjednika, te je najbolji pokazatelj toga da je Hrvatima više prekipjelo i da neće još dugo šutke podnositi sve što se dogadja, jer nikada se još nije dogodilo da u Vukovaru hrvatski narod ovako ignorira vladajuće i distancira se uz njih.

Danas se doista vidi što je Vukovarska, a što nevukovarska Hrvatska, Hrvati su u Vukovaru složni i svi dišu kao jedan. U Vukovar su stigli generali Markač, Gotovina i Čermak, kao i Marko Perković Thompson. Vlada je ove godine u Vukovaru ostala okružena tek svojim plaćenicima i onima koji su uz njih po službenoj dužnosti.

Nakon službenog protokola ispred Bolnice, službena 'kolona' je krenula svojim putem prema Memorijalnom groblju. Medjutim, kolona Vukovarske Hrvatske je već krenula te je antihrvatska službena 'kolona' morala pričekati kako bi se priključila na začelje kolone Vukovarska Hrvatske.

Moramo se prisjetiti koliku muku i patnju su prolazili vukovarski branitelji, koliku su žrtvu podnijeli vukovarski branitelji, isti oni branitelji kojima se danas odaje počast a službena antihrvatska 'kolona' nije mogla žrtvovati niti pola sata vremena čekanja kako bi se priključila koloni i odala počast hrvatskim braniteljima, već su odustali i razbježali se poput četnika u Oluji 1995.

Danas su u Vukovaru nedostajali još samo traktori za antihrvatsku kolonu.

dragovoljac.com


Bitka za Vukovar

Osvrt na knjigu: Petar Janjić Tromblon, Žedni krvi gladni izdaje, Vlastita naklada, Vukovar, 2004.

Vrlo su rijetke uspješne proze o Domovinskom ratu, a još rjeđi uspješan ratnik koji je gotovo jednako umješno pušku zamijenio perom i vlastitu ratnu ulogu u slavnom otporu hrvatskih bojovnika u gradu Vukovaru, na samom početku velikosrpske agresije na hrvatsko državno i povijesno područje, kasnije zamijenio prepoznatljivom, gotovo antologijskom hrvatskom ratnom prozom. Ako je to nekome istodobno doista i pošlo za rukom, onda se to, uza sve nedostatke njegova književnoga djela, s punim pravom može reći za pukovnika Petra Janjića Tromblona.

U izdanju kojim raspolažem (Vukovar, 2004.) Janjić je detaljno opisao borbe i obranu pojedinih dijelova Vukovara kao što su Budžak, Vinogradska ulica, Borovo naselje i Trpinjska cesta, ali i pad Vukovara, zarobljavanje, pakleni put u zatočeništvo, boravak u srijemskomitrovičkom logoru, zlostavljanja i torture te napokon oslobađanje iz zatočeništva. Ovaj dio proznih zapisa (22-226 str.) zapravo čine dvije cjeline, koje su u malo dotjeranijoj formi s nešto profiliranijim likovima mogle kompozicijski činiti gotovo jedinstven hrvatski ratni roman.

Nije važno što su prozni isječci razbijeni ili možda povezani manje uspješnijim stihovima, jer Janjićevo spontano i eruptivno pripovijedanje i bez njih je moglo savršenije funkcionirati. Jednako to vrijedi i za dio publicističkih tekstova koji slijede nakon 226 str. na kojoj praktično završava vukovarska epopeja. Vrijednost tih naknadnih članaka je dnevnopolitičke naravi. Oni će biti bliži jednom dijelu čitatelja, a poglavito onom koji osporava povijesnu ulogu Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države, nu Janjićeva politička razmatranja, bez obzira koliko on sam bio u pravu, u demokratskoj državi imaju legitimitet, kao i njihovo osporavanje.

Ono što je pak posebno vrijedno u vukovarskim ratnim zapisima nije samo nesebično hrvatsko domoljublje, što je krasilo većinu bojovnika, nego i sposobnost improvizacije hrvatskoga ratnika u realnom prostoru i vremenu, kojeg je svojim neupitnim pripovjedačkim talentom Janjić prenio ne samo mlađim naraštajima, nego i onima koji su s otklonom i s distance gledali pa čak još i danas gledaju na sve ono što se događalo u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Osim dinamične akcije, u kojoj se kadrovi smjenjuju filmskom brzinom, knjiga je i svojevrsni snimak umijeća urbanoga ratovanja u jednom vojnički izoliranom, odnosno opkoljenom gradu, na čije se branitelje nasrće svim vojno-tehničkim sredstvima, a posebice informacijskim ratovanjem, kako bi se slomio moralni otpor hrvatskih branitelja u obrani vlastite nacionalne slobode.

Iako je Janjić svojom knjigom podigao svojevrsni spomenik vukovarskom branitelju, želja da od zaborava spasi svakoga od pojedinih zapovjednika vukovarske obrane odvela ga je, zbog nedovoljno profiliranih likova, gotovo u dokumentaristika, što pokazuju doista i stvarni protagonisti vukovarskih događaja.

U prvom dijelu knjigu, dakle, onom u kojem prikazuje organizaciju obrane i samo ratovanje, Janjić je i nehoteći uspio očitovati dvije hrvatske karakterne osobine – već spomenutu ratničku sposobnost, koja odreda krasi hrabre vukovarske branitelje dok istodobno, kao politički nedovoljno izgrađena cjelina, sumnjaju u izdaju vlastitoga političkoga vodstva, što je, između ostaloga, i bio jedan od ciljeva srbijanske ratne taktike. Nakon srpskoga zaposjedanja Vukovara i ulaska četnika te JNA u grad, za najveći dio civilnoga stanovništva, ranjenike u bolnici te zarobljene branitelje slijedi put u različita mučilišta, iz kojih se neki nikad nisu vratili, a za nekima se još i danas traga. Nevjerojatno je da se nakon živih svjedočenja, pa i ovih iz Janjićeve knjige, o tim putovima do pakla i natrag još uvijek nije suočila, ne samo srpska, nego i hrvatska javnost, koja se čak i u aktualnim pritiscima na Vukovarce, sve više svrstava na srpsku stranu, čime ne pokazuje tek bešćutnost prema hrvatskim stradalnicima, nego se svojim postupcima solidarizira s nekadašnjom jugosrpskom agresijom, na što svojim tekstom, premda krivo naslovljenim na tadašnje vrhovništvo, neartikulirano upozorava i Janjić.

Taj osjećaj napuštenosti maloga čovjeka u vukovarskim rovovima morao je, osim srpske propagande, biti motiviran i potaknut drugim razlozima. Njih danas nije teško pronaći u dobro organiziranim skupinama koje, unatoč dvodesetljetnom postojanju hrvatske države, još uvijek ne prihvaćaju koncepciju njezine samostalnosti i nezavisnosti.

Tromblonova priča o Vukovaru kao da se izgubila u nepoznatu podzemlju, poput nekadašnjih hrvatskih zarobljenika iz Prvoga svjetskog rata, koji su kao robovi bili zatočeni u jednom rudniku na otoku Kreti. Kad su Nijemci 1940. zaposjeli Grčku te se u potrazi za rudom spustili u taj rudnik, naišavši na stvorenja koja su govorila njemačkim jezikom, nemalo su se iznenadili otkrivši kako je riječ o Hrvatima. Oslobodivši se ropstva, Hrvati su se vratili u Zagreb, nu tamo ih, zato što su bili proglašeni nestalima, više nitko nije čekao. Morali su ponovno povesti pravnu borbu za vlastiti dom i život.

Mate Kovačević


ODGOVOR VLADE KOŠIĆA, BISKUPA SISAČKOG NA TUŽBU 26 UDRUGA, KOJU SU POSLALI PAPI

Pismo građanskih inicijativa i organizacija papi Franji 15.11.2013. uputile su sljedeće udruge i organizacije:

1. B.a.B.e. 2. Centar za mirovne studije 3. Centar za građanske inicijative Poreč 4. Centar za zdravo odrastanje, Mali Lošinj 5. Cenzura Plus Split 6. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 7. Delfin Pakrac 8. GONG 9. Građanski odbor za ljudska prava 10. Hrvatsko debatno društvo 11. Kuća ljudskih prava Zagreb 12. LUČ za dijalog i nenasilje, Berak 13. Miramida centar Grožnjan 14. Nansen dijalog centar 15. Oaza Beli Manastir 16. Odbor za ljudska prava Karlovac 17. RODA – Roditelji u akciji 18. RAND – Regionalna adresa za nenasilno djelovanje 19. Srpski demokratski forum 20. Srpsko narodno vijeće Karlovac 21. Socijalna politika i uključivanje SPUK 22. Udruga za samozastupanje 23. Udruga za promicanje inkluzije 24. Udruga Delta Rijeka 25. Volonterski centar Osijek 26. Volonterski centar Zagreb

Ovih 26 udruga, predvođenih udrugom B.a.B.e. ovim činom predstavili su se kao tužibabe. Koga oni tuže? Hrvatske biskupe. Koga izrijekom spominju? Kardinala Josipa Bozanića i mene, Vladu Košića. Što žele? Žele da papa Franjo napiše pismo – kojim bi dao packe zločestim biskupima u Hrvatskoj jer ga, navodno, ovi ne slijede i ne slušaju. A tko to vidi i zna? Svih ovih 26 tužibaba, oni su i tužitelji i suci, oni su ne samo tužili biskupe, nego im i presudili, po onoj: Kadija te tuži, kadija te sudi.

Oni dakle očekuju da je papa, kao poglavar Katoličke Crkve, spreman na ovu tužbu reagirati tako da ukori biskupe koji nisu po volji – ali kome, zar Papi? Ne, oni nisu po volji ovim tužibabama. A čime se to ovi bave, tko su oni, što rade, kakve stavove dijele da bi mogli ovako s pozicije tužitelja i s pozicije suca dijeliti pravdu u Katoličkoj Crkvi?

To je zanimljivo pitanje, to je veoma važno i presudno pitanje. Kao što, recimo, premijer – koji je deklarirani nevjernik, naime, on to sam za sebe kaže, naime da je ateist – rado docira vjernicima, pa je npr. za referendum o braku kao zajednici muškarca i žene ustvrdio da je to protiv kršćanstva, tako i ovi. A možda i premijera i ove (misli se na „tužibabe“) smeta što su se 12. studenog u Zagrebu našli predstavnici 8 vjerskih zajednica, koji usput budi rečeno predstavljaju 92% populacije u RH (tako barem proizlazi iz popisa stanovništva, kojem ove tužibabe vjeruju) koji su dali potporu referendumu, odnosno definiciji braka kao zajednici žene i muškarca. Time su predstavnici ne samo kršćana (iz 6 vjerskih zajednica u RH) nego i muslimana i Židova (Židovska općina Zagreb se nije uključila, dapače se distancirala), dakle 8 vjerskih zajednica u RH rekli da poduprijeti brak kao zajednicu muškarca i žene ne samo da nije protukršćanski i protiv naših vjerskih učenja, nego dapače suprotno: takav brak je jedino u skladu s našim vjerskim učenjima. Tako se pokazalo da vjernike poučavaju o vjeri oni koji ništa o vjeri ne znaju. To se pokazuje i u ovom primjeru gdje se ovih 26 udruga bavi Katoličkom Crkvom, a očito, ili nisu – većinom – vjernici, ili su slabi i loši vjernici, jer ne poznaju ni učenje Drugog vatikanskog sabora, na koji se doduše nestručno pozivaju, ni Katekizam Katoličke Crkve, ni ustroj Crkve ni njezin nauk. Žele biti papskiji od Pape, pa hoće poučavati katolike što je to njihova vjera, a sami se ne znaju ni prekrižiti.

Toliko je tu neistina i zlonamjernosti izneseno da bi trebala čitava studija da se iznesu sve stavke, poimence, i na njih odgovori.

Međutim, samo jedno bih istaknuo – jer se izrijekom i mene spominje – i želim naglasiti da su to ovi tužibabe namjerno (i zlonamjerno!) u ovom pismu prešutjeli, a to je da sam ja već 13 godina i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog. U tom Vijeću dakle sa svojim suradnicima organizirao sam toliko susreta, simpozija, međureligijskih i ekumenskih molitava da se na jednom ovakvom kratkom mjestu to ne bi moglo lako ni izbrojiti. Znaju dobro ovi tužibabe kako sam zajedno sa svojim ekumenskim prijateljima i prijateljima iz drugih religija puno puta nastupao i davao, i osobno kao predstavnik katolika, i nekoliko puta zajedno s Kardinalom Josipom Bozanićem, poruke o suživotu, miru, o vrijednostima koje dijelimo, kao npr. o daru života (2004.), o obitelji (2011.), o teškoj gospodarskoj i moralnoj krizi (2012.) i o braku (2013.). Nisam jedanput predvodio međureligijsku molitvu „U duhu Asiza“, te sudjelovao i na tuzemnim i inozemnim kongresima i ekumenskim susretima, od kojih je bio najveći 2007. u Sibiju, u Rumunjskoj. Još 2000. godine sudjelovao sam na simpoziju Ooprostu i pomirenju što ga je organizirao Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve (kojem sam, usput budi rečeno, kao predsjednik komisije HBK „Iustitia et pax“, predsjednik Upravnog vijeća) i Hrvatski Caritas, a na kojem sam zajedno s delegacijom SPC iz Beograda sudjelovao i u donošenju nekih zaključaka koji se mogu naći u zborniku O oprostu i pomirenju, izdanom na hrvatskom i engleskom.

Možda sam jedini hrvatski biskup koji je prije pet godina posjetio i Svetu goru Atos u Grčkoj i divio se manastirima pravoslavnih Crkava, koji imam i stekao sam brojne prijatelje među pravoslavnim kršćanima, i srpskim i makedonskim i bugarskim, ali i evangeličkim, reformiranim, pentekostnim i baptističkim kršćanima, kao i među muslimanima i Židovima. Bio sam na čelu odbora Zagrebačke nadbiskupije za europski susret mladih kršćana Europe, pod nazivom "hodočašće povjerenja na zemlji",u Zagrebu 2006./2007. godine koji ekumenska zajednica iz Taize-a organizira po gradovima Europe. Među braćom i suradnicima zajednice iz Taize-a imam brojne prijatelje koji su protestanti, reformirani, pravoslavni. U Zagrebu se tada okupilo mnogo mladih među kojima i pravoslavni iz Srbije, i svi su bili zadovoljni.

Nikada nisam imao problema u odnosu prema vjernicima, dapače, uvijek me veselilo susresti se sa svakim koji vjeruje jer s njim dijelim velik dio svoje duhovnosti i osobnih vrijednosnih stavova.

Međutim, u ovoj svojoj službi biskupa i aktualno čelnog čovjeka komisije „Iustitia et pax“ i Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije shvatio sam da ne mogu biti svima drag, da me ne mogu voljeti niti me hvaliti i oni koji mrze vjeru, koji mrze ono što je nama vjernicima sveto i veliko, dapače koji ne vole ni svoju domovinu, jer ne vole istinu o njoj, nego su spremni stalno lagati i iznositi osobne stavove koji su vođeni često samo vlastitim probicima ugleda, koristoljublja, te sam zaključio da je to i moj križ ali i moja nagrada. Naime, rekao je to jedan starogrčki filozof kojeg se u zadnje vrijeme često sjetim: „Ja ne želim da me u mojem mjestu svi vole, jer to bi značilo da me vole i podupiru ne samo dobri i pošteni, nego i lašci, lopovi i nitkovi. Ja želim da me podupiru dobri, jer kad bi me voljeli i zli, bio bih i sam njima jednak, a to ne želim.“

Možda je to pretežak citat, jer se nadam da se on ne odnosi na ove moje tužibabe (neka se oni sami preispitaju, koliko ih se to tiče), ali vidim da kod zauzimanja jasnih stavova nije moguće da ti svi plješću. I sam je naš Gospodin, to upravo danas u čitanju Evanđelja po Luki čujemo, obećao je da će njegovi učenici biti progonjeni, da će ih voditi pred kraljeve i upravitelje, i to sve „zbog imena moga“ (Lk 21,12). No, Gospodin obećava svojim progonjenim učenicima, premda im prorokuje da će ih svi zamrziti zbog imena njegova: „ali ni vlas vam s glave neće propasti; svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk 12,19)

I htio bih reći samo još jedno: ja nikad nisam širio mržnju, ni prema kome. Molio bih uvažene tužibabe da pročitaju moju knjigu „Župnik na prvoj crti“, u kojoj sam opisao svoje iskustvo Domovinskog rata, jer sam od 1990.-1995. bio župnik najprije Hrastovice, a potom u progonstvu od 1992.-1995. i župe Petrinje. Proživio sam mnoga zla zajedno s mojim vjernicima, koji me dobro poznaju i znaju da govorim istinu, nikad nisam pozivao ni na mržnju ni na kakvu osvetu, samo sam bio uvijek jasan i svjetlo nazivao svjetlom, a tamu tamom.

To je mislim i papa Ivan Pavao II., uskoro naš dragi svetac - a on me imenovao biskupom, i protiv moje volje, pa ga sad uvijek molim, kad mu dođem na grob, da se moli za me i pomogne mi nositi moj biskupski križ – mislio kad je rekao u Zagrebu 1994., što citiraju i ovi tužibabe: „Kultura mira ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti.“

Mislim da sam to dvoje uvijek znao razlikovati, te sam se pokušao držao one riječi našeg blaženika Alojzija Stepinca: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“ Ovo drugo ne mogu nasljedovati, jer je bl. Alojzije doista nenatkriljiv u domoljublju, pa ga u tome mogu samo pokušati nasljedovati, ali u ovom prvom dijelu da ljubim pravdu – ja dodajem: i istinu – a mrzim nepravdu, to doista jest i treba biti moje načelo. Mislim i načelo svakog kršćanina u Hrvatskoj.

U Sisku, 17.studenog 2013.

+Vlado Košić, biskup sisački


NE ZABORAVIMO VUKOVAR, ŠKABRNJU... ŽRTVU SVETU ZA HRVATSKU!


Vukovar je žrtva agresorskog iživljavanja

Kada je obljetnica Hirošime, cijeli Japan zašuti, bdije, sjeća se podnesene žrtve, nevinih koji su agresorsko iživljavanje životom platili. Tko je bio agresor? Netko, nekakav bezimeni netko, visoko gore na nebu, bacio je predmet, nije žrtve gledao u oči, uništio je generacije japanskih obitelji, zavio Japan u crno. Bez obzira na dnevnopolitička prepucavanja, životna i ina neslaganja - oko ove teme nema prijepora, pijetet nitko ne dovodi u pitanje. Nikada se pijetet ne dovodi u pitanje. Vukovar je žrtva agresorskog iživljavanja. Srpski agresori gledali su nas, a gledaju nas i dan danas u oči. Silovali su naše majke, sestre. Krvoločno masakrirali naše prijatelje iz djetinjstva, našu braću i očeve. Ne tražimo ništa što nije dostojno i pravedno. Ne tražimo ništa što svakom drugom građaninu planete Zemlje u našim uvjetima samo po sebi ne bi bilo zajamčeno.

Kako biste vi, politikanti, koji već dvadeset godina gazite sve što je sveto, objasnili Japancima da se u Hrvatskoj 18. studenog održavaju tulumi i rock-koncerti, da nakon krvoločne agresije na Hrvatsku Vukovar, Škabrnja, itd., nisu mjesta posebnog pijeteta? Kako im objasniti da falsificirate popis stanovništva kako biste gazili žrtve opet i opet, da kršite Ustav i zakone kako biste pogazili pijetet i silovali ranjene? Kako im to objasniti?!? Kako možemo to sebi objasniti?

Zorane Milanoviću i sudionici kola tvoga - nije li krajnje degutantno da vam mi porezni obveznici plaćamo protuzakonito postavljanje ploča, čuvanje protuustavno postavljenih natpisa, da mi plaćamo enormne policijske straže i neviđenu hordu interventne policije, svu potrebnu mašineriju i noćne straže kako biste očuvali svoje protuustavne i protuzakonite postupke?

I naposljetku, nije li krajnje degutantno da vam mi plaćamo put u Vukovar na 18. studenog? Da, na put u Vukovar idete službenim vozilima, na teret državnog proračuna. Svih ovih godina je tako.

A ove godine, kada se u svjetlu sve ove vaše bijede i bezakonja koji vršite, Hrvatska dijeli na čestitu, vukovarsku, i na ovu vašu, nevukovarsku Hrvatsku, uplašili ste se da ćete ostati sami u koloni, za čije sudjelovanje vas plaćaju hrvatski porezni obveznici? Hoćete li našim novcem platiti i pratnju? Hoćete li platiti i dolazak onih koji će vam toga dana hodati uz bok kako ne biste hodali sami, kako se u kadrovima vaših, srboslavenskih medija ne bi ogledao sav vaš jad i vaša bijeda?

Ali ima toga još. Nije li krajnje degutantno da za 18. studenog, za hinjenje naklona žrtvi ubirete i dnevnice? Svaki put kada mislimo da jadniji nego što jeste ne možete biti, iznova nas iznenadite. Ako vam već pripadaju te dnevnice, zašto ih ne date na raspolaganje kako bi se svim onim domoljubima koji dolaze od Prevlake, Dubrovnika, iz cijele Hrvatske i voljene nam dijaspore, da se svima njima koji nerijetko nemaju dovoljna primanja ali ipak od usta odvajaju da na taj dan dođu u Vukovar, da se svima njima osigura topli obrok u Vukovaru? Ne, vi ne. Sve radite, kršite zakone i Ustav da ponizite i obezvrijedite žrtvu i žrtve Vukovara, a uzimate krvave novce da vam se plati put u Vukovar i dnevnice za boravak u gradu heroju. Kako bijedno.

Niste dobrodošli, ali vjerujemo da plaćen put i osiguranu dnevnicu nećete htjeti propustiti. Vidimo se u Vukovaru 18. studenog.

S vjerom u Boga i hrvatski narod - za Vukovar, mjesto posebnog pijeteta. A Vukovar je Hrvatska!

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara



Krah pravne države

U Vukovaru za skidanje dvopismenih ploča - kundakom u čelo. U Zagrebu za nezakonito postavljanje istih - Zoran Pusić zvijezda HTV-a

Elementarno pravo moralo bi barem približno sličiti elementarnoj matematici, pravilima zbrajanja i oduzimanja i tablici množenja. Jedan plus jedan jednako dva, a jedan puta jedan je jedan. Toliko o matematici i pravu zna i umirovljeni predavač matematike Zoran Pusić, barem se nadam. I to je uvijek i svugdje, što je još njihova vremenska i prostorna dimenzija. Dakle, kako u Vukovaru, tako i u Zagrebu. Matematika je matematika, zakon je zakon, svi tamburaju i mora se primjenjivati kako tamo tako i ovdje, kako ondašnje udruge i inicijative, tako i ovdašnje - moraju ga se držati čvrsto i fundamentalno. Barem tako tvrdi Zoran Milanović i njegova Vlada. Recimo.

Mislite da je možda u Hrvatskoj tako. E pa nije. U Vukovaru Vlada strogo primjenjuje zakon „jedan na jedan“, pa prikucava dvopismene ploče, jer, navodno, tako je po zakonu. Ako ih tko dirne i skine dobije „po tamburi“, pendrekom, pištoljem u čelo, prekršajnu i kaznenu prijavu, progone ga sve policije, obične, specijalne, javne, tajne... i svi mediji. Hajde, recimo kako je sve to po zakonu, recimo da se Zoran Milanović strogo pridržava zakona u Vukovaru. Recimo. A pridržava li se zakona u Zagrebu on i njegova Vlada i neki od njegovih od Ostojića? Niti slučajno, pa ni onda.

I oficira JNA u zatvor...

Gledam kako Radmanova HTV (subota 16. studenoga) propagira kršenje zakona eksponirajući brata podpredsjednice Vlade Vesne Pusić, bracu Zorana, kapetana JNA, umirovljenog predavača matematike, koji zajedno s još dvije tri „udruge“ i tridesetak aktivista, piše „Jutarnja Pravda“, preimenuje zagrebačku Ulicu grada Vukovara u koješta. Pa i na ćirilici. Apsolutno protuzakonito. Matematika je jednostavna, pravo još fundamentalnije. Ako je netko zaslužio pritvor, i ostalo u Vukovaru, za skidanje „zakonitih“ dvopismenih ploča isto je zaslužio i Zoran Pusić u Zagrebu za nezakonito postavljanje istih dvopismenih ploča. On još i više, jer je brat podpredsjednice Vlade koja se, eto, drži zakona.

Dakle, Pravna državo, pritvorite Pusića i ostale, njih tridesetak, kako pišu mediji, sutra, ako ih niste pritvorili danas. Nikoga, „Pravna državo“, ne ćeš nikoga uvjeriti kako je bespravno skidanje dvopismenih ploča u Vukovaru zločin, koji zaslužuje kundakom po licu, a postavljanje istih dvopismenih po Ulici grada Vukovara u Zagrebu - mirotvorstvo. Postavljanje ovakvih „ploča“ i ovakvo silovito preimenovanje, koje li nego Ulice grada Vukovara u Zagrebu, kada nego u predvečjerje obilježavanja vukovarske tragedije, zabijanje je zahrđalog šarafcigera u oko i Vukovara i Hrvatske. Prostije, elementarno matematički: prijenos je to sukoba iz Vukovara – u Zagreb, njegovo širenje, predigrica građanskog rata. Zahrđalim šarafcigerom udruge bodu Hrvatsku u oba oka. Nova je to, bit će ona Josipovićeva Nova Pravda.

Mato Dretvić Filakov


Tko o čemu Pupo(a)vac o "genocidnim Hrvatima", dokle bre Milorade!?

Ponavljanje laži o tzv. glinskom pokolju Srba

Srbi u Hrvatskoj su nacionalna manjina poput svih ostalih manjina uključujući i Cigane/Rome pa je i naziv 'SNV' - Srpsko NARODNO vijeće protivan Hrvatskom ustavu; zakonski bi bilo da se ta srpska udruga zove: 'Vijeće Srpske nacionalne manjine u RH'… i ništa drugo! Samozvani šef-etnobiznismen srpske manjine u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, koristi svaku priliku e da bi tradicionalnim srbijanskim lažima doslovno popljuvao hrvatski narod čiji kruh još uvijek jede!

Na nedavnom aktualnom satu hrvatskog Sabora ničim izazvan, sasvim iznebuha i mimo bilo kakve političke 'aktualnosti' žestoko se on obrušio na 'genocidni hrvatski narod' svojim provokativnim pitanjem premijeru: „…U Glinskoj crkvi ubijeno je negdje (otprilike, ofrlje, od pasa, okruglo?, nap. a.) do 900 muškaraca, neki pod prisilom, a neki pod prijevarom da dolaze na promjenu svoje vjeroispovijesti. Ubijeni su u Crkvi 'Rođenja bogorodičinog' nakon čega je crkva uništena i 1965. podignut spomendom u spomen na te žrtve. Godine 1995. tadašnja (dakako, Tuđmanova) vlast je odlučila da taj spomendom preimenuje u Hrvatski dom, a obilježja koja su stajala na tom spomendomu ukloni.“

Pitanje premijeru je glasilo: „Dokad će hrvatsko ime koje spomendom nosi (naglašava Milorad drsko, po četvrti put!, nap. a.) služiti kao pokriće strašnog zločina ustaškog režima?“ Premijer mu nije bogzna kako egzaktno odgovorio na njegovu opaku 'proizvodnju mržnje' pa bi bilo za obojicu jako dobro pročitati jedan argumentirano napisani feljton iz 'Glasa Koncila' br. 35 iz 2006.-e godine, strana 25. autora Tomislava Vukovića! Između ostalog u tom feljtonu stoji i sljedeće: „Poslijeratna Komisija, nakon 1945., za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača ne samo da je u 'glinskome slučaju' postupala ne samo neprofesionalno i tendenciozno, nego i manipulatorski. Brojni su povjesničari, kvazi-znanstvenici (poput 'našeg' Milorada, nap. a.), novinari i ostali javni djelatnici svjesno krivotvorili podatke, prilagođavali ih unaprijed zadanim tezama ili ih jednostavno prepisivali i širili bez ikakvoga kritičkog odnosa prema njima…“

Potrebno je posebno istaknuti i stalno imati na umu kako je u feljtonu riječ o navodnom 'zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi'. Dakle, ne radi se o zločinu nad glinskim Srbima u svibnju 1941. u okolici Gline, ili krajem srpnja iste godine nad Srbima iz Vrginmosta (današnji Gvozd) i drugih mjesta također u okolici Gline, nego (vrlo precizno) o „pokolju nad pravoslavnim Srbima u pravoslavnoj Bogorodičinoj crkvi u Glini.“

Možda je dobro prisjetiti se riječi čovjeka (Franje Tuđmana), koji je cijeli svoj znanstveno-politički vijek posvetio ostvarenju hrvatske samostalnosti, obrani hrvatskog naroda od neutemeljenih kleveta i umjetno stvorenih mitova, koji je upozorio na pogubnost „takvih svjesnih obmana koje čitave generacije mladih ljudi, uključujući i najviše intelektualce i političke djelatnike, navode na krive povijesne predodžbe i sudove, uvjetujući i stvaranje one psihoze što na jednoj strani potiče osjećaj nesigurnosti, mržnje i osvete, a slično, ne manje i na drugoj, na razini bezizgledne frustriranosti i bespomoćnosti.

Održavanje takvog stanja, razumljivo, produbljuje sve više nepovjerenje na obje strane, sa sve teže ispravljivim posljedicama u psihi i u povijesnoj svijesti, i pojedinaca, i naroda kao cjeline. Naravno, odgovornost onih što svoja mišljenja i zaključke, djela i postupke, zasnivaju na zabludama, koje su im predočavane kao ’službene’, ’verificirane’ i glorificirane istine, ne može biti i nije nikada ista kao odgovornost onih što obmane svjesno fabriciraju i planski održavaju i proširuju. Ali posljedice su, nažalost, iste“ (Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989.m str. 93.).

Ali vratimo se na temu 'pokolj u glinskoj crkvi' i svjedok-e/a tog 'pokolja'…odnosno jedinog preživjelog Ljubana Jednaka… Enigma jedanaest datuma!? Različiti svjedoci, komisije i (kripto)povjesničari govore o potpuno različitim datumima koji se mogu svrstati u sljedeće najčešće spominjane (riječ je, razumije se, o g. 1941. godini): Dakle, 29. srpnja, 30. srpnja, 2. kolovoza, 3. kolovoza, 13. kolovoza, 27. kolovoza, 29. kolovoza, između 29. srpnja i 3. kolovoza, između 30. i 31. srpnja, krajem srpnja, između 4. i 5. kolovoza. Začuđuje, najblaže rečeno, površnost Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kada je riječ o utvrđivanju datuma tako stravičnog zločina.

Najmjerodavnijoj jugoslavenskoj ustanovi nakon Drugoga svjetskog rata po pitanju ratnih zločina, datum zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi kao da i nije bio važan, kao da joj prvotni cilj i nije bilo utvrđivanje egzaktnih činjenica i povijesne istine. Dakle, ni 'svjedoci' ni 'ozbiljni' povjesničari nisu uspjeli odrediti datum zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi – ni preživjeli 'svjedok' Ljuban Jednak niti režimski 'istotičar', dr. Milan Bulajić ni cmizdravi Milorad Pupovac!

Napomena: Prvo 'svjedočenje' Ljubana Jednaka - jedinog preživjelog iz crkve koje je dao istražnom sucu Mladenu Ivekoviću bilo je nakon 'oslobođenja' Gline, 11. siječnja 1944., a broj ubijenih Srba je veoma rastezljiv, od Ljubanovih 'skromnih' 160 preko Pupovčevih 'iz rukava' 900 pa sve do srbijanskih, 'jasenovačkih nekoliko desetaka hiljada' (neki srbijanski izvori navode više od stotinu tisuća poklanih?)! Na kraju, piše Tomislav Vuković, treba otvoreno reći kolikogod se to činilo presmiono, izgleda da ova enigma o jedanaest različitih datuma upućuje na zaključak da je 'pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi' jednostavno izmišljen. Upitajmo se: Kako bi bilo da su preživjeli Japanci zaboravili datum kad su im Ameri dobacili prvu atomsku bombu na Hiroshimu? Zašto, zbog čega, tko, kao i brojna druga pitanja tek očekuju odgovore ali ne od jednog provokatora, lažova ali i promotora mržnje prema svojoj rezervnoj domovini Hrvatskoj kakav je 'naš' cmizdravi Milorad.

On se 'ko pjan plota' drži bizarnog ali pragmatičnog nauka svojih srbijanskih instruktora kakav je akademski obožavatelj laži, Dobrica Čosić: „Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (Dobrica Ćosić: član SANU, u svom romanu 'Deobe')

Tko zna, možda Milorad Pupovac na nekoj idućoj sjednici Sabora na aktualnom satu uputi slijedeće pitanje premijeru: „Jesu li ustaški zločini u Jadovnom, odnosno u Šaranovoj jami, kako to ja tvrdim, 'matica su svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH'? Hoćemo li premijeru nas dvoje zajedno sa Slavkom Goldsteinom skoknuti do te proklete jame i spustiti se u nju, svega 42,5 metara duboku, pa barem od oka prebrojiti lubanje, navodno, desetaka tisuća ubijenih Srba i Židova kako bi utvrdili vašu, hrvatsku genocidnost …na licu mjesta?“

Bilo bi lijepo da mu naš premijer odgovori: „Znaš što Milorade, vrijeme je da prestaneš s tom idiotskom svirkom pa konačno zadjeni za pas tu svoju šovinističku, smrdljivu sviralu a glede tobožnjeg stratišta-Šaranove jame, pogledaj samo ovaj kratki video, www.youtube.com/watch?v=WLDbmKDUQ3k, pa se uvjeri sam u te gnusne laži jer u jami nema ni jedne, jedine kosti!“

Pupavac ili Pupovac

Usput: Nego, uvrijedio se naš Pupi jer ga je Šeks na nedavnoj sjednici pogrješno nazvao PUPAVCEM umjesto Pupovcem; slučajno ili namjerno? Pa, PUPAVCI su poput naših Srba ugrožene ptice iz porodice UPUPIDAE, gnijezda su im oskudno obložene šupljine u termitnjacima, stare rupe djetlića, grubi kameni zidovi, oluci ili procjepi u drveću; ulaz je uzak, a sama rupa je smrdljiva. Mladunci luče iz trtične žlijezde smrdljivi sekret, što se smatra obrambenim mehanizmom. Tko zna, možda ga je stari lisac Šeks i namjerno nazvao PUPAVCEM, zbog smrada kojeg ptice-pupavci šire u svojim rupama?

Laži o Jadovnu

Šaranova jama - Jadovno, srpanj 2011., originalni izvještaj: Stručni dio ekipe sačinjavali su: Davor Butković-Žu i Pavle Vranjican. Tajnik saborske Komisije bio je gospodin Florijan Boras. Krenuli smo u Gospić gdje su nam se u policijskoj upravi pridružili djelatnici policije i svi zajedno došli smo do ulaza u Šaranovu jamu koja se nalazi neposredno uz šumsku cestu. Upotrebljavajući uže i speleološku opremu spustili smo se do dna jame duboke 42,5 m. U jami nismo našli ni najmanjeg traga bilo kakvog novijeg zločina, ali na naše iznenađenje niti bilo kojeg pa ni najmanjeg traga o zločinu iz 1941. godine. Jednostavno - na dnu te jame nema nijednog ljudskog kostura, tj. ničeg što bi moglo na bilo koji način potvrditi tu priču. Napravili smo jednostavnu skicu jame, kratki video snimak i izašli vani. Napisali smo izvješće koje smo zajedno sa snimkom unutrašnjosti jame predali saborskoj Komisiji. Kakva je bila sudbina našeg izvješća - ne znam - ali čuo sam da je video snimak prikazan svim zainteresiranim stranama. (Pavle Vranjican)

Damir Kalafatić


Promicanje srpske ugroženosti u Hrvatskoj

Nije Pupovac u svom subotnjem političkom istupu, dok je optuživao Hrvate za proizvodnju mržnje, stigao osuditi srpsku proizvodnju zla, koja se u slučaju ubojstva dvojice hrvatskih mladića ponajviše hrani i nadahnjuje upravo velikosrpskom politikom.

U punom je zamahu homogenizacija srpstva po Hrvatskoj, a mobiliziraju ga uz tradicionalnu potporu Srpske pravoslavne crkve, ovaj put na čelu s episkopom Fotijem, predsjednik odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora i nepovrjedljivi vožd srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Političko srbovanje koje se prošloga vikenda manifestiralo glamuroznim skupom u Zagrebu podsjetivši na trenutak na one glasovite Miloševićeve mitinge, kojima je retorikom o ugroženim Srbima pokušavao mijenjati tadašnji ustav jugoslavenske federacije i ovaj je put odaslalo lažne poruke o navodnoj srpskoj ugroženosti po Hrvatskoj, a koje su svojom nazočnošću poduprli predstavnici srbijanske države te Republike srpske iz susjedne Bosne i Hercegovine, ali i predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović.

Tako je Pupovac, kao eksponent nove velikosrpske politike, umješno iskoristio svoj sukob s predsjednikom hrvatske države Ivom Josipovićem te dodatno učvrstio vlastiti položaj na čelu srpske manjine. Relativiziravši pak svoj „etnobiznis“, povlačenjem od kupovine skupocjenoga automobila novcima iz hrvatskoga državnog proračuna, priklonio se štedljivosti socijalističke frakciji Zorana Milanovića te navodno braneći premijerov ugled od oporbenih prigovora otvorio prostor za napadaj na vukovarske stradalnike, koji se protive nasilnom postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru.

Nije se Pupovac u slučaju Vukovara držao toliko puta isticanih brojidbenih podataka o lažnom broju Srba u tom gradu i njihovu upitno prijavljenom prebivalištu, kao kad mu je to trebalo u slučaju „rata“ protiv Hrvata iz BiH, koje su uglavnom s nekadašnjega prostora Turske Hrvatske protjerali upravo Pupovčevi sunarodnjaci, proglasivši i njihove domove svoji isključivim etničkim i ratnim plijenom - Republikom srpskom! Kao posljedak, između ostaloga i Pupovčevih povika na hercegbosanske Hrvate, mladi je četnik nedavno u svom zločinačkom pohodu na Gvozd nožem ubio dvojicu hrvatskih mladića, čiji su roditelji bježeći prije dvadesetak godina od velikosrpske politike utočište pronašli u tom hrvatskom gradiću.

Nije Pupovac u svom subotnjem političkom istupu, dok je optuživao Hrvate za proizvodnju mržnje, stigao osuditi srpsku proizvodnju zla, koja se u slučaju ubojstva dvojice hrvatskih mladića ponajviše hrani i nadahnjuje upravo velikosrpskom politikom. Kad su brojke protiv njega, Pupovac izvlači slova ćiriličnoga pisma, manipulirajući tvrdnjom kao je ćirilica i hrvatsko pismo. Naravno da jest, samo što je tada riječ o bosančici, hrvatskom tipu ćirilice, koju Srbi ne raspoznaju kao svoje pismo, a Hrvati se njome, kao i glagoljicom ne služe već gotovo dva stoljeća. Može li se postavljati mrtvo pismo, o kojem Pupovac s pravom govori kao hrvatskoj inačici ćirilice, umjesto srpske na ploče po hrvatskim gradovima i mjestima gdje to zahtjeva srpska mnjina? Uostalom bosančica je uglavnom bila pismo bosanskohercegovačkih Hrvata koji danas sve više snose posljedice politike Pupovčevih sunarodnjaka.

Nakon određene homogenizacije i proračunato potaknuta srpskoga eničkoga nacionalizma, kojeg je najbolje manifestirao Milorad Pupovac, još je dugoročno katastrofalnije poruke uputio izaslanik predsjednika srbijanske Skupštine Milorad Linta, koji unatoč desetljetnom pasivnom i mirnom odnosu Državnoga odvjetništa prema pripadnicima srpske viojske koja je počinila zločine tvrdi kako su velik problem u međunacionalnim odnosima uhidbe Srba po potjernicama podignutim po, kako kaže, famoznim optužnicama. Te su optužnice, smatra Linta bile sredstvo za zastrašivanje Srba, kako se ne bi vraćali u Hrvatsku.

Zato izaslanik srbijanske Skupštine predlaže da se počiniteljima ratnih zločina sudi u mjestima njihova prebivanja, čime bi se, kako upozoravaju pravnici narušilo načelo o suđenju počiniteljima zločina u državama gdje je zločin počinjen. Naime, rat se nije vodio u Srbiji nego u Hrvatskoj na kojun su agresiju izvele Srbija i bivša Jugoslavija. Nu Lintin zahtjev se može i politološki jednostavno objasniti kako prvanici ne bi dovodili u sumnju njegov "pošteni" poziv. Naime, kad bi Hrvatska doista prihvatila Lintino načelo sudovanja, istoga bi trenutka pravno poništila velikosrpsku agresiju, kako se to već duže vrijeme nastoji činiti političkim kvalifikacijama te iste agresije kao građanskoga rata. Poruka predstavnika srbijanske Skupštine očito odiše tim duhom jer ni Linta, zbog Europske unije ne ruši spomenuto načelo sudovanja jer na Hrvatsku gleda kao dio zajedničkoga jugoslavenskog ili pak velikosrpskog teritorija.

Episkopa Fotije, onaj koji je svojedobno spriječio vjerski ukop hrvatskoga branitelja pravoslavne vjere, samo zato što je ovaj na lijesu imao stijeg Republike Hrvatske, ultimativno prijeti kako Srbi ne žele pristati na ništa manje od onoga što im sada daju hrvatski zakoni. Inače ih hrvatski zakoni favoriziraju ne samo u odnosu na hrvatsku većinu, nego i u odnosu na sve druge hrvatske manjine. Zato praktično imaju višestruko pravo glasa, a po sadašnjem načelu izbora Milorad Pupovac će sa svojom družinom doživotno biti zastupnik u Hrvatskom saboru. Pomno uređeno političko vodstvo, sve snažnija politička uloga Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj te velikosrpska poruka iz Beograda u nazočnosti hrvatskoga premijera samo potvrđuje koliko je duboko ukorijenjen u političkoj praksi srpski Memorandum II., koji je samo inačica za ratnu politiku velikosrpske prevlasti u BiH, kaosovu, a sad sve više i u Hrvatskoj.

Nije čudna srpska politika, koja je unatoč porazima u ratovima tijekom devedesetih godina dobila polovicu BiH, ostala nazočna na Kosovu, a sad se uz pomoć hrvatske politike sve snažnije protežira po Hrvatskoj. Kad već hrvatska vlast na sve očitiju srbizaciju države ne želi reagirati, onda bi se poluge politike nacionalne sigurnosti mogle zakotrljati ulicama hrvatskih gradova. Hrvatski bi poraz mogao biti i veći kad bi se sve agresivnije nastupanje srpstva, koje ne preza ni od ubijanja mladića poput onih u Gvozdu, prešućivalo i opravdavalo bizarnim motivima!

Mate Kovačević


Reagiranje u stihu...

Hrvatski rodoljub i sveti rat

Nastalo je mračno doba,
Židomasonerija stvara glupog roba.
Okrutna banda vlada svijetom,
crna kuga se širi zemaljskom planetom.

Podmićuju ogavne političke glumce,
prodane jude koje nemaju srce.
Ljevičari, demokršćani i liberali
najrađe bi cijelu Hrvatsku rasprodali.

Stvarni politički sustav je plutokracija (vladavina bogatih)
a njegova maska demokracija.
Narod mora svoje diktatore da bira.
pobjeđuje za koga se najviše lobira.

Međunarodne banke daju kredite
s kojim hrane pohlepne bandite.
Lihvarske kamate plaćaju mali ljudi,
zato postaju dužnički robovi tuđi.

Prenose nam vijesti lažne,
kriju od ljudi činjenice važne.
Masovne medije su oruđe manipulacije,
s njima obmanjuju cijele nacije.

Rodna ideologija, gej propaganda i pobačaj
donose zemljama demografski očaj.
Useljavaju afričke i azijske kolonizatore
kako bi imali sirovinu za građanske ratove.

Čedo opet lijepom našom hara,
htjeo bi novih Vukovara.
Neka ima rata i jada,
to globalističkim profiterima odgovara.

Zapad posta središte surovosti i nemorala
a narod rulja koja bi samo kupovala.
Šoping-centri su nove katedrale.
Prazni materijalizam zamjenjue svete ideale.

Bog, obitelj i domovina
ne vrijede kao trgovina.
Naša ognjišta i plodna sela ostaše pusta,
napredni gospodin bi u prljavom velegradu punio svoja usta.

Domaća kultura se amerikanizira -
McDonald's, Hollywood i svugdje njihova glazba svira.
Uzdižu bezsramlje, preljub i nasilje,
podmuklo ruše stare civilizacije.

Televizija emitira gluposti i smeće
i zato mladić sa ispravnog puta skreće.
Popularna glazba je strani otrov.
Seks, droga i rock n' roll i život je brzo gotov.

Po diskotekama mladež skakće i pije,
svake noći negdje krv se lije.
Cura fina i momal jak,
ne žele znati za ljubav i brak.

Nisu u modi ljupkaste haljine i suknje,
maloljetnice oblače se kao prostitutke,
Rijetkost je postao muževni muškarac,
danas valja biti dotjerani metroseksualac.

U školama nema više autoriteta,
nastavnik učenicima samo još smeta.
Sveučilišta su postala gnijezda budućih parazita,
što je dobro za narod i domovinu tamo nitko ne pita

Moderna umjetnost proizvodi samo ružno, izobličeno i naopako,
dok ono lijepo, dobro i istinito nestaje polako.
Suvremeno kazalište je karikatura,
svrha mu je da sve veliko rastura.

Kockarnice, kladionice i drugi porok,
kao da je ljudima sotona prorok.
Alkohol, psovka i pornografija,
današnje uzore daje mafija.

Feministkinje bi žene i muškarce zavadile,
od žena muške klonove napravile.
Globalni moćnici feminiziam financiraju,
da što više poreznih obveznika dobivaju.

Brak, kućanstvo i djeca?
Tako se poslovna karijera ne stjeca!
Uništiše žensko dostojanstvo,
emancipirana žena treba tulume i pijanstvo.

Koncerni bi sve više kapitala,
ne zanimaju ih ljudska i radnička prava.
Ljudski život ne vrijedi ništa više,
ako za maksimalni profit ne diše.

Raditi i trošiti neka bude smisao tvog života,
za nešto drugo živjeti je grijehota.
Budi naš poslušni rob,

pa ćeš možda izbjeći grob.
Jedan svijet, jedan narod i jedna država,
to je cilj Novog svjetskog poretka.
Razaraju nacije, tradicije i kulture,
sve mora isto da bude.

Svijet s stanovništvom od 500 milijuna,
židomasonske elite i njihovih zombijskih pijuna.
Pakao na zemlji je blizu,
uskoro će izazvati novi rati i krizu.

Domoljube i vjernike uvijek se blati,
mnogi bi nas htjeli klati.
Istina nitkoga ne zanima,
kažu da ugrožava feštu svima.

Zaista je strašna situacija.
tuguju i plaču svijet i Kroacija.
Da nije naših rodoljuba,
vladala bi još veća tuga.

Amerika, NATO, Svjetska banka i EU su osovina zla,
kroz njih pada sloboda sva.
Ali doćiće vrijeme ustanaka narodnih,
na kraju neće ostati ni traga od njih.

Hrvatski ratnik je utjelovljenje hrabrosti i časti,
s njim će narodna snaga rasti.
Kada se digne cijeli narod,
revolucija će donjeti nacionalni preporod.

Hrvatski rodoljub objavljuje rat sveti:
vražja zvijer mora umrijeti!
Hoćemo slobodnu zemlju čistu i zdravu,
temeljenu na socijalnoj pravdi, moralu i državnom pravu.

Pobjedla ili smrt izbor je naš.
Neka svijet sazna što je hrvatski pravaš!
On neće ropstva više.
O njegovoj junačkoj borbi povijest će da piše.

Narode budi uz nas
jer borimo se za vas.
Zajedno ćemo pobjediti
ili nas neće više biti.

Uz Boga i pravdu
stvoriti ćemo naciju slavnu.
Domovini će svijetlo da se vrati
kada njom budu vladali Bog i Hrvati!

Šime Tolić


Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda!

Mediji u Hrvatskoj obasuti su ovih dana naslovima o gradu Vukovaru u kojem će se 18. studenog 2013. godine usredotočiti obilježavanje obljetnice rušenja hrvatskog grada i pokolja hrvatskog pučanstva kojeg su izvršili zločinci: domaći četnici, srpski dobrovoljci i JNA. Ruševine u gradu i grobovi na Ovčari obvezuju hrvatski narod da bude dosljedan u sjećanju i poštivanju spram onima koji su ubijeni na zvjerski način, koji su mučeni, ispaćeni, silovani i prognani, te i onim za koje se ne zna gdje su im bačena izmrcvarena tijela.

Dakle, Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, čiji su se čelnici već dva puta našli u beznačajnim razgovorima s premijerom Zoranom Milanovićem, njegovim ministrima i savjetnicima. Kukuriku vlada inzistira na postavljanju ćiriličnih pločica na ulicama i na državnim ustanovama. Dakle, čaša je prelivena!

Priopćenje Stožera od 8. studenog 2013. (u sažetku) glasi: Vukovarci su bili strpljivi u godinama prognanstva čekajući povratak mnogi su u progonstvu umrli ne dočekavši vidjeti svoje porušene, spaljene, opljačkane ili ''zauzete'' domove. Tražiti od Vukovaraca, da u ime ''nove pravednosti'', ''političke korektnosti'' i ''prava'' zaborave stradanja, zločine, žrtve i zločince, da odustanu od traženja istine i pravde, da odustanu od svoje prošlosti, a time i budućnosti, da pogaze svoja obećanja dana suborcima, da svojim ranjenim dušama liječe bolesne ambicije političara i njihovih poslušnika, e to, nije moguće i na to Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nikad ne će pristati. Točka!

Bilo je vremena kad su se mogle postaviti čvrste povijesne odrednice značenja Vukovara za Hrvatsku i hrvatski narod. Baš u pravo vrijeme poslao sam poruku predsjedniku RH, Vladi i zastupnicima u Saboru - Vukovar treba perpetuirati. Na žalost, nitko se nije javno oglasio, a što je još tragičnije nijedna tiskovna publikacija u Hrvatskoj nije objavila moj prikaz! Prikaz je bio objavljen samo u dijaspori: Hrvatski vjesnik, Melbourne, Australija, 4. travnja 1997., Zajedničar, Pittsburgh, SAD, 16. travnja 1997. i u Zborniku mojih studija - Pogled s Torontskog tornja, ZIRAL, Mostar, 1998. Zbog aktualnosti sadržaja prikaz prenosimo u cijelosti:

VUKOVAR TREBA PERPETUIRATI

Uskoro će biti izbori u Hrvatskoj (13. travnja 1997.) i nakon toga reintegracija Hrvatskoga Podunavlja čim bude dovršen proces ostvarenja cjelovitosti hrvatskoga državnog prostora; prostora koji je bio u ''socijalističkom republičkom okviru'' za vrijeme Jugoslavije. Jesu li te granice, gledano s hrvatskog stajališta, zadovoljavajuće; da li su prirodne i permanentne , nije svrha ovog osvrt, nego – što bismo trebali učiniti u tim granicama, u pogledu obnove i izgradnje. Naime, dostaje je toga već obnovljeno i napravljeno, a radovi su u tijeku na izgradnji novih puteva koji će povezati brže (i bliže) sjeverne granice i sela s obalama Jadrana.

U obnovi srušenih gradova i sela diljem Hrvatske, neka je mjesta čak teško i prepoznati jer su to sve same ruševine. Na nekima će ostati vječni tragovi mržnje i zločina. Ipak, postoji jedan grad koji se razlikuje od svih porušenih gradova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To je Vukovar. Nekadašnji grad grofova, središte mnogih povijesnih i kulturnih znamenitosti hrvatskog naroda civilizirane Europe. Vukova je grad koji treba, u novakom obliku i stanju kakav je danas, sačuvati za vječnost, spasiti od zaborava i učiniti trajnim. Treba ga neprekidno održavati u postojećem stanju, učiniti ga besmrtnim, odnosno perpetuirati.

Vukovar, ovakav kakav je danas, treba ostaviti hrvatskim naraštajima, povijesti i svijetu u zavjet (amanet!) kao simbol: mržnje, zločina, genocida i baklanštine čime nas je ''obdari'' istočni susjed (Srbija) nakon skoro cijelog ovog (dvadesetog) stoljeća zajedničkog (državnog) života, kako se nikad više ne bi ponovile pogreške iz 1918. i 1945. o stvaranju novih savezništva.

Obnova i izgradnja Vukovara

Nakon mirne (ili prisilne) reintegracije hrvatskog Podunavlja, hrvatska Vlada vjerojatno ima nakanu obnoviti i izgraditi Vukovar, kao bi se stanovnici mogli vratiti u svoje domove. Takva su obećanja dana izgnanicima. Za izgradnju uništenog grada, u kojem je sve srušeno, izuzev jedne zgrade – pravoslavne (srpske) crkve (!), koliki god su proračunom predviđeni novčani iznosi, ipak ne će biti adekvatni za restauraciju grada, kako bi Vukovar opet dobio izgled kakav je imao prije srpske agresije. Ako bismo pomislili na obnovi i izgradnju Vukovara s arhitektonskog stajališta (gradnja i oblikovanje zgrada), ne bi se isplatilo vratiti Vukovar u prijašnje stanje, bez obzira na troškove i vrijeme obnove. Sa stajališta građana, koji su sve izgubili: dom, imovinu i – mnogu rodbinu, njihov eventualni povratak u Vukovar značio bi dolazak na groblje i boravak u sarkofazima (kameni grobovi napravljeni od jedne vrste vapnenca koji ima svojstvo da brzo izjede meso pokojnika i – duše povratnika). Međutim, s hrvatskoga nacionalnog i državotvornog stajališta, Vukovar bi trebalo pod svaku cijenu (zakonskim regulativama) zadržati i zaštititi u sadašnjem obliku, što bi u konačnici imalo višestruku korist:

a) Iz praktičnih je razloga lakše sagraditi jedno novo naselje (grad) iz temelja (ispočetka) nego čistiti stare ruševine i na njima podizati nove zgrade;

b) Mnogi povratnici i uz najpovoljnije uvjete ne će se nikad vratiti u grad u kojem sve zaudara po ljudskim leševima; u grad u kojem ni trava ne bi pokrila krvave tragove po ulicama i vrtovima;

c) Vukovar bi trebalo proglasiti nacionalnim svetištem, simbolom domoljublja i žrtve hrvatskog naroda u borbi za slobodu i oslobođenje iz balkanskog okvira.

Što predstavljaju ruševine Vukovara?

Sa sigurnošću možemo ustvrditi da ne će nikada biti izvedeni pred međunarodni sud svi ratni zločinci; ne će biti ni oni koji su najodgovorniji. Dakle, mnoge neće stići kazna ljudskih zakona! Stoga je potrebno ostaviti Vukovar hrvatskim i svjetskim pokoljenjima; grad u kojem je ljudskim životima pisana povijest dvadesetog stoljeća u središtu civilizirane Europe.

Vukovar je grad na rijekama Dunava i Vuke; grad koji razdvaja dva naroda (srpski i hrvatski); dvije civilizacije (zapadnu i istočnu); dvije vjere (katoličku i pravoslavnu); dva mentaliteta (europski i balkanski); grad u kome, realno gledajući, mogu zajedno živjeti (obitavati) samo mrtvi Hrvati i Srbi.

Vukovar je posljedica Jugoslavije, države koju su stvorili Saveznici i svako obnavljanje značilo bi brisanje njihove odgovornosti za stoljetnu tragediju hrvatskog i srpskog naroda. Vukovar bi, isti tako, trebao biti uzor i srpskom narodu, ne samo kao svjedočanstvo izvršenog zločina nad nevinim i golorukim građanima susjedne države, nego i opomena u nacionalnom i vjerskom pogledu da šovinizam, velikosrbizam i agresija obmanjuju pučanstvo i kopaju nove vlastite grobove.

Budućnost Vukovara

Pretpostavljamo da će odgovorni čimbenici u Hrvatskoj ozbiljno razmotriti ove nabačene misli, te da neće požuriti s obnovom i izgradnjom Vukovara, bar dok se ustanovi jedna zastupnička komisija koja će razmotriti (i procijeniti) sudbinu Vukovara. Bilo bi žalosno da među hrvatskim zastupnicima bude i onih koji bi se protivili perpetuiranju Vukovara, poradi osobnih interesa i simpatija spram Beogradu, a zbog obzirnosti iz prijateljskih (jugoslavenskih) odnosa kojima su bili vezani uz Beograd.

Sudbina Vukovara, ovim putem, odredit će i sudbinu hrvatski zastupnika: na kojoj bali Dunava stoje. S onima, koji žele da se zametne trag tragedije hrvatskog naroda i da se obnovi Vukovar, trebalo bi postupiti kao što su Česi, pobunivši se protiv kraljevske protunarodne politike (23. V. 1618.), bacili kraljevske namjesnike kroz prozor praške Gradske vijećnice (defenestacija).

U povijesti čovječanstva imamo nekoliko slučaja, koje bismo mogli dovesti u svezu s Vukovarom. Naime, ruševine Babilona i Sodome i Gomore, već stoljećima opominju čovječanstvo na obraćanje samo zato što nitko nije ''obnovio i izgradi'' babilonske i sodomske zidine. Međutim, u novijoj povijesti imali smo, isto tako, nekoliko ''babilona'' kao što su Hirošima, Nagasaki i Dresden, koji nisu Bogu skrivili da ih stigne Njegova kazna. Amerika je bacila atomsku bombu na gradove Hirošimu i Nagasaki, koje je dobrim dijelom pomogla obnoviti i izgraditi samo da što bolje zamete trag genocida pred novim naraštajima Japanaca, koji su već uz Coca-Colu zaboravili genocid, jer osim spomenika na zbivanja nema ništa što bi očevidno moglo u čovjeku izazvati posebno zaprepaštenje i osjeća protrnutosti.

Slično je i s Dresdenom kojeg su Saveznici gotovo sravnili sa zemljom kao čin odmazde prema Njemačkoj. Nakon rata grad je obnovljen i ima veoma malo uzoraka koji podsjećaju na zločin. Mlade generacije Nijemaca i građana Dresdena ne znaju da je njihov grad bio pakao na zemlji. Isto će se dogoditi i s Vukovarom ako u njega dođu buldožeri. Netko će, ipak, biti odgovoran za Vukovar, ako ne pred Međunarodnim i Hrvatskim sudom, zasigurno će biti pred Božjim sudom, kao što su svi oni koji nije stigla kazna ljudskih zakona.

Da bi porušeni Vukovar mogao postati i ostati trajna opomena svima onima koju su ga bjesomučno rušili, a čitavom svijetu vječan podsjetnik na one zločine koji su taj divni grad na Dunavu rušili, taj grad mora ostati Vječni Vukovar, poput ''Vječnog Rima'', ali u posve drugom smislu. Stoga ruševina grada Vukovara treba ostaviti u sadašnjem stanju, a do njega izgraditi moderan NOVI VUKOVAR.

Pjesnik moli Dunav da bude ''nježan kad prolazi kraj Vukovara'', a kako bi tek bili osjećajni hodočasnici koji bi dolazili iz Hrvatske i cijelog svijeta da vide Vukovar, da se pomole i poklone. Vukovar je grad Siniše; grad svakog Hrvata u domovini i dijaspori i kao takav treba biti ostavljen u nasljeđe – ne kao povijesni festung nego kao živa istina.

Vukovar je egzaktan odgovor Jasenovcu. Naime, u Jasenovcu su pola stoljeća Srbi tumačili svijetu da su ''Hrvati genocidan narod'', jer su s kostima i slikama zločina, koje su nositelji vlasti ''dokumentirali'' do beskrajnosti (in infinitum) nadimali ''žrtve fašizma'', a zapravo su tu Hrvati bili stvarne žrtve fašizma i komunizma. Vukovar je jači od bilo koje ''povijesne'' knjige. Stoga treba ostati ovakav kakav je danas – knjiga koju će pomno pročitati svatko tko dođe u grad. Bilo bi uputno da u zidine grada Vukovara dolaze skupine i pojedinci, turisti, kojima vodići trebaju pokazati sve bivše znanstvenosti grada. Vukovar može postati ''Dubrovnik na Dunavu'', u kojeg domaći i strani posjetitelji, pa i turisti, ne bi dolazili da se, kao u Dubrovniku, dive njegovim vrijednim povijesnim i kulturnim spomenicima i građevinama, već da u Vukovaru nađu najilustrativniji dokaz velikosrpskog bezumlja i zločina – rušenje divni boroknih zdanja i vršenje najmasovnijeg genocida na hrvatsko prostoru nakon II. svjetskog rata. U stvari, u porušeni i mrtvi Vukovar bi se dolazilo sa strahopoštovanjem, ali i s neizmjernom dozom divljenja spram njegovih viteških branitelja, dok bi Novi Vukovar postao živi grad – grad u kojem bi cvao novi život jednog novog hrvatskog i vukovarskog naraštaja.

Zašto, Jahve, stojiš daleko,
zašto se skrivaš u dane tjeskobe?
Obijesni bezbožnik jadnika goni,
u zamke ga hvata kojem u postavi.
(Psl. 10, 1)

Rudi Tomić


Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...

hrperoistine.wordpress.com

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?

Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.

Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.

Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.

Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg.

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi, a stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.

Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.

1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.

Bio sam 72 dana u zemunici

U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.

Ne mogu opisati taj j... strah

Došla je večer, a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako, a stražari naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart, Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.

Najljepši i najsretniji dan

Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)

Uredio Franjo J. Ćehić


ČUVAJTE SE OSVETE HRVATSKIH PRAVEDNIKA!

Čuvajte se Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih!
mletački dužd Urso Patricio

Povijest nije nekakva biblija svih događanja iz prošlosti, nego je neprestani proces selekcije kojom se u raznim vremenskim razdobljima bira određene momente, određene događaje i određene ljude. Ljude koji se tom selekcijom više puta dovode u situaciju iz koje će vrlo teško izići.

Ali, u tim i takvim momentima pojedini posebni ljudi pronađu najprije sebe, pronađu tko su i zašto su stvoreni - pronađu svoju sudbinu i svoj životni put. Ti, vrlo rijetki ljudi obično se pojavljuju u momentima kad nihovome narodu prijeti smrtna opasnost. Kako bi se uvjerili da je to uistinu tako, pogledajmo malo u našu prošlost.

Jedan od najznačajnijih hrvatskih vladara u 9. stoljeću bio je knez Trpimir (845. - 863.). Za njegove vladavine Hrvatska se prostirala od Jadranskoga mora do Drave, Dunava, i Drine, te od Istre do današnje Albanije. U to vrieme granica između Bugarske i Hrvatske išla je Dunavom na sjeveroiztoku i Drinom na iztoku. S namjerom da proširi svoju državu bugarski knjaz Boris I 854. godine poslije napada na bizantinsku provinciju Rašku, prelazi Drinu i napade Trpimirovu državu. Trpimir ga u donjem toku Drine porazi i prisili da zatraži primirje. Poslije što je obranio svoju zemlju od bugarske najezde Trpimir je nastojao svoju državu urediti po uzoru zapadnih europskih država. Trpimir je bio pobožan vladar što potvrđuje i njegova povelja od 4. ožujka 852. kojom Splitskoj nadbiskupiji potvrđuje posjed svih kupljenih zemljišta.
Povelju podpisuje “Trpimir božjom pomoći vladar Hrvata”.
Trpimir sebe naziva “Trpimir vladar Hrvata”, a svoju državu “Država Hrvatska”. Njegov dvor bio je na Klisu. Blagi i miroljubivi Trpimir imao je tri sina, ali ga poslije njegove smrti ni jedan od njih nije naslijedio najvjerojatnije za to što se znalo da se Mlečani već duže vremena pripremaju za napad na hrvatske primorske gradove pa je Hrvatskoj, nasuprot mekanim Trpimirovim sinovima, bio potreban hrabar i odvažan vladar i vojskovođa, stoga za njegova nasljednika izabran je knez Domagoj (863. - 876.). Podcijenivši Domagojevu hrabrost, napuhani mletački dužd Urso Patricio 865. g. s jakom mornaricom kreće na osvajanje njegove države..
U bitci koja je uslijedila Domagoj ga potuče do nogu i prisili da podpiše mirovni ugovor.
Tim ugovorom Mletci se obvezuju Domagoju plaćati danak tada vrlo skupim kunećim krznima. Radi toga hrvatski je novac uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. nazvan kuna, a nažalost privremeno, tako se i danas zove. Domagoj je znao da se Mletci (kao i njihovi kasniji potomci Talijani) neće pridržavati onoga na što su tim primirjem bili ovezani pa je uvijek bio spreman odgovoriti na sve njihove provokacije. Znajući da je napad najbolja obrana, hrabri i poduzetni Domagoj iz obrane prelazi u napade na mletačko brodovlje širom Jadrana. On Mlečanima zadaje toliko jada da su ga prozvali “veoma pakosnim vladarom Hrvata”, a njegove ratnike “brutti Croati”. Uzpostavom jake vojske i mornarice, za vrieme svoje vladavine Domagoj je postavio čvrste temelje jakoj hrvatskoj državi.
On je jedan od najuspješnijih hrvatskih vojskovođa i vladara.

HRVATSKA IZMEĐU IZTOKA I ZAPADA

Na prijestolje u Carigradu 867. g. dolazi car Bazilije I. (ili Vasilije I.). U Bizantu se sređuju do tada uzburkane prilike u Crkvi i politici tako da je on sad mogao posvetiti više pozornosti Zapadu. Usljed provale Saracena u južnu Italiju Bazilije sklapa ugovor s iztočnofranačkim carem Ludwigom II., poznatim pod nazivom Ludwig der Deutsche (Ludwig Njemac), obećaje da će u pomoć obsadi Barija, u kojem su bili Saraceni, poslati svoju mornaricu. Ali, zbog međusobnog nepovjerenja bizantska flota pod zapovjedništvom admirala Niketa Orifa ubrzo napušta obsadu.
Ludwig sad u pomoć poziva Domagoja da mu s hrvatskom mornaricom dođe u pomoć, što je Domagoj i učinio.
I, kako se to nama Hrvatima uvijek događalo, dok je Domagoj, za tuđe interese, od Saracena oslobađao Bari, znajući da je Hrvatska momentalno bez obrane Bazilije mu iza leđa šalje istog onog admirala Orifa s njegovim brodovljem u Dalmaciju. Orif opljačka sve do čega je došao, poruši mnoge gradove i u robstvo odvede mnogo zarobljenog naroda.
Papa Hadrijan II.i Ludwig Baziliju šalju oštar pismeni ukor i od njega traže zadovoljštinu.
Ludwig, koji je u to vrieme okrutno vladao Panonskom Hrvatskom, u svome pismu Baziliju uz ostalo kaže: “Nije, naime bilo zgodno učinjeno, da se istim našim Hrvatima, dok nisu ni slutjeli, da im bilo kakva nesreća od drugih prijeti, na tako opak načinkod kuće sve njihovo opljačka, da im se dogodi ono u što nipošto uobće ne bi upali da su to unaprijed znali”.
Za papu i Ludwiga sve je završilo s tim “ukorom”.

Vrativši se iz Barija i vidjevši pustoš Domagoj počima odmazdom protiv bizantskih posjeda i posjeda njihovih saveznika Mlečana. U piranskom zaljevu 872. g. hrvatski mornari predusreću mletačku izvidničku galiju, poubijaše svu posadu, a galiju zaplijeniše. Time je Domagoj s Mlečanima došao u otvoreni sukob - koji uza sva posredovanja pape i drogih moćnika toga doba, nije prestao do konca njegova vladanja. Podkraj Domagojeva života dolazi do ustanka Hrvata protiv Ludwigovog vrhovništva nad dijelom Hrvatske.

Borbe traju 7 godina, Franke na moru pomažu Mlečani, a u Panoniji hrvatski izdajica knez Kocelj, koji je u posljednjoj bitci 876.g. poginuo. Te godine Ludwig i njegovi Franci su bili poraženi. Kako stoji u povijestnim zapisima iz toga doba, - u bijesu zbog poraza Franci s majčinih grudi trgaju i na komade sjeku nevinu dječicu i bacaju psima za hranu.
Nu, sve bez koristi, jer Hrvatska se tim ustankom zauvijek oslobodila Franaka.
Za trajanja borbe s Mlečanima te iste godine umire i Domagoj, hrabri hrvatski vladar i vojskovođa, ali će ga još duga stoljeća pamtiti svi neprijatelji Hrvata, a posebno Mlečani čiji su duždevi stoljećima kasnije opominjali svoje podanike s riječima: “Čuvajte se onih Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih, jer tada su najzločestiji”.

Danas, kao i u ona davna vremena Hrvatskoj opet prijeti opasnost sa svih strana. Izvana, sa sjevera i zapada ugrožena je od potomaka starih Franaka, s juga od potomaka Mlečana, s iztoka od potomaka Bizantinaca, ali najviše je ugrožena iznutra od domaćih izdajnika, Koceljevih potomaka.

Oni su Hrvatsku opet doveli na rub ponora.
Ali čvrsto vjerujem da danas kad je Hrvatska u smrtnoj opasnosti negdje među nama postoji novi Domagoj i da će uskoro čas kad će ustati i uzviknuti: “Hrvatski narode, hrvatski branitelji i svi pošteni Hrvati i Hrvatice, vrieme je da prestanemo biti rakova djeca. Vrieme je da se ujedinimo u jedan tabor, u jednu vojsku i da tako ujedinjeni poručimo toj jugokomunističkoj bandi koja nam je opet sjela za vrat -
Čuvajte nas se! Dolazimo iz Vukovara, Voćina, Škabrnje i Široke Kule!
Dolazimo iz svih mjesta i sa svih grobova naših suboraca palih za slobodu naše Domovine! Dolazimo sa grobova koje vi izdajnici na sve načine želite oskvrnuti, pa evo najzad i nadpisima ćirilicom, pismom njihovih ubojica, vaših saveznika!

Dolazimo! I, zapamtite - Ovoga puta neće vam biti oprošteno!

Za Dom Spremni!


JUGODEBILI

Europa se danas nalazi u jednom prijelomnom razdoblju velikih promjena. Nestala je nekadašnja desetljetna stabilnost, koju je nekad garantirala blokovska podjela i u procesu globalizacije, sve je postalo neizvjesno. Zapad je u dubokoj krizi. On je dobrim dijelom izgubio onaj sjaj, onu fascinaciju i privlačnost, koju je imao za sve stanovnike nekadašnjih komunističkih država prije dvadesetak godina. Zapadne su države danas, više-manje, pod kontrolom moćnih burzi i razuzdanih financijskih mešetara i velikih banaka sa Wall Streeta. Zapadne vlade su postale marionete financijskog kapitalizma i ne mogu ukrotiti velike banke koje zapravo diktiraju igru. Zapadna društva idu u krajnost i dekadenciju i svaka bolesna manjina može kontrolirati sve i nametati volju većini. A bivše komunističke države istočne Europe, nisu se uspjele ekonomski razviti u onoj mjeri, u kojoj su to ljudi sanjali prije 23 godine, kada su padali berlinski zid i željezna zavjesa.

U takvim vremenima krize, nesigurnosti i neizvjesnosti, čovjek naginje ka tomu, sjećati se boljih i sretnijih vremena. I čovjek naginje k tomu, iz prošlosti, uzeti samo sretne trenutke i iz memorije izbriše one loše dane i tako naginje ka idealiziranju.

Jena vrsta jugonostalgije sama po sebi ne mora biti ništa loše. Dok je ograničena na prisjećanje na neke ljepše dane iz mladosti, ugodne trenutke u životu, ili možda na neku bolju glazbu, zanimljivije televizijske serije i slično.

Djelomičnu komunističku nostalgiju kod pojedinaca, nalazimo danas, manje-više u svim bivšim komunističkim državama istočne Europe. Nje ima čak i kod pojedinaca i u bogatoj Njemačkoj, odnosno u istočnom dijelu Njemačke, bivšem DDR-u. Iako danas ti ddr-nostalgičari kao nezaposleni u ujedinjenoj Njemačkoj primaju višu socijalnu pomoć ili novac za nezaposlene, nego što im je bila plaća u DDR-u, ipak misle da im je tada bilo bolje. Odnosno da su u to vrijeme nekako svi bili jednakiji, odnosno jednako siromašni.

Ali postoji jedna bitna razlika između Hrvatske i ostalih bivših komunističkih država u Europi, što se tiče nostalgije za starim sustavom. U drugim državama, ovi nostalgičari ne žele ponovno uspostavljanje Varšavskog bloka ili SSSR-a. Odnosno, oni ne žele ukidanje vlastitih nacionalnih država, Za razliku od hrvatskih jugonostalgičara, koji žele upravo to. Ukidanje vlastite države.

Veliki broj hrvatskih jugonostalgičara, misli upravo to, da se onaj nekadašnji sustav i ona nekadašnja država SR Jugoslavija ponovo mogu i trebaju uspostaviti. I tu onda jugonostalgija prerasta u bolest zvanu jugodebilizam. I to onda postaje vrlo opasno. Jugonostalgija počinje biti loša i opasna kada neki ljudi misle da se ono vrijeme i onaj sustav mogu i trebaju ponovo vratiti.

Kukuriku vlast se održava, zbog razjedinjenosti i nesposobnosti desnice napraviti jedan pravi program za spas hrvatske države, ali djelomično i zahvaljujući upravo jugodebilizmu. Da, jedan dio hrvatskog stanovništva je zaražen jugodebilizmom.

Bolest koja je danas raširena u svim državama takozvane regije, ali je najraširenija i najagresivnija upravo u Hrvatskoj. Tako je Hrvatska danas središte jugodebilizma i središte nekakvog pokreta za novu Jugoslaviju.

Jugodebilizam zaziva kod ljudi onu potpuno romantičnu, idealiziranu sliku bivše države, pri čemu se ignorira, ne samo totalitarni karakter te države i tog sustava, već se ignoriraju goleme razlike između tadašnje i današnje svjetske, političke i ekonomske stvarnosti. Jugodebili zapravo ignoriraju sve. I uzroke rata i strahote rata i sve ostalo. Svejedno što se Srbi nikada nisu ispričali, niti su odgovarali za što, niti platili ikakvu odštetu. Jugodebili će sve jednostavno progutati. i Vukovar, i Dubrovnik, i Škrabnju... I Srebrenicu i sve drugo, što su Srbi počinili u Hrvatskoj i BiH.

Ljudi zahvaćeni jugodebilizmom misle da je Hrvatska bila samo jedan neuspješan eksperiment i da se sada treba vratiti ka Jugoslaviji.

Jugodebil je posebna sorta ljudi, čiji je mentalni sustav, nepopravljivo uništen komunističkim totalitarizmom. Jugodebil ignorira realnost i ne shvaća ništa i ne želi shvatiti ništa. Jer jugodebil živi rado u svom zatvorenom, vlastitom autističkom svijetu romantične SR Jugoslavije.

Jugodebil sanja rado, recimo o nekadašnjoj nogometnoj jugoligi i jakosti njenih klubova, ali, potpuno ignorira drugačije okolnosti koje su vladale u to vrijeme i ne shvaća, da su svi tadašnji klubovi bili financirani od državnog i partijskog novca, i da se igračka kvaliteta klubova mogla dugo sačuvati zahvaljujući činjenici, da su tek nakon napunjenih 28 godina, igrači iz Jugoslavije mogli ići u inozemstvo. Kao i činjenici, da su u to vrijeme, razlike između velikih klubova iz liga takozvane petice, i ostalih klubova Europe bile daleko manje, zahvaljujući tome, što tada u jednoj momčadi nije smjelo igrati više od dvojica stranaca i što nije bilo današnjeg rastrošnog ludila i tajkuna kao Abramovič u nogometu.

Jugodebil također rado ustraje na mitu o navodnoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji, iako ta reprezentacija, zapravo nikada nije postigla veći uspjeh od jednog četvrtog mjesta na svjetskom prvenstvu, a Hrvatska je ipak bila treća, iako je nekadašnja jugo-reprezentacija imala veći izbor igrača i bolje uvjete nego hrvatska reprezentacija.

Jedan od najvatrenijih jugodebila što se tiče sporta, i uopće, je Jurica Pavičić, koji vjeruje da bi se samim vraćanjem imena Jugoplastika KK Splitu i crvene zvijezde petokrake na grb Hajduka, ova dva kluba automatski postizali uspjehe koje su postizali nekada za vrijeme Jugoslavije sa državnim i partijskim novcem.

Ali taj posebno jaki jugodebilizam u sportu i nogometu je posebna tema za jednu posebu analizu.

Ono što se predsjednik Josipović i drugi vladajući jugodebili ne usuđuju glasno kazati, govore njihove pristalice po medijima i forumima a to su ovakvi i slični mitovi i bajke jugodebilizma, koje se održavaju na životu:

- Jugoslavija je bila uređena i prava država, Hrvatska to nije.
-"Mi" smo bili tada netko i značili nešto u svijetu, sada smo nula.
- Jugoslavija je bila bogata država. Izvozila robe u milijardama dolara vrijednosti,
-Jugoslavenska ekonomija je tada bila jaka, hrvatska je slaba i uništena.
- Tito je bio svjetski državnik, pobjednik u ratu, dok je Tuđman bio diktator.
- Srbe nije trebalo izazivati, moglo se sporazumjeti sa njima, Tuđman je krivac za raspad te Jugoslavije. Jugoslavija bi 1990. bila primljena u EU. i sad bi navodno bili ko Njemačka.

Ova zadnja tvrdnja, najbolje pokazuje koliki je to stupanj jugodebilizma i potpuno odsustvo realnosti. EU koja je 1990. imala samo 12 članica, nije tada primila ni Mađarsku, ni Poljsku, ni Češku, niti bilo koju drugu bivšu komunističku državu, (koje su primljene tek 2004. godine), a primila bi Jugoslaviju. Kad na vrbi rodi grožđe.

Jugodebil održava rado i mit o bajkovitoj SR Jugoslaviji u kojoj su navodno svi bili sigurni i svi zaposleni i sve bilo besplatno. Pri tomu, jugodebil potpuno ignorira drastično promijenjene političke i ekonomske okolnosti u Europi i svijetu u zadnjih 20 godina. Jugodebil ne shvaća da je u to doba bio hladni rat i blokovska podjela, koja je zapravo garantirala jednu vrstu stabilnosti. Tada nije bilo ni globalizacije, ni današnjeg podivljalog i neobuzdanog financijskog kapitalizma, ni Sorosa, ni drugih financijskih mešetara, kockara i lupeža, i na burzama se u to vrijeme trgovalo sa realnom robom, a nije se kockalo sa milijardama virtualnog novca protiv cijelih država, kao što se to radi danas.

Jugodebil također uopće ne kuži razliku između socijalizma i kapitalizma, između socijalstičke državne privrede i kapitalitstičke privatne ekonomije. Jugodebil ne kuži razliku između jednog zatvorenog, od države kontroliranog, socijalističkog tržišta, koje zapravo nije ni bilo slobodno tržište, već samo tržnica za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva Jugoslavije, kao i u svim ostalim socijalističkim državama, i jednog stvarnog otvorenog slobodnog kapitalističkog tržišta, koje je danas u vrijeme globalizacije postalo totalno otvoreno svjetsko tržište.

SR Jugoslavija se nije morala natjecati na tom otvorenom svjetskom tržištu (koje tada ni blizu nije imalo današnji globalni oblik), jer je kao socijalistička država, proizvodila većinom samo za osnovne potrebe vlastitog stanovništva, samo za vlastito zatvoreno, unutrašnje jugoslavensko tržište, odnosno tržnicu. Ono malo što je SRJ prodavala u inozemstvo bile su sirovine, pokoji brod ili vlastite usluge u građevinarstvu. I to je prodavala samo prijateljskim afričkim i azijskim diktatorskim državama iz Pokreta nesvrstanih, ili kojoj bratskoj socijalističkoj državi u Europi.

Jugoslavenske mušterije bile su tada, između ostalih Naser, Gadafi, Sadam Husein i slični. Oni su kupovali brodove proizvedene u jugoslavenskim brodogradilištima, a i oružje iz jugoslavenske proizvodnje, i u tim državama su jugoslavenske državne građevinska poduzeća vršila gradnju raznih građevina, po narudžbi Titovih prijatelja-dikatatora iz tih zemalja.

Naravno da ta SRJ nije mogla prodati ništa u normalne države i na zapadno tržište. To je dakle bilo ono malo, što je SRJ prodavala u inozemstvo. Sve ostalo u jednoj tipičnoj državnoj socijalističkoj planskoj ekonomiji, bilo je namijenjeno samo za domaće, unutrašnje tržište. Kao i u svim ostalim socijalističkim državama. Svaka socijalistička država imala je svoju elektronsku i svoju auto-industriju. Jer su stanovnici u zatvorenim socijalističkim državama, trebali i morali kupovati samo domaće proizvode, iako kvalitetno daleko lošije. Jer im nije bila dostupna znatno kvalitetnija roba sa Zapada.

To je bila državom zaštićena socijalistička ekonomija, koja se nije morala natjecati na tržištu, niti na burzama. Velika većina od svih tadašnjih jugoslavenskih državnih poduzeća bila je stalno u gubitcima, u minusu. I sva ta poduzeća je subvencionirala država, podmirivala je njihove gubitke i nadoknađivala minus. I tako su radnici dobivali plaće i onda, kada je neko poduzeće već dugo bilo kronični gubitaš i po svim pravilima ekonomije zapravo trebalo ići pod stečaj. Ali država je održavala takva poduzeća na životu, kao što se održavaju neizlječivi bolesnici na aparatima. I takav potpuno nerentabilan način ekonomije naravno nije mogao vječno trajati, morao je jednog dana doživjeti slom. Što se napokon postepeno i dogodilo u osamdesetim godinama.

To jugodebili ne shvaćaju, već misle da bi tadašnja jugoslavenska državna poduzeća danas mogli normalno poslovati i konkurirati jakim zapadnim tvrtkama na hrvatskom, europskom i svjetskom tržištu, odnosno da bi ta poduzeća danas isto tako mogla biti subvencionirana od države iako su kronično u gubitku. Konkurirati na međunarodnom tržištu ne mogu danas više niti Slovenci, koji su jedini bili sačuvali svoju industriju iz vremena SRJ. Slovenci, koji nisu proveli privatizaciju manjkavo kao što je ona bila provedena u Hrvatskoj, već na najbolji mogući način. Ipak su i oni došli u krizu.

Većina bivših komunističkih država, koje nisu imale ni rat, ni sve ostale probleme koje je imala Hrvatska, imale su ipak slične probleme oko manjkave privatizacije, kao i Hrvatska i danas se sve one, više ili manje, suočavaju sa sličnim gospodarskim problemima kao i Hrvatska. Mađarska, koja je do prije desetak godina zajedno sa Slovenijom ekonomski bila najjača i najnaprednija od bivših komunističkih država, je prije nekoliko godina bila potpuno bankrotirala. Čak i u istočnoj Njemačkoj, u bivšem DDR-u, nije mogla biti spašena gotovo nijedna bivša državna tvornica iz vremena komunističkog sustava.

Nakon ujedinjena Njemačke, gotovo sve one su otišle pod stečaj i ukinute. Velike i moćne firme iz zapadnog dijela Njemačke preuzele su sve u istočnoj Njemačkoj. Da nije bilo bratske pomoći bogatog zapadnog dijela Njemačke, odnosno da se bivša DDR nije ujedinila sa zapadnom Njemačkom i da je ostala samostalna država, ona bi danas imala iste probleme kao i Hrvatska i ostale bivše komunističke države Europe. No čak i u današnjoj situaciji, ujedinjene Njemačke, 23 godine nakon ujedinjenja, istočni bivši komunistički dio Njemačke, još uvijek zaostaje za bogatim i jakim zapadnim dijelom. Plaće i mirovine na istoku su još uvijek za nekih 15% niže nego u zapadnom dijelu, nezaposlenost je veća, socijalni i drugi problemi su veći, a odseljavanje stanovništva u bogati zapadni dio je dramatično poraslo u zadnjih dvadesetak godina. Tako da u nekim dijelovima istočne Njemačke cijele općine i cijela područja posebno na selima, su ostala gotovo prazna, jer se stanovništvo, posebno mlađi ljudi masovno odselilo u razvijeniji zapadni dio Njemačke.

No jugodebili misle da jedino samostalna Hrvatska ima ekonomske probleme, i da nije u stanju samostalno se održavati, i da se mora opet ujediniti sa "regijom". Jugodebili ne mogu dokučiti da bi Jugoslavija, da postoji danas, bila u još daleko goroj ekonomskoj situaciji nego Hrvatska. Jer bi u toj Jugoslaviji bile Kosovo, BiH, Makedonija...sa potpuno propalim gospodarskim sustavima, koje bi, kao i dio Srbije, morale biti trajno subvencionirane, i to još daleko više nego za vrijeme SR Jugoslavije.

Nevjerojatna je količina tog jugodebilizma. Kod onih koji su nepopravljivo zaraženi jugodebilizmom, ta bolest je potpuno uništila moždane stanice za zdrav razum i za prepoznavanje realnosti i tako te ljude potpuno zaslijepila i oni ne mogu vidjeti činjenice.

Oni koji pričaju o navodnoj pljački i rastrošnosti vlasti u Hrvatskoj za vrijeme HDZ-a, ne žele uvidjeti činjenicu, da je za vrijeme Jugoslavije ta rastrošnost bila još veća. Ali važno je da je kumrovečki diktator i "nama davao". Dakle cijeni se milosrđe velikog vođe, što je od svog ogromnog luksuza davao malo i narodu, i bez obzira, što su istovremeno cijelo vrijeme bili progonjeni mnogi ljudi. Ali tko ih šljivi, što su se protivili milosrdnom vođi. Sami su krivi, i bili su zaslužili pendrek i zatvor, svi koji su remetili jugoslavensku socijalističku idilu - tako razmišljaju jugodebili.

Davor Dankinić


Čuda u parku

U medije je procurila, što će reći da je mudro plasirana, nevjerojatna vijest da je Zoran Milanović osnovao neformalno ''vijeće mudraca''. Milanović je dosada svima davao do znanja da je on najpametniji, a da ostalima ostaje tek popuštati, stoga je vijest da je čak i u malenoj Hrvatskoj uspio naći četrdesetak osoba dostojnih da s njim razgovaraju na ravnoj nozi ugodno iznenadila hrvatsku javnost.

Visoko društvo sastaje se u Visokoj ulici. Ima tu biologa, fizičara, povjesničara, ekonomista, propagandista, kulturnjaka, spisatelja itd. Nedostaje, doduše, onih sa znatnijim iskustvom u realnom životu, to jest na tržištu, ali to će Milanović nadoknaditi svojim golemim iskustvom. Mudraci osmišljavaju strategiju za Hrvatsku 2030. Jedino što se zasada zna jest to da Hrvatsku zamišljaju kao ''ekološko-tehnološki park Europe''. Tvorac te ingeniozne zamisli je SDP-ov propagandist Bruketa. Tako, eto, za samo desetak godina pređosmo put od države do parka. A u parku zna se: cucki pišaju, prostitutke nude svoju robu, klinci se opijaju, umirovljenici i adolescenti sjede na drvenim klupama i beznadno pilje u budućnost. Drago mi je ipak da Milanović konačno demantirao raznorazna desna zanovijetala koji su sumnjali u njegovo domoljublje. Čovjek koji s toliko ozbiljnosti pristupa planiranju budućnosti na dulje staze, nipošto ne može biti ne-patriot. Šteta što je njegov napor potpuno uzaludan i deplasiran! Naime, parku ne trebaju Vlada, Sabor, kojekakva ''vijeća mudraca'' i slični bakrači, dostatan je dobar redar iliti redarstvenik.

Bilo kako bilo, vijest o Milanovićevu ''vijeću mudraca'' poslužila mi je kao dobar naslov za ovaj tekst. Hvala im, Milanoviću i mudracima. Pa krenimo redom.

Čudo prvo: Sindrom ''bijele krivnje'' EPH-ovih ''crnaca''

Dok su mi djeca bila mala, gledao sam više puta jednu od brojnih animiranih verzija ''Ružnog pačeta''. U toj priči nekolicina od pozitivnih junaka upada u ralje podmuklog jazavca, lisca ili štakora, ne sjećam se više točno, i bivaju prisiljeni raditi u njegovoj primitivnoj tvornici, dok se on sablasno i zlobno cereka ponavljajući:''Proizvodnja ne smije stati, he-he, proizvodnja ne smije stati…'' Na tu tvornicu iz crtića podsjeća me Pavićev EPH, a ''proizvođači medijske magle'' na nesretne šljakere u tom pogonu. Nedvojbeno su neki od tih Pavićevih ''crnaca'' u predživotu bili pozitivci, no odavno to više nisu. Obrazine su im srasle s obrazom.

Zato bez problema pristaju na groteskne uloge. Jedna od njih je pravovjerno šibanje ''bijele krivnje''. Termin ''white guilt'' (bijela krivnja) nastao je u anglosaksonskom svijetu. S podosta valjanim razlogom, valja primijetiti. Taj svijet je stoljećima kolonizirao, porobljavao, eksploatirao i diskriminirao brojne zemlje, kulture i narode diljem svijeta, te je u postmodernom opuštanju svih kočnica došlo vrijeme i za malo kajanja. Hrvatima međutim činjenica da su bijeli i geografski u Europi nije dosada donijela nikakve materijalne koristi ni priliku da koga ugnjetavaju, eksploatiraju ili diskriminiraju, stoga je svako njihovo posipanje pepelom uslijed ''bijele krivnje'' apsurdno i kontraproduktivno. Istina, tijekom Drugog svjetskog rata bili smo prilično poslušni nacističkim okupatorima, ali kudikamo manje nego, recimo, Francuzi ili Srbi. Težnja za vlastitom državom izjednačena je, u nedostatku drugog razloga, s ''bijelom krivnjom'', ekskluzivnim fenomenom kod naroda kolonijalnih sila!

Kako se kasnije batina ''bijele krivnje'' pretvorila u argument svih boraca za prava svih potlačenih, stvarno ili samo u uobrazilji, od biljaka i životinja imigranata i homoseksualaca – njome se i u Hrvatskoj sve žešće razmahuje. U tome su se osobito izvještili EPH-ovi ''crnci''. Tako su se izredali u svojoj novini Jutarnjakovi kolumnisti gadeći referendum za unošenje definicije braka u Ustav RH. Ante Tomić veli da mu je ''pitanje što se smije zvati brak blesavije od pitanja što se smije zvati prošek''. Čudi me to od Tomića, ipak je on nekakav književnik i trebao bi više poštovati riječi. Uostalom, čisto sumnjam da bi ostao tako cool kada bi mu Pavić umjesto kuna uvalio sličice životinjskog carstva tvrdeći da on i te simpatične sličice također smatra kunama. Osim toga, kad smo već kod Tomićeva prošeka, čini mi se da su Talijani sasvim uspješno zaštitili svoj 'prosecco', pa zašto onda i Hrvati ne bi barem brak!? No, na stranu sve to, ne priliči Tomiću glumatati anglosaksonskog ćutitelja ''bijele krivnje'' kad s onim klempavim šeširom i otužnom fizionomijom više podsjeća na berača pamuka nego na vlasnika plantaže.

Čudo drugo: Zoran u obrani zdravog razuma

Pozvalo Zorana Milanovića da u središnjem dnevniku opet nešto pojasni narodu. Ne sjećam se više što, ali nije ni važno. Dogodilo se nešto čudno, Milanoviću je šou ukrala novinarka Anka Bilić Keserović. Bila je nervoznija od njega, nabusitija od njega i ljevija od njega! Tako da je na kraju on morao braniti pravo 750 000 potpisnika na referendum, opominjati je da za jednu novinarku, koja bi trebala biti objektivna, djeluje preangažirano i previše pristrano. Iživciran što mu oduzima posao, u jednom trenutku je čak uskliknuo: ''Vi zvučite kao strateg SDP-a!''. Imao sam dojam da čovjek pred napasnom novinarkom grčevito brani svoj posao.

Objektivnom gledatelju ostaje da se pita je li Milanović uistinu glavni u SDP-u ili negdje u sjeni zasjeda TCK (Tajni centralni komitet) i brusi politiku hrvatske ljevice. Još jedno ''vijeće mudraca'', što li?

Čudo treće: Prilika koja se ne propušta, osim u Hrvatskoj …

Nezadovoljni pregovorima s Hrvatskom vladom, Mađari su najavili povlačenje iz Ine i prodaju dionica Ine u vlasništvu MOL-a. Tako nam se nenadano ukazala prigoda da povratimo energetski suverenitet. Međutim iz Vlade su brže-bolje požurili priopćiti da im ne pada na pamet ulaziti u takav ''ekonomski avanturizam''. Imaju pravo, što će parku suverenitet!? To je rezervirano za države.

A u meni se, gledajući sve to, osim jada probudio i poduzetnički nerv. Da sam kakav američki ili arapski bogataš, dao bih oko parka, u koji se pretvorila Hrvatska, sagraditi tribine. Toliko se nevjerojatnih čuda i šašavih obrata, bez ikakve veze sa zdravom pameću, događa u tom parku da bi se na ulaznicama dalo dobro zaraditi.

No kako sam samo običan Hrvat, ostaje mi samo bilježiti ''čuda u parku'' i čuditi se strpljivosti njegovih stanovnika.

Damir Pešorda


Kada će Milan Kovač priznati da je lobirao za Mesića?

I sveti su se jednom varali. Odgovorila je djevojka, koja je, vjerujući da se radi o njezinom momku, dozvolila da je, pod okriljem slabe mjesečine i slične odjevenosti, malo prigrli njegov prijatelj, komu se ona također sviđala. A je, zajeba sam se. Priznao je zloglasni Miljenko Smoje, još zloglasnijem Feralu, koji mu je, nakon što je Milošević i zadnjem hrvatskom Jugoslavenu pokazao svoje pravo okupatorsko zločinačko lice, postavio pitanje u vezi poziva Miloševiću za "miting istine" u Splitu.

Prije desetak i nešto godina, kada se razmišljalo o tome, koga zaokružiti za prvog čovjeka RH, izgubljenog Budišu ili sumnjivog Mesića, na TV ekranu se, sa svojim mišljenjem pojavi i Milan Kovač. "Pa šta ja znam. Mesić je ipak bio član HDZ-a. Ja bih za njega." Međutim, Kovač to danas negira i kaže da to nije istina. Par puta, u zgodnim prilikama, zadnji put je to bilo ovih dana na stubama, kao šipak punog Europskog doma, na predstavljanju najnovije knjige prof. Josipa Jurčevića "jugoudbaški perkovićizam" ja sam mu se, kao kolegi s Ekonomskog fakulteta (studirao sam na 5 fakulteta) našalio, da je i on, svojom tadašnjom TV izjavom, bio toga svjestan ili ne, lobirajući za Mesića, dao svoj doprinos stanju u kojem se danas nalazimo. Ispod njegovih štucanih brčića nisam primjetio niti malo revanširajućeg osmijeha, nego samo ozbiljnu potvrdu gore navedenih njegovih riječi. Nije to istina.

Pisac ovih redaka je, u uvijek popunjenoj dvorani FPN-a, redovito slušao povijesna predavanja profesora Hrvoja Matkovića, pa je znajući nešto i o vječitoj protuhrvatskoj britansko-imperijaloj politici, Mesićevu veleizdajničko plaćeničku igru na britansko-stratešku kartu, još davno, popratio stihovima.

Kockam ajnca, novca puna oka,
ta ću jadan, kada budem tropa.
Kada bude, hvataj petam vjetra,
bježim k njima u stan kralja Petra.

Mani se Kovačevih štucanih brčića. Piši štogod o mobilizaciji Pupovčevog protuustavnog SNV-a, kao podlozi za novo Karađorđevo, koje se mota po Tito-Josipovićevim i Milanovićevim glavama, a koje bi zaustavljalo, tko zna kakvim sredstvima, zapuhane vukovarske, protumemorandumske, drugoolujne, spasonosne hrvatske vjetrove. Žrtve bi ovoga puta bili oni, "koji nemaju tople ljudske namjere" (Milanović) i oni "koji proizvode mržnju prema Srbima, drugim manjinama i lijevo liberalnoj vladi" (M. Pupovac). Govore mi ljudi. Ali, moja olovka žuta, nađena pokraj puta, kako to ovih dana, u HKD Napredak, izjavi pjesnik, pisac i publicist Ante Stanić, ne želi zaobići nikoga na koga naiđe.

Žarko Marić


Iseljeni Hrvati imaju novce za povrat Ine

Nalazimo se pred novim izazovom hrvatske kupnje MOL-ovih 49 posto dionica INA-e. Imamo preko stotinu milijardi kuna u štednji hrvatskih štediša, a pored njih imamo i našu hrvatsko iseljeništvo diljem svijeta među kojima se nalaze brojni dosta imućni Hrvati koji bi sigurno rado kupili MOL-ove dionice INA-e za svoje i naše hrvatske potrebe. I sada je samo pitanje volje ovih vladajućih struktura u RH. Vrijeme je da jednom Hrvati postanu svjesni svoje odgovornosti i poslije oslobođenja RH za sudbinu hrvatskoga naroda.

Kako je u svoje vrijeme izjavio hrvatski akademik Petar Šegedin: "Za Hrvatsku smo svi odgovorni!". Bez obzira što se sada još po čelnim mjestima nalaze neprijatelji slobodne RH mora ih se prisiliti da i oni počnu misliti svojim glavama, jer bliže se novi izbori i valjda u hrvatskome narodu ima dovoljno državotvornih Hrvata, a svi koji žive bilo gdje na svijetu moraju imati prava na svoju izvornu domovinu ili pradomovinu Hrvatsku sve dok se osjećaju njezinim potomcima i po dalekoj Australiji i Novom Zelandu sve do Ognjene Zemlje i Kanade, a da i ne govorimo o Hrvatima po EU-u kojem sada pripada i RH. Pa molimo Hrvatski svjetski kongres kao člana UN-a da omogući Hrvatima kako bi se uključili ne samo u kupnju MOL-ovih dionica INA-e, nego i u sva druga područja državnopolitičkog i socijalnog života Hrvata u Hrvatskoj. Svi smo potomci jedne nam zajedničke majke hrvatske domovine koju nosimo u srcu i duši svojoj kroz brojne naraštaje. Hrvatski narod to zaslužuje svojim poštenjem, svojom vjerom i svojom hrabrošću što se pokazalo kroz tolike agresije na Hrvate i Hrvatsku.

Hrvatski književnik Miroslav Krleža u svojim "Zastavama" piše: "Svaki drugi narod bi na ovim hrvatskim prostorima i u našim hrvatskim uvjetima davno bio nestao!". Ima neka iskonska snaga koja drži hrvatski narod i dajmo iskažimo se i sada pri ovim našim ekonomskim nedaćama da postanemo solidarni svi sa svima, bilo gdje da živimo, u domovini ili u svijetu. Tako se možemo sada iskazati pri kupnji otuđenih Ininih dionica MOL-u, što je vrlo važno za naš daljnji ekonomski život i opstojnost. Također imamo izazov našemu narodu u svezi referenduma o prirodnom braku hrvatskoga naroda, da je to zajednica žene i muškarca! A iza toga slijedi novi referendum sa istom važnošću kojega pokreću hrvatski dragovoljci Domovinskoga rata iz grada Vukovara o pismenim nazivima ulica i institucija na manjinskim jezicima samo kod pedeset posto manjinskih žitelja u dotičnom mjestu. To je bitno jer se pokazalo da svaka šuša u RH želi imati svoja nezakonita prava kojih nema niti u drugim državama EU-a.

Mate Ćavar


PRONAĐENI POSMRTNI OSTATCI JEDNE OD PRVIH ŽRTAVA PARTIZANSKO-ČETNIČKOG POKOLJA IZ 1941. GODINE

U masovnoj grobnici Golubnjača pokraj Drvara otkriveni vjerojatni posmrtni ostaci drvarskog svećenika Maksimilijana Nestora kojeg su četničko-partizanske snage likvidirale krajem srpnja 1941. godine u sklopu 'antifašističkog ustanka'. Banjalučki biskup Franjo Komarica posjetio je danas identifikacijski centar Šejkovača kod Sanskog Mosta, gdje se vrši antropološka obrada i identifikacija žrtava koje su ekshumirane iz masovnih i pojedinačnih grobnica s područja sjeverozapadne Bosne. U ovaj centar su još prije deset godina dopremljeni ostaci žrtava koje su ekshumirane iz masovne grobnice Golubnjača, kod mjesta Trubar u blizini Drvara.

Ustanovljeno je kako jedan broj skeletnih ostataka potiče iz Drugog svjetskog rata te da bi se moglo raditi o katoličkom svećeniku iz Drvara, Maksimilijanu Valdemaru Nestoru te još nekolicini katoličkih hodočasnika. Za njih se pouzdano zna da su likvidirani krajem mjeseca srpnja 1941. godine, kada su od strane partizanskih ustanika odvedeni iz vlaka kojim su se kući vraćali iz Knina, gdje su prisustvovali misnom slavlju. Maksimilijan Valdemar Nestor je prvi svećenik koji je ubijen na području bivše Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata.

Dugi niz desetlijeća sudbina posmrtnih ostataka svećenika i njegovih župljana bila je obavijena velom tajne. Prije točno deset godina iz jame Golubnjača ekshumirani su ostaci žrtava Bošnjaka koji su ubijeni u srpskom logoru Kamenica, a među njihovim posmrtnim ostacima otkriveni su i spomenuti skeletni ostaci iz perioda Drugog svjetskog rata. S velikom sigurnošću se pretpostavlja kako su detalji tragične sudbine drvarskog svećenika i njegovih župljana konačno razriješeni.

„Mislim da samo na dobrom tragu da se ustvrdi konačna istina o stradanju nedužnih hodočasnika koji su ubijeni ni krivi ni dužni, i bačeni u jednu prirodnu jamu. Došlo je vrijeme da se njihovi posmrtni ostaci sahrane kako treba.“, rekao je biskup Komarica.

Veliku zaslugu u konačnom razotkrivanju misterije nestalog svećenika pripada i Jasminu Odobašiću, koji je prije deset godina rukovodio ekshumacijama pronađenih tijela iz jame Golubnjača. Prema riječima kantonalnog tužioca USK-a Jasmina Mesića, slučaj ubojstva svećenika iz Drvara i njegovih župljana je u domeni istrage koju vodi državno tužiteljstvo.

„Pregledom osobnih stvari koje smo pronašli uz žrtve koje su pronađene u jami Golubnjača, ustanovili smo kako je bilo sakralnih predmeta te osobnih stvari koje su vjerojatno pripadale vjernicima. Pokušat ćemo u slijedećem periodu doći do DNK uzoraka srodnika kako bismo ustanovili identitet svećenika Nestora i drugih žrtava.“, rekao je Mesić. On je dodao kako u ovom slučaju još uvijek ne postoje usporedni DNK pokazatelji kojima bi se mogla pouzdano izvršiti identifikacija pronađenih posmrtnih ostataka iz Drugog svjetskog rata.

Zanimljivo je kako su u jami Golubnjača pronađene i naočale za koje se pretpostavlja da su pripadale svećeniku Nestoru, kao i ključ župne crkve u Drvaru. Ustanovljeno je kako se radi o istim naočalama koje svećenik nosi na jednoj od svojih fotografija. Svećenik Nestor je po narodnosti bio Nijemac čiji su se roditelji, za vrijeme vladavine Austrougarske Monarhije, doselili u Bosnu i Hercegovinu. Školovao se za svećenika i to zanimanje izabrao za svoj životni poziv, a pored Drvara službovao je i u samostanu Trapisti kod Banjaluke. Ubijen je u 54. godini života. Prilikom današnje posjete biskup Komarica je odao dužnu počast svim žrtvama čija se tijela nalaze u identifikacionom centru Šejkovača.

Ovih dana u spomenuti centar dopremljeno je 430 tijela koja su u proteklom periodu ekshumirana iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora i u toku je njihova antropološka obrada. (kip.ba)


Duh slobode iz križarskoga otpora

Osvrt na knjigu: Nikola & Shirley Helen Štedul, Križar ili Duh slobode, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb, 2013.

Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji. Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države. Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

Otvaranje sukoba između jugoslavenskih komunista i Staljina smanjilo je zapadni pritisak na Jugoslaviju, a i ono malo američke potpore protukomunističkim borcima u Hrvatskoj ubrzo se istopilo, što je Titinu režimu omogućilo da zavede još snažniji teror nad civilima, čime je praktično skršen i hrvatski oružan otpor. Naime, gerilske operacije su postale besmislene onoga trenutka kad je njihov račun svojim životima moralo plaćati civilno stanovništvo, što je jugoslavenskom režimu i trebalo kao dobrodošla izlika za prikrivanje genocida, koji mu je služio za demografsko ustrojstvo prostora na kojem se sljedećih pola stoljeća pod krinkom jugoslavenstva širila velikosrpska politika. U političkom smislu hrvatski križarski otpor nije imao ideoloških oznaka. Osim gole borbe za preživljavanjem stajao je tek na načelima prirodnoga i demokratskog prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu, koju je zaposjela jugoslavenska komunistička vojska.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija - Udba tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala. Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

Dapače, roman unatoč bezizglednom položaju križara ne odiše beznađem, a njegovi su junaci svjesni da rade samo jednu dionicu otpora u neprekidnoj borbi za nacionalnu slobodu, koju će nakon njih sutra nastaviti naraštaji koji dolaze. Koliko pak god bila pravedna i opravdana borba protiv zločinačke ideologije i okupatorskoga režima, junaci ovoga romana nisu prikazani, socrealizmu toliko omiljenom crno-bijelom tehnikom. Oni su tek ljudi, silom prilika ubačeni u povijesni žrvanj, prisiljeni donositi odluke, pa i pogrješne te na temelju njih i sami djelovati. Ni na protivničkoj, odnosno partizanskoj strani nisu svi likovi crni vragovi, što svjedoče i pokušaji hrvatske strane da još tijekom rata pregovora s partizanima kako bi zajednički od propasti sačuvali hrvatsku državu. Druga je pak stvar, bez obzira na pojedince u partizanskim redovima, što je program komunističke partije bio rušenje hrvatske države i obnova velikosrpske Jugoslavije. Uostalom jedan dio njih tek iz partizana, nakon završetka rata, odlazi u križare kako bi zajedno s dojučerašnjim protivnicima od pomahnitaloga zločinačkog sustava i jugoslavenske okupacije branili vlastito ljudsko i nacionalno dostojanstvo. Zato je ovaj roman, bez obzira na svoje hrvatske temelje, vrlo blizak jednoj vrsti škotske narodne pa i umjetničke proze koja progovara o vlastitoj borbi za slobodu i nacionalno dostojanstvo.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Autori su uz sudbinu glavnoga lik vrlo uspješno isprepleli i niz sporednih likova, a posebno uspješno izranja lik Vilka, jednoga od vođa gerilskih skupina. Uz vrijedne opise ambijenta poratne hrvatske stvarnosti, roman supružnika Štedul spasio je od zaborava slike masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika, ali i redarstvenu komunističku, oznašku torturu i metode mučenja – od zakucavanja čavli pod nokte do razapinjanja na križ.

Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.

Mate Kovačević


STIJEG ČESTITOSTI

Danas kada nam ova veleizdajnička politika dovodi u pitanje sve vrijednosti Domovinskog rata i obezvrijeđuje ih do samog temelja Hrvatske opstojnosti, vjerujem da bi se svi dobronamjerni ljudi trebali konačno preispitati, a onda i jedni druge zapitati. Vrijedimo li kao ljudi, narod..? Jer kaže se da u svakom slučaju imamo ono što zaslužujemo ili bar onoliko koliko je u skladu sa našim uvjerenjima o tome koliko vjerujemo da vrijedimo.

Isto tako, što su ljudi siromašniji i manje obrazovani, manja je vjerojatnost da ce se baviti svojim pravima i boriti za njih. Što nema nikakvog smisla jer njima je PRAVO I PRAVDA najpotrebnije ali ima smisla jer obespravljeni najteže vide svjetlo na kraju tunela. I tu se krug zatvara..

A da nas režimske strukture žele zadržati u tome krugu to je danas već sasvim očito i slijepima. A zašto?

Obezvrjeđivanjem obitelji, školstva i hrvatskog obrazovanja, te osiromašenjem hrvatskog društva u cjelini utječe se na volju i motivaciju (proces koji pokreće ljude). Uz već konstantne prijepore oko svih tradicionalnih, moralnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti nastoje svim sredstvima mijenjati sliku naše Hrvatske, onakve kakvu smo željeli ali po svemu još uvijek ne i ostvarili. Nedemokratićnost i sluganstvo, te asocijalni i anacionalni politički smjer (anti)državne i stranačke politike u službi regionalne međuovisnosti i novokolonijalnih gospodara stvorile su generacije prezaduženih, uškopljenih, besperpektivnih i frustriranih ljudi. Ciljani nered sa svrhom stvaranja osjećaja sveopćeg defetizma rezultirao je kontrolom gotovo cijelog društva u kojem je s jedne strane prorežimsko održavanje PASIVNOSTI, a s druge RAZJEDINJENOSTI, postala garancija njihove apsolutne moći.

Današnje kriminalne strukture nisu nikakav UZROK već samo POSLJEDICA največe institucionalne pljačke u novijoj povijesti čije je kriminalne temelje postavila komunističko-neoliberalna grupacija odnarođenih politikanata. Od Hrvatske države stvorili su kriminalnu korporaciju, a od političkih stranaka profitabilne organizacije čije politikantstvo ne predstavlja ništa drugo do li logiku kapitala; investiranje, ulaganje i profit. Spriječavaju svaki pozitivni naum i incijativu koja bi se počela baviti uzrokom, a prisiljavaju da se poput zamorčadi neprestano vrtimo u tome začaranom krugu posljedica. I dok se tako naivni puk bavi njihovom prošlošću oni se na logici svetog profita istovremeno i isključivo bave našom budučnošću. Namjenili su nam zapravo sudbinu utopljenika u živom blatu gdje se svako trganje kažnjava bržim potonućem. Na njima je samo da spriječe svaku moguću pomoć.

Zlo u svemu veče što se kod tih INVESTICIJA ipak radi o novcu i dobru opljačkanog hrvatskog naroda. ULAGANJA se vrše od strane stranačkih organizacija koje su od naroda izabrane ali narodu ne služe. Dapaće, prečesto se od medija nazivaju i predstavljaju kao VLAST pa se i u velikom dijelu puka tako pogrešna teza gotovo ustalila. Pritom se zaboravlja kako je vlast NAROD, a državne strukture tek IZVRŠITELJI ili OBNAŠATELJI volje naroda. A PROFIT!? On je proporcionalan osiromašivanju države i društvenoj depresiji, a najnoviji pokazatelji jasno pokazuju da je Hrvatska po broju stanovnika s depresijom u samom svjetskom vrhu.

Ako jednog dana Lijepu našu Bogom danu, a ljudskom kvarnošću izdanu izgubimo, onda će to biti obostrana odgovornost. Pasivnost naroda i veleizdajnička politika ovog još uvijek totalitarno odnarođenog režima, te kriminalnog sustava utemeljenog na višestranačkom jednoumlju HSDPZ-a. Takvom stvarnošću po SDP-u slučajnoj ili HDZ-u banana ali u svakom slučaju kriminalnoj državi, upravlja krivosuđe, a zakonodavnom izvršnom i sudskom vlašću Udba.

U tome moru izdajničkog, protunarodnog i antidomoljubnog djelovanja određuju nam se čak i prioriteti kojima bi se trebali baviti. Usmjeravaju nas na "lajanje" kako je to znakovito govorio jedan od "njihovih" izvršitelja i prvi među jednakima dok u isto tako proročanskom nastavku ukazuje na karavane koje nesmetano prolaze. Pitam se samo zašto stranačke organizacije, crkva pa i mnogobrojne udruge ne reagiraju na takve karavane; Ina/Mol, HAC, HGK (Kraš), Patria, Banke...i dr. Pa to je za vrisak do neba! A možda je na to još davno odgovorio Zrinski kad je rekao "Bog je visoko, a kralj daleko."

"Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti, - mi ćemo ga držati"

Zašto nas režimske strukture i mediji sve više usmjeravaju na zločine i događanja do 90., a ne od 90. do danas ili nas umjesto promicanja svetih vrijednosti Domovinskog rata konstantno vračaju u prošlost, na partizane, četnike i ustaše ?

Po onom sistemu "ture bure gura, bure ture valja" međusobnu se promiču i nadopunjuju, a sve s istom svrhom. Uzrokočno-posljedično NE bavljenjem naroda svojom budučnošću žgadiji samo omogućuje materijalno izdašnu i profitabilnu političku sadašnjost.

Toj su svrsi vjerujem i sve izjave Stanimirovića i Pupovca kao i ona nedavna usporedba pravaštva sa četničkom ideologijom "Mi nismo sljedbenici ni radikalske, ni pravaške, ni četničke, ni ustaške ideologije."

Od primitivnog četnika gori je i opasniji samo intelektualni, a ova Pupovćeva izjava iako ciljano odaslana, govori više o njemu osobno i Srbima po profesiji nego li o pravaštvu. Međutim, reakcija iz redova onih kojima su takve izjave svrha da bi se poput lažnih pravaša mogli predstaviti baštinicima Starčevićanskog nauka i tražiti ispriku u ime svih istinskih pravaša je običan markentiški spin. Dno dna i daleko gore politikanstvo, a sve u službi istog zla.

Jer oni su iz svega rečenog jedni drugima potrebni. Zrcalo iza kojega stoji njihov zajednički koalicijski partner i poslodavac koji je novcem opljačkanog i napačenog naroda u njih previše investirao da bi oni danas mogli govoriti svojom glavom ili postupati svojom slobodnom voljom. Isto kao što je svjetska patokracija uložila u svu tu domaću žgadiju da bi se oni sada mogli bavit gospodarskim razvojem i zaštitom opče narodnog dobra, demokratizacijom društva i hrvatskim suverenitetom kao temeljnim vrijednostima Domovinskog rata.

MOTIV narodu danas mogu dati jedino oni što zagovaraju istinu, VOLJU oni koji je dostojno i bezuvjetno brane, a NADU oni koji se određujuć za budućnost, vjerodostojno odrede protiv HSDPZ-a kao osnovnog i največeg UZROKA ove hrvatske kalvarije.

Zvonko Bušić "Hrvatskoj je trenutno potrebna tiha revolucija ..." i netko tko će nositi stijeg čestitosti!

ČINJENICA


Policija je izazvala i dopustila prolijevanje hrvatske krvi

Čujte, vi egzekutori s Pantovčaka, iz Banskih dvora i u ministarskim foteljama!

Tomislav Josić: Netko u odori hrvatske policije brutalno je pretukao Darka Pajčića, razbio mu je glavu, teško ga, bez potrebe, ozlijedio. Darko je zadobio frakturu lubanje, izljev krvi u mozak i možda ne preživi, a neozlijeđene policajce u medijima prikazuju kao žrtve.

Zorane Milanoviću, Ivo Josipoviću, Ranko Ostojiću - na duši imate nekad maloljetnog branitelja! Još jednog!

Čujte, vi egzekutori s Pantovčaka, iz Banskih dvora i u ministarskim foteljama! Ne nasjedamo na ovakvu objavu rata! Želite kaos, ali ga u Vukovaru ne ćete dobiti. Ne ćete nas dokrajčiti i ne ćete uspjeti svoja zlodjela podvaliti bilo kome, a najmanje nama.
Ima Boga! Molite mu se da naš brat preživi i da vama hrvatski narod oprosti.

Dragi sugrađani, Hrvati u zemlji i diljem svijeta - ne nasjedajte, ne dopustite da u Vukovaru zavlada od njih toliko priželjkivan kaos. Pokažimo im 18. 11. razliku između "vukovarske" i nevukovarske" Hrvatske. Pozivamo vas na zajedničko trpljenje do pobjede. Čekajte daljnje upute Stožera.

Franjo Šoljić: Pozivamo Ostojića, ravnatelja policije RH, ravnatelja Policijske uprave, ravnatelja Policijske postaje, te sve odgovorne u zapovjednom lancu na trenutačnu ostavku. Kako se može dogoditi da čovjek, nekada maloljetni branitelj, u krvi leži na zemlji a da mu 10 policajaca oko njega ne pruža pomoć. Na još veći užas, kad mu pridošli prijatelji pokušali pomoći, isto im se zabrani te bivaju privedeni, kao i ja. Policija je izazvala i dopustila prolijevanje hrvatske krvi. Darko Pajčić ima teške tjelesne ozljede, uporabljena je prekomjerna sila i prekoračenje ovlasti.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara podnijeti će tužbe protiv odgovornih. Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara osigurao je pravnu pomoć Robertu Soldi, osigurat ćemo pravne poteze i u ovome slučaju. Tijekom dana posjetit ćemo Darka Pajčića.

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara


Donesena Odluka o pristupanju izjašnjavanju birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma

Za ravnopravnu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina

Građanska inicijativa „Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara“ donijela je Odluku o pristupanju izjašnjavanju birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma.

1. Pristupit će se izjašnjavanju birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma sa slijedećim pitanjem
: Jeste li za to da se članak 12. stavak 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Narodne novine br. 155/02, 47/10, 80/10, 93/11) mijenja tako da glasi: "Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa, kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika takve jedinice."

ZA ............................. PROTIV

2. Prikupljanje potpisa za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma započet će 17. studenog 2013. i trajat će do, zaključno sa 1. prosinca 2013.

Obrazloženje

- Predloženom izmjenom napustio bi se uvjet da pripadnici nacionalne manjine trebaju činiti trećinu stanovništva grada ili općine, i prihvatio bi se uvjet sadržan u ranije važećem Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.

- Predloženom izmjenom Republika Hrvatska ne bi prekršila pravila međunarodnog prava jer pravo ravnopravne službene uporabe jezika nacionalne manjine jamči Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, koje je i Republika Hrvatska stranka, na način da ne određuje udio koji pripadnici nacionalne manjine moraju činiti u ukupnom stanovništvu, već je na svakoj državi da to uredi svojim zakonodavstvom. Predloženom izmjenom ne ukida se pravo koje jamči Konvencija, već se mijenjaju uvjeti pod kojima se ono ostvaruje.

- Predloženom izmjenom ne utječe se na pravo svakog grada ili općine da svojom diskrecijskom ocjenom s obzirom na svoje posebne okolnosti, odrede da pripadnici određene nacionalne manjine mogu činiti i manji udio u stanovništvu kao uvjet za uvođenje jezika te nacionalne manjine u ravnopravnu upotrebu.

Ovim otvorenim pismom pozivamo sve hrvatske građane, sve udruge, vjerske zajednice, akademske zajednice, političke stranke, radnike, seljake, domoljube, građane Republike Hrvatske da se pridruže akciji prikupljanja potpisa za raspisivanje Referenduma kojemu je cilj osigurati izmjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara


PRIOPĆENJE ZA SVEKOLIKU HRVATSKU JAVNOST

DRAGI MOJI USTANICI, DRAGI USKOCI, HAJDUCI, HRVATICE I HRVATI ili kako nas nazivaju oni koji ne vole nas, i našu ideju Hrvatske - USTAŠE!

Hrvatski svenarodni nacionalističko-suverenistički pokret USTANICI ogorčen je djelovanjem policijskih službenika Vukovarske PP koji su počinili zločin nad hrvatskim braniteljem koji je demonstrirao svoje neslaganje sa dvojezničnim natpisom.

Taj zločin treba biti kap koja je prelila čašu strpljenja, dijaloga i podnošenja tiraninje režima koji svojim djelovanjem zatire sve što je hrvatsko, uništava hrvatsku imovinu, rasprodaje nacionalno bogatstvo i stavlja sve druge manjine i interesne skupine ispred onih koji su svojim životima i svojim ranama stvorili Hrvatsku državu koju ovaj režim kao i režimi prije njega iskorištavaju na štetu hrvatskog naroda... Vrijeme je USTATI i reči DOSTA oni nisu vrijedni našega strpljenja i tolerancije. Mi, hrvatski narod svima smo pružili ruku, svima smo dopustili da ako žele žive u zemlji koju smo prije svega mi branitelji stvorili, od SVIH TRAŽIMO da poštuju našu žrtvu i dostojanstvo. Naša žrtva se baca u blato, a naše dostojanstvo obezvrjeđuje svakim danom. Dosta je političara, vlada i ministara kojima je jedino važna udobna fotelja i masna primanja, koji čine ustupke manjinama, grupama i grupacijama od onih poslovnih do ideoloških i drugih nacionalnosti, a time štet većinskom Hrvatskom narodu.

Ovo je sramota za sve nas, posebice za onog nečovjeka koji je na tako svirep način ostavio ležati našeg suborca, branitelja,logoraša u lokvi krvi zbog pisma pod kojim su naši sunarodnjaci bivali streljani i mučeni. Taj nije zaslužio nosti hrvatski grb ni hrvatsku odoru, ma da je sto puta hrvta po osobnoj karti, jer taj hrvat u genima nije. A ako je to učinio pripadnik srpske manjine u odori hrvatske policije naš je bijes time s razlogom veći.

Čuo sam se sa prijateljima i suborcima iz stožera u Vukovaru koji će se sastati danas i donijeti odluke o daljenjm postupanju.

POZIVAM sve one koji drže do sebe i drže da treba postati USTANIKOM, koji jesu USTANICIMA da se nakon njihove odluke odredimo i dademo svekoliku potporu ako budu od nas tražili da ih podržimo u smjenjivanju onih koji čine ovakve zločine svom vlastitom narodu.

BOG i HRVATI! ZA DOM SPREMNI!

"U Mislima Domovina U Srcu Odanost, U Desnici Snaga"

Mario Maks Slaviček


dragovoljac.com

KOMUNISTIČKA MILICIJA PROLILA KRV HRVATSKOG BRANITELJA U VUKOVARU

Danas se u Vukovaru prolila krv i to krv hrvatskog branitelja, koji je kao maloljetnik branio Hrvatsku. Radi se o Darku Pajčiću, koji je prošao četničke logore i kojeg je danas milicajac, navodno srpske nacionalnosti isprebijao pendrekom. Pajčić se nalazi u Mediicinskom centru gdje mu se pruža medicinska pomoć, a Robert Horvat, koji je pomogao u skidanju ćirilićne ploče otpremljen je na psihijatriju. Nakon što je ćirilićnu ploču jučer razbio hrvatski branitelj Robert Soldo kojeg su uhitili, ista je ekspresno ponovno postavljena. Pri današnjem skidanju ploče milicija je upotrijebila silu i kao rezultat toga jedan se naš čovjek nalazi u bolnici a drugi na psihijatriji.

Prema izjavama svjedoka, nitko od milicajaca nije više od deset minuta prišao Pajčiću koji je ležao u krvi i na prvi pogled nije davao znake života.

Prema najnovijim informacijama, Pajčić je teško ozlijeđen i lječnici se bore za njegov život.

Prebačen je u bolnicu u Osijeku.

Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara najavio je tiskovnu konferenciju danas za 19h

Do kada ćemo ovo podnositi?

Uredništvo


Gulag

Ona se preziva Hea Woo. Skroz neobično ime i prezime za nas zapadnjake. Ili smo istočnjaci, oni iz »regiona«? Proživjela je pakao Sjeverne Koreje, države u kojoj cvjeta »čisti« komunizam. Još nitko kao oni nije tako razvio marksističku misao. Urodila je tisućama žrtava. Bog je ukinut. Umjesto njega treba se nakloniti kipu oca domovine Kim Il-sungu kad se prolazi kraj njega. Naši komunisti znaju dobro kako se to radi. Drug Tito još je duboko u njihovim venama.

Pokazao nam je to i, navodno, naš veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein. Tito u vojničkoj odori, dok je bježao po šumama i gorama te ubijao koga je stigao, smiješi mu se s kamina. On od njega ne bježi. Hea Woo naprotiv itekako bježi od takvih i sličnih zločinaca. Sada na Zapadu svjedoči o onome što je proživjela. Hoćemo li je čuti?

Sve će malo poteže ići s Billom de Blasiom, novim gradonačelnikom New Yorka. Mediji u hrvatskom narodu najavili su ga kao branitelja sirotinje u gradu milijardera. Ali, je li to tako? Majka mu je Talijanka, a otac Nijemac. Nekada se prezivao Warren Wilhelm. Previše nezgodno za čovjeka koji je težio prema gore. I postao je više proleterskiji, manje opasan, de Blasio. Prihvatio se zatim komunizma, onoga tvrdoga, blizog sjevernokorejskom. Podupirao ga je diljem svijeta, prijateljevao s diktatorima kao što je Robert Mugabe. Na kraju se i oženio, uzevši afro-amerikanku Chirlane McCray. Govorili su da je spisateljica. Podupirala je homoseksualne krugove i objavila knjigu »Ja sam lezbijka«. Očito je sve bila samo teorija, za tamo neke druge, jer njih dvoje imaju dvoje djece, baš onako po zapadnjački. Ipak, uspjeli su tamo gdje treba doviknuti da su oni »politically correct«. Takve sreće nije bio, odnosno nije htio biti, Ken Cuccineli, još jedan, ali pravi, Talijan. Izgubio je izbore u državi Virginia. Da ih je dobio, ne bi ga hvalili kao de Blasia, nego bi tukli po njemu, nemilice. Komunisti i njihovi krugovi ne opraštaju. Njima je revolucionarno gibanje stalno u glavi. Kao recimo onim »omladincima« u Mostaru koje smo već spominjali. Skupi ih se prošlog tjedna 20, po njihovom računanju, na prosvjedu protiv naziva nekih ulica nazvanih, po njima, zločincima. Jedan između tih zločinaca je i bl. Kardinal Alojzije Stepinac. Žestoki neki ostarjeli omladinci, barem kako je vidjeti po slikama. Bilo bi dobro da prije nego što sljedeći put poduzmu ovakve i slične revolucionarne pothvate pročitaju što o komunizmu misli EU. Čak i mediji, s obje strane granice, izvijestiše da će komunistički zločini biti prepreka za ulazak BiH u EU. A ovi omladinci rekoše da se oni bore za dobro budućih naraštaja. Kojih, onih iz Europske unije ili onih iz Sjeverne Koreje? Nešto im se očito opasno pomiješalo u glavi. Ma, dobro, nije puno drukčije ni s onima koji u ime hrvatske države navodno istražuju komunističke zločine. Prošlih dana iskopavali su jednu masovnu grobnicu u župi Sinac. Ledina, ostatci svijeća, mjesto zločina i sjećanja na pobijene. Oni dođoše s bagerima. Zabrundaše snažni strojevi, zahvatiše i zemlju i kosti, ubaciše to na kamione, iskrcaše na groblju u Otočcu i gotovo. Oni otkopali masovnu grobnicu, ispunili dug države prema pobijenima. I nasta kletva: »Dabogda te bagerima otkopavali«. Sve se ne svidje obiteljima, rodbini, prijateljima, suseljanima... pobijenih pa počeše s prikupljanjem potpisa da se stane u kraj takvim »stručnjacima«. A oglasiše se i »stručnjaci«. Navedoše puno ustanova koje stoje iza njihova pohoda, ali ne rekoše ništa o bagerima. Njima je to prirodno. Ostali zaključuju da pokušavaju skriti što se kriti da, kad se već ne može skriti da kosti uopće postoje. I tako, oni nastoje da Gulag i dalje bude u našim dušama, kad već ne može državno-pravno, a mi nastojimo pobjeći iz toga.

Hea Woo nije lagano pronašla put na Zapad. Najprije je provela godine u komunističkom Gulagu. Spasila ju je vjera. Prvi put o Bogu je čula od svoje majke, prvi put kod nje vidjela križ. Naravno, ni o čemu nije smjela pričati. Muž joj je godinama kasnije pokušao najprije pobjeći u Kinu, pa onda u Južnu Koreju. Kinezi su ga vratili nazad i umro je u sjevernokorejskoj tamnici. Posjećivala ga je, kad su dopustili. Pred smrt kriomice joj je na dlanu pokazao natpis da vjeruju u Krista. Nije znala da je postao kršćaninom. Pokušala je i ona pobjeći, opet preko Kine. Uhvatili su je i slijedio je logor. Tamo se umiralo svakodnevno. Mrtve su palili i njihovim pepelom posipali prostor logora, njegove puteve. Zamišljala je kako će to biti kad drugi budu gazili po njezinom prahu, kako ona sada mora gaziti po nečijem drugom. Ali, Bog se umiješao. Osnovala je čak u logoru i malu kršćansku zajednicu. Nije podlegla nasilju svakodnevne kritike i samokritike, onako kako su to radili jugoslavenski komunisti na Golom otoku. Preživjela je sve, oslobodili su je nakon dugih godina, iako su se suci na početku smijali kad su joj određivali tamničke godine. Bila je bolesna i liječnici su joj davali nekoliko dana života. Sada svjedoči, uz Božju pomoć, rekosmo.

Po onome što je do sada stiglo do nas papa Franjo nije prošao ovakva životna iskustva. Prošao je druga, koja su ga također doveli do boljeg razumijevanja brata čovjeka kraj sebe. Danas o svemu tome svjedoči na razne načine. Nije stoga čudno što se neki počinju vraćati u Crkvu koju su davno napustili. Primijetili su da to više nije ona Crkva koja se izgubila u zamamnim stazama raspojasanog Zapada. To je ona Crkva iz Sjeverne Koreje, ona Crkva iz Hrvatske i Herceg Bosne, ona Crkva koja je spremna na mučeništvo i ljepotu svojih ideala. Ne misli se ovdje samo na katolike, nego i na kršćane općenito. Kamo sreće da su oni u Švedskoj mrvicu naklonjeniji mučeništvu, zapravo da mrvicu shvaćaju što je to. Tamo je u luteranskoj crkvi kršteno 73% djece, ali samo 2% odraslih ide redovno u crkvu. Zacijelo im u tome ne će pomoći ni njihov novi nadbiskup, odnosno nadbiskupica, Antje Jackelen. Za nju je sve metafora, čitavo Sveto pismo. Nema pakla, Marija nije Isusa začela bezgrješno. Upitno je postoji li i Bog, jer su za nju na istoj razini i Isus, i Muhamed, i Buda, i... Ali, ona je »politically correct«. Nova osoba za nova vremena. Nisam pročitao što misli o FEMA logorima u SAD-u. Donedavno su spadali u teorije zavjere, sada ih više ne kriju. Južna ih je Karolina počela itekako koristiti. Za početak u njih smješta beskućnike. Naravno, oni o tome ne mogu ništa odlučiti. Ostaju tamo dok ih se ne pusti. One koji su skrivili njihovo beskućništvo, nitko ne dira. Oni su ugledni građani. Pa su tako birali i de Blasia za gradonačelnika. Oni sebi to mogu dopustiti, baš je »in« imati za gradonačelnika komunistu, a furaš se na kapitalizam. Siromašni dijelovi New Yorka, pak, nisu tako mislili i birali.

Iako je vrijeme za dovršiti ovaj tekst, ipak još moram spomenuti Stjepana Brajdića. Ne tako davno pokazivao mi je Maceljsko gorje. Tu su skončali povratnici s Križnog puta, njih na tisuće. Trebao je i on, ali je imao sreću. Izbjegao je bezimenu smrt i nastavio živjeti u logoru zvanom Jugoslavija. Obilježen kao domobran. Devedesetih godina prošloga stoljeća neki počeše iskopavati posijane masovne grobnice po Maclju, njih preko stotinu. Kosti iskopanih biše odložene godinama na tavan bolnice na Šalati, zaboravljene. Ali ih Brajdić nije zaboravljao. Jedan je od najzaslužnijih da su konačno pokopane i da im je podignuto dostojno spomen obilježje, čak crkvica. Razbijao je neprestano okove Gulaga, onoga izvanjskoga i onoga u nama samima. Neka mu je hvala na tome i time dovršimo ovaj tekst.

Miljenko Stojić


Pismo biskupa Košića povodom referenduma o braku 1. prosinca 2013.

Radi se o referendumu koji je od izuzetne važnosti za Hrvatsku

SVIM ŽUPNICIMA /UPRAVITELJIMA ŽUPA, REKTORIMA SAMOSTALNIH KAPELA, SVIM SAMOSTANIMA U SISAČKOJ BISKUPIJI

Poštovani,

Na svim nedjeljnim misama s narodom svih ovih nedjelja koje su pred nama obavijestite vjernike da će se 1. prosinca ove godine održati važan referendum o braku, te ih potaknite da U ŠTO VEĆEM BROJU IZAĐU NA BIRALIŠTA i na referendumsko pitanje: „Jeste li zato da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“ zaokruže odgovor ZA.

Brak kao zajednica žene i muškarca najbolje je mjesto za primanje i podizanje djece, osnova obitelji koja je temeljna jedinica svakog društva. To je u skladu s Božjom voljom, i ne samo da nije u suprotnosti s našom vjerom, nego to upravo naša kršćanska vjera jasno zahtjeva!

Radi se o referendumu koji je od izuzetne važnosti za Hrvatsku, što pokazuje i neviđena hajka u medijima, u koju su se na žalost uključili i mnogi od političara koji imaju poziciju moći koju koriste za kampanju protiv referenduma. Ne podlegnite pritisku onih koji ne vole život ni čovjeka ni Boga te iskrivljuju činjenice i smisao ovog referenduma. Premda je velik broj – gotovo 750 tisuća –stavilo potpis tražeći da se referendum održi, time još nije stvar riješena. Tek izlaskom na referendum i izričitim opredjeljenjem Za, izvojevat ćemo zaštitu za brak i obitelj u našoj Domovini.

Pokažimo svoju odgovornost, iziđimo na referendum i glasajmo Za jer time ćemo zaštititi najslabije u našem društvu, a to su djeca koja trebaju zdravu obitelj za svoje odrastanje, a ona se temelji na braku koji je po Božjoj volji naravna zajednica muškarca i žene.

S poštovanjem vas pozdravljam i zazivam na vas i osobito na sve naše obitelji Božji blagoslov!

Mons. Vlado Košić, biskup sisački


Zagreb, 12. studeni 2013.

ZLOČIN I TEROR NAD NAŠIM MARKOM SE NASTAVLJA!

Hrvatska braćo i sestre, dragi prijatelji i poznanici,

danas je našem Marku izrčena presuda, još nepravomoćna da se Marka osuđuje na daljnjih šest mjeseci PRISILNOG LIJEČENJA u zatvorskoj bolnici, te mu se za toliko i produžuje pritvor, jer sudac Marko Benčić tvrdi da je naš Marko "OPASAN NA SLOBODI"!!!

Mogućnost žalbe u roku od dva tjedna, a dosadašnji pritvor i prisilno trovanje ne oduzima se od izrečene kazne!

Uz Markovog odvjetnika i Markovih roditelja, samo je prvih pet "promatrača" (ja sam bio peti) moglo nazočiti tom udbaško komunističkom suđenju, bila je jedna filmska ekipa, naravno, tu je bila i režimska neznalica dr. Biško i njezin kolega dr. Marinić, te neizostavna straža, državni tužitelj, zapisničarka i naravno sudac, sve je bilo unaprijed presuđeno, kako je i sam Marko više puta u telefonskim razgovorima ponavljao, "UNAPRIJED SAM OSUĐEN"!

Hvala svima koji su došli dati Marku podršku i to je najbitnije, Marko ih je čuo u sudnici kako mu prijatelji složno skandiraju s ulice, jer ih policija nije pustila niti u dvorišni krug od Općinskog kaznenog suda što je također presedan, ali udbaški teror može sve, samo do kada to ovisi samo o nama!

Taj udbaški podli igrokaz tzv. suđenje, trajalo je više od tri puna sata, nas "petero promatrača" su tek pustili na drugi dio suđenja, sudac nas je držao u hodniku više od sat i pol vremena, vjerujući da ćemo odustati, naravno da nismo. Jako mi je teško sve ovo pisati.

Pokušavao sam suzdržati svoje suze nakon te sotonske presude, ali su mi one krenule same od sebe, a crvenilo oko mojih očiju ipak ih je još više odavalo, naravno kada sam izašao van i prenio tu tužnu vijest našim dragim prijateljima koji su skoro četiri sata čekali na hladnoći u neizvjesnosti i pod prismotrom policije i stražara, svi su ostali u šoku i nevjerici, jer svi smo se mi ipak nadali da baš ne će biti maksimalna drakonska kazna prisilnog trovanja i zombiranja u zatvorskoj bolnici s mogućnošću beskonačnog produžavanja, nažalost tako su sotonjare unaprijed našem Marku već prije presudile na Pantovčaku i Markovom Trgu ! Naš Marko se junački držao i intelektualno je nadvisio sve te režimske i partijske činovnike i slugane, a to te sotonjare najviše boli, jer oni našem Marku nisu niti do malog nožnog prsta!

Marko je ponos Hrvatskog naroda!

Hvala svima koji ste danas došli dati podršku našem Marku, svim prijateljima i svim simpatizerima!
Puno hvala dragim ljudima dobre volje i plemenitog srca!

SAMO S ISTINOM POBJEĐUJEMO ZLO!
BORBA SE NASTAVLJA!

Natko


Stožer objavio referendumsko pitanje – prikupljanje potpisa počinje 17. studenog

Građanska inicijativa Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara počet će 17. prosinca prikupljati potpise za raspisivanje referenduma na kojem će se građani očitovali o tome jesu li "za" to da se "ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovnika takve jedinice".

Objašnjavajući na konferenciji za novinare tog stožera promjene koje bi nastale u zakonodavstvu ako većina birača na referendumu zaokruži "za", njegova članica Snježana Patko rekla je da bi se predloženom izmjenom promijenio zakonski uvjet da pripadnici nacionalne manjine - da bi ostvarili pravo na uporabu jezika i pisma - trebaju činiti trećinu stanovništva grada ili općine, a prihvatio bi se uvjet iz prošlog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina od najmanje pedeset posto.

"Predloženom izmjenom Republika Hrvatska ne bi prekršila pravila međunarodnog prava jer pravo ravnopravne službene uporabe jezika nacionalne manjine jamči europska Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina tako da ne određuje udio koji pripadnici nacionalne manjine moraju činiti u ukupnom stanovništvu, nego se svakoj državi prepušta da to uredi svojim zakonodavstvom", istaknula je Patko.

Kako je rekla, prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma trajat će do 1. prosinca.

Član Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara za pravna pitanja Vlado Iljkić izvijestio je da će stožer od mjerodavnih institucija zatražiti da se objave svi potrebni registri i popisi kako bi kroz saborsku proceduru mogao pokrenuti izradu i donošenje zakona o lustraciji po uzoru na sličan zakon u Poljskoj.

Na pitanje novinara je li se odustalo od inicijative za proglašenje Vukovara mjestom posebnog prijeteta, što je bilo najavljivano kao jedno od mogućih referendumskih pitanja, Iljkić je odgovorio kako će taj stožer do tog statusa Vukovara "pokušati doći kroz Sabor kad se za to steknu uvjeti".

Novinare je zanimao i pravni status stožera, na što je Vlado Iljkić odgovorio kako se on još nije pravno registrirao kao udruga te će to učiniti kad se za to pokaže potreba, a do tada će, u skladu sa zakonom, djelovati kao građanska inicijativa.


Velika skupština Srpskoga narodnog vijeća u Zagrebu je provokacija

Uvrjeda hrvatskome narodu i Republici Hrvatskoj

Udruga Srpsko narodno vijeće, kao što sami o sebi, između ostaloga, kažu (http://snv.hr/snv/o-nama/) je "izabrano političko, savjetodavno i koordinativno tijelo, koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj u stvarima u koje pripadaju pitanja njihovih neotuđivih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava, te u pitanjima njihova identiteta, njihove participacije i integracije u hrvatsko društvo". Iz teksta nije jasno od koga je izabrano? Govore o osnivačima Srpskoga narodnog vijeća i navode više srpskih organizacija i političkih stranaka u Republici Hrvatskoj, kao i predstavnika Srpske pravoslavne crkve. Ne kažu kada je bila osnivačka skupština, već samo da je konstituirajuća sjednica vijeća održana 19. srpnja 1997. godine u Zagrebu, i da je za predsjednika izabran Milorad Pupovac, te predsjedništvo od 18 članova, kao i članovi voditelji različitih programa.

Također kažu da je Srpsko narodno vijeće osnovano na temelju Erdutskog sporazuma, te Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Ako je to sve tako, zašto onda to svoje tijelo ili udrugu nisu nazvali "Vijeće srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj"?

Naziv "Srpsko narodno vijeće" implicira da oni predstavljaju vijeće cijeloga srpskoga naroda, a koji je jedinstven, s matičnom državom i domovinom Republikom Srbijom. Ako je tako, zašto to Srpsko narodno vijeće nije osnovano i ne djeluje u slobodnoj i samostalnoj Republici Srbiji i zašto ne prima novac za svoje djelovanje iz Republike Srbije, a ne iz proračuna Republike Hrvatske, i to, kako smo pročitali u medijima, čak 7,5 milijuna kuna godišnje, a vjerojatno i više. Ovako, kako Srpsko narodno vijeće djeluje i osnovano je u Republici Hrvatskoj, značilo bi da je nacionalna država i domovina srpskoga naroda okupirana od neke strane sile, koja ne dopušta djelovanje Srpskog narodnog vijeća u svojoj domovini. Tako je u vrijeme bivše okupatorske i zločinačke Jugoslavije moralo djelovati Hrvatsko narodno vijeće u svim slobodnim državama svijeta, jer nije smjelo djelovati u svojoj domovini Hrvatskoj.

Stoga je apsolutno neprihvatljivo i s obzirom na nedavnu velikosrpsku agresiju je provokacija, prijetnja i uvrjeda hrvatskome narodu i Republici Hrvatskoj. Inače, zašto bi Srpsko narodno vijeće svoju veliku skupštinu sa 1700 delegata iz Srbije, takozvane Republike srpske i srpske manjine u Republici Hrvatskoj, pompozno, uz neviđenu zaštitu hrvatske policije, održavalo baš u Zagrebu, u subotu, 9. studenoga, u tako reprezentativnoj dvorani glazbenoga hrama Vatroslava Lisinskog, i to još uz nazočnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, ako srpski narod, čije je to vijeće, ima svoju državu, samostalnu i slobodnu Republiku Srbiju?

Dakle, jedini pravi razlog održavanja toga skupa u Hrvatskoj je prijetnja i nastavak agresije sa ciljem da se otvoreno i slavljenički pokaže da je Republika Hrvatska njihova prćija i da je sastavni dio velike Srbije.

Tea Litica, prof.


Miro-tvorni Pupovac u Lisinskom

"Dosta je bilo proizvodnje mržnje"; prijeđoše Srbi na produktivniju proizvodnju, na klanje"!

U zagrebačkom Lisinskom, inače koncertnoj dvorani, umjesto glazbenog ugođaja održan je pravi pro-četnički miting na kome se okupilo impozantnih 1700 vijećnika SNV-a iz 'vascelog regiona', Hrvatske, Srbije, BiH, Vojvodine… plus apolitični vladike i episkopi SPC-a?

Došli su i neki prečanski Srbi, umakli poput zečeva pred hrvatskom 'Olujom'; danas su to ugledni članovi Srbijanske narodne skupštine. Stigoše i brojni 'SNV-delegati' iz (č)etnički pročišćene Dodikove RS u kojoj je što pobijeno što zauvijek protjerano više od 150 tisuća 'ustašoidnih' Hrvata koje i tako nitko više i ne spominje kao ni onih više od 40 tisuća po Vojislavu Šešelju protjeranih Hrvata iz Vojvodine. Predsjednik SN-Vijeća, promućurni etno-biznismen Milorad Pupovac obratio se skupu emotivnim vapajem za svoje vječno 'ugrožene zemljake': „Treba li se konačno obustaviti i proizvodnja mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, proizvodnja mržnje prema drugim manjinama(LGBT?)…!?“

Pa, moglo bi se reći da se 'proizvodnja mržnje' prema srpskoj manjini u Hrvatskoj manifestira tek na 'benignom' skidanju provokativnih ćiriličnih natpisa po hrvatskim gradovima na što Srbi veoma 'maligno' odgovaraju klanjem hrvatskih mladića! Dokazuju li time domaći Srbi, kako kaže Pupovac, da su uvijek uz hrvatsku Vladu, državu, njezin Ustav i njezine zakone'!? A umjesto da 'svojim opancima' zagađuju 'Lisinski' mogli su održati pravi 'miting istine' u prirodi, kao nekad, 4. ožujka 1990. na Petrovoj gori pa bi naš Milorad usput mogao obići nedaleki Gvozd alias Vrginmost i barem izraziti ljudsku sućut roditeljima poklanih hrvatskih mladića. Ili, ako ništa drugo mogao bi upozoriti svoje 'zemljake' da su ipak malo pretjerali u svojoj međunacionalnoj (ne)toleranciji!

Nije mu to bilo ni na kraj pameti…pa, nije to zločin ravan razbijenom staklu kuće četnika-povratnika u Biljanima Donjim! Prisjetimo se, na tom ratnohuškačkom 'mitingu istine' prije 23 godine pred mnoštvom okupljenih pro-četnika, general i 'narodni heroj' Dušan Pekić uz asistenciju 'hrvatske heroine' Milke Kufrin pokazali su sasvim jasno dokle ide njihova tolerancija prema hrvatskoj većini, poštivanje hrvatske Vlade, države, Ustava i zakona, kličući na sav glas: Petrova goro, čuvaj nam Jugoslaviju’, ‘Slobodane, srpski sine kad ćeš doći do Udbine’, ‘Ovo je Srbija’, ubit' ćemo Tuđmana…tadašnjeg predsjednika HDZ-a!

Povijest kao da se ponavlja: Upravo je Vrginmost (od 1996.-2012. Gvozd pa opet Vrginmost, u kojem živi 95 % Hrvata!, nap. a.) nedaleko Petrove Gore (na gori Gvozd je zaglavio posljednji hrvatski kralj Petar Svačić, 1097. godine, nap. a.) postao simbolom 'proizvodnje' ali ne hrvatske mržnje nego produktivnog četničkog klanja. Očito su pravoslavni susjedi iz nedalekog 'srpskog Vojnića' dobro upamtili nedavne Pupavčeve riječi prijetnje… 'ne igrajte se vatrom, ne dirajte nam ćirilicu'; prijeđoše 'ugroženi' Srbi s riječi na djela, s mržnje na klanje! Upravo je nevjerojatno koliko se taj, uistinu stravični zločin u velikoj većini 'neovisnih hrvatskih medija' nastoji pripisati 'benignom' zločinu iz strasti?

Počinitelj tog dvostrukog klanja iz obitelji je rigidnog 'SAO-pedigrea' (otac jedan od osnivača Pupovčeva SDSS-a!?) a njegova javna najava svega par sati prije ubojstava glasi ovako: 'Jebem vam mater ustašku, večeras će padati mrtve glave'! Pripremljeni nož kojim je ubojica doslovno zaklao dvojicu svojih vršnjaka-Hrvata-umalo i trećeg-sasvim sigurno ne bi upotrijebio da su 'ljubavni suparnici' bili njegove, srpske nacionalnosti!? Osim toga ovaj četnički monstrum famoznu je djevojku, pišu mediji, preoteo svojim konkurentima pa bi bilo logično da su ljubomorni Hrvati, naoružani i opsjednuti ljubomorom prijetili njemu… psujući mu usput srpsku majku! Osim toga i na svojim Facebook statusima ubojica je otvoreno najavljivao svoj krvavi pohod kojeg je mogla/morala pročitati i hrvatska policija, pa je tako jedna od, dakako javnih objava ovako glasila: „'Ko se boji noža i pištolja taj i ne zna da je tuđa bolja, tuđa slađa a ja sam u stanju ako treba poginuti za nju!“ Unatoč svemu tome, Milorad Pupovac-stranački kolega Petra Šapića-iako je s tim strašnim zločinom Petrova sina svakako bio upoznat, na mitingu u 'Lisinskom' optužujući Hrvate kaže: 'U Hrvatskoj nema mira jer neki ljudi žele poništiti sve što je osiguralo mir'; cinizam par exellence!

A nezainteresirana i kilava Ostojićeva policija umjesto da izvrši hitnu i temeljitu raciju po 'srpskim Vojnićima' i oduzme sve oružje koje nađe, zadovoljit će se miroljubivom medijskom konstatacijom o 'zločinu iz strasti' kao uostalom i sva (anti)hrvatska politička 'elita'! A Milorad Pupovac će i dalje hrvatskoj javnosti nesmetano 'prodavati (svoja, pro-četnička) muda pod bubrege'!

I 'zucker kommt zu letzt', šećer na kraju: „Antifašizam je jedan jelovnik zdrave hrane (nešto poput vegeterijanskog 'švedskog stola'!, nap. a.) s kojeg svatko uzima ono što mu odgovara“, rekao je premijer Milanović i dodao kako naš antifašizam predstavlja najsjajniji trenutak odnosa dvaju naroda, Srba i Hrvata, i političkih nacija; nije to nimalo smiješno nego tragično. Eto, gozba je izgleda počela… i to na Kordunu, krvava!

Damir Kalafatić


Sulejman Veličanstveni i osmanlijski moral

Evo, već više od godinu dana imamo prilike na našim ekranima gledati turski serijal Sulejman Veličanstveni. Ne možemo osporiti da je to na ekranima nešto posve novo, dosad neviđeno, dramaturški počesto vrlo uspjelo, kostimografski vrlo zanimljivo, pa čak više se puta pojavljuju i duboke duhovne meditacije, što nigdje nije tipično tv serijalima, pa i rijetkim filmovima. Pravo zapravo mogli bismo Turcima čestitati na ovome jedinstvenom serijalu koji je pokupio simpatije na svim paralelama i meridijanima.

Ali…! Svaka stvar ima svoj ali..! Tako i ovaj serijal na površinu je nedvojbeno iznio osmanlijski politički i duhovni moral. Ali, moral je uvijek dvojbena kategorija, što je jednima moralno drugima je nemoralno. Ali zanimljivo je da se u brojnim dijalozima taj moral povezuje s Bogom. Počesto uz izreku - Amin, koju susrećemo I u kršćanstvu, a u osnovi znači – neka tako bude.

Prateći serijal, posebno sam pratio i odgoj djece Sulejmana i njegovih priležnica. Niti jednog momenta nisam naišao da su u svome odgoju poučavani čovjekoljublju, dobroti, ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini. Učilo ih se samo kako ubijati, spaljivati tuđe gradove, otimati i sl. I to uvijek uz zazivanje Boga, i potvrdom starijeg neka tako bude – Amin. Neka ti sablja (osvajačka) bude oštra – Amin! S druge strane roditelji osmanlijske djece u serijaalu strepe i nad najmanjim činom nasilja nad njihovom djecom, a to što često idu u vojničke pohode i razaraju i pale tuđe domove, te odvode njihovu djecu u janjičare za takve ljude i njihove nesreće nemaju niti najmanje osjećaja i ljudskosti.

U serijalu se više puta pojavljuje za nekog riječ Hrvat, ali se u pravilu radi o negativnim karakterima i ulogama koji su u serijal utkani. U serijalu se u više navrata spominje i Bosna.

Prema istraživanju povjesničara fra Andrije Zidruma Osmanlije su u Bosni porušili 464 katoličke crkve i 48 samostana, kad su prije 550 godina provalili u visoko dominantno, gotovo 100% katoličku Bosnu. Protjerali dio stanovništva, mnoge i pobili, brojne odveli u roblje, djecu u janjičare i proveli nasilno islamiziranje katolika.

“Sve je to bilo dobro smišljeno. Da se Bosansko Kraljevstvo nikad više ne bi obnovilo, ubili su bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, pobili sve visoko bosansko plemstvo, a njihovu djecu odveli u Carigrad i obratili na islam. Zameli su trag Bosni sve do novijih vremena. Nije to bio slučaj samo u Bosni, nego u svim krajevima koje su osvojili Osmanlije, koji su svojedobno pokrivali oko 40 suvremenih država.”(Fra Andrija Zidrum)

Kralj Stjepan Tomašević je na sugestiju europskog zapada vrlo naivno prihvatio njihov zahtjev da odbije plaćati daljnji danak,, a ako ga Osmanlije napadnu da će mu odmah vojno priteći u pomoć. Osmanlije su ga napale, i zbog toga je izgubio glavu, izgubio obitelj i cijelu Bosnu, a od pomoći zapada niti traga. Nikada im se nije smjelo vjerovati, pa ni dan danas.

“- Kad se govori o provalama Osmanlija preko Drine u Bosnu, tu se ne radi ni o Turcima niti o Azijatima, nego su to najčešće islamizirani Bugari, Srbi i Albanci. Njih su bosanski velmože u početku uspijevali istjerati. A kad je Bosna osvojena, naziv Osmanlije blizu tri stoljeća preuzet će islamizirani Bošnjaci te organizirati provale, pljačke i zauzimanja prema sjeverozapadu. “ (fra Andrija Zidrum)

Evo, i to je dio osmanlijskog morala kakvog gotovo svakodnevno gledamo u serijalu Sulejman Veličanstveni.

Mile Prpa


Zločini UDBE

OTKRIVENA TAJNA NESTANKA STJEPANA CRNOGORCA 1972.

Stjepan Crnogorac je moj rođak. Njegova Majka Janja i moja majka Iva su sestre. Nikada neću zaboraviti plakanje i suze njegove majke Janje, moje tetke, kada sam po prvi put došao posjetiti moju domovine Hrvatsku poslije više od trideset i četiri godine, u lipnju 1991. Tada me je tetka Janja u plaču zakljinjala da joj pomognem pronaći nestalog sina Stjepana. Njegova sestra Mila, koja je sada u Dubrovniku kao časna sestra, u svibnju 2007 godine kada ju posjetio, rekla je da neće stati dok ne pronađe sudbinu njenog nestalog brata Stjepana.

Otkrivena je tajna sudbine hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca koji je misteriozno nestao u Austriji 1972. godine, a otkrio ju je slovenac Roman Ljeljak. On se već godinama bavi istraživanjem poratnih likvidacija i djelovanja nekadašnjih juglosavenskih tajnih služni.

Na konferenciji za novinaru u Mariboru, Ljeljak je objavio da je, istražujući dokumente u državnom arhivu Slovenije, došao do saznanja da su Crnogorca 3. srpnja 1972. u Salzburgu oteli pripadnici Udbe, a potom je prebačen u Sloveniju, gdje je, po njegovim tvrdnjama, i 'likvidiran', i to po svoj prilici na području Gotenice, do 1990. godine za javnost zatvorenom području na kojemu su svoje poligone i instalacije imale vojska, policija i obavještajne strukture.

Leljak je rekao da je, istražujući taj slučaj u slovenskoj dokumentaciji, u državnom arhivu otkrio putovnicu na ime Marko Golac, nepostojeće osobe rođene 7. prosinca 1946., istog datuma kad i u Salzburgu nestali hrvatski emigrant, te da se je ubrzo uvjerio da je u putovnici zapravo originalna Crnogorčeva fotografija.

U arhivu je našao i bankovnu knjižicu Crnogorca, njegovu osobnu poštu, fotografije i dokumente, pa čak i tonski snimak njegova saslušanja.

Leljak je rekao da je austrijskoj policiji zato, zbog sumnje da su počinili kazneno djelo otmice i umorstva, prijavio tri još živuća slovenska visoka dužnosnika iz vremena komunizma i bivše Jugoslavije koji su za to bili odgovorni, te austrijskim organima predao dokumentaciju do koje je došao. Leljak je austrijskoj policiji prijavio Silva Gorenca, Borisa Mužiča i Marjana Orožna, koji su djelovali na visokim pozicijama u ministarstvu unutarnjih poslova i sigurnosnim službama u Beogradu, prenosi T-portal.

Crnogorčevu otmicu u Salzburgu izveli su tri pripadnika Udbe s pseudonimima Bilič, Kovač i Željko. Lažno su mu se predstavili kao austrijski policajci, ali su ga umjesto na obližnju policijsku postaju odveli na saslušanje u Ljubljanu, pri čemu su za Crnogorca za prijelaz granice upotrijebili krivotvorenu putovnicu s njegovom slikom. Kao pratnja u akciji sudjelovali su još i suradnici Udbe pod kodnim imenima Špela, Branko i Boris, tri Udbina suradnika koja su iz daleka pratila događaje, rekao je Leljak.

Stjepan Crnogorac nalazi se na popisima žrtava Udbe na kojima se do sada vodio kao jedan od četvorice hrvatskih emigranata koji se smatraju nestalima.

Mile Boban


Hrvatski Fokus

PARADOKS NAD PARADOKSIMA – Milorad Pupovac brine o hrvatskome Ustavu!

Ustav RH najbolje će se zaštititi provedbom novoga popisa stanovništva u Vukovaru

• Milorad Pupovac svakoga dana daje intervjue srbijanskim medijima u kojima grmi i poručuje da se u Vukovaru krši hrvatski Ustav. Iako ga nije briga za Ustav, i to još hrvatski, činjenica je da je upravo obrnuto. Ustav RH krši aktualna vlast jer ne će provesti novi popis stanovništva u Vukovaru. Naime, prema podatcima popisa stanovništva iz 2011. godine u Vukovaru živi 27.683 stanovnika, a u policijskoj evidenciji je 42.000 stanovnika. Nesrazmjer od 14.000 do 17.000 stanovnika! U registru birača ima 5000 birača više nego stanovnika. Ovdje ne ćemo nagađati koliko tih Vukovaraca dobiva mirovine na tekuće račune a da su vlasnici tih računa već godinama mrtvi. Sve se to može jako brzo razriješiti. Upravo onako kako traže u Stožeru za obranu hrvatskoga Vukovara. Treba provesti novi popis stanovništva i tada ne će biti kršenja Ustava RH. Tada će valjda i Milorad Pupovac biti spokojan.

• Klub vijećnika Samostalne demokratske srpske stranke, pak, predlaže da se izmjenama Statuta propiše kako su na području Vukovara u ravnopravnoj službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te srpski jezik i ćirlično pismo. U članku 61., prema prijedlogu kluba SDSS-a, dodaje se niz novih stavaka kojima se osigurava primjena dvojezičnosti u Vukovaru te se tako predlaže da se, osim primjene dvojezičnosti u djelokrugu rada Gradskog vijeća, gradonačelnika, upravnih tijela grada te u postupku pred tijelima državne uprave, sudbenim tijelima, državnim odvjetništvima i pravobraniteljstvima prvog stupnja, dvojezičnim pismom ispišu i prometni znakovi i druge pisane oznake u prometu, nazivi ulicama i trgova te geografskih mjesta i lokaliteta na području grada. U SDSS-u smatraju kako su se objavom rezultat popisa stanovništva iz 2011. godine stekli uvjeti da se na području Vukovara primjene odredbe Ustavnog zakona o pravim nacionalnih manjina. Dakle, ćirilica i na prometnim znakovima. Kao u Rusiji!

• Kad smo kod Vukovara nije naodmet spomenuti kako ga je i u kojem kontekstu jučer spomenuo glavni komentator Jutarnjega lista Davor Butković, neslužbenoga medija aktualne crvene vlasti. „Vukovar je toliko snažna i bolna točka hrvatske ikonografije“, napisao je Butković. Naglasak je na riječi „ikonografija“.

• Poput Pupovca i Stipe Mesić voli davati intervjue Srbijancima. U razgovoru za beogradski NIN ponovio je laži protiv prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i optužio ga da je dijelio BiH te se telefonski svakodnevno dogovarao s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem.

• Suđenje Ivi Sanaderu ušlo je u završnu fazu iz koje tužitelji više ne mogu pobjeći. Da, rekao sam tužitelji, a ne tuženi. Potvrda prijašnjih govorkanja kako je Jadranka Kosor svakodnevno i višekratno slala svoje emisare da idu u Uskok i DORH nakon što je telefonskim putem razgovarala s njima, ne može se samo tako zataškati kako to radi zamjenica ravnatelja USKOK-a Željka Mostečak. Zmaj je već toliko ojačao da će najvjerojatnije stići i do Strasbourga, kako je slikovito rekao na suđenju branitelj Čedo Prodanović. Ovdje je od sredine 2009. pa do Sanaderova uhićenja bio na snazi klasični prolitički progon.

• Suprotno prijašnjim medijskim nagađanjima u BiH je tijekom rata stradalo između 98.000 i 105.000 osoba. To su podatci Demografske službe Haaškoga Tužiteljstva i slažu se s rezultatima istraživanja sarajevskoga Istraživačko-dokumentacijskog centra, čiji podatci govore o blizu 98.000 žrtava.

• Blago rečeno, kontroverzni veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj Ivo Goldstein, na središnjoj poziciji u sobi za prijam ima izloženu uokvirenu fotografiju komunističkoga zločinca Josipa Broza Tite. Kako piše Jutarnji list, slika stoji iznad kamina koji je ne gori. Novinarka JL-a je (pri)upitala u MVP-u što kažu oni o tom skandalu, a oni su joj, diplomatski, odgovorili kako ne postoji zabrana u vezi s tim čiju se fotografiju ili sliku može držati na policama i u radnoj prostoriji veleposlanika.

• Engleski The Independent je provalio vijest da Amerikanci imaju špijunsku bazu NSA i CIA-e u zgradi svoga Veleposlanstva u Buzinu. Još su pojasnili kako se vijesti iz Zagreba šalju u sjedište komunikacijske baze britanskog ratnog zrakoplovstva (RAF) u Northamptonshireu, a od tamo na analizu prema CIA/NSA središtu u Marylandu. Kako Amerikanci i Britanci imaju sklopljen obavještajni pakt informacije dobiva i britanski GCHQ (Government Communications Headquarters). Budući su nam Ameri prijatelji, nisam zabrinut. Više bi trebali biti zabrinuti sami Ameri jer ih cinka „prijatelj“ Gordi Albion. Edward Snowden ovdje je samo nepostojeći simbol koji se pojavljuje po potrebi onih koji su ga i stvorili.

• Nastavlja se trakavica sa susjedima Slovencima. I dalje inzistiraju da se problematika prenesenih deviznih uloga Ljubljanske banke u Zagrebu rješava u okviru sukcesije, a ne pred hrvatskim sudovima, kako i proizlazi iz memoranduma iz Mokrica. Riječ je o odgodi suđenja Ljubljanskoj banci pred hrvatskim sudovima, koja stupa na snagu onoga trenutka kada Ljubljana pošalje zahtjev hrvatskoj strani. Kako to Slovenija nikako da učini – jer taj potez smatra ponižavajućim – hrvatska strana ne može jednostrano narediti hrvatskim sudovima da malo pričekaju.

• „Ne možemo sami, trebamo pomoć MMF-a“, vapi Slavko Linić. Bilo bi bolje da je rekao: „Ne možemo, jer ne znamo!“ Činjenica je da Hrvatska unatoč lošim gotovo svim gospodarskim pokazateljima nije toliko nisko pala da se mora predati u ruke dželatu MMF-u. Istom onom koji je, preko svojih suflera unutar i izvan hrvatske države, dobrano pridonio izbornim rezultatima na prošlim izborima u Hrvatskoj kao i za teško gospodarsko stanje u cjelini.

• Priprema se nova zamka za hercegbosanske Hrvate. Priprema se izborni inženjering putem kojega će izbrati četiri člana Predsjedništva BiH. Po dvojica iz Federacije BiH i Republike srpske. Po jedan iz ove dvije „izborne jedinice“ bit će izabran po načelu tko dobije više glasova. Dakle, Bošnjak i Srbin, dok će preostala dvojica biti izabrana od onih kandidata koji dobiju manje od prvoizabranih kandidata. Iako bi to – kako se zasad priča – trebali biti po jedan Hrvat i onaj koji pripada „ostalima“, zasigurno je da će u F BiH biti izabrana dva Bošnjaka (pravi i onaj tipa Željka Komšića ili Sejde Bajramovića) i u RS-u dva Srbina (pravi i onaj „profesionalni“ poput Emila Vlajkija i slično).

• Režimski mediji su prije neki sinkronizirano zasuli hrvatsku javnost nekakvom viješću o početku izlaza iz gospodarske provalije. Pričale su se sage o očekivanom gospodarskom rastu koji nas čeka već sljedeće godine. Čak se i Nenad Stazić uključio u kampanju uvjeravanja. No, sasvim je dvojbeno da dogodine uopće ne će biti rasta, a posebice su opasne tzv. korektivne mjere u režiji Slavka Linića i Branka Grčića koji su najveća opasnost za tako željeni početak ubrzanja rasta u drugoj polovici 2015. godine.

• „U vrijeme 'épuration' - nakon oslobođenja i obnove Francuske (brisanja demarkacijske crte) de Gaulle je bio osobito nemilosrdan prema prodanim dušama. General je stvorio tajnu organizaciju Service d'Action Civique (SAC) koja je efektivno djelovala sve do 1981. Tako je omogućeno da u znanosti, javnim glasilima i u praktičnoj politici pobijedi - zdrav razum“, piše akademik Mirko Vidović u Bosanskom glasniku. Šteta što mi više nemamo živoga Charlesa de Gaullea.

• U Londonu je održan sastanak inicijative Partnerstva za otvorenu vlast. Među 61 država članica ove engleske inicijative nalazi se i Hrvatska. Raspravljalo se o 1078 mjera „usmjerenih k poboljšanju života građana“. Da nam se makar jedna od tih mjera obistini.

• Izvjesni Ladislav Babić na jugoslavensko-jugonostalgičarskom portalu www.tacno.net traži zabranu hrvatskoga jezika kroz formu zabrane lektoriranja tekstova.

• Norvežaninu, koji došao živjeti u Hrvatsku, hrvatska država mu oduzima pola mirovine. U Norveškoj porez na mirovinu plaćao je 15 posto, a u Hrvatskoj čak 40 posto. To znači da će za 2013. godinu morati platiti porez od 120 tisuća kuna! Za usporedbu, porez u Sloveniji i Austriji iznosi 8 odnosno 10 posto.

Marijan Majstorović


Oswald Spengler i Novi svjetski poredak

Živimo u eri najbrutalnije prijetvorne preobrazbe liberalizma u novi lažni moral i normu

Da bismo razumjeli suvremeni britansko - američki ubilački i klevetnički imperijalizam, moramo se vratiti na proroka iz XX. stoljeća – Oswalda Spenglera, filozofa povijesti, koji je objasnio sve događaje unaprijed i unazad, a upravo temeljem obuhvaćanja prošlosti. Posljednje vrijedno djelo na tragu svoje "Propasti Zapada" Oswald Spengler (1880. – 1936.) dovršio je u lipnju 1933. godine i ono je trebalo nositi naslov prema predavanju u Hamburgu, koje je održao 1930. godine pod naslovom "Njemačka u opasnosti", a kako je taj naslov u sebi nosio dvoznačnost, kojom se mogao zamjeriti svima, Spengler ga je izmijenio u naslov "DieJahrenderEntscheidung", "Godine odluke" ili "Odlučne godine" a 2013. g. imali smo osamdesetu obljetnicu proročkog djela.

Često smo čuli kovanicu "Povijest pišu pobjednici". Iz Spenglerova viđenja Filozofa povijesti, iako on spomenutu rečenicu nije razlagao, jasno je da je povijest moguće ispisivati po narudžbi samo zato jer to ne čine malobrojni filozofi povijesti koji ulaze u objektivnu dubinu sudbine duhovnih uzroka već najčešće naručena pozitivistički-politizirana piskarala, formalno akademski kvalificirana, koja povijesnu priču grade na zadanim i propisanim pretpostavkama mehaničko-matematičkih konstrukcija i željama vlastodržaca, koji očekuju da se njihova (često zločinačka) djelatnost opravdava pozlaćenim razlozima socioloških, psiholoških, itd teorija i hipoteza koje dobivaju novu apstraktnu matematičku jednadžbu. Izokretanje i sakaćenje uzročno-posljedičnog niza faktografije događaja daje zadovoljavajuću naručenu povijesnu sliku, te tako pravda i nepravda često zamjenjuju uloge i povijesne pozicije. Analiza duhovnih uzroka i kulturnih dimenzija događaja pruža daleko točniju perspektivu i jednu takvu viziju XX. stoljeća Spengler je dao u knjizi "Godine odluke".

Dovršetak djela poklopio se s dolaskom nacional-socijalista na vlast i vidi se da je Spengler imao prigovor na pojam rase jer je za njega čovjek od rase bio rasni pojedinac, dakle opisni pojam za izvrsnu osobu koja se ističe genijem i izvanrednom sposobnošću, kakvu nije pripisivao gomili, iako je od Nijemaca mnogo očekivao. Ipak, tri godine u oči svoje smrti, priznao je da ima velika očekivanja od njemačke revolucije iz 1933., ali i velika strahovanja za Njemačku, jer već i prije te promjene okolnosti najavljuju II. svj. rat i (po Spenglerovu uvjerenju) napadaj na Njemačku poput onog iz 1914. g. Da, Spengler je analitički ustanovio i objasnio da je Engleska u I. svj. ratu izvršila napadaj na Njemačku, da bi ju ekonomski spriječila i osakatila u rastu i prodoru: uvodne operacije opkoljavanja Njemačke izvedene su godine 1911. u Tripoliju i 1912. na Balkanu (gdje su Englezi kod Srba odavna pustili korijene), pa je zaključio da bi se nešto slično moglo ponoviti (IV. Poglavlje). Kako je izgledala engleska djelatnost u Hrvatskoj i na Balkanu opisao sam u knjizi "Povijest hrvatskih neprijatelja".

Spengler je poznavao povijest, razumio je britansku sposobnost političkog spletkarenja, i ozbiljno se zabrinuo. Konstatirao je: "…Ušli smo u eru svjetskih ratova. Ona počinje s XIX. stoljećem i nastavit će se u sadašnjem kao i u idućem (dvadeset i prvom st.). To označava prijelaz iz svijeta države osamnaestog stoljeća u Imperium mundi (svjetski imperij). (vidovito!, prim. E.Č…) Svijet država Zapada u osamnaestom stoljeću bio je obrazac strogog stila, kao i istovremeni oblici visoke glazbe i matematike …" (IV. poglavlje) Ali taj svijet političke časti se ruši i nastupa vrijeme sveopćeg imperijalizma, koji čovječanstvo u XXI. stoljeću osjeća i vidi kao rasprostiranje anglo-američkog imperijalizma, koji u XVIII. stoljeću počinje s Englezima.

Još od XIX. stoljeća novostvorena Bismarckova Njemačka smeta Englezima, jer je to stari klasični državni oblik monarhijske i monetarne kontrole, koji stoji na putu novim oblicima anacionalnog svjetskog imperijalizma i bankarskog liberalizma, dok u svijetu moći bankarski dolar započinje novu ulogu. Tada je napisao: "…Njemačka je u opasnosti. Moj strah za Njemačku nije se smanjio. ožujska pobjeda (nacional-socijalista g. 1933.) bila je prelagana da bi pobjednicima mogla otvoriti oči o opsegu opasnosti, njezinu podrijetlu i trajanju. Nitko ne može znati prema kakvim formama, položajima i osobnostima vodi ta korijenita promjena i kakva će vanjska protudjelovanja imati kao posljedicu. Svaka revolucija pogoršava vanjskopolitički položaj jedne zemlje i da bi tome bili dorasli, potrebni su nam državnici Bismarckova ranga. Možda se već duboko nalazimo pred drugim svjetskim ratom, s nepoznatom podjelom moći i s nepredvidivim – vojnim, privrednim i revolucionarnim – sredstvima i ciljevima. Nemamo vremena ograničavati se na unutrašnje političke poslove. Moramo biti "u formi" za svaki zamislivi događaj. Ako svoj odnos prema svijetu ne vidimo kao najvažniji problem upravo za nas, sudbina će nas nemilosrdno zgaziti – i to kakva sudbina! (sic! …) No, nasuprot velikih problema napadaj u sebi sadrži i veće obećanje pobjede. To sam opisao. Hoće li ovo izazvati željeno djelovanje? … (srpanj, 1933.) …". Povijest je potvrdila Spenglerovu zabrinutost.

U prvom poglavlju, u zadnjoj rečenici, uputio je i snažnu kritiku i nacional-socijalistima: "…A nacional-socijalisti vjeruju da svoje dvorce u zraku (maštarije, prim. E.Č.) mogu dovršiti bez svijeta i protiv svijeta, bez ikakva vrlo zamjetnog ili u najmanju ruku šutljivog djelovanja izvana.…", u korist Njemačke. Proročanske riječi koje su potvrdile da vidi dalje i točnije od svojih suvremenika. Britanija je uz političku promjenu učinila protupotez, napravivši 18. lipnja 1935. anglo-njemački mornarički sporazum. Taj je sporazum, što ga je zaključio Simon, Njemačkoj dopustio da sagradi do 35 % veličine Britanske mornarice (i do 100 % u podmornicama), čime je njemačka uspješno uvučena u klopku (izvor: C. Qugley, Anglo-američki Establishment). Pa, savez je zamalo bio sklopljen, a ugovor koji je to naviještao bio je tu. Uoči rata Hitler je 2. siječnja 1939. g. u engleskom "Timeu" čovjek godine!

No, naravno, pisci povijesti nakon II. svj. rata zaboravili su konzultirati Spenglerove analize i osvrte i zaboravljene objavljene podatke. Nisu se uklapali u trend organiziranog pljuvanja po Njemačkoj, po kojem je isključivo kriva morala biti Njemačka, a ne britanski imperijalizam koji je Njemačku stisnuo prije I. svj. rata i potom pripomogao usponu Hitlera na vlast ("Britanija će vladati na moru, a mi na kopnu" - Hitler).

Politika kao vrhunac licemjerja

Spengler je knjigu napisao, kao i u ključnom djelu "Propast Zapada", s naglaskom na činjenicu da sile prošlosti oblikuju budućnost i da se u tom pogledu nikada ništa ne mijenja: on, Spengler, vidi dalje, jer poznaje zakonitosti povijesti i znade radi čega se sve stvari odvijaju na uvijek isti način, po jednoj zakonitosti. Spengler niti u jednom trenutku svojih interpretacija (na žalost) nije kršćanski vjernik, ali uočava zakonitosti stalnih interesa koji su isti, uočava zakonitosti moralnog propadanja u svim ciklusima civilizacija, uočava zakonitosti srljanja i nesmotrenosti tehnički napredne civilizacije bijele rase, i u svim tim zakonitostima primjećuje razloge urušavanja europske civilizacije. To što od I. svj. rata prijeti Njemačkoj, ujedno je sila koja prijeti cijelom Zapadu: borba za primat isključuje iskrenu suradnju i neprekidno uključuje podlost i prijevaru. "…Sasvim je sigurno da pokretačke sile budućnosti nisu druge doli one iz prošlosti: volja jačeg, zdravi instinkti, rasa, volja za posjedovanjem i moći. (…) Pravi državnici su sve rjeđi. Većina onoga što je u ovom stoljeću učinjeno, ili se nije dogodilo, napravili su poluobrazovani (poluznalci) i diletanti, koji su imali sreće. … Prazni optimizam poluobrazovanih filistara prestao se bojati elementarnih činjenica prošlosti, te ih prezire…" (II. Poglavlje. Još jedna kritika tadašnjoj njemačkoj vlasti, u rukavicama.) Pa, nije li i sadašnja promičba boljševičke i liberalne propagande usmjerena na budućnost, bez osvrtanja na poznavanje prošlosti?

Opća dezorijentiranost već u Spenglerovo vrijeme vodi do toga da se mase protive ljudima od znanja, jer oni plitkim umovima izgledaju nerealno, pa diletanti i opasni tipovi bivaju birani na vlast da nadalje vode povijest, tvrdi Spengler. No, Spengler naglašava da je cijela ta tendencija započela još u vrijeme lažnog racionalizma koji je počeo stvarati apstrakcije bez odnosa sa realnošću: Spengler nalazi da racionalizam Rousseaua i Kanta dovodi do apstraktnih izmišljanja ideologija i praznih pseudo-znanstvenih konstrukcija "novih znanosti" (sociologija, nacionalna ekonomija, materijalističko shvaćanje povijesti, sve do tendencioznih romana i stranačkih programa). Sve postaje ideologija, a sa Spenglerom bi se svakako složio i francuski mislilac Raymond Boudon koji je istu stvar na sličan način objasnio u knjizi - "Ideologija, povijest i kritika jednog pojma…".

Romantizam i idealizam po Spengleru gubitak su veze sa stvarnošću, koji je proizišao iz spomenutih misaonih konstrukcija i stremljenja. (II. poglavlje) Stoga Spengler poglavlje završava zaključkom da se svaka ideologija raspada na stvarnosti žive povijesti. Nakon Spenglera to se dogodilo nacional-socijalizmu i komunizmu. Što je, dakle, filozofija povijesti? To je istiniti govor i odgovor na misaone upite o tendencijama života u sadašnjosti, temeljem prošlosti – koje su iste i ponavljaju se u budućnosti.

Spengler nalazi da već tada zamjetna tendencija okretanja masa prema budizmu ili hinduizmu, u stvari, označuje početak straha pred životom, novu utopiju koja bi se mogla pretvoriti u novu svjetsku religiju! Dakle, gubitak poštivanja dotadašnjih autoriteta, prethodne vjere kao i vjere u samog sebe, te maštanje o happy endu dovodi do psihološke projekcije potrebe za novom religijom, koja odgovara naravi želja mase!

Demokracija kao manipulacija

Jakobinska politika francuske revolucije 1789. godine masama je ponudila manipulacije idejom demokracije i ideju o vladavini naroda po samome sebi. Ali da je to manipulacija i prijevara političkih demagoga vidi se iz činjenice da "… jedan narod sobom može vladati jednako tako malo koliko armija može voditi samu sebe…" bez generala i vođa. Revolucionarno i bankarsko rušenje starog poretka europskog društva vodilo je do anarhije i propasti starih tradicionalnih oblika, a kaos koji je iz toga slijedio – dovodi europske narode do propasti aristokracije, nacionalne ideje i time do propasti ideje Zapada, kazuje nam Spengler u poglavlju "Što je Metternich razumijevao pod 'kaosom' " (poglavlje V.) Koliko zadivljujuće istine u procjeni stanja! Spengler nije razumio kršćanstvo, ali je razumio masovnu psihologiju i patologiju duha vremena, kao i zadnju posljedicu – kamo sve to vodi u ovom vremenu u kojem se nalazimo osamdeset godina nakon Spenglera.

Spenglerovo ukazivanje podrijetla tzv. "klasne podjele" i "klasne borbe" iz engleske ekonomske pseudofilozofije Adama Smitha i podsjećanje da ta filozofija potječe iz trgovačkog društva Engleske, koja sve mjeri novcem tj. klasificiranjem pojedinaca po novčanim prihodima, ujedno nas uvodi u ispravno razmišljanje o podrijetlu marksizma i lažnih racionalističkih konstrukcija o društvenim odnosima, te nas Spengler obavješćuje da takva klasifikacija razmišljanja o društvu, u stvari, napada već izgrađenu kulturu društvenog rasta obitelji i zanimanja kao zvanja koje se ne bira radi gomilanja zarade, već iz društvenih potreba u kojima je čovjek nikao, a u skladu sa vlastitim sklonostima i darovima. Društvo po sebi ima strukturu i rangiranje po izobrazbi i zvanju. "…'Društvo' – to znači imati kulturu do najfinije crte držanja i mišljenja, formu koja je izgrađena dugim odgojem cijelih pokoljenja, strogih običaja i životnih shvaćanja (…) Pojedinac je živio bitak društva i tubitak društva bio je njegov vlastiti…" Spengler ispravno ukazuje na činjenicu da klasna podjela i klasna borba zbog zarade u stvarnosti razaraju kvalitetu društva i izgrađeni društveni poredak, a to znači vrijednosni sustav kršćanskog društva i da su ti neprirodni ideološki pojmovi zajednički liberalizmu i marksizmu. Engleska ideologija liberalizma namjerno je potkopala europsko društvo da bi tim putem u društvu nametnula vlastite političke vizije svojih trgovačkih kramara i bankara, koje nadzire i njima ravna sredstvima upravljanih ideja i novčarskom korupcijom, kojom se urušava kršćansko društvo. Marx nije uzalud služio engleskim lordovima i bio financiran od engleskog bogataša Engelsa, na tragu britanske socijalističke ideologije prvog socijalista prof. dr. Johna Rusela. Time su utabani društveni temelji za rasulo kulture Zapada. Stoga je "Propast Zapada" bila ispravno konstatirana i odlično najavljena…

Bankarstvo i nova religija

Nekadašnje jedinstvo civilizacije i kulture, pod utjecajem vrlo tanke britanske 'filozofije' trgovine, rasparano je na dvije odvojene dimenzije: "civilizacija" je postala istovjetna s posjedovanjem novca i "civilizacija" je vrednovanje svega i svih kroz novac. Kultura je od sada izdvojena duhovna dimenzija izgrađene duše, koja je posvećena vrijednostima svojih znanja i darova kao i tradicijskom naslijeđu predaka, a kulturna duša je obezvrijeđena i bačena na razinu prezrenih ili neshvaćenih "gotovana". (11. poglavlje … Rasap društva)

Pa, prvi zahtjevi za urušavanjem klasičnog društva dolaze iz Engleske sa 'slučajem Willkies' 1762. i ovi bivaju oponašani u francuskoj revoluciji 1789. Sva dekadencija Zapada, od trgovine preko pobuna (prvi štrajk 1841. u Engleskoj) i TAJNIH DRUŠTAVA (koje Spengler ne zanemaruje!), došla je potom iz – Engleske. "…Taj aktivni liberalizam dosljedno napreduje od liberalizma do boljševizma. To nije suprotnost mišljenja i volje. To je rani i kasni oblik, početak jedinstvenog/homogenog pokreta … Liberalizam je oblik (…) kojim bolesno društvo izvršava samoubojstvo…", pa stoga liberalizam uvijek podupire boljševizam, pretvarajući se da su mu boljševici tobožnji protivnici. (Poglavlje 13. Klasna borba počinje oko 1770.). Danas imamo na stotine knjige koje su opisale kako su kapitalisti financirali Lenjina i Hitlera, da bi razorili kršćansku konkurenciju kontinentalne Europe.

Konačni zaključak koji bismo mogli izvesti iz Spenglerova veličanstvene i vidovite knjige, bio bi da je britanski imperijalizam trgovaca i bankara potrebama svoga pljačkaškog duha izmislio vrijednosni sustav (A. Smith) kojim je rad postao roba, a plaća je postala cijena (rada) pa je takav vrijednosni sustav na Zapadu izazvao turbulencije i urušavanje dotadašnjih, u stvarnosti klasičnih kršćanskih vrijednosti rada, reda, aristokracije, i socijalnog ustroja društva koji se temeljio na realnoj vrijednosti proizvodnog rada. Neprirodna i nagla povećavanja ili smanjivanja prihoda svih slojeva stanovništva dovela su do gubitak poštivanja profesije i samoga rada, i do pojave licemjernih stranaka koje na unutrašnjoj razini države vrše neprirodne ekonomske poremećaje u društvu.

Na razini državnog imperijalizma kolonijalne sile koje su akumulirale najveća bogatstva poduzele su sve potrebne mjere da privrednim ratom isključe konkurentne države: A kada im to nije uspijevalo, širenje svoje državne moći započele su ostvarivati svjetskim ratovima u kojima su poražene države svoju ekonomiju i politiku podvrgle pobjedničkim državama. Socijalizam i komunizam uništavali su ekonomiju država u kojima su plasirani, a liberalizam je obezvrijedio vrijednost rada. Dakle, priprema ere svjetskih ratova počinje već u XIX. stoljeću (a Spengler sigurno nije čitao generala Alberta Pikea, američkog masona iz XIX. st. koji to najavljuje), a završava sa svjetskom državom u kojoj najmoćnija sila podvrgava i melje sve podređene narode (Britanija i Amerika!), namećući im novu svjetsku religiju iluzornih snova i monetarni sustav duševnog ropstva. Cezarizam - model Julija Cezara, biti će završni oblik svjetske države u kojoj će jedan čovjek bezobzirno gaziti mase, prognozirao je Spengler. Napadaj na Iran vjerojatna je prethodnica svemu tome - uviđa se tek danas.

Iz povijesti smo vidjeli kako izgleda vlast Lenjina, Staljina, Mussolinija, Hitlera, Tite, Mao Ze Tunga, Churchilla i raznih drugih modela antikrista. No, "…Cezarizam budućnosti bori se za moć protiv svake vrste stranke…", pretvarajući politiku u sredstvo poklonstva novoj religiji. Završnu riječ imat će jedan vođa koji će u bezobzirnosti nadmašiti sve svoje prethodnike, ali u kršćanstvu njegovo ime je najavljeno pod zagonetnim imenom - Antikrist. Filozofski prorok bez presedana – Oswald Spengler - nije ga zamišljao takvog, ali njegova analiza povijesti objasnila nam je da živimo u eri najbrutalnije prijetvorne preobrazbe liberalizma u novi lažni moral i normu, koje postaju mjera bolesnog ponašanja kao zdravog ujedno su i temelj uništenja cjelokupne kršćanske kulture Zapada.

Emil Čić


Nema novaca za hrvatske branitelje, ali ima za dvojezične ploče - koliko treba!

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) podsjeća da prigodom donošenja Deklaracije o Domovinskom ratu (13. listopada 2000.), Zastupnički doma Hrvatskog sabora uz ostalo je ustvrdio da je "na Republiku Hrvatsku oružanu pobunu izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj" te da je hrvatska država "vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica". Osobito je istaknuto da će "u skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (sic!) hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb". Na kraju je još dodano da je "radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe dužno procesuirati sve (!) moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje". U povodu donošenja ovog dokumenta, Zastupnički dom Hrvatskog sabora pozvao je sve, a poglavito dužnosnike i državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti, jer se na taj način čuva moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako će se štititi čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Dakle, ako je Republike Hrvatska, još prije 13 godina zauzela ovakav stav, smije li se od njega odstupiti, marginalizirati ga i baciti u blato? Ako sagledamo najnovija zbivanja u Vukovaru, relativno česte uzajamne posjete i sve bolju suradnju najviših hrvatskih dužnosnika s navedenim državama koje su bile agresori, te ako vidimo (nismo slijepi) da se ratni zločinci progone selektivno, onda je valjda svima jasno da je Deklaracija o Domovinskom ratu samo još jedno - mrtvo slovo na papiru!

Naime, ni 23 godine od početka agresije na Republiku Hrvatsku nitko nema pojma ni kad je i gdje počeo hrvatski Domovinski rat, tko je počinio najteže ratne i ine zločine od Vukovara, Pakraca pa do Škabrnje i Dubrovnika, kada će Srbija i Crna Gora (ako su bili agresori, a jesu) platiti ratnu odštetu, hoće li se već napokon otvoriti arhivi bivše zločinačke JNA, te na kraju, kada će hrvatski stradalnici ( poginuli, ranjeni, maltretirani, silovani, stjerani u logore i sl.) dobiti koji euro odštete od agresora, odnosno kada će neki hrvatski političar prigodom susreta sa srpskim i crnogorskim državnicima imati hrabrosti reći im u lice da su oni bili agresori, te da je hrvatska vojska uvijek bila ta koja se samo branila (od stoljeća sedmog). Naime, hrvatski vojnik nikada nije ratovao poglavito u Srbiji i Crnoj Gori, a njihovi vojnici jesu, i to na način da su se ponašali kao Turci kad su osvajali hrvatska područja.

Dok hrvatska država procesuira pojedine hrvatske branitelje, maltretira njihove obitelji, dok se ne samo Vukovarci nego i svi mi pitamo: pa drugovi i gospodo tko je u vrijeme rata 1991. razorio vukovarsku ratnu bolnicu, škole, katoličke crkve, dječje vrtiće, tko je na kraju krajeva pobio oko 400 dječaka i djevojčica diljem Hrvatske, u Vukovaru, čiju ćemo još jednu obljetnicu okupacije uskoro ponovno obilježiti, još nitko od nekih visokih časnika zločinačke JNA nije odgovarao za masovna umorstva, za onih 938 bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava. Svi znamo za to, ali pravimo se da se to "nas ne tiče", pa mislimo (kao nekada Jadranka Kosor) da smo učinili "mnogo" za te nevine žrtve time da pokraj tog svakog križa "upiknemo" hrvatsku zastavicu, i - ništa više! Ako svaka žrtva ima svoga zločinca, onda se postavlja pitanje- tko je pobio sve te ljude? Međutim, onima koji su trenutačno na vlasti ipak je najvažnije (čak važnije i od toga!) postaviti dvojezične ploče u Vukovaru. A od tih "silnih" hrvatskih dužnosnika i zastupnika jedan dobar dio vjerujte uopće nikada i nije bio u Vukovaru, a kamoli u Škabrnji, Voćinu, Ćelijama i mnogim drugim gradovima i mjestima gdje su srpski teroristi izvršili najteže i najgore zločine. Stoga bi bilo dobro da članovi Vlade i saborski zastupnici uz pratnju hrvatskih branitelja organiziraju svake godine barem jedan izlet u neki grad ili mjesto koje je najviše stradalo u ratu, pa da se na licu mjesta uvjere što se to događalo poglavito na početku rata, da čuju od samih žrtava što se to zbivalo dok je većina od njih studirala, kupovala i vodila tvrtke, boravila u inozemstvu (svaka čast izuzecima). Možda bi tada drugačije gledali na Vukovar, gdje je od mirne reintegracije sve krenulo u krivo. Naime, tamo su odmah organizirali posebno škole za srpsku, a posebno za hrvatsku djecu. Tako je isto i sa vrtićima, kafićima, pa vjerojatno i liječnicima. U tom gradu godinama se nakon 1991. nije čuo cvrkut ptica, a poslije ovog nametnutog "cirkusa" sa dvojezičnim pločama (kome to treba, dok još ništa nije riješeno iz Deklaracije o Domovinskome ratu), bojimo se da će i ptice ponovno nestati iz njihovih ulica, trgova i parkova. Pored toga, u Deklaraciji lijepo piše da će Republika Hrvatska svim braniteljima osigurati punu zaštitu, dostojanstvo i skrb. Nije li i to važnije od dvojezičnih ploča? Jedan dio hrvatskih branitelja kopa po kantama za smeće, na ulicama "žica" kune da preživi. Za njih nema novaca. Ali, za to ima za dvojezične ploče. Koliko god ih hrvatski ratnici budu skidali, Republika Hrvatska će novcima tih istih koji su branili i obranili hrvatsku državu, postaviti nove. Zakon se treba poštivati i provoditi. Ali to se ne odnosi na ptice kao ni na većinu građana (poglavito mladih) Vukovara koji umjesto da se vraćaju, nastoje što brže nestati iz grada u koji se uglavnom dolazi zapaliti svijeće i pokloniti tisućama žrtava za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


HRVATSKA SAMO HRVATOM!

Starčeviću

Ti znao si što je i srdžba i bol i kob,
Ti znao si što je nepravda,patnja i plač.
Ti znao si što je slobodnjak biti i rob,
Tvoje je pero bilo i štit i koplje i mač.

Ti si daleko gled’o niz staze sunca i tmina
Vjekova davnih i onih što će doć.
Tvoje je geslo bilo i Bog i Domovina,
A pravo,simbol slobode,izvorna snaga i moć.

Ti jedini si čuo hrvatskog srca vaj,
Nemilosrdno rušeć Štrosmayerovo slavstvo,
Ne uspješe te slomit ni Vuk ni Vraz ni Gaj
Niti uspješe oskvrnut tvoje hrvatstvo.

Ti znao si da je Hrvatska Hrvatu raj
I bez Nje svaki život tek robski sput i laž,
Obmanut nije te mogla slavenstva isprazna draž,
Jer daleko je sezao hrvatski uzdisaj.

Ti ostao si k’o hrast,pred nikim savinut,
S kojega će se vječno ubirat potomstva plod.
Dok tvoje ime živi,živjet će i tvoj rod
I stijeg će mu se viti visoko uzdignut.

Životno tvoje djelo ne kupuje se zlatom,
Jer zlata sjaj se lako isprekrije u prah.
Sinova tvojih poklik i uz posljednji samrtni dah
Uvijek će jedino biti - HRVATSKA SAMO HRVATOM!

Žarko Dugandžić


Ivo Josipović svojom prosrpskom i proengleskom politikom ruši stečevine Domovinskoga rata

Predsjednik RH Ivo Josipović našao je u Englezima svoje velike strateške prijatelje ali ne i hrvatske. Engleska strateška politika je dva puta stvarala velikosrpsku tvorevinu, tamnicu Hrvata na ovim prostorima. Onu prvu poslije Prvoga, a drugu poslije Drugoga svjetskog rata. I tako je ta engleska strateška politika protivna Hrvatima zbog njihovih pretenzija na ovom prostorima.

Englezi su 1945. Hrvate prepustili na klanje jugoslavenskim dželatima

Glavni neprijatelji iskazani protiv Hrvata su Englezi kako tijekom Drugoga svjetskog rata tako i Bleiburškom tragedijom Hrvata koje su nakon predaje izručili na klaonicu upravo velikosrpskoj politici nad Hrvatima. Stotine tisuća pobijenih hrvatskih razoružanih vojnika kao i naroda iz NDH leži po stotinama grobišta, jama, rovova, rudnika i rijeka diljem titoističke jugotvorevine, još od prve i kroz drugu jugotvorevinu. Glavni krivac tragediji Hrvata bili su upravo Englezi zbog njihova suparništva s Nijemcima uz koje su stjecajem povijesnih okolnosti bili Hrvati. I eto to je sada opet ta njihova strateška politika na Balkanu, gdje protežiraju srpski militarizam nad svim susjedima posebice nad nama Hrvatima.

A kakvu bi drugu politiku mogao provoditi jedan Ivo Josipović kojemu je majka velika crnogorska Srpkinja a Srpkinja mu je i žena. Njegov otac Ante je zloglasni udbaški aktivist progonitelj Hrvata čak i za vrijeme "Hrvatskog proljeća" onih sedamdesetih godina. Odanost Srbima ogledala se i kroz ženidbe tih Hrvata. Upravo ti Englezi i njihova zločinačka politika kroz cijelu povijest je najpogubnija za Hrvate. Josipovićevo stvaranje nekakvoga Regionalnog vijeća je po nalogu Engleza kako bi nas Hrvate vratili u njihovu jugosferu. I nedavni posjet predsjednika RH Josipovića Nizozemskoj počiva na engleskoj političkoj strategiji.

Bliži se suđenje Hrvatima za tobožnje zločine nad Bošnjacima kojima se Ivo Josipović pri prvomu predsjedničkom posjetu u Skupštini i Sarajevu duboko ispričavao za "hrvatsku agresiju" na BiH onih devedesetih godina što može činiti samo neki antihrvatski monstrum. Držao je nekakva predavanja po Den Haagu u svezi toga Haaškoga suda, vjerojatno da bi što više otežao položaj tih jadnih hrvatskih prvaka, koji su se borili za spas Hrvata od četnika i mudžahedina. Ili je možda i po Haagu tražio toljage kao po židovskome Knessetu za samo njemu vidljive „ustaške zmije“ po Hrvatskoj. U svakom slučaju Ivo Josipović svojom politikom ruši stečevine Domovinskog rata.

Mate Ćavar


Osmanlije su porušili u Bosni 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana

Obilježava se sjećanje na 550 godina od pada Bosne pod Turke. Ta povijesna činjenica i danas je „razdjelnica“ u bosanskohercegovačkom društvu te ju se nerijetko politizira i neznanstveno tretira. O ovoj je temi, stoga, Katolički tjednik objavio razgovor s povjesničarom „staroga kova“ dr. fra Andrijom Zirdumom.

Fra Andrija je rođen 1937. u Žeravcu kod Dervente. Školovao se u rodnom mjestu, Slavonskom Brodu te u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu i Ljubljani. U glavnom gradu Slovenije je i magistrirao te 1977. i doktorirao na temu Filip Lastrić Oćevac (1700. – '83). Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene za svećenika je zaređen 1963., te je od tada obavljao različite službe u provinciji i nadbiskupiji. Između ostaloga, bio je profesor i dekan na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Rat ga je zatekao na Plehanu, a čim su prilike to dopustile, vratio se najprije u Slavonski Brod i tu službovao 15 godina, a potom u svoj rodni Žeravac gdje i danas živi i radi.

Fra Andrija je veliki zaljubljenik u povijest i umjetnost. To su dva krila kojima je uspješno letio i još uvijek leti znanstvenim i kulturnim nebom hrvatskoga govornog područja, a i šire. Osobito područje njegova zanimanja su srednji vijek i doba turske okupacije Bosne. Od mnoštva njegovih publikacija neka budu spomenute: Pisma bosanskih franjevaca 1850. –'70.; Početci naselja i stanovništva brodskog i gradiškog kraja 1698. - 1991. i Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini.

• Poštovani fra Andrija, u svibnju ove godine navršilo se 550 godina otkako su Osmanlije uništili Bosansko Kraljevstvo, i Bosnu izbrisali s europske karte. Koju težinu ima ovaj povijesni događaj?

- Sve je to bilo dobro smišljeno. Da se Bosansko Kraljevstvo nikad više ne bi obnovilo, ubili su bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, pobili sve visoko bosansko plemstvo, a njihovu djecu odveli u Carigrad i obratili na islam. Zameli su trag Bosni sve do novijih vremena. Nije to bio slučaj samo u Bosni, nego u svim krajevima koje su osvojili Osmanlije, koji su svojedobno pokrivali oko 40 suvremenih država.

• Što je prethodilo konačnom padu Bosne? Osmanlije su u više navrata provaljivali u Bosnu…

- Kad se govori o provalama Osmanlija preko Drine u Bosnu, tu se ne radi ni o Turcima niti o Azijatima, nego su to najčešće islamizirani Bugari, Srbi i Albanci. Njih su bosanski velmože u početku uspijevali istjerati. A kad je Bosna osvojena, naziv Osmanlije blizu tri stoljeća preuzet će islamizirani Bošnjaci te organizirati provale, pljačke i zauzimanja prema sjeverozapadu. Bosanski vojvoda Vlatko Vuković borio se protiv Osmanlija na Kosovu Polju, ali se, izgleda, povukao bez težih posljedica. Osmanski vazal Stevan Lazarević (oko 1377. - 1427.) udaljio se od njih, te od ugarsko-hrvatskog kralja dobio Beograd, Mačvu, Srebrenicu i neke posjede u Ugarskoj. Godine 1415. Hrvoje Vukčić Hrvatinić je uz pomoć osmanskih plaćenika pobijedio ugarsko-slavonskog bana Pavla Čupića, od kada se oni sve češće miješaju u političke odnose u Bosni, potiču razmirice među bosanskim velmožama, sudjeluju u njima, a time ih postupno pretvaraju u svoje porezne obveznike. Provale osmanlijskih pljačkaša (akindžija) nanosile su štetu i teške posljedice. Naime, nakon pljački i paleža ostajali su pusti krajevi koje je nakon nekoliko godina lako bilo osvojiti.

I bosanski kralj Tvrtko II. Tvrtković obvezao im se (1429.) plaćati godišnji danak. Neplaćanje ili nevjernost kažnjavali su pojačanim uhođenjima ili zaposjedanjem dijelova zemlje. Još 1437. bosanski su franjevci javili u Rim kako su „Turci tijekom dvije godine zapalili 16 njihovih nastambi“. Nešto kasnije istočno od Sarajeva ustanovili su Bosansko krajište s vojnom utvrdom Hodidjedom. Predajom Smedereva bez borbe (1459.), Mehmed II. dovršio je osvajanje Srbije, a nakon toga Osmanlije su zaposjeli bosanski rudarski bazen s gradovima Srebrenicom i Zvornikom.

Budući da im je bosanski kralj Stjepan Tomašević, nadajući se pomoći kršćanskih vladara, otkazao danak, Osmanlije su ubrzo – nakon odlaska bosanskih izaslanika iz Carigrada gdje im je obećano petnaestogodišnje primirje – preko Skoplja, Kosova i Sjenice krenuli na Bosnu. Zauzevši Podrinje, provalili su u srednju Bosnu i nakon tri dana opsade, 19. - 21. svibnja, predao im se utvrđeni grad Bobovac. Ranije ga je napustio bosanski kralj i sklonio se u Jajce. Pad Bobovca unio je strah i pomutnju u cijelu zemlju i među tvrđavske posade. Prije nego što su Osmanlije opsjeli Jajce, kralj Stjepan II. Tomašević sklonio se u Ključ. Tu ga je Mahmud-paša Angelović, uz pismeno jamstvo da će biti oslobođen, nagovorio na predaju. U međuvremenu je i Mehmed II. došao pod Jajce gdje su doveli bosanskog kralja. Od njega je iznudio zapovijed da se grad i druge tvrđave predaju bez borbe te naredio da tumači prava proglase nevažećim Mehmed-pašino jamstvo slobode, i da kralja pogube. Zajedno s kraljem dao je pogubiti i sve najznačajnije bosanske velmože. Ubrzo se, najvećma mirnim putom, predalo više od 70 gradova i utvrda.

Suvremeni izvjestitelji i ljetopisci vojnog pohoda na Bosnu 1463. bilježe pustošenja, razaranja, golem plijen te odvođenje stanovništva iz zemlje. Sultan je prilikom zauzimanja gradova i utvrda stanovništvo dijelom ostavio u gradu, dijelom darovao svojim zapovjednicima kao roblje, a jednu trećinu slao u Carigrad i u Aziju gdje su ih, u okolici Jedrena, putopisci i vizitatori susretali i cijelo stoljeće kasnije. Zbog predaje Jajce je ostavio u miru, ali je i od njih tražio plemićke sinove za sebe i svoje zapovjednike. Ubrzo su jajački franjevci organizirali izgon Osmanlija iz grada, i ostali slobodni više od 50 godina u sklopu tzv. Jajačke banovine.

• Kakvu je ulogu imao fra Anđeo Zvizdović?

- Budući da su bili pogubljeni politički vođe, fra Anđeo kao vjerski predstavnik predstavljao je bosanske katolike. A njih je malo kasnije (1468.), prema uvidima u porezne knjige, bilo 99 % u osvojenom dijelu Bosne, odnosno 37.604 kućanstva. Osmanlije su već tada porušili sve samostane i crkve.

• Vi ste to pustošenje istraživali. Što biste onda o tomu mogli reći?

- Pišući povijest kršćanstva u BiH, nailazio sam na brojne teškoće, posebice glede srednjega vijeka jer se njime u posljednje vrijeme puno manipuliralo. Da negdje ipak „otkvačim“, više od godinu dana istraživao sam srednjovjekovne crkve i samostane, samo na temelju povijesnih izvora, arheologije i stručne literature. Da to bolje utemeljim, uz svaku otkrivenu crkvu ubilježio sam sve što je u njoj i o njoj sačuvano, te izvore i stručnu literaturu u kraticama. To sam tiskao 2001. u Bosna franciscana 15., 161. - 219. Uporan mi se rad isplatio. Pronašao sam porušene 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana. Za povjesničare nije bilo dvojbe jer su činjenice najtvrdoglavije.

• Koji je, prema Vašem mišljenju, stvarni značaj ahdname? Danas ju neki žele predstaviti kao vrhunac ljudskih prava.

- Ahdnama je važan, ali uvjetovan pravni spis. Ona nije nikakav veliki list slobode (magna carta libertatum), kako joj slabi poznavatelji prilika neutemeljeno „tepaju“. Ahdnama je nametnut akt u okvirima općih islamskih (šerijatskih) odredbi, u kojima sultan bosanskim franjevcima izravno, a katolicima neizravno, jamči sigurnost života, nepovrjedivost imovine i slobodno kretanje u Osmanskom Carstvu, uz uvjet da ostanu lojalni novom vladaru. Njome su franjevci postali legalni građani Carstva. Međutim, ona je u praksi tumačena, ne po zakonskom duhu koji je u sebi sadržavala, nego po političkim prilikama i financijskim potrebama korumpiranih službenika. Uz to, treba imati na umu da nijedna šerijatska povelja, akt, ugovor ili povlastica nije vrijedila jednom za stalno, nego je kod svakog stupanja novoga sultana na prijestolje morala biti ponovno potvrđena, i tek tada je dalje vrijedila. Za franjevce je to značilo, uz velike troškove, odlazak u Carigrad, obilaženje tamošnjih ureda i potplaćivanje službenika, od najnižih do najviših, da bi se potvrda ponovno ishodila. O tomu u ljetopisima ima puno građe.

Kako je to bilo važno, da ne kažem sudbonosno pitanje, pokazuje parnica s pećkim patrijarhom 1760. vođena u Travniku. Nju ljetopisac Bono Benić opširno opisuje. Naime, te godine je pećki patrijarh došao u Sarajevo i svojima govorio: „Imamo uza se najnoviju povelju vladajućeg sultana kojom nam naširoko dopušta da ove šokce [katolike], koji žderu ono što je udavljeno... skupa s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu. Čak nam se dopušta da svake godine ubiremo i neke novčane pristojbe od svakog od njih u svoju korist. Njihove ćemo kuće kasnije po imovnoj snazi oporezovati, a tako i samostane po našoj volji... Javno su ih ismijavali, 'odsad ćete vi, šokci, vidjeti čiji je obred i čija crkva istinita i koju treba držati i smatrati takvom.'“ Pozvani na sud u Travnik, franjevci su se bili ozbiljno prestrašili te poslali najstručnije izaslanstvo na čelu s fra Filipom Lastrićem. Nakon proučavanja pravnih dokumenata, ćehaja-beg je rekao franjevcima: „Ako hoćete dobiti parnicu, najprije saspite dvadeset vrećica novca u državnu blagajnu.'' (oko 2600 venecijanskih dukata). Franjevci su se međusobno savjetovali i ponudili mu tri vrste darova: jedan dar – tri vrećice novca; drugi – ključeve samostana; treći – naše glave. Ćehaja-beg im je odgovorio: „Ako ne saspete određenu sumu u moju riznicu, presudit ću u korist patrijarha; izaberite jedno od dvoga.“ Nakon dugog natezanja i vijećanja franjevci su, kako bi sačuvali slobodu i neovisnost katolika, posudbama u roku mjesec dana morali uplatiti taj golemi iznos. Budući da je i jedna i druga strana imala sultanove dokumente – to je čest postupak carigradskih službenika da se katolici i pravoslavci međusobno ogovaraju i kleveću, i da oni od toga izvuku što više novca – u krajnjoj crti ahdnama ima prednost pred kupljenim fermanom. U tomu vidim vrijednost Milodraške ahdname.

• Zašto sultan Mehmed II., zvani El-Fatih, osvojivši Bosnu, nije protjerao sve kršćane?

- Spomenuto je kako se ponašao prema pučanstvu. A u želji da što više katolika očuva u Bosni, fra Anđeo Zvizdović mu je, navodno, rekao: „Što će ti zemlja ako ju nema tko obrađivati.“ A Osmanlijama su bili potrebni kvalificirani, posebice rudari i obrtnici. Za to imamo i konkretan primjer. Nakon rušenja crkava i samostana u Fojnici, u vrijeme osvajanja Bosne, franjevci su neke od njih obnovili, ali su oni bili ponovno srušeni u vrijeme Husref-begova progonstva kršćana 1524. Fojnički su rudari tražili dopuštenje obnoviti crkvu i samostan, ili će se odseliti. Dopuštenje im je dano uz uvjet da crkva bude onakva kakva je bila. Budući da su oni umjesto zidova od pletena pruća oblijepljena ilovačom koristili kamen, te dodali neke pregrade, osmanske su vlasti naredile da se crkva ponovno sruši. Ipak, da ne bi napustili mjesto i svoje poslove, 1527. dopušteno im je obnoviti crkvu „na istom mjestu, ali po prvotnoj osnovi, bez povećanja i pletereom“. Slično se dogodilo i u Mostaru.

Bogumilstva u Bosni uopće nije bilo

• Možemo li govoriti o bogumilima u doba pada Bosne? Jesu li oni već bili nestali s političke i društvene scene?

- Svako važno pitanje iz povijesti ima svoj razvoj dok se približno ne dođe do rješenja. Tako je to i s pitanjem Crkve bosanske. Ono je stoljeće i pol zauzimalo prvo mjesto u historiografiji južnoslavenskog prostora. O tomu je objavljeno nekoliko stotina knjiga, stručnih rasprava i priloga. A o toj problematici sačuvano je svega nekoliko desetaka, svima više-manje, dostupnih izvora; rezultati istraživanja su različiti, ponekad oprečni. Takve stavove i neznanstvena tumačenja uvjetovala su prethodna opredjeljenja istraživača temeljena na različitim nacionalnim, vjerskim, političkim i ideološkim polazištima. Neki su, u nedostatku i manjkavosti poželjnih dokumenata, prepisivali ili se suviše oslanjali na rezultate sličnih pojava na Istoku ili na Zapadu, te ih olako presadili na bosansko-humsko tlo. Prigodom 800. obljetnice skupa na Bilinu Polju, održan je veliki međunarodni skup u Zagrebu pod nazivom Fenomen Crkve bosanske, čija je građa tiskana, Sarajevo - Zagreb, 2005., na 686 stranica. Za tu su prigodu na hrvatski jezik prevedeni svi relevantni izvori: Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.- 15. stoljeća), Zagreb, 2003. Nakon svega može se dosta pouzdano reći - bogumilstva u Bosni uopće nije bilo. Bosanski su krstjani bili redovnici sljedbenici Ćirila i Metoda. Oni su slijedili redovničko pravilo sv. Bazilija, i svaki se od njih slobodno mogao opredijeliti za stroži ili blaži njegov oblik. Uz prilično razjašnjena najvažnija pitanja srednjovjekovne Bosne, budućim povjesničarima i politolozima ostaje istraživati kako se sve bosansko-humskim krstjanima, naročito u prošlom stoljeću, manipuliralo zbog dnevno-političkih potreba s političkih, vjerskih i ideoloških polazišta.

• Jesu li franjevci sudjelovali u obrani Bosne?

- Svakako. Budući da je Bosanska vikarija u to vrijeme zauzimala golem prostor, a istočna i središnja Bosna bila zauzeta, franjevci su se podijelili u dvije zajednice. Ona pod Osmanlijama pripala je Bosni Srebrenoj/Srebreničkoj, a ona na sjeverozapadu, Bosni Hrvatskoj. Ova posljednja posve je uništena u borbama s Osmanlijama. Da bi popis porušenih samostana bio sustavniji, navest ću ih od sjevera prema jugu: Ivanjska/Bosanska Krupa, Bijela Stijena/Cazin, Krupa/Bosanska Krupa, Bihać, Kamengrad, Inađol/Srebac, Lijevče, Glaž/Popovići, Modriča, Lendava, Srebrenica, Skakava, Srebrenik, Gornja Bukovica/Koraj, Bijeljina, Stari Teočak/Ugljevik, Zvečaj/Rekavice, Tešanj, Soli/Tuzla, Gornja Tuzla, Gradovrh, Jezero, Jajce (2 samostana), Komotin/Podmilačje, Vranduk/Varošište, Zvornik, Lašva, Radaslije/Glamoč, Vesela Straža/Bugojno, Fojnica, Kraljeva Sutjeska, Bobovac, Mili/Arnautovići, Podvisoko, Srebrenica, Bistrički Grad/Livno, Šćit, Deževice, Kreševo, Blažuj/Tomislavgrad, Bokševac/Kostajnica, Konjic, Blagaj, Mostar, Ljubuški, Blagaj i Gabela. Biskup fra Jeronim Lučić 29. srpnja 1638. na ruševinama samostana u Skakavi bilježi kako je on porušen „kad su Turci porušili sve crkve i samostane po cijelom Bosanskom Kraljevstvu“.

• Kako su obično izgledali ti samostani?

- Bili su skromni. To su bile veće kuće u kojima je živjelo nekoliko franjevaca. O njima postoje i arheološki tragovi. U građevinskom pogledu nisu imale oblik klasičnog samostana s klaustrom. Obično su to bile kamene građevine dužine 22 - 24 metra s podrumskim prostorijama i katom opremljenim keramičkim pećima veće snage. Domaći izvori nazivaju ih loca/mjesta, domus/kuća, dormitoria/spavaonice ili, jednostavno, mala braća. Da bismo ih nekako sebi predstavili, trebalo bi danas pogledati „samostančić“ u Porcijunkuli koji je gradio Bernardin Sijenski (1380. - 1444.).

• U otkrivene 464 srednjovjekovne crkve u BiH, u njih 205 spominjete i njihove patrone. To je zanimljivo. Recite nešto i o njima.

- Istraživanja mjesta kršćanskog kulta na tlu BiH temeljili smo na izvorima iz srednjeg vijeka, rezultatima arheoloških istraživanja, bilješkama iz prvih dvaju stoljeća osmanske vladavine i najnovijoj znanstvenoj literaturi. Te srednjovjekovne crkve bile su najčešće skromno građene, zidane kamenom ili kombinacijom drva i kamena. Istraživanja pokazuju da je u srednjovjekovnoj Bosni gotovo svako naseljeno mjesto imalo svoju crkvu, a da je u većim naseljima bilo i nekoliko njih. Zbog osmanskih osvajanja i islamske politike u BiH je – za razliku od drugih južnoslavenskih zemalja – očuvano vrlo malo srednjovjekovnih crkava. Ipak, na tlu današnje BiH dosad su otkrivene 464 crkve iz srednjega vijeka. U 205 (44,27 %), od dosad otkrivene 464 crkve, saznali smo i patrone, i to različitih 45. Zanimljivo je da je 60 % spomenutih crkava, tj. 121, bilo posvećeno 8 patrona: sv. Mariji (31), sv. Jurju (20), sv. Petru (14), sv. Križu (13), sv. Iliji (12), sv. Ivi Krstitelju (11), sv. Mihovilu (10) i sv. Martinu (10). Sve to pokazuje da Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku, prije provale Osmanlija, po broju i rasporedu crkava nije zaostajala za ondašnjim susjednim kršćanskim feudalnim državama.

• Kakav je danas odnos prema ostatcima crkava i samostana?

- Nažalost, loš. Na primjer, preko najvažnije krunidbene crkve i saborne crkve te grobnice bosanskih kraljeva i samostana sv. Nikole u Milima/Visoko, prolazi seoska makadamska cesta. Tko se na to obazire?!

• Vraćamo li se, glede kršćanske baštine u BiH, u osmanska vremena?

- Ne bih znao, ali pokazatelji nisu dobri.

Josip Vajdner, Katolički tjednik


Četništvo u Hrvatskoj poprimilo zabrinjavajuće razmjere

Dana 02.studenoga u Vojniću su svirepo ubijena dva mladića hrvatske nacionalnosti a ubojica je po nacionalnosti Srbin.

Sramotno je i krajnje neprofesionalno da su ključni elektronski mediji uključujući i javnu televiziju HRT prije bilo kakvoga službenog priopćenja nadležnih istražnih tijela objavili da je razlog ubojstva ljubomora.

Možda ljubomora zaista i jest uzrok svirepog ubojstva, što bi u ovom tragičnom slučaju bilo najbolje za sve nas, ali minimum korektnosti i profesionalnog izvještavanja javnosti nalagao je suzdržanost do završetka istrage.

Ipak, upada u oči da gotovo nitko nije ostavio mogućnost postojanja i neke druge pozadine slučaja. Tek se stidljivo počela spominjati nacionalnost ubojice te njegov Facebook profil u kojem isti zaziva slobodu 'republike srpske krajine'!?

Ubojica je dakle čovjek koji je na svome profilu veličao terorističku tvorevinu 'SAO Krajinu, a toga je nemiloga dana, nekoliko sati prije ubojstva psovao 'majku ustašku' kasnije ubijenim Hrvatima i prijetio im 'da će pasti glave'. (Izvor: Slobodna Dalmacija 04.studeni).

Ove informacije govore nam da bi, osim ljubomore ipak još nešto drugo moglo biti uzrok ubojstva iako ne želimo prejudicirati nacionalne ili političke motive dok istražna tijela ne objave službeno motive ovoga teškog kaznenoga djela.

No, iz odnosa ubojice i ubijenih mladića kao i činjenice da je veličanje i sve otvorenije pozivanje na 'slobodu krajine' i četništvo poprimilo zabrinjavajuće razmjere (Internet je prepun fotografija pojedinaca i skupina u četničkim odorama i sa protuzakonitim obilježjima na raznim slavama i proslavama na lokalitetima diljem zemlje) vidljivo je da je stanje odnosa srpske manjine i hrvatske većine u Republici Hrvatskoj izmaklo ili blizu da izmakne kontroli i već sada prijeti opasnim posljedicama.

Nije ovo naime prvi put da se na društvenim mrežama, radio programima, utakmicama i raznim slavama i proslavama od strane pripadnika srpske manjine u Republici Hrvatskoj veliča teroristička tvorevina „SAO Krajina“ i četništvo, koje je Republiku Hrvatsku 1991.godine zavilo u crno a da na isto izostaje primjerena, pravovremena i zakonom određena reakcija od strane nadležnih državnih institucija.

Upozoravamo da je svako veličanje terorističkih organizacija kazneno djelo, usmjereno izravno na rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske, da je to govor je mržnje koji potiče nasilje i netoleranciju.

Zaštita manjinskih prava ne može i ne smije biti paravan za jedno opasno djelovanje s pozicije velikosrpskih težnji niti smije biti prepreka državnim institucijama da djeluju u suzbijanju protuustavnih i protuzakonskih djelovanja. Državne institucije moraju vrlo odlučno odvojti prava srpske nacionalne manjine, koje nitko ne dovodi u pitanje, od protuzakonitog, protuustavnog velikosrpskog djelovanja.

Veliku odgovornost u ovom području imaju i mediji koji moraju objektivno izvještavati javnost i ukazivati na probleme društva objektivno a nikako zataškavati ili ublažavati negativne pojavnosti.

Takvo djelovanje je, ponovo naglašavamo, štetno, protuzakonito i nije nikakva usluga srpskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj, pače je štetna kako za srpsku manjinu tako i za sve hrvatske građane.

Pozivamo nadležne institucije Republike Hrvatske da u što kraćem roku i objektivno istraže sve okolnosti svirepog ubojstva dvojice mladića u Vojniću i o rezultatima istrage izvijeste hrvatsku javnost.

Pozivamo nadležne institucije Republike Hrvatske da u što kraćem roku izvrše uvid u profile, radio postaje i druge medije na kojima se veličaju terorističke organizacije kao što je tzv. 'SAO Krajina' i četništvo te o poduzetim mjerama izvijeste hrvatsku javnost.

Pozivamo sve pripadnike srpske manjine u Republici Hrvatskoj da odbace ekstremizam, da se integriraju u hrvatsko društvo i Republiku Hrvatsku prihvate kao svoju jedinu domovinu.

Pozivamo institucije Republike Hrvatske da odgovorno i objektivno prihvate i podrže ovu integraciju utemeljenu na istini i zakonima za sve, a ne selektivno i neobjektivno kao do sada.

Ukoliko naši pozivi institucijama Republike Hrvatske budu ignorirani, biti će nam to jasan znak pozicioniranja nositelja vlasti u odnosu na vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata i standarde demokratskog svijeta.

Udruga veterana 4. gardijske brigade


HSP AS zatražio žurnu smjenu veleposlanika Goldsteina

Nakon šokantnog medijskog otkrića kako veleposlanik Republike Hrvatske u Parizu dr. Ivo Goldstein na središnjem mjestu u svojem uredu drži sliku zločinca Tita od ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić, premijera Milanovića i predsjednika RH Ive Josipovića tražimo hitnu smjenu veleposlanika Goldsteina.

Mi u HSP AS smo šokirani, ali ne iznenađeni načinom na koji pojedini diplomati i dužnosnici koriste službene prostorije u vlasništvu Republike Hrvatske. Slika koja je prenijeta u hrvatski medijima jasno pokazuje veleposlanika Goldsteina i sliku zločinca Tita u uniformi sa prepoznatljivim simbolom petokrake.

HSP AS upozorava da su pod takvim obilježjima počinjeni strašni komunistički zločini u poslijeratnom razdoblju nakon 1945. godine, ali i zločini koji su se dogodili 1991. protiv hrvatskih civila i branitelja, a kojim se željelo spriječiti nastajanje suverene Republike Hrvatske 1991., čiji je Ivo Goldstein veleposlanik.Gotovo identičnu kapu, koja je na fotografiji, imao je zločinac Šljivančanin u Vukovaru, zločinac general Mladić u Škabrnji i Kijevu te mnogi drugi pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga u Domovinskom ratu.

Nakon jasnog i nedvosmislenog odgovora od strane Ministarstva vanjskih i europskih poslova kako ne postoji zabrana držanja slika Josipa Broza Tita pitamo ministricu vanjskih i europskih poslova da li to znači da je u hrvatskim veleposlanstvima dozvoljeno držanje slika zločinaca koje eventualno privatno simpatiziraju hrvatski diplomati? Da li ćemo naći i slike ostalih svjetskih zločinaca poput Staljina, Hitlera, Pol Pota, itd…

Podsjećamo hrvatsku javnost kako je HSP AS sa svojim koalicijskim partnerima upravo ovih dana pokrenuo inicijativu u Skupštini Grada Zagreba za promjenu imena Trga maršala Tita. Tito je svoje zločine nad hrvatskim narodom pokazao odobravanjem Križnog puta, otvaranjem Golog otoka i likvidiranjem hrvatske emigracije. Upozoravamo premijera Milanovića, predsjednika Josipovića i ministricu Pusić kako je RH od 1. srpnja 2013. punopravna članica EU i da se treba držati europskih vrijednosti pa tako i Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu u kojoj je izjednačen je komunizam i fašizam.

Iako smo skeptični prema postupanju po ovom našem zahtjevu smatramo da aktualna vlast mora već jednom napraviti jasan iskorak i odmak od zločinačkog komunističkom režima.


hrsvijet.net

Što je ostalo od Hrvatske?

Desetak godina hrvatske samostalnosti u teškim ratnim i poratnim uvjetima tijekom devedesetih iz današnje se perspektive pokazuju zlatnim dobom hrvatske državnosti. Imali smo vojsku, policiju, banke, koliko-toliko neovisno sudstvo, carine, neznatan vanjski dug, nacionalnu televiziju, obavještajne službe, vanjsku politiku, vjeru u budućnost, bili treći na svijetu u nogometu … Danas imamo šačicu profesionalaca za ispomoć NATO-u u Afganistanu i drugdje, nevoljko osiguranje ćiriličnih natpisa, HPB u prodaji, sudstvo sraslo s politikom, robu iz uvoza, enorman vanjski dug, Radmanovu televiziju, britanske suflere, regionašku politiku, apatiju i cinizam, a u nogometu strahujemo od Islanda.

Unatoč svemu, naši nas predvodnici uvjeravaju da smo na pravom putu i da je upravo to što nam se događa u hrvatskom interesu. Štoviše, hrvatskom državnom interesu! Jedno ipak moramo priznati, sve što nam se događa u posljednjih trinaest godina amenovali smo mi sami na brojnim izborima koji su tijekom tog razdoblja provedeni. Bili svojim izlaskom i odabirom, bilo neizlaskom. Jest, lagali su nam mediji, manipuliralo se sve u šesnaest, pritiskala nas je i međunarodna zajednica, ipak u konačnici mi smo bili ti koji su listiće sa zaokruženim imenom Stipe Mesića ili Ive Sanadera ispuštali u glasačku kutiju.

Osobno nisam nikada preferirao ni jednoga ni drugoga, a ni trećega ili četvrtoga, kad smo već kod toga – no to ne znači puno. To mi je tek potvrda da pripadam manjini u okviru vlastitog naroda, i to manjini koja u vremenima posvemašnje zaštite kojekakvih manjina ne može računati ni na kakvu zaštitu. Ta činjenica, ukoliko je čovjek ozbiljno osvijesti, postavlja pred njega i ozbiljno pitanje. Imam li pravo uopće zanovijetati ljudima za svojim anakronim poimanjem države i državnosti kada oni očito i opetovano biraju nešto drugo?

Nikada osobno pitanju države nisam pristupao isključivo nacionalistički. Hrvatska može postojati ukoliko Hrvati to žele i znaju osigurati. Ukoliko ne žele i ne umiju, postojat će nešto drugo. Stvar je prilično jednostavna. Iz perspektive Povijesti osobne frustracije i nevolje tek su zanemariva sitnica. Pa čak i ako se množi s milijunima. Uostalom, tko sam ja da razuvjeravam sredovječnu službenicu ili postarijeg domara da nisu u pravu kada uzdišu kako im je u Jugoslaviji bilo bolje!? To ''bolje'', kao i osjećaj pripadnosti nekom nadosobnom zajedništvu, uvijek su subjektivne kategorije.

Racionalno se mogu utvrditi tek činjenice. One nedvojbeno ukazuju na to da je Hrvatska od atributa državnosti sačuvala vrlo malo njih, a evidentna je i tendencija da se i ti preostali atributi krivo koriste. Krivo sa stanovišta državnog interesa. Tako npr. u sukob s Eu ulazimo zbog Perkovića, a ne zbog zaštite nekog gospodarskog ili političkog interesa zemlje, isforsiranim događajima oko ćiriličnih ploča država više potiče međunacionalne sukobe u zemlji negoli doprinosi zaštiti prava nacionalnih manjina itd.

Na koncu jedna zamjedba i za one koji drže da je anakrono i štetno u globaliziranom svijetu previše inzistirati na nacionalnom. Kakve-god bile nacionalne države, obično su bolja solucija za domicilno stanovništvo od pripajanja nekoj drugoj nacionalnoj ili nadnacionalnoj zajednici. Ili još pojednostavljenije: teško da će drugi više brinuti o našem dobru od nas samih. No, kao što već rekoh, ako većina Hrvata misli drugačije, tko sam ja da im osporavam pravo na to!?

Damir Pešorda


Dođite u Vukovar 18. studenoga

Zbog Roberta Šilića, Željka Hercega i tisuće drugih

Pogled joj je bio uperen prema velikom bijelom križu, i širokom i tihom Dunavu. Iz njih je, u to toplo predvečerje, s drvene klupe, po tko zna koji put čitala već napamet naučenu tužnu i slavnu vukovarsku knjigu. Spoznaja da se radi o ženi, rođenoj Vukovarki, djelatnici Vukovarske bolnice, koja je do zadnjeg dana dijelila sudbinu svoga grada i njegovih branitelja, koja je uz obiteljski gubitak, prošla i strahote Vupikovih hangara i Srijemske Mitrovice, izaziva u vama osjećaj poštovanja i časti kratkog druženja s njom. Njezina priča je bila najbolji referat s Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa, koji se toga dana održavao u Vukovaru.

Robert Šilić

Vidim imate u ruci olovku i papir. Imala bi vam puno toga reći. U očima mi je sva ta divna pobijena mladost iz bolnice. Ne mogu a da ne spomenem Roberta Šilića iz Konjica. Visok dečko, iako ranjen stalno je želio ići na položaj. Ja to moram. Govorio je on. Kada je kao teški ranjenik umro, cijela bolnica je plakala.

Željko Herceg iz Otoka također, iako ranjen, stalno je tražio i išao na položaj. Kada su u bolnicu počeli ulaziti četnici, rekao mi je: Gospođo Marija, ako poginem nemojte zaboraviti na mene. Kako je lijepo što ste danas došli i položili cvijeće. Dođite što češće. Dovedite ekskurzije. Nedavno su tu bili i BBB-oysi. Bili su divni. Dođite 18. studenog kada cijeli grad plamti od zapaljenih svijeća. Teško mi je kada jedni šetači prolaze nasipom i okreću glavu od bijelog križa. Dodala je tužnim, depresivnim glasom. Prolaze pokraj njega kao pokraj turskog groblja. Dodali bismo mi. Precizno je, kao ultrazvukom, svojim tužnim očima prepoznavala, i u svom gradu, Vukovarsku i ne Vukovarsku Hrvatsku.

Ime i slika Željka Hercega iz Memorijalnog muzeja na Ovčari svijetle i šalju svoju svijetlost do svakog kutka gdje stanuje njegova domovina. Riječi Roberta Šilića pročitajmo nekoliko puta i analizirajmo ih kao rečenicu. Odredimo u njoj i subjekt i predikat, i imenice i zamjenice, i glagole i pridjeve, i stilske figure i personifikacije... odredimo smisao i poruku ove male rečenice i svega onog velikog izrečenog u njoj. Dođimo u Vukovar 18. studenoga, kada sa grana pada žuto lišće, i poklonimo se našim prerano palim, zelenim listovima.

Žarko Marić


Glasa Koncila

Moj tetak Rifat Pašić trovao je nadbiskupa Stepinca

U povodu 3. listopada, obljentice proglašenja blaženim zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog mučenika kardinala Alojzija Stepinca objavljujemo svjedočenje, koje je, široj javnosti nepoznato ali prilično uvjerljivo i podacima potkrijepljeno, uredništvu Glasa Koncila osobno dao Zoran Kotnik, umirovljeni djelatnik hrvatske obavještajne službe.

Problemi zbog »Glasa Koncila«

Rođen je u Splitu od oca Josipa Kotnika, doktora elektrotehničkih znanosti i diplomiranog ekonomista i majke Paule, liječnice. Završio je osnovnu i srednju školu i upisao pravni fakultet u Splitu, koji nije završio, a na početku Domovinskoga rata kao hrvatski policajac bio je tri mjeseca zatočen u srpskome zatvoru u Glini. Ukratko iznosi neke podatke iz života roditelja, posebice očeva: »Otac je govorio pet jezika i bio stručnjak za raketnu tehniku, svojedobno je komentirao svemirske letove na jugoslavenskoj televiziji, a majka je s roditeljima, koji su iz Osijeka, bila na križnome putu oko 9 mjeseci. Za vrijeme rata otac je bio u partizanima i kao prevoditelj sudjelovao u pregovorima između generala Milana Baste i engleskih časnika, što je opisao u knjizi 'Svi umiru jednako', objavljenoj u izdanju 'Globusa' 1990. U njoj kao svjedok opisuje brojne poslijeratne događaje izravno optužujući Titovu jugoslavensku vojsku za počinjene masovne zločine nad zarobljenim civilima i vojnicima, što je, vjerojatno, i bio razlog da je bila ubrzo povučena iz prodaje.

On je u II. moslavačkoj brigadi bio obavještajni oficir. Mnogima se još i danas u Hrvatskoj, zasigurno, nimalo ne dopada npr. njegov opis mučenja i bezrazložnog strijeljanja 16-godišnjeg dječaka prezimena Jug s 'crvene Trešnjevke' koji je pobjegao partizanima i bio dodijeljen II. moslavačkoj brigadi. Na njegovim su tabanima štabni kuriri gasili cigarete unatoč tome što je plakao i molio, a strijeljan je kao 'mamina maza' na livadi pored sela Dereza. Šesnaestogodišnji dječak! Jednako tako, pokolj koje su počinile jedinice III. armije mitraljeskom i minobacačkom vatrom nad razoružanom kolonom vojnika kod Slovenjgradeca. Otac u knjizi navodi imena i prezimena egzekutora pripadnika Ozne, naredbe, brojke i još puno 'neugodnih' činjenica za današnje titoističke sljedbenike.

Još jednu činjenicu želim spomenuti jer je bitno odredila i moj život, oboje roditelja bili su vjernici, zbog čega su u ono doba imali problema, pa i nakon 1968. kada je otac skinuo odoru tzv. JNA. Spomenut ću samo jedan primjer, zanimljiv i za vaše glasilo i čitatelje. Nakon što su mu vlasti jedva 'progledale kroz prste' televizijski komentar da su astronauti iz svemirske letjelice čestitali svim ljudima na zemlji Božić, otac je dao intervju za Glas Koncila u br. 11, od 31. svibnja 1970, koji je bio naslovljen: 'Jesu li nas pohodili ljudi iz svemira?', sa zajedničkom slikom njega i astronauta Neila Armstronga, prvoga čovjeka koji je stupio na Mjesec. To je bila 'kap koja je prelila čašu' vlastodršcima, pa nam je čak i pismonoša govorio da je svaki put bio na muci kako ubaciti primjerak Glas Koncila u naš kaslić u vojnoj zgradi u Domagojevoj ulici gdje smo živjeli, a da to nitko ni slučajno ne bi vidio. Naime, otac je kao zahvalu i nagradu od uredništva dobio besplatne brojeve Glasa Koncila sljedećih godinu dana, koje je dobivao poštom. No, u to doba otac više nije bio vojno lice pa je pritiske prilično dobro i hladno podnosio.«

S oznašem u krevet ili u smrt

No, koja je u takvome obiteljskom ozračju bila spona, događaj ili osoba sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem?

»Bio je to moj tetak Rifat Pašić« - govori smireno i odmjereno Kotnik, kako to već i priliči umirovljeniku i bivšem djelatniku tajne službe - »koji je oženio očevu sestru Faniku rođ. Kotnik. On je rođen u Banjoj Luci, a za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata radio je u zloglasnoj Ozni - Odjeljenju za zaštitu naroda, komunističkoj tajnoj policiji koja je počinila brojne zločine. I njegova sestra Supha bila je načelnica banjolučke Ozne. God. 1945. došao je u Zagreb i bio je imenovan zapovjednikom logora 'Kanal', na mjestu današnjeg parkirališta autobusnog kolodvora, u koji su, to je važno javnosti istaknuti jer se godinama prikriva, bili dovedeni ne samo zarobljeni vojnici i civili koji su bježali prema Austriji nego i brojni 'nepodobni' civili iz ulica koje vode na današnji Trg žrtva fašizma, kako bi se u njihove stanove uselili partizanski oficiri i komunistički prvaci.

On je također krivac za brojne zločine za koje nije nikada odgovarao, uostalom kao i svi drugi iz njegove 'branše', o kojima može svjedočiti i nekadašnji domobranski pukovnik Stjepan Brajdić, koji mislim da je još uvijek živ. On mi je osobno pričao da je bio u skupini zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika koji su po Rifatovu odabiru bili ili strijeljani ili pošteđeni. Pukovnik Brajdić je s nekolicinom dobio 12 godina zatvora dok su ostali smaknuti, što znači da je u tim okolnostima moj tetak bio apsolutni gospodar života i smrti. Slušao sam i pripovijedanje zagrebačke gospođe iz Vlaške ulice u Zagrebu, za koju nemam podatak je li još živa, da je Rifat Pašić odgovoran za smrt i nekoliko ženskih osoba koje je ispitivao u Ozni, zgradi nekadašnjega studentskog doma 'Stjepan Radić' na današnjem Trgu žrtava fašizma. One koje nisu pristale leći s njime u krevet dao je jednostavno smaknuti. Kao klasičan primjer straha i trepeta za okolicu imao je i svoje doušnike, od kojih mu je najodaniji bio Slovenac prezimena Pirnat, čijeg se imena nažalost ne sjećam. S njime je i kasnije dulji niz godina prijateljevao. Zanimljivo je da Rifat kao iskusni komunistički karijerist nikada nije ni pokušao zaštiti moje roditelje od svih neugodnosti jer je dobro znao da bi time doveo pod upitnik i vlastitu egzistenciju.«

Silnom mržnjom govorio je o Crkvi

»On je, svejedno, često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silno velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberger kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao potpuno drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata, nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. Tako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa. Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali je isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza.

Kada sada s određenog vremenskog odmaka razmišljam o njemu i njegovoj priči o sadašnjem hrvatskom blaženiku, smatram kako u svemu tome ima logičnog slijeda. Nikada nije prežalio svoju Jugoslaviju, pa slijedom toga nikada nije bio za samostalnu hrvatsku državu. Dok sam još radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka, SZUP, odakle sam i otišao u mirovinu, tražio sam da se obavi obavijesni razgovor s tada još živućim Rifatom o okolnostima smrti kardinala Stepinca, no tadanji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Ivan Brzović, koji je bio ravnatelj naše službe od 1997. do 2000, to je bez obrazloženja odbio.«

Tomislav Vuković


tinolovka-news.com

Kakav 'narodni heroj' Milutin Baltić?

Zbog biološke starosti umro je u Zagrebu snom pravednika, bez da je ikada priveden pravdi, srpski komunist iz Hrvatske, Milutin Baltić. Mediji u Hrvatskoj pišu, da je umro „posljednji narodni heroj“.

To su naše medijske kurve koje tako čitateljstvu prezentiraju pokojnika koji je bio partizanski pobunjenik, i kao komunist pripadnik totalitarnog poretka u bivšoj Jugoslaviji, koji je pripadao boljševičkoj struji koja je rušila Hrvatsko proljeće, i proganjala političke neistomišljenike.

Prešućuje se u takvim medijskim izvješćima, da je Milutin Baltić bio jugoslavenski dužnosnik koji je služio diktaturi komunističke partije nad hrvatskim narodom, koja je izmišljala 'hrvatski nacionalizam', i optuživala „nacionaliste“ koje je samo u pijanom stanju tako zvala, a u trijeznom ih etiketirala „ustašama“ i „klero-fašistima“.

Logor 'Goli otok' spada također u grijehe preminulog „narodnog heroja“? 'Goli otok' je ukinut tek tri godine nakon zimske Olimpyjade u Sarajevu, i dvije godine pred pad Berlinskog zida. Danas je to mjesto stradanja zapušteno, i prepušteno zubu vremena kako bi se izbrisali i posljednji materijalni tragovi torture jugo-komunista/titoista. Komunisti su proganjali, optuživali, montirali procese i sudili, etiketirali, i ubijali do posljednjeg daha, i svoje kriminalne radnje prenijeli u Republiku Hrvatsku.

Zločinac 'Tito' lukavo je vladao politikom na principu 'divide et impera' („podijeli i vladaj“); tako je Hrvate plašio i ucjenjivao Srbima (srpskim komunistima u socijalističkim republikama BiH i Hrvatskoj), a Srbe je ucjenjivao kosovskim Albancima, i uglavnom je bio glavni krivac za hrvatsko-srpske sukobe. Bivšom jugoslavenskom „tamnicom naroda“ vladao je uz pomoć slovenskih boljševika, i hrvatskih i bosanskih Srba, a osovinu na koju se oslanjao bila je „Armija“, i politička policija i tajne službe „Udba“, i KOS. Nije bio u stanju riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji, jer to pitanje nije htio riješiti kako bi na vječitim svađama između Srba i Hrvata održavao svoju višedesetljetnu vlast i partijsku i osobnu diktaturu.

O strancu, tako zvanom Titu se u Republici Hrvatskoj piše i izvještava senzacionalistički kako bi se prikrili njegovi masovni zločini, i kriminal svake vrste; održava se diktatorov kult ličnosti uz pomoć neslobodnih i dirigiranih medija; na koncu, direktor u zagrebačkoj INI, Stjepan Đureković, bio je također komunist, ali reformirani komunist koji je svoje neke „drugove“ iz vrha 'Partije' prozvao za političku korupciju, i zato su ga udbaši zvjerski ubili po nalogu i zapovjedi Saveza komunista Hrvatske (SKH) u kojemu je i Milan Baltić bio u vrhu ovog ubilačkog staljinističkog stroja. Svi su smetali koji su bili „krivovjernici s ljevice“, i bili su uklonjeni na ovaj ili onaj način. U neovisnoj Hrvatskoj ti isti ostali su „narodni heroji“, jer je tranziciju iz komunizma u kapitalizam i demokraciju kontrolirala bivša Udba, a što nam potvrđuje i bivši Udbin tajni agent i doušnik Željko Kekić svojim razgovorom za Slobodnu Dalmaciju. No, on je jedan od rijetkih pokajnika koji nam predočava svu ružnoću jugo-komunističke političke kaste koja je i nakon sloma komunizma ostala vladati u Hrvatskoj, i Hrvatskom, bez obzira na deklarativne demokratske izbore koji su demokratski koliko su bili i Staljinovi izbori, koji reče da nije bitno tko na izborima pobjeđuje nego tko prebrojava glasove. Zna se da u Hrvatskoj od prvih demokratskih izbora 1990. do danas nema višestranačke izborne kontrole, a ionako su sve vodeće stranke u Hrvatskoj infiltrirane udbašima, kako potvrđuje i navedeni stručnjak za doušništvo, Ž. Kekić, tako da nije poanta samo u uvođenju višestranačke kontrole, nego u zakonu o lustraciji bivših komunista i udbaša iz javnog i političkog života.

Bivši komunisti i udbaši se ne bi smjeli baviti politikom, niti obnašati javne dužnosti, čak ni počasne javne dužnosti u Crvenom križu. Upravo se lustraciji protive svi čimbenici na političko-medijskoj sceni, jer bi morali odstupiti s javnih položaja i pokupiti svoje prnje u medijima, pošto je bilo nečasno biti komunistom u vrijeme totalitarizma bivše 'Juge'.

Danas se ovi nekadašnji komunisti, manje-više oportunisti, nazivaju „antifašistima“, jer su kukavice, a ne antifašisti. Oni su sami sebe uvjerili da su „antifašisti“; to se u stručnom žargonu zove narcisoidnost, a uz to je samoobmana najgora vrste obmane koja izaziva najteže vrste bolesti koje se prenose na vlastitu djecu i unuke. Gdje su fašisti, ako su ovi „antifašisti“? Ministarstvo pravosuđa Kukuriku-koalicije registriralo je obnovljenu Komunističku partiju Hrvatske, ali neku fašističku stranku neće registrirati. To se zove licemjerje, i politička shizofrenija.

Senzacionalizam je i kada medijske kurve izvještavaju u stilu laudacije o smrti supruge zlikovca 'maršala Tita', srpske partizanke i komunistice iz Hrvatske, Jovanke, kao da je umrla prva dama Hrvatske, a ne diktatorova, ne zna se koja po redu, žena koju je izdao, kao što je svaku svoju suprugu doslovno izdao jer je bio bešćutan kao čovjek bez empatije za bilo koga na svijetu, tako i kao političar, a bio je i veliki manipulator osjećajima; kad god bi u 'Partiji' ostao usamljen u svojemu mišljenju, nudio je ostavku koju su „drugovi“ redom odbijali, šokirani što ih njihov vođa uopće plaši ostavkom, jer „što nakon Tita'?“; nakon 'Tita' njegovi jugo-komunisti kao muhe bez glave, ali u jednom ipak vrsni prevaranti – kad je u pitanju očuvanje privilegija i položaja.

A partizan Milutin Baltić? Pobunjenik 1941. kao i srpski pobunjenici 1990. u Hrvatskoj, ili sirijski pobunjenici današnjice, za koje se teško može tvrditi da su samo obični pobunjenici, a ne i teroristi. I takav je pokopan uz vojne počasti u Republici Hrvatskoj. To je sramoćenje Hrvatske vojske koja nema veze s partizanima koji i nisu bili vojska nego banda isto kao i četnici. Pripadnik bande bio je i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić. Kotromanoviću, zamjeniče generala Ante Gotovine u Oluji, srami se!

Narodni heroji nisu jugoslavenski banditi, među njima i udbaši, nego hrvatski branitelji Siniša Glavašević, Ante Paradžik i Blaž Kraljević, Blago Zadro i bezbroj drugih likvidiranih junaka poput Bruna Bušića. Isto kao što Crkva ima svoje svece, tako hrvatski narod ima svoje junake, što pokojnih i likvidiranih, što živih i lustriranih, politički nepodobnih, ali među njima nema rušitelja i mrzitelja hrvatske države, i progonitelja hrvatskog političkog naroda.

prof. Goran Jurišić


Magle

Kada padnu magle, teško je i u Hercegovini i Dalmaciji, kamo li ne u slavonskoj ravnici. Tamo se one stope s obzorjem, urone u plodnu zemlju i čini ti se da živiš samo u njima. Svega ovoga osobito se sjećamo u mjesecu studenom, mjesecu kad su velikosrpski napadači sa svojim inozemnim pomagačima čitav jedan prelijepi slavonski grad sravnili sa zemljom. Vukovar. Na njegove ulice pala je tada zlokobna, tuđa magla. I traje do danas. Jer, tamo su Hrvati zaista bili nevini, nije im se mogao pripisati zločin iako je BBC to pokušao u samom času pada grada.

Nažalost, ne vuku se magle i dalje samo vukovarskim ulicama, vuku se one i zakonima koji definiraju obitelj u hrvatskom društvu. Trenutno su mrvicu ustuknule jer hrvatski Ustavni sud reče da hrvatski građani imaju pravo na referendum kojim bi se izjasnili da je brak zajednica muškarca i žene. Prirodno je to, ali nekima očito nije pa im treba i referendumom sve to utiskivati u glavu. Oni su građani svijeta. Baš njih briga za hrvatsko društvo. Zapravo, oni ga tako i ne nazivaju. Za njih su to građani i građanke, nije važno odakle dođoše i kome pripadaju. Sami izgubljeni pa žele da i drugi budu takvi. Bit će zanimljivo vidjeti kakav će ishod biti na referendumu. Trenutni hrvatski političari na vlasti priželjkuju da bude niječan. Njima je svejedno kako tko živi i što iz toga slijedi, važno je samo da im da glas na izborima. Oni hoće vlast, ne i odgovornost.

Crkvu u posljednje vrijeme u hrvatskom društvu žestoko napadaju da se miješa u sve i sva. Razumljivo tko, rečeni. Donekle imaju i pravo. Ona se zaista trudi rastjerati magle što nam ih neodgovorni pustiše kroz naše živote. Međutim, itekako je slijede i drugi. Ne bi to toliko u hrvatskim medijima da je Europska unija u proceduru uputila nacrt rezolucije kojom se i komunizam stavlja izvan zakona, onako kao fašizam i nacionalsocijalizam. Nekima začudno, posebno jednom neokomunističkom portalu, a drugi se pitaju što su do sada čekali. Ta davno je trebalo zločinačka obilježja udaljiti s naših trgova i naših ulica, jednostavno iz naše svijesti. Uzmimo za primjer samo Josipa Broza Tita. Koliko još dokaza treba da bi određene glave shvatile da je bio zločinac? Masovne jame s njegovim zločinima izranjaju na sve strane. Da je sudjelovao u ubojstvu samo jednog čovjeka, bilo bi previše, kamo li kad je sudjelovao u ubojstvu preko milijun ljudi kako to navodi Crna knjiga komunizma. Bilo je zaista tužno i smiješno čitati dotični portal. Nariču nad budućnošću komunizma. No, bolje bi bilo da svoje snage upru u makar zakašnjeli popis komunističkih žrtava. Umjesto države s tim konačno započinje Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Istina, popisat će samo katolike, jer drukčije i ne može, ali i to je zaista puno. Sprema se na to već nekoliko godina i konačno je sve konce pohvatala u svoje ruke. Bit će obuhvaćena svaka župa, svaka biskupija, jednostavno čitava Crkva u Hrvata. Hvala biskupu Mili Bogoviću, pročelniku, koji neumorno radi na oživotvorenju ovog povijesnog pothvata. I država ima svoje urede, ali oni idu drugim putem. Ovih su dana u mjestu Sinac u Lici bagerima nasrnuli na jednu masovnu grobnicu. Iskopano su natovarili na kamione i odvezli na groblje. Nisu se udostojali svakom tijelu dodijeliti limeni sandučić, nego će im kosti poredati poput grana jednu s drugom i onda ih zajedno pokopati. Na taj način zaustavljeno je svako buduće istraživanje. Barem to, kada već ne mogu da kosti ispare, misle. Nije puno drukčija ni neka mlađarija u Mostaru. Nazvali su se Antifa i sada bi između ostaloga htjeli promijeniti ime ulice bl. kardinala Alojzija Stepinca. Po njima on je zločinac. Svaki je komentar suvišan. A puno toga ne razumiju ni u Splitu. Revni graditelji i čuvari komunističkog propalog poretka preko usta gradonačelnika Baldasara rekoše »Didovi su se borili za grad ka i naši momci«. I kad tako počneš razmišljati lako ćeš napasti Crkvu, lako ćeš dići glavu u tzv. »paradi ponosa«, lako ćeš prelaziti preko očitog velikosrpskog zločina u Vukovaru, puno ćeš toga lako.

Stožer za obranu Vukovara nastoji sve ove magle udaljiti s lica voljenog grada. Po nekima, doživjeli su poraz u zadnje vrijeme. Ne će, naime, za obljetnicu pada Vukovara biti dva mimohoda, nego samo jedan, iako su bili drukčije najavili. Ne bih se s tim složio. Stožerovci su uspjeli dignuti maglu koju su nastojali pustiti trenutni hrvatski vrli političari na vlasti. Prokazali su ih. Pred naoko uspavanom javnošću pokazali su da ti političari ne misle hrvatski. Da misle, nikakav se stožer nikada ne bi ustrojio. Ali, ponavljam, ne misle, Vukovar im samo treba da svoju prljavštinu pokriju njegovom nevinošću. Nešto slično im je za Sve svete rekao i zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić pa su ga napali sa svih strana. Ništa čudno. Sve okultne radnje započinju prinošenjem nevinih žrtava. To zlo najviše voli. Trebamo na to ukazati i dotične prokazati. Samo se tako gradi zdravo društvo, nikako preko bolesnog zdravstvenog odgoja nevine djece u školi.

Koliko o svemu ovome znaju oni koji su »partijali« do zore u Rijeci na uočnicu Svih svetih, ne znam. Znam samo da je sve u Novom listu izišlo kao nešto »cool«. Kažu da je to bila noć u kojoj su vladale vještice, zombiji i druga strašna bića. Njima je to očito zabava, ako se iza ne krije, a očito jest, nešto mnogo ružnije. Zlo nastoji ući u našu okolinu, pa makar i mic po mic. Njegov je plod ne samo da su neki izgubljeni, nego i da nemaju posla. Uzmimo za primjer samo SAD. Pojam su bogatstva, uspjeha i tome slično. Međutim, 40 milijuna ih je siromašnih, a ovih dana im je država uskratila i svoju pomoć u namirnicama. Baš nju briga. Bogataši imaju, daju i njoj, ostali mogu krepati. Vladavina ljudskih prava na visini. Komunisti zaista mogu zapjevati »Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska«.

Dok sam razgrćao sve ove i druge magle, naletio sam u medijima na vijest o mališanima iz dječjeg vrtića u Čitluku. Uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana položili su cvijeće i zapalili svijeće za poginule branitelje. Znam da bi trenutni hrvatski ministar Jovanović žestoko zatresao glavom. On bi njima uvalio svoj zdravstveni odgoj, a ne ljubav prema svojoj domovini. Neka mu je Bog na pomoći. Mi se okrenimo pravim vrijednostima. Budimo poput ove djece. Zapalimo svijeću u svome srcu. Neka tamo gori i rastjeruje magle čitave godine. Sreća je samo u našoj, ni u čijoj drugoj ruci.

Miljenko Stojić


Kuje

Čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile.
Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne
ili što ih netko ne zaveže.

Bez dozvole
nadviruju se mačkama nad korito.
Neukusno prkose svakom prigovoru.
Pare se s vlastitim sinovima.

Čudne su i kad ih za uzicu drže
najugledniji Europljani.
Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu
čim gazda trepne pogledom.
Kuje ideale mijenjaju za korito.

Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice.
Fifice. Pudlice. Lajavice.
Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke.
Kao da su europske.

Kuje, čudne zvijerke.
Samo zato što im tuđi psi zapišavaju granice.
Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita.
Kuje, čudne zvijerke. Svejedno, europske, hrvatske.
Kujice. Kuje. Kujetine.

Ante Čavka


Basel, 4. studenoga 2013.

SRBI SU NAJVEĆI NEPRIJATELJI HRVATSKE I HRVATA

Poput Rimljana o Kartagi

Ovu istinu da su Srbi iz Srbije i Srbi petokolonaši u Hrvatskoj najveći hrvatski neprijatelji treba ponavljati u svakoj prigodi i na svakome mjestu kao što su to ponavljali u svome parlamentu Rimljani o Kartagi.
Uz pozitivne karakteristike, koje Srbi imaju, a ovdje se ne ću njima baviti jer to nije svrha članka, Srbi imaju nekoliko vrlo istaknutih negativnih katakteristika, kojima se isto ne ću baviti, nego ću spomenuti samo tri: 1. morbidnost, 2. tortura i 3. vandalizam.
Ovo su teške nastranosti ili nacionalne bolesti Srba, s kojima bi se trebala ozbiljno pozabaviti europska psihologija ili psihijatrija i srodne znanosti, a ove nažalost ne postoje.
Svojevrsnu diagnozu za Srbe, koja obuhvaća ove tri i njima srodne nastranosti postavio je srpski psihijatar svjetskog glasa prof. dr. Jovan Rašković. U svakoj raspravi o Srbima Rašković je običavao reći: "Srbi su ludi narod!"

Ispravna diagnoza treba dobro izabranu terapiju, a tko znade takovu terapiju?!

Tek ću upitno spomenuti samo utrošak fizičke i duševne energije (iz poremećene psihe!) za sprovedbu nastranosti:

1. koliko energije treba za sprovedbu morbidnosti u svima oblicima ubijanja ljudi?
2. otkuda poriv za mučenje ljudi svih oblika, uključujući i silovanje žrtve?
3. koliko energije treba uložiti za razaralaštva kulturnih, gospodarskih pa i prirodnih dobara!?!

Sve ovo Srbi rade u ratovima, koje u većini slučajeva sami započnu ili ih potaknu, a iza rata, bez obzira na njegov ishod: "Svi drugi su krivci, a Srbi su pravednici!"

Do istrjebljenja našega ili vašega!

Ima li na svijetu narod, koji bi podnosio ovakove neprijatelje u svojoj domovini, u svojoj državi, kao što Hrvati podnose Srbe. Tek primjerice u sred Zagreba donosi Srpska riječ 1905. poruku Hrvatima: "Do istrjebljenja našega ili vašega!" Svakodnevno slušamo od srbske petokolonaške djece i odraslih u Hrvatskoj: "Ovo je Srbija!" Može li se uopće zamisliti, da bi jedan Hrvat u Kragujevcu, u Požarevci ili bilo gdje u Srbiji mogao i smio uzviknuti: "Ovo je Hrvatska!" Da, mogao bi, ali to bi mu bila prva i posljednja izreka, kao popratnica za Drugi svijet.

Povijesno o Srbima kao neprijateljima Hrvatske je preobširno za ovaj članak

Ako treba samo povijesno podsjetiti, Srbi kao Srbi, na primjer tzv. Dušan Silni ratom hoće osvojiti Hrvatsku, a Srbi kao poturice ratuju protiv Hrvatske sve do turskog izgona s Balkana, a onda se Srbi okreću ratom protiv Hrvata u povijesnoj hrvatskoj Bosni i Hercegovini. Bilo bi previše i naslovno spominjati sve srbske ratne i mirnodobske pohlepe na Hrvatsku i uvijek usmjerene genocidno protiv Hrvata.

Evo tek primjerice: pećki patrijarh Makarije smatra Srbijom sve do Trsta i Budima, a rođeni njegov brat srpski poturica Mehmad paša Sokolović ratuje za Turčina Sulejmana a protiv Hrvata Nikole Šubića Zrinskoga.

Zašto se taj "brat Srbin", kako Srbi vole perfidno izražavati bratstvo s Hrvatima nije pridružio "bratu" Nikoli Zrinskome protiv Sulejmanovih Turaka i balkanskih poturica? Treba li tražiti bolji povijesni dokaz od ovoga, da će se Srbi ujediniti i s crnim vragom i s Turčinom u borbi protiv Hrvata jer su Srbi ne samo pohlepni, nego i zavidni Hrvatima na sve ljudske i nacionane vrline, na prostorne, morske, gospodarke, kulturne i druge prednosti, koje mi Hrvati imamo, a Srbi ih nemaju.

Noviji i suvremeni genocidni i vandalski nasrtaji na Hrvate i Hrvatsku

Za ovaj naslov potrebna je višetomska enciklopedija, što je neizvedivo pa ću se morati poslužiti samo ponekim primjerom, spomenom ili najkraćim osvrtom na njega. Neizbrojiva je dokumantarna srbska literatura, u kojoj je dominantan srbski genocid na Hrvatima i okupacijsko priključenje Srbiji hrvatskog kopnenog prostora i mora. Srpska pravoslavna crkva u svojim politički i okupacijski nadahnutim molitvama smatra Srbijom sve do zadnjeg srbskog groba. Zašto Srbi idu umirati u tuđe zemlje???!!! Politički krst Srpske pravoslavne crkve je u državnom grbu Srbije, a u Himni Srbije se uz ostale pozive, obranu i pohlepe pjeva zazov Bogu, da blagoslovi "srpske zemlje srpski rod". Ta srpska himna se javno pjeva u Hrvatskoj i po njoj Bog blagoslivlje Srbe u srpskoj zemlji.

Što reći tek primjerice na sljedeće srpske nastranosti, stavove, ponašanje i planove:

Vuk Stefanović Karadžić: "Hrvati su Srbi katoličke vjere! Sve što je hrvatsko, to je srpsko!"
Ilija Garašanin: Načertanije, Srbija se mora i u tom smotreniju u red ostalih evropejskih država postaviti, stvorivši jedan plan za svoju budućnost, ili tako reći da sastavi sebi jednu domaću politiku po kojim glavnim načelima treba Srbija kroz više vremena stalno da se vlada i sve svoje poslove po njima postojano da upravlja. Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.
Kralj Aleksandar Karađorđević - zvani od nacističkih prijatelja Nijemaca Hitler II, prisvojio je sve zemlje i nesrpske narode u svoju kraljevinu, kojom su vladali Srbi i država je po njima smatrana proširenom ili velikom Srbijom.
Draža Mihailović - fašističkočetnički nacist - zajedno sa Stevanom Moljevićem objavljuje 1941. sprovedbeni genocidni plan prema kojemu sve nesrpske narode istaknuto Hrvate treba poubijati. Dodaje i jednu "milost". Treba poštediti 200.000 Hrvata, koje ćemo prevaspitati u Srbe.

Važna pripomena: Najuspješnije se je borio protiv genocidnih fašističkih četnika Draže Mihailovića, hrvatski ratnik, ustaški zapovjednik crne legije Jure Francetić i tom borbom spašavao je od srbskog četničkofašističkog genocida ne samo Hrvate, nego i sve druge narode obuhvaćene genocidnim četničkim planom Mihailović-Moljević.

Današnja politika u Hrvatskoj pod utjecajem srbskih četnika u Hrvatskoj (Milorad Pupovac...) i soroševke Vesne Teršelič ruši spomenobilježje Juri Francetiću u Slunju, a zadnjih godina se hrvatski političari druže i ljube sa srbskim četničkim političarima.

Posebice valja istaknuti predsjednika Ivu Josipovića, koji se pederski (iako navodno nije peder?!) ljubi tropoljubcima s najvećim i najviše graduiranim srbskim fašističkim četnikom Tomislavom Nikolićem. Ovdje zaista posustaje svaka ljudska pamet. Taj isti predsjednik RH, komunistički agnostik Ivo Josipović strahovito kritizira i osuđuje, ako se neko hrvatsko dijete pojavi negdje s ustaškom kapom na svojoj nevinoj glavi. Istovremeno hvali komunističku petokraku, iako je ideologija petokrake pokopana pod Berlinskim zidom, u Hrvatskoj pobjedom "Oluje" i u Europskoj Uniji objavom Rezolucije 1481. Ovdje se postavlja pitanje ljudskih i nacionalnih kvaliteta prof. dr. Ive Josipovića i onih komunista, koji su uveli Hrvatsku u EU, a ne poštivaju načela i zakonitosti Europske Unije.

Srpska kleveta, demonizacija i sotonizacija ustaša - što znači masovno ubijanje bez suda ponajboljih hrvatskih vojnika - mladih ustaša i općenito Hrvata. Srbi svih ideologija dobro znadu da im samo hrvatski ustaše mogu spriječiti genocid na Hrvatima i stvaranje velike Srbije na hrvatskom kopnu i moru i zato su ih osudili bez suda na smrt. Iz kojih gena i iz kakovog odgoja proizlazi ta strašna srbska morbidnost prema Hrvatima. Za Srbe su svi Hrvati ustaše, a ustaše su bez suda osuđene na smrt. To znači smrt za sve Hrvate, uz inimku prema proporciji Mihailović-Moljevićevog plana, po kojem je predviđene pošteda jednog broja Hrvata, koje će Srbi prevaspitati u Srbe.

Kako u ovome slučaju shvatiti hrvatske komunističke političare pa i dio njima naklonjenog hrvatskog naroda, koji ima negativan stav o ustašama. Da nije bilo ustaša u Drugom svjetskom ratu, danas ne bi bilo Hrvatskog naroda niti Hrvatske, ovakove kakova je.

Memorandum SANU 1987. - Srbi u komunističkoj Jugoslaviji vladaju i smatraju je Velikom Srbijom, ali niti to nije dosta. Pod izlikom "ugroženosti Srba" hoće još drastičnije pokoravati Hrvate u Hrvatskoj i pripremati im odlazak u dijasporu ili...
MILOŠEVIĆ, SLOBODAN MILOŠEVIĆ. Indicted for genocide; complicity in genocide; deportation; murder; persecutions on political, racial or religious grounds; ...(iz Wikipedije). Srbi iz Srbije slijede Slobu u genocidu na Hrvatsku: "Slobodane šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate!"
Petokolonaški Srbi u Hrvatskoj odazivaju se Miloševiću "Balvan revolucijom" i genocidnom himnom: "Oj Hrvati, neka neka, duboka vas jama čeka, duboka je koji metar, a dugačka kilometar.

Otkuda, iz koje genetike potječe ta srpska genocidnost prema "braći" Hrvatima?!

Kult fašističkog četništva u Srbiji. U Srbiji ponovo divlja srbsko fašističko i genocidno četništvo usmjereno istim ciljem protiv Hrvata kao u obadva zadnja rata i prije njih. Zanimljivo je da su fašistički četnici Draže Mihailovića i komunistički partizani šumskog maršala Tita bili čas prijatelji čas protivnici i udruživalo ih je genocidno zločinstvo prema Hrvatima.
Povijest se ponavlja! U Srbiji cvjeta spomenički i velikosrpski fašistički kult Draži Mihailoviću i njegov živi nasljednik je Tomislav Nikolić.
U Hrvatskoj komunisti i komunistički agnostici poput predsjednika RH Ive Josipovića druži se i ljubi tropoljubcima s četničkim voždom Tomislavom Nikolićem. Zaista se ponavlja povijest političke ljubavi srpskih fašističkih četnika i hrvatskih komunističkih četnikopartizana. Memorandum SANU II. Zove opet sve Srbe na okup "jer su ugroženi" i treba obračunati s Hrvatima kroz srpsko političko pravoslavlje, kroz čirilicu kao srpsko oruđe, kroz srpske političke stranke u Hrvatskoj (četnik Milorad Pupovac...) i kad sve to dozrije, primjena srbskog genocida na Hrvatima, radi "ugroze Srba".

Srpske ubitačne mine u Hrvatskoj

Srpske ubitečne mine po Hrvatskoj su dokaz da srpski genocidni rat protiv Hrvata u Hrvatskoj nezaustavljivo traje. Uz eksplozije srbskih mina od kojih ginu Hrvati, slave Srbi uvođenje srpske ćirilice u Vukovar i sjećaju se uspomena na ubijanja Hrvata, silovanja Hrvatica u Vukovaru, pljačku Vukovara, razaranje grada, odvođenje dijela Hrvata u srpske logore i drugog dijela Vukovaraca, koje su prognali u "ustašku" Hrvatsku.

U Hrvatskoj "Sve je to po zakonu!"

Postavlja se temeljno pitanje: Kakav je zakon - zakoni?! Tko u Hrvatskoj izglasava zakone poput Zakona o aboliciji i amnestiji srbskih zločinaca, poput protudemokratskog zakona, kojim se daju sva nadprava srpskoj nacionalnoj manjini, kao nagradu što je masovno ubijala Hrvate, pljačkala i razarala Hrvatsku, silovala hrvatske majke i djevojke, odvodili Hrvate u mučilišta i na stratišta...
Srpskoj ćirilici nije mjesto u Vukovaru i nigdje u Hrvatskoj. Tko ne može bez ćirilice neka ide u Srbiju. I to spada opća i nacionalna prava i nitko ne smije uskraćivati to pravo Srbima!
U Hrvatskoj je po Ustavu i po svima prirodnim zakonima službeni jezik hrvatski i službeno pismo latinica, a u svojim kućama, bogomoljama i društvima može svaka nacionalna manjina vrištati, pjevati, slaviti, moliti, govoriti... jezikom svojih predaka.

Zaključak

Nezamislivo je iz kakove to genetike Srbi nasljeđuju i sprovode svoje nastranosti?! Srbi su takovi, kakovi su. Spontano se ne će promijeniti na bolje. Osvetom i mržnjom Srba ne će se ništa postići. Srbi trebaju nacionalnu psihoterapiju i opći narodni preporod, u kojemu moraju svjesno odbaciti stare, genetski urođene loše navike i po uzoru na bolje narode mijenjati se u smjeru ljudskosti, bez pohlepe za tuđim, bez nametanja sebe drugima, bez osvajanja tuđega prostora i prisvajanja sebi i što je najvažnije osloboditi se morbidnosti prema Hrvatima i svima nesrbima.

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik

Na obljetnički dan, kada su iza Prvog svjetskog rata Talijani ušli u hrvatski Zadar, a 12. studenoga 1920. Rapalskim ugovorom predali su Srbi (Nikola Pašić...) dijelove Hrvatske (Istru, otoke, nešto kasnije i Rijeku...) Talijanima, a jugoslavensko-hrvatska historiografija okrivljuje za taj zločin Dr. Antu Pavelića.


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


Prikrivanje dokaza o zločinima komunizma

Građevinski strojevi uništili masovnu grobnicu u mjestu Sinac kod Otočca

Mještane mjesta Sinac, kraj Otočca, prije nekoliko dana uznemirili su teški građevinski strojevi, koji su prekopali jednu masovnu grobnicu u neposrednoj blizini tog mjesta.

Riječ je o masovnoj grobnici u kojoj su se nalazili posmrtni ostaci žrtava iz ovog i susjednih mjesta, mahom civilnih osoba, koje su pripadnici OZNA-e i KNOJ-a likvidirali 1946. godine.

Kako doznajemo, bez prisutnosti javnosti ostaci žrtava su zajedno sa zemljom utovareni na kamione i odvezeni do groblja u Otočcu, bez jasnog tumačenja što će s tim kostima u konačnici biti.

Čitava ova operacija, kako neslužbeno doznajemo, izvedena je u organizaciji Grujić-Matićevog Povjerenstva za istraživanje zločina komunizma, koje djeluje u sastavu Ministarstva branitelja.

- Ovakva praksa istraživanja masovnih grobnica nezabilježena je u modernoj povijesti. Bagerima udariti na masovnu grobnicu u trenucima dok traje suđenje Josipu Boljkovcu, daje nam za pravo sumnjati kako je netko krenuo ciljano zatirati dokaze o masovnim komunističkim zločinima – kazao nam je jedan mještanin Sinca, istaknuvši kako su obitelji žrtava zgrožene ovakvim pokušajima „istraživanja“ masovnih grobnica.

Nakon što je Milanovićeva vlada uskratila sredstva za financiranje istraživanje zločina komunizna, sada je očito na scenu stupio drugi dio plana, koji ima za cilj uništiti dokaze o komunističkim zločinima.

- Potaknut primjerom procesa protiv Josipa Boljkovca, netko se očito pobrinuo da materijalni dokazi o komunističkim zločinima u neposrednoj blizini mjesta Sinac zauvijek nestanu – smatra naš sugovornik.

Podsjetimo, sve se to događa u trenucima dok vladajući SDP najavljuje promjene ustava kojim bi, kako navode, omogućili nezastarijevanje zločina počinjenih iz političkih pobuda.

R. Horvat


dragovoljac.com

BAJIĆ PUSTIO NA SLOBODU JOŠ JEDNOG ČETNIKA - PUCANJE PO HRVATSKIM CIVILIMA NIJE RATNI ZLOČIN?

Nekadašnji oficir JNA Slobodan Dotlić, koji je 18. listopada 2013. uhićen prilikom ulaska u Hrvatsku na temelju presude iz 1993. godine za ratni zločin iz 1991. godine, kao i svako drugo srpsko nevinašce brzopotezno je pušten na slobodu.

Po staroj dobroj navadi antifašiste Mladena Bajića i DORH-a, njegov antifašistički subrat Dotlić pušten je na slobodu 30. listopada, dvanaest dana nakon uhićenja, nakon što je DORH, kao i uvijek, preimenovao kazneno djelo ratnog zločina u kazneno djelo oružane pobune za koje vrijedi amnestija.

Inače je Slobodan Dotlić optužen (i u odsutnosti osuđen) da je iz vojarne JNA u Gospiću 1991. godine s grupom oficira izdavao naredbe i pucao po stanovništvu u tom mjestu i civilnim objektima. U međuvremenu je ishodio rješenje hrvatskog suda za obnavljanje sudskog postupka, ali je i dalje bio na tjeralici.

Bez ikakve namjere da se prejudicira Dotlićeva krivnja ili nevinost, nevjerojatna je drskost i bljutavost Bajića i DORH-a da ih ni u ovom slučaju nisu zanimale činjenice, odnosno je li Dotlić zaista pucao po hrvatskim civilima 1991. godine u Gospiću. Ne, Bajiću se nije dalo čak ni utvrditi istinu, bilo mu je jednostavnije prekvalificirati pucanje po civilima iz ratnog zločina u "oružanu pobunu", pa se ništa drugo ne može zaključiti nego to da za Mladena Bajića pucanje po hrvatskim civilima nije ratni zločin.

Bravo, Bajiću. Jedva čekamo da uletiš s optužnicom za Perkovića kako ga ne bi trebali izručiti Njemačkoj na pošteno suđenje. Vjerojatno ćeš oboriti brzinski rekord u puštanju na slobodu antifašista koji tu i tamo pucaju i kolju Hrvate. Možda uz prekvalifikaciju iz teškog ubojstva u "nepravilno držanje sjekire."


Moj dom

1

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

(Silvije Strahimir Kranjčević, „Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.)


Jugoslaviziranje Hrvatske

Josipovićeva politika prema srpskoj manjini nije nesukladna Pupovčevim političkim projektima. Ona očito vodi izgradnji Srba kao državnoga naroda u Hrvatskoj. Ako se doista i provede, Hrvatska će opet biti suočena s novom pobunom i agresijom, jer državni narod prirodno teži pripajanju matičnoj državi ili pak teritorijalnoj i političkoj autonomiji.

Politika dijela hrvatske vladajuće kaste, na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem nakon njegova pohoda Beogradu, postaje sve transparentnija. Naime, regija zapadni Balkan, u njihovu političkom programu sad već nadilazi čak i svoje ekstremističke oblike pa se iz toga programa mogu sve jasnije razabrati obrisi stvaranja nove Jugoslavije. Ono što, dakle, svojedobno nije pošlo za rukom Slobodanu Miloševiću, sada sve više uspijeva Ivi Josipoviću.

Dok je hrvatska državnopravna ideja uspijevala preživljavati krvave diktature monarhističke, a potom i komunističke Jugoslavije, danas se razbijena na rubu same opstojnosti tek spontano opire posrbljivanju Hrvatsku. Nije li očito kako je insceniran performans srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića s hrvatskim školskim knjigama iz povijesti poslužio Beogradu da se nametne kao vrhovni arbitar "regionalne" prosvjetne politike, koju je nedavno u HAZU svojim potpisom u obliku Deklaracije o Regionalnoj strategiji ozakonio ministar s hrvatske strane Željko Jovanović.

Ono što je tada prešutio hrvatski, izgovorio je srbijanski Jovanović, istaknuvši kako se čini sve da razlike među nama postanu što manje. Politički program jugoslavizacije hrvatski je ministar pak posredno izrazio pohvalivši predsjednika HAZU, koji je balkanskim "mininistrima održao izuzetan govor o viziji osnivača HAZU đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera", a koja je, kako i podsjeća Jovanović, "još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo". Videći snažni zamah jugoslavizacije u Hrvatskoj političku prigodu je iskoristio i predsjednik srbijanske vlade Ivica Dačić pozvavši preko bošnjačke televizije Hrvatsku da ubrza povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije, što bi bio, kako poručuje, "povijesni korak prema pomirenju". To se, smatra Dačić, mora uraditi što prije, jer se ubrzano približava vrijeme za održavanje sudskih procesa koji bi, po njegovu sudu, ponovno mogli potaknuti negativna raspoloženja. Ono što Nikolić, Dačić i Jovanovići rade na diplomatskom, školskom i znanstvenom području to predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović radi na unutarpolitčkom prevrednovanju demokratskih i nacionalnih vrijednosti na kojima počiva i na kojima je stvorena suverena, demokratska i nezavisna hrvatska država. Iz banalne sućuti upućene u povodu smrti jugoslavenskoga boljševika Milutina Baltića, za kojeg tvrdi da je "svojim djelovanjem u poslijeratnom razdoblju pokazao privrženost dobru svih naših građana" ne probija samo bešćutan odnos prema žrtvama jugoslavenskoga boljševičkoga terora tijekom rata i u poraću, nego i prijezir prema zatočenicima komunističkih kazamata u razdoblju od1945. pa sve do 1990., do kad je Baltić bio jedna od ključnih poluga diktatorskoga, totalitarističkoga, jugoslavenskog režima.

Josipovićev banovinski pohod Glini i Dvoru na Uni demonstrirao je predsjedničku privrženost velikosrpskim i jugokomunističkim crnim mitovima o Hrvatima, kao zločinačkom narodu, jer je mit o navodno pobijenim Srbima u glinskoj pravoslavnoj crkvi plasiran u poraću kako bi jugoslavenske komunističke vlasti ispisale optužnicu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu. Posebno bi pak trebalo raščlaniti Josipovićevu bajku o srpskom doprinosu Zagrebu, iz koje treba ponajprije izdvojiti nemali ulog pravoslavnih Hrvata, koje predsjednik RH, bez obzira na njihov osjećaj hrvatskoga identiteta, očito pribraja Srbima. Osokoljen procesom jugoslavizacije sad više ni predsjednik vanjskopolitičkoga odbora Hrvatskoga sabora Milorad Pupovac ne skriva svoju ulogu u provedbi srpskoga Memoranduma II.

Naime, on je nazočeći nedavno na obljetnici utemeljenja stranke srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića otvoreno podupro i njezinu četničku sastavnicu, ali i politiku, koja ne priznaje državnost Republici Kosovu. Naime, na neprimjerenu izjavu turskoga premijera kako je Kosovo Turska, Nikolić je reagirao još neodgovornije, ocijenivši kako su Turci tom izjavom povrijedili suverenost Srbije, premda je Kosovo samostalna država, koju je, uz mnoge, priznala i Republika Hrvatska. Osim toga Pupovac je svoju nazočnost na proslavi, ocijenio kao "izraz potpore i očekivanja snažnije obnove regionalne politike i brige o Srbima u regiji", što opet nije ništa drugo nego javna manifestacija velikosrpskoga programa. Manifestacija pak Josipovićeve politike prema srpskoj manjini nije nesukladna Pupovčevim političkim projektima.

Ona očito vodi izgradnji Srba kao državnoga naroda u Hrvatskoj. Ako se doista i provede, Hrvatska će opet biti suočena s novom pobunom i agresijom, jer državni narod prirodno teži pripajanju matičnoj državi ili pak teritorijalnoj i političkoj autonomiji. Nu, za posljetke takve politike ne će biti odgovorna samo sadašnja hrvatska politička kasta, nego i oni koji s odobravanjem ili pak šutnjom prelaze preko hrvatskih, ne samo državnih nego i ustavnih okvira!

Mate Kovačević


Etika ministra Jovanovića ravna je 'poštenju' eskort-dame

Nije dugo trebalo čekati čika Zmajevu reakciju na Pozaićevu homiliju a bila je to i udarna vijest Radmanove javne kuće. „Je li mons. Pozaić pročitao bar jednu knjigu koju je napisao papa Franjo!?“-izruguje se taj školovani SKOJ-evac uzoritom biskupu i dodaje prepoznajući samog sebe: „Nakon još jedne njegove 'propovijedi' siguran sam da nije, jer papa Franjo kaže: 'Užasavam se intelektualaca koji nemaju talenta i etičara koji u sebi nemaju dobrote.....

Etika je cvijet ljudske dobrote. Ukorijenjena je u sposobnosti da budemo dobri, koju posjeduje čovjek ili društvo. Inače se pretvara u moraliziranje, lažnu etiku i na kraju u vrhunac licemjerja'; napisao je to samozvani etički arbiter, 'Face-book-van' Željko Jovanović na svom 'e-zidu'; uostalom, to mu je jedini vid komunikacije, ljudski dijalog taj 'silnik' ne pozna!

Po napisanom sudeći, naš etički procvjetali čika Zmaj je zasigurno temeljito pročitao cjelokupna 'Sabrana djela pape Franje' ali kao intelektualac bez talenta, dijete bez odgoja i etičar bez trunka ljudske dobrote, ništa nije apsolvirao.

Jedino što mu je od lažne etičnosti kroz kućni odgoj u glavi ostalo to je ona poznata rečenica kojom se mogao i ovaj put poslužiti: „Biskupe Pozaić pogledaj se u ogledalo pa pljuni u ono što vidiš!“

Naime, tim 'etičnim' riječima (bez-)obrazovni ministar Jovanović se svojedobno 'obratio' danas pokojnom Vlatku Markoviću, Zorislavu Srebriću i 'svom prijatelju' Zdravku Mamiću e da bi kasnije taj spisak pljuvača dopunio i s Ivanom Zvonimirom-Čičkom; indikativno, sva četvorica su bila 'rasni' Hrvati!

A sad evo nekih izvoda iz govora biskupa Pozaića:

„Ako je Bog odbačen, prestaju vrijediti i naravni i Božji zakon, gubi se i čovjek i obitelj i narod. Kada laž zamijeni istinu: zlo postaje lijepo, grijeh privlačan, a sveto izrugano. Čovjek Blaženstava pozvan je da progovori svaki put kad istina postane predmet trgovine, kad 'Dizanje ruku' u ime demokracije postaje ritual u prilog zločinačke ideologije trenutačnog režima.…

…Konspirativna i javna destrukcija legalizirana je i sustavna: razaranje ustanova-nosivih stupova zdravog društva, među kojima su brak i obitelj; umjesto zdravog odgoja, nameće se ideologija pranja mozga, zatupljivanje savjesti, prezir roditelja i njihovih prava.“

Pojam zločinačke ideologije nije 'patentirao' uzoriti biskup Pozaića a njegova homilija nije politiziranje nego upozorenje pretežito većinskom katoličkom puku na opasnost od blatnjave močvare u koju nas vodi aktualna politička oligarhija u koju spada i čika Zmaj.

Već poodavno, godinama slušamo i gledamo tog jezičavog 'Face-book-vana' kako se razmeće takvim izričajima kad je u pitanju obračun s njegovim političkim neistomišljenicima a metode obračuna granično su upravo zločinačke!

Pa, navedimo samo neke slučajeve iz čika Zmajeve nimalo etične ministarske prakse u kojima nema nikakvog ljudskog dijaloga ni tolerancije, nema ni jedne jedine latice tog 'cvijeta ljudske dobrote'. Umjesto toga taj intelektualac bez talenta-farmaceutski trgovac po zanimanju služi se isključivo pisanim dekretima kao prokušanom metodom vlastitog komunističkog naslijeđa!

-Akademik Katičić: Ugasili su nas jer im smeta duh hrvatskog jezika!

U pauzama između jalovog isušivanja močvare u hrvatskome nogometu i obećanja učenicima da će testovi na državnoj maturi biti takvi da će ih svi moći riješiti, ministar Željko Jovanović, od milja zvani čika Zmaj, donio je i odluku, svibanj 2012., da se Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, kojemu je upravo 82-godišnji Akademik Radoslav Katičić bio na čelu, ugasi.

Jer je, prema mišljenju tog etičnog patuljka, naprosto nepotrebno, pa je dekretom uz Akademika Katičića 'skinuto' još 13 članova tog Vijeća.

Nije li to 'znanstveni zločin' kojeg je ministar Željko Jovanović počinio prema hrvatskom jeziku?

A brigu o hrvatskom jeziku vodit će Židov Slavko Goldstein, posebni savjetnik za kulturu 'hrvatskog' premijera Zorana Milanovića.

-Akademik Josip Pečarić je najnovija 'žrtva' etičnog zločinca, čika Zmaja!

Vera Primorac piše Akademiku Pečariću:

„Dragi Josipe, …..Jutros sam konačno sjela za računalo i najprije pregledala ono najvažnije, tj. Vaše e-mailove, a kada ono šok. Vijest o Vašem prisilnom umirovljenju. Pa što se moglo od njih, od tih intelektualnih patuljaka(zločinačke vrste 'Jovanović', nap. a.) i očekivati? Misle jadni kako je to za njih 'pun pogodak' kojim će Vama začepiti usta, a oni će onda malo odahnuti i koprcati se još neko vrijeme u blatu i baruštini koju stvaraju svugdje gdje njihova noga dotakne tlo. Ali sada treba napadati iz svih oružja. Ići od Ustavnog suda do potpisa naših intelektualaca, peticija i protestnih nota stranih akademika i intelektualaca.
Jer svugdje u svijetu imate ljude koji Vas cijene i koji će dignuti svoj glas.
Recite samo što treba, a ja ću biti prva ako treba, koja će to nešto i uraditi. Moramo ustrajati!!!
I neka Vas dragi Bog čuva.“

Nije li to zločin počinjen prema hrvatskom znanju ali i puno šire, prema svjetski priznatom znanstveniku s tisuću radova koji je oličenje slobodarskog hrvatskog duha u svakom pogledu. Dakako, zločin je to počinjen od kukavnog ministra znanosti-bez obrazovanja koji glede znanja i intelekta nije dostojan ovom vrhunskom hrvatskom intelektualcu ni cipele čistiti?

Treba li ovome dodati i slijedeće:

Upravno vijeće Instituta Ruđera Boškovića (IRB), travnja 2012., razriješilo je dr. Danicu Ramljak dužnosti ravnateljice nakon godina i godina 'rata' u kojem je odolijevala zahtjevima onih na čije je nečasne radnje savjesno upozoravala.

Na kraju ju je 'glave' stajao upravo etički nabildani ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović, koji ju je odbio saslušati svih proteklih mjeseci.

I najnovije:

Nova žrtva 'pobješnjelog Maxa', Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a ne krije kako je ogorčen potezima ministra Željka Jovanovića te tvrdi da je HOO pod jednom vrstom neetičnog mobbinga. „Nismo napravili ništa protuzakonito ili što bi dovelo u pitanje trošenje proračunskih prihoda. Duže vrijeme tražimo normalnu suradnju s Ministarstvom, pokušavamo uspostaviti kontakt, ali to nam ne uspijeva. Dvije godine nitko nas iz Ministarstva nije zvao na razgovor, nije ih zanimalo što radimo“, požalio se Mateša. Podržao ga je i počasni predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak koji upozorava da se radi o 'još jednom ekscesu ministra Jovanovića' te da je 'HOO nevladino, nepolitičko tijelo pa vlast i politika ne mogu nad njim vladati'.

Kad čovjek prouči sve ove ministrove eskapade postaje sklon mišljenju Zdravka Mamića: „Takav srbin ne može voditi najvažniji resor u RH. Jovanović nema nikakvog iskustva. To je čovjek koji ima krvna zrnca-tjelešca predodređena da mrzi sve što je hrvatsko.“

Uistinu, sve navedene čika Zmajeve 'žrtve' su Hrvati a njegovo pozivanje na etiku podsjeća nas na eskort-dame(ku.ve) koje se pozivaju na ono što su davno izgubile, na poštenje!

Zaključimo:

'Čika Zmaj' i 'Grbavi Peđa' kao da su stigli iz nekih drugih, mračnih vremena komunističke satrapije….postadoše reinkarniranim zombijima našeg doba trudeći se iz petnih žila srušiti sve što je 'hrvatsko':

Od hrvatskog jezika, znanja, športa, školskog odgoja i obrazovanja preko hrvatske obitelji pa sve do hrvatskog Ustava; etično!?

Uistinu sumanuto da o etici govori taj 'papak'(po Ćiri Blaževiću) koji je kao nadobudni, mladi SKOJ-evac 'cinkao' svoje školske kolege zbog pohađanja vjeronauka!

Damir Kalafatić


dragovoljac.com

SRBIN NOŽEM UBIO DVA HRVATSKA MLADIĆA U TOPUSKOM

U subotu uvečer, stanoviti Boško Šapić (21), Srbin iz okolice Topuskog, u noćnom klubu 'Heart' u Vojniću, nožem je ubio Alvina Horvatića (23) i Dejana Vučkovića (20), Hrvate iz okolice Gvozda.

Šapić je Vučkovića doslovno zaklao prerezavši mu grkljan, a Horvatića je nekoliko puta ubio nožem u prsa.

Obzirom na očitu visoku ispolitiziranost slučaja, kontrolirani mediji u Hrvatskoj su prvo zataškavali nacionalnost sudionika ovog masakra, da bi kasnije, kad je identitet sudionika otkriven, priču pokušali prebaciti na "sukob zbog djevojke", mada istraga još uopće nije ni počela, a kamoli da je poznat motiv za ovo klanje.

Koliko je zaista ljubav Boška Šapića prema nekoj djevojci bila uzrok da je išao klati Hrvate, a ne neka druga vrsta ljubavi, odnosno mržnje, može se zaključiti iz Facebook profila dotičnog. Šapić tako, kao i svaki zaljubljeni mladić, na svom profilu ima slike 'The liberation of Krajina 1991', antifašističkog spomenika na Petrovoj gori i zaklanog vepra. Od ostalih stvari, sviđaju mu se poznati izvođači 'ljubavne' poezije Ceca Ražnjatović, Baja Mali Knindža, Sinovi Manjače i slični, a lajkao je i stranice:

- milijun Srba na Face-u,
Ja sam SRBIN,Ja sam PRAVOSLAVAC,
Srbin Srbinu ne okreće leđa,
Hvala BOGU sto sam SRBIN!,
KORDUN, BANIJA, DALMACIJA, LIKA, SLAVONIJA = KRAJINA

Čak bi i najglupljem policajcu na svijetu, a kamoli ne novinaru, u ovom slučaju bilo jasno da je jako teško da je motiv za dvostruko ubojstvo nožem ljubav, a ne mržnja prema Hrvatima. Nitko iz vlade se do sada nije oglasio. Pokušajte zamisliti suprotnu situaciju, da je ubojica kojim slučajem bio neki Hrvat, katolik, branitelj, a žrtve Srbi, jugosloveni ili homoseksualci, što bi već danas pisali Jutarnji list, Novi list i slične tiskovine, kako bi izvještavali HRT i ostali, a što bi već danas vikali Josipović, Pupovac, Milanović, Jovanović, Puhovski, Pusići, razni Rekomi, Documente, Savo Štrbac i slični humanisti.

Vijest da antifašisti-četnici kolju Hrvate i nije neko iznenađenje, to rade već sedamdeset godina, to im je i zanimanje. Ono što je iznenađenje je to da Hrvati to mirno puštaju. Ono što nije iznenađenje što se sve očito odvija uz debeli stupanj blagonaklonosti srpskog nacionalnog vijeća koje se zove Vlada Republike Hrvatske, a što smo već imali prilike vidjeti na nizu sličnih slučajeva, poput onog u Kistanju od prije nekoliko mjeseci, gdje je došlo do sličnog sukoba mladih Srba i Hrvata koji je u medijima i u vladi proglašen nasrtajem desničarskih Hrvata na miroljubive pravoslavne bogoslove pa je čak i premijer o tome nešto dramatično baljezgao, da bi svi zašutjeli kada se otkrilo da su mladi, miroljubivi i nevini bogoslovi sličnih afinitieta i interesa poput ovog ubojice. Naravno, protiv Hrvata je nastavljen sudski proces, dok se četničkim bogoslovima nije ništa dogodilo, što nije bilo ništa drugo nego jasna poruka da će tzv. 'hrvatska' vlada bez pogovora zauzimati stranu Srba/četnika u sličnim situacijama.

Za dvostruko klanje pravno je odgovoran ubojica Šapić. Poltički je odgovorna antifašističko-pročetnička vlada RH.


Otjerali smo četnike iz Krajine, ali su se pojavili u bosanskoj Krajini, Vojvodini, i u administraciji RH

Razoreni Vukovar trebao je ostati spomenik jednoj sramotnoj agresiji na Hrvatsku i jednoj herojskoj hrvatskoj obrani. Kolone školske djece, književnika, povjesničara i turista obilazile bi naš Volgograd, stvarajući ozračje za izgradnju novog kršćanskog bića nacije. Predsjednik i Premijer u Vukovaru bi se strogo držali glavne teme na ovome prostoru - agresije na Hrvatsku, koja se stalno obnavlja, u različitim vidovima. Mirna reintegracija i izgradnja porušenog Vukovara predstavljaju katastrofalne promašaje, koji razaraju cijelu Hrvatsku.

Dok je nacija u vrijeme pada Vukovara proživljavala jednu nevjerojatnu kolektivnu tugu, dio branitelja smaknut je u Vukovaru, dio na Ovčari, a preživjeli su mučeni od strane komunističkih režima u Beogradu i u Zagrebu. Kreatori kaosa u hrvatskim zemljama ostavili su neke branitelje na životu, kao kost u grlu službenog Zagreba, koji je izdao Vukovar i koji ga iznova izdaje. Kako vrijeme prolazi, naciji je simpatičniji pad Vukovara od obrane Vukovara, koja je u konačnici izazvala nepremostive podjele u Hrvatskoj. Svi režimi u Zagrebu dali su svoj doprinos izrugivanju obrane Hrvatske. Pojavljivanje Predraga Matića kao predstavnika hrvatskih branitelja, sve te nebuloze koje je izrekao, okrenulo je simpatije nacije prema Veselinu Šljivančaninu i četničkim milicijama. Veselin je u svim svojim nastupima daleko pribraniji od Predraga. I manje štetan! Kakav se zaključak nameće?

Strateški okvir za novi pohod na Vukovar

Vidimo koje probleme na obljetnicu pada Vukovara izazivaju odvojeni protokoli Stožera za Vukovar i Vlade RH. Grad ujedinjenja Hrvata pretvoren je u grad podjela u RH, u kojima postaje vidljiva odrođenost elite. Vukovar zapravo nikada nije oslobođen. Nakon agresije Srbije, četničkih milicija i posrbljene JNA, uslijedila je velikosrpska tiranija Beograda, koja je zamijenjena petokolonaškom tiranijom službenog Zagreba. Vukovar je razaran i kada su u njemu obnavljane zgrade. Hrvati, a napose službeni Zagreb, teško prihvaćaju činjenicu da osamostaljenje RH nije donijelo nikakvo dobro Vukovaru i Vukovarcima. Isto bi vrijedilo i da do rata nije došlo. Naime, Vukovar je nekada bi značajno čvorište, koje je koristilo blizinu Osijeka, Vinkovaca, Novog Sada, Subotice i Beograda, a sa osamostaljivanjem RH Vukovar je postao slijepo crijevo. Jugoslavija je brinula o svojim pograničnim gradovima i zabačenim krajevima, ali RH nema takav pristup. Hrvatsko selo posve je zanemareno, uništeno.

Naravno da Vukovar pod hitno trebamo vojno napasti i sravniti sa zemljom. Možemo iskoristiti prisutnost velikog broja četnika koji su sudjelovali u prethodnoj agresiji na Vukovar, koji su smaknuli brojne branitelje u Vukovaru i na Ovčari, nakon što je Vukovar prvi put pao. Nakon novog napada na Vukovar, pravi postotak Srba u Vukovaru možemo utvrditi naknadno. Pa ako ih u ruševinama pronađemo 10 posto nesretnika, uvijek se možemo ispričati i Srbiji i Rusiji.

Vukovar je okružen obnovljenim srpskim naseljima, koja su danas etnički čista, posve oprana od Hrvata. Mudro je dati Borovu Selu da predvodi prvi napad na Vukovar. Spasili bi nas gubitci na obje strane. Naravno da je nekakav red da ministar obrane RH i njegovi jataci u Vladi vode novu obranu Vukovara. Da konačno vidimo kako je to čuveni Fredoje branio Vukovar. Očekujem da se Predragu Matiću pridruže i slavni branitelji Željko Jovanović i Zoran Milanović. Kome prodati prava za direktan televizijski prijenos nove opsade Vukovara? To bi bila nezaboravna Euroliga, najveći Mundijal! Novu opsadu Vukovara pratio bi cijeli svijet. Gledate uživo kako se ruše tek obnovljene zgrade. I guštate kako se drobe zajedno s ćiriličnim natpisima. Četnici ulaze u grad, a Matić, Jovanović i Milanović glume manjinu i slave osloboditelje! Naravno, nisu četnici vesla sisali, pa bi Matić i družina završili na Ovčari i u Stajićevu, kao nekakva današnja hrvatska stoka.

Privedite osumnjičene!

Ako mene pitate, pridružio bih se Šljivančaninu. Prije svega, više nitko normalan ne će braniti Vukovar. Drugo, bilo bi me sram da me netko vidi pored Freda, Žaca i Zokija. Treće, branitelji su uvijek žrtve.

Zamislite sve te silne gušte koji se otvaraju. "Privedite osumnjičene!"- zapovjedio bih svojima. A ono se najprije nacrta ispijeni jado, koji ne može obraniti samog sebe. "Kako se zoveš?" - pitam oštro, a moj pobočnik krpetinu ćušne po tintari. "Ja sam Predrag Matić. Mobilizirali su me na silu! Ja sam Srbin!" - kukao bi Matić, dajući mi okicama signal da premlatim nekoga drugog. "Ja sam Jovanović" - hvalio bi se Žac. "Znate, Milanovići su uzeli prezime po Obrenoviću!" - pametovao bi Zoki. A mene bi ispunilo nevjerojatno zadovoljstvo. Konačno su se razotkrili. Nikakvo čudo da je Vukovar po drugi put pao, u samo jednom danu. Naravno da bih se teško odlučio koga premlatiti, pa bih podigao pendrek i ožeži po takvim Srbima! Svi normalni Srbi to bi pozdravili.

TV bi direktno prenosio kako u ruševinama Vukovara drhtavim rukama pokazujem polomljeni natpis na ćirilici. Uvijek sam bio mišljenja da ne treba rušiti natpis na ćirilici s neke zgrade, nego cijelu takvu zgradu. Pa onda ti gušti u Stajićevu. Sve te rodne podjele u staji punoj krava i konja, odnosno ministrica i ministara! Padaju mi na pamet fantastične ideje. Primjerice, zavežem Milanovićku za rep od Milove i ostavim ih obje tako tri dana, da kvalitetna krema poravna Milanovićkino rošavo lice. Jovanovićku bih zadužio da muze bikove. Matićka je idealna za recikliranje dreka. Što god kaže, odgovorim joj kulturno, šešeljovski: "Jedi govna, glupačo!" Bože, što bih ih davio s ćirilicom! Jedna od zadaća Milanovićke, Jovanovićke i Matićke bila bi da se "penju" na krave i tako odrede koja je krava zaista krava, a koja više voli krave. Mišljenja sam da veterinari danas provode određeno nasilje nad kravama koje više vole krave nego bikove. Zar nije glupo nekog bika-tetkicu prisiljavati da oplodi kravicu, a zapravo želi bikove, konje i ministre? U svezi ministara padaju mi na pamet takve ideje od kojih normane osobe prožimaju osjećaji ugode i sreće.

Nije sloboda za svakoga

Možda nije pravo vrijeme da sebi i vama prekidam ugodne maštarije, ali ovdje ipak otvaram pitanje jesmo li RH trebali oslobađati. S duljim ratom u hrvatskim krajinama, Hrvati bi postali homogena nacija, kojoj ne bi palo na pamet abolirati četnika ili uvesti ćirilicu. Što smo dobili s integriranjem hrvatskih krajina? Ogromne troškove, optužnice za etničko čišćenje, pola milijuna branitelja i nove probleme sa srpskom manjinom u RH, a slijede nam ponovno iste pobune i isti ratovi, kao nekakvi pulsirajući ciklusi velikosrpskog razaranja Hrvatske.

Kada je Krajina oslobođena skoro preko noći, u našoj kontroverznoj Oluji, znao sam da nešto opako zaudara. Brzo oslobađanje Krajine brzo je vratilo one odnose koji su izazvali agresiju na RH. Umjesto o prognanim Hrvatima iz hrvatskih krajina, govori se o prognanim Srbima, koji su se zapravo pokupili i odglumili egzodus, da bi se u konačnici svi četnici vratili, popunjavajući hrvatsku policiju i druge državne i društvene institucije. Otjerali smo četnike iz Krajine u RH da bi se pojavili u Krajini u BiH, u Vojvodini, i u administraciji RH. Oslobađanje obje hrvatske krajine, one u RH i one u BiH, trebalo je trajati desetljećima, oblikujući novu ujedinjenu naciju, kojoj ne bi palo na pamet podilaziti jugoslavenskim strukturama, koja ne bi dozvolila povratak Partije na vlast.

Tvrtko Dolić


Referendum je Sveto pismo demokracije!

Svakom imalo pismenom čovjeku trebalo bi biti jasno da se referendumom kao najvišim oblikom demokracije pokazuje suverenost naroda nad parlamentarnom suverenosti; dakle, narod je iznad parlamenta. Dabome, svakome je to jasno osim našoj protunarodnoj KUKURIKU-eliti, tvrdoglavim političkim mediokritetima koji 'ne znaju ni tko im glavu nosi'. Primjerice, politička povijest demokratski uzorno uređene države Švicarske od druge polovine XIX. stoljeća u stvari je povijest referenduma, gdje se Švicarci na taj način veoma često izjašnjavaju o svim važnim ali i manje važnim pitanjima bitnim za zajednički život. U toj zemlji po mnogo čemu triju različitih naroda postoji obvezni, fakultativni i referendum glasačke inicijative ali se također provode referendumi i na kantonalnoj, općinskoj a nerijetko i na gradskoj razini što je vrlo rijetka pojava u ostalim zemljama.

Za razliku od demokratski uzorno uređene multietničke i multikulturalne Švicarske u Hrvatskoj je glas naroda-referendum postao 'zadnjom rupom ionako šuplje demokratske svirale'! Ali i ne samo da je demokracija u Hrvatskoj bankrotirala kad je referendum u pitanju, tu su i mnoga druga nakaradna, nedemokratska ponašanja aktualne vlasti koja odudaraju od temeljnog principa demokracije koja i u prijevodu s grčkog znači 'vladavina naroda'. U Hrvatskoj je ta definicija očito krivo shvaćena jer ovo što se danas kod nas događa to je 'vladavina raspamećene oligarhije nad narodom'!

Tri su pitanja koja u posljednje vrijeme figurativno rečeno potresaju hrvatsku političku scenu.

Prvo: Neposredno prije hrvatskog pristupa EU-u, po premijeru perfidno smišljeni 'Zakon Perković' nije samo priglupa opstrukcija Europskom uhidbenom nalogu nego i potpuna negacija Rezolucije Vijeća Europe o demokratskoj osudi totalitarističkih režima koju je Hrvatski sabor potvrdio tek nevoljkom, vodnjikavom Deklaracijom. A predstojeća, po Peđi Grbinu, silovana izmjena Ustava garantira udbaškim nalogodavcima 'pravedno suđenje' u Hrvatskoj na kojem je, primjerice, Josip Perković već u dva navrata oslobođen svake krivnje pa zašto ne bi bio amnestiran i treći put? U krajnjoj liniji za njega postoji i Nobilova lukava varijanta - politički egzil u rezervnoj mu domovini, Makedoniji!

Drugo: Ćirilica u Vukovaru klasičan je primjer kako postojeća oligarhija nema sluha osjetiti bilo/puls naroda koji ju je izabrao a posebno je žalosno što se ta protunarodna vlada nedemokratski prijeti represivnim mjerama zatvora hrvatskim braniteljima (po Milanoviću huliganima i šovinistima!) koji su stvarali i stvorili ovu državu. I to se događa u gradu-heroju koji je u jesen 1991. od srpske manjine uz 'pomoć' Miloševićeve JNA bio sravnjen sa zemljom i etnički savršeno očišćen od Hrvata i nesrba. Taj grad je već davno zaslužio pijetet svakog poštenog hrvatskog građanina osim Pupavca, Stanimirovića i njima sličnih velikosrpskih 'gostiju' kojima Hrvatska nikad nije bila Domovina nego tek puka Imovina! Dakle, Ustav se može i mora mijenjati kad je u pitanju zaštita komunističko-udbaške bande ali ne kad je u pitanju nakaradni 'Račanov ustavni zakon' o preferiranju (agresivne i agresorske) srpske manjine po kojem ta manjina ima pravo na 'ćiriličnu dvojezičnost' s minornom trećinom ukupne populacije; i to se onda zove demokracijom!?

Treće: Unatoč velebnih 750.000 prikupljenih potpisa za referendum 'U ime obitelji', predsjednik Saborskog odbora za Ustav, Peđa Grbin ustraje u svom protuustavnom stavu, preciznije rečeno on je 'protiv velike, apsolutne većine normalnih obitelji' a predsjednik Sabora, Josip Leko bio bi sretan da se cijela ova 'obiteljska stvar' fermentira do potpunog ukiseljenja!

Za neo-liberale i filo-komuniste Bog, Domovina i Obitelj su vrjednote koje po njihovu poimanju počivaju na primitivnoj ognjištarskoj patetici jer oni su taj primitivni nacionalizam davno 'prevazišli' pa se danas kao i nekad u Titinom komunizmu žestoko bore protiv tih istih vrjednota, Boga, Domovine - hrvatskih branitelja i obitelji! Ustavni sud objavio je ovih dana pismo upozorenja (prčevitom Peđi Grbinu!) po kojem će referendum o pokretanju ustavnih promjena na zahtjev inicijative 'U ime obitelji' imati trenutačni pravni učinak ako se narod većinski izjasni 'ZA' predloženo pitanje, što je suprotno Peđinoj ustavno neutemeljenoj namjeri da Sabor naknadno odlučuje o dopuni Ustava.

Dakle, drugim riječima ono što građani odluče na referendumu, odmah ulazi u Ustav, ali ne i u tvrdu Peđinu glavurdu! Postavlja se na kraju pitanje hoće li predsjednik Saborskoga odbora za Ustav uz zdušnu potporu slučajnog premijera, Pusićke, Arsenija Bauka, SLinića, Željka Jovanovića, 'domoljuba' Beusa Richembergha, prevrtljivog 'pogrebnjaka' Josipa Kregara i inih rušitelja demokracije, tražiti smjenu politički nepodobnih ustavnih sudaca-čuvara demokracije i uvođenje komunističke diktature ili će 'naš Peđa' i dalje ustrajati na preformulaciji referendumskog pitanja pa će brak možda postati i 'Zajednica tople braće i sestara'!? Bilo kako bilo, nije nam samo 'kreditni rejting' u očima svijeta spao na sramotno niske grane, i demokracija ga u Hrvatskoj u stopu prati pa i nju možemo slobodno svrstati u istu deplasiranu kategoriju, kategoriju 'SMEĆA'! A nije to nikakvo čudo kad nam zemlju u svekoliku propast vode, figurativno rečeno 'mentalni pederi'!

Damir Kalafatić


U tijeku je drugo englesko uništavanje Hrvata

U svojoj predizbornoj kampanji Ivo Josipović je stalno ponavljao kako će on pocrveniti Hrvatsku kada postane predsjednik RH. I zaista on se drži svojih obećanja. Pored svega na čemu je do sada radio vidi se konačno kakav je nakon registriranja zločinačke titoističke KPH po nekakvom vlasniku kafića "Tito" iz Umaga koji je neprestano spominjao titoističke trkače sa štafetom i koji je već u par navrata pokušavao registrirati tu titoističku zloglasnu KPH. I to je promovirao upravo na Kazališnom trgu u Zagrebu koji nosi ime jednoga od deset najvećih zločinaca svijeta maršala Tite. Iza ovoga čina stoji osobno predsjednik RH Ivo Josipović, koji je u predizbornoj kampanji stalno ponavljao da će "pocrveniti Hrvatsku".

Pocrveniti za Hrvate znači vratiti opet Hrvatsku u jugotitoističku jugosferu minus Slovenija plus Albanija. Eto u što su nas Hrvate doveli kao jednu katoličku naciju koja se smatra najpoštenijom i najkatoličkijom na svijetu. A otkuda to upravo sada kada je RH službeno postala članicom EU-a sa zemljama kojima je pripadala još od dolaska Hrvata na Jadransko more i pokrštenja, od kada smo postali jedan od najvjernijih naroda Petrovim nasljednicima u Rimu, što se jasno pokazalo kroz tolika stoljeća ovdje na predziđu katoličke Europe gdje smo se borili "za križ časni i slobodu svetu". To je sve engleska jugopolitika onih koji su postali neprijatelji sloboda tolikih naroda u svijetu, a posebice nas Hrvata. Sukob Engleza i Germana u Prvom svjetskom kao i u Drugom svjetskom ratu učinio je Engleze zakletim neprijateljima države Hrvatske i hrvatskoga naroda kojega su nakon Drugog svjetskog rata onako izručili na jugokomunističku klaonicu, što je najveći zločin počinjen hrvatskome narodu u cijeloj povijesti Hrvata. To je bilo milijunsko mnoštvo izbjegličke Hrvatske vojske i hrvatskoga naroda NDH koje se predalo na Bleiburškome polju Englezima, od kojih je većina završila u stotinama jama, rovova i rijeka, a znamo kako su Englezi pozvali Ivu Josipovića pred ulazak RH u EU.

U Engleskoj su ga ugostili tri dana uz najveće počasti kako bi ga pridobili za svoju jugosfersku politiku gdje su ga pretvorili u svoga jugoagenta koji uzvikuje kako je Engleska strateški prijatelj Hrvata, a mi Hrvati dobro znamo kakvi su nam Englezi strateški prijatelji kada nas guraju pod srpsku jugotamnicu zapadnog Balkana. I sve što Josipović čini je to da Hrvatsku vrati u balkansku regiju gdje nikada nismo ni zemljopisno ni kulturološki pripadali. Sva Josipovićeva politika svodi se na englesko neprijateljstvo protiv Hrvata i Hrvatske. Sada nas zavađaju sa svim drugim narodima Europe s kojima smo povijesni prijatelji primjerice sa Nijemcima, kao i sa Vatikanom koji su nam pomogli svojim priznanjima da se izborimo za svoju slobodu, dok su nas Englezi željeli vidjeti na koljenima. Hrvati budimo svjesni situacije u koju nas uvaljuju Ivo Josipović, Stipe Mesić, Milanović i drugi neprijatelji "slučajne države" Hrvatske.

Mate Ćavar


Noć živih

Došla mi posjeta na mrtvi dan,
Sve kao da sam živ zakopan.
Posvud pored grobova pale se svijeće,
Bez sunca klonuh ko uvelo cvijeće.
Zaključan u kriptu mračnu i hladnu,
Od zlikovca trpim nepravdu gadnu.
U očaju i muci zavapih Bogu:
"Pomagaj Oče, ja dalje ne mogu!"
I tijelo mi ispuni velika moć,
Sad znam, ovo je moja živa noć...

Marko Francišković


Državne neprijatelje se proglašavalo ludima i u socijalizmu

Uz olovku i pero, pri ruci su mi još dvije stvari. Knjiga od 800 stranica "Hrvatska knjiga opstanka" - studija o državništvu, autora Marka Frančiskovića, hrvatskog religijskog i društvenog genija, kako ga je još prije 7 godina nazvao recezent knjige, te isprintani tekst pisma, kojim Marko, naš aktualni politički zatvorenik, traži pomoć od svih nas, dolaskom pred sud u Ilica-Selska. Baš tamo gdje je stajao porušeni Zid boli. Zorom ranom u 4 sata, kao 'urve rekla tetka Kata. Sa mnom je i nedavna izjava našeg viktimologa svjetskog glasa prof. dr. Zvonimira Šeparovića, kojom liječnike koji prakticiraju političku psihijatriju naziva ništarijama.

Osjećam se dužnim, i na ovakav način reagirati. Bio sam i dva puta sudionik prosvjeda na Markovom trgu, gdje se visoko decibelno orilo Marko - Marko, i gdje je predan zahtjev za puštanje na slobodu, najodgovornijoj osobi za njegov progon. Međutim treba čitati spomenutu knjigu, pa vidjeti da su i Zoran i Ranko male mace, plaćenički izvršitelji, a da nalog za ispiranje ili uništenje mozga dolazi sa puno veće nebeske adrese, od sotonskog, masonskog, imperijalno globalo okupatorskog osinjeg gnijezda, na koje je Marko, sa svojom iznad prosječnom inteligencijom, zdravim očima i pameti, morao ukazivati i dirati u njega.

Kao njegov dobar poznanik i suborac protiv domaće izdaje i vanjske imeprijalne globalo okupacije, svjedok sam i datuma 21. 12. 2013., koji će ući u sutrašnje povijesne čitanke, kada je, baš on, podnio najveću žrtvu od strane titopendrekaša (milicija u policiji), kada su na glavnom zagrebačkom trgu orgijali OREUNAŠI, nešto slično kao i njihovi nenarodni prethodnici ORJUNAŠI 5. 12. 1918. naistom trgu. ORJUNA = Organizacija Jugoslavenskih Nacionalista. OREUNA = Organizacija Europskih Nacionalista. Više na www.hrvatski-fokus.hr(Gledišta - 25. 1. 2012.).

Kako dobri poznavatelji naših današnjih prilika, ovu godinu uspoređuju sa olovnom i mračnom 1972. Onaj koji sve drži u svojim rukama, dao je i mene, da baš sada, sa par primjera, mogu posvjedočiti o osnovanosti sumnji na političku psihijatriju. Sam, bez igdje ikoga, osim imena i prezimena, koje je varalo tadašnje jugokadrovike, dječak s kamena, naoružan s diplomom srednje i više medicinske škole, trbuhom za kruhom, baš te 1972. godine završava u Zagrebu, i gazeći tlo ispred spomenika kralja Tomislava, osjeća drhtavicu u koljenima. Teško prilagodljiv, već za pola godine, u ljeto 1972., par mjeseci provodi i u trećoj zdravstvenoj ustanovi, Zatvorskoj bolnici - Šimunska cesta.

Iznenađen okružjem s puno milicije, među svojim pacijentima prepoznaje dobro poznate, do jučer popularne osobe. Franjo Tuđman autoritativno ne želi ništa razgovarati. Najprije pogleda da li ispod bijele kute imate plavu, onda preko vaših glava gleda u neku daleku zamišljenu točku, da bi potom spustio svoj pogled na knjigu koju je stalno imao u rukama. Ivan Zvonimir Čičak je bio jako komunikativan. Bliži lakoj nego srednjoj kategoriji, zarastao u bradu, okruglih naočala a la Draža Mihajlović. Pazi se sve snimaju. Znam dobro gangati. Naučio sam u studentskom domu. Visoki košarkaš Petričević je svima pokazivao presudu uvjeravajući svakoga da on nije ništa kriv.

Jozo, bem ti majku zašto si se pomokrio u sobi. Poslije povratka sa elektro šok terapije, u mojoj prisutnosti, bolničar Damjan je punom snagom ošamario slabašnog spomenutog pacijenta. Tog momenta u sobi ja nisam vidio nikakvu mokraću. Na žalost, nisam upamtio niti prezime spomenutog Joze. Soba je služila kao mali psihijatrijski odjel.

Par godina kasnije, u ništa manje mračnim i olovnim godinama, sudbina je eto htjela, da se na istim poslovima nađem i na sudskom odjelu Psihijatrijske bolnice Vrapče, gdje je ordinirala, sve do 90 -ih godina, zloglasna crvena doktorica, partijski sekretar ustanove, turbo titoljupka Karla Pospišil-Završki. Komitetski i tko zna kako još navođena, sve crvene konce, i kadrovske i stručno ekspertiske je držala u svojim rukama.

"Naša šefica ne oprašta riječi koje joj ne pašu". Urezala mi se u sjećanje izjava starog bolničara Slovenca Jože Škvarca, koji je oko sebe vidio samo kamerade, pa je čak i mene zvao kamerad Marić. Moja dužnost je bila da pacijentima dam propisanu terapiju, bilo u tabletama, bilo u injekcijama. Urezao mi se u sjećanje i jedan detalj, kad me je neprimjetni i mirni, sijedi i slabašni, od bolova u trbuhu pogureni pacijent, 50-godišnji Mladen Jurišić, prilikom primanja injekcije Nozinan, suznih očiju upitao. Žarko znaš li ti od čega nastaje šizofrenija. Istovremeno mi je zavrnuo rukav od pidžame, i na podlaktici diskretno pokazao istetovirani crveno bijeli hrvatski grb uz riječi. Moj Žarko, ja sam prošao križni put. Moram priznati, pa taman to bila i sramota, da sam tada, u svojoj 25-oj godini, tu sintagmu poznavao samo kao kalvarijsko biblijski pojam.

"Naša šefica je bijesna na Tuđmana. Njoj ne paše ovo što se događa." Povjerila mi se 1991. nacionalno svjesna osoba iz njezine blizine. "Veselila se je mome dolasku u ustanovu". Baš ovako je, s puno osmrtnih hvalospjeva, na njenom posljednjem ispraćaju prije par godina, govorio, danas prvi čovjek bolnice, prof. Vlado Jukić. A ja sam profesore, rekao sam mu prvom zgodom, vjerovao da ste vi u Vrapče došli na krilima toplih demokratsko hrvatskih vjetrova. Nisu li moguće neki današnji psihijatri koje prof. Šeparović naziva ništarijama, učenici spomenute psihijatrice, koja je, kako su izvijestili mediji, i 90-godišnjeg senilnog pacijenta Artukovića. koji je sudu u Zagrebu rekao, da se sada nalazi u Los Angelesu, proglasila zdravim i sposobnim za nastavak suđenja.

Ne priznajem sintagmu "o mrtvima sve najbolje". Rekao je, na spomenutom ispraćaju, kolega i žrtva pokojnice iz 70-ih godina, danas pisac i publicist Martin Jakšić. Kako sam i sam spomenutih godina bio njezina žrtva, osmrtnicu s ulaznih vrata Bolnice Vrapče, istog poslijepodneva, pronađenu u obližnjem košu za otpatke, pospremio sam za uspomenu.

Žarko Marić


Protuhrvatske nevladine udruge godišnje koštaju Hrvatski proračun šest puta više nego Crkva u Hrvata

Pojavljivanje islamskog imama s nacističkim križem oko nadlaktice, na molitvi, Borisu Dežuloviću je povod za napad na katolike! Dežulović priznaje da jednostavno zamijeni imame i hodže s (katoličkim) biskupima i svećenstvom i sve jasnije vidi. Zašto taj već stari Beograđanin ne zamijeni imame i hodže s patrijarsima i protama? Bilo bi pristojno da Dežulović u Beogradu piše protiv statističke većine u Srbiji. Dežulović je pronašao idealnu kombinaciju: u Srbiji jeftino živi, svoj na svome, a Hrvatska ga skupo plaća.

Članovi kulturno-umjetničkog društva "Bleke i konji" uz natpis "Umjetnička sloboda" prikazali su u Zadru fotomontažu(?) Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i Ante Tomića u rodnim igrama bez granica. Šef družine Enio Meštrović je u vrijeme održavanja prve "Povorke ponosa" u Splitu organizirao "Hetero pride" u Zadru. Po Dežuloviću, Zadrani su prikazali prizemnu duhovitost. Kakva duhovitost? Ako je dozvoljeno eksplicitno prikazivati seks između muškaraca i žene, koga može smetati promocija seksa između muškaraca. Zašto veliki pobornici rodne reforme nisu sretni što promoviraju istospolnu ljubav - jesam za homoseksualce, ako se to nosi, ali nisam baš homoseksualac, jer me to vrijeđa!

Profesionalni antikatolik

Zoran Vukman upozorio je prošle godine hrvatsku javnost na opasnu činjenicu da statistička manjina u RH predstavlja statističku većinu u medijima RH. "U katoličkoj je tradiciji da se takve stvari zataškavaju, prešućuju i ignoriraju: pravi katolik, ukratko, nije samo neodgovorna i sebična stoka, nego i lijep komad budale" - objavio je Balkanac Dežulović nadnevka 27. prosinca 2012. u Slobodnoj Dalmaciji, u tekstu "Spolna bolest u biskupskoj konferenciji". Kada spomene Crkvu u Hrvata, iz Dežulovićevih usta ne navire duhovnost nego drek, pa slijede njegove književne umotvorine "Izij govno!" i "Kao da je pojeo govno!". Pustimo te priče o statističkoj većini kao meti za sve - zašto je samo u Hrvatskoj dozvoljeno vrijeđati većinu? Naravno da se pored tolikih govana u Dežuloviću, na Dežuloviću i oko Dežulovića ne možete upustiti u nekakvu skolastičku raspravu. Tko je sebi mogao pokvariti tjedan s nekakvom raspravom s tamo nekom Mimom Simić, nakon što je izjavila kako se tamo nekakvo govno dugo peklo na Kaptolu. Kada vidite takve pojave, povučete vodu i brzo napustite prostoriju.

Sve slobodoumne ljude u RH ražalostio je primitivizam feralovaca, koji na svoj način razotkriva "njihovu" borbu protiv samostalne RH kao nečiji obavještajni projekt. Potrošeni su, iskorišteni, pa je nestalo duha, nestalo je razuma, nestalo je kulture, u bilo kojem smislu. Dežulović je nedavno duhovito primijetio da je Island slavio nakon što je njegova nogometna repka dobila za protivnika našu repku, i to je sva duhovitost Borisa Dežulovića. Skrenuo je na sebe pažnju i moralnim dvojbama prilikom ubojstva Hitlera kao bebe. Ostalo su bile zadaće, najvjerojatnije skuhane u beogradskoj centrali. Danas su Boris Dežulović i Predrag Lucić vjerojatno plaćeni po količini teksta, jer se muče da ga razvuku na cijelu stranicu.

Ivan Miklenić šokirao je hrvatsku javnost sa zabrinjavajućom činjenicom da nas nevladine udruge u RH godišnje koštaju 6 puta više nego Crkva u Hrvata. Naša silna sredstva odlaze na borbu protiv naše nacionalne ideje i naše vjere, protiv bilo kakve ljudskosti u RH. I sve to u uvjetima duboke gospodarske i društvene krize, kada bi se pomoć nevladinim udrugama trebala mjeriti u tisućama a ne u milijardama kuna. Naravno da smo nakon takve poražavajuće spoznaje dobili val primitivizma Borisa Dežulovića, koji je nešto pljuvao, a nešto se nastrano borio da preuzme čačkalicu iz usta Ivana Miklenića, nakon čega se podrigivao i bezobrazno ispuštao plinove na beogradskim Terazijama. Fuj! Kada zamislim nesretnog Miklenića kako mu Dežulović strastveno otima čačkalicu, dođe mi zlo. Strašna je ta tuđina - sjedite u nekoj beogradskoj kafani, slušate cajke i pljuckate po katolicima i po Hrvatskoj. Beograd jednostavno mijenja čovjeka i nečovjeka. Miljenko Jergović u Zagrebu je prošao ljubav od Franje Tuđmana do Ive Sanadera, a u Beogradu je najedanput shvatio Dražu Mihailovića. Iz Beograda je Tin Ujević otišao u francusku Legiju stranaca! Dam ruku u vatru da katolik 0,07 i manje od toga, ima razumijevanja za Legiju! Kada netko u današnjem homofobnom Beogradu piše panegirike o netoleranciji katolika u Hrvatskoj, pitate se gdje tu počinje društvena kritika a gdje obavještajna zadaća.

Dobro je - mogli su nam uvaljati nekog pametnog

U ime iskrenih ateista moram prosvjedovati protiv svih tih profesionalnih kretena, koji svoj primitivizam i nedostatak odgoja skrivaju pod ateizam i agnosticizam. Svatko od nas, uvažavao Isusov nauk ili ne, ima pravo krenuti putem nekakvog ontološkog ateizma, ali nitko ne može ignorirati nepreglednu kulturu kršćanstva i Crkve. Pola najznačajnijih slikarskih djela sadrže nezaobilazne biblijske motive. Neka značajna filozofska djela nerazumljiva su izvan biblijskog "koordinatnog" sustava. Kršćanstvo je duboko integrirano u Europu, pisalo to u nekoj povelji EU-a ili ne. Kršćanstvo je duboko ugrađeno u Lijepu Našu i u hrvatsku nacionalnu ideju. Modernu hrvatsku naciju nisu formirali Nemanjići, niti nekakvi sotonisti, nego Isusovci. Bilo bi zapravo strašno da su katolički svećenici savršeni vanzemaljci, a da ljudi u svojim redovima imaju nasilnike, pedofile, lopove i varalice. Deformacije društva prelijevaju se u Crkvu, i obrnuto - riječ je o jednom istom društvu. Naravno da su neke društvene deformacije u Katoličkoj crkvi malobrojnije nego u društvu i da su neke zapravo nemoguće, a pogotovo ne mogu poslužiti prikrivenom Beograđaninu i sličnim likovima za lukavu borbu za neku drugu crkvu i neku drugu naciju.

"Dugačke kolone bošnjačkih logoraša vukle su se Mariji u Dretelj" - obmanjuje nas degutantno domoljub 0,07 ne tako davno, krajem 2010. Koliko znam, u Dretelju je završila nekolicina zarobljenika HVO-a. Gdje god da su smješteni, netko bi te kuće/ustanove proglasio logorom. Zašto su nestali samo oni zatočenici koje je snimila kamera, koji su tako poslužili kao dokaz da su Hrvati Hercegovine provodili etničko čišćenje, a zapravo su bili žrtve na sve strane. Zamislite tu Dežulovićevu podmuklost, tu drskost u obmanjivanju hrvatske i svjetske Javnosti! Kada pročitate jedan Dežulovićev tekst, učini vam se da negdje daleko ipak ima traga inteligencije, a kada ih pročitate nekoliko otvori vam se njegovo ogromno neznanje, koje prikriva tim svojim vulgarnim stilom. Primitivni jugoslavenski aparatčiki, njihova djeca i njihovi sirovi dvonožni proizvodi, drže sve poluge društva u RH. Nove rodne podjele, podjele oko srbijanske ćirilice, otvoreni rat protiv Crkve u Hrvata i same hrvatske nacionalne ideje, sva ta privatizacijska pljačka, sve se to kuha u protuhrvatskim centrima moći u susjedstvu i u svijetu, kao i unutar domaće pete kolone. Žalosno je da sve to mi financiramo - prema neslužbenim podatcima, Jutarnji list i Slobodna Dalmacija za neka protuhrvatska pera izdvajaju i do 25.000 kuna mjesečno. Petra Jurčević veli da ne nće doći do pomaka na bolje dok se ne pojave novi AG Matoši i AB Šimići, koji će dignuti svoj glas protiv okupacije RH. Na našu žalost, borci protiv Hrvatske snažno su podržani u svim institucijama, pa se hrvatski orijentirani intelektualci, odnosno normalni intelektualci u RH, ne usude suprotstaviti manipulatorima sa svim mogućim vezama.

Primitivci su posve preuzeli RH

Arogancija vladajuće elite u RH nema granica. Da smo svjesno provodili negativnu selekciju, teško bismo skupili toliko idiota. "Suvremena hrvatska teologija tumači Boga Stvoritelja, otprilike kao Stipu Šuvara" - poji nam tako Dežulović. Niže rečenice kako mu naiđu, pa što ispadne. I Stipe Šuvar i Josip Broz Tito žive u srcu Borisa Dežulovića. Za njega je Josip Bozanić vrhovni komandant Crkve, a prema Dežuloviću, prije povratka Partije na vlast hrvatskom državom predsjedao je sam Đavo. Dežulović brka simbole Isusa i nekakvo univerzalno služenje apstraktnom Bogu. Bilo bi predivno da Boris Dežulović prihvati komunistički sustav vrijednosti, ali za sada slijedi samo komunističke propagandne metode.

Boris Dežulović zasipa nas hrpom svojih povjerljivih informacija. Ako niste znali, prema Dežuloviću, tvrdnja "Holokaust je židovska izmišljotina" krenula je od poljskog biskupa Tadeusza Pieroneka, nekadašnjeg bliskog suradnika pape Ivana Pavla II., a mise sa svastikom održava talijanski svećenik Angelo Idi iz Vigevana. Dežulović potegne neku upitnu informaciju, a onda je prerađuje za svoje zadaće. Bla, bla, bla.

Kako produhoviti budalu?

Tko zna, zna! A tko ne zna, pripada intelektualnom krugu Borisa Dežulovića. Povjesničar 0,07 zna da je hrvatski kralj Tomislav početkom X. stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, i to je sve. Dežulović je o tome učio u dva navrata, u osnovnoj školi i u srednjoj školi, pa je nešto ostalo. Dalje od toga sve mu je mit, i to mu prisjeda. Dobro, a zašto onda Dežulović piše o kralju Tomislavu? Ako baš ništa ne zna, zašto slijedi "sumnje" velikosrpske historiografije? Da ima tri čiste o povijesti, Dežulović bi lako proniknuo zašto je kralj Tomislav krunjen na Duvanjskom polju, što ga iz nekog razloga jako smeta. Nije se Tomislav zaputio u Duvno da razveseli pastire. Duvno iliti Dalminium bio je upravno središte cijele Dalmacije, u vrijeme kad se prostirala daleko šire od našeg današnjeg hrvatskog primorja. Tomislav je slijedio zahtjeve pravne povijesti, pa se krunio u Dalminiumu da potvrdi svoje pravo na Dalmaciju! Krunidba kralja Tomislava u Dalminimu nije mit, niti hercegovačka želja, nego povijesna i pravna nužnost. Zar je to tako teško shvatiti? Ili to Dežulović zna, a pokušava oživiti neke velikosrpske mitove, kojima se otvara naš nacionalni prostor, ako odbacimo činjenice naše nacionalne povijesti.

Dežulovića smeta "mit o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi". Svi znamo da na ovome prostoru nikada nije bilo pravih partizana sa sovjetskim tečajevima, pa niti prije tisuću godina. Na našu sreću ili nesreću, Rim je širio svoj utjecaj na istok. Podržao je hrvatska kraljevstva i tako potaknuo našu pisanu kulturu i našu pisanu povijest. Kada je dostigao svoje ciljeve prema Dunavu i iza Dunava, Rim je prebacio težište na isture Beč i Peštu, pa se glavna kulturna i trgovačka scena prebacila tamo. To nema veze s nekakvim hrvatskim izuzetnim genima, nego s tadašnjim geostrateškim odnosima, koji su Dežuloviću očigledno velika zagonetka. Isto tako, mit o hrvatskim ratnicima u Bizantu nisu stvorili partizanski pioniri Stipe, Mirko i Slavko, nego bizantski imperatori, koji su u svojim kronikama dali veliki značaj hrvatskim vojnim formacijama. Nitko ne smeta Dežuloviću da bude glup, ali nije dobro da nas sve davi sa svojim neznanjem.

Tvrtko Dolić


Takozvana Hrvatska radio televizija - vizija za telad iz Hrvatske

Još dok je Hrvatskom slobodno hodao Ivo Sanader, a zatim zemlju dvije godine štiklicama bola Jadranka Kosor, tekstove o HTV-u, njenim emisijama, novinarima, gostima... godinama sam obično završavao s „ceterum censeo“, to treba ukinuti, masovno joj prestati plaćati „taksu“, isključiti iz struje, privatizirati… Jer to se u javnom interesu ne može popraviti. I prije nego što je Hrvatski sabor „obznanio“ novi Zakon ministrice kulture Andreje Zlatar-Violić o HRT-u, dok je bio tek „nacrtan“, o toj tvornici medijskog smeća vapio sam za istim: konačno ukinuti! - jer je bilo sasvim jasno kako je Zakonom „trasirana“ još „bolja“ nova-stara ideološka sada KRT-ova „autocesta“ uz mogućnost masovnog rekadroviranja.

Krtovizija: nit' je za gledati, nit' za slušati

O tome KRT-u uglavnom više ne pišem kako bih i mozak i tipkovnicu sačuvao od blata, mulja, smeća i ideologije… Nakon što je u procesu rekadroviranja na čelo čudovišta došao čuvar partijskog blaga na Bledu, vile CK SKH, Goran Radman, što nije ni prijavio kao svoje vlasništvo, pa je doista vjerojatno tek samo „čuvar“, pogoršanje lošega na KRT-u krenulo je brzinom svjetlosti. Za Sanadera i Kosorice HR je bio još donekle probavljiv, ali za Josipović-Milanovića i radio je došao na red za „sređivanje“. Ako ništa evo još jednoga dokaza da i ispod dna „stručnjaci“ uvijek mogu pronaći - dno. Dnu nikad kraja, osobito onda kad ga traže ljudi bez moralnoga dna. Dokle se stiglo na putu prema drugom, dvostruikom, dnu? Bogme se daleko doguralo, pa kad „upališ“ telekran i pronađeš „HTV“ ne znaš je li to možda televizija Republike srpske, FTV, RTS, neka nova balkanovizija, je li to samo radio koji se (zamisli!) i gleda, što li. Ako je samo radio koji se gleda, onda je to reciklirana „stojadinka“ (R-101), radio koji je propao, ogrezao prethodno u kriminalu, d(r)ugovima, a njegovi „kadrovi“, slično kao i jednako propaloga i dužnoga Ferala se proširili uokolo kao pre-nositelji medijske lepre, tamo od Pantovčaka pa sve do obala Save.

A vidi ti Vraga njih se, njihove „nepodopštine“ uopće ne progone nikako, pa čak ni uskim puteljkom tzv „pravne države“ kojega je utabala makar kornjača ili možda puž. Čudne li pravde, „pravne države“ tu nit' stiže, nit' pristiže i kao da nikad ne će stići. Ne pomaže ni Ivina (Drugi) ustavna nezastara unazad. Slijepe li „pravde“ (Nove?) u tako maloj državi kao što je Hrvatska u kojoj svatko skoro svakoga pozna, teoretski bi mogao znati tko koga, jel'te, pa što svatko svakoga dna jede... Nema ovdje potrebe za tim amerskim super-sustavom prislušikvanja kojemu se sada potpuno nepotrebno, k'o pura siru čude Nijemci i ostali kao da svi ne prisluškuju sve pri čemu jedni još ćule uši po birtijama, a drugi su u tehnologiji prisluškivanja otišli daleko naprijed.

Kadrovska rtv-revolucija pobijedila

Stiže KRT na televiziji do zrele kadrovske faze u kojoj se više ne mogu prepoznati ni lica novinara/ki, ostalo malo onih najgorih, a „najbolji“, Šprajc, Rotim i drugi „avanzirali“ na neke direktorske položaje, pa sada drmaju svime. Na HR-u su novi glasovi, emitiraju se većinski podobni pjevači i podobne pjesme, pa tako „podobni“ „uzampe“ (Od ZAMP) godišnje više novaca za „prava“, ter se ispunjava ona: Tko je zamapio, zampio, kako bi se pridružila onoj „Tko je jamio-jamio. A prost svijet nit jamio, a kamoli zampio, to su „intelektulci“. Sve u svemu kadrovska revolucija je na Krtoviziji u ovoj fazi dovršena, pa može permanentno teći dalje.

Otvorila Krtovizija čak dva nova programa i napunila ih raznim bućkurišima koji se sastoje od raznih reprizinih repriza, a sada se na televiziji repriziraju i radio emisije, bez ikakve potrebe jer se mogu naknadno poslušati i na internetu. Što pritom slušatelj ne će moći vidjeti radijske ljepotane i ljepotice, možda je i bolje, ako zbog ničesa onda za profesiju, narav radija kao medija. Pitanje je mogu li se treći i četvrti program gledati svugdje tamo gdje se pretplata i plaća, ali ako ne mogu nitko ništa ne će izgubiti, jer mu je pretplata odavno oteta – „po zakonu“, a „zakon je zakon“, a plot je plot, a silom platiše pretplate su pretvoreni u telad.

Mogao bih se pomučiti pa s pozornošću gledati i zatim se kritički osvrtati na pojedinačne emisije, a još ima i takvih uzaludnih „svirača“, no za tim nema potrebe. Njihova elementarna „osebujnost“ je, osim nestručnosti i neznanja novinara i urednika, što ne posjeduju tzv. „drugu stranu“, ili je ona kao nevažna, minorna, preskočena, zanemarena i prešućena, tamo gdje bi ona trebala biti javna i multi interesna.

Znam kako me čekate na „HDZ zavoju“, ali taman posla da smatram kako je samo HDZ ta „druga“ strana, na žalost je prečesto ista ona, naime „prva“, a danas su većinski pretplatnici već na trećoj i tko zna kojoj strani kojih na Krtoviziji uopće nema. Lako će, računa Kukurika, s HDZ-om, ako nikako podgrije mu koju aferu, izvuče iz ladica, stisnu mu „rep“, pa on šuti. Međutim, tko „šljivi“ HDZ kao meku i mlaku oporbu, nego gdje su ostali, većinski, gdje su pretplatnici kojima je pun nos takve Krtovizije. Nigdje.

Druže, zar se vama ne sviđa Četvrti program

Evo primjera. U „mračno“ doba Tuđmana, kasnije nešto „svijetlije“ Račanovo, pa poslije u tko zna kakvo Sanadera i Kosorice, HTV je imao tri, pa od Račana naovamo samo dva programa. Jedan je prodao budzašto, navodno uz konzultantsku asistenciju Ive Josipovića. U vrijeme zasjedanja Hrvatskoga (državnog) sabora Drugi je to većinom prenosio - sretna je bila aktualna vlast ako se igrala kakva važna reprezentativna utakmica, onda su kamere bile ugašene. Kad bi hadezejci recimo pokušali ishoditi da se nešto popodne ne prenosi, esdepejci bi nadigli, s pravom, takvu dreku da su ove „kukavice“ popustile i prenosile, recimo kako ih Linić, Stazić, Mali Baja, „Trast- Asica“, Jovanović i ini „deru“.

Sad je „čuvar zlata“ ustrojio još dva programa, a tek četvrti odredio za prijenos sjednica Hrvatskog sabora. Četiri programa su tu, Hrvatski sabor u cijelosti plaćaju porezni obveznici do zadnje lipice, Kajina čak i kad padne s masline iako vjerujem kako je to bila kruška, Krtoviziju „futraju“ „taksom“, a prijenosa sjednice – nema. Ustvari ima, ali kako? Tako da ju se prekida svaki sat, nekada i svakih pola, po petnaestak minuta, dok traju vijesti, pa se oko četrnaest sati daju reprize s radija i ode Hrvatski sabor. Malo sam to promatrao, pa mi se čini kako se govornice primi netko iz oporbe, ma kakva bila, eto vijesti na Četvrtom, a dok govori Grbin Peđa, Damir Kajin, onaj Rihmbergh… nekako je to uvijek ili prije, ili poslije „vijesti“.

Naravno, dok ta zasjedanja i govorancije u Hrvatskom saboru traju obični radni, htio sam napisati „pošteni“ svijet radi pa tu „pamet“ ni ne može pratiti. Na žalost, blizu četiristo tisuća je nezaposlenih, tu je preko milijun umirovljenika, a oni imaju vremena zaviriti i na telekran Krtovizije, kad ju i ako ju već plaćaju. Elementarna je politička nekultura, blago rečeno, ne omogućiti im uvid u Sabornicu - ako ga žele. Ako im se ni to ne želi omogućiti - onda ukinuti. Krtovizija djeluje prema jednom prastarom vicu iz doba „realnog socijalizma“, malo mekšega od Staljinova. Otvorilo dakle tamo drugi program. Dođe Aljoša umoran s posla, pa „upali“ televizor i sluša najavu programa. U 19 sati izvješće sa sjednice Centralnog komiteta, u 20 o uspjesima socijalističke prakse uopće, u 23 o komunističkom internacionalizmu, onodobnoj globalizaciji i tako redom do ponoći. Nezadovoljni Aljoša, kad ga već ima, okrene gumb na drugi program, a tamo pripadnik narodne milicije vrti palicom i pita: Zar se vama druže ne sviđa Prvi program? E pa Krtovizija sada ima takva četiri prva programa. Zar vam se sviđaju?

Mato Dretvić Filakov


Potomci jugopartizana i četnika nemaju što raditi na groblju bez križeva

Na dan Svih Svetih, 1. stuenoga, i 2. studenoga, na Dušni dan, na hrvatskim grobljima u Hrvatskoj, rodbina i prijatelji, doći će s molitvom, cvijećem i zapaljenom svijećom, pomoliti se na grobu, počivalištu svojih preminulih pokojnika. Položiti cvijeće i zapaliti svijeću i na mnogobrojna grobišta, pobijenih Hrvata, Hrvatica i hrvatske djece, koje su pobili jugokomunisti po naređenju zločinca Valtera Tite.

Na groblju Mirogoj u Zagrebu, iza spomenika palim hrvatskim domobranima u Prvome svjetskom ratu nalazi se ledina, obrasla travom. Tu su grobovi hrvatskih vojnika, ustaša ali bez križeva. Tu je sahranjeno sedamdeset hrvatskih ustaša, gdje je bilo postavljeno sedamdeset bijelih križeva s hrvatskim tropletom i njihova su imena upisana u knjigu groblja na Mirogoju. Dolaskom jugokomunističko-četničkih 'oslobodioca' u Zagreb, četnici Šeste ličke pod komunističkom petokrakom, izvršili su pokolj nad Hrvatima u Zagrebu ubijajući Hrvate po grobištima u Gračanima ispod Sljemena. Otišli su i na Mirogoj i tu su na hrvatskom, vojničkom ustaškom groblju, na toj livadi na Mirogoju, s urlikanjem gazili po hrvatskim ustaškim grobovima. Čupajući, razbijajući križeve, igrajući po grobovima jugokomunističko četničko kozaračko kolo. Na dan Svih Svetih, predvečer, na sredini te livade, groblja bez križeva, tu na tri mjesta, na tri groba, prema sjećanju, postavljeno je cvijeće i zapaljene su svijeće. Na groblju bez križeva, na Mirogoju usred Zagreba u državi Hrvatskoj.

Bio sam osobno upravo na tome mjestu 1945. godine na pogrebu mladog poginulog ustaše, gdje je njegova majka, plačući položila cijeće na grob svoga sina. Križ je bio postavljen i na njegov grob i toga križa nema i taj je grob i danas bez križa. Zašto? Hrvatsko vojničko ustaško groblje na Mirogoju nema križeve, koje su srpski četnici zajedno s jugokomunističkim partizanima uništili.

Dok na groblju Mirogoj, postoji grobnica jugokomunističkih nazovi 'heroja', koji je postao veći 'heroj' pobivši što više Hrvata. Na dan Svih Svetih, na njihov grob s jugokomunističkom petokrakom, s njihovom porukom: Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga. Protiv križa, jugokomunisti njima stave cvijeće i zapale svijeću. Zašto i radi čega?

Četnički srpski Draža, sa ZDOGOVOROM, Staljinovog komunističkog komesara, Valtera Tite, sačuvali su Srbiju od nereda. Draža je uspostavio, primirje s Hitlerom i zajedno jugokomunisti sa srpskim Dražinim četnicima krenuli su u napad na hrvatski narod, na državu Hrvatsku. Dražini četnici, zajedno s Valter Titinim jugokomunistima, sve pod komunističkom petokrakom pod imenom, 'narodno oslobodilačke borbe', po naređenju Valtera Tite, izvršili su jugokomunistički POKOLJ nad hrvatskim narodom.

Jugokomunist Josipović, zajedno sa srpskim Dražinim četnikom, Nikolićem, neprijateljem hrvatskoga naroda, ponovno su dokazali jugokomunističko-četnički zločin protiv hrvatskog naroda. I dok se jugokomunisti Josipović i Dražini potomci, neprijatelji hrvatskog naroda, grle i ljube, i ove godine, na dan Svih Svetih, možda će netko doći i zapaliti će svijeću i položiti cvijeće na hrvatskom vojničkom ustaškom groblju, na Mirogoju. Zapaliti svijeću na groblju hrvatskih vojnika, koji su svoj život dali u borbi protiv jugokomunističko četničkih neprijatelja hrvatskog naroda!!!

Ante Kunek


Na svetkovinu Svih Svetih, Mirogoj

Homilija pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića

Otk 7, 2-4.9-14 1Iv 3, 1-3 Mt 5, 1-12a

Danas nam Crkva stavlja na razmatranje vrhunac Isusova Govora na gori: Blaženstva. To su, u prvom redu, obećanja; obećanja koja nas svojim sadržajem uvode u jedan novi svijet, u svijet univerzalnih vrednota, često potpuno različit od ovoga svijeta u kojem živimo.

Blaženstva su na svoj način Isusova biografija, kroz njih vidimo Isusov život: Isus je onaj siromah bez krova nad glavom, on je onaj blaga i ponizna srca koji traži kraljevstvo Božje i pravdu njegovu; Isus je jasan znak Božjeg milosrđa koje poziva grješnike na radost obraćenja, on je onaj koji gleda lice Očevo; on je proganjan sve do smrti na križu - zbog pravednosti. Tim putem Blaženstava hode i njegovi učenici.

Blaženstva nisu samo obećanja: ona su također temeljna usmjerenja Isusovih učenika, putokaz kojim treba ići. Ona postaju kriteriji prosudbe za razlikovanje onoga što je dobro za čovjeka pojedinca, obitelji i društvo; za ono što je Bogu ugodno, a za čovjeka radosno.

Blaženstva su jeka najdubljih težnji naše duše; ona donose istinsku radost, mir duše i prijateljstvo: 'Nijedan čovjek ne može živjeti bez radosti. Zbog toga, čovjek lišen duhovne radosti, silazi u tjelesne užitke' (Toma A. II-II. 35. 4. 2). Blaženstva su ujedno utjeha i ispit savjesti.

Isus je izgovorio Blaženstva za nedužne, za 'ovce među vukovima', za svijet dobra protiv zla, za svjetlo nasuprot tame, za mir u svijetu nemira. Lucifer, prvi pokretač revolucije zla u srcu i u svijetu, odbacuje Blaženstva i njihov blagoslov; nudi Babilon, Sodomu i Gomoru, ratove i progone, uništene obitelji i domove, izbjeglice u nepreglednim mnoštvima.

Ako je Bog odbačen, prestaju vrijediti i naravni i Božji zakon, gubi se i čovjek i obitelj i narod. Kada laž zamijeni istinu: zlo postaje lijepo, grijeh privlačan, a sveto izrugano.

Čovjek Blaženstava pozvan je da progovori svaki put kad istina postane predmet trgovine, kad 'Dizanje ruku' u ime demokracije postaje ritual u prilog zločinačke ideologije trenutačnog režima. Blaženstva rađaju preobrazbu duha i srca, ne prevrat.

Iz prevrata, kulturalne revolucije, ishode: obiteljski i društveni lomovi, prezir ljudskog života na njegovu početku i kraju, odbacivanje prvog biblijskog blagoslova 'Rastite i množite se' (Post 1, 28), a umjesto kulture života harači pošast smrti. Od lani u Hrvatskoj je nestalo 209 razreda, ili 5240 učenika. Jesu li to blaženstva, blagoslov, sreća i budućnost Hrvatske?

Konspirativna i javna destrukcija legalizirana je i sustavna: razaranje ustanova – nosivih stupova zdravog društva, među kojima su brak i obitelj; umjesto zdravog odgoja, nameće se ideologija pranja mozga, zatupljivanje savjesti, prezir roditelja i njihovih prava.

Oni koji žive Blaženstva susreću progone: kršćanofobija poprima bolne razmjere u svijetu, i u Lijepoj našoj domovini, a manifestira se putem kulturalne revolucije: izopačenje ljestvice vrednota; pobrkani su sredstva i ciljevi, vrednote i vrijednosti, ono što se može kupiti i prodati, i ono što nema cijene: osoba, savjest i sloboda, čast i dostojanstvo.

Slaveći blagdan Svih Svetih - onih proglašenih i neproglašenih mučenika, djece, mladih i odraslih, muževa i žena - potvrđujemo ljepotu i uzvišenost iskonske, integralne vizije čovjeka stvorena na sliku Božju: muško i žensko, i njih dvoje bit će jedno tijelo, i darivat će nove živote, stvarati brak i obitelj po Božjem naumu za vlastito osobno dobro, za dobro naroda i čovječanstva, za ljudski grad na zemlji i za Božji grad na nebu.

Na putovanju do cilja Blaženstava, do zajednice onog silnog mnoštva pobjednika, ne putujemo kao osamljeni pojedinci već kao zajednica djece Božje, kao Crkva sabrana oko svoje Majke Marije, Kraljice svih svetih, blaženih, mučenika, svjedoka vjere.

Petrova lađa, zajednica svetih i otkupljenih, pobjednika u zemaljskim iskušenjima, premda obilježena slabostima svojih putnika iznutra, udarana progonima i nevoljama izvana, ta Crkva plovi sigurno u sigurnu luku spasa, jer na njezinom je kormilu Krist Pobjednik.

U lađi Crkve Kristove putuju oni blaženi: hrabri i vjerni, milosrdni i mirotvorni, oni koji su živjeli istinu u ljubavi, koji su imali oka i srca za svoje bližnje prezrene i odbačene, za gladne i žedne pravednosti; tu su dični branitelji svetih vrednota Doma i Domovine.

Svi Sveti, proslavljena naša braća i sestre u nebu, nas putnike na zemlji zagovaraju pred licem Božjim, šalju nam poruku i poziv: Živite Blaženstva i sami ćete biti blagoslov, kvasac preobrazbe, nade i radosti na zemlji, i osvojit ćete društvo Blaženih na nebu!

Amen.

Mons. Valentin Pozaić


www.katolici.org

Svi sveti, 1. studenoga

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".


Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Dušni dana ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama).

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova