HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!



Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


Da se ne zaboravi...

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neuptinog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije ru2 zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA


Otvoreno pismo Milanu Bandiću

Milane Bandiću, sram Vas bilo

Gradonačelniče, zar vas nije sram što su i dalje počasni građani Grada Zagreba, Vuk Stefanović, Broz, Špiljak, Krajačić, Bakarić, Mrazović..., dok nigdje nema hrvatskih branitelja? U Zagrebu, baš kao i diljem Hrvatske, ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, koji su dali krv i živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, stigli su do dna dna. Razne počasti i odlikovanja dodjeljivala su se i dodjeljuju onim koji su najzaslužniji za desetine, pa i stotine tisuća nevino ubijenih Hrvata. Tu ti tamo se upozorava na ovu strašnu činjenicu, ali hrvatski političari su danas toliko moćni (zahvaljujući ljudima ala perković, koji izgleda doista "vladaju" Hrvatskom) da ih je baš briga što vi pričali, protestirali, kritizirali, govorili.

Tako, poštovani gospodine Milane Bandiću, gradonačelniče glavnoga grada svih Hrvata, kako vas nije sram, kakav ste to vi čovjek da ništa niste poduzeli niti očito namjeravate da s liste počasnih građanina Grada Zagreba izbrišite sve one koji su ostali zapamćeni u narodu kao krvnici, izdajice i udbaši? Naime, barem bi vi trebali znati da počasni građanin Grada Zagreba, ali ne samo njega, može biti osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događa i tradicije hrvatskog naroda i tome slično. Ali, ne, vi to "ne znate", pa je i to možda jedan od razloga što hrvatski Junaci iz Domovinskoga rata dok ste vi tu gdje jeste nikada ne će biti – počasni građani. Ali, kako bi i bili, poštovani Bandiću, kad su i dalje počasni građani Grada Zagreba i jedan srpski krvolok kakav je Vuk Stefanović Karadžić, proglašen počasnim građaninom još 1861. Ovu časnu titulu počasnog građana Grada Zagreba, na čijem ste čelu, imaju još i Josip Broz Tito, Vladimir Bakarić, Anka Berus, Ivan Krajačić, Karlo Mrazović, dr. Pavle Gregurić, Mika Špiljak, ali i mnogi drugi (ova čast se u Zagrebu dodjeljuje od 1850. pa sve do 2010. godine). U najnovijem razdoblju hrvatske povijesti od 1990. pa do 2010. Grad Zagreb je titulu počasnog građanina dodijelio: Majki Terezi (1990.), dr. Franji Tuđmanu (1992.), Margaret Thatcher !998.), Dragutinu Tadijanoviću(2000.), Janici Kostelić (2005.), Većeslavu Holjevcu, posmrtno (2008.) i Edi Murtiću, posmrtno, (2010.).

Nakon toga, poštovani Bandiću, niste se usudili dodjeljivati ovo priznanje, jer bi ga vjerojatno morali dodijeliti i nekom koji je osim časnog i uvaženoga dr. Franje Tuđmana stvarao ovu Hrvatsku, recimo general pukovnicima Mladenu Markaču ili Anti Gotovini, ili bilo kojem drugom Junaku hrvatskoga Domovinskog rata, od Kate Šoljić, pa do dr. Jurja Njavre, ili pak Josipa Klemma. Kako to, da po vama, ni jedan stopostotni hrvatski ratni vojni invalid nije zaslužio titulu počasnog građanina, ili pak netko tko već dvadeset godina počiva na zagrebačkom Mirogoju, a bio je junak nad junacima u vrijeme stvaranja države? Jeste li ikada čuli za Gojka Šuška, Zvonimira Červenka, Miru Barešića,Brunu Bušića, Janka Bobetka, Jozu Miličevića...? Zbog čega Mariju Jurić Zagorku posmrtno ne proglasite počasnom građankom?

Znate li da u Zagrebu ima športaša, ali ne samo njih koji su također pored Janice Kostelić, zaslužili da budu na listi ponosa ovoga grada? Jedan Fabijan Šovagović, Vjekoslav Šutej, Arsen Dedić, Fadil Hadžić, dr. Nikica Kalogjera ili pak Lovro Matačić i Jakov Gotovac već su odavno trebali biti proglašeni počasnim građanima, ali ne, takve osobe vas ne zanimaju, već je popis počasnih građana Grada Zagreba prepun pretežno bivšim udbašima i mrziteljima Hrvatske, poglavito od 1945., pa do 1990. Kako vas nije sram da su Mika Špiljak ili Ivan Krajačić i dalje počasni građani? Ne, to nije namjerno. I to je dio specijalnog rata koji se već nekoliko godina pod vodstvom bivših udbaša, koji sada neumorno "rade za Hrvatsku" odvija i u Zagrebu. Oni koji su dali krv i živote za Hrvatsku okrenuli bi se u grobu da vide tko su vaši(!) počasni građani i kojim ljudima se vi i vaši suradnici klanjate? Stoga Udruga hrvatskih branitelja Domovinskoga rata '91., UHBDR '91., traži da izbacite sve zločince s popisa počasnih građana Grada Zagreba te da za početak generale Gotovinu i Markača proglasite počasnim građanima!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. UHBDR '91.


Josipovićev savjetnik Dejan Jović otvoreno negira genocid u Srebrenici kao i agresiju Srbije na BiH i Hrvatsku

Brojne organizacije iz Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkoga iseljeništva potpisale su javno pismo koje je upućeno na Ured Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ivi Josipoviću. U pismu se upozorava na štetno djelovanje dr. Dejana Jovića, glavnog analitičara i vanjskog savjetnika Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Obraćamo Vam se u ime preživjelih žrtava genocida počinjenog u srbijanskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Obraćamo Vam se u ime istine, pravosudno utvrđene, o onome što se dogodilo našim sunarodnjacima. Glavni analitičar i specijalni vanjski savjetnik u Vašem uredu napisao je prošle godine potpuno nekritičku recenziju knjige “Humanitarno razaranje Jugoslavije”, autora dr. Davida Gibbsa. To samo po sebi ne bi bilo sporno da autor u knjizi koja je objavljena 2009. godine, ne samo da otvoreno negira genocid u Srebrenici, nego genocid opravdava tobožnjom odmazdom imaginarnih ranije počinjenih zločina, tvrdi da je legalna i međunarodno priznata Vlada Republike BiH granatirala vlastite građane u opsjednutom Sarajevu. Ukratko, autor knjige je jedan od neokomunističkih pristalica teorija zavjere koji u Slobodanu Miloševiću vidi borca protiv širenja NATO saveza, a ne balkanskog krvnika odgovornog za smrt stotina hiljada i progon miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji. Dr. Jović javno podržava i hvali teze Dr. Gibbsa o podjeli krivice za rat i tvrdi da “Gibbsova knjiga predstavlja izvrstan, originalan i uvjerljiv argument koji relativizira dosadašnje interpretacije i postavlja im alternative”.

Cijenimo da Predsjednik Republike Hrvatske ime puno pravo da za savjetnika ima negatora genocida. Također držimo da je Vaše puno pravo da surađujete s osobom koja nije načisto o tome tko se i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj branio, a tko napadao, kao što se vidi u njegovoj knjizi „Jugoslavija – država koja je odumrla“. U toj knjizi, naime, Jović četnički pokret u Drugom svjetskom ratu opisuje kao “projugoslovenski pokret otpora”, Miloševića naziva borcem “protiv državne ideologije i anarhije”, a agresiju krnje Jugoslovenske narodne armije na međunarodno priznatu državu Hrvatsku, kao intervenciju “u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj”.

Stvar je građana Republike Hrvatske, ali ne samo njihova, što njihov predsjednik u svom Uredu drži autora ovih tvrdnji. Istovremeno, također nije samo naša stvar da Vi u svom Uredu držite osobu koja otvoreno negira pravosudno utvrđene činjenice o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, jer to bez sumnje ima direktne implikacije po međunarodni ugled Hrvatske. Budite uvjereni da ćemo sve naše prijatelje u svijetu obavijestiti o tome da Predsjednik RH u svom Uredu pruža utočište osobi koja se krije iza akademske titule i statusa a prešutno negira srbijansku agresiju i genocid na BiH.

Zbog navedenog, tražimo od Vas da se javno očitujete o stavovima dr. Jovića i u skladu s tim poduzmete potrebne korake. Činjenica da predsjednik Republike Hrvatske može kao savjetnika za vanjsku politiku imati čovjeka koji namjerno smanjuje odgovornost Srbije za agresiju na susjedne države, i da pohvalno govori o knjigama autora koji poriču genocid i odgovornost srpskih nacionalista je štetna za sadašnje i buduće odnose na Balkanu, stabilnost i mir.

S poštovanjem,

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA)
Institut za istraživanje genocida, Kanada (IGK)
Građanska koalicija „Prvi mart“, BiH
Bošnjačka zajednica kulture “Preporod“, BiH
Društvo za ugrožene narode za Bosnu i Hercegovinu
Savez logoraša u Bosni i Hercegovini
Udruženje žrtava i svjedoka genocida u Bosni i Hercegovini
Udruženja logoraša "Prijedor '92", BiH
Pokret Pravda za Bosnu i Hercegovinu, Kanada
Udruženje „Žena – Žrtva Rata“ u Bosni i Hercegovini
Vijeće bosanskohercegovačkih organizacija Australija (VBHOA)
Bosansko-američki institut za istraživanje genocida i edukaciju (BAGI)


fenix-magazin.com

Peticija podrške Josipu Šimuniću

Nakon radijske emisije za Hrvate izvan Domovine i Hrvate u Domovini, RADIO MOST-Radio Herceg Bosne-Radio Melbourne, iz BiH stiglo više od 20 000 potpisa a iz Australije više od 10 000.

Peticiju za podrške Josipu Šimuniću na web-stranici www.za-dom.eu sa sloganom „S Josipom Šimunićem na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2014.“ do ponedjeljka u podne potpisalo je više od 45 tisuća ljudi. U izjavi za Fenix, Šimunićev odvjetnik Davor Prtenjača, koji ga zastupa u postupku žalbe FIFI za ukidanje ili smanjenje izrečene kazne od 10 utakmica, kazao je da je podršku dosad potpisalo više od 10 tisuća Hrvata iz Australije te gotovo 20 tisuća iz BiH. Najviše ih je potpisalo jučer nakon nedjeljne emisije "Radio most" koja iz Mostara spaja Hrvatski Radio Melbourne i Radio Herceg Bosne.

Uz novinarku HTV-a Branku Šeparović i Marinka Čavara, član HNS-a BiH i zastupnika HDZ-a BiH u Federalnom parlamentu, u emisiji Radio most je gostovao i Davor Prtenjača. Govoreći o slučaju Šimunić i razlozima pokretanja peticije, Prtenjača je ponovio kako "potpisima podrške želi pokazati FIFI da najveći broj Hrvata nije osudio Šimunićev istup nakon utakmice te da ogromna većina Hrvata ne razmišlja poput onih koji su ga prijavili nogometnoj organizaciji".

-Ako se potpisivanje nastavi ovakvim tempom, očekujemo da bi do kraja tjedna mogli prikupiti oko 75.000 potpisa. Kada smo krenuli sa prikupljanjem potpisa za peticiju, nadali smo se da će je potpisati 100 tisuća ljudi. Sad procjenjujemo da će to biti i više od 180 tisuća jer novi val potpisivanja očekujemo nakon objave obrazloženja FIFA te naših argumenata za obranu Šimunića, kazao je za Fenix Davor Prtenjača.


Edmund Glaise-Horstenau - imperijalistički prefrigani lažov i danas u službi neokomunističkih povjesničara

Kako su i zašto jugokomunisti prevodili Hitlerovog izaslanika?

Što reći o čovjeku kojem je Hitler više puta predbacio da je imperijalist? Nije podnosio hrvatske nacionaliste, ali je bio žestoki germanski rasist, zadrti antisemit, nacistička svinja, uz to i austrijski monarhist. Suprotno dobronamjernom Ferdinandu Habsburškom, koji je smaknut 1914. u Sarajevu od strane srbijanske Crne ruke, zato što je najavio pripajanje BiH matici Hrvatskoj, monarhist Edmund Glaise-Horstenau zalagao se za odvajanje BiH od Hrvatske, tada NDH, po cijenu da oživi Jugoslavija, naravno pod austrijskim patronatom. Praktično je obnovio Vojnu Krajinu, pojačavajući prisutnost srpske populacije, i tako Talijanima nesvjesno otvorio nesmetan prodor u BiH. Može se reći da Ante Pavelić nije pripojio Istru nakon pada Italije, nego nakon pada Glaise-Horstenaua.

Protekle 2013. preživjeli smo novu dozu memoara Edmunda Glaise-Horstenaua, Hitlerovog izaslanika u NDH, ovaj put u kvalitetnijem izdanju kuće Disput. Njegovi "autentični" zapisi iz NDH zapravo su nastali nakon što je u NDH smijenjen, nakon sudjelovanja u uroti Lorković-Vokić. Zapisi su prerađeni u vojnom logoru Langwasser kod Nürnberga, kada se Glaise-Horstenau panično bojao izručenja drugoj Jugoslaviji. Ubijen je ili se ubio 20. srpnja 1946. Posljednju političku i literarnu ediciju proveo je austrijski germanist i arhivar Peter Broucek, direktor izdavačke kuće Böhlau. Zahvaljuje se Vasi Kazimiroviću na velikoj pomoći, napose u pisanju Uvoda i popratnih bilješki.

Moj je dojam da memoari Edmunda Glaise-Horstenaua pripadaju projektu raspodjele njemačke krivnje za Holokaust, na zemlje pod nacističkom okupacijom. Kod nas je prvi prijevod naručen od strane Partije, za potrebe dodatnog sotoniziranja hrvatske nacionalne ideje i opstrukcije osamostaljenja Hrvatske. Zbog velikih razlika u odnosu na partijsko, a napose beogradsko tumačenje sukoba u Crkvenom Boku, kao i na svim ostalim jasenovačkim ekonomijama, prijevod je ostao konzerviran u osobnoj arhivi Josipa Vrhovca.

Dva Jasenovca

Prisutan je raskorak vremena na koje se pojedini zapisi odnose i onoga što se u njima apostrofira. Primjerice, u zapise iz Beča od 22. rujna 1944. unesen je paničan strah Glaise-Horstenaua što ga Saveznici propagandno kite kao ratnog zločinca, a zapravo je tada bio prestravljen da će da će ga Gestapo likvidirati zbog izdaje Adolfa Hitlera. Glaise-Horstenau povukao je mnoge kontroverzne poteze. Pokušao je pridobiti "hrvatske" partizane protiv sovjetskog prodora kroz Mađarsku i Srbiju, pa onda i protiv savezničke intervencije. Kada je Vladimiru Velebitu i Milovanu Đilasu ponudio da Njemačka plaća "hrvatske" partizane, vjerojatno su obojica pomislila da pregovaraju s luđakom. Glaise-Horstenau je sijao nered, zajedno i nasuprot Italiji, Engleskoj, četnicima, domaćim partizanima i sovjetskoj agenturi. Bilo je nemoguće potisnuti Slovence (ravnopravnu braću!), a da se ne uznemire Hrvati i Srbi, posebno u uvjetima njegovog (austrijskog) i svakog drugog ometanja nacionalne homogenizacije NDH. Glaise-Horstenau odabrao je za to vrijeme prilično iščašen proces preseljavanja Slovenaca u Srbiju, uz jačanje srpske prisutnosti u NDH, napose na prostoru nekadašnje austrijske Vojne Krajine, koju u svojim memoarima često specificira kao zaseban entitet.

Glaise-Horstenau (ili njegov interpreter) je otac teze o dva Jasenovca - u onom boljem Jasenovcu, za obmanjivanje nacističkih dobrica, logoraši su igrali nogomet i formirali kulturne sekcije, a drugi skriveni bio je jezovit logor smrti, prljavštine i bolesti. "Već u studenom 1941. inzistirao sam na tome da se u logor pusti njemačka komisija. Mladi Kvaternik vodio je višetjednu bitku kako bi dobio na vremenu, koje je iskoristio za to da nedaleko od pravog logora smrti (poslijeratna terminologija, barem kod Nijemaca i Austrijanaca) sagradi jedno Potemkinovo selo (rus. Patjomkin) sa zatvorenicima koje je posudio iz okolice (?) i koji su izgledali vrlo zadovoljni u krasnom logorskom naselju - doduše, samo za 1400 ljudi. Čak se i naivnom Kascheu izvješće o posjetu logoru učinilo pomalo neobičnim. U pravi logor njemačka noga nikada nije stupila. Ulazak bi bio moguć samo uz pomoć tenkova." (str. 432.) Ovdje editori/recenzenti memoara pokušavaju prevladati činjenicu da je logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih" zatočen u Jasenovcu krajem 1942. pod rednim brojem 2376. Glaise-Horstenau nikada nije saznao da je savezničko zrakoplovstvo snimila njemačke vojnike i njemačka vozila u Jasenovcu, i da je na ime prisutnosti nacista pravdano povremeno savezničko bombardiranje. Misteriozni logor smrti, odnosno Jasenovac kao sabirni logor, a ne samo kao radni logor i kaznionica, profunkcionirao je tek u ljeto 1942. nakon što je u proljeće lokalno stanovništvo pomoglo kažnjenicima da podignu nasip uz Savu i isuše močvaru. Uz njemačke "osvetničke" likvidacije civila, najveći (regionalni) problem ovoga prostora bile su jame, koje su se pojavile i tijekom posljednje agresije na Hrvatsku i BiH.

Tragična sudbina Hrvata pravoslavaca

Na ekonomijama Jasenovca smjenjivale su se gluposti Edmunda Glaise-Horstenaua i Vjekoslava Luburića-Maksa. Ostmarkaš Glaise-Horstenaua doseljavao je Srbe, a endehazijski Mad Max doseljavao je Hrvate. "Nastupanje njemačkih tenkova vratilo je one koji su pobjegli u šumu... Karakteristično je da su se pljačkaši i ubojice iz Crkvenog Boka odmah pokazali i kao nositelji kulture tako što su iz Jasenice doveli 20-tak Hercegovaca, muškaraca i žena, izbjeglica, kao doseljenike. Zapovjedio sam da mi te nove doseljenike predstave. Na njihovom desnom krilu ugledao sam četvoricu Židova (Glaise-Horstenau se hvalio da ima nos za Židove), koji su na besprijekornom njemačkom jeziku spremno objasnili da su iz Osijeka i da u Jasenovcu obavljaju dužnost kočijaša. Bili su dovoljno mudri da se u vezi sa škakljivim pitanjima pozovu na službenu tajnu." (str. 164., 165.) Možete li zamisliti facu rigidnog druga Vrhovca, kada je pročitao da su se ljudi vraćali iz šume kada su se nacisti pojavili. Dio Hrvata pravoslavaca konvertirao je u katolike, ali se uglavnom radilo o kalendarskom pokatoličenju - prihvaćen je gregorijanski kalendar. U svim tim smiješnim tezama o pokatoličavanju Srba, nitko ne navodi u čemu bi se to pokatoličenje sadržavalo. Možda netko zna odgovor na to jednostavno pitanje?

Slijedeći austrijske kriterije, Glaise-Horstenau je sve pravoslavce na području NDH gledao kao Srbe, a umjesto o Srbima govorio je strogo o pravoslavcima. Opstruirao je obnovu Hrvatske pravoslavne crkve, koju je prva Jugoslavija progonila, iskorijenila. Hrvati pravoslavci skoro posve su nestali kroz dvadesetak godina tihog posrbljivanja. Baš na ekonomijama Jasenovca i u selima zahvaćenim tim ekonomijama, došlo je početkom 1942. do sukoba između pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Hrvati i pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Srbi. U to vrijeme Jasenovac još nije funkcionirao kao sabirni logor, nego je tu funkciju obavljao njemački transportni punkt u Gradišci. Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi priključili su se mnogi hrvatski pravoslavci od Mlake i Jablanca do Crkvenog Boka i Stremena, pa i neki žitelji samog Jasenovca, gdje je obitelj Bačić imala svoje manufakture, koje su uključene u ekonomije Jasenovca. Kao i za Turske, kada su bogatiji Hrvati u BiH prešli na islam da zadrže svoja imanja, kao za obje Jugoslavije, kada je vladajuća podobnost donosila privilegije, slični procesi događali su se i za NDH. Glaise-Horstenau zahtijevao je da se u tome prostoru ne provode istrage što se to dogodilo za Jugoslavije, pravdajući to činjenicom da su neka sela proizvodila za njemačku vojsku. Zanimljivo, svjedoci "ustaškog nasilja u Crkvenom Boku" pojavili su se i kao svjedoci protiv nadbiskupa Alojza Stepinca.

Malo je čudno da netko maršira uz Hitlera od prvih dana nacizma i previdi cijeli Holokaust, a postane svjedok ratnog zločina u Crkvenom Boku. U pokušajima da se nakon rata repozicionira kao humanist, Glaise-Horstenau je zločine nacista, četnika i partizana pripisao ustašama. Danas je teško razabrati tko je sve trpao izmišljotine u "memoare" Glaise-Horstenaua. Nekoliko mještana Crkvenog Boka i Stremena završilo je u partizanima i počinilo razbojstva nad njemačkim vojnicima, pa je Glaise-Horstenau suprotno onome što piše u "njegovim" memoarima, zahtijevao osvetu, odnosno likvidiranje stotina taoca. Glaise-Horstenau tvrdio je da su partizani isključivo Hrvati. Zapovjednik Jasenovca Ljubo Miloš priveo je problematične žitelje Crkvenog Boka i Stremena, koji su izazivali međunacionalne napetosti. Na inicijativu Glaise-Horstenaua, došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Ljubo Miloš završio je na policijskom ispitivanju u Zagrebu. Prema beogradskoj verziji događaja, ustaše su likvidirale oko 29 uhićenika. Istina je da su partizani u to vrijeme izveli nekoliko napada na ta sela, pa je teško ustanoviti što se zaista dogodilo. Ekonomije Jasenovca, koje su proizvodile namirnice i za njemačku vojsku, na neki su način bile prirodna meta partizana. Četnički napadi posve su zanemareni.

Iako se iz pragmatičnih, austrofilskih ciljeva, zauzimao za Srbe, Glaise-Horstenau nije imao milosti prema drugim rasama i ancijama, a najmanje prema Židovima. Držao je posve normalno da mu netko ponudi nekoliko stotina žitelja ovog prostora za strijeljanje kao odmazdu što je ubijen neki njemački vojnik. Ne smeta ga što su grčki Židovi danima zatvoreni u stočne vagone u Beogradu, nego da to netko vidi. Kaže da se lijepo odjevene židovske žene i dalje prave važne u Reichu. Pavelića je ogovarao da je oženio polužidovku. Pavelićevu suprugu Maru spominjao je kao "kalle" (nevjesta na jidišu). Japanci su žuti majmuni sa grane, a Njemačku bombardiraju crnci iz Teksasa.

Iza neprijateljskih linija

Zagreb je za Glaise-Horstenaua bio dragi i lijepi grad na Savi, tipično njemačko-austrijski. Židovska vila na Tuškancu bila je njegov ljubljeni zagrebački dom, udobna rezidencija iz koje nije morao izlaziti. "Inače, u svojoj lijepoj vili na Tuškancu uživam koliko je to moguće u prekrasnoj jeseni, poput osuđenika na smrt koji uživa svoj posljednji obrok... Ako, kao što stalno govorim, pogledate s našeg balkona na Zrinjevac, koji je navečer prepun ljudi, sigurno ćete i među njima vidjeti mnogo partizana kako mirno šeću. Govori se da u gradu ima 10.000 partizana, ja bih rekao da ih je i više" (str. 268., 269.). Memoarima Edmunda Glaise-Horstenaua u izdanju Disputa pridodan je komentar Tvrtka Jakovine, koji kaže da je u vodstvu SKH prije prvih višestranačkih izbora 1990. od Mirka Gojmerca, profesora germanistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, naručen prijevod "da se razornom kritikom ustaške NDH iz pera njemačkog generala pokuša djelovati na rastući neoustaški sentiment u Hrvatskoj" (Jakovinina kvalifikacija). Za povijesne prijepore konzultiran je povjesničar Bogdan Krizman. Jakovina ne propušta priliku za svoju neopartijsku reinterpretaciju godina hrvatskog osamostaljenja. "Imajući na umu potpunu opsesiju s NDH, prodaju fotografija Ante Pavelića..." (str. 640.). Zanimljivo je da Glaise-Horstenau u svome životu nije sreo Hrvata koji bi mu se svidio. Možda će to poći za rukom Tvrtku Jakovini.

Zamislite da uz današnjeg premijera RH i predsjednika RH postoji snažan treći centar moći u RH. Osim Pavelića, Glaise-Horstenau nije podnosio niti konkurenciju Siegfrieda Kaschea, njemačkog veleposlanika u NDH, "koji ništa na svijetu ne mrzi toliko kao novu i staru Austriju i kojem iz svake druge riječi izbija sjećanje na 'Fridrika Velikog'. Kasche me preko stola često zadirkivao zbog moje 'mržnje prema Prusima'... Sad mu je ipak pošlo za rukom da najprostijim intrigama otjera iz Zagreba Austrijanca koji je ondje dominirao." (str. 427.). Glaise-Horstenau je na više mjesta napisao da je Kasche bio glup, što dokazuje da su njegovi "autentični ratni zapisi" znatno prekrojeni nakon rata. Prema memoarima, u rujnu 1944. u Beču napisao je: "Krajem kolovoza mladi Kvaternik (Dido) započeo je pod patronatom glupog Kaschea 'policijsku akciju' u Srijemu, u kojoj su, to je Bogu za plakati, sudjelovale i manje njemačke jedinice" (str. 431.). Tada je već povučen iz NDH, na dužnost arhivara. Dominacija konfliktnog Glaise-Horstenau donijela je veliku nesreću našem prostoru. Glaise-Horstenau uvjerava nas da je nakon pada Italije predložio Paveliću da formira HSS-ovu Vladu (str. 241.).

Glaise-Horstenau predano je radio na destabiliziranju NDH. Kako to obično biva, u pokušaju da osvoji veći utjecaj, dolazio je u sukob s poglavnikom Antom Pavelićem. Više je puta pokušao inicirati Pavelićevu smjenu, ali Hitler nije dao zeleno svjetlo. Glaise-Horstenau se tako pretvorio u nacističkog denuncijanta, koji je ocrnjivao Ustaški pokret. Zabrinut za sudbinu Beča, u ljeto 1944. pridružio se uroti Lorković-Vokić, koja je imala za cilj otvaranje Kvarnera intervenciji zapadnih Saveznika, u smislu njihovog brzog prodora sve do Berlina. Mladen Lorković bio je na čelu MUP-a, a krilnik Ante Vokić bio je ministar OS-a. Kada je Gestapo saznao što Glaise-Horstenau kuha, bio je smijenjen, a Lorković i Vokić završili su u Lepoglavi. Gledano iz današnje perspektive, kada znamo da je Hitler izgubio rat, a NDH poništen uz genocid nad Hrvatima, Glaise-Horstenauove inicijative bile su za hrvatsku nacionalnu ideju spasonosne, ali posve nerealne za to vrijeme. Ostaje velika zagonetka zašto su zapadni Saveznici nakon rata kontroverznog Glaise-Horstenau izložili tolikom pritisku. Ostaje zagonetka i to što bi Nijemci, Austrijanci i Glaise-Horstenau priredili Hrvatima da je Hitler dobio rat. Partija je pokrenula prevođenje memoara Glaise-Horstenau, računajući da time posve kompromitira NDH, a onda su prve provjere pokazale da je u ključnim događajima oko Crkvenog Boka bilo svega, od domaćih prijepora do nacističke korupcije. Jugoslavenska historiografija prihvatila je beogradsku verziju događaja, pa su Glaise-Horstenauove konstrukcije o Crkvenom Boku postale kontraproduktivne.

Zamislite nacističkog generala kako u savezničkom pritvoru piše svoja sjećanja na NDH, a onda te zapise Amerikanci i Englezi velikodušno predaju poraženoj Austriji. Rasprava o autentičnosti i dobrim namjerama skoro da je nepotrebna - koji bi Hitlerov osobni prijatelj sklon vođenju dnevnika, ovisan o Hitleru i njegovoj milosti, propustio u to vrijeme spomenuti Hitlera u pozitivnom svjetlu? Na krivotvorine i prilagođavanja određenom političkom cilju ukazuju analize iz perpektive kada se znao pobjednik. Austrijanac Edmund Glaise-Horstenau stajao je bez ostatka uz Hitlera i Arthura Seyys-Inqarta, vođu ostmarkskih nacista. Glaise-Horstenau je cijelog života bio monarhist, koji je sanjao obnovu austrijske monarhije, pa je s velikim negodovanjem popratio osnivanje NDH. Otvoreno je izražavao prijezir prema svim Hrvatima, prema Ustaškom pokretu, a napose prema Anti Paveliću i njegovoj popustljivosti prema Talijanima. Poglavnik NDH našao se u procjepu dvije suprotstavljene ideje: Mussolinijevoj obnovi Rimskog carstva i Glaise-Horstenauovoj obnovi Habsburške monarhije. Mussolini je maštao o talijanskom Sirmiumu, a Glaise-Horstenau je računao na austrijski Milano. Glaise-Horstenau je nakon Prvoga svjetskog rata teško prihvatio raspad monarhije. Nakon pada Italije, Glaise-Horstenau je otvoreno istupao protiv NDH, da bi 1944. dao podršku uroti Vokić-Lorković.

Tko je autor: Glaise-Horstenaua ili Peter Broucek?

Zaprepašćuje nesnalaženje u povijesti ovog prostora. "Čitam Roggeovu povijest Austrije od Vilagosa do 1871. Vrlo zabavno štivo. U drugom svesku na stranici 129. nalazi se ovaj ispravni pasus o Hrvatima: 'U svojoj naivnoj primitivnosti ti umišljeni mališani koji bi rado postali veliki nisu nijednog trenutka oklijevali da se istovremeno zakvače i s Bečom i s Peštom. Kao što Mađar misli samo na krunu sv. Stjepana, Poljak na svoju Jagellonsku krunu, a Čeh samo na svoju mitsku Vaclavovu krunu - tako i zagrebački liliputanci imaju na umu samo posve maglovitu Zvonimirovu krunu. Ako su, kao što se priča, u ime Trojedne kraljevine željeli pripojenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji i uključivanje Vojne Krajine u civilnu Hrvatsku, tad pogled na zemljopisnu kartu pokazuje da je njihov stvarni cilj ponovno uspostavljanje srpskog carstva, kakvo je postojalo prije boja na Kosovu polju. Čemu inače dva uska i beskrajno dugačka kraka od Orsove do Rijeke i zatim prema jugu do Kotora ako ne bi bili ispunjeni turskim zaleđem, Bosnom i Hercegovinom, i ako ne bi imali čvrst oslonac na kneževini Srbiji?' Iz tih riječi, napisanih za rane šezdesete godine prošlog stoljeća, izranja bradati lik 'oca domovine' Ante Starčevića, koji podsjeća na Schonera i koji je bio duhovni tvorac takvog ludog nacionalizma; za to je dobio jako neukusan nadgrobni spomenik u ljupku seocu Šestinama" (str. 409)

Vlastito austrofilski poremećeno gledanje na 1941. Broucek je iskazao direktno, u svome uvodu: "Ustaški pokret, mala šovinistička stranka u kojoj je prevladavala fašistička i rasistička ideologija i koja je težila za nezavisnom nacionalističkom državom". Nigdje nikakvog spomena da je Ustaški pokret nastao kao reakcija na velikosrpsku represiju u prvoj Jugoslaviji, uključujući pomor hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Ustaškom pokretu su Glaise-Horstenau i Hitler nametnuli rasno pitanje - nekolicina Židova u Ustaškom pokretu našla se na meti Glaise-Horstenau, koji je bio žestoki rasist. Meta ogovaranja Glaise-Horstenau bili su i ustaški čelnici koji su bili oženjeni Židovkama. Cijela knjiga je pokušaj pretovara zločina nacista na Ustaški pokret. Glaise-Horstenau kuka zbog njemačko-hrvatskog neprijateljstva prema Srbima, čiji su se očevi generacijama borili pod carskom zastavom!

Petra Preradovića nije gledao kao političkog Hrvata, nego kao austrijskog vojnika! Glaise-Horstenau je pokušao uspostaviti regionalno vojno zapovjedništvo u Beogradu! "Moja malenkost i dalje zastupa mišljenje koje sam 14. prosinca 1941. u Beču iznio feldmaršalu Keitelu, naime da je razbijanje Jugoslavije, najboljeg produkta Versaillesa, velika pogrješka. Trebalo je samo protjerati zločinačku, nesposobnu srpsku kliku, a zatim iz Zagreba, uz pomoć vojnog zapovjednika, nanovo organizirati tu državu koja je privredno vrlo dragocjena." Za Glaise-Horstenau je sve dolazilo u obzir, osim samostalne hrvatske države.

Tvrtko Dolić


ZLOČINAČKA ORGANIZACIJA SKJ

Mreža bivših jugokomunističkih obavještajaca svojom dvostrukom britansko-ruskom ulogom postaje ozbiljnom prijetnjom ne samo Republici Hrvatskoj, koja ovih dana obilježava 22. obljetnicu međunarodnoga priznanja svoje državnosti, nego i američkim probitcima kao i NATO savezu

U aktualnim prijeporima oko izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, bivših visokopozicioniranih pripadnika jugoslavenske tajne komunističke policije, Saveznoj Republici Njemačkoj, u javnosti je, zbog navodno pozitivne uloge jednoga dijela pripadnika te službe u vrijeme stvaranja hrvatske države, stvoren krivi dojam kako je ta politička policija, barem onaj njezin dio koji je bio zadužen za Hrvatsku, bila svojevrsna hrvatska Udba.

Nema dvojbe da se i dio ljudi iz tog aparata stavio na raspolaganje demokratskim hrvatskim vlastima, koje su državu branile od velikosrpske agresije. Nu činjenica je ipak da je taj udbaški aparat, bez obzira na možebitno individualne sklonosti pojedinih čuvara jugoslavenskoga komunističkog režima, bio prvenstveno jugoslavenskoga karaktera, jer mu je temeljna dužnost bila očuvanje Jugoslavije. Naime, pojedini republički savezi komunista bili su tek ispostave jugoslavenske komunističke partije, s kojima bi se u slučaju i najmanjega otklona od jedinstvenoga jugoslavenstva vrlo krvavo obračunavao Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, kao što je to bilo i nakon pada Hrvatskoga proljeća 1971. godine.

Udba se, koja je tada operirala u Hrvatskoj, ni u primislima nije stavila na raspolaganje svrgnutom vodstvu Saveza komunista Hrvatske, nego je kao produžena ruka jugoslavenske partije, bila moćno oružje jugokomunističkoga režima, koji je u razmaku manjem od dva desetljeća likvidirao 43 hrvatska politička emigranta, izveo na njih 12 neuspjelih atentata, dvije uspjele te jednu neuspješnu otmicu. To je samo tek poznati krvavi saldo, koji u zbroj ne uključuje t. zv. naprasne smrti uglednih pojedinaca iz hrvatskoga javnog života, kao ni torture i mučenja po jugokomunističkim kazamatima. Do razlaza unutar Partije pak dolazi nakon 8. sjednice Saveza komunista Srbije 1987., kad Slobodan Milošević iz partijskoga vodstva potiskuje jugoslavene Ivana Stambolića, a na njihove položaje, umjesto komunističkih, dovodi četničke velikosrbe. Tada dolazi do sukoba komunističkih jugoslavena i četničkih velikosrba pa se taj sukob prelama i unutar Udbe, što je jako dobro znao kasniji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa je tu okolnost tijekom devedesetih godina u totalnom ratu i agresiji na razoružanu Hrvatsku, u različitim pregovorima iz taktičkih razloga znao povoljno iskoristiti za hrvatske probitke.

Koliko je pak Partija bila isključiva u svom integralističkom jugoslavenstvu najbolje svjedoči prijetnja Ivice Račana, tadašnjega predsjednika SKH-SDP, koji je potkraj veljače 1990. poručivao javnosti kako je HDZ Franje Tuđmana, zapravo stranka opasnih namjera, a opasne namjere očito je pronalazio u stranačkom programu, u koji je Tuđman, za razliku od drugih političkih stranaka, ugradio ideju stvaranja neovisne hrvatske države. Upravu je tu ideju prepoznao svekoliki hrvatski narod i svoje povjerenje na prvim višestranačkim izborima darovao dr. Franji Tuđmanu. Kad je pak Generalštab JNA 14. svibnja 1990. donio zapovijed o oduzimanju oružja Teritorijalnoj obrani u Hrvatskoj, oružje je bez protimbe predao Ivice Račana i SKH-SDP, a ta je akcija zahvaljujući hrvatskim kadrovima nomenklature u vrhu zapovjednoga lanca Teritorijalne obrane provedena vrlo brzo i učinkovito. Jugoslavenska ortodoksija SKH, a onda i njezina nekadašnjega represivnog aparata, očitovala se i 25. lipnja 1991. prigodom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kad su zastupnici SDP-a napustili sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju odluke o hrvatskoj državnoj samostalnosti.

Nije dobro jednostrano osuđivati pojedince pa i onda kad je riječ o pripadnicima bivše Udbe, jer je odluke o smaknućima političkih protivnika isključivo donosila zločinačka organizacija jugoslavenskoga Saveza komunista, a Udba je bila tek njezino izvršno tijelo, što, naravno, one koji su izravno sudjelovali u likvidacijama ne oslobađa od kaznene odgovornosti. Premda se jedan dio bivših kadrova jugokomunističke Udbe doista uključio u obranu hrvatske države, apsurdno je pa i nastrano njihov opravdani doprinos obrani poistovjećivati s višedesetljetnim radom hrvatskih patriota, koji su osmislili program uspostave hrvatske državne neovisnosti, a potom ga i realizirali u gotovo nemogućim uvjetima, bez oružja i uz protimbu gotovo svih ozbiljnijih međunarodnih čimbenika.

Znatnom pak dijelu te bivše jugoslavenske mreže i danas valja prilaziti s političkim oprezom, jer su njezine najkvalitetnije kadrove još u tranzicijskom razdoblju preuzele službe Velike Britanije (MI6) i FSB Ruske Federacije, pa sada u obavještajnom sustavu igraju dvostruku ulogu, što se najzornije očitovalo nakon 2000. godine u operacijama potiskivanja Hrvatske na zapadni Balkan, dok je istodobno ruski kapital prodirao u Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku, što je bila samo nova inačica uspostave velikosrpskoga projekta, koji je, s jedne strane trebao omogućiti izlazak Rusiji na toplo more, a Velikoj Britaniji zaštitu njezinih geostrateških interesa.

O tom piše i britanska stručnjakinja za međunarodne odnošaje Carole Hodge, koja tvrdi da je Srbija u britanskoj političkoj strategiji i nakon završetka rata u Hrvatskoj, bila korisna i neophodna komponenta. Zato je Britanija, nakon poraza ratne velikosrpske politike, ali i vlastite politike izjednačavanja krivnje Srbije i Hrvatske, kako smatra Hodge, prednjačila u blokiranju hrvatskih pregovora s EU, dok je istodobno činila pritisak na druge države da u EU što brže uđu Srbija i Crna Gora i to pod znatno manje zahtjevnim uvjetima od Hrvatske, utirući tako put Srbiji da preuzme nadmoćnu ulogu u jugoistočnoj Europi. Hodge tvrdi i da je Velika Britanija omogućila kroz Daytonski sporazum Srbima dobivanje Republike Srpske, čime je „potiho održala na životu projekt Velike Srbije“. Britanija je svojedobno zbog pritiska gospođe Hillary Clinton doduše popustila u pitanju ulaska Hrvatske u EU, nu ipak nije promijenila svoju „velikosrpsku“ strategiju, što se, unatoč Hrvatskom članstvu u NATO-savezu i EU, još uvijek očituje u retorici konzervativnih parlamentaraca, poput Nadine Dorries, koja britansku javnost straši „plimnim valom imigranata iz Jugoslavije“.

U drugom pak slučaju britanski analitičar Richard Grieveson tvrdi kako je neuspješno članstvo Hrvatske u EU zato što navodno nisu dobro odrađeni rigorozni uvjeti za ulazak, iz čega se dade iščitati nastavak prosrpske britanske politike, koja nasuprot tomu forsira što brži ulazak Srbije, čiji predsjednik Tomislav Nikolić u skladu s ruskom strategijom ponavlja kako Srbija ne će u NATO savez.

U složaju takvih političkih okolnosti mreža bivših jugokomunističkih obavještajaca svojom dvostrukom britansko-ruskom ulogom postaje ozbiljnom prijetnjom ne samo Republici Hrvatskoj, koja ovih dana obilježava 22. obljetnicu međunarodnoga priznanja svoje državnosti, nego i američkim probitcima kao i NATO savezu.

Mate Kovačević


Zvjersko ubojstvo hrvatskog disidenta Gaži naziva starim i besmislenim slučajem!

U jednim koprivničkim novinama (Mali Podravski, 17. siječnja 2013.) o "slučaju Perković" napokon se oglasio i Pavle Gaži, navodno bivši Udbaš, čovjek koji je u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića obavljao dužnost sekretara Unutrašnjih poslova Republike Hrvatske,(!) a prije toga kao "hrvatski kadar" bio je Izvršni sekretar za privredu u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) u Beogradu.

Gaži, kojeg mnogi također povezuju s ubojstvom Đurekovića, među ostalim je izjavio: "Pitam se kome to koristi. Nobilo je u pravu u svemu što tvrdi".(...), a potom je dodao jednu zastrašujuću rečenicu: "Slučaj Đureković, star 30 godina, besmislen je!"(sic!) To drugim riječima znači da nevini životi zvjerski ubijenih Hrvata u inozemstvu, koje je počinila UDB-a, po bivšim istaknutim komunističkim kadrovima, nisu vrijedni spomena, a još malo tako će razni gažiji, a i pojedini mediji, govoriti i pisati i o hrvatskim žrtvama u Domovinskome ratu, od čijeg je početka prošlo 23 godine.

Taj navodni bivši Udbaš bio je iznimno aktivan u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata u Općinskoj organizaciji Saveza boraca u Koprivnici, te je prije pada Vukovara navodno izjavio na jednom njihovom sastanku: "Pustite JNA, JNA zna što čini!". Nikada nije javno podržao slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, ostao je "Jugoslaven" sve do današnjih dana, i "vrlo omiljena ličnost" među jednim većim dijelom Koprivničanaca, iako je svojedobno, baš kao "prvi milicajac u Hrvatskoj" želio "uništiti" i Podravku.

Mladen Pavković


Čuvari lika i djela krvnika Josipa Broza: Bandić i Josipović izrazili nadu da će Zagreb ponovo imati ulicu 10. partizanskog korpusa

Pozdravljajući partizanske borce iz sastava Desetog zagrebačkog korpusa, koji su danas slavili obljetnicu u Zagrebu, predsjednik Ivo Josipović istaknuo je da su pobijedile vrijednosti za koje su se oni borili - sloboda, demokracija i bratstvo među ljudima, ali nažalost, rekao je, ta pobjeda nije nikada konačna.

Kazao je i da danas Europske unije ne bi bilo bez pobjede antifašizma te da je sama Unija, nakon Drugog svjetskog rata, utemeljena na ideji slobode i mira i poruci kako rata u Europi više ne smije biti. Izrazio je želju da sve ono što su borci Desetog zagrebačkog korpusa dobrog učinili nikada ne dođe u pitanje različitim krivotvorinama i podmetanjima.

Izrazio je zadovoljstvo što Grad Zagreb „čuva herojstvo i ponos“ na svoju antifašističku tradiciju.

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno", rekao je aktualni predsjednik Ivo Josipović, dobivši od nazočnih buran pljesak.

Izrazio je nadu i da će Grad Zagreb ponovno imati i ulicu 10. korpusa. "Najvažnije je da vrijednosti koje nosi antifašizam - sloboda, demokracija, bratstvo i ljudska prava, nikada ne budu izbrisani iz naših duša", naglasio je Josipović.

Bandić: Izjednačavanje antifašističkog oslobodilačkog pokreta sa boljševičkom praksom i komunističkim zločinima je sramotno

Zagrebački gradonačelnik Banidić izrazio je ponos na zagrebački i hrvatski doprinos svjetskoj antifašističkoj tradiciji.

"Moderna hrvatska država nije nastala ex nihilo pa je sramotno izjednačavanje, koje se u posljednje vrijeme čuje, antifašističkog oslobodilačkog pokreta sa boljševičkom praksom i komunističkim zločinima, kojih je nedvojbeno bilo. Niti jedan zločin, ma kad se dogodio, ne može se pravdati ni lijevom niti desnom frazom. Svaki počinjeni zločin ima svoje ime i prezime, treba ga na sudu dokazati, a zločinca primjereno kazniti", kazao je Bandić.

Istaknuo je da su se antifašistički borci i heroji Domovinskog rata svrstali na pravu stranu u obrani ljudskog dostojanstva i pravednijeg društva te im ni u ratu niti u miru to ne mogu umanjiti aktualni politički prijepori i naknadne manipulacije brojkama i žrtvama.

Josipović nema namjeru smijeniti Sašu Perkovića

Nakon obilježavanja ove obljetnice Ivo Josipović je rekao novinarima kako se nema namjeru riješiti usluga svog savjetnika za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Saše Perkovića, inače sina Josipa Perkovića.

"Vidjeli smo da i njemački, francuski i talijanski sudovi donose odluke kojima se izručenje prihvaća, ali i one druge. Kakva god bila odluka hrvatskog pravosuđa ona mora biti u skladu sa zakonom i savješću sudaca koji sude", rekao je predsjednik Josipović novinarima nakon obilježavanja 70. obljetnice Desetog zagrebačkog korpusa upitan o mogućem izručenju Perkovića Njemačkoj.

Istaknuo je i da, kakav god bio ishod, djeca nemaju što odgovarati za eventualne pogreške svojih roditelja te da cijeli predmet nema nikakvog utjecaja na status savjetnika u Uredu Predsjednika RH Saše Perkovića, koji je sin Josipa Perkovića.

R.H./hrsvijet


Basel, 17. siječnja 2013.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD

Službeno priopćenje Izvršnog odbora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Dijaspore – HAZUD Basel u svezi teksta objavljenog na portalu Jutarnji list a radi intervjua dnevno.hr sa mr.sc hrvatskim akademikom Emilom Čićom

1. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD sa sjedištem u Baselu je legalna udružna institucija, osnovana 1978. i odobrena od švicarske nadležne vlasti. Temelji se na Švicarskom zakoniku: ZGB, Abschn. II, Art. 62-89, s kojim je usklađen STATUT Akademije prihvaćen od CH-vlasti i pohranjen kod CH-vlasti. U Hrvatskoj HAZUD je registriran pod imenom HAZUD dana 06.02.2013. godine. Hrvatski znanstvenici u RH i u BiH, stručnjaci i umjetnici mogu biti članovi HAZUD-a u Baselu i imaju naslov po Statutu, kao i mi u Švicarskoj i u široj dijaspori: "Hrvatski akademik HAZUD-a" ili skraćeno "Hrv. akad.". Statutom HAZUD-a čl. 4., 5., i 6.) koji je službeno priznat u RH opisano je da HAZUD u svoje članstvo okuplja istaknute gospodarstvenike, intelektualce, umjetnike, akademike, inovatore, kako bi ostvarila europsku razinu napretka kroz programe razvitka u područjima ekonomije, gospodarstva, obrazovanja, kulture i umjetnosti, društvenih, tehničkih, medicinskih i drugih znanosti, te inovacija, sukladno Statutu i Zakonu, i čija svrha nije stjecanje dobiti. HAZUD okuplja akademski obrazovane građane koji žive u Hrvatskoj, kao i građane koji su na privremenom radu u inozemstvu, ili su privremeno iseljeni, radi njihove međusobne povezanosti, radi njihove međuovisnosti i razvijanja modela primjene u društvu kako bi svima olakšala služenje u ljubavi, slobodom i odgovornošću. HAZUD se u svom radu oslanja, u svom ustrojstvu i u djelatnostima na hrvatsku znanstveno akademsku tradiciju u dijaspori, na tradiciju židovskih dijasporskih akademskih institucija, grčkih i europskih renesansnih akademija, kao i na uzor suvremenih akademskih zajednica i udruženja. Istaknuti članovi HAZUDA su i dr. Vladimir Prelog, dr. Lavoslav Ružička prvi Hrvat dobitnik Nobelove nagrade 1939., dr. Antun Bauer, dr. Franjo Tuđman, i mnogi drugi istaknuti stručnjaci, znanstvenici, povjesničari, ekonomisti, književnici.

2. Gospodin Emil Čić je Hrv. akad. HAZUD-a s djelovanjem u umjetnosti, a nije, niti se on predstavlja akademikom HAZU ex JAZU.

3. Svaki član HAZUD-a bez obzira, gdje živi osobno je odgovoran za svoj govor i za djelovanje. HAZUD u Baselu ne može ni teoretski nadzirati niti snositi odgovornost za svoje članove diljem dijaspore, primjerice u Australiji, Americi, u europskim državama i u Hrvatskoj.

Stav niže podpisanih dužnostnika HAZUD-a:

Tvrdnje Emila Čića su izdašno dokumentirane, pa ako netko ima argumente koji to pobijaju, neka mu se izvoli s faktima i brojkama suprotstaviti, a ne kukavički nazivati "ispadom".

Dakle, izjave osobe gosp. Emila Čića (ne u ulozi Hrv. akad. HAZUD-a!) se ne slušaju rado jer tematiziraju sve ono o čemu glavni sluganski mediji šute. Svako takvo kritičko osvrtanje na geostrategijska zbivanja paušalno i nereflektirano se obilježuju govorom mržnje, kako bi se autora diskvalificiralo i svaku raspru o samoj problematici zaustavilo.

[Srbi od cara Dušana preko poturica poput Sokolovića i Predojevića do Miloševića, Babića, Martića, Mladića ratuju genocidno i vandalski protiv Hrvatske. Jeli to normalno ili?!]

Ovih dana slušamo iz HRT-a, da hrvatski narod ne voli umjetnika Vojina Bakića. Tu uopćenu optužbu na hrvatski narod sluša cijeli svijet. Jedan istaknuti povjesničar je napisao znanstvenu povijest pod naslovom: Zagreb holokaust (neoprostiva uvreda za blizu milijun Zagrepčana). Premijer Zoran Milanović je promukao u svojim govorima protiv Hrvata u dijaspori. On za volju jednoumlja izbacuje iz stranke one koji se usude imati drugačije mišljenje od njegova. Jučer (15.01.2014.) je istaknuti političar izbačen iz jedne druge stranke bez prava žalbe. Tako nešto moguće je još jedino u Sjevernoj Koreji. Često se čuju lažne uvrede na račun pravednika i dobročinitelja - kardinala Alojzija Stepinca, a da mediji nikada nisu to osudili kao govor mržnje.

Uz izraze poštovanja šaljemo najljepše hrvatske pozdrave - Izvršni odbor HAZUD-a/BS

Ilija Šikić, tajnik ........ Emilija Herceg, dopredsjednica ........ Dragan Hazler, predsjednik


JUGOKOMUNISTIČKO PRANJE MOZGA HRVATSKOM NARODU

Srbokomunisti okupirali javnu kuću na Prisavlju

Trudim se, trsim, patim, mučim, očajavam, čak i razmišljam… i nikako mi do sada nije bilo jasno što nam se u zadnja, da ne napišem „posljednja“, vremena događa. A onda mi KRT-ov Telekran sve-kretenu jednom - mam objasni. Pa na djelu je Okupacija u dvadeset i jednoj slici. Plan 21!

Priznajem, glup sam k'o ponoć, kako se toga nisam odmah sjetio. Malo je skraćena inačica od onijeh dvadeset i šest, malo je virtualnija od istijeh, samo je stabilnija i čvršća i mogla bi puno duže potrajati. Ma što potrajati, ona traje li traje, teče i unazad vladajući sadašnjošću, smjerajući unaprijed.

Vratila se „okupacija“

Naravno kako sam pod dojmom gledanja na Prvom HTV-u Zafranovićeva filma „Okupacija u dvadeset i šest slika“. Ne znam zašto ih je baš dvadeset i šest, ali to je djeljivo s trinaest, pa je bit će stoga pušteno na Prvom trinaestoga siječnja 2014. Skoro 2013. samo je malo i trinaesta godina promakla. Računam onako, bit će to Krtovizija, za koju odavno, dok još Radman nije nikome bio ni u primisli za „ravnatelja“, dok je Ivo još uživ'o, mislim na slobodi, uporno ponavljam: “ceterum censeo, uostalom to treba ukinuti, isključiti, prodati... Svakako ne zabraniti, ali oduzeti ime i prestati plaćati rtv-harač dakako. Ali Krtovizija tako, predpostavljam, već dan prije, jer je emitiranje „Okupacije“ malo upalo i u 14. siječnja, priprema slavlje za godišnjicu međunarodnog priznanja ove jadne Republike. Ili je to možda obilježavanje dana priznanja od strane Vatikana, 13. siječnja 1992. Ima u filmu i jedan onako čistom reakcionarni i proždrljivi pop. I ja ju Republiku, vidite, pišem samo velikim slovom, kao što ju je jedan Ivo čak bio u stanju izgovoriti velikom slovom, ne spominjući njeno ime. Šutim o njoj, jer kao da u njoj ni nisam, pitajući se gdje sam i koje se to vrijeme vraća, jer ako se Ustav može vratiti unazad, može sve, pa i Jugoslavija. Dakle, emitiranje „Okupacije“ nije ništa drugo do li obilježavanje (povratka) Jugoslavije.

Obična svinjarija, plagijat i propaganda

Pustiti na Prvom Hateveju Zafranovićev film iz 1978., bez dodatnog komentara, obična je svinjarija. Prvo film je to za kojega je bez bilo kakvih ograda moguće ustvrditi kako je plagijat Vittorija de Sice, poglavito njegova Vrta Finci Continijevih, uz još ponešto bezočne krađe „slika“ iz te sjajne talijanske kinematografije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Recimo scena kad dubrovački razuzdani mladići „dudaju“ poveliku dudu jedne prostitutke kroz prozorčić na vratima prepisana je od Federica Fellinija iz Amarcorda (1973.) s tim što je Fellinijeva trafikantica bila poprsjem „obdarenija“. Našlo bi se tu i ponešto „preslika“ iz Cabareta (1972.), te atmosfere nacifašitičkoga hedonizama i razvrata.

Koljačke i „macolom“ ubilačke scene u autobusu, silovanje, rezanje jezika… posuđene su filmski od hollywoodskog luđaka Sama Peckinpaha opsjednutog nasiljem (Divlja horda, Psi od slame i dr.) iz istih godina. Osim što je plagijat, i to vrlo uspješan, film je i kao montaža, tuđih, već negdje „montiranih atrakcija“ ušljiva gola propaganda. Također uspješna. To bi bili pravi razlozi za prikazati „Okupaciju“ i pokazati kako se može istodobno napraviti odličan plagijat i još bolja propaganda, dakako komunistička. Treba samo naći sposobnoga redatelja, podobnoga i s takvom političkom voljom i dati mu odgovarajući novac. Evo tri sličice: Nijemci ulaze u Dubrovnik kao motorizirana sila i relativno kulturno vješaju nacističku zastavu. Talijani su, stereotipno, smiješni paraderi, ali i oni kulturno vješaju svoju zastavu. Ustaše najprije kolju, a tek zatim vješaju svoju krvavu zastavu.

Stvarnost je (bila) i nešto drugo

Stvarnost je pak (bila) nešto drugačija, a istina o njoj danas se zna, što je važnije, smije se o njoj govoriti. Smije li se doista, pitanje je sad? U vrijeme vješanja barem one prve dvije zastave nacisti, fašisti, komunisti, pa i ustaše, htjeli ne htjeli, su još uvijek - u koaliciji. Odzvanja i Stradunom, kao i Europom - isti, isti, isti… Možda to Zafranović nije znao, možda nije ni Mirko Kovač, ali, spomenut ću samo toliko, zanemarujući prethodno od komunizma mrtve milijune („statistika“, kako je govorio Staljin): s nacizmom koalicijski komunisti, upravo su bili pobili, kažu izvori, i oko 26.000 zarobljenih domoljubnih poljskih časnika, dočasnika, policajaca, „kapitalista“... Zarobljenih od komunizma, dakako svih njegovih sekcija, a ne samo sovjetske, u koaliciji s nacizmom još nedavne 1939.

Neki izvori govore kako se Staljinov, najprije Ježovljev, a zatim Berijin fizički likvidator Blohin u tridesetak dana „naradio“. Likvidirao je zarobljene Poljake dnevnim tempom od oko 250, opasan mesarskom pregačom, naoružan s mesarskim nožem i pištoljem njemačke marke. Za tridesetak dana, kažu izvori, pobio ih je oko 7000 tisuća pa se to smatra odvratnim „svjetskim rekordom“ u „kategoriji“ primitivne fizičke likvidacije. Za razliku od nacističke „industrije smrti“ bila je to obična „manufaktura“, čak bliža „kućnoj radinosti“, ali očito „učinkovita“.

Zbilo se to nešto prije, najmanje godinu dana ranije nego su se ustaše prihvatile, kako kaže kreacija „Okupacije“, sličnoga „posla“ na „manufakturni“ način. U „kreaciju“ komunisti kao da su „doletjeli“ odnekud s neba, no „nebesku čistoću“ su pokazali kao paklenu u dvadeset i sedmoj slici, koje nema i vjerojatno ju nikada nitko ne će snimiti, nešto kasnije, na Daksi. Ah, ima taj filmski metak u potiljak, al' on je nekako „opravdan“ i „umjetnički“ i „s lijeva“. Ako netko misli kako Poljska i Hrvatska nemaju nikakve veze, gadno se vara, uostalom danas su opet u zajedničkoj državi, kao što su njihovi dijelovi i prije stoljećima bili.

Dvadeset i osma slika i "domaći" prolog

Postoji i dvadeset i osma slika koju je „crvena zvijezda“ u bratstvu-jedinstvu sa Srbima i Crnogorcima pokazala Dubrovniku ujesen 1991., mjesec dana kasnije na Ovčari, nešto ranije u Voćinu… Nitko to ne će snimiti ni u jednoj a kamo li u 26 slika. A bilo se zbilo. Postoje i prethodne „slike“, kao prolog ovih 26. Evo jedne jedine o kojoj nikada ništa izražajno „umjetnički“ nije snimljeno, vjerojatno ni ne će biti, a prethodi čak i nacizmu, a kamo li i ustašama. Naravno, riječ je o masakru hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Svjetsko-povijesni je ona raritet. Čak su i komunisti ponekad, onako taktički, o njemu govorili kao o manifestaciji „monarho-fašizma“. U XX. stoljeću je nezabilježena, barem ne u Europi.

Staljin i boljševici prije njega, se nešto „nalikvidirao“ svojih „deputata“ i članova CK. Od jednog „sastava“ od njih dvije tisuće smaknuo ih je preko polovice, ali nije zabilježeno, osim ako mi je promaklo, da je itko od njih stradao za vrijeme zasjedanja u zgradi parlamenta, na plenumu CK, pred svima. Navedoh samo nekoliko razloga zašto je danas, 2013. u siječnju, i kad se ovdje upravo bije „pravna“ bitka oko još jedne krvave likvidacije, one Stjepana Đurekovića, „puštati“, bez komentara, osvrta, ničim izazvan, Zafranovićevu „Okupaciju“, najmanje – obična svinjarija. Najmanje je to „građanski nepristojno“, najmanje je to pomirujuće i umirujuće, a u bitnom je samo nastavak i produbljivanje, uspješnim plagijatom i jednako uspješnom propagandom, razdora u hrvatskom društvu. Osim ostaloga služi i zastrašivanju „malih“ ljudi, tjeranje da se opredijele između „istih“…

No, što ja tu uzalud kukam i izlažem se raznim pogibeljima kad se sve može svesti na jednu jedinu rečenicu: borba je to za bolju prošlost. I „Okupacija u dvadeset i šest slika“ i medijsko politička višemjesečna okupacija Hrvatske s jednim čovjekom i „slučajem Perković“, tek nakratko i kasnije s „uskrslim“ „čovjekom bez lica“, Mustačem. Borba za bolju prošlost moguća je jedino u mraku, medijskoj i političkoj magli. Ona pak pokriva ono što se doista događa u realnosti. Od nastanka i intenziviranja tog „slučaja“, recimo od 1. kolovoza 2013. do danas približno je 55.000 (slovima pedeset i pet tisuća) radnica i radnika ostalo bez posla. Danas ih je preko 370.000 – sve samih anonimusa, muškaraca i žena „bez lica“ nepoznatih sudbina, sumorne budućnosti.

Svi oni i pojedinačno i zajedno, kamo li jedan po jedan, nisu zaslužili ni film, ni priču, niti toliku eksponiranost u medijima. Pa onih tristotinjak tisuća pod ovrhama, pa propast seljaka, mljekara i ostalih… Svi oni su i izvan domašaja „umjetnosti“ i samo su obična –statistika. Sve u svemu kako stvari stoje, a pokazuje nam to i prikazivanje „Okupacije u 26 slika“, prošlost bi nam mogla biti bolja, kao retuširana ona stvarno protekla, ali zato nam je budućnost, nastavi li se ovakva okupacija i okupacija prošlošću - nikakva.

Mato Dretvić Filakov


Ivan Grujić jest bivši pukovnik Udbe

Pismo prof. dr. Andrije Hebranga Goranu Ogurliću, glavnome uredniku Večernjeg lista

Poštovani gospodine glavni uredniče,

U Vašem cijenjenom listu od 3. siječnja 2014. objavili ste tekst pod naslovom „Nisam udbaš već dragovoljac Domovinskog rata", u kojemu Ivan Grujić prijeti sudskom tužbom biskupu dr. sc. Mili Bogoviću. Razlog je biskupova izjava povodom otkrivanja spomenika žrtvama komunističkog režima u Tupalama da „cijelom akcijom upravlja bivši pukovnik Udbe Ivan Grujić". Budući je Ivan Grujić u tekstu iznio niz neistina, radi objektivnog informiranja Vaših čitatelja, osobito mlađih koje članak može pogrješno informirati, molim da objavite ovaj ispravak njegovih netočnosti.

Ivan Grujić jest bivši pukovnik Udbe, prema tome laže da nije bio udbaš. Očitio je nastupilo vrijeme primjene posljednjeg obrambenig bedema bivših udbaša, koji sada tvrde da su bili dragovoljci Domovinskog rata. To im nitko ne spori, ali to ne znači da su izbrisali pripadnost zloglasnoj Udbi, u čijoj organizaciji je po nalogu vrha tadašnje komunističke partije likvidirano na desetke tisuća civila u zemlji a dio i u inozemstvu.

Udba je izvršavala naloge vrha zloglasne komunističke partije ne samo za ubijanje, nego i uhićenje i mučenje mnogih tisuća političkih neistomišljenika. Ivan Grujić jest visoki dužnosnik takve Udbe, što možemo pročitati iz transkripta njegova svjedočenja na sudu u Hagu a objavljenog na internetskoj stranici toga suda. Izvadak razgovora Ivana Grujića s braniteljem Mile Mrkšića odvjetnikom Miroslavom Vasićem to potvrđuje (vlastiti prijevod):

- Odvjetnik Vasić: „...i ja bih Vas pitao da li ste Vi od 1984. godine bili zaposleni u u Službi državne bezbednosti (ta je služba od 1966.g. sljednica Udbe, op. A.H.), odnosno u odjelu za Osijek?"
- Ivan Grujić: „Ne, nego od 1972. godine".
- Odvjetnik Vasić: „Hvala Vam lijepo. Vi ste, kako smo čuli, bili specijalist za obavještajne i kontraobavještajne poslove, konkretno ste se bavili pitanjima terorizma i otkrivanja terorističkih aktivnosti?"
- Ivan Grujić: „ Tako je. Tamo je (u biografiji) isto tako navedeno, da sam u toj službi radio, imao razvojni put od najniže stepenice pa možemo reći do najviše stepenice, i jedno vrijeme sam radio na poslovima protuterorizma".

Radio za UDBA-u 18 godina

Prema tome biskup Bogović je rekao punu istinu. Grujić je za Udbu radio 18 godina, a na kraju 1990. godine bio je pukovnik te zloglasne službe. To, da je Grujić kasnije bio dragovoljac Domovinskog rata, uopće nije sporno jer je većina udbaša brzo preokrenula kaput u strahu od probuđene demokratske snage hrvatskog naroda i nakon događaja u Rumunjskoj gdje je presuđeno Čaušeskom.

Njihov cilj je bilo spašavanje stečenih privilegija. Prema podacima Zavoda za mirovinsko osiguranje, danas imamo 16.314 umirovljenika koji se vode kao tzv. „radnici na određenim poslovima". Koliko ih je još u aktivnoj službi, možemo samo pretpostavljati. Bitno je to, da prelaskom na hrvatsku stranu nisu izbrisali svoju prošlost i djela po kojima je Udba poznata. Hrvatska kao jedna od rijetkih postkomunističkih zemalja još nije provela lustraciju koja bi pripadnike Udbe isključila iz društveno-političkog života.

Druga neistina

Druga velika neistina koju iznosi Grujić odnosi se na Ured za otkrivanje grobova žrtava komunističkih zločina, kojega je sadašnja vlast nakon samo godinu dana rada ukinula i daljnje istaživanje povjerila Ivanu Grujiću i ministru Fredu Matiću. Nije istina, kako tvrdi Grujić, da je taj Ured „samo promijenio ime". Ne, Uredu je uništena temeljna nakana, da u sljedećih pet godina istraži 940 gobnica s policijskog popisa načinjenog nakon istraživanja na terenu.

Ured je u prvoj godini svoga postojanja s tri zaposlena uspostavio metodologiju sondiranja, otkapanja i zbrinjavanja posmrtnih ostataka nađenih u skrivenim grobovima. Postavljen je plan širenja aktivnosti na udruge građana u županijama, a u dogovoru s tijelima EU planirano je financiranja zemljanih radova od EU fondova.

Uništenjem Ureda, onemogućeno je to financiranje jer je glavni uvjet bio da istraživanja grobova ne provodi državno političko tijelo kao što je to sada nego samostalna pravna osoba kao što je to bio Ured. Nakon trideset sondiranja i tri uspješna otkopavanja koje je proveo Ured, on je ukinut te je zaustavljena predviđena dinamika daljnih otkopavanja.

Naime, za razliku od planirane dinamike otkopavanja 200 grobnica godišnje, sadašnjom dinamikom kojom Grujić otkopava jame od dva lokaliteta godišnje, ne može obuhvatiti sve lokalitete ni slijedećih sto godina. Kada znamo da su primarni svjedoci u poodmakloj dobi, zbog čega smo Uredu za cilj postavili 200 otkopavanja godišnje (10 po županiji), jasno je zašto je Ured ukinut.

Pravi razlog njegova ukidanja je značajno usporavanje iskopavanja do nestanka i posljednjih svjedoka! Godine 2002. vlada Ivice Račana je zaustavila rad saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. Sada se ponavlja isti pakleni plan zaštite komunističkih zločinaca, ali u još goroj varijanti.

Nespojivo je s temeljnim etičkim principima to da je posao Ureda povjeren bivšem visokom dužnosniku Udbe Ivanu Grujiću, pripadniku iste organizacije koja je te žrtve lišavala života bez prava na suđenje. Kada u tom kontekstu sagledamo izjavu biskupa Mile Bogovića, Vaši će čitatelji moći donijeti svoj sud. A taj je pravedniji, moralniji i humaniji od suda Udbe ili nadređene joj partije.

S poštovanjem,

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang, smijenjeni predsjednik-volonter Upravnoga vijeća Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunističkih zločina


POZIV SVIM DOMOLJUBIMA

Ovim putem izvješćujem hrvatsku javnost o namjeri održavanja velikog narodnog domoljubnog prosvjeda u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, čiji organizator treba biti hrvatski narod i koji bi se održao u ožujku ili travnju 2014. godine.

Kao hrvatski branitelj, diplomirani pravnik, član Hrvatskoga kulturnog vijeća i autor knjige „Vukovar, grad koji je obranio Hrvatsku“ te kao hrvatski domoljub smatram svojom dužnošću da, u ovom teškom trenutku za hrvatski narod, učinim sve što je u mojoj moći za spas moga naroda od posvemašnje gospodarske, socijalne, društvene, medijske, znanstvene, obrazovne, pravosudne, domoljubne i svake druge nacionalne katastrofe kojoj se nezaustavljivo približavamo.

Jedan od ciljeva ovoga općenacionalnog prosvjeda jest upućivanje odlučne poruke ne samo anacionalnim strukturama koje nam već dulje vrijeme kroje sudbinu, već i cijelom svijetu o spremnosti i odlučnosti hrvatskog naroda na borbu i otpor svim sredstvima koje poznaje suvremena demokracija, za svoj opstanak kao suverenog, ponosnog i prosperitetnog subjekta. Međutim, glavni cilj prosvjeda trebao bi biti poziv na zajedništvo i ujedinjenje svih domoljubnih snaga hrvatskoga naroda u domovini i iseljeništvu, radi stvaranja velike ujedinjene fronte svih pojedinaca, udruga, organizacija, inicijativa, stožera i političkih stranaka domoljubne orijentacije za budući zajednički nastup protiv neprijatelja hrvatskoga naroda, a što je jedini čimbenik i jamac pobjede protiv onih koji uništavaju hrvatski narod i koji su, bez obzira na stranačke boje, na vlasti već skoro petnaest godina.

S obzirom da u ovome trenutku iza ove ideje i poziva stojim posve sam, ovim putem pozivam sve hrvatske domoljube koji na bilo koji način mogu pomoći u organizaciji prosvjeda, da me kontaktiraju na mail adresu: heinrichtomislav.stockinger1@inet.hr radi osnivanja organizacijskog odbora prosvjeda.

Tomislav Stockinger


Režimska televizija

U što se to pretvorila Hrvatska radiotelevizija, na čelu s glavnim ravnateljem Goranom Radmanom, zadnjim predsjednikom Brozove omladine? Naime, nevjerojatno je da svi građani, i svi oni koji posjeduju televizijski prijemnik, po Zakonu moraju plaćati mjesečnu pretplatu, gledali njihov (režimski i bijedan) program ili ne?

Pa, ako već moramo plaćati 80 kuna mjesečno (što za veliki broj ljudi u ovoj teškoj gospodarskoj situaciji, kad je jedan dio hrvatskih građana prisiljen kopati i po kantama za smeće, nije i ne može biti mali novac), red bi bio da i oni koji to plaćaju imaju barem kakvog-takvog utjecaja, prije svega na određene emisije, dok o pristranim, neobrazovanim i inim voditeljima i novinarima i novinarkama (koji više sliče na stjuardese nego na ozbiljne novinarske face) da i ne govorimo. Tv- pretplata se jednostavno treba plaćati, a ukoliko zanemarite ovu obvezu, HRT je angažirao brojne odvjetnike da "istjeraju mak na konac", pa su vam i ovrhe neizbježne. Ta i takva institucija ima i neki telefonski broj za primjedbe gledatelja, pa ako želite, i ako ste naivni, možete im se javiti, oni će (ako će?) saslušati vaše primjedbe i – to je sve.

Pojedini novinari i urednici HRT-a, kad im ta nekakva "služba za gledatelje" dostavi primjedbe ljudi koji zovu ("zovi, samo zovi!"), oni se, kažu, tome navodno smiju, ili to uopće ni ne čitaju, ili kažu - "sto ljudi, sto čudi"! I Sava dalje teče! Informativni program jedne takve ozbiljne tv-kuće posebna je priča. Vjerojatno je oko takvih emisija angažirana "brigada novinara i "stjuardesa", ali kakve nam vijesti svakodnevno emitiraju, ponekad izgleda kao da se netko od njih "igra" novinarstva, pa su većinom sastavljene od manje važnih, marginalnih informacija (često i od laži i podvala onih na vlasti) koje veze s vezom nemaju. U zadnje vrijeme "glavni im je štos" da informativne vijesti počinju kako je netko uhićen, pa pošalju ekipu da "izdaleka" snimi nekog "važnog" koga policija uhićuje, odmah ga proglase kriminalcem, lopovom, svodnikom, a čovjek tek odlazi na prvo ispitivanje (Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže!)! Nu, da to i je praksa pa da svakog "važnog" navodnog kriminalca prikazuju u središnjim i inim informativnim emisijama, čovjek bi pomislio, gle-objektivna televizija, objektivni novinari, objektivne "novinarske stjuardese"! Kad tamo, samo odabrane snimaju, obično rano ujutro, a to im javi- tko? Pa, policija ili Državno odvjetništvo, njega snimite, njega ne!

Zanimljivo bi bilo saznati po čijem nalogu jedne snimaju, a druge ne. Eto, kad su tobože uhitili navodnog ubojicu i bivšeg okorjelog Udbaša Perkovića – ništa nisu prikazali, dok su njegova bivšeg šefa Mustača – snimali kako ga, kao "klošara", vode iz neke "klijeti". Oni, u ime slobode govora, informiranja i tome slično, na čelu s tim bivšim omladinskim i inim komunističkim kadrom, uistinu rade što hoće. Po nekoliko puta (nekada čak i dnevno) zovu na razgovore one na vlasti, dok ljude iz oporbenih političkih stranaka tek tu i tamo prikažu i to takvom brzinom da "prilog" o njima nestane samo što odeš zatvoriti prozor. Poglavito su smiješne ankete građana koje nam povremeno prikazuju. Nađu neke obično starije ljude, koji čak i ne razumiju što ih neke "novinarske stjuardese" pitaju, a onda od deset ili dvadeset koliko ih snime puste u eter dvoje-troje, od kojih su primjerice dva za "poteze" Vlade, koji ih vole, a ovaj treći je obično – neodlučan, pa nam voditelj (urednik) kaže- "Eto, dragi gledatelji što o tome misle građani!".

Osobito su zanimljive emisije ala "Nedjeljom u dva", koje bi se mogle sažeti u jednu rečenicu- kakav voditelj, takva emisija! Da tu emisiju maknu s ekrana (nakon ručka) vjerujte da bi je velika većina zaboravila nakon desetak dana, a njezinog voditelja još i prije. Sjećate li se "objektivnih" tv emisija nekog danas već posve zaboravljenog Denisa Latina? Kad su ga "skinuli" s ekrana što se dogodilo? A baš taj Latin je mislio, kao uostalom i većina tv-faca da su "nezamjenjivi", pa tako obično i hodaju gradom, kao živi spomenici. Sva sreća što je netko smislio "blesimetar" jer većina njih ne bi znala progovoriti ni tri "pametne" rečenice iz glave. Nu, da ne pretjeramo, na HRT-u ima i izvrsnih novinara i urednika, ali- gdje su? Tek tu i tamo neki se pojavi. A što je s emisijama i vijestima iz kulture? E, one se u pravom smislu riječi "cenzuriraju", na dan obično ide neka emisija oko nekoliko minuta, a u kojoj su obuhvaćeni "svi najvažniji" kulturni događaji toga dana u Hrvatskoj! Smiješno da smješnije ne može biti. Kad ste u tim tzv. kulturnim emisijama vidjeli predstavljanje recimo neke knjige ili neke izložbe koja je posvećena hrvatskom Domovinskome ratu ili stvaranju hrvatske države? Kad ste vidjeli u nekom "udarnom" terminu nekog akademika, pisca, slikara koji otvoreno, bez dlake na jeziku, govori o svojim djelima posvećene borbi Hrvata za slobodu? To većinom možete vidjeti jedino u emisijama ala "Dogodilo se na današnji dan", a u zadnje vrijeme čak ni tamo.

Što se tiče hrvatskih branitelja, oni imaju neku trideset minutnu emisiju u kojoj u prvom dijelu govore isključivo zaposlenici Ministarstva branitelja (naravno, hvale se svojim uspjesima), dok se u drugom dijelu pojavljuju snimke nekih obljetnica ili portret nekog branitelja- i to je sve. Urednica te emisije nastoji, koliko može, "pola litre vode staviti u litrenu bocu!" Da, u nekoj emisiji iz kulture "Pola ure kulture" osobito je zanimljiva top-lista "najprodavanijih" knjiga publicistike i književnosti. Bio sam jednom u nekoj zagrebačkoj knjižari, kad čujem kako prodavačica viče kolegici: "Čuj zove ova iz "Pola ure kulture" koje smo najviše knjiga prodali?" A ova odgovara: Pa one tri koje smo mi objavili, reci joj naslove, a ova ih "izdiktira" u slušalicu. I bogami, gledam ja tu narednu emisiju iz kulture- najprodavanije su one koje su "oni" objavili! Inače, na HTV-u svi se obično pravdaju kako imaju premalo "termina", pa ne mnogu sve stići (Kud bi došli.). Međutim, u dvorani Hrvatskog slova svakog se tjedna (ali svakog!) priredi barem jedno predstavljanje nekog značajnog djela, ali jednom (ili nijednom) ili dva puta godišnje dođe neka kamera HRT-a, snimi prilog od pet ili deset sekundi, a onda obično ni ne spomenu gdje se to događalo, da ne prave "propagandu" "Hrvatskom slovu"! Ali kad Društvo hrvatskih pisaca i slični prirede bilo kakav "kulturni događaj", to se odmah prati kamerama, uzdižu se govornici do "Mont Everesta", iako je u dvorani jedva pet ili desetak posjetitelja. I mi to uredno plaćamo!

Sada glavni ravnatelj HRT-a, strogo komunističke orijentacije, bez da pita ijednog gledatelja, najavljuje ukidanje rada dopisništva HRT-a u Sarajevu i Mostaru. Na taj način želi "ukinuti" i Hrvate izvan hrvatske Domovine, koji poglavito u Herceg Bosni, ali i šire gledaju isključivo program Hrvatske televizije. O Hrvatima u Srbiji nemamo pojma, tamo kamere HRT-a gotovo uopće ne odlaze, baš kao ni u Austriju, Madžarsku, Njemačku, Italiju i druge države gdje žive i rade Hrvati.

Sve se to radi namjerno i smišljeno - po direktivi!

Mladen Pavković


hrsvijet.net

Kako je umirao sram u mojoj zemlji

Stid je boja vrline, ustvrdio je jedan mislilac. Narod iz nekih čednijih vremena pamti frazem ''umirati od srama''. Još donedavno su i okorjeli zločinci jaknom ili ulisičenim rukama skrivali lice dok ih je policija privodila pokazujući tako da im je poznat pojam srama i sramote. Danas taj običaj izumire. Ubojice, lopovi, silovatelji, prevaranti i prodavači magle ponosno kroče u ''marice'' i sudnice kao da su zabili gol na Camp Nouu, preveli tisuću bakica preko ceste ili spasili posrnulu tvrtku od propasti. Ukratko, umro je sram jer nitko više ne ''umire od srama''.

Kako je sve to počelo i kada je počelo? Još u socijalizmu, ali je sramota tadašnjih besprizornika prikrivana ideološkom maglom i zabranom rasprave o škakljivim pitanjima. Drugovi su se držali one: druga spasiti, pojavu osuditi. Druga prednost socijalizma bila je u tome što su jedna pravila važila za crvenu aristokraciju, a neka sasvim druga za običan narod. Zahvaljujući tome, običan puk je ostao prilično neiskvaren, zanemarimo li sitne kompromise sa sistemom, manje ili više nužne da bi se u tom sustavu funkcioniralo. Tako nam dubina i opseg opačina crvenih vlastodržaca nikada nisu bile uistinu poznate. Tu i tamo nešto se šuškalo, ponešto naslućivalo, ali ništa se nije moglo pouzdano znati. Zahvaljujući upravo toj činjenici, suvremeni jugonostalgičari i danas besramno mogu crveni totalitarizam oslikavati ružičastim bojama.

S demokracijom došla je i kakva-takva sloboda tiska, politička konkurencija artikulirala se kroz političke stranke, a neoliberalna paradigma gurnula je u ropotarnicu povijesti otvoreni političko-ideološki teror i prisilila političke elite da se koriste suptilnijim metodama. Tako je sramota pokuljala van kao gnoj iz čira. Nagledali smo se svačega, od konvertitstva do izdaje, od nepotizma do najbesramnijeg lopovluka, od obične nevjere do seksualnih opačina. Naravno, navedene moralne odrednice također su u međuvremenu povučene iz uporabe te su kao takve danas anakrone: konvertitstvo je postalo političkim sazrijevanjem i pravom na promjenu mišljenja, izdaja kozmopolitizam i razumijevanje globalnih procesa, lopovluk uspješan menadžment, raskalašenost razlog za ponos itd. Sve u svemu, nestalo je srama budući da je nestalo činova kojih bi se napredan i osviješten čovjek 21. stoljeća mogao sramiti. Doduše, na popisu sramnih čina ostala je još pedofilija i pozdrav ''za dom'', ali ni oni nisu dugog vijeka. Pedofiliju će rehabilitirati, a pozdrav će postati izlišan, jer će nam domovi ionako domalo na bubanj doći.

S obzirom na tako nagao napredak, iluzorno je bilo očekivati da se ''smrt srama'' neće proširiti i na bazu, to jest puk. I običan čovjek došao je u priliku da se osladi grijehom i da zbog toga ne osjeća sram niti ga plaši Božja ili partijska kazna. U naravi je čovjeka kao društvenog bića da se ugleda na društveno ugledne. Recimo, na premijere, ministre, predsjednike itd. Gledam tako neki dan na televiziji fra Šimu i njegovu ''bankaricu'' kako ponosno dolaze na splitski sud. Šime zgodan, stasit, lijepo obučen, više nalik plejboju negoli fratru, nonšolantno dobacuje novinarima nešto tipa kako mu je drago da su se okupili u tako velikom broju. Prepoznatljiv je to gard osobe koja je svjesna da je postala popularna i kojoj ta popularnost godi. Sam pak razlog nečije popularnosti u ovome je društvu ionako odavno prestao biti važan.

''Bankarica'' zgodna, stasita, ponešto i prebujna, lijepo obučena i dotjerana, hoda prema ulazu sudnice kao po pisti, osmijeh joj je ponešto suspregnutiji od Šimina, no samosvijest ništa manja. Unutra sjede opušteno kao ljudi koji su navratili u restoran kraj puta koji vodi u svijetlu budućnost. Gdje ih čekaju zasluženi milijuni od prodaje crkvenog zemljišta. I nekako slutim da obični čovjek pred svojim televizorom potiho navija za njih.

Damir Pešorda


Iz povijesti naše slavne...

OPERACIJA SLOBODA

Prava istina o organizatorima otmice švedskog zrakoplova 15. rujna 1972. godine.
Do sada nepoznate audio poruke Mira Barešića, Anđelka Brajkovića, Marinka Leme i Ante Stojanova.

Video

Domagoj


hrsvijet.net, 15.1.2014.

Čudo

U SAD-u konačno dopustili da se droga javno prodaje, zapravo marihuana. I dolari pršte na sve strane kao proljetna kiša. Milina jedna. Očito se nije siromašno kao ovamo. Ipak, taj pojam zarade nešto mi logično ne sjeda u glavu. Istina je, radi se o milijunima dolara, vjerujem im na riječ. Samo nitko ništa ne govori o tome što se zbiva kada se netko »napuši«. Između ostaloga, je li sposoban raditi i zarađivati? Očito nije. I gdje je onda tu zarada? Amerikanci bi rekli da se ubija govedo zbog odreska. Zanimljivo je i kako se brani ova odluka. Rekoše da se državni zakoni trebaju prilagoditi najraširenijim osobnim ponašanjima. Sukladno tome onda bi imali npr. pravo oni koji u pojedinim državama progone ženski svijet. Ta to je najraširenije ponašanje. Očito su pristalice raspojasanog ponašanja pogriješile, gledajući naravno s našega gledišta. S nekog drugog nisu.

Čovjekovu nutrinu odavno razaraju bolesnom umjetnošću, bolesnom glazbom..., pa su onda nasrnuli na prirodni oblik obitelji, počeli ubijati ili eutanazirati (ako nam je tako draže) slabije, sada još da droga počne carevati i može se staviti točka. Bog je prognan, čovjek je doveden na razinu životinje i novi svjetski poredak konačno može zakraljevati. Ponovimo, po tko zna koji put. U tom novom svjetskom poretku bit će sloj vladajućih ili sloj onih koji uživaju, sloj robova ili onih koji rade te sloj vojnika ili onih koji čuvaju taj poredak. Kristalno jasno. Nestajemo u dimu zlih, otrovnih para. One se neprestano šire iz mjesta gdje se provoditelji svega ovoga utječu svome idolu. Sotoni. I to je u SAD-u dopušteno. Đavolji kotač melje sve pred sobom.

Priznajem, smuči se čovjeku kad ovako razmišlja, odnosno kada pipke zla počne prepoznavati u svojoj okolini. No, život je takav. Zemlja je ispunjena i blatom te ga ljudi moraju opažati bez obzira gacali njime ili ne. Čovjeka malo kosne kada nešto takvo prepozna i u Crkvi. A onda se sjeti da je ona sastavljena od nas, ovakvi kakvi jesmo. Možemo u nju unijeti svoju svetost, kao i svoju besprizornost. Ovisno od toga kome više vjerujemo, Bogu koji nas voli ili đavlu koji nam šapće opojne priče, pune mirisa droge. Da ovo ne bismo spoznali, provoditelji novoga svjetskog poretka nastoje da se ne govori o dobru i o zlu, nego o onome što je zakonima dopušteno ili zabranjeno. Na taj način postajemo prazna ploča na koju oni mogu upisivati ono što žele. To je njihova stara želja. I stvari i ljude staviti pod svoj nadzor te učiniti sve da oni sami što prije postanu bogovima. Danas im se čini da su tome bliži nego ikada prije. Tehnika je otišla toliko naprijed da samo što nije naš život dovela do besmrtnosti. Opet, podrazumijeva se ne za svakoga. Ta ne može ljudski korov, tako oni nazivaju slabije, doći do toga. To je samo za izabrane.

Neki talijanski i francuski izvori govore da će pipci novoga svjetskog poretka ubrzo vidljivo zahvatiti Europu. Sredinom 2014. svako bi novorođenče u EU trebalo dobiti svoj čip. Nije veći od zrna riže i ugrađuje se pod kožu. Sadržavao bi osobne podatke kao ime, prezime, krvnu skupinu, nadnevak rođenja i sl. Sateliti bi odozgor sve pratili. Skriješ se mamici, a ona odmah javlja velikom bratu da te pronađe. I uspije, bez obzira što samo ti znaš kamo si se zavukao. Baš lijep život. Neprestano te prate da ne bi štogod zgriješio, oprostite ne bave se oni religijom. Oni samo znaju pratiti i ništa više. Čovjeku dođe uzeti pušku i skinuti taj satelit s neba. Jer ovo je samo početak, ako su uopće kazali za što će im sve služiti spomenuti čip pod kožom tih novih ljudskih bića. Njima je izgleda namijenjena neka posebna budućnost, od nas su digli ruke, budući da smo nepopravljivi.

Kažu da će na vrhuncu novoga svjetskog poretka doći Antikrist i da će biti ustoličen u Jeruzalemu. Svatko imalo pametan strest će se na ovu bogohulnu namisao i htijenje. Ta već je tamo i previše nesporazuma i zla. Za isto ozemlje bore se dva naroda, Palestinci i Izraelci. Tu su i tri religije kojima je ovo Sveta zemlja: židovstvo, kršćanstvo i muslimanstvo. Kako se ponašati? Ariel Sharon je, tako tvrde, branio svoju domovinu. Bio je vojničina, generalčina. Pobijedio je u svih pet ratova u kojima je sudjelovao. Međutim, Palestinci kažu da njegov ratni put, kao ni kasniji, nije nimalo blistav. Posut je pokoljima i gradnjom židovskih naselja na njihovoj zemlji. I što sad? Antikrist će to sve pomiriti? Da ne bi! Možda će doći (a ja vjerujem da se to ne će dogoditi ako kršćani budu budni), naravno u janjećoj koži, samo će mu ćud biti divlja i zla. Nikada se nije moglo i nikada se ne će moći na zlim temeljima graditi dobra budućnost.

Nema nam druge nego dopustiti da se dogodi čudo u našemu životu. Nije važno koliko je naizgled malo, važno je da je čudo. Bog je uvijek govorio i uvijek će govoriti svome narodu. Iskusila je to i Židovka, kršćanka, Therese Daoud. Zloćudni tumor počeo joj je izgrizati nogu. Liječnici kojima se obratila redom su savjetovali rezanje. Neizlječiv je. I ona je tako mislila. Polako se spremala na taj čin. Nekoliko puta pokušala ga je obaviti, ali uvijek bi se štogod nepredvidivo ispriječilo. Tada je shvatila da joj Bog želi nešto poručiti. I počela se moliti. Nakon nekog vremena osjetila je povratak zdravlja. Otišla je i liječnicima. Ništa im nije bilo jasno. Njoj jest. Vjera je bila jača od prolaznosti na ovoj zemlji. Ne znam što će na to sve reći današnji papa Franjo. U svibnju bi se trebao naći na Bliskom istoku. Posjetit će sve tamošnje narode, poglavito sirijske kršćane koje nemilice progone. Sa sobom će ponijeti Božji mir. Molimo se već sada da bude njegov dostojan prenositelj. On i svatko od nas tek je Božji suradnik i ništa više. A mir daje samo Bog, nitko drugi.

Dok govorimo o stvarima oko sebe, ne znači to da im se priklanjamo. Pokušavamo samo pronaći istinu skrivenu ispod ovih raznoraznih pojavnosti ili dopustiti čudu da se neprestano događa u našemu životu. Jer, mi trebamo živjeti ovdje, pod bojama neba. Sve što činimo moralo bi njima biti prožeto. Jednoga dana kada dođemo tamo gore znat ćemo kakve su zaista u sebi. No, i ono što već sada možemo iskusiti malo je reći da su prelijepe. Bog je u njima i zove nas k sebi. Pa, dajmo, odazovimo se već jedanput tako da ova nevoljna povijest konačno poteče pravim smjerom.

Miljenko Stojić


GVOZDANSKO

Blago onom 'ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi.

Rekao je veliki pjesnik povijesne Crvene Hrvatske, Njegoš. Onaj tko da život za jedan od najvećih fenomena u području međuljudskih odnosa, a to je domovina, on ne umire, nego zajedno s njom vječno živi. Dodali bi smo mi poznatu istinu.

Neumrli duhovi legendarnih hrvatskih branitelja iz 16.stoljeća, od turskih osvajača, danas su, u obliku bijelih oblačaka,nadlijetali kamenu utvrdu GVOZDANSKO, koji istoimeni gradić, je, njima u čast, danas bio glavni hrvatski grad.

Sila autobusa i osobnih automobila. Biskupi i svećenici. Braniteljske i mnoge druge udruge. Silna županijska i gradska izaslanstva,uključujući i izaslanike predsjednika republike i gradonačelnika Zagreba. Nacionalna i vjerska obilježja. Povijesne vojne odore. Topovski plotuni i bubnjevi. Zvuci mirozova. Plamena buktinja u kamenoj tvrđavi. Glumačke recitacije Ante Tresić Pavičića. U moru vijenaca i zapaljenih svijeća, kupalo se mramorno spomen obilježje ispod velikog bijelog križa. Hrvatska je tog dana, 12.1.2014.god, doista stanovala u Gvozdanskom.

Nije sramota nešto ne znati, nego je sramota ne željeti znati. Zato, vi koji se prvi put susrećete s pojmom GVOZDANSKO, tipnite na internetu spomenuti pojam. Tipnite i SIGET, KRBAVA, MOHAČ...Tipnite obvezno MASADA I ALAMO, pa povucite paralelu s Gvozdanskim, koji je da vam pomognemo, hrvatski Vukovar iz 16. stoljeća.

S ove komemoracije će morati odjeknuti riječi našeg aktualnog biskupa, koji je, usuđujemo se reći, u svojoj povijesnoj propovijedi, preko Isusovog bolnog pitanja - Zašto Oče..., u ime svih nas, desetak puta postavio i naša bolna narodna pitanja. Zašto se nama sve to radi kroz cijelu krvavu narodnu povijest koja protiče u znaku; njegova puta, smrti, istine i uskrsnuća ?

Morat će odjeknuti i riječi predsjednikova izaslanika, koji je, upoznavši se preko Zrina i Gvozdanskog sa spaljenom hrvatskom zemljom ovoga kraja, u svom obraćanju, ( " Ovdje su napadači bili; i Turci, i vlasi, i četnici, i partizani...) teško uvrijedio Josipovića i njegove jugopartizane sa lijepim petokrako kapama, koji su se pobrinuli da, i na božić 1941.godine, i ovdje naprave krvavi pir ( 55 pobijenih sa spomen ploče ), i time omoguće da staro i slavno hrvatsko mjesto, sa velikim grobljem, i poslije Oluje, obnovljenom crkvom, praktično ostane sa jednom hrvatskom obitelji, kao domaćinom današnje velike komemoracije.

Žarko Marić


ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutrašnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “ u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, 11. siječnja 2014.


Tri predsjednika

1945. – godina koja se vraća

Kako to shvatiti? Čudnovata je zemlja Republika Hrvatska. Smještena u Srednjoj Europi i na Sredozemlju, prostire se na 56.542 km2 kopna i 31.067 km2 teritorijalnog mora. Ima, u blagu podneblju, oko 3.000.000 ha obradiva poljoprivrednog zemljišta i morsku obalnu crtu dugu 4.398 km. Obiluje slatkom vodom. Udomljuje svega 4.284.889 stanovnika – kao oveći grad. Prekrasno! Ali ta zemlja ne može prehraniti svoje stanovništvo?! Ne može zaposliti sve svoje radno sposobne ljude?! Službeni broj nezaposlenih ubrzano raste. Ovih je dana premašio 370.000. Kako to? Odakle tolika količina nesreće?

Odgovor bi se mogao općenito sažeti u dvije-tri riječi, no bit će razumljiviji ako ga podupre nekoliko visokih pojedinosti. Nije naime sve tako crno kako se čini. Društvenu bijedu na dnu kompenzira izobilje na vrhu. Eto, Republika Hrvatska ima tri predsjednika – bivšega Stjepana Mesića, sadašnjega Ivu Josipovića i notornoga Milorada Pupovca! – No, ni tu – reći će tkogod – nema blagoslova. Predsjednici su odveć govorljivi. Katkad se i posvade. Udare jedan na drugoga tako žestoko te se učini da će glave padati.

Kamo sreće da je tako! No to su samo ezoterične kazališne igre. Čim svane novi dan, jasno se vidi da su predsjednici dubinski i te kako složni. Štoviše – monolitni! Kada su ljetos Milanovićeva Vlada i njezina saborska većina iz zasjede zaskočile i teško ozlijedile Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, nijedan od trojice predsjednika nije ni kvrknuo, a kamoli kriknuo! Zašto?

Razbojstvo je, čini se, bilo planirano na najvišemu mjestu. Nemam dokaza, ali nezgodni su indiciji. Pupovac je svojim zastupničkim glasom u Saboru taj (zlo)čin legitimirao. Josipović ga je svojim promptnim potpisom u Uredu predsjednika Republike legalizirao. Mesić ga je, zabavljen o sebi, prešutio. No, teško se, s obzirom na njegov nauk o antifašizmu, može pretpostaviti da bi počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske u tomu ostao izvan igre.

Što tako čvrsto povezuje te ljude? Neki tvrde: dubinske veze sa Srbima i Srbijom. Drugi vele: pupkovina Komunističke partije. Treći: Udba. – To su – odmahuju mudrijaši malo širih vidika – anakronične gluposti. Tko bi se od tih ljudi bez oslonca u inozemstvu drznuo braniti najgnusnije zločine jugoslavenske tajne političke policije?

Ništa od toga nije posve uvjerljivo. Ali u svemu tomu ima ponešto što se ne da previdjeti. Milanovićev ćirilični teror poduprli su Washington i srpski patrijarh Irinej, koji nam je jedinstvenu domovinu lijepo raskomadao čestitavši Božić „braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“. Vrlo je vjerojatno i da je Milanovićev aforizam o ozbiljnoj državi i „ptičjem rezervatu“ nadahnut u Londonu. Nešto je naime slično o Josipu Perkoviću, kao baba iz bolesti, rekla Stella Rimington, bivša glavna ravnateljica britanskoga MI5. Ona nikada ne bi drugoj državi izručila visokoga dužnosnika službe državne sigurnosti. To, veli, ozbiljne države ne rade.

Gospođu je Rimington lako razumjeti. Ona govori kao neslužbena glasnogovornica Foreign officea. Ali kako shvatiti Milanovićevu grčevitu obranu zločina nad Hrvatima koji su se u inozemstvu demokratskim sredstvima borili za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske? Ta je obrana ljetos ustala protiv pravne stečevine Europske unije, a ovih je dana boljševički eskalirala u nasrtaj na sudbenu vlast Republike Hrvatske. To je, da parafraziram Slavka Goldsteina, 1945. – godina koja se vraća. A tri predsjednika Republike Hrvatske, koji su inače svakom loncu poklopac, o tomu složno šute. U skladu s britanskom zamisli o Zapadnomu Balkanu i u dosluhu s Drugim memorandumom SANU.

I slijepcu bi dakle moralo biti jasno odakle tolika količina nesreće u Republici Hrvatskoj. Ona će biti još veća ako za predsjednika Republike opet izaberemo Ivu Josipovića ili koga drugoga tko će drugarski dijeliti vlast s ovom trojicom.

Benjamin Tolić


Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Ispovijest progonjenog Hrvata od Udbe

Osmoga lipnja ove godine posjetio sam Hrvatski državni arhiv u Zagrebu i dobio na uvid moj udbaški dosje. Upozoren sam da ne smijem ništa fotokopirati ni snimati, ali da mogu sve pročitati i prepisati. Ujedno sam potpisao obvezu da ne ću s imenima, na koja eventualno naiđem, izlaziti u javnost, ako bi to štetilo ugledu dotičnih. S obzirom da se radi o udbašima, dakle talogu hrvatskog društva, psima čuvarima beogradskoga velikosrpskog režima i ubojicama hrvatske Slobode, to držim, da takvom ološu ne mogu narušiti ugled, kojeg nemaju i da s mojim iznošenjem ovih podataka, ne ću moju obvezu prekršiti. Ukoliko oni pak misle da sam im povrijedio čast i ugled, neka ustanu sudskom tužbom. Vrlo rado bih te udbaške njuške sreo u sudnici, onako oči u oči.

Dakle, da započnem. Zapisnik u prostorijama Udbe, Dubrovnik, 3. 10. 1948.

Isljednik Zdjelar Momčilo: Slijedi moj životopis, školovanje i sl. pa zatim Zdjelar piše: »Nastojimo ga zavrbovati ucijenivši ga da je organizirao sprovod jurišniku Ratku Lučiću. Stalno se nalazi u društvu istomišljenika. Predlažem da ga se kidnapira na Pločama. Ako pristane na suradnju, napisati obavezu, a u protivnog ga optužiti za krivično djelo protiv naroda i države i predati ga sudu«. Odobrio Milo Vlahov.

(Moja napomena: Kidnapiranje je izvršeno. Trojica udbaških razbojnika su me u pravom mafijaškom stilu kasno na večer oteli na Pločama i vozili u pravcu Splita. Od njih sam poznavao jedino Mikulandru, koji me je poslije dosta pređenih kilometara izbacio iz automobila i doveo do ruba jedne provalije poigravajući se samokresom u mene uperenim, dok je automobil produžio u pravcu zapada. U neko doba se automobil vrati, te me odvedu u jednu zgradu u Komolcu, gdje su me prijetnjama smrću nagovarali da za njih počnem raditi. Da ne duljim, sve sam njihove prijedloge odbio, doživio jednu šamarčinu od Mikulandre i, eto, ostao živ. Ovu »avanturu« sam opširno opisao u Glasu Grada od 5. 5. 2006. I sada, iznoseći njihova imena, štetim li ja njihovom ugledu?!)

Zapisnik o krađi moje barke 4. 9. 1951.

– Isljednik Rajić Živko. Udba traži od Lučke kapetanije u Dubrovniku da povede postupak u pogledu ukradene barke, jer se nisam navečer uvjerio da su vesla u mome stanu, a barku sam tog dana posudio susjedu, koji je s društvom pobjegao u Italiju. Kapetanija me je kaznila novčanom kaznom.

27. 11. 1964. Obradio Musladin Pero. Slijedi biografija, školovanje, i sl. te govori da je 1948. pokušana vrbovka (vrbovanje o.m.) a pošto nisam pristao na suradnju, da sam potpisao obavezu o šutnji.

Služba državne sigurnosti – Centar Split, Informacija broj 426 od 19. 9. 1973. Piše Dušan Vuković o mome pismu upućenom Službi društvenog knjigovodstva, u kojem tražim povratak uplaćenog novca, te vrijeđam narodnu vlast i druga Tita.

(Moja napomena: Za raspisivanje Zajma za izgradnju autoceste Zagreb – Split, upisao sam bio 1,000.000.- dinara i do Karađorđeva uplatio 600.000.- Kako do izgradnje nije došlo, iz Njemačke (već sam bio u emigraciji) sam tražio povratak novca, a budući da nisam dobivao nikakav odgovor, predložio sam im, s obzirom na već nastalu inflaciju, da za taj novac kupe Jovanki i Titu nekoliko pari gaćica).

Službena zabilješka 4. 3. 1975. Odak Jure sumnja da sam mu iz emigracije poslao ustaške novine.

(Moja napomena: Pogodio je, samo što to nisu bile nikakve ustaške novine, već mini izdanje »Nove Hrvatske«, koju je u Londonu izdavao g. Jakša Kušan. Jure Odak je bio poznat kao udbaški grubijan »Mi tebe nećemo ubiti nego ćemo te napraviti invalidom. Prebit ćemo ti noge«. Kada sam prosvjedovao na ovo njegovo divljaštvo rekao mi je: »Šuti, jer ako te puknem, mozak će ti ostati na stropu«. Ovo se je odigralo po padu Hrvatskog proljeća i neposredno prije mog odlaska u emigraciju.)

Informacija br. 153 od 27. 10. 1975. Centar Karlovac – izvor suradnik »Jaša«. Javljajući o prijateljima Stipe Bilandžića, napominje da je Bilandžić posebno dobar s Mulanović Nikolom.

Informacija br.104 od 30. 5. 1976. Centar Karlovac: »Dana 30. 4. 1976. Bilandžić je pozvao Ljubas Antu iz Čikaga da dođe u Köln. Sastanku su prisustvovali: Bilandžić, Ljubas, Željko Cernić, Nikola Mulanović, Ante Vuletić, te su iz Bochuma došli Damir Petrić i Bruno Bušić. U potpisu: Suradnik.

(Moja napomena: Naknadno je utvrđeno da je Damir Petrić bio udbaški doušnik).

Informacija br. 1. – Centar Split od 30. 12. 1976

Mulanović Nikola ekstremni emigrant, neprijateljska aktivnost, zapažanja:

»Veza 'Egipat' kontaktirao je s ekstremnim emigrantom Nikolom Mulanovićem, te ustanovio da se Mulanović bavi terorističkim aktivnostima, te je rekao da 'Revolucionarni put može biti samo trnovit put'.« Sada slijede generalije, pa nastavlja: »Mulanović pripada fašističko-terorističkoj organizaciji HNO 'M. Luburić' i istovremeno je član MOHNV za Koeln. Lični opis: Visok oko 180 cm, mršav, lice duguljasto, kosa smeđe i ravna, na bradi s desne strane ima madež. Prilog fotografija«.

(Moja napomena: HNO M. Luburić nikada nije postojao. Postojala je organizacija Hrvatski narodni otpor, a koju je osnovao Luburić, i u kojoj sam neko vrijeme vršio dužnost tajnika, a koja je kasnije, radi navodnog terorizma, sudski zabranjena).

Informacija br. 167. od 30. 5. 1977.

»Suradnik 'Janez' obavjestio nas je 22. 5. 1977. da je održan sastanak u gostionici 'Loven' pretežno članova Hrvatskog narodnog otpora (slijede imena, između kojih je i moje). Dogovorene su demonstracije 11. 6. 1977. u Bonnu, ispred jugoambasade. Demonstranti će nositi transparente i to 23 na njemačkom jeziku, 4 na engleskom i veći broj na našem jeziku«. Potpis Josip Perković

(Moja napomena: To je onaj isti Josip Perković, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica radi sudjelovanja u organizaciji ubojstava hrvatskih političkih emigranata, a kojeg štiti Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. To ne iznenađuje, jer su obojica pripadali istoj Komunističkoj partiji, koju je civilizirani svijet osudio kao zločinačku).

Centar SDS Split – Postava Dubrovnik. Datum? Kratki sadržaj materijala – Mulanović Nikola – POO Slijedi biografija, prijateljstvo i suradnja s Bilandžićem »U okviru MOHNV Koeln vrši dužnost tajnika, na područje Dubrovnika šalje prilične količine neprijateljske propagande, surađuje s ekstremno emigrantskim časopisom 'Nova Hrvatska' gdje se je do sada više puta oglasio kao novinar. Uzima učešća u gotovo svim demonstracijama.«,

Centar SDS Split – Detašman Dubrovnik, (za druga – Zelića Datum?

Slijede generalije pa nastavlja: »Po dolasku u Njemačku povezao se je s najekstremnijim emigrantima. Trenutačno je član HNO Köln i istovremeno član HNV Koeln. Istiće se kao ekstremista. Bio je aktivan učesnik štrajka glađu u Bonnu, gdje je pokazivao ustrajnost borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku«.

Informacija 226 od 10. 5. 1978.

»Prema našim saznanjima Mulanović je u posljednje vrijeme vrlo aktivno i angažirano pristupio obavljanju zadataka koje pred njim postavlja MOHNV Koeln. Na osnovu saznanja suradnika 'Bell' proistiće, da je predmetni Mulanović gotovo fanatično prihvatio ideologiju fašističko-terorističke emigracije. Svoj stav u Njemačkoj još nije riješio. Njemačka policija mu nije izdala tzv. pasoš za strance. Osim toga obavezan je svaki mjesec se javljati policiji u Koelnu. U dva navrta do sada njemačka policija je vršila pretres njegovog stana i tom prilikom uzela adresar, kao i pismene pošiljke istomišljenika. Dobar je prijatelj s Čižek Vjenceslavom. Suradniku je rekao da mu se Vjenceslav već dulje vremena ne javlja, te predpostavlja da je likvidiran od Udbe. Potpis Duško Vuković«.

(Moja napomena: Iz ovoga je vidljiva ondašnja suradnja između njemačke i jugoslavenske policije.)

Informacija se nastavlja: »U njegovom stanu je čitava biblioteka i kolekcija emigrantske literature, letaka, novina i slično. Poslije ostalih zadataka emigracije, govori Mulanović, očekuju ih napori s ciljem uvjeravanja Zapada, da hrvatski emigranti nisu teroristi. Premda, kako kaže Mulanović, ponekad se poslužimo i terorističkim metodama, koje, zavisno od procjene, mogu daleko više zvoniti i dalje odzvanjati nego bilo koje klasične metode političke borbe«.

(Moja napomena: Ova izjava o terorizmu je čista izmišljotina doušnika).

Da bih čitatelje podsjetio na hrvatskog mučenika pok. Vjenceslava Čižeka, koji je od udbaških bandita kidnapiran iz Njemačke, uspavan i probudio se u Kotoru, te u Zenici odležao 11 godina i u zatvoru oslijepio, a u Hrvatskoj skoro zaboravljan, donosim ove njegove stihove:

Jugosramija

Bučno vrvež crvene gamadi
brčka skramu svoje obdanice
a korovom jednoobraznice
zakrabuljen podanike sladi.

Paklenico, spodobo barbarska,
sulud govor – jedino ti mlivo,
dronjak tlapnje – preporučno štivo,
povjesnica – lopata grobarska.

O, mrtvajo, zaumna, zaplotna,
ti zlorabiš sunce što te grije,
ni prezrenje primjereno nije
vrvilištvu tvojega nakota.

Interesantno je da udbaški izvještaji prestaju 1978. godine iako sam u emigraciji ostao do 1990. i kroz cijelo vrijeme bio aktivan. Isti je slučaj i kod drugih emigranata, te smo mišljenja da su drugovi kasnije izvještaje sklonili ili uništili, kako bi spriječili prepoznavanje

Nikola Mulanović, Mokošica


Misno slavlje u spomen na herojsku obranu hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko

Misno slavlje u spomen na 436. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibelji branitelja ove utvrde, 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 12. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu je predvodio šibenski biskup Ante Ivas u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, kancelarom Sisačke biskupije mons. Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom preč. Stjepanom Filipcem i brojnim svećenicima. Uz domaće vjernike obilježavanju ovog jedinstvenog događaja u hrvatskoj povijesti odazvali su se i predstavnici Hrvatske vojske, branitelji, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata i brojni hodočasnici pristigli iz cijele Hrvatske.

Propovijed šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa održana u nedjelju 12. siječnja 2014. na Gvozdanskom u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova

Gvozdansko II.

1.Iako je već začećem po Duhu Svetom i rođenjem od Djevice Marije ušao u sve naše ljudske ruševine, Isus Krist je svojim krštenjem objavio da je „došao ispuniti svu pravednost i uspostaviti pravo narodima; i to pravo po istini.“ I „da neće smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.., dok ne otvori oči slijepima, sužnje izvede iz zatvora i iz tamnice one što žive u tami.“ (Iz 42). Apostol Petar svjedoči kako je „Isus iz Nazareta prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“ (Dj 10,38)… Krist je krštenjem ušao u sva ljudska sužanjstva, zatvore, tame i mrkline, u sve laži, mržnje, u sve ljudske grijehe… A zato je morao ući i u križ svijeta, u sve smrti i grobove.., morao je ustrajati na Očevu Putu Ljubavi i Istine, i dati svoj život i uskrsnuti.., za „život svijeta“, da imamo „život u izobilju“, kako je govorio…

Sakramentom sv. Krštenja svi smo mi, kao i velika većina našega hrvatskog naroda, ne po našim zaslugama nego po Božjem daru, ušli u Otajstvo Kristova života: u njegovo „izobilje života“, u njegovu Crkvu, u njegov Put, Istinu.., ali i u njegov križ, križni put i raspinjanje, u njegovu smrt… Hvala Bogu, i u njegovo ( i s njime i naše) uskrsnuće…

2. Nije čudo da povijest naše Crkve i naroda, kao i povijest mnogih kršćanskih naroda, protiče u znaku Kristova života, Istine i Puta koji je on živio, i njegove Crkve koju je on ustanovio da na njegovoj Riječi gradi bolji svijet i Kraljevstvo Božje na zemlji… Zahvalni smo Bogu za bogatu kršćansku kulturu na kojoj je i Hrvatski narod vjekovima gradio svoj kršćanski, katolički i nacionalni identitet… Ponosni smo na velika kulturna materijalna i još više na duhovna dobra i bogatstva našega naroda, koja smo vjerno i herojski, često puta i mučenički stvarali i čuvali, branili i sačuvali sve do naših dana. I što vjerujemo da nam i danas Krist i nauk nauk i primjer može biti čvrst i pouzdan temelj za mudru izgradnju naše sadašnjosti i budućnosti, „pa i kad navale bujice i vihori, ta kuća ostaje i ne ruši se, jer je utemeljena na stijeni“, obećao je Isus. Jednako tako, nije čudo da je cijela naša narodna povijest i u znaku križa njegova, pod kojim je i naš narod prolazio svoje teške, Getsemanske ure i krvave križne putove.., živio vremena teških pitanja, koja je postavljao sebi, svijetu i Bogu. Onako kako je Isus pitao Oca u krvavom znoju pod maslinama: „Da li je moguće da me mimoiđe čaša ova, Oče?“... Postavljali smo ih i u vremenima teških narodnih lutanja nesnalaženja.., nesloge, razdora, izdajničkih Judinih poljubaca, teških borbi i lažnih optužbi od svoje vlastite djece i roda, a još više od izroda.., od svojih glavara narodnih i svećeničkih… U vremenima kad su ga izvodili na sudove Pilatima, tuđincima, nasilnicima i lopovima svjetskim: i optuživali ga kao zločinački, genocidan, teroristički.., fašistički, klerofašistički, ustaški narod, sa „živom ustaškom gujom u njedrima“, kako i danas neki kažu. 3. Puno puta u svojoj povijesti hrvatski je narod morao postavljati to bolno Isusovo pitanje: „Zašto, Oče?“.., i ono sluzi velikog svećenika: „Zašto me udaraš…? Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li pak pravo i istinito, zašto me udaraš?“… Zašto, tisuće zašto.., muče nebrojene hrvatske generacije, do danas? … Zašto, Avarima i Ugrima? Zašto Osmanlijama i Turcima? Zašto Krbava i Udbina, naša krvava sudbina? Zašto naš vapaj i krik Europa nije htjela čuti…? Ni Austrija ni Mleci? Tek Papa hrvatskim junacima poručuje: vi ste„antemurale Christijanitatis“… I pod Sigetom, Zrinski pita: „O zašto moram ja, ah, žrtvovat dijete, ženu,?… I odgovara ponosno: „U boj, u boj! Tako meni Boga velikoga, braniti ću Siget svojom krvlju. Ostavit vas braćo nikad neću, dok u meni živo srce bije… Junaci moji vrijede, Hrvati vijek su prvi: Za dom, za rod ne štede prolijevat svoje krvi.., za dom, za rod… !“ I pođoše na još jednu Kalvariju, na križ, u smrt, vjerujući da se tako ulazi u slobodu uskrsnuća, kako nas je Krist učio i prvi pokazao put! Njegov Sveti Duh je bio naša snaga i nadahnuće.

Zrin, Zrinski, i opet zlokobni zašto? Zašto nas opet nitko u Europi ne čuje ozbiljno? A Božić je 1577. Turčin opsjeda Gvozdansko… Ne može naprijed. S tisućama vojnika Beg opsjeda utvrdu. Brani je 300 hrabrih branitelja… Opkoljeni su. Nestaje hrane, vode, baruta. Led okovao zemlju i ljude. Glad, žeđ, studen. Branitelji umiru jedan za drugim, ali nitko ne uzmiče! Odbijaju predaju, iako im Turčin nudi slobodan prolaz. U noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasile se sve vatre u gradu. Turčin napada. Iz grada nema ni pucnja. Bez otpora provaljuju u grad. Pred njima prizor nad kojim nisu mogli likovati ni klicati pobjedi. 30-orica preostalih branitelja na svojim položajima, smrznuti, mrtvi. Zadivljeni junaštvom branitelja, turski zapovjednik naređuje da se nađe svećenik da ih pokopa kršćanski… (za razliku od nekih drugih koji tisućama mučenika neće ni priznati junaštvo, ni dopustiti pokopa ni groba, ni spomena, ni spomenika…) Zašto o mučeništvu i junaštvu tih branitelja tako malo znamo..? I zašto ne slavimo njihovo mučeništvo? To je pitanje svima nama! A mučenici Zrinski i Frankopani već vjekovima nude odgovor, nadahnut vjerom u Kristovo uskrsnuće i život vječni te poručuju iz Bečkog Novog mjesta gdje su smaknuti i iz zagrebačke Katedrale, gdje počivaju: „Na vik on živi ki zgine pošteno!“

4. Taj hrvatski zašto postaje sve zlokobniji: Beč, Pešta, Beograd… Srljanje u Jugoslaviju, u diktature, revolucije i strahovlade: kraljevska-srpska, nacistička, fašistička, i najduža i najokrutnija komunistička, partizanska..? Svi su se oni suludo nadali da će na zgarištima kršćanskog humanizma podići novi svijet i novu religiju. Strašan je bio taj zašto: Logori, progoni, masakri, stravična „brisanja“ s lica zemlje. I zašto, opet Božić 1941.? Gvozdansko napadaju „partizani“, u vrijeme podnevne sv. Mise 50-tak hrvatskih stanovnika ubijeno, žene i djevojke silovane, kuće opljačkane, crkva i cijelo selo zapaljeno… I tako tisuće Gvozdanskih, diljem Hrvatske, sve do Bleiburga, križnih putova, znanih i neznanih stratišta.., stotine jama bezdanki, kako piše suvremenik: „Tisuće su pale i padaju, razmrskani i podavljeni, razapinjani po križevima, klani kao janjci, jezovito vješani, potkivani kao konji, pečeni na ražnjima, izmrcvareni kao pseta, živi pokapani. Zato je naša tuga za njima, naša bol nad njima rasla do ludila…“ (Nikolić). Crvena revolucija je igrala svoj „dence macabre“, zadojena bezbožnom ideologijom i mržnjom protiv svega što je sveto, vjersko kršćansko, crkveno i hrvatsko. Iz „krvave komunističke kupelji“, kako je govorio Bl. Alojzije Stepinac izišli su nebrojeni hrvatski mučenici. I još ih nismo sve ni popisali…

I zašto opet 1991. godina? I opet rušenje svih hrvatskih kuća i crkve, i 20 ubijenih, ovdje u Gvozdanskom?... I zašto 2008., na ulazu u grad na zemlji bačen poderan i otrcan hrvatski barjak i u gradu slomljeno i kamenjem zasuto koplje hrvatskog stijega? I zašto je Zrinj sravnjen sa zemljom, stanovnici poubijani, raseljeni, imovina im oduzeta „u ime naroda, narodnim neprijateljima“. Zašto nitko od potjeranih do danas nije ostvario povrat oduzete imovine? … I koliko takvih užasnih zašto, diljem Hrvatske.., od Vukovara, Škabrnje, Šibenika do Dubrovnika…? „ Ako govorim pravo, Zašto me udaraš!?“

5. I danas se hrvatski narod nalazi pred novim i mučnim istim pitanjima, Zašto? Susrećemo ih posvuda? U selu i gradu, na trgovima i ulicama, na poljima i moru, posvuda… Mnogi pod njima stenju i umiru… Poznata su nam ta pitanja, čujemo ih, osjećamo i nosimo u sebi. Teško na njih nalazimo racionalne i uvjerljive odgovore: Zašto se u našoj državi tako bezočno ruši (i vlada sprema još opasnije rušenje) naših obitelji , kad je upravo obitelj bila i jest temeljna zajednica svakoga pa tako i našega hrvatskog naroda i jedina garancija njegova daljnjeg opstanka? Zašto obitelj i njezine potrebe, rađanje, podizanje i obiteljski odgoj djece i mladih nemaju prvenstvo pred svim drugim potrebama hrvatskog naroda: gospodarstva, vlasti, politike, Crkve i svih institucija? Zašto se u naše škole nasilno nameće opasno poguban ideologizirani tzv. zdravstveni, rodni i spolni odgoj..? Zašto su vladajući sa svojim medijima i udrugama tako očito stali na suprotnu stranu od većine svoga naroda? (A i protekle godine je u Hrvatskoj smrt bila jača od života.., pa je bilo više grobova nego kolijevki?))

Zašto je opet ime Hrvatske države postalo nepoželjno, gotovo sramotno, ustaško, a sve hrvatsko se sve više naziva ustašoidnim… I pjesme, pjevači i športaši, i pozdravi i slova i novac. Domoljubi su opasni desničari. Vjernici, kler, biskupi se miješaju u politiku i u narod.., izlaze u javnost, „podržavaju referendume“ umjesto da šute i mole u crkvama i sakristijama, gdje im je mjesto. Tako nam je decenijima ponavljao i CeKaHa… I zašto se, u isto vrijeme gotovo nesmetano rehabilitira četništvo, memorandumska propaganda o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.., čak i zloglasna i zločinačka UDBA? Zašto naši branitelji postaju „opasni i sumnjiv element, udruge zločinaca, ubojica, kradljivaca, ološ i izrod naroda“, kako ih sve češće prozivaju plaćeni i dirigirani mediji i portali… Zašto je gotovo 3000 sebi oduzelo život.., i nikome ništa?! Nisu ovo politikantska pitanja, kako će neki bijesno vikati, ali jesu ozbiljno sudbonosna životna pitanja ove zemlje, svim političarima, ali i svima nama. Moralna je i kršćanska dužnost ne šutjeti, isto kao i moliti i raditi.(Ora et labora!)

6. Jer najveći je i najzlokobniji zašto bio: Zašto je desetljećima cijeloj naciji bila nametana potpuna šutnja o istini? I zašto se to pokušava i danas…? „Istina je da su uvijek prevratnici i pobjednici pisali svoju slavodobitničku povijest, obojenu njihovim ideologijama. Izokretanjem povijesnih istina prekrajala se i preoblikovala povijest hrvatskog naroda. Uvijek po poznatoj shemi: „Uništi povijesne dokumente jednog naroda, isprazni sjećanja i pamćenje, izbriši znanje, o njegovim pređima i dostignućima njihove povijesti, uništi knjige i kulturu i vjeru… Onda ispražnjene posude njihovih duša možeš lako puniti novom poviješću. Prešuti ili obeščasti i osramoti junake, svece i mučenike jednog naroda.., nađi i plati da se napišu nove knjige, da se proizvodi nova kultura, izmišlja novu povijest. Tako će narod zaboraviti što jest i što je bio. Ostat će bez imena i prezimena, na rasprodaju svakome…“Nisu ti ni bili, tad će reći svima!“

Puno puta smo se osvjedočili u našoj hrvatskoj zbilji da su se zločinci slavili kao junaci i sveci, a sveci bili svedeni na sramotno zločinačko ime. „Tvorci takvih povijesnih prevrata i etičkih sunovrata živjeli su među nama, njihova su djela bili reklamirana u medijima, širili se institucijama i učilištima, doma i po svijetu… Mnogi od njih žive i danas među nama. I ne stide se svoje sramote, a mi se skanjujemo da im njihovu sramotu i zlodjela jasno stavimo pred oči“ (Rošćić)…Istine radi, ne iz osvete i mržnje, kako su to oni učili i činili.

Pitamo se, zašto u našoj domovini mnoge obuzima tako zastrašujuće paničan strah i bijeg od istine, od cjelovite istine o našoj povijesti, dalekoj, bliskoj i sadašnjoj? Zašto toliko kukavičluka, mržnje i bijesa, javnog vrijeđanja i medijskog linča? Onih koji postavljaju pitanja o Istini i istinitosti u javnom životu i društvu, kao temeljnom pitanju pravde i pravednosti u svakom društvu i državi.., kao i onih koji se na legalan, pošten i pravedan način zalažu i bore da se cjelovita istina konačno oslobodi? Istina i strah od njezinih zahtjeva, proizvodi laži, podvale, politička i medijska podmetanja, sve do javnog proklinjanja demokracije i slobode… Sve do prijetnje sudom biskupu Mili Bogoviću i njegovu župniku, koji su se vodili samo kršćanskom ljubavlju prema žrtvama i cjelovitoj Istini, jer je Krist rekao: „Istina će vas osloboditi!“ “Istina u ljubavi!“ „Veritas in caritate“. Sve to u želji da se konačno dobije odgovor na taj zlokobni hrvatski Zašto! Da žrtve napokon počivaju u miru, a živi da u miru žive…

7. Gvozdansko, nam i danas na dan Krštenja Gospodnjega, poručuje ponovno, nama koji smo krštenjem ušli u Kristovu smrt i uskrsnuće, na poseban način, da se ne smije uzmicati ni bježati. Zabrinjavajuća je istina da svijet koga vole zvati „napredni“, postaje sve više svijet velikih uzmaka i bjegova.., bjegova od istine, ljubavi, od pravednosti, od odgovorne slobode… Bježimo od sebe, od drugih, od svojih obitelji, od svoga naroda.., bježimo od Boga živoga, od njegove Crkve… I sve više stvaramo iluziju prividne i lažne sigurnosti, koja postaje najveća nesigurnost od koje sve više u strahu pati cijelo čovječanstvo… Uvlači se i u naš Hrvatski narod, u nas vjernike. Postajemo li sve više malodušni.., malovjerni, bez vjere životne i djelatne?

Istina je da treba bježati od zla i napasti Zloga, od sila i opsjednuća Đavolskih, koje kao da sve više zauzimaju maha… Ali, ima vremena kad ne smije biti uzmaka, kad se ne smije bježati, bez obzira na cijenu. To su vremena kad se nasrće na našu vjeru i pouzdanje u Boga, na njegovu Istinu i ljubav, na njegove zakone i zapovijedi. Ne smije biti uzmaka pred napadima na naše obitelji i djecu. Ne uzmiče se kad je napadnuta Domovina, njeni branitelji i graditelji. Naš Gospodin nije uzmicao ni pred križem. Mnogi su ga slijedili, kao i Gvozdanski mučenici, i unatoč smrt, pobijedili! Zahvaljujući njima „još smo tu na tvrdoj siki!“

Čujemo li mi danas jeku njihovu i poziv? I kao da slušamo odgovor, kad s Markom braniteljem iz Čavoglava pjevaju tisuće mladih diljem Hrvatske i svijeta:

Zapali vatru, neka gori.
Od sebe daj sve najbolje.
Nek se srce hrabro bori
Nek vatra gori do pobjede,
Prijatelju moj.
Digni se kad padneš,
Rođen si za let,
Rođen da se boriš
Da bolji bude svijet.
Jesi li odlučan i čvrst?
Jesi li u sebi slobodan i čist?
Digni se kad padneš,
U tebi je snaga,
U tebi je Krist!

Bog Otac nam danas evanđeljem poručuje: „Krist, to je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina… Slušajte ga!“ Sveti naši mučenici Gvozdanski, koji niste uzmicali ni pred smrću, molite za hrvatski narod. Amen.


Biskup Komarica: Čović nije božanstvo

Banjolučki biskup Franjo Komarica prisiljen je zatražiti spasonosnu pomoć od zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića za Katolički školski centar. U RS-u i dalje sablasno izgledaju neka područja gdje su Hrvati prije rata bili brojčano nadmoćni.

Mnoge poratne godine, dragocjene za održivi povratak prognanih Hrvata, otišle su u nepovrat, a da se u njima konstantno ispuštala politička pravna i materijalna pomoć za povratak i ostanak. Treba samo proći gradovima, gradićima i selima po sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni ili cestom Doboj – Bosanski Brod i uvjeriti se koliko je desetaka tisuća novih domova ili obnovljenih zgrada napravljeno, među njima, nažalost, vrlo malo za hrvatske povratnike.

Tijekom prvih poratnih godina, uglavnom domaći Caritas u zajedništvu s Caritasom iz nekih europskih zemalja, obnavljao je domove katolicima, dakako, i ne samo njima. Nešto je pomogla i Vlada RH. Nadležni državni i entitetski ministri uglavnom su “zaboravljali” Hrvate koji su se prijavili za povratak.

Naprotiv, godinama se forsirala defetistička priča kako se Hrvati ne žele vraćati i kako su se zauvijek odlučili živjeti na nekim drugim područjima, ponajviše u susjednoj Hrvatskoj. Biskupi i svećenstvo su imali posve drukčije podatke, ali su ostavljeni na cjedilu sami se boriti protiv svih mogućih opstrukcija u povratku svojih vjernika.

Uzaludni vapaji

Ipak, radosna je vijest kako je državni ministar za ljudska prava i izbjeglice Damir Ljubić nedavno obećao banjolučkome biskupu Franji Komarici konkretniju, pravičniju i, napokon, financijski izdašniju pomoć za održivi povratak prognanih Hrvata u sve općine na području oba entiteta. Kako se doznaje, i Martin Raguž, Ljubićev stranački šef, javno je na jednom skupu prognanika iz kotorvaroškog i banjolučkog kraja obećao da će ažurirati održivi povratak onih koji su se prijavili na javni natječaj.

Odvažni i uporni biskup Franjo Komarica od početka školske godine mirno ne spava jer mu je Katolički školski centar na izdisaju. Uzaludni su bili svi njegovi vapaji vlastima da se ta prestižna školska ustanova koja ne obrazuje samo Hrvate uvrsti u proračun RS-a, resorno ministarstvo tek grantovima od 15 tisuća maraka mjesečno KŠC održava na infuziji.

Banjolučki biskup je bio primoran zamoliti zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića za spas Katoličkoga školskoga centra. Hrvatski lideri u BiH se nisu niti “počešali”, a kamoli založili da se to prevažno pitanje sustavno riješi kako je to urađeno u FBiH. Prošle je godine otkopana možda i najveća masovna grobnica u BiH. Jama Tomašica kod Prijedora je skrivala na stotine posmrtnih ostataka Bošnjaka i Hrvata. I dok su bošnjačke elite od toga napravile dramatičnu političku priču najširih razmjera, hrvatski političari niti jednom riječju nisu izrazili makar onaj dužni ljudski pijetet spram svih ubijenih, a osobito nedužnih Hrvata.

Očekuje se da budu pronađena tijela i nestalih Hrvata ne samo iz prijedorske župe nego i iz župa Sasina kod S. Mosta, iz župa Sanski Most, Stara Rijeka i Ljubija. Ali još ima nestalih iz drugih župa , npr. Bos. Gradiška, N. Topola, Dolina, Kotor Varoš, Liskovica, Jajce, Ključ, Vrbanjci, Sokoline.

Žalosno i grozno je da niti jedna institucija, stranka ili udruga bosanskih Hrvata do sada nije iznijela pouzdane podatke o Hrvatima koji se vode kao nestali. Dobiva se dojam da se njih namjerno još jedanput ubija i da oni nikome – osim brizi Crkve – više ne pripadaju.

Cementiranje

Čovjek se mora rastužiti kad vidi te užasne probleme tim prije kad svjedočimo vrlo prisnom političko-privatnom partnerstvu između najjačih hrvatsko-srpskih stranaka: HDZ-a BiH i SNSD-a te lidera Dragana Čovića i Milorada Dodika. Od njihove prijateljske suradnje Hrvati u RS-u pa niti biskup Franjo Komarica nisu imali prevelikoga dobra i koristi. Poznajući strateške i programske smjernice obje stranke, cementiranje postojećega etničko-demografskoga stanja kao temeljca za buduće političko-nacionalne projekte, ništa se drukčijega nije moglo niti očekivati.

Apsolutno je toga svjestan i biskup Komarica: “Zašto se takvi susreti ne iskoriste bolje i učinkovitije za ispravljanje očite, teške nepravde nad jednim domaćim narodom, koji ovdje nije od jučer, a kojega se prema vlastitoj tvrdnji i službeno želi predstavljati – to doista ne znam. Valjalo bi dotičnoga (Čovića) za to osobno pitati! Ne bih nikako želio da se dotične političare smatra nekakvim božanstvima o čijoj volji ovise životi i budućnost desetaka tisuća naših sunarodnjaka i naših sugrađana, jer bi to bio strašan poraz i za jedne i za druge”, bio je kristalno jasan banjolučki biskup.

Antun Mrkonjić /Dnevni list


Četničke horde opet u Voćinu

Advent u Voćinu, 1991. godine: Neviđeni pokolj koji se dogodio prije 22 godine, pred sam katolički Božić, u slavonskoj općini Voćin, bio je nezapamćenih genocidnih razmjera, teško shvatljiv zbog morbidnog iživljavanja nad pobijenim ljudima. Mještani su mjesecima živjeli pod terorom svojih donedavnih susjeda za koje su morali raditi poput robova; taj prosinac 1991. petak 13.-i za 48 civila bio je koban. Dolazak 'Belih orlova' pokazao je do koje mjere (ne)čovjek prema čovjeku može biti okrutan.

Stravična svjedočanstva preživjelih iz Voćina imaju posebnu težinu obzirom na činjenicu da je pokrenut optužni postupak protiv 71-og poznatog počinitelja, ali je najveći broj okorjelih zločinaca do danas nedostupan hrvatskom pravosuđu, no mnogi su i abolirani. Za 48 okrutnih, zvjerskih ubojstava Hrvata, civila nije, dakle, nitko kriv. Zločin u Voćinu je dokumentiran čvrstim i nepobitnim dokazima zahvaljujući poznatim, inozemnim forenzičarima koji su se vrlo brzo pojavili na poprištu i to na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba. Ono što su zatekli kad su stigli u oslobođeni Voćin, bilo je i za njih neshvatljivo, neljudski, neviđeno i nadasve stravično. Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su klani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada s nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće.

Evo što se u tom istom Voćinu događa nakon 22 godine, za Advent 2013. i pravoslavni Božić, 2014.; izbor mjesta nije nimalo slučajan: Prije dva dana po drugi put su zapaljene i izgorjele do temelja ovogodišnje božićne jaslice a krasile su sam centar tog mjesta, inače Marijanskog svetišta Majke Božje Voćinske. Prvo paljenje jaslica dogodilo se još 16. prosinca, a nakon bezbožnog, vandalskog čina načelnik je kazao kako nema komentara i kako će se napraviti nove. Nove, veće i ljepše jaslice ipak su se upravo za pravoslavni 'mir Božji, Hristos se rodi' pretvorile u zgarište i iako mještani imaju neke sumnje, nerado govore o tome. Kažu, boje se za sebe. Koga se to danas boje mještani Voćina, mjesta jednog od najtežih zločina iz Domovinskoga rata; zar se boje nedavnih Pupovčevih ratno-huškačkih najava?

Naime, na svom ovogodišnjem božićnom, političkom domjenku apostrofirajući podjednakost krivnje iz - po njemu - građanskog rata, Milorad Pupovac je rekao da ni Srbija niti Hrvatska nisu imale dovoljno činjenične osnove za tužbe genocida, s obzirom da su u ratnom razdoblju od 1991. do 1995., istaknuo je, počinjeni teški ratni zločini s obje strane kao i jednaki zločini etničkog čišćenja, ali ne i zločini genocida. Apelirao je taj samozvani SNV-ov lider da se, kako kaže, prestane manipulirati s iskustvom zločina i genocida te 'zagađivati međudržavne i međuetničke odnose', jer će u protivnom 2014. biti godina 'u kojoj će se spojiti svi naši ratovi XX. stoljeća'.

Nesporno, Pupovac ima obiteljskog ratnog iskustva jer su u jednom od tih ratova, Domovinskom, sudjelovala i dva njegova 'burazera', Mladen i Vojislav na pobunjeničkoj strani pod komandom 'kapetana' Dragana, australskog golf-trenera!? Je li se to Milorad Pupovac prijeti nekim novim ratovima, je li dvokratno spaljivanje Božićnih jaslica u 'krvavom' Voćinu u duhu međuetničke tolerancije ili je to naznaka neke nove balvan revolucije zbog vječne ugroženosti srpskog naroda? Možda je to neki novi narodni običaj vezan uz pravoslavni Božić, da umjesto tradicionalnog paljenja 'pravoslavnog Badnjaka' domaći Srbi ritualno spaljuju betlehemske jaslice 'katoličkog' Boga-čovjeka?

Milorad Pupovac kao notorni eksponent velikosrpske klike svojim političkim eskapadama sasvim se dobro uklapa u mentalne okvire kojima je primoštenski psihijatar Jovan Rašković i znanstveno utvrdio pravi uzrok ponašanja svojih sunarodnjaka - prečanskih Srba, čuvenom izjavom: mi, Srbi, mi smo lud narod! U velikosrpskoj kuhinji politički dobro osmišljena, provokativna poslanica srbijanskog patrijarha Irineja kojom se 'de facto' izruguje s postojanjem hrvatske države i pritom sramotna šutnja naših autističnih političkih idiota otvaraju ponovo mogućnosti, kako to Milorad Pupovac proročki kaže, 'spajanja svih naših ratova dvadesetog stoljeća'… Ili, po riječima Nikole Stojanovića iz zagrebačkog 'Srbobrana', 1902.: „do istrage, vaše ili naše“, zar ne bre Milorade!?

Kad se u Maksimiru začuje stari hrvatski pozdrav 'za Dom spremni' tada sva hrvatska 'Srbadija' na čelu s Pupovcem ustane na noge a s njima skupa i ostala antihrvatska klatež a kad u Vukovaru, Borovu Naselju i drugdje po Hrvatskoj i izvan Hrvatske osvanu ćirilični grafit ili panoi s natpisom 'ponovićemo Ovčaru' onda 'nikom ništa' jer to je za Pupovca tek benigni srbijanski folklor! Milošević je započeo četiri 'balkanska rata' a mirotvorni 'prota' Pupavac bi, valjda, nastavio gdje je Slobo zapeo!?

I što reći za kraj? Danas je Hrvatska članica EU-a pa umjesto da riješi pitanje svojih manjina onako kako su to učinile većine demokratskih članica te zajednice naroda, uključivo i Putinovu Rusiju, te se oslobodi nepotrebnog manjinskog terora, domaća kamarila političkih beskralježnjaka i četničkih dupelizaca i dalje se poput zadovoljnih prasaca valja u blatu balkanske kaljuže; uistinu, luđak do luđaka!

Damir Kalafatić


Bošnjački predstavnici u vlasti sudjeluju u pokušaju krivotvorenja istine o posljednjem ratu

Sudionici Sabora Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata u BiH, održanog u subotu u Mostaru, upozorili su da bi bili dovedeni na rub egzistencije da im iz Hrvatske ne stižu naknade, dok su bošnjačke predstavnike u vlasti optužili da provode diskriminaciju bivših hrvatskih logoraša i sudjeluju u pokušaju krivotvorenja istine o posljednjem ratu.

"Hrvatskim logorašima u BiH se događa slično onome što sada imamo u Srbiji. Srbija niječe postojanje logora za Hrvate, slično kao i bošnjačke političke elite, makar na čelu resornog ministarstva nije osoba kao u Federaciji koja hrvatske logoraše i pripadnike HVO-a i danas doživljava kao neprijatelje", rekao je od danas bivši predsjednik udruge hrvatskih logoraša Mirko Zelenika.

Pojasnio je da Hrvatska na temelju međudržavnog ugovora koji je potpisan s BiH isplaćuje naknade hrvatskim logorašima u BiH te da bi bez potpore iz Hrvatske bili prisiljeni na egzodus.

Zelenika je naveo kako je ministar branitelja Zukan Helez bošnjačkim stradalničkim udrugama dao novac kao bi tužili Federaciju BiH zbog zatočenja u logorima, dok je to hrvatskim osporio, prenosi Hina.

U procesu dokazivanja zatočavanja pred sudovima to ministarstvo je dostavljalo lažne podatke o tome da protiv Hrvata nisu postojali logori nego zatočenički ili sabirni centri krivotvoreći tako istinu o povijesti posljednjeg rata, ističe Zelenika.

"Za nas to nije ministarstvo nego agentura za progon i šikaniranje... Činili su sve da nam otežaju egzistenciju i onemoguće podnošenje tužbi. Čak je i glavni državni tužitelj Goran Salihović logore okarakterizirao sabirnim centrima", dodao je Zelenika.

Iz ove udruge najavili su nastavak borbe za dobivanje odšteta zbog zatočenja u ratu te su iskazali očekivanje i da hrvatske stranke i političari snažnije stanu u zaštitu interesa ove populacije.

Na Saboru Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata u BiH za novog predsjednika udruge izabran je Anđelko Kvesić iz Busovače, a dopredsjednici su Zdenko Šupuković iz Žepča te Jure Kosir iz Širokog Brijega.


hrsvijet.net

Perković i Mustač radili po izravnom naređenju vrha CK SKH i CK SKJ

Redakcijama nekolicine hrvatskih medija, među kojima je i HRsvijet, ovjerenom izjavom javio se Petar Penava, bivši hrvatski emigrant, dragovoljac Domovinskog rata i bivši djelatnik Sigurnosno informativne službe RH (SIS) iz devedesetih godina. Penava, koji trenutno živi u Muenchenu, tvrdi kako posjeduje brojne dokaze o Perkovićevoj umiješanosti u mnoge zločine u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj, pa čak i u dalekoj Australiji.

- Njegovo je pravo da se brani na sve načine, ali istina je neumoljiva i ona ga najbolje demantira – kaže na samom početku izjave Petar Penava.

Ukazao je na neke detalje iz medijskih istupa Josipa Perkovića.

- Perković s jedne strane pokušava reći kako oni nisu sudjelovali u organiziranju zločina nad protivnicima ondašnjeg jugoslavenskog režima po svijetu, dok s druge strane govori o razlozima zašto su poduzimali "mjere" protiv svojih protivnika. Tako primjerice, u intervjuu jednom hrvatskom dnevnom listu kaže. "Morali smo Đurekovića staviti pod nadzor". A jako dobro se zna što je to značilo u žargonu udbinih zločinaca. On na taj način zapravo demantira sam sebe i potvrđuje sumnje da je bio jedan od onih koji su odlučivali o životu i smrti mnogih hrvatskih emigranata – istaknuo je Penava.

Penava se prisjetio i događaja s insceniranom krađom eksploziva u jednom kamenolomu u Švicarskoj.

- Istina je da su trojica njegovih agenata Franjo Macugić, Željko Marković i još jedna nepoznata osoba 1981. provalili u udbino skladiše i ukrali eksploziv. Samo, nije ga bilo 500 kilograma, kao što tvrdi Perković, nego 300 kg. Kasnije su ga podvalili Stanku Nižiću i Mati Koliću u Francuskoj, Anti Kostiću i Đuro Zagajskom u Njemačkoj, a jedan dio (20 kg) sam dobio i ja. To sam pospremio kod Joze Tomaševića koji ga je sakrio u svoju tvrtku u Vaihingenu. Sve to sam 2008. godine izjavio i bavarskom Landeskriminalamtu.

Tvrdi da je kasnije uvidio kako je bio naivan kada se dao nagovoriti od Krunoslava Pratesa (koji služi doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića) da preuzme odgovornost za postavljanje eksploziva pod izdavačku kuću Rolfa Schulza blizu Muenchena koja je trebala tiskati Titove memoare.

- Poslao sam anoniman dopis njemačkoj novinskoj agenciji DPA i preuzeo odgovornost za postavljanje eksploziva, no brzo sam otkriven i zatvoren radi čega sam dobio dvije godine zatvora.

Nakon što su Perkovićevi ljudi u pomno planiranoj akciji podijelili taj eksploziv lakomislenim hrvatskim emigrantima, jednog po jednog su ih poubijali.

-Dakle, bila je to čista podvaljivačka likvidacija nedužnih ljudi, a cijelu je operaciju vodio Perkovićev suradnik Prates - ističe Penava, dodajući kako su u toj operaciji ubijeni Mate Kolić (1981. u pregrađu Pariza), zatim Ante Kostić ((ubijen u listopadu 1981. ispred muenchenskog stana), Stanko Nižić (ubijen u Zurichu u kolovozu 1981.), Đuro Zagajski (ubijen u ožujku 1983. u muenchenskom vrtu fazana), a na Luku Kraljevića je bio izvršen atentat u njegovoj gostionici i tom je prigodom ostao bez vida.

Tvrdi kako je riječ o pomno planiranom scenariju koji je UDBA provodila s ciljem diskreditiranja hrvatskih emigranata.

- Zapravo, nitko i nije koristio taj eksploziv nego je on poslužio za ciljani obračun s hrvatskim domoljubima, a najbolji primjer jugokomunističke podvale Hrvatima je onaj slučaj u Australiji kada je udbaški suradnik Vico Virkez (pravog imena Vitomir Misimović, Srbin) u veljači 1979. policiji prijavio šest Hrvata za trovanje vodovoda u Sydneyu. Tada su Maks Bebić, Vice Brajković, Tony Zvirotić, Joe i Ilija Kokotović te Mile Nekić osuđeni svaki na po 15 godina zatvora. Nažalost, u tom slučaju australska policija je sramotno surađivala s jugoslavenskim agentima, ali kada je 1994. godine cijeli slučaj razjašnjen tadašnji državni tužitelj John Hannaford odbio je zahtjev za reviziju procesa – tvrdi Penava.

Penava je uvjeren kako su Perković i Mustač radili po izravnom naređenju vrha CK SKH i CK SKJ na čijem su čelu bili Stipe Šuvar, Ivica Račan, Milka Planinc i Mika Špiljak, a svima njima je iz Beograda upravljao bivši šef policije, Stane Dolanc.

- Mustač i Perković bili su posljednja karika između komunističkih političara i njihovih plaćenih ubojica. I kada Perković i njegov odvjetnik danas govore da oni nisu dali nalog ubojicama te da nema dokaza za te optužbe, onda oni znaju što govore jer su s vremenom vrlo vjerojatno uništili sve dokaze o sebi. Vremena su imali dosta jer su postali visoki dužnosnici hrvatske policije i vojske čime su si osigurali pristup cjelokupnoj arhivi jugoslavenske policije i tajnih službi na hrvatskom teritoriju –navodi Penava.

Smatra da su operacije po Europi Perkovića dovele na čelu jugoslavenske Službe državne sigurnosti u tadašnjoj SR Hrvatskoj.

- Ipak, ponavlja on, postoje dokazi da su sudjelovali u mnogim krvavim akcijama. Zato je Perković, što se malo zna, kao službenih Službe državne bezbednosti još 1975. godine bio pritvoren u Švicarskoj jer je kao šef SDS-a u Osijeku izravno bio uključen u uklanjanje ne samo hrvatskih emigranata nego i velikog broja gastarbeitera u Europi. Upravo ta djelatnost dovela ga je na čelno mjesto u republičkom SDS-u. Njegov veliki angažman protiv hrvatskih patriota doveo ga je u sam vrh zločinačke tajne policije, a dugim radom protiv Hrvata stekao je veliki ugled kod svojih šefova u Zagrebu i Beogradu, jer jedino se tako moglo napredovati, uvjeren je Penava.

Na koncu iznosi i jednu zanimljivu pikanteriju iz obitelji Perković.

- Njegov sin Aleksandar Saša Perković (Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost) dobio je ime po Aleksandru Rankoviću (zato mu ime Aleksandar danas i prikrivaju) kojeg je Josip Perković iznimno cijenio, zaključuje Petar Penava.

R. Horvat


Zvijezda vodilja

Osvrt na knjigu: Ante Čavka, Kaže se puttana, Vlastita naklada, Knin, 2012.

Želiš li postati ime u književnosti ne piši ono što ne bi ili o kome ne bi trebalo i ne piši o onome o čemu ili o kome ne bi trebalo. Ali, preskočimo mi to.

Ante Čavka poznati je hrvatski književnik koji zaista ide svojim putem u književnosti. S pravom kaže u nekoliko rečenica na koricama, koje bi zapravo trebale biti njegov životopis, da ne pripada ni kakvom društvu niti odgovara bilo kojim i bilo čijim stilovima ili odredbama. Razumljivo. Dokazuje to roman na koji se osvrćemo.

Likovi koji izranjaju pred našim očima nisu izmišljeni. Čavka ih je pokupio iz naše bliže i nešto dalje prošlosti. Odnosi među njima možda djelomično jesu, nisam istraživao, ali to nije ni važno. Ovo nije povijest, ovo je priča o usudu hrvatskog naroda tamo oko Knina. Međutim, nije to lokalna priča, priča je to koja se odražava na čitavu Hrvatsku. U središtu pozornosti je velikosrpska namisao. Nemilosrdno napada sve oko sebe. Ne čini to sama, jer za to nema hrabrosti, nego samo onda kada joj izgleda da je u prednosti. Takva su bila vremena prve Jugoslavije, kao i vremena kada su tim krajevima carevali Talijani. Komunizam je, pak, posebna priča. Velikosrpstvo i on nalijepili su se jedno na drugo bez nekih velikih poteškoća. Ta neprijatelj im je bio zajednički: Hrvati. Sadašnjost je u sve uvučena pomoću likova Carle del Ponte i Save Štrbca. Oboje progone Hrvate, iako su oboje zapravo tuđinci u hrvatskoj zemlji.

Stil romana je britak, bez bilo kakve zadrške. Čitateljima je uvijek jasno što pisac želi poručiti. Zbog toga netko knjigu ostavlja odmah na početku, drugi je čita do kraja. Poniremo u povijesnu maglu otkrivajući zapravo prave silnice, tako različite od onih u našim medijima. Sve je puno sarkazma i želje razotkriti mutne povijesne igre. U tome se ovaj Čavkin roman približava Araličinim romanima Ambra, Fukara, Svetinka, Mentalni komunist... romanima koji našu sadašnjost nastoje učiniti boljom čisteći je od raznih pogubnih likova. Time ne dobivaju ništa na trenutnom hrvatskom književnom polju, ali dobivaju mnogo u očima hrvatskog puka. To je ta jedina zvijezda koja bi nas trebala voditi u životu.

Iako glavni likovi pripadaju različitim narodima, zapravo svi imaju istog vođu, Britance koji im samo na čela lijepe različite znakove: lubanju i mrtvačke kosti, pruće, petokraku... Hrvatski puk zapamtio ih je po zlu. Svi misle da predstavljaju nešto važno, a konci se zapravo vuku u pozadini. Da to nije tako, ne bi Britanci ljubomorno čuvali svoje pismohrane čak i više od propisanih 50 godina. Objašnjava to fra Ivan, pripovjedač u romanu, svojim slušateljima, Talijanu i Britancu, tamo u Rimu u samostanu gdje svi zajedno stanuju. Fra Ivan je pokušao za svoju doktorsku tezu uzeti temu o povijesti engleske genocidnosti, ali mu je nitko ne želi prihvatiti. Umjesto toga nazivaju ga tvrdoglavim glupanom. On priča o svemu tome svojim spomenutim kolegama. Njima izgleda ništa nije jasno. Fra Ivan je, ipak, olakšao svoju dušu i može se vratiti u domovinu makar naizgled neobavljena posla.

Ovaj roman zacijelo treba drugima preporučiti za čitanje. Ne susreće se svaki dan nešto ovakvo. Povijest, sadašnjost, vješto pripovijedanje kucaju pred našim očima. Gdje smo mi u svemu tomu? Daj, ne budimo kukavice, iskreno odgovorimo.

Miljenko Stojić


Udbaški nametnici

Nemojmo se držati zakona kao pijan plota. Takvo Bravarevo zavarivanje popucalih šavova Jugoslavije odredilo je i "hrvatsku" tranziciju, u kojoj se nastavlja dominacija titoista. Ponekad konstrukcije pucaju i na varovima. Čini se da je udbaška RH načinjena od prilično potrošenog materijala. I Tito je osobno ubijao po Njemačkoj, ali Nijemcima nije palo na pamet tražiti njegovo izručenje. Naprotiv, davali su mu sve državničke počasti. Oprostite, ali ja sam potukao i protjerao vojvođanske Nijemce! Neka, neka, bio si brz i učinkovit! Iako naša javnost to drugačije doživljava, njemačko pravosuđe traži Josipa Perkovića prije svega zato što je nitko i ništa. I što je bio diletant. Hoće li na predstojećem bombaškom procesu 2 izjaviti "Priznajem samo sud svoje Partije!"?

Sve je to bratoubilačka banda. Kada im nedostaje unutarnji neprijatelj, ubijaju svoje. Tito je proveo genocid nad Hrvatima, ali je s vremena na vrijeme znao počistiti partijsku konkurenciju. Bilo bi predivno da Zoran Milanović ove godine likvidira sve svoje ministre. Je li genocid nad Hrvatima već proveo? Glede izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, nezaobilazna je činjenica da je referentno teško i svirepo ubojstvo Stjepana Đurekovića počinjeno na njemačkom tlu, pa se stoga moraju primijeniti njemački pravni normativi. Kako relativizirati njemačke zakone? Kao i naše - titoistički. Bezobraština i primitivizam postali su ključne poluge tranzicijske tiranije.

Josip Jurčević: Spašavanje zločinačke budućnosti

Sudac Ivan Turudić pokazao je zdrav razum, a to je u jednoj teško bolesnoj i duboko korumpiranoj zemlji neprihvatljivo, nepristojno. U svojoj knjizi "Spašavanje zločinačke budućnosti", Josip Jurčević, profesor povijesti na Hrvatskim studijima, dao je uznemirujući pregled poslova obitelji Zorana Milanovića i obitelji Vesne Pusić, predvodnika vladajuće koalicije Kukuriku. Dokazuje da je ubojstvo Stjepana Đurekovića neraskidivo isprepleteno s kriminalom u strukturama Jugoslavije, i da se ista mreža održala u RH. Navodno Josip Leko i Sabor namjeravaju pokrenuti "autentično tumačenje Zakona o pravosudnoj suradnji članica EU-a". Hrvati su izigrani - protivnici hrvatske samostalnosti došli su na čelo "samostalne" Hrvatske i sustavno ismijavaju elementarnu ljudsku pravdu. Ostaje trilema: boje li se vladajuće stranke razotkrivanja zločinačke prošlosti, ili je direktno ugrožen tajni kapo jugoslavenskog podzemlja, koji je proveo ovakvu lopovsku tranziciju, ili se komunističko-udbaška oligarhija RH uključila u neku tajnu protunjemačku asocijaciju? Slučaj Perković nije niti za dlaku prikrio nesposobnost koalicije glede gospodarstvenog i drugog vođenja zemlje. Zapravo je ekonomskoj katastrofi pridodana i ona civilizacijska, koja je osramotila naciju i potpuno srušila ugled Hrvatske u EU-u, kao i dostojanstvo hrvatske nacije u cijelom svijetu. Kako bilo kome objasniti da u formalno samostalnoj Hrvatskoj vlada ona ista totalitarna jugoslavenska klika?

Degutantne obmane "pravnih stručnjaka"

Prvo, pravni instrument zastare ubojstva je civilizacijska sramota. Drugo, izručivanje osobe optužene za sudjelovanje u ubojstvu u nekoj zemlji je civilizacijska obveza, a neizručivanje je praktično objava rata. Treće, kakve veze ima zastara po našem zakonu za ubojstvo koje nije počinjeno na našem tlu. Davor Krapac, profesor kazneno-procesnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu i sudac Ustavnog suda, profesionalno pošteno kaže "da zastara u RH ne smije biti razlog za odbijanje izručenja ako je isto djelo kažnjivo u drugoj članici EU-a".

Josip Jurčević objavio je u svojoj knjizi jako zanimljivu biografiju Ante Nobila, odvjetnika i prijatelja Josipa Perkovića, kako sam Nobilo kaže. Nobilo je pripadao tužiteljstvu u nekim značajnim procesima: Andrija Artuković, Pakračka Poljana, Željko Ražnatović Arkan i Goran Hadžić. Nobilo je zastupao Željka Meseca i Jadranka Smoljana Sukija, šefove "financijskog inženjeringa". Neko je vrijeme poslovno i pred sudovima zastupao Miroslava Kutlu, koji je razotkrio Nobilovu povezanost s Ninoslavom Pavićem. Ovdje govorimo o vremenu "ortačkih ugovora", koji su ozbiljno potkopali pravne i civilizacijske temelje zemlje. Prema Jurčeviću, najveći odvjetnički, tajnopolicijski i politički posao Nobila bilo je zastupanje Tihomira Blaškića - u knjizi "Urota" Jasna Babić spominje Nobila u svezi "zavjereničke skupine iz Sesvetskog Kraljevca". Nobilo je najavio da će u slučaju da Vrhovni sud potvrdi Tururdićevu presudu, na Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu protiv izručenja.

Otvoreno sramoćenje Hrvatske

Jugoslavenski nametnici kontroliraju vitalne funkcije Hrvatske. Stvorili su "civilizacijsko" ozračje da ih ne možemo potjerati, a sve je davno pokvarilo neuspjela Tuđmanova pomirba. Mi smo im oprostili, ali na tome nije ostalo - oni vladaju! Stavljanje tih i takvih nametnika u karantenu moguće je samo kroz konkretne sudske procese za konkretne zločine i konkretan kriminal. I još moramo imati sreću da postupak dopadne ruku i znanja nekog časnog suca. Stoga autonomni segmenti sudstva postaju naša nada, na nivou političkog značaja referenduma, odnosno direktne demokracije. Nadajmo se da će Vrhovni sud potvrditi svoju ustavnu autonomiju, a Ustavni sud ignorirati Nobilovo osobno tumačenje zakona. Perkovićev odvjetnik ima pravo pozvati se na neku zakonsku odredbu, a tumačenje te odredbe mora prepustiti sudu.

Tvrtko Dolić


Bozja-pobjeda.org

Kriterij ljubavi

Živeći u današnjem vremenu velikog postotka razvoda, neuspjelih dugogodišnjih veza, razočaranih osoba koji se odlučuju za samački život, te parova koji ne ulaze u bračnu zajednicu, čovjek pred sebe stavlja pitanje: što je to ljubav? i što je potrebno za jednu kvalitetnu vezu koja smjera bračnom životu?

1. KEMIJA

Kemija je najjednostavniji kriterij, ali i najteži. Najjednostavniji zato što se dogodi sam po sebi, uznojeni dlanovi, leptirići u trbuhu i to čovjek osjeti. Kemija ne laže, ona je utkana u tijelu - dar Božji. Ali kemija jest i najteži kriterij zato što ga nije moguće uspostaviti ako ga nema. Ona je tu ili nije. S vremenom, kemija nestane. Kemija se može krivo protumačiti, jer idealiziramo osobu prema kojoj osjećamo kemiju, zbog toga treba biti oprezan.

2. VRIJEME

Za pravu ljubav potrebno je da prođe dovoljno vremena. Zbog toga je neozbiljno reći "Sinoć sam upoznao jednu djevojku i znam da je prava." Protek vremena dozvoljava ljudima da se upoznaju i da se uspostavi prava ljubav. Zato je "ljubav na prvi pogled" više nešto što vidimo na filmu nego realnost.

3. KOMUNIKACIJA

Komunikacija znači duhovno upoznavanje što uključuje i pozitivne i negativne stvari, zapravo, upoznavanje osobe kroz razgovor i druženje. Mladi često komuniciraju tijelom prije nego duhom. Ovo ne znači da se slažete u svemu niti znači da imate iste stavove nego da možete razgovarati o svemu i međusobno se poštivati.

4. PRIJATELJSTVO

Često se može čuti kako mladi govore "Ja s njom/njim ne mogu, on mi je prijatelj." Zar nije idealno da bračni drug bude najbolji prijatelj odnosno prijateljica? Zapravo, nema prave ljubavi bez prijateljstva. Što su prijatelji? Prijatelji su ti koji su uvijek tu jedni za druge. Oni podržavaju jedni druge, zajedno tuguju i zajedno se raduju.

5. ODOBRAVANJE

Oni koji te najbolje poznaju i oni koji te istinski vole (majka, otac, braća, sestre) odobravaju ovu tvoju vezu. Ovaj se kriterij ne smije apsolutizirati. I roditelji mogu imati neiskrene želje za svoje dijete. No najčešće, oni koji te najviše vole vide nešto kod tebe što ti ne vidiš.

6. POŠTOVANJE

Poštovanje nije samo kada momak otvori djevojci vrata i kad je časti. Pravo je poštovanje kada se poštuje osoba, njezine vrednote, obitelj i stavovi. Najvažnije, osobe koje se međusobno poštuju, ne trude se manipulirati jedno drugom i ne postavljaju jedni drugima ultimatume ("Ako ne spavaš sa mnom, gotovo je.", "Ako spavaš sa mnom, to će biti dokaz da me ljubiš.") Ultimatumi se postavljaju ratnim neprijateljima, a ne voljenoj osobi.

7. VIZIJA

Ponekad se čuju uzrečice kao "Vatra u srcu, dim u glavi", "Ljubav je slijepa" ili "Ludo sam zaljubljen". Prava ljubav zapravo omogućava čovjeku da sebe bolje poznaje, umiruje ga i učvršćuje, omogućuje mu ostvarenje svoga životnog puta. Bračni drugovi međusobno si pomažu ostvariti se.

8. SLOBODA (LJUBOMORA)

Često smo svjedoci situacija kada dvoje mladih ljudi započnu vezu i jednostavno nestanu iz svijeta u kojem su se do tada kretali. Više nemaju prijatelje, ni sa kim se ne druže. "S kime si to pričala na telefon? Viđaš li se ti to s nekim drugim?", "A gdje si ti bio sinoć? Kakvi su ti to prijatelji? Ja ti trebam biti najvažnija." Prava ljubav nije posesivna, nije ljubomorna. Prava ljubav je sloboda.

9. VREDNOTE

Oni koji se vole, dijele iste vrednote, moralne stavove i prioritete. To ne znači da slušaju istu glazbu, jedu istu hranu ili vole gledati iste filmove. Vrednote su dublje, puno dublje. Imaju jednake stavove glede ljubavi, prijateljstva, obitelji, života i sl.

10. POVJERENJE

Ovo nije potrebno posebno tumačiti. Dvoje ljudi koji su zajedno imaju povjerenja jedno u drugo. Povjerenje daje sigurnost, jednu apsolutnu sigurnost da će osoba koju voliš biti tu za tebe kada je to potrebno. Povjerenje jest temelj dubinske povezanosti dvaju osoba.

11. ODGOVORNOST

Spremni ste prihvatiti odgovornost veze. Dečki ovdje često padaju, zato što znaju puno vremena provesti van kuće, trošeći slobodno vrijeme sa svojim prijateljima. Dok niste bili u vezi niste imali nikakve odgovornosti jedno prema drugome, zato što vaši životi nisu bili povezani. Kada ste u vezi vaši su se životi ispleli u jednu novu stvarnost, jedan novi odnos, i oboje ste odgovorni za uspjeh toga odnosa te u skladu s time se trebate jedno drugome darivati. Znak da je osoba u vezi odgovorna, jest ulaganje sebe i svoga vremena u vezu.

12. MOLITVA

Pitam sve parove, pitam dečke i cure, molite li se zajedno? Ako ne molite zajedno vaša se veza ne može zvati kršćanska veza. Molitva razoružava i oslobađa čovjeka svake zle misli i zle nakane zato što u vaš odnos unosi Isusa Krista. Molitva uključuje molitvu krunice, Svetu Misu i sakrament Svete Ispovijedi. Neki će dečki ili cure reći, "ali molitva je moja intima, to je privatno." Tada treba reći: "Da, ali ja s tobom i želim intiman odnos."

13. REALNOST

Gotovo bismo mogli reći da je realnost sinonim za ozbiljnost veze. Mladi ovdje jako griješe, misle da je ljubav svemoguća, da ljubav može premostiti svaku prepreku i da nisu važne godine, udaljenosti, prepreke kao primjerice bračno stanje, djeca i sl. Trebali bi razmišljati na način da stvari postave realno, razmotre činjenice i zanemare trenutne bujice osjećaja koje su i tako kratkoga vijeka. Potrebno je vidjeti jesu li u stanju prihvatiti stvarnost osobe kakva ona je, a ne onakva kakva mi žele da ona bude. I da se razumijemo, istinska i prava ljubav koju Gospodin šalje unatoč preprekama može te prepreke premostiti, ali se za nju treba boriti, a sa stvarnošću se treba suočiti.

14. BUDUĆNOST (ili "KRITERIJ SUTRAŠNJEG DANA")

Drugim riječima, postavljam pitanje "Vidiš li ti sebe s tom osobom u budućnosti? Je li to majka/otac tvoje djece?" Često puta u razgovoru s mladićima i djevojkama na ovo pitanje dobivam odgovor "Ma dajte velečasni, ne mislim se ja s njim/njom ženiti." Ukoliko već u studensko vrijeme ne razmišljate o braku s osobom s kojom ste u vezi, nemate što zajedno raditi, zbog toga što samo iskorištavate jedni druge te se samo međusobno lažete i zavaravate.

15. OBVEZA odnosno PREDANJE (ŽRTVA)

Vaša ljubav je takva da ste spremni učiniti korak dalje i sebe predati osobi koju volite. Simptomatično za današnje vrijeme jest da nitko ne želi ženidbu, nitko se ne želi žrtvovati. A obveza sama po sebi zahtijeva žrtvu, žrtvu zbog ljubavi. Ljudi danas žele ljubav bez žrtve, no prava ljubav uključuje i žrtvu za osobu koju volite.

16. MIR

Kao što je prvi kriterij bio biološka kemija, ovo je duhovna, Božja kemija. Ovo je također najlakši, ali i najteži kriterij. Jer mir u srcu ne možemo sami zadobiti, taj mir ne daje ovaj svijet, taj nam mir daje naš Gospodin Isus Krist kako je i obećao. Prava ljubav smiruje srce i čini ga radosnim. Mir ne znači da će sve u životu biti bajno. Na čemu je utemeljena naša veza na pijesku ili na stijeni? Bujice će svakako doći, samo ako je veza utemeljena na stijeni bujice će proći, a veza će ostati netaknuta. Ukoliko je utemeljena na pijesku navalit će bujice, porušiti sve vrijedno i bit će to ruševina velika. Graditi na pijesku, u dolini jest lako, no nesigurno. Graditi na stijeni je teško, treba na leđa uzeti križ i nositi ga do vrha, no tako građenu vezu niti jedna sila neće srušiti.


Na prolivenoj krvi bratskoj

Moj mladi život trune
Međ zidinama polivenim
Još toplom krvlju moje braće.
Moj mladi život gine
Bez poljubaca toplih zraka
I milovanja nježne ruke,
Tek grozna šutnja hladnih raka
Drsko se kesi iz polutmine,
Navještajući srcu muke.

Moj mladi život trune,
Al’ srce živo još se kune
Na prolivenoj krvi bratskoj,
Da još nas ima u Hrvatskoj,
Što smiješeći se u smrt hode,
Jer smrt će svaka smrću novom
Koraknut korak do slobode,
Dok jednog dana sine zraka
Iz razrušenih mračnih raka
I ustanu se kosti mrtve
Po mraku tražeć svoje žrtve.

(Posvećeno u ju-zatvoru umorenom prijatelju Nikoli Raspudiću, koji je umro ZA DOM i, nadam se, da mu Nino nije bio u svojti)

Žarko Dugandžić


Spustila se gusta magla

U zadnje vrijeme sve češće pišem o maglama. A sada namjeravam, čini mi se, prvi put o gustima. Pale one iznad Slavonije, iznad Zagreba (ah, da, to se ne smije), iznad Pule, iznad Splita, iznad Mostara, iznad Sarajeva... Nema nam druge nego ih razgrćati ako mislimo dočekati sunce.

Po nekim medijima sve je jasno, samo ti tamo desničari kvare veselje. Najzanimljivije ih je bilo pratiti tijekom potrage za Kristinom Ćurković. Portal Index samo što ne napisa da joj tako i treba, jer je zadrta desničarka, koketira s ustaštvom, izvodi neke bijesne performance itd., itd. Usprotivi mu se žestoko portal Dnevno. Ali na onoj inačici namijenjenoj za Hrvatsku. Inačica namijenjena Srbiji potpuno je nešto drugo govorila. Kristina je bila ustašica, bez navodnika, te nitko i ništa. Inačica, pak, namijenjena BiH naoko je bila neutralna. »Ne bi se štel mešati«, rekli bi Zagorci. Neka, tako treba, »region« je pred vratima pa moraš uhvatiti vlak, odnosno voz. Inače propadoše velike namisli bezveznih tipova.

Ne proslavi se ni Aleksandar Stanković, najbolji novinar na Balkanu, ili tako nešto, ne bavim se toliko time, zanimljiviji su neki drugi društveni krugovi. Primio u svoju emisiju Nedjeljom u 2 Željku Markić, najupečatljiviju ličnost udruge U ime obitelji. I sav se raspojasao. Pokazat će on njoj što je napredan dečko. Pjena mu je vrcala na sve strane. Ona je bila smirena. Što se može, pripada onim tamo konzervativcima. Kao takva cijeni drugu osobu, cijeni drugo mišljenje, ali nadasve cijeni činjenice. One debelo govore protiv Stankovića i sličnih. Nije život na ovoj zemlji besprizornost, kako to oni misle, nego ljepota ulivena u krhku posudu ovozemnosti. Možda će to nekada shvatiti i pokajati se. Veliki Émile Zola jest. Svoj spisateljski život provodio je napadajući Crkvu i ono što je lijepo i uzvišeno u čovjeku. Slavili su ga na sve strane. Međutim, zdravlje mu je jedanput krenulo nizbrdo. Nakon nekog vremena Bog ga je čudesno izliječio. Zola je bio pošten i priznao tko je bio i što je radio. Posvjedočio je da je 30 godina proveo kao član Velike lože Francuske, a 20 godina kao viši svećenik i najviši majstor lože, osnivač reda slobodnih zidara u Egiptu... Naravno da se toga odrekao. Preobrativši se ili pokajavši počeo je pisati sasvim drukčiju vrstu književnosti. No, prerano je otišao Bogu na konačno smirenje. Povijesni znalci kažu da su ga masoni ubili, na svoj tipičan način. Nisam povjesničar pa ne znam je li tako, ali znam da u knjigama nema ovog njegova zadnjeg razdoblja života. Jednostavno je izbrisano. Zola je samo otpadnik od kršćanske vjere i ništa više. Logika nam svima, dakle, kaže da tu nešto smrdi. Što?

Zoran Vakula, naš hrvatski meteorolog zacijelo ne bi rado odgovarao na ovakva pitanja. Njega su privodili i zbog manjeg razloga. Prošlog mjeseca studenoga teretili su ga za širenje rasne, nacionalne i etničke mržnje zbog vremenske prognoze u kojoj je nagovijestio spuštanje guste magle iznad Zagreba s horizontalnom vidljivošću od 50 metara u zadnjem tjednu studenoga. Došli milicajci, drugovi u plavom, oprostite policajci po njega. Prepoznali ustaštvo. Nisu prepoznali komunizam u prijašnjim riječima trenutnog hrvatskog predsjednika da je lijepa kapa partizanska, nisu prepoznali njegovo koketiranje s tim totalitarizmom kojega je Europa osudila i nisu ga priveli. Partizani su mogli biti saveznici s mračnim totalitarizmom komunizmom, ustaše nisu mogle biti saveznici s mračnim totalitarizmom nacionalsocijalizmom, nacionalnom inačicom internacionalnog komunizma. Zanimljiva logika trenutnih hrvatskih političara na vlasti koji se svakim danom sve više i više doimlju kao da trapaju u zaista gustoj, gustoj magli. Ili smo to mi kojima su oni posijali tu maglu?

Dobar sijač magle očito je i Ivan Grujić kojega časni biskup Mile Bogović javno nazva pukovnikom Udbe u prigodi otvaranja spomenika komunističkim žrtvama u Sincu. Bilo mu čudno da jedan takav otvara spomenik onima koje su njegovi ubili. Grujić, pak, odvrati da nije pukovnik Udbe i da će tužiti biskupa Bogovića. I što sad? Ode biskup na sud da konačno bude osramoćen jer stalno naginje udesno. Nikako da shvati, između ostaloga, da ono što Grujić i Matić rade nije ni na kakvoj svjetskoj razini, nego čista balkanska posla koja čovjeka uvjeravaju da ne vidi ono što zapravo vidi. Hoće li, dakle, doskočiti tome Bogoviću i njegovim maglama? Čini mi se teško. Oni kojima nije teško kopati po internetu mogu pronaći da je Grujić svojedobno svjedočio na Haaškom sudu. Tamo je priznao da je u strukturama Udbe još od 1972. Počeo je od najniže stepenice, kako kaže, i popeo se do onih najviših. Specijalnost su mu postali obavještajni i kontraobavještajni poslovi. Mislimo li da to znanje nije i sada iskoristio? Možda on stvarno nije pukovnik Udbe, i tu je naoko u pravu, jer se ta stuba drukčije zove u Udbi nego u vojsci, ali koja razlika? Isto tako često je u medijima bio nazivan upravo pukovnikom Udbe i nikada to nije demantirao. Tako je ta stvar o njemu kao o javnoj osobi postala općepoznata. Naravno, kasnije sudjelovanje u hrvatskoj vojsci to nije prebrisalo. Na stranu je li se tamo uključio dragovoljno ili silom prilika, pod utjecajem onoga što se dogodilo Ceauşescuu i njegovoj Eleni u Rumunjskoj. Strah je gadna stvar. Nekako mi se čini, da je to sve bilo dragovoljno vladao bi se poput Željka Kekića, čovjeka koji je između ostaloga s drugima nadzirao Antu Kovačevića. Progledao i na kraju se ispričao dotičnom. Sada je pokajnik, u onom kršćanskom smislu te riječi.

I dok se mi ovako naganjamo s našim udbašima ili neudbašima, pukovnicima ili pokajnicima, u svijetu kršćani sve više i više trpe. Ovih Božićnih dana na um mi ponovno posebno padaju kršćani u Svetoj zemlji i Bliskom istoku. Sve ih je manje. Neki predviđaju da će ih nestati do kraja ovoga stoljeća. Činjenice idu tome u prilog. Sirija, Irak, Libanon... polako postaju jedno ratište. Islamski fundamentalisti brišu sve pred sobom. Ima ih tko štititi. Kršćane nema. U Egiptu se čak događa da toj državi Muslimanska braća postaju neprijatelji, dok su u isto vrijeme prijatelji Europi, bez obzira što tamane kršćane. Očito je gusta magla u zapadnim glavama. Posijana još tamo u Srednjem vijeku. Danas je nabujala. Tajna društva izišla su iz sjene. Čini im se da konačno mogu svijet urediti po svome.

Istina je, brojke su nemilosrdne i jasne. Preko 150.000 kršćana godišnje bude ubijeno zbog svoje vjere. No, isto tako je istina i da ih neprestano ima sve više. Samosvojni su stali na branik i odgone magle. Ne boje se dati i primiti život, ne boje se ničega. A Boga ljube, svim srcem i svom dušom. Kako da onda ne svane sunce, kako da onda ne pobijedi dobro?

Miljenko Stojić


Nedvojbeno je da SPC Hrvatskom smatra samo ono što se vidi sa zagrebačke katedrale

Povodom izjave patrijarha Srpske pravoslavne crkve gospodina Irineja iznešene u čestitki Božića svim pravoslavnim vjernicima, kako reče, u „Dalmaciji, Slavoniji, Liki, Kordunu, Banovini i Hrvatskoj“.

Srbija je međunarodno priznala Republiku Hrvatsku kao nezavisnu državu u njenim avnojevskim granicama. Srpska pravoslavna crkva formalno, po međunarodnim propisima, nema obavezu priznati ili ne priznati neku državu, ali ova njena spomenuta zlonamjerna čestitka prema Hrvatskoj vraća Hrvatsku još u devetnaesto stoljeće kad trojednica još nije bila ujedinjena.

Nedvojbeno je, da SPC predstavljena sa svojim patrijarhom Irinejem, Hrvatskom smatra samo ono što se vidi sa zagrebačke katedrale. A izostankom spominjanja Gorskog Kotara i Istre iz čestitke, gdje inače ima relativno dosta pravoslavaca, nedvojbeno se izvlači zaključak da ta područja smatra talijanskim teritorijem.

Svega toga ne bi ni bilo kad bi u pitanju bilo samo pravoslavlje, koje je svuda u svijetu manje više bez nekog većeg prigovora. Ali ovdje nije riječ o pravoslavlju protiv kojeg niti jedan razuman Hrvat ili državljanin Hrvatske nema ništa, već je riječ o vrlo agresivnom i zlođudnom „svetosavlju“, koje je već više od sto i pedeset godina instrument velikosrpske kolonijalističke politike na našim hrvatskim prostorima.

Ta „poslanica“ patrijarha Irineja je pročitana u svim pravoslavnim crkvama gdje je za pravoslavni Božić održana euharistija, a posebno ona u Vinkovcima koju je izravno prenosila i HRT.

Premda je bilo riječ o poslanici patrijarha SPC Irineja, vinkovački paroh Predrag Azap iskoristio je izravni prijenos Hrvatske radiotelevizije, te naglasio kako je opet došlo vrijeme „stradavanja Srba u Hrvatskoj zbog svog imena i jezika“.

Sve navedeno je toliko gruba povreda suvereniteta RH da je momentalno trebala reagirati institucija Predsjednika RH, institucija Hrvatske vlade, Ministarstvo vanjskih poslova, ali i sami vrh Katoličke crkve u Hrvata.

Ali, gotovo pored svih navedenih institucija, osim možda s izuzetkom Katoličke crkve u Hrvata, po hrvatskoj državi i njenom narodu moguće je pljuvati svim mogućim pljuvačkama, bez ikakvih posljedica.

Ovom treba dodati i prešućivanje u svim hrvatskim tiskovinama i elektronskim medijima činjenicu da su u velikom ratnom stradalniku Voćinu, gdje je osamdesetak hrvatskih civila masakrirano i sasječeno u komade, ovobožićno u dva navrata zapaljene i božićne jaslice od strane srpskih povratnika. Da je to kojim slučajem napravljeno prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, po tom pitanju brujali bi svi mediji i otvorila bi se rasprava u Saboru RH.

Hrvatske državne institucije, pod kukuriku vladom, to zorno pokazuju ova dva slučaja - nemaju u sebi niti malo domoljublja, jer svaka druga država na takvo ponašanje žestoko bi reagirala, ali hrvatskim državnim institucijama to je normalno, što nije vrijedno da se zabilježi niti u crnoj kronici dnevnih tiskovina ili elektronskih medija.

Živimo u opasnom vremenu političkog bezumlja kojeg tolerira trenutna vlast, koja će se i njoj i cijelom narodu itekako obiti o glavu.

Hrvatska akademska zajednica „Kralj Tomislav“


Nepravedni Daytonski sporazum je manipulacijski model za zapadni Balkan

Sve češći nasrtaji politike i stranih interesa na samostalnost, položaj i integritet hrvatskoga jezika, a osobito nastojanje da ga se izjednači sa srpskim jezikom i udrobi u nekakvu novu varijantu hrvatskosrpskoga ili srpskohrvatskoga jezika povod su sve češćim prijeporima ne samo među jezikoslovcima nego i među političarima. Bio je to povod za razgovor s akademikom Augustom Kovačecom, filologom, leksikografom i pročelnikom Razreda za filologije HAZU-a.

• Profesore Kovačec, u jednom komentaru na googleu za vas je netko napisao da ste „nacionalistički ksenofobni pseudopolitičar a ne jezikoslovni stručnjak vrijedan poštovanja“. Je li vas strah takvih etiketa, kojima se u Hrvatskoj etiketiraju svi oni koji čuvaju hrvatski identitet?

- Pojedinci se nekih navika iz starih vremena nikako ne mogu riješiti. Takve kvalifikacije bez ikakve veze sa stvarnošću mirišu više na crni boljševizam ili na crveni nacizam nego na društvo koje sebi tepa da je demokratsko. Diskvalifikatorima očigledno nije stalo do stvarnoga sadržaja riječi kojima se služe. Ili žele rječnik obogatiti novim, do sada nepostojećim značenjima ili bi ih bilo dobro uputiti da pogledaju u rječnik i vide što znače pojedine riječi.

• U jednom razgovoru akademik Radoslav Katičić rekao je: „Tko u Hrvatskoj ima ambiciju biti javno priznat intelektualac mora biti zgroženo skeptičan prema hrvatskoj državi i hrvatskoj kulturnoj tradiciji.“ Slažete li se s njegovom konstatacijom?

- Svakodnevno nas sa svih strana zapljuskuju takva stajališta pa se mogu samo složiti s akademikom Katičićem. Za dio javnosti, a i za vlast, najprihvatljiviji su intelektualci koji imaju mentalitet kolonijalnih podanika, makar i ne znali tko im je točno taj kolonijalni gospodar. Od njih se očekuje da samo povlađuju onomu što dolazi od velikih i moćnih naroda, iz velikih svjetskih središta.

• Jeste li zato prije gotovo tri godine izjavili da dosadašnje naše vlasti „nisu samo jednom pokazale otvoren prijezir prema jezikoslovnoj struci i cinički minirale ono malo pokušaja sređivanja jezičnog stanja“?

- I zato. Silom prilika ili neprilika prečesto sam se nalazio u situacijama da komentiram odnos hrvatskih vlasti prema hrvatskomu jeziku.

• Nije li vlast dužna osigurati primjenu hrvatskoga jezika?

- Jest. Ali ili nije bilo hrabrosti, znanja i volje da se položaj hrvatskoga jezika u hrvatskoj državi odredi i uredi na svim razinama njegova funkcioniranja, ili je bilo previše poniznosti prema kolonijalnim gospodarima, ili se, možda, „s figom v žepu“ čekalo „drugačije vrijeme“ pa da se jezik uredi prema nečijem ćeifu. Kao što nerijetko zakone, koje su priredili profesionalni pravnici, po svojem nahođenju „dorađuju“ političari, tako je, najvjerojatnije namjerno, ostavljeno „za kasnije“ utvrđivanje statusa hrvatskoga, po Ustavu službenoga jezika, kako bi se njime moglo lakše manipulirati. Zato se i ne uređuje, osim provizorno, njegova javna i službena uporaba u školama, medijima, upravi, sudstvu itd.

Rastavljeno pisanje ne ću je nasilno eliminirao Novosadski dogovor

• U vrijeme koalicijske vlasti Ivice Račana pri Vladi je bilo osnovano Povjerenstvo za brigu o hrvatskom jeziku koje je trebalo dogovoriti načela njegove uporabe u javnoj i službenoj komunikaciji te spriječiti mogućnosti manipuliranja jezikom. Ali to Povjerenstvo nije uradilo što je trebalo.

- Najviše razumijevanjem i zalaganjem potpredsjednika Vlade prof. dr. Ante Simonića Povjerenstvo se sastalo više puta i donijelo razborite odluke, ali na žalost, kada su radi primjene u praksi te odluke prošle kroz žrvanj političke birokracije od razboritoga teksta nastala je neupotrebljiva papazjanija. Sličan je i drugi primjer kada je pri Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa bilo osnovano Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnoga jezika – kada je bila objavljena odluka da će u pravopisu biti ne ću mjesto neću (rastavljeno pisanje ima i simboličku vrijednost jer ga je nasilno eliminirao Novosadski „dogovor“) – tadašnji premijer Sanader, koji se inače razmetao svojim hrvatstvom i svojom skrbi za hrvatske interese, smatrao je potrebnim obavijestiti hrvatsku javnost da Povjerenstvo može odlučiti što ga je volja, ali da će on i dalje neću pisati sastavljeno.

• Dokle će politika i političari biti arbitri hrvatskom jeziku?

- Ne znam. Da su za navedena rješenja bile propisane kakve sankcije, premijerova bi se reakcija možda i mogla razumjeti. No iza svega je stajalo licemjerje: za one kojima je do hrvatskoga jezika stalo osnovat ćemo povjerenstvo, ali ćemo ga onda iza leđa uvijek nekako minirati. Time se nekomu davalo do znanja da je osnutak Povjerenstva samo parada za javnost. Uostalom, HDZ-ovo Ministarstvo nikako nije željelo odluke proglasiti službenima, nego ih je, u zamjenu, stavilo na internet pa je SDP-ovu Ministarstvu u novoj vlasti bilo lako i eliminirati Povjerenstvo i pokušati ukloniti tragove njegova rada. Također, gotovo tajni dogovori bez javne rasprave i stručne ekspertize o uporabi jezika i pisama manjina, o dvojezičnosti i dvopismenosti, o potrebnom postotku manjinskoga stanovništva sada su došli na naplatu – osobito u Vukovaru. Ta manipulacija koju vlasti uporno zagovaraju i nastavljaju tjera u očaj i normalne Srbe i normalne Hrvate, a manipulatori likuju. Ima u vezi s jezikom još mnogo toga.

• Primjerice?

- Primjerice kada se u izvedbi Stranke hrvatskih laburista pojavio vrlo razborit prijedlog Zakona o uporabi hrvatskoga jezika – uz male dorade taj se zakon po kvaliteti mogao približiti najsolidnijim europskim zakonima o uporabi jezika – i vladajuća koalicija i oporba vrlo su ga složno minirale, gotovo ismijale.

• Zašto?

- Je li sve to podaništvo prema bjelosvjetskim gospodarima ili trgovina s koalicijskim partnerima, teško je reći. No jasno je da najjačim hrvatskim strankama do hrvatskoga jezika nije stalo i da njime i dalje žele samo manipulirati.

Umotvorina „Ministarstvo zdravlja“ je najobičnije jugonostalgičarstvo

• Koji je razlog da koalicijska Kukuriku-vlast nagrđuje hrvatski jezik i nelogičnostima kakva je promjena Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja ili da mijenja riječ šport u sport itd.?

- Dva su razloga. Jedno je pokazivanje mišića; mi ne moramo nikoga ništa pitati, mi možemo činiti sve što nam padne na pamet: i bez obrazloženja, i protivno svakoj demokratskoj proceduri, i protivno volji većine. Drugo je prilagođivanje toliko žuđenu „zapadnom Balkanu“; neke države „na ovim prostorima“, „u regionu“, imaju u naslovu odgovarajuće institucije ministarstvo zdravlja.

• Ministar Jovanović kao argument za sport spominje Sportske novosti, a zaboravlja da se riječ šport koristila 1870.–1918., od 1941.–1955. i od 1990-ih dok to Jovanović nije ukinuo.

- Ministri imaju pravo predlagati promjene naziva, pa i pokrenuti promjene naziva ako su one prethodno dobro obrazložene (a što ćemo sa HAŠK, POŠK itd.?), ali nikako nemaju pravo na to bez temeljite stručne ekspertize i mišljenja struke, barem ne u zemlji koja se deklarira demokratskom. Budući da je za mnoge govornike hrvatskoga lik sport uobičajeniji, dok lik šport ima stanovitu patinu i stilsku vrijednost, sve se to u javnosti manje promatra kao stvarni jezični problem nego kao izraz iracionalne netolerancije.

• Sadašnjoj politici očito smeta „čistoća“ hrvatskoga jezika. Radi li se možda o reafirmaciji Novosadskoga dogovora?

- Ako se promatraju pojedini koraci u toj politici, onda se kao krajnji cilj može nazirati nešto poput Novosadskoga „dogovora“. Unatoč razumnoj odluci o hrvatskom jeziku koju je donio ZAVNOH 1944., Novosadski dogovor bio je samo otvoreni i drski povratak predratnoj pašićevsko-karađorđevićevskoj i orjunaškoj politici jezičnoga unitarizma po velikosrpskom diktatu. U krajnjoj konzekvenci to za većinu hrvatskih građana donosi dugoročni nemir, nezadovoljstvo i nered, što hrvatskim vlastima raznih nijansi sive boje očito odgovara. Što se pak „jezične čistoće“ tiče, to je relativan pojam i pojam koji se u svakoj sredini tumači drukčije, ovisno o povijesnim iskustvima s jezikom.

• Kako biste ga vi protumačili?

- Slavenski narodi u Austro-Ugarskom Carstvu – ne iz hira nego iz potrebe za razlikovnošću i funkcionalnošću jezika – sustavno su nove leksičke elemente, osobito termine, prevodili često doslovno s njemačkoga, latinskoga i drugih jezika. To je bio oblik otpora germanizaciji i madžarizaciji, koje su itekako stalno prijetile, pa vrlo slična rješenja, ali vlastitim jezičnim sredstvima, nalazimo u češkom, u slovačkom, u slovenskom, u hrvatskom. I Srbi u Vojvodini doslovno su preveli njem. Wasserfal kao vodopad, a u hrvatskom je tada za isto značenje bilo slap.

• Srbi u Srbiji nisu tako radili?

- Ne. Kada je Srbija stekla samostalnost, potrebu za novim riječima Srbi u Srbiji zadovoljavali su posuđivanjem iz crkvenoslavenskoga i osobito iz ruskoga, ali također i iz zapadnih jezika ako je bilo potrebno. Posuđivanje i prevođenje, kalkiranje riječi i izraza dva su načina bogaćenja rječnika, odnosno zadovoljavanja potrebe za označivanjem novih predmeta i novih pojmova. Nikako nije jedno bolje od drugoga.

• Ipak u nas mnogi prevođenje smatraju jezičnim nacionalizmom?

- Prevođenje se nerijetko označuje kao „čistunstvo“, jezični nacionalizam i sl., vjerojatno zato što preteže u hrvatskom, a posuđivanje iz ruskog i turskog do njemačkog, engleskog i francuskog kao „normalan“ postupak zato što preteže u srpskom. Riječ je o različitim kulturnim refleksima na temelju različitog povijesnoga iskustva kod Hrvata i kod Srba.

• Jesu li sporazumijevanje i sličnost hrvatskoga jezika s nekim susjednim jezikom kriterij za nesamostalnost hrvatskoga jezika?

- Mogućnost uzajamnoga razumijevanja među govornicima blisko srodnih idioma neodređen je, promjenljiv i subjektivan kriterij. Među govornicima blisko srodnih jezika, kakvi su primjerice slavenski ili romanski, uvijek je moguć određen stupanj jezičnoga sporazumijevanja, ali postoje situacije i teme u kojima je sporazumijevanje teško ili nemoguće čak i među vrlo blisko srodnim jezicima. S druge pak strane treba lučiti mogućnost sporazumijevanja među govornicima mjesnih organskih govora i među korisnicima standardnih, službenih, književnih jezika. Primjerice, idući od naselja do naselja prostorima od Soče do Crnoga mora nigdje se ne će naići na granicu koja bi onemogućivala dobro sporazumijevanje. Slično tomu, od južne Italije preko Francuske i Španjoske do Portugala, nigdje se ne nailazi na takve razlike među susjednim govorima koje bi priječile kvalitetno međusobno razumijevanje.

• Tako je na razini sporazumijevanja, ali ipak postoje razlike u standardnim jezicima, zar ne?

- Standardni, službeni jezici pokrivaju često velike prostore s mnogobrojnim arealnim varijacijama pa su razlike i među blisko srodnim jezicima nerijetko tolike da znatno otežavaju, pa čak i onemogućuju, normalno razumijevanje. Dobro je pritom podsjetiti na paradoks W. von Humboldta koji je rekao da „svi ljudi govore jednim, ljudskim jezikom, a svaki čovjek govori svojim vlastitim, posebnim jezikom“.

Na djelu prikriveni europski kulturni imperijalizam

• Što to praktično znači?

- To samo znači da jezici ne mogu biti toliko različiti da ne bi imali nešto zajedničko i da unutar svake jezične zajednice pojedinac ili neka manja skupina u jezičnom izražavanju ima niz vlastitih značajki. Ono što zovemo posebnim jezicima – a razlike i sličnosti među njima daju se precizno izmjeriti i za ukupnost jezika statistički prikazati – nalazi se negdje između tih dviju krajnosti. Pritom se razlike među jezicima danas ne ograničavaju samo na glasove i oblike, kako se to mislilo potkraj XIX. stoljeća, nego proizlaze i iz načina funkcioniranja u zajednici, iz tradicije jezične komunikacije, iz odnosa govornika prema vlastitu jeziku itd.

• U već spomenutom razgovoru akademik Katičić rekao mi je i: „Multikulti znači da ni jedna kultura sebe ne smije izraziti potpuno jer to nekome smeta.“ Odnosi li se to i na sadašnje oduzimanje identiteta hrvatskom jeziku?

- Po mnogim pojedinostima vidi se da je na djelu prikriveni europski kulturni imperijalizam koji bi trebao dovesti do toga da svojim jezikom govorimo u zapećku, a da u javnosti natucamo engleski. Uvjeren sam da će to dovesti do otpora u cijeloj Europi, pa i u velikim zemljama.

Serbokroatischje kolonijalni projekt

• U knjizi Jezik naš i/ili njihov Anita Peti Stantić tvrdi da je religija stvorila razlike između hrvatskoga i srpskoga. Slijedom toga nemoguće je postojanje srpskohrvatskoga na kojem još uvijek inzistiraju mnogi slavisti u Njemačkoj i Austriji. Kad je riječ o takvim slavistima, tiče li se to struke ili politike prema jugoistoku Europe?

- Nema dvojbe da su vjerske razlike pridonijele i jezičnim razlikama, ali i mnogo drugih čimbenika. Serbokroatisch je kolonijalni projekt koji su forsirale Austro-Ugarska i Njemačka radi prodora prema jugoistoku Europe i prema Prednjoj Aziji – Drang nach Osten. Do Krimskoga rata Britanija se bojala ruskoga izlaska na Bospor i Dardanele pa joj je odgovarao projekt Velike Srbije, što je bio poticaj za Garašaninovo Načertanije. Tek osamostaljena Srbija vidjela je i u austro-njemačkim i u britanskim aspiracijama svoje šanse, pa se pomno pripremala za podjarmljivanje slavenskoga juga premda je do 1903., do pokolja na obrenovićevskom dvoru i dolaska Karađorđevića na vlast, bila pod punom austrougarskom kontrolom, nakon toga pak pod kontrolom Francuske, Rusije i Britanije. Tu austrougarsku jezičnu politiku spretno je preuzela i, dakako, preusmjerila u Drang nach Westen karađorđevićevska Srbija pa zatim karađorđevićevska Jugoslavija, komunistička pak ju je Jugoslavija nastavila samo pod novim parolama.

• Želite reći da je opet na djelu neki od tih kolonijalnih projekata?

- Ni „zapadni Balkan“, „ovi prostori“, „regija/region“ nije ništa drugo nego kolonijalni obor u koji treba stjerati „plemena“ s „ovih prostora“, dopustiti im samo jedan jezik i dati im za goniča najbrojnijega ili najjačega među njima pa se Drang nach Osten nastavlja na drukčiji način. Vidjelo se kako se manipuliralo prije Daytona i kako se manipulira nakon njega u BiH, to je manipulacijski model za zapadni Balkan.

Slavisti su prethodnica političara

• Zašto se to u Hrvatskoj ne vidi?

- Sve to shvaćaju ili barem osjećaju oni koji su izgubili nekoga u pokoljima u Voćinu, u Škabrnji, u Vukovaru itd., to shvaćaju i srbijanske „Žene u crnom“ koje se stide zvjerskih postupaka svojih sunarodnjaka te mnogi Srbi, ali to ne shvaćaju ili ne žele shvatiti pripadnici hrvatskih vlasti ni mnogi slavisti, uz nekoliko časnih iznimaka, iz Austrije, Njemačke itd. Na žalost takvi slavisti vrlo često imaju odlučan utjecaj na zapadne politike prema „ovim prostorima“.

• Znači li to da hrvatski jezik mora biti otvoren utjecaju srpskoga, kako misle jugonostalgičari i Snježana Kordić?

- Svaki se jezik organizira i izgrađuje ponajprije za vlastite potrebe za svoju državu, svoj narod. Smiješno bi i besmisleno bilo izgrađivati francuski jezik za potrebe samostalne Njemačke, ili pak imperijalne Britanije. To bolje ako jezik nekog naroda dobro mogu razumjeti njegovi susjedi! Iako nemam u obitelji Slovenaca, od djetinjstva dobro razumijem slovenski, nekoć sam na slovenskom redovito slušao radio, mnogo čitao, ali nisam nikad zato smatrao nužnim unositi u svoj hrvatski slovenske elemente.

• Jesu li vas slovenski znanci smatrali hrvatskim šovinistom?

- Ne. Dakle, osim specifičnih komunikacijskih situacija i specifičnih tema, i Srbijanci, i Bošnjaci, i Crnogorci dobro mogu razumjeti hrvatski kao što znalci standardnoga hrvatskoga dobro razumiju njihove standardne jezike. Unatoč tomu čini mi se da su rijetke prirodne, neisforsirane potrebe u kojima se po nove elemente mora ići baš susjedima, i uvijek prvo njima. Vrlo često čitam NIN i Ilustrovanu Politiku, ali ne nalazim ni riječi ni konstrukcija za koje hrvatski ne bi imao valjanih ekvivalenata i koje bi morao posuđivati iz srpskoga.

• Kada je riječ o srpskom jeziku, zašto Srbi nerado govore o serbskoslavjanskom i crkvenoslavjanskome, a rado o Vuku S. Karadžiću?

- Nisam odveć upućen u pitanje srpskoslavenskoga i crkvenoslavenskoga kod Srba, ali Vuk Stefanović Karadžić simbol je srpskoga ekspanzionizma i Velike Srbije, jednako kao i Garašanin. Doduše, stavili su ga na pijedestal dobrano nakon njegove smrti – prije su ga smatrali austrijskim doušnikom – ali to su zakašnjenje poslije debelo nadoknadili.

• Zašto hrvatski jezikoslovci izbjegavaju reći da je do ujednačavanja hrvatskoga jezika sa srpskim, koje su proveli Tomo Maretić i njegovi sljedbenici, došlo pod pritiskom politike?

- Jezični je unitarizam zapravo započeo sustavno i energično s Khuenom Héderváryjem, usporedno s pokušajem madžarizacije. Priličan broj jezikoslovaca o tom govori istinu, ali školstvo koje je pod izravnim okriljem državne uprave i politike znatno kaska. Nezgoda je i to što je, kao znanstvenik, Maretić lingvist europskog ranga, a bio je madžaron.

• Znači li to da do jezičnoga mira ne ćemo uskoro doći?

- Jezičnoga i svakoga drugog mira „na ovim prostorima“ bit će istom onda kada nikoga ne bude smetalo što Hrvati govore i pišu onako kako to njima najbolje odgovara i što svoj jezik zovu hrvatskim, kao što nijednoga normalnoga Hrvata ne smeta što Srbi govore i pišu kako oni smatraju da je najbolje i što svoj jezik zovu srpskim.

• Treba li standardni hrvatski jezik početi više koristiti leksičko bogatstvo čakavskoga i kajkavskoga narječja?

- Treba se ponajprije čuvati starih pogrješaka. Ne vidim razloga da se u svemu ide natrag i unatrag, ali, budući da se jezik stalno izgrađuje – gradimo ga sami za svoje potrebe, a ne za potrebe tuđih kolonijalnih projekcija – ne pitajmo se odobrava ili to ili ne odobrava Beograd, Bruxelles, Washington ili London. Ugledajmo se na Slovence i Slovake! Posezanje za čakavskim i kajkavskim elementima, kada za to ima potrebe i kada nisu u suprotnosti s osnovnim ustrojem štokavske sastavnice standardnoga jezika, najprirodniji je način bogaćenja jezika.

• Je li izvorni govornik uvijek u pravu, kako to tvrdi lingvist Mato Kapović?

- Znanstveni opis jezika u načelu se mora temeljiti na proučavanju izričaja izvornih govornika. A izvorni govornik je netko tko je gramatička i druga pravila svojega jezika, „materinskog jezika“ asimilirao tako da za izričaje na tom jeziku može pouzdano reći jesu li pravilni na tom jeziku i pripadaju li tom jeziku. On mora biti sposoban služiti se sinonimnim oblicima izričaja, mora ga znati ispravno preformulirati na svojem jeziku. U načelu, govornici mjesnih govora, koji su te govore učili u prirodnim komunikacijskim situacijama, izvorni su govornici.

No standardni je, književni, službeni jezik nešto drugo, on nadsvođuje mjesne pa i vremenske razlike koje postoje među govorima, on se mora sustavno učiti prema određenim pravilima, u načelu ga nitko ne nauči u obitelji „od majke“ nego kroz obrazovni sustav te javnu i službenu komunikaciju. Zato izvorni govornici odgovarajućih mjesnih govora moraju uložiti stanoviti dodatan trud da bi u potpunosti svladali standardni jezik, tj. da bi postali njegovi „izvorni govornici“, a da bi u tom jeziku bili posve sigurni za to moraju imati na raspolaganju dogovorene norme, skup dogovorenih pravila što propisuje preskriptivna lingvistika. No pritom se osim čisto znanstvenog pristupa može služiti etičkim, estetskim, povijesnim i drugim kriterijima i načelima.

• Tko je odgovoran što je jezik prepušten na milost i nemilost politici, medijima i ulici?

- Uvijek država i politika. Ni najutjecajniji i najdarovitiji lingvist ili skup lingvista ne može učiniti ništa bitno ako mu to ne omogući država.

Engleski jezik ima poguban utjecaj na hrvatski jezik

• Odluka države da se znanstveni tekstovi objavljuju na engleskom jeziku znači da država radi protiv hrvatskoga jezika?

- Da. Nakon Drugoga svjetskog rata engleski je prodro u sve oblike međunarodne komunikacije pa je postao i prvi jezik trgovine, diplomacije, znanosti. Ima znanosti kojih se postupci i metode nigdje u svijetu ne razlikuju i kojih su rezultati namijenjeni cijelomu svijetu. U takvim disciplinama znanstvenici Kinezi i Danci, Portugalci i Rusi, Indonežani i Talijani mogu izravno komunicirati na engleskom dok ga ne zamijeni, recimo, kineski pisan pin-yinom. No ako se u znanosti ne upotrebljava i vlastiti jezik, terminologija tih znanosti u materinskom jeziku može postati ugrožena: vrsni domaći znanstvenici, koji pišu i predaju na engleskom, nerijetko ne znaju, osim površno, terminologiju na vlastitom jeziku; domaća terminologija ili se sustavno urušava ili se zamjenjuje terminima posuđenima iz engleskoga.

• Ali tako nije u humanističkim i društvenim znanostima.

- Teme kojima se one bave zanimaju ili nacionalnu sredinu ili uže geografsko područje. Nema potrebe istraživanje o uporabi dativa u hrvatskom za anglofonu publiku kada to može zanimati hrvatske čitatelje i eventualno one u slavenskim zemljama. Samo posebne i samo neke teme zanimat će „cijeli svijet“ pa će se tada objaviti na nekom svjetskom jeziku. Osim toga, u cijelim područjima znanja postoji znanstvena literatura na njemačkom, francuskom, ruskom koja je bogatija i kvalitetnija nego ona na engleskom. Znanstveno pomodarstvo, „znanost je samo ono čime se bavim ja i moj klan“, dovelo je do toga da se tvrdi kako je znanstveno vrijedno samo ono što je objavljeno na engleskom, pa nitko od tih pomodara uopće više ne spominje znanstvenu metodologiju istraživanja, pa ni rezultate; važno je samo da je objavljeno na engleskom i da je indeksirano u tom i tom indeksu.

Sjetimo se, srednjovjekovna europska znanost ostala je prilično sterilna dokle god je bila zatvorena samo pod zvonom latinskoga jezika. Vrjednije rezultate počela je davati kada je došla u doticaj sa znanstvenim tekstovima na arapskom jeziku, a moderne znanosti razvijale su se i razvile usporedno s ulaskom pučkih jezika, uz latinski, u pisanu uporabu. Višejezičnost znanosti pitanje je njezina dugoročnoga zdravlja.

• Mnogi tvrde da je hrvatski jezik u gorem položaju nego ikada. Jesu li za to odgovorni i krivi osim države i jezikoslovci?

- Za to su najviše krive država i politika. Jezični stručnjaci, savjesni profesori i učitelji ne mogu ništa bitno promijeniti. Država i politika mogu stanje promijeniti ako donose odluke koje pomažu razvoju hrvatskoga jezika. Škola i školstvo kod nas su godinama na rubu javnoga interesa, a čim se primijeti da nešto u gospodarstvu i društvu zapinje, u skandinavskim zemljama najprije se ulaže u školstvo i istraživanje. Kada u Hrvatskoj nešto s gospodarstvom i društvom ne ide, uvijek se prvo reže u školstvu, otvoreno ili prikriveno. Zato je u Hrvatskoj kriza tako duboka i tako beznadna. I školske se reforme provode ovlaš (i „ofrlje“). Bolonjski sustav, uveden formalno i voluntaristički, doveo je do općega urušavanja školskoga sustava, osobito pojedinih fakulteta. Sve je birokratizirano, a znanstveno-nastavni sadržaji šablonizirani.

• U prošlom broju Vijenca Matica hrvatska objavila je svoj prijedlog (nacrt) Zakona o uporabi hrvatskoga jezika. Slažete li se da takav zakon treba donijeti?

- Svakako. U svim se kulturnim zemljama zna kako se u javnoj i službenoj komunikaciji jezik rabi, što se s njim smije, a što nije dopušteno. Većina slavenskih zemalja ima zakon kojim se regulira uporaba službenoga jezika zemlje. Negdje (kao u Češkoj) to ne mora biti poseban zakon, nego se svim zakonima dodaju i članci o uporabi češkoga jezika. Imaju takve zakone i gotovo sve ostale europske zemlje, osim nekih bivših kolonijalnih sila, koje su pitanje uporabe službenoga jezika riješile putem svojih upravnih elita i djelovanja školskoga sustava, pogotovu sveučilišta. No treba upozoriti na jednu hrvatsku specifičnost. Matičin prijedlog Zakona jedva je bio i objavljen, a već je pokrenuta prljava kampanja u nekim glasilima i protiv same ideje o takvu zakonu.

• Zato je s pohvalama dočekan od vlasti poduprt novi pravopis Instituta za hrvatski jezik.

- Da.

• Hoće li taj novi pravopis smetati hrvatskoj pismenosti?

- Ne bi to morao da je donesen konsenzusom svih onih kojih se izravno tiče – jezikoslovaca istraživača, profesora i učitelja, nakladnika, novinara itd. – te da je izrađivan od početka na jasnim načelima i jasnoj metodologiji. Bojim se da ćemo dobiti samo još jedan pravopis koji će nas i dalje međusobno svađati, ali na nov i jedinstven način.

Andrija Tunjić, Vijenac


Srpsko božićno srbovanje u RH

Samo im je još salate falilo

Svake godine za srpski svetosavski Božić javljaju se nove pretenzije na RH i Hrvate u Hrvatskoj u svezi tobožnje ugroženosti srpske manjine u RH. Svetosavske bradonje javljaju se svojim militarističkim izjavama skupa sa srpskim četničkim zloduhom Miloradom Pupovcem. Tako se i ove godine usred Zagreba u Novinarskom domu srbovalo na veliko. Sastalo se svekoliko antihrvatsko društvo ističući ugroženost Srba zbog vukovarske ćirilične agresije na Vukovar i Hrvatsku. Svetosavske bradonje dijele RH na nekakve srpske regije prema srpskoj manjini u Hrvatskoj.

No, nije toliko tragično slušati četničke božićne orgijaše jer nam je jasno da im još samo nedostaje dovoljno salate za gozbu, koliko je tragično slušati jednoga predsjednika Hrvatskoga sabora, a posebice ministricu europskih i vanjskih poslova i ujedno potpredsjednicu Vlade RH Vesnu Pusić, kao i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji se izravno prijete hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu režimskom odmazdom. Valjda bi opet željeli puniti Gole otoke s hrvatskim domoljubima. Svi oni pripadaju istoj jugokomunističkoj zločinačkoj organizaciji koja je genocidom uništavala hrvatski narod prije pola stoljeća, osim Vesne Pusić čiji je otac Eugen bio vojni sudac u NDH cijelo vrijeme postojanja, od 10. travnja 1941. do 10. travnja 1945. Neki tvrde kako je cijelo vrijeme svoga ratnog sudačkog staža bio kao suradnik jugotitoista protiv NDH, što je vrlo upitno da bi se taj Eugen Pusić mogao toliko prikrivati UNS-u u NDH, koji se smatrao jednom od najorganiziranijih tajnih službi u to vrijeme.

Svakako se i ove godine u tome četničkom društvu našao i gradonačelnik Bandić bez Titina broša na prsima i bez Ljuštine da s njim kusa božićni kolač sa istom žlicom. Tako je i ovaj srpski Božić po starom svetosavskom običaju bio uperen protiv hrvatskog naroda bez Kristova duha mira. Sve se sastoji u prijetnjama hrvatskom narodu novom velikosrpskom agresijom na Hrvate i Hrvatsku. I tako Srbi i dalje proslavljaju svoj Božić sa ćirilicom iznad latinice u gradskom Novinarskom domu u Zagrebu kao manjina koja ima trećinu ministara u Kukuriku Vladi bez i jednoga srpskoga branitelja domovine Hrvatske iako ih je bilo preko deset tisuća. I sve dok oni ne stanu na vodeće položaje srpske manjine u Hrvatskoj ne će biti slobodne pravne države Republike Hrvatske.

Mate Ćavar


CRNA GODINA

Svršeni su računi ove godine. Bila je crna po nas Hrvate. Dobrote ne doživismo nikakove, zla i premnogo...
Ne samo ljudi, ne samo Mađari i Austrijanci, i narav se protiv nas urotila, na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedanput ta gore ne može biti nego što je sada.
Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu.
Hoće li Bog tom biednom narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter, dan danas su kod nas gotovo suvišna pojava...

August Šenoa, 31. XII. 1880.


OTIŠLA JE SLAVICA HRUŠKAR, TKO JE SLIJEDEĆI NA REDU?!

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ne može vjerovati da je i jedna žena-hrvatski branitelj učinila suicid. To sigurno nije napravila što joj je bilo lijepo u državi za koju se borila. Naime, u zadnje vrijeme hrvatski branitelji ponovno su se počeli ubijati.

Ubila se Slavica Hruškar, predsjednica Nezavisnih dragovoljaca Hrvatske, udruge koja okuplja oko tri tisuće članova. I to na najstrašniji način- skokom s nebodera! Nakon toga čitamo da su na karlovačkom mostu pronašli još jednog branitelja koji je izvršio suicid. Objesio se!

Za medije (poglavito HTV) to su tek obične, marginalne vijesti. Ministarstvo branitelja dalo je naputak televiziji, novinama i drugima da o tome ne pišu i da o toj temi ne daj Bože organiziraju "okrugle stolove". Dosad je suicid izvršilo oko tri tisuće hrvatskih branitelja, pa što, ovi koji su se ubili tijekom proteklih godina pretvoreni su u brojke. Kao da je riječ o krumpirima, a ne ljudima. Nitko ozbiljno ne istražuje motive takvih strašnih, očajnih činova ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Na sahranu im obično, uz rodbinu i prijatelje, dođe četiri-pet hrvatska vojnika i u trenutku kad ih sahranjuju opale tri metka u zrak i to je – to. Slava im! (Mesić je svojedobno predlagao da bi oni u cilju štednje trebali i sami platiti te metke!)

Ministarstvo branitelja i ministar (ministri) šute. Valjda će uputiti (ili su uputili) onu standardnu rečenicu "žao nam je". Da, njima je žao, a što su poduzeli da se ne ubijaju ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? Većinu stvari koje je u vezi hrvatskih branitelja učinila ova, ali i prošla vlast išlo je na štetu ljudi koji su već jednom umrli-kad su otišli u rat. Ministru branitelja, Predragu Matiću, kako vam je sada, kako se osjećate kad ste čuli da je i jedna žena koja je branila puškom svoj dom skočila s nebodera? Nije važno je li ostavila oproštajno pismo, više ništa nije važno, važno je da je bila na čelu jedne udruge branitelja i da je sama sebi presudila. Gdje su bolnice i domovi za hrvatske branitelje koji su ostali bez ičega? Drogeraši imaju svoje "komune", država i to ne samo naša vodi skrb o tim ljudi od kojih je većina duboko "zagrezla" i u kriminal. A tko na sličan način skrbi o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo? Sjećate li se da se jedan predsjednik Udruge hrvatskih branitelja iz Zadra objesio o hrvatsku zastavu?

Mnogi, na žalost, kako ova Vlada vodi politiku prema braniteljima Vukovara, Škabrnja i drugih mjesta, a kako vodi politiku prema bivšim Udbašima i bivšim partizanima od kojih većina još uvijek ne može oprati krv sa svojih ruku, također vide izlaz, na žalost, u suicidu. Misle, ako to učine (nemojte, molimo vas!) da će na taj način biti lakše njima i njihovim obiteljima. Više ne će morati sakupljati i prodavati prazne plastične boce i kopati po kontejneru što nisu činili ni u vrijeme rata kad je deset puta bilo teže nego danas (g. Linić se toga na žalost ne sjeća). Stoga, preko suicida gospođe Hruškar ne smijemo prijeći kao spužvom preko ploče, kao što smo prešli na sličan način i preko suicida ostalih 2.999 hrvatskih branitelja koji su digli ruku na sebe. Do sada, činjenica je, nikakvi apeli da se hrvatski branitelji ne ubijaju nisu pomogli. Ali, bez obzira što im se dogodilo ili što im se događa ne smiju i ne bi smjeli ni pomišljati na suicid, jer osim "žao nam je" od Ministarstva branitelja ili neke druge državne institucije njihove obitelji ne će dobiti – ništa, a oni će preko noći, kao primjerice Zvonko Bušić, biti zaboravljeni, kao da ih nikada i nije bilo.

Svi mi koji se na bilo koji način borimo za hrvatske branitelje uglavnom imamo samo nevolje i Udbaška podmetanja, ali moramo dalje, prije svega zbog onih koji su ostavili svoje živote i svoju krv u devedesetim i inim godinama, kad su ginuli za bolju Hrvatsku. Činjenica je da se vodi skrb o većini stradalnika Domovinskoga rata, ali što je s ostalima? Što je s onima koji su bili ozlijeđeni, ranjeni pa nisu stekli status ratnog invalida? Što je s onima koji su prošli sva bojišta, a da ih ni metak nije okrznuo? Što su ti dobili? Dobili su "najljepši Božićni poklon" – Registar hrvatskih branitelja, i to prije godinu dana, koji je također jednim dijelom kriv za možebitne neke suicide hrvatskih branitelja.

Još nismo čuli da se ijedan partizan-antifašista ubio od početka devedesetih. A jedan dio njih imao je i dobar razlog, jer dobili smo državu, a oni su od straha izašli iz podruma tek 1993., 1994., pa nadalje. Danas bez problema provociraju hrvatske branitelje, nose četničke šubare, krvave jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake, okruženi su raznim mesićima i fumićima koji primaju odličja za stvaranje države.(sic!) Sad nam je još došao i slučaj okorjelih Udbaša perkovića i mustača, a takvih tipova ima na stotine u svom gradu. Ostali su kao korov. Sve to iritira, a poglavito specijalni rat protiv vukovarskih i inih branitelja, pa nije ni čudno da ljudi koji su obranili i stvorili državu odlaze jedan po jedan.

Ako se tako nastavi uskoro će ostati samo mesić, nobilo, boljkovac, mustač, manolić i slična kompanija. Branitelji su na žalost – prošlost. Okrenimo se budućnosti. Poručio je jedan general. A za mnoge koji su branili i generale u Haagu budućnost je: Zavod za zapošljavanje, pronalaženje svojih najmilijih, kako nabaviti novce za platiti struju, plin i vodu, kako osigurati sve što je potrebno djetetu za školu, kako ga zaposliti, kako potisnuti sjećanja na zvjerstva srpskih zlotvora u Domovinskome ratu te kako ujutro biti najbrži i pronaći koju plastičnu bocu u nekom kontejneru – da se preživi!

A to što je Slavica Hruškar učinila (bez obzira na motive) sramota je za cijelu Hrvatsku. Hrvatske zastave trebale bi biti spuštene na pola koplja. Nama ne preostaje ništa drugo nego da se zapitamo: tko je slijedeći na redu? U inozemstvu ima slučajeva da se i političari ubijaju. Kod nas srećom toga nema, bez obzira na golemu štetu koju su pojedinci napravili tijekom zadnjih 20 godina.

Matiću, eto ti opet nekoliko branitelja manje u Registru. Opet si nešto "ušparao" u ovoj teškoj gospodarskoj krizi.

A što je s hrvatskim tajkunima, izdajicama, dezerterima i doušnicima? Oni su i dalje na "platnom popisu".

Gdje je Registar tih ljudi?

Mladen Pavković, predsjednik hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


KOALICIJA OPASNIH NAMJERA!

Titoist Milorad Pupovac (opet) zlouporabio Božić u političke svrhe, a Koalicija - možemo u međuvremenu, nakon pola njezinog mandata, ustvrditi – koalicija opasnih namjera izriče prijetnje hrvatskoj javnosti, i to nije eksces nego sustavna politika

Po strani to što je profesor s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Milorad Pupovac, ateist, i što se u različitim prigodama kiti različitim naslovima; nekada je „profesor“, nekada je predsjednik udruge „Srpskog narodnog vijeća“ koju predstavlja kao „instituciju“, jer o tome sanja da postane institucija, a nekada je samo „saborski zastupnik“ i predstavnik političke stranke Srpske demokratske samostalne stranke, SDSS, koja podsjeća na povijesnu slijednicu Pribićevićeve velikosrpske Srpske samostalne stranke, SSS, osnovane u Hrvatskoj 1887. godine kao navodna predstavnica „srpskih pravoslavaca“ u Hrvatskoj kojih u to vrijeme nije bilo, jer sve do 1918. na tlu hrvatskih povijesnih zemalja nije postojala Srpska pravoslavna crkva, već su pravoslavci, kako vlaško (pravoslavno) stanovništvo, tako i cincarsko, bili zastupljeni od nesrpske pravoslavne Crkve, odnosno od strane tri Crkvene jurisdikcije, kako tumači crnogorski istraživač povijesti, patriot, i Zagrebčanin S.M. Štedimlija:

„Metropolije u Srijemskim Karlovcima, zadužena za Hrvatsku u užem smislu „(Slavoniju), zatim bosanskohercegovačke autonomne Crkve, ovisna o ekumenskom patrijarhu u Carigradu (Istanbulu), i Pravoslavne crkve u Dalmaciji, koja je bila ekumenski ovisna o metropoliji u Bukovini.“

Štedimlija nadalje navodi u svome djelu „Zavjere protiv svjetskoga mira“, prevedeno s njemačkog originala, („Verschwörungen gegen den Frieden“), u kojemu je riječ o velikosrpskoj i britanskoj zavjeri uoči Prvog svjetskog rata, da „(…) su Hrvati 'Vlasima' nazivali naseljenike romanske krvi, dakle, slavenizirane ili helenizirane Arumunje iz središnjih područja Balkanskog poluotoka. U te su se Vlahe ubrajali i Cincari koji potječu iz simbioze s Albancima, Grcima, Arumunjima i Srbima (…)“ Za Srpsku samostalnu stranku Štedimlija navodi slijedeće:

„Kao što je vidljivo iz navedenih povijesnih činjenica, [u knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“, op. G.J.], a i iz navedenog političkog programa Srpske samostalne stranke, (SSS), koja prije koalicije s hrvatskim oporbenim strankama na izborima za Hrvatski sabor [1905. godine, op. G.J.] nije dobila ni jednog jedinog zastupnika, do srpskog nacionalnog pokreta došlo je tako da su pristaše Pravoslavne crkve [u hrvatskim povijesnim zemljama, op. G.J.] najprije proglašeni Srbima, nakon čega je njezino vodstvo, koje je bilo pod neposrednim utjecajem propagande iz Srbije, postavilo zahtjeve za ravnopravnošću 'Srba' u Hrvatskoj s Hrvatima. Tvrdili su čak da je jezik kojim su govorili, i koji je bio istovjetan s hrvatskim jezikom, a različit od srpskog jezika kojim se govorilo u Srbiji, neki zaseban jezik, koji da se mora nazivati srpskim jezikom. Iz cijelog programa Srpske samostalne stranke jasno proizlazi da za 'Srbe' u Hrvatskoj trebaju biti izborena prava koja nisu uživali ni Hrvati u Hrvatskoj (…)“.

Poslije se vidjelo kamo vodi takva politika „traženja prava za Srbe u Hrvatskoj“. Naime, 1902. godine je velikosrpski ideolog Nikola Stojanović u listu Srpske samostalne stranke, „Srbobranu“ koji je izlazio u Zagrebu, objavio članak pod naslovom „Srbi i Hrvati“, koji je prethodno bio objavljen u beogradskom listu „Srpski književnik glasnik“; članak je objavljen bez ikakve ograde, iako je u njemu izvršen šovinistički napad na hrvatski politički narod:

„Hrvati nemaju zaseban jezik niti imaju zajedničke običaje, a ni čisto jedinstvo načina života, a ni – što je glavno – svijest o zajedničkoj pripadnosti; zbog toga ne mogu predstavljati zasebnu nacionalnost.“

U opasnom članku se dalje navodi kako se borba između Srba i Hrvata mora voditi sve do istrebljenja jednih ili drugih. Jedna od strana u toj borbi da je navodno osuđena na propast. Velikosrpski ideolozi su tu propast namijenili Hrvatima, i priželjkivali hrvatsku propast na kojoj su politički i vojnički radili, a kulminacija tih napora je bilo etničko čišćenje hrvatskog stanovništva, kako katolika tako i muslimana, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, koje je provodio četnički pokret ratnog zločinca Draže Mihailovića, i na koncu rata i partizanski pokret titoista koji je putem Komunističke partije Jugoslavije isplanirao, organizirao, i izvršio genocid nad hrvatskim narodom, što je u povijest ušlo kao „Bleiburg i Križni put“, za čiju je komemoraciju Hrvatski sabor, (predsjedništvo Sabora pod vodstvom Koalicije), uskratilo daljnje pokroviteljstvo. Motiv uskraćivanja pokroviteljstva je jasan: Zataškavanje zločina komunizma, i gušenje povijesne istine, kao i podilaženje Londonu, s obzirom da je britanska vlada protivno međunarodnom ratnom pravu izručila hrvatske ratne zarobljenike, i hrvatske civile, Titovim partizanima koji su ih mučki pobili, i sakrili njihova umorena tijela u masovne grobnice u kojima se nalaze do danas.

Nastavak etničkog čišćenja Hrvata vidjeli smo u Domovinskom ratu, koje je provodila tzv. JNA u suradnji sa četnicima i pobunjenim Srbima, i „duhovnom JNA“ odnosno Srpskom pravoslavnom crkvom, kako nas poučava povjesničarka Ljubica Štefan, ali mi Hrvati brzo zaboravljamo nepravde koje nam drugi nanose.

U svakom slučaju je političko organiziranje Srba u Hrvatskoj 1887. godine povijesno dokazalo da je svrha tog angažmana istrebljenje Hrvata, i pripajanje hrvatskih krajeva tzv. velikoj Srbiji.

Umjesto katarze, Srpska demokratska samostalna stranka, SDSS, s kojom je HDZ bio u koaliciji na državnoj razini, kao da ne izvlači pouku iz povijesti nego nakon Oluje nastavlja s provokacijama, uključujući u svom glasilu „Novosti“ koje izlazi u Zagrebu isto kao svojedobno „Srbobran“, a niti je HDZ izvukao povuku iz povijesti, inače ne bi bio koalirao s takvom srpskom strankom koju u pravilu vode nekadašnji srpski pobunjenici i kontroverzni Stanimirović. No, i bez formalne koalicije s nevjerodostojnom Socijaldemokratskom partijom Milorad Pupovac tambura o nekakvoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, koja je nepostojeća, ali lukavo služi za sakupljanje političkih bodova u međunarodnoj javnosti, kao i za spajanje na pupčanu vrpcu Državnog proračuna, i prihodovanje omrznutih kuna iz njega, to jest novca hrvatskih poreznih obveznika. U Hrvatskoj nije ugrožena srpska manjina, kao što nije bila ugrožena ni 1990. kada su neki srpski ekstremisti pokrenuli uz pomoć Beograda oružanu pobunu i rušili ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, što je eskaliralo 1991. u ratu i velikosrpskoj agresiji koja je završila porazom pete kolone u Kninu, i oslobođenjem Knina od četnika.

Nakon poraza u Oluji su srpski ekstremisti dali petama vjetra, i sa sobom poveli dio srpske manjine koja nije protjerana u „etničkom čišćenju“, kako tvrdi službeni Beograd s kojim Koalicija odlično surađuje, nego je doživjela poraz i pobjegla, vjerujući svojim velikosrpskim ekstremistima koji su je držali u permanentnom strahu od nepostojećih „ustaša“. O tome svjedoči i dokazuje i konačna oslobađajuća presuda međunarodnog suda za ratne zločine, ICTY, u predmetu suđenja generalu Gotovini koji je nevin u odnosu na laži i optužbe Save Štrbca i tužiteljstva haaškog suda. Ista špranca o navodnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj od strane „ustaša“, koju je u drugoj polovici osamdesetih i za vrijeme rata koristio režim Slobodana Miloševića, koristi se i danas, ali ne više samo od Beograda nego i od dijela domaće politike, kao da je nastavak politike velikosrpskog režima Slobodana Miloševića.

„Hristos se rodi“, upućuje predsjednik Josipović čestitku srpskim pravoslavcima u Hrvatskoj, kao i bivši premijer Ivo Sanader. Po strani to što predsjednik Republike ne vjeruje u Boga, ali što je s drugim pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, Makedoncima, Crnogorcima, i na koncu hrvatskim pravoslavcima, i zašto ima toliko problema oko uspostave, odnosno obnove Hrvatske pravoslavne crkve, HPC, u Republici Hrvatskoj? Zar Srpska pravoslavna crkva smije imati monopol na pravoslavlje u Republici Hrvatskoj? Otkud joj to pravo?

Pupovac na Božićnom domjenku ne govori o Isusu Kristu, Spasitelju, sinu Božjem, koji se utjelovio i rodio na Zemlji, bio raspet i uskrsnuo, jer i on ne vjeruje u Boga, nego govori o tome da još uvijek prijeti opasnost od „anti-ćirilićnog“ referenduma i o ugroženosti hrvatskih Srba, i tako zlouporabljuje sjećanje na Isusovo rođenje obmanjujući javnost pošto nitko ne zahtijeva anti-ćirilićni referendum, nego preko pola milijuna hrvatskih građana, točnije, 650 tisuća političkih Hrvata zahtijeva na referendumu redefiniciju ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, pošto je koalicijska vlada de facto protuustavno uvela dvojezičnost u Gradu-heroju Vukovaru, mjestu posebnog pijeteta zbog velikosrpske agresije u kojoj je srbijanski napadač s pobunjeničkom petom kolonom razorio ovaj hrvatski grad na Dunavu, ubijao njegove stanovnike, i odveo ih u ropstvo srpskih koncentracijskih logora. Da je režim koalicijske vlade poštivao 8. članak o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, ne bi, kao prvo nastao Stožer, a kada je, hvala Bogu, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara uspostavljen, on traži samo ravnopravnost hrvatske većine u odnosu na srpsku manjinu u Hrvatskoj. Međutim, ispada kao da se od vremena osnivanja Srpske samostalne stranke do danas ništa nije promijenilo, jer samozvani predstavnici pravoslavnog dijela hrvatskoga stanovništva u Republici Hrvatskoj zahtijevaju u ime pravoslavaca veća prava za Srbe u Hrvatskoj koja nemaju ni politički Hrvati, pri čemu postoji sustavna politika da se hrvatske pravoslavce odvoji od hrvatskog nacionalnog korpusa, odnosno da se spriječi njihovo svrstavanje u političke Hrvate.

Kao što je rečeno, nisu svi pravoslavci u Hrvatskoj ujedno i Srbi, kao što ni svi muslimani u Republici Hrvatskoj nisu pripadnici bošnjačke nacionalne manjine nego postoje i Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, što je posljedica uzročno-posljedičnih veza političke povijesti.

Ono što upada u oči na događaju Božićnog domjenka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, 2014. godine, jesu prijetnje koje su izrečene od strane pripadnika koalicijskog vlastodržačkog režima; tako je Vesna Pusić, koja je čak ministrica vanjskih poslova iako joj njena politička stranka ne prelazi izborni prag, izjavila:

„(…)Nakon ulaska u EU u Hrvatskoj je došlo do oživljavanja ekstremističkih desnih struja(…)“ Ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić, izjavio je također nečuveno:

„Onima koji bučno i glasno iskazuju nepovjerenje prema institucijama mogu reći da prema njima neće biti tolerancije (…)“.

Što znače obje izjave?

Izjave znače, da čelnici Kukuriku-koalicije lažu, i iznose totalitarne prijetnje, jer niti ima pojava desničarskog ekstremizma u Hrvatskoj, niti se smije prijetiti kritičarima institucija, jer se kritičarima prijetilo jedino u totalitarnim sustavima tipa komunizma i fašizma. Svaki građanin u Hrvatskoj ima pravo iznijeti kritiku na račun institucija, i prema njima imati nepovjerenje ako osjeća, vidi i uvjeren je, da su institucije instrumentalizirane u korist protunarodne politike, i da generiraju nepravdu.

Ankete javnog mnijenja pokazuju pad povjerenja hrvatskih građana u institucije. Zar prema njima treba primijeniti načelo nulte tolerancije? Je li to Milanovićev ministar ozbiljno misli da građani trebaju institucije kojima Koalicija upravlja, hvaliti i ljubiti?

S druge strane kakvu vlast imamo? Demokratsku? Demokratska je samo na papiru jer je formalno izabrana na višestranačkim izborima, i to na krnjim višestranačkim izborima bez višestranačke izborne kontrole glasova, dok u stvarnosti izvršnu vlast i većinu zakonodavne legislative, odnosno saborsku većinu, vode politički ekstremisti, a ekstremisti su zato jer su deklarirani titoisti, dakle, vlast je u rukama ekstremističkih ljevičarskih struja koje sve ostale političke čimbenike sotoniziraju, i putem režimskih medija proglašavaju „ekstremistima“. Tako su se ponašali komunisti u Titovoj Jugoslaviji.

Titoisti pokušavaju među narod posijati strah. Međutim, Isus Krist reče: „Ne bojte se! Živite iz dana u dan, kao ribe.“

Oni koji samo glume da poštuju vjerska prava, i priređuju političke domjenke navodno u čast Božića, žele da od njih živimo u strahu. Međutim, odgovor iz središta razuma i političkog centra glasi: Drugovi i drugarice, to vam neće proći – NO PASARAN! Nikakvi ekstremizmi neće proći, tako ni taj vaš ljevičarski koji kopira opasne strane ideologije. Nulta tolerancija prema bilo kojem ekstremizmu je na cijeni u obrani demokracije i pravne države, tako i prema titoizmu.

Na pola mandata Milanovićeve vlade može se ustvrditi da predstavlja koaliciju opasnih namjera, i stoga je zrela za smjenu s vlasti, jer liječnike u štrajku naziva „lijenčinama“, a nastavnicima protuzakonito ne isplaćuje na vrijeme dohodak, te jednostrano raskida kolektivni ugovor, dok s druge strane protuzakonito prekoračuje visinu isplate plaća djelatnicima po ministarstvima za 1,1 milijardu kuna, i zbog toga se za Božić 2013. zadužuje za novih 200 milijuna dolara, to jest iznova zadužuje hrvatskog poreznog obveznika, (s kojim pravom?), i licemjerno tvrdi kako za povećanje plaće nastavnicima u školstvu, i liječnicima, nema novca u državnom proračunu.

Koalicijska vlada je otvoreno lagala da se referendumom o braku diskriminira homoseksualne osobe, iako je Europski sud za ljudska prava utvrdio suprotno, ali istina je ostala pod cenzurom režimskih medija koji su vikali ono što koalicija diktira.

Referendum o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama ista ta koalicija proglašava protuustavnim, i u svojoj propagandi „antićirilićnim“, a hrvatske branitelje proglašava „šovinistima“, dok u školstvo uvodi rodnu ideologiju bez prava roditelja na izbor za njihovu djecu. Istovremeno Ustavni sud redom vraća u magareću klupu političke programe Koalicije jer su protuustavni. Zatim, vlastiti kukavičluk pred lampionima u Vukovaru proglašava se u propagandi „pokušajem državnog udara“, i sotonizira se Stožer. Tako Koalicija dokazuje da ima opasne namjere, jer se ne ponaša normalno kako bi se jedan politički subjekt trebao ponašati u jednoj demokraciji!

Titoisti očito nisu sposobni spojiti svoj izvitopereni svjetonazor s demokracijom, jer su neki za vrijeme zločinca Tita bili anti-demokrati, i taj anti-demokratskih zloduh prenijet kroz propagandu na njih, a danas glume borce za ljudska i manjinska prava. Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tragično. Još je tragičnije da su takvi svojom propagandom navikli stanovništvo na normalnost ljevičarskog ekstremizma u Republici Hrvatskoj.

prof. Goran Jurišić


SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA NE PRIZNAJE HRVATSKU DRŽAVU

Dana 6. i 7. Siječnja 2014. Godine izjave najviših predstavnika Pravoslavne crkve(patrijarha Irineja) prevršile su svaku mjeru tolerancije i strpljenja svakog razumnog čovjeka u Hrvatskoj.

Izjava glasi : Srećan i blagoslovljen Božić želimo svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj,Slavoniji, Lici,na Kordunu i Banijikoji ponovo doživljavaju kao pre 20 godina progonei stradanja zbog svog imena pisma i jezika itd.

Gospodo: Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske , gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske i Predsjedniče Hrvatskog Državnog Sabora obraćam Vam se u očekivanju Vašeg očitovanja na ovu „čestitku“.

Iz prvog dijela iste je očito da Pravoslavna Crkva ne priznaje Hrvatsku državu, a iz druge umjesto da stoji zahvala na nesmetanoj proslavi Pravoslavnog Božića po cijeloj Hrvatskoj na oprostu za sve zlo koje je su ti isti predstavnici crkve sijali devedesetih godina oni opet počinju ili bolje rečeno nastavljaju sijati razdor između Hrvata i Srba.

Nitko nije naivan da se u toj „čestitci“ potkrala greška. Preočito i prilično jasno se daje na znanje u tim izjavamada je počela druga faza SANU memoranduma s ciljem destabilizacije hrvatskog društva.

Vlade Perković


Velebitski ustanak i otpor jugoslavenskim diktaturama

Svaki se narod, ako je bio nešto više od etnosa, u životnim pogibeljima od različitih napadača branio organiziranom oružanom borbom

Iz današnje perspektive svaki se ustanak, otpor i oružana pobuna uglavnom smatraju terorističkim djelima. Još do prije koje desetljeće politički i pravno na te se pojave gledalo različitim očima. U međunarodnom sustavu se urušavala kolonijalna podjela svijeta, a njegova podjela na zapadni demokratski i komunistički diktatorski sustav omekšavala je granice između terorizma i nacionalne osloboditeljske borbe pojedinih naroda, koji su organizirani u pokrete oružanom borbom težili za emancipacijom svojih naroda. Nakon urušavanja komunističkih diktatura i prijelaza na demokratske sustave, konflikti se unutar pojedinih društava uglavnom rješavaju raspravama, a u međunarodnim odnošajima pregovorima i sporazumima. Ako se vratimo u preddemokratsko vrijeme, odnosno vrijeme diktatura i hegemonističkih ustrojstava višenacionalnih država, koje su uglavnom održavane vojnim i redarstvenim terorom, porobljeni narodi, sve i da su htjeli svoja pitanja rješavati pregovorima, nisu to mogla zbog karaktera diktatura, koje su sve protivnike svojih režima doživljavale neprijateljima pa su se s njima obračunavali uglavnom metodama državnoga terorizma – odnosno progonima i likvidacijom.

Nasiljem stvorena i na balkanskom iživljavanju održavana prva je Jugoslavija, poglavito nakon uvođenja Aleksandrove diktature odražavala mentalitet svojih tvoraca, koji se u zlosilju protegnuo sve do potkraj 20. stoljeća, dakle i u cijelom razdoblju jugoslavenske komunističke diktature. Glavna žrtva obiju jugoslavenskih državnih tvorba bijaše uglavnom hrvatski narod, ali i drugi nesrpski narodi, koje je hegemonistička velikosrpska politika svom silom pokušavala pretopiti u svesrpstvo. U tom dugom vremenskom razdoblju državnoga terorizma posve su prirodni bili svaki otpori pa i oružani otpori pokorenih naroda, koji su se iz očaja opirali brisanju s lica zemlje. Hrvatski narod, koji je na različite načine uspio očuvati svoju tisućgodišnju državnopravnu tradiciju te srazmjerno na silu koja se na njega sručila nije pružao samo pojedinačni otpor velikosrpskom nasilju. Dapače, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj Skupštini 1928. organizirao se u nacionalistički pokret koji je na državni terorizam odgovorio terorističkim akcijama, a na državno nasilje odgovarao i oružanom borbom.

Uostalom cijela je Europa tada imala svoje nacionalističke pokrete, koji kao i hrvatski nisu imali veze s imperijalističkim zločinačkim ideologijama – fašizmom, nacizmom i komunizmom. Kad se danas iz perspektive t. zv. pobjednika u Drugom svjetskom ratu, a ponajprije jugoslavenskih komunista paušalno ocjenjuje i hrvatski ustaški pokret u svim razdobljima njegova djelovanja, valja podsjetiti kako su u tom istom razdoblju bar hrvatski komunisti zagovarali jednaku nasilnu i terorističku borbu, a pojedine akcije, ako i sami u njima nisu sudjelovali zajedno s ustašama, pak su ih podupirali. Do otklona od nacionalističkoga ustaškoga pokreta, premda ne i od terorističkih metoda, dolazi tek nakon političkoga zaokreta Kominterne prema Jugoslaviji pa i te današnje ocjene, osim prikrivanja vlastite metodologije, imaju ideološki karakter. Svaki se narod, ako je bio nešto više od etnosa, u životnim pogibeljima od različitih napadača branio organiziranom oružanom borbom.

Tako je nastupao i hrvatski narod u višestoljetnom otporu osmanskim napadajima pa su zbog izostanka potpore zakonitoga vladara, pojedini vlastelini ili odličnici pozivali na okup cjelokupno pučanstvo, odnosno cijeli narod na narodni ustanak. Cijeli je niz slučajeva da pojedini odličnici, unatoč postojanju i redovne vojske, pozivaju narod u koji su bili uključeni čak i kmetovi te im se stavljaju na čelu i zajednički brane od nadolazeće pogibelji. Tako su Hrvati kao cjelina spletom povijesnih okolnosti postali vječiti vojnici, odnosno branitelji svoga doma i prava svoje zemlje. Dok su drugi narodi podizali samo vojske za rat ili su kao slobodni narodi dizali revolucije da zbace ovu ili onu vlast, pojedinca, stranku ili stališ, Hrvati su morali dizati općenarodne ustanke kako bi se očuvali od prijeteće pogibelji. Ta se stoljetna hrvatska osobina, kao dio nacionalnoga značaja, očitovala i u Domovinskom ratu. Kad gledamo ovaj povijesni splet okolnosti ne možemo se, a ne prisjetiti senjskih uskoka, Zrinskih i Frankopana, Kvaternikove bune u Rakovici, a još prije toga ustanka cjelokupna hrvatskog naroda proti Ugarskoj na čelu s banom Jelačićem 1848. Sličan se bunt dogodio i 1903. proti nasilnoj vladavini bana Khuena Hedervaryja.

U cijelom nizu tih ustanaka, Velebistki ustanak iz 1932. je svojevrsna stožerna točka, iz koje se taj nacionalni otpor protegnuo preko križarskoga otpora jugokomunistčkom režimu, do Bugojanskoga ustnaka 1972., ali i početaka organiziranoga otpora velikosrpskoj i jugoslavenskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, iz kojeg je stvorena pobjednička Hrvatska vojska, koja je sad već povijesnim osloboditeljskim vojnoredarstvenim pothvatima sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća postala regionalna vojna sila. Evo samo nekih crtica koje su prethodile podizanju ustanka, koji je u europskim razmjerima, unatoč versajskom poretku, otvorio hrvatsko pitanje na međunarodnoj razini. Nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928., u kojem je od posljedica ranjavanja preminuo i politički vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić, inače izričito mirotvorni političar, koji je čak sudjelovao i karađorđevićevskim vladama, Aleksandar je proglasio diktaturu, ukinuo političke stranke i zabranio svako isticanje hrvatskoga nacionalnog imena i njegovih simbola. Jedan dio političkih prvaka pobjegao je u inozemstvo, a drugi su zatočeni i protiv njih su se vodili sudski procesi.

Dikatura je odlučila ugušiti svaku hrvatsku oporbu pa je uz vojsku, žandarmeriju i policiju osnivala još i tajne organizacije za izvođenje atentata na hrvatske prvake i provođenje terora nad hrvatskim studentima, a režimsko novinstvo otvoreno je pozivalo na likvidaciju hrvatskih političara. Cijeli niz agenata-ubojica poslan je u inozemstvo kako bi likvidirao hrvatske disidente i protivnike jugorežima, a posebice one, koji su se otvoreno zalagali za uspostavu nezavisne hrvatske države. Po Hrvatskoj su krenule masovne uhidbe, a policija je za iznuđena priznanja gotovo do smrti mučila uhićenike, koji su i bez sudske rasprave unaprijed već bili optuženi. Nesretnenike su mučili na više načina, a po iskazima kao da su se natjecali u izmišljanju načina za iznuđivanje priznanja. Vješali su im noge o prečke. Po dvadeset puta dnevno su ih tukli rukama, nogama, bikovačama i pendrecima. O spolovilo su im vješali cigle teške 3 kg, gurali im zamazane krpe u usta i čupali dlake po tijelu. Stipi Javoru su uhitili i suprugu te doveli njegovu zaplakanu djecu u zatvor ne bi li iznudili njegovo priznanje, prijeteći mu smrću. Marko Šlagar je izjavio kako je vidio Hranilovića i Soldina da leže kao mrtvi te da mu je policija prijetila da će i on tako proći, ne bude li ih teretio u svom iskazu. Gabrijel Kruhak svjedoči kako su mu zabijali čavle u petu i tako ga zlostavljali puna tri mjeseca. Šef zagrebačke policije Bedeković mu je prijetio da će ga živa peći.

U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem. Eto u takvim okolnostima je organiziran Velebitski ustanak sredinom 1932. Svrha mu, zbog nepostojanja povoljnih međunarodnih okolnosti, nije bila dizanje velikoga ustanka, nego tek pokazati hrvatskom narodu i inozemstvu da postoji hrvatski otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli hrvatski radnici, koji se dobrovoljno javljaju za borbu.

Nakon kratkoga vježbanja postrojen je Velebitski roj s dva poluroja. Zapovijedao mu je rojnik Ivan Devčić - Pivac, a činili su ga rojnici Ante Pejković i Mile Barišić, uz pripadnike pokreta Josu Kujundžića, Venturu Baljka i Petra Šarliju. U Domovini im se pridružilo svega 14 pripadnika pokreta. U tadašnjoj talijanskoj Rijeci nalazio se satnik Vjekoslav Servatzy, koji je vodio pripreme za pothvat, a u također tada talijanskom Zadru pomagali su ih prof. Ante Brkan i braća Relja. Političku pripremu trebali su odraditi Juco Rukavina, Marko Došen, Andrija Artuković te Jozo Dumandžić. Akcija je započela noću 28. kolovoza. Preko granice su prebačene prve trojke, kojima se u Lukovu Šugarju podno velebita pridružili domovinski borci. Pričekali su Devčića Pivca i još četvoricu ustanika koji su došli s oružjem i promidžbenim tvorivom. U svojim odorama, dobro naoružani započeli su prema planu kružiti Velebitom pokazujući se okolnim seljacima i bacajući promidžbene letke. Kad je za to doznao, režim je krenuo u potjeru. Ustanici su se u noći 7. rujna spustili u Brušane i tamo postavili minu pod žandarsku postaju, pri tom ju teško oštetivši. Došlo je i do puškaranja, pa su se povukli nastavljajući svoje krstarenje, što je posebno oduševljavalo narod. Tek je 14. rujna jedna žandarska ophodnja naišla na ustanike u šumi kod Jadovna. Došilo je do borbe u kojoj je teško ranjen Stjepan Devčić, koji si je bombom oduzeo život da ne padne u ruke žandara. Ostali su se uspjeli povući.

Nakon toga, uz već 1500 žandara, režim je iz Sarajeva poslao cijelu pješačku pukovniju te angažirao krstaricu i brod koji su plovili Velebitskim kanalom, dok su dva pomorska zrakoplova nadlijetala čitavo područje. Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u likvidaciji krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Sve ono što se pak događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću, ali i u godinama do 1990. samo je bilo nastavak onoga što je započeto još 1918., a stvarano politikom hrvatsko-srpske koalicije, čiji je program 1902. iznio Nikola Stojanović u tekstu Srbi i Hrvati – u kojem do "istrage" najavljuje kraj hrvatstva.

Sve što se događalo u desetljećima prve Jugoslavije uvišestručeno je tijekom komunističkoga režima pa je Velebitski ustanak ne samo manifestacija dobro organizirana otpora borbenoga hrvatstva u prvoj polovici 20. stoljeća nego i svojevrsna središnja točka hrvatske oružane borbe u obrani nacionalnoga dostojanstva i slobode, ali i uspostave hrvatske državne neovisnosti. Diktatura je odlučila ugušiti svaku hrvatsku oporbu pa je uz vojsku, žandarmeriju i policiju osnivala još i tajne organizacije za izvođenje atentata na hrvatske prvake i provođenje terora nad hrvatskim studentima, a režimsko novinstvo otvoreno je pozivalo na likvidaciju hrvatskih političara.

Cijeli niz agenata-ubojica poslan je u inozemstvo kako bi likvidirao hrvatske disidente i protivnike jugorežima, a posebice one, koji su se otvoreno zalagali za uspostavu nezavisne hrvatske države. Po Hrvatskoj su krenule masovne uhidbe, a policija je za iznuđena priznanja gotovo do smrti mučila uhićenike, koji su i bez sudske rasprave već bili unaprijed optuženi. Nesretnenike su mučili na više načina, a po iskazima kao da su se natjecali u izmišljanju načina za iznuđivanje priznanja. Vješali su im noge o prečke. Po dvadeset puta dnevno su ih tukli rukama, nogama, bikovačama i pendrecima. O spolovilo su im vješali cigle teške 3 kg, gurali im zamazane krpe u usta i čupali dlake po tijelu. Stipi Javoru su uhitili i suprugu te doveli njegovu zaplakanu djecu u zatvor ne bi li, prijeteći mu smrću, od njega iznudili priznanje. Marko Šlagar je izjavio kako je vidio Marka Hranilovića i Matiju Soldina da leže kao mrtvi te da mu je policija prijetila da će i on tako proći, ne bude li ih teretio u svom iskazu. Gabrijel Kruhak svjedoči kako su mu zabijali čavle u petu i tako ga zlostavljali puna tri mjeseca. Šef zagrebačke policije Janko Bedeković mu je prijetio da će ga živa peći. U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem.

U toj monarhističkoj diktaturi donesene su 193 smrtne osude političkim protivnicima, a 10 tisuća Hrvata je osuđeno na 15 tisuća godina tamnice, dok je istodobno prema nekim podatcima na pravoslavlje prevedeno oko 300 tisuća Hrvata. Eto, u takvim je okolnostima, a na temelju Wilsonove deklaracije o pravu naroda na samoodređenje, organiziran Velebitski ustanak sredinom 1932. Svrha mu, zbog nepostojanja povoljnih međunarodnih okolnosti, nije bila dizanje velikoga ustanka, nego tek pokazati hrvatskom narodu i inozemstvu da postoji hrvatski otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli hrvatski radnici, koji se dobrovoljno javljaju za borbu. Nakon kratkoga vježbanja postrojen je Velebitski roj s dva poluroja. Zapovijedao mu je rojnik Ivan Devčić - Pivac, a činili su ga rojnici Ante Pejković i Mile Barišić, uz pripadnike pokreta Josu Kujundžića, Venturu Baljka i Petra Šarliju. U Domovini im se pridružilo svega 14 pripadnika pokreta. U tadašnjoj talijanskoj Rijeci nalazio se satnik Vjekoslav Servatzy, koji je vodio pripreme za pothvat, a u Zadru, koji je tada također zaposjednutim držala Italija pomagali su ih prof. Ante Brkan i braća Relja. Političku pripremu trebali su odraditi Juco Rukavina, Marko Došen, Andrija Artuković te Jozo Dumandžić. Akcija je započela noću 28. kolovoza. Preko granice su prebačene prve trojke, kojima se u Lukovu Šugarju podno velebita pridružili domovinski borci. Pričekali su Devčića Pivca i još četvoricu ustanika koji su došli s oružjem i promidžbenim tvorivom. U svojim odorama, dobro naoružani započeli su prema planu kružiti Velebitom pokazujući se okolnim seljacima i bacajući promidžbene letke. Kad je za to doznao, režim je krenuo u potjeru. Ustanici su se u noći 7. rujna spustili u Brušane i tamo postavili minu pod žandarsku postaju, pri tom ju teško oštetivši. Došlo je i do puškaranja, pa su se povukli nastavljajući svoje krstarenje, što je posebno oduševljavalo narod. Tek je 14. rujna jedna žandarska ophodnja naišla na ustanike u šumi kod Jadovna. Došlo je do borbe u kojoj je teško ranjen Stjepan Devčić, koji si je bombom oduzeo život da ne padne u ruke žandara. Ostali su se uspjeli povući. Nakon toga, uz već 1500 žandara, režim je iz Sarajeva poslao cijelu pješačku pukovniju te angažirao krstaricu i brod koji su plovili Velebitskim kanalom, dok su dva pomorska zrakoplova nadlijetala čitavo područje.

Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika i gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u smaknuću krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Hrvatski pak otpor velikosrpskoj diktaturi kulminirao je u proljeće 1941., kad je u Čakovcu, nakon ustanka, 7. travnja proglašena hrvatska nezavisnost te nakon Bjelovarskoga ustanka 7.-10. travnja u njegovu jeku, 8. travnja proglašena NDH. Tih dana hrvatski nacionalisti ustaju i razoružavaju jugoslavensku vojsku u Đakovu, Šibeniku, Splitu, Crikvenici, Mostaru i Doboju, što s odobravanjem prihvaća cijeli narod.

Slavko Kvaternik je, nakon što se Seljačka zaštita stavila na raspolaganje hrvatskim borcima, prije ulaska postrojba njemačkoga Wermachta u Zagreb, proglasio 10. travnja 1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku, a Hrvati su vlastitim snagama prije ulaska Nijemaca zauzeli sve javne ustanove, kako je to zabilježio očevidac događaja američki konzul John James Meily, što je bio kraj jedne umjetne, nasilne i terorističke državne tvorevine. Sve ono što se pak događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću, ali i u godinama do 1990. samo je bilo nastavak onoga što je započeto još 1918., a stvarano politikom hrvatsko-srpske koalicije, čiji je program 1902. iznio Nikola Stojanović u tekstu Srbi i Hrvati – u kojem do "istrage" najavljuje istrjebljenje hrvatskoga naroda. Sve što se događalo u desetljećima prve Jugoslavije uvišestručeno je tijekom komunističkoga režima pa je Velebitski ustanak bio ne samo manifestacija dobro organizirana otpora borbenoga hrvatstva u prvoj polovici 20. stoljeća, nego i svojevrsna središnja točka hrvatske oružane borbe u obrani nacionalnoga dostojanstva i slobode, ali i uspostave hrvatske državne neovisnosti.

Mate Kovačević


JE LI I ‘ŠALOM’ BOLJŠEVIČKI I FAŠISTIČKI POZDRAV!?

Slušam nedavne reakcije na stari hrvatski pozdrav, Za Dom Spremni - kojim je po završetku utakmice između Hrvatske i Icelanda Josip Šimunić pozdravio prisutne i ne mogu da ne pomislim kako nekim povlaštenim “manjinama” mora biti lijepo živjeti u Hrvatskoj u kojoj, uz bogate donacije iz državnog proračuna, uživaju i sve druge blagodati, a istovremeno sve agresivnije, bezobraznije i bezobzirnije napadaju, blate i oskvrnjuju njezine svetinje.

Već smo se, manje više svi privikli na antihrvatsku retoriku domaćih crvenih izdajnika, posrbljenih Vlaha i starih zionista-boljševika, pa ih nitko zdrav više i ne sluša. Ali, slušajući kako jedan zionistički dotepenac izjavljuje kako će on i njegovi židovi, zajedno s drugim dotepencima Srbima i ciganima ( ili Romima kako se sad zovu ) svom silom raditi protiv ovog hrvatskog sportaša i svih koji pozdravljaju tim pozdravom, prinuđen sam da ih malo podsjetim na zločine koje su počinili oni iz grupe kojoj oni pripadaju.

Ovome se pridružuje i nekakv bivši rabin s izjavom kako je Šimunić ( valjda u njegovim očima i očima njegovih pajdaša ) ‘do dna srozao Hrvatsku’. Oni eto očekuju, a izgleda i zahtjevaju, da se Hrvati odreknu svojih, svojih branitelja i svojih pozdrava. Nu do sada nisam niti jednoga od njih čuo da se radi boljševičkih i zionističkih zločina odrekao svoga židovskog pozdrava - šalom. Ne, oni to ne čine jer smatraju da oni nikome nisu dužni polagati račune jer, prema njihovom shvaćanju, zločini su činjeni samo protiv njih i zato nitko ne smije protiv njih ništa proprogovoriti. Iako su Hebreji, poslije Libanonaca i Malteza, najmanja grupa pripadnika semitskih naroda, oni su jednostavno prisvojili semitizam i samo sebe smatraju Semitima. Svaki onaj tko se usudi išta protiv njih reći, odmah je proglašen; antisemitom, poricateljem holokausta, rasistom i fašistom.

Pa, zar progon 2 milijuna starosjedilaca Palestinaca iz njihove domovine od strane zionista, koji su se sa svih strana svieta tamo doklatili u posljednjih 80ak godina nije zločinački podhvat ? Zar dizanja u zrak palestinskih kuća dinamitom, nisu zločini? Zar ubijanje palestinske djace bombama i raketama nije zločin? Zar konstrukcija ”apartheid zida”, dva puta višeg i četiri puta duljeg od nekadašnjeg berlinskog, nije nadmašila svaki pojam fašizma? Ne! To se, kako kažu Izraelci i židovi uobće, čini radi “zaštite stanovništva i obrane države”.

Za njih vriedi ona stara latinska izreka - actus non facit reum nisi mens sit rea ( čin nije kažnjiv ako savjest nije kriva ). U svojoj vrlo mlakoj reakciji na gradnju tog za sav civilizirani sviet zida sramote, Međunarodni sud pravde kaže da je; ‘...izgradnja zida suprotna međunarodnim zakonima’. I to je sve. A kad bi recimo Hrvatska na granici sa Srbijom podigla 5 cm visok i 50 cm dug zid, e to bi, brale, bio zločinački podhvat, ustašoidni fašizam, nacizam i zločin protiv civiliziranog svieta. To bi prouzrokovalo osudu čitavog tkzv. civiliziranog svieta i dovelo do izravnih sankcija koje bi zadavile Hrvatsku.

Nemam uobće ništa protiv mirnih i poštenih židova ili bilo koje druge vjerske, nacionalne ili bilo koje druge grupe ili zajednice, ali, dok god među židovima postoje takvi antihrvatski elementi kojima smeta sve što je istinski hrvatsko, pa tako i ovaj stari hrvatski pozdrav, dok uime židovstva govore zeloti koji bi, po svim kriterijima, prije izmišljanja i uveličavanja tuđih grijeha morali priznati i pokajati se za svoje grijehe i grijehe njigovih pređa, prisiljen sam odgovoriti na njihove uvrede i ukazati na neke “vrline” njih i njihovih sunarodnjaka, u prošlosti i sadašnjosti, čiji spomen, uzprkos svim nepobitnim dokazima, oni tako vješto prešućuju. Prije nego prijeđem na to tko su bili izumitelji, širitelji i enforceri sotonske ideologije pod čijim banerom su počinjeni najstrašniji zločini u povijesti čovječanstva, želim napomenuti jednu povijestnu istinu koja, baš radi neprestane antihrvatske propagande od strane takvih tipova i njihovih domaćih pomagača u Hrvatskoj, mnogima nije poznata.

1. ) Ustaški pokret nije bio utemeljen na nikakvoj ideologiji - nikakvom ‘izmu’. On je nastao kao reakcija na strašne zločine i divljaštva koja su nad hrvatskim narodom, podpomugnuti bijesnim antihrvatskim tipovima, poput izviestnog Tonija Schlegela i drugih preteča ovih današnjih, počinili predstavnici jedne “dinastije” sramotne prošlosti, utemeljene na veličanstvu i dostojanstvu jednog karavlaškog mešetara svinjama.

2.) U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije nikad postojala nikakva fašistička, niti nacistička stranka ili udruga. Dapače, negdje krajem 1941. jedan jedini Hrvat, dr. Stjepan Buć, pokušao je utemeljiti Hrvatsku nacional-socijalističku udrugu. Čim je za taj njegov naum sačuo, dr. Ante Pavelić mu je, ne tako lijepim riječima, to kategorički zabranio, uz napomenu da kako u Hrvatskoj nema mjesta za boljševizam, tako u njoj nema mjesta ni za nacizam, ni fašizam.

3.) Branitelji Nezavisne Države Hrvatske, ustaše, domobrani, oružnici, redarstvenici i svi drugi koji su u to vrieme pozdravljali starim hrvatskim pozdravom - Za Dom Spremni!, pod hrvatskim barjakom branili su svoju državu od okupatora i s tim pozdravom na usnama za nju umirali. Oni su za svakog poštenog Hrvata bili i ostali najviši primjer hrabrosti, vitežtva i domoljublja. Svaki onaj za koga je ustaša ili bilo koji branitelj Hrvatske išta drugo, neprijatelj je hrvatskoga naroda, pa bio on domaći izdajica ili strani uljez. Nu, kad su ti tipovi toliko kivni u napadima na sve što je hrvatsko, kad je za njih svaki Hrvat koji nije u taboru s mizernim ostatcima boljševizma u Hrvatskoj fašist, kad je svako hrvatsko dijete koje se usudi pozdraviti hrvatskim pozdravom taj za njih zlokobni ustaša, nuždno je podsjetiti ih na ono što su činili oni i oni koji su rabili i rabe pozdrav “šalom”.

Svima i svakome je poznato tko je bio izumitelj supergenocidne ideologije Karl Marx. Nu pošto ga je Lucifer odveo s ovoga svieta prije nego je njegova ideologija ostvarena i urodila plodom, o njemu nije potrebno govoriti. Ipak, nije suvišno napomenuti da su u njegovom planu genocida nad nepoćudnim narodima Hrvati bili među prvima.

Sad prieđimo na one koji su ga nasliedili i u ime njegove “Diktature Proletarijata” počinili najstrašnije zločine u povijesti čovječanstva.

BOLJŠEVIČKA REVOLUCIJA

Iako židovi nikad nisu činili više od 1,8% od ukupnog stanovništva Rusije, oni su činili veliku većinu vodećih glavešina komunističke partije. Prije, za vrieme i poslije tkzv. Oktobarske revolucije, oni su u svojim rukama držali najvažnije konce boljševičke uprave i bili glavni naredbodavci i izvršitelji najgroznijih zločina počinjenih u Rusiji i okupiranim zemljama, uključivši tu i svirepo umorstvo ruske carske obitelji Romanova. U ono vrieme korespodent London Times-a u Rusiji, Robert Wilton, sabrao je niz dokumenata, ili lista, o udjelu židova-zionista u boljševičkoj revoluciji i masovnim likvidacijama nedužnoga pučanstva u Sovjetskom Savezu u periodu između 1917. i 1919. Ovi dokumenti prvi put se pojavljuju u Parizu 1921. u izvanrednoj ediciji Wiltonove knjige “Les Derniers Jours des Romanoffs” ( Posljednji Dani Romanovih ).

U predgovoru svoje knjige Wilton kaže: “Učinio sam sve što mi je bilo u mogućnosti da se ponašam kao nepristran kroničar kako se ne bih izložio bilo kakvim obtužbama za prejudiciranje.

Ja objavljujem listu članova boljševičkog partijskog Centralnog Komiteta Izvanredne Komisije tajne policije zvane Čeka ( Črezvičajnaja Komisija ) i Vijeća komesara koje je funkcioniralo za vrieme umorstva carske obitelji”.
“Od 62 člana Centralnog Komiteta 5 je bilo Rusa, 1 Ukrajinac, 6 Letonaca, 2 Nijemca, 1 Čeh, 2 Armenca, 3 Gruzijanca, 1 Karaim i 41 ( 66% ) židova”.
“Izvanredna Komisija (Čeka) u Moskvi sastojala se od 36 članova i to: 1 Nijemac, 1 Poljak, 1 Armenac, 2 Rusa, 8 Letonaca i 23 ( 64% ) židova”.
“U Vijeću Narodnih Komesara bilo je 2 Armenca, 3 Rusa i 17 (77%) židova”.
“Prema podtcima navedenim u sovjetskim novinama, od 556 visokih djelatnika u boljševičkoj državi, uključivši i gore navedene, 1918.-1919. bilo je 17 Rusa, 2 Ukrajinca, 11 Armenaca, 35 letonaca, 15 Nijemaca, 1 Mađar, 10 Gruzijaca, 3 Poljaka, 3 Finca, 1 čeh, 1 Karaim i 457 ( 82% ) židova”.

DVANAEST APOSTOLA BOLJŠEVIČKE REVOLUCIJE

Dva tjedna prije početka boljševičke “Oktobarske revolucije” 1917. Lenjin u Petrogradu saziva “top secret” sastanak. Na tom sastanku 12 apostola boljševizma, glavnih vođa Centralnog komiteta Komunističke ( boljševičke ) partije, donijeli su zlokobnu odluku o nasilnom preuzimanju vlasti u carskoj Rusiji i likvidaciji desetaka milijuna nevinih ljudi. Među tim boljševičkim ‘apostolima’ bila su 4 Rusa ( ubrajajući i Lenjina), jedan Gruzijan ( “Staljin” ),jedan Poljak ( Feliks Dzerzinsky ) i 6 židova. Na istom sastanku izabran je sedmočlani “Politički biro” za izravno ‘hand on‘ upravljanje akcije za preuzimanje vlasti. U taj biro postavljena su 2 Rusa, Lenjin i Bubanov ( ustvari jedan i pol Rus , jer i Lenjin je bio polužidov ) , jedan Gruzijan (Staljin) i 4 Židova ( Trotski, Sokolnikov, Žinovjev i Kamanev ). A za nadziranje organiziranja komunističkoga ustanka boljševički Centralni komitetet osniva “Revolucionarni vojni centar” s pet članova u kojem su jedan Rus (Bubanov), jedan Gruzijan (Staljin), jedan Poljak ( Dzerzinsky ) i dva Židova ( Sverdlov i Uritski ).

U svome brzojavu u Washington u siječnju 1918., američki veleposlanik u Rusiji, David R. Francis, upozorava: “Boljševički vođe ovdje, većina kojih su židovi, a koji su 90% povratnici iz emigracije, vrlo malo brinu o Rusiji ili bilo kojoj drugoj zemlji, nego su internacionalisti koji pokušavaju započeti svijetsku komunističku revoluciju”. Nekoliko mjeseci kasnije, nizozemski veleposlanik Oudendyke govori gotovo isto. On u svom brzojavu kaže: “Ukoliko se boljševizam ne uništi dok je u pupoljku on će se, u jednom ili drugom obliku, razširiti diljem Europe i čitavoga svijeta, pošto je organiziran i razrađen od strane židova koji nemaju nacionalnosti i čiji cilj je za njihove vlastite svrhe uništiti postojeći poredak u svijetu”. Ovdje želim napomenuti da ovi diplomati u svojim brzojavima židov pišu malim slovom, jer smatraju da naziv židov ne označava niti jednu naciju, nego pripadnost židovskoj vjeri.

Nerazmjeran broj židova upleten je u sve aspekte boljševičke revolucije, uključivši i njezine najprljavije rabote. Nerazmjerno velik broj ih je u Čeki - “Črezvičajnaja Komisija” ( Krizna Komisija ) ( boljševička Ozna nap. a.) i oni su bili izvršitelji kazne nad većinom onih koji su se na bilo koji način, stvarno ili imaginarno, ogriješili o marksističko-boljševičke ideale. U Ukrajini 80% šefova i agenata Čeke bili su židovi. Lev Bronstein, alias “Trotski”, glavni je zapovjednik Crvene Armije i ministar vanjskih poslova nove boljševičke države. Jakov Solomon, alias “Sverdlov” , je sekretar i predsjednik Izvršnog odbora boljševičke Komunističke partije. Ovšej-Geršon Apfelbaum, alias “Grigorij Žinovjev” je šef Komunističke Internacionale (Kominterne) - središnje agencije za širenje komunizma u svijetu. Karl Sobelsohn, alias “Radek”, je komesar za informacije i tisak. Meir Henoh Mojšejevič Walah, alias “Maksim Litvinov” je komesar za vanjske poslove. Uz ove su još mnogi drugi zionisti-boljševici kao: Lev Rozenfeld, alias “Kamenev”, Girš Briliant, alias “Grigorij Sokolnikov”, Mojše Solomonovič Borecki, alias “Uritski”, Ovšej Mojšejevič Nakhamkes, alias “Steklov” i niz drugih.

Nu i sam Lenjin je bio samo pola Rus. Jednu četvrtinu je bio Kalmik, a jednu Židov. Djed njegove majke bio je ukrajinski židov Jisroel Blank. Među njima je i ubojica cara Nikolaja II Romanova i njegove obitelji, Jakov Jurovski.

Evo kako zionist-boljševik Trotski opravdava umorsvo carske obitelji: “Odluka za ubojstvo carske obitelji, kaže Trotsky, “nije samo svrsihodna nego potrebna. Neumoljivost i žestina ove kazne pokazala je svakome da ćemo se mi nastaviti boriti nemilosrdno, ne prezajući od ničega. Smaknuće careve obitelji bilo je potrebno ne samo da se zastrašil, prestravi i usadi osjećaj beznađa u neprijatelja nego i za to da se uzdrma naše vlastite redove, da pokažemo da nema povratka natrag”. Ovšej-Geršon Apfelbaum alias Žinovjev, u svom govoru na boljševičkoj sjednici 1918. efektivno izriče smrtnu kaznu nad deset milijuna ljudskih bića, gdje kaže: “Mi moramo s nama povesti 90 milijuna stanovnika Sovjetske Rusije. A za ostatak ? Njima nemamo što reći. Oni moraju biti uništeni”. Ali, uskoro se pokazalo, komunistički harač u krvi daleko je nadmašio i ovo što je u svojoj krvavoj retorici ovaj zionist-boljševik nagovijestio. Zahvaljujući glavnom jugoboljševičkom ideologu Moši Pijade, taj danak u krvi skupo je platio i hrvatski narod.

Svim domoljubnim Hrvaticma i Hrvatima u Domovini i diljem svieta želim SRETNIJU NOVU 2014. GODINU.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio - subota 28. prosinca 2013.


Zagreb, 07. siječnja 2014.

Totalitarni um trafikanta Predraga Lucića

Za likove i kolumniste Novog Lista, čiji je kolumnist i Predrag Lucić (PL), pišući odgovor na njegovu najnoviju bljuvotinu naslova „Maneken krvoprolića“ od 07. siječnja 2014., najveća mi je dvojba je li za njih pogubnija demokracija ili postojanje države Hrvatske. Mrze i jedno i drugo, ali ipak mislim da je mržnja prema Hrvatskoj za nekoliko kopalja ispred one prema demokraciji. Demokraciju ne razumiju, jer njihov nepogrješivi i jedino ispravni stav i um, ne dopuštaju drugačije mišljenje, jer je svako drugo mišljenje naravno izvan zakona, nakaradno, nazadno i nedemokratsko. Od demokracije ipak ne dobivaju grčeve i mučninu u svojim, ustaškim kunama, dobro nahranjenim želucima, što se ne može reći na pomisao egzistiranja hrvatske države.

Pomisao na hrvatsku državu kod Predraga (tko mu dade ime Predrag?) ipak nadilazi izdržljivost državotvorca PL, pa isti pri tomu doživljava neopisivu traumu, koju bi teško i briljantni hrvatski romanopisac, smaknuti Mile Budak mogao dobro opisati. PL kada ugleda hrvatski grb, zastavu ili ne daj Bože kada pobijedi hrvatska nogometna reprezentacija, doživljava pravu eksploziju negativnih osjećaja koji ga bacaju u mrziteljski delirij, od dobričine učas učine monstruma, lice mu se izobliči u zastrašujuću grimasu i poprimi neku čudnu, neljudsku boju, i tada sikće riječju i perom po svima koje identificira s Državom. Nije mu za zamjeriti, jer najveća mu je kazna što mora gledati hrvatsku zastavu, slušati himnu i prisilno se veseliti pobjedama naše nogometne reprezentacije. Ima li veće kazne, a Srbije ne ide u Brazil!?

Tako se PL u kolumni čudom čudi što mene demokratske institucije države Hrvatske još uvijek trpe, a ne slažem se s njihovom politikom. S druge strane ne vjeruje državnim institucijama kada u mojoj poruci gđi. Jovičić nisu našli nikakve elemente kaznenog djela te navodi da sam ja ohrabren time nastavio svoju političku djelatnost. PL-u kao slijedniku i zagovorniku totalitarnih umova nije jasno kako netko smije proturječiti partiji, a da to nije kažnjivo. Usput, jedino je gđa. Jovičić počinila kazneno djelo širenja lažnih i uznemirujućih glasina što se ima goniti po službenoj dužnosti, zbog čega je protiv nje na Pravoslavni Božić podnijeta kaznena prijava.

Najzad on poziva institucije na djelovanje, za svaki slučaj garnira svoj poziv nepostojećim mojim pozivom na nasilje, tek toliko da bi bilo sve demokratski. To nije ništa drugo nego dobro uhodana mantra do 1990. kada se nije trebalo previše zamarati suđenjima, dovoljno je nekoga proglasiti ustašom, protivnikom režima i tekovina NOB-a, pa je taj odmah dao svoj doprinos punjenju jedne od 1650 do sada otkrivenih jama, masovnih grobnica, u koje su PL-uovi antifašisti pobacali neistomišljenike Hrvate. Braneći Perkovića i slične, Predrag Lucić odobrava te zločine i poslijeratni genocid koji su antifašisti počinili nad nama Hrvatima. Kako je to moguće, da tako dobar drug i pošteni skojevac nema nimalo ljudske solidarnosti prema tolikim hrvatskim žrtvama? Jasno je zašto nema, mržnja zna zaslijepiti, pa je naš PL pandan jednom partizanu koji je po povratku iz rata rođenu majku zvao drugarice i prisilio ju da uzme kramp i s njime ide rušiti mjesnu katoličku crkvu. Kasnije je ipak došao sebi, što za PL ne jamčim.

Političke kvalifikacije moga priopćenja zbog kojega je PL i napisao o kolumnu „Maneken krvoprolića“, ću ipak objasniti bez imalo očekivanja da će ih PL razumjeti, ali radi javnosti. Kada sam pozvao na ujedinjenje i kazao da je došlo pitanje ili mi ili oni, kao političar isključivo mislim na političku borbu, ujedinjenje svih domoljuba u jednu koaliciju i pobjedu na sljedećim prijevremenim parlamentarnim izborima. Tu je PL vidio poziv na nasilje, ali što očekivati od totalitarista nego opsjednutost nasiljem i širenja laži, kleveta, obmana…

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Razuzdana križaljka

Onda, kako si? – upita znanac znanca.
– Šugavo! – odgovori ovaj.
– A kako si ti?
– Ja sam, odvrati onaj, Bogu hvala, dobro.
– Ne znam – reče ovaj – godina je odgurnula godinu ...
– Ah, to! – odvrati onaj. – Znakovi su gadni.
– Da – potvrdi ovaj – gadno smo ugazili. Ali godina će na posljetku ipak biti kakvom je mi učinimo.

Tričav razgovor. Prazan, besmislen, blesav. Zašto ga bilježim? Očarala me praznina? Ni govora. Zgrozila me. Ukazala se kao nekakva opća strukturna rešetka, kao razuzdana križaljka! Nije to zagonetka ukriženih riječi, to je križaljka smislova. Zašto je razuzdana? Pravila su beskrajno labava. Križaljku svatko ispunjava kako hoće, a nitko – koliko god mu se okomiti i vodoravni smislovi međusobno opovrgavali – ne krši pravila.

Pogledajmo kako tu križaljku ispunjavaju Davor Butković, Jelena Lovrić, Inoslav Bešker, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ivanka Toma, Branimir Pofuk, Goran Gerovac i još potkogod u Morgenblattu i Abendblattu. Za njima, „ni u slovu ni u slogu“, nimalo ne zaostaju niskonakladni barjaktari hrvatskoga slobodarstva poput Ladislava Tomičića, Denisa Romca, Dražena Ciglenečkog, Borisa Pavelića i Sanje Modrić u Novom listu, a Viktor Ivančić, Ivica Đikić i Boris Dežulović čak i prednjače, ne samo u Pupovčevim Novostima, nego i diljem „regiona“. Okomiti je smisao te novinske radinosti – liberalna demokracija, a vodoravni – Jugoslavija. Apstraktno rečeno: „još ne“ i „više ne“. Obje protege, okomitu i vodoravnu, prate pripadne vrjednote. A sraz negacija uvijek iskri pozitivno. Zahvaljujući tomu blagotvornom „prirodnom zakonu“, novinska je radinost na prijelazu iz godine u godinu rodila dva nova svetca hrvatskoga slobodarstva: Josipa Perkovića i Ivana Grujića.

Josip Perković, general Udbe, cijeli je tjedan u Abendblattu slavio svoj krjeposni život. Ispovjedio je štošta. Uvijek je bio hrvatski suverenist; još se u Udbi opirao presezanjima „savezne Udbe“; hrvatska Udba nije progonila, a kamoli ubijala hrvatske političke emigrante; on je štitio hrvatski turizam od emigrantskog terorizma; za života Franje Tuđmana (1998.) tvrdio je da ga je upoznao tek nakon njegova osvajanja vlasti, a sada tvrdi da ga je znao i prije; štoviše, pomogao mu je da postane prvi čovjek hrvatske borbe za slobodu i samostalnost; u Udbi je otkrio kalež i dnevnike blaženoga Alojzija Stepinca, sačuvao ih i vratio Crkvi; Andriji Rašeti, okupatorskom generalu JNA, „dignuo“ je u zagrebačkoj Novoj bolnici „sedam kilograma zlata“; u uvjetima međunarodnog embarga osigurao je 136 ilegalnih prekograničnih transporta oružja. Tko povjeruje, teško će se uzdržati da ne usklikne: Santo subito!

Ivan Grujić, isprva vozač Josipa Perkovića, u posljednjih je dvadesetak godina živio samozatajno. Kao načelnik Uprave za zatočene i nestale neumorno je radio na pronalaženju grobišta i iskapanju zemnih ostataka žrtava srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Potkraj prošle godine organizirao je u Tupalama kod Sinca u Lici, bez dogovora s rodbinom, iskapanje civilnih žrtava poratnoga komunističkog terora i podizanje spomenika 30. prosinca. Svečanosti otkrivanja spomenika prosvjedno su odbili nazočiti rodbina žrtava i predstavnici Crkve. Biskup gospićko-senjski Mile Bogović obrazložio je to tvrdnjom da je cijelom akcijom upravljao „bivši pukovnik UDBA-e Ivan Grujić“, pa da su se ljudi pribojavali „da UDBA još uvijek nije bivša“. Time je zaradio „kršćanski“ prijekor Ivana Zvonimira Puhovskog i zgražanje svih onih koji ne vide ništa zazorno u tomu što žrtvama odaje počast bivši pripadnik zločinačke organizacije koja ih je lišila života. Jurica je Pavičić uz to u Morgenblattu ispjevao bogougodnu pohvalu Grujićevoj pokori.

Krasno. Ali ni med udbašima ni pravice, rekao bi pjesnik. I ne će je biti sve dok netko od na sličan način ne proslavi kršćanske krjeposti barem još trojice mučenika hrvatske slobode: Josipa Manolića, Zdravka Mustača i Josipa Boljkovca.

Prilično je dakle jasno u što smo ugazili s Europskim uhidbenim nalogom. A kakva će na posljetku biti godina, neka svatko sam goneta.

Benjamin Tolić


Najava Grujićeve tužbe protiv biskupa Bogovića početak je Grujićeva pada

Tko može tužiti biskupa u Hrvata? Ivan Grujić tvrdi za sebe da je hrvatski dragovoljac od 1991. a onda najavi sudski postupak protiv hrvatskog najvišeg svećenika, biskupa Mile Bogovića, koji iznimno poštuje hrvatske branitelje! Možemo reći da je Ivan Grujić više ustaša nego hrvatski dragovoljac, jer je u OSRH ušao kroz automatizam ove lažne tranzicije - udbaški SDS jednostavno je preimenovan u "ustaški" SZUP. I evo nam Ivana Grujića i njegovih ponovno za vratom. Nije tu bilo puno drage volje, nego običnog instinkta za preživljavanje. Udbaši su se uključili u tranziciju SRH/RH zbog straha da ne prođu poput tajne policije drugih komunističkih zemljama. Pukovnik Udbe postao je pukovnik SIS-a. Udbaši i prebjezi iz JNA postali su zapovjednici, a nacionalne veličine topovsko meso. Kao po naputku, svaki je udbaš 90-e pronašao na tavanu djedove fotografije u ustaškoj odori. Zašto smo bilo koje plaćene djelatnike upisivali kao dragovoljce?

Svjedoci smo sinkronih udara državne administracije i "nevladinih" udruga na Crkvu u Hrvata. Kako odnosi stoje, blaženog Alojza Stepinca pamtit ćemo kao solunskog borca kojeg je "ustaša" Josip Manolić odvezao u zatvor Lepoglave. Ove je godine dugovječni Manolić bio glavna zvijezda božićnog domjenka srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, na kojemu smo na dan praštanja i pomirenja čuli prijeteće poruke. Kod nas obični vozači prave velike karijere. Navodno je Josip Manolić bio vozač na Križnom putu, uglavnom za one koji su pokušali pobjeći. Manoliću nije kasno da ovih dana odveze Josipa Perkovića u njemački pržun, što bi proslavilo obojicu. Ako je Manolić konačno ostao bez vozačke dozvole, tu je stari Perkovićev vozač Ivan Grujić, koji oslobađanje Josipa Perkovića može pričekati u nekoj "sigurnoj kući" Udbe u Münchenu. Ops!

Sve jugoslavenske službe imale su po svijetu svoje sigurne kuće. A takvih službi bilo je sedam! Tko je sve pronašao imovinsku bezbednost u jugoslavenskim sigurnim kućama? Tko je sve prisvojio sigurne kuće tranzicijskog SIS-a u RH? Kamo su se zametnule sigurne kuće svih tih naših formiranih i rasformiranih "tajnih" službi? Pomirenje je imalo svoju vedru stranu - u evidencijama MORH-a nestalo je nekoliko tisuća stanova. Valjda su postali sigurne kuće. Neki su "dragovoljci" namirili i sebe i svoju rodbinu.

Hrvatska je umorna od "svoje" visoko plaćene pete kolone

Crkvu trebamo ako ništa drugo onda kao pouzdan lakmus za prikrivene udbaše i komunjare. Protivnici hrvatske nacionalne ideje provode uspješnu mimikriju sve do trenutka kada ugledaju katoličkog svećenika. Tada jednostavno izgube razum. Crvena boja u mantiji katoličkog svećenika toliko je prigušena s plavom da je to crvenima nepodnošljivo. Premijer RH uvažava samo u crveno obučene biskupe.

Jurica Pavičić, novopečeni borac za zatočene i nestale Hrvate, napisao je u Jutarnjem prilično gadljiv hvalospjev Ivanu Grujiću, uz prilično bezobrazan napad na biskupa Milu Bogovića. Za Pavičića je posve u redu što je sve poslove oko komunističko-udbaških žrtava u Tupalama kod Sinca vodio bivši pripadnik represivne republičke Udbe. A da Jazovku prepustimo Josipu Manoliću? Udbaši jednostavno ne mogu pojmiti da je ljudski neprihvatljivo njihovo obilježavanje komunističkih i udbaških stratišta. Navodno su prilikom iskopavanja i podizanja spomenika u Tupalama korišteni bageri. Stanko Smiljanić, župnik Sinca, i Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, prikupili su kosti koje su ostale na površini. Što će pisati na spomeniku bilo je skrivano od svećenstva i lokalnog stanovništva, pa su mnogi zbog toga bojkotirali svečanost.

Ivan Glöckner Čičak

Baš sam na arheološkom lokalitetu kod Donjeg Lapca podno Plješivice muku mučio s ključnim kostima iz vremena Potopa i nešto mudrovao kako iza civilizacija ostanu samo gorski čobani, kada su od nekuda banuli dobri pastiri Ivan Grujić i Ivan Zvonimir Čičak. Posljednji je uspješno vodio misu prilikom otvaranja spomenika u Tupalama, gdje se trebao pojaviti umjesto Ivana Banca, a pojavio se umjesto biskupa Bogovića. Zbog takvih nesporazuma Bog pokreće elementarne katastrofe.

Čičak je brzo ukapirao o čemu se radi. "Oluja? Srbin?" - pitao je. "Puno ranije. Žena!" - odgovorio sam. "Ti si ovo iskopao bez bagera!" - čudio se Grujić. Navukao je gumene rukavice i onda krenuo prebirati kosti, kao da je lokalitet njegovo osobno vlasništvo. "Ovo bi mogla biti Kaja Vašarević" - konstatirao je. "Jadna žena!" - tužno će Čičak. Podigao je ruke i izmolio očenaš. Naravno da to nije bila Kaja. Nesretnica je ubijena u Tupalama. Osobno sam priučeni arheolog, opasan za svako vrijedno nalazište, ali kakve sve stručnjake možete sresti u našoj državi, to nije viđeno od Potopa na ovamo. "Što će ti te rukavice? Nešto pereš? - pitam Grujića. Gledao me zaprepašteno. "Znate, kada treba, ja sam i forenzičar!" - pohvalio se. "Ipak ću upisati Kaju!" - odlučio se konačno. Izvadio je rokovnik i nešto naškrabao. Sve u rukavicama. Valjda se bojao da ne ostavi svoje otiske na žrtvi kojoj je osobno došao glave. Dobro, bio je to jedan drugi dvojac. Pokušavam poslati određenu poruku a da bude neutuživa.

Nešto mi tu nije jasno. Čičak priznaje da je osobno razotkrio Ivana Grujića kao vozača Josipa Perkovića, a Grujić će zbog toga tužiti biskupa Milu Bogovića. Tako deklarirani protivnici Grujić i Čičak pojavljuje se na istim svečanostima! I protiv Grujića i protiv Čička išla je kompromitacija da su udbaši. Ponekad nam Čičkove izjave sjedaju na želudac više nego Grujićeve. Voza li Čičak sve nas?

Kod nas je nekrofilija ušla u sve pore života

Što reći o Ivanu Grujiću? Pa, prije petnaestak godina tražio sam od njega podatke o jednoj nesretnici tužne životne priče, koja je u Vukovaru zarobljena i likvidirana. Grujić je postupio korektno, i upoznao me sa svim dostupnim detaljima tog žalosnog slučaja. Žena je bila korektno upisana u njegovu evidenciju i to ovdje potvrđujem. U vrijeme kada su osobna računala počela dominirati, Grujić se brzo prilagodio i otvorio tablicu zatočenih, ubijenih i nestalih. Naravno da je to bilo daleko od prave baze podataka, ali to nije bila krivnja Ivana Grujića. A onda je stigao Microsoftov access i vozači su postali programeri. Domovinski rat zatočen je u nekakve tablice poravnanja.

Po čemu je Ivan Grujić više tipičan Hrvat nego tipičan udbaš? Ruku na srce, ipak se primio posla za koji profesionalno nije bio kompetentan. Ako za grobišta niste dovoljno stručni, bolje je da ih ne dirate. Za žitelje Sinca i okolice neka imena na spomeniku bila su iznenađenje, a neka su nedostajala. Grujić je iskazao sklonost posthumnoj forenzici, nije to nekrofilija, ali nije niti dovoljno za prihvatiti se tog posla, jer je prethodno morao proći odgovarajuću gimnastiku mozga na studiju medicine. Biskup Mile Bogović reče da je "forenzičar" Ivan Grujić zapravo bio vozač Josipa Perkovića. Razotkrio je to prvi Ivan Zvonimir Čičak, kako sam potvrđuje. Nekako ne mogu zamisliti Ivana Grujića kako iz prtljažnika Josipa Perkovića baca partijsku žrtvu u Dravu. Je li Ivan Grujić još za Jugoslavije koristio rukavice?

Možda Stjepan Đureković nije ubijen u garaži-tiskari kod Münchena, nego je usmrćen u nekoj sigurnoj kući Udbe i nakon toga u prtljažniku automobila odvezen na udbašku obdukciju u garaži-tiskari. Tko je bio vozač? Je li moguće da se direktor Ine, dika komunizma, preko noći prometne u "ekstremnog emigranta" i već sljedećeg dana napiše nekoliko knjiga? "Đurekovićeva knjiga o Titu" najvjerojatnije je napisana u nekom propagandnom uredu Udbe koji se bavio kompromitiranjem hrvatske emigracije. Većinu emigrantskih novina uređivali su jugoslavenski infiltranti i o trošku emigracije sramotili hrvatsku nacionalnu ideju. Nego, koji je vozač sklonio na sigurno najosjetljiviju dokumentaciju republičke Udbe? Koji je vozač odvezao jugoslavenske dinare u BiH? Mene osobno najviše iritira poruka "driver not found".

I Ivan Grujić prošao je teške trenutke

Godine 1995. Ivan Grujić proživio je gadan stres. Otpušten je iz MORH-a pod obrazloženjem da je državni neprijatelj. Tada je i jedan prebjeg iz KOS-a, štićenik Gojka Šuška, odstranjen s dužnosti zamjenika načelnika SIS-a, nakon što je na toj poziciji proveo samo nekoliko tjedana. Jedan je djelatnik MORH-a proglašen udbašem i otpušten samo zato što je bio prvi na listi za stan - netko podobniji udomljen je preko reda. Posve izvan konteksta tog vremena i Tuđmanovog pomirenja, nekolicina Perkovićevih udbaša je otpuštena, a tisuće njih nesmetano su napredovali. Navodno je bilo grubo i mučno. Grujić je tog dana morao doći kući, supruzi Mariji, kao neprijatelj države, a ona radila u administraciji iste države. Kao da je netko Udbi davao motiv da žešće navali na hrvatske domoljube. Kako je Grujić već bio aktivan u svome današnjem uredu (nešto izmijenjenog imena, značaja i pozicije), za njega je intervenirao Ivica Kostović, vjerojatno zbog potreba istog ureda, pa je Ivan Grujić vraćen u MORH, u nove stresne situacije. Nije lako.

Sve je režirao Gojko Šušak, da pridobije Josipa Perkovića protiv Branka Primužaka, kojega nije podnosio. Jedan podatak unosio je opću pomutnju u sve odnose: Branko Primužak bio je odan Franji Tuđmanu! Pod okriljem noći, Šušak je tajno pokrenuo kadrovsku čistku protiv nekolicine Perkovićevih pouzdanika u MORH-u, pa i protiv svoje preporuke, prikrivajući tako ishodište potresa, a onda se drugi dan u prisutnosti Perkovića čudio zašto su Stipe Rojnica i Branko Primužak proveli kadrovsku sječu. Tako je lukavi Šušak proizveo osvetu udbaša i programirao je na Primužaka. Riješio se i Tuđmanovog i Perkovićevog nadzora. I učvrstio naklonost i Perkovića i Tuđmana!

Izigrano pomirenje

Perković danas prijeti razotkrivanjem javno poznatih osoba kao suradnika Udbe. Ako to ovu vlast plaši, to znači da su u njoj visoko pozicionirane osobe koje Perković može kompromitirati. Nego, tko krije škakljive podatke o Perkoviću? Nekadašnji Perkovićev vozač zna mnoge Perkovićeve tajne! Grujić je priprijetio biskupu, a možda može natjerati Perkovića da zašuti. Grujić je zajedno s Perkovićem selio iz službe u službu, iz zadaće u zadaću, iz kompromitacije u kompromitaciju. Kada udbaš laže najprije sebe uvjeri da je to istina, onda u to uvjeri svoje najbliže suradnike, pa tek onda kreće obmana, kroz treći doušnički krug. Kada slušamo Perkovića i Grujića, ispada da ustaše i "ustaše" nisu pobijene na Križnom putu, nego su aktivirane u jugoslavenskim represivnim strukturama. Jedan jugoslavenski policajac, odnosno milicajac, rekao mi je da se ničega u svome životu ne srami. A izbačen je iz MUP-a zbog kriminala! Kada vam udbaš kaže da se nema čega sramiti, to znači da bi i danas maltretirao hrvatske domoljube.

Pomirenje udbaša i "ustaša" nikada nije provedeno. Provalija je duboka. Prvotni udbaši iz Ozne bili su upleteni u genocid nad Hrvatima, da bi kasnije kao udbaši nastavili sličnu represiju. "Ustaše" nisu prihvatile udbaše, a udbaši su "ustaše" isljeđivali, zlostavljali i ubijali. To je dramatična razlika između "ekstremne emigracije" (Perković i danas koristi taj termin) i udbaša, odnosno ekstremnih čuvara Jugoslavije. Kada sam jednom prilikom Ivanu Grujiću otvoreno rekao da sam okružen udbašima, da se kao "ustaša" u ovakvoj RH osjećam prilično osamljeno, nije prihvatio ponudu da otvoreno razjasnimo neke odnose. Baš zbog udbaške neiskrenosti glede glumljenog pomirenja, Grujićeva je pripadnost Udbi neizbrisiva. Mnogi bi naši sugrađani Ured za zatočene i nestale vodili lošije od Grujića, ali bi se našlo stručnjaka koji bi taj isti ured vodili daleko kvalitetnije od Grujića. Veliko je pitanje je li Grujić otvorio nove mogućnosti, ili je kroz svoja vlastita ograničenja postavio limite za taj ured. I još se u svemu tome grdo naradio! Jako me zanima je li Grujić pripadao domišljatim operativcima surove osječke Udbe, koji su na 10. travnja u Čepinu provjeravali tko blaguje "ustaški" objed.

Autonomni i principijelni biskup Bogović kaže da Ivan Grujić može biti bolji čovjek od njega, ali je ipak pripadao Udbi, i to ima svoju kompromitirajuću težinu. Pomirenje nije provedeno i to je stoga kompromitirajuća činjenica, daleko negativnija od nečije pripadnosti "ekstremnoj hrvatskoj emigraciji", koja je okupljala hrvatske borce za slobodu, koja je na našu žalost u značajnom dijelu bila obavještajno provaljena od jugoslavenske mreže i od te mreže kontrolirana, usmjeravana i sramoćena. Ivan Grujić oglasio se u trenutku kada se nacija diže protiv Josipa Perkovića i protiv struktura koje ga štite. Istovremeno slijedi partijsku šprancu vladajuće koalicije Kukuriku, pa se zamjera Crkvi u Hrvata. Stipe Mesić tako je pridobio zaštitu protukatoličkih asocijacija na svjetskom nivou, ali Ivan Grujić nema tu važnost. Najava Grujićeve tužbe protiv biskupa Bogovića početak je Grujićeva pada. Ivan Grujić doveo se u situaciju da njegov odlazak s njegove trenutačne funkcije gledamo pozitivno i na simboličkom planu. Nema straha da će to nešto promijeniti, jer se otvara prostor za novu nekompetentnu osobu. Pomalo je žalosno da dugo iščekivane lustracije započnu sa činovnikom Ivanom Grujićem.

Tvrtko Dolić


Nezavisna Država Hrvatska je bila odraz višestoljetne težnje svih hrvatskih ljudi

Zahtjev hrvatskim vlastima za znanstvenom obradom hrvatske povjesnice XX. stoljeća

Izlaganje na tribini „Velebitski ključ slobode“ održanoj u Zagrebu 23. prosinca 2013. u KIC-u, Preradovićeva 5.

Ustanak 'Hrvatskog revolucionarnog pokreta - ustaša' dana 7. rujna 1932. godine u Brušanima jedan je koliko važan, toliko i prešućivan nadnevak hrvatske povijesti. Stoga ovdje želim prvo odati priznanje domoljubnim hrvatskim 'velebitnicima', hrabrim organizatorima obilježavanja tog događaja i podizanja spomen obilježja.

Koji su razlozi doveli do osnivanja Ustaškog pokreta i do Velebitskog ustanka? Kao malo koji narod u Europi Hrvati su kroz povijest bili žrtve svojih nenarodnih vlasti. U prvoj Jugoslaviji banska vlast nije štitila narod od Anđelinovićevih mitraljeza, od žandarskog terora ni od Karađorđevih ubojica. Nakon ubojstva Stjepana Radića i drugova, dr. Ante Trumbić ispred HSS-a i dr. Ante Pavelić ispred Stranke prava, poduzeli su diplomatsku akciju po europskim metropolama tražeći osudu srpskog terora. Uprkos podrške Alberta Einsteina i Heinricha Manna, naišli su na zatvorena vrata. Što je preostalo? Odgovor se nametao u osnivanju oslobodilačke organizacije čiji će glavni cilj biti oslobođenje od velikosrpskog terora i uspostava samostalne hrvatske države. Prva oružana akcija bila je Brušanski ustanak čemu je tadašnja Komunistička partija dala snažnu podršku proglasom: „Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.”

Po raspadu Jugoslavije travnja 1941. djelovanjem nacionalista-ustaša u inozemstvu i domovini te uz podršku naroda i HSS-ove Seljačke i Građanske zaštite, uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Akademik Dušan Bilandžić piše: „velika većina hrvatskog naroda je proglašenje NDH pozdravila gotovo euforičnim oduševljenjem“. Kardinal Alojzije Stepinac kaže na suđenju: „Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo svog naroda..." Britanski konzul u Zagrebu Thomas Rapp na odlasku kaže Ivanu Meštroviću: 'Hrvatska država je tu i narod je za nju'. Slično je izjavio i konzul SAD-a.

Nakon završetka rata partizani su izvršili masovne likvidacije hrvatskih civila i zarobljenika, što se 45 godina nije smjelo ni spomenuti. Umjesto da budu žigosani i kažnjeni za taj najveći pokolj u Europi poslije rata, jugokomunisti su pokrenuli bjesomučnu sotonizaciju svega hrvatskoga, a posebno NDH izjednačavala s najgorim zlom. U taj nečasni čin uključen je cijeli jugokomunistički državni ustroj, sudstvo, represivni aparat, diplomacija kao i velikosrpsko- četnička propagandna mašinerija. Saveznici su, a posebno Velika Britanija, spremno i nekritički prihvatili tu sotonizaciju i ugradili je u svoju službenu političku mantru.

Jugokomunistička historiografija, kao i dio ove današnje, postala je poslušni promicatelj teških povijesnih krivotvorina, što je navelo dr. Dušana Bilandžića da je usporedi sa smećem. Nakon uspostave demokratske vlasti 1990. godine istina je sporo krčila put, pa dr. Slobodan Lang kaže: »Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom«. Mnogo od toga što kaže Slobodan Lang vidljivo je i dan danas, sve do posizanja u stare svete hrvatske pozdrave kao "Za dom!", "Za domovinu!", "U boj u boj!"... itd.

Osobno sam u zagrebačkoj i sarajevskoj operi dirigirao više desetaka predstava opere Nikola Šubić Zrinjski gdje ti poklici predstavljaju zakletvu na ljubav i žrtvovanje za domovinu. Sve ostalo je poznata nam manipulacija. U slučaju Šimunić pogrješno je optuživati FIFA-u, a pogotovo divnu hrvatsku mladost, bolje bi bilo pozvati hrvatsku vlast da skupi hrabrost i izađe u javnost s punom istinom o razdoblju rata i poraća, istinom koja se temelji na već sada bogatoj izvornoj povijesnoj građi. Tako na pr. knjiga Prikrivena grobišta dr. Josipa Jurčevića ukazuje da se u masovnim grobnicama iz Drugoga svjetskog rata i poraća, u više od 88 postotaka nalaze žrtve jugokomunističke vlasti, a svega u 0,13 postotaka žrtve vlasti NDH. Pitamo se što je poduzela naša vlast da ti i slični podatci uđu u svjetsku javnost i međunarodne institucije, enciklopedije i školske udžbenike? Ključ rješenja nije u nametanju agitpropovskih parola i sotonizaciji svakoga koji je drukčijeg ideološkog uvjerenja, nego u činjenicama i vjerodostojnim dokumentima. Takva, na činjenicama izgrađena hrvatska povijestnica zasjat će punom istinom i neoborivom snagom o Hrvatskoj i Hrvatima.

Nikola Debelić


Titin vatreni podanik

Sada u vrijeme smrti južnoafričkog čelnika Nelsona Mandele i njegova svečanog pokopa i njemu sutrašnjeg otkrića velebnog spomenika od devet metara visine prisjećamo se našega predsjednika koji za Hrvate nije ništa manji od Mandele za Južnoafrikance. I evo poslije četrnaest godina još uvijek u glavnome gradu Tuđmanove Hrvatske nema nikakvog spomenika velikom obnovitelju suverene Republike Hrvatske poslije 888 godina. Žalosno ali istinito svemu su krivi jugokomunistički zlotvori neprijatelji hrvatskoga naroda, koji su se uspjeli domoći vlasti u Zagrebu i Hrvatskoj. Radi se o titoističkoj zločinačkoj pasmini bivših udbaša ili njihovih sljedbenika koji na sve načine brane udbaške zločince kao i sve druge progonitelje Hrvata po Hrvatskoj i cijelome svijetu.

Lex Perkovićevi branitelji tu pripadaju svojom ideologijom koji bi htjeli uništiti stečevine velikog obrambenog Domovinskog rata Hrvata protiv velikosrpskoga okupatora. Jedan od njih je i dugogodišnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić koji se pod maskom nekakvog tobožnjeg vjernika podvaljuje hrvatskome narodu. On tobože pomaže Katoličkoj Crkvi koju kao javno ispovijeda i pomaže našim poreznim sredstvima. Dok na drugoj strani i u najnovije vrijeme lijepi po prsima bedževe s glavom balkanskog razbojnika Josip Broza Titu pod nekakvom "Balkanskom ljubavi" gdje ugošćuje poreznim troškovima građama Zagreba ovu jugokomunističku razbojničku kliku koja je genocidom uništila milijunsko mnoštvo Hrvata: pobila, zatvarala i protjerala iz njihova doma i Domovine. Taj Milan Bandić u ulozi gradonačelnika Zagreba već godinama onemogućuje uklanjanje imena Maršala Tite s Kazališnog trga i onemogućuje podizanje spomenika dr. Franji Tuđmanu kao i Eugenu Kvaterniku na njegovom trgu ili Ivanu Pavlu Drugome na mjestu najveće hrvatske katoličke svete mise koju je predvodio osobno Papa Ivan Pavao II.

Bandić je bio ugasio i vječni plamen na Oltaru Domovine kao i sve duge hrvatske nacionalne simbole koje neprestano stornira. Ovaj lažov pred izbore sve obećava a ništa ne dovrši. Jedino što je sebe proglasio "Zmajem od Kamenitih Vrata" u Zagrebu ali bolje da je sebe nazvao "Zmaj od Pogane Vlake" njegova rodnog mjesta, gdje je postao Titin vatreni podanik skojevac koji je svojim brošem ubio hrvatskog tridesetdvogodišnjeg robijaša Zvonka Bušića jer je Zvonko mislio kako se njegov suzavičajac Milan Bandić bio obratio u hrvatskom i vjerskom smislu. No na žalost Milan je ostao odan Titi i Partiji i nakon njegova izlaska iz SDP-a. A otkada je nosio broš Tite na prsima postao je prema režimskim anketama treći po popularnosti. Inače sve do tada nitko ga nikada nije niti spominjao u anketama.

Mate Ćavar, SSH


Hrvatska je najčvršća komunistička utvrda na svijetu

Ako je bilo ikakve sumnje u to da je Hrvatska komunistička utvrda, unatoč tzv. demokraciji, sada su nakon puštanja Josipa Perkovića na slobodu sve dvojbe otklonjene. U svim porama društva, od portira do predsjednika države, vladaju sinovi komunističkih ubojica i tako čvrsto štite svoj antihrvatski aparat. Oni u tomu nemaju skrupula, nemaju senzibiliteta za domaću ni međunarodnu javnost, oni na najdrskiji mogući način demonstriraju svoju sirovu silu i tako nastavljaju agoniju hrvatskoga društva do beskraja.

Nije bilo dosta mrcvarenja s „Lex Perković“, nije dosta soli na ranama hrvatskih žrtava, krvnici hoće još, jer ako stane dotok hrvatske krvi oni umiru u hropcu svoje nečiste savjesti i svojih nedjela, a to se ni pod koju cijenu ne smije dopustiti, zločini protiv Hrvata moraju vječno ostati skriveni, a izvršitelji abolirani. Ubijati Hrvate je simpatično, samo ih proglasiš ustašama i sve je jasno, ne treba tu suda, ta to su samo Hrvati.

„Hrvatski“ sudovi nisu imali milosti za hrvatske heroje, oni nisu puštani na kućnu njegu, nego su krvavo odradili svoj kazamat. Zašto nije tako pušten Branimir Glavaš, Tomislav Merćep, Tiho Orešković ili Mirko Norac, mi znamo zašto, puštaju se samo oni koji kolju Hrvate, oni koji su sav svoj život posvetili borbi za Jugoslaviju i protiv hrvatskoga naroda. Ova vlast se doista igra vatrom i zaziva krvoproliće. Ovakva drskost „neosvisnog“ pravosuđa, ne dolazi sa Zrinjevca, nego direktno s Pantovčaka i Banskih dvora, kada je propala promjena Ustava, zahvaljujući generalu Glavašu, prešli su na plan „B“, suspendirali sudbenu vlast, i „naredili“ puštanje Perkovića.

Držimo da je ovime vlast prešla granicu izdržljivosti jednoga ponosnog naroda, da je prešla rubikon s kojega nema povratka, sada je ili mi ili oni. Organizirajmo se, ujedinimo se protiv sotonske bagre koja se ruga s nama i našim stotinama tisuća mrtvih i palih za Domovinu. Oni nikada ne će osuditi nikoga tko je ubijao naš narod, nikada. Dokrajčimo tu priču jednom za svagda.

Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Niste u pravu, gospodine Kasprek

Osvrt na pismo Dražena Kaspreka, predsjednika iudruge Hrvatski dragovoljac 1991., objavljeno u Hrvatskome slovu 27. XII. 2013.

Si tacuisses, philosophus mansisses
(Da si šutio, ostao bi mudar) - a možda i pošten

Poštovani gospodine Kasprek!

Obraćam Vam se kao majka trojice sinova, branitelja hrvatske domovine iz Domovinskog rata, koji su, hvala Bogu, ostali živi, i kao žena hrvatskoga roda, koji je mukotrpno opstao na ovim svetim hrvatskim prostorima, braneći kroz cijelu svoju povijest ovu svoju lijepu domovinu od neprijatelja svih boja i sa svih strana, a posebno od najkrvoločnijih, sa istoka, četnika i velikosrba u Drugom svjetskom ratu i u ovom, još svježih rana, Domovinskom ratu, koja izuzetno cijeni neopisive žrtve svih hrvatskih branitelja "za križ časni i slobodu zlatnu", koji su uvijek bili "za dom spremni umrijeti"!

Lijepo je od Vas, gospodine Kasprek, što pišete FIFA-i i branite hrvatskog mladića, nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića, od drastične nogometne kazne od 10 utakmica neigranja i 30.000.- eura globe, zbog povika "Za dom!", u veselju nakon odlučujuće utakmice protiv Islanda 19. studenog 2013. godine, za kvalifikaciju u Brazil na Svjetsko nogometno prvenstvo, a na što je publika ushićenih mladih navijača spontano odgovorila "Spremni!".

No, Vi ste svoje objašnjenje pozdrava i osudu kazne najprije trebali uputiti unutarnjim čimbenicima tipa ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića, izvjestitelja FIFA-e Zorana Stevanovića, zatim iz pozadine Milorada Pupovca, Zorana Milanovića i predsjednika države Ive Josipovića i mnogih drugih mrzitelja svega hrvatskoga, na čelu sa DORH-om Mladena Bajića, koji je Šimunića hitro i nelegalno kaznio sa 25.000 kuna, kao i svih onih prodanih hrvatskih duša, koje su se brzo složile sa osudom i u tobože hrvatsko ime ogradile od toga predivnoga hrvatskoga pozdrava.

Slično se ponašate i Vi, gospodine Kasprek, kada tobože branite pozdrav "Za dom spremni", objašnjavate povijesnu pozadinu, a ograđujete se od dragovoljaca i svih branitelja NDH, koji su u obrani svoje države sa zanosom koristili skoro isti pozdrav. Ne vjerujem da članovi Vaše udruge, dragovoljci u Domovinskom ratu, misle na Vaš način. Vi se u Vašem pismu tri puta sramotno ograđujete od Vaših kolega, hrvatskih dragovoljaca iz Drugoga svjetskoga rata.

Po čemu su oni za Vas bili fašisti i čiju su oni zemlju napadali? Zar za Vas nisu bili fašisti četnici, koji su, pod zaštitom fašista Talijana klali sve što je hrvatsko, po napisanom planu i programu poznatog velikog srpskog "antifašista" đenerala Draže Mihailovića, uz pomoć fašista partizana!

Zar ti branitelji dragovoljci, uz taj pozdrav nisu imali pravo braniti nedužan hrvatski narod od svih koji su kao bijesne hijene, rušeći i ubijajući sve pred sobom, nasrnuli na hrvatski narod i hrvatsku državu? Zar su vodstvo države i branitelji u tome kaosu zla trebali sjediti skrštenih ruku i izigravati neku tobožnju demokraciju? Zar hrvatski narod nije imao desetke tisuća žrtava tijekom Drugoga svjetskoga rata, od klanja i diverzija takozvanih antifašista, a posebno stotine tisuća žrtava nepobijeđenih i u vjeri predanih hrvatskih vojnika i civila.

Ne vjerujem da se sa Vašim naturenim mišljenjem slažu članovi Vaše udruge, kao ni ostali dragovoljci i branitelji iz obrambenog Domovinskog rata, koji su umirali sa povikom "Za dom spremni" i sa pjesmom na usnama o dragovoljcima ustašama iz Drugoga svjetskoga rata "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana".

Vi, gospodine Kasprek, očito odrađujete zadatak za novac od milijun i sedamsto tisuća kuna, kojim u ime udruge za jednu godinu raspolažete, iako je to naš narodni novac, a ne onih koji njime upravljaju i Vas osobno kupuju ili ucjenjuju. Nadam se da ćete shvatiti u kakve bijedne igre Vas uvlače sljedbenici onih koji su učinili masovne zločine nad hrvatskim narodom tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, a nadasve nad žrtvama dragovoljaca ustaša, vojnika domobrana i hrvatskih civila, i ostavili ih u preko dvije tisuće mnoštvenih grobišta diljem cijele bivše zločinačke države Jugoslavije.

Prema znanstvenim istraživanja povjesničara Josipa Jurčevića u knjizi "Prikrivena grobišta" iz 2012. godine, samo 0,13 % grobišta je ostalo od strane NDH i ustaša, a i to nam je žao, ako su žrtve bile nedužne. Od njihovih i naših neprijatelja su sva ostala grobišta, sa oko 200.000 nedužnih Hrvata. Zar to nije pravi genocid za koji još nitko nije odgovarao? Po kojoj to visokoj matematici su veliki i užasni zločinci oni koji su možda krivi za 0,13 % zločina, a oni koji su učinili sve ostale do 100 %, i to nad hrvatskim narodom, su pravednici i veliki "antifašisti", i to samo zato što su se slučajno našli na strani pobjednika u Drugome svjetskome ratu?

Od istih neprijatelja, sa istim znakovima kokarde i zvijezde petokrake ostalo je preko 150 mnoštvenih grobišta hrvatskih žrtava tijekom Domovinskog rata. Također znate kakve su užasne klevete i laži širili, a šire i u današnje vrijeme, u tobože slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, protiv vodstva i branitelja NDH, koji su platili svojim životima najvišu cijenu obrane svoje domovine i države.

Zar ne vidite što već u današnje vrijeme rade sa vama dragovoljcima i braniteljima iz Domovinskog rata, ako se imalo suprotstavite propasti države koju ste svojom krvlju i životima stvarali? Zar vas već ne nazivaju fašistima? Hoćete li Vi postupati na sličan način kao i Josip Perković, podrijetlom iz maloga ličkoga hrvatskog sela Podlapače, koje su četnici krvavo uništili početkom Drugoga svjetskoga rata i njemu osobno poklali 32 člana obitelji, a on je, radi novca i ucjena prihvatio suradnju iza rata s onima koji su njegovoj obitelji učinili najveće zlo, te u inozemstvu postao organizacijski egzekutor sljedbenika onih Hrvata koji su branili narod. Nadam se da će završiti kako je zaslužio, ali daj Bože da se bar pred smrt pokaje za svoju izdaju i svoja zlodjela! Vi, gospodine Kasprek, kao da to sve prihvaćate, što bi bilo krajnje sramotno i nepošteno. Nije dostojno ni jednoga čovjeka, ni Hrvata, a kamoli dragovoljca iz obrambenog Domovinskog rata.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj


U Hrvatsku se nije vratila hrvatska emigracija, nego vanjska jugoslavenska mreža, koja je kompromitirala Hrvate u inozemstvu

U jutarnjim satima nove 2014. godine uhićeno je desetak udbaša i kriminalaca koji su traženi zbog izručenja stranim zemljama. Udba i podzemlje ostaju do kraja zajedno. U Kristu i s Kristom, kako tvrde. Prema kazivanju Josipa Perkovića, Udba je najvjerojatnije bila tajna ćelija katoličke organizacije Opus Dei. Ako to niste znali, hrvatski emigranti bili su teroristi, a udbaši su borci za samostalnu Hrvatsku! Vinko Sindičić nije bio likvidator republičke udbe! Ne vjerujete? Pročitajte "senzacionalni" novogodišnji intervju Josipa Perkovića u Večernjaku.

Gledajući odnose manje religiozno, pitamo se čemu sva to natezanja? Čega se Partija boji? S Perkovićem na suđenju u Njemačkoj, ili kod nas u Zatvorskoj bolnici, svi već znamo da je Partija bila nalogodavac ubojstava. Znamo i koje je funkcije obavljao Ivica Račan u vrijeme svirepog ubojstva Stjepana Đurekovića. Ne ćemo saznati ništa što veće ne znamo. Strukture RH nepotrebno iritiraju Njemačku, za tuđu računicu i na našu štetu. Pravosudni cirkus prati odvratna medijska kampanja, koja posve izokreće stvarne odnose. Nitko se ne boji onoga što Perković zna, nego njegovog neznanja. Našim neprijateljima odgovara da našu nacionalnu zaštitu vode nesposobni obavještajci. Perković nam ne otvara nikakve tajne, nego nam nudi svoje neprihvatljive interpretacije poznatih događaja. Prema kazivanju Josipa Perkovića, Franjo Tuđman bio je njegov agent, a ne obrnuto.

Govorimo o vodećim obavještajcima fašističke Jugoslavije

Kako to sam priznaje, Perković je na dan pada Vukovara pobrao zubno zlato iz KB Dubrava. Možda će jednog dana tvrditi da to zlato nije uzeo jer je na taj dan iz Vukovara izvlačio posljednje preživjele branitelje. Perković tvrdi da je rekonstrukcija Udbe (uključujući doušničke mreže) prepuštena Miri Tuđmanu. Koji o tome nije imao pojma! Točni popisi preklopili bi se sa članstvima političkih stranaka, pa je zadaća obustavljena. Umjesto toga, udbaši su Franji Tuđmanu podvalili evidenciju "Janjičar", načinjenu u vojnom SIS-u za potrebe obavještajnog diskreditiranja političkih protivnika. Znate, Josip Perković toliko je mrzio konkurentni KOS, da možemo reći kako je prave evidencije KOS-a s gađenjem uništio. Popisi jugoslavenskih mreža "povučeni su u HIS", ali tamo nisu pronađeni. Prijevoz povjerljive dokumentacije SRH/RH sličio je prijevozu glasačkih listića.

Glede kasnih 80-ih i ranih 90-ih, nejasno je do kada je gazda bio Ivica Račan, a kada je to postao Franjo Tuđman. Kako to da je Perković kao Račanov poslušnik i pouzdanik podržao "stranku opasnih namjera"? Udbaši su igrali na dvije karte, kao i za Hrvatskog proljeća, kada je Tito pustio da se pokaže kako tko diše, a onda proveo sječu. Nešto slično pripremalo se 1990./91. za slučaj uvođenja izvanrednog stanja. Kako se srpsko-srbijanska vrhuška konačno odlučila za raspad Jugoslavije i ratno prekrajanje avnojskih granica, udbaši SRH jednostavno su nastavili glumiti hrvatske domoljube, istovremeno umreženi na centralu u Beogradu, iz koje je Zdravko Mustač došao na poziciju savjetnika/nadzora Franje Tuđmana.

Katolički fundamentalisti iz Udbe

Nisu nam Srbijanci slali samo mošti Svetog Save. Večernjak spominje sedam obavještajnih i sigurnosnih službi u Jugoslaviji. Dvije vojne savezne, vojnoobavještajnu Upravu generalštaba, Upravu bezbednosti SSNO-a, SID, SSDS i SDB, odnosno SDS u SRH (republička Udba). Posebne kontraobavještajne grupe u SRH/RH pripadale su zasebnoj srbijanskoj diverzantsko-subverzivnoj topologiji.

Trpanjem KOG Labrador-a u KOS, Perković nas i dan danas pokušava obmanuti. I, tko normalan razmjenjuje visoko obučene teroriste za svog zarobljenog kuma? Uhićeni Željko Ražnatović Arkan pušten je da ode! Ovih se dana sramežljivo priča o KOG Zenitu i dalje nema. Brojni srbijanski KOG-ovi, integrirani u naše institucije i "naše" nevladine udruge, desetljećima razgrađuju hrvatsku nacionalnu ideju. Takozvane kontraobavještajne grupe iskoristile su privatizaciju i tako osigurale svoje samofinanciranje, a prilično sumnjive asocijacije vise na našem proračunu i na kvotama EU-a za Hrvatsku.

Često čujemo kako su Josip Perković i Josip Manolić, tvorci ovakve RH, spašavali Crkvu u Hrvata. Da je Perković spasio Stepinčeve dnevnike i da je Josip Manolić zaslužan što Alojz Stepinac nije ubijen. A zapravo se dogodilo suprotno. Stepinac je otrovan, a Stepinčeve dnevnike je Udba preuzela na "proučavanje". Priče Josipa Boljkovca o dokumentaciji Udbe ne podudaraju se s kazivanjem Perkovića. Nacionalno osviješteni Perković uvjerava nas da Udba nije pokrivala Inu! Eto zašto se tamo ugnijezdio kriminal. Znate, treba nekako spasiti čast Udbe - Stjepan Đureković je nezamijećeno napisao knjigu protiv Tite. Kako kaže Perković, SDS nije imao ljude u inozemstvu, ali je pokrivao hrvatsku emigraciju strogo zbog zaštite našeg turizma!

Sirovi prvaci komunističke represije glume velike obavještajce

Funkcije udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača nisu bile obavještajne, nego političke. Djelovanje udbaša u našem životu bilo je jad i bijeda, civilizacijska sramota. Osječki udbaši znali su na 10. travnja "slučajno" banuti u hrvatske domove, da provjere je li ručak svečan, ustaški, ili običan, sirotinjski. Možete li pojmiti kakvim smo idiotima prepustili državu i protuobavještajnu zaštitu? Za Jugoslavije su tri puta godišnje testirani na alergiju prema svemu što je hrvatsko.

Josip Perković pobija izjavu Žarka Domljana o tome da Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora nije mogao sebi doći dva dana, čime je "izdajnik" Domljan mudro opovrgao tezu o dogovorenoj terorističkoj akciji. Perković svjedoči kako je prvi dočekao prašnjavog Tuđmana na ulazu/izlazu Banskih dvora i da mu je Tuđman smireno rekao da je sve u redu. Perković je previdio neke važne protagoniste. Zar su se Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković razbježali na tri strane? Perković je za raketiranja Banskih dvora bio u susjednom kafiću, valjda za slučaj da "protivnik" ne poštuje zakazani termin udara. Ako je istinita njemačka tvrdnja da su u to vrijeme prvi operativci države bili Josip Manolić i Josip Perković, a ne Franjo Tuđman, onda je bilo prirodno da se riziku izlože "pozeri" Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković. Gradeći svoju konstrukciju iz novogodišnjeg Večernjaka, Perković je neoprezno izrekao poznatu činjenicu da je ista skupina njemu odanih udbaša selila zajedno s njim, iz službe u službu, preuzimajući regularne i paralelne linije rada.

Tko je po zakonu pustio ustaše u Zagreb?

Perković zna tko je ubio Stjepana Đurekovića, ali ne će reći! Daj reci! E, pa ne ću! Daj reci! E, ne ću! A da ga na pet minuta prepustimo njegovim operativcima, onima koji su pretukli Milu Dedakovića? Kada je rat praktično završio, Perković je prešao iz vojne službe u novoosnovani krovni HIS, koji je izgrađen po uzoru na jugoslavenski SID. Svi udbaši tvrde da su radili po zakonu! Zar je ranih 90-ih RH naoružavana po zakonu? Hrvatska je opljačkana po zakonu! Perkovićeva verzija naoružavanja Hrvatske značajno se razlikuje od one Martina Špegelja. Tko je provalio Špegelja?

Ako je vjerovati Josipu Perkoviću, osobno je došao na ideju da Franji Tuđmanu dodijeli putovnicu. Udbaši su sračunato usmjerili Tuđmana u Kanadu, promovirajući ga kao nacionalnog vođu i pomiritelja, koristeći nakaznu ideju Maksa Luburića o nacionalnom pomirenju po krvnim zrncima, koje je u državotvorni pokret uključilo jugoslavensko obavještajno podzemlje i klasične kriminalce, uključujući i one osuđene za krvni delikt. U Hrvatsku se nije vratila hrvatska emigracija, nego vanjska jugoslavenska mreža, koja je kompromitirala Hrvate u inozemstvu, koja je to isto nastavila raditi u zemlji, glumeći "ustaše" i desnicu. Nitko nije pustio "ustaše" u Zagreb - takvi su pod hitno likvidirani. Dok su domoljubi ginuli na ratištu, udbaši i partijaši posve su reokupirali zemlju i pokrenuli privatizacijsku pljačku, koja traje i danas.

Jesu li crnogorski udbaši bili stručniji?

Udba je poticala rat i ratnu ugrozu, najviše zato da se ne-avnojska JNA i "armijski KOS" promoviraju u narodnog neprijatelja, što je omogućilo da udbaška obmana prođe skoro nezapaženo. Perković je još za Jugoslavije imao kompleks vojne protuobavještajne službe. Požurio je u uvjetima rata preuzeti dominantni vojni SIS, gradeći topologiju centara po našim većim gradovima, koji su u njegovoj glavi postali novi "republički" centri pod ravnanjem "savezne" uprave u Zagrebu. Tako je Perković sebe unaprijedio u nekakvog saveznog šefa nove "hrvatske" Udbe, koja je uz sve svoje formalno postavljene zadaće preuzimala i likvidacije i/ili kompromitacije političkih protivnika. U finalu takvog kadroviranja imamo sramotu da su dva vodeća djelatnika vojne službe pokrali blagajnu za operativne troškove. Dakle, hrvatske tajne službe ne rade ništa! Referentno svemu tome, postavljena je savezna državna uprava na Pantovčaku, koja je neko vrijeme gledala Bosnu i Hercegovinu kao dvije odvojene hrvatske republike, da bi na kraju tamošnje Hrvate izdala i ostavila na milost pravoslavnim i muslimanskim fundamentalistima.

Ako je zahtjev hrvatskog političkog vrha provela crnogorska Udba, kako nam sugerira Perković, znači li to da je hrvatska Udba preuzimala likvidacije pokrenute iz drugih republika? Nas zapravo ne zanima kako je Perković osobno saznao za "Memorandum SANU", jer da je objavljen preko njega, pojavio bi se u slovenskim a ne u beogradskim novinama. Perković nikome nije otvorio oči. Zar postoji netko u ovoj zemlji tko nije vidio kuda srlja Slobodan Milošević? Oni koji to nisu "prepoznali", zapravo su stajali uz Memorandum. Mišljenja sam da lex Perković i lex Gotovina pripadaju istoj protunjemačkoj međunarodnoj muljaži i da dvojac Milanović-Josipović slijedi određene međunarodne uvjete. Umjesto u istražni zatvor, Perković je smješten u Zatvorsku bolnicu. Da se mene pita, vjerske fanatike Josipa Perkovića i Zdravka Mustača jednostavno bih "šutnuo u Njemačku".

Tvrtko Dolić


Lažne ankete, loš predsjednik

Nekad Mesić, danas Josipović najpopularniji. Da ne bi?

Prema jugoanketama od inauguracije za predsjednika RH Ivo Josipović zauzima prvo mjesto, visoko iznad svih drugih političara u RH. A tako je bilo i sa Stipom Mesićem cijelo vrijeme. Nitko nije bio popularniji onda od Mesića a sada od Josipovića. Koga pitaju anketari nije poznato. Tako se predstavlja javnosti. Zbog čega bi to bio tako popularan Ivo Josipović? Što je on korisnog učinio za RH od kada je predsjednik RH? Vjerojatno zbog toga što je nastavio sa provođenjem Mesićeve engleske političke strategije za jugosferu na zapadnom Balkanu, gdje Englezi svrstavaju i Hrvate. I sve što čine na predsjedničkim dužnostima Mesić i Josipović je ta engleska strategija obnove njihove jugotvorevine.

I jedan i drugi rade protiv Tuđmanova "Božićnog Ustava" RH gdje je izričito zabranjeno bilo kavo državno zajedništvo sa Srbijom. I sve što je činio i čini Ivo Josipović počiva na toj engleskoj strategiji. Svekolika njihova politika svodi se na englesku strategiju za RH kako bi nas Hrvate ponovno strpali skupa sa Srbijom, da se i dalje koljemo po zemlji i državi Hrvatskoj. To je zbog engleskoga interesa da udalji Hrvate od katoličkih zemalja srednje Europe, a posebice naroda Germana. Prvim predsjedničkim posjetom BiH Josipović se po Sarajevu naveliko ispričavao Muslimanima za nekakvu hrvatsku agresiju na BiH devedesetih godina u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na BiH koje ne bi niti bilo bez nas Hrvata. Josipović nastavlja Mesićevu politiku optuživanja Hrvata za agresiju na BiH. On tako sramotno pri posjetu Izraelu traži toljage za ustaške zmije po Hrvatskoj kojoj je predsjednik, kako bi nastavio razbijanje jedinstva hrvatskog naroda koji se Tuđmanovom zaslugom uspio obraniti od srpske agresije u Domovinskom ratu.

Nakon ulaska u EU osnovao je nekakvo svoje regionalno vijeće kojemu je on na čelu za obnovu jugosfere drugim riječima treće Jugoslavije. Njegova ljubljenja sa srpskim četničkim vojvodama jasno pokazuju kuda nas tjera ovaj jugoudbaški tip. Njega ne zanima niti jedan hrvatski granični problem s Vojvodinom - Srbijom na Dunavu kao i s bokokotorskim morem i slovenskim aspiracijama na hrvatsko istarsko područje ili pak jadranski gospodarski pojas, za kojega se ne zanima predsjednik Josipović što bi mu trebala biti glavna dužnost. On želi da Hrvatska bude što slabija i ugroženija i postane lakši velikosrpski plijen prema toj strategiji na ovim prostorima. Ukoliko Ivo Josipović bude ponovno izabran za novi mandat naći ćemo se ponovno u englesko srpskoj jugotvorevini pod Beogradom i Srbijom, iz koje smo se jedva izvukli Domovinskim ratom.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske



San veći od života

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, uč-ini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
(Matej 1,18-24)

U Adventu su uvijek u modi ankete tipa „Koji biste san željeli da vam se ostvari ovoga Božića?“. I svi rado nabrajaju. Kako oni koji još uvijek tvrdoglavo vjeruju da Mali Isus darove nosi, tako i oni kojima je draže da darove kroz dimnjak spušta debeljko sa Sjevernog pola. Nekako se sve manje spominje kao darivatelj djetešce iz Betlehemske štalice, a sve više nas salijeće taj polupijani ideološki konvertit, koji jedino ne mijenja svojeg modnog stilistu.

Svi ljudi sanjaju. Ne samo u Adventu.

Znanost tvrdi da svatko od nas sanja prosječno jedan sat i trideset minuta svake noći. Na repertoaru se vrti otprilike 6 ili 7 snova. Sjeća li se mi njih ili ne, snovi su za nas istina, jer oni otkrivaju svijet naše podsvjesti, svijet naših uspomena, osjećaja, želja, a taj svijet mi najčešće nikome ne otkrivamo, jer je to ono naše pravo lice.

Naši snovi, vizije, slutnje jesu načini pomoću kojih nastojimo kompenzirati sve ono čega smo se u životu, na ovaj ili na onaj način, odrekli ili su nam to drugi oteli, ukrali, zabranili. Naši snovi u biti su duhovni prozori naše duše i mi se međusobno razlikujemo samo po tome koliko su ti prozori čisti, odnosno zaprljani.

Josip kao svaki čovjek ima svoje snove, ali kao pravedni Židov ima svoj san veći i od samog života. A to je dolazak Mesije. Međutim Josipa u ovom trenutku brine nešto drugo. Njegovi snovi o obiteljskom životu s Marijom su se raspršili pred surovom činjenicom da je Marija trudna, a on s tim nema nikakve veze.

Sveto pismo za Josipa kaže da je bio pravedan. Ako je riječ o pravdi temeljenoj na zakonu Josip je Mariju trebao dati kamenovati do smrti, ali Tora uz pravednost spominje i milosrđe, za kojeg se opredjeljuje Josip. Umjesto smrti on će Mariju potajice otpustiti. To mu je bila namjera.

Josip nije bio u stanju zamisliti kako Bog može biti uopće prisutan u jednoj tako neugodnoj i opasnoj situaciji kao što je ova. I zato Josipu treba pomoć. U dubini sna Bog po anđelu dolazi Josipu i govori mu u snu. Bog Josipu donosi istinu i na način nepojmljiv ljudskom umu Bog mijenja Josipa.

Josipu san ne donosi racionalna ojašnjenja, nema u njemu znanstvenih činjenica, a ni detaljnih instrukcija. Umjesto svega toga Josipu je njegov san nadahnuće.

Josip otkriva da dijete koje Marija nosi nije sramota, da nije nevolja, da nije problem, nego da je nova nada za čitav svijet. Josip živi ostvarenje svojega životnoga sna, jer zna za riječi proroka Izaije: „Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ (Izaija 7,14)

Josipa njegov san poziva postati Božjim partnerom u misteriji utjelovljenja.

Ne shvaćajući, ali vjerujući, Josip se budi. I u vjeri Josip odgovara.

Josip asistira pri rođenju Boga, Boga djeteta, za ovaj naš već tako star i iskvaren svijet.

I u tome i jest moć snova.

Suprotno svim očekivanjima Josip stavlja sa strane sve argumente ovoga svijeta i slijedi svoj san. Josip ne djeluje ni malo oprezno, a kamo li racionalno. Suočen s izborom između „razumnog“ (svjetovnog) i „nerazumnog“ (Božjeg) Josip neočekivano bira, ono što bi većina nas danas proglasila, ludošću.

„Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“ (1. Korinćanima 1,25)

Božji anđeo govori i svima nama: „Ne bojte se vjerovati. Ne bojte se kročiti drugim putem. Ne bojte se slijediti svoje snove. Jer Bog je s vama! Emanuel!“

Nažalost, najveći broj nas, nema tu Josipovu vjeru. Nemamo hrabrosti slijediti ono što nam Bog govori. Odbacujemo svoje snove. Mi dolazimo u napast, kada je naša vjera u pitanju, živjeti oprezno, kalkulantski. Poštivamo maksimalno 6 od 10 Božjih zapovijedi, idemo u crkvu 3 od 4 nedjelje, dajemo novac čiji nedostatak ne ćemo ni osjetiti, poklanjamo vrijeme s kojim i onako pojma nemamo što bi, činimo dobre stvari, ali naravno i one loše, udijelimo mi nešto milosti, ali i upiremo prst optužbe na drugoga, vjerujemo u neke dijelove Svetog Pisma, ali za neke ne želimo ni čuti.

A Bog nas poziva da prestanemo kalkulirati. Poziva nas da slijedimo, baš kao i Josip, svoj san. Poziva nas da iskoračimo izvan kontroliranog racija ovoga svijeta, kako bi se sam Bog mogao roditi u nama. Kako bi se mogao roditi „kroz nas“ u ovom našem spasenja tako potrebitom svijetu.

Božićnu priču o anđelima i pastirima, o zvijezdi repatici i mudracima s istoka, o Mariji i Josipu, priču o Bogu koji je pronašao dom u ovom našem svijetu, mi smo profanirali i iskomercijalizirali do krajnjih granica dobrog ukusa.

Ali Bog i dalje ustrajava. Bez obzira na sve.

Božić nije stvar činjenica i nije stvar mašte. Božić je stvar utjelovljenja.

Božić je Božji san koji je tijelom postao.

„Ako je Božićna priča istinita, onda je ona glavna od svih istina. Ono što drži ludu nadu Božića živom, u ovom svijetu poznatom po uništavanju svih nadanja, jest nezaboravan san da se Dijete Isus može ponovno roditi – u nama. U našim potrebama, u našoj čežnji za njim.“ (Frederic Buechner)

Ovih dana, kada budete postavljali betlehemski prizor u svojem domu, malo više nego obično zbijte figurice oko Isusa, jer je tu jedini centar dobra u ovom našem ludom svijetu. I nikako ne zaboravite Josipa. Stavite ga ove godine još bliže Isusu.

Jer Josipu to mjesto i više nego pripada. Josip, onaj pa skoro zaboravljeni lik, koji je za neke, nekako reda radi tu, ima tolko toga čime bi nas mogao poučiti.

O Božiću. O vjeri. O nepokolebljivoj vjeri.

I naravno o snovima. Snovima koji su veći od života.

Zato sanjajmo ovog Adventa i ovog Božića i ne prestanimo sanjati.

Sanjajmo, baš kao i Josip, san veći od života.

Sanjajmo ovog Božića Boga s nama.

Sanjajmo Emanuela!

Ivica Ursić


Badnjak u Hercegovini

Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva

fra Vandelin Karačić


glas-koncila.hr

Božićni paradoksi

Usprkos svim zloporabama javnosti u Hrvatskoj Božić i ove 2013. godine ostaje najdraži i najprisniji obiteljski blagdan i neuklonjivi podsjetnik na neizbrisivu ljepotu i vrijednost izvorne ljudskosti koja je potrebna kako onima najsiromašnijima tako i onima najbogatijima. Usprkos sustavnoj i usiljenoj sekularizaciji hrvatskoga društva, svetkovina Božića, makar na kratko vrijeme, podsjeća gotovo sve ljude - bili oni toga svjesni ili ne, priznali to oni ili ne - na Boga i na ono izvorno ljudsko: obitelj, zajedništvo, ljubav, solidarnost, darivanje, radost... Paradoks je - htjeli to priznati ili ne - da su vrednote kao obitelj, zajedništvo, ljubav, solidarnost, darivanje, radost i slično veoma potrebni čak i onima koji bi željeli demontirati sve vjersko, transcendentno, pa i samoga Boga, a Bog postaje čovjekom upravo zato da bi svi ljudi, pa dakle i takvi »demontažeri«, uživali baš te vrijednosti i to - jednom u punini. Svetkovina Božića jedinstven je, neobičan i upravo čudesan Božji pohod ljudskoj zajednici, svim njezinim članovima, bez obzira na sve njihove različitosti, bez obzira čak i na stav pojedinaca ili skupina koji je nijekanje, proganjanje i isključivanje Boga. Bog dolazi svim ljudima i za sve ljude!

Dok se na marginama hrvatskoga društvu čuju zasada slabašni glasovi da Božić više ne bi trebao biti državni praznik, i ovogodišnja proslava Božića otkriva čudesnu Božju poniznost: Bog dolazi kao nemoćno i krhko dijete prepuno ljubavi za svakoga čovjeka. Bog, koji je apsolutni, najmoćniji stvoritelj svijeta i svakoga čovjeka, dolazi kao maleno ljudsko biće koje ne može preživjeti, opstati ako ga kao svoga ne prihvati ljudska obitelj. Najmoćniji očekuje svekoliku pomoć! Najveći i Najjači dolazi kao najslabiji! Najbogatiji dolazi kao najveći siromah! Božićno otajstvo otkriva Boga koji se ljudima približio tako da je ušao u ljudsku sudbinu: osjetio je toplinu majčina zagrljaja, ali i gorak okus i miris štalice i siromaštva. Božić otkriva da je Bog ljudima prišao na samom dnu njihove ugrožene egzistencije, postao s njima najugroženiji i očitovao da je sva veličina čovještva i čovjeka u ljubavi. Očitovao je tako da dok ima ljubavi, nema razloga za tjeskobu, nema mjesta za nikakav strah, štoviše potvrdio je da dok ima ljubavi, sve se okreće na dobro, izgrađuje se neopozivo bolji svijet.

Fascinantna je Božja poniznost po kojoj Bog u liku Betlehemskoga djeteta postaje najbliži svima onima kojima je teško, koji su na različite načine ugroženi, koji su gurnuti na rub ljudskoga društva i na dno svih društvenih ljestvica. Božja najprisnija blizina baš onima koji se po suvremenim kriterijima smatraju neuspjelima, nevažnima i suvišnima, potvrda je neizmjerne Božje skrbi, ali i neizmjernosti jedinstvenoga ljudskog dostojanstva koje ne može ugroziti nikakva vanjska sila, nikakva ekonomska kriza, nikakva uznositost ni bahatost dobrostojećih ljudi i skupina. Božić potvrđuje da je Bog s malenima, jadnima, siromašnima, ugroženima da bi postali svjesni da nisu nemoćni, da nisu osuđeni na život u okovima niti samo na svoje snage, jer sam je Bog s njima. Božja prisnost sa svima koji su ugroženi jasan je znak da su neizmjerno voljeni i da neće biti ovisni ni o kome od ljudi dok su god spremni i sposobni ljubiti.

Fascinantna je Božja poniznost po kojoj Bog podastire svoju ljubav i svoj poziv na uzvraćanje ljubavlju te tako otvara silne mogućnosti neupućenima, ravnodušnima, zavedenima, izmanipuliranima, zarobljenima i zasljepljenima lažnim sjajem. Božić je očitovanje nenametljive, iznimne Božje ponude uz puno poštivanje slobode svakoga čovjeka. Božić je izazov za neupućene, bilo da nisu imali prilike, bilo da su zavedeni, da ne ostanu na površini bogatijega blagdanskoga stola, već da postanu uznemireni tražitelji punine istine i ljubavi koje onda otkrivaju sasvim nova predivna obzorja čovječnosti. Bog svojim skrivenim pojavljivanjem u ljudskoj povijesti u liku pravoga čovjeka, upravo u liku nemoćnoga djeteta, poziva na otkrivanje stvarnosti, otvaranje zdravih očiju i slobodna srca u prizemljenosti, jednostavnosti i otvorenosti. Stvarnost, naime, u kojoj je Bogu dano pravo mjesto koje mu kao stvoritelju, spasitelju i prijatelju pripada, neusporediva je s uobičajenim doživljajem stvarnosti neupućenih, ravnodušnih, zavedenih ili zarobljenih ljudi. Bog u svojoj poniznosti nudi posve novo iskustvo!

Više nego fascinantna je poniznost koju Bog očituje i u svojoj ljubavi i strpljivosti prema ljudima punima sebe, samodostatnima, bahatima, isključivima, mrziteljima i razarateljima. Ponajbolji ljudi teško podnose takve i često bi ih, kad bi mogli, uklonili sa scene, a Bog se njima i ovoga Božića približava u liku krhkoga djeteta i od njih strpljivo čeka da kroz obnovu čovječnosti zablista ono zrno zlata koje se krije baš u svakome čovjeku. I ovogodišnji Božić potvrđuje trajni Božji naum da ljudi, premda imaju pravo i dužnost prosuđivati djela, ne smiju biti suci jedni drugima, da nitko nema pravo po svom viđenju čistiti žito od korova jer to će učiniti tek žeteoci koji ne mogu pogriješiti. Ovogodišnji Božić svim ljudima punima sebe, samodostatnima, bahatima, isključivima, mrziteljima i razarateljima nudi nove ciljeve života: čovječnost, dobrotu, skromnost, pravednost, istinoljubivost, izgrađivanje i ljubav.

Radi Božje ljubavi, dobrote i poniznosti predivno je biti čovjek, bez obzira na to kakve su životne okolnosti! Radi Božjega utjelovljenja najveća je i najljepša zadaća svakoga čovjeka - ljubiti!

Ivan Miklenić


Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
Arthur Schopenhauer


Podsjetnik...

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

Davor Dijanović


KAKO SU SRBI I JNA BEZDUŠNO UBIJALI HRVATSKE BRANITELJE I CIVILE

Pakao poslije pada Vukovara

U nastojanju da na bilo koji način pomogne Vukovaru i Dubrovniku potpisano je 16. studenog u 18 sati primirje između hrvatskih snaga i JNA. Za hrvatsku stranu to je bilo izuzetno važno. U tijeku su bili pregovori hrvatske Vlade i JNA o neutralizaciji vukovarske bolnice.

Očekujući sklapanje Sporazuma, ministar dr. Andrija Hebrang 17. studenog obavijestio je ravnateljicu vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac da će 18. studenog 1991. godine doći dva tima Međunarodnog komiteta Crvenog križa da izvrše evakuaciju, a dr. Vesna Bosanac je ministra Hebranga obavijestila o broju bolesnika i ranjenika u bolnici koje treba evakuirati.

Prema očekivanju, dan kasnije 18. studenog sporazum su potpisali dr. Andrija Hebrang, ministar zdravstva Republike Hrvatske, zatim general Andrija Rašeta, kao predstavnik JNA, i g. Georges-Marie Chenu, šef Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) u Zagrebu. U pregovorima su sudjelovali i predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), organizacija Liječnici bez granica (MSF) i Malteški red. Važno je znati, ovaj Zagrebački sporazum nije ovisio od tijeka borbi u Vukovaru niti je bio postignut kao posljedica poraza hrvatskih snaga 18. studenog.

Dogovorena evakuacija trebala je biti izvršena neovisno o tomu hoće li će se borbe u Vukovaru nastaviti. Po Sporazumu koji je bio potpisan, evakuacijom su trebali biti obuhvaćeni "svi ranjenici i bolesnici koji se nalaze na liječenju u vukovarskoj bolnici za koje uprava bolnice smatra da su u stanju podnijeti putovanje".

Po podacima doktorice Bosanac, za evakuaciju je bilo pripremljeno oko 400 ljudi, 40 teških bolesnika i 360 ranjenika. Sporazum nije predviđao evakuaciju osoblja bolnice, članova njihovih obitelji i drugih koji su se nalazili u bolnici. Republika Hrvatska i JNA suglasile su se da će garantirati prekid vatre, garancija prekida vatre odnosila se na regularne i neregularne snage na područjima "na kojima će jedna ili druga strana snositi odgovornost za operaciju evakuacije", dano je obećanje da na putu „na područjima odgovornosti jedne ili druge strane" kojim će prolaziti konvoj ne će biti mina. Republika Hrvatska i JNA su se dogovorile da u tijeku evakuacije priznaju neutralnost bolnice.

To je značilo da će Bolnica biti stavljena pod zaštitu Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) koji je trebalo odrediti potreban vremenski period za evakuaciju u kojem je potrebna neutralnost koju bi poštovale obje sukobljene strane. Evakuaciju su trebali nadzirati promatrači Europske Zajednice (PMEZ), koji su trebali imati pristup svim fazama evakuacije. Sporazum nije sadržao odredbe koje su omogućavale JNA da izabere ljude koji će biti evakuirani, niti je predviđao mogućnost da bolesnici i ranjenici budu predani nekim drugim snagama ili vlastima, osim vlastima Republike Hrvatske.

Kako je JNA zaustavila međunarodni Crveni Križ

Predstavnici MKCK pokušali su doći u bolnicu 18. studenog otprilike oko 12 sati, ali ih je u tome spriječila pucnjava od strane JNA i lokalnih Srba. Isto tako, predstavnici PMEZ pokušali UbojstvaVelik broj ljudi koji su se okupili u vukovarskoj bolnici ili oko bolnice JNA odvela u logor "Velepromet". Po dolasku u logor, kontraobavještajni časnici JNA i lokalni Srbi razdvajali su ljude prema nacionalnoj pripadnosti, razdvajali starije, žene i djecu a posebna pažnja posvećivana je ljudima koji su sudjelovali u obrani. Ispred žena i djece, tukli su muškarce cijevima, a jedan pripadnik srpskih snaga hodao je po logoru držeći u jednoj ruci nož a u drugoj ljudsku glavu iz koje je kapala krv.su 18. studenog doći do vukovarske bolnice. Najprije su zadržani na „brifingu" generala Maksimovića u Komandi 1. VO, a kada su krenuli iz Beograda u Vukovar, na putu do Vukovara, na jednom kontrolnom punktu zadržala ih je JNA.

Naposljetku su oko podne stigli u Negoslavce na izdvojeno zapovjedno mjesto „OG Jug", mobilnim telefonom razgovarali su s doktoricom Bosanac koja ih je molila da hitno dođu do bolnice. Taj razgovor prekinuo je jedan od „oficira" JNA koji im je rekao da im nije dopušteno da kontaktiraju s doktoricom Bosanac jer je ona „zločinac".

Kasnije popodne u daljnjoj namještaljci JNA promatrači su uz pratnju majora Veselina Šljivančanina krenuli prema vukovarskoj bolnici, nakon inscenirane pucnjave oko vozila Šljivančanin im je rekao da ne mogu u Vukovar zbog „borbenih dejstava". Tako su opstrukcijom JNA i lokalnih Srba međunarodni promatrači i pripadnici Crvenog križa držani podalje od bolnice.

Predaja hrvatskih snaga na Mitnici

U noći 17. studenog 1991. hrvatski predstavnici inicirali su radio vezom kontakt s JNA i dogovorili da se slijedećeg jutra održe pregovori o predaji. Tako je i bilo, u ime hrvatskih snaga i civila pregovore su vodili zapovjednik snaga Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, a u ime JNA pukovnik Nebojša Pavković, časnik za vezu Saveznog sekretarijata (SSNO) pri „OG Jug". Na traženje hrvatskih zapovjednika, na pregovorima je bio gosp. Nicolas Borsinger iz Međunarodnog komiteta Crvenog križa(MKCK).

Postignut je sporazum o predaji hrvatskih snaga na Mitnici. Po tom sporazumu dogovoreno je da će se hrvatske snage, zajedno s naoružanjem, predati JNA i da će tu predaju pratiti predstavnici MKCK, koji će evidentirati imena i fotografirati sve osobe koje se predaju. Nakon toga civili će se evakuirati u slobodne dijelove Hrvatske, a prema pripadnicima hrvatskih snage postupat će se kao prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskom konvencijom.

MKCK je evidentirao ratne zarobljenike i civile pa su autobusima u pratnji vojnih vozila prevezeni na poljoprivredno dobro Ovčara. Na Ovčari su civile odvojili od ratnih zarobljenika i odveli ih na drugo mjesto. Ratni će zarobljenici provesti noć u hladnom hangaru, maltretirani i uznemiravani tijekom noći. Sutradan, 19. studenog hrvatski ratni zarobljenici prevezeni su u logor Sremsku Mitrovicu, a sprovele su ih snage JNA iz „OG Jug". Logor je smješten u sklopu čuvenog zatvora u Sremskoj Mitrovici.

Sudbina civila iz Vukovara – logor Velepromet

Na sabirnom punktu na području Mitnice 18. studenog 1991. godine bilo je više od 4.000 civila. Izmučeni, nakon 87 dana opsade, bez hrane, vode, u potpunoj nesigurnosti izloženi na milost i nemilost lokalnih Srba i „kontraobavještajnih oficira" JNA koje su predvodili majori Šljivančanin i Vukašinović, oni će proći još jednu selekciju. Nakon što su se krvnici uvjerili da među civilima nema hrvatskih branitelja, sve su civile prebacili u Velepromet.

Velepromet je skladišni prostor istoimenog poduzeća, sastoji se od zidanih skladišnih zgrada i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor. Kako su padali rubni dijelovi grada tako su se punili objekti Veleprometa zarobljenicima. Sada kada je cijeli grad bio okupiran, između 18.11. i 20.11.1991. kroz taj logor proći će oko 10000 ljudi, žena i djece, neki će tamo provesti par dana, neki više mjeseci, a mnogima se u tom logoru gubi svaki trag.

Tako je velik broj ljudi koji su se okupili u vukovarskoj bolnici ili oko bolnice JNA odvela u logor "Velepromet". Po dolasku u logor, kontraobavještajni časnici JNA i lokalni Srbi razdvajali su ljude prema nacionalnoj pripadnosti, razdvajali starije, žene i djecu a posebna pažnja posvećivana je ljudima koji su sudjelovali u obrani. Ispred žena i djece, tukli su muškarce cijevima, a jedan pripadnik srpskih snaga hodao je po logoru držeći u jednoj ruci nož a u drugoj ljudsku glavu iz koje je kapala krv.

Postrojavali bi civile u redove a nakon toga dolazili bi lokalni Srbi i pokazivali određene ljude, koje bi onda „arkanovci" i šešeljevci" odvodili izvan hangara, nakon toga nikada više nisu viđeni. Svaki dan u logoru provođeno je ispitivanje zarobljenika, tijekom kojeg su zarobljenike tukli, vrijeđali i zlostavljali na druge načine. Određeni broj zarobljenika ubijen je iz vatrenog oružja.

U večernjim satima između 19. i 20. studenog 1991. godine, neki ljudi zatočeni u Veleprometu prebačeni su autobusima, pod stražom JNA, u logor u Sremsku Mitrovicu. Velika većina civila za koje „grupe kontraobavještajnih oficira JNA" i lokalnih Srba nisu mogle utvrditi da su sudjelovali u obrani Vukovara, evakuirani su tijekom 20. studenog u mjesta u Hrvatskoj.

Posjet Cyrusa Vancea – humanitarna situacija u Vukovaru dramatična

Dana 19. studenog 1991. godine, na područje Vukovara stigla je diplomatska misija Ujedinjenih naroda zadužena da utvrdi činjenice. Ta misija je na područje Vukovara poslana zbog Bolnica U bolnici je bilo oko 600 pacijenata i 400 civila. Među njima su bili bolesnici, ranjenici, bolničko osoblje, kao i članovi njihovih obitelji te poneki hrvatski branitelj. Oko podne u bolnicu je došao major JNA Borivoje Tešić u oklopnom vozilu. U večernjim satima pripadnici vojne policije odveli su Marina Vidića - Biliog, povjerenika hrvatske vlade za Vukovar, , a zatim i ravnateljicu bolnice dr. Vesnu Bosanacbojazni vezanih za humanitarnu situaciju u Vukovaru. Delegaciju je predvodio g. Cyrus Vance, specijalni izvjestitelj generalnog sekretara OUN. Delegacija je primljena na izdvojenom zapovjednom mjestu „OG Jug" u selu Negoslavci. Članove delegacije primio je zapovjednik „OG Jug" pukovnik Mile Mrkšić.

Delegaciju OUN zanimalo je kako se postupa prema civilima i ratnim zarobljenicima. Mile Mrkšić uz pomoć majora Šljivančanina uspio je obmanuti delegaciju vodeći ih da obiđu vojarnu JNA u Vukovaru, Velepromet i bolnicu u Negoslavcima. Tijekom obilaska Veleprometa, posjetitelji iz UN-a uočili su da pripadnici srpskih paravojnih snaga koji su bili u objektu predstavljaju prijetnju sigurnosti zarobljenika, no ništa nisu poduzeli.

U toku obilaska područja, Cyrus Vance je želio obići i bolnicu u Vukovaru, Veselin Šljivančanin mu je rekao da to nije moguće organizirati tvrdnjom da nisu očišćena minska polja na putu do bolnice. Delegacija UN-a bila je potpuno svjesna da ih major Šljivančanin obmanjuje, budući da su mogli vidjeti da se odvija promet na tom dijelu puta za koji Šljivančanin tvrdi da je miniran. Bila je to laž koju će životom platiti više od 200 ranjenika koji će svoj život završiti na Ovčari.

General Života Panić naredio je napad na bolnicu

General Života Panić, zapovjednik 1. VO naredio je pukovniku Mili Mrkšiću zapovjedniku „OG Jug" da 19. studenog 1991. do 10 sati mora „ zauzeti bolnicu, MUP i očistiti od preostalih ustaških snaga oslobođene delove grada". U danima pred pad Vukovara velik broj stanovnika došao je u vukovarsku bolnicu. U bolnici je bilo oko 600 pacijenata i 400 civila. Među njima su bili bolesnici, ranjenici, bolničko osoblje, kao i članovi njihovih obitelji te poneki hrvatski branitelj.

Oko podne u bolnicu je došao major JNA Borivoje Tešić u oklopnom vozilu. Odmah je postavio vojnike da nadgledaju i ograničavaju ulazak u bolnicu i izlazak iz nje. Nakon toga vojna policija pretražila je okolinu bolnice, a zatim postavila patrole i stražare. U večernjim satima pripadnici vojne policije odveli su Marina Vidića - Biliog, povjerenika hrvatske vlade za Vukovar, koji je bio u bolnici, a zatim i ravnateljicu bolnice dr. Vesnu Bosanac u Negoslavce, u zapovjedno mjesto „OG Jug". Doktorica Bosanac protivno svojoj volji biti će zadržana u Negoslavcima do slijedećeg dana, noć će provesti sjedeći u jednoj prostoriji i razmišljajući o sudbini svojih pacijenata i kolega u Bolnici.

Nakon zauzimanja bolnice, u večernjim satima 19. studenog 1991. veliki broj civila koji su se sklonili u bolnicu, kao i neki pripadnici hrvatskih snaga, prebačeni su iz bolnice u logor Velepromet.

Evakuacija bolnice u Vukovaru – srpski zločin

Evakuacija bolnice je trebala početi 20. studenog 1991. godine tijekom jutra. Pukovnik Mrkšić je naredio majoru Šljivančaninu da pripremi i izvrši evakuaciju bolnice te da iz bolnice ne izvodi nikog dok ga prvo ne pregledaju vojni liječnici. Zbog toga je odabrana grupa „kontraobavještajnih oficira" koju je predvodio major Vukašinović, zamjenik načelnika „organa bezbednosti" „OG Jug" i koja krenula s autobusima iz Negoslavaca u vukovarsku bolnicu.

Odmah nakon dolaska oko 7 sati, svi su liječnici i medicinsko osoblje pozvani na sastanak u gipsaonicu koji je zakazala ravnateljica bolnice dr. Bosanac po naredbi majora Šljivančanina. Dok su tako Šljivančanin i društvo zadržavali međunarodne predstavnike EZ i MKCK na mostu , pet autobusa s muškarcima iz bolnice, prešlo je rijeku Vuku preko drugog, obližnjeg mosta, i otišlo prema vojarni JNA u Vukovaru.Šljivančanina. Na tom sastanku major Šljivančanin je prisutnima priopćio da dr. Bosanac nije više ravnateljica bolnice, te da će od tog trenutka on i novi direktor kojeg postavi JNA biti zaduženi za izdavanje naređenja. Dok je sastanak s liječnicima i medicinskim osobljem trajao, Šljivančaninove „kontraobavještajne grupe" prema unaprijed pripremljenim popisima harale su po bolnici.

U bolnici su bili pukovnik Bogdan Vujić i jedan viši kontraobaveštajni časnik JNA, oni su po bolnici tražili „počinitelje ratnih zločina". Po nalogu Šljivančanina i u društvu dr. Stanojevića uz pratnju jednog desetara te dvojice vojnih policajaca, obišli su bolnicu. Nakon toga pukovnik Branko Korica je izveo oko 20 ljudi iz bolnice jer su „oficiri" smatrali da su to zdravi ljudi, a ne ranjenici ili bolesnici. Tako su u toj selekciji u bolnici uz JNA sudjelovali lokalni Srbi, neki liječnici i pomoćno osoblje srpske nacionalnosti.

Nakon toga lokalni Srbi odnijeli su dvadeset pet težih ranjenika, uglavnom HOS-ovaca, oni nisu pronađeni niti do današnjeg dana. Vojnici JNA išli su po bolnici i naređivali pacijentima i drugima koji su mogli hodati da idu vani prema izlazu. Po izlasku vojnici JNA su razdvajali muškarce od žena i djece. Nakon toga oko 250 muškaraca uglavnom tadašnjih pacijenata vukovarske bolnice ukrcano je u pet autobusa. Za mnoge od njih bio je to put bez povratka.

Kako je Šljivančanin spriječio dolazak međunarodnih promatrača u bolnicu

Po Zagrebačkom sporazumu, bolnica je trebala biti pod zaštitom MKCK, koji je bio zadužen da evidentira ranjene i bolesne koje treba evakuirati, dok su promatrači EZ trebali nazirati evakuaciju i imati potpuni pristup svim fazama evakuacije. Nastojanje dvojice promatrača EZ Jana Allana Schoua i Petra Kyprua da stignu do bolnice prije 20. studenog spriječila je JNA. Vrijeme njihova dolaska na sam dan evakuacije kontrolirala je JNA.

Zaustavili su ih nadomak bolnice, na mostu preko rijeke Vuke, blizu bolnice. JNA je postavila oklopno vozilo koje im je blokiralo put. Na tom mjestu predstavnike promatračke misije EZ i MKCK dočekali su pukovnik Pavković i major Šljivančanin. Nicolas Borsinger iz MKCK tražio je od Pavkovića i Šljivančanina da ga odmah puste do bolnice pozivajući se na Zagrebački sporazum koji je potpisala JNA.

Prikrivajući svoj zločin u bolnici, Šljivančanin je međunarodnim predstavnicima „objasnio" da ne mogu ići prema bolnici, tvrdeći da na putu ima snajperista i borbi te da je u toku raščišćavanje mina. Dok su tako Šljivančanin i društvo zadržavali međunarodne predstavnike EZ i MKCK na mostu , pet autobusa s muškarcima iz bolnice, prešlo je rijeku Vuku preko drugog, obližnjeg mosta, i otišlo prema vojarni JNA u Vukovaru

Nakon toga JNA je promatračima EZ i predstavniku MKCK dopustila da nastave put do bolnice. Kada su oni stigli u bolnicu malo iza 10 sati , u bolnici su zatekli samo žene i djecu, muškaraca nije bilo, nije bilo niti ranjenika. Ovom opstrukcijom JNA je stavila u pritvor glavninu ranjenih i bolesnih muškaraca iz bolnice iako je Zagrebačkim sporazumom bilo predviđeno da se oni evakuiraju u Hrvatsku. Kako će se pokazati, posljedice toga po te nesretne ljude biti će teške. Civili koji su ostali u bolnici, uglavnom žene i djeca, autobusima su prevezeni u Sremsku Mitrovicu. Narednu noć proveli su u strahu u autobusima. Nakon gotovo dva dana putovanja, preko Bosne i Hercegovine u Zagreb će stići tek 22. studenog.

Ovčara, Srbi ubijaju trojicu braće Došen

Pet autobusa s hrvatskim zarobljenicima iz vukovarske bolnice stiglo je u vojarnu JNA Vukovaru. Odmah po dolasku autobusa pripadnici JNA, rezervisti i lokalni Srbi počeli su obilaziti oko autobusa prvo prijeteći i vrijeđajući, a zatim su počeli šipkama, lancima i drvenim predmetima udarati po autobusima. U tom metežu, do autobusa su došla dvojica srpskih vojnika i iz jednog autobusa izveli su braću Došen i teško ih pretukli, trećega brata koji je bio ranjen izbacili su iz kamiona. Svu trojicu braće ubacili su u jedan kombi i otišli, od tada se braći Došen gubi svaki trag.

Oko 13 sati autobusi puni hrvatskih zarobljenika napustili su vojarnu JNA i krenuli su putem prema Negoslavcima, u svakom autobusu bila su dva stražara iz vojne policije JNA, za oko pola sata stigli su na farmu Ovčara i stali ispred hangara koji je obično korišten kao skladište za poljoprivrednu mehanizaciju i pripadao je farmi poduzeća "Vupik".Iskrcani su jedan po jedan. Hrvatski zarobljenici su puštani iz svakog autobusa u grupama od pet do šest i svakog drugog ili trećeg zarobljenika vojnici su pitali što je radio u Vukovaru.

Nakon toga oduzimane su im vrijedne osobne stvari, novac i nakit. Osobne dokumente i druge za njih nevrijedne stvari srpski su vojnici bacali u jarak. Zarobljenik bi tada morao proći kroz dva reda postrojenih srpskih vojnika, po 10 do 15 sa svake strane, koji su ih, dok su prolazili, žestoko tukli. Srpski su vojnici tukli hrvatske ratne zarobljenike rukama, nogama, drvenim štapovima, kundacima, motkama, lancima, čak i štakama.

Žrtve

U bitci za Vukovar Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 vojnika ranjeno u samom gradu. Nakon pada grada oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još se vodi postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih. Na Vukovar je palo više od 1.500.000 granata različitih kalibara i srušeno oko 13.500 kuća.Taj špalir je bio dugačak otprilike osam do 10 metara, pa su svi iz autobusa, prolaskom kroz špalir bili teško premlaćeni. Od tog pakla spasila su se samo četiri vojnika JNA. Oni su tijekom borbi dezertirali iz JNA i predali se hrvatskim snagama u Vukovaru. Slučajno su se zatekli 20. studenog u bolnici u Vukovaru, tako su završili u skupini muškaraca odvedenih iz bolnice na Ovčaru. Kada su izašli iz autobusa ispred hangara, stupili su u kontakt s jednim časnikom JNA, rekli su mu da su oni vojnici JNA koji su bili u zatvoru u Vukovaru.

Nakon toga po njih je došao jedan časnik JNA i odveo ih u Negoslavce. To im je spasilo život. Premlaćivanje hrvatskih zarobljenika nastavljeno je u hangaru. Atmosfera je bila očajna. Tamo je bilo oko 250 ljudi iz autobusa i najmanje 40 srpskih vojnika koji su ih maltretirali i tukli. Zarobljenici su morali stajati uza zid s raširenim rukama i nogama dok su ih srpski vojnici udarali s metalnim šipkama i kundacima. Tijekom popodneva, pojedini su srpski vojnici izveli iz hangara smrti sedam ratnih zarobljenika koje su poznavali, ta sedmorica zarobljenika su preživjela.

Oko 15 sati u blizini iskopana je rupa koja je bila dugačka oko 10 metara i široka tri metra. Dok je rupa kopana, u hangaru pripadnici srpske vojske i JNA popisivali su zarobljenike. Kada je pala noć, iz hangara su izvođeni u grupama od 10 ili 20 ljudi. Ukrcavani su u kamion pokriven ceradom i odvođeni do rupe gdje su ih srpski vojnici pogubili iz vatrenog oružja. Iz tih kamiona smrti pod okriljem noći uspio je pobjeći samo jedan hrvatski zarobljenik. Nakon bijega od smrti na ovčari, bio je uhapšen u jednom selu i na kraju odveden u logor u Sremskoj Mitrovici. Ubijanje je počelo oko 21 sat i trajalo je do kasno poslije ponoći. Tijela su pokopana u masovnu grobnicu i otkrivena su tek nekoliko godina kasnije.

Prema službenim izvorima, objavljenim u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, u bitci za Vukovar Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 vojnika ranjeno u samom gradu. Nakon pada grada oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još se vodi postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih. Na Vukovar je palo više od 1.500.000 granata različitih kalibara i srušeno oko 13.500 kuća.

Joško Buljan/Hrvatski tjednik


Podsjetnik...

IZMEĐU YU I EU

Do nacionalne pomirbe je došlo i u zajedničkoj borbi Hrvatska je obranjena i osamostalila se kao suverena država priznata od međunarodne zajednice. Politika nacionalne pomirbe je opravdala povjerenje u nju kao političku stratešku ideju, i urodila povijesnim djelom – Republikom Hrvatskom. Osim toga, činilo se da je pomirba organski konzumirana i da njezin smisao više nikad ne će doći u pitanje. Istina, već u tijeku rata, 1994. ona je jednom dovedena u iskušenje: u pokušanom političkom puču pokrenutim od dvojca Manolić – Mesić. Puč je propao, ali ideje koje su ga pokrenule nikad nisu narodu dovoljno objašnjene. Taj pokušani puč bio je prikazivan više kao izazvan nezadovoljenim karijerističkim ambicijama njegovih pokretača, nego kao rušenje temeljne strateške političke ideje Domovinskog rata – ideje o nacionalnom pomirenju. Ideje koja je trebala trajno osiguravati političku stabilnost Hrvatske bez obzira na stvaranje agonalnog političkog polja karakterističnog za višestranačku demokraciju. Taj puč je prvi put pokazao da je ideja nacionalnog pomirenja bila iznuđena političkim okolnostima, da je više mehanička nego organska. Tada napukla više nikad ne će srasti u organsku ideju hrvatskog zajedništva i jedinstvene brige za zajedničko dobro. (Češće nazivano opće dobro. Međutim, formulacija zajedničko dobro jače naglašava djelatno sudjelovanje svih Hrvata u tom dobru, dočim formulacija opće dobro donekle naglašava njegovu vanjsku, apstraktnu stranu sudjelovanja). Naime, već u tijeku Domovinskog rata s otpočinjanjem pretvorbe i privatizacije priprema se revizija temeljne političke zasade nacionalno pomirenje. Iako novo uspostavljena struktura vlasti inzistira na nepromjenjivosti semantike te zasade, do nje ipak dolazi: sada se pomiruje kapital i vlast bez obzira čine li vlast nacionalisti ili udbaši (skraćeni naziv za sve bivše jugoslavenske antihrvatske kadrove, uključujući i partijske). Time je stvorena prva pukotina kroz koju je bio moguć povratak potisnutog, t.j. Tita i jugoslavenstva.

ANTIHRVATSKI ANTIFAŠIZAM

Ovome treba dodati argumentaciju radi koje smo uvodno rekli da radi objašnjenja treba uvesti i psihoanalitičke i filozofijske pojmove i kategorije. Naime, u Domovinskom ratu, usprkos prividu, Hrvati nisu pobijedili ni Tita ni njegovo djelo, a on i njegovo djelo su bili radikalna negacija Hrvatske kao neovisne države i Hrvata kao slobodne nacije. Nisu ih pobijedili jer se i nisu protiv njih borili izravno nego neizravno. Hrvati su se borili i pobijedili Titovu negaciju – Miloševića i njegovu agresivnu velikosrpsku politiku i tako, naoko paradoksno, vratili Tita natrag kao afirmaciju na koju se sada naslanja antihrvatski lijevi antitifašizam. Prava, izravna negacija Tita i njegova djela – Jugoslavije, bio je Milošević. Takvom posrednom, neizravnom pobjedom nad Titom i njegovim djelom, pobjedom nad Miloševićem, oni su, Tito i jugoslavenstvo, u Hrvata psihološki samo potisnuti u političko predsvjesno, koje se konvertiralo u simptom u hrvatskoj kolektivnoj psihi i koji tu psihu stalno muči jer nije s njim obračunala. Nepobijeđen od Hrvata Tito nam se vraća, psihoanalitički kazano, kao nedovoljno potisnuto, nedovoljno pobijeđeno jer je pobijeđen posredno, preko Miloševića, a ne neposredno, izravno. To se da objasniti i u skladu s Hegelovom dijalektikom. Naime, kako je poznato Hegelova dijalektička formula (koju je prihvatio i Marx) kaže da negacija negacije daje afirmaciju. U našem slučaju to znači: negacija – Hrvati (negacija Miloševića), negacije – Miloševića (koji negira Tita) – daje afirmaciju – Tita. Tito je dakle živ kao negacija negacije, negacija hrvatske države i slobode hrvatskog naroda. pa ga tek treba pobijediti izravnom abreakcijom tako da ga se istjera iz političkog predsvjesnog. Na žalost, ni vođa Domovinskog rata, dr. Franjo Tuđman, izgleda, nije u potpunosti shvatio ovaj fenomen, ovu dublju psihološku crtu političkih promjena - mogućnost povratka potisnutog. On je iz pragmatičnih razloga x koji su se u momentu donošenja odluke činili sasvim politički mudrim pa je zbog Titove tobožnje prihvatljivosti od Zapada toliko potrebne novonastaloj Hrvatskoj, branio Tita kao Hrvata. A nije sigurno da je to bilo nužno; jer ipak je Tito za Zapad bio važan samo kao prolazna komunistička figura dok je bio jak istočni komunistički blok, a u vrijeme Domovinskog rata taj se blok već bio raspao (SSSR) i Tito je ponovo bio tretiran kao komunistički ratni zločinac, pa nije bilo potrebe braniti ga. Tuđma nije shvatio da Zapad ustvari brani Jugoslaviju, a ne Tita. Dapače. To je jedno od osnovnih ograničenosti Tuđmanova političkog dostignuća iz kojega se, začet već za njegova života, izrodio politički sustav tajkunsko-udbaškog pomirbe umjesto izvorne pomirbe hrvatskoga naroda. U tajkunsko-udbaškoj pomirbi, na udbaškoj strani, dakako, sudjeluju i bivši partijski kadrovi kao i vodeći kadrovi iz gospodarstva i državne uprave. U zagrljaj te pomirbe koja funkcionira kao klijentalizam rado uskaču politički i ini profiteri i karijeristi za koje se do jučer činilo da su smrtni neprijatelji Udbinog komunizma. Dakle, bez obzira kojoj političkoj strani pripadali. Zato Hrvati da bi bili slobodan narod moraju još jednom pobijedit, još jednom, ali izravno, radikalnom demokratskom revolucijom pobijediti Tita i njegovu jugoslavensku ideju da bi i psihološki pobijedili Tita i Jugoslaviju i odstranili ih iz hrvatskog politički podsvjesnog, odakle se sve upornije vraćaju stalno u novom obliku - kao Zapadni Balkan kao Jugosfera i t. d.. Sve dok to Hrvati ne učine, radikalno ne abreagiraju, Titova nasilnička figura oca-diktatora i tirana stalno će se kao simptom vraćati u aktualni politički život i utjecati na političku sudbinu Hrvatske kao njezina negacija. Jer, nasilje ima tu negativnu moć da dugo ostavlja pečat na individualnu ali i na nacionalnu, kolektivnu psihu.

UDBA I KOS

Ideja pomirbe u koju je bio uključen i sporazum s hrvatskom UDBA-om i KOS-om o njihovoj sigurnosti i zaštiti u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, trebala je biti samo modus operandi uspostave hrvatske samostalne države, a činom uspostave države taj je pakt trebao prestati postojati. Pakt nije smio uključivati i uključivanje UDBA-e i KOS-a u konstitutivni ustroj i političku vlast po završetku Domovinskog rata, što im je očito zajamčeno, a što objašnjava i stanoviti broj hrvatskih udbaša i kosovaca sudionika, u nekom, uglavnom manje opasnom obliku, u Domovinskom ratu. Po završetku rata s pripadnicima tih službi, zbog njihovog eminentno antihrvatskog djelovanja i povezanosti sa stranim obavještajnim službama, trebalo je obračunati: politički ih ukloniti iz struktura vlasti, a one koji su počinili zločine u zemlji i inozemstvu (likvidacija hrvatskih emigranata) trebalo je suditi. No, to je izostalo, i umjesto toga je došlo do konstituiranja tajkunsko-udbaškog političkog sustava što znači da je to bio dio pakta, nagodba „nacionalističke“ buržoaske desnice i komunističko-udbaške ljevice, kao forma nacionalne pomirbe. Udbaško-tajkunskim strukturama predani su svi mediji i tako je taj sporazum zaštićen od javnih napada i ugroza od politički nacionalno demokratskih i ekonomski socijalno usmjerenih snaga. Tako je zabetoniran antidemokratski sustav kojega se može srušiti samo demokratskom revolucijom, a ne nikakvim potištenim i povrijeđenim prigovaranjima. Jer, kako je već objašnjeno, uspostavljeni klijentalistički odnos između političkih hegemonijalnih parlamentarnih stranaka i hegemonijalnog i eksploatatorskog kapitala sprječava bilo kakvu penetraciju novih slobodarskih i osloboditeljakih ideja. Dakale: da bi bili slobodni Hrvati, (prema modelu Freudova znanstvenog mita o Edipovu kompleksu) moraju „ubiti“ i „pojesti“ svoje Nad nad-ja, kako vanjsko tako i unutarnje tj. velikog Drugog kao hegemona i Tita kao lažnog i okrutnog oca i jugoslavenstvo kao croatofobičnu i kanibalsku ideju. (Malo psihoanalitičko objašnjenje: Nad-ja je u primijenjenoj psihoanalizi na društvene fenomene homologen državnom poglavaru, odnosno državnom suverenitetu kojega on predstavlja i zastupa, a u Nad u Nad nad-ja je utjelovljen vanjski hegemon).

BITKA PROTIV KOMUNIZMA

No, destruktivni, još zloćudniji upad u ideju nacionalne pomirbe, upad koji je bitno utjecao na stvaranje udbaško-tajkunske pomirbe, došao je s još jedne, takoreći presudne, strane – iz kapitalističkog neoliberalno demokratskog Zapada. Naime, hladni rat vođen između kapitalističkog Zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog Istoka na čelu sa SSSR-om vođen je s manjim ili većim intezitetom konstantno od završetka II. sv. rata. U tome je sa strane Zapada naročito uporan i učinkovit bio Ronald Reagan ne štedeći sredstva u trci u naoružanju, u takmičenju u osvajanju svemira i na druge načine namećući komunizmu nadmetanje za moć i ideološki prestiž, i tako gospodarski iscrpljivao SSSR. Ta bitka do „istrebljenja“, do pada jednog ili drugog ideološko-političkog takmaca bila je posvemašnja: vodila se ne samo na ekonomskom nego i na znanstvenom, tehnološkom i dakako, na ideološkom kao i na svim drugim područjima uspješnosti i prestiža.

Bitka protiv svjetskog komunizma vođena je na dvije razine: na globalnoj, svjetskoj razini, protiv komunizma kao takvog, i posebno protiv komunizma u svakoj pojedinoj komunističkoj državi, već prema političkim specifičnostima svake od njih. Tako se na pr. u toj antikomunističkoj strategiji nastojalo u SSSR-u poticati nacionalizam da bi se izazvao njegov raspad i tako se riješiti jakog, globalnog takmaca, a u Jugoslaviji pomagati politiku sprječavanja nacionalizma i nacionalističkih pokrete i strujanja, te ekonomski pomagati Jugoslaviju, jer je bio strateški cilj očuvati Jugoslaviju. Ekonomski pomažući Jugoslaviju Zapad je još za vrijeme Tita omekšao jugoslavenski komunizam; nastojao ju je politički stabilizirati što je kulminiralo ponudom milijarda dolara Jugoslaviji za vrijeme Ante Markovića kao predsjednika SIV-a, sa zahtjevom da se „demokratizira“ tj. da iz komunizma prijeđe na sustav liberalnog kapitalizma. No, Jugoslavija kao izmišljena država koja je počivala na takvim međunacionalnim antagonizmima nije mogla opstane. (Ovdje se ne upuštamo u analizu drugih uzroka propasti komunizma kao takvog, uzroka koji su mu bili otpočetka inherentni i zbog kojih je morao prije ili poslije propasti). Zapad je dakle što se tiče Jugoslavije igrao dvostruku igru: ako je nije moguće održati u cjelini, onda treba pripremiti nacionalne elite koje će u novonastalim državama preuzeti vlast i imovinu i uvesti neoliberalizam kao društveni sustav i prihvatiti njegove vrijednosti ne samo u ekonomiji, nego i u kulturi i općenito u cijelom društvenom životu, uvesti je u postmodernu destrukciju tradicionalnih vrijednosti. I, zaista, u SAD-u i Velikoj Britaniji stvara se nova hrvatska menadžerska elita, biraju se sposobni kadrovi koji odlaze tamo na postdiplomske studije i na druga usavršavanja, mnogi tamo i magistriraju i doktoriraju, vrbuju se za rad za strane obavještajne službe i td. Ti kadrovi ili su već bili u nomenklaturi vlasti ili se sada ubacuju u nju.

Tako spremni dočekuju promjene 1990-tih pod zaštitom Zapada. Spremni su za zamjenu politike nacionalne pomirbe s udbaško-tajkunskom pomirbom. Pritom im je Milošević sa svojom antijugoslavenskom i antititovskom politikom osigurao povijesnu izliku da ne ispadnu izdajice ni komunizma ni Jugoslavije – na to su, naime, prisiljeni. Slika njihova udbaško-partijskog antihrvatstva lukavo je ublažena time što SKH na XII. Kongresu SKJ napušta taj Kongres. Time ujedno osiguravaju dvostruki legitimitet: pred svojim članstvom izbjegavanjem prihvaćanja izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije i priznanja RH kao samostalne države (raznim političkim izvrdavanjem, od čega je najpoznatije izlazak iz sabornice za vrijeme izglasavanja deklaracije o izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranju samostalne Republike Hrvatske) i pred svojim pokroviteljima na Zapadu pokazivanjem antinacionalističkog lica. Time su se legitimirali za tajkunko-udbašku demokraciju i njezinu pomirbu.

ULOGA ZAPADA

Zapad je, dakle, ne samo bio duboko involviran, nego je bio i vanjski aranžer stvaranja udbaško-tajkunske pomirbe. Tu ulogu je imao i tijekom cijelog rata, a ima je i danas.

Takvim udbaško-tajkunskim pomirenjem stvorena je struktura koja će provesti pretvorbu i privatizaciju. Ta nova struktura čvrsto interesno sraštena bez ideoloških „predrasuda“ i pod firmom neideološkog društva prihvaća neoliberalizam kao društveni ideal t.j. neograničenu vlast kapitala. Dojučerašnji komunisti egalitaristi i „nacionalisti“ borci za hrvatsku pravdu i slobodu, osvojivši vlast preko noći pretvaraju se u bezočne eksploatatorske kapitaliste i pljačkaše koji će provesti pljačkašku pretvorbu i privatizaciju i rasprodaju hrvatskog političkog i ekonomskog suvereniteta. Ideal hrvatskih nacionalista idealista o socijalnoj državi, „welfare state“, i o nacionalnoj ekonomiji i slobodnom poduzetništvu postaje proskribiran kao nazadnjačka, prevladana koncepcija, a afirmira se neoliberalizam kao spasonosni model.

No, usluge strancima što su je doveli na vlast 2000., udbaško-tajkunska klika je morala platiti. Morala je, i to je učinila, prenošenjem ključnih hrvatskih nacionalnih dobara u vlasništvo tih stranaca, a, dakako, maskirane pod vidom prividne prodaje, a stvarno davane u bescijenje. Da bi taj izdajnički pakt bio što čvršći, ono za što nisu bili zainteresirani stranci to je udbaško-tajkunska klika prigrabila sebi. Taj tajkunsko-udbaški pakt je iza sebe imao takvu potporu od inozemnih partnera, pa da dr. Franjo Tuđman i nije umro potkraj 1999. on to svejedno ne bi mogao spriječiti. Propali puč Manolić-Mesić organiziran od stranih hegomona, od njihovih špijunsko obavještajnih tajnih služba, skupa s udbaško-tajkunskim strukturama, bio bi obnovljen i bio bi uspješan. Tuđman se ne bi mogao tomu obraniti kao što to nije mogao ni Milošević; stranka bi mu „izgubila“ izbore, a on odveden u Haag. I to su, na koncu, gorki plodovi idealizirane nacionalne pomirbe.

dr.sc.PetarVučić


Da se ne zaboravi ...
Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini:

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast. Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.

Moje svjedočenje

Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje. Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća. Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir. Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje. Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik. Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv. Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio. Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji. Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom "Izlazi ovamo!". Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine. Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima. Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

Od moga dogona u tu zloglasnu "kuću", krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: "Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!"

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi "Jame (kao) grobnice" navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji. Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice. Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu. To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.

Pripomene uz svjedočenja

Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj "kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice pada NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.


Komunistički aristicid nad Hrvatima

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).


DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE
SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA

VJEKOSLAV KLAIĆ

Hrvatska njiva, 1917.

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.

Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru. Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš. Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske (njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš svoga jezika.

Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.

Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva: jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom polju!1

II. Radi!

Bog ti je stvorio dvije ruke, - ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš. Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje Božje.

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši. Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi. Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili nogama.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.

Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat, privredjuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi takodjer u napasti da se dočepaš čega nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u znoju lica svoga.

III. Štedi!

Lijepo kaže narodna poslovica: "U radiše svega biše, u štediše jošte više." Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno kaže opet druga narodna poslovica; "Tko ne zna štedjeti, brzo će mu nestati."

Teško onome, za koga se može reći: "Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je." A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: "Što dobijemo, to zapijemo."

Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto od svoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti je od najpreče potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno. Štedjeti je slast. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, a para do pare gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od štediše ne postaneš škrtac.

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu? Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino. Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

Slabo će pomoći svi politički programi, kojima se nastoji pridići i spasiti narod hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski narod održat će se tek onda, ako se nauči raditi i - štedjeti.

IV. Budi umjeren i trijezan!

Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ. Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje?

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.

Neumjerenost kod jela i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže narodna poslovica: "Pijanoj snaši mili djeveri". Neumjereno jelo škodi i tijelu i duši. Tijelo slabi i čini ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu pak posve poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki su ljudi opet neumjerenošću svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali samoubojicama! Gdjekada i sama priroda kao da hoće žigosati izjelice I pijandure, pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da vidiš želudac i džigericu okorjela pijanice!

Teško narodu, koji nije navikao "boraviti trijezne dane". Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: "Jedu da bljuju, a bljuju da jedu." Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku stigla katastrofa na Mohačkom polju?

Kanimo se dakle gošćenja i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni i trijezni, pače kojiput otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe. Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može jednom svanuti vedri dan uskrsnuća hrvatskoga.

V. Čuvaj zdravlje!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta. Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj produljiš do najdublje starosti. Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati. Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih muka na nogama.

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!

Ne boj se hladne vode! Ne kaže se zaludo: "Zdrav kao riba", jer ribi daje zdravlje voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš i krijepiš svoje tijelo, a čistoća je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski, kad snagom krsti tako čistoću kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku čist i pristao, a u drugu zdrav i jak.

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih. Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim. Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.2

U Češkoj je postala lozinka: "Tko je Čeh, taj je Sokol", i tako je češki narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada lozinka: "Tko je Hrvat, taj je Sokol." Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo mišice i živce. Mišice da nam budu tvrdje od kamena, a živci jači od željeza. Jer trebat će nam jedno i drugo.

VI. Ženi se!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš! A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi u dvoje, nego svaki za sebe. Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski "Božji ljudi" i "Skopci"3 pa do dalekog zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po Evropi lozinka; Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače ozvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj! Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš. Ali sam Bog blagoslovio je već Adama i Evu u raju, i rekao je njima: "Rastite i množite se, i napunite zemlju."

A hrvatski puk zgodno kaže: "Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave", ili "Čovjek je sam kao dub posječen", pa još dodaje: "Ni u raju nije dobro samomu".

Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dodje pod kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili nemoćnica ili opskrbilište!

Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. Divno veli narodna riječ: "Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca." Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda. Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši se s teška posla, pa će da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi, jedno drugomu do uha. Gojna majka metnula na stol pladanj kao čisto zlato žutih žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje pripravna, da ih progutaju. Podsmijeva se srećna majka, a ćaćko uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio, da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim! Često se čuje tužba: "Malen je nas Hrvata broj!" Do nas je, da nas bude što više, da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. U Ruskoj i Njemačkoj broj se je naroda za ciglih četrdeset godina podvostručio!
Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.

VII. Uči i napreduj!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu takodjer zdrava i jaka duša. Ali i duša zardja, ako je ne njeguješ. Aponjegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i napreduješ.

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: "Pleti kotac, kao što i otac", ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.

Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tudjina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne mrzi toga tudjina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; već pregni svom snagom, da naučiš sve, što on znade i umije. Ori i kopaj, kako on čini, sij i sadi poput njega, pa ćeš žeti i kositi kao i on. Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od pletera i slame. U jednu riječ: nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš kukati, da te kruha lišava i s rodjene grude tjera. Ako može marljivi Bugarin4 kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš svoje zemlje na pretek! Samo treba znati i umjeti, a to ćeš postići tek učenjem. Stara narodna riječ kaže: "Bolje je umjeti nego imati."

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: "Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni".

Da, nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka vlast od Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i ljudske zakone, nije od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i podje do vraga. Učenjem stičeš znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje nikada. Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu. Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali. Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni tmasti oblaci neznanja i gluposti. Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.

VIII. Budi svoj

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad izmedju misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj. Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si jednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja. Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina, koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada. Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne moli ni traži pomoći ni od koga, ne očekuj nagrade ni od koga, već drži čvrsto samo ono, što si krvlju i znojem stekao. Ne nadaj se ničemu, jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga, nego u se i u svoje kljuse. Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo smrvio njemački narod, njemački je mudrac Fichte 5 zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: "Nijedan bog, nijedan čovjek, nijedan dogadjaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si pomoći, ako nam ima pomoći." Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo od nekih vanrednih dogadjaja. Naša lozinka kao da je: "Nadajmo se". Odasvud budi nam lozinkom: "Ne dajmo se". Pomozimo si sami, pa će nam i Bog pomoći!

IX. Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?

Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: "Svoj k svomu!" Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tudje međutim ne diraj; ali zašto da pomažeš tudjinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara narodna: "Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tudjina za gospodara." Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili "hrvatski jal", a druga je rana slavenska nesloga. Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.6 Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje. Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Madžara i Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tudjim življem, koji hoće da ih proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće hrvatskoga puka u nekom selu tik na medji Austrije i Ungarije, pa onda pod vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje "hrvatsko bratimstvo". Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara. Ej da bog da, da se "hrvatsko bratimstvo" naskoro stane slaviti i obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi. Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!

U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba, u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna poslovica: "Umiljato janje dvije majke sisa"; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže: taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i lagodno živi.

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda. Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju umrijeti.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: "Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!"7

I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je već Tertulijan8 mogao doviknuti caru Septimiju Severu 9: "Krv mučenika sjeme je za kršćane."
Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će takodjer tisuće hrabrih osvetnika!
"Pleme naše izginuti ne će".

Bilješke:

1 Modificirana Napoleonova misao o hrvatskim vojnicima.
2 Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862. godine. Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih naroda. U Zagrebu je 1874. osnovan Hrvatski sokol koji se najvećim dijelom integrirao poslije 1920. u centralističku režimsku jugoslavensku organizaciju.
3 Ljudi koji se odriču fizičke ljubavi iz etičkih ili fizičkih razloga. Sinonim za eunuhe.
4 Bugari su do 1914., a i u međuratnom razdoblju, dolazili rano u proljeće u Slavoniju, pa čak i u Zagreb, i ovdje obrađivali zemlju koju su uzeli u zakup te proizvodili povrće za tržnicu. Svake su jeseni ponovno odlazili kući u Bugarsku. Tako je bilo i do Informbiroa 1948. godine.
5 Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.), njemački filozof koji je pomogao izgradnji njemačke narodnosti u 19. stoljeću svojim govorima “Reden an die deutsche Nation”, koje je držao u Berlinu 1807. i 1808.
6 Klaić ovime vjerojatno misli na Poljsku koja je zbog nesloge ostala bez svoje države. U vrijeme pisanja ovih zapovijedi nije još bila obnovljena poljska država.
7 Ave caesar, morituri te salutant!
8 Tertulijan (lat. Quintus Septimius Florens Tertullianus), latinski ranokršćanski pisac (o. 160. - o. 220). Bio je rodom iz Kartage. Prije prijelaza na kršćanstvo bio je odvjetnik, a kasnije borbeni branitelj kršćanstva. Pisao je i o problemima praktičnog morala.
9 Car Lucius Septimius Sever carevao je u Rimu od 193. do 211. godine i dao je pogubiti mnoštvo kršćana.

Prema radu: Mira Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb)

HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS ODGOJU HRVATA
(Povodom 80. godišnjice Klaićeve smrti)


Tko pusti tu babuskaru da vrijeđa hrvatske svetinje?

U emisiji "Nedjeljom u dva" voditelj Aleksandar Stanković je kod Nine Raspudića ustvrdio kako je "Za dom spremni" isto što i "Heil Hitler"! To može ustvrditi samo netko kao Stanković, koji ne poznaje hrvatski narod niti hrvatsku borbu za očuvanje svoga doma i domovine kroz duga stoljeća. I pita se obični Hrvat tko je postavio jednoga Aleksu Stankovića za ovu emisiju na Hrvatskoj televiziji s kojom namjerom ako ne da provocira hrvatski narod na televiziji koju plaća svojim novcima.

U ovoj emisiji od 15. prosinca ugostio je jednu izgubljenu ženu koja napada sve i svakoga, koja vrijeđa i napada hrvatske ljude i Katoličku Crkvu u Hrvata i koja jednoga Antuna Vrdoljaka naziva ratnim zločincem a svećenike kretenima. Slično vrijeđa sve i svakoga iz hrvatskog miljea. I zar takvoj ženi treba dozvoliti da nesmetano vrijeđa hrvatski narod i njegove časne ljude kao što je jedan Antun Vrdoljak koji je u vrijeme Domovinskoga rata bio čelni dužnosnik na Hrvatskoj ratnoj televiziji i jedan od istaknutih suradnika dr. Franje Tuđmana. I tko je ovlastio jednoga Aleksandra Stankovića da iz emisije u emisiju dovodi zlokobne tipove protiv hrvatskoga naroda i Hrvatske.

Ova žena je dorasla za psihijatra a ne za promociju na HTV-u. Njoj je dozvoljeno da čita nekakvo luđačko pismo Svetome Ocu papi Franji, kao nešto super mudro. Zar da takve lude babe promoviraju hrvatski vjernički narod kod Svetoga Oca Pape. Kao ateistica ona traži od Svetoga Oca da posjeti Hrvatsku Katoličku Crkvu koju ona napada svim svojim ludim glupim rječnikom. Kao da papa Franjo nema nikakva drugoga posla nego da čita nekakva pisma jedne rastresene Vedrane Rudan. Ona fantazira, ona izmišlja svekolike gluposti i uvrjede prema cijelomu hrvatskom narodu i Hrvatskoj gdje se može naći i po koja istinita rečenica u odnosu na postojeće vladajuće tipove vladajuće klike u Hrvatskoj. Vrijeme bi bilo da se jednom priupita HRT tko to sve na njemu ima glavnu riječ, kao jedan Aleksandar Stanković za kojega hrvatski povijesni pozdrav "Za dom spremni" znači isto što i "Heil Hitler". I dokle će Hrvate maltretirati ovakvi tipovi HTV-a!?

Mate Ćavar


Stare navade...

Admiral Lošo opet protiv Poglavnika dr.Ante Pavelića čim se spomene zločinac Tito

Davor Domazet Lošo u nekadašnjoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici u činu kapetana fregate bio je zapovjednik razarača Split i načelnik analitike u obavještajnom odjelu za NATO. U vrijeme slovenskog tzv. operetnoga rata pobjegao je iz JNA u Zbor narodne garde, koji je prerastao u Hrvatsku vojsku, gdje je obnašao dužnost načelnika Obavještajne uprave GSOSRH-a, zatim bio zamjenik načelnika GSOSRH-a i načelnik GSOSRH-a, za što je primio jedanaest odličja. Dosad je objavio nekoliko knjiga u kojima se bavi geostrategijom, što je i povod ovom razgovoru.

Mislite da je Tito bio mason?

- Natpis na njegovu grobu u Beogradu po stilu je istovjetan natpisu na masonskoj piramidi ispred dvorane Lisinski u Zagrebu. Tito i Pavelić imali su istoga šefa. Pavelić je imao zadaću proskribirati nacionalnu svijest i hrvatsku državu prikazati zločinačkom i zato je mirno umro u svojem krevetu u Španjolskoj. A Tito je na temelju toga idućih četrdeset i više godina ubijao Hrvate po svijetu. Jedini koji je shvatio tko su Pavelić i Tito bio je zagrebački nadbiskup, kasniji kardinal i blaženik Alojzije Stepinac. Zato je rekao: Bio bih ništarija kada ne bih osjetio bilo svoga naroda, a to je država. Zato je imao jednaki otklon od Pavelića i od Tite i zato je završio mučeničkom smrću i podignut na čast oltara, a bit će proglašen i svetim.
(Andrija Tunjić, www.matica.hr)

***

S obzirom da admiral opet ponavlja stare nebuloze o mučeniku i obnovitelju hrvatske države vrijedi se podsjetiti što o svemu reče did Vidurina još litos...

Navik On živi ki zgine pošteno!

Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?!

- Dide kaže naš vajni admiral i osta, začudo, živ, da su Pavelić i Tito imali istog šefa - uznemireno će Luka trčeći svom didu u krilo, koji se vidno začudi što mu to unuk upravo reče.

- Ma sinko to si ti nešto pobrka di će admiral protiv našeg Ante i pogladi svoga malog unuka po glavi.

- E dide slabo ti pratiš ove nove on-line medije, internet i to, tamo ti se puno toga objavi, a tebi promakne - dopuni Luku Marica i nastavi: Dide nije ti to njemu prvi put i prije je on priča protiv Poglavnika, protiv NDH i ustaša koje je stavlja u istu ravan s jugoslovenskim partizanima...

- A di je školovan ne trebaju nikoga ni čuditi njegove nebuloze o tomu kako je dr. Ante Pavelić radio za nekoga protiv svoga naroda - prekinu Maricu stric Jure, dragovoljac Domovinskog rata i nastavi, pa on ti je KOS-ovac to svi znaju i on i sada za nekoga odrađuje posao...

- Na to ga prekinu did, ma daj Jure za to dokaza nemaš, to da je i sada KOS-ovac! Dobro de, jeste da se školovao u vojnim školama JNA, ali sta je na našu ervatsku stranu odma na početku, glasno će did Vidurina.

- Vidno uzrujan Jure samo doda da je sve upitno, jer su mnogi poslani po zadatku i mnogi su na tu temu iznosili optužbe u javnosti o mnogim stvarima vezane za aktivnosti đenerala Loše...

- Opet ga did prekine: ma dobro de pustimo mi to nego de ti meni reci štao on to priča protiv našeg dr.Ante, to ti meni reci, je li to istina da se drznuo dirati u našeg Poglavnika...

- Dide blati dr. Antu Pavelića i bulazni kako su on i Tito radili na različitim stranama za istog gospodara, sve protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, a za Jugoslaviju! - reče Jure ne mogavši se suzdržati i glasno zapsova...

- Pa zna li on, đava mu sriću odnija, zna li on tko je dr. Ante Pavelić, zna li on da je to kremen Hrvat koji je izrasta na srčiki ovog naroda, na nauci našega Oca Domovine dr. Ante Starčevića, da je od najraniji dana upio sve boli i stremljenja našeg naroda i krenuo u borbu putem hrvatskog državnog prava stavljajući glavu u torbu i ostavljajući za sobom sve blagodati ovog svita koje je moga uživati da je bija koritaš!
Zna li on da je na tom putu osuđivan na smrt od starojugoslavenskog režima, da je osnova revolucionarni Ustaški pokret za oslobođenje hrvatskog naroda iz jugoslavenske tamnice, zna li za Velebitski ustanak, za atentat u Marseju!
Zna li za 10. travanj 1941. kada je uskrsla Nezavisna Država Hrvatska i za silno oduševljenje naroda tim činom stvaranja hrvatske države poslije osam stoljeća od propasti Kraljevstva Hrvatskog!?
Ma zna li on išta o žrtvi hrvatskog naroda u staroj jugovini koju podnesoše Hrvati, ustaše u borbi za svoju Hrvatsku, zna li što je sve Pavelić prošao na tom putu!?
I stvorio je, tako vodeći svoje ustaše, Hrvatsku državu na cjelopkupnom povijesnom i narodnom području!
E, jadna li mu nana, poskakuje did, pa zna li on da je malo takvih Hrvata kao što je bio Poglavnik naš! - govori did gledajući zamišljeno u daljinu i ne obazirući se na nas, kao da stvarno pred sobom gleda Poglavnika kako ispunjava svoje deržanstvo...

- Dide, dide, poteže dida za ruku mala Marica, ma smiri se dide, zašto te to sekira, pa zar nisi dovoljno laži čuo u svom životu o Paveliću, ustašama i NDH i zašto te sadašnji napadi raznih smutljivaca iz iste jugo kuhinje tako brinu, pa sam si reka di je svoje znanje naučio admiral!

- Ma lako mi je za njih, dite moje, ali mislija sam admiral je naš, sada imamo Hrvatsku! - zamišljeno će did.

- Imamo Hrvatsku, ponovi Jure i još se više ražesti, imamo mi sad ja ne reko šta, imamo mi komuniste i udbaše, imamo kosovce koji nam žive na grbači i još nam sole pamet!

Jesmo li mi za ovo ginuli, pitam ja vas, što nam to nisu odmah pričali kada smo krenuli u rat i pivali Juri i Bobanu, kada su pričali o pomirbi dok smo mi ginuli, a oni zauzimali pozicije i pljačkali našu Hrvatsku!
Jad i bijedu konunističku mi imamo, eto što mi imamo, di nam je Bosna i Hercegovina, zar tamo nisu naša braća, zar to nije hrvatske zemlja, e zemljo otvori se - ljutito će Jure ne mogavši da opet ne opsuje, odmah se ispričavajući Marici i Luki.

- Ma oni te laži sada šire jer upravo oni rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu juge, jer se potpuno razotkriva genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im Tite! Dakle moga bi hrvatski narod progledati i vidjeti stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi i da je današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga bi vidjeti da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast.
Mogao bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE!
Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska domovina mora biti slobodna!
Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živjeti u sreći, slobodi i blagostanju! Bez ičijeg tutorstva samo: Bog i Hrvati!

)

- Bravo Marice! Zaplješće Luka, a did zagrli svoju unučicu.

Tako je, nastavi Luka, briga njih za Pavelića, NDH i ustaše, boje se oni da, kao što si rekla, Hrvati ne progledaju i vrate se "ljutoj travi na ljutu ranu", Juri i Bobanu, a onda zna se, nema parazita koji će škopiti hrvatstvo već će buknuti zatomljeno hrvatstvo, buknut će narodni genij koji će opet izroditi Hrvatsku cjelovitu i nezavisnu, opet će zaživjeti stara slava pređa naših u novom životu slobode i blagostanja! Procvjetat će narodno jastvo!
Opet će živjeti Hrvatska značaj Hrvata koji će raznoj jugo kukavelji kazati ono što im je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac kazao na montiranom procesu: Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!
Dakle, udbaši kosovci, dosta je vašeg rovarenja i parazitiranja na narodnom tkivu, došta je vaših smutnji i laži, dosta je: Hrvatska hoće živjeti bez natruha komunističkih laži u slobodi na svome svetom tlu posvećenom krvlju tolikih mučenika koje vi i dan danas blatite i međusobno suprostavljate!

- Evala ti sinko, Bog te čuja, veselo će did Vidurina poletivši prema Luki ljubeći ga u čelo.
Stvarno živjet će Hrvatska našeg Ante, jer uz ovakvu mladost partizanija Hrvatskoj istini ništa ne može. Džaba im laži, ropotarnica povijesti ih je davno progutala, krv mučenika rađa novi život pravih Hrvata - reče did i pozva sve u ladovinu starog hrasta, jer je već dobrano upeklo sunce kod stare čatrnje dok su oni bistrili vodu koju evo zamutiše mizerije i prodane duše.

- Da znaju da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti, kako reče neumrli Šufflay, i zato im smetaju, nastavi jasno i glasno Marica didova miljenica, ustaše i NDH, zato ih blate i čistu i junačku žrtvu za narod i Dom uspoređuju s krvoločnim partizanima koji pobiše preko pola milijuna Hrvata na svom putu rušenja NDH i stvaranja klaonice Jugoslavije!

Pozivati da povijest naša slavna i mučenička počinje od 5. kolovoza, a ovako pljuvati po nadčovječnoj žrtvi hrvatskog naroda za svoju NDH, za svoju slobodu i osuđivati je kao i zločin Jugoslavije, mogu samo sluge neprijatelja naših koji rušeći nam slavnu i mučeničku prošlost, umrtvljuju narodno jastvo, narodno pamćenje, ubijaju hrvatsku nacionalnu misao da naš narod tako izgubljen bez oslonca i putokaza lakše u nove okove bace! Rod bo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje!
Nu, naši velikani naše su luči koje nas vode u budućnost, bez njih mi smo u mraku i zato ovi smutljivci ovako perfidno na njih pušu da nam te sviće gase, te svjetionike u olujnim ovim burama i u nove hridi neprijatelja naših tako nas bace...

- E srce Didovo, svaka ti se pozlatila, upade joj u rič razdragani Did suznih očiju. Ma di je naš Antun da te čuje. Vratiće se vrimena ponosa i slave oko didovo. Ma svi znaju da navik živi ki zgine pošteno! Vi ste, vaše riči su dokaz da istina uvijek nađe plodno tlo u nevinim i čistim srcima!

- Neka dide, opet će Marica, a kad se prijetvorno krije iza blaženog nam Stepinca onda nek zna da je imalo bio protiv NDH to bi i rekao i ne bi pred komunističkim zlotvorima onako hrabro branio Hrvatsku, narod i vjeru ne bojeći se partizanskog noža! Ako je ustaški režim zločinački zašto ga nadbiskup zagrebački takvim nije nazvao i prozvao!

Stepinac se nije bojao reći komunističkim zlotvorima:

"I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti?
Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.
Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade.
Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945.
Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti?
To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu.
Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!"

Laž je da je Stepinac imao isti otklon i prema Poglavniku Paveliću i prema krvniku Titi! Grozomorna laž!
Zato ti ja kao Hrvatica i didova unuka, admirale, jasno i glasno kažem: SRAM TE BILO!
Ako nemaš hrabrosti izreći i svjedočiti istinu, poput nadbiskupa zagrebačkog pred komunističkim zlotvorima, danas pola stoljeća posliije velikog hrvatskog holokausta onda ŠUTI! I ne muti vodu hrvatsku!

- E bravo, prihvati dragovoljac Jure, sve potpisujem, nek si mu rekla, istinu si rekla, još jednom bravo reče ponosno Jure, grleći svoju nećakinju.

Ma sad kad se sjetim nije to njemu prvi put i prije je on izjavljivao iste optužbe u stilu ove "jedan imao zadatak kompromitirati ideju hrvatske države, a drugi - na toj kompromitaciji kasnije ubijati Hrvate".
Čovjeku s imalo savjesti pamet stane na takvo što, a napadao bi on i Stepinca tako i ne bi se prijetvorno krio iza njega da ne zna da je sada pomaknuta granica, jer imamo kakvu takvu Hrvatsku i tada bi se odmah jasno razotkrio kada bi udario i na Crkvu. Znaju mizerije dokle mogu ići, ljutito će opet uzrujani Jure.

- Jure smiri se, ne žesti se smiruje Juru netjak Luka, evo ja malo "guglam" na tvom laptopu i ima toga još iz kuhinje vajnog admirala pa krenimo redom:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."
- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"
- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"
- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."
- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Dosta, dosta, Luka moj, dosta ako Boga znaš, udarit će me kap. Ja to ne mogu od gada slušat, to su teške gadarije koje mi ubijaju možđane.
Dobro ste rekli sad kad sotona Tito nije više u modi sad opandrči i po njemu u svojim potvorama na Pavelića da se Vlasi ne dosjete!
E unuci moji, didovi janjci, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najeo bunike!
Ovako dico moja, ubuduće, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više onih njegovih knjiga, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene - govori did mašući kapom, kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu.
A sad de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči vidi jel ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog hrasta ne može durat i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, smješkajući se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- Ali dide, di ćemo sad, ne ćemo samo tako prijeći preko ovi brljotina admiralskih koje nam Luka pronađe i pročita - povika žustro Jure i pohita za didom s Lukom na ramenima.

- Ima vrimena Jure moj, čim ručamo vraćamo se s limunadom pod hrastovinu - uzvrati ozbiljno did Vidurina.

Ispod starog hrasta, lita Gospodnjeg 2013., a 24. svibnja

ZDS! - Vaš did Vidurina


Srbima je svejedno koliko ih ima. I dalje vladaju Hrvatskom!

Mnogi hrvatski domoljubi će se upitati je li moguće da domaći jugo-komunistički ideolozi više vole velikosrpsko-četničke ideologe i njihovu politiku, nego samostalnu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu i njezine nacionalne vrijednosti. Sigurno da rješenje ne ćemo naći, ako ga tražimo kroz neki logički odgovor. Jer tu nema nikakve logike, ali zato ima zajedničkih interesa i „opravdanja“. Njih čvrsto veže velikosrpsko-komunistički režim, u kojem su zajednički vladali, u kojem su zajednički uživali bezbrojne društveno političke i materijalne privilegije, a i zajednički obavljali prljave poslove iza kojih je ostalo preko 1500 masovnih grobnica, Hrvatima za dugo sjećanje. Zato treba da se podsjetimo na njihove genske ili ideološke poveznice s tim zločinačkim režimom.

Poveznice Ive Josipovića

Kako predsjednik Ivo Josipović, s obzirom na funkciju koju trenutačno obavlja, ima veliki utjecaj na usmjerenje politike cjelokupne Hrvatske, pa je veoma važno pod čijim utjecajem i u kom pravcu vodi Hrvatsku. Ono što se do sada moglo zaključiti sigurno da ne možemo biti zadovoljni Josipovićevom politikom. On se nikako ne može odvojiti od Balkana u Beograda, i velikih prijatelja Miloševićeve politike, a to su Engleska, Francuska, Nizozemska i njihovi istomišljenici, koji nije malo. Tako, Ivan Zvonimir Čičak (u TV emisiji 5. veljače 2010.) kaže da Ivo Josipović nije kriv što mu je bio otac, jer djeca ne mogu odgovarati za ono što su im roditelji bili i radili. Ali kao predsjednik države ne smije govoriti neistinu.

Pa Čičak navodi da je Ivo Josipović izjavio kako mu se otac Ante, politički burne 1971., povukao iz politike. Čičak navodi suprotno, da je tek 1971./72. Ante Josipović naglo napredovao, što govori o njegovom političkom opredjeljenju i povjerenju u tadašnje antihrvatske vlasti u njega. Tada je Ante Josipović, ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo „Koordinacione radne grupe“ kojoj je bio zadatak pravilno i ispravno informirati javnost o tijeku i činjenicama karaktera istraga i pripremanja suđenja i koordinirati djelovanje svih faktora koji se tiče u ovom postupku.

U tom komunističkom progonu, oko 32.000 Hrvata završilo je po komunističkim zatvorima, a veliki broj je ostao bez posla. Jesu li to gensko ideološke poveznice s tom velikosrpskom ideologijom? Jesu. U to vrijeme otac Radimira Čačića, Milan Čačić, bio je državni odvjetnik SRH. Tada, u tom režimu, to je bila funkcija progona političkih neistomišljenika. Naknadno, Čičak kaže: „Dobio sam otkaz u Jutarnjem listu nakon što sam napisao da je otac aktualnog predsjednika Ante Josipović 1971. progonio pripadnike Hrvatskog proljeća… Ante Josipović bio je kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara.“(Hrvatski list, 14. travnja 2011. str. 4).

Vukovar grad je pijeteta u kojoj velikosrpski i jugokomunistički ideolozi pokazuju svoju poveznicu

Otvorena igra velikosrpskih i jugo-komunističkih ideologa nastavlja se putem ćiriličnog pisma. Ono što su velikosrpski i jugo-komunistički ideolozi činili i što ih je povezivalo od 1945. do 1990., to i danas nastavljaju u drugom obliku, ali zato dovoljno agresivno s ozbiljnim prijetnjama i procesuiranjem neistomišljenika. Igru je započela Milanovićeva vlada nasilnim, ali i protuzakonitim postavljanjem dvojezičnih natpisa u gradu Vukovaru, znajući kako će reagirati oni kojima je srbočetnička armada sve pobila, opljačkala, spalila, koja je 3000 zarobljenih vukovarskih žena životinjski silovala, koja je zarobljene hrvatske branitelje zvjerski kundačila i gazila do stupnja invalidnosti, a neke do smrti. Tu su i žene čije muževe ili djecu srbočetnička armada likvidirala. Reakcija od tih Vukovaraca i Vukovarki bila je za očekivati, kao u svakom civiliziranom narodu, ali to ne dira one kojima je utkan velikosrpski gen ili komunistička ideologija u njihovim glavama.

Milanovićeva Vlada zakuhala je, a odmah je nastupio i nastavlja igru velikosrpski ideolog Milorad Pupovac, oštro prijeti i traži poštivanje i provođenje zakona o nacionalnim manjinama. Pupovac kaže da ćirilično pismo nije ratni demon niti je ratno sredstvo nego je komunikacijsko sredstvo i dio povijesne i kulturne tradicije Srba, ali i Hrvata. Vrijeme je da se prestane koristiti ćirilicom kao sredstvom za razgradnju međuetničkog povjerenja, stvaranje netolerancije i bezakonja. Pupovac se pita kakvu to državu naši političari žele, to je po njemu temeljno pitanje i zaprijetio vlasti i oporbi da se ne igraju vatrom. Ako znamo da su srbočetnici izvršili agresiju na Hrvatsku, da su masovno ubijali, da su silovali, da su mnoge branitelje likvidirali po svojim logorima, da su Vukovar sravnili sa zemljom, a isto tako vidimo da ta velikosrpsko četnička ideologija i danas živi u Vukovaru i po cijeloj Hrvatskoj, a Pupovac bez imalo srama govori o nekom povjerenju, o netoleranciji Hrvata i bezakonju. Pupovac tako govori jer dok nije donijeta oslobađajuća presuda za Gotovinu i Markača i dok je još Hrvatska bila pred vratima EU-a, Pupovac je imao veliku podršku određenih međunarodnih moćnika pa je koristio tu poziciju na razne privilegije koje je izborio za srbočetničke horde. Pupovac kaže da je srpsko pismo tradicija i Srba i Hrvata. Jest, ćirilica je „tradicija“ hrvatskog naroda još od 1954. godine od Novosadskog „dogovorom“, kao i sve ostalo što se događalo hrvatskom narodu „dogovorom“, u programu bratstva i jedinstva naših naroda i pljački Hrvatske.

Pupovac i Milanović, a tu je i nezaobilazni predsjednik RH Ivo Josipović, trebaju se otrijezniti i biti svjesni da je prošlo njihovo vrijeme tiranije, počelo je sijat hrvatsko sunce, od 16. 11. 2012., koje je od guste magle i tamnih oblaka razotkrio sudac Theodore Meron, koje je doduše još u laganim oblacima, ali polako dolazi vjetar iz Njemačke i Amerike koji će i to rastjerati.

Ta velikosrpsko-jugo-komunistička poveznica traje još od vremena 1945. – 1990., jer su zajedničkim akcijama ostavili svoj trag bratstva i jedinstva u preko 1500 masovnih grobnica u kojima i danas vrište kosturi 950.000 Hrvata. Naime, velikosrpski krvolok – ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković tada je sam priznao – pohvalio se podnoseći izvješće u Skupštini Jugoslavije, da su od vremena 1945. do 1951., likvidirali preko 586.000 državnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata. To znači, od ukupno likvidirani 85 posto su Hrvati.

U svezi obespravljenosti, progona i likvidacije Hrvata, krčki biskup Valter Župan, na misi 15. kolovoza 2007. na Bleiburgu, iznio je podatak da je Titin režim likvidirao 1.129.000 neistomišljenika. Ako tu primijenimo Rankovićevu formulu da je od tog broja 85 % Hrvata, vidimo da je taj režim poubijao preko 950.000 Hrvata. Tom režimu bilo je malo ubijanja po Jugoslaviji, pa su i po Europi i svijetu likvidirali 69 hrvatskih emigranata. Ako znamo da je u Auschwitzu likvidirano oko 1.100.000 žrtava iz cijele Europe, tad dobivamo sliku veličine hrvatskih žrtava u tom velikosrpsko komunističkom režimu. Kako su zločini činjeni po diktatu velikosrpskih ideologa u organizaciji velikosrpskih generala, a u tim radnjama sudjelovali su i hrvatski jugo-komunistički ideolozi, to je ono što ih i danas povezuje. To su razlozi da nikad ne ćemo čuti od strane hrvatskih jugokomunista neku istinu o srbočetničkoj zločinačkoj politici i zločinima.

Jedan od predvodnika te anacionalne, antihrvatske politike je i ministar športa Željko Jovanović koji za uništeno hrvatsko gospodarstvo napada HDZ. Na taj način skriva zločine i posljedice zločina srbočetničke agresije i ogromnu materijalnu štetu. Po nekim podatcima (s interneta) materijalna šteta prouzrokovana srbočetničkom agresijom kreće se preko 308 milijardi američkih dolara, a hrvatsko gospodarstvo unazađeno za pedesetak godina.

Ugroženost Srba u Hrvatskoj

Kako su Srbi u Hrvatskoj bili ugroženi od 1945. do 1990.,, kad ih je bilo ispod 12 posto u ukuonom broju stanovništva, pa ponovo do 1995., kad ih je u samostalnoj Hrvatskoj, oko 4,5 posto, potrebno je u par crta dati obrazloženje o toj „ugroženosti“.Za vrijeme velikosrpsko-komunističke vladavine bilo je oko 70 % Srba u represivnom policijskom aparatu. Vjerojatno ih je toliko trebalo biti zbog neposlušnih Hrvata, hrvatskih ustaških zmija uz veliki broj hrvatskih emigranata diljem Europe i svijeta. Tako na primjer, u Željezari Sisak u vrijeme Hrvatskoga proljeća bilo je zaposleno oko 14.000 radnika, od čega su bila 33 direktora. Od toga bio je jedan direktor Makedonac, a ostali su bili one nacionalnosti čija ase krvna zrnca nisu smjela prebrojavati. U SUP-u Vinkovci bilo je 46 zaposlenih, od kojih jedan Hrvat administrativac. Od oko 30 škola u Zagrebu, dvojica Hrvata bili su ravnatelji, a ostali zna se.

Danas su isto ugroženi, kako Ivan Aralica piše, u Hrvatskoj vladi imamo 40 posto Srba (grčići, jovanovići, pauci, ostojići, opančići, slinići, matići, mrsići, miljanići...). Prije nekoliko godina, u Aljmašu bilo je 18 zaposlenih u općinskim strukturama, od čega dvojica Hrvata. O Vukovaru mislim da ne smijemo ni govoriti, posebno kad se radi o policiji, itd. Zašto se hrvatski jugo-komunistički ideolozi toliku brinu o ćirilici i „ugroženosti“ Srba, mislim da nije potrebno dodatno obrazlagati, sve je jasno ako se pročita cijeli tekst, ili ako se analizira cjelokupna politika ove Vlast. Kakvu politiku vodi ova vlast najbolje je nedavno izrekao je pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić.

Ivan Runje


BITI ILI NE BITI!

Pala je krinka svih krinki! Pod krinkom punjenja proračuna prodaje se obiteljsko srebro bez dozvole vlasnika, građana Hrvatske. Naravno, provizije ubijaju vizije. Kao prvo i najvažnije, političari, vladajuća kukuriku koalicija ne može i NE SMIJE prodavati nacionalne kompanije od strateške važnosti bez pristanka građana, znači bez refernduma, tako piše u Ustavu.

Ovo je dokaz da su pravi rušitelji Ustava R.H. upravo oni koji branitelje i sindikate optužuju za rušenje ustava, upravo političari, točnije vladajuća politička elita. Eto, drug Zoki je preuzeo ulogu suca, tako da samo on može odrediti što je za prodaju a što nije, kao da su on i drug ministar Linić - i horda nesposobnih i pohlepnih ministara i podministara-platitli iz svog džepa nacionalne kompanije. Oni se prodaju za drugove radništvu i narodu, a eto prodaju vlasništvo svojih drugova kao neki carevi i kraljevi, eto to je paradoks, druže Zoki.

Provizije ubijaju vizije?

Zamislite drskosti, oni su toliko sigurni u sebe da eto javno govore kako idu u prodaju HPB i CRO osigaranja ne bojeći se reakcije naroda, pravih vlasnika... I tu drskosti i pohlepi nije kraj. Oni, drug ministar Linić, govori kako će prodajom u proračun sjesti dvije milijarde kuna???? Pa ulovimo se olovke i onako laički izračunajmo trižišnu vrijednost samo CRO osiguranja. Primjer, podružnica, zgrada CRO osigranja, nalazi se u strogom centru grada Rijeke čiji metar kvadratni ide do neba, dakle, u grubo ta zgrada, koja bi zbog arhitekture i povijesti morala i biti zaštićena od strane ministarstva kulture kao povjesno kulturno dobro, dakle ta zgrada - izračunali su procjenitelji vodeće agencije za nekretnine - vrijedi tržišno oko 50 miliona eura Kada to izračunamo u kunama ispada da samo jedna nekretnina vrijedi više od 300 miliona kuna, a CRO osigarnje posjeduje stotine nekretnina širom Hrvatske, i ako se ne varam, izvan domovine. Nije teško izračunati olovkom, i čovjeku koji je iz matemtaike ima dvojku, da je tržišna vrijednost CRO osiguranja veća od 25 milijardi kuna, kada se doda još i brend (znamo koliko vrijedi brend na tržištu nekretnina i burzama) doći ćemo i do veće tržišne vrijednosti. Procijenitelji govore da jedina banka u državnom vlasništvu,HPB, vrijedi mnogo više od CRO osiguranja, te se čovjek zdrava razuma i čista srca pita na koji način je drug Linić -i njegov šef drug Zoki - došao do cifre od 2 milijardi kuna?? Gdje će isparriti preostala glavnica? Gdje će se zagubiti više od 30 milijardi kuna? Da, pohlepa je opaka bolest, i onaj koji je otrovan pohlepom penje se hijerarijskim stepenicama strelovito brzo, ali takvi moraju čuti i mudru poslovicu Napolena, - čovjek se može zaustaviti kad se penje, ali ne i kada pada. Naravno i nažalost, duhovna slijepoća odavno je tu političku elitu bacila na suprutnu traku, koja je namjenjena samo za skupocjene i brze limunzine, a narodu su eto prepustili samo tunel bez svijetla, i to im nije dovoljno te i naplaćuju tunelarinu govoreći podsmješljivo kako eto ljudima sa duhovnim očima nije niti potrebno svijetlo u tunelu. Oni, razni Radmani, Milanovići, Jovanovići... u otmjenim odijelima pohode "dobrotvorne" domjenke navlačeći na lice krinku suosjećajnosti, da bi kada se ugase svjetla pozornica skinuli tu svoju krinku i bacili je u ormar sa ostalim krinkama do neke druge prigode. Šoholov je mudro rekao: "Čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga prema duhu koji je pokazao."

Radman stvara lobotomirane pješake kao topovsko meso u partiji šaha Elite, njegovih gospodara

Drug Radman pokazao je i pokazuje svojim (ne)djelima koliko mu je stalo do građana ove male divne zemlje, svojom cenzurom želi ubiti glas javnosti, od tihe većine napraviti lobotomirane pješake sa kojom igraju šah njegovi stvarni gospodari, politička elita i bankari.

Ponekad ljudi malodušno govore da ih se ne tiče tko će biti vlasnik HPB, CRO osigaranja i ostatka obiteljskog srebra, već samo želi dostojanstveno živjeti od svog rada. (U tom lobotomiranju uma svojih gledatelja glavnu ulogu imaju upravo one urednice i urednici dnevnika i političkih emisija-pržionica uma -HTV). Oni malodušni moraju znati da je ova prodaja upravo atak na njihovo dostojanstvo. Bit ću potpuno kratak i kristalno jasan, bez ekonomskih fraza pojasniti o kakvoj se tu prljavoj igri radi, tako da me mogu razumjeti upravo oni koji su i vlasnici obiteljskog srebra, običan čovjek.

Opet ću ponoviti: banke imaju odlučujuću ulogu u gospodarstvu svake države. Banke mogu kreditirati - s poticajno niskim kamatnim stopama- farmere, poljoprivrednike, obrtnike, male i velike poslodavce, koji su okrenuti proizvodnji i izvozu, i samo na taj način mogu se otvarati nova radna mjesta i puniti proračun. Dužnost države i njezine adminstracije (Vlade R.H. - kako se vole carski titulirati politička elita) je olakšati život tim poslovnim subjektima, kao i svim građanima. Kako?

...Pa smanjenjem porezne presije, smanjenom i učinkovitom birokracijom, smanjenjem općinskih malih careva, smanjenjem broja županija i općina, zapošljavanjem sposobnih, nestranačkih ljudi a ne podobnih i nesposobnih ljudi po političkom ključu, u administraciju i nacionalne kompanije. Vratimo se bankama; da objasnim zašto je sudbinski važna nacionalna HPB. Zašto banke u stranom vlasništvu ne kreditiraju povoljnim kreditima poslovne subjekte okrenute proizvodnji i izvozu?... Jer se ponašaju kolonijalistički, i na prvom mjestu im je samo profit, čim više povući profita u matične banke. Strane banke imaju samo jedan cilj, stvoriti od građana dužničke robove, a što država propada njih uopće ne zanima! Jer kada kasa građana presuši oni će se lijepo povući u neke druge oaze, zemlje kojima vlada politička elita slična ovoj, i tako se oni kreću đavoljim krugom, jer njihov otac je nečastvi, koji ih hrani pohlepom. Eto, zbog toga je sudbinski važno zadržati HPB u državnom vlasništvu, jer samo nacionalna banka može kreditirati poslovne subjekte okrenute proizvodnji i izvozu povoljnim kreditima. Nažalost, sadašnja postava, uprava, HPB je postavljena po političkom ključu i njihova je dužnost samo pripremiti teren za prodaju jedine preostale nacionalne banke, i ako treba, oni će sve napraviti da uvjere javnost kako HPB ne može poslovati s profitom. Pa i dijete u osnovnoj školi zna da banka nikad ne može poslovati s gubitkom, naravno, ako uprava i direktori ne muljaju, poput mnogih uprava do sada, sjetimo se onog zalizanog.

Ja se ne obraćam političkoj elite, jer njihovu savjest je odavno pohlepa nagrizla poput rđe, već građanima ove divne malene zemlje. Ona politička elita i vojska "volontera" upire prstom u slobodoumne ljude prozivajući ih da šire nezadovoljstvo. Tagore je mudro rekao:"Nezadovoljstvo je podsticaj napretka."

Referendum svih referenduma

Došlo je vrijeme kada građani moraju preuzeti odgovornost za obiteljsko srebro, i ono važnije, za svoju sudbinu. Ova politička elita je vražje lukava, kada shvate da mogu bez problema prodavati vlasništvo građana sutra će krenuti u rasprodaju voda, mora, otoka, šuma i dolina. Ne nasjedajte na izjave druga Zokija, jer taj čovjek odavno je izgubio kompas, on ne zna gdje se nalazi, u divnoj zemlji Hrvatskoj, u slučajnoj državi ili Alice u zemlji čudesa. Pohlepa je slomila i mnogo snažniji duh nego što ga ima Milanović, drug Linić, Hajdaš, ministrice i ministri kukuriku koalicije. Stoga građanima, pravim vlasnicima nacionalnih kompanija i prirodnih resursa, ne preostaje ništa drugo nego pod hitno krenuti u akciju. Organizirati referendum svih referenduma, samo sa jednim pitanjem, da li ste za prodaju nacionalnih kompanija (HPB, HŽ, CRO osiguranje, Hrvatska Pošta, Autoceste...) i prirodnih resursa (Vode, šume, mora, otoka, zemlje) ili niste. Oni će otezati referndum u namjeri da čim prije prođe prodaja nacionalnih kompanija, stoga bi građani morali - da se to ne desi - stvoriti svojim tijelima živi lanac oko nacionalnih kompanija dajući do znanja da se ne ide u prodaju prije referenduma. To je demokratsko pravo svakog građana koje mu garantira Ustav R.H.

U sakupljanje potpisa trebali bi se uključiti sve udruge, građanske i braniteljske, sindikati, i svi koji namjeravaju živjeti u ovoj malenoj divnoj zemlji kao dostojanstveni ljudi a ne robovi. Vladajuća politička elita je nestrpljiva, svrbe ih prsti, dobro obavješteni izvori kažu kako su u igri provizije do neba. Naravno, svi oni koji su u tom vražjem kolu sutra će biti uvaženi članovi EU. Pojaviti će se u ovoj očerupanoj zemlji kao važni poslovni igrači, ili ti politički tribuni napredne E.U., ili ti bankarski savjetnici i direktori onih istih banaka koje tako zdušno pelješe građanstvo, i naravno, prikazivati se kao spasitelji uništene ekonomije.

Građani, želite li ostati samo tiha većina ili dostojanstveni ljudi s imenom i prezimenom?

Oni žele pod hitno u hladnim odajama, daleko od očiju javnosti-pravih vlasnika-prodati nacionalne kompanije za sitniš. Zašto im se žuri? Jer znaju da referendum može sve promjeniti, i oni će sve napravti da do refernduma ne dođe, ako treba posijati će razdor među ljudima, posijati mržnju, stvoriti nerealnim zakonima nerede i kaos, samo kako bi sa strane u miru mogli rasprodati obiteljsko srebro.

Dakle, građani, da li želite ostati samo tiha većina ili dostojanstveni ljudi sa imenom i prezimenom, to je vaš osobni referdum. Kada stavite svoje ime i prezime na list refernduma svih refernduma znači da ste udarli sveti žig svog postojanja, i ne samo da postojite, već ste svojoj djeci sačuvali krov nad glavom i dostojanstvo. Odgovornost je samo na vama, i ako tiho pustite da vam otmu ispred nosa vaše vlasnitštvo sutra nemojte kriviti Amerikance, Kineze, Indijce, Ruse, Europejce, marsovce... već pogledajte onog čovjeka u ogledalu.

Dakle, dolazi vrijeme biti ili ne biti! Za velike stvari nisu potrebni novci i vlast, već jak duh. Albert Einstein divno je rekao: Mi smrtnici postižemo besmrtnost u stvarima koje ostaju poslije nas, koje stvaramo zajedničkim snagama. Stoga nemojte dozvoliti da vam ubiju duh, ukradu nadu i vjeru. Nemojte dozvoliti da vas bace u okove bankrota; nemojte dozvoliti da vam bace pod noge, kao nekim gladnim psima, svoj omiljen mamac, podjelu.

Latinska poslovica kaže - Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju. (croative.net)

Walter William Safar


Zašto se ne istraži poslovanje nevladinih udruga?

Amnesty International jedna je od najistaknutijih nevladinih organizacija u svijetu. Tako su svojevremeno u SAD-u, prije Obamina uspona, zahtijevali zatvaranje Guantanama, povlačenje američke vojske iz Afganistana i pretvaranje američke vojne industrije u industriju koja neće proizvoditi oružje, nego se staviti u civilne svrhe. A onda je na vlast došao Obama.

Amnesty najednom ne traži zatvaranje zloglasnog zatvora, nego prekid tortura i procesuiranje zatvorenih. Ne traži više bezuvjetno povlačenje američkih trupa iz Afganistana, nego uvjetno, kada afganistanska vlast počne provoditi rodnu jednakost (!?). Ne traži konverziju američke vojne industrije u civilnu, koja čini 80 posto svjetske trgovine oružjem, nego samo "transparentno poslovanje".

Promjena kursa

Razlog promjeni kursa ove "nevladine organizacije", kako je istražio Patrick Boylan, bio je jednostavan: Na čelo američkog Amnestyja došla je bivša asistentica državne tajnice Hillary Clinton. Kada je Putin, kao iskusna KGB-ovska "špijunčina", sve nevladine organizacije u Rusiji koje se financiraju novcem iz inozemstva proglasio "stranim agenturama", valjda je znao što čini.

Nije mi nakana biti apologet Putinove politike, nego otvoriti temu i u Hrvatskoj, gdje je gotovo bogohulno, za razliku od europskih zemalja, postaviti pitanje o tzv. NGO mafiji: o raznim nevladinim udrugama kojima je ta vrsta aktivizma pokrivalo za razne političke platforme uz netransparentno financiranje i trošenje novca, za obavještajne, špijunske djelatnosti, kao i za izvršavanja političkih ili ekonomskih naloga donatora pod krinkom ljudskih prava, pomirenja i sličnih maski.

Paušalno bi bilo govoriti da je cijela ta "nevladina" ili ljudskopravaška čeljad obična "mafija" jer većina tih udruga djeluje na korist zajednice bez skrivenih trećih (političkih, obavještajnih) ciljeva. No ako se od SAD-a do države Izrael i Rusije pokazalo da su mnoge nevladine udruge zapravo produžena ruka raznih politika i lobija neprijateljski i kolonijalno ("dobrotvorni kolonijalizam") nastrojenih prema zemlji u kojoj djeluju, teško je povjerovati da takvih udruga nije bilo i nema u RH.

Zar je tako veliki tabu da se i u Hrvatskoj otvori isto pitanje te kritički valorizira doprinos nekih udruga i njihovih perjanica, npr. osječkog Centra za mir i ljudska prava gospođe Kruhonja preko Documente gospođe Teršelič do GOLJP-a g. Pusića, prijatelja Save Štrpca?

Da je Hrvatska ozbiljna...

Ako se propituje financiranje i transparentnost drugih sastavnica društva, od Katoličke crkve do poticaja seljacima, kako to da se NGO sektor u kojem se vrte silne milijarde ne stavi pod povećalo? Već jedna stvar u mnogim nevladinim organizacijama u Hrvatskoj je bjelodana - vode ih pojedinci koji su bili dio komunističkog sustava koji je masovno kršio ljudska i građanska prava.

U procesu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, a zapravo protiv Hrvatske, kao i u Osijeku u procesu protiv Glavaša, većina tih udruga se sama raskrinkala. Kao i pri posljednjem referendumu. Da je Hrvatska ozbiljna država, na tom njihovom samoraskrinkavanju samo bi poentirala... (Glas Slavonije)

Ivica Šola


Sve više nas guši pomahnitala jugokomunistička pasmina

SDP je nehrvatska organizacija! Prema vladavini SDP-ove koalicije, to se može nazvati i smatrati obzirom na sve što čine protiv hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske. Najnovije SDP-ove promjene Ustava Republike Hrvatske govore o tome da SDP želi razoriti RH kao "slučajnu državu". Ponašanje predsjednika RH Ive Josipovića, predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića i svih ministara i svih zastupnika Kukuriku koalicije govori tome u prilog.

SDP je preimenovani SKJ koji nema nikakvih hrvatskih atributa i spomena niti u svome nazivu, za razliku od one tvorevine u kojoj se zvao SKH. I ovakvo štićenje udbaških ubojica skoro stotinu Hrvata po Njemačkoj i svijetu jasno govori da se radi o zločinačkome SDP-u. I sve što čine rade protiv interesa hrvatskoga naroda i po njima slučajne RH. Za što su se borili Hrvatski branitelji i je li imala ikakvog uspjeha obrana od srbočetničke okupacije Hrvatske u Domovinskome ratu. Gdje su hrvatski generali, časnici i dočasnici, dragovoljci ratnici po rovovima diljem Hrvatske kada su prolijevali svoju krv i ostavljali svoja tijela po hrvatskim ratištima. Gdje je Generalski zbor, gdje su polumilijunski branitelji koje se svakim danom vrijeđa i ponižava. Jesu li se hrvatski branitelji borili za ovu i ovakvu vlast u RH? Hoćemo li ponovno umirati po logorima i kazamatima nove jugosfere? Jesu li izginuli svi najhrabriji branitelji hrvatskoga naroda?

Pomahnitala jugokomunistička pasmina po čelnim položajima Hrvatske nas guši sve više. Oni programirano razaraju svekolike tekovine Domovinskog rata naroda Hrvata. Oni preziru Franju Tuđmana vrhovnika i predsjednika svih Hrvata, osloboditelja ispod srbofašističke agresije u kojoj je izvršen najveći genocid u povijesti, gdje je preko milijun Hrvata bio pod udarima zločinca Tite i njegove jugokomunističke partije. Imali li ikakvog izgleda za nove snage koje će preuzeti vlast u Republici Hrvatskoj i očistiti jugo udbaše. Oni razaraju Tuđmanov Božićni Ustav RH, unoseći svoje izmjene Kukuriku koalicije. Što radi HDZ i svekolike hrvatske državotvorne stranke? Vrijeme je da se Hrvati suprotstave rušiteljima RH i svemu što se čini od strane jugoterorista i neprijatelja hrvatskoga naroda. Želimo li kao narod nestati ili preživjeti ove antihrvatske agresije na sve što je ostvareno Domovinskim ratom.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


ČETNICIMA ODŠTETE, HRVATIMA ZATVORI

Hrvatska država (ne naša, nego ona Milanovićeva, Josipovićeva i ostalih) tužila je generala Norca tražeći da obiteljima ubijenih srba isplati 860 000 kuna kao oštetu. Ta praksa se počela provoditi za svakog tko je pravomoćno osuđen za izmišljenje zločine nad četnicima. Posljedice toga su slijedeće:

Naši ljudi koji su već odrobijali godine i godine zato što su branili Hrvatsku sada su suočeni sa mogućim novim zatvorskim kaznama, jer je malo tko u mogućnosti zadovoljiti apetit četnika i hrvatske vladajuće garniture u sprezi i pronaći toliki novac.

Time se automatski poručuje javnosti kako su u Hrvatskoj bitne samo srpske žrtve (a o tome kako su žrtve dalo bi se razgovarati) a za hrvatske žrtve nikoga nije briga. Jeste možda čuli Josipovića u pauzama između ljubljenja sa Nikolićem kako traži ne samo isplatu ratne oštete, nego i isplatu pojedinačnim hrvatskim žrtvama? Jeste ikada čuli da se za sve one naše pobijene, silovane i mučene traži bilo kakva naknada?

Hrvatske žrtve jednostavno ne postoje, a sukladno tome, ne postoji ni nikakav obrambeni rat koji smo vodili protiv četnika. Ispada kako su se krvoločni Hrvati naoružani do zuba jednostavno ustali na počeli iz čista mira ubijati nevine srpske civile po Hrvatskoj.

Tome se može stati na kraj samo na jedan način:

Svaka hrvatska žrtva trebala bi od države Hrvatske zatražiti isplatu naknade, a neka se poslije Milanović i Josipović naganjaju sa četnicima i traže da im oni podmire troškove.

Jer, identično tako se postupa kada je riječ o četnicima. Hrvatska im isplaćuje novac, a onda traži od naših osuđenih branitelja da taj novac vrate državi.

Ukoliko bi se Hrvatska našla suočena sa stotinama tisuća zahtjeva za oštetu ispostavljenih od strane Hrvata, vrlo brzo bi odustala od prakse isplate naših novaca onima koji su nas napali, ubijali na svakom koraku, spalili gradove i sela i učestvovali na bilo koji drugi način u agresiji.

dragovoljac.com


Po drugi put

Taj sam dan namjeravao ostati doma i dovršavati poslove koji su već trebali biti gotovi, ali... Iznenada zazvoni telefon, još na početku radnog dana. Kopaju. Tko? »Oni«. Gdje? Vrgorac. Nije bilo druge nego sve ostaviti i požuriti tamo gdje su već »oni« već stigli.

Stvarno, kako je lijep ovaj naš hrvatski jezik. Jednom riječju puno kažeš. »Oni« su desetljećima lomili hrvatski puk, nametali mu svoje bezboštvo, ništa. Nije nasjeo. Šalio sam se jutros na sastanku. Pitao sam voditelja sjednice je li ovdje nekada bio »komitet«. Smijali smo se. »Oni« su odavde otišli. Ali Vrgorac.

Hvala Bogu, granicu smo prošli brzo. Vojnička labudica ispred groblja s masovnom grobnicom. Nije valjda rat, jetko smo komentirali. Nad masovnom grobnicom nadvili se rovokopači. Ma, polako, ljudi moji. Ne će nikamo pobjeći. Previše sile na malo prostora. Ove su ovdje najprije ostavili nepokopane, zvijeri su ih razvlačile, nakon toga pokušao je ponetko s viškom hrabrosti nešto učiniti, da se ne primijeti, ako je moguće. Naposljetku su ih zbacili u obližnju rupu, nabacali na njih u brzini kamenje, zemlju, grane... i to je to. Poznam čovjeka koji je rastao bez oca, poznam staricu koja je rasla bez majke, ovdje su skončali, gore nego najveći razbojnici. Previše se vojnika motalo na grobištu i radilo što im je naređeno. Zanemarivši sve pitao sam nazočne zbog čega se ne trude odvajati tijelo od tijela? Slegnuli su ramenima. Zaključio sam da ih ovako ubijaju po drugi put. Vojnici su se »smrzli«. Bi mi ih žao. Njima su naredili što i kako trebaju raditi, znam to iz vojničkih dana, onih i sadašnjih. Pojavila se u zemlji krunica. Odmah su mi je pokazali. Naši su to dečki, puni ljubavi prema domovini, ali služba je služba. Pošao sam, shvatio sam što se događa, izbjegavao sam koriti onoga tko ukor nije zaslužio.

Neki mediji došli su privatnim kanalima, neki nisu htjeli doći. Jer, Ministarstvo branitelja države hrvatske nije ih pozvalo. Da se radilo o stvarnom ili pretpostavljenom ustaškom zločinu, ne bi se moglo blizu od novinara, oni bi spali s nogu zovući ih. Radi se o komunističkom zločinu pa to, kao, nije zanimljivo. Njima zacijelo, Vijeće Europe vlada se potpuno drukčije. Ono je 23. kolovoza proglasilo danom sjećanja na žrtve totalitarizama, dobro to ponovimo: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Međutim, neokomunističke vlasti u državi Hrvatskoj ne haju za sve to. Oni uništavaju tragove. Kad je već procurilo da su komunisti napravili spomenuti zločin, onda treba sve učiniti da se ta krivnja relativizira. Zbog toga se u javnost puštaju poluistine kada se ona počne pitati što se to događa. Pa tako jest istina da je iskapana masovna grobnica u Vrgorcu, ali nije istina da se to obavilo onako kako bi trebalo postupiti u ovakvom slučaju. Ide se samo za tim da se kosti, ne tijela, iz masovne grobnice premjeste na groblje i priča bi trebala završiti. Očito su »oni« ponovno na djelu. Vrši se asanacija terena na kojem si počinio zločin. Naravno da želiš da se o tome što manje sazna. I to je ta misao vodilja koja je presudila u donošenju takvih pravila po kojem se odvijaju iskapanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i poraća pod vodstvom Ministarstva branitelja. Djelatnici na terenu nemaju ništa s tim, oni obavljaju svoj posao. Naravno da mogu i u takvoj postavi stvari učiniti što se učiniti da, ali to treba njima ostaviti na dušu. Zaista mi je žao obitelji i rodbine pobijenih. Tko to kaže da nemaju pravo nazočiti, podrazumijeva se tako da ne smetaju, iskapanju posmrtnih ostataka njihovih najmilijih? Tko to kaže da nemaju pravo na kršćanski i ljudski način dostojanstveno ih ispratiti do njihovog posljednjeg počivališta? Tko to kaže da nemaju pravo od institucija države Hrvatske čuti što se zapravo dogodilo krajem siječnja 1945. s njihovim najmilijima? Međutim, njima je do današnjega dana sve to uskraćeno. Palim komunistima i palim partizanima nije bilo. Silom smo počesto svemu morali nazočiti.

Namjerno o svemu ovome ne postavljam raznorazna zakučasta pitanja koja iz svega proistječu. Preispitujem zapravo sebe, i sve nas, kakav nam je odnos prema ovakvim događajima? Koga slušamo? »Njih« ili Vijeće Europe, totalitarizam ili demokraciju? Zar su naši bojovnici išli u smrt zato da se mi i dalje nastavimo bojati?

Papa Ivan Pavao II. na početku ovoga trećega tisućljeća pozvao je sav kršćanski svijet da popiše svoje mučenike iz vremena komunističke vladavine. Crkva u Hrvata, hvala Bogu, odazvala se na taj poziv. Biskup Mile Bogović počeo je graditi na Udbini, našoj velikoj rani, Crkvu hrvatskih mučenika. Počele su nicati postulature i vicepostulature za proglašenje mučenicima nevino pobijenih. Po raznim općinama u Herceg Bosni niknula su povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, koja, uzgred budi rečeno, prilikom iskapanja rade potpuno drukčije od Ministarstva branitelja. Krenula je s radom i Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Don Ante Baković izdao je glasovitu knjigu Hrvatski martirologij XX. stoljeća, a Komisija zbornik radova sa simpozija Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Svi oni nastoje da pobijeni ne budu ubijani po drugi put, dovoljno je bilo jedanput. Sada trebaju u našim očima, u našoj svijesti, zasinuti kao primjer koji moramo nasljedovati. A kako će ako ih se na brzinu premješta s jednoga na drugo mjesto i onda na sve stavlja neki znak, valjda će u njemu biti štogod kršćansko, da bi se time kao pečatom sve ovo zatvorilo? Razmislimo, zaista, hladne glave o svemu, potražimo što znači mučeništvo u kršćanskoj terminologiji, i onda procijenimo podudara li se naša istina s »njihovom«.

Miljenko Stojić


Sarajevo, 18.12.2013.

Popis stanovništa neregularan, nastavljeno etničko čišćenje

Nećemo vas popisati, jedva smo vas otjerati, a sad da vas popisujemo!

Gostujući u emisiji “Intervju” Radija Bosne i Hercegovine vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić je na pitanje plaši li se rezultata popisa koji je održan u listopadu, jer je i katolička crkva svojevremeno upozoravala da bi u BiH za nekoliko desetljeća katolička crkva mogla biti svedena na svega nekoliko župa, odgovorio:

"Popis stanovništva nije regularan. Ja sam bio na terenu i obišao sam sve kako se to popisivalo. Ljudi su dolazili u kuću i jednostavno rekli: 'Vi ne pripadate ovdje, vas nećemo popisati'. Došli su u jedno mjesto gdje su ljudi iz tog mjesta protjerani, ali su izvadili dokumente i žele se vratiti, kazali su im: 'Nećemo vas popisati, jedva smo vas otjerati, a sad da vas popisujemo!' i takve izjave postoje. Taj popis je jedan proces, jedan nastavak etničkog čišćenja. Bez obzira na sve, ipak dobro je da je došlo do njega, da imamo nekakve podatke da ne možemo njima manipulirati. Međutim, on nije realan, ali mi znamo prave podatke sa kojima mi raspolažemo. Koliko će katolika ostati? Mi smo u povijesti imali gorih situacija. Recimo nakon pohoda Eugena Savojskoga, u BiH je ostalo svega 25.000 katolika, pa opet smo preživjeli. Mi ne moramo strahovati, važnije je graditi nadu, i na neki način u ljudima buditi pouzdanje i samopouzdanje, i graditi suradnju da ovu zemlju možemo zajednički izgrađivati".

Na pitanje da li crkva treba da se uključuje u prikupljanje potpisa za tzv. referendum o ćirilici u Hrvatskoj, jer je u nekim crkvenim prostorijama organizovano prikupljanje potpisa, kardinal je rekao:

"U crkvama se nisu prikupljali potpisi, ali da su dali prostorije nakon misa, da se vani prikuplja, to jeste istina. Međutim, to je naš narod. Ali, želio bih nešto razjasniti – nije u pitanju ćirilica. U pitanju je nešto što nije do kraja dorečeno. Zašto nije država pomogla do kraja da se izliječe ratne rane? Da ljudi koji su tamo žive dostojanstveno... Ne mogu ljudi tako brzo zaboraviti, to su žive rane. Znate koliko smo doživjeli tih rana. I Vukovar je jedna rana. I sve te rane koje su se dogodile na područjima rata, ne smije se to pogaziti. To je novi zločin, pogaziti te rane. Nije u pitanju ćirilica. Da su procesuirani ljudi koji su zlo činili ne bi ćirilica bila upitna. Ćirilica nije samo srpsko pismo, to je pismo svih nas Slavena. I nepravedno je pripisivati da je to srpsko pismo, to su sve izvedenice jednog pisma. Da je politika na vrijeme stvorila jednakopravnost, to uopće ne bi bilo upitno, i da nije manipulirano time vjerovatno ne bi došlo do takve reakcije".

Progovorivši i o pitanju Međugorja koje nakon više od 30 godina i dalje nema razjašnjen status unutar crkve,kardinal je rekao:

"Crkva nikome ne brani moliti se Bogu, gdje god dođe ima pravo moliti se. Kad je u pitanju fenomen Međugorja, ja sam u komisiji i još ne mogu davati ništa u javnost. Crkva je spora, ali dostižna. Ona veoma temeljito proučava stvari. Komisija je još na potezu da ispita sve detalje i vjerovatno još neće donijeti konačni sud, jer vidioci još tvrde da vide ukazanja. Crkva će dati neke smjernice, a mi kao komisija ćemo donijeti svoje rezultate istraživanja, predati ih kongregaciji za nauk vjere, koja dalje izrađuje prijedlog i dostavlja Papi, koji donosi odluku. Dakle, to je proces, ali ja se nadam da će taj proces biti okončan naredne godine."


Nejasnoće o imovini društveno-političkih organizacija iz doba komunizma: Je li SDP pokrao imovinu?

Dok mediji bruje o Planinskoj i drugim aferama, o državnoj imovini koju je SDP posvojio kao svoju, a na koju nema zakonsko pravo, pokradena je država, opljačkan je narod, zakinuti su porezni obveznici.

Stroga kontrola medija ne dopušta da javnost bude upoznata s SDP-ovim otimanjem državnoga. Kako se nikad nisu ogradili od komunističkih zločina koji su poslali stotine tisuća nevinih građana u smrt ili zatvore, oduzeli im sva ljudska prava, tako su sebi uzeli za pravo oteti i državnu imovinu. No krenimo redom:

Polazišta

1) Zakonom o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija (koji je objavljen u Narodnim novinama broj 70 iz 1997., od 7. srpnja 1997., i stupio na snagu nakon osam dana), propisano je da sve nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima su bivše društveno-političke organizacije i to:
- Savez komunista Hrvatske,
- Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske,
- Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske i
- Savez socijalističke omladine Hrvatske,
imale pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja postaju vlasništvom Republike Hrvatske, što je dužno provjeriti te sukladno tomu i provesti uknjižbu, kao i ispražnjenje prostora Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske (komu je sljednik danas DORH).

2) Temeljem istoga Zakona, Vlada RH ili od nje ovlašteno ministarstvo mogli su u roku od godine dana, prema mjerilima koja utvrdi Sabor RH, neke od tih nekretnina (koje su po sili zakona postale vlasništvo RH), prenijeti u vlasništvo političkih stranaka.

3) Vlada RH je obvezana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu istoga Zakona, napraviti popis nekretnina koje su postale vlasništvo RH, dok su političke stranke bile dužne u roku od šezdeset dana, Vladi RH dostaviti popis nekretnina koje koriste.

Pitanja

Budući da nisu dostupni, niti su ikada objavljeni podatci o nekretninama koje su koristile ili još uvijek koriste pojedine naznačene političke stranke, odnosno njihovi sljednici, kao niti popis nekretnina koje su postale vlasništvom RH ili ih je Vlada RH prenijela u vlasništvo političkih stranaka, postavljaju se pitanja nemogućnosti utvrđivanja zakonitosti pojedinih postupanja.

Primjeri

1) Treba navesti prodaju suvlasničkog dijela zgrade u Zagrebu, u Nazorovoj 70, za koju je cijena navodno isplaćena na račun u Grazu.

2) Zatim pitanje zamjene tzv. 'Kockice' na Prisavlju za zgradu na Iblerovom trgu, jer je 'Kockica' po sili zakona postala vlasništvom RH pa se uopće postavlja pitanje svrhovitosti zamjene sa stajališta RH.

Ti podatci dostupni su u Zemljišnoknjižnom odjelu, br. uloška 13284, a broj zemljišta katastarske čestice 2364/5.

3) Glede zgrade na Iblerovom trgu pojavljuje se zanimljivost u zemljišnim knjigama jer je u predmetu kupoprodaje Z-3189/98 rješenje doneseno još 17. studenoga 1998., ali prema dostupnim podatcima isto rješenje još uvijek nije otpremljeno. Treba reći i da je predmetna zgrada još uvijek upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Socijaldemokratske partije Hrvatske – Stranke demokratskih promjena.

4) Pojavila su se i saznanja da je SDP prodao hotel u Sloveniji (2003.), navodno Goranu Radmanu.

5) Nejasna su i postupanja s vilom u Makarskoj (tzv. 'Partijskom školom') koju je SDP dao u zakup fizičkoj osobi, a sa RH je vođen spor oko vlasništva.

Nužnosti

Da bi se otklonile sve sumnje i nejasnoće bilo bi potrebno jednostavno predočiti popis imovine koju su navedene 'društveno-političke organizacije' imale na korištenju, te što su od toga i kako prodale, a što i dalje i temeljem čega koriste. Nužno je vidjeti svojevrsnu 'imovinsku karticu'.

Naime, ovdje su navedeni samo neki primjeri, a naznačene društveno-političke organizacije su, prema nekim izvorima, raspolagale s oko dvjestotinjak poslovnih prostora, nešto više stanova te preko 500.000 m2 zemljišta.

A. Mijić


Davor Prtenjača uložio žalbu FIFA-i i zatražio obrazloženje kazne Šimuniću

Davor Prtenjača, odvjetnik Josipa Šimunića, poslao je žalbu Fifinom Žalbenom sudu u vezi kazne zbog skandiranja nakon utakmice dodatnih kvalifikacija za SP 2014. protiv Islanda.

-Podnio sam žalbu Fifi u kojem tražimo obrazloženje odluke kojom se Šimunić kažnjava sa deset utakmica suspenzije i 30.000 švicarskih franaka. Također, zatražio sam uvid u spis, jer želim vidjeti tko ga je prijavio i s kojom argumentacijom - izjavio je za Hinu odvjetnik iz Boeblingena kod Stuttgarta Davor Prtenjača.

Poznati hrvatski odvjetnik s njemačkom licencom vjeruje da ima više argumenata kojima bi se mogla dovesti u pitanje odluka Fife.

-Barem četiri ili pet su ključni, i svaki od njih bi mogao pobiti Fifinu odluku – zaključio je Davor Prtenjača. (M.B.)


Obrambena demokracija

Kako vrijeme leti! Već se gotovo pola godine namačemo u pravoj demokraciji. – Kako, pravoj?! – pitate se. – Zar postoji i kriva demokracija?

O, da! Ali naša je uvijek prava. Demokracija je, kao što se obično veli – pučka vladavina. To će reći: vladavina većine. Ali nema svagda i svugdje istovjetan oblik. Niti se općenito temelji na istoj ljestvici vrjednota. Upravo suprotno, demokracija se znatno, da ne velim: temeljito, razlikuje ne samo od epohe do epohe, nego i od države do države. Ni antička, robovlasnička, demokracija nije bila oblikom i sadržajem jedinstvena. Nisu takve bile ni manjinske vladavine, boljarska i kraljevska. Na početku europske političke Moderne (1789. – 1989.) pučka je vladavina, kao opći „duh vremena“, zahvatila cijeli europski kontinent. U XX. stoljeću taj se oblik vladavine raspao na kapitalističku („liberalnu“) i komunističku („narodnu“) demokraciju. One su, međusobno žestoko suprotstavljene, jedna drugu nijekale do kraja epohe. Svaka je naime vjerovala da je ona prava, a njezina protivnica kriva.

– Ma, daj! – kljucnu me unutarnji glas. – Što će ti to? Neka o tim tricama i kučinama razglabaju Srećko Horvat, Mato Kapović i drugi besposleni jarići što po dalekovidnicama i visokonakladnim novinama krste popa. Ti se drži ove naše današnje demokracije. I govori ozbiljno. – Ispravno! – velim sam sebi. – Ali plaši me ozbiljan govor. O čemu to? O kakvoći hrvatske pučke vladavine u XXI. stoljeću? To je valjda nekakva igra. Nešto poput dječjeg plesa oko šuplja oraha. Ali dobro, neka bude.

Danas živimo u logički i etički nakaznoj epohi, u tzv. „globalno doba“. Sve je pomalo sve. Ništa nije posve ono što jest. To je novi red stvari. Na nj smo se naviknuli. Nitko u tomu ne vidi ništa neobično, sve dok netko ne zapne za nešto i ne zatraži ustavnu potvrdu da je to nešto upravo ono što jest. Tako je građanska inicijativa „U ime obitelji“ zapela za definiciju braka. No tada su i Predsjednik Republike, i Predsjednik Vlade, i Predsjednik Sabora i vladajuća većina u Saboru skočili – PROTIV! Njihovo je protivljenje pratila bučna javna rasprava o referendumskomu pitanju. U njoj su raskrinkavani „natražnjaci“, „konzervativni revolucionari“, „puzajući pučisti“, „klerofašisti“, „fašisti“, „ustaše“ i svakojaka druga ideološka gamad. Najviše je pretrpjela sama zločinačka narav referenduma. Ona je, vikali su protivnici, u Weimarskoj Republici dovela na vlast Adolfa Hitlera.

Taj čestiti posao uzorno je obavio Morgenblattov strjeljački vod pod vodstvom Jelene Lovrić i Davora Butkovića.. No sve bi to prekrila prašina dvotrećinskog poraza na referendumu da stvar nije spasila Abendblattova ugledna teoretičarka hrvatske demokracije Mirjana Kasapović. Ta je gospođa, kao i morgenblattovci, zavapila iz dubine nesreće Weimarske Republike i zazvala – obrambenu demokraciju (Wehrdemokratie), koju ovih dana prijekom promjenom Ustava grade Zoran Milanović i njegova većina u Hrvatskomu [državnom] saboru.

Teorijski prizvana ideja „obrambene demokracije“ zvuči sjajno. Nezgoda je samo u tomu što Ustav Republike Hrvatske (čl. 1, st. 3.) određuje da hrvatski politički narod (demos) ostvaruje svoju demokratsku vlast na dva načina, izborom svojih predstavnika u Sabor i neposrednim odlučivanjem na referendumu, pa se tobože ne zna tko ovdje brani pučku vladavinu. A stvar je jasna. Predstavnička manjina brani tu vladavinu od pučke većine, a pučka većina od svoje predstavničke manjine. Ta lažna dvojba moguća je samo ondje gdje većina nije ono što jest. Drugim riječima: ondje gdje demokracija nije vladavina većine, nego vladavina manjine pod pokroviteljstvom Milorada Pupovca.

Benjamin Tolić


Sjećanje...

Merci, Isabel!

Isabel Ellsen francuska je reporterka, spisateljica i scenaristica. Kao fotoreporterka neko je vrijeme provela u ratom pogođenoj Hrvatskoj. Prema svom iskustvu napisala je knjigu „Diable a l'avantage" (Vrag je u prednosti), koja je objavljena 1995. Prema njoj je kasnije snimljen i film „Harrisonovo cvijeće" koji se odvija u Vukovaru. U filmu glume poznati holivudski glumci Adrien Brody i Andie MacDowell, a neki ga smatraju možda i najboljim filmom snimljenim o ratu u Hrvatskoj.

Ellsen stoga ima velike zasluge za širenje istine o Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Nažalost, prerano nas je napustila 2012. godine, u 54. godini. Merci, Isabel!


ČELNIŠTVU SVJETSKOG NOGOMETNOG SAVEZA - FIFA

Uvažena Gospodo!

Vašom odlukom da kaznite hrvatskog nogometnog sportaša gospodina Josipa Šimunića zbog njegova pozdravljanja nogometnim gledateljima na Maksimirskom igralištu u Zagrebu, nakon pobjede nad nogometnom reprezentacijom Islanda, kaznili ste cijeli hrvatski narod!

Ako Hrvatima branite taj plemeniti povijesni pozdrav "Za dom spremni" kojim su se pozdravom Hrvati pozdravljali kroz stoljeća u obrani svojih domova i domovine od svih koji su nas napadali, onda nam možete zabraniti i hrvatsko nacionalno ime i hrvatsku himnu "Lijepa naša domovino", kao i hrvatski kockasti grb, novac Kunu kojim su se služili obnovitelji NDH u tijeku Drugog svjetskog rata, kada su se borili protiv talijanskih i srbijanskih fašista i jugokomunista. Očito je da gospoda iz FIFE nemaju pojma o povijesti hrvatskoga naroda i njegove borbe za opstanak u vlastitoj domovini.

I zato ukoliko ne stornirate ovu vašu neodgovornu kaznu gospodinu Josipu Šimuniću onda slobodno možete zabraniti Hrvatima da igraju nogomet kao i sve druge sportove!

Uz Hrvatske pozdrave Bog i Hrvati! Za dom spremni!

U Zagrebu 17. prosinca,

za Savjet Slobodne Hrvatske - Mate Ćavar

***

To the Leadership of the International Federation of Football Associations - FIFA

Dear Gentlemen!

By your decision to punish Croatian football player, Mr. Josip Šimunić, because of his greeting to the spectators on the Maksimir dome in Zagreb, after victory over the Iceland team, you have punished the whole Croatian nation! If you ban the Croats this noble historic greeting "For the home - ready", which was used among Croats during centuries while defending their homes and homeland from all the attackers, then you can ban our Croatian national name and our national anthem "Our beautiful homeland", as well as our "chess board" arm and our currency Kuna, which was used by reconstructors of the Independent State of Croatia during World War II, when they fought against Italian and Serbian fascists and communists. It is obvious that the gentlemen from FIFA have no idea about history of Croatian people and about its struggle for survival in its own country.

So, if you don't withdraw this irresponsible punishment for Mr. Josip Šimunić, then you are free to ban Croats to play football, as well as all other sports!

With Croatian greetings "For God and Croats!" and "For the home - ready!", in Zagreb, on December, 17th 2013,

for the Council of Free Croatia - Mate Ćavar


PUSTI SRBE NEKA SE IZDOVOLJE

Ivan Meštrović ostavio je svjedočanstvo, njegovog razgovora sa Valterom Titom. Na pitanje I.Meštrovića, Valteru Titi, zašto ne prestane sa ubijanjima, Valter Tito je odgovorio ;'' Pusti Srbe neka se izdovolje.''

Od 1918.g. od dana, kad je hrvatski narod u Londonu, na silu stavljen u Srboslaviju, nazvanom ''jugoslavija'', sve do hrvatske pobjedničke OLUJE, nad jugokomunističko, srpskim četničkim neprijateljima, hrvatski je narod u borbi protiv Srboslavije, stradao sa stotinama tisuća, pobijenih, ranjenih, rastjeranih, iseljenih Hrvata, Hrvatica i hrvatske djece. Stradao je sa uništenim hrvatskim obiteljima, sa opljačkanom Hrvatskom, koju je uništavao i pljačkao centar vlasti iz Beograda, glavnog grada Srbije i ''jugoslavije''.

Sa hrvatskom vojničkom OLUJA pobjedom, nad jugokomunističko četničko fašističkom agresorskom armijom, agresora iz Srbije, nad hrvatskim narodom i uspostavom DRŽAVE HRVATSKE, danas u Hrvatskoj umjesto mira, izgradnje i oporavka, hrvatskim narodom vladaju jugokomunisti Josipovića u savezu sa srpskim četnicima, četničkog ''vojvode'', Grobara Nikolića, zajednički zakleti neprijatelji hrvatskog naroda. Neprijatelji hrvatskog naroda, jugokomunisti Josipovića i jugokomunističko četnička vlada Milanovića i Pupovca, zajednički u savezu, podižu i spomenike u čast i slavu ZLOČINU, slaveći zločinca Valtera Titu, sa čijim su naredjenjem jugokomunisti u savezu sa četnicima, pod komunističkom petokrakom, izvršili POKOLJ, nad hrvatskim narodom.

Slave zločinca Valtera Titu, sa šutnjom i odobrenjem većine članova HAZU ustanove, profesora, doktora, nazovi ''intelektualaca'' i sveučilišnih profesora, zajedno sa zagrebačkom gradskom upravom. Zajedno sa gradonačelnikom Zagreba, Milanom Bandićem. Koji obučen u hrvatsku narodnu nošnju, nosi veliku svijeću u procesiji na Mariji Bistricu, sa slikom zločinca Valtera Tite, na Bandićevim prsima. To je podlost i prevara, sa kojom Bandić ne bi mogao varati niti urodjeničko nepismene pleme u Africi, kao što vara, zagrebačke ''purgere.''

Četnički ''vojevoda'' Grobar Nikolić, saveznik, jugokomuniste Josipovića, dao je izjavu da je Vukovar srpski grad u kojega se Hrvati ne mogu vratiti. Da bi to i dokazao i zadovoljio svoga četničkog SAVEZNIKA, jugokomunista Josipović, zajedno sa jugokomunističkom vladom Milanovića i sa svojom policijom, napali su na hrvatski sveti grad Vukovar, sa ispisanom četničkom porukom, SLOBODA ili SMRT. Četnička sloboda sa zaštitom Josipović, Milanović policije ili Hrvatima, hrvatskim vojnicima, braniocima SMRT.

Neka, jugokomunista Josipović, zajedno sa jugokomunističko četničkom vladom Milanovića odgovore, koliko još Hrvata treba pobiti da se Josipovićevi četnički saveznici, zadovolje.

Ante Kunek


hrsvijet.net

Zašto Hrvati ne ruše vladu koja ih vodi u propast?

Prema natpisima u medijima i analizama pojedinih ekonomskih analitičara Hrvatsku u nekoliko narednih godina očekuje novi val otkaza, prema nekim informacijama čak 100.000 novih otkaza. Pritom vladajuća Kukuriku koalicija reže prava nastavnika, liječnika, branitelja, umirovljenika, policajaca i vojnika.

U zemlji je registrirano 360.000 nezaposlenih osoba, državu svake godine napusti 15.000 mladih u potrazi za zaposlenjem i egzistencijom, svake godine umire 15 tisuća stanovnika više nego se rađa. Ukratko, opstanak države i njeno funkcioniranje potpuno je ugroženo. Nakon niza katastrofalnih pokazatelja o stanju u društvu potpuno je suvišno osvrtati se na vladina predizborna obećanja i laži kojima su obmanule mase zasićene korupcijom, neimaštinom i nepotizmom.

Međutim, ono što zabrinjava je činjenica što Hrvati nisu na ulicama, zašto ne ruše vladu koja im sve čvršće steže omču oko vrata? Pogledamo li naše susjede Mađare i Talijane koji su masovnim prosvjedima znali prisiliti nesposobne vlade na raspisivanje prijevremenih izbora, Hrvati se čine kao polaznici nižih razreda pučke škole demokracije. Možda je prikupljanje velikog broja potpisa za dvije referendumske inicijative bio svojevrstan bunt protiv vlade i odušak građanima koji su bijesni, ali još uvijek nisu spremni svoje nezadovoljstvo pokazati u većem broju na ulici.

Povremeni prosvjedi nezadovoljnih društvenih skupina na Markovu trgu više djeluju kao predstave amaterskog kazališta nego kao organiziran socijalni bunt protiv nesposobne vlade. U ovim povremenim prosvjedima jasno se vidi sva bijeda hrvatske sindikalne scene i ne postojanje solidarnosti između različitih društvenih skupina. Ne postoji solidarnost između branitelja i radnika, poljoprivrednika i umirovljenika ili nastavnika i radnika. Razjedinjenost pojedinih društvenih skupina unutar same skupine ili između sastavnica društva sustavno se potiče upravo iz razloga kako ne bi došlo do kanaliziranja nezadovoljstva u jednoj grupaciji koja može predstavljati ozbiljnu političku prijetnju vlasti.

Drugi važan razlog zbog kojeg ne dolazi do organiziranih prosvjeda protiv aktualne vlasti je pasivno držanje oporbenih stranaka. U razvijenim demokracijama sastavni dio političkog života je javno svrstavanje oporbenih političkih grupacija, pretendenata na vlast, uz nezadovoljne društvene skupine. Sasvim normalna demokratska pojava je poziv čelnika oporbenih stranaka vlastitom članstvu da se pridruži prosvjedima protiv nesposobne vlade. Međutim, u Hrvatskoj bi se takav poziv, zbog terora režimskih medija, lako mogao protumačiti kao poziv na državni udar. To se uostalom već dogodilo u Vukovaru kada je mirno okupljanje nezadovoljnika ispred kolone državnog vrha protumačeno kao puzajući državni udar. Unatoč opasnosti od političke diskvalifikacije društvena uloga političke oporbe je demokratskim putem, pa taman i prosvjedima, rušenje nesposobne vlasti.

I tako, dok sindikalne vođe imaju neki vlastiti način komunikacije s vlašću, oporba neki svoj put, poljoprivrednici, radnici, liječnici, branitelji i učitelji neki treći put borbe, Kukuriku koalicija i dalje sa smiješkom na usnama galopira u potpuno uništenje hrvatske budućnosti.

Željko Primorac


VRATITE SE

Vratite se doma na svoje more,
u svoje oluje, bure, snove!
Na polja svoja, planine, gore.
Vratite se ! Hrvatska vas zove!
Vratite se u ona jutra, zore,
korijene stare, a žile nove.
Srca drugim žarom sada gore.
Vratite se! – Lijepa naša zove!
Dođite ovdje gdje se Jadran ljeska,
gdje otoci u suncu kao bove plove!
Tu gdje žega jari, kamen bljeska,
Vratite se! – Sveto tlo vas zove!
Vratite se, jer skut majke čeka,
draga zemlja tajnama skrita!
Tu gdje djedi vam bili od vijeka,
Vratite se! – kliče Vila Velebita.
Ravnica plodna i bregi vas zovu,
oltar stari i groblje vas voli.
Dođite kući u nadu novu!
Vratite se! – Hrvatska vas moli!

Mile Prpa


Bojovnikov epitaf

...
Nemoj me nikada zanijekati brate
Niti se stidjeti ove svete stijene!
Ja sam umro za Hrvatsku i za te,
Ti živi Hrvatsku i živi mene!
...

Ante Nadomir Tadić Šutra


Ćiro Blažević: Kaznu Šimuniću natovarili su domaći špijuni

Trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević ogorčen je kaznom Šimuniću koju je nazvao djelom „domaćih špijuna“.

- Ne mogu se složiti s tim patriotima, pod navodnicima kažem patriotima, koji tvrde da je Josip Šimunić zaslužio kaznu. Ogorčen sam jer je Fifa tako rigorozno reagirala - rekao je Ćiro.

Prema Ćirinom mišljenju kaznu Šimuniću natovarili su domaći špijuni koji kompromitiraju povijest.

- To uopće nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je "za dom i poglavnika". Jadnom Šimuniću to su na leđa natovarili domaći špijuni koji kompromitiraju povijest. On je to izgovorio u jednom zanosu nakon velike pobjede, a to je napravio zajedno s publikom. Pa kaznite onda i sve navijače ako možete! – zaključio je Ćiro.

Josipa Šimunića je FIFA-i prijavio Riječanin Zoran Stevanović, izvršni direktor udruge “Korak ispred”, koja u ime britanskog programa FARE surađuje s Fifom i Uefom.


Sramotna odluka

Josipu Šimuniću deset utakmica neigranja

Međunarodni nogometni savez (FIFA) kaznio je hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića (35) s čak deset utakmica zabrane nastupa u službenim utakmicama.

Osim toga, kažnjen je i s 30 tisuća švicarskih franaka zbog povika "Za dom" po završetku uzvratne utakmice dodatnih kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo protiv Islanda odigrane 19. studenoga u Zagrebu, a u kojoj je Hrvatska pobjedom 2-0 izborila plasman na SP u Brazilu.

Šimunić je po završetku utakmice uzeo mikrofon, te nekoliko puta uzviknuo "Za dom" na što mu je publika s tribina odgovorila sa "Spremni!". Unatoč činjenici što je riječ o starom hrvatskom pozdravu, Disciplinska komisija Fife je takvo ponašanje okarakterizirala diskriminatornim.

Kao što smo već pisali, o Šimunićevom postupku nije ništa zabilježeno u službenom izvješću s utakmice, što navodi na zaključak kako je odluka donesena na temelju drugih izvora pa je se stoga može smatrati političkom.

- Igrač i publika su koristili povik kojeg je tijekom Drugog svjetskog rata koristio fašistički ustaški pokret. Stoga je Disciplinmska komisija zaključila kako je njihovo ponašanje bilo diskriminirajuće - stoji u njihovu priopćenju.

Uz kaznu od deset utakmica neigranja, Šimuniću će tijekom odsluživanja kazne biti zabranjen i ulazak na stadione tijekom odigravanja tih utakmica.

Hrvatski nogometni savez ima pravo žaliti se na ovu odluku, a hoće li to pravo iskoristiti saznat će se narednih dana.

Ovime je vjerojatno karijera proslavljenog hrvatskog reprezentativca završila, baš kao i ona Roberta Kovača, nakon što ga je slovački sudac Ľuboš Micheľ neopravdano isključio protiv Engleza, a potom je još strašnija nepravda učinjena kada mu je dodijeljeno četiri utakmice neigranja.

M.B./hrsvijet.net


Podsjetnik...

Hrvatska i FIFA

Pozdrav Za Dom Spremni! često se dovodi u vezu s Nezavisnom državom Hrvatskom što je izazvalo bijes raznih udruga, članova Vlade te na kraju i FIFE.

Međutim, ne spominje se podatak da je ta ista NDH u vrijeme postojanja, dakle od 1941. do 1945. godine, bila punopravna članica krovne nogometne organizacije (Hrvatska je 17. srpnja 1941. postala članica FIFA-e) te u tom razdoblju odigrala 15 službenih utakmica sve do posljednjeg susreta u sklopu NDH odigranog 9. travnja u Zagrebu protiv Slovačke.

Zanimljivo da im NDH nije smetala davne 1945., ali sada bez problema sramotno kažnjavaju nogometaša koji je iskreno priznao da mu nije bio cilj promicati mržnju već istaknuti ljubav i ponos koji osjeća za svoju domovinu. Nisu ni provjerili informaciju da sporni uzvik zapravo dolazi iz vremena kada nije postojala NDH, a bogme ni FIFA. Ali očito kad su u pitanju novci, FIFA ima dvostruka mjerila.

Jedino logično što možemo zaključiti da bi onda i FIFA trebala sama protiv sebe pokrenuti istragu te se očitovati o činjenici da je NDH nila punopravna članica u njihovoj organizaciji kada već šire laži o njoj ovakvim presudama.


Tinolovka-news

ZLOČINAC BEZ KAZNE

Titov general, neki bi rekli Rankovićev čovjek za posebne, dakako prljave, zadatke, napustio je ovaj svijet bez da je za sve zločine koje je nedvojbeno počinio odgovarao, ako ništa drugo zbog Golog otoka ovaj komunistički isljednik trebao je odgovarati. Naravno, kao mnogo mlađi učitelj velikog zločinca, Josipa Broza Tita, Jovo Kapičić, a o njemu govorimo, prijateljevao je i s drugim, modernim, zločincima, tijekom Miloševićevog režima bio je vrlo blizak s poznatim krvnikom Željkom Ražnatovićem - Arkanom. U svojim posljednjim intervjuima Kapičić nije krio da je uživao posebne simpatije srpskog teroriste koji je život okončao onako kako ga je i živio, dakle, ubijen je mafijaškom obračunu početkom dvadeset i prvog stoljeća, kao i Kapičić Arkan također nije odgovarao za zločine koje je počinio, što je očito boleština od kojeb boluju 'ovi naši prostori', zločinci se izvlače dok žrtve vidaju rane.

Glede Jove Kapičića, dugovječnog Titovog generala, koji je preminuo u 94 godini, riječ je o čovjeku koji je u pravom smislu riječi podijelio sve sa 'Starim', kako su Tita zvale njegove kolege u zločinu, takozvani članovi takozvanog Vrhovnog štaba, uključujući i svoju djevojku. Naime, Jovo Kapičić, koji je u mladim danima Drugog svjetskog rata bio vrlo 'pristao mladić', pošten komunista, s karizmom, ali koja se nije mogla mjeriti s karizmom velikog vođe, imao je djevojku, Davorjanku Paunović. Govorimo o mladoj partizanki, vrlo zgodnoj djevojci na koju su oko bacili mnogi članovi takozvanog Vrhovnog štaba, no, 'Stari' je imao najviše sreće, neki će reći i najveću vlast, te je djevojka grijala 'Starog' u hladnim danima Drugog svjetskog rata. Kapičić se djevojke odrekao 'šutke', što je drugo i mogao s obzirom da je ona odabrala vrhovnog komandanta, iako je od nje taj komandant bio stariji dvostruko? Nažalost, to joj nije donijelo sreću, preminula je prije nego što su Tito i ona 'ozakonili' svoju izvanbračnu zajednicu, nakon čega je 'Stari' upoznao intelektualku iz Like, mnogo učenu Jovanku Budisavljević, također nedavno preminulu, za koju kažu da se vilicom naučila služiti na Titovom Galebu, a bila je 'prva dama Titove tvorevine'.

Kapičić, kao jedan od tipičnih udbaša staroga kova, kao jugoslavensiki Gestapovac, bio je čovjek koji je režimu poput Titovog neizmjerno koristio, pa čak i onda kada se Tito obračunavao s vjernim izvršiteljem njegovih zločinačkih nauma, Aleksandrom Rankovićem, inače Kapičićevim vjernim drugom. Ranković je otišao neposredno nakon Tita, ali puno prije Kapičića, sada već davne 1983. godine.

Komunistički isljednici u Srbiji odlaze, jedan za drugim, no, u Hrvatskoj se pomlađuju, sve su mlađi sa sve većim mirovinama.


Vlastitoga plina imamo za svoje potrebe. Uvozimo ga samo za to kako bi gulili "svoj" narod

Norveški brod-uljez Spectrum 'seizmičkim bombama' po Jadranu traži plin: 'Ocean care', nevladina organizacija sa sjedištem u Švicarskoj, uz pomoć automatskog identifikacijskog sustava (AIS) za praćenje kretanja brodova, ovih dana stalno prati kretanje po Jadranu broda-uljeza 'Northern Explorer' norveške tvrtke 'Spectrum'. I brod i tvrtka ovih su dana u žarištu interesa javnosti zainteresirane za zbivanja vezana uz energetsku i investicijsku politiku zemlje, kao i Vladine postupke koji se na to odnose, te zaštitu Jadrana, s obzirom na eventualne negativne posljedice posla koji obavlja 'Northern Explorer'.

U srpnju je, naime, između Hrvatske vlade odnosno ministra Ivana Vrdoljaka i norveške tvrtke 'Spectrum' koja se bavi seizmičkim istraživanjem podmorja potpisan ugovor ('ispod žita', nap.a.) o 'topničkom' skeniranju dna hrvatskog dijela Jadrana, pod morskom površinom od preko 30.000 metara četvornih, u svrhu lociranja mogućih nalazišta nafte i plina. Istraživanje je počelo na strah i trepet jadranskih skuša i srdela; doduše, dragi Norvežani sve to rade 'džabe', jasno, bez ikakvog natječaja!

Plina kao energenta nikad dosta ovoj 'jakoj' Vrdoljakovoj industriji 'na koljenima': Delegacija bogate države Katar, predvođenja tamošnjim ministrom energetike i industrije Mohammedom Bin Saleh Al-Sadom petog prosinca ove godine stigla je u Zagreb te je najprije posjetila džamiju i Islamski centar u Rijeci a zatim, onako usput i lokaciju za budući - na vrbi svirala - LNG terminal na Krku. Katarski ministar Al-Sada i hrvatski ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak prije par dana su u Banskim dvorima, u nazočnosti premijera Zorana Milanovića, potpisali sporazum o suradnji koji, kako je kazao Vrdoljak, otvara vrata novim, budućim konkretnim potezima u energetici, ali, moguće, i u drugim sferama. Katar je, rečeno je nakon potpisivanja, zainteresiran - a za što bi drugo nego - za dobavu (čitaj prodaju, nap. a.) svog plina na budući LNG-terminal. Na pitanje je li voljan ulagati i u gradnju samog terminala i brodove-plinonosce, Al-Sada je odgovorio kako će, nakon što zajedno s hrvatskim timom prouče sve aspekte projekta, razmotriti što dalje!?

Usput, gradnja LNG terminala u Omišlju na Krku stajala bi oko 630 milijuna eura, a u pogon bi mogao biti pušten 2019. godine; 'vrućih' investitora standardno nema na vidiku!? Sveopćoj plinomaniji pridružio se i naš premijer. Zoran Milanović i 'plinski' ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak putuju u Baku, Azerbajdžan, gdje će biti potpisan Memorandum o razumijevanju na budućem tzv. Južnom plinskom koridoru. Spajanjem na azerbajdžanski Transjadranski plinovod Hrvatska ima priliku postati važan faktor u energetskoj stabilnosti Europe. Cijevima dugim 520 kilometara, od grčko-turske granice preko Albanije do juga Italije godišnje bi u Europu trebalo dotjecati 16 milijardi kubičnih metara plina. „Hrvatski je vitalni interes, da se od Albanije, iz koje taj plinovod vodi u Italiju preko Jadranskog mora, povuče jedan krak po našoj obali Jadrana“, jasna je bila šefica 'plinske' diplomacije Vesna Pusić na sjednici Vlade koja je prihvatila Memorandum o razumijevanju između Azerbajdžana, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore o suradnji u provedbi plinovoda.

U svom osebujnom stilu profesionalnog kartaša premijer dodaje: „Nemamo poker asova, ali imamo dobru skalu na kojoj je malo domaćeg, malo uvoznog i to se zove balans u energetskoj politici. A ovaj projekt je za nas jako važan i čini nas (činit' će nas?, nap. a.) manje ovisnima“, izrazio se Zoran Milanović koji će tu partiju pokera s velikim ulogom imati priliku zaigrati u Bakuu, gdje će Memorandum biti potpisan.

Konzorcij Shah-Deniz svečano će obznaniti, na časnu riječ, kako će uložiti u projekt tzv. Južnog plinskog koridora sitnicu, oko dvije milijarde eura dok bi gradnja trajala tek četiri godine…a plin bi prema Hrvatskoj potekao početkom 2019. Tada će vjerojatno i onaj ostatak ostataka hrvatske industrije biti u stečaju ili u najboljem slučaju u Linićevoj predstečajnoj nagodbi a većina vlasnika obiteljskih kuća i tako je zbog visoke cijene plina prešla na sigurni i dvaput jeftiniji sistem grijanja-na drva iz još uvijek naših šuma!

Fantazmagorija hrvatskih 'plinomana'

Uspije li se, ako Bog da, Hrvatska ipak priključiti globalnoj energetskoj igri, priključak bi se zvao Jadransko-jonski plinovod - 516 kilometara dugih cijevi iz albanske Fiere do Splita i godišnjeg kapaciteta pet milijardi kubika plina. Koja je hrvatska realnost glede plina? Na žalost, danas pokojni dr. Branimir Molak (umro u rujnu 2012.), predsjednik Međunarodnoga instituta za razvitak Hrvatske upozoravao je uzalud, još u ožujku 2012. kako razloga za najavljeno poskupljenje (do 35 %) plina nema i da se radi isključivo o 'guljenju građana', pljački. „Cijena plina je u svijetu već nekoliko godina u padu. Proizvodna cijena plina iz Jadrana je 11-12 puta manja nego ona po kojoj ga danas prodaju kućanstvima, no još im nije dovoljno. Domaća proizvodnja plina zadovoljava 73-95 posto potreba Hrvatske, no u bescjenje ga izvoze u Italiju. Što će još izmisliti kako bi ogulili stanovnike“, pitao se tada dr. Branimir Molak, povodom Inine studije prema kojoj bi kriterij za poskupljenje plina bila stambena površina. A ideja je bila više nego bizarna.

Cjenovne tarife bile bi tako podijeljene na tri kategorije. Prva su stanovi do 35 kvadrata. U drugoj su stanovi od 35 do 55 kvadrata, a svi koji žive u stanovima većima od toga plaćali bi najskuplji plin. Studija je šokirala mnoge jer bi na taj način plin nekima poskupio i do 35 posto. „Sada će cijenu plina povisiti ovisno o kvadratima stana, uskoro budu po broju dimnjaka, a zatim po broju metli u stanu ili po broju banana koje pojedu kreatori ovakvih ideja za poskupljenje“, sarkastičan je bio Branimir Molak. A što će biti tek s energentima kad se iz zatvora u Kukuriku vladu vrati 'road-killer' Ratko Čačić pa 'udari' po milijardama kuna teškim, hidrocentrali Ombli i termocentrali Plominu C, imat' ćemo energije za cijelu Europu a zaposlit ćemo i koju stotinu 'inkasatora' struje i plina!?

Nego, smrkne nam se pred očima. Uvoz svinjetine skočio 300 posto, mlijeka 175 a jaja čak 524 posto… Samo u prošloj godini zatvorili smo/su 2800 mliječnih farmi pa uvozimo čak 40 posto mlijeka, 'mlijeko vam materino'; a 'mliječni' ministar na Baliju mazi orangutane… puca njemu njegov debeli prsluk!? Pa, umjesto plinomanije i plinovoda izgradimo jedan mlijekovod do alpskih zemalja Slovenije, Austrije ili Švicarske, uštedjeli bi barem na mliječnom transportu a mogli bi od sreće i zajodlati… jo, jo, jo, jodli, jo, jo, jo, jodli!

Pitali malog Ivicu u pučko
j školi:
- Tko nam daje mlijeko?
Ivica odgovori k'o iz topa:
- Meeeeeggle!
- A što nam daje kravica, pita 'teta'?
- Gulaš, drekne Ivica…

Damir Kalafatić


Pozadina partizanskog zločina u Vrgorcu u siječnju 1945. godine

Otkriće nove masovne grobnice ponovno je pokrenulo pitanje razloga (ne)istraživanja partizanskih zločina u Republici Hrvatskoj. Tek otkrivena masovna grobnica nalazi se u Vrgorcu te su u njoj, po svemu sudeći, nalazi više od 40 leševa.[1]

Prema dostupnim podacima, zločin u Vrgorcu dogodio se krajem siječnja 1945. godine, u vrijeme kada je Titova partizanska vojska primala dvostruku pomoć, od britanske vojske (s dijela apeninskog poluotoka i dalmatinskih otoka) te od sovjetske vojske koja se od rujna 1944. godine nalazila na prostoru Srbije i Vojvodine. (Također, pod sovjetskim operativnim zapovjedništvom na prostoru Srbije i Makedonije nalazile su se bugarske postrojbe.) Vrhovni stožer Titove partizanske vojske (Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) nalazio se u Beogradu, kojeg su 20. listopada 1944. godine zauzele sovjetske postrojbe.

Do kraja 1944. godine partizanske postrojbe zauzele su (nakon južnog i srednjeg) i sjeverni dio Dalmacije, pa je u trenutku zločina u Vrgorcu na širem obalnom području (od Knina do crnogorskog primorja) partizanska vlast bila uspostavljena i stabilizirana. Dakle, partizanski zločin u Vrgorcu nije počinjen na području koje je u vojnom smislu bilu nestabilno, a žrtve nisu bili vojnici, nego civili.[2] Preciznije rečeno, partizanski zločin u Vrgorcu počinjen je nad civilima na području koje je bilo pod sigurnim partizanskim nadzorom (kroz relativno dugo vremensko razdoblje).

Vremenski i uzročno partizanskom zločinu u Vrgorcu prethodili su pogoršani odnosi između partizanskog vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom i britanskih vojnih vlasti. Naime, do (iznenadnog) leta 19. rujna 1944. godine na područje pod sovjetskim vojnim nadzorom,[3] Tito se od početka lipnja 1944. godine nalazio na otoku Visu.[4] Vis je tijekom 1944. godine bio jako britansko uporište, a nadzirale su ga britanske postrojbe s južnog dijela apeninskog poluotoka. Od Titovog odlaska na područje pod sovjetskim nadzorom, odnosi između Tita i britanskog vodstva ubrzano su se pogoršavali.

Nakon što su partizanski zapovjednici u obalnom području izrazili negodovanje zbog britanskog prisutstva u okolici Dubrovnika,[5] britanski premijer Winston Churchill je 2. prosinca 1944. godine Titu poslao telegram sljedećeg sadržaja:

“Kopiju ovog telegrama šaljem maršalu Staljinu. Kako Vam je poznato, mi smo se s Maršalom [Staljinom] i sovjetskom vladom dogovorili, da koliko god je moguće nastavimo zajedničku politiku prema Jugoslaviji i da naš utjecaj treba tamo biti ujednačen. Izgleda, međutim, da Vi nas tretirate na pojačano nepravičan način. Možda se bojite zbog svojih ambicija da okupirate talijanske teritorije na sjevernom Jadranu, te sa sumnjom i odbojnošću gledate na svaku vojnu operaciju na Vašoj obali koju poduzimamo protiv Nijemaca. Već sam Vam zajamčio da će sva teritorijalna pitanja biti rezervirana za mirovnu konferenciju gdje će se o njima suditi bez obzira na ratna osvajanja pa takvi problemi zacijelo ne bi smjeli ometati vojne operacije sada.”[6]

Razlog zašto je Churchill spominjao Titove (tada tek potencijalne) planove glede eventualnog teritorijalnog proširenja obnovljene jugoslavenske države, bio je u tome što je partizanska vojska u priobalju “sa sumnjom i odbojnošću” gledala na britanske vojne operacije (izvođene protiv njemačke vojske). Drugim riječima, Churchill nije ulazio u dublje razloge zašto se partizanska strana protivila britanskim operacijama protiv njemačke vojske, nego je jasno naglasio svoje protivljenje takvoj politici.

Osim zbog toga, Churchillova poruka Titu (i Josifu Staljinu) ukazivala je na uvjete u kojima se izgrađivala partizanska vlast na (istočnojadranskoj) obali od crnogorskog primorja do Knina od jeseni 1944. godine. Britanska strana bez prikrivanja naglašavala je kako je Tito živio “tri ili četiri mjeseca živio pod našom zaštitom na Visu”, te je ”odjednom odmaglio, ne ostavivši adresu, već stražare nad svojom pećinom da ispadne da je još ondje”.[7] Takav postupak Churchill je doživio ne samo kao osobnu uvredu, nego i kao akciju u kojoj je nemali utjecaj imala i sovjetska strana. Iz tog razloga, Churchill je svoj telegram od 2. prosinca 1944. godine poslao i Staljinu. Cilj je bio jasan – ukazati sovjetskom vodstvu kako Tito izigrava britansko-sovjetski dogovor o njihovom ravnomjernom utjecaju na britansku štetu. Uz ostalo, Churchilla je zanimalo je li u takvo Titovo ponašanje upleteno i sovjetsko vodstvo, i ako je, u kojoj mjeri.

Zbog tih navedenih razloga, prosinac 1944. godine protekao je u dodatnom zahlađenju odnosa između nove vlasti u Beogradu s Titom na čelu i britanskog predstavništva. Takav odnos odražavao se i na lokalnoj razini unutar područja koje su nadzirali Titovi partizani. Među tim područjima posebno važna bila je Dalmacija, iz razloga što je predstavljala rubno područje Titove tek uspostavljene vlasti prema jadranskom moru koje se nalazilo pod britanskim nadzorom. Sukladno tadašnjem Titovom odnosu prema britanskoj strani, u tada još nerazjašnjenim političkim prilikama glede budućnosti jugoslavenske države (o kojoj se tek trebalo raspravljati na konferenciji u Jalti u veljači 1945. godine), Titova vlast na zauzetim područjima provodila je likvidacije svih onih koje je smatrala potencijalnim neprijateljima.[8]

U takvim uvjetima, najvjerojatnije krajem siječnja 1945. godine, likvidirano je bez suđenja više od 40 hrvatskih civila u okolici Vrgorca.

Vladimir Šumanović

[1] http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=30479:vrgorac-matievo-ministarstvo-ponovno-graevinskim-strojevima-na-rtve-komunistikih-zloina-&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112
[2] Isto
[3] Dušan Biber, Tito – Churchill: Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije-Beograd / Globus-Zagreb, 1981., str. 321., 322., 324., 341.
[4] D. Biber, Tito – Churchill, str. 351.
[5] D. Biber, Tito – Churchill, str. 384.
[6] D. Biber, Tito – Churchill, str. 384.-385.
[7] D. Biber, Tito – Churchill, str. 351.
[8] U slučaju stradanja hrvatskih vojnika i civila, likvidacije su bile izvođene ponajprije po nacionalno-političkom kriteriju, jer se za Hrvate općenito smatralo da se u velikoj većini protive obnovi bilo kojeg oblika jugoslavenske države. (http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=25350:preueni-zapisi-hrvatska-i-pitanje-legitimiteta-jugoslavenske-drave&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112)


Da se ne zaboravi...

Pokolj u Voćinu i okolnim mjestima

Pokolj u Voćinu koji se dogodio 12. i 13 prosinca 1991. kao i razaranje voćinskog marijanskog svetišta i crkve iz XV stoljeća je ratni zločin koje su počinile srpske paravojne i okupatorske postrojbe za vrijeme Domovinskog rata.

U tom nadaleko poznatom masakru i kulturocidu srpske su snage ubile između više od 55 hrvatskih civila u Voćinu, a povijesno zdanje crkve koji je bila spomenik kulturne baštine I reda razorili do temelja.

KRONOLOGIJA:

Prema izvješću Amnesty Internationala, srbijanske paravojne postrojbe, među njima "Beli orlovi" i "četnici", su prije povlačenja ubili najmanje 42 Hrvata, među njima i žene i starce, u selima Voćinu i Humu. Kada su napuštali Voćin, u noći 13. prosinca 1991. uništili su hrvatske kuće i ekplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru preko 500 godina, u kojoj su skladištili oružje. Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je strijeljano.

Osebujnost ovog slučaja je to što je ovo najdokumentiraniji ratni zločin, jer su se inozemni medicinski stručnjaci na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba vrlo brzo pojavili na prizorištu zločina, čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičkuistragu. Prema forenzičarskom izvješću objavljenom 19. prosinca u Zagrebu, pronađena su 43 leša: 15 je bilo žena od kojih je 12 imalo između 57 i 76 godina; a ostalo su bili muškarci, od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Većina je smaknuta vatrenim oružjem, no sedmero je bilo spaljeno a jedna je žrtva imala rane za koje se pretpostavlja da potječu od sjekire. Valja napomenuti da je jedna od žrtava bio S.N., 77-godišnji Srbin, koji je prema izvještaju za autopsiju preminuo od krvarenja. Mjesni svečenik je izjavio da je on poginuo u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede. Mještani su novinarima izjavili da su odnosi sa Srbima u tom kraju bili dobri te da prva tri mjeseca nakon što su Srbi samovoljno preuzeli vlast u Voćinu nisu puno patili.

No situacija se dramatično pogoršala kada su stigli "Beli orlovi" koji su počeli terorizirati Hrvate i tjerati ih na prisilni rad. Prema jednom svjedoku, srbijanska policija je upala u njihovu kuću i optužila njegovu obitelj da informiraju hrvatsku vlast, iako nisu imali radio prijenosnik. Svezali su ih i tukli, sve dok ih nije spasio srpski policajac koji ih je poznavao. Ipak, opljačkana im je i zapaljena kuća, a oca su smaknuli.

U prosincu 1991. Godine Ivicu Bona, Dragu Ivankovića, Gorana Salača I Vladu Supana dočekalo su Šešeljavi četnici, tukli ih i meltretirali, natjerali ih da sami iskopaju grobove a zatim ih ubili. Nekoliko dana ranije, Srbi su predvođeni Rajkom Bojčićem, koji je tada bio “komandant štaba” u Voćinu upali u dom Ivana Šimića te poklali i masakrirali njega, njegovu suprugu Mariju i njegovu punicu Veroniku Ament, i to samo zato što su znali da jnjihov sin pripadnik Hrvatske vojske. Jedan od Srba koji su sudjelovali u tom pokolju, Stevo Šimić, danas prima mirovinu Republike Hrvatske.

U Humu, pripadnici tzv. “specijalne jedinice sao krajine” provodile pretrese kuća i odvodile zarobljenike. Tako je uhićena i obitelj Marijana Đuzela, njegova supruga, dvojica sinova, snahe i djeca. Marijanov sin Jozo danima je zlostavljan u zatvoru, a zatim ga je na svoju odgovornost pustio milicajac Vlajko Tomašević koji danas živi u Iloku. Grupa od nekoliko Srba djelovala je po Humu danima, terorizirajući stanovništvo. Dolaze u kuću obitelji Đuzel, prijete im nazivajući ih ustašama, a zatim ih izbacuju vani i pale kuću. Marijana Đuzela tada sa nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je također živio u istom selu. Druga grupa četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, Ivana Banovca kojeg su istom pilom sasjekli na komade i Marka Vukovića, a zatim ih zapalili ispred kuće.

Susjeda Katica Tomić bila je nazočna kad je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića davši nakon toga “svojoj braći” da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. Nakon toga su ga stavili na cestu, polegli pored strvina ubijenih svinja, polili benzinom i zapalili. U panici od Hrvatske vojske prilikom povlačenja, naoružani četnici natjrali su Srbe i Hrvate na povlačenje, a kako stariji ljudi, koji su smatrali da se nikome ništa neće dogoditi, nisu htjeli otići s ognjišta, ubrzo su ubijeni. Tomo Martinović i njegova supruga Katica nisu htjeli napustiti kuću, a Srbi sui h zavezali za drvo u dvorištu i sjekirom im odrubili glave, a zatim su te iste glave nogom nabijali po dvorištu. Da tim četnicima ništa nije sveto pokazali su ubojstvima starijih srpskih mještana koji nisu htjeli napustiti svoj dom. Četnici sui h ubijali i ostavljali na kućnim pragovima.

U svom povlačenju četnici su bili odlučni da pobiju što više Hrvata, pa su tako u Voćinu u ulici Pašina bacili bombu u kuću Stipana Majića, nakon čega su ubili njega i suprugu Anu. U isto vrijeme druga grupa četnika tražila je veterinara Josipa Antunovića, a kako ga nisu pronašli u kući, istu su zapalili. U istoj ulici nastradla je i obitelj Mirka Šimića. Oni su imali veliki podrum u koji su se sakrili pred najezdom četnika, ali kako ih nisu našli u kući, jedan od šešeljavaca primjetio je kako se kriju u podrumu odakle su istjerane Jaga Šimić i Marija Matanči, koje su odmah streljane. Četnici nakon toga izvode Branka Medića kojeg su mučili, streljali, a zatim zapalili, nakon čega su minirali i digli u zrak gospodarske objekte.

Za to vrijeme, u podrumu, odakle su izvučeni ubijeni Hrvati, skrivala se 81-godišnja starica Jelena Dorić koja je u naručju držala šestogodišnjeg Danijela Medića, sina ubijenog Branka, a kako su bili zatrpani vrećama i kutijama to ih četnici nisu primjetili pa su na svu sreću preživjeli taj stravičan pokolj. Na cesti prema Voćinu četnici su uhvatili Stjepana Jurmanovića i ranili ga. Stjepan je nekako dopuzao do svog dvorišta, gdje ga hvataju Obrad i Mitar Simić, te Rade i Milan Ivković, koji su Stjepana zaklali, odrezali mu grkljan, iskopali oba oka i nožem mu razvalili usta. Takvog ga je pronašao sin Miroslav dva dana kasnije, kad je Voćin oslobođen.

Nakon ubojstva Jurmanovića četnici nastvaljaju svoj krvavi pir, pa su nedaleko od tog mjesta zaklali Stjepana i Mirjanu Štimac te ih zapalili zajedno s kućom. Nekoliko kuća dalje ubili su Stjepanove roditelje Jakoba i Angelu Štimac, koje je pronašao sin Miško, kad je stigao u oslobođeno selo. Poznato je da se njihov ubojica Obrad Simić često znao hvaliti time, ali i ostalim svojim stravičnim zločinima.

Na kućnom pragu četnici su ubili i 84-godišnjeg starca Antuna Buljevca, a zatim nastavili dalje prema Alojzu Peršiću, kojeg je na kraju ubio susjed Duško Samac.

Strahujući za svoj život, Rozalija Tomolo spavala je kod prijateljice, ujutro se uputila kući da bi nahranila stoku i zatekla četnike kako ubijaju sce pred sobom. Vračajući se prijateljici, rafalom ju je pogodio četnik Milan ivanović.

U kuću obitelji Dorić također upadaju Četnici, razbijau i lome sve pred sobom. Na krevetu sječivom za meso ubijaju 81-godišnju nepokretnu staricu Paulinu Dorić, a zatim ju pale.Rušeći, paleći i ubijajući od ulice do ulice dolaze tako do kuće obitelji Božičković, koja se brinula o Mari Ivanković, koja pak nije htjela otići iz kuće pa su je četnici zaklali i odrezali joj glavu.Nekoliko metara dalje, četnici upadaju u kuću obitelji Matanić, gdje žive 65-godišnji supružnici Franjo i Marija. Grupa Srba, sumještana, znajući da im je sin Darko pripadnik HV-a, ispalili su zolju na njihovu kuću, a nakon što su izašli iz kuće pokosili sui h rafalnom paljbom. Isto se dogodilo i Julki šimić, koja je živjela sama.Četnici upadaju u kuću u kojoj žive Dragutin Volf i njegova supruga Ana, koja je netom prije toga na nagovor supruga pobjegla, a Dragutin je ubijen hicem u lice i iznesen na ulicu kao opomena ostalima. Susjed je kao počinitelja prepoznao Milana Ivanovića, koji je ubio starca zato što su mu sinovi bili u HV-u!

Po nalogu Steve Šimića (istog onog koji danas prima hrvatsku mirovinu) četnici su upali u kuću Antuna Volfa, kojin je bio ispitivan i mučen na lageru sekulinci, odakle mu se gubi svaki trag. Mirko Medved se u svojoj obiteljskoj kući skrivao sa nekoliko mještana kada su uletjeli Srbi. Njegova supruga Lizika zajedno sa majkom ubijenog Gorana Sakača i Milanom sabljakom pobjegli su kod susjede a Mirko je ubijen.

Grupa četnika, među kojima su bili Drago Starijaš, Sreto Vasiljević, Slobodan Bosanac i Rajko Vučković, uhitili su Hrvate Franju Banovca i Dragu Jurića te ih mučili sve do dolaska na lager Sekulince gdje im je svakodnevno prijećeno smrću. Ondje je Jurić razmjenjen, dok su banovca likvidurali četnici Zoran Miščević, Slobodan Bosanac i Dragan Starijaš.Prilikom akcije Hrvatske vojske kod Mokrog polja zarobljeni su pripadnici ZNG-a Mirko Vučeta i Tomislav Šimanović koji su mučeni od strane četnika u Voćinu.Šimanović je zamjenjen za Savu Tanovića, a Vučeti se nakon što je prebačen na lager Sekulince gubi svali trag.

U listopadu 1991.godine voćinski četnici provodili su raciju na predjelu Prevenda i uhitili 33 mještana među kojima se nalazio i Drago Dorić kojeg si izdvojili iz grupe, vezali za stablo, mučili i tukli, a o njegovoj sudbini se ni danas ne zna. Josip Pajtl bio je početkom listopada uhićen i nakon maltretiranja oslobođen, ali pred povlačenje Srba “komandir milicijske stanice” u Voćinu, Milan Crnobrnja naredio je njegovo ponovno zatvaranje. Josip je tada zamolio stražara da skokne po cigarete što mu ovaj dopušta, ispred trgovine nailazi na grupu Srba među kojima je i Đoko Obradović, koji ga provocira, a potom i ubija. Slično se dogodilo i Željku Galoviću, koji je samouvjereno, jer je bio dobar prijatelj sa nekoliko Srba, krenuo prema Humu, ne slušajući upozorenja. Tu su ga uhvatili četnici Veselko Petrušić i Ranko Lukić, koji je bio njegov prijatelj, pa su ga odveli u jednu kuću gdje ga je taj “prijatelj” Lukić zaklao.

Četnici su na Budimu kod Huma zarobili i Željka Lajcha, koji je odveden na ispitivanje i mučen. Prema sjećanju Nikice Ivezića, Lajch je doveden pretučen, a imao je i rane od metaka. Potom je došao četnik po nadimku “Kizo”, psovao mu majku ustašku, uzeo nož od stražara, zgrabio Lajcha za uho i rekao: “Taman mi je ovo za zalogaj” i potom ga odrezao. Spaljeno tijelo Željka Lajcha pronađeno je 15. Prosinca 1991. Godine pored razorene voćinske crkve. Što se tiče same crkve, Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu, nju su srbi najprije opljačkali, a zatim su je koristili za držanje oružja i streljiva. Pred odlazak su na zapovjed generala tzv.JNA, Milana Trbojevića istu opasali eksplozivom i srušili, a detonacija je bila toliko jaka das u stradale i sve obližnje kuće. Također, nakon toga svi gospodarski objekti su sravnjeni sa zemljom.

Majka Gorana Salača ispričala je nakon okupacije Voćina što se sve događalo tijekom srbočetničke i jugokomunističke okupacije. Prisjetila se je kako je Hrvatima bio zabranjen odlazak u trgovinu i kupovanje kruha, a kad bi se to i dogodilo, dobivali bi onaj star i po nekoliko dana. Njezin sin Goran često se s njom skrivao po kući, a nakon što su Srbi upali u njihovu kuću četnik Drago Starijaš odveo je Gorana sa sobom. Nakon što je pušten kući Goran se morao javljati na raznu obvezu gdje je zajedno sa još trojicom mještana tovario i razvozio streljivo. Nakon toga mu se gubi svaki trag. Njegova majka u svojoj je izjavi kazala kako se raspitivala o sinu i uvijek je dobivala oprečne informacije, dok nije srela stanovitog Voju iz Popovaca koji joj je kazao da je pobijeno nekoliko mještana među kojima se očito nalazio i njezin sin. Marija Ivezić iz Huma također jedna od preživjelih koja je govorila o zločinima, ispričala je kako su četnici upali u njenu kuću, izvukli njezina oca ispred kuće gdje ga je pred njom zaklao sumještanin Ranko Lukić.

Ona je dobila kundakom po glavi i vraćena je u kuću gdje se uskoro pojavljuje pripadnik “belih orlova” Slobodan Vasilić iz Slavonskog Broda, govoreći joj da obuče djecu i napusti kuću.Marija je u svojoj izjavi rekla da joj je Vasilić rekao da takva zvjerstva kakva su radi domaći Srbi nikada nije vidio i da u tome ne želi sudjelovati. Zahvaljujući Vasiliću, Marija se zajedno sa djecom spasila, a kasnije se pridružila suprugu Nikici koji je bio zatočen i svjedok mnoštva ubojstava i mučenbja njegovih susjeda i ostalih žitelja voćinskog kraja. Nikica Ivezić je u svojoj izjavi nabrojio imena ostalih Hrvata koje je viđao u zatvoru, ali i imena njihovih ubojica, od kojih nitko do sada nije priveden pred lice pravde.

Žrtve četničkog masakra u Voćinu, lager Sekulinci, Hum, Bokane

Pobijeni Hrvati civili od 14.08.1991. Do 13.12.1911.

1 .Ilić Branko rođen 1956. -14.08.1991. Lager Sekulinci, nestao
2. Galović Željko rođen 1949. - 26.08.1991. Lisičine, zaklan
3. Banovac Franjo, rođen 1938. -28.09. 1991. Lager Gudnoga, ubijen
4. Vučeta Mirko rođen 1959. -5. 10.1991. Lager Sekulinci, nestao
5. Volf Antun rođen 1956. -15. 10. 1991. Lager Sekulinci, nestao
6. Dorić Drago rođen 1959. -22.10.1991. Industrija “Gaj”, Voćin, nestao
7. Bon Ivica rođen 1954. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj” Voćin, ubijen
8. Ivanković Drago rođen 1960. -3.12.1991. Industrija “Gaj”Voćin, ubijen
9. Salač Goran rođen 1972. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj”Voćin, ubijen
10. Supan Vlado rođen 1939. -3.12.1991. Industrija “Gaj”Voćin, ubijen
11. Šimić Ivan rođen 1932. -6. 12. 1991. Prevenda Voćin, zaklan
12. Šimić Marija rođena 1934. -6.12.1991. Prevenda Voćin, zaklana
13. Ament Veronika rođena 1914. -6.12. 1991. Prevenda Voćin, zaklana
14. Đuzel Marijan rođen 1931. -13.12.1991. Hum, ubijen
15. Ridl Roman rođen 1932. -13.12.1991.Hum, ubijen motornom pilom pa spaljen
16. Banovac Ivan rođen 1934. -13.12.1991. Hum, ubijen motornom pilom pa spaljen
17. Vuković Marko rođen 1934. .13.12.1991. Hum, zaklan pa spaljen
18. Martinović Tomo rođen 1934. -13.12.1991. Bokane, odsječena glava
19. Martinović Katica rođena 1936. -13.12.1991. Bokane, odsječena glava
20. Jorgić Mile rođen (nema podataka) 13.12.1991. Kometnik, ubijen
21. Ojkić Teodor rođen (n.p.) 13.12.1991. Voćin, ubijen
22. Majić Stipan rođen 1909. -13.12.1991. Voćin Pašina ulica, ubijen
23. Majić Ana rođena 1918. - 13.12. Voćin Pašina ul., ubijena
24. Šimić Jaga rođena 1929. -13.12.1991. Voćin Pašina ul., ubijena
25. Peršić Franika rođena 1928. -13.12.1991 Voćin Pašina ul., ubijena
26. Matanči Marija rođena 1939. -13.12.1991. Voćin Pašina ul., ubijena
27. Medić Branko rođen 1959. -13.12. Voćin Pašina ul., ubijen
28. Matanči Stjepan rođen 1932. -13.12.1991. Voćin Pašina, spaljen
29. Jurmanović Stjepan rođen 1933. -13.12.1991. Voćin Pašina, zaklan
30. Štimac Stjepan rođen 1959. -13.12.1991. Voćin Pašina, zaklan
31. Štimac Mirjana rođena 1959. -13.12.1991. Voćin Pašina, zaklana
32. Štimac Jakob rođen 1911. -13.12.1991. Voćin Pašina, ubijen
33. Štimac Angela rođena 1915. -13.12.1991 Voćin Pašina, ubijena
34. Buljevac Antun rođen 1907. -13.12.1991. Voćina Pašina, ubijen
35. Peršić Alojz rođen 1922. -13.12.1991. Vočin Karanova ul., ubijen
36. Tomolo Rozalija rođena 1921. -13.12.1991. Voćin Karanova, ubijena
37. Volf Dragutin rođen 1922. -13.12.1991. Voćin Karanova, ubijen
38. Matanči Franjo rođen 1926. -13.12.1991. Voćin Prevenda, ubijen
39. Matanči Marija rođena 1927. -13.12.1991. Voćin Prevenda, ubijena
40. Šimić Julka rođena 1932. -13.12.1991. Voćin Prevenda, ubijena
41. Ivanković Mara rođena 1900. -13.12.1991. Voćin Prevenda, zaklana
42. Dorić Paulina rođena 1911. -13.12.1991. Voćin Prevenda, spaljena
43. Medved Mirko rođen 1929. –13.12.1991.Voćin Prevenda, ubijen
44. Pajtl Josip rođen 1965. -13.12.1991. Voćin Trg Gospe ubijen
45. Laich Željko rođen 1958. -13.12.1991. Voćni Trg Gospe, spaljen
46. Nenadović Stojan rođen 1914. 13.12. 1991. Bokane, ubijen

Napomena: ovaj popis nije konačan, ovo su samo osobe za koje postoje sigurni i pouzdani podaci, nema podataka na koji način su stradli Majdandžić Metod I Majdandžić Marija, Runje Zorica, Bartolović Marko, Scheitl Frane, Gehringer Johan, Hamerbacher Franz, Vogler Franz...


katolicki-tjednik.com

BLAŽENE DRINSKE MUČENICE

Časne sestre Kćeri Božje ljubavi, na poziv nadbiskupa dr. Josipa Stadlera, došle su u Sarajevo 1882., a na Palama kod Sarajeva 1911. otvorile samostan Marijin dom. Predavale su u osnovnoj školi i pomagale susjedima, bez obzira na vjeru i narodnost.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu su živjele poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica). Iako su činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, 11. prosinca 1941. četnici su opkolili Marijin dom i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda, nakon čega su opljačkali i zapalili samostan.

Sestre su te večeri, zajedno s nekoliko drugih zarobljenika, započele svoj četverodnevni križni put po brdima i šumama planine Romanije. Uz razna preslušavanja, prijetnje i vrijeđanja, išle su do Sjetline, gdje je 76-godišnja s. M. Berchmana, iznemogla od puta, odvojena od ostalih sestara i zadržana. Ostale sestre odvedene su u Goražde i smještene u vojarnu. Tog 15. prosinca četnici su provalili sestrama u sobu i nasrnuli na njih. U obrani svoga ljudskog dostojanstva i zavjetovane čistoće, sestre su skočile kroz prozor, nakon čega su noževima usmrćene i bačene u Drinu.

Sestra Berchmana ostala je desetak dana u Sjetlini u zatočeništvu, a zatim je, kako joj je rečeno, trebala poći u Goražde k ostalim sestrama, koje su već bile ubijene. Četnici koji su je odvezli izjavili su po povratku da je sretno stigla svojim sestrama, ali ona je 23. prosinca ubijena kod pračanskog mosta.

Glas o mučeničkoj smrti ovih pet sestara, u narodu poznatih kao Drinskih mučenica, brzo se širio od samih početaka. Biskupijski postupak za njihovu beatifikaciju otvoren je u Sarajevu u prosincu 1999., a nakon njegova završetka postupak je nastavljen na Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu. Poslije pozitivnog ishoda i zaključka teoloških i ostalih stručnjaka, u siječnju 2011. papa Benedikt XVI. odobrava njihovo proglašenje blaženima.

U Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu 24. rujna 2011. održana je beatifikacija Drinskih mučenica, koju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca salezijanac kardinal Angelo Amato.

Spomendan Drinskih mučenica slavi se 15. prosinca.

Karolina Barešić


Podsjetnik
Vijenac 106

ZATOR ZEMLJE BOSNE

Anto Baković, Dječak s Drine, August Šenoa, Zagreb, 1996.

"U knjizi Dječak s Drine", piše u Predgovoru njezin autor Anto Baković, "opisao sam ono što sam vidio i doživio i čuo da se zbilo u teškim ratnim godinama Drugoga svjetskog rata u mome rodnom Goraždu, u susjednim mjestima i, poslije, u Sarajevu. Nikakvu literaturu nisam imao pred sobom, niti sam je htio imati. Hrvatske literature nema, a četnička, partizanska i jugoslavenska nije me zanimala. Htio sam opisati ono što sam ja vidio svojim očima i čuo svojim usima i zapamtio u svome dječjem pamćenju. Uopće ne znam kako su povjesničari opisali te dogadjaje. Mene to i ne zanima. Znam da je svatko pisao svoju povijest. A ja znam da sam napisao istinu i da se ovo sto sam opisao -- doista dogodilo."

Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.

Autor se pri pisanju nije htio služiti nikakvom literaturom, hoteći maksimalno sačuvati autentičnost svoga sjećanja, ali njegov navod da o tim dogadjajima nema hrvatske literature nije točan. U jeku rata, kada se jos nisu naslućivali ni obrisi njegova kraja, a nekmoli nazirali pobjednici, u lipnju 1942, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske objavilo je tzv. Sivu knjigu (punim naslovom: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države) o četničkim i partizanskim zločinima nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, počinjenim 1941. i u prvoj polovici 1942. godine, s autentičnim fotografijama ekshumiranih žrtava i njihovim imenima. U toj se knjizi na vise mjesta spominje i tragedija sto se zbila na rijeci Drini, čiju goraždansku epizodu opisuje i Baković. U tom dijelu Siva knjiga daje Bakovićevu svjedočenju još snažniju vjerodostojnost, i obrnuto, Bakovićevo svjedočenje poklapa se s navodima iz Sive knjige, što obama izvorima daje novu povijesnu vrijednost.

O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.

U tom kontekstu doimlje se vise nego naivnim dobrohotni Baković kada uvjerava svoje čitatelje kako to nisu ustaški nego četnički zločini. Oni koji su sumnjali u autentičnost četničkoga "ručnoga rada" 1941. i govorili o pretjerivanjima preživjelih svjedoka, nakon zbivanja u Domovinskome ratu 1991-95. i televizijskih snimaka masakriranih žrtava četničkih obrednih ubojstava, zanijemili su. Kažu da je dvojici američkih patologa pozlilo kada su pregledavali lovinačke žrtve. Tada se počelo govoriti da su četničke postrojbe drogirane jer da čovjek u normalnom stanju ne može počiniti takva čudovišna oskvrnuća ljudskih tijela. Sumnjam da su podrinjski četnici 1941. uzimali drogu. Prije bih rekla da je riječ o kontinuiranome i programiranom ponašanju prema "neprijatelju": ubijanju i obeščašćivanju žrtve u mržnji koja je posljedicom višestoljetne slaboumne srpske politike prema susjedima, koji su, samom činjenicom što su Nesrbi, bili osudjeni na zator jer "zagadjuju vekovni srpski prostor". Otuda brutalnost prema katolicima, muslimanima i zidovima.

Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se vise produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički cista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.

U njezinu "čistoću" uzidane su i glave onih nesretnika s drinskoga pješčanoga spruda u Goraždu, koje je desetogodišnji Tone Baković prevrtao, tražeći medju njima očevu. I izbodena tijela onih četiriju drinskih mučenica, časnih sestara koje su s Petom krenule preko "Titove" Romanije i završile u drinskim valovima jer su bile simbolom Pape i Rima. I smrznuti mosuri muslimanske krvi zapeli na drinskim mostovima čekajući podnevno prosinačko sunce da otkapaju Drinom prema Beogradu. I krici silovanih muslimanki, koje su u ovome nedavnom ratu obeščašćivali i kanadski časnici. U nju je uzidan i Plavšićkin tropoljubac Arkanu u opustjeloj Bjeljini s čijih ulica u ljetno popodne isparuju napuhnute muslimanske lešine i bježe preostale kokoši. U nju je ucementirano i demonski nacereno Mitterandovo lice, kojemu Srbi trebaju podignuti spomenik bas na Drini jer im je on darovao Bosnu.

Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Kriznom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.

Autorova dobroćudna naivnost očituje se kada piše da su četnici vjerojatno klali jer nisu imali dovoljno municije i kada uvjerava svoje beogradske suradnike sedamdesetih godina da su drinske žrtve zapravo muslimani i katolici, a ne Srbi. Baković, čini se, poput velikoga dijela hrvatskih publicista i povjesničara još nije pronašao adekvatnu intonaciju ni metodologiju da bi do kraja rasvijetlio ratna zbivanja i suodgovornost zaraćenih strana. Odrekavši se pri tome i cjelokupne literature (što se ne smije raditi, jer se do istine dolazi i usporedbom krivotvorina sa zbiljom), odsjekao si je granu na kojoj je sjedio. Partizanima, koji, po njegovu svjedočenju, nisu klali u Goraždu, odškrinuo je vrata da sa sebe načelno speru ratna i poratna zločinstva nad civilima, što je u stanovitoj kontradiktornosti s onim o čem u ovoj istoj knjizi piše da se zbivalo nakon sloma NDH 1945, kao i s literaturom u kojoj se može naći gradje za partizanske pokolje civila u Bosni i Hrvatskoj i prije 1945.

Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.

Uz zapovjednika Šošu, Svetu Marjanovića, Proku Kovrliju i Stevana Trtiću zločinstvima su se isticali, navode svjedoci, student medicine Papo, budući kardiokirurg Vojno- medicinske akademije u Beogradu, i Boško Šiljegović, general pukovnik JNA, dugogodišnji glavni urednik Redakcije za historiju KPJ (SKJ) i NOB drugoga izdanja Enciklopedije Jugoslavije, izradjivane u Leksikografskome zavodu u Zagrebu. Kako je izgledala povijest NOB-a koju je pisao Šiljegović, možemo zamisliti, i u tome Bakoviću dati pravo kada sumnja u autentičnost četničko - jugoslavenske literature.

Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šešeljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.

Bosna Bakovićeva djetinjstva nepovratno je nestala, a jedan od uzroka njezina nestanka upravo je pokolj na Drini, o kojem on piše. I kao sto se on nikada vise ne će moći okupati u Drini, a da se ne sjeti njezinih krvavih valova, tako nikada vise Muslimani ne će biti Hrvati muslimani, a Bosna sretna zajednica triju naroda, ma koliko se veliki Zapad prsio da je čuva od njezina rasapa. On ju je zapravo i uništio, licemjerno asistirajući srpskim klanjima 1941. i 1991.

Nataša Bašić


Srbija i hrvatski režim protiv vukovarske žrtve

Dvije trećine hrvatskoga naroda, koje su na nedavnom referendumu odbile nasilno nametanje ideoloških definicija braka te gotovo 700 tisuća ljudi koji su zatražili održavanje referenduma, kojim bi se spriječilo nasilno i protuzakonito posrbljivanje Vukovara srbijanske vlade pokušava kao i 1991. demonizirati u međunarodnoj javnosti. Beogradu u tom pomažu pojedini vođe srpske manjine, ali i sadašnji hrvatski režim.

Evo na jednom skupu vođa agresivnijega dijela srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac govori o navodnoj demonizaciji ćirilice u Hrvatskoj, u kojoj se to pismo izjednačava s tenkovima, a kao potporu u promidžbi svoje velikosrpske politike pokušao je uvući, kako kaže, Bosance i Crnogorce, koji riskiraju da u Hrvatskoj zbog "totalitarne jezične politike" i "nedostatka tolerancije" budu diskriminirani. Pupovčeva promidžbena poruka, naravno, kao i navodno pokrštavanje srpske djece 1992., kojom je tada pokušava uzbuniti svjetsku javnost zbog, navodne ugroženosti Srba, nemaju nikakve osnove u stvarnosti.

Kao što je izmišljeno pokršatavnje djece bilo u funkciji opravdavanja ondašnje srpske agresije na Hrvatsku, tako je i optužba za navodnu demonizacija ćirilice dvadesetak godina kasnije u funkciji drugoga srpskog Memoranduma, kojeg svojski, prije odlska s vlasti, želi realizirati i ekstremniji dio nositelja sadašnjega režima u Hrvatskoj. Koliko su u tom sukladni Pupovac, sadašnji hrvatski režim i srbijanska vlada najbolje pokazuje izjava srbijanskoga ministra vanjskih poslova Ivana Mrkića, koji je svojim non paperom, nakon podle demonizacije cijeloga hrvatskoga narode u međunarodnoj političkoj javnosti, potvrdio izjavom kako je "Srbija u stalnom kontaktu s hrvatskom vladom, koja se i sama pokušava u svijetu ne profilirati s onima koji potpuno podsjećaju na vrijeme ustaštva i najgorega vremena u odnosima među dva naroda".

Dakle, dvije trećine hrvatskoga naroda, koje su na nedavnom referendumu odbile nasilno nametanje ideoloških definicija braka te gotovo 700 tisuća ljudi koji su zatražili održavanje referenduma, kojim bi se spriječilo nasilno i protuzakonito posrbljivanje Vukovara, Pupovčevi beogradski mentori, s najviše su razine, dakle iz srbijanske vlade, pokušali kao i 1991. demonizirati te u međunarodnoj javnosti staviti izvan zakona. Iz srbijanskoga pamfleta, Pupovčeva nastupa i politike aktualnoga režima u Hrvatskoj može se očitati u ovoj igri i bešćutnost prosrpskih aktera prema hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije, koje bi trebale, umjesto tenkovske agresije devedesetih godina, sad prihvatiti srpsku jezičnu agresiju, koja samo drukčijim sredstvima s vukovarskoga područja želi potisnuti Hrvate, jednako onako, kako se to činilo jugoslavenskim i četničkim tenkovima.

Hrvatska se, kako to pokazuju i rezultati referenduma te brojnost prikupljenih potpisa za novi referendum ne trba više bojati srpske demonizacije u svjetskoj javnosti i pritisaka na hrvatsku vlast, koji se provode preko nezajažlčjivih zahtjeva dijela srpske manjine. Naime, Hrvatska je članica Europske unije, a samo čalanstvo joj, kao i nekad Sloveniji, omogućuje da u svojim rukama drži otvorenim pitanje ulazak Srbije u EU. Ne zato što bi se Hrvatska osvećivala za zlodjela, koja su joj počinili Srbi tijekom sedamdesetak godina njihove vlasti u Hrvatskoj, nego zato da se Srbija prije svoga ulaska suoči s posljedicama svoje agresivne politike tijekom agresija na Hrvatsku, BiH i Kosovo, što je temeljni preduvjet dobrosusjednih odnošaja.

Osim toga, vjerodostojnost i iskrenost srpskoga suočavanja s vlastitim zločinima moguće je dugotrajno provjeravati, ne samo u odnosu prema hrvatskoj manjini u Bačkoj i Srijemu, nego i u delegitimiranju četničkoga pokreta, koji je u Srbiji legaliziran kao nacionalna vrijednost, premda su njegovi zločini u zvjerstvima nad Hrvatima, muslimanskim Bošnjacima i drugim nesrbima po svojoj monstruoznosti nadilazili rafiniranije fašističke zločine. Hrvati se ne trebaju bojati ni domaćega režima, koji umjesto rješavanja temeljnih gospodarskih i socijalnih pitanja, zapravo vlastitu nesposobnost prikriva vođenjem ideološkoga rata protiv neistomišljenika.

Plebiscitarno odbijanje takve politike u Hrvatskoj nije potaknulo predstavnike režima da temeljitije razmisle o upitnosti svoje politike. Dapače, narodu se sada prijete da će zbog njegova otpora i privrženosti vlastitom identitetu ugraditi u Ustav mehanizme koji će ubuduće spriječiti očitovanje svake narodne volje. Dužnosnici režima mogu se tako još neko vrijeme održavati na vlasti, nu prvom prigodom, nakon odlaska s vlasti, Ustav se može mijenjati, jednakom lakoćom, kao što ga danas mijenja i režimska koalicija.

Zahvaljujući svom položaju Hrvati imaju na raspolaganju cijeli instrumentarij vlastitih i međunarodnih pomagala za obranu od velikosrpskih politika. Nu preduvjet za uspješnu obranu od nasrtaja iz Srbije nije oblikovanje srpske svijesti po hrvatskim željama, nego ponajprije otvaranja pitanja lustracije nad vlastitim jugoslavemskim politikama i političarima, koje su hrvatski narod i njegovu državu stajali toliko nepotrebnih žrtava.

Mate Kovačević


Podsjetnik... samotnjak.com

BOGAT SAM – IMAM VLASTITI SUD

Kad mogu Dedijer i Zurrof

mogu i ja

Pozdravit ću vas kao prijatelje i zahvaliti što ste ovdje jer tko je prijatelj knjizi već je stekao sve uvjete teći mojom vlastitom ulicom. Posebno vas cijenim što se niste prepali duge knjige, trčeći u čitatelje kratkih knjiga, jer sve mi se više čini da su kratke knjige za sve kraće ljude. Drag mi je Dostojevski, čak i onda kad me začudno motre začuđeni moćnici. Baš zbog Dostojevskoga.

Ovo je moje već petnaesto predstavljanje knjiga. Svejedno, nisam uspio daleko doprijeti. Ne čitaju me ni moji fratri, Makoviću nisam ni do koljena, a Visković nije ni čuo za me. Neki od književnih vedrenja i oblačenja, po nalogu svojih gazda morali su me čitati od slova do slova. Svejedno o tomu šute, zaslužujući od svojih brucoša čistu jedinicu iz metodologije. Tako mi olovke, pisat ću dok me ne izda ovo glave. Makar za me ne čuo ni Soroš.

Nemam namjeru trošiti dragocijeno vrijeme raspravljajući zašto smo ovdje u Hrvatskom povijesnom muzeju, a ne na mjestu gdje je na današnji dan stotinu pedeset udbaša uhitilo nevine franjevce. Na to će pitanje, ako ga netko bude postavljao morati odgovarati “fratarske vlasti”. A “fratarske vlasti” su kao i sve druge vlasti: redom su padali na ispitu iz logike. Idem ja dalje. Oni, ako me uspiju dostići i uhvatiti, svaka čast.

Što je meni pisanje reći ću malom slikom. Sedmogodišnja cigančica presretna je jer je našla jabuku na tržnici, pedesetogodišnji poduzetnik izubija ženu jer nije zaradio milijun nego devetsto tisuća. Ako je svrha života radost onda je cigančica pametnija, od poduzetnika. Svoj cilj postiže moćno i tako lako. Ako je svrha književnosti traganje za Lijepim, meni se osmijehnula književna sreća: radim samo za Lijepo i radim samo ono što je mene volja. Koga briga što o tomu misle sve vlasti. I baš me briga zna li za me novinstvo i kritika. Književnost ovakve vrste nema tko zaustaviti. Zato zahvaljujem Bogu što imam velik prozor i nebo slobode. To je zapravo jedino što imam.

Zahvaljujem dr. Stjepanu Babiću, dr. Vladi Pandžiću id r Josipu Jurčeviću, svojim večerašnjim kritičarima, ljudima čija riječ u svijetu knjige ozbiljno zvuči. O tomu što sam čuo, dobromu, ali i zasjenjenomu, i te kako ću sutra razmišljati. Zahvaljujem i svome bratiću Josi čija me upornost uspjela uvjeriti da je potrebno roman Operacija Gaon predstaviti ovdje u Zagrebu i na način kakav smo upravo predstavili. Zahvaljujem i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da nam večeras zajedno jedan književni, ali i politički razgovor bude lijep i ugodan. Hvala vam svima: a sada vas, kažu mi da nas je sedamdesetak okupljenih, pozivam za svjedoke. Ova večer neka se upamti po suđenju, sudit ću upravo, a vi ćete svjedočiti da je ovo suđenje bilo, točno, večeras i točno ovdje.

Tko mi daje pravo suditi? Svjetska Pravda. Vladimir Dedijer četrdeset je godina bio sudac i istražitelj Russelova suda. Na optuženičku je klupu doveo čak i predsjednika Ujedinjenih naroda. A bio je sam svoj predsjednik, sudac i mjera moralna i etička. Nije ništa drugačiji ni Simon Wisental, ni Efraim Zurrof. Po pravu kojim su oni sudili, po istom pravu sudit ću i ja. Zato sudim: Sud povijesti i istine večeras pred vama svjedocima otvara dvije rasprave. Odlukom suda nevini se oslobađaju nepravedno izrečene krivnje, a krivokletnici i ubojice priivode se pravdi.

SUD POVIJESTI i ISTINE

:

istraga,

činjenice,

pravorijek presude.

Zagreb, 19. travnja, 2007.

Br. 1/ 2007.

Cijenjeni svjedoci!

Dana 19. travnja 1947. godine, po planu Zločinačke udruge stvorene od vrhova Komunističke partije Jugoslavije i slobodnozidarske ćelije “Nova Jugoslavija”, pripadnici tajne službe Ozn-e ili Udb-e uhitili su fra Mateja Vodanovića, fra Serafina Rajića, fra Alberta Bukića, fra Leonarda Bajića, fra Josipa Viskovića, fra Petra Grabića, fra Antu Antića i fra Miju Anušića. Prije toga ubili su industrijalca Josipa Szabu i radnike Franju Hroudu i Silvestra Badovinca, a za ubojstvo optužili Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Vladimira Kvasnicu i Jolandu Bauer, tajne članove tajne terorističke udruge, osnovane u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, na čijem je čelu bio fra Matej Vodanović, povezan sa stranim špijunom fra Jozom Mikulićem.

Zločinačka udruga vodeći se silom svoje sile, nakon višemjesečnog mučenja osudila je na smrt Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Fra Mateja Vodanovića i fra Serafina Rajića, a Fra Petra Grabića, fra Leonarda Bajića, Fra Josipa Viskovića i fra Alberta Bukića na višegodišnje zatvorske kazne.

Na temelju pismenog iskaza idejnog tvorca Operacije Gaon udbaša Nede Milunovića, danog pod pritiskom vlastite nečiste savijesti, svi optuženi i osuđeni žrtve su prethodno imenovane Zločinačke udruge i potpuno su nevini.

Na šezdesetu godišnjicu uhićenja nevinih ljudi, čija sudbina postaje mučeničkom, kako to do sada nije učinila ni jedna za to zadužena ustanova Hrvatske države, ovog se trena proglašavam sucem Povijesti i Istine i donosim slijedeću odluku:

Optuženi i osuđeni gospodine:

- Ivane Matošiću, Ivica Salamone, fra Mateju Vodanoviću, fra Serafine Rajiću, fra Petre Grabiću, fra Leonarde Bajiću, fra Alberte Bukiću, fra Josipe Viskoviću i gospođo Jolando Bauer, oslobađam vas svih optužbi što su ih na vas navalili lažni svjedoci i suci “koji se Boga ne boje i svijeta ne stide”.

Skidajući s vas lažnu optužbu proglašavam vas časnim ljudima, žrtvama teškoga zla i mučenicima. Stid koji su vaši mučitelji na vas nabacili neka promijeni svoj obraz: neka bude trajan znak na onima koji se Boga ne boje i svijeta ne stide, te i čine silu Zločinačkih udruga.

Žrtvama čast i pokoj!

Zločincima sramota dovijeka!

Sudac: Ante Čavka

SUD POVIJESTI i ISTINE

Zagreb, 19. travnja 2007.

Br. 2/2007.

Cijenjeni svjedoci!

Sud Povijesti i Istine: na temelju osnovane sumnje i provedene istrage za osnutak Zločinačke udruge i montažu sudskog procesa zvanog “Operacija Gaon” u kojoj su lažno optužili i pogubili nevine ljude, privodi na saslušanje slijedeće osumnjičenike:

1. Vladimira Bararića zvanog Kupferstein, Ivana Krajačića zvanog Stevo, Veljka Drakulića, Vladimira Ranogajeca, Krešimira Majera, Nedu Milunovića, Edu Cenčića, Antu Milkovića, Živka Šerića, Luku Cembelića, Branka Ognjenovića, Branka Vilovića, Ota Pečnika, Iliju Grubića, Matu Grubića, Borisa Ileja i Lazu Lačana - Marijana. Na temelju pismenog svjedočanstva šefa Udbe Nede Milunovića osumnjičenici su sudjelovali u zločinstvu montaže lažnog procesa u kojemu su ubili ljude, a za ubojstvo optužili nevine, te ih mučili, lažno osudili i stvarno poubijali.

2. Hinka Krizmana, Ivana Ribara i sve druge koji su udruženi u Zločinačku udrugu naredili zločinstvo namještenog procesa kako bi jednom zauvijek zatrli redovništvo u Hrvatskoj. Na temelju pisane izjave sudionika Zločinačke udruge osumnjičenici su stvarni nalogodavatelji namještenog procesa, te su uz izvršitelje jednako odgovorni za zločinstvo.

3. Suca Okružnog suda za grad Zagreb Livija Angera koji je, znajući da je sve što sluša lažno, nevine osudio na smrt i robijanje, te postao sucem koji se Boga ne boji i svijeta ne stidi.

4. Vrhovnoga suca Stjepana Ivekovića i sudsko vijeće. On je znao da je riječ o namještenom procesu. Svejedno je potvrdio nepravednu presudu suca Livija Angera.

5. Odvjetnika Matu Tafru i sve njemu jednake, čije je ponašanje umjesto u braniteljsku čast, preraslo u divljačku nečast.

6. Medije, novinare, pisce, kovače javnog mnijenja i sve one koji su šezdeset godina blatili nevine žrtve, služeći obijesnim gospodarima.

7. Josipa Broza, jer je naredio montirati proces nevinim žrtvama, na koncu potvrđujući smrtne presude za koje je znao da su žrtve njegova terora.

Sud Povijesti i Istine ne nalazi ni jednu olakotnu okolnost koja bi mogla igdje i ikada smanjiti odgovornost Zločinačke udruge i svih onih koji su u njoj sudjelovali. Sud stoga pod punom odgovornošću, ničim ne dvojeći oko presude, na dan 19. travnja 2007. donosi slijedeću presudu:

- Svi sudionici Zločinačke udruge proglašavaju se ubojicama, krivokletnicima i teroristima, te se osuđuju na sram i prijezir dok je svijeta i vijeka. Na isti se sram osuđuju i svi oni koji su zločinstvo prikrivali, kao i svi oni koji, od straha i kukavičluka do danas niječu istinu.

Žrtvama čast i pokoj vječni!

Zločincima sram dovijeka!

Sud Povijesti i Istine

Sudac: Ante Čavka.


U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :

" Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."


Oprostiti ne znači zaboraviti, jer kada bismo zaboravili, ne bismo imali što oprostiti!

Papa Ivan Pavao II


Čuješ li i ti...

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva

vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Pjesmu izvodi Đuka Ćaić


Hrvatski ratnici

Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće:

"Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov:
'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'."

I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats".

Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji je rekao:

"Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet".

Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji.

Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su često puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje.

Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predziđe kršćanstva" ("Antemurale Christianitatis").


Medijski rog za svijeću

U Hrvata je znanje, a poglavito zvanje a koje nuždno ne korespondira sa znanjem, od uvijek izazivalo, u najmanju ruku - pozornost. Malo nas je među nama koji barem u jednom trenutku svog života nismo osjetili slast poznavanja makar jednog inženjera (pa bio on i „pogonski“), a da ne govorimo o magistrima sanjareći poznanstvo s doktorima. Ima li ikog tko nije, od svog poznanika, poslušao priču o poznanstvu s nekim „intelektualcem“ a koji se, unatoč aureoli samog zvanja, u praksi pokazao kao sasvim „normalan čovjek“ koji svoje poznanike ne zamara razgovorom o „višim sferama“ nego je sasvim „naš čovjek“ spreman zasukati rukave pri pečenom odojku i domaćoj „šljivi“. Jasno ima to svoju logičnu pozadinu jer ako već sami nismo bili u stanju postići bakalaureat iz ovih ili onih razloga, tad je poželjno profanirati akademičnost tuđeg postignuća upravo kroz banalnost manira. Također normalno je kroz prizmu zavisti dakako, utrnuti svjetlo aureole makar i na podsvjesnoj razini.

Iako se može govoriti kako je upravo hrvatski mentalitet pogodan za profaniranje „sakralnog“ čini se kako to nije na razini endema već je to svojevrstna pandemija. Podvlačeći crtu pod sve izrečeno lakše je shvatiti zašto je čovjek, udivljen sferama znanja i zvanja, a nesklon trudu glede postignuća istih, sklon a priori prihvatiti i apologirati stavove za koje mu je, putem medijske manipulacije, sugerirano da su „znanstveni“. Pojednostavljeno rečeno; ne mali broj mojih sugrađana, sumještana, sklon je nekritički i, često u suprotnosti sa zdravim razumom, prihvatiti tvrdnje koje su mu servirane kao „moderne“ i „znanstvene“ i „napredne“ a ne bi li se i sam ukrcao u „vlak prosvijećenih“ iako mu u njemu, sukladno osobnom habitusu, nije mjesto.

Utoliko je maestralan uspjeh tzv. ljevice koja je, naročito „maršem kroz kulturne institucije“ i „maršem kroz obrazovne institucije“, a napose „maršem kroz medije“, poglavito HRT uspjela „napipati“ bilo naroda i prodati mu „rog za svijeću“. Fantastičan se uspjeh tzv. ljevice očituje kroz uvjerenje kako će i osoba s jedva završenom osnovnom školom postići akademski status ukoliko prihvati tzv. napredne ideje glede odnosa spram religije, nacije, ili „pederskih prava“, ili ubijanja začete djece i sličnih svinjarija a koje su u suprotnosti s onim naturalnim moralom odnosno „intuitivnim moralom“ imanentnom svakoj zdravoj osobi (Marc Hauser). Na taj se način generira situacija u kojoj svaki glupan ili glupača, koji inače nisu u stanju osmisliti ni „prosto proširenu rečenicu“, prihvaćajući tzv. znanstvene i euro-moderne stavove, postižu aureolu prosvjećenosti pridržanu akademicima. I tako kroz usvajanje nakaznih i nemoralnih stavova, a gušeći svoj intuitivni moral, ti bijednici intelekta postižu intelektualni panteon. I nije to, na žalost, fenomen Hrvatske. Svugdje je tako.

Posebnost je Hrvatske što su nakaradne stavove, ali samo prilikom glasovanja na ovom referendumu, na trenutak prihvatili i oni naši sugrađani kojima je sugerirano da je glasovanje protiv glasovanje protiv Države Hrvatske. Jer puno je Negoslavaca. Dodatna je tragedija tih jadnika što su osuđeni živjeti u Državi koju instiktivno mrze a čija je mržnja toliko slijepa da ne vide kako od prošlog ljeta te Države ionako više nema. Ovaj put definitivno.

I sada fusnota. „Maršem kroz obrazovne institucije“ komunjarosi postigli su sljedeće: hiperprodukciju tzv. humanističkih, pravnih i ekonomskih a poglavito novinarskih kadrova i „hipoprodukciju“ tehničkih kadrova odnosno; „ne ide Hrvat rado u inženjere“. Svake godine hrvatska veleučilišta i „maloumnoučilišta“ (jer svako imalo veće selo ima studij novinarstva i kojekakvog menadžmenta) na tržište izbacuju rijeke ekonomista, pravnika, psihologa, novinara, politologa, sociologa, povijestnika itd., i svi oni moraju jesti. Sukladno darwinističkoj teoriji a uz pomoć neposrednih predaka oni brzo shvate kako, ako žele jesti, ne smiju „ljuljati brod“. Naročito se to odnosi na novinare koji su, najprije na studiju prošli ispiranje mozga a fen frizuru dobiju ukoliko ih se pripusti nekoj redakciji.

Pamtim očajničke pokušaje nekih skojevki i skojevaca u Novom listu da supstituiraju odlazak, uistinu barda – Zdravka Zime jadno i bijedno i najčešće prostački unatoč očevidnom trudu. Baš u svezi s prethodnom relacijom držim umjesnom zamjedbu kako je nekad, nekad davno, davno obrazovanje svojim laureatima uz neosporno znanje podarivalo i njegovo veličanstvo maniru. U sadašnje vrijeme manira nije na cijeni. Iz svojih osobnih opažanja svjedočim kako nije rijetkost današnjeg inteligenta ili barem osobu kojoj diploma daje za pravo reflektirati na taj status - zateći kako, ne pokrivši usta dlanom, zijeva poput onog lava na MGM foršpanu. Također, zamjećujem kako je nekima pranje ruku prije jela neobično zahtijevan čin a na što se nadovezuje iznimna štedljivost glede trošenja sapuna na dnevno tuširanje.

Svoj intelektualni bunt te mlade i obrazovane osobe također, u meni poznatim slučajevima, rezolutno iskazuju kroz odbijanje držanja vilice lijevom rukom prigodom blagovanja. No, sve te manjkavosti, koje se mogu okarakterizirati sitničarenjem oni obilato nadoknađuju liberalnim svjetonazorom koji ionako propagira nesputanu slobodu osobe a u tom je svjetlu, pristojno ponašanje za stolom ionako relikt prošlosti. Referendum je, istina, prošao, uspio, ali rezultat je katastrofalan i kao takav nagovješćuje blizinu Sudnjeg dana. Utjeha je što svatko od nas može biti - Lot.

Mladen Šepić-Barba, A-HSP Vrbovsko


Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Ante Starčević, 1867.


Zagreb, 12. prosinca 2013.

Zoran Pusić „naredio“ linčovanje Miljka

Zoran Pusić (GOLJP) i Eugen Jakovčić (Documenta), 09. prosinca 2013. zajedničkim i udruženim zločinačkim snagama žele pod svaku cijenu sankcioniranje Josipa Miljka, samo zato što se usudio iznijeti istinu, koju taj zločinački dvojac, i drugi, nikako ne žele prihvatiti. Pusić očito ne može prežaliti što on, kao i njegov predak Grga Anđelinović, ne može odmah strijeljati Hrvate, pa se mora ovako natezati s onima koji nikako ne žele misliti kao on, neupitni autoritet s jedinim ispravnim mišljenje na kugli zemaljskoj, rečeni Zoran Antihrvat Pusić. Njega očito slijepo slijedi i izvjesni Jakovčić, potrčko svekolike širiteljice ljubavi i tolerancije, umiljate osobe, s rastapajućom i zapanjujuće zračećom zaraznom dobrotom, Vesne Teršelić.

Dvojac je konsterniran time što policija nije našla ništa kažnjivo u poruci koju je Miljak uputio Nataši Jovičić, pa su se otvorenim pismom obratili ni manje ni više nego: potpredsjedniku vlade i ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću i glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. U svemu je najčudnije to što se oni predstavljaju kao demokrati, a drugima bi zabranili govoriti i pisati, te pod svaku cijenu traže discipliniranje takvih, kad već trenutno strijeljanje nije dopušteno.

Ekstrakt mržnje koji vrije iz njihova pisma je zapanjujući. Kako tako dobrohotni miroljubivi ljudi, prepuni razumijevanja, mogu koristiti takav vokabular? Oni naravno brane postupak Matije Babića, koji izvrgava ruglu hrvatsku zastavu, te se čude što tu policija ima ispitivati. Ta on je otvoreni antihrvat, a takvi imaju biti nedodirljivi. Miljka razapnite, on ne priznaje naše laži o Hrvatima kao zločinačkom narodu. To je širenje mržnje, nije širenje mržnje sustavno laganje, nego je mržnja kada netko kaže da mi lažemo, misli Zoran.

Ostaje za vidjeti je li u ovoj državi dosita postoji paravlast, koja je ustvari prava vlast, a koju predstavljaju Zoran Pusić, Vesna Teršelić i Ivo Godstein. Ukoliko se nakon ove intervencije pokrenu državni mehanizmi protiv Miljka, to će biti najbolji dokaz kako stvari u Hrvatskoj funkcioniraju.

Bog i Hrvati!

Ured za odnose s javnošću HČSP-a


TKO SU 'MENTALNI HADEZEOVCI' I KAKO IH PREPOZNATI?

Hrvatska ne može biti slobodna, suverena, neovisna i prosperitetna dok god se ne riješi „mentalnih hdz-ovaca“. Tko su zapravo mentalni hadezeovci i kako ih prepoznati? To je cijelo disciplinirano biračko tijelo koje je dalo zakonski legitimitet višegodišnjem vladanju ili pak statusu glavne, ali lažne oporbe, a što je rezultiralo današnjim katastrofalnim stanjem hrvatske države, ali i čitave nacije, stanjem kolonije bez prava, dužničko-financijskog ropstva i siromaštva, materijalno i moralno uništenja, stanjem Hrvatske, bez Hrvatske.

„Disciplinirano biračko tijelo“ ove nekada možda svete, ali danas veleizdajničke, podaničke, protu-suverenističke (prema vani), bahate, interesno-umrežene organizacije (prema unutra), je najveće u zemlji, a po svojoj strukturi veoma slojevito i raznoliko. Od interesno uvjetovanih uhljeba, domoljuba realista, do emocionalno-nerealnih ovisnika.

Važno je napomenuti kako je riječ o bolesti koja je jako rasprostranjena i koja se veoma brzo širi.

Zaražene virusom odaju slijedeći simptomi: „Hrvatska je mala, slaba, mi ne možemo, mi ne smijemo, ne da svijet, mi smo nesposobni sami voditi zemlju pa nam to trebaju pokazati stranci, mi možemo biti samo dobri sluge, i ovakav nesavršeni hdz najbolje je i jedino rješenje za Hrvatsku, a tko bi drugi, drugi i ne postoje, ne mogu se ujediniti niti dobiti više od 0,5% glasova, glas za druge je rasipanje glasova i glas za sdp, bolje je birati manje zlo, hdz je jedini spas od crvene bande, ne ćemo, ne znamo, ne možemo i ne smijemo Hrvatskoj osigurati nikakav kvalitativni pomak i pozitivnu promjenu, ali smo bolji sluge od ovih, spremni smo i želimo doći na vlast pod svaku cijenu, odnosno biti odaniji Bruxelleski podanici i upravljači Hrvatske“…

Za oboljele u posljednjoj fazi nema više lijeka. Simptomi su, između ostalog, prepoznatljivi po tome da oboljeli stavljaju znak jednakosti između hdz-a i države, a u akutnom stanju stavljaju ga i iznad države. U toj fazi spremni su, bez ikakve moralne dvojbe i srama, locirati, identificirati, uhićivati i transferirati ili pak isto podupirati i opravdavati. Krajnja bahatost, arogancija, besramnost, također su odlike te faze, a svi pokušaji pa i pozitivne kritike energično se odbacuju kao rad za sdp.

Za sve ostale postoji brz i efikasan lijek, samo jedan mali „klik“ u glavama ljudi kojim se definitivno odustaje od veleizdajničkog hdz-a, a kojim se brzo otvara mogućnost spasonosnog sve-hrvatskog, državotvorno-domoljubnog, demokršćansko-pravaškog zajedništva, BEZ hDZ-a. Spasonosni lijek novi je na tržištu, medicinski dokazan, bez ikakvih nus-pojava i najvažnije potpuno besplatan, a zove se Ustaničko cjepivo.

Dražen Šepl


U spomen hrvatskom ratniku!

Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Mostarsko ratište, Dubrovačko ratište, Popovo polje.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu. Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!


Omladina br. 3, studeni 1937.

FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM

Već pune dvije godine nastoji se svim silama uvjeriti našu javnost da u Hrvatskoj postoji fašizam; već pune dvije godine slušamo i čitamo u svim, čak i hrvatskim novinama neozbiljne pripovijesti o toj novovjekoj nemani. Pa kad već zbilja ima ta krilatica o fašizmu poslužiti kao sinonim za sve, što je najlošije i hrvatskom narodu najopasnije; ako se njome želi jedan dio hrvatske inteligencije difamirati pred širim narodnim redovima, napose pred selom; ako se tom krilaticom želi rascijepati jedinstvenu hrvatsku omladinu, demoralizirati je, skrenuti joj poglede s velikih ciljeva, oslabiti njezinu snagu i otupiti njezin idealizam, ako je upornost u tome nečasnom radu toliko ustrajna, ako se to neozbiljno blebetanje i podio klevetanje ne stišava, nego postaje sve drskije, sve nasrtljivije, onda je naša dužnost da već jednom javno progovorimo o toj stvari.

Što je uopće fašizam? - Svakako je to pitanje malo nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost" i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.

Fašizam je politički sistem, a nije niti socijalna ideologija u užem smislu, niti nazor na svijet. Osim toga on je talijanski specifikum, pa je uopće teško govoriti o fašizmu kao o nekoj općoj pojavi. Ali koliko je to još i moguće u čisto političkom smislu, upravo je nemoguće u kulturnom i socijalnom. Jer fašizam je politička forma, a nipošto kulturni sadržaj, on nam ne daje svoje posebne odgovore na pitanja o društvenim i kultumim vrednotama: privatnom vlasništvu, porodici, običajima, pravu, moralu, vjeri, duši, smislu života, Bogu itd., pa je stoga nemoguće da djeluje na formiranje narodne duše, dakle niti na formiranje nekog nacionalizma, tj. bitnih objektivnih i subjektivnih elemenata jedne narodne zajednice.

Što bi imalo uopće značiti "fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli: "fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija: demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti sat!

Posve je drugi slučaj s komunizmom. I on doduše predstavlja jedan politički sistem, te se u tom poklapa s fašizmom, jer i on zastupa totalitarizam, koji mi uostalom ne odobravamo, jer je protivan čovjeku kao razumnom, slobodnom i odgovomom biću. Ali komunizam nije za razliku od fašizma, samo politički sistem, nego on duboko zadire i u život pojedinca, kao i čitavog naroda. Šta više on otvoreno propovijeda, da su narodi samo jedna faza u razvoju čovječanstva, koja će po dinamici historijskog materijalizma biti zamijenjena novom društvenom zajednicom: besklasnim društvom i diktaturom proletarijata. Stoga on ruši prošlost i povijest narodnu kao nešto staro i primitivno, što treba zamijeniti novim, dok se narodi naprotiv baš ponose svojom prošlošću, iz nje crpu snagu i u njoj pronalaze putove za budućnost. Rušeći narodne zajednice, komunizam ruši i svu današnju kulturu, jer je ona proizašla iz narodnih individualiteta. On ruši ili mijenja uopće sve društvene vrednote: porodicu, privatno vlasništvo, moral, pravo, vjeru, ljubav, niječe uopće svaki duhovni princip, pa je očito, da je komunizam jedina ideologija, koja može danas rastočiti narodnu dušu, izmijeniti, ili bolje rečeno, zatrti nacionalizme. Komunizam je kulturni sadržaj, upravo religija, nošena revolucionamim fanatizmom o neotklonivosti svoga ostvarenja, dok je fašizam tek sistem vladanja, pa nas se kao takva i ne tiče. Drugo je dakako opasnost od Italije, ali kod toga ne mijenja ništa na stvari, da li je tamo sistem vladavine fašistički ili demokratski. To je bar svima jasno.

Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do krilatice o "fašizmu"?

Nesumnjivo je, da je komunizam doživio potpun ideološki slom. Marx-Lenjinova doktrina o svjetskoj revoluciji, o likvidiranju klasa i uspostavi diktature proletarijata nije se ostvarila. I ne samo da se nije ostvarila, nego je postalo očito da je svjetska revolucija pokopana. Dokaz je za to Italija, Njemačka, pa na koncu i Španija, u koju su komunisti polagali najviše nade. Trebalo je dakle promijeniti taktiku. Ali, vuk dlaku mijenja, ćudi nikada!

Rusija je preko noći postala "najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova, parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi 'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris 1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo: sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i, kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".

Rusija je postala "demokratska" zemlja. Trebalo je, dakle, službeno obustaviti ofenzivu na tekovine europske "buržujske" kulture. Napose je trebalo obustaviti otvorenu borbu protiv narodnom principu. Jedino, što se još smjelo napadati, bio je fašizam, i stoga je njegovo ime od sada posuđivano za sve, protiv čega se nije moglo više otvoreno ustajati. Eto, tako je došlo do krilatice o fašizmu, tako smo i mi postali fašisti!

Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put, bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo... I zbilja, što vidimo? Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma; ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom javnošću kao fašiste. - Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je točno prema direktivama Kominterne!

Vidimo dakle, da je cijela pripovijest o fašizmu izmišljena i tendenciozno iskonstruirana, a da se tu radi zapravo o komunizmu, ili sličnom skretanju na ljevo. Kadgod se mnogo viče na fašizam, onda je on najmanje u pitanju. Iza svega toga stoji daleko opasniji komunizmm, koji diže buku da sebe sakrije, slično, kao lopov, kad osjeti sumnjive poglede, pa se stane derati iz petnih žila: "Eno ga tamo! Držite lopova!!"

Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi. Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu? Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i jedini razlog.

Ali danas više nema komunista! Postoje samo "fašisti" i "demokrati" ("anti fašisti")!

Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku. Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači, ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo značajno, i Stjepan Kranjčević u članku "Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire "Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje). Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle, upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).

U ustima demagoga, možda sve to zvuči uvjerljivo, ali razmislimo li bolje, ne znači li-biti protiv pojma seljačkog naroda, biti protiv odvajanja seljaka od drugih staleža, protiv znanstvenom i praktičnom cijepanju jedinstvenih narodnih redova, a po tom i protiv slabljenu narodne volje, narodne snage? Biti protiv "slavenskoj misli" ne znači li - biti protiv skretanja s pravog puta, a za potpunu afirmaciju narodne individualnosti, protiv romantičarstvu, a za realno gledanje? Biti protiv mirotvorstvu, ne znači li - biti protiv onih, koji žele u ime mira vršiti nasilja nad narodima, a za borbenost, koja je uvjet za stvaranje velikih djela, svladavanje velikih zapreka? Ili sve zajedno: biti protiv naših vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, napose protiv komunizma, koji je došao izvana, ali se podmuklo zavlači kao crv u narodno tijelo, teje tako nag najveći i vanjski i unutrašnji neprijatelj. - Nije li doista tako?

Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer, konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na "suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu upornost.

Preći ćemo ovdje preko toga, što je tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, posve neznanstvena, i da te tvrdnje još nije postavio nitko na svijetu. (Po toj tvrdnji 97% Engleza ne bi bili narod!) Nama je samo stalo da pokažemo, kako tvrdnja, da seljaci mogu bit? i sami za sebe narod, znači poticanje klasne borbe i rušenje jedinstvenih narodnih redova. A praktički to znači raditi i protiv seljaka i protiv naroda kao cjeline.

Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle, sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi, čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka, pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja. Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove. Nizozemske veličanstvene slikarske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu, Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra, Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića, Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića, Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca. Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji čovječanstva?" (Lukas)

Vidimo dakle, do kojih nas konzekvencija dovodi tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, ali moramo još istaknuti, da ta tvrdnja uključuje u sebi i negiranje većeg dijela naše narodne povijesti, jer kao što nigdje na svijetu, tako ni kod nas nisu seljaci bili do najnovijeg vremena nosioci narodnog i političkog života, pa prema tome nisu imali ni direktnog utjecaja na stvaranje povijesti. Tek kad i to uočimo dobiti ćemo pravu sliku o pogubnosti takve parole, koja nam se pričinja u prvi mah vrlo nevina i beznačajna. Ali ona nije samo neznanstvena i apsurdna; ona ne uči samo nešto, što se protivi činjenicama, i što je neostvarljivo, jer su za narodni život potrebna oba elementa, selo i grad, i bez njih uopće nema naroda, nego je i destruktivna u punom značenju te riječi, jer ruši povijest, taj nepresušivi izvor narodne snage i svijesti. "Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda." (Šufflay).

Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati "seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.

Slično je i sa slavenstvom. Svima je jasno, da je taj pojam umjetno iskonstruiran, i da on znači skretanje s pravoga puta, rastakanje narodnih energija, koje moraju biti koncentrirane u jednom smjeru, pa tu ne pomaže ništa ni argumenat, da je Stjepan Radić bio kratko vrijeme veliki Slaven. Zar i on nije mogao pogriješiti?

Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof. Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda, dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti. U čemu da se traži srodnost?" "Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona. Svatko, tko ga u tom nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod 'srodan', posve 'tuđ'."

To uostalom potvrđuje i povijest. Pogledajmo samo slavenske narode. Koliko je mržnje između Rusa i Poljaka, između potonjih i Čeha. Koliki je antagonizam između Čeha i Slovaka, koliko borbe između Rusa i Ukrajinaca. Sjetimo se postupka Rusa prema Hrvatima (Londonski pakt) i prema Srbima prigodom bukureštanskog mira. Pa što onda tu uopće znači slavenstvo, slavenska uzajamnost? Nisu li to doista samo "prazne riječi", "sanjarije bez svakog sadržaja" za koje "nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti" - kako reče naš Starčević. Zaista i ovdje ne možemo drugo nego samo ponoviti njegove "Mi smo protiv tomu ludovanju zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavljem, koje razbija napredak i pripravlja nam očitu propast."

A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj "demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku, pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već odavna iskusili!

Da kažemo još koju riječ i o našoj borbenosti, jer zbog nje nas najviše napadaju. Ali treba li da ponavljamo ono, o čemu je u "Omladini" već toliko pisano? Zar je ideal mir, a ne pravda? Zar može postojati mir osnovan na nepravdi, na nasilju? Mi nismo protiv miru, ali smo protiv nepravdi. A dok ona postoji ne može biti mira.

Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i prozirna.

Oni, koji ne mogu izaći s pravim imenom, ne mogu stupiti u otvorenu borbu. I zato treba propovijedati mir, mirotvorstvo, stvarati mentalitet klonulosti, malodušja, neopiranja. U času, kad bi narod upoznao njihove prave namjere, ne bi žalili ni mira, ni neke tobožnje sloge, nego bi istrijebio sav ološ iz svojih redova, pa makar se oni dobrano prorijedili. Pod svojom crvenom zastavom ne mogu otvoreno ustati, ali znadu, da im sudbina ne će biti bolja niti onda, ako ih narod otkrije, pomiješahe u svojim redovima. I stoga im ne preostaje drugo nego se pritajiti, tražiti mir, mirotvorni duh, i prikriti sve to još više brigom za dobro naroda, brigom za jedinstvo narodnih redova, koje da je ugroženo baš tim borbenim duhom.

U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo. Konkretno: kad se sa svim silama nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod, onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači jačati njegovu svijest.

Ne radi se dakle o jedinstvu, nego o toleriranju prikrivenih neprijatelja, stvarnih narodnih odmetnika. I samo zato je potreba mira, duh mirotvorstva, pomirbe, tolerantnosti; zato je potrebno "jedinstvo". Ali takav mir, kao mir, koji podržava nepravdu i ropstvo, ne će prihvatiti ni jedan hrvatski nacionalist. Za Hrvata tu nema pomirbe, nema sentimentalnosti; ono, što je štetno treba odrezati s narodnog tijela, ono što se zavuklo poput crva u narodni organizam treba iščupati odlučno i nesmiljeno. Tu nema kompromisa, jer to je prirodni zakon samoobrane, tu ne koristi bajati ni o ljepoti mira, ni o strahotama borbe. Tu ne koriste citati nikoga u prilog mira, pa ni braće Radića, a ako se već hoće dokazivati nešto njihovim imenima i tumačiti njihovu zauzetost za mir i pravdu, onda bi se moralo znati i za riječi Ante Radića, koji kao borbeni Hrvat ne govori s manjom odlučnošću od nas ni o vanjskim narodnim neprijateljima, ni o odmetnicima, prikrivenim neprijateljima svojega vlastitog naroda. "Ima li smisla" - pita se Ante Radić - "o odmetničkoj volji raspravljati, stavljati ju na glasovanje? Nema. Protiv odmetnika se buni i diže sama narav čovjeka, s njim nema drugog razgovora, do onog Ciceronova. ('Na smrt te je, Katilina, trebalo odvesti!')". A zatim, bojeći se prigovora, da je to "teorija, a što je još gore, revolucionarna teorija, strahovladna", nastavlja: "Pa makar i teorija, no nije revolucionarna, ni strahovladna, nego narodna i pravedna.

Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848. godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A. Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).

Ne mir, mirotvorstvo, nego borbenost, borbu do pobjede - zapisao je u svojoj duši hrvatski narod.

I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko, uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije. Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.

Eto, u tom je naš t.zv. "fašizam".

Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća, nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".

Ako dakle netko baš hoće sve to nazvati fašizmom, neka mu bude - to ne će pokolebati našu vjeru niti nas odvratiti s puta, kojim stupa stoljećima hrvatski narod. Ako se od sada borba za slobodu i socijalnu pravdu želi prozvati fašizmom, mi ćemo biti svi fašisti! I ne samo da ćemo biti fašisti, nego ćemo nastojati da budemo što radikalniji u tom našem "fašizmu".
I sramit ćemo se, ako nas ne bi tako nazivali, a bit ćemo ponosni što nosimo taj pridjevak, isto kao što su bili ponosni naši stari kad su ih pogrdno nazvali stekliši, tj. bijesni psi!

Radovan LATKOVIĆ


SEDAM 'SMRTNIH GRIJEHA'
Uništiti nas mogu samo:
- politika bez načela,
- znanost bez čovječnosti,
- bogatstvo bez rada,
- užitak bez savjesti,
- znanje bez karaktera,
- poslovanje bez morala,
- vjera bez požrtvovnosti
Mahatma Gandhi


Da ponovimo...

BOLJŠEVIČKO KUKAVIČKO JAJE

Početkom 1990.-ih hrvatski narod se našao u situaciju koju možda najbolje opisuje jedna stara rimska poslovica: A fronte praeciptium a tergo lupi (Sprijeda ponor odzada vukovi) ili, bolje reći – Sprijeda ponor odzada “antifašisti”.

U svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” tiskanoj 1992., bivši revni komunistički dužnostnik, danas možda jedan od rijetkih istinskih obraćenika, dr Zdravko Tomac opisuje kako je došlo do odluke da se državnost današnje Republike Hrvatske temelji na jedmoj srbokomunističkoj izmišljotini poznatoj pod nazivom ZAVNOH.

Pod naslovom “Veliki koncepcijski sukobi” Tomac navodi kako je za vrijeme rada na Ustavu često je izgledalo da neće biti hepienda (“hrvatizirani” engleski izraz “happy end”) te kako se u vrieme formuliranja Ustava vodio veliki koncepcijski rat i žestoke političke borbe ne samo u Ustavnoj komisiji nego i u hrvatskom društvu.

Najžešće borbe, navodi Tomac, vodile su se oko pitanja “kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta”.

Tomac, u to doba visoki dužnostnik SKH-SDP (savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), kaže: “Osobito jake bile su one snage koje su tražile bitne promjene nekih povjesnih ocjena (valjda onih u dotadašnjem jugokomunističkom Ustavu), koje su čak prijetile, da su prihvaćene, da Hrvatsku od pobjedničke antifašističke države pretvore u gubitničku fašističku državu (kojoj je služio i njegov otac), što bi imalo nesagledive posljedice za našu sadašnjost i budućnost” (?!).

Druge “antifašističke” smicalice nije vriedno ni spominjati osim možda onoga dijela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane “Ustavne komisije” u kojoj su bili on, u svim manipuliranjima omniprezent demon Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Ljubo Valković, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, ‘Zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti’.

U kratkim crtama, tako je došlo do “utemeljenja” nove hrvatske države na umobolnoj koncepciji koja nema nikave veze s osnovama bilo kakvoga pojma državnosti. Na jugoboljševičkom ZAVNOH-u.

Ne znam što dr. Tomac, koji je, kako kaže, raskrstio s KGB (komunizmom, globalizmom i bezboštvom) danas o tome misli i jesu li još i danas za njega jugokomunizam i ono što današnji neoboljševici u Hrvatskoj zovu “antifašizam” dva različita pojma ali, čitajući njegove današnje napise, ima nade da će jednoga dana, prije nego što ode na onaj bolji, pravedniji svijet, objaviti i svoje pokajanje za svoj vrlo visoki udjel u podmetanju tog komunističkog kukavičjeg jaja u Ustav republike Hrvatske i zatražiti da se, bez ikakvog oklijevanja, iz njega izbaci.

ZAVNOH – ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI ILI – SRBOKOMUNISTIČKA FATAMORGANA

Kako bi zataškali neuspjehe i stagnaciju na terenu, komunistički vođe koji su se krili po raznim jazbinama i šumama Bosne, Like i Korduna, u prosincu 1942. pkušavaju sazvati sastanak “Rukovodstva komunističke partije na terenu” u kojem snagom abstraktne dijalektičke filozofije pokušavaju izpuniti prazninu političke neorganiziranosti i vojničkih neuspjeha, iznoseći da su tobože zreli uvjeti da se stvori “političko predstavništvo naroda ( u množini ) Hrvatske” koje će sazreti sve neuspjehe na terenu i u politici.

Radi razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.

Tek u noći 13. lipnja 1943. grupica vodećih komunista u Hrvatskoj uspjela se privući u praznu dvoranu Doma Mladeži u Otočcu gdje su trebali početi sa svojim “zasjedanjem”.

Ocijenili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se, uz blagdan sv. Ante, taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni.

Krivo su ocijenili. Odmah na početku njihovog “zasjedanja” dojavljeno im je da je njihovo ‘zasjedanje’ odkriveno i da iz pravca Brinja nailazi 10. Slunjska ustaška bojna , a od Gospića 31. jurišna. I, neobavljena posla, drugovi su kroz šumu pobjegli u četničko selo Labudovac kod Plitvica gdje će sutradan nastaviti s tim svojim “zasjedanjem”.

Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama upriličili su da im na to ‘zasjedanje’ kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, nedavno prebjeglog pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. iz Zagreba pobjegao (po noći prenesen) na tkzv. oslobođeni teritorij.

Najprije su se dogovorili da to svoje novoizabrano političko predstavništvo nazovu “Vijeće Narodnooslobodilačkog Pokreta Hrvatske” (VNPH). Ali pošto su neki od njih, poput Nazora, smatrali da je taj naziv neprikladan jer više zvuči kao vojničko nego političko tijelo, poslije dugog natezanja dogovoriše se da ga preimenuju u “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH) kao ogranak nedavno osnovanog ZAVNOJ-a u Bihaću.

Na tom sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik Šibenčanin Bumber, koji je nedavno , po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke, s cijelom svojom bojnom prišao partizanima.

Te noći, izvršni odbor toga komunističkog ZAVNOH-a osnovao je u Labudovcu i odjele za promičbene akcije i, osim svoga “Vjesnika”, pokrenuo polumjesečnik “Srpska Riječ” kao organ “Srpskog kluba vjećnika u ZAVNOH-u”. U tom “Srpskom klubu” okupili su se lički i kordunski Vlasi koji su se ….“izdigli u krvavim bojevima protiv ustaške države” ( paležima i klanjem civilnog pučanstva i zarobljenika ). Ta “Srpska Riječ” u rukama “Srpskog kluba” trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj “Srpski Klub” u Beogradu prije rata kojem je na čelu bio Slobodan Jovanović, a kojemu je bila svrha “Braniti vaskolike ugrožene srpske interese”. Taj Slobodan Jovanović bio je u to vrieme predsjednik izbjegličke “Jugosloveneske kraljevske vlade” u Londonu u kojoj je vrlo aktivni sudionik bio i Mačekov zamjenik dr Juraj Krnjević.

Posljedično ni jedna odluka ZAVNOH-a nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.

To kod nekih ondašnjih “hrvatskih” jugokomunista, većinom Mačekovih grlatih blebetala, izaziva negodovanje jer im nije dozvoljeno da kao protutežu osnuju “Hrvatsku Riječ”. Nu odluka je donesena da oni o nekakvim svojim interesima mogu govoriti i pisati jedino u Vijesniku kao službenom glasilu ZAVNOH-a.

Nastavak u idućoj emisiji...

Za Dom Spremni! Ja Sam Zvonimir Došen

Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, 9. lipnja 2013.


Dan ljudskih prava

Ružama odana počast ubijenim hrvatskim sveučilištarcima

U povodu Dana ljudskih prava, 10. prosinca, građanska inicijativa Krug za trg i ove je godine održala prosvjedno okupljanje ispred zgrade Sveučilišta i Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja se nalazi upravo na trgu koji sada nosi ime maršala Tita.

Kao i prošle godine, na ogradu je položeno stotinu ruža s imenima ubijenih studenata. Također je još jednom upućeno pismo Rektoru i Dekanu, a u kojem je naglašeno da je Tito odgovoran za smrt oko tisuću hrvatskih studenata iz vremena kada je na Sveučilištu u Zagrebu, tada jedinom sveučilištu na hrvatskim prostorima, studiralo tek oko pet tisuća studenata.

-Od Rektora i Dekana se očekuje da sa svoje strane traže promjenu imena Trga jer šutnjom legitimiraju ubojicu svojih studenata. Četiri ranija rektora od utemeljenja demokratske Hrvatske – prof. dr. Zvonimir Šeparović, prof. dr. Marijan Šunjić, prof. dr. Branko Jeren i prof. dr. Jasna Helena Mencer promjenu smatraju potrebnom. Potpisnici su predstavke Kruga za trg koju je svojevremeno potpisalo 500 uglednih znanstvenika, umjetnika, gospodarstvenika i crkvenih dostojanstvenika – kazala je Maja Runje, koordinatorica Kruga za trg.

R.Horvat


Vrgorac, 11.12.2013.

Matićevo ministarstvo ponovno građevinskim strojevima na žrtve komunističkih zločina

Teška mehanizacija Hrvatske vojske probudila je jutros, 11. prosinca, Vrgorčane. Pripadnici HV-a i stručni timovi Ministarstva branitelja uputili su se naime prema Novom groblju na lokalitet masovne grobnice iz vremena Drugog svjetskog rata.

U grobnici se, koja je otkrivena za ranijih građevinskih radova na Novom groblju, nalazi više od 40 civila odvedenih koncem siječnja 1945. iz kotarskog zatvora OZNA-e u Ljubuškom u pravcu Vrgorca. Partizanske jedinice strijeljale su civile bez bilo kakvog suda i presude. Sa navedenom skupinom civila prema Vrgorcu odveden je i fra Maksimilijan Jurčić, ujak Ljube Jurčića, ali je izdvojen iz skupine i strijeljan uz lokalnu prometnicu prema Kotezima. Posmrtni ostaci fra Maksimilijana identificirani su i pokopani 2009.

Ono što još jednom, nakon slučaja Sinac, zabrinjava je odnos Ministarstva branitelja prema samoj ekshumaciji. Još jednom je na lokalitet masovne grobnice dovedena teška mehanizacija i ponovno se sve obavlja u najvećoj tajnosti. O iskapanjima nisu obaviješteni mediji i šira javnost. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica što nije obaviještena rodbina žrtava čija su imena poznata.

Na lokalitet masovne grobnice odmah po saznanju kako se vrše iskapanja stigao je i fra Miljenko Stojić u svojstvu voditelja Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe o stradalim hercegovačkim franjevcima, ali i kao dopredsjednik Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. Stojić se na lokalitetu masovne grobnice pojavio u pratnji Vice Nižića, predsjednika povjerenstva Općine Ljubuški za stradale osobe iz Drugog svjetskog rata s čijeg područja, pored Općine Čitluk, smatra se, potječe većina žrtava zločina.

Odmah po dolasku na lokalitet masovne grobnice fra Miljenko je, zgrožen načinom ekshumacije, zavapio: Nemojte ih ubijati po drugi put!

Na njegove riječi mladi vojnici su reagirali na način da su ugasili tešku mehanizaciju i pažljivo, četkicama počeli otkapati žrtve ovog komunističkog masakra.

U isto vrijeme pred vojskom se pojavila i krunica, izmiješana sa kostima lubanje jedne žrtve, na što su svi prisutni zastali.

Fra Miljenko je još jednom uputio apel nadležnom Ministarstvu branitelja i voditeljima ekshumacije da zbog pijeteta prema žrtvama ekshumaciju obave dostojanstveno, ne uništavajući dokaze i posmrtne ostatke kao što je to bio slučaj u Sincu.

-Ovakav način rada je jednostavno nedopustiv. Nedopustiva je i činjenica da o svemu nisu obavještena nadležna tijela BiH, povjerenstva u Ljubuškom i Čitluku, jer je riječ o žrtvama koje su odvedene s tog područja. Nedopustiva je i činjenica na koji se postupa sa ljudskim tijelima i dokazima. Nedopustivo je kako to nitko ne snima ili fotografira - kazao nam je fra Miljenko, istaknuvši kako sve skupa neodoljivo podsjeća na pokušaj prikrivanja dokaza.

Prema riječima voditelja ove ekshumacije Mire Landeke, rok za ovu ekshumaciju je tri dana.

Obitelji žrtava, kako doznajemo, šokirane su ovakvim odnosom državnih institucija prema njihovim najbližima.

M.Jurković


POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA

I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM

Samo se na istini može temeljiti zdrav državni i narodni život i graditi snošljiv i pošten međuljudski odnos unutar jednoga naroda i države i unutar cijeloga čovječanstva. Što je pojedincu vlastito pamćenje i iskustvo, to je narodu njegova povijest. U njoj su sadržane svijetle i tamne strane narodnoga života, dani uspjeha i slave, ali i tragedije i poraza. Da bi povijest bila učiteljica života, ona mora biti objektivno, istinito pisana. Ništa se u njoj ne smije prešućivati, ali ni tvrditi ono što nije bilo. Na takvo je ponašanje pogotovo obvezan svaki hrvatski rodoljub, jer se samo na istini može postići pomirba unutar hrvatskoga naroda, o čemu se puno govori zadnjih petnaestak godina. Nažalost, mnogi se tako ne ponašaju, pa je hrvatski narod jednako duhovno podijeljen, kao što je bio i prije Domovinskoga rata. Ne iznenađuje me nimalo, što se razne pogrešne povijesne tvrdnje šire iz pera i usta fanatičnih sljedbenika ove ili one političke struje. Ali boli, kada tako nešto izlazi iz usta ili pera povjesničara i k tomu svećenika.

Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.

Ako je dr. Franjo Tuđman utemeljio hrvatsku državu nakon 888, odnosno nakon tisuću godina, onda Nezavisna Država Hrvatska nije bila država. Ovdje ostavljam po strani činjenicu, da je Hrvatska sve do godine 1918., po jednoglasnomu sudu pravnih povjesničara, bila država, ali s ograničenim suverenitetom. No, Nezavisna Država Hrvatska je bila međunarodno priznata potpuno suverena država i članica nekih međunarodnih organizacija. Ovu činjenicu nijedan objektivan čovjek, a pogotovo povjesničar, pa prema tomu ni dr. fra Karlo Jurišić, ne bi smio zanijekati. Dakle, dr. Anti Paveliću i Ustaškomu pokretu pripada zasluga, da su nakon 839 godina uspostavili potpuno suverenu hrvatsku državu. Dr. Franjo Tuđman je to ponovno učinio tek nakon 46 godina otkako su strani imperijalisti u svezi s domaćim kvislinzima 1945. srušili hrvatsku državu i suprotno plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda nametnuli mu boljševičku Jugoslaviju. Prešućivati zasluge dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta u cjelini ničim se opravdati ne da. I mrtvi Pavelić i ustaše imaju pravo na istinu o sebi. Nitko im to pravo ne smije oduzeti. Nažalost, to im se pravo oduzima, pa čak i od onih od kojih bi se to najmanje očekivalo.

Kojim mjerilima valja mjeriti političare?

Tvrdeći, da je Tuđmanu uspjelo ono, "što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku", dr. fra Karlo Jurišić, prešućujući notorne činjenice, promatra ove političare izvan vremena i prostora, U ovomu nizu on ne spominje dr. Antu Pavelića ni kao istaknutoga političara, koji se je borio za hrvatsku državnu nezavisnost, imajući u tomu mnoštvo sljedbenika. Za Jurišića Pavelić uopće ne postoji. On se prema njemu odnosi gore nego jugokomunisti. Ovi su ga barem spominjali kao svoga neprijatelja i protagonista jedne, njima neprihvatljive ideje. Fra Jurišić ni to. Ne znam po čemu je to za njega dr. Vladko Maček veliki državnik i političar. Zalažući se samo za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, on nikada nije bio za nezavisnu hrvatsku državu, pa je nije ni mogao ostvariti. Je li možda u tome njegova veličina? Sporan je i Radićev odnos prema tomu cilju. Ali najviše iznenađuje, što fra Karlo Jurišić potpuno zanemaruje uzročno - posljedične odnose u vrednovanju povijesnih događaja, pa minorizira Starčevićevu ulogu u stvaranju hrvatske države. Filozofi su davno utvrdili, da je sadašnjost kći prošlosti, a majka budućnosti. Suprotstavljajući se odlučno i energično jugoslavenstvu i državnoj zajednici s Austrijom i Ugarskom ili s bilo kim drugim, dr. Ante Starčević je razvio nauk, po komu je potpuno suverena hrvatska država conditio sine qua non opstanka hrvatskoga naroda i politički cilj ispred bilo kojega drugoga. Time je, zajedno s dr. Eugenom Kvaternikom, postavio idejne temelje borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. Od tada su se svi borci za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda, od kojih su mnogi svoj život žrtvovali za ostvarenje toga cilja, pozivali na Starčevića i Kvaternika, a nakon Drugoga svjetskoga rata još i na dr. Antu Pavelića. Bez Starčevića i Kvaternika ne bi bilo Pavelića, a bez Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, Tuđmana i Republike Hrvatske. Stoga Starčevićeva uloga u stvaranju sadašnje nezavisne Republike Hrvatske sigurno nije ništa manja, ako nije puno veća, od Tuđmanove.

Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.

Prema "Hrvatskoj kronici", Hrvatska je za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira bila država blagostanja, reda, pravne sigurnosti i socijalne pravde. Ona, naime, "biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravedno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogatstvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje" itd. Nažalost, Hrvatska u Tuđmanovo i sadašnje vrijeme pruža posve sumornu sliku. Zemlja, poduzeća, banke, hoteli i sl. rasprodani su tuđincima ili domaćim nesavjesnim špekulantima, sela su opustjela, u gradovima je visoka nezaposlenost, mnogi zaposleni radnici i umirovljenici teško preživljavaju, najvitalniji dio mladoga naraštaja odlazi u tuđinu, odakle se mnogi nikada ne će vratiti u Domovinu. Ove činjenice ne daju pravo na zaključak, da su Hrvatskom upravljali ili da danas upravljaju veliki državnici. Dakle, dr. Franjo Tuđman kao državnik daleko zaostaje za kraljevima Petrom Krešimirom IV. i Dmitrom Zvonimirom.

I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.

Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:

1. Dr. Ante Pavelić je uvijek stajao na hrvatskome državotvornom stajalištu, boreći se u prvim borbenim redovima za hrvatsku državnu nezavisnost. Nema ni jednoga dana, pa ni sata, u njegovu životu, u kojemu je odstupio od toga cilja. Kod dr. Franje Tuđmana je političko djelovanje bilo bitno drukčije. On je tek u zadnjemu desetljeću svoga života prihvatio hrvatske državotvorne težnje. U Drugome svjetskomu ratu oružjem u ruci borio se je protiv hrvatske državne nezavisnosti, težeći za uspostavom boljševičke Jugoslavije. Zahvaljujući tomu, postigao je generalski čin u Jugoslaviji. Kasnije se je suprotstavljao velikosrpskim tvrdnjama o genocidnosti hrvatskoga naroda, iznoseći povremeno kritike jugoslavenskoga režima, ali Jugoslaviju kao državu sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća nije dovodio u pitanje. Tek 1991. javno nastupa s idejom hrvatske državne nezavisnosti.

2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.

U borbi za hrvatsko nacionalno oslobođenje Tuđmanova je uloga daleko skromnija. Za cijelo vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti nikada se nije izjasnio za hrvatsku državnu nezavisnost. Ograničivši se samo na kritiku režima, dva puta je u komunističkoj Jugoslaviji bio uhićen i osuđen ukupno na četiri godine zatvora, od čega je izdržao svega nešto vise od dvije godine. Ni nakon demokratskih promjena, kada je bilo slobodno javno nastupati i otvoreno iznositi političke ciljeve, on ničim nije promicao misao hrvatske državne nezavisnosti. To je činila najprije Hrvatska stranka prava, a zatim i Hrvatska demokratska stranka. Tuđman je najprije kao svoj politički cilj isticao pravedno uređenu federativnu, a zatim konfederativnu Jugoslaviju. Kako je na ovo, umjesto pozitivnoga odgovora sa srpske strane, uslijedila njihova agresija na Hrvatsku, Hrvatski je državni sabor na temelju prethodno provedenoga referenduma 25. lipnja 1991. proglasio Republiku Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Pod pritiskom inozemnih političkih čimbenika primjena ove odluke bila je odgođena na tri mjeseca, pa je Sabor 8. listopada 1991. odlučio, da Republika Hrvatska od toga dana "raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ". Obje ove odluke sigurno su donesene na temelju Tuđmanovih smjernica, jer ih je predložila Hrvatska demokratska zajednica, koja je u Hrvatskomu državnom saboru imala apsolutnu većinu, a u toj stranci ništa se bitno nije moglo odlučiti bez Tuđmana, kao predsjednika.

Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.

3. Republika Hrvatska ima kopnenu površinu 56.6l0 km2 Nakon Rimskih ugovora kopnena površina Nezavisne Države Hrvatske iznosila je 102.725 km2. Raskidom Rimskih ugovora ta se je površina povećala za koju tisuću četvornih kilometara. Tako je Nezavisna Država Hrvatska nakon 10. rujna 1943. bila gotovo dvostruko veća nego sadašnja Republika Hrvatska. To je površinom bila najveća hrvatska država u povijesti. Za razliku od Republike Hrvatske, u kojoj su vrlo nepovoljne, Nezavisna Država Hrvatska imala je idealne strateške granice. U visokoj mjeri poklapala se je s hrvatskim povijesnim granicama. U jednoj državi našao se je jedinstven geopolitički prostor. Ne uzimajući u obzir demografske promjene nastale u ratu 1991. - 1995. prisilnim protjerivanjem hrvatskoga pučanstva s njegovih tisućljetnih ognjišta, izvan Nezavisne Države Hrvatske ostao je daleko manji postotak Hrvata nego izvan Republike Hrvatske.

4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.

Ta Tuđmanova indoktriniranost Titom i partizanstvom dobila je i konstitutivni značaj u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, u kojima se kao temelj hrvatske državnosti navode odluke ZAVNOH-a, te razni Ustavi Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, iako su ti akti, kao i tijela stvorena tim aktima, samo karike u organiziranju boljševičke Jugoslavije, u kojoj Hrvatska nije sačuvala ni najnužnije elemente državnosti. Na takvim vrijednostima počiva cijeli naš javni duhovni život. Takvim su nam duhom prožeti školski udžbenici, novine, radio, televizija i sl. Godine 1991. nije bilo dovoljno samo stvoriti državu. Trebalo je i odlučno obračunati s jugoslavenstvom i komunizmom i sa svim njihovim lažima. Kratko rečeno, trebalo je provesti detitoizaciju. Tuđman, izgleda, nije imao snage za to, jer bi se morao obračunati s vlastitom prošlošću. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je posve drukčije stanje. Hrvatska nacionalna misao nikada nije bila tako afirmirana kao u njoj. Ta se je osjećalo na svakomu koraku. Izdavala su se visokokvalitetna znanstvena, kulturna i umjetnička djela. Osim što su bili na visokoj stručnoj odnosno profesionalnoj razini, školski udžbenici, novine i radio bili su prožeti hrvatskim duhom. Bio je to pravi preporod hrvatske misli. Izdavačka djelatnost onoga vremena može nam i danas biti na ponos.

Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala

5. No, Nezavisna Država Hrvatska trajala je kratko vrijeme, propala je nakon četiri godine i mjesec dana. Republika pak Hrvatska živi već sedamnaestu godinu i nema nikakva razloga posumnjati u njezinu trajnost. Ne govori li to o političkoj kratkovidnosti dr. Ante Pavelića i o političkoj dalekovidnosti dr. Franje Tuđmana?

Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.

U ovim činjenicama nalazi se ujedno i odgovor na prigovor, da bi se Nezavisna Država Hrvatska spasila, da je dr. Ante Pavelić raskinuo savezništvo s Njemačkom i prešao na stranu zapadnih saveznika ili da je predao vlast Hrvatskoj seljačkoj stranci. Isključeno je jedno i drugo. Pobjednici u ratu zahtijevali su potpuno vraćanje na versailleski poredak, stvoren nakon Prvoga svjetskog rata, a u tomu poretku nije bilo mjesta za nezavisnu hrvatsku državnu, iako se je, po Stepinčevim riječima, hrvatski narod za nju plebiscitarno izjasnio. Predaja vlasti Hrvatskoj seljačkoj stranci značila bi mirnu likvidaciju države, jer je ta stranka čvrsto stajala na jugoslavenskomu državotvornomu stajalištu. Hrvatska država mogla se je spasiti samo u slučaju, da se je vodstvo Hrvatske seljačke stranke, predvođeno dr. Jurjem Krnjevićem, i hrvatski komunisti, predvođeni Andrijom Hebrangom, borili za nju. Međutim, oni su se jedni i drugi borili nepokolebljivo za Jugoslaviju protiv svoje države i svoga naroda. Razlika je među njima bila samo u obliku vladavine, za kojim su težili. Krnjević je kao potpredsjednik kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i ministarski kolega Draže Mihailovića htio monarhističku Jugoslaviju pod dinastijom Karađorđevića. Andrija Hebrang i ostali hrvatski komunisti, među kojima je bio i Franjo Tuđman, borili su se za boljševičku Jugoslaviju. Zbog toga je slom Nezavisne Države Hrvatske bio neminovan.

U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.

6. Dakle, besmisleno je govoriti o Tuđmanu kao najvećemu hrvatskom državniku drugoga tisućljeća, hrvatskomu Mojsiji, ocu hrvatske državnosti, kako mu neki drugi tepaju, i slično. On to sigurno nije. Dr. Ante Pavelić je od njega daleko jača politička ličnost i u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost daleko značajnija i dosljednija. S njime zapravo počinje posve nova epoha u hrvatskoj povijesti - obnova potpune hrvatske državne suverenosti nakon 839 godina.

Ivan GABELICA


Hrvatski velikani...

O domovini

Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju.

Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.

Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje.

Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta.

Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje.

Antun Gustav Matoš


hrsvijet.net

Rankovićevci

Kako i obećah u tekstu Pevec koalicija, od 10. travnja 2013., evo i posebnog opisa ministra unutarnjih poslova RH, Ranka Ostojića, i njegovih (čast časnima!) policajaca, rankovićevaca. Rankovićevcim sam ih nazvao po imenu ministra Ostojića.

Ovaj tekst je, zapravo, opis nekih njihovih dvogodišnjih aktivnosti u državi Hrvatskoj. No, prije nego pristupim obradi teme, koju sam sam sebi zadao, ne mogu ne konstatirati da je ugled hrvatske policije iz godine u godinu kopnio od završetka Hrvatskog obrambenog rata. Tome je pridonijela najnovija politika obiju vladajućih, u odnosu prema Narodu i Državi, istospolnih zajednica. Treba priznati: svak je se godinama okašao na policajce, a posebno drogeraši, pijanice, propalice, lopovi, kriminalci… Policajcima nije bilo dostatno dopušteno ni da sami sebe štite, a kamo li građane hrvatske Države. To se događalo i u vrijeme kad je Ranko Ostojić bio ravnatelj policije. Međutim, kad je Ranko postao ministar policije, prije nepune dvije godine, policija je od prvog dana Rankova mandata postala i postajala nešto sasvim drugo; može se slobodno reći da je iz jedne krajnosti otišla u drugu. Očekivali smo da će policija prvenstveno štititi časne, poštene, normalne ljude; one koji se ne boje boriti se za pravdu i svoja zakonska prava.

Iz daljnjeg teksta će se vidjeti da to, nažalost, često nije tako; previše se prešućuju i toleriraju nepravde i protuzakonite radnje. Hrvatska policija je postala, u kratkom roku, prava europolicija, policija (može i milicija) kojoj je glavni posao zaštita uglavnom od malobrojnih izabrane vladajuće kaste, dok naši vojnici u NATO-u služe za zaštitu svjetskih, kapitalističkih, nadnacionalnih i iznadržavnih kompanija. Ispunjavajući svoju glavnu dužnost, često se može pročitati, da se naši policajci znaju i fizički obračunavati i s građanima, i sa seljacima, i s radnicima. Zar nisu tukli građane koji su na Jelačićevu trgu u Zagrebu prosvjedovali protiv ulaska Hrvatske u Euniju, zar nisu mnoge hrvatske branitelje maltretirali, ponižavali, saslušavali, čak i putovnice im oduzimali, kao npr. legendarnom generalu Željku Glasnoviću? Čuvenog voditelja nepoćudne im emisije, Bujica, već nekoliko tjedana drže u pritvoru iz samo njima, rankovićevcima, znanih razloga. Ljudi pričaju da je riječ o namještaljki. A što su sve radili seljacima za vrijeme njihovih opravdanih prosvjeda 2012. i 2013., to samo seljaci znaju, ali i njihovi sinovi kojih su puni hrvatski gradovi; valjda će to uskoro uroditi plodom, valjda će sinovi ispraviti očevima nanesene nepravde?

Skoro sve podatke, koje ću u daljnjem tekstu kronološki iznijeti, prikupio sam iz praćenja vladajućih medija u Hrvatskoj. Nažalost, to nisam mogao učiniti iz hrvatskih medija, jer oni jedva da i postoje; npr. danas ne postoje ni jedne dnevne hrvatske novine u Hrvatskoj.

Po mom mišljenju, protuzakonito, nedopušteno i neovlašteno djelovanje Rankove policije započelo je već 21. siječnja 2012. godine, kad su policajci, obnoć, dvoje mladih (netko je to snimio i prikazao na internetu) povalili na Jelačićevu trgu u Zagrebu kao seljaci svinje u vrijeme kolinja; navodno zbog toga jer im nisu htjeli pokazati osobne iskaznice.

I sam sam imao, 15. veljače 2012. godine, na pravdi Boga, okršaj s jednim pomilovanim četnikom i jednim kvazihrvatom, koji je završio vezanjem ruku, jednonoćnim pritvorom i montiranim sudskim postupkom samo zato što pišem ovako kako pišem i što živim ovo što pišem. Od tada su moji tekstovi još ubojitiji i još više ad rem i ad hominem. Dok su me vezali rekao sam, između ostalog, rankovićevcima: Nema zakona po kojem mi to smijete činiti. Smetaju vam moji tekstovi a ne prometni prekršaj, koji ste izmislili. Ako je ministar policije Ranko, nije Ranković, pazite što mi radite. U pritvoru sam se prisjetio riječi Ranka Ostojića, tada ravnatelja policije, koje je on rekao ondašnjem predsjedniku hrvatske Vlade, Ivici Račanu, kada je podnosio izvješće o stanju u Studentskom centru u Zagrebu, gdje i sada financijski degradiran radim, da moja malenkost nije ništa protuzakonito napravila kao voditelj Službe općih poslova u Centru, ali da sam politički najopasnija osoba u Studentskom centru u Zagrebu. Svašta; nisam ni znao kakav sam. To mi je prenio čovjek čije ime neću spomenuti jer bi ga to stajalo gubitka radnog mjesta.

Zatim sam pročitao, čini mi se u Hrvatskom listu, da su u Gvozdu, koji je opet postao rišćanski Vrginmost, Rankovi policajci, 1. svibnja 2012. godine, tukli hrvatske mladiće jer su pjevali i slušali Tomsonove pjesme. Dva dana kasnije, 03. 05. 2012., dvjesto Rankovih specijalaca izvršilo je desant, okupiralo je, u očevu mu rodnom mjestu, Braču, tvrtku Jadrankamen, hapsili, prijetili, privodili ljude samo zbog toga što nisu dopustili mešetarima da im otmu brački kamen, višestoljetnog hranitelja Bračana. Tom prigodom su priveli, kako je pisalo u Slobodnoj Dalmaciji, i jednu ženu zbog toga što je nosila transparent na kojem je pisalo Sramite se! Čak su je podvrgli i alkotestu.

Također 3. svibnja 2012. priveli su, kako su i na HTV-u rekli, načelnika općine Škabrnja (čuvena po četničkom pokolju Hrvata 1991.), ponižavali ga, vrijeđali i saslušavali zato što stanovnici te Općine nisu dopustili ciganima da im se naseljavaju na kućni prag, tu gdje nikada nisu živili.

Na dan oslobađanja od optužbe i puštanja iz pritvora (16. 11. 2012.) generala Gotovine i Markača rankovićevci su opkolili Zagreb izvana i Zagrepčane iznutra kao četnik Đoko Jovanić 1971. godine, jer ih je bilo strah reakcije naroda ako slavni hrvatski generali ne budu oslobođeni krivnje.

Ni general, tzv. mali Jastreb, nije bio pošteđen od rankovićevaca. Oni su njega, kako je objavio Večernji list, opkolili 8. siječnja 2013. s tri policijska automobila, maltretirali ga sat i pol bez ikakva razloga i na kraju bez isprike pustili - zapovjednika obrane Vukovara.

Dva policijska provokatora u civilu su 3. ožujka 2013., u Rijeci, nakon legalnog prosvjeda građana, vrijeđali desetak prosvjednika, da bi, kad su se prosvjednici s njima sukobili, iznenada banuli uniformirani policajci, koji su, kako je objavljeno u tomvremenom Novom listu, neke momke i cure vucali po asfaltu kao krpe.

Rankovićevci se hvale da ih je na dan prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru (07. 04. 2013.) bilo u civilu na prepunom Jelačićevu trgu u Zagrebu skoro kolik i prosvjednika. To je istina jedino ako su im u pomoć pritekli ideološka braća iz Srbije, što nije nemoguće ako se imaju na umu sporazumi o međusobnoj suradnji ministarstava unutarnjih poslova obje države.

Prema pisanju Slobodne Dalmacije od 21. 08. 2013. Ranko Ostojić je pjevao, veselio se i slavio u nekom društvu zbog toga što je uspješno spriječio petnaestodnevnu pobunu seljaka iz Slavonije i Baranje. Vođa seljaka iz Baranje, Petar Pranjić, je za HTV izjavio 19. 08. 2013. da je Republika Hrvatska pendrek država. Eto tako rankovićevci postupaju kad seljaci traže svoja zakonska prava.

Uoči nogometne utakmice sa Srbijom u Beogradu (06. 09. 2013.) rankovićevci su bili zaštita onima koji su na 20 zgrada u Vukovaru, 02. 09. 2013., postavili ploče sa srpskom ćirilicom, čuli smo i vidjeli na TV Mreži. Taj dan su Rankovi specijalci spriječili dolazak branitelja iz Đakova, Vinkovaca i Osijeka u Vukovar, te privodili na ribanje mozga predsjednike Stožera za obranu Vukovara i druge časne branitelje i građane grada Vukovara.

Rankovi snajperisti su s krovova zgrada u Vukovaru čuvali nesretnika Zorana Milanovića i njegovu svitu 18. 10. 2013. dok su razgovarali s predstavnicima Stožera za obranu Vukovara o ćiriličnim pločama na državnim zgradama, saznao sam od očevidaca.

Rankov policajac, sin četnika, umalo nije ubio hrvatskog branitelja, Darka Pajčića, dok je 12. 11. 2013. skidao ćirilicu s policijske zgrade u Vukovaru. Potekla je Pajčićeva krv, a Pajčiću je nanesena teška tjelesna ozljeda; da mu nije bilo kolege, bio bi mrtav. Zar su malo hrvatske krvi četnici prolili, pa im treba još?

Za dan sjećanja na Vukovarsku tragediju, 18. 11. 2013., Ranko je bio pripremio gumene metke, vodene topove i policijske pse, prema riječima predsjednika Stožera za obranu Vukovara, Tomislava Josića. Ne vjerujem da negdje blizu nisu bili i oklopni transporteri. Međutim, Stožer za obranu Vukovara, zajedno s oko stotinu tisuća Hrvata koji su tada došli odati poštovanje žrtvama obrane Vukovara, nadmudrili su svu Ostojićevu, Josipovićevu, Milanovićevu, Lekinu i Pusićkinu bratiju. Počast Vukovaru odana je onako kako to Vukovar i zaslužuje, bez incidenta.

Još sam pribilježio, gledajući televiziju i čitajući dnevne novine, da rankovićevci nisu mogli razbiti ni zajedničko, bratsko, za dom spremno navijanje dinamovih i hajdukovih navijača 1. prosinca 2013., pa su ih napali poslije utakmice suzavcem i pendrecima u polumračnim zagrebačkim ulicama. Tko je sve pretučen i priveden može saznati i Karamarko. Ne vjerujem da on nije dobar u četiri oka s Kararankom.

Za sve gore navedeno i nenavedeno, nekadašnjeg ravnatelja a sadašnjeg ministra policije u Hrvata, bezumnik Milanović je nagradio još i dužnošću potpredsjednika Vlade i šefom svih hrvatskih obavještajnih službi. Pa u kojoj to demokratskoj državi takvo nešto ima? Karamarko za to nije bio sposoban a Kararanko možda i je. Uostalom, on je uoči prošlih izbora u tjedniku Globus slikom pokazao da je njegova moć oštra, britvasta. Međutim, ni brijačka britva mu nije pomogla da pobjedi izborne takmace: Božidara Kalmetu, Željka Keruma, pa čak ni sličnomišljenika Marina Jurjevića. Možda se to dogodilo iz istih razloga iz kojih su ga, navodno, jedne noći, za vrijeme rata, u Hrvatskoj vojsci htjeli likvidirati. Naime, on je ispričao novinaru bivšeg Nacionala da su ga hrvatski vojnici htjeli jedanput ubiti zbog toga što su mislili da je Srbin. Priča je to iz zamazane Rankove čitanke. Ja pretpostavljam da je hrvatskim braniteljima vjerojatno bilo sumnjivo njegovo ponašanje na bojištu, a ne nacionalnost. Uostalom, zar je jedan Srbin branio Hrvatsku od srbočetnika. Nažalost ni oni, kao ni mnogi drugi hrvatski branitelji ne mogu doći do izražaja od srpskih i hrvatskih nastaša tipa Pupovac, Sanader, Milanović, Pusićka, Kosorica…

Uz sve mane i propuste, Ranko Ostojić, ministar za svakog, dobio je od svojih naredbodavaca i njihovih nalogodavaca nalog da hrvatske bundžije disciplinira a hrvatski narod pacificira. Da bi to mogao učiniti, Milanovićeva Vlada mu je omogućila da poveća broj pričuvne policije na 8 tisuća, ili na 30% od ukupnog broja policajaca, kao nigdje u Evropi. Ti pričuvni rankovićevci dobivaju mjesečno iz Proračuna 500 kuna, kada nisu na dužnosti, a 80% od plaće svog ranga, kada su na dužnosti.

Osim rečenog, svemoćni Ranko je do 1. srpnja 2013. smijenio, što šefova - što šefića, oko pet tisuća. Bojim se da Rankova polimilicija ne postane nova naoružana komitska opasnost za Hrvate. Ja razumim ali ne opravdavam Rankov strah. Onaj tko je, zajedno s Englezima ili bez njih, progonio i htio uhapsiti generala Gotovinu, ne samo da nema pravo obnašati bilo kakvu političku dužnost u Hrvatskoj, nego mora i odgovarati zbog progonjenja časnog Generala. To se odnosi i na Kararanka i na Karamarka, kao i na sve druge nečasne karahrvate.

Zato kažem da nisu samo rankovićevci nasilni prema hrvatskom narodu (opet čast časnim hrvatskim policajcima!), nego i sva jugočetnička poziciona i opoziciona elita koja ne da hrvatskom narodu živiti u miru u svojoj državi. Zbog toga, ne samo Ranka nego i svu hrvatomrzačku kliku treba skidati s vlasti svim mogućim dopuštenim sredstvima kao i sredstvima kojima se oni služe za očuvanje ovakve vlasti (normalno, i s Božijom pomoći), ako želimo sačuvati kakvu takvu Državu za buduće nam naraštaje.

Marko Matić


Kako sam preživio partizansku klaonicu?

Srećko Cvitanović jedan je od rijetkih Hrvata koji je preživio najveći hrvatski holokaust, bleiburšku klaonicu. Danas taj vitalni 86-godišnjak (iz teksta proizlazi da Srećko Cvitanović ima 78 godina, op. ur.) još uvijek ne može zaboraviti svoju najtežu životnu školu, bjegove iz kolone smrti. Ovo je i jedan od prvih njegovih intervjua u kojima govori o svojemu križnome putu i o najstrašnijim događajima iz hrvatske prošlosti. Danas taj konstruktor, izumitelj i dobitnik 14 međunarodnih nagrada za izume, do nedavno projektant strojeva i specijalne opreme i stručnjak u protupožarnoj zaštiti u kemijskoj industriji, još uvijek ne miruje. Predsjednik je i osnivač Zdruga hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinski". Kako sam kaže, nakon fakulteta, doživio je i treće životno školovanje, kad se kao dragovoljac 1990. godine uključio, baš zahvaljujući svojemu iskustvu, u Domovinski rat u kojemu je služio domovini na raznim zapovjednim dužnostima. Razgovarali smo s njim ovoga puta samo o njegovom križnom putu. Sjećanja na to nije zaboravio, no nije govorio o njima u želji za osvetom, već doista mirno kao da je to normalni dio hrvatskoga života.

Odmah na početku nam je rekao da je ipak najveći i najvažniji dan u njegovu životu bio kad je travnja 1941. u vrtu svoje kuće slušao kao 11-godišnjak Slavka Kvaternika kako proglašava hrvatsku državu o kojoj je do tada samo sanjao. Nekoliko pripadnika njegove obitelji u vrijeme stare Jugoslavije bilo je internirano, otac Mihovil bio je proganjan, a jedan od stričeva morao je do 1941. živjeti u internaciji u Srbu. Drugi stric dr. Šimun Cvitanović bio je interniran u Glinu da bi početkom rata postao ravnatelj nove bolnice Rebro u Zagrebu sve do dolaska partizana.

- Tako su nas odgajali roditelji. Rat me prilično zanimao jer se u obitelji svakodnevno okupljalo mnogo dužnosnika iz vrhova države i vojske - sjeća se danas Cvitanović. -Naučio sam tada od ljudi koji su tada stvarali povijest više nego u školama. Na našim nedjeljnim objedima moja je obitelj poput mnogih drugih ugošćavala hrvatske ranjenike s ratišta te sam i tada upijao u tih par sati svaku njihovu riječ o bojišnicama. To je toliko bilo upečatljivo. Moja majka, otac i sestra pozivali su na nedjeljni objed i po nekoliko ranjenika. Znao sam sve bitnice i njihov razmještaj. To je bio moj hobi u ratu. U takvom okruženju naučio sam životnu školu koja je do danas ostala - hrvatska crta.

U nedjelju 7. svibnja 1945. godine, oko 9 sati prijepodne, njegov otac se počeo nakon jednog telefonskog poziva opremati. Odlučio je povlačiti se zajedno s hrvatskom vojskom. To im je bio prvi glas jer dan ranije još nisu ništa znali o tome. I 16-godišnji Srećko otišao je u svoju sobu i također se obukao. Njegova mati i sestra su plakale, sjeća se. -Bili smo u uvjerenju da ćemo se brzo vratiti jer je već tada bilo koškanja među zapadnim saveznicima. Englezi su partizane prvih dana svibnja istjerali iz Trsta. U zraku se činilo da mora doći do sukoba između Istoka i Zapada. Mi smo politički pripadali Zapadu i očekivali smo da Rusi i partizani neće smjeti u Hrvatsku - pripovijeda nam Cvitanović.

S ocem je te nedjelje poslijepodne otišao na Jelačićev trg. Tamo gdje je danas Croatia osiguranje bio je stožer Ustaške obrane, a glavar stožera bio je brat njegova oca dr Šime Cvitanović. Tamo se čekalo formiranje konvoja za povlačenje. Kasno navečer grad je vrio, stotine tisuća ljudi bilo je na ulicama, stotine seljačkih kola, stoka, civili, vojska, sve te kolone prolazile su kroz grad put zapada.

- Vodio nas je poručnik stožera, Melkior Potkrajšek, dalmatinac kojega su zvali Mačor - sjeća se danas taj vitalni 86-godišnjak. - Bio sam odrastao i visok, jer drukčije se odrastalo u ratu, razmišljao sam kao 30-godišnjak, makar sam imao samo 16 godina. Navečer je konačno došao kamion u koji smo se ukrcali, oprostili se s majkom i sestrom i krenuli Praškom, prema kolodvoru. Tamo se formirao vlak u koji smo ušli. Punio se ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, a nekoliko stotina civila bilo je u pratnji vlaka. Bilo je žena i djece, neke čak i od 4 i 5 godina. Iza toga velikoga dugoga vlaka stajao je drugi, vlak obrane, oklopni, primitivno složen s balvanima i trupcima na stranicama, ali dobro naoružan. Taj je vlak trebao štititi onaj prvi s civilima i ranjenicima. Vlakom je zapovijedao pukovnik Svilar. Poznavao sam ga jer je stanovao preko puta nas. Čekalo se jutro jer se noću nije smjelo voziti zbog partizanskih zasjeda. Ujutro je vlak krenuo. Taj dan stigli su blizu Celja i noćili u vlaku. Stajalo se i vozilo polagano jer su išle kolone vlakova, a pretjecali su ih vojni oklopni vlakovi. Pred Mariborom doznali su da je Njemačka kapitulirala. Vlakovi su zaustavljeni. Jedan njemački 'pancer' vlak stao je kraj njih, a Nijemci, koji su očito čuli preko radija da je rat gotov, bacali su oružje kroz prozore u njihove vagone. Čekalo se do navečer i pregovaralo. Partizani još nisu stigli, osim prethodnica.

Navečer su konačno došli u Maribor. Započelo je iskrcavanje. Partizani su među prvima odveli njegova strica dr. Cvitanovića koji je bio zapovjednik toga bolničkoga vlaka, ali i njegova sina koji je bio Srećkov vršnjak. Nastao je kaos, tisuće i tisuće ljudi, u noći bez svijetla, krenuli su put Austrije dok su malobrojni partizani s pristiglim bugarskim vojnicima odvodili hrvatske ranjenike.

- Te noći odvojio sam se s jednom grupom vojnika čiji nas je časnik g. Sudar poveo prema Dravogradu - nastavlja. - Bio je kaos. Tu sam se razdvojio, izgubio od oca. To je trajalo dan i pol. Kretali smo se uglavnom noću, uz rubove šuma jer je danju bilo opasno. Prošli smo Dravograd i prebacili se u Austriju te došli do Bleiburškog polja. Po mojoj današnjoj procjeni bilo je tamo više od pola milijuna ljudi. Vidio sam čitave obitelji s malom djecom. Gledajući u daljinu, zemlja je bila prekrivena ljudima. Neki su čekali i stajali, drugi su se kretali.U mojoj grupi bili su ljudi koji su osjećali da ne treba čekati pregovore jer su bili uvjereni da od toga neće biti ništa. Sjećam se jedne predstave negdje na rubu Bleiburškog polja koja je bila simptomatična. Neke sitnice vam ostanu u pameti. Sjećam se engleskih vojnika koji su dolazili pred nas i govorili nam da svaki od nas može ići kuda hoće, da više nitko ne puca i pri tom skidali opasač s oružjem te nam brbljali kako smo svi braća i slično. Pretpostavljam da je to bilo dogovoreno da se stvori atmosfera sigurnosti jer sam to vidio još na nekoliko mjesta. Govorili su nam da možemo ići u Argentinu, Francusku, Njemačku, da je rat gotov, da se ne trebamo više plašiti - sjeća se Cvitanović.

- Međutim uočivši da se vrši zgušnjavanje ljudi tamo na Bleiburškom polju, da to više sliči na neku vrstu budućega logora, naša se grupa izdvojila i krenuli smo natrag u uvjerenju da bismo mogli proći prema jugu, u Italiju. Nismo imali zemljovide, a za mene je tada Bleiburg bio s druge strane kugle zemaljske.

Uglavnom su se dva dana 'švercali', provlačili se u sumrak i ranu zoru uz rubove šuma, a po danu su mirovali da ih se ne vidi. Gledali su mnoge kolone koje su lutale u svim smjerovima. Nije se znalo tko kuda ide. Vratili su se opet u Maribor. Činilo im se da se ovdje mogu skriti jer su tamo na Bleiburškom polju bili na otvorenom. Doznali su da se zarobljenike skuplja na mariborskom teretnom kolodvoru. Nisu više mislili da će im se nešto loše dogoditi. Priključili su se grupama koje su stalno pristizale i postali kao ovce u stadu. Tu je Srećko ponovno našao svojega oca.

- To vam je sudbina. Partizani kojih je već pristiglo mnogo, ugurali su nas u skladišta. Uočio sam da te hale imaju s druge strane maleni kosi izlaz širok tri metra. Pretpostavljao sam da je to služilo za utovar žitarica u vagone. Te rupe su mi kasnije spasile život - pripovijeda nam Cvitanović. -Imali smo sve manje zaliha hrane koju smo nosili iz Zagreba i od toga smo živjeli. Jelo se i mrvice staroga kruha. Partizanski stražari su nas čuvali. Idući danje započelo izvlačenje ljudi u grupama i popisivanje. Došao sam s ocem. Jedan po jedan smo ulazili. Rekli su mi da je otac priznao da je bio ustaša te da to potvrdim. Rekao sam samo da je bio pripadnik hrvatskoga pokreta, ali ne i ustaša. Kad su ih popisali, partizani su ih vraćali u skladišta. Dan kasnije prozvana je grupa od dvije stotine ljudi. Bili su već treća grupa. Rekli su im da ne trebaju uzimati stvari. U dugom maršu koji je trajao satima odvedeni su na jedno područje koje se zvalo Aleksandrove kasarne. Kasnije je na tom mjestu sagrađena tvornica TAM.

- Zvali su to pokapalište. Raspoređeni smo u grupe po 25, dobili smo lopate i morali kopati grobove. Dva metra duge i pet metara široke. Kad smo došli do koljena, izvukli su nas van i tražili da izujemo cipele. Pa opet kopanje. Pa ponovno van - sjeća se on.

- Temeljito su nas pretresli, uzeli su nam sve, lančiće, dokumente i strpali u jednu vreću koju su zapalili pred nama. To smaknuće, paljenje naših osobnih stvari, bilo je pravo iživljavanje. Metak je smrt, ali ovo postupno se ukopavati, bilo je baš partizansko ponižavanje.

Kad su već iskopali rake duboko više od metar i po, glavni partizanski vođa priopćio im je da su odlukom vojnih vlasti određeni za strijeljanje te da više ne postoje. Taj koji je vodio grupu imao je bilježnicu s njihovim imenima. Također ju je spalio, rekavši im da više nema dokaza da su postojali. Počeo je prvi sumrak. Neki od hrvatskih vojnika u toj jami šaptom su se dogovorili da kad počnu pucati, lopatama krenu na partizane jer žele hrabro poginuti, a ne čekati klaonicu.

U tom trenutku pojavio se na konju jedan partizanski oficir i naredio zapovjedniku tog egzekucijskog voda da moraju odmah prekinuti jer to ne mogu obaviti danas. Zapovjednik se suprotstavio tvrdeći da je primio zapovijed i da je potpisao da ljudi u rakama više ne postoje. "Ne možeš pucati, vratio se onaj Luburić i opkolio Celje i zakleo se da će poklati do zadnjega partizana u Celju, ako ijedan metak bude danas ispaljen", vikao je oficir na konju.

-Došlo je do sukoba između tih dvaju partizana, bilo je i povlačenja pištolja, međutim ovaj s konjem, čini se, bio je veća šarža. Na kraju su nas skupili i vratili natrag bosonoge u Maribor. Od tada više nisam vidio cipele. Doma u Zagreb sam došao bos - nastavlja nam Cvitanović.

- To je bila moja prva smrt. Druga smrt se dogodila nakon dva tri dana. Opet su nas izdvojili, nas oko 600. Krenuli smo u zoru na novi marš smrti prema Kočevskom rogu. Nije bilo popisivanja. Moj otac je ostao čekajući drugu grupu. U ovoj grupi bio je moj rođak Mirko Kažulin, koji je ubijen i nestao. Njegovo sam ime dao uklesati na ploči na našoj obiteljskoj kući na Braču, s imenima drugih žrtava komunističke represije - dodaje taj hrabri čovjek.

Ta grupa za Kočevski rog išla je dugo. Nakon devet sati 16-godišnji Srećko Cvitanović zaključio je da bi se moglo pobjeći. Ideja nije bila njegova jer je već to netko prije njega isprobao, a on je sam nagazio na tog sretnika. Naime, u to vrijeme u Sloveniji su bile guste niske magle, tako da se nije vidjelo ispod koljena.

- Bili smo bosi i osjetili bismo svaki oštri kamen na tabanima. Naučio sam tada jedan specifičan hod koji svi danas uočavaju jer mi je ostao iz toga doba. Oni preživjeli koji znaju, pitaju me jesam li i ja bio u onim kolonama smrti - objašnjava. To je hod kao da voziš bicikl, a ne da hodaš. Tako sam izbjegavao da nožnim palcem ne udarim bolno po kamenu. No da nastavim: kolona se razvukla, i jednostavno sam polagano spuznuo u maglu iznad tla. Partizani na konjima i oni pješice bili su također očito umorni pa nisu opazili. Kolona me pregazila, šutke, nitko me nije odao. Ostao sam još dugo ležati, a zatim sam se otkotrljao u jarak kraj ceste čekajući noć.

Po mraku krenuo je opet u Maribor. Razmišljao je da je sigurniji u gomili, pogotovo sada kada nije više bio na popisu. Vratio se pred zoru do logora uz željeznički nasip. Kroz onu rupu koju je upamtio upuzao je unutra. Našao se u kutu gdje je bila grupa od 60-ak svećenika i fratara koji su tiho molili. Kad je svanulo, uvukao sam se među civile. Ujutro su ih istjerali van. Tada se ponovno našao sa svojim ocem Mihovilom koji je prozvan iz drugoga skladišta. Shvatio je da je umoran, izgreben u mraku, ušao u krivu prostoriju. I dalje tvrdi daje ponovni susret s ocem bila sudbina.

- Moj treći odlazak u smrt bio je sada s najvećom grupom. Kako me nije bilo na popisima, nitko me nije prozivao, ali bio sam uz svojega tatu.

I ta grupa krenula je put juga za Kočevski rog. Mnoge iz te grupe, kojih se danas još sjeća, nikad više nisu našli. Očito su bili ubijeni. Umorna kolona osuđenih na smrt se razvukla. Cvitanovići su bili na začelju kolone. S njima je bio jedan čovjek iz Zagreba, invalid, Sesvičanec, Zagrepčanin s Britanskog trga. Imao je probleme s kukovima pa je hodao s dvije štake. Pripovijedao im je da kad je vidio gomilu u Zagrebu, krenuo je s njima na kolodvor u vlak i tako se našao u Mariboru. Bio je jedna od tipičnih tadašnjih maskota Zagreba, pijanac kojega je poznalo pola Zagreba, pa i zbog teškog hodanja. Stari Cvitanović ga je također poznao pa su išli zajedno s njim.

Na putu za Kočevski rog prenoćili su u nekim barakama. -U toj kućici bez prozora bilo nas je preko šezdeset - sjeća se Srećko Cvitanović, a posebno se sjeća jednoga događaja koji nikad neće zaboraviti.

- S nama je bila jedna lijepa žena s dvjema djevojčicma, jedna otprilike šest, a druga je imala osam godina. Čitavo vrijeme su joj partizani dobacivali prostote. Bila je supruga bojnika Tomljenovića, koji je sa svojom vojnom postrojbom izbio na Bleiburg, a ona je s tom dječicom krenula s našim bolesničkim vlakom. Bila je kraj mene u toj brvnari. Pred zoru odvela je jednu curicu u kut i zamolila ženu da ju pričuvaju. Zatim drugu, u drugi kraj barake. Gledao sam kako se uređivala, ako se to može tako nazvati. I čekala je. Znala je što će se dogoditi. -Pred zoru su se otvorila vrata i dva su je partizana pozvala van. Nisu čekali da se udalje već ju je odmah do barake započeli silovati, jedan za drugim pa još neki. Slušali smo njezine vapaje kad su je na kraju ubijali. Znala što je što ju čeka pa je zato sat prije svoju dječicu da prežive rasporedila ljudima. Nikad nisam doznao što je bilo s tim djevojčicama.

Kolona je krenula dalje. Kod Slovenske Bistrice pojavio se jedan partizanski oficir na konju i vidjevši Sesvičanca, nazvavši ga imenom upita: "Bogati, Sesvičanec što ti ovdje radiš." Za čas smo shvatili da se poznaju. Kasnije nam je Sesvičanec rekao da je taj oficir sin jednoga poznatoga fotografa iz Ilice. Partizan mu je rekao da nije dobro biti u toj koloni te mu napisao propusnicu "Za Juru Sesvičanca i drugove" i rekao da skrenu prema Hrvatskoj. Kako je taj konjanik bio visoki partizanski oficir, stražari koji su ih pratili na začelju, dopustili su da skrenu iz kolone.

-I tako smo Sesvičanec, moj otac i nas desetak došli do Sutle - nastavlja Cvitanović izvlačeći od nekuda jedan štap, zapravo granu. - Vidite, ovaj štap omotan žicom kojom su nas često i vezali, ubrao sam još kad sam bos izašao iz svojega prvoga groba. Kad smo prešli Sutlu, urezao sam tada kamenom na njemu "Hum na Sutli, 22.5.45", dan kad sam se vratio u Hrvatsku. Taj štap mi od tada donosi sreću, čuvam ga kao oko u glavi, a nosio sam ga sobom i u ovom posljednjem ratu. Prošli su tako granicu, koja je nekad bila između Njemačke i Hrvatske jer je Slovenija bila dio Reicha. Konačno, nakon 14 dana bili su opet u domovini, ali ne i kod kuće. Sakrili su se u jednu šumicu. Našli su tamo i jednog napuštenog magarca.

- Prvi put sam osjetio kako je lijepo biti opet u Hrvatskoj. Prošla je jedna žena. Bojeći se nas onakvih bosih, prljavih i bradatih, pobjegla je. Pola sata kasnije došli su partizani. Bilo nam je svejedno. Najvažnije je bilo da nas nisu više vodili u Kočevski rog. Odveli su nas u Pregradu. Tamo smo noćili u jednoj zgradi pod paskom stražara. Kako su mnogi u Bleiburgu odbacivali kune, tako ih je hromi Jura Sesvečanec skupljao u džep. S tim smo novcem od jedne seljanke kupili košaru trešanja koje su te godine dozrele. Bili smo gladni. U Sloveniji u kolonama bi nam ponekad Slovenci dobacili kruha, ali ponekad i kamen.

- Jeli smo svježe trešnje - pripovijeda sa sjetom Cvitanović. - Bio je to raj. Svaki je dobio par komada. Te trešnje nikad neću zaboraviti. Sesvečanec je imao još novca pa ga je seljanka za uzvrat sakrila. Kad smo ujutro krenuli, nitko nije obraćao pažnju da ga nema. Našao sam ga tek dvije godine kasnije u Zagrebu kad se vratio iz Zagorja. Mi smo nastavili, a magarac je išao za nama. Sljedeće odredište bilo je Mirkovec, gdje su nas ugurali opet u jedan logor koji je prije bio vojarna. Jedna nam je žena u prolazu dobacila da nas "pelaju tam, a da nitko još nije izašao". U logoru u koji su stalno partizani dovodili nove izbjeglice, Cvitanović se sprijateljio s nekim Franjom Antunovićem. - Zvali smo ga Nane. Rekao sam mu što sam čuo od one seljanke. Malo smo švrljali po logoru i uz napušteni kamion našli kante s malo benzina, nafte. Kako sam se naslušao kao dijete od ranjenih hrvatskih vojnika na obiteljskim objedima priča o diverzantima, odlučili smo Nane i ja zapaliti logor. Polili smo navečer benzin uz barake i zapalili ih. Nastao je kaos, ljudi su počeli jurišati na ogradu. Partizani su pucali, ali kako su bili naokolo, pucali su kroz logor jedni na druge. Mnogo ljudi je u logoru bilo pogođeno, ali od tih skoro tisuću bar stotinjak ih je uspjelo pobjeći. Raštrkali smo se. Ostao sam s ocem. Bilo je na tom mjestu manje partizana pa smo kroz šumarke uspjeli doći do Zaprešića. Prije Podsuseda su nas opet zarobili jer smo se našli u procjepu između okomitoga brda i Save.

Odveli su ih u ludnicu, kako su Zagrepčani zvali današnju bolnicu u Vrapču. Tamo je bila stacionirana manja partizanska jedinica. Partizani su bili u zgradama, a Cvitanovićevu grupicu bjegunaca ostavili su pod stražom u dvorištu bolnice. Srećko Cvitanović je tada odlučio vidjeti pod svaku cijenu majku. Nagovorio je oca i umjesto da čekaju dan, iskrali su se kroz ogradu. Po noći se tada u gradu nitko nije kretao. Zaustavila ih je partizanska straža. No, otac se snašao i rekao im da su povratnici iz konclogora u Njemačkoj. Tu noć konačno su vidjeli njegovu majku Ljubicu i sestru. Suzama radosnicama nikad kraja.

- Vratili smo se doma u Kustošiju. Dva dana kasnije OZNA mi je odvela oca, mene nisu dirali jer nisam bio ni na nikakvom popisu - završava svoju bleiburšku odiseju Srećko Cvitanović. Otac mi je potom osuđen pred Vojnim sudom. Robijao je na Kanalu i u Staroj Gradiški. Danas, kad opet imam svoju domovinu, i ovakav dugi i bogati rodoljubni staž, ipak, kad bih se ponovno rodio, opet bi htio imati ovakav život.

Osim godina koje je proveo u Domovinskom ratu, nikad nije do danas izostao sa svibanjskog skupa u Bleiburgu. I ove nedjelje, 13. svibnja zajedno sa svojim Zdrugom hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinjski" i njihovim stijegom namjerava biti na Bleiburškom polju. Ovaj puta on i njegovi članovi nose protestno pismo Bleiburškom vodu sa zahtjevom da se uz novi natpis na spomeniku vrati tekst o hrvatskoj vojsci.

- Mi ćemo kao Zdrug, a ja osobno kao čovjek koji je preživio tu tragediju hrvatskoga naroda, zatražiti da se vrati stari natpis jer vidio sam nas tamo pola milijuna, ali i mnogo hrvatskih vojnika. Godinama je stajalo na spomeniku natpis "U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci", a sada je to izbrisano i napisano samo "za nedužne bleiburške žrtve". Tko se danas srami Hrvatske i zašto? Naime, ako je postojala tada hrvatska država, onda je postojala i hrvatska vojska. Nekomu to opet danas smeta - dodaje taj hrvatski ratnik i preživjeli svjedok bleiburške tragedije.

Tomislav Dražić
Hrvatski list


'Raskrsno' vrijeme

Bashar al Assad je diktator. Nedavno ustvrdiše Ujedinjeni narodi. Po prvi put tako jasno, a između redaka moglo se odavno čitati. I sad čovjek može u dotično povjerovati ili ne ako razmišlja svojom glavom, a ako ne razmišlja naravno da će povjerovati. U to isto vrijeme Assadovi protivnici čine teško shvatljive zločine po Siriji. Sjećamo li se onoga, ime mu je potpuno nevažno, koji je zaklao protivnika, izvadio mu srce i pojeo ga? Te i druge strahote pometoše pod tepih, kao, nisu važni. Slično nastoje učiniti i s otmicom 12 pravoslavnih redovnica iz manastira u Maalouli, mjestu gdje se još govori aramejskim, Isusovim materinjim jezikom.

Dogodilo se to dok su rečeni progovarali o Assadu, njih nisu spominjali. Demokratski Zapad. Ne spominju ni kršćane u Libiji. Znamo li da su svedeni na žižak svijeće? Utrnut će ga maleni povjetarac. Baš njih briga. Oni su razorili Libiju, kradu sada njezina bogatstva i idu dalje. Žalosno. To je onaj Zapad kojemu kršćanstvo namrije bogatstvo i sve ono veliko što posjeduje. Sada se ponaša poput kakvog cestovnog razbojnika. Dokle? Do nas je, ne do njega.

Zbog ovoga što izgovorih zacijelo bi me žestoko osudili neki biskupi Crkve u Njemačkoj. Zanose se mišlju da su suvremeni. Najnoviji im je doseg navodna briga za one koji su se rastali i ponovno stupili u brak s nekim drugim. Dotični biskupi nisu u suglasju s onim što Crkva naučava o svemu tome. Oni bi njih ponovno primili u puno zajedništvo s Crkvom. Pa, kažu, da treba početi s pričešću. I opiru se suprotnom Papinu stavu. Teško je predvidjeti kamo će sve otići. Očito se nešto iza brda valja. Početak mu je u prihvaćanju samo razumom onoga što se mora prihvaćati i srcem. Bila je to prijevara tzv. suvremenog vremena. Sve se razumski može dokučiti. Ne može. Kako npr. samo razumski dokučiti ljubav za koju svi prisežu da su je iskusili u životu? Potpuno nemoguće. Isto je i s vjerom. Ima stvari koje razumski razlažemo, ali i onih koje razlažemo samo u tišini srca. Zapravo, pravo je pitanje jesmo li ikada došli do toga da u tišini slušamo te nježne, duboke otkucaje srca? Ili smo možda razbijači iz seoske gostionice? U Nizozemskoj, koja prednjači u razuzdanoj slobodi, kršćani to počinju shvaćati. Zahvaljujući internetu svojim su pitanjima doprli do Pape. I on ih je počeo podučavati, ne samo u pitanjima divlje sekularizacija koja je urodila homoseksualnim zajednicama i eutanazijom, nego i u svim vidovima života. Poručio im je to preko njihovih biskupa koji su došli u pohod »ad limina«. Rekao im je da postoje vječne istine, da sve nije promjenljivo. One su ključ čovjekova dobra i ključ društvenog razvoja. Čuju li ovo hrvatski političari trenutno na vlasti? Teško. Da čuju, ne bismo imali preko 350.000 nezaposlenih s tendencijom da brojka dođe do 400.000. Razvalili su najprije svoju unutrašnjost, sada razvaljuju vanjštinu koja pripada svima nama. Pravo zapadnjačko ponašanje. Logika cestovnih razbojnika, ponovimo to.

Protiv pape Franje ustaše neki i u njegovoj Argentini. Isti oni koji su ga napadali dok je još bio tamo. Radi se o gradu San Juan de Cuyo i o katedrali San Juan Batista. Ljevičari, komunisti, homoseksualci, pristalice pobačaja, oni koji ga obavljaju, masoni... udružili su se da obeščaste, i po mogućnosti zapale dotičnu katedralu. Nisu uspjeli dok ju je papa Franjo branio, mislili su da mogu sada nakon što je prije koji mjesec došao novi nadbiskup kojeg je postavio papa Franjo. Ispriječili su im se svjesni katolici. Uhvatili su se za ruke i zatvorili put. Protivnici, zapravo protivnice, napadale su golim grudima, sprejevima i divljim krikovima. Kršćani su molili. Oni su ih prljali svojim rekvizitima, izvodili besramne radnje, psovali, nije pomagalo. Katedrala je obranjena, unatoč tome što policije nije bilo na vidiku. I zbog toga je vijest sa zakašnjenjem stigla. Razvikani mediji je nisu prenijeli jer raspojasani sekularizam nije odnio pobjedu. A bi tako, zar ne, i u Zagrebu. Ta nismo valjda zaboravili na sve to? Revolucija traži rupu u kršćanstvu da bi mogla prodrijeti, revolucija koja bi nas htjela ostaviti bez našega kršćanstva. I što bi nam ostalo? Jedna njihova, velika praznina.

Dobar sljedbenik revolucije izgleda da je i dr. Pavle Močilac. Krstilo ga u djetinjstvu i to mu se sada nikako ne sviđa. Htio bi da je bezvjerac. Pa je za sebe i za druge smislio tzv. »Raskrsni list«. Prepoznajemo, aludirajući na Krsni list. Može ga se pronaći na internetu, ispuniti, ovjeriti kod bilježnika, i po njemu, tako više nisi kršćanin. A onda prisiliš i svećenika da to sprovede u svojim knjigama. Krug je zatvoren. Nastupa novo vrijeme, novi svjetski poredak, »raskrsno« vrijeme. Mediji u hrvatskom narodu prenesoše ovu vijest, jer je po njima ona važna. Naravno da ne će prenijeti vijest gdje se, recimo, sada moli u crkvama, gdje su sv. mise zornice. Zapravo, ništa o tome ne će prenijeti. Njima je potpuno nevažno što je vrijeme Došašća, što ljudi prije odlaska na posao svraćaju do svoga Boga. Ma sama po sebi to je vijest, bez obzira što čovjek o tome mislio. Ali, njihovi gospodari su izdali zapovijed da se o tome šuti i oni šute. Sloboda medija. Budimo realni. Ne postoji to u njihovim glavama, baš kao što u Obaminoj glavi ne postoji sloboda za američke kršćane. Nastoji u Senatu progurati zakon Enda koji diskriminira kršćane. Poslodavca ne smije biti briga kojeg je tko »spolnog usmjerenja« i kojeg »roda«. Ćudoređe mora biti zadnja rupa na svirali. Žestok neki američki predsjednik. Drugi bi rekli ljudska olupina. Ali svejedno, što god, nije dobro. Svijet se uvijek gradio i gradit će se na različitosti muška i ženska, na njihovoj plodnosti, na vjeri u Boga i u sposobnosti koje je on dao čovjeku. Zna to svaka baka na selu, a za razne učene glave, nažalost, nisam siguran.

Podrazumijeva se da podržavam Francuze koji nastoje u svojoj zemlji izboriti se za referendum o braku. Ponukao ih je na to, razvidno, uspjeh naše udruge »U ime obitelji«. A njih je opet na taj pokušaj ponukao njihov pothvat Manif pour tous. Zajedništvo je to koje se budi, nažalost, iz pepela. Sami smo krivi. Uvalili su nam priču o ispraznoj suvremenosti i mi smo joj povjerovali. Naravno da treba biti suvremen, ali to nije povratak u pećinu. Suvremen biti znači biti odgojen, dobar, istinoljubiv, čedan, radin... Pristaje li nešto od ovoga onima koji se busaju u svoju suvremenost i htjeli bi nas podučavati, milom ili silom? Moram se nasmijati, i to grohotom!

Miljenko Stojić


U PRIKRIVENIM GROBIŠTIMA 88,53% SU ŽRTVE KOMUNISTIČKIH ZLOČINA, A 0,13% ŽRTVE NDH

U broju od 21. studenog 2013. čitatelj R. C. iz Pule kritizira aktivnost HT u osvjetljavanju događaja iz II. svjetskog rata. Dobro je što se o 'zabranjenim' temama počelo pisati, što je jedini put do istine i stoga podržavamo hrabrost HT-a.

Među recentnim radovima znanstvenika-istraživača na temu II. svj.rat ističu se dvije studije iz pera prof. dr. Josipa Jurčevića i to 'Prikrivena grobišta komunističkih zločina' te 'Slučaj Perković, spašavanje zločinačke budućnosti'. Obje knjige u mnogome osvjetljavaju bitne i dosad prikrivane tamne strane komunističkog režima. Studija 'Prikrivena grobišta' daje precizan brojčani i tabelarni pregled žrtava, lokacija i počinitelja zločina, što u cjelini ruši 70-godišnju jugokomunističku (nazovi)historiografiju.

Čitatelj R.C. je pokušao nalaze studije omalovažiti, pa mu se čak potkrala i pogreška, možda zabunom. Naime, najvažniji dio studije predstavljaju podaci o žrtvama kojima su napunjene jame i počiniteljima tih zločina. Prema studiji, žrtve su u ogromnoj većini Hrvati, a počinitelji su u ogromnoj većini jugoslavenske komunističke vlasti.

Na stranicama 58, 59 i 60 knjige nalazi se zbirni prikaz žrtava bačenih u 1517 grobišta i to: u 536 grobišta nalaze se samo Hrvati što je 35,33%, u 425 su Hrvati i druge narodnosti s 28,12%, u 173 Nijemci s 17,40%, zatim Slovenci s 8,44%, Mađari s 0,40%, Srbi s 0,26% ..., te 14,30% nepoznato.

Struktura počinitelja zločina: Jugokomunističke vlasti 88,53%, nepoznato 7,91%, četnici 1,98%, partizani i četnici 1, 05%, Nijemci 0,33%, vlasti NDH 0,13%, a ne 13% kako R.C. navodi.

Razotkrivanje titoističkih grijehova izaziva paniku u tada i danas vladajućoj strukturi kojoj je jedini način održavanja na vlasti uz tome pripadajuću represiju, demoniziranje NDH i ustaškog pokreta.

Na kraju pitamo čitatelja je su li mu poznate istarske fojbe napunjene komunističkim žrtvama? Temeljem čega se može paušalno demonizirati NDH? Je li u 23 godine samostalnosti nastala i jedna relevantna znanstvena studija o NDH i okolnostima iz kojih je nastala, o ratnim uvjetima u kojima je živjela, zašto se hrvatski vojnik tako junački borio kao što kaže Nikola Štedul, zašto je narod ostavljao sve i bježao glavom bez obzira kako bi se spasio od od komunističkih 'osloboditelja' i jama u koje su bačeni??

Zna li čitatelj da su jugovlasti u više navrata najsuvremenijim metodama slikanja iz zraka nastojali silom naći masovna grobišta oko Jasenovca. Uzalud, ali su zato nađeni grobovi žrtava iz vremena 1945. – 1947.

S poštovanjem,

prof. Nikola Debelić. dr.dr.h.c.


Tko je mogao Čovjeku - Mili Budaku oko vrata štrik svezati?!

Mogli su samo komunisti - staljinisti - titoisti - ubojice iz strasti

Najbrutalniji završetak velikog hrvatskog književnika

Uvodna pripomena

Slijedi prilog iz osobnog poznavanja preko moje pokojne punice i pokojne supruge, koje su bile u prijateljskim odnosima s obitelji Mile Budaka, iz predgovora djelima Mile Budaka od više autora, napose od F. Nevistića i iz leksikona: "Tko je tko u NDH" - Hrvatska 1941. do 1945.

Postupam tako, da što bolje prikažem Milu Budaka od ličkog siročeta, kroz mladost u kojoj ga život nije mazio do zrelog čovjeka nadarenog svima providnostima i toplom ljudskošću, u koju Budak stavlja ličkog čovjeka, ali ne zanemaruje svojim perom niti druge ljude.

Takvog Milu Budaka sa zasluženom aureolom poštenjaka i diplomiranog čovjeka vode životna iskušenja, lički rečeno "od nemila do nedraga" i on se uspješno hrva u njima čistim natjecanjem, dok se nije pojavio najzločinačkiji režim vremana - komunizam, koji ovome pravedniku steže omču oko vrata.

Bokun hrvatske tragedije

Hrvatska povijest obiluje mnoštvom tragedija. Ima zbivanja, po kojima nam Hrvatska izgleda kao duga tisućgodišnja drama s neizbrojivim tragičnim likovima.

Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta), od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević), bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec), ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak.

Teško je biti sudac unutarnjih stanja i ushićenja srca, a meni se ipak čini, da nijedan od spomenutih pisaca - pjesnika nije toliko volio Hrvatsku kao Mile Budak. Pa ipak protiv svih pravila ljudskog uma i svih osjećaja ljudskog srca, čak i protiv svakog smisla ljudskog postojanja, Mile Budak završava najsramotnijom smrću, na vješalima - kao lopov, izdajica, razbojnik! I to u glavnome gradu naše i njegove Hrvatske, obtužen radi "izdaje" vlastitog hrvatskog naroda.

Kakova je to tragedija namijenjena nama Hrvatima, da se u njoj ljubav za svoj dom, za svoju obitelj i za domovinu proglašava izdajom, a djelovanje protiv Hrvatske zadobiva lijepe nazive i kiti ih se medaljama i diplomama za zasluge. Slijedom Shakespeara: "Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!"

Ovo je izvanji okvir za objektivno prosuđivanje tragedije Mile Budaka. A tko bi bio u stanju prenijeti se u onu raspjevanu i toliko osjetljivu dušu autora "Ognjišta", "Kresine"... i "Basala"... pa da u svoj njezinoj širini i dubini osjeti tragiku sramotne i nasilne smrti, kako ju je osjetio on, kad je morao sagnuti svoju umnu glavu, već davno načetu srbskom batinom, da mu krvnik natakne omču oko vrata.

Jezovitijeg događaja jedva je moguće naslutiti. Njegova nedorasla kći Grozda na putu kroz Sloveniju nezaštićena, izložena neprijatelju hrvatskog naroda, obuzetog strašću najtamnijih poriva, završit će negdje u bezdani slovenskog alpskog krša. Nakon gubitka majke, Budak je spjevao pjesmu - "Svojoj dječici", koja završava:

"Visine, duljine, daljine u vječnosti su u Svemogućega, Sirotice moje..."

A kakve su tek sad sirotice, kakav je sirotan njihov otac Mile! Do jučer idol svoga naroda, danas shrvan i slomljen s tugom bez granica u srcu, penje se na vješala. Mozak, koji je neumorno gradio Hrvatsku sretnih ognjišta - jednoga do drugog, prsnuo je pod pritiskom štrika, stisnutog protuhrvatskom krvničkom rukom. Oči se Miline gase u osvit ljetnog dana nad rođenom grudom, koju je volio više od svega. Srce, koje je kucalo, živjelo i drhtalo nad sudbinom Hrvatske , puklo je pod užetom, satkanim u Hrvatskoj, ali stegnuto rukom njezina neprijatelja. Tko je u stanju zamisliti tragičniju smrt?

Mile Budak, najveći naš književnik iz naroda za narod, sin ponosne zemljice Like, drage nam zemlje Hrvatske, rođen je u Svetome Roku 30. kolovoza 1889. godine, a od zločinaca komunista, obješen u Zaprešiću, nedaleko Zagreba 07. lipnja 1945. godine.

Pitao sam jednog komunističkog pisca, zašto je smaknut ovaj anđeo Čovjek, koji je perom navještavao dobro i riječima podučavao na dobro, a on mi je odgovorio:

"Upravo zato jer je bio dobar smaknuli su ga komunisti, bojeći se da njih i njihove sljedbenike odvede na put dobra, što je za njih bilo neprihvatljivo jer su oni sijali zlo, slijedili zlo i živjeli od zla."

Mile Budak se rodio u podvelebitskom Svetom Roku, u Lici. Rođen je poslije očeve smrti te tako došao na svijet kao siroče. Tako ga je od kolijevke pratila nemila sudbina. Na riječi utjehe, koje su tužnoj majki upućivali suseljani nakon smrti supruga i rođenja sinčića Mile, ona je odgovarala, kako bi sve bilo lakše, "da nije ove sinje kukavice u kolijevki". Mile, div podvelebitski - sinja kukavica već iza poroda! U rodnom kraju ispod Velebita, Mile je prviput djetinjim očima grlio sunce na Hrvatskome nebu, pružajući ručice da zagrli Velebit, na kojem je kao dječak napajao svoje mlade oči i snažio hrvatski duh gorštačkim ponosom Starčevićeve Like.
Jedan stariji Milin brat bio je austrijski financijski činovnik u Bosni i on je tu preuzeo skrb za najmlađeg brata Milu. Tu se školuje i završava gimnaziju u Sarajevu.
U kući brata Jose, koji je oženio Njemicu, došao je Mile u dodir s jezikom i duhom, koji su mu bili tuđi. Tako je i tu doživljavao neugodnosti, izrugivanja i zapostavljanje pa je htio pobjeći kući u Liku. Ipak prevladava sve te nevolje, završava gimnaziju u Sarajevu Silvija Strahimira Kranjčevića. Tako je uzrastanjem stasao u svome ponosu, zagrljen dvojicom velikana, pjesnički nježnog Kranjčevića i u duši rustikalnog Ličanina i velebitskog diva Ante Starčevića. Taj zagrljaj u Hrvatskome trojstvu: genetici i utjecaju Kranjčevića i Starčevića odredio je put, slavu i tragiku ovome čovjeku sa srcem punim ljubavi, u kojemu nije bilo mjesta za mržnju.
Godine 1910. započinje u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studij povijesti i zemljopisa, ali ubrzo prelazi na pravo. Na nesvršenome studiju pograbio ga je Prvi svjetski rat, izazvan hitcima iz srbske ruke, u gradu Sarajevu, gdje se je Milin mladi duh kalio za subinski put jednog Hrvata do vječnog mraka pod štrikom isto svezanim srbskom rukom.
Već 12. studenoga 1910. izabran je na glavnoj godišnjoj skupštini Starčevićanske akademske mladeži za prvog tajnika i preuzeo uređivanje publikacije Mlada Hrvatska.
Koncem ljeta 1914. uvojačen je u austrougarsku vojsku, koja je pod vodstvom nesposobnog generala Poćoreka neslavno ratovala u Mačvi, povijesnoj hrvatskoj banovini, koju su nam ukrali Srbi u službi Turčinu.
Ranjen dospijeva Mile u bolnicu u Valjevu, gdje ga zarobljava srbska vojska, s kojom je propješačio Srbiju i Makedoniju pa preko albanskih klanaca dospio u talijansko zarobljeništvo na otočiću Asinaru kraj Sardinije.
Iz zarobljeništva se vraća tek 18. kolovoza 1919. godine i završava studij prava s doktoratom 1920. godine.

Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika. Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.). Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića. Nakon odlazka Dr. Ante Pavelića u emigraciju, preuzima Budak vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blizko surađuje s Vladkom Mačekom.

Krajem listopada 1929. biva Dr. Mile Budak uhićen od zloglasne policije diktatora kralja Aleksandra i zatvoren na 7 mjeseci zbog političke djelatnosti. Slavko Ježić u djelu "Hrvatska književnost od Početka do danas, 1100-1941, Zagreb 1944. veli za Milu Budaka: "Zabavljen zvanjem i javnim poslovima nije dospio na pisanje, sve dok mu 6-siječanjska diktatura kralja Aleksandra, 1929. nije dala dovoljno slobodnog vremena, zatvorivši ga bez istrage."

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941. izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik. Nakon niza djela: "Pod gorom" (1930); "Raspeće" (1931); "Na ponorima" (1932); "Opanci dida Vidurine" (1933), Matica hrvatska izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka "Ognjište" (1938). Te iste godine objavljen je i roman "Direktor Križanić", pa onda "Rascvjetana trešnja", "Na Veliki petak", "Musinka"(1941), "Ratno roblje", "Na vulkanima" i "San o sreći" (1942).

Uvečer 7. lipnja 1932. godine, dakle u jeku srpske kraljevske diktature izvršen je na Milu Budaka policijski atantat, iz kojega je teško izranjavan jedva izvukao živu glavu. Tajni agent režima pokušao mu je batinom smrskati glavu, kao što će to kasnije učiniti hrvatskome učenjaku, istaknutome albanologu Milanu Šufflay-u. Iako teško ranjen, Budak je izbjegao smrti. Zločinačke namjere srpskog dvora nisu se ispunile. Odlazi zbog toga u emigraciju, gdje se pridružuje Ustaškome pokretu Dr. Ante Pavelića, s kojim je i prije surađivao kao istaknuti pravaš.

Mile je smatrao ustaše takvima, kao što im ime kaže, junačkim ustanicima protiv nametnutog zla od nacifašističkog režima Aleksandra Karađorđevića. Takvi su i bili ustaše tijekom čitave hrvatske povijesti, napose protiv ugnjetavačkih fašističkih Srba, pa su ih zato Srbi sotonizirali, a hrvatske posrbice prihvatile tu sotonizaciju najhrabrije hrvatske vojske, koju su po hrabrosti nadmašili samo Hrvatski branitelji od 1991. do 1995. Budak se vratio u domovinu 1938. godine, kad je ustaška djelatnost u Italiji i u Njemačkoj bila zabranjena u skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića, da se uspostavi savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije s nacifašističkom Osovinom Berlin - Rim.

Dok je Milan Stojadinovć poljubcima s Hitlerom i Mussolinijem potvrđivao savezništvo srbskog nacifašizma s Osovinskim nacifašizmom, antifašist i antikomunist Dr. Ante Pavelić je ispaštao u talijanskome zatvoru pišući djelo Strahote zabluda, hrvatski ustaše, buntovnici protiv beogradskog nacifašizma nosili su svoju hrvatsku sudbinu izolirani na talijanskome pustom otoku.
Zar iz ovoga hrvatski yugokomunisti ne vide da je Srbija, a ne Hrvatska uvodila i sprovodila nacifašizam na prostoru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, pod čijom diktaturom je stenjao hrvatski narod.
Ustaški pokret protiv nacifašističke Kraljevine Jugoslavije su Srbi proglasili fašističkim, a yugohrvatski komunisti su tu velikosrpsku optužbu prihvatili i njome opterećuju i danas sav hrvatski narod, čime ga na samo vrijeđaju, nego ubijaju ustanički duh naroda, kao najpotrebniju i najsvetinjskiju opciju za ustanak protiv svakoga zla. Srbija je rodila autoktoni nacifašizam i pridružila mu je osovinski nacifašizam, a Hrvatskoj je to strašno zlo nametnuto.

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak od 5. do 7. studenoga u Zagrebu, u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene "Zagrebačke punktacije", potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju.

Početkom 1934. u Berlinu, gdje je čelnik ustaškog ureda, uređuje i izdaje godišnjak "Nezavisna hrvatska država". U svibnju 1934. izlazi mu u SAD-u, u izdanju "Hrvatskog kola", politička rasprava "Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu", u kojoj opisuje gorko hrvatsko iskustvo u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod jer srpska politika ne prihvaća, gazi i čak kažnjava svaki pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja pregovorima Hrvatske sa Srbijom. Dr. Ante Pavelić ga 6. svibnja 1934. imenuje poglavnim doglavnikom te je uz Marka Došena jedini doglavnik imenovan prije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. Početkom listopada 1934. godine, nekoliko dana prije atentata na diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, Dr. Pavelić ga hitno poziva u Italiju, gdje jedno vrijeme sa ženom živi u zajedničkome kućanstvu s Pavelićevom obitelji.
Deseti siječnja 1935. imenuje Dr. Pavelić doglavnika Milu Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji.
Na Liparima boravi od siječnja 1935. do početka veljače 1937. godine, kada je razriješen dužnosti zapovjednika logora. Kraće vrijeme živi Dr. Mile Budak u Messini, a zatim u Salernu kraj Napulja, gdje piše svoje poznate romane: Ognjište, Na vulkanima, i Rascvjetana trešnja (III. i IV. dio). U okviru procvata odnosa između Italije i Jugoslavije, nakon Beogradskog sporazuma 25. ožujka 1937. godine i nakon sastanaka predsjednika Jugoslavenske vlade Dr. Milana Stojadinovića s talijanskin fašističkim državnicima, sredinom lipnja 1938. u Villa d'Este, vraća se Dr. Mile Budak u Zagreb, bez dogovora s Dr. Antom Pavelićem.

U Zagrebu Dr. Budak organizira zajedno sa Slavkom Kvaternikom domovinski Ustaški pokret i postaje mu politički predvodnik.
Početkom veljače 1939. godine pokreće Mile Budak tjednik Hrvatski narod, glasilo Ustaškog pokreta.
U Zagrebu sastaje se Dr. Mile Budak dvaput s Dr. Vladkom Mačekom i izražava podršku politici HSS-a. Na njihovom trećem susretu u rujnu 1938. u Rogaškoj Slatini razilazi se s Mačekom zbog njegova nastojanja da rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom jer s neprijateljem, koji te tlači ne možeš stvarati prijateljsvo na takvoj osnovi.

Zato napada politiku vodstva HSS-a, ali se istovremeno zalaže za sudjelovanje na izborima 11. prosinca 1938. i glasanje za Mačekovu listu, čime izaziva napade dijela desnice oko publikacija "Nezavisnosti" i "Hrvatskog borca, ali i "Hrvatskog dnevnika" glasila HSS-a.

Povodom Sporazuma Cvetković - Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom "Lajbek je zakopčan", u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

27. veljače 1940. Dr. Mile Budak je uhićen, ali je nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja 1940.) pušten iz zatvora radi djece te je živio pod strogim policijskim nadzorom. Početkom ožujka 1941. narušenog zdravlja odlazi u bolnicu, gdje je krajem mjeseca operiran pa je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao u bolesničkoj postelji. U bolnici je napisao uskrsnu čestitku Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod naslovom. "Uz radosnu zvonjavu Uskrsnih zvona, uskrsnula je Nezavisna Drćava Hrvatska!"

Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Prema sigurnim dokazima štitio je nepoćudne i komunistički usmjerene intelektualce od ekstremnih ustaša pa i samoga Miroslava Krležu. Od 02. studenoga 1941. do 23. travnja 1943. bio je hrvatski veleposlanik u Berlinu, a od 23. travnja 1943. ministasr vanjskih poslova. Posredovao je i sudjelovao audijenciji Miroslava Krleže kod poglavnika, Dr. Ante Pavelića, kojom prilikom je Poglavnik pokušao privoliti Krležu na uključenje u kulturni život u NDH. Tijekom 1944. više je puta Dr. Mile Budak predlagao Miroslavu Krleži da zajedno pokrenu časopis "Hrvatska", ali je Krležin eho izostao.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.

Za života Mile Budak je član Društva Hrvatskih književnika (DHK od 1910) i predsjednik za vrijeme NDH. U prosincu 1941. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HAZU u Zagrebu.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrbski Beograd, obtuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine.

Ovaj veliki sin svoje domovine Hrvatske završio je život sramnom tragikom velikosrbskog komunističkog bezumlja 07. lipnja 1945. u Zaprešiću. Za grob mu se ne zna, a grobni križ postavljen od Budakovih štovatelja u zavičajnom Svetom Roku porušili su 2004. neokomunisti i kršitelji ljudskih prava za žive i mrtve: dipl. intrigantica i mrziteljica Hrvata - Slovenka Vesna Teršelič, orjunaš Ivo Sanader i njegov pripuz Dr. Darko Milinović... Neka se ovo znade za povijet mladim hrvatskim naraštajima. To isto su učinili ovi nehrvati uklanjanjem spomenobilježja hrvatskome vitezu Juri Francetiću, kojeg su postavili Slunjski domobrani ovom najuspješnijem bojovniku protiv fašističkih četinka Draže Mihailovića, protiv talijanskih fašista, ali i protiv zločinačkih komunista od staljinista Josipa broza Tita. Na ovu sramnu osudu diplomiranog Čovjeka, vrhunskog književnika i hrvatskog domoljuba kao i na rušenje spomen križa mrtvome čovjeku, probuđeni iz groba solferinski pjesnik Lavoslav Vukelić, uzviknuo bi opet snagom vapijućeg i pravednog pjesničkog glasa: "Bože, ako jesi, gdje si!?"

Književnik Dr. Mile Budak samostalno je ponovio izdanja svojih djela i objavio nova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako slijedi: Ognjište , I.-IV. (III. izdanje 1941.), prema kojemu je snimljen film, netragom izgubljen(?). Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (Tito Strozzi i Vojmir Rabadan) te se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izvođen u kazalištima Zagreba, Sarajeva, Osijeka te u Beču, Pragu i Sofiji. Poslužio je i kao libreto (glasboslov) za operu (Antunu Dobroniću). Budakovo "Ognjište" prema Slavku Ježiću ostaje kao glavno njegovo djelo i jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. U njemu je Budak ostvario težnju novije svjetske književnosti, da pisac pokaže u djelu narodne i psihičke osebine svoga naroda i svoju povezanost s narodom. Budakovo djelo nije razumska konstrukcija pomno proučenih detalja kao Reymontovi "Seljaci", nego intuitivno uživljavanje i dozivanje u sjećanje dojmova iz najranijeg djetinjstva. U "Ognjištu" je nezaboravno prikazan čitav duhovni i tjelesni život ličkog seljaka u svoj njegovoj praiskonskoj snazi i dinamici, sa svim svijetlim i tamnim stranama, a napose u onoj nagonskoj, bezbrojnim generacijama naslijeđivanoj težnji, da se ne utrne ognjište, da se ne prekine kontinuitet obitelji.

Bilo je prigovora Budaku. da je u nekim svojim osobama, posebice u Blažiću, jednome od glavnih likova u romanu "Ognjište" dao negativan, zao i nadasve mračan tip čovjeka. Kritičari su išli još dalje, navodeći: "Kakav je morao biti čovjek Mile Budak, gledan iz perspektive zloće njegova Blažića!" Ne može se razboriti čovjek složiti s ovakovim mišljenjem. Ako se radi o jednome superiornijem duhu, o čovjeku snažnog umjetničkog talenta onda su i njegove mogućnosti razvitka u jednome i u drugom pravcu mnogo veće od onih u prosječnog čovjeka. osim toga jedno je slutiti i osjetiti "vidjeti" u umjetničkoj intuiciji ponore zla u ljudskoj duši, a drugo je u njih se utapati, ponirati i s njima se izmiriti, odbacujući, prezirući i zaboravljajući ushićenja prema višem, plemenitom, prema dobru.

Budak je zaista, umjetničkom intuicijom, duboko zavirio u kolijevke i u ponore ljudske duše, gdje se odigravaju nikad dovršene borbe između dobra i zla. Kao što je u liku Blažića Budak dao vrhunski lik ljudske zloće, upornosti u zlu, u Aneri, Blažićevoj žrtvi, dao je lik hrvatske majke - vjernice, koja svoj vijek proživljava u metafizici vjerovanja i ljubavi. A Budakov Lukan predstavlja mrava radnika, ličkog seljaka, koji svojim golemim šakama prevrće, brazdi i zasijava crnu zemlju, čuva ognjište, obitelj i blago, jedva razlikujući ljubav prema ljudima i prema zemlji, blagu i stvarima. Sve je to za njega jedna cjelina. Bez zemlje nema ognjišta, nema blaga, nema zajednice, nema zadruge, nema obitelji ni naroda. Sve to čini naravnu organsku cjelinu. Nju treba primiti kao bitak i voditi je razborito, s odanošću i ljubavi, čuvajući naravni sklad i ravnotežu. A sve to, da se sačuva, da se održi ognjište kao središte ovog jedinstva, kao simbol narodnog života u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. Sukobi dobra i zla u Budakovoj duši bili su duboki, olujni i potresni, primjereni njegovome superiornom umjetničkom talentu. Blažić je tuđi čovjek u ličkoj seljačkoj sredini. Zaražen tuđim duhom, bio je u Americi i on samo prividno živi s ličkom seoskom sredinom. Ne prihvaća njegovih vjerskih, moralnih ni pravnih zasada. On bi htio biti zakonodavac samo jednu noć - od Danice do Danice, pa da vidiš, kako bi se zakoni mijenjali! Pobuna i nihilizam govore kroz njegovu dušu. Jedno zlo, nedozvoljena ljubav, bezumna strast izvlači iz njegova mozga i njegovih grudi najnevjerojatnije planove novih zločina. On maltretira vlastitu ženu, sanja o izvlašćenju vlastitih sinova, kuje plan, po kojem bi imao postati sinoubojica. I ništa ga to ne smeta: ni molitve seljaka u crkvi, ni smrt oko njega, ni rat sa svojim strahotama. Propovijed plovana ga ništa ne dira. On pritome spava, dok nije osjetio prigovore protiv sebe samoga. Od tada, umjesto poboljšanja, Blažić sve prkosnije prezire vjersko-ćudoredne zasade svoga sela i upravo se veseli, kako će sve to pogaziti. Blažić je tip savršenog zločinca. Mile Budak gleda Blažića tuđincem u sredini svojih dragih ličkih ognjišta, a njegovu žrtvu Aneru gleda kao anđela. On joj se divi i obožava je, uz nju je, iako umjetnički posve neprimjetno. A Lukan batina Blažića, ponižava ga i konačno ubija.

Predstavnik ognjišta - snaga, radinost i predanost hrvatskoj ličkoj sredini, dokončava s ovim tuđincem, koji navještava vremena savršenih zločinstava. Ostajući nedvojbeno uz dobro, Budak završava svoj veliki roman stavljajući na usta Lukana: "Sveznajući i svemogući oprosti mi, kad znaš da sam mora'! I blagoslovi moje ognjište! Prekriži se, uzme torbu na rame, sjekiru u ruke i udari niz stranu pa naVelebit". Završavajući dodaje:

"Mjesečeve su zrake obasjale crkvu Svetog Roka pa se je toranj čudesno isticao kao neumorni stražar i zaštitnik naših, patničkih i nerazorivih ognjišta".

Posvećujem ove redke pokojnoj supruzi Vlasti rođenoj u Budakovome Svetom Roku, odrasloj u Zagrebu, gdje se je družila s Budakovom djecom, napose s vršnjakinjom Grozdom, koju je kao djevojčicu zaklao krvnički nož komunističkih zločinaca i bacio u neku od jama slovenskog alpskog krša.

Mr. sci. Dragan Hazler


Narod protiv režima

Nije poznat instrumentarij kojim će sadašnji režim uvesti zabranu održavanja referenduma, nu ta bi odluka mogla izazvati masovne prosvjede u Hrvatskoj, što neki režimski jastrebovi i priželjkuju. To bi im, naime, bio povod da policiju upute na prosvjednike. Model je to koji se već danima reklamira na ukrajinskom primjeru

Sustavni pokušaji režima da rastroji hrvatsku naciju te dovede u pitanje prirodno i političko funkcioniranje institucija hrvatske države naišli su na snažan i široki otpor naroda. Taj se otpor manifestirao i na nedavno održanom refrendumu, koji je potaknula nevladina inicijativa "U ime obitelji", a na kojem su hrvatski izbornici dvotrećinskom većinom glasova odlučili da instituciju braka treba zaštiti narodnim referendumom od nepredviljive političke samovolje sadašnjega režima. Posvemašnji je poraz vladajućih, kojeg ne može prikriti ni jednostrana propagandistička kampanja s javne televizije, kao da je u vlasništvu provladinih udruga.

Poraz je još veći kad se zna da su se u protureferendumsku pa i protuobiteljsku promodžbu uključili predsjednik države Ivo Josipović, predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko, gotovo cijela vlada na čelu sa svojim predsjednikom Zoranom Milanovićem, ali i niz od sedamdesetak provladinih udruga, koje financijski redovito servisira hrvatski državni proračun. Ideja uništavanja obitelji nije neka posebna novotvorina. Naime, ona se latentno provlači komunističkom ideologijom još od pojave Engelsovih protuobiteljskih pamfleta, u kojima je tu ustanovu označavao buržujskom tvorevinom. Nu narod se na referendumu nije odlučivao samo o položaju obitelji, što svjedoče i pojedine izjave glasača koji su glasovali protiv zaštite obitelji.

Mnogi od njih tvrde kako su zaokružili protiv, samo zato što su povjerovali u propagandne poruke da će ustavna zaštita braka dovesti u pitanja njihova manjinska i ljudska prava. S druge pak strane masovna potpora ustavnoj zaštiti braka očitovala se i u manjku povjrenja hrvatski izbornika sadašnjoj vlasti, koja je državu, zbog zaštite komunističkih zločina i zličinaca najprije dovela u sukob s Europskom komisijom, a potom nasilnom ćirilizacijom Vukovara pokušala prikriti suočavanje s jugokomunističkim zločinima te u zamjenu za početak suočavanja s prošlošću pokušala na europskoj razini podmetnuti pitanje srpske manjine.

Na takvo nasilje i manipulacije nije nasjela ni Europska komisija, a još manje hrvatski branitelji koji su ustrojivši Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara uspjeli potaknuti javnost i prikupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje još jednoga referenduma, kojim bi se zaštitili od bešćutna odnosa režima prema stradanju Vukovaru, ali i nasilna postavljanja dvojezičnih ploča. Masovna potpora naroda Vukovarcima razbjesnila je režim pa njegovi vođe sada prijete kako nikad ne će dopustiti održavanje referenduma. Pokušaj da se ograniči očitovanje narodne volje, što je preduvjet svakoga demokratskog sustava, nije opet nikakva novina. Naime, totalitarni režimi - komunizam i fašizam - ograničavali su na istovejtan način prava svojim narodima.

U Hrvatskoj nitko razuman ne dovodi u pitanje bilo čija prava pa tako ni prava srpske manjine, nu nasilna ćirilizacija Vukovara, iza koje se skriva projekt drugoga srpskog Memoranduma, nije samo štetna za hrvatsku državu, nego i za srpsku manjinu, koju su uvijek kad im je nedostajalo argumenta u političkoj borbi izvlačili bivši komunisti, kako to i danas rade njihovi ideološki sljedbenici. Posjetivši nedavno Vukovar, bivši čelni čovjek Prijelazne uprave, američki general Jacques Paul Klein nedvojbeno je uputio poruku i sadašnjoj vlasti kad ih je podsjetio na snažno zauzimanje predsjednika Franje Tuđmana za ostankom srpske manjine u Hrvatskom Podunavlju, nasuprot pokušajima Gorana Hadžića i velikosrpke politike da ih presele u Vojvodinu, kako bi time u međunarodnoj javnosti potaknuli pitanje ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj.

Nasilna ćirilizacija podsjeća upravo na slično otvaranje pitanje, a što pokazuje i najnoviji tzv. non paper srbijanske vlade, koja na temelju hrvatske režimske proizvodnje srpskoga manjinskog pitanja, sad po diplomatskim krugovima Europske unije lobira protiv hrvatske države. Kleinova pak poruka srpskoj etničkoj manjini kao i hrvatskoj vlasti možda se najbolje očituje u izjavi kako na primejer u Francuskoj postoji mnogo etničkih skupina, koje gvoore različitim jezicima, nu bez obzira na to, svi su oni Francuzi.

Takav razboriti pristup problemu teško je očekivati od sadašnjega hrvatskog režima, ali i pojedinih političkih predstavnika srpske manjine, kao što je Milorad Pupovac, koji i dalje smatra kako mu je Beograd glavni grad. Nije poznat instrumentarij kojim će sadašnji režim uvesti zabranu održavanja referenduma, nu ta bi odluka mogla izazvati masovne prosvjede u Hrvatskoj, što neki režimski jastrebovi i priželjkuju. To bi im, naime, bio povod da policiju upute na prosvjednike. Model je to koji se već danima reklamira na ukrajinskom primjeru. Nu ne bi trebalo zaboraviti kako su proruski pristaše na vlast u Ukrajini doveli sadašnjega predsjednika Janukoviča, koji državu pokušava odvojiti od Europske unije i što tješnje je povezati s Rusijom.

Model povratka Ukrajine pod rusko interesno područje sličan je modelu, po kojem Srbija pokušava dominirati u susjednim državama, a vidljiv je u već poznatom srpskom drugom Memorandumu. Trenutno je Hrvatska, zahvaljujući sadašnjoj režimskoj politici na udaru srpske strategije.

Mate Kovačević


hrvatski-fokus.hr

Prijedloge za likvidacije je donašao Josip Perković a odluke i zapovijedi predsjednik Franjo Tuđman

Hrvatski odvjetnici, pravosudni sustav i suci su korumpirani

Najnoviji neočekivani napad na generala Hrvatske vojske Ivana Čermaka bio je razlog da priupitamo poznatoga hrvatskog iseljenika u Francuskoj Marina Tomulića da nam kaže kakav je bio general Čermak početkom rata. Uz to, bila je to prigoda da se podsjetimo još nekih nikad rasvjetljenih događaja iz 1991. godine.

• Ovih dana hrvatski mediji i „mediji“ pokušavaju neutralizirati jako loše stanje nacije pa, umjesto da o tomu izvješćuju, oni izvlače iz naftalina neke reciklirane teme bez argumenata. Jedna od njih je ponovni napad na generala Ivana Čermaka. Kako Vi na to gledate?

- Govorimo dakle o portalu Dnevno.hr odnosno o njegovom tjednom tiskovnom izdanju u kojem je bio objavljen spomenuti tekst. Redovito pratim internetsko izdanje i ne mogu vjerovati da je redakcija dopustila ovaj skandalozni uradak.

• Koliko je u današnje vrijeme vladavine protuhrvatskih jugonostalgičarskih snaga opasno napadati ljude poput generala HV-a Ivana Čermaka, koji je usto jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika?

- On je i prije Domovinskoga rata bio jedan od najuspješnijih poduzetnika u Hrvatskoj. U današnjem kontekstu napad na njega predstavlja zapravo i napad na generale Antu Gotovinu i Mladena Markača te kriminaliziranje Domovinskoga rata i povijesne kolone sjećanja u Vukovaru 18. studenog ove godine.

• To vas pitam iz razloga jer ste se početkom rata upoznali s generalom Čermakom. Kakav je on bio tada?

- Upoznali smo se u lipnju 1991. u Banskim dvorima. Sastanak su organizirali Ivan Denac i tadašnji predsjednik Vlade Josip Manolić, sukladno dogovoru Hrvatske i Francuske. Tih su dana bili potpisani i prvi ugovori o suradnji i isporuci vojne opreme i oružja. U tom periodu straha i opće neizvjesnosti posebno me je dojmila njegova snaga, hrabrost i odlučnost. U iščekivanju prve isporuke oružja koja je kasnila on je osobno donio odluku o napadu na skladišta oružja Jugoslavenske armije unatoč zabrani predsjednika Franje Tuđmana.

Iz zatvora sam izvukao Dobroslava Paragu

• Budući ste aktivno sudjelovali u obrani hrvatske države, kakve su Vaše spoznaje oko ubojstva Ante Paradžika?

- U to vrijeme prijedloge za likvidacije je donašao Josip Perković a odluke i zapovijedi u toj osjetljivoj domeni je osobno donosio predsjednik Franjo Tuđman. I dan danas mi je žao što u to vrijeme nisam bio u Hrvatskoj.

• Spašavali ste i još neke druge čelnike HSP-a. Što možete reći o tomu?

- Sticanjem okolnosti, na dan tajnog uhićenja predsjednika HSP-a Dobroslava Parage boravio sam u Zagrebu. Istu sam večer imao sastanak u Banskim dvorima, odnosno u uredu Ivana Čermaka. Član užeg kabineta, visoki dužnosnik MUP-a, me je obavijestio da su upravo priveli Dobroslava Paragu. Odmah sam nazvao Josipa Manolića koji mi je zahvalio na informaciji. Isti tjedan je Ivan Čermak preuzeo nadležnost u tom slučaju te pokrenuo pregovore s predsjednikom HSP-a glede integracije HOS-a u Hrvatsku vojsku.

• Poznato je da ste vi, zajedno s francuskim odvjetnikom hrvatskih korijena Ivanom Jurašinovićem podnijeli tužbu francuskom sudu protiv američkoga rokera Boba Dylana, koji je upravo u Francuskoj uvrijedio sve Hvate usporedivši ih s nacistima. U kojoj je fazi tužba?

- Odvjetnik Ivan Jurašinović i ja često surađujemo. Što se tiče prijave protiv američkog rokera Boba Dylana, odvjetnik Ivan Jurašinović ju je podnio u ime Predstavničkog Vijeća Hrvatskih Ustanova i Zajednice u Francuskoj.

• Budući je francuski predsjednik François Hollande nedavno predao najveće francusko kulturno odličje upravo tom istom Dylanu, koliko će to na francuskom sudu negativno utjecati na sudski pravorijek?

- Nije predsjednik Hollande predao odlikovanje Dylanu, već ministrica kulture Aurelie Filippetti. Za razliku na Hrvatsku, u Republici Francuskoj nezavisnost pravosuđa je neupitna.

• Hoćete reći da francuski suci nisu kao hrvatski suci koji sude onako kako politički vjetar puše.

- Hrvatski odvjetnici, pravosudni sustav i suci su korumpirani uostalom kao i cijela državna i lokalna uprava. Državni odvjetnici, predsjednici sudova i suci dolazili su mi nekada u ured nuditi usluge. Današnja Hrvatska je opasna za njezine građane a predstavlja opasnost i za Europsku uniju.

• Premda živite u Francuskoj, očito je da jako dobro pratite događanja u Hrvatskoj. Kako gledate na najnoviju izjavu čelnika oporbe Tomislava Karamarka da ne će biti referenduma o ćirilici u Vukovaru?

- „U ime obitelji“ i „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ nisu stanačke inicijative HDZ-a već spontani pokret hrvatskog naroda kog su iznevjerile i izdale sve političke opcije na vlasti. Sporni zakon je bio predložen i usvojen u vrijeme mandata HDZ ove Vlade. Stoga pozivam predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, predsjednika Vlade Zorana Milanovića i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da doslovno provedu volju hrvatskog naroda te da raspišu ustavni referendum sukladno zakonu koji je bio važeći u vrijeme skupljanja potpisa. Današnji dogovor Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, da pristanu na prijedlog predsjednika Sabora Josipa Leke da „Odbor za ustav, poslovnik i politički sustav“ odlučuje o tome je li referendumsko pitanje ustavno ili protuustavno, predstavlja zapravo bijednu prijevaru hrvatskih građana koji su pokrenuli referendumsku inicijativu!! Svi pravnici znaju da je svaki novi Prijedlog ustavnog zakona protuustavan, odnosno suprotan Ustavu, sve dok nije usvojen te postaje ustavan!!! Svi ustavni zakoni koji su do sad usvojeni, prije usvojenja su dakle bili protuustavni!!!

• Navodno su Amerikanci pritisnuli Milanovića i Josipovića s jedne strane, a Karamarka s druge, da smanje tenzije i u Vukovaru pokušaju pronaći kompromisno rješenje, a sve iz razloga da Srbija ne otiđe pod ruski utjecaj. Kako to tumačite?

- Ne vjerujem u tu hipotezu. Danas u Hrvatskoj i Balkanu vladaju Britanci kojima je cilj destabilizirati Europu, odnosno Europsku uniju. Stabilna Hrvatska odnosno sigurne granice izmedu Europe i Balkana nisu u njihovom interesu.

Marijan Majstorović


Vrijeme je da Hrvatska prestane financirati profesionalne Srbe

Otvoreno pismo Krešimira Miletića Miloradu Pupovcu

'Vrijeme je da Hrvatska prestane financirati profesionalne Srbe koji će na ovakav način vrijeđati hrvatski narod i imati povlaštena mjesta u Saboru samo zato što su - Srbi'. Ti si živući spomenik privilegija koje je netko stekao samo zato što je - Srbin. Ja niti kao maloljetni dragovoljac, niti kao otac četvero djece, niti kao Hrvat - nikada nisam i nikada ne ću tražiti NIKAKVU PRIVILEGIJU", poručuje dopredsjednik pokreta Hrast, Krešimir Miletić predsjedniku Srpskoga narodnog vijeća I saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu:

'Vrijeme je da Hrvatska prestani gajiti mržnju prema srpskom narodu...', ispalio je Milorad Pupovac na 'velikoj' skupštini Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu. Ne, Milorade!

- Vrijeme je da Hrvatska prestane financirati profesionalne Srbe koji će na ovakav način vrijeđati Hrvatski narod i imati povlaštena mjesta u Saboru samo zato što su - Srbi. Milorade, dobio si ukupno 14.541 glas na području CIJELE RH KAO JEDNE IZBORNE JEDINICE i uzeo Hrvatskom narodu 3 mjesta u Saboru. Od ukupno 183.992 pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj na izbore je izišlo njih 22.933, što je jedva 12,65 %. Za isto to vrijeme, CIJELA DIJASPORA je mogla dati ukupno 3 zastupnika sa više od 400.000 glasača.

- Vrijeme je da se kao i svaki drugi građanin ove države kandidiraš na općim izborima, u kojoj god hoćeš izbornoj jedinici i provjeriš koliko će ti ljudi dati glas i hoćeš li prijeći 5 %. Iskreno, sumnjam da ćeš dobiti išta, jer SDP već sada ima više Srba u svojim redovima i među glasačima nego li Ti među svojom družinom.

- Vrijeme je da se konačno integriraš u Hrvatsku, da sa svojih pamfleta koje si dijelio u Lisinskom makneš srpsku zastavu - jer Milorade - živiš U Hrvatskoj i zastupnik si Hrvatskog, a ne Srpskog parlamenta. Milorade, mi - Hrvatski narod - plaćamo Tvoju plaću i privilegije.

- Vrijeme je da se prestanu financirati iz proračuna Republike Hrvatske srpska glasila u Hrvatskoj, poput Samostalnog srpskog tjednika "Novosti", koja promiču mržnju prema Hrvatskoj, sprdaju Domovinski rat i vrijeđaju najdublje osjećaje i rane Hrvatskog naroda. Vrijeme je da Ti budeš prvi među Srbima u Hrvatskoj koji će takva glasila, a ne Hrvatski narod i Hrvatsku koja Ti plaća ugodan i privilegiran život na uštrb svih nas poreznih obveznika, nazvati i prozvati onima koji 'šire mržnju prema Srpskom narodu'.

- Vrijeme je Milorade, da upravo u cilju razvijanja međusobnih odnosa, izlječenja rana i pravednosti Ti prvi pokreneš inicijativu da se svi srpski počinitelji zločina i silovanja, ubijanja i zlostavljanja kazne i da se takvima zauvijek zakonom i Ustavom zabrani sudjelovanje u obnašanju vlasti u Hrvatskoj na bilo kojim pozicijama - u politici, državnim tvrtkama i institucijama.

- Vrijeme je Milorade, da Srbi u Hrvatskoj postanu politički Hrvati, da pohađaju obrazovne programe kao i druga djeca u Hrvatskoj, a u području kulture da imaju potpunu slobodu njegovati svoju tradiciju i običaje.

I na kraju, Milorade, nemam problem s Tobom sjesti i jesti srpsku kuhinju i specijalitete, ali molim Te - nemoj me tjerati da jedem i gutam ovakve bljuvotine kojima truješ politički prostor Hrvatske koja je 'do kosti' pokazala i dokazala ponekad i pretjeranu velikodušnost prema onima koji su ju gazili, pljuvali, silovali, ubijali, rušili i opustošili. Pokaži barem minimum poštovanja prema narodu koji te hrani, koji ti plaća račune dok većina tog naroda kopa po kontejnerima, ne prima plaću, ne zna kako će prehraniti obitelji, platiti kredite. Ti si živući spomenik privilegija koje je netko stekao samo zato što je - Srbin.

Ja niti kao maloljetni dragovoljac, niti kao otac četvero djece, niti kao Hrvat - nikada nisam i nikada ne ću tražiti NIKAKVU PRIVILEGIJU. Ali obećavam Ti, kao dopredsjednik Hrasta uložit ću sve svoje snage, znanje i volju da se izborim za ukidanje privilegija koje trenutačno imaš Ti i Tebi slični i natjerati te da se natječeš, zajedno sa svim drugim ravnopravnim građanima Republike Hrvatske, na parlamentarnim izborima za ulazak u HRVATSKI sabor i da, metaforički govoreći, SKINEŠ SVOJE CIPELE JER JE TLO PO KOJEM HODAŠ SVETO.

To je tlo natopljeno krvlju, suzama, žrtvom i znojem onih koji su gradili i ginuli za slobodnu, samostalnu i suverenu Hrvatsku."

Krešimir Miletić


Jadna politika...

Ustavni udar na državu i društvo

Hrvatska ima ustavne inovacije od svjetskoga značaja: ustav unazad, ustav za jednokratnu uporabu, ekspresni i trgovački ustav. Doista je pravo i krajnje vrijeme da se u medijskom prostoru uvedu barem dvije novotarije. Prva je svakodnevna crna ustavna kronika koja bi se bavila time kako je vlast jučer opet promijenila Ustav, pod naslovom: Novi dan - novi Ustav. Uvečer zaspiš s jednim Ustavom, ujutro se probudiš, ako samo malo duže odspavaš, pod drugim. Oktroira ti ga iza ponoći neki Peđa.

Sličnim tempom kao naš Ustav mijenjale su se vlasti u dekoloniziranoj Africi sedamdesetih godina, doduše tamo su bili državni, a ovdje su ustavni udari. Kolalo je i pitanje tko će sutra biti predsjednik te i te afričke države? Onaj koji se prvi ustane, glasio je odgovor. Druga bi mogla biti u ovoj teškoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji i korisna, jer radi se o prijedlogu o otvaranju neprofitne, dobrotvorne, kladionice. Kladilo bi se hoće li ga vlast i ostali akteri, zastupnici, promijeniti unaprijed ili unazad.

Osim što je predmet čuđenja i podsmjeha, još od HDZ-SDP-ova trgovačkoga utanačenja Josipovićeve novotarije vrijedne Nobelove nagrade za pravo i kompoziciju o važenju Ustava unazad, sada on definitivno postaje i ad hoc ustav, pa ga stoga i pišemo malim slovom. Ustvari bi ga trebalo pisati još manjim pismom od okolnoga, ili još bolje, na njegovu mjestu u rečenici ostaviti prazninu-bjelinu. Ne znaš bi li se rugao, plakao, kleo, gurnuo glavu pod jastuk… ili odselio.

Opet promjena „u rikverc“

Osim što se mijenja često, mijenja se i čisto komunistički - prema potrebama. Treba politička klasa biti sigurna kako će se taj „prljavi“, „glupi“, „neotesani“narod i na referendumu odlučiti za EU, osim što je u anketama bio „za“, pa mijenjaj Ustav na način da je dostatan izlazak jednoga glasača koji će zaokružiti „za“. I bi tako, izađe četrdeset i tri posto birača, oko 66 posto ih zaokruži „za“, dakle manjina, i eto nas i najdemokratskije tamo. Međutim tada nastupa panika političke kaste, medijske aždaje, neprijateljskih udruga, pridruženih intelektualaca, estradnog da ne napišem čega. Narod raspiše sam sebi taj referendum o definiciji braka, prema Ustavu kojega je kasta prethodno donijela. E ne ćete majci vi nama na referendum, pa samo jedan glasač može izglasati tu prokletu definiciju! Mijenjat ćemo mi to u tom je l' te Saboru, prijetio novi ustvotvorac SDP-ov nešto mlađi i aktualni „Šeks“, poznatiji kao Peđa Grbin.

Toliku blamažu Ustavni sud ipak nije mogao dopustiti, pa prođe taj referendum uz izlaznost od oko 38 posto, s većinom od oko 66 posto. Ne valja rezultat, mala je izlaznost, pa samo je skoro milijun glasača bilo „za“, a osim toga presudili su oni koje aktualna totalitaristička kasta, skupa s takvim medijima i neprijateljskim udrugama tipično rasistički drži prljavom neobrazovanom, provincijskom masom. Usput dva „manjinca“ u Hrvatskom saboru imaju iza sebe nešto više od tisuću glasova birača - oni mogu mijenjati Ustav! Blizu milijun glasača ne može. Udarit će stoga politička kasta zakonom na rezultate referenduma i uz pomoć one dvojice. Odlučite vi što hoćete, mi ćemo ozakoniti zakon, povrh toga „za“ stavit ćemo ono što mi hoćemo i sad se to valja. Uostalom za to nam ne treba ništa, osim „dobre“ stare političke volje, a i saborske automatizirane ručice su tu. I demokracija i „pravna država“ i Nova PrvAda i legitimitet samo takvi, nema što.

Neuspio totalitarni udar na „bračni“ referendum

Što se izlaznosti na ova dva referenduma tiče, ona je najmanje podjednaka, a s obzirom na uvjete u kojima su se održavali, izlaznost na referendum o braku je ustvari odlična i bolja. Za prvi EU-referendum medijska presija je trajala godinama, a mjesecima prije izrazito žestoka. „Svi na izbore! Svi „za“! Svi u jednu kolonu, svi u čopor! Sve ovce u jednu Životinjsku farmu! Jedinstveni mediji, jedinstvena politika, priključio se i EU izvana, pa se izlaznost na koncu može proglasiti mizernom, a što je još važnije, o tako važnom pitanju ipak je odlučila manjina, a mogao je i samo jedan „izlaznik“. Ali kasta je to slavila kao neviđeni uspjeh, tek je Zoran Milanović s pravom bio malo tužan.

Ovaj „bračni“ referendum je bio u sasvim drugačijem položaju: svi su bili protiv, vlast, svi mediji, mnoge estradne „šmizle“, često i beznačajne pa su glasom „protiv“ zapravo grabile publicitet za sebe. Stvorena je i atmosfera straha najtipičnija za kakav staljinizam, staljinistički ili antistaljinistički, svejedno. Ne treba smetnuti s uma kako su takvi strahovi još u krvi mnogih, a i prenose se skoro genetski. Istup Predsjednika Republike u JuL-u dan prije tipičan je primjer. Slikao se i kao da je prijeteći pitao glasača: A zar i ti druže nisi „protiv“. Nemoj da si mi slučajno zaokružio „za“. I što je u takvoj situaciji najbolje rješenje nego li - ostati doma. Uvijek se može naći neki izgovor za nepojavljivanje na glasačkom mjestu, boli glava, želudac, gripica trese… Zato je odaziv („izlaznost“) na „bračni“ referendum zapravo odlična. Višegodišnji pritisak i mjesečna totalna galama za EU-referendum „navabila“ je tek pet posto više „izlaznika“.

Ustavna promjena za jednokratnu uporabu

Nakon referenduma i njegovih rezultata kasta je shvatila koliko je to demokratsko sredstvo u rukama naroda po nju opasno pa sada smišlja kako ga eliminirati, omogućiti tek strogo kontrolirano, a ustvari onemogućiti. Ostavit će se možda prostor za lokalne, hoće li kanalizacija ići ovim ili onim seoskim puteljkom isl. I to ako koncesiju za kanalizaciju ne dobije strani kapital. Uzme li ju, nema ni seoskog referenduma. Nakon „bračnog“ referenduma ministrica, oprostite Prva podpredsjednica Vlade Vesna Pusić, bila je ljuta k'o kobra, crna mamba i koraljna zmija zajedno - da vas je ujela ni protuotrov vas ne bi spasio - mam bi krepali.

Posebno je i prije i poslije rogoborila protiv rješenja da samo jedan glas „za“ može odlučiti. A takvu ustavnu promjenu je donijela skupa s Hadezejom i Esdepejom, a nije nam tada rekla, nisu nam rekli, kako je to izmjena samo za jednokratnu uporabu. Kad odglasate ulazak u EU, onda to više ne vrijedi, pravila se mijenjaju i vraćaju unazad jer političkoj kasti sada takvo rješenje paše. Zbilja nas ta kasta drži ne samo „prljavim“, „neobrazovanim“ već i potpunim idiotima. Eto još jednoga ustavnog noviteta, pače pronalaska, iz Hrvatske: Ustavna promjena za jednokratnu uporabu! Ali dobro, ako će oni to ipak promijeniti, pa „zatefteriti“ razne teme koje se ni referendumski, a onda vjerojatno ni drugačije ne će smjeti taknuti, ni o njima govoriti i unijeti neke prohibitivne postotke glede najmanjeg izlaska na referendum, spas ćemo potražiti u Josipovićevom presedanu - važenja Ustava unazad: Jednostavno treba protumačiti da budući prohibitivni referendum(i) najprije vrijedi unazad - za onaj održani o pristupanju EU-u.

Zaključak je jednostavan: taj referendum ne vrijedi, i na njega je mogao izaći samo jedan glasač i gurnuti nas tamo. Mi dakle ni nismo u EU-u, izvarani smo referendumski i unazad i unaprijed. Ne važi dakle referendumski „auzmiš“. Netko je naime varao na kartama, pa karte ponovno treba podijeliti, pritom uzeti i novi neraspakirani „špil“. Žao mi je, Milanović ništa ne će razumjeti, jer se ne zna kartati. Razumiju li ovi pametnjakovići iz kaste što oni zapravo rade? Lako za nas „prljave“, ali sebi tresu stolicu, od sebe čine nevjerodostojni politički, da ne napišem što, delegitimiraju se kao ovdašnja politička kasta. Kakva li je to tek pravna sigurnost za toliko željene strane investitore. Pa ovi mijenjaju Ustav i naprijed i nazad, šutiraju ga k'o krpenjaču, tko zna koliko puta godišnje mijenjaju zakone. Kad ih takve gledaju u Bruxellesu, što li tek misle o nama, njihovim podanicima?! Vjerojatno da još nismo izašli iz one spilje u Hušnjakovu.

Ekspresna trgovačka promjena Ustava

Takvo prijevarno ponašanje počelo je s famoznim lex Perković koji je bio motiv za još jednu promjenu važenja Ustava unazad. Množile su se i dalje, kako ih voda nosila i trgovina cvjetala. Neke su „inicirala“ ta dva referenduma, prvi se htio spriječiti, drugoga će se najvjerojatnije uspjeti spriječiti. Zanimljiva je Pusićkina tvrdnja kako smo prava manjina potpisali s EU-om pa toga referenduma o ćirilici ne smije biti.

Izručenja državljana smo također višestruko „potpisali“, ali to u „slučaju Perković“ ne vrijedi. Sjajna je to „logika“ nastala na čistom izvorištu političke volje. Kako nema dvotrećinsku većinu Kukuriku koalicija se okrenula manjim strankama i „klubovima“: laburistima, HDSSB-u, Kerum-Kosor klubu, „nezavisnima“ Kajinu i don Grubišiću. Osim „rikverc“ promjena i promjena za jednokratnu uporabu, sada je još i na djelu ekspresna promjena Ustava s javnom raspravom u roku šest dana. Nejasno je zašto se to onda nije obavilo u roku jednoga dana: rano ujutro Peđa Grbin iznese prijedlog, javna rasprava traje do podne, a poslije stanke za ručak ručice sitih sabornika su u zraku. Tada ni Ustavni sud RH ne bi stigao intervenirati pa produžiti javnu raspravu na ciglih petnaest dana. Al' se javno i stručno naraspravljalo!

„Marveni trgovci“ mijenjaju Ustav

Kakva li je pritom još trgovina na djelu, to je zapravo nevjerojatno. Saborski zastupnici, njihove stranke i partija, klubovi i „klubići“ ponašaju se kao marveni trgovci na kakvom stočnom sajmu iz prošlog stoljeća, poslije još slijedi kotlovina i gemišt, netko pozove tamburaše. Kako stočnih sajmova više ni nema, niti mlađe generacije znaju što su „marveni trgovci“, bolje je reći kako se radi o sitnim švercerima, da ne napišem „dilerima“. Ne slušaju oni zapravo ni Ustavni sud, on je za njih skoro jedna ništica, preskočit će ga, ni stručnu javnost... ama baš nikoga.

Promjene koje su se od te nezastare prvo politički motiviranih ubojstava, zatim teških ubojstava, do poluzabrane referenduma, uvođenja regionalizacije Hrvatske na mala vrata, valjda prema „krijesti“ iz hrvatskog grba uz sitne preinake, zapravo nisu ni najmanje bezazlene, štoviše neke mogu imati dalekosežne negativne posljedice po stabilnost države pa, ako ništa, zaslužuju barem sveobuhvatniju i podulju javnu raspravu, barem polugodišnju. Izuzimajući mali darak Kosorici da bi Hrvatski sabor imao kraće neradničke stanke, valjda kako bi se ona i ljeti i zimi više slikala, a ni ta nije skroz bezazlena, jer nam iskustvo govori kako je bolje da je Sabornica što dulje - prazna.

Što ustvari želi istrgovati HDZ, kakvu će on ustavnu „kost“ dobiti, potpuno je nejasno, a nakon što su ostali „marveni trgovci“ već utanačili trgovinu i razmijenili „kapare“, on je i nevažan. Ne ću ulaziti u bit najavljenih promjena, zanima me ovdje jedino procedura, jer demokracija je prije svega procedura, a osim legaliteta za zdravlje, boljitak, napredak… jednoga društva-države, nacije najmanje jednako je važan i legitimitet. A promjene Ustava unazad, ustavna prijevarna promjena za jednokratnu uporabu, ekspresne izmjene, uz još tu najprimitivniju „marvenu“ trgovinu čini narod običnom stokom. Te i takve ustavne promjene, ma koliko ručica bude u zraku „za“, ma koliko bile „zakonite“ potpuno su nelegitimne. Najveći krivci za njih, kako sada stvari stoje, bit će parlamentarne „strančice i klubići“, one će relativnoj većini dati tu dodatnu snagu. Ako ih se ne može dovesti k političkoj pameti, kulturi, demokraciji, ako su im sitna politička „šicarenja“ važnija od opće koristi za društvo, državu, pojedinca…, možda se može poraditi na tome da više nikada, pa ni onda, ne uđu u Hrvatski sabor.

Kakva se, primjerice, može opća dobrobit iscijediti iz laburista, ustvari recikliranih haenesovaca, sindikalista „dilera“ „svinjskih polovica“..? Neko socijalno i demokratsko ili slično dobro? Prije bi se zmiji iscijedio znoj, a oni se znoje zapravo samo od demagogije i takvoga lova na glasače. Ni druge manje stranke koje su aktivne u ovoj trgovini nisu ništa bolje. Sve u svemu na djelu je nešto što bismo mogli nazvati ustavnim udarom na državu i društvo.

Mato Dretvić Filakov


‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Alojzije Stepinac

Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72


Titovi partizani i komunističke vlasti likvidirali su gotovo tisuću studenata

U povodu Međunarodnog dana ljudskih prava, koji se obilježava 10. prosinca, Krug za trg – građanske inicijative za Hrvatsku bez totalitarističke simbolike najavljuje polaganje cvijeća za studente ubijene u jugoslavenskom komunističkom režimu.

-Okupit ćemo se u utorak 10 prosinca 2013. u 11 sati na Kazališnom trgu, ispred zgrade Sveučilišta i Pravnog fakulteta – najavljuje Maja Runje, koordinatorica građanske inicijative Krug za trg.

Titovi partizani i komunističke vlasti likvidirali su gotovo tisuću studenata u razdoblju kada je na hrvatskim fakultetima bilo ukupno tek oko pet tisuća studenata. U kasnijim godinama brojni studenti su uhićivani i mučeni u zatvorima.

Maja Runje, koordinatorica građanske inicijative Krug za trg, razočarana je odnosom Sveučilišta u Zagrebu.

- I ove godine želimo uz Sveučilište postaviti ruže s imenima ubijenih studenata. Poruku na osobit način upućujemo Sveučilištu, Pravnom Fakultetu i Muzičkoj akademiji. U potpunosti su se oglušili na molbe da pruže potporu zahtjevu za uklanjanje Titova imena iz javnog prostora. Prihvaćanjem svoje sadašnje adrese prešutno legitimiraju ubojicu svojih studenata – navodi Maja Runje.


Novembar u srcu HRT-a

I to vam je ta bit - bit će sve više novembar, a sve manje bit će studeni. Zima, hladnoća, mraz, ha, oni se u bitnome ne mijenjaju ni unovembru ni u studenom. Pa gdje onda mijena jest? Na televiziji iz Hrvatske. Neku emisiju Labirint vodi Petar Štefanić s Natašom Ban-Leskovar i u četvrtak petoga prosinca/decembra dali su i prigodni prilog kak' ti i o Franji Tuđmanu. Mora se, red je „obraditi“ početkom prosinca Franju.

Od kuda ćeš o Franji nego iz Velikoga Trgovišća, blizu je i Velika Horvatska, inače potok, valjda još uvijek teče. I novembar je tek prošao, pa ovdje još uvijek malo koljuckaju po kućama. Glavna je sezona za zloglasni „dan republike“, kaže novinarka. Kolinje je. Doduše ne će još dugo. Pravila, direktive i tako to. Možda će biti i veće, neki ga pripremaju, za kolinje su spremni, za svoj dom nisu. Vrag će si ga znati što će biti.

Uglavnom prilog o Franji Tuđmanu na KRT-u počinje sa svinjskom glavom u tzv. gro planu. Čisti Hollywood: Znaju znanje i Štefanić i Ban-Leskovar. Za gledatelje gro plan “piči“ preko cijeloga KRT-ovoga ekrana sliku usmrćene svinje. Mrtva, jadna. Ne miče se više. Ošurena. Opaljena. Mirna. Čeka obradu. Najvažnije je pritom što je ona jadna - svinja. Podmetnut će svinjsku glavu, još krvavu, davno umrlom Predsjedniku Franji Tuđmanu. Mafijaška televizija koja se naziva „hrvatskom“. Pokojnoga Predsjednika Hrvatske može svatko „derati“ kako hoće, može i ta antihrvtska televizija, ali sa svinjskom glavom - ne može. Stvarno bi tu svinjsku televiziju trebalo ugasiti.

Nogometna KRT-ovizijska crtica

Onda stiže još taj petak šesti prosinca 2013. – izvlačenje parova za Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Recimo kako je vijest o smrti Nelsona Mandele, kao svjetska, doista zaslužila prvo mjesto u TV Dnevniku. Uz primjedbu objektivnog i obavještenog gledatelja kako za njim sada najviše licemjerno žale i veličaju ga u državama koje su rasistički režim u JAR-u barem trideset godina, što javno, što tajno podržavale. I isto toliko barem posredno držale Mandelu u zatvoru. Druga svjetska vijest toga dana bila je izvlačenje skupina i parova nogometnog prvenstva gdje je Hrvatska postala svjetska top-tema. Izvukla je njegovo otvaranje s domaćinom. Bit će to najgledanija utakmica, izuzimajući finale, vjerojatno, i daj Bože, najgledaniji svjetski događaj 2014. Možda čak ni finale ne će biti toliko gledano, ako se tamo plasiraju dvije neatraktivne reprezentacije. Koliko milijardi gledatelja diljem svijeta će slušati hrvatsku himnu, gledati kako za njezina intoniranja naša jedanaestorica drži ruku na srcu? Tri, četri, pet, više? Koliko stotina milijuna ljudi, vjerojatnije milijarda, će po prvi puta čuti za Hrvatsku, kakva je to promidžba, recimo samo za turizam.

Ne postoji niti novac niti prigoda za takvo što i pitanje kad će se uopće dogoditi. Vjerojatnije nikada, nego ikada. Koliko će tisuća samo novinara zbog ovoga narednih mjeseci posjetiti Hrvatsku, već su neki i stigli, samo iz velikih zemalja kao što su Brazil i Meksiko, kako će to utjecati na naše i tamo živuće iseljeništvo. Tu noć mogao bi „puknuti“ Linićev sustav fiskalnih blagajni samo od piva, da spomenem samo tu „lokalnu“ korist, pa trošarine i PDV…

Josipovićeva stranka

Ovaj događaj je, ukratko, imao sve uvjete za biti, u ovom slučaju, druga vijest TV Dnevnika, ali nje nije uopće bilo, pojavila se tek u športu. Prijenos izvlačenja na Drugom sasvim je nešto drugo od TV Dnevnika, pa nema nikakve isprike. A kako se sve može kad se hoće pokazuju minute koje su se na početku TV Dnevnika u nedjelju donirale stranci Nikice Gabrića koja nije ni osnovana, već je tek najavljeno njezino osnivanje! Tek će se ta predsjednička stranka, pa svi već znaju kakva, osnovati u veljači.

Pitao sam se koje je najjednostavnije objašnjenje bojkota hrvatske reprezentacije i činjenice kako će ona s Brazilom otvoriti Svjetsko nogometno prvenstvo 2014. od strane Hatevejovog TV Dnevnika. Onda mi ga je prijatelj dao upravo takvo, jednostavno da jednostavnije ne može biti: Njima na KRToviziji će srca pucati dok iz Sao Paola pred milijardama u petak 12. lipnja 2014. ,dan uoči Sv. Ante, bude odzvanjala hrvatska himna upotpunjena slikom „kvadratičastih“ s desnicom na srcu. A oni će to još morati prenositi! Zato bi zagrebačka „Hitna“ već sada trebala pripremati nekoliko timova za reanimaciju u Informativnom programu KRT-ovizije jer bi se tamo mogao zbiti „crni lipanjski petak“.

Tomislav Gradišak


hrsvijet.net

Srbija ponovno formira SID, Hrvatska se rješava VII. uprave

U svijetu diplomacije i politike, državnih poslova općenito, pravodobna i provjerena informacija nema cijenu. Ozbiljne države zbog navedenih razloga ustrojavaju službe koje imaju zadatak prikupiti sve relevantne informacije o prijetnjama državnoj sigurnosti, gospodarskim interesima zemlje i vanjskopolitičkim ciljevima. Takve službe trebale bi biti imune na dnevno političke događaje u zemlji i njihov ustroj ne bi trebao zavisiti o izbornim ciklusima, jer radi se o ciljevima i službama čiji rad ima daleko veći doseg od četverogodišnjeg mandata političkih nomenklatura. U razvijenim demokracija, koje brinu o dignitetu vlastitih država, mandat šefova obavještajnih službi obično ne završava sa mandatom jedne političke garniture.

Međutim, u Hrvatskoj postoji opsesija političara da pošto poto ovladaju tajnim službama i postavljaju vlastite kadrove unutar obavještajnog korpusa. Takav način ophođenja sa obavještajnim aparatom dovodi do urušavanja cjelokupne strukture obavještajne zajednice pa se služba i osoblje uglavnom počinju baviti sami sobom, odnosno, „njihovim“ i „našim“ kadrovima. Pritom državna sigurnost u radu službi zauzima drugorazrednu ulogu.

Najbolji primjer razaranja jedne službe, rastrojstva njenog ustroja i suludog razaranja obavještajnog aparata je primjer HIS-a. Dolaskom Račanove koalicije na vlast 2000. prve akcije nove političke garniture bile su uperene protiv obavještajnog aparata. Od nekada respektabilne službe, koja je u Domovinskom ratu nadzirala cjelokupne komunikacije neprijateljskog vojnog i političkog vrha, stvorena je služba koja je dobila zadatak lova na domaće političke neprijatelje nove vlasti. Sulud odnos prema obavještajnom aparatu obuhvatio je tih godina i vojnu obavještajnu službu SIS. Tako je za jednog od šefova ove službe postavljen čovjek koji nije uspio proći ni psiho test. Rezultati takvog ophođenja sa tajnim službama vidljivi su danas kada Ognjen Preost, kadar Stipe Mesića, odgovara za milijunske pronevjere u navedenoj službi. Bilo je to izgubljeno vrijeme za hrvatsku obavještajnu zajednicu. Međutim, obračun sa ustrojem i autonomnosti tajnih službi nastavio se i nakon Račana. Nakon što je pokorio SIS, Stipe Mesić 2008. daje izjavu Novom listu u kojoj kritizira rad VII. uprave Ministarstva vanjskih poslova. Sedma uprava nezakonito lansira podobne u diplomaciju vrištao je Mesić sa naslovnice Novog lista. VII. upravu ustrojio je 1991. Vice Vukojević kao obavještajnu službu Ministarstva vanjskih poslova. Službe sličnog ustroja postoje u gotovo svim zemljama svijeta. VII. uprava bila je odgovor nekadašnjoj jugoslavenskoj Službi za informiranje i dokumentaciju (SID). Prema svjedočenjima bivših agenata SID-a gotovo osamdeset posto rada navedene službe odnosilo se na praćenje hrvatske emigracije. Mesić je prema uputama svog savjetnika Budimira Lončara, nekadašnjeg agenta SID-a, pod svaku cijenu želio staviti pod kontrolu VII. upravu ili je potpuno uništiti. Jedan od razloga su i brojni sadašnji veleposlanici i konzuli Republike Hrvatske koje je Mesić, a poslije i Josipović, razaslao po svijetu. Mnogi od njih su nekadašnji agenti jugoslavenskog SID-a. Najbolji primjer bivšeg SID-ovca koji je sve ove godine preživio u hrvatskoj diplomaciji je Frane Krnić. Donedavni veleposlanik u Češkoj Republici imenovan je od strane Josipovića, unatoč dobi od sedamdeset godina, za veleposlanika u Danskoj. Sedma uprava kao neovisna služba Ministarstva vanjskih poslova sigurno bi dobro nadzirala kontakte veleposlanika, ali i istraživala prošlost ljudi koji predstavljaju državu u inozemstvu. Kao takva mogla je „ugroziti“ brojne Mesić-Josipovićeve kadrove. Sustavan pritisak na VII. upravu rezultirao je odlukom da se navedena služba „reformira“, odnosno da se svede tek na ured u Ministarstvu vanjskih poslova koji će se baviti fizičkim osiguranjem vanjsko političkih predstavništava. Hrvatska je ovim potezom postala jedna od rijetkih svjetskih država koje nemaju obavještajnu službu u sastavu Ministarstva vanjskih poslova.

Slučajno ili ne, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivan Mrkić donosi ovih dana odluku o ponovnom ustroju Službe za informiranje i dokumentaciju. Mrkić u izjavi za medije ističe: Ne postoji ozbiljno ministarstvo vanjskih poslova koje nema SID, odnosno takozvanu službu za informiranje i dokumentaciju! Srbijanski SID, kao sljedbenik jugoslavenskog SID-a, privremeno je zbog preustroja srbijanskih obavještajnih službi bio spojen sa BIA-om, Bezbjednosno-informativnom agencijom.

Budući su brojni sadašnji hrvatski veleposlanici i konzuli bili dijelom nekadašnjeg jugoslavenskog vanjskopolitičkog aparata, a mnogi od njih i agenti SID-a, o njima u Beogradu postoji opsežna dokumentacija. Kako je SID, pored UDBE, odigravao značajnu ulogu u likvidacijama političkih emigranata sadašnji hrvatski diplomati, koji su bili uključeni u jugoslavenski sustav SID-a, podložni su ucjenama od strane nove-stare srbijanske službe. Put ucjenama i suradnji sa srbijanskom obavještajnom službom potpuno je otvoren likvidiranjem VII. uprave kao kontrolnog i obavještajnog mehanizma hrvatske diplomacije.

Na ovaj način potpuno su ugroženi državna sigurnost i vanjsko politički interesi Republike Hrvatske. „Regionalna suradnja“ sada je mnogo bliža i na vanjsko-političkom planu.

Željko Primorac


Zagreb, 7. 12. 2013.

Hrvaticama i Hrvatima u domovini i svijetu

Apel za pomoć obiteljima u nevolji

Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Mir vam, radost i svako dobro od Novorođenog Spasitelja!

Ja sam dr. Ružica Ćavar i srdačno pozdravljam vas i vaše drage obitelji, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, koja djeluje u Republici Hrvatskoj od Blagovijesti, 25. ožujka 1990. godine. Ujedno vas pozdravljam i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge od osnutka.

Kao što vam je, nadam se, i poznato, zauzimamo se za zaštitu svakoga ljudskoga života od začeća do prirodnoga kraja, kao i za sve druge moralne, duhovne, kulturne i obiteljske vrijednosti, te za prava i pomoć obiteljima sa većim brojem djece.

Tijekom Domovinskog obrambenog rata, uz Božju pomoć i pomoć svih vas, velikodušnih ljudi, dosta smo i učinili za obitelji u potrebi, i to sve na volonterskoj osnovi. Nakon Domovinskog rata, posebno nakon 2000. godine, kada je započeta sustavna destrukcija hrvatske države i kada su došli pod najveći udar hrvatski branitelji i njihove obitelji, nastojali smo pomagati i njima, moralno i materijalno, uz vašu pomoć, prema mogućnostima.

Od 2000. godine mi, kao udruga, za svoj rad ne primamo nikakvu potporu od države, dok to obilno primaju sve one udruge koje djeluju protiv interesa hrvatske države i hrvatskoga naroda.

Znamo da ste vi, Hrvati iz inozemstva, najviše pomagali, na sve moguće načine, i najviše otkidali od usta svojih obitelji. Sigurno je da bez vas ne bismo ostvarili pobjedu i uspostavu svoje države i naravno smo svi zajedno, vama, kao i svima koji su dali svaki od sebe najveći doprinos, najviše i zahvalni.

No, na žalost, kao što vam je poznato, situacija u Hrvatskoj, i moralna i politička, pa tako i materijalna, u današnje vrijeme izuzetno je teška. Također, kao što znate, mnogi ljudi, pa i oni koji imaju obitelji, često i oboje roditelja, su bez posla, a mnogi se i boje za svoj posao, jer dosta ljudi svakodnevno ostaje bez njega.

Ta teška stvarnost me osobito brine u ovim svetim predblagdanskim danima i vremenu Došašća, kada čekamo Novorođenoga Spasitelja, što nam otvara veliku nadu, ali i znam da će mi se više obitelji u nevolji obraćati za pomoć, za što bez vaše pomoći nemam nikakvih mogućnosti.

Stoga vas, istinske Bogoljube i rodoljube u zemlji i svijetu, molim, ako ikako možete, da uputite bar malu novčanu pomoć na naš žiro ili devizni račun, koje vam dostavljamo u prilogu, kako bi mogli bar malo pomoći onim obiteljima u nevolji koje će nam se ovih predbožićnih i novogodišnjih dana sigurno obraćati sa svojim potrebama.

- kunski žiro račun:

Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (kod PBZ) (IBAN): HR85-2340009-1100203060

- devizni račun (IBAN):

Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (IBAN): HR85-2340009-1100203060
SWIFT (BIC): PBZGHR2X

- adresa banke:

Privredna banka Zagreb
Radnička cesta 50
HR-10000 Zagreb, Croatia

Neka sve vas i vašu ljubav, do kojih će doći naš apel, dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, dotakne svojom ljubavlju, da pomognete i razveselite blagdane onoj našoj braći koja su u velikoj nevolji i neka vama i vašim obiteljima u vašoj velikodušnosti, uistinu bude Sretan Božić i blagoslovljena Nova 2014. godina, kao i cijeli život!
Isto obilje Božjeg blagoslova i radosti želimo i svima onima koji neće imati mogućnosti za pomoć, a koji bi to željeli.
Svima nama u hrvatskoj domovini i u inozemstvu, osobito onima među nama u nevolji, na dobro došlo Sveto Isusovo Porođenje!


Podvala nije uspjela

Danas je završena istraga oko tobožnje prijetnje predsjednika HČSP-a Josipa Miljka, „znanstvenici“ iz Jasenovca, Nataši Jovičić. Policija dviju uprava, Zagrebačke i Sisačko-moslavačke uz Općinsko državno odvjetništvo iz Kutine, uz iscrpljujući i samopriegoran angažman svih raspoloživih snaga, su nakon 6 (šest) dana utvrdili da po njima neprimjerena poruka, ne može biti kazneno djelo.

Ono što je najzanimljivije u toj „istrazi“, jest činjenica da je prijeteća poruka s metkom, koja je jedino i trebala biti predmetom istrage, odjednom netragom nestala iz fokusa interesa i uopće se ne spominje. A istraga završena. To može upućivati samo na jedno, a to je da je uistinu ravnateljica SP Jasenovac sama sebi poslala prijeteću poruku, pa to njezini moćni zaštitnici sada jednostavno zataškavaju. Da nije tako istraga ne bi bila završena, nego bi ostala otvorena do pronalaska počinitelja.

Zbog svega će HČSP podnijeti kaznene prijave protiv ravnateljice SP Jasenovac, jer je ona sve te poruke dostavila medijima s namjerom nanošenja štete Josipu Miljku i HČSP-u, te protiv svih sudionika istrage, jer istraga se ne može smatrati završenom dok se ne pronađe pošiljatelj prijeteće poruke s metkom. Jedino tako i Miljak i HČSP mogu sa sebe skinuti ljagu koja se ovih dana neutemeljeno nabacuje na nas.

Bog i Hrvati!
Ured za odnose s javnošću HČSP-a


Grga Anđelinović i Miljenko Smoje na istim velikosrpskim stubama

Vi koji još niste bili u prilici uživo vidjeti časnu domobransku kapu, časnu domobransku odoru, časnu domobransku zastavu..., dođite na Trg bana Jelačića, kod studenca Manduševac, 5. 12. 2013. u 11 sati. Mala grupa još živih ratnih veterana, 1945. dobro prorijeđenih i desetkovanih hrvatskih domobrana, održava komemoraciju sjećanja na petoprosinačke žrtve iz 1918. godine.

Poslije višednevnih velikih proslava i pijanki, zbog proširenja Srbije 1. 12. 1918. godine, sve do Karavanke, kralj Karađorđević je svojim svatovima priredio i laganu janjeću čorbu. Mladi janjci u njoj su bili mladi hrvatski domobrani, prosvjednici s Jelačić placa. Kraljev kuhar je bio, danas zloglasni hrvatski izdajnik Grga Anđelinović. Ponosan na svoje kulinarske sposobnosti, odletio je odmah u Beograd po odlikovanje, kojim ga je odlikovao još ponosniji srpski kralj. Na istim stubama je 1990. godine njegov istomišljenik, orjunaš Miljenko Smoje, od Slobodana Miloševića primio diplomu "Branko Ćopić" kao nagradu za organiziranje "mitinga istine" u Splitu na kome bi Milošević bio glavni govornik.

Obiteljski izdanci ozloglašenog Anđelinovića, današnji Pusići, su njemu slični nenarodni izrodi. Kakvo drvo takav klin, kakav otac takav sin. Nije to uvijek tako, ali u Anđelinović-Pusićevu slučaju poslovica se pokazala istinitom.

Multi kulti nek bude Hrvatska,
lude gljive pojela Pusićka.
Identitet nek evropski bude,
Lijepa naša to je za nju tuđe.
Svašta melje, rodila je 'urva,
Marks joj otac a majka Orjuna.

Sada kad je propala Austrougarska, zašto ići u Beograd? Proglasimo svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ja ću biti prvi čovjek njenih oružanih snaga. Nudio se Franu Supilu, slavni austrougarski general, hrvatski pravoslavac Svetozar Borojević. Ništa od toga. Mi smo se već dogovorili sa Srbima. Odgovorio mu je Supilo, koji je kasnije, razočaran završio u ludnici, a Borojević u anonimnosti i siromaštvu.

"Srbi imaju iskustva s državom. Imaju vojsku, policiju, pravosuđe... Neka se oni bore s našim kriminalcima i korupcionašima... Nama će s njima biti ko bubreg u loju". Baš tako je jedan tadašnji naivni hrvatski političar jugozanesenjak govorio mladom bistrom hrvatskom političaru, koji se čudom čudio, zašto se hrvatski suverenitet na tanjuru nosi u Beograd.

Taj je tanjur bio moćna sprava,
u smrt poslo pol milijun glava.
Umjetnički je to izrazio pjesnik i nastavio.
Što će nama naši domobrani,
puno bolji srpski su žandari.
Oni znaju dobro struku svoju,
živit ćemo ko bubreg u loju.
Zastupnici, 'ebli pamet svoju. Dodala je 70 godina poslije, legendarna tetka Kata.

Što reći za naše današnje neopartizansko-četničke garniture, koje, surađujući s zloglasnim britansko-imperijalnim partnerima, sve rade na povratku nekakvog starog jugostanja. Što reći za bivšeg doministra u Hrvatskoj vladi, koji je prije par godina izazvao incident na Starčevićevom grobu kritizirajući domobranske kape na glavama starih hrvatskih domobrana, a hvaleći hrvatske partizane i njihovu borbu protv fašizma. Vidi tekst eksplozija na Starčevićevom grobu, www.hrvatski-fokus.hr (ožujak, 2010.). Što reći za jedva izborenu cenzuriranu spomen ploču, na mjestu spomenute komemoracije, na kojoj uopće ne piše, tko je sipao smrtonosne metke po hrvatskim domobranima prosvjednicima. Neupućeni prolaznici s ispranim mozgovima će zaključiti da je to pucala ustaška policija. A tko bi drugi.

Što reći na to, da su nevidljive snage, mimo volje domobranske udruge, ovogodišnju komemoraciju zakazale sat ranije, u 11 sati, umjesto tradicionalnog "u podne", kako bi mnogi na komemoraciju zakasnili i tako još više minorizirali veliki datum iz nacionalne povijesti, koji našim nenarodnim medijima ama baš ništa ne znači, jer se sa svojim izvjestiteljima, skoro nikada ne pojavljuju na komemoraciji prosinačkih žrtava iz 1918. godine, na glavnom zagrebačkom trgu.

Žarko Marić


Za dom spremni! je stari hrvatski pozdrav

Odreknemo li se njega, odričemo se i svoga imena

Bura koja se digla zbog nogometaša Josipa Šimunića i njegova pozdrava "Za dom!" na maksimirskom igralištu poslije uspješne pobjede nad Islanđanima je zaista tragična za slobodu hrvatskoga naroda. Svi oni koji bi zabranili Hrvatima ovaj povijesni hrvatski pozdrav od Sigeta do bana Jelačića i NDH onda mogu braniti nama Hrvatima i nacionalnu i državnu himnu "Lijepa naša domovino" ili pak naziv i današnje hrvatske novčane valute, povijesnog imena Kune.

Čitajući poštovanog poklisara iz Izraela u RH jasno se vidi kako Izraelci s kojima su Hrvati povijesni prijatelji nikako ne mogu shvatiti svekolike obmane i laži protiv Hrvata i NDH koja je bila pod okupacijom Trećega Reicha Adolfa Hitlera i onu situaciju Hrvata. Oni nikako ne mogu shvatiti kako je u NDH bilo dvadeset i osam visokih časnika koji su bili židovskog podrijetla i kako je i sam poglavnik NDH bio tazbinski vezan za židovske gene, te da je u rujnu 1943. godine pri dolasku Heinricha Himmlera čelništvo NDH moralo prepustiti Nijemcima deportaciju brojem 4972 osobe pripadnika židovskoga naroda. Nije im poznato kako je za vrijeme NDH bilo omogućeno oko deset tisuća Židova da napuste NDH koja je bila pod posebnim pritiskom Hitlera i Njemačke koja je priznala NDH nakon engleskog puča u Beogradu kojim je raskinut sporazum one Kraljevine Jugoslavije s Trećim Reichom i kako se preko četiri tisuće hrvatskih Židova priključilo jugopartizanima protiv NDH prema izjavama Slavka Goldsteina koji je bio među njima.

I zar se i u Jasenovcu nije omogućila Židovima sva unutarnja uprava na svim područjima ustrojstva proizvodnje u tome radnom ratnom logoru, što piše Ante Ciliga, hrvatski komunistički prvak i zatvorenik u Jasenovcu. Tome što protiv NDH danas iznašaju nečuvene laži i hrvatski pripadnici jugokomunista je razlog da oni time pravdaju svoje komunističke zločine protiv vlastitoga hrvatskog naroda, tijekom partizanije kao i cijele jugotvorevine. I čudno je da i neki Hrvati iz redova HDZ-a, kao na primjer Davor Ivo Stier, kao i uvažena predsjednica HSP AS-a Ruža Tomašić, smatraju stari hrvatski pozdrav "Za dom spremni!" nekakvim ustaškim pozdravom iz vremena NDH, a zaboravljaju i bana Jelačića koji se služio tim pozdravom do smrti! I što to ima u tome pozdravu agresivno protiv bilo koga. Zar to nije pozdrav kojega bi trebalo ispisati na svakoj hrvatskoj kući, i ukoliko bi se mi Hrvati odrekli toga pozdrava onda se možemo odreći i svoje himne i imena svoje valute i svoga hrvatskog imena. Hrvati, budimo spremni braniti svoj hrvatski dom i svoje nacionalno dostojanstvo.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Neprihvatljiva stratifikacija Lijepe Naše posljedica je monstruoznog kruženja jedne iste iskvarene elite

Koliko smo daleko od Aristotelove osnovne društvene dihotomije: slobodna elita i ljudi, robovi. Najznačajniji poljski sociolog Stanislaw Ossowski davno je ukazao na osnovne društvene podjele: oni koji vladaju i oni kojima se vlada, bogati i siromašni, oni za koje se radi i oni koji rade. Lako za anatomiju čeljusti i veličinu mozga, evolucija ne može objasniti tolike moralne razlike u istoj vrsti, sve te suprotne varijacije elite.

Nitko ne može dublje podijeliti Hrvatsku nego što je podijeljena stoljećima, na parazitsku elitu i obespravljenu sirotinju. Vlada je nezadovoljna što jaz nije veći. Ruše se prava radništva i strukovnih staleža, poput medicinara i prosvjetara. Za dvije godine vladavine crvene elite, broj nezaposlenih ljudi povećao se za oko sto tisuća nesretnika, što se prikrilo zapošljavanjem stranačkih kolega, rodbine i prijatelja, na parazitskim pozicijama. Da prikrije svoju nesposobnost glede opravka zemlje, bilo kakvog boljitka za sve nas, Vlada gura u prvi plan marginalne probleme homoseksualne populacije i manjinske prepoznatljivosti. Neke interesne skupine, poput bankara, isključivo pripadaju eliti, čak i ako bankrotiraju. Kada neki tajkun ode u minus, priskače mu u pomoć država, koja opet čini sve da običan građanin RH završi na ulici. Generiranje podjela u društvu postalo je dobro plaćena profesija. .

Kompromitiranje Apsoluta

Deformacije našeg društva teško je objasniti izvan religijskog koncepta. Ne postoje dva različita biblijska izvješća o Božjem kreiranju svijeta - stvorene su dvije različite vrste. Ljudi i elita. Čovjek i njegov dvonožni parazit. Evidentno je da narod i vladajuća klika nisu istog podrijetla. Samo najgori licemjer, posve izgubljen glede svog značaja, može se bahato osoviti nasuprot narodu i izjaviti da nešto više neće dozvoliti. Mišljenja sam da je čovjeka kreirao dragi Bog, a da je elita nastala evolucijski, mimo Božjeg plana. Nije sva istina u tome da elita potječe od majmuna - riječ je o nekoj opakoj predatorskoj vrsti. Imamo za vratom parazite koji nas oponašaju, a zapravo nisu ljudi.

Talijanski sociolog Wilfredo Pareto govorio je o kruženju elita. "Povijest je groblje aristokracije". Kada se mijenja formacija ili samo režim, jedna elita zamjenjuje drugu. Narod ostaje isti, iskorišten i ponižen. Vidimo kako se kod nas na rukovodećim mjestima izmjenjuje jedna ista ekipa, odnosno više njih, sve unutar izdvojene elite. Elita uživa punu slobodu, jer nema direktnu odgovornost prema svome kreatoru, koji niti ne postoji, čiju prisutnost ne osjeća. Elitisti su sposobni zanijekati Isusa! Mišljenja sam da Krist nije umro za grijehe elite, koja ga je razapela. Možemo li govoriti o kompromitiranju Apsoluta? Imitiranjem ljudi, elita je učinila da Kreator napusti svoj projekt čovjeka. Bogu je neugodno! Jedna od najčešće citiranih poruka Friedricha Nitzschea je ona kada se Zaratustra čudi drugom mudracu, koji u svojoj osami nije čuo da je Bog mrtav. Imamo novu vrstu ateizma - Bog je stvorio svijet, ali Boga više nema. Poništila ga samilost prema iskvarenoj eliti.

Kod nas je problem što se elita ponaša kao da je Bogom dana

U svijetu traje zanimljivo intelektualno nadmetanje između elitističkih pobornika evolucije i poklonika ljudskog kreacionizma. Na tu je temu Ridley Scott snimio genijalan film "Prometej", koji je u kinima slabo prošao. Možemo reći da je ostao neshvaćen. Elitu nije kreirao sam Apsolut, nego neka viša vrsta, koja je iz nekog razloga odustala od svog promašenog projekta i prepustila ga stihijskoj evoluciji na Zemlji. Elita je postala pogubna za sve, pa i za svoje kreatore, koji su izumrli prije svog opakog proizvoda. Sebični ostarjeli tajkun budućnosti pokrenuo je kozmičku ekspediciju, koja ga vodi do planete kreatora, u nadi da će mu oni produljiti njegov parazitski život. Elita se slobodno razvija, putuje na kraj svijeta, regenerira se u zemaljskim oazama, sve na grbači čovjeka, koji je ostao zatočen moralnim normama.

Sveti Bazil iz četvrtog stoljeća, redefinirao je Božju kreaciju svijeta i čovjeka u šest dana kao bezvremensku, nemjerljivu i nedjeljivu. Paraziti su vrebali čovjeka i evolucijski poprimili njegov izgled. Umire li mandejski Posljednji Adam kao posljednji čovjek ili kao posljednji predstavnik elite, na kraju evolucije i povijesti. Parazitska konstitucija elite donijela nam je povijest agresije, koja danas naprosto izvire iz ponašanja vladajuće klike u Lijepoj Našoj. Elitisti u Hrvatskoj toliko histerično napadaju ljude da to postaje nepodnošljivo. Pozivajući se na ljudska prava! Naravno, prava elite su neograničena, apsolutna! Narod je konsterniran, začuđen koga je primio u suživot. Kao što reče australski bioetičar Peter Singer, nije problem rasizam, nego specizam elite u odnosu na čovjeka. Na vrhu piramide zemaljske moći stoluju najgori grabežljivci, mentalni i seksualni pedofili. Žrtvovanje naše djece ugrađeno je u temelje svake elitističke civilizacije. Teško se oteti dojmu da je krajnji cilj vladajuće kaste tolerancija za pedofiliju. Stožer za Vukovar pokušat će kroz predstojeći referendum objaviti popis pedofila.

Zrcalno promatranje sebe

Kod nas vrijedi temeljna stratifikacija Ossowskog, koja se održava kroz mimikriju vladajuće elite. Primitivne elitističke strukture Jugoslavije okupirale su naš intelektualni prostor i ne dozvoljavaju ulazak normalnim ljudima i punokrvnim intelektualcima. Elitistički mediji drže nas u potpunoj izolaciji. Povremeno nam prezentiraju neku svjetsku elementarnu nepogodu i tu je kraj pogledu u izvanjski svijet. Svatko se pojedinačno probija kroz šumu Interneta, u potrazi za kvalitetnom informacijom, navigavajući između opasnih elitističkih pedofilskih zasjeda. Na grbači porobljenog naroda formirana je najgora moguća stratifikacija. Takvu piramidu prijetvornosti povijest nije zabilježila.

Prema američkom antropologu Ralphu Lintonu, status nekog pojedinca temelji se na njegovim kvalitetama i njegovim individualnim naporima. I testira se kroz pravu konkurenciju. Sve to kod nas ne pali. Elita ne dozvoljava da na vlast dođe jedan jedini čovjek. Nije moguće niti nekakvo evolucijsko poboljšavanje elite u ljudskom smislu. Elitisti oponašaju čovjeka, ali su narcisoidno zagledani u vlastitu projekciju sebe. Tu ne pomaže popularni koncept "zrcalnog promatranja sebe" Charlesa Cooleya. Kod nas elitist ne oblikuje "koncept sebe" na osnovu predodžbe kako ga ljudi doživljavaju, nego strogo tjera svoj elitistički spin i nakon što je svima jasno da je riječ o budali koja nema pojma o pojmu. Elita se lažno predstavlja i kada pokušava biti iskrena. Sve je izokrenuto, pa oni najgori javno i bez srama brane civilizacijske vrijednosti.

Tvrtko Dolić


Tko li je sve desetljećima predavao na Filozofskome fakultetu!?

Hrvatska medijska stoglava aždaja ima uvijek nekoliko svojih intelektualnih aktivističkih kućnih ljubimaca, preciznije aktivistčkih plamenih jezika koji za nju i kroz nju rigaju vatru na društvo, državu, skupine, institucije, pojedince... O naciji da i ne govorimo. To spržiti, što bi rek'o Lenjin. Kad krene njihova piromanija ni „kanaderi“ ne pomažu. Ima aždaja Puhovskog, Kregara, sada Rimca i ine već u godinama, a tu je i podmladak. Oni se uvijek odazivaju na intervjue, „oberi“ su, gurui, vračevi, pa kazuju. Uglavnom ih pita – vlast, niža, ovdašnja ili viša - tamošnja, posredstvom stoglave „medije“ iz Hrvatske.

A oni su na vlast slabi, pa joj uvijek titraju jajca. Tek očinski ili majčinski, čak i očevi bez očinskoga iskustva i takve majke, blago ju kore. No, no Vlast, dobit ćeš špotanciju (ne može ju se više ni tankom šibom po guzi, ne daju pederi i pedofili) - blaže tlači narod, nepismeni, prljavi, glupi i neobrazovani.

Krizmanić u mirovini otkvačila

Među njima je možda najcitiranija Mirjana Krizmanić, sveučilišna profesorica u miru, koja glupoj i neobrazovanoj javnosti ne da mira. Dok je „profesorovala“ na FF-u malo je tko za nju znao i čuo, nije se isticala, malo je toj, kažu izvori, je l' te znanosti, pridonijela, a kako se približavala mirovini medijski je bivala sve atraktivnija. Kako je pritom više i više „derala“ po državi i društvu medijski ugled joj se rastao. Izdizala se. Umirovilo ju pa je počela pisati knjige o „štrikanju života“. E pa sa sedamdeset i kusur godina, kad ih još i doživiš, Bog ti dade, kako ne bi mogao pisati kako se „život štrika“. Sve godine u FF oazi brćka se, dok je drugdje suša, pod kišobranom si dok uokolo kišurina dere, toplo je, a vani mraz, zima steže, k'o sedamdeset i druge, mnogi iz Hrvatske bježe. Tako i iskusni kuhari, ako ih ne opali „šlag“, u pemziji pišu recepte za brudet, čobanac, trenu kašu, kako su kruh pekli naši stari, kako se kuhao grah za Prvi maj... Sve dobro, sve pet, štoviše, odlično je da su nam i umirovljeni profesori u izvrsnoj „mozgovnoj“ kondiciji, pokazuju narodu kako i u tom dobu valja i misliti i raditi, recimo štrikati. Sve do crte kad ta „kondicija“ prevrši svaku mjeru. Onda ne preostaje ništa drugo nego babi reći: „Baba kuš!“ - što rek'o Raos, jednoj, dvjema, nešto čak mlađim babama. Zašto, pokazat će vam intervju kojega je prof. u miru Mirjana Krizmanić dala radio postaji „Slobodna Europa“ (Bože, je li ta još, a naročito zašto, uopće emitira?) odmah po završetku referenduma o ustavnoj definiciji braka. Malo su podulji citati, ali su sjajni, nikakav ih komentar ne može nadmašiti.

Više medijskog pluralizma za Staljina

„Među uzrocima ovakvog ishoda ona navodi zapuštenost i neinformiranost građana, ali upozorava da je ovaj napad na jednu manjinu sekundarna, a da je pravi cilj – napad na sekularnost Hrvatske“, konstatira novinar Enis Zebić, a Krizmanićka odgovara:

- „U kolikoj mjeri je atmosfera u hrvatskom društvu pridonijela ovakvom ishodu jučerašnjeg referenduma? Ne mogu to točno pretpostaviti. Čovjek bi očekivao da će ljudi koji su zabrinuti, čija su djeca nezaposlena i odlaze iz Hrvatske, kojima samima prijeti otkaz ili već sami ne rade – da će biti totalno nezainteresirani. To djelomično tumači slabu izlaznost. S druge strane, kampanja inicijative „U ime obitelji“ je bila toliko napasna i toliko agresivna da su oni morali pobijediti, jer nije bilo nikakve protukampanje. Odnosno, protukampanja je bila vrlo slaba zato što je većina ljudi mislila – to je jedno besmisleno pitanje, obitelj nije ni od koga ugrožena, nitko joj ne prijeti, što ću se uopće time baviti?! I svi su za to bili totalno nezainteresirani do zadnja dva tjedna, kada je zapravo bilo prekasno.“

Prva je Krizmanićki na pameti - valjda je sita - elementarna marksistička glupost i podvala. Naime ljudi su gladni pa što ih sada boli neki organ za tamo neki referendum. Biće ljudsko je, dakle biće želudca, a ne možda glave. To prepuštam na dalju obradu svakom čitatelju, naime definiciju ljudskog bića kao „bića želudca“ ili buraga. Dok ima što preživati, miran je i dobar čoek, kad nema, kao recimo sada, pa što ga boli za referendum, ne bi se ni smio odazvati, a i odazvao se „slabo“. Znalački i znanstveno, nema što, a i odlična metoda za totalitarizam: gladni ne odlučuju, ne pačaju se u ništa zato što su gladni i onemoćali, a siti zato što su siti i presiti pa se doma izležavaju, a vlast vlada li vlada.

Konstatacija pak kako je kampanja inicijative „U ime obitelji“ bila „napasna i toliko agresivna da su morali pobijediti“, prokleta je i obična bapska laž. Mjesecima je naime sasvim suprotno, a naročito zadnjih mjesec dana. Protukampanja je bila tipično staljinistički žestoka i sveobuhvatna da bi to i baba koja se pomalo gubi primijetila, kamo li ne baba u dobroj mentalnoj kondiciji. Zadnji dan kampanje čak se i Predsjednik države Ivo uživo, što je apsolutno nedopustivo, slikao na naslovnici jednih dnevnih novina s usklikom: „Protiv“! Tako je nastupala Vlada, svi mediji, naročito HRT, uključivo i televizije u stranom vlasništvu i Tportal, „tvorničke novine“ jednoga multinacionalnoga telekomunikacijskog diva, sve novine opet uglavnom u stranom vlasništvu, pa je Hrvatska glede ove kampanje, kao i inače, bila i pod okupacijom stranih medijskih sila. Sve postkominternovske „civilne“ udruge, uglavnom financirane i iz inozemstva i inozemne „sekcije“, bile su protiv, što je opet čista okupacija. Kratko, najkraće, skoro nikoga u javnosti nije bilo tko bi bio „za“ dan prije referenduma. Medija se i formalno ujedinila u bojkotu Inicijative, pa gospođa profesorica Krizmanićka u „Slobodnoj Europi“ jednostavno - laže.

Krizmanić: U ime obitelji - zloćudna grupa

„Drugi razlog zašto je tako ispalo je – da je ovo jedan zapušteni narod. Nitko si nije dao truda da im detaljno rastumači. Novine su se otvorile građanima, ali vlast je s vrha trebala reći što to sve zapravo znači i da to zapravo nije bezazleno i da to otvara vrata diskriminaciji. Netko je morao taj narod detaljno informirati i protumačiti im – od koga je to obitelj ugrožena? Od ovih pet ili 10 posto LGBT osoba koje postoje u zemlji? Koga oni ugrožavaju? Zašto bi nečiji tuđi brak ugrozio vaš brak? Dakle sve skupa je bilo vrlo besmisleno, ali i zloćudno. Jer, ovi iz „U ime obitelji“ su zapravo jedna zloćudna grupa.“

Hajde recimo da je ovo zbiljam „jedan zapušteni narod“. Nije ni čudo. Četrdest i više godina, pa čak i u mirovini profesorica ga uči, uči njegove učitelje, i učitelje učitelja, a on samo „pa pa, pa, pa, pa“, - pa je zapušten. Pa onda nije samo narod kriv, krivlja je Krizmanićka, očito je bila loša pedagoginja. Ništa ga nije naučila. Ako vi mislite kako ja ne poštujem staru profesoricu u miru, kako ni ja nisam naučio baš ništa, čak ni tu prvu lekciju iz bontona, varate se, uvrjede Krizmanićke su mnogo teže - ta ona je sveučilišna profesorica, pače i „štrikerica“ života. Ja sam samo jedan od onih „za“-puštenih. I tko je to zloćudan, tumor jedan. Profesorica koja je „narod“, pas mu mater, učila skoro sto godina, ili „zloćudna grupa“ koja ga je „digla“ u petnaest dana, takvoga neobrazovanog i prljavog kakvoga je profesorica ostavila, nakon svoje „pedagogije“. Ma kad su nam profesori ovakvi, narod je još „ispao“ sjajan. Ima još.

Krizmanić - rasistički prema nekim krajevima Hrvatske

A „referenduma o ćirilici“?, pita Enis iz Jablanice, tamo na puškomet od Doljana, gdje su muslimani poklali Hrvate 28. srpnja 1993. Njih 39-ero. Ma ni 40!

- „Mislim da ne, jer će ga Vlada morati zabraniti... Ali – znate li na što upozorava ovaj referendum? Gospođa Markić se pojavila – eto tako, jedan čudan lik koji govori „sto na sat“, što nije bogom dano, nego je uvježbano na bogom dani talent. To znači da se kod nas može pojaviti bilo tko od bilo kuda tko će biti tako utreniran, tako „obrazovan“ da uzme tu funkciju, i onda imamo nevolju! Ja mislim da je to silno upozoravajuće. Puno ljudi mi kaže kako se osjećaju tjeskobno već danima, a ne znaju zašto. Jer nam nešto prijeti. Prijeti nam da postanemo maksimalno desničarski orijentirana zemlja s vrlo lošom garniturom koja će nama upravljati. Za mene je zastrašujuće i poražavajuće da se to dogodilo, ali evo što pokazuje da imam pravo kada govorim o neobaviještenosti naroda. Gdje su na referendumu bili „protiv“? U onim dijelovima zemlje koji imaju najviši civilizacijski nivo – Istra, Rijeka, Primorsko-goranska županija i gore – Čakovec i Varaždin. To jesu naši najciviliziraniji krajevi i gradovi. I Zagreb ima relativno bolji omjer „za“ i „protiv“ od prosjeka Hrvatske...“

Krizmanićka se iskazuje i kao primitivni rasist u godinama. Samo takvim babama i djedovima može uopće pasti na pamet da komentiraju rezultate referednuma/ izbora pljujući po onima koji imaju izborno-glasačko pravo, a navodno su neobrazovani i ne znaju što se mora zaokružiti. Pritom je vakultet gdje je profesorica zaslužila pemziju jedan od najzaslužnijih što u Hrvatskoj takvih uopće još ima. No, ništa novoga, takozvani antirasisti uvijek se, ma kako i koliko stručno „štrikali“, upletu u još veći rasizam. Tipični je to za ovakav antirasistički rasizam iskazan u okviru novoga totalitarizma. Zato se možda i iznenadila kako se odnekud pojavila Markićka „eto jedan čudan lik“ koji govori „sto na sat“. „To znači da se kod nas može pojaviti bilo tko od bilo kuda tko će biti tako utreniran, tako 'obrazovan' da uzme tu funkciju, i onda imamo nevolju!“, kaže Krizmanićka. Čak da je Krizmanićka i u pravu, manja je to tragedija od činjenice da je ona, i takvi kao ona, „sto godina“ mogla podučavati na vakultetu, jer da su bolje poučavali, da su išta vrijedili, Markićka se možda ne bi mogla „pojaviti“. Ili, govoreći iz aktualne kulture, da mediji išta vrijede ne bi se oslanjali na tako plamteće jezike kao što je Krizmanićkin. O tome bi bilo dosta, idemo kraju.

Krizmanić: Balkanska, desničarska i nesekularna Hrvatska

„Dakle, možemo li reći da je rezultat referenduma rezultat balkanske Hrvatske“, opet pita Enis iz Jablanice – na puškomet od Doljana gdje su Muslimani 28. srpnja 1993. poklali 39 Hrvata? Ni 40! Ni mačka nije ostala živa.

- „To je istina“, nastavlja Krizmanićka, „ali balkanske Hrvatske koja nije samo balkanska, dakle neinformirana, neobrazovana, divljačka i nepristojna, nego još začinjena vjerom i desničarstvom, naslanja se na desno. Ja zapravo mislim – to ću reći makar će me crkva razapeti – da su ove manjine usput, to njima nije primarno, nego je iza toga jedan aktivni pokušaj da se smanji sekularizacija Hrvatske“.

Ma Krizmanićka je sjajna, nitko sjajniju antihrvatsku i antibalkansku i staljinistčkuju babu ne bi mogao ni zamisliti, a kamo li imati. Balkanska Hrvatska je „neinformirana, neobrazovana, divljačka i nepristojna“, a još „začinjena i vjerom i desničarstvom, naslanja se na desno“. Invalidna nam je Hrvatska, šepa na desnu nogu, rado bi joj Krizmanićka i tu odbila. Još kad doda pokušaj deskularizacije Hrvatske njezina tuga je potpuna. Žao mi je, ali ta profesorica u miru skroz je neinformirana - jedina država u Europi koja je nesekularizirana je jedno kraljevstvo gdje je stara kraljica i vjerski i državni poglavar. Ali prof. Krizmanić to se još nije reklo. Dosta mi je toga, a vjerujem i čitateljima.

Mato Dretvić Filakov


Kakva je bila uloga zločinca Tita u ratnom bombardiranju Splita?

Prije sedamdeset godina, točnije 5. prosinca 1943., Split i okolicu bombardirali su saveznički bombarderi. Njih 36 ,tipa B-25, u svome naletu nisu pronašli nikakav legitiman vojni cilj pa su istresli bombe na alternativne ciljeve, ocjena je većine medija u vlasništvu Pavićevog EPH, koji ovih dana pišu o ovoj tužnoj obljetnici.

U tom, prvom većem bombardiranju Drugog svjetskog rata poginulo je 110 građana, a stotine su ranjene. Tog crnog popodneva izginulo je i 97 mještana Kaštel Sućurca, od kojih 65 u crkvi na koju je pala bomba za vrijeme sv. Mise. Stradali su Lučac, Manuš, Špinut i Pazar, a tri bombe pale su i na samostan klarisa u tadašnjoj Tartaljinoj ulici, pa su se klauzurne redovnice iselile iz kuće.

-Godinama sam istraživao arhivske dokumente koji se tiču tih bombardiranja i u savezničkim izvještajima za 5. prosinca 1943. godine stoji kako nije bilo nikakvog otpora sa zemlje, dakle, bez razloga su izginuli građani, samo da bi se negdje istresle bombe – objašnjava Anđelko Vatavuk u izjavi za Slobodnu Dalmaciju.

Dr. sc. Tihomir Rajčić, profesor povijesti u Osnovnoj školi kneza Mislava u Kaštel Sućurcu, tijekom nekoliko predavanja, održanih ovih dana, naveo je kako postoje relevantni dokazi da je bombardiran je Splita zahtijevao Josip Broz i partizanski Vrhovni štab.

-Hoćete li, molim Vas, hitno izdati naredbu vašim bazama u Italiji da počnu s bombardiranjem ciljeva koje ćemo naznačiti … - kaže se u jednom dopisu upućenom zapovjedniku Savezničkih snaga u Sredozemlju upućenog od strane Josipa Broza.

AVNOJ i Teheranska konferencija

Podsjetimo, u vrijeme dok su vijećnici AVNOJ-a zasjedali u Jajcu, najviši politički predstavnici Saveznika, (Roosvelt, Churchill i Staljin) vijećali su u Teheranu od 28. studenog do 01. prosinca 1943.

Jedna od točaka Teheranske konferencije bila je i pomoć Titovim partizanima u Jugoslaviji, kada je partizanski pokret službeno svrstan na savezničku stranu.

Dakle, nepuna četiri dana nakon Teheranske konferencije uslijedilo je bombardiranje Splita i okolice. Međutim, teško je vjerovati da je izbor ciljeva bio slučajan, niti da su ciljevi određeni u savezničkom stožeru, kako određeni krugovi žele naglasiti. Međutim, povjesničari niti neovisni istraživači, uopće, se ne bave pitanjem: Tko je savezničkom stožeru predložio bombardiranje spomenutih ciljeva?

Tko je predložio ciljeve?

Iz natpisa britanskog obavještajca Fitzroya MacLean, objavljenih u njegovoj u njegovoj autobiografskoj knjizi „Rat na Balkanu“, (Stvarnost, Zagreb, 1964.), jasno se može razlučiti kako je sustav funkcionirao, kao i uloga britanskih obavještajaca u tom sustavu.

Upravo zbog uvažavanja činjenica, povjesničari bi trebali ovu knjigu, kao i druge raspoložive izvore, uzeti u razmatranje, te na temelju raspoloživih činjenica utvrditi ulogu Josipa Broza i partizanskog Vrhovnog štaba u odabiru ciljeva savezničkog bombardiranja Splita i okolice prije sedamdeset godina.

-Prema međunarodnom humanitarnom pravu, prije nazivanom ratnim pravom, koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje (bombardiranje i slično) nad civilima. Za ovaj splitski zločin, kao uostalom i za barbarsko razaranje Zadra, nikad nitko nije odgovarao – pojašnjava Slobodna Dalmacija, pišući o ovoj temi.

Naravno, novinar „Slobodne“ je u pravu ali nije odgovornost isključivo na bombarderima. Prioritetna odgovornost je dakako na onima koji su te ciljeve predložili savezničkom stožeru u Sredozemlju.

Stoga, povjesničari i istražitelji - na posao. Nesebično se potrudite i utvrdite što je početkom prosinca 1943. Broz predložio novim saveznicima!?

L. Novak


Prinos istine na oltar hrvatske stoljetne nesreće

U izdanju Župe Sv. Juraj m., Kaštel Sućurac, 2013., objavljena je knjiga pod nazivom „Sućuraška Golgota“ Renate Dobrić . Recenzent knjige don Emanuel Petrov i fra Miljenko Stojić. Ilustracije: Frane Žegarac.

Renata Dobrić, ekonomistica i knjižničarka, ravnateljica GK Kaštela objavljuje svoje novinarske i književne radove u raznim časopisima, zbornicima, i internetskim portalima. Aktivna je promicateljica kaštelanske-kulturne baštine. Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Krajačić“ (Križevci, prosinac 2011. Godine) dobitnica je 2. nagrade za monodramu „Obitelj je svetinja“, dok je na „3. Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca“ Široki Brijeg, veljače 2013. g.) dobila 1. nagradu za pripovijetku „Napokon: Iz tame u svijetlo ili Povorka smrti“.

Knjiga (monodrama) „Sućuraška Golgota“ Renatin je prvijenac, napisan na čakavskoj ikavici i time se autorica ubrojila među one rijetke promicatelje i čuvatelje naše prelijepe čakavice. Monodrama u kojoj je autorica opisala povijest mukotrpnog stradanja kaštelanskog puka, one strašne muke koje su pretrpjeli,i živi i mrtvi, pri anglo-američkom bombardiranju Kaštel Sućurca, 5. prosinca 1943., još je jedan prinos istine na „oltar hrvatske stoljetne nesreće“. Kao što kaže i sama autorica „ u samo dvi minute su teške bombe, izbačene iz avijoni, pretvorile lip sunčan dan u mrklu noć. U dvi minute užasa, pod naletom anglo američkih zračni bombarderi, uništene su cile obitelji i puno je judi ostalo prez krova nad glavom, jer su srušene cile kuće. Dosta Sućurani je posli tega crnoga dana živilo s onim kojiman su kuće ostale u komadu. Svukuda mrtvi-matere, očevi, dica –svukud samo plač i jad. Za ne povirovat!“ Njezina je junakinja staričica-djevojčica, koja je u tom strašnom zločinačkom bombardiranju izgubila majku. Posebnu ulogu u njezinom životu ima Gospa od Hladi koja je tješi, nadahnjuje i snaži svojom osobnom mukom kad stoji pod Isusovim Križem. Monodrama „Golgota“ putokaz je, kako čovjek vjernik, koji svoj život i molitvu upravlja Isusovoj Majci, može nadići svaku muku, svaku patnju, svaku bol, i poput feniks ptice izdignuti se iz prašine i nastaviti dalje, svjedočiti, prenositi, odgajati, vjerovati, opraštati i nadati se i živjeti, kao što netko reče „vjera je jača od kamena, a Hrvat je jači od vremena“.

U predgovoru ove monodrame, nadahnute istinom, recenzent fra Miljenko Stojić je kazao: -Nažalost, još je malo onih koji u hrvatskoj književnosti pišu na ovaj način. A trebali bi. Književnici nisu tu da beru nagrade i dive se svom liku i djelu, već da ljudima otvaraju oči. Istina je vrhovno mjerilo njihova poslanja i rada. Ranata Dobrić to zna i zbog toga svojim perom duboko zasijeca u povijest koju neprestano nastoje krivotvoriti. Pobijedi istine će, vjerujemo, doprinijeti i ova monodrama.-

Bilo bi lijepo kada bi ova monodrama „Sućurašku Golgotu“ doprla do srca čitatelja i kad bi se prepoznala od kazališnih redatelja. Duboko vjerujem, da će nakon iščitavanja zaživjeti u čitateljevom srcu i da će se prenositi od koljena na koljeno. Kao što dalmatinski čovjek reče „Da' će Bog, da' će!-

Dragica Zeljko Selak


Crveni su ostali crveni i nisu pocrvenili

Kao primjer izlaska iz komunističke jednosmjerne ulice, naveo bi primjer danas dva starca, Josipa Boljkovca i Jožu Manolića, koji bi trebali biti procesuirani za svoja nedjela u tom režimu. Međutim, hrvatski narod ne bi sada imao ništa od toga da na primjer završe u zatvoru. Međutim, da se ispričaju hrvatskom narodu, da osude režim kojem su služili, bili bi donekle rehabilitirani, a ovako će ostati na stalnoj povijesnoj listi zločinaca, kao i ovi današnji njihovi zaštitnici i ideološki slijednici tog zločinačkog režima.

Vidjeli smo da je ta anacionalna, prokomunistička mašinerija načeta prilikom izbora predstavnika Hrvatske u Parlament EU-a, kada je izabran podjednaki broj zastupnika prohrvatske i prokomunističke ideologije. Nadajmo se da će ovaj puta i kod parlamentarnih izbora još bolje Hrvati progledati i znati za koga ne smiju dati svoj glas.

Analitički podsjetnik antihrvatske politike ove vlasti

Naime, analitički pregled aktivnosti ove vlasti govore da ta vlast realizira Račanov program detuđmanizacije samostalne Hrvatske, u svim njenim bitnim odrednicama, što potvrđuju sveukupne aktivnosti koju vodi ova vlast. To je s jedne strane logično, jer se radi o jugokomunističkim ideolozima i njihovim ideološkim slijednicima koji su 1990./91. bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. Je li oni uopće iskreno i sa žaljenjem, mogu odati pijetet žrtvama Vukovara ili to rade protokolarno, s figom u džepu, neka to ocijene čitatelji.

Oni su, na čelu s Ivicom Račanom i koalicijom, 25. lipnja 1991., napustili Hrvatski sabor kada se donosila odluka o izdvajanju Hrvatske i sastava SFRJ. Oni su na čelu s Ivicom Račanom i njegovom koalicijom, 14. travnja 2000., donijeli Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu, koja glasi: „Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za počinjene zločine za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, obvezujući se istovremeno za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženima za ratne zločine“. Ta Deklaracija otvorila je vrata Tužiteljstvu Haaga za progon – procesuiranje hrvatskih branitelja.

Stipe Mesić kao predsjednik RH, 2000. godine, umirovio je sedam aktivnih generala proizašli iz Domovinskog rata. To je ujedno prva službena lustracija visokih časnika Hrvatske vojske. Šime Lućin je kao ministar unutarnjih poslova, 27. 5. 2000., izvršio totalnu lustraciju – progon hrvatskih policajaca. Tada su nasilno umirovili ili otpustili preko pet tisuća hrvatskih policajaca proizašlih iz Domovinskog rata. Kod protjerivanja hrvatskih policajaca Lučin je izjavio da su otpušteni jer nemaju potrebnu stručnu spremu. Šime Lučin je 6. 6. 2002. izjavio da u policiji više nema nitko bez srednje stručne spreme. Među otpuštenima bio je i Josip Špehar koji je završio Policijsku akademiju, Šime Zečević koji je završio srednju policijsku školu, ali to nije bilo dovoljno tim prokomunističkim ideolozima, oni su uživali i nastavili u šikaniranju. Antun Mijatović iz Privlake kaže da u Policijskoj postaji u Tovarniku radi policajac Mihajlo Resanović koji je 1991. bio u četničkim formacijama kada su na tom području počinjeni ratni zločini. Taj Srbim ima stan u Šidu i svaki dan po završetku smjene u civilnom odijelu putuje u Srbiju obitelji, a formalno je prijavljen u Hrvatskoj. Uz to, Mijatović kaže da na tom području ima preko 90 % policajaca Srba koji su bili u četničkim formacijama za vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku (Fokus, 13. 6. 2002.).

Ti otpušteni hrvatski policajci protestirali su i štrajkali glađu na Markovu trgu u Zagrebu preko šest mjeseci, ali to tvrdokorne komuniste nije diralo, jer su i dalje nastavili sa svojom prokomunističkom lustracijom. Nadalje, Račan i Lučin, umjesto istjeranih hrvatskih policajaca, u hrvatsku policiju primili su 39 policjaca srpske nacionalnosti. Milan Đukić i Željko Mrkšić su primljeni s nezavršenom osnovnom školom, te Dalibor Lacmanović, Dragoljub Veljin i Zoran Vuletić sa osnovnom školom (uvjet za policajca je srednja stručna sprema. Ministrica obrane Željka Antunović nastavila je s lustracijom branitelja u Hrvatskoj vojsci. Ona je otpustila ili umirovila oko 180 visokih časnika, a čistka je dalje nastavljena.

Ministar vanjskih poslova Tonino Picula u Račanovoj vladi u jednoj noći smijenio je 35 hrvatskih dužnosnika u hrvatskim veleposlanstvima. Kako se diplomacija rješava u dogovoru s predsjednikom RH, tada je to bio ortodoksni prokomunistički ideolog Stipe Mesić. Ministar hrvatskih branitelja u Račanovoj vladi, Ivica Pančić, nastavio je voditi tu anacionalnu, antihrvatsku politiku ignoriranjem, podcjenjivanjem i šikaniranjem hrvatskih branitelja, govoreći da ih je preko 80 % lažnih invalida, te da su činove zaslužili za šankom. Pančić u svojoj biografiji piše da je tri godine studirao u Beogradu, što potvrđuje njegovo ideološko političko usmjerenje, a Račan je takve i tražio. Pančić se nikad nije lijepo izražavao prema Domovinskom ratu, o dragovoljcima, kao ni prema predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Za vrijeme srbočetničke agresije Pančić je pobjegao iz Vukovara, a tamo ostavio svoje roditelje. Danas kada usporedimo tadašnjeg Račanovog ministra branitelja i danas Milanović– Josipovićevog ministra hrvatskih branitelja, Predraga Matića, teško je naći ozbiljniju razliku. Ivica Račan i njegova prokomunistička bratija, toliko su bili protiv samostalne Hrvatske i hrvatskih nacionalnih vrijednosti, da su 30. svibnja 1990., prilikom konstituiranja prvog višestranačkog Hrvatskog sabora, ignorirali hrvatsku himnu „Lijepa naša“ tako što su ostali sjediti dok se himna svirala, već su ju odslušali sjedeći. Tada je Račanova glasnogovornica Gordana Grbić tražila je da se odsvira jugoslavenska himna „Hej slaveni“. Pritom je ova kći jugokomunističkog političara iz srpske kvote u Hrvatskoj rekla da ih ima puno koji tu himnu doživljavaju kao svoju himnu. Ivo Škrabalo saborski zastupnik iz HSLS-a bio je Račanov i Budišin ideolog, koji je izradio sramni i preopasni prijedlog izmjena Zakona o državnim praznicima, što je Sabor prihvatio i na taj način se pridonijeli detuđmanizaciji hrvatskih nacionalnih vrijednosti. Rezultat takve politike vidimo danas kada su građani zbunjeni kada je koji državni praznik;

Predstavnici kukuriku koalicije redovno prisustvuju proslavama četničkog slavlja u Srbu 27. srpnja. To je dan koji simbolizira četničko klanje Hrvata koje je trajalo od 1941. Pa sve do 1945., s tim da tada nije prestalo, već nastavljeno pod kapom titovkom i crvenom zvijezdom petokrakom. Predsjednik RH Ivo Josipović javno veliča crvenu zvijezdu petokraku simbol velikosrpsko-komunističkog režima, pod kojim je hrvatski narod od 1945. do 1990. bio obespravljen, proganjan, a mnogi likvidirani. Pod tom crvenom zvijezdom petokrakom srbočetnici su 1991. izvršili agresiju na Hrvatsku.

Predsjednik Ivo Josipović izjavio je u Rijeci kako će on raditi da cijela Hrvatska pocrveni, to znači postane anacionalna i prokomunistička. Pod vodstvom Ive Josipovića i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića, objavili su Registar hrvatskih branitelja i na taj način „legalno“ dostavili popis hrvatskih branitelja srbočetničkim ideolozima na čelu kojih je Savo Štrbac, koji je samo „dopopunio“ svoj arhiv.

Bilo je naivni branitelja koji su podržavali takvu objavu, govoreći da oni nisu lažni branitelji i zato se ne boje. Pritom su zaboravili da Savi Štrpcu nije potreban popis lažnih, već pravih hrvatskih branitelja, posebno dragovoljaca. Nikada nikome nije palo na pamet, i ne bi se usudio da zatraži objavu registra sudionika NOB-a, takozvanih Mesićevih „antifašista“.

Ivan Runje


Podsjetnik ...

Jučer koljači - danas "antifašisti"

Bljedoliki (narodu poznati kao I.Josipović) bulazni:

Europa je utemeljena na antifašizmu i mirotvorstvu. Naši su partizani i partizanke hrabrošću i žrtvom bili dio pobjedničke antifašističke koalicije, učinili su nas pobjednicima Drugog svjetskog rata.

Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.

Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.


Milorad Pupovac poput Puniše Račića!

Još mu je samo samokres trebao

Gledajući i slušajući jučer bijesnog Milorada Pupovca u časnom domu Sabora kako povišenim tonom shizofrenika prijeti Hrvatskoj vladi u strahu smo strjepili da odnekud ne izvuče samokres i poput Puniše Račića, 1928. godine, isprazni šaržer po 'ustašama'! O čemu se radi? Predsjednika Kluba svih Srba u Hrvatskoj i šire, Milorada Pupovca posebno je razbjesnilo (standardno) odbijanje amandmana kojim bi se osigurao novac za priključke struje za navodno 200 obitelji povratnika kojima su kuće obnovljene prije više godina.

Dreči Milorad iz klupe: „Znači, ovih 200 obitelji koje čekaju 10 godina nakon završene organizirane obnove nisu ničiji, nisu HEP-ovi nisu državni.Čiji su to ljudi? Ove države ili ničiji, ove Vlade ili ničiji? Ne mogu imati razumijevanja za takav odgovor, ali netko za ovo mora odgovarati jer je ovo nehumano i protuzakonito. Ima li prostora za razgovor, gospodine ministre? Nema. Jer se s ministrima ne može razgovarati o muci, elementarnoj muci ljudi. A gdje je vaš ministar, moj zemljak Branko Grčić (samo što nije rekao – Srbin!) zar opet postavlja balvane oko Knina? Zašto se vašeg ministra ne može dobiti tjednima, danima i mjesecima da bi se o stvarima koje se tiču programa Vlade moglo ozbiljno razgovarati, uključujući i proračun“, upitao je bijesni Pupovac i na koncu samo što svoju filipiku nije začinio: „Ovo što radite nehumano je, protuzakonito, sram vas bilo, ma gonite se u p..ku materinu, ustašku!“

E moj Pupovče, sram tebe može biti! Otkud ti pravo tražiti od ove države 'crveni tepih' za svoje 'zemljake' koji su na početku agresije jedan lijepi hrvatski grad - Vukovar, kojeg danas i ćirilicom svojatate, sravnili sa zemljom i iz njega što pobili što istjerali 22.000 neSrba na dugih osam godina, 'bez struje, bez kuće i kućišta'. Do kraja 2012. u Vukovarsko-srijemskoj županiji obnovljeno je 9190 porušenih kuća u što je hrvatska država uložila 3,7 milijardi kuna! A barbarski rušitelji tog grada, 'tvoji' domaći četnici, 'tvoja' srbijanska soldateska i 'tvoja' matična država ni 'prebijene kune' nisu uložili u njegovu obnovu; osim što je 'tvoj' predsjednik Boris Tadić izrugujući se 'našem' Ivi Josipoviću 'poklonio' jednu po JNA ukradenu Bogorodičinu ikonu za pravoslavnu bogomolju u Dalju!

Uostalom, kao afirmirani etno-biznismen mogao si kod svoje 'ugledne' Tesla-banke ishoditi jedan povoljan beskamatni kredit pa si nesretnim i nedužnim povratnicima već davno mogao uvesti struju u kuće u kojima pretežno i tako nitko ne živi čekajući prodaju!? Jasno, ukoliko ta 'tvoja' ugledna banka zahvaljujući 'tebi' već danas nije u bankrotu? A mogao si se savjetovati i s prijateljem Miloradom Dodikom iz takozvane Republike srpske iz koje je što pobijeno što istjerano oko 200 tisuća Hrvata. Do danas ih se vratilo oko 12 tisuća koji svoje probleme rješavaju po modelu 'Uradi sam'; čak i materijal za gradnju po četnicima spaljenih ognjišta 'uvoze' iz Hrvatske, a njihova djeca u školi uče jedino iz ćiriličnih udžbenika!

E moj Milorade, umjesto što neurotično drečiš u časnom domu Hrvatskog sabora skokni malo do hrvatskog Gvozda, danas opet 'srpskog' Vrginmosta, i pokloni se grobovima zvjerski poklanih mladih Hrvata koji zaglaviše od po-četničke ruke. Bio bi to tvoj veliki doprinos međunacionalnoj snošljivosti. Ili, skokni, kao što inače svako malo činiš, do svog mentora, srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića-Grobara ('dobrokoljca' iz Antina) pa ga nastoj uvjeriti da Bunjevci nisu Srbi nego Hrvati ako imaš m.da drekni mu u lice: Sram te bilo, četnički vojvodo! I nemoj nikako smetnuti s uma, Hrvata je u Vojvodini prije rata bilo 200 tisuća, danas ih je 4 puta manje; i bez rata, po Šešelju (č)etnički očišćenih!

Damir Kalafatić


Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


* U današnjoj očerupanoj Hrvatskoj, pod vlašću neokomunista, na web stranicama Hrvatskog Sabora o ovom dijelu povijesti nećemo naći ništa dok se bulazni o nekakvom Hrvatskom Saboru u komunističkoj klaonici Jugoslaviji...


ORA ET LABORA!

Pitali me: kako si zaokružio? Točno, kažem!
Pa kako to misliš: točno? Pa baš onako kako sam odgovorio pedagoginji kad me isto pitala da se uvjeri jesam li sposoban krenuti u prvi razred osnovne škole.

Pitam se što se to dogodilo u ovih trideset i kusur godina, a u međuvremenu i nekakve nauke svrših, da me sad opet isto pitaju i još hoće odgovor u zakon nad zakonima unijeti. Je l' dragi Bog možda objavio da se zabunio ? Da nije možda suvremena biologija otkrila nešto što bi dosad stečene spoznaje izvrnulo naglavce ? Ili je pak, negdje, možda u prašumi Amazone, otkriveno neko pleme koje opstanak ima zahvaliti nataloženom iskustvu različitom od svih ostalih, do danas, preživjelih civilizacija ? Nit' je prvo, niti drugo, treće još manje.

Na razvalinama dviju srodnica prethodnica, posvađana i s Bogom, i s razumom i sa životom, poput kazne za loše učenike koji ne uče na vlastitim greškama nikla je još jedna grozomorna kreatura ljudskog uma, nigdje joj prozora, nigdje vrata. A ona poput računalnog programa ne voli da se postavljaju nepredviđena pitanja. Ona je tu da ih sâma postavlja i odmah spremno na njih odgovara bez da ikog išta pita. I baš zato je trebalo zaokružiti točno, (kao što je to isto bilo točno čak i u onome prvom, ne baš do temelja izgorjelom, mraku) a potom i odgovor uklesati u zakon nad zakonima.

Čudna li (b)luda

Za početak, nova je vrla neman odlučila demokratizirati narod jer on takav kakav jest i kako uostalom demokraciji samo ime kaže, nije dovoljno demokratičan. Razmiljela se katodnim cijevima svih kalibara i vrsta pa prži nemilice sve sivo u glavama i ledi sve toplo u srcima. Na usluzi joj združeni odredi medijskog kartela koji hineći različitost bivaju podijeljeni: na one koji skroz onečovječuju drukčijeg (zli žbir) i one druge perfidnije („dobar“ žbir) koji podnose pojavu drukčijeg, doduše u malim bočicama, na teško dostupnom mjestu. Da se slučajno ne bi otrovali pretjeranom različitošću. Pluralizam kakvog se ne bi postidio ni socsavez. A upravo od njega vladajući mrak baštini kadrove, jednostavno tu ih zateklo, ostali od prethodnog mraka. Kadrovi mraku trebaju jer oni mogu sve.

Nađe se tu pismoznanaca raznih profila i o svemu istog mišljenja. Nanjušili kusati psi da je danas ispiranje mozga unosno kao nekad ispiranje zlata, pa jednako grozničavo prionuli poslu. Huškaju mnoge a oni koji se huškanju oduprijeti ne mogu svjesno ili nesvjesno prenose štafetu ludosti dalje. Pa upregli u kola i dvorske lude, kojima u rok službe i tako ide da kreveljeći se, razmaženo afektirajući, cičeći i poskakujući umjereno zaglupljuju narod. No, kad lude počinju davati ozbiljne izjave i izricati veleumne stavove, i to, gle čuda, baš one dvorske, e to već vuče na prekomjerno kreteniranje naroda. A budući je ostalo zabilježeno u dnevnicima, moglo bi se tu i za sud naći posla. Čovjeku jednostavno dođe da se zamisli i zapita kakva li je to sila koja i od lude može učiniti budalu.

Ovisnost, … o proračunu naravno (a o čemu bi drugom ?,… ma ne bi oni to …) nije uvjet ali dobro dođe. Spremnost i najrevnijih poreznika, petkunaša, da im zažmire nikako ne odmaže. A to da nitko ne dovodi u pitanje nerazmjer imovine i uplaćenog poreza (oni bi rekli: čega ?!!!), treba li uopće spominjati ? Kad već ne moraju davati, rado primaju. Pa su tako nečista duha prikopčani na subvencije i donacije kao bolesni tijelom na infuzije i aparate. Nađu se tu, zlu ne trebalo, i razne ine pogodnosti i „mali“ znakovi pozornosti. Ipak, s vremenom znaju u zahtjevima postati naporni pa ih onaj kome dosade može potjerati jednostavnom kletvom: dabogda pošteno živio od svoga rada! Ekološki skroz, bez štete po ozon.

Zbog čega su gospodari etera doklatili sve te horde janjičara i martologa ? Da bi poslovali s dobitkom ? Hmm, teško … jer svi su u crvenom već dulje vrijeme a neki duguju državi na ime poreza i više nego deseterostruko veći iznos od iznosa troška da se narod pita. Srećom po njih, isti su im vlasnici kao i Vladini pa to ne predstavlja baš nikakav problem. A tim vlasnicima filantropima, naizgled posve u suprotnosti s vladajućom ekonomskom doktrinom, dobitak nije prvi na pameti. Nego nešto sasvim drugo, nešto što se ne vidi u poslovnim knjigama, a što izađe na vidjelo tek kad narod progovori što misli. E baš to im je mjerilo uspješnosti. A narod, na svoju inicijativu i njihovu žalost, odgovorio točno i tako ih prokazao pred gazdama. Naslutili da je došlo vrijeme suočavanja s rezultatima svoje rabote i otud sav taj svrbež, režanje i unezvijereno češkanje.

Pobjednici

Kako red nalaže, pobjednicima treba čestitati. Prije svega na pobjedi, a ništa manje i na dostojanstvenom držanju, izvrsnoj organizaciji, koordinaciji, iskazanoj poniznosti i smirenosti. Dakle, svim onim vrlinama koje bi čovjek poželio da ih imaju oni koji upravljaju državom, pogotovo čovjek koji živi u državi u kojoj to nije slučaj. Ta mala, ne manjka ih koji bi rekli i opasna, skupina hrabrih i odvažnih ljudi uspjela je potaknuti mnoge da poklone svoje vrijeme, ulože rad i sredstva, usmjere molitve i bdiju cijele noći te tako doći do cilja koji se u početku činio teško dostižnim.

Posebno divljenje gospođi Markić koja je prošla kroz svoju Via Dolorosa stoički trpeći drvlje i kamenje, svo to bjesnilo i ludilo zapjenjene mahnite rulje koje se ciljano u skladu s taktikom vučjeg čopora sručilo na njenu osobu. U nadi i molitvi da će se uskoro naći još netko na takvo što pripravan (ako je uopće to i moguće biti), ekipo iz „U ime obitelji“ velika Vam hvala za ostvareno a i zato što se pobjednikom osjećam i sâm.

Sve u svemu, nikad bolje utrošenih, kažu 40 ili još bolje 50 mln kn koje (ekskluzivno za zabrinute graditelje vrtića i druge dežurne parebrižnike) ostaju u Hrvatskoj i to prilično pošteno podijeljene. Za razliku od utroška na vozne parkove, mobitele, razne krpice i druge modne dodatke…

Ipak, u pobjedi treba ostati velik. Pobjednik je taj koji mora prvi pružiti ruku pomirnicu onome drugome, gubitniku kojemu je makar bila sva sila iza njega, sigurno teže. U to ime, a uvažavajući činjenicu da je manjinski odgovor na pitanje zadobio povjerenje više od trećine građana možda bi vrijedilo razmisliti o tome da se na izjašnjavanju prihvaćena promjena u Ustavu iznimno navede i na ćirilici. Naravno, onoj hrvatskoj, znanoj još i ako bosančica čisto da gubitnici to lakše mogu progutati.

Izlazak

Točno 95 godina prije ovog izjašnjavanja naroda, dakle na isti nadnevak, naše su nas „elite“ uvukle u anticivilizacijsku mišolovku, svojevrsni eksperimentalni laboratorij projektiran u srcu tame iz kojeg još nismo uspjeli izaći. Ovjekovječenima u povijesti kao „guske u magli“ nije im na kraj pameti bilo pitati narod što i kako dalje. Valjda bi besmisleno i tužno bilo da ima netko tko to može znati bolje od njih, pogotovo netko tako priprost i nebitan, kao narod sâm. Danas, reinkarnacije tih gusaka u vidu neke druge vrste peradi, bauljaju i kukuriču u maglama istog proizvođača. I kad se malo razbistri, a to nije čest slučaj, silom u magluštinu hrle jer tu su oni k'o doma.

U proteklih se 95 godina dva put učinilo da bismo iz te zamke mogli izaći no pokazalo se to tek pustim tlapnjama. Ipak, nekom proceduralnom greškom, propustom sustava, u zadnji čas iskoristivši rupu koja će uskoro biti začepljena, narod je iznenađujuće i nepredviđeno iskoristio pravo da uzme sudbinu i sreću u svoje ruke. Nema nam druge nego vjerovati da je ova iskra početak trećeg pokušaja izlaska iz mišolovke no imajmo na umu da je pred nama dug i mukotrpan put, put s neizvjesnim ishodom (a što uopće može bit izvjesno na tom svijetu?). Kako bilo, uzdanje u treću sreću ne će nam pomoći.

Radije se utecimo Onome po kome jesmo to što jesmo a što bi neman da više nikako nismo. I zato sestro, zato brate, nema nam druge nego: ORA ET LABORA !

Grgur S.


Masoni protiv Crkve

Na koje se načine masonske elite odnose prema većinski katoličkim državama, uz konstantno promoviranje gay zajednica, govori i primjer pokušaja napada razularenih feministkinja na katedralu u Buenos Airesu, kao i skandalozna sotonska reklama švedskog telekom operatera Tele2 koja se emitira u Hrvatskoj.

Naime, razjarena skupina feministkinja ogoljenih grudi pokušala je ovih dana oskrnaviti katedralu u Buenos Airesu, koju su muškarci čuvali od napada, jasno dajući do znanja kako je njihov bijes usmjeren protiv stajališta katoličke crkve u vezi očuvanja života.

Stravičan napad uključivao je žene koje su crvenom bojom polijevale muškarce, pogotovo njihova međunožja, a trajnim markerima su crtale svastike na njihovim čelima i prsima, čak su nekima nacrtale brkove sugerirajući da se ponašaju kao Hitler. Izvodile su i seksualne performanse ispred sviju, trljale svoje grudi od njihova lica uz uzvike "izvucite krunice iz jajnika" i " da je Papa žena, pobačaj bi bio legalan". Napadnuti su muškarci tijekom cijelog performansa ostali mirni i dostojanstveni, a neki od njih nisu mogli suspregnuti suze.

Crni jarac čestita Božić

Drugi primjer je svetogrdna božićna reklama švedske Tele 2 koja se unatoč velikom protivljenju i dalje nesmetano pušta na televizijskim ekranima u Hrvatskoj.

U skandaloznoj reklami ovca Gregor, koji je zapravo zamaskirani crni jarac, koji simbolizira sotonu, služi za ismijavanje sakramenata i osjećaju vjernika.

Što o kampanji Tele 2 misli hrvatska javnost vidi se i po facebook profilu ovog operatera. Naime, Hrvati svakodnevno obasipaju njihovu stanicu tražeći od njih da prekinu vrijeđati njihovo dostojanstvo kao i pravo na vjeroispovijest. Tele2 je još 1993. godine u Švedskoj osnovao čovjek po imenu Jan Stenbeck. Kompanija je u Hrvatsku došla 2005. u vrijeme ere Ive Sanadera, gdje danas ima oko 839 tisuća korisnika. Hoće li ovakva poslovna politika biti stimulirana ili sankcionirana, odlučit će korisnici mobilnih usluga.

L. Novak


udruga-gavran.hr

5. prosinca 1918.

"Časna obitelj" Vesne Pusić

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Oni su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeća „da s danom 2. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visočanstva 'prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali; „Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militanzam'" Tadašnji šef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra.

Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata. ponosim".

Za svoga djeda Danka Anđelinovića Vesna Pusić tvrdi da je bio „poznati hrvatski pjesnik". Ja to nisam osporavao niti se namjeravam baviti njegovim pjesničkim opusom. To prepuštam književnim kritičarima. Mene zanima politička djelatnost Danka Anđelinovića tijekom Drugog svjetskog rata, a o njoj se može dosta toga saznati iz „Zbornika dokumenata „Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji" (Split 1982.). Tamo se na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U navedenom zborniku također se govori o „Splitskom kvartetu“: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura".

U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčani,. primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. VIadimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Zločini nad Muslimanima“ (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidijivo je da su čenici ubijali žene i djecu.

Vesna Pusić navodi da je njezin stric (ujak) Vuk Anđelinović bio „ugledni antifašist i partizanski liječnik". Njegov antifašizam za mene uopće nije sporan, premda bi se mogli upitati zašto se je on partizanima priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Međutim, njegov antifašizam mogao je biti sporan njegovu ocu Danku koji je, kako piše u prije navedenom zborniku, surađivao s talijanskim fašističkim okupatorom i njegovim četničkim pomagačima.

Što se tiće Vuka Anđelinovića, problematično može biti njegovo moguće pripadništvo zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.

U tom pohodu kojemu je krajnji cilj bio osvajanje Mostara, sudjelovao je akademik Adolf Dragičević, kolega Eugena Pusića. Štoviše, taj prisni prijatelj našega predsjednika Stipe Mesića. koji je svojedobno inspinrao Vesnu Pusić za objede na moj račun, ostao je bez potkoIjenice pred ulazom u Mostar. Prošle je godine Adolf Dragičević, uz podršku Eugena Pusića i istomišljenika, bio kandidat za predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali je izgubio. Nakon toga je dao intervju tjedniku Globus (10. kolovoza 2007.) pod naslovom 'HAZU treba srušiti'.

Poslije „operacije Mostar“ 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeramih stratišta u Europi. Vuk Anđelinović nije mogao biti partizanski liječnik kako tvrdi Vesna Pusić jer je rođen 3. travnja 1922. godine. Osim ako nije preko reda diplomirao kod svoga kolege, „partizanskog Mengelea'", danas također uglednoga člana HAZU-a Drage Ikića koji je, prema knjizi 'Jedanaesta dalmatinska udarna brigada' (Split 1987.), kao domobranski garnizonski liječnik u Vrgorcu, u dosluhu s OZNOM, neposredno prije partizanskoga napada na grad 12. listopada 1943. zatrovao vojnički kazan u namjeri da svoje 'pacijente', hrvatske domobranske vojnike pripremi za partizansku klaonicu.

Zahvaljujem na uvrštenju i najsrdačnije Vas pozdravljam,

Vice Vukojevć

Eugen Pusić, otac Vesne Pusić, bio je visoki jugoslavenski državni dužnosnik u godinama poslije II. svjetskog rata, sudionik komu-nističke, titoističko-staIjinističke pravničke prakse u Zagrebu i Hrvatskoj koja je iza sebe ostavila bilancu od nekoliko desetaka tisuća mrtvih i zatvorenih Hrvata.

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Svoj je postupak ovako objasnio: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim!»

Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, bio je bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailovćc imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH.

Vuk Anđelinović, stric Vesne Pusić, partizanima se priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Pripadao je zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.


dragovoljac.com

TVORCI UMIRUĆE HRVATSKE

Davno je Ante Starčević ustvrdio da kod ovog naroda nalazi preveć znakova koji slute na propast, jer ne razlikuje dobro od zla, pošteno od nepoštena, nego čezne samo za onim što je taj čas korisno. I nemojmo se, u tom slučaju, tužiti na svoju sudbinu, jer ne vlada svijetom sudbina, nego se tužimo na sebe same.

Antihrvatska utakmica ili psihološki rat

Indoktrinirani totalitaristi na svaki pa i najmanji oblik iskazivanja demokratske volje sve češće reagiraju društvenom stigmatizacijom i represijom. Kako svaki demokratski izraz u svakom nedemokratskom društvu predstavlja opasnost promjena, tako se i naš narod ima neprekidno dijelit i zabavljat. Odvrača mu se pozornost od bitnoga. Tvorci umiruće Hrvatske sve češće to čine s pozicije sile i moći ali i uz pomoć trikova. S političkim iluzionistima i opsjenarima to zapravo ne bi bilo ništa novo ni neobično kada sudionici igrokaza ne bi padali uvijek na isti trik. Tako zapravo sva količina gluposti i idiotizma u Lijepoj našoj danas postaje jedan veliki teško objašnjiv misterij. Zagonetka čija bi tajna u budućnosti zasigurno mogla biti rješenje opstojnosti pa i prosperiteta ovog napačenog i izvaranog hrvatskog naroda.

Današnji nam agitpropovci kao kulisu svog igrokaza u prvi plan postavljaju jedan takmičarski, takozvani navijački sindrom bez pobjednika, gdje poražen u svakom slučaju biva jedino hrvatski narod. Jer samo tako manjini politikanata, dok pune svoje pohlepne stranačko/partijske džepove, uspjeva održati politički monopol nad večinom. Ustrojbena politika elitističkog hedonizma ili s druge strane nepotizma za kojega se kaže da ga na radnom mjestu doživi devet od deset Hrvata.

Upravo je sljedom takvih PODIJELA nastala i danas opljačkana institucionalno kriminalna Hrvatska koja se i dalje neumoljivo rastače i porobljava. Lijepa naša u kojoj se rad(nik) obezvrijeđuje, a narod grubo pljačka i guli do kosti. Gdje mito i korupcija postaje pravilo, a sve veča nezaposlenost, siromaštvo i beznađe, konstanta bez alternative. Nije li upravo alternativa ono što čovjeka dijeli od potpunog poraza ili gotovo očaja?

Istina i laž današnje Hrvatske su s toga poput žrtve i zločinca. Suživot bez pravde na štetu istine, dok se pravednost crveni od sramote i nemoći. Budućnost bez alternative. I sve dok to narod ne shvati nema nam pomaka.

PROPAGANDA I AGITACIJA je kažu boljševici temelj svakog uspjeha

U nedostatku nacionalnog i gospodarskog programa ili opčenito državne strategije ,svjedoci smo kako sve češće upravo pijeteti i svečani protokoli postaju sredstvom za čišćenje vlastite savjesti ali i pranje povijesnih činjenica. Dok se živima sve više manipulira, žrtve se krajnje obezvrijeđuju. Jedni to nazivaju utakmicom, drugima je to svojevrstan psihološki rat. Međutim, svejedno jer u tome uvijek i jedino onaj koji gubi ili redovito stradava je hrvatski narod. Pobjednike se tako pretvara u gubitnike, dane ponosa i slave u antifašizam, a obranu i vrijednosti Domovinskog rata u terorizam. Da se svetinje kao i demokracija sve više zatire potvrđuju sve žešći prorežimski napadi na Referendum(e). Na žalost isto tako imamo i primjer medijske cenzure i zlouporabe od strane nekih inicijatora.

Tvorci takve, danas umiruće Hrvatske, kao društveno ozračje stvorili su jedan tako izopačen i izokrenut sustav vrijednosti kojega zaista ima rijetko gdje. Jedno nadasve bolesno, kužno ozračje koje odgovara samo onima što se svakodnevno valjaju u svom vlastitom izmetu. Ne i onom, vjerujem večem dijelu neokaljanog čestitog dijela hrvatskog naroda; socijalno ugroženom, obespravljenom, opljačkanom, prevarenom i izdanom. Najgore što popratna medijska klika mnoge od tih zlotvora lišenih svakog domoljublja, naročito društvene odgovornosti, u dijelu svoje medijske propagande, sve češće predstavlja čak i nekakvom desnicom. U Hrvatskoj danas nema lijevice ni desnice. Samo lice i naličje jednog još uvijek totalitarnog režima.

Što i kakva je to desnica koja uz pomoć LAŽI zajednički s istim ciljem ostvaruje projekt umiruće hrvatske. Je li se onda uopće čuditi uspjeloj manipulaciji jednog petokolonaša koji uz sdp kokošare ili hdz ovce u hrvatskom Saboru odaju pijetet zločincima. Gdje su nam danas narodni predstavnici poput nekad pravaškog zastupnika Josip Grižanića koji je usred sabornice udario bana Hedervaryja nogom u stražnjicu.

I dok nas dio tih čuvara višestranačkog jednoumlja tako agresivno prisiljava na podjele, drugi nam svaku moguću alternativu spriječavaju svojim lažima i neprestanim manipulacijama. Tako nam se izdajnici i veleizdajnici licemjerno pozivaju na državotvorne vrijednosti. Pohlepnici i nemoralni probisvjeti kojima gotovo ništa nije sveto u svojim lažnjačkim, uglavnom materijalno nezasitnim i bezbožnim životima pozivaju se na krščanstvo i obitelj. Pripadnici oligarhijsko elitističkih skupina koje nam sustavno zatiru sve demokratske procese predstavljaju se nositeljima demokratskih, isto kao i kriminalne organizacije gospodarskih promjena. Neki se tako čak i nude za tzv. veliki Domoljubni blok, istovremeno se okupljajući oko kriminalne organizacije, nelustriranih komunista i udbaša koji novcem opljačkanog naroda kupuju stranačke organizacije i sve ono što se danas kupiti može.

Za nadati se da ipak ne mogu kupiti i domoljubnu demokratsku Hrvatsku, poštene i slobodoumne ljude bez obzira na njihov svjetonazor ili demokratsko opredjeljenje. Jer narod se izgleda budi, a promjene osječaju. Domovinskoj Hrvatskoj za budućnost je neophodna alternativa. Politika neokaljanih domoljuba, a ne lažnih likova. Zajedništvo i prosperitet lišeno udbo partijskih trikova.

Njima je to poznato, zato ulažu toliko napora u sveopću hipnozu. No, sretna je okolnost što je za održavanje laži na životu potrebno puno riječi, i to stalno i neprekidno, dok se istina, s otrežnjavajućim učincima, može reći u samo par rečenica. Njoj ne treba puno. Zato jer je ona jednostavno - ISTINA. (K.Mišak)

ČINJENICA


Suradnja

Srećom nije padao snijeg, a ni kiše nije bilo. Samo hladno, kako po tijelu, tako i u duši od njihova shvaćanja demokracije. Naravno, radi se o prošlom referendumu za brak kao zajednicu između muškarca i žene. Padale su šale na taj račun dok se strpljivo satima čekalo u redu. Tamo, u Mostaru.

Trenutna neokomunistička vlast odredila je da Hrvati iz Herceg Bosne mogu glasovati samo na sljedećim mjestima: Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar. Izuzevši ovog posljednjeg, sve mjesta krcata Hrvatima, da budemo ironični. A gužva bi samo u Mostaru, iako ne onakva kao u onih blistavih prvih 10 godina kada je Tuđman predvodio svoj narod. Kasnije dođoše neki drugi što bi NAS silom mijenjali, kako se nedavno izrazi trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović, i gužve prestaše. Vlast ostade sama. Sada joj se to jasno poruči. Svakome je jasno, samo ne njoj da su muškarac i žena oduvijek tvorili obitelj. Ljudi su izišli na referendum čudeći se da o nečemu takvom uopće moraju glasovati. I poslaše neokomunističku vlast u ropotarnicu povijesti. Ovo je zaista njihov kraj. Draže im je surađivati s tajnim središtima moći po svijetu nego sa svojim narodom. Pa neka im bude.

Posebna su priča bili mediji u hrvatskom puku tijekom ove pripreme za referendum. Kad bi im čovjek vjerovao, pomislio bi da zagovaratelja i protivnika braka kao zajednice muškarca i žene ima više-manje jednako. Jedino su protivnici napredniji, jer nas vode u nekakvu suvremenost. Tu udicu rado su progutali i određeni mediji na Zapadu pa su izvijestili da se Hrvatska duboko podijelila. Zasipali su nas svojim dubokoumnim raščlambama. Neki drugi nisu bili takva mišljenja, ali se njihov glas slabo čuo zbog zaglušne buke koju su stvarali ovi prvi. Onda dođe uskraćivanje akreditacija za praćenje rezultata izbora u stožeru U ime obitelji, onih koji su bili »za«. Jasno razlučiše perjanice halabuke od ostalih. No, ne dadoše se ni dotični tako lako. U pomoć im priskočiše oni koji su nastojali biti uštirkaniji u govoru »protiv«. Stadoše na njihovu stranu. Bolje bi im bilo da su mirovali. Svima su bjelodano pokazali da nas neprestano medijski reketare. Nema među njima poslovnog natjecanja, nego mafijaškog kartela. Svi su isti samo su područja podijeljena. Pridruži im se i Hrvatsko novinarsko društvo te neko Hrvatsko vijeće za medije. Svima je u ustima najčešće rabljena riječ »fašizam«. Da su imalo demokratski raspoloženi i da svoje stavove ne svaljuju na druge, onda bi progovorili koju o Velimiru Bujancu. Taj čovjek čami u tamnici. Prije nego što mu je išta dokazano, oni su ga osudili. Jer, nije iz njihova tabora, iako je novinar. Čak i da bude kriv, ne mogu se tako prema njemu odnositi. Morali bi mu priskočiti u pomoć da dođe k sebi i okani se loših djela. Međutim, rekosmo, nije iz njihova tabora. To su drugovi koji su se obrazovali na primjeru Staljinove razbojničke družine, a kada zagusti onda se bježi u šumu. Njima je suradnja na izgrađivanju boljeg društva nepoznata stvar. Oni surađuju samo sa samima sobom, odstranjujući usput one svoje koji to dobro ne shvate.

U svezi referenduma oglasilo se i Europsko rabinsko središte. Slažu se da je brak zajednica muškarca i žene te prosvjeduju protiv onih koji to u Hrvatskoj proglašavaju fašizmom. Tako jednostavno i tako jasno. Treba li jasnije? Protivnicima očito treba. Oni za ovo jednostavno ne haju. Korisnike svojih usluga ne obavješćuju o ovom stavu i nastavljaju tvrdoglavo svojim putem. Prešli su sada i na slikovno uvjeravanje. Sve vrvi od svastika, uzdignutih ruku, kao da mjere kukuruz, i sličnoga. Zgražaju se da dvije trećine Hrvata, te građana i građanki (nismo svi Hrvati), misli isto. Te je, naime, ujedinio zov slobode, zov demokracije. Budućnost su države koja se zove Hrvatska. Oni međusobno počinju surađivati još više nego do sada. Zbog toga treba reći hvala onima koji su glasovali »protiv«. Vratili su nas razmišljanju o prirodnim vrijednostima i učvrstili u našim stavovima. Na svoj način učinio je to i Predrag Raos. Za desetak minuta svoga performansa, ponašanja koje ljevičari tako vole, uspio je razgolititi sjaj i bijedu onih pisaca koji se vole nazivati »moralnim vertikalama«. Pokazali su se zadrtima i nedemokratičnima, s govorom mržnje na usnama. Naravno da sam ne bih učinio nešto kao Raos, ali on je njihov član pa neka to srede s njim. Valjda im ne će pomagati Vesna Pusić, trenutna hrvatska ministrica vanjskih poslova. Ona je žestoko bila protiv, kao i uvijek kad je nešto vrijedno u pitanju. Sjetimo se samo njezine rečenice da je Hrvatska napala BiH. Što to činjenice i zdrava logika opovrgavaju, baš nju briga. Ona surađuje s nekim drugima, a ne sa svojim narodom. Ova hrvatska pobjeda na referendumu njoj je zapravo velika pljuska. Morat će se opravdavati pred svojim gospodarima zbog slabo obavljenog posla. Slušao sam je koju minutu nakon službene objave ishoda referenduma. Batrgala se u pokušaju da očiti poraz proglasi pobjedom, kakvom takvom. O žalu zbog gužve u Mostaru, ništa, kao i o nikakvoj posjećenosti biralištima tamo u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli. Za nju su Hrvati s druge strane granice nepotreban teret, oni koji smetaju da se Hrvatska pretvori u utvrdu građanstva, kako ga ona shvaća. Po svemu sudeći nismo te sreće da je pohodi obraćenje. Ne bi to bilo loše, da progovorimo u duhu Došašća. Kažu da se mogao obratiti jedan Napoleon Bonaparte, zbog čega ne bi i ona? Ne znam zbog čega, samo još to nije slučaj.

»Bio je ovo tužan i besmislen referendum«, izusti Zoran Milanović. Tako on svojim građanima. Da mu povjerujemo? Ne bi bilo dobro. U Belgiji su vjerovali svojim političarima pa je sada u njihov parlament upućen prijedlog zakona, koji će najvjerojatnije proći, po kojem se može eutanazirati i djecu. Dok ne navrše određenu dob, ne mogu kupiti ni alkohol ni cigarete, o vozilu i njegovom upravljanju da i ne govorimo, ali mogu odlučiti o svome životu. Ispravno, nema što. Sreća da ne živimo u slobodoljubivom Londonu, jer o ovome ne bismo mogli govoriti na ovaj način. Tamo su zabranili jednoj kršćanskoj radiopostaji objaviti sljedeće: »Ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da je više od 60% praktičnih vjernika diskriminirano na radnim mjestima. Istinski nas zanima prikupiti vjerodostojne podatke da bismo obavijestili javnost i tako pokušali učiniti društvo pravednijim. Nazovite nas, ako ih posjedujete.« Ovo je ocijenjeno nedopustivim političkim činom. Sprječavanje diskriminacije kršćana, dakle, i poboljšavanje društva nedopustivo su političko djelovanje. Na zdravlje! Stav baš kao u medija u hrvatskom narodu. Očita zajednička suradnja.

Osim obrane zorne činjenice, ovaj je referendum poslužio i za to da ljude ohrabri, da im otvori oči, da im dadne primjer koji se može slijediti. Na pomolu je nova hrvatska zora. Osim rada na njoj, za nju se treba već sada početi moliti. Nije dobro da to bude u posljednji trenutak kao za ovaj referendum. Samo je s Bogom prava sloboda i dostojanstvo. Sve ostalo je obična ljudska krhkost. Surađujmo svakoga trenutka s njim da ne bismo lutali i gacali po blatu što ga neprestano bacaju pred naše noge.

Miljenko Stojić


hrvatski-fokus.hr

Današnja vladajuća hrvatska kasta zločincu "drugu Titi" viri iz njegove totalitarne stražnjice

Agresivnim queer-ovcima je i demokracija postala tiranijom!?

„Ova je zemlja otvorila put novom totalitarizmu - bolje reći tiraniji, tu nije riječ o gay brakovima nego o nečemu puno važnijem, riječ je o ljudskom dostojanstvu“, vrijeđajući veliku većinu hrvatskog naroda tvrdi 'homofilni' etnolog i antropolog Sandi Blagonić.

UČENIK I UČITELJ - Sandi Blagonić i zločinac Tito

A sad nešto o Sandijevu evolutivnom stasanju; parafraziram jednog anonimnog komentatora: Kao napredno dijete vrijeme je kratio gledajući crno-bijelu televiziju i lakirajući svoje nokte. Vrlo brzo je shvatio da je zarobljen u pogrješnom primitivnom-ruralnom okružju i da svoje revolucionarne snage mora posvetiti bijegu iz istog, odnosno emancipaciji. Ponekad se naš Sandi osjećao kao princ (zapravo princeza) među 'prljavim svinjama' svoga tradicijskog okoliša. Marljivo je učio, posebno je pratio modne trendove, učio nove komplicirane riječi i tražio svoje mjesto pod suncem. Već u prvom razredu pučke škole shvatio je što bi htio biti - 'antro-etnopolog' odnosno i antropolog i etnolog (je li i 'pozadinac'?).

Riječ je dovoljno dugačka da se odmah vidi da nije prosta seljačina, dovoljno komplicirana da iza nje sakrije svoje moralne vrjednote, i dovoljno široka da uvijek može, ovisno o prigodi reći da je više 'antro-etno', a manje 'polog', ili kako mu već odgovara, po potrebi. Biti 'antro-etnopolog', i jedno i drugo, dobro je i stoga što se kroz taj poziv Sandi mogao osvetiti svima koji su ga u djetinjstvu vrijeđali, ponižavali i šikanirali dok je bio mali dečko još neodređene rodne orijentacije ili dok je bio u 'queer' dvojbii vlastite samoidentifikacije. Inače, pogrdni naziv queer engleskog je podrijetla (a čijeg bi drugo!) a u prijevodu znači čudan ili nastran ali se unatoč njenom značenju ta riječ i danas koristi kao naziv za cjelokupnu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu LGBT zajednicu kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj privatni život izvan hetero-patrijarhalnih normi. Dakle, agresivni queer-ovci poput Sandija nameću svoju nastranu normu kao kategoriju 'zdravog života' a heteroseksualce drže nastranima; eklatantna tiranija manjine!?

Uvijek je kao izučeni antropolog mogao popljuvati normalne, zdrave ljude da su 'antropološki seljaci', dok je sebe držao afirmiranim urbo-građaninom, kulturnim i finim. Štoviše, mogao je analizirati njihove glupe face, oblik glave i tijela te reći da su primitivni, prosti, prljavi i neodgojeni. Kao pravi narcisoid sebe je smatrao naprednim i progresivnim 'dostojanstvenikom', jednostavno rođenim za prosvjetitelja zatucanih masa ognjištara i inih seljačina. Kroz taj svoj, eto, sudbinski poziv mogao je cijelom auditoriju objasniti zbiljski nemoral u lijeganju s osobom suprotnog spola. Vrhunac svog queer-nakaradnog stasanja nalazio je u tome što se konačno mogao osvetiti onoj odurnoj mu Katoličkoj Crkvi. Oh, kako je on mrzio tu Crkvu i te glupe kamenjarce-ognjištare koji idu u tu groznu građevinu i glasno pričaju. Zaista ih nije mogao smisliti.

Korijen njegova stava o Crkvi leži u tome što ga župnik u njegovu malom istarskom mjestu nikad nije pozvao 'na samo' kao druge dečke, mada je to žarko želio cijelo djetinjstvo. Čak je i prije izbora za ministranta ponekad namjerno 'zamusao' svoje profinjeno, blijedo lice i skinuo crveni lak s noktiju a znao je ponekad i zamijeniti izderane espadrile tenisicama ne bi li se dopao onom 'stričeku u halji'. Eto, hvala Bogu, pokazao hrvatski narod premoćnom referendumskom pobjedom 3:1 što misli o toj nastranoj, queer-ideologiji ali ne samo bahatom Sandiju Blagoniću nego i svim sponzorima takve nastrane ideologije, raznim Milanovićima, Stazićima, Pupavcima, Jovanovićima, Opa(n)čićkama, Škrabalićkama, Pusićketinama i mnogim drugima; ipak 'prirodno' pobijedilo 'neprirodno' ili 'čisto' pobijedilo 'nastrano'! Pokazao hrvatski narod svoju tradicijsku snagu svim agnosticima i bezbošcima da ničim nisu zaslužili povjerenje koje im je taj narod ukazao jer ga očito vode u ne samo materijalnu nego i moralnu propast po kojoj bi Hrvat mogao biti 'svoj na tuđem'! A pokazala im to i TORCIDA ujedinjena s BBB-oysima zajedno kličući na maksimirskom stadionu 'Vukovar, Vukovar' i 'Za dom spremni'!

I ponovno će sljedbenici komunističkog svjetonazora reći 'govor mržnje', diskriminacija, fašizam, nacizam, nacionalna netrpeljivost! Ustaški pokret nije bio ni nacistički ni fašistički nego ekstremno nacionalistički, kao radikalni odgovor na dugogodišnji teror velikosrpskog šovinizma. „NDH nije bila samo puka 'kvislinška tvorevina' i ,fašistički zločin', već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“ (Franjo Tuđman, prvi i jedini pravi hrvatski predsjednik!). A da nije bilo pozitivnog hrvatskog nacionalizma u Domovinskom ratu nikad ne bi imali svoju, hrvatsku državu koja je danas postala teško breme raznim yugo-filima, orjunašima, bivšim udbašima, 'pederima' i licemjernim srbijanskim ekstremistima koji žive i jedu 'leb' u Hrvatskoj a i danas im je glavni grad - Beograd!

Ne postoji ni službena niti ikakva druga definicija pojma 'govor mržnje'. To je samo drugi, moderniji naziv za političku cenzuru odnosno to je revalorizirana komunistička etiketa za sotonoziranje i ušutkivanje političkih neistomišljenika. Svi koji su ovih dana javno govorili da će prvog prosinca glasovati 'za' u očima vlasti i mnogih od Vlade plaćenih 'udruga civilnog društva' širili su tzv. govor mržnje; premda je svakomu normalnom čovjeku jasno da tu nema nikakve mržnje niti ikakve, po Sandiju Blagoniću, rasističke tiranije. Nekada, u Titino doba politički su neistomišljenici bili etiketirani državnim neprijateljima, a danas se od ove neo-komunističke vlasti etiketiraju širiteljima govora mržnje.

Treba prepoznavati ne samo znakove nego i govor vremena a po svemu sudeći 'vrijeme se vraća' odnosno pokušava se silom vratiti. Tuđmanu su raznorazni 'sionski mudraci' i domaća kamarila zamjerali da koketira s ustaštvom a danas vladajuća hrvatska kasta ne samo što 'koketira' nego metaforički rečeno zločincu-drugu Titi viri iz njegove totalitarne stražnjice!

Damir Kalafatić


Kako je mali Ivo naučio od tate Ante sve o tajnim službama

Dok Hrvatskom bijesne rasprave o referendumima fokus javnosti je lagano preusmjeren sa nedavnih događaja u Vukovaru. Da, radi se o onom danu kada se politika predsjednika Josipovića i premijera Jovanovića, pardon Milanovića, suočila ne sa naručenim anketama već sa živim zidom sto tisuća nezadovoljnih građana. Nakon premijerovog vatrenog krštenja u Kninu, kada mu je mnoštvo okupljenih zviždalo na proslavi Dana pobjede, bilo je ovo prvo predsjednikovo narodno krštenje.

Međutim, legitimnu akciju prosvjeda u vidu mirnog okupljanja i prosvjeda državni vrh i režimski mediji doživjeli su kao pokušaj državnog udara. Politički je to mentalitet koji svaku opoziciju, pa i mirno okupljanje nasred ceste, smatra drskom opstrukcijom vlasti, mentalitet je to koji svaku opoziciju smatra smrtnom prijetnjom. Prema receptu iz nekih prošlih vremena protiv građanske opozicije dopušteno je koristiti i tajne službe.

Upravo je „najpopularniji“ hrvatski političar, predsjednik Josipović, zatražio žurnu istragu tajnih službi o događajima u Vukovaru. Iz njegova istupa moglo se čak iščitati žaljenje za činjenicom što se tajne službe nisu ranije obračunale sa svim onim građanima koji su predstavljali potencijalnu prosvjednu prijetnju predsjednikovoj i premijerovoj koloni. Nešto slično događalo se Ivanu Gabelici svaki put kada bi Josip Broz Tito dolazio u Zagreb. Naime, Udba bi Gabelicu svaki put za Titova posjeta Zagrebu preventivno zatvorila, a iz čistog užitka pritom i mučila. Je li Josipović na ovakav način želio iskoristiti resurse SOA-e?

Čak se i premijer Milanović u izjavama za medije ogradio od Josipovićeva zahtjeva za uporabom tajnih službi u Vukovaru, istaknuvši kako je zadatak tajnih službi prije svega briga o vanjskoj ugrozi države i građana.

Milanović je, htjeli mi to priznati ili ne, u pravu. Uporaba obavještajnih agencija u radu na domaćem terenu, pogotovo u dnevno političke svrhe, nije svojstvena demokratski uređenim društvima. Neke države, primjerice SAD, imaju čak i zakone koje obavještajnim agencijama zabranjuju rad na tlu SAD-a i miješanje u redovite policijske nadležnosti. Upotreba obavještajnog aparata u dnevno političkim razračunavanjima svojstvena je nekadašnjem sovjetskom lageru i despotskim državama u Aziji i Africi. Bila je to i omiljena metoda jugoslavenskih čelnika u obračunima sa potlačenim narodom. OZNA sve dozna, bila je krilatica koja je ledila krv u žilama uplašenom i fizički ugroženom hrvatskom narodu. Poslije je stopama OZNE revno nastavila UDBA, gospodareći životom i smrti na ovim prostorima.

Od kud predsjedniku Josipoviću ideja za uporabom tajnih službi u unutar političkim razračunavanjima? Po savjet nije trebao ići daleko, otac Ante, nekadašnji dužnosnik OZNE, sigurno je sina upoznao sa svim „političkim dobrobitima“ koje donosi ukrštavanje tajnih službi i politike.

Vukovarski događaji razobličili su predsjednika pravnika, skladatelja i pijanistu kao izvornog apsolutističkog, komunističkog, vlastodršca koji se ne ustručava posegnuti i za tajnim službama kako bi se održao na vlasti.

Željko Primorac


O LJUDIMA I ŽIVOTU PREMA KNJIŽEVNOM DJELU MILE BUDAKA

ŽIVOT

Tko bi mogao rastvoriti malenu sjemenku oštre vlasulje na Dušicama nad Svetim Rokom, spoznati nešto od tajne što je život i podijeliti je s nama! Samo umjetnik! Samo je umjetnik saveznik tisuća godina ljudskog iskustva i bljeska istine!

Stotine stranica književnog djela Mile Budaka svjedoče upravo o pothvatu rastvaranja. Jer, eto, književnik je bio rođen s darovima za osobit put, poput njegova velikog junaka Luke, koji je već iz djetinjstva mnogo znao i mnogo razumio, jer ni kraj jednog događaja, ni preko jedne riječi nije prelazio bez osjećaja i razmišljanja. Često puta je sjeo na stanac kamen više kuće, laktove podbočio na koljena, glavu na dlanove i netremice zurio u nedohitno visoko nebo i promatrao zvijezde. Vidio je da sve zvijezde vise u zraku, kao kruške ili jabuke na stablu, samo što se stablo ne vidi... (Og. I., 32)

Razumio je Luka (i Budak!) kako se osjećaju biljke, šuma i zemlja, kako se osjećaju životinje. Slušao je ševinu molitvu kada se digne u nebesa (Og. II., 157), ali iznad svega razumio je, naravno, ljude, koji žive nošeni neumornom nadom ka neprekinutosti, svjesni da su u kratkom životu, ovisni o disanju koje može ugasiti ćuh vjetra. Lukina velika snaga – i cijela Budakova fikcija – buja iz poniznosti pred činjenicom krhkosti.

U svome samotnom književničkom poslu Budak je u svom srcu najprije neumorno tražio srca drugih ljudi, da vidi za što su spremna. Vidio je da su najljepša kada vole - prijatelja, druga u radu, roditelja, dijete, ženu, muža. Opisivao je ljubavi koje izviru iz jake duše i preuzimaju velike odgovornosti. I, naravno, čine čovjeka sretnim da može doživjeti ushit i dragost, kao da se sav nekuda razilazi, rastače, rasplinjuje, samo da ne počne vikati: Pomagajte braćo, ljudi! Ustavite me, skupite me, zgrnite me evo se razleti' u komadiće, raziđo' se na sve četiri strane svita ka' razlivena voda. (Og. I., 39). Lijepe su Budakove stranice o ljubavi! A o dobroti! Ili, o nježnosti! Njegov Luka svoju ženu u svim godinama braka oslovljava jedinice moja (Og. I.,62), kćer o milinje moje (Og.,140), a Anina djeca su mu draga dva mrava (Og. I., 294)!

A stranice o hrabrosti i samopouzdanju! U svijetu o kojemu Budak piše (i na drugim mjestima!) ljudi su trajno suočeni s pogibeljima - s razočaranjima, preuranjenim smrtima, lošim ljudima, ratovima, državnim nasiljem. Ljudi se nastoje oduprijeti snažno - nutarnjim mirom (Živ se čovik ne pridaje. Og. I., 71), dostojanstvom (Nit se savi, nit se privi. Og. I., 208,), odlučnošću (Ko se pripane, gotov je! Ba., 236). I žene i muškarci, tu nema razlike. Svakog boli jednako (Kun da j' moje srce drukčije neg tvoje! Og. II., 251), ali svi na isti način žele ostati uspravnima, dati sve od sebe da nastave svojim putem.

Budakovi junaci nisu motivirani onim što im nedostaje ili onim što posjeduju. Na oskudicu se ne žale. Da, Seki se srce steže da je za njenu djecu u novoj gradskoj smočnici sama bijeda i sirotinja, tek šaka brašna, žlica masti i čaša ulja. (GT., 99), a Luka kao lud želi postati vlasnikom Doca Kresojića, svim silama. Kada ga je uspio kupiti, stupio je na njega tako da mu je duša bila razigrana da je zaboravio sve nesreće koje su ga bile i satirale, sve teške slutnje i bojazni za budućnost. Na oči mu udariše suze radosnice, srce se uznemiri, a duša u zanosu prošapta: Majčice moja, zemljice moja, sunce moje žarko, sad sam se ja rodije, kad sam ovo dočeka'. (Og. I., 431) No Seka i Luka ne žele imati više zato jer njima treba materijalno. Drugi su njihovi razlozi.

Budak piše, naravno, i o ispraznim ljudima. Također i o lošima - kojima ravna zavist, opsesivno ponašanje, sebičnost, lijenost, ogovaranje, korumpiranost. Opisuje i teške ljudske odnose - opterećenima laganjem, podmetanjem, ogovaranjem, sramoćenjem ili čak brutalnim nasiljem. Zna Budak sve ljudske granice! Njegov Joso, koji umire od žalosti za sinom Nikolom - koji je pred strašnom nepravdom morao zauvijek napustiti kuću i sakriti se – bio je zadovoljan, ali i vrlo iznenađen, kad je čuo da su se mnogi kod vlasti izložili kako bi posvjedočili o Nikolinoj nedužnosti. Jer, nije se on zanosio i previše vjerovao u ljudsku odlučnost i čestitost do samozataje! Dok ništa ne stoji i dok nema baš nikakove opasnosti, (drugi) će pomoći. Ali kada bi se moglo štogod o njega ostrugati i malko ga možda i poškakljati koji zarez niže kože, prestaje i prijateljstvo i odanost i odlučnost. (Ha., 155)

Dakle, Budak život vidi u finoći njegova tkanja – što je osnovni uvjet ozbiljne književnosti – pa preostaje još ključno pitanje, piše li Budak lijepo, je li uistinu pravi i veliki književnik. Hrvatska književna enciklopedija Hrvatskog leksikografskog zavoda (Zagreb, 2009.) urednika Velimira Viskovića Budaku daje skoro dvostruko više prostora negoli Ivanu Aralici a šest puta manje negoli Miroslavu Krleži! A osjećamo da je Aralica veliki hrvatski pisac! I da Krleža ne može biti toliko puta bolji od Aralice! Znamo, također, da se moglo dogoditi da Budaka u Enciklopediji uopće i ne bude. Književna komparatistika je, očito, neobična fizika. Stoga moramo sami zaključivati. Jasno vidimo da je u Budakovu slučaju riječ o autentičnom senzibilitetu, velikom naratoru, vrhunskim strukturama i profinjenoj metaforici. Metaforičnost (i metafizičnost!) pričama i romanima plove poput tisuća jakih struja morskih dubina.

Često se spominje da je Budakov književni opus načelno stran današnjem čitatelju, što bi moglo biti istina, premda zapreke sigurno ne stoje u vezi s „tradicijskom kulturom“, „patrijarhalnim vrijednostima“, „selom“ ili „zavičajnim jezikom“. U tom smislu čitatelju moraju biti strani i Grazia Deleda (Nobelova nagrada), jer piše o staroj ruralnoj Sardiniji, Zsuzsa Bank (Njemačka nagrada za književnost), jer piše o životu u mađarskoj provinciji, Frank McCourt (Pulitzerova nagrada), jer piše o sirotinji u irskom Corku ili Kiran Desai (nagrada Booker), jer piše o dijelovima Indije. Književnik uvijek piše o izoštrenoj slici jednog djelića svijeta. A pripada li malom narodu, rijetko doživljava visoku čitanost. Budak je, istina, imao vrlo široki krug čitatelja u Budakovu književnom razdoblju, od 1930. do 1945., kada su mnogi bili baš iz sredina sličnih onima o kojima Budak piše, a čežnja za nacionalnom slobodom, koje je Budak lučonoša i mučenik, na svom vrhuncu. Danas se njegovim knjigama kao dragocjenomu književnom blagu raduju oni čitatelji koji žeđaju za umjetnošću u smislu najljepših procesa sanjanja, u smislu žudnje za poetskom čarolijom (Schiller) – iako i te čitatelje obično vodi koji od starih razloga. U Budaku nalaze vrhunsku hrvatsku poetsku esenciju. Ali također i dramu najveće nacionalne bitke. I sjaj pobjede!

Na kraju, još riječ o bitnom u životu, kako ga vidi Budak. Bitan mu je svakako red u duši i red među ljudima, koliko ga je na ovom svijetu moguće postići. U tom smislu Tomina tvrdnja Kome damo viru, more na nama vatru ložiti (GT., 200) nije lokalna dikta, već moralni ideal. Bitno je Budaku, očito, i lijepo, jer stvara poeziju, književnu prozu i memoaristiku, a i uređuje, puno i vrijedno. Iz svega je međutim vidljivo da zna kako o bitnome ne mogu govoriti samo etika i poetika. Penje se u sve duhovnije sfere, sve intenzivnije kako godine prolaze.

U proljeće 1945. je već daleko, gotovo da iskoračuje ka nevidljivim stvarnostima, i to u vrsti duboke šutnje: Kao što ružino stablo ne ispituje tajne Providnosti, već posve pravilno donosi opasno trnje i najdivnije ruže opojnog mirisa, isto je tako i Ivan (koji je na Svetom Brdu doživio susret s Bogom) nosio svoje darove bez razmišljanja i bez umovanja. On je o tom šutio, a ako je tko spomenuo, pretvarao se da ne razumije, a kad bi morao razumjeti, kad bi mu to oružje izbili iz ruku, on bi ublaživao i svodio na ništa, dok ne bi izmakao i uklonio se. (Ba., 96)
Ivan – koji je sam Budak, jednako kao što su Budak Luka (Og.) ili Mijat (OdV.) - na kraju uistinu sažimlje što život jest: I tako... Sve je živo, sve je Božje, i u Njemu... I tako... I ovaj kamen i ovo drvo i ova trava ... (Ba., 56).

Kratice:

Og. – Onjište I. i II. dio, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990.;
Ba. – Bazalo, Matica hrvatska, Zagreb 2004.;
GT – Gospodin Tome, Matica hrvatska, Zagreb 1944.;
Ha. – Hajduk, Hrvatsko kulturno društvo Freiburg i Ogranak Matice hrvatske Basel, Zagreb / Basel / Freiburg 1989.;
OdV – Opanci dida Vidurine (Čiji je Velebit), Matica hrvatska, Zagreb 1933.

Maja PAVELIĆ RUNJE


hrsvijet.net

Poražen je svjetonazor kojemu je odstrel Bjeloglavog supa zločin, a abortus ljudsko pravo

Mnogo više od rezultata referenduma promatrao sam jučer izraze lica okupljenih u stožeru udruge Građani glasaju protiv. Interesantno je bilo pratiti gestikulacije, verbalne ispade i izraze lica bilo vođa udruge bilo televizijskih voditelja ili političara koji dijele svjetonazor sa navedenom grupacijom. Na njihovim licima nije toliko bilo prisutno razočaranje ili tuga koliko se jasno mogao iščitati bijes i mržnja.

Osokoljeni medijskim monopolom i snagom državnog aparata iza njihovih leđa sipale su se uvrede prema svima koji misle različito, glasaju različito te općenito svima koji dišu različito od šarenog društva okupljenog u Društvu arhitekata.

Na ime ljudskih prava tu večer bili su spremni oduzeti pravo na različito mišljenje većini naroda. Na ime ljudskih prava bili su spremni zabraniti govor koji nije po njihovoj volji. Na ime ljudskih prava bili su spremni suspendirati Ustav, sabor, zakone i demokraciju, jer ugrožena su, prema njihovu mišljenju, njihova ljudska prava. Iz sfere navodne ugroženosti prešli su, osnaženi neiscrpnim medijskim, novčanim i političkim resursima, u marš prema jednoumlju i diktaturi. Pritom imaju političko mentorstvo onih grupacija koje jako dobro znaju što je jednoumlje u svim segmentima javnog života, a pogotovo medijsko i političko jednoumlje.

Potpuno izvrnuti sustav vrijednosti, izvrnuto shvaćanje ljudskih prva, kalemljeno na totalitarističku ideologiju reformiranih komunista put je u nove tragedije i podjele u narodu i zemlji. Mala Hrvatska rekla je ne ideologiji mržnje, nametanja mišljenja, „preodgoja“ naroda i zatiranja obitelji i braka. Zbog ovog povijesnog „NE“ budite spremni na sve vrste etiketiranja, pljuvanja i podmetanja. Budite spremni na etiketiranje cijele nacije kao fašističkog naroda i države kao homofobne tvorevine. Uostalom, Hrvati su to već prošli početkom devedesetih, kada im se pokušala nalijepiti etiketa profašističkog naroda. Pobjedom nad svim silama zla početkom devedesetih uspjeli smo, kao narod, izboriti svoje mjesto pod svjetskim suncem, a pobjedom na referendumu izborili smo se za svoj način života i zaštitili ono što čini temelje ovog naroda-obitelj.

Budite ponosni, pobijedili smo sile koje više drže do dostojanstva i života Bjeloglavog supa nego do života nerođenog djeteta. Tim silama tame odstrel Bjeloglavog supa predstavlja zločin, a ubojstvo nerođenog djeteta ljudsko pravo. Ovoj primjer samo je jedan među stotinama sličnih koji jasno pokazuju do koje granice može ići izopačenost ljudskog uma i ispiranje mozga cijelom narodu sa temom ugroženosti ljudskih prava.

Željko Primorac


hrvatski-fokus.hr

Nije im pomogla ni ideologija, ni neviđeni govor mržnje

Očekivana pobjeda Inicijative U ime obitelji znak je svakoj pametnoj vladi da joj je kraj blizu. No, riječ „svakoj“, ne živi u Hrvatskoj. Zoran Milanović živi u svome svijetu i, poput većine političara na vrhuncu, pa tako i hrvatskih, ne vidi ono oko sebe što svi drugi vide. On i dalje nastavlja bahato i nesustavno vladati po nasljeđenoj ideološkoj matrici Vicka Krstulovića ili Ante Jurjevića Baje.

Činjenica je da je za ŽIVOT glasovalo 65,87 posto birača, iako Vesna Pusić govori nešto manje. Isto je tako činjenica da je protiv života svoj glas dalo 33,51 posto birača, iako Vesna Pusić uporno ponavlja 35 posto. U demokratskim procesima to je veliki poraz. Poraz nad porazima i dokaz kako ima nade za Hrvate. Posebice kada se prisjetimo s kakvom je prednošću u borbu krenula gubitnička vladajuća ekipa i kako je uspjela ujediniti sve vodeće medije, i one koje nadzire u cijelosti (HRT, HR, EPH...), kao i one koji uvijek podržavaju bilo koju vladajuću garnituru (Nova TV, RTL...). Toj bulumenti dirigiranih medija na daljinski upravljač svakako treba (proi)dodati portal www.tportal.hr, koji svi mi financiramo putem korištenja elektroničkih medija. Drugi portali, koji su se u cijelosti priklonili ideološkoj ljevičarskoj harangi, poput portala www,index.hr, samo potvrđuju ono što se oduvijek zna da su osnovani samo s jednim ciljem: razaranje preostaloga zdravog hrvatskog tkiva.

Ovi medijski totalitaristi nisu koristili argumente u ostvarenju svojih ciljeva. Lagali su gore od Goebbelsa i njemu sličnih totalitarističkih nacističko-boljševičkih kreatura. Širili su neistine kako navodno referendum nije u skladu s ljudskim pravima i time ni s europskim zakonom. Pozivali su se na Europsku komisiju i lagali da će nas ona udariti po prstima, unatoč činjenici da Komisija otvoreno kaže da obiteljsko pravo i definicija braka spadaju u nacionalna pitanja. Prije Hrvatske već pet država EU-a – Letonija, Poljska, Mađarska, Bugarska, Litva - ustavom su zaštitili brak i definirali ga zajednicom između muškarca i žene.

Dokle ide ideološka zasljepljenost i mržnja prema svemu hrvatskome najbolje je pokazano na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji večer nakon što su zatvorena birališta. Na javni radio pozvani su Ivan Rimac s Pravnoga fakulteta u Zagrebu i Mirjana Popović, udarna pesnica medijske političke scene. Dok je gđa Popović svojim ciničnim vesnopusićevskim i radimiročačićevskim stilom birala riječi kako što više ocrniti pobjednički hrvatski narod, Rimac je kroz svoj suhoparni pravni rječnik ulazio u brojne kontadikcije.

Sve se to još i moglo prožvakati, ali na televiziji nikako ne. Javna televizija pozvala je u studio po dvojicu „naših“ i „njihovih“. Od pripadnika grupacije PROTIV pozvana je sociologinja Vesna Kesić, poznata po jugonostalgičarenju i otvorenoj mržnji prema svemu hrvatskome, te izgledom mlađahni pripadnik SDP-a i „novije generacije“ Sandi Blagonić. Na drugoj strani stola nalazili su Tonći Matulić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, i povjesničar Ivo Banac. Voditelji su bili režimu odani novinari Mirjana Posavac i Branko Nađvinski. Bilo kakav normalan razgovor nije se mogao voditi jer su Kesićka i Blagonić bili izvan sebe; ona negdje u partizanima i partizanskim ofenzivima, a on među homoseksualnih jurišnicima. Blagonić je sve one koji su glasovali ZA nazvao „neoodgojenim i neobrazovanim“. Za njega je Jugoslavija bila med i mlijeko, a od 1990. nastupa razdoblje „retradicionalizma“ u kojem smo svi zaostali ustaše, dok su oni školovani, lijepi i pametni. Banac i Matulić su se suprotstavili njegovu govoru mržnje, kad već nisu voditelji. Nađvinski je jedino reagirao kad je Blagonić blebnuo glupost nad glupostima da su HDZ-ovi gluplji od SDP-ovaca zato jer se više rastaju.

No, nije ni ovo bio najveći i najgrublji govor mržnje protiv svega hrvatskoga. Za prvo mjesto na toj primitivnoj top ljestvici našao se portal www.index.hr, koji je jutro nakon velikoga poraza objavio članak sljedećeg naslova: "Crkva je pobijedila, desničari ojačali u jeku krize i nezaposlenosti". Iza toga je uslijedila „analiza“ referenduma s novim izljevima mržnje i primitivizma. „Pojedine općine dalmatinskog zaleđa na referendumu o braku pokazale su, očekivano, najmanje tolerancije. U Hrvatskoj postoje birališta na kojima je gotovo 100 posto glasača bilo za ograničavanje prava manjina“, napisao je ovaj portal i svoju kvalifikaciju „obogatio“ popisom južnohrvatskih općina koje su bile ZA. Radi „ravnoteže“, objavili su i popis općina iz dekroatizirane Istre u kojima su multi-kulti birači u većini bili PROTIV. I na kraju na INDEXU dolazi šlag. Dolazi slikovni govor mržnje. Slika na kojoj se nalazi hrvatski kvadratičasti grb u kojemu su kvadrati stilizirani u obliku nacističkoga križa iznad i ispod kojega se nalaze nekakve ustaše. Ako ovo nije govor mržnje najgore vrste, onda ova vlast više nikada nikoga ne smije niti taknuti.

Zrinko Horvat


Kroćenje narodne volje

Što smo to, zaboga, jučer učinili mi zloglasni Hrvati? Jesmo li, kako je predvidio umni Davor Butković, postali Srbi? Jesmo li, kako nas je upozorila Mirjana Krizmanić, sebi svezali „štrik oko vrata“? Jesmo li se, kako mudruje Norbert Mappes-Niediek, od istočnoga Zapada pretvorili u zapadni Istok? Je li to, kako je uoči referenduma državnički naslutio Ivo Josipović, katastrofa za Hrvatsku?

Mogao bih u nedogled nizati panične opomene i upozorbe mudrih ljudi (poput Vjerana Zuppe, Branimira Pofuka, Many Gotovac, Sandija Blagonića, Vesne Kesić itd.); mogao bih potvrđivati ili opovrgavati njihove argumente; mogao bih s njima bugariti ili parodirati njihove žalopojke o tomu kako smo „napredak“ gurnuli „korak natrag“; mogao bih se zlobno smješkati ili mrzovoljno mrgoditi. No, ne ću ništa od toga. Moj bi glas, kakav god bio, u toj kuknjavi potonuo. Zato radije ostajem pri svomu prvom pitanju.

Što smo, dakle, jučer učinili? S obzirom na trenutni pravni učinak: malo pa ništa. U Ustav smo unijeli čl. 5. Obiteljskoga zakona: Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Definicija formalnologički stoji. Ona uredno određuje bit stvari najbližim rodnim pojmom (“životna zajednica“) i vrsnom razlikom („žene i muškarca“). S toga motrišta ona bi oduševila i Aristotela, utemeljitelja formalne logike. Sadržaj definicije potvrđuje cjelokupna hrvatska povijest. Ta ju je povijest i unijela u Obiteljski zakon. Dosad još nitko nije osporio ustavnost toga zakona. Što, dakle, može biti prijeporno u tomu što smo jednu od stožernih vrjednota svoje uljudbe usidrili u Ustavu? Ništa.

Druga je stvar što se stožerne vrjednote hrvatske uljudbe ne uklapaju u vrijednosni sustav sadašnje vlasti u Hrvatskoj. Jasno je to iz niza izjava i postupaka. Toj je vlasti Republika Hrvatska – „višenacionalna država“ i „dom nacionalnih manjina“ (Ivo Josipović); Hrvatska joj je „slučajna država“ (Zoran Milanović); ona nasilno i protuzakonito uvodi dvojezičnost i postavlja ćirilične natpise u Vukovaru; bez imalo srama predvodi kampanju protiv zdravog razuma i Obiteljskoga zakona; prijeti da ne će dopustiti referendum o ćirilici bez obzira na broj potpisa što ih je skupio Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara. I sve to naziva – „napretkom“!

Što s takvom vlašću? Narod ju je na Dan sjećanja u Vukovaru ostavio samu sa stranim diplomatima, Miloradom Pupovcem i tjelesnom stražom. Jučer ju je na referendumu o braku potukao dvotrećinskom većinom glasova. Oba je poraza mogla izbjeći, prvi – držeći se zakona; drugi – prihvaćanjem očitovane volje oko 750.000 ljudi. Ali ta je vlast slijepa. Ona se samovoljno koprca i obijesno kopita. Ako doista počne, kako najavljuje Zoran Milanović, krotiti suverenu narodnu volju, nitko ne zna što nas čeka.

Benjamin Tolić


Iz Sarajeva...

SARAJEVO: BUJRUM/DOBRODOŠLA BRENO, MARŠ THOMPSONE!?

Znam da mnogima u ovo vrijeme nije mnogo stalo do Thompsona i njegovih nastupa, pored ćirilice u Vukovaru i refernduma koji je jučer održan u Hrvatskoj, ali moram(o) se malo i osvrnuti na to što Thompson (ne)smije u Sarajevo a pjevači poput Ace Lukasa, Gorana Bregovica, Lepe Brene su uvijek dobrodošli u (multi-kulti) Sarajevu...!

Zaista, ali zaista je licemjerno od Sarajeva i Sarajlija koji raširenih ruku dočekuju Brenu u dvorani Zetra. Naravno, digne se hajka protiv zabrane koncerta, no koncert se ipak održi, kada je u pitanju Brena. Zašto se digne tolika hajka na Thompsona da čovjek mora otkazati koncert, koncert koji je trebao biti humanitarnog karaktera, novac od ulaznica trebao je ići za izgradnju Hrvatskog studentskog doma u Sarajevu, kome to i zašto smetaju Hrvati, koji su gradani Sarajeva, pa i oni Hrvati koji su branili Sarajevo, kome smeta koncert kojim bi se obilježila deseta godišnjica od dolaska Pape Ivana Pavla II s porukom mira u Sarajevo, 10.05.1997.

Protiv Brene i Thompsona se pokrene inicijativa za zabranu koncerta, no, da se primjetiti kako se manje Sarajlije bune kada je u pitanju Brena, koja je davala podršku srpskim četnicima 90-ih godina, u Brckom, Bijeljini, zajedno sa Mitrom Mirićem, koja je pjevala na raznim "skupovima", slikala se u srpskoj uniformi, u istoj uniformi od koje su stradali mnogi Hrvati i danas Bošnjaci.

A jedan Thompson, koji nikada ništa nije rekao protiv Bošnjaka/Muslimana niti izjavio, niti jedna njegova pjesma vrijeda Bošnjake/Muslimane, nije dobrodošao u Sarajevo, zašto? Ni meni nije jasno...

Sarajevo je raširenih ruku dočekalo i srpskog, liječenog narkomana Acu Lukasa, koji je "ukrao" pjesmu Miris ljiljana i otpjevao Miris tamjana, pjevač koji je javne i poznate bh. ličnosti nazivao "prljavim muslimanskim govnima", pjevač koji je Hanki Paldum nudio 1997. za Bajram čvarke, pjevač koji je pjevao Legiji, Arkanu i ostalim srpskim dobrovoljcima. Znači, opet jedan srbin dobrodošao u Sarajevu, bez obzira što rekao i otpjevao, a Thompsonu opet jedno veliko NE! Zašto? Nije mi jasno...

Mi, muslimani koji volimo, pratimo i cijenimo rad gospodina Perkovića, čudimo se ovakvim "ispadima" Sarajeva i Sarajlija, doživljavamo Sarajevo kao centar Islama, koje šuruje sa pravoslavcima protiv katolika.

Zaista je smiješno kada se Sarajlije bune protiv nastupa Thompsona u Sarajevu, a ni "a" ne kažu kada Thompson dođe u Kiseljak koji je 30-ak kilometara od Sarajeva, kao da je samo Sarajevo Bosna i Bosanski narod...?

Nas, koji volimo Marka Perkovića ima velik broj, no ne smijemo toliko pričati o tome jer je Perković zlo za Bosnu, a ovi gore koje sam nabrojao,oni su kao dobro za BiH, smiješno i žalosno...

Očekujem(o) da se Sarajevo ispriča javno, Marku Perkoviću što su mu prijetili bojkotom koncerta a raširenih ruku dočekali Acu, Brenu, Bregu...i još očekujem(o) da će Thompson što prije predstaviti svoj novi album ORA ET LABORA (MOLI SE I RADI) i u Sarajevu, koje je koliko srpsko, bošnjacko, toliko i HRVATSKO!

ZA SARAJEVO SPREMNI!

Adnan Sivčević


Zagreb, 1. prosinca 2013.

Dobrodošli u naš i vaš Zagreb!

Kao da su ponosne devedesete

"Virujte nam da se osjećamo ka da smo u Splitu. Pun je grad torcidaša. Šetamo sa Hajdukovin šalovima oko vrata i di god dođemo svi nas pozdravljaju, ka da je devedeseta. Na istočnoj tribini Dinamova stadiona stopile su se zastave i simboli Dinama i Hajduka".

Dragi Torcidaši, dobrodošli u ZG. Potražite i štandove za potpis za Vukovar, referendum o ćirilici. Udružite se s BBB-ovcima i zajedničkim snagama pomozite da se skupe potpisi i bandi na vlasti pošaljite poruku kao i na stadionu bandi u nogometnom savezu. Zajedno smo jači i učinkovitiji! Samo su neke od poruka. Lijepo je čuti i najdomoljubniji hrvatski pozdrav. Unatoč i usprkos neosnovanim zabranama raznih mrzitelja Domovine. (http://youtu.be/QPBlQMVsjic)

Ivan Remeta Johnny


Večernji list laže i širi atmosferu linča

Misli li gospođa Nataša Jovičić da je ovo 1945. pa da se ne smije javno govoriti i da je ona kao ravnateljica javne ustanove Jasenovac, koju od svoje sirotinje plaćaju Hrvati, izuzeta od kritičke riječi i nedodirljiva?

Je li Hrvatska na rubu građanskog rata koji zazivaju antihrvatski mediji i aktualna vlast? Činjenica je da sam ravnateljici Spomen parka Jasenovac Nataši Jovičić uputio email i iza toga emaila stojim u potpunosti. On izražava moj politički stav i mišljenje da dotična gospođa svjesno obmanjuje javnost i širi laži o Hrvatima kao genocidnom narodu. Postoji stotine dokaza da je popis žrtava u Jasenovcu lažan i to gospođa zna i time je njezina djelatnost još manje moralna. Reagirao sam na ovaj članak; http://www.index.hr/vijesti/clanak/spomen-podrucje-jasenovac-najsnaznije-osudjuje-slavljenje-ndh-i-napad-na-manjine/714143.aspx

Međutim, ta gospoda iz Jasenovca su dobili još jedam email sa slikom metka i za njega se ne zna tko ga je poslao i to mene ne zanima. Mi se kao politička stranka za svoje ciljeve borimo nenasilnim metodama i svaku aluziju na nasilje odbacujemo i osuđujemo. Kao predsjednik stranke pridržavam pravo svoga javnoga istupanja i stojim iza svake izgovorene ili napisane riječi. Ukoliko se to ne smije, onda neka Milanović i javno proglasi diktaturu pa da znamo na čemu smo.

Međutim večernji list u svomu članku mene osobno optužuje za prijetnje navedenoj gospođi, pa objavljuje tekst s bombastičnim naslovom; „Šef HČSP-a prijeti ravnateljici SP Jasenovac“ (http://www.vecernji.hr/hrvatska/sef-hcsp-a-prijeti-ravnateljici-sp-jasenovac-906148). U tekstu nadalje se meni direktno imputira i slanje emaila s metkom, na što sam reagirao i zvao uredništvo večernjeg, ali naravno naišao sam na potpunu ogluhu i bahatost s druge strane. Članak potpisuju Denis Derk i Marko Špoljar, a u razgovoru se djelovali dosta pripito.

Žalosno je da je Hrvatska nakon više od dvadeset godina na ovakvim demokratskim granama, kada pravo na javnu riječ ima samo jedna, antihrvatska strana. Internet komunikacija je jedino sredstvo političke borbe koje režim ne može kontrolirati, pa se metodama linča i zastrašivanja nastoji umanjiti njegovo korištenje. Pitamo se ima li kraja ovoj posvemašnjoj antihrvatskoj histeriji i od kuda izvire tolika mržnja prema nama Hrvatima? Ona je najveća od strane onih koji jako dobro žive od Hrvatske i u panici da će to izgubiti spremni su na sve.

U Zagrebu, 01.12.2013.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


hrsvijet.net

Hrvatska vlast nasuprot velike većine vlastitog naroda

U svakoj državi u svijetu poznata je engleska riječ “mainstream” što općenito rečeno znači – mišljenje većine u politici, gospodarstvu, o društvenim odnosima, kulturi i sl. Hrvatska vlast na ovom referendumu (i ne samo na njemu) sada je potpuno bjelodano ide - protiv mainstreama, protiv rezoniranja ogromne većine naroda koja misli drugačije. Sad nedvojbeno proizlazi da vlast i njihova politika nisu sposobne prepoznati težnje velike većine žitelja ili državljana svoje vlastite države kojoj su na čelu. To je do daske porazna konstatacija i za politiku i za narod.

Oni su zalutali u hrvatski nacionalni korpus, bjelodano je da su preuzeli vlast u državi u kojoj im nije mjesto, koju ne doživljavaju kao svoju, vladaju nad narodom s kojim ne djele isti svjetonazor, iste ciljeve, istu tradiciju, istu kulturu, istu radost i patnje, istu bol i tugu, istu nadu, istu težnju za bolju budućnost, ne djele s njime njegovu prošlost, njegovu sadašnjost i njegovu budućnost. Ukratko rečeno, oni su u Hrvatskoj strano tijelo ili je Hrvatska za njih strana država. Postalo je posve bjelodano da je to tako. Oni su ovim referendumom razotkriveni, oni su moralno poraženi i tome su sami krivi. Takva vlast u svakoj drugoj državi iz toga bi izvukla pouku i postupila bi u skladu s tom poukom – povukla bi se.

U slučaju ove ekipe to nije za očekivati, jer u hrvatskom narodu u samostalnoj Hrvatskoj državi gotovo niti jedna vlast se previše nije bojala vlastitog nroda, nije im bilo važno mišljenje većine, već interes stranačke politike, pojedinačni i osobni interesi, ili interesi vanjskih patrona koji nevidljivo upravljaju s njima i vuku konce kao u kazalištu lutaka.

Koliko je zadnjih par tjedana izliveno gorčine od strane politike prema jednoj narodnoj inicijativi, i to s vrha same politike, podržani njihovim stranačkim medijima, da je cijeli svijet ostao začuđen što se to u Hrvatskoj događa.

Kad bi se netko potrudio da izanalizira njihove riječi koje su neodgovorno javno izgovorili. U tom malom rječniku za one koji su predlagali referendum našlo bi se mnogo sljedećih riječi kao; to su fašisti, nazadnjaci, klerofašisti, konzervativci, ljudi s ruralnim mentalitetom, primitivci, teroristi, zaglupljeni, više im nećemo dozvoliti nikakav referendum, i sl. Same bljuvotine nad bljuvotinama izgovorene i u Saboru, u Vladi, u Uredu Predsjednika RH, na svim državnim poslušničkim medijima i sl.

A tek koliko je bilo onoga što je prešućeno (a i ono što se prešućuje spada u jednu vrstu laži), a prešućeno je, da samo nešto spomenem; da je osamdeset udruga iz EU koje se bore za zaštitu ljudskih prava podržalo prijedlog referenduma, da je Udruženje židovskih rabina iz cijele EU podržalo predlagače referenduma, pa indirektno i papa Franjo, kao najviši moralni autoritet u svijetu, da su ih podržale beziznimno i sve vjerske zajednice u Hrvatskoj i sl. Prešućivanje je politički zločin. To prešućivanje pokazuje da su mediji pod punom kontrolom vlasti, pod punom cenzurom i da u Hrvatskoj postoje samo režimski, a ne slobodni mediji. Građanska inicijativa – U ime obitelji – održala im je pravu lekciju.

Ta raspojasanost politike i njihovo izrugivanje i napadanje svega i svačega što je podržavalo Referendum je bilo toliko neukusno, toliko nekulturno i toliko politički neprihvatljivo, da nije poznato u hrvatskoj povijesti, osim možda u poratnom vremenu četrdesetih godina prošlog stoljeća od strane tadanjih komunističkih vlastodržaca. Vrhunac svega bile su riječi sabornika gospodina Damira Kaina, IDS-ovca, Istriana, koje je u nastupu bijesa u časnom visokom hrvatskom domu, u Saboru RH vrlo vulgarno izgovorio, te jednog od najvećih višestrukih genija i najčestitijih ljudi u povijesti civilizacije Michelangela Bounarrotia nazvao atributom “pederčina Michelangelo”. Taj bijes vladajućih na prijedlog Referenduma više je djelovao na bijes poraženog Đavola nego na rječnik visokih državnih funkcionera, koji bi po svojoj profesiji morali dobro odvagnuti svaku izgovorenu riječ. Djelovali su tako kao da su izgubili razum i ne znaju što govore. U njihovim riječima bilo je mnogo diktatorskih najava, kao što su; “više im ne ćemo dopustiti, mogu oni raditi što hoće, mi ćemo raditi naše” i slične bljezgarije koje ne spadaju u niti jedan politički rječnik, ali ni u bonton.

Ali narod je na Referendumu u vrlo visokom postotku kazao svoje. Nakon ovog referenduma sve ono što su ružno govorili Građanskoj akciji – U ime obitelji, govorili su ogromnoj većini hrvatskih državljana. I dosad su se često puta obrukali svojim neodmjerenim izjavama, ali ovaj put to je prešlo svaku mjeru pristojnosti i političke kulture.

I što sada, Ustav RH garantira građanima neposrednu demokraciju i izražavanje putem referenduma. Nitko, ama baš nitko ne može to pravo oduzeti hrvatskom narodu. Pokušaj oduzimanja toga prava je izravni udar na ustavni poredak države, i kao takav njegov nositelj trebao bi biti sankcioniran. Neka se nauče na primjeru jedne Švicarske koja svake godine ima po nekoliko referenduma, a prvi sljedeći na redu je referendum identičan ovom u Hrvatskoj koji će se održati po potpuno istom pitanju. Hoće li sve one riječi koje su izgovorili protiv predlagača referenduma iz svog vlastitog naroda vrijediti i za Švicarsku?! Naravno da neće jer su oni jedna uljuđena zemlja, a mi smo svi primitivni balkanci, fašisti i ne znam kakvim nas još nazivom nisu nakitili u svome rječniku.

Ovaj put ne samo da su se obrukali pred vlastitim narodom već su se svi obrukali i pred cijelim svijetom. Vijest o pobjedi razuma u Hrvatskoj bit će na svim najvažnijim naslovnicama svjetskih novina. Danas im Hrvatska postaje moralni uzor, ne zaslugom političara, već zaslugom poštenog i politički potlačenog naroda upravo nasuprot volje svojih političkih struktura.

Živjet će ovaj narod i u slozi i ljubavi, i u vjeri i blagostanju jer je to Božji narod i to ne skriva pred čitavim svijetom.

Mile Prpa


Jajce

Održan znanstveni simpozij o AVNOJ-u i stradanju Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću

U organizaciji Udruge 13. rujan, 28. i 29. studenog 2013. u Jajcu je održan znanstveni simpozij pod nazivom „Skrivene istine u povodu 550 godina od pada Kraljevine Bosne i kralja Stjepana Tomaševića te o stradanju Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću“.

Riječ je o simpoziju koji ima za cilj pokušati sagledati povijest u duhu činjenica prešućivanih u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije, doznali smo od organizatora.

-U izlaganjima povjesničara imali smo prigodu čuti precizne pokazatelje o okolnostima stradanja i žrtvi koju je hrvatski narod pretrpio u vrijeme turske okupacije kao i u vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti. Posebnu pozornost izazvala su izlaganja o predstojećem popisu žrtava komunizma, koju zajednički pripremaju HBK i BK BiH, preko Komisije za hrvatski martirologij, na čijem je čelu mons. Mile Bogović – kazao je Ivo Šimunović, predsjednik Udruge 13. Rujan – Jajce, koja priprema tiskanje zbornika..

Uz povjesničare koji su govorili o stradanjima hrvatskog naroda u svim dijelovima BiH, kao i o mnogim neistraženim kontroverzama oko II. zasjedanja AVNOJ-a, bilo je riječi i o sustavnim pokušajima vlasti na zataškavanju komunističkih zločina u BiH.

-Vlast koja ni danas ne želi popisati žrtve komunizma ni unatoč jasnim stavovima Europske unije, jasno se odredila po ovom pitanju. Crkva, naravno, ne može zauzeti mjesto države ali možemo popisati katolike-žrtve komunističkog terora - istaknuo je mons. Bogović, najavljujući skori popis žrtava komunizma, koji bi se trebao održati u organizaciji HBK i BK BiH.

U radu simpozija, čiji se rad odvijao u tri djela, sudjelovali su: dr.sc. fra Robert Jolić, Anto Brtan, Davor Domazet Lošo, mons. dr. Mile Bogović, prof. Ivo Miro Jović, prof. Nikola Lovrinović, prof. dr. Josip Jurčević, Ante Beljo, Mirko Vidović, Željko Raguž, mr.sc. Hrvoje Mandić, Vladimir Šumanović, Stanislav Vukorep, Ivo Tubanović, Željana Zovko, mr.sc. fra Miljenko Stojić i prof. Mato Franjičević.

U samostanskoj i župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu, tim je povodom održana pobožnost Križnog puta i sv. Misa koju je predvodio biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica.

Organizatori simpozija su Udruga 13. rujan - Jajce i Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine. Medijski pokrovitelj ovog događaja bio je Hrvatski radio Herceg-Bosne.

D.Š.


Povratak u najcrnje dane Jugoslavije

Jesu li danas hrvatski branitelji i ljudi koji se čitav život bore za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu uistinu najveći neprijatelji Hrvatske, a oni koji prigodom svakog obilježavanja partizanskih borbi, koji su se u vrijeme II. svjetskog rata borili i za Hrvatsku, ali isključivo u okviru bivše Jugoslavije, za Broza i Staljina(!) danas postali "demokratska i moralna vertikala", odnosno čuvari Brozovih zločina?

Ako je suditi po svemu onome što se u proteklih godinu dana događa u Hrvatskoj, od Vukovara, Škabrnje, (zapovjedniku obrane ovog mjesta ne daju javno govoriti!) pa do Knina, onda se stječe dojam da je to tako, da su ponovno došla ona bivša, stara Račanova vremena, u kojima je čak i jedan Dražen Budiša "zabijao čavle" svojim bivšim suborcima, hrvatskim domoljubima. ( A plakao je kad se ubio Zvonko Bušić!).

Eto, sada su sa svih strana napali hrvatskog nogometaša, reprezentativca Josipa Šimunića. Čovjek je od radosti i sreće nakon pobjede nad Islandom i utakmice koja nas je odvela na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, na zagrebačkom stadionu Maksimir uzeo mikrofon u ruke i nekoliko puta uzviknuo "Za dom!". I ništa više. Većina režimskih medija (gotovo 80 posto je pod kontrolom aktualne državne vlasti) odmah izvijestio da je Šimunić vikao "Za dom - spremni!" A on je iz ljubavi prema svojoj domovini Hrvatskoj, ne veličajući nekakav totalitaristički režim, izgovorio samo "Za dom!".

Riječ je o starom hrvatskom izrazu koji je izvorno označavao činjenje nečega za dom. Koristilo se u govoru, književnosti, pjesništvu, glazbi, a iza njega je nastalo nekoliko pozdrava, brojnih poklika, krilatica i pridjeva, npr. domoljubni pozdrav "Za dom"- s ili bez odgovora "Spremni umrijeti" ili "Spremni". Da je Šimunić javno govorio "Za dom - spremni" mogli bi ga i kazniti, jer se to danas smatra fašističkim pozdravom, ali čovjek je rekao samo i isključivo "Za dom!". To je naravno odmah zasmetalo "borcima protiv ustaša", u tome su vidjeli da se u Hrvatskoj ustaštvo ponovno budi.

Međutim, kad smo sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu, Srbi, Crnogorci, pripadnici zločinačke JNA, većina tzv. antifašista i domaćih izdajica kako nas je zvala? Ustašama! A mi ustaše nismo vidjeli u cijelom obrambenom ratu, ali smo zato vidjeli četnike Draže Mihajlovića, njihove krvave noževe i sve zlo koje su nam donijeli Miloševićevi zlotvori.

U Srbiji, zamislite, također se podigla bura što je Šimunić vikao "Za dom!". Nitko od hrvatskih političara nije na to reagirao, kao što nitko ne reagira kad usred Srbije slave četnički pokret, podižu spomenike četničkim vojvodama, kad u Kumrovcu plešu srpska kola, mašu krvavim jugoslavenskim zastavama, uzdižu zločinačku JNA te jednog od najvećih europskih i svjetskih krvnika Josipa Broza (koji je navodno imao i dobrih strana, ali se malo tko sjeća kojih). Predsjednik države javno hvali i ističe partizansku zvijezdu petokraku, ali zaboravlja da su tu istu petokraku nosili i srpski četnici kad su razarali Vukovar, Škabrnju i niz drugih hrvatskih mjesta i gradova. Čudno da nitko od vodeće garniture političara ne da nije predložio, nije ni podržao inicijativu da se JNA, kojoj je posljednji zapovjednik bio Stjepan Mesić (koji je "izgubio" milijune dolara koje su mu za obranu Hrvatske dali naši iseljenici) proglasi - zločinačkom.

Sramno je da usred Zagreba najljepši trg nosi ime po zločincu Brozu, a da dr. Franjo Tuđman, koji je bio na čelu stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, ni 23 godine od početka rata u tom istom Zagrebu u kojem su ga na Banskim dvorima željeli ubiti četnici (7. studenoga 1991.) nema adekvatnu ulicu ili trg, a kamoli spomenik. Ljudi se čude odakle toliki prezir i nezadovoljstvo prema sudionicima Domovinskoga rata? Pa, od ukupnog stanovništva Hrvatske, koja nije veća od nekog značajnijeg europskog grada, u Domovinskome ratu možda nije sudjelovalo ni 20 posto svih onih koji danas žive u Hrvatskoj, koja je u zajednici sa Europskom unijom.

Dakle, većina nadglasava - manjinu. To se u vrijeme Broza nije moglo dogoditi. Oni koji su do 1948. bili za Staljina primali su najveće počasti i odlikovanja, ali ako su nakon te godine i dalje uzdizali ovu "spodobu" po hitnom postupku završili su u Lepoglavi, Golom otoku, Staroj Gradiški... Kod Broza je postalo samo jedno: ili si za krvavu petokraku, ili si protiv nas! Neopredijeljenih nije bilo, barem javno. Danas vas ne će strpati u neki logor ako vičite "Za dom!", ali će sve napraviti da vas ponize, bace u blato, da vam sve učine da ne možete napredovati... Zbog toga ljudi na skupovima ala Kumrovec radije viču "Živjela Jugoslavija", iako dobro znaju da smo se borili protiv Brozova režima, Brozove Jugoslavije i da je protiv tog bivšeg režima na desetine tisuća ljudi dalo svoje živote. Ali, takvim urlicima stječe se "poštovanje" i "ugled", jer oni se nisu borili za Hrvatsku, što se najbolje vidi kod tih partizanskih obilježavanja koja završavaju srpskim kolima i pjesmama "Druže Tito, ljubičice bijela".. Njima je bilo lijepo u Brozovoj Jugoslaviji (poglavito ako su bili perkovići, odnosno Udbaši), a većini njih lijepo je očito i danas jer su samo nastavili udbaški posao za koji su se školovali.

Eto, velika bura državnog vrha i skupine hrvatskih dužnosnika, koji su boravili u Vukovaru u vrijeme obilježavanja obljetnice okupacije ovoga grada, nikako se ne mogu pomiriti što nisu bili na čelu kolone, pa su radije otišli kući, jer su bili, zamislite "spriječeni". Pa, tko može državni politički vrh spriječiti u bilo čemu, kad oni iza sebe imaju policiju, nekoliko tajnih službi, vojsku, doušnike, specijalce ovakve i onakve, imaju sve. Sada će predsjednik države, kaže, od obavještajnih službi tražiti detaljno izvješće i raspravu vezano za događanje u Vukovaru na "Dan sjećanja".

Bolje bi bilo da se pita, gdje su bili i što su radili brojni policajci, vojska, tajne službe i drugi (kažu da ih je bilo nekoliko tisuća!) što nisu "raskrčili" put "predsjedničkoj koloni", koja se morala pojaviti na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata, a ne otići (neki su rekli pobjeći) iz Vukovara kao "uplašeni zečevi"?

Predsjednici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata neprestano su na "meti" organa gonjenja, malo ih se prisluškuje, malo ih se prati, a bome nemalo im se "pakuje" po starim dobrim Udbašim metodama(zar ne g. Perkoviću?). Možete li uopće zamisliti da je nekom perkoviću u vrijeme Brozova režima uopće palo na pamet da za nešto optuži predsjednika ogranka SUBNOR-a, ili pak sekretara partije! Takvi perkovići u isti bi čas završili svoju karijeru. A danas, danas su oni koji su na čelu Udruga iz Domovinskoga rata (u čije su redove na žalost ugurali i neke bivše Udbaše) kao "mete za pljuvanje". I što? Nikome ništa!

Mladen Pavković


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)


Vukovar - sveto Ime Hrvatske!

Nisam bio nikada za podjele u Hrvatskoj - posebno ne za ovakve među Hrvatima. Puno je naoboja nakon prisilnog posrbljivanja Hrvatske. Znam da mnogi nisu mogli drugačije: morali su javno i uz gustoću istomišljenika reći NE - takvoj politici nehrvatske vlade. U normalnim zemljama vlada "pada" ili sama odustaje kada nije sposobna prehraniti svoje građane.

Činjenica da je brojka nezaposlenih (dok ovo pišem brojka je u usponu - trenutačno: 350.022 nezaposlenih) prešla rub provalije (danas u koju naše Hrvatsku gura britanska imperijalistička politika, ne "dotiče" sadašnju vlast u HR, jest upravo patološki pojam raspamećenosti onih kojima u hrvatskoj nikada nitko ne bi smio povjeriti bilo što u ruke - pa ni vozačku dozvolu. Ovo u Vukovaru danas jest očajnički poziv vladajućima da im je narod okrenuo leđa. Isto će oni pokušati pretvoriti u vlastitu pobjedu nad "zaglupljenim" narodom - jer nas takvima i drže, a to će koristiti imperijalističko-velikosrpski mediji koji se koriste hrvatski jezikom a pišu protiv hrvatskog naroda. Ipak, s nepobitnom činjenicom iskaza nepovjerenja vladajućima morat će se kad tad suočiti ti isti.

Psihologija nas uči kako ti isti nisu u stanju izići iz svojih narcisoidnih zaglupljenosti i odustati od povlađivajućih natpisa svojih narcisoida. Boriti nam se svim mogućim demokratskim mogućnostima - (u pravom smislu te riječi koja znači: Demos- narod i Kratos - moć) na svim razinama: ne smijemo dopustiti da nam oduzmu riječ. Mi vjernici vjerujemo u Logos-Riječ, kojoj se nijednom svjetskom silom ne može oduzeti govor. I dokle god budemo uvjereni da Logos-Istina ima nas, svjesni ćemo biti da je mi nemamo bez Njega. To smo shvatili u ratnim danima srpske agresije na Hrvatsku: Logos-Istina su nam bile molitve na usnama, nada u srcima i vjera u Njega da iz toga pakla možemo izići kao pobjednici koji su pobijedili zlo "zaboravljajući mrziti i osvećivati se za nanešeno zlo", kako su mi govorili Hrvati povratnici u Vukovaru.

Eto, zato VUKOVAR nije samo izgovorena riječ, napisana slova - on je DIV hrvatske pobjede: fizičke nad fizičkom ratnom silom i one duhovne - nad mržnjom u sebi. Zato je teško prihvatiti 22 godine nakon srpske oružane agresije, agresiju srpstva kroz ćirilično pismo - jer ta agresija za njih znači novo sredstvo okupacije i budućih "dokaza" postojanja srpskih zemalja (kao što su to pokušali i u Međimurju davnih šezdesetih godina isporučujući križeve i lijesove ispisane ćirilicom, a sve u duhu: gdje je "srpski" grob - tu je i Srbija). I dok tzv. srpsko narodno vijeće uporno tvrdi da ćirilica nije jezik okupacije, sjetimo se samo grafita iz 90-ih po Hrvatskoj napisanih nekom smjesom latinice i iskrivljene ćirilice o "velikoj srbiji", pa ćiriličnih natpisa po mjestima, ulicama nakon agresorske okupacije i protjerivanja svega što je bilo hravtsko i katoličko - na orguljama u vukovarskoj crkvi Sv. Filipa i Jakova jasno je ćirilicom napisao: smrt Hrvatskoj, a na zidu crkve: Bog prašta srbi ne... Imamo se s pravom upitati: koje značenje danas ima ćirilica u Hrvatskoj kada ju nisu nikada upotrebljavali srpski manjinci do danas osim u jeziku i pismu srpske pravoslavne Crkve?

Stožer je samo iskra koja je upalila ono što tinja udomoljubnim Hrvatima: imati svoju neovisnu Hrvatsku živjeti u njoj, graditi ju i živjeti za nju. U takvome ozračju nikome nije ugroženo živjeti i poštivati zemlju u kojoj ili na kojoj živim. Svojim poštivanjem zemlje poštivam i sebe: zakonom mi je tada osigurano biti manjinski svoj, ne tražeći više nego li mi ono što i svakom domorodnom Hrvatu pripada.

Kada vlasti - bilo koje opcije, za svoje ciljeve uzmu ove činjenice: briga za ekonomski razvoj Hrvatske sa svojim mogućnostima, bez rasprodaje i nekretnina i pokretne inteligencije, briga da svi imaju rada - kruha i ruha, nametnuto - proizvedeni problemi kojima se sada zaokuplja narod ne će imati više mjesta u Hrvatskoj. Tada ne će biti podjela i "dviju" kolona.

Fra Zlatko Špehar, bivši gvardijan vukovarski


Glas Koncila

Za slobodnu državu

Referendum o ustavnoj definiciji braka, u nedjelju 1. prosinca, iznimno je i višestruko važan povijesni trenutak u životu hrvatskoga društva i hrvatske države pa je nužno da se kao birači odazovu i glasuju svi vjernici i svi ljudi dobre volje kojima je to ikako moguće. Premda se na referendumu formalno odlučuje hoće li ili neće u Hrvatski ustav ući odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca, u stvarnosti na tom referendumu odlučuje se o mnogo važnijim i sudbonosnijim pitanjima hrvatskoga društva, pa se ne bi smjelo dogoditi podcjenjivanje važnosti izlaska na birališta.

U činjenici da je formalno pitanje braka tako oštro podijelilo hrvatsko društvo u kojem od 1945. manjina po moći i snagom medija dominira i manipulira većinom (iznimka je bilo samo kratko vrijeme većinskoga jedinstva za ratne agresije na Hrvatsku), vjernici i ljudi dobre volje trebali bi prepoznati dodatni motiv za oslobađanje hrvatskoga društva. Referendum o ustavnoj definiciji braka, bude li rezultat osjetljivo pozitivan, za one koji će zaokružiti »za« legitimirat će stav većine koji tzv. političke elite i mediji inače brutalno ignoriraju.

Ustavna zaštita pojma, riječi »brak« isključivo za životnu zajednicu jedne žene i jednoga muškarca apsolutno ništa ne kaže ni o kojem drugačijem obliku zajedništva ljudskih osoba niti može utjecati na ljudska ili ikakva druga prava drugih osoba. Činjenica da su npr. neki ljudi u nekom selu ili u nekoj ulici u braku a drugi nisu u braku, ni na koji način ne utječe na ljudska ili ikakva druga prava onih osoba koje nisu u braku. Protivnici ustavne definicije braka očito manipuliraju kad tvrde da bi takva ustavna odredba diskriminirala ili ugrožavala prava drugih ljudi. No, među takvim protivnicima predložene ustavne definicije braka ima onih koji žele iz ideoloških razloga razarati obitelj, razarati bračno zajedništvo i tradicionalne, zapravo univerzalne vrednote koje su im zapreka svođenju ljudi na nezaštićene i osamljene individue kojima se može manipulirati do mile volje. Takvim protivnicima mrsko je baš sve što je autentično katoličko, kršćansko i u Hrvatskoj – hrvatsko. Eventualna pobjeda protivnika predložene ustavne definicije braka na referendumu značila bi otvorena vrata za razmahivanje njihove ideologije koja poznaje toleranciju samo prema istomišljenicima i koja se ne bi s vremenom ustručavala diskriminirati osobe drugačijih uvjerenja, pa i vjernike svih vjerskih zajednica. Već sada smo svjedoci da je upravo iz ideoloških razloga nametnut rad trgovina nedjeljom, čime se svjesno ugrožava obiteljski život mnogih, a treba otvoreno postaviti i pitanje nije li i tzv. »fleksibilizacija rada« novi instrument u razaranju obitelji i obiteljskog zajedništva.

Mnogi članovi Katoličke Crkve prepoznaju te aktualne i opasne ideološke pretenzije pa zato od početka podržavaju Građansku inicijativu »U ime obitelji«, koju tvore uz katolike i pripadnici drugih uvjerenja i ljudi dobre volje. Napor te građanske inicijative prepoznali su i hrvatski biskupi jer je po crkvenom učenju brak jedna od svetinja, iznimna ljudska vrednota, koju je – kako kaže pastoralna konstitucija »Radost i nada« – »Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima«, a »Krist Gospodin je blagoslovom obasuo tu mnogostruku ljubav koja je potekla iz vrela božanske ljubavi i koja je sazdana na sliku njegova sjedinjenja s Crkvom«. Koliko su za Crkvu važni brak i obitelj, potvrđuje i sljedeći navod iz navedenog dokumenta II. vatikanskog koncila: »Tako će kršćanska obitelj, jer nastaje iz ženidbe (sinonim za brak, nap. a.), koja je slika i sudioništvo u savezu ljubavi između Krista i Crkve, otkriti svima živu prisutnost Spasitelja u svijetu i istinsku narav Crkve, kako ljubavlju supružnika, nesebičnom plodnošću, jedinstvom i vjernošću, tako i ljubaznom suradnjom svih njezinih članova.« Referendum je prilika da kršćani ustavnom definicijom braka zaštite naziv jedne od svojih najvažnijih vrednota i spriječe ideološko razaranje jednoznačnoga višetisućljetnog civilizacijskog pojma.

Krijući da će pozitivni ishod referenduma zaustaviti samo ideološko razaranje pojma »brak«, protivnici referenduma i predložene ustavne definicije braka služe se nevjerojatnim konstrukcijama kojima žele zaplašiti nedovoljno informirane čitatelje i građane. Komentator Jutarnjega lista, dnevnika koji se sav svrstao uz skrivenu ideologiju i protivnike predložene ustavne definicije braka, u tekstu od 22. studenoga uz ostalo tvrdi: »Svatko tko zaokruži 'za', glasovat će, zapravo, za crkvenu državu.« Ta iznimno perfidna teza zapravo je totalno izvrtanje stvarnosti naglavačke jer Građanska inicijativa »U ime obitelji« upravo želi zaštititi hrvatski pravni sustav od ideologizacije pojma »brak«, a time posredno i državu od ideologizacije. Smisao je demokratske države da bude pravni, a ako je nužno, i represivni okvir u kojem će svi ljudi i sva uvjerenja moći živjeti ravnopravno i zajedno, u kojem se neće država i zakonodavstvo koristiti da bi se svima nametali određeni ni manjinski ni većinski svjetonazorski ili ideološki pogledi i vrijednosti. Nametanjem 4. modula Zdravstvenoga odgoja pogaženo je to temeljno načelo i očitovano je da zapravo određene manjine uz potporu vladajućih političara Hrvatsku pretvaraju u ideološku državu, a ne Crkva. Podržavajući građansku inicijativu za referendum o braku, Crkva štiti demokraciju i autentičnu ulogu države, a nipošto ne pretvara Hrvatsku u »crkvenu državu« niti ima ikakvu želju u tom smislu. Članovi Crkve ne žele ni po kojem kriteriju ideologiziranu državu (previše je bilo od 1945. do 1990) i zato će na referendumu zaokružiti »za« i tako spriječiti još jedno razaranje jednoznačnoga tradicionalnog civilizacijskog pojma »brak«.

Ivan Miklenić


Postupanje vladajućih struktura suprotivo je interesima hrvatskog naroda

Pripadam generaciji ljudi,koja se jedva prisjeća nekih igara iz doba dječačštva i ranije mladosti, ali mi se ipak dovoljno dobro usjekla u pamćenje tzv. „igra pokvarenog telefona“. Jednostavna bezazlena igra, koju ponekad prakticiraju i suvremena djeca. Ne zahtijeva tehnička pomagala, a uključuje nekoliko, rjeđe veći broj sudionika poredanih jedan do drugoga. Krajnji sudionik prišapne prvom do sebe poruku, koja stižesudioniku na drugom kraju reda nakon što svaki sudionik prišapne ponešto izmijenjenu poruku onom do sebe, tako da dokrajnjeg dođe sadržajno sasvim drukčija poruka, koja izazove smijeh, ali i odgovor primatelja, koji se na svom putu sasvim transformira, pobudivši smijeh i opuštanje. Igra ubrzo postane nezanimljiva pa obično biva zamijenjena privlačnijim igrama, ili blagovanjem.

U stvarnom životu, ljudi neotporni prema poprimanju opakih osobinaobičavaju obmanjivatidruge ljude po uzoru na igru pokvarena telefona. Najgore je kad takviljudi postanu politički i gospodarstveni moćnici, koji svojim postupcima ugroze moralnoispravne vrijedne ljude, poglavito kad ugrozba pogodi vrlo zastupljene društvene slojeve, a nerijetko se događa da čitav narodbude ugrožen. Pobudu za pisanje ovog teksta izazvala su ponašanja vladajućih političkih struktura u Hrvatskoj, a odluku da unatoč sadašnjim osobnim zdravstvenim poteškoćama odmah pokušam nešto učiniti, izazvalo je javno priopćenje sadašnjeg predsjednika one države, čiji su predhodni politički čelnici pokrenuli agresiju svojih vojnih snaga na hrvatski narod i njegovu milenijem i stoljećima zakonito posjedovanu i nastanjivanu zemlju.

Vladajuće strukture u Hrvatskoj su se osilile do te mjere da nastoje izjednačiti prava obitelji s pravima drukčije usmjerenih zajednica, što nije u skladu s naravnim zakonitostima, pa prema tome nije ni dopustivo. Podrobnije sam to već pojasnio u časopisu „Nova prisutnost“ (1) ovako: „Životna prava pojedinog čovjeka mogu se ostvariti za trajanja njegova života od začeća do ovosvjetne smrti, a životna prava naroda mogu se ostvarivati i ostvariti samo rađanjem novih ljudi. Zato ne smije biti izjednačavanja prava obitelji s pravima drukčije usmjerenih zajednica. Obitelj je preduvjet opstanka naroda. Bogom darovani optimum trajanja naroda“.Zato sam za odredbu u Ustavu Republike Hrvatske po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca. Proizlazi da smijem preporučiti onima koji izađuna referendum slijedeće: Ako su začeti i rođeni vaginalno, neka zaokruže ZA, a ako su začeti i rođeni na druge, nekirurške načine, neka se slobodno odluče iskazati svoje protiv.

Postupanje vladajućih struktura suprotivo je moralno ispravnim interesima hrvatskog naroda. Nerijetko ostavljaju dojam da su skloni pogodovati tuđe interese na štetu hrvatskih žitelja. Brojni su primjeri, a izlišno je ovom prigodom nabrajati i pojašnjavati ih. Važnije je, međutim, javno pojasniti zabludu sadašnjeg Predsjednika Srbije glede njegove izjave o Hrvatima u Vojvodini, dakle Bunjevcima, odnosno bunjevačkim Hrvatima. Bila mi je čast upoznati mnoge Bunjevce, napose i zato što sam Dalmatinac (dakle dalmatinski Hrvat) i što se i Bunjevce drži Dalmatincima. Javni istup sadašnjeg Predsjednika Srbije zahtijeva argumentiranu reakciju, jer je Predsjednik institucija, pa se njegova izjava ne može tumačiti kao njegov osobni stav. Nedopustivo je ignorirati stvarnu istinu da su Bunjevci autohtoni pripadnici hrvatskog naroda, koji zakonito i povijestno nastanjivaju prostore u kojima sada žive. Zato sam povirio u „Hrvatski Leksikon“ (2) pa pronašao tekst koji u potpunosti opovrgava bilo kakvu utemeljenost onoga što izreče spomenuti gospodin Predsjednik najbliže susjedne države u istočnom području Karpatskog poluotoka.

U prvom svesku Hrvatskog Leksikona(2), na stranicama 172. i 173. je sažeti vrlo informativan tekst,koji svjedoči o neutemeljenosti tvrdnje kakvuje izrekao spomenuti državnik. Prvom rečenicom u tekstu je jasno izrečeno da su Bunjevci velika hrvatska skupina koja živi u raznim dijelovima Hrvatske i šire, pri čemu se u zagradi navode Dalmatinska Zagora, Lika, Bosna, Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Bačka i drugdje. Ističe se da su najbrojniji podunavski Bunjevci, koje je Dunav odijelio od matične zemlje, a trianonska granica (1920.) u dvije države: Mađarsku (oko 100.000) i Jugoslaviju (oko 180.000). Zapisano je i da se ime Bunjevci prvi put spominje 1622., kada je Šimun Matković tražio da mu se dodijeli župa Bunjevci u Bačko-kaločkoj nadbiskupiji. Prije toga, žitelje u Bačkoj naziva se u ispravama i ljetopisima Dalmatincima, katkad Ilirima, rijetko i Vlasima katolicima. Potaknut sam usputno pripomenuti da su Nijemci običavali sve slavenske žitelje nazivati Vlasima, a dobro se zna da u Dalmaciji žitelji obalnog područja svoje hrvatske sunarodnjake u planinskom zaleđu običavaju nazivati i Vlasima.

U tekstu Hrvatskog Leksikona navodi se da su Bunjevci u Bačku stizali u manjim i većim skupinama kao kmetovi i ratnici prije 1526., da su ih za turske uprave dovodili novi gospodari, te da su se velike doselidbe dogodile nakon iz gona Turaka (najveća oko 1686.). U tekstu se dalje podrobno razlažu povijest, kultura, sve aktivnosti i nevolje bunjevačkih Hrvata, pa je preporučljivo da čitatelji obrate pozornost i na taj dio. Osobno sam procijenio da je za ovu prigodu važno pročitati i informacijuo princu Eugenu Savojskom, uspješnom vojskovođi austrijske vojske u ratovima protiv Turaka (pobjednik u bitkama kod Sente 1697., Petrovaradina 1716. i Beograda 1717.). Dobro se zna da je sa svojom vojskom zatim prodro sve do Kosova, nakon čega se austrijska vojska povukla. Uslijedila je i tzv. Velika seoba Srbalja u ondašnju Južnu Ugarsku pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića. Neupitno je, dakle, da su se doseljenici iz Raške naselili u području Podunavlja iza velikih doselidbi Bunjevaca, pa potomcima Rašaka ne pripadaju veća prava nego Bunjevcima, a to znači ni Srbima u odnosu prema Hrvatima.

Jasno je, dakle, da bi spomenuti državnik ispravnije postupio da se oslonio na zapisano u Hrvatskom Leksikonu nego da se dao zavesti sadržajem „Načertanija“. Svakome razumnu plemenitih namjera je neshvatljivo da itko povijestno ispravno educiran može tvrditi da Bunjevci nisu pripadnici hrvatskog naroda, poglavito ako seuzme u obzir povijestno argumentiranu tvrdnju Stjepana Krasića da je odavno u drugih slavenskih naroda vladalo uvjerenje da su Hrvati najstariji slavenski narod, pa čak i da drugi slavenski narodi potječu od Hrvata (3). Nisam strukovno povijestničar, pa se ne ću upuštati u podrobniju raspravu o tome koliko je vjerojatno da su sadašnji pripadnici slavenskih naroda skloni takvom razmišljanju.

Ostaje, međutim, neshvatljivim sadašnje podložničko ponašanje vladajućih hrvatskih struktura. Gore od toga je dojam da su i nezavidne stručnosti glede gospodarstvena razvoja. Prevladavaju strukture kreativno jalove učinkovitosti sklone olakoj potrošnji, ulaganjima u objekte za proizvodnju ničega i odmaranje od nerada. Iz zemlje se istjeruje liječnike, inženjere i vrstne znanstvenike, zapušta poljodjelstvo, izvoze hrastovi balvani ikupuju proizvodi od iverice, pogoduje amoralizacijske procese. U lipnju ove godine objavio sam tekst pod naslovom „Strukovna moralnost je imperativ opstanka“ u kojem sam upozorio na potrebu usklađena djelovanja pripadnika svih struka, a uz preduvjet uravnotežena odnosa različitih struka poradi postizanja optimalna trenda u hrvatskom gospodarstvu i kulturologijskom napretku (4). Nije vjerojatno da je ikoji foton pročitana tog teksta dotaknuo ikoga u vladajućim strukturama. Unatoč tome ostajem optimist vjerujući da će se iznjedriti ljudi koji će povesti hrvatski narod prema boljitku i očuvanju moralnosti u međuljudskim odnosima.

Literatura:

1. Marijan Bošnjak, Nova prisutnost 10 (2012.) 1, 69.-81.;
2. Hrvatski Leksikon, I. svezak, str. 172.-173., 334.;
3. Marijan Bošnjak, www.hrvatski-fokus.hr, 19. 4. 2013.
4. Marijan Bošnjak, www.hrvatski-fokus.hr, 1. 6. 2013.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., umirovljenik


Jugočetnički zlodusi jašu Hrvatskom

Tragedija hrvatskoga naroda se drastično nastavlja nakon 22. obljetnice tragedije Vukovara. Pred stotinu i više tisuća hodočasnika uvrijedila se jugokomunistička klika Kukuriku koalicije Vlade RH. Oni su svakako htjeli biti na čelu toga ogromnog mnoštva hodočasnika bez ikakvog hrvatskog simbola. Skupila se ta antihrvatska klika, vide se te dobro poznate face rušitelja stečevina Domovinskoga rata među kojima je i predsjednik RH. Nije mu se vidjela batina u ruci za ustaške zmije u hodočasničkome mnoštvu, ali zato su se pojavile te zmijurine na Dinamovu igralištu u Zagrebu, njih preko trideset tisuća koji su glasno uzvikivali stari hrvatski pozdrav da su spremni braniti hrvatski dom.

Tragično je da se taj plemeniti pozdrav hrvatskoga naroda smatra fašističkim, a potječe još iz vremena Nikole Šubića Zrinskog na Sigetu. Četničkim zlodusima Pupovcima i Jovanovićima smeta sve što je hrvatsko pa i pozdrav "Za dom spremni!". A kuda će biti ljepši pozdrav od toga našeg hrvatskoga. Što je dostojnije nego biti spreman za svoj dom i svoju obitelj u svim prigodama i opasnostima. To znači obranu svoje žene, djece, starih roditelja i svih koji prebivaju u tome domu i domovini. Eto to smeta tim jugočetničkim zlodusima, koji bi radije tražili salatu za Hrvate hrvatskoj domovini. I zamislimo se da je već izrečena novčana kazna od 20 tisuća kuna popularnome igraču hrvatskog nacionalnog tima Josipu Šimuniću od strane DORH-a. S kojim i kakvim zakonskim pravom Republike Hrvatske, te "slučajne države" i slučajne klike koja vlada u njoj.

Ima li ikakvih hrvatskih odvjetnika koji bi s pravne strane stali u obranu hrvatskih pozdravnih prava. I eto u Glasu Koncila od 24. studenog na 16. stranici pod naslovom "Zar ministarstvo branitelja štiti zločine?!", piše se o nasilnom prekopavanju partizanskih stratišta Hrvata poslije onoga rata kod Otočca, potajno bagerima, bez dozvole potomaka onih čiji se očevi i sestre nalaze u tim grobištima. Ministar branitelja Predrag Matić se očito pretvara u partizanskog lešinara kako bi skrivao partizanske zločine nad Hrvatima tijekom njihove vladavine pred državama i narodima EU. Strahotama nema kraja od jugokomunističkih vlastodržaca u Republici Hrvatskoj. Pa dajmo podržimo braniteljski Stožer u njihovoj Platformi!

Mate Ćavar, SSH


VUKOVAR – ZA DOM SPREMNI!

Nervoza, strah i panika kod vladajućih raste a metode po uzoru na komunistički KNOJ odnosno OZNA sve više uzimaju maha zbog straha od naroda. Narod se budi jer je shvatio da mora uzeti sudbinu u svoje ruke, pošto je vlast po svim razinama PROTUNARODNA.

Trenutno su se uhvatili i to grčevito za hrvatski pozdrav i povik ZA DOM SPREMNI! Zašto im to toliko smeta! Odgovor je vrlo jednostavan da jednostavniji ne može biti a glasi: Ta domoljubna spremnost za obitelj, dom i Domovinu po cijenu života, im je srušila Jugoslaviju i stvorila slobodnu, samostalnu i suverenu državu Hrvatsku, koju ne mogu smisliti i žele je po svaku cijenu uništiti nudeći nam LAŽNO DOBRO! Tko nuđa lažno dobro svi znamo, kao i sljedbenike tog lažnog dobra koje poput pandemije hara svijetom.

Fer pobjedu naše reprezentacije nad Islandom, nama dragim i hrabrim narodom, te odlaskom na svjetsko prvenstvo i nadasve radosnim ushićenjem igraća i čitavog gledališta, moćnici tame u strukturama vlasti i institucija, žele to ugušiti.

Časni i hrabri branič Šimunić, rođen i odgojen u iseljeništvu, od vjernih i domoljubnih roditelja, ponesen istinskim ushićenjem i radošću, uzviknuo je ZA DOM a čitavo gledalište SPREMNI! Bilo je to veličanstveno za uši i oči svakog domoljuba. E, to ovi petokolonaši, povijesna kategorija, ostala je zapanjena od užasa, glasa i povika hrvatskog domoljubnog puka, i pokrenula sve svoje protunarodne poluge moći, kako bi nas sve optužili za ustaštvo, koje su sami planski stvorili velikosrpskom diktaturom nad Hrvatima. Atentat u beogradskoj skupštini, koji je zaprepastio čitav uljuđeni svijet bio je vidni dokaz njihovih kolonijalnih ciljeva, nad svim nesrpskim narodima. U Hrvatskoj, Srbi su digli ruku na vlastitu Domovinu, kako u to vrijeme tako i u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu. Dići zločinačku ruku na Domovinu je isto kao dići ruku na majku i oca. Najteži zločin!!!

Sve ove dane konačno gledamo serijal, Heroji Vukovara i (Hrvatske). Slušajući te naše najsvetije borce, branitelje, u svoj svojoj biti istinske svete ljude, teško je ne pustiti suzu ponirući u tu krvavu stvarnost, zločinačke agresije srbočetnika i tzv. JNA. Što ih je učinilo takovima?! Pa upravo ta spremnost i neograničena hrabrost za obitelj, dom i Domovinu u cilju opstanka i slobode hrvatskog naroda. Taj povik, ZA DOM SPREMNI, svi ovi mrzitelji ne mogu podnijeti, jer oni u sebi nemaju te ljubavi i hrabrosti koja iz srca izvire, jer u njihovim srcima PUSTOŠ VLADA, a SEBIČNOST HARA. Iz takovog srca samo se mržnja rađa i raste teror manjine nad većinom, a u vlast mogu ući samo slični njima.

Sinoć, jedan časni branitelj iz srca i duše progovara u serijalu: Nas ovdje drže naše obitelji i djeca, koji su blizu nas u podrumima, zar da se mi predamo, imamo li mi uopće izbora, što nam je činiti, ne predajemo se i otišli su u proboj, jedan dio je izginuo i mi koji smo ostali živi, svjedoci , pričamo u ime onih koji su dali svoje živote i bili spremni položiti ih za dom, obitelj i Domovinu.

Daj Bože, da ovi odlutali sinovi tame se vrate svjetlosti ljubavi i budu ZA DOM SPREMNI!!!

U ZAGREBU, 28.studenog 2013.

Josip Kokić


Sarajevo, predstavljen Zbornik radova

Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine

U organizaciji Vrhbosanske nadbiskupije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, 27. studenog 2013. u dvorani Pavla VI. u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu upriličeno je predstavljanje Zbornika radova: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine.

Riječi pozdrava uputio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, izrazivši radost što će spomenuti zbornik biti predstavljen i u Sarajevu i što će mnogi, koji se zanimaju za tu tematiku, imati mogućnost upoznati mnoge stvari koje polako odlaze u zaborav. Istaknuo je da ne smiju zaboraviti žrtve svojih predšasnika koji su ih svojim životom zadužili uloživši „na ovoj grudi i za ovu grudu i za svoj narod“ vlastite živote. Kazao je da to ima posebnu cijenu jer ti ljudi, manje-više, nisu izgubili živote osvajajući tuđe nego na svojoj grudi dok je nemali broj onih koji su stradali samo zato što su bili drugačiji. Istaknuo je kako ovaj Zbornik daje mogućnost da se malo dublje posegne u ona događanja kojih današnji naraštaji nisu bili svjedoci i koja poznaju samo iz prepričavanja. Odao je priznanje svima koji su se trudili oko izdavanja spomenutog zbornika kao i onima koji će taj zbornik predstaviti u Sarajevu.

Na početku svog izlaganja fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“, istaknuo je da ova knjiga kao i ona „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ don Ante Bakovića, također niknula iz „vjere puka Božjega“ u povijest „kakvom je pamti narod“ te ja najavio da je u pripremi i treća knjiga koja će pobliže iznositi narav mučeništva. Kazavši kako se Zbornik dotiče zločinačke komunističke ideologije, hrvatskih žrtava i mučenika iz tog razdoblja, podsjetio je da je Zbornik nastao na temelju radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog na tu temu u Zagrebu u travnju 2012.

Govoreći o prvom dijelu Zbornika naslovljenom „Stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, kazao je da su ta izlaganja bila „uvodna, iako su vrlo kvalitetna“, te dodao da se nije „sve dogodilo negdje u zrakopraznom prostoru i vremenu“ već „u stvarnim područjima i stvarnim ljudima“. Uvodeći u drugi dio knjige, napomenuo je da taj dio sadrži izvješća o stradanja u nad/biskupijama i redovničkim zajednicama cijele Crkve u Hrvata iz kojih se može saznati ime, prezime žrtve, informacije o skupini koja je to počinila, a nekada i sam izvršitelj. Ustanovio je kako je komunistička ideologija „mučenike stvarala“ iz mržnje prema vjeri, a da danas ista ideologija nastoji zatrti tragove svoga zločina. Spomenuo je i poglavlje koje obrađuje naume postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva, te ustanovio kako je primjetno da napori na posvješćivanju važnosti mučeništva daju svoje plodove. Dotaknuo se i poglavlja „Dodatak“ koje donosi zaključke znanstvenog skupa u Zagrebu te je izdvojio sljedeće: „1. Predlažemo da svaka biskupija na svome području odredi Dan mučenika i način proslave toga dana. 2. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da što prije dovrše cjelovit popis žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća tako da se onemoguće manipulacije žrtvama. 3. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.“ (str. 665.)

Mons. dr. sc. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, govoreći o potrebi popisa žrtava komunističkog režima, kazao je da je u kratko vrijeme „mira“ ubijeno više ljudi nego u višegodišnjem ratu te podsjetio na riječi sisačkog biskupa mons. Vlade Košića, izgovorene u propovijedi, 15. svibnja 2010.: „Nažalost, još ima onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica”. Obrazlažući zašto je popis potreban, iznio je više razloga, među kojima: da popis nije napravljen, a da je država Republika Hrvatska odustala od njega; da se brojem žrtava manipulira; da stradali zaslužuju da im se sačuva ime i spomen; da je među njima bilo pravih mučenika i da je na to pozvao i papa Ivan Pavao II. Govoreći o onom što je do sada učinjeno oko popisa žrtava, kazao je da su za vrijeme Jugoslavije provedena tri popisa, ali da su sve komisije/povjerenstva imale za cilj utvrditi samo jednu, politički točno određenu kategoriju žrtava – žrtve fašističkoga terora.

Govoreći o popisivanju žrtava komunističkog režima za vrijeme države Republike Hrvatske, biskup Bogović je podsjetio da je 11. veljače 1991. godine donesen „Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. Svjetskoga rata“, kojim je u tu svrhu osnovana i saborska komisija dok, koliko mu je poznato, na tom planu u Bosni i Hercegovini nije ništa učinjeno s državne strane. Ističući da je tada popisano 261 415 žrtava, ukazao je da je, prije dovršenog posla, rad prekinula koalicijska vlada Ivice Račana koja je donijela Zakon o nevaženju 2002. godine. Naglasio je potom da su i predstavnici Crkve pratili i sudjelovali u događanjima oko istraživanja. Govoreći o popisivanju žrtava u Bosni i Hercegovini, podsjetio je da je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj i trebinjsko-mrkanski mons. Pavao Žanić godine 1988. uputio dopis svim župnicima da popišu žrtve Drugog svjetskog rata te da je isto 1990. od župnika zatražio i biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica. Potom je govorio o nastanku Komisije Hrvatske i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij te izvijestio da je Komisija preuzela obvezu u dogledno vrijeme popisati sve katoličke žrtve Drugog svjetskog rata i poraća uz potporu obiju Konferencija.

Član Komisije za hrvatski martirologij u ime Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Pero Brajko govorio je o martirologiju Vrhbosanske nadbiskupije napominjući da je „ideja potrebe popisa svih žrtava II. Svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja po prvi put nastala u pisanom obliku krajem i raspadom komunističke totalitarne vladavine, jer 'je jugoslavenska državna zajednica najprije srljala u ekonomsku krizu, a ubrzo je stigla i politička destrukcija zemlje' radi brojnih neriješenih pitanja“. Ističući kako Katolička Crkva i njezini članovi nisu zaboravljali svoje žrtve, iako nisu smjeli o tomu pisati „zbog sustava koji je veličao samo vrijednost svoje žrtve kao temelja izgradnje socijalističke Jugoslavije“, kazao je da su, tijekom 1991. i 1992. godine, do početka izravnog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, a na traženje Vrhbosanskog ordinarijata, župnici radili na popisu žrtava u njima povjerenoj župi i rezultate poslali na Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski. Dodao je da je, prema urudžbenom zapisniku i arhivu Vrhbosanske nadbiskupije, pronašao dospjele popise žrtava iz župa: Pećine, Kopanice, Uzdol, Obri, Doljani, Vidovice, Podkraj, Solakova Kula, Gračac, Rumboci, Prozor, Rama-Šćit, Ularice i Rastičevo. „Ovaj vrijedni posao zasigurno bi bio priveden kraju, ali su novonastale ratne okolnosti od 1992. – 1995. godine, odredile druge prioritete djelovanja u Bosni i Hercegovini“, rekao je vlč. Brajko.

Pojašnjavajući novonastale okolnosti nakon nedavnoga rata i na crkvenom planu, vlč. Brajko je kazao da su i Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH više puta tražile načine da naprave popis žrtava tijekom XX. stoljeća na području svoje odgovornosti. Podsjetio je da su biskupi BK BiH na svom zasjedanju u ožujku 2010. u Mostaru donijeli odluku o pristupanju prikupljanja „podataka o poginulima tijekom XX. stoljeća s osobitim naglaskom na one koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri“ te odredili da podatke trebaju prikupiti Ordinarijati preko župa te ih dostaviti Tajništvu BK BiH da ih objedini. Osvrćući se na prikupljanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, rekao je da „župnici i ustanove Vrhbosanske nadbiskupije nisu pokazali svoju dovoljnu suradnju u ovom projektu BK BiH“ te da su samo 22 župnika dostavila potpune ili djelomične podatke za povjerene im župe dok nijedna crkvena ustanova nije držala potrebnim i važnim poslati zatražene podatke. Naglasio je da su, ipak, mnogi župnici, uz pomoć stručnjaka ili osobno, radili na monografijama župe u kojima se uglavnom nalazi i popis žrtava XX. stoljeća.

Podsjetivši da je kardinal Puljić u veljači 2012. imenovao, sada pokojnog, dr. sc. Ivu Balukčića biskupijskim povjerenikom za Hrvatski martirologij, vlč. Brajko je podsjetio da je rezultat toga bila organizacija Kolokvija o hrvatskim mučenicima II. svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji , koji je održan u svibnju 2012. u Odžaku, a na kojem su dekani Vrhbosanske nadbiskupije imali zadaću iznijeti izlaganje o stradanju i žrtvama na svom području. Govoreći o svome radu, kao nasljedniku dr. Balukćića na toj zadaći, vlč. Brajko je kazao da je najprije kontaktirao sve dekane Vrhbosanske nadbiskupije i zamolio ih da mu pošalju pisane materijale svoga izlaganja na Kolokviju o hrvatskim mučenicima II. svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji te da su se na tu zamolbu, od trinaestorice, odazvali sarajevski, ramski i derventski dekan.

„Na sjednici Komisije za Hrvatski martirologij HBK i BK BiH u Zagrebu, 28. X. 2013., predstavljen je svim članovima Open VPN software za uspostavljanje sigurne konekcije za bazu podataka Žrtvoslova i kratko pojašnjenje za korištenje baze podataka Žrtvoslova. U ovoj bazi podataka nalaze se materijali nekadašnje državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata. Saborska komisija je djelovala od početka 1992. do kraja 1999. godine i evidentirala je nešto više od 260 000 imena prema svim uključenim kriterijima. Komisija je nakon obrade svih dostupnih izvora evidentirala 153 700 ratnih i poratnih žrtava na području Republike Hrvatske. Također je poimenično utvrdila 99 228 žrtava s područja Bosne i Hercegovine te oko 8 487 žrtava s područja drugih država. Za područje Bosne i Hercegovine, Komisija je prikupila saznanja o postojanju oko 90 masovnih grobišta u kojima su likvidirani hrvatski vojnici i civili. Zastupnici Hrvatskog sabora su, predvođeni tadašnjom većinom iz SDP – a, izglasali ukidanje Komisije 22. V. 2002., i ona tako nije mogla utvrditi konačan broj ratnih i poratnih žrtava“, kazao je vlč. Brajko koji je potom spomenuo da.je „nužno provjeriti svaku upisanu osobu u postojećoj bazi podataka i dopuniti novopronađene osnovne informacije prema postavljenim rubrikama, te dodati posve nove žrtve pronađene u komunističkoj te hrvatskoj i crkvenoj literaturi i izvorima o stradanjima u XX. stoljeću na području Vrhbosanske nadbiskupije“. Podsjetio je i na potrebu obrade komunističke literature s posebnim naglaskom na arhivski fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu.


SMRT 'ANTIFAŠIZMU' - SLOBODA NARODU

Nije poznato da li je itko drugi imao takav pozdrav u Drugom svjetskom ratu osim jugokomunističkih partizana, "Smrt fašizmu sloboda narodu", gdje je vođen četverogodišnji krvavi gerilski rat protiv hrvatskoga naroda i NDH. Nema nikakve dvojbe da je hrvatski narod vjerovao u obnovu svoje povijesne Države Hrvatske na njenim povijesnim prostorima. Prisjetimo se poznate znamenite izjave na onome zloglasnom sudu protiv zagrebačkoga nadbiskupa sada blaženog Alojzija Stepinca koji je tada izjavio: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji se plebiscitarno izjasnio za svoju Državu Hrvatsku!".

Srpski militaristi su istoga dana kada je Slavko Kvaternik (u ime Poglavnika, op.a.) proglasio NDH, desetog travnja, ubili mu brata Milana i nastavili krvavi barbarski rat protiv hrvatskoga naroda skupa sa talijanskim fašistima kao Hitlerovim saveznicima. To je sve bilo pod tim pozdravom "Smrt fašizmu sloboda narodu!". Na koga se odnosio taj pozdrav nego na cijeli hrvatski narod i NDH, koju su proglasili fašističkom tvorevinom, a Hrvate fašistima. I taj jugokomunistički pozdrav mogao je s pravom glasiti "Smrt Hrvatima sloboda srbokomunistima!", jer su sve partizansko četničke operacije vođene su na tlu NDH protiv hrvatskoga naroda koji je stradao u preko stotinu tisuća žrtava tijekom partizansko četničkih zločina nad hrvatskim narodom u NDH, a da i ne govorimo o genocidu nad Hrvatima nakon rata od Bleiburga do Đevđelije onim strašnim Križnim putem. To je sve činjeno pod pozdravom "Smrt fašizmu sloboda narodu!". Kojemu narodu ako ne srpskočetničkom, koji je krvavo ustao protiv Hrvata i NDH. Sva se njihova borba svodila na uništenje NDH, sa istim ciljem četnička i partizanska.

I eto još uvijek i nakon velikog Domovinskoga rata oni udaraju po Hrvatima s tom parolom takozvanih jugo "antifašista" kojima je Stipe Mesić počasni predsjednik, a cijeli režim Kukuriku udara po Hrvatima kao fašistima. Zar to ne čini i predsjednik Josipović kada po izraelskome Knesetu traži toljage za ustaške zmije u RH. Uspoređivati plemeniti povijesni pozdrav hrvatskoga naroda "Za dom spremni!" sa nekakvim fašistima je antihrvatski zločin u odnosu na njihov jugokomunistički pozdrav protiv hrvatskog naroda. Najnovija hajka protiv nogometaša Šimunića je na tome području. A što ima plemenitije od naše hrvatske odlučnosti da branimo svoj dom i svoju domovinu. Za četničkosrpske jugokomuniste i Stjepan Radić je bio je fašist skupa sa svojim zastupnicima koje su poubijali u beogradskoj skupštini isto kao i Andrija Hebrang kojega su likvidirali u Beogradu kao prvaka hrvatskih komunista.

Kad će se hrvatski narod osloboditi jugokomunističkih "antifašista" koji su se pokazali najvećim zločincima i ubojicama hrvatskoga naroda kroz cijelo razdoblje njihove jugotvorevine sve do pobjede Domovinskog rata. Ali na žalost još uvijek imamo hrvatskih jugoizroda koji nas teroriziraju.

Mate Čavar


APEL ZA SPAS ZASTAVNIKA TOMIĆA

Godinama streljački stroj Slobodne Dalmacije pljuje po meni bez prava na odgovor. Izredali su se pavičići, dežulovići… i slični, a jučer i Ante Tomić. U zemlji slijepih vid je kontrarevolucija. Meni je ipak drago što vidim pa makar me vi pokušate oslijepiti i ušutkati. Godinama me vrijeđate, klevećete i lažete o meni. Ovaj put bez ikakvog povoda ko(l)munist “bulazni“ gluposti koje samnom nemaju veze.

Tomiću i tomićima. Tužno je roditi se u hrvatskom Prološcu, odgojiti u jugoslovenskom Pančevu, sanjati karijeru zastavnika JNA, a probuditi se u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Čim otvori svoje umorne oči, budni podoficir, odgojen i zadužen pratiti neprijatelje koji nikada ne spavaju, doživi pravi šok. On još sneno leži, a oko njega svi ustaše. Nezavisna Država Hrvatska kao ravnopravna članica europske naddržaveu rukama je i pod upravom neprijatelja socijalizma, bratstva i jedinstva. Kontrarevolucija je na djelu. Mamurni zastavnik se hvata za samokres i bijesno puca oko sebe. Nećete ustaše, nećete imati mira dok je Ante iz Prološca živ. Nije mu lako, uvukli se neprijatelji u sve pore društva, što više zavladali. Prikriveni ustaše rade u državnim uredima a sanjaju hapšenja, vješanja, progone i zatvore podoficira i njegovih drugova. Osim prikrivenih neprijatelja ima i drskih, javnih, eksponiranih. U europskom Zagrebu i crvenom Splitu na stadionima šačice od 20 – 30 tisuća ustaša skandiraju Za Dom Spremni. U multietničkom, nadasve jugoslavenskom Vukovaru stotine tisuća zavedenih ustaša „ignorišu“ legalnu i legitimnu vlast“jugoslovenske“ republike Hrvatske.

Teško je zastavniku Anti. Iziđe na ulice crvenoga Splita zakamufliran u ustaški šinjel i kaubojski šešir, nitko mu se ne javlja, niti ga itko tako prerušenog vrijeđa, ali on budan kao pravi čovjek drug i starješina- vidi. Vidi i osjeća vonj Nezavisne Hrvatske koja ide u Brazil na svjetsko prvenstvo u nogometu, što je nezamisliva nacionalistička drskost. Glavni krivac za euforiju ustašije svakako je za dom spremni Josip Šimunić, pripadnik neprijateljske emigracije, piše Ante u svoju bilježnicu. Po crvenom Splitu parole i transparenti koji pozivaju za referendum za obitelj, nacionalistička mladež postavila štandove i gle drskosti skupljaju potpise protiv ćirilice u Vukovaru. Sve je navedene neprijateljske djelatnosti, zastavnik zabilježio, sve će on to sutra objaviti u biltenu JNA i tako krvavo zaraditi svaku ustašku kunu koju mrzi ali ne smije javno reći jer honorari u dinarima više ne stižu. Ovoga teksta ne bi bilo da podoficir nije naišao na glavni neprijateljski štab usred starog jugoslavenskog, orjunaškog, smojina Splita. Zamislite tamo na pročelju palače, upravo na mjestu gdje je godinama prkosila slika generala Gotovine, sada se vijori zastava Hrvatske čiste stranke prava, tamo stoluje prikriveni diktator kojega je podoficir budnim, savjesnim, predanim i upornim radom, otkrio, prijavio i eliminirao za vijekevijekova iz političkog života crvenog Splita i mrske Nezavisne Hrvatske. Osim HČSP-a, provaljen je i malonogometni klub Ustanik, klub koji u svom grbu da bi zavarao neprijatelje ima početno slovo imena „Č“ i zvijezdu petokraku.

Sada kada sam prokazan i optužen, javno priznajem svoju subverzivnu djelatnost, kajem se za sve grijehe, a posebno grijeh propusta, drago mi je što sam na vrijeme otkriven jer sam mogao počiniti puno veću štetu bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti. Prije javnog smaknuća i posljednje molitve, dajem punu podršku Šimuniću i Torcidi koji žive vječno, te molim svoju zlatnu ribicu, za samo jednu posljednju želju:

Spasite Antu Tomića. Imajte milosti prema zastavniku. Ima ustanova, ima lijekova. Medicina je napredovala. Ako mu nema lijeka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zasigurno ima u regiji.

Za Dom Spremni!

U Splitu, 27. studenoga 2013.

Luka Podrug, politički tajnik HČSP-a


Iz slavne povijesti naše...

"Svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE"

(Da se nezaboravi, ili bolje rečeno: DA SE ZNA, da je naš dragi Bog htio da naš hrvatski Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin, proživi rat NDH i da poživi toliko dugo koliko mu je bilo potrebno da napiše onoliko koliko je napisao u OBRANAMA, DRINAMA, PISMIMA, raznim drugim časopisima, novinama, Okružnicama i Okružnim Pismima svojim raznim prijateljima i suradnicima. U svim tim opisima general Drinjanin je iznio - moglo bi se reći - skoro sve važne dogodovštine vezane uz Ustaški Pokret, stvaranje NDH, borba za opstanak NDH, povlačenje HOS-a prema Austriji, propast NDH, stvaranje ORVATSKOG NARODNOG ODPORA, uzrok ili uzroke razlaza između njega i Poglavnika dra. Ante Pavelića; sve se to i mnogo više može naći u njegovim člancima, opisima, pismima, porukama i magnetofonskim vrpcama, itd. Nikako se ne može pisati jedna poštena i iskrena povijest o NDH a ne koristiti se iznešenim opisima generala Drinjanina. Tako bi se moglo reći da Maks Luburić nije samo dio hrvatske povijesti, nego u pravom smislu se može reći da je on, MAKS LUBURIĆ, HRVATSKA POVIJEST.
Priloženo je pisao general Luburić. Pročitajte pažljivo i sve će vam biti jasno. Otporaš Mile Boban.

Ova je fotografija bila jedna od najdražih uspomena, kako za generala Moškova, tako i za mene osobno.

Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

Zato je bilo logično da u taj SABOR udju i predstavnici mlade ustaške generacije i USTAŠE, Hrvatske Revolucionarne Organiazcije, uopće. Tako su tom zakonskom Odredbom ušli u SABOR, kao Sabornici, pripadnici Doglavničkog Vijeća, t. j. Doglavni i Poglavni Pobočnici, te Povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, koji su bili postavljeni, bilo u emigraciji bilo u domovini, na razne dužnosti Glavnog Ustaškog Stana. Tako sam i ja, kao Povjerenik GUS-a bio izabran Sabornikom.

Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvoranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske.

Kada je na raznim jezicima tiskana prva knjiga o Hrvatskoj, tako na njemačkom i talijanskom, izišla je spomen - knjiga KROATIEN MARSCHIERT - Erste Jahreslese in Wort und Bild aus der Wochenschift - "NEUE ORDNUNG". Europa Verlag, Zagreb 1942. Druckerei Karl Becker, Zagreb. - Na izričitu Poglavnikovu želju ova je fotografija bila na samoj omotnici spomen - knjige objavljena.

Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

general Drinjanin


Podsjetnik...

Pozdravni govor u prigodi prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj

Zagreb, 10. rujna 1994.

Sveti oče!

U ime hrvatskog naroda, i svih građana Hrvatske, upućujem Vam riječi pozdravljenja i zahvalnosti što ste došli u zemlju Hrvata, koji su stoljećima čekali na posjet vrhovnog poglavara svoje Crkve. Hrvatska Vas očekuje razdraganih duša i raskriljenih ruku, štujući Vas kao svoga zaštitnika i vrhovni moralni autoritet civiliziranoga čovječanstva. Vaš posjet doživljavamo kao dolazak apostola mira i donositelja utjehe božanskog poslanja svim ljudima i narodima, što pate i stradavaju zbog nepravdi i zlosilja u današnjemu svijetu. Hrvatski je narod dugo i željno iščekivao taj posjet, do kojeg je konačno došlo u dane ostvarenja njegovih stoljetnih težnja da na svojoj zemlji može živjeti, u skladu s naravnim i Božjim zakonima, kao slobodan i suveren narod. Naša je neizmjerna radost uvećana i zbog toga što Vas Zagreb, glavni grad svih Hrvata, dočekuje u dane kad – sa svojom nadbiskupijom – slavi 900-tu obljetnicu svoga utemeljenja.

Sveti oče!

Hrvati su jedan od najstarijih naroda današnje Europe. Oni su, u doba velike seobe naroda, u ova područja jugoistočne Europe, između Dunava i Jadrana, došli iz svoje pradomovine, “Bijele Hrvatske”, koja je bila na području Vašeg zavičaja u Poljskoj. Došavši ovamo, oni su ubrzo, još u VII. stoljeću prihvatili Kristovu vjeru i rimskog biskupa kao njegova namjesnika, postavši i ostavši za trajna vremena sastavnim dijelom izgradnje i obrane zapadne kršćanske uljudbe. Od samoga početka bivstvovanja hrvatskog naroda na ovome tlu, uloga Svete Stolice – kao vrhovnog autoriteta vjerske, a dugo vremena i međunarodne svjetovne vlasti – bila je od iznimne važnosti za njegov društveni, kulturni i državnopolitički razvitak. Pravi smisao ove činjenice može se dokučiti tek kad se ima na umu da je povijest hrvatskoga naroda, zbog geopolitičkog položaja, na razlučnici različitih civilizacija i imperijalnih presizanja, sve do sada, bila teška i tegobna borba za opstanak. Od osobite važnosti bile su veze i odnosi hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom u doba nastajanja, izgradnje i obrane samosvojne hrvatske države. Povijesno je veoma znakovito svjedočenje cara Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati sklopili sporazum s papom Agatonom g. 679. da neće napadati druge narode.

Svoje prvo međunarodno priznanje – po tada uobičajenom shvaćanju – Hrvatska je zadobila od Vašeg prethodnika pape Ivana VIII. koji 7. lipnja 879. piše knezu Branimiru: “...Kad smo (...) na dan Uzašašća Gospodnjeg služili misu na žrtveniku Svetoga Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo Tebe i cio narod Tvoj, i cijelu zemlju Tvoju, da mogneš ovdje uvijek tijelom i dušom sretno i sigurno vladati svojom zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima s Bogom veseliš i vječno vladaš...” Godine 925. papa Ivan X. priznaje naslov prvom hrvatskom kralju Tomislavu. Papa Grgur VII. šalje hrvatskom vladaru Zvonimiru krunu, i njegov ga izaslanik Gebizon kruni godine 1075. za kralja Hrvatske i Dalmacije, čime je, u okviru tadašnjeg europskog poretka, priznata suverenost hrvatskih vladara nad Dalmacijom koja je prije bila pod bizantskim vrhovništvom. U doba osmanlijske najezde na Europu, Sveta Stolica pruža Hrvatima svestranu pomoć u obrani od osvajačke ugroze. Među njima: papa Aleksandar VI. nastoji (1493.) spasiti iz zarobljeništva hrvatskog bana Derenčina; od kakve je važnosti obrana Hrvatske bila za kršćansku Europu vidi se iz poruke Hrvatima, što ju je papa Leon X. uputio 12. prosinca 1519., posredstvom trogirskog biskupa Tome Nigera: “Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav narod hrvatski! I javi svima: Glavar Crkve neće dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva!” Za bolje razumijevanje, svekolikog povijesnog zbivanja do danas, dobro je podsjetiti na činjenicu, da bosanska kraljica Katarina g.1478. zavješta bosansko kraljevstvo Svetoj Stolici, ako se iz osmanlijskog zarobljeništva ne bi vratila njezina djeca. Papa Urban VIII. prima g. 1629. braću Nikolu i Petra Zrinskog, koji se, kao i mnogi hrvatski velikani prije i poslije njih, obraćaju Svetoj Stolici i drugim europskim zemljama za pomoć u obrani opstojnosti Hrvatske. Dubrovačka Republika, sa svojom biskupijom, bila je stoljećima povezana sa Svetom Stolicom, u obostranom interesu, što je olakšalo da se u Dubrovniku očuva i razvija duh i riječ hrvatstva nasuprot drugim vjerskim i kulturnim presizanjima.

Mnogi su hrvatski ljudi, iz vjerskih i svjetovnih staleža, dali svoj obol, ne samo učvršćenju uloge katoličanstva u hrvatskim zemljama, nego i razvitku kršćanske uljudbe i nastojanjima prevladavanju raskola u kršćanstvu: od Grgura Ninskog (u X. st.), preko Jurja Križanića (u XVII. st) i Josipa Ruđera Boškovića (u XVIII. st.) do Josipa Jurja Strossmayera (u XIX. st.) i kardinala Alojzija Stepinca (u XX. st.).

Sveti oče!

Kad sam imao čast da me – kao poglavara suverene Hrvatske – primite u Vatikanu 25. svibnja 1991., izrazio sam zadovoljstvo što se ponovno uspostavljaju trajne veze između Hrvatske i Svete Stolice koje su u komunističko doba bile silom sprječavane. Pritom sam posebno istaknuo, da očito ne može biti tek pukim slučajem, što je povijest namijenila Hrvatskoj osobitu zadaću, da se među prvima, nakon prevladavanja protukršćanske ideologije, vrati u krilo slobodnog svijeta i moralnim vrednotama kršćanske civilizacije. Tom sam Vam prigodom prenio želju hrvatskog naroda da što prije posjetite uvijek vjernu Hrvatsku, što sam kasnije ponovio i pismeno u prigodi našeg drugog susreta (3. listopada 1991.). Razumije se, moj je poziv bio u dogovoru s hrvatskom Crkvom, u ime koje je i pozivao i njezin prvi biskup kardinal Kuharić. I eto – sada se to ostvarilo! Vi ste, Sveti oče, kao dosljedan zagovaratelj i neumoran prenositelj najviših kršćanskih moralnih načela, prvi ustali u zaštitu napadnutog hrvatskog naroda u njegovoj težnji da ostvari svoje pravo na slobodu i suverenost. Vi ste probudili savjest Europe i svijeta odlučnim pozivanjem na prestanak barbarske agresije na Hrvatsku, priznajući pravo hrvatskom narodu na svoju samostalnu i suverenu državu, u okviru demokratskog međunarodnog poretka. Vi ste davali primjer, ali i opomene ravnodušnom svijetu, o tome koje su njegove etičke dužnosti, primajući 20. studenoga 1991. hodočasnike iz mučeničkog i razorenog Vukovara, prosvjedujući 9. prosinca 1991. protiv bombardiranja Dubrovnika i uništavanja njegove dragocjene kulturne baštine. A govoreći na Sinodi biskupa (odjela za Europu), u prosincu te godine, skretali ste pozornost na to da barbarstvo nasilja i uništavanja kulturnih i vjerskih spomenika, razaranja crkava i bolnica, progoni i stradanja pučanstva – kakva je svijet nehajno promatrao u Hrvatskoj – obeščašćuje Europu i nagriza povjerenje ljudi i naroda u čitavu zapadnu uljudbu, u koju su polagali svoje nade kao u osnovu novog, pravednijeg međunarodnog poretka. Držeći se dosljedno moralnih načela, za koja se Sveta Stolica zauzima u djelovanju međunarodne zajednice, Vi ste priznali državnu samostalnost i suverenost demokratske Republike Hrvatske 13. siječnja 1992., dajući drugim zemljama primjer i poticaj. Tim je činom Sveta Stolica zorno posvjedočila svoju brigu za sudbinu hrvatskoga naroda, koji joj za to ostaje trajno zahvalan. Jer, s uspostavom i s međunarodnim priznanjem demokratske i suverene hrvatske države, započelo je novo razdoblje hrvatske povijesti.

Sveti oče!

Još uvijek, ovdje u Hrvatskoj živimo i dalje u neizvjesnim i tegobnim vremenima s obzirom na probleme okončanja rata i posljedica agresije, prije svega oslobađanja okupiranih područja, povratka prognanika i obnove razorenih gradova i naselja, pače i čitavih područja. Našim je ljudima poznato, da zla i nepravde ima i u mnogim drugim dijelovima svijeta, ali smatramo da hrvatski narod zaslužuje i dalje i Vašu brigu i djelotvorniju pomoć međunarodne zajednice u prevladavanju svih teškoća s kojima je suočen. Zaustavivši, odlučnim otporom čitavog naroda, srpsku agresiju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, hrvatsko državno vodstvo zauzelo se i za zaustavljanje ratnog sukoba između muslimanskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvatsko vodstvo prihvatilo je i Washingtonski sporazum o stvaranju hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni i Hercegovini, i njezine konfederacije s Hrvatskom. Hrvatska želi dati svoj prilog za uklanjanje svakog ekstremnog nacionalizma i fundamentalizma na ovom području. Hrvatska je i za normalizaciju odnosa sa Srbijom i Crnom Gorom (odnosno sadašnjom njihovom Jugoslavijom) na osnovama međunarodnog priznanja. A srpskoj zajednici u Hrvatskoj jamčimo sva ljudska, vjerska i etnička prava, kao i talijanskoj i svakoj drugoj nacionalnoj manjini, u skladu s najvišim normama međunarodnih konvencija. Mi smo svjesni da se samo krajnjom razboritošću mogu stvoriti pretpostavke za novi međunarodni poredak u ovom području, na načelima zapadne civilizacije. U tom nastojanju Hrvatskoj je potrebna sva moguća pomoć i Svete Stolice i demokratskih zemalja Europe i svijeta. Valja, naime, imati na umu da u okončanju krize na tlu bivše Jugoslavije nije riječ samo o razgraničenju pojedinih naroda, nego i nadalje o povijesnoj geopolitičkoj razlučnici na kojoj se odvijaju i imperijalistička i civilizacijska presizanja, nadmetanja i prelamanja, pa nije nimalo laka zadaća na tom zamršenom i teško prohodnom tlu, izgraditi nove putove suživota, suradnje i prijateljstva.

Hrvatska želi biti čimbenikom mira, stabilnosti međunarodnog poretka i suradnje među narodima i državama u ovom dijelu Europe.

Sveti oče!

U svojoj borbi za uspostavu svoje slobodne i demokratske suverene države hrvatski je narod uz Božju pomoć – u ovo naše doba, s izbavljenjem iz komunističkog pakla – ostvario i dubok nacionalno-politički preporod. Pred nama je zadaća da budemo usmjereni i na dovršenje duhovnog i gospodarskog preporoda, na načelima kršćanske civilizacije. Uspostavivši demokratski poredak, hrvatska državna vlast činila je i čini svjesne napore da ukloni sve ostatke komunističkog naslijeđa, s osobitom željom da uredi odnose sa Crkvom i Svetom Stolicom na najbolji mogući način, u interesu države, Crkve i građana vjernika. Vi ste, Sveti oče, ovu godinu proglasili Godinom obitelji. Obitelj je osnova ljudskog,narodnog života i postojanja. Za hrvatski je narod problem obitelji i prava na život od posebne važnosti. Naime, zbog veoma nepovoljnih političkih i gospodarskih okolnosti, hrvatski su ljudi morali odlaziti u svijet pa su hrvatske obitelji bivale razdvajane, nemajući mogućnosti za normalan život i razvitak, a hrvatsko je nacionalno biće bilo ugroženo, ne samo rasipanjem hrvatskog puka na sve kontinente, nego i zabrinjavajućim smanjenjem prirodnog priraštaja. Stoga, ova hrvatska vlast poklanja punu pozornost Vašem učenju o važnosti obitelji, o pravu na život i o odgoju za odgovorno roditeljstvo.

Sveti oče!

Pozdravljajući Vas u Hrvatskoj s neizmjernim poštovanjem, dopustite mi da izrazim i želju i nadu, da ćete i za vrijeme ovog kratkog posjeta osjetiti svu gorljivu ljubav prema Vama goleme većine hrvatskog naroda, koji će ostajući vjeran svojoj povijesti biti i nadalje trajnom sastavnicom zapadno-kršćanske civilizacije.

Predsjednik RH
Franjo Tuđman


hrsvijet, 26.11.2013.

Spremni!

Ponovno sam čitao knjigu fra Janka Bubala Apokaliptični dani. Vrijedi se od vremena do vremena podsjetiti kroz kakvo smo vrijeme prošli. Za ne povjerovati! Ljudskost i logika jednostavno su bačeni u stranu. Da o političkoj korektnosti uopće ne govorimo. Pristalice komunizma, napredka, svijeta bez Boga, silom su mijenjali okolinu koje su se uspjeli dočepati. Tko je stršio u stranu jednostavno je bivao ubijen. I sam fra Janko bio je na tom putu. Popravio se nije, ali se spasio Božjom pomoći. Uz ostalo u zadnji tren vraćen je sa stratišta, prošao neljudsku tamnicu usred Ljubuškog. Neki drugi franjevci zaglavili su u tom istom mjestu i toj istoj tamnici.

Čitajući to još bolje shvaćamo svu strahotu riječi trenutnog predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića. On izusti da poštuje hrvatsku tradiciju, ali da se Hrvatska mora mijenjati. I ostaše te riječi u zraku, a da se demokratični, slobodoljubivi razvikani mediji, kako sami sebe nazvaše, ne pokrenuše. Njima je to prirodno, kao što im je prirodno ovih dana tući po Željki Markić iz udruge »U ime obitelji«. Pobojali se da će Hrvati na referendumu reći da je brak zajednica muškarca i žene. Bože, dokle nas dovedoše ti »napredni«. Moramo dokazivati tako prirodne stvari. Tko nam je kriv kad smo na izborima dopustili da im ode i naš glas. Zaboravili smo što nam kaže naša ljudskost i naše kršćanstvo. Bili smo takvi samo na riječima, ne i na djelima. Sada »kusajmo« tu kašu.

U očima naših naprednih može proći paljenje hrvatske zastave na igralištima, može proći skidanje natpisa u čast mučeničkog Vukovara, ali ne može proći pozdrav starim hrvatskim pozdravom. Za njih je to ustaštvo. Mogli su time proglasiti i zrak koji udišemo. Postojao je i u vrijeme tih ustaša. No, hrvatski narod se ne da. U anketi Jutarnjeg lista, gdje se to ne bi očekivalo, više od 60% ih reče da je »Za dom – spremni« stari hrvatski pozdrav. Zatim više od stotinu tisuća na Facebooku podupri člana hrvatske nogometne izabrane vrste Josipa Šimunića koji je tako pozdravio. A skupilo se već na desetke tisuća potpisa potpore u pismu Fifi koja namjerava kazniti Šimunića, jer i njezini su prsti debelo u svoj ovoj hajci. Trenutni hrvatski ministar Jovanović, koji je nekada svojoj Partiji otkrivao one koji idu na vjeronauk, isprsi se da je on prijavio Šimunića domaćim udrugama, a Zorana Stevanovića i njegovu udrugu »Korak ispred« navedoše da je Šimunića prijavila inozemnim tijelima. Očito se vremena mijenjaju. Nekada su se ovakvi poslovi obavljali u tišini, sada se obavljaju javno i još to mi plaćamo. Velik napredak. Oni su spremni nasilu nas promijeniti. Jesmo li mi spremni to im ne dopustiti?

Hrabri ljudi uvijek idu svojim putem. Jedan je takav Mario Joseph. Nekada je bio imam. Međutim, jedanput ga je netko upitao za neko pojašnjenje o Isusu Kristu, on nije puno znao pa se sam počeo više zanimati za tu veliku ličnost iz Kurana. I na kraju je napustio svoju muslimansku vjeru i postao kršćaninom. Njegova obitelj na to nije blagonaklono gledala. Otac ga je zatvorio u neku šupu i prijetio da će ga ubiti. Počelo je tjelesno i duševno slamanje. Nisu uspijevali. Došao je trenutak odluke. Nož u očevoj ruci je zlokobno sijevao. Međutim, iznenada se okliznuo i ranio se tim istim nožem. Počeo je vikati. U nastaloj gužvi Mario je uspio šmugnuti iz svoje tamnice i spasiti se. Sada više ne smije nazad u svoje mjesto. Propovijeda o Isusu Kristu kojega je pronašao. Jesmo li kao kršćani spremni stati mu uz bok? Koga propovijedamo svojim životom? Napadaju nas kao zadnje balavce, a mi uporno rabimo njihove medije? Preodgajaju nas, a mi uporno ne smijemo nazvati u javnosti Hvaljen Isus i Marija, prekrižiti se u restoranu prije objeda? Činimo li tako nismo dorasli ne samo spomenutom Mariu, nego ni puku iz spomenute fra Jankove knjige. Ne zaboravimo taj su puk komunisti strahovito izranili. Fra Janko piše da je u Drugom svjetskom ratu iz njegove male župe Vitine gdje je službovao nestala desetina pučanstva, sve odreda muškarci u snazi. Manje od jedne trećine od toga broja poginulo je u borbama tijekom rata. Ostale su komunisti pobili poslije. Jesmo li spremni to zaboraviti?

Preda mnom je i članak o Holodomoru ili Gladomoru u Ukrajini, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća. Nekako se o tome stidljivo govori, a o nacionalsocijalističkim zločinima na sve strane. Nestalo je između 6 i 10 milijuna ljudi, više nego u holokaustu. Staljin ih je poubijao glađu, za samo jednu godinu. Svjesni Ukrajinci o tome razmišljaju i ne zaboravljaju. Zbog toga ih nazivaju nacionalistima. Međutim, oni su spremni na to. Ukrajina mora živjeti unatoč svim zlima koja su joj nanesena. Jer, ona je domovina, ona je ljepota koja se udiše, ona je majka koju kad naučiš voljeti onda možeš voljeti i čitav svijet. »Napredni« ovo ne znaju. Oni se zanose da se bore za svakog čovjeka, čak toliko da ga uguše tom svojom ljubavlju. Najprije ga dobro opljačkaju, da bi mogli živjeti u slasti. Zločinac Tito izvrstan je primjer za to. Siromašni proleter, a na bogatstvu su mu i šeici zavidjeli. Viktor Orbán, klevetani mađarski predsjednik vlade, ne haje za njihove priče. On voli svoju Mađarsku pa se vratio njezinim korijenima. Brak i obitelj ponovno su tamo na cijeni, vjera također. I društvo im je procvjetalo. Siromašnih polako nestaje, sve se bolje i bolje živi. Koliko je to daleko od trenutne hrvatske stvarnosti te od stvarnosti na Zapadu. I ovamo i tamo jaz između bogatih i siromašnih sve je veći. Što je tih bogatih više, više je siromašnih. Brojke su neumoljive. Mediji će, pak, galamiti protiv Orbána, protiv ovih drugih ne će.

Još malo pa ćemo vidjeti kako će završiti ovaj referendum glede braka u Hrvatskoj. Trenutne političke elite digle su se na zadnje noge da ne uspije. Dok čitam fra Jankovu knjigu i dok razmišljam o sadašnjim okolnostima, sve se više uvjeravam da je stanje jednako. Političari su dobili domaću zadaću i trebaju je odraditi. U vrijeme koje fra Janko opisuje to je izgledalo ovako. Prvi tzv. višestranački izbori u Jugoslaviji. Mjesec je studeni 1945. Dvije su glasačke kutije u Vitini. Ona frontovska ili komunistička i ona Hrvatske republikanske stranke. Drvene su pa kuglice ubačene u njih itekako zvone. Puk nesmiljeno puni ovu drugu. Onda dođoše drugovi u »limuzini«. Uzeše kutije, istjeraše sve van. Frontovska kutija donese svojima 99,9% glasova. Na temelju ovakvih izbora 29. studenoga 1945. »jednodušnom odlukom naroda« bi proglašena Federalna Narodna Republika Jugoslavija. Hoće li tako biti i ovih dana? Tajna središta moći koja stoje iza sve ove galame ovih dana spremna su na to. Budimo i mi spremni u tome ih spriječiti. Prestanimo biti samo pasivni protivnici režima oko nas. Postanimo oni aktivni, preuzmimo sudbinu u svoje ruke. Oni su se toga pobojali, jer bi inače bili tiši. Hvala im što su nas barem djelomično probudili.

Za razliku od nas HRT je izgleda spreman na sve. Najnovija stvar je da ukida dopisništva u Mostaru i Sarajevu. Fućka se njima za njihovu zakonsku obvezu da se kao javna tv brinu za hrvatski puk ma gdje da je. Njima Hrvati u BiH i Hrvati diljem svijeta smetaju. Previše vole razmišljati svojom glavom, ne žele provoditi partijske naredbe. I što drugo nego ih otpisati. Gledajući s jedne strane nije ni tolika šteta. Tako su to traljavo radili, tako su sputavali novinare iz ovih svojih dopisništava, da je to bilo sramotno. S druge strane, nije HRT njihovo osobno vlasništvo da s njim mogu raditi što ih je volja. Sada je prilika da se pokažu ovi iz oporbe. Ako ne, onda nas ni oni nisu sposobni voditi.

U novije vrijeme vođom se zaista nametnuo papa Franjo. Moramo o tome još govoriti jer su ga protivnici spremni iskoristiti ako se dadne. Sada kao mutavi ponavljaju da je nekakav progresist, da nema ništa protiv homoseksualaca, da voli sirotinju, da... Namjerno su pomiješali puno toga istrgnuvši neke njegove riječi iz konteksta. Takvi su oni. Laž im je nešto prirodno. No, mi poslušajmo onoga pravoga papu Franju, onoga koji je spreman prići svakom čovjeku uvijek pritom ostajući svoj. Oni to nisu sposobni shvatiti, budimo, dakle, mi.

Miljenko Stojić



Spremni na reakciju

Dekadencija nekada i danas

"Ako se svijet uništava, onda to počinje ovako: ljudi postanu prvo nevjerni zavičaju, nevjerni precima, nevjerni domovini. Onda postaju nevjerni prema ćudorednosti, prema bližnjima, prema ženi i djetetu."
Ernst Moritz Arndt (1769-1860)

"Propadajućim narodima prvo nestane mjera. Zamaraju se s bezvrijednim i banalnim stvarima; onda traže užitak i putenost. Traže udovoljavanje svoje mržnje i ljubomore protiv susjeda. U umjetnosti se prikazuje nemoral. Religija postaje površna. Nestaje razlika između dobra i zla. Pojedinac prezire cjelinu i slijedu svoju pohlepu i pokvarenost. Tako narod postaje lovina svoje unutarnje zbunjenosti, ili jednog vanjskog, divljijeg ali jačeg neprijatelja."
Adalbert Stifter (1805-1868)

"Ja žalim Njemačku, ne zato što je pobjeđena, racjepkana, lišena moći, ja žalim zato što je predala svoje biće, zato što izdaje svoju dušu. Ja žalim Njemačku zato što zaboravlja svoje podrijetlo, žalim onu Njemačku gdje je riječ riječ, pravo pravo, odanost odanost, izdaja izdaja, gdje je korupcija strana i oportunizam podao. Gdje je dužnost bila iznad užitka. Ne žalim zamišljenu, nepostojeću zemlju, nego jednu doživljenu, ono što je postojalo u Njemačkom Carstvu, Weimarskoj Republici i unatoč svega u Trećem Rajhu i nakon njega i što tek sada, godinu za godinu nestaje."
Friedrich Franz von Unruh (1893-1986)

I posljednji bi u međuvremenu morao realizirati da živimo u vremenu dekadencije koja nastaje ciklički od vremena do vremena. Kada počnu slabiti vitalni temelji zajednice, onda se kroči korak po korak u raspad civilizacije i nastaje barbarstvo, kakvoga smo danas svjedoci. Ne moramo posebno naglašavati da je suvremena dekadencija ubrzana kroz tajnu vladu svijeta koja je zadnjih destljeća sistematski razarala zdrave vrijednosti u društvima. Najdekadentniji je zapadni odnosno bijeli svijet, jer je taj stoljećima pod izravnim utjecajem vladara iz sjene. Tu leži odgonetka i objašnjene ludog veličanja hedonizma, alkohola, droge, vulgarnosti, pederastije, lezbijstva, gender-mainstreaminga, kurvanja, abortiranja itd.

Red iz kaos je parola vladara svijeta. Uskoro dostižemo vrhunac tog kaosa, nakon čega će nam oni ponuditi svjetsku vladu koja će navodno osigurati trajni mir i sigurnost na cjelom svijetu. To je stoljećima isplanirano. Ali spas ne dolazi od onih koji su odgovorni za kaotično stanje, nego od onih koji beskompromisno zastupaju bezvremenske vrijednosti, zbog čega ih izmanipulirane rulje toliko preziru - to su oni koje vladari svijeta i njihove sluge tituliraju: rasistima, šovinistima, antisemitima, nacistima, fašistima, reakcionarima, fundamentalistima, zaostalima itd. Uvijek kada ti zlikovcj nekoga tako etiketiraju, se radi u većini slučajeva o pravednicima koji se hrabro odupiru kaosu. Budimo toga uvijek svijesni i spremni na reakciju kada dođe vrijeme za promjene.

Bog i Hrvati!

Šime Tolić

"Trajnu sreću čovjek ne doživi kroz to što steče ovo ili ono, nego kada preda sam sebe da bi služio velikoj ideji, koja je veća nego njegova individualnost - svojoj zemlji, čovječanstvu ili Bogu. Te ideje mu olakšavaju da sve prepusti, čak i život. Tužan i jadan je život čovjeka dok ne nađe nešto čemu može posvetiti svoju cijelu egzistenciju i što ga oslobađa od priajanja na svoj posjed."
Rabindranath Tagore

"Ne smiješ za sebe, nego moraš živjeti za velike ideje!"
Princ Eugen Savojski



Vukovarska poruka

Službena javnost gorko cvili. Zgraža se i optužuje: Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara spriječio državni vrh da polaganjem vijenca na Memorijalnom groblju u Vukovaru oda počast žrtvama srpsko-crnogorske oružane agresije na Republiku Hrvatsku! Ogorčeni ljubitelji onih političkih krjeposti što ih utjelovljuje sadašnja vlast u Hrvatskoj vide u tomu uvježbavanje državnoga udara. Mučno je to gledati, slušati, čitati. To mučnije što ni javnopravna Hrvatska televizija ni tuđinske komercijalne televizije nisu prikazale nikakav izgred niti je policija zabilježila ikakvo remećenje reda i mira.

Što se doista dogodilo? Državni je vrh – predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik Sabora Josip Leko i predsjednik Vlade Zoran Milanović – u dvorištu vukovarske bolnice održao komemorativni skup kojemu je pribivala gotovo cijela Vlada, zapovjednici vukovarske obrane Mile Dedaković, Branko Borković i Tomislav Merčep, strani diplomati i brojni djelatnici sigurnosnih služba – sve u svemu, dvjestotinjak ljudi. Nakon komemoracije oni su se priključili Koloni sjećanja, predvođenoj prvacima Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, u kojoj je bilo stotinjak tisuća ljudi iz cijele Hrvatske. No tri su Predsjednika očito zaključila da im nije mjesto na začelju kolone. Stoga su, za razliku od Dedakovića, Borkovića i Merčepa, nakon kraćeg koračanja odustali i otišli sa svojim društvom, u kojemu je najvidljiviji bio Milorad Pupovac. I položili su vijenac na Ovčari.

No, i da nije bilo tako, nego upravo onako kako cvile Josipović, Leko i Milanović, ne bi se mogla zaobići posve prizemna pitanja. Što su gospoda očekivala? Da će se vukovarski hodočasnici, usprkos zdravomu razumu, okupiti oko ljudi koji krivnju za srpsko-crnogorsku oružanu agresiju svaljuju na „konglomerat loših politika“? Koji i danas slave četničko-partizansko klanje Hrvata u Lici? Koji skrivaju partizanske zločine počinjene nakon Drugoga svjetskog rata nad Hrvatima? Koji mijenjaju Ustav da bi zaštitili Josipa Perkovića? Koji izjednačuju osvetnički izgred hrvatske obrane u Paulinu Dvoru s planskim zločinom srpske državne politike u Vukovaru? Koji govore o povlačenju hrvatske tužbe zbog genocida protiv Srbije? Koji protuzakonito uvode srpsku ćirilicu i srpski jezik u javnu uporabu u Vukovaru? Koji koji nisu – ili jesu? – svjesni da tako ozakonjuju zločinačka postignuća u Vukovaru?

Stožer je, veli Josipović, Vukovaru „pljunuo u lice“. Čime? Kako? Valjda time što je „institucijama“ – Josipoviću, Leki i Milanoviću – preoteo vođenje Kolone sjećanja? A hvasta se potporom stranih diplomata, jer su oni, veli, pribivali njihovoj komemoraciji. „Pljuvanje u lice“ nije samo neistina, nego i – besprimjerna bezobraština! Civilni vrhovni zapovjednik vojske tako ne govori o ratnicima. „Institucije“? Eh, da, žalosno je to. Ali institucije moraju biti dostojne vodstva. A strani diplomati? To je kolosalna bedastoća. Svi znamo da ta gospoda nisu akreditirana kod Tomislava Josića, nego kod Ive Josipovića.

Vukovarska je poruka vrlo jasna: Nastavite li tako, ostat ćete sami. A narod koji se nema komu obratiti – obraća se sebi samomu. Zato Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara poziva na referendum o izmjeni Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina.

Benjamin Tolić


Jergović na čelu petokolonaške kolone

Ostala lisica bez repa, pa nagovarala druge lisice da i one otkinu svoje repove, jer je tako lijepo biti bez repa. Kada je druge lisice nisu poslušale, postala je bijesna. Lisica bez repa je lisica invalid. Zar ne? Pa hvala Bogu. I ljudi su u istoj situaciji. Netko jučer, netko danas, netko sutra. Preko noći smo u situaciji da nam se dogodi invalidnost; lakša, teža, stečena, urođena...

Svako društvo o tome vodi računa i svojim članovima prema mogućnostima, nalazi svoje mjesto; kroz zakone, povlastice, zapošljavanja itd. Svako društvo želi biti što je moguće više zdravo društvo, pa u tome pogledu sva negativna i štetna ponašanja svojih članova (alkoholizam, narkomanija, prostitucija, homoseksualizam, pedofilija...) želi svesti na najmanju moguću mjeru. Ovim negativnim i štetnim ponašanjima dodajmo i abortus koji je, koliko god to bila naša bolna tema, i klasična teško zločinačka stvar, jer je zametak, koliko god on bio star, mali propupani život, umanjena fotografija u odnosu na uvećanu, i tu nije potrebno biti vjernik, to vidi svatko tko želi vidjeti.

Prema tome, nije problem lisica bez repa, nego je problem što ona nepošteno i negativno djeluje na druge naivne lisice, kako bi svoju grupaciju invalidnih lisica povećala. Paradirajući i javno djelujući, naši deklarirani homoseksualci šalju poruku našoj mladosti, da u svoje krizno doba, tu na pragu života, prihvate njihovo gay ponašanje, što na žalost, mnogi naivni i zagrizu. Ako želimo biti zdravo društvo, dužnost nam je voditi računa o svojoj mladosti i štititi je od svih, pa i ovakvih društveno štetnih ponašanja.

Naš narod i naša mlada obnovljena država, kao i kroz cijelu povijest tako i danas imaju puno neprijatelja. Oko naših granica danas nema neprijatelja. Baš tako, iz Banskih dvora, zagalami, naše veliko, nepismeno i sivom moždanom supstancijom siromašno, zlo. Ali kako i ćorava koka nađe zrno, tako je i on ovoga puta, slučajno bubno istinu. Naši neprijatelji, zaista nisu oko naših granica. Oni su, ovoga puta, i bez lađa, i bez konja, i bez tenkova, lukavo i sofisticirano ušli u našu zemlju, i u sred nje kolo igraju. Ne manjka im niti obilje domaćih posluživača kao što je on i njemu slični. Poslije trećejanuarskog nenarodnog prevrata, pjesnik je zapjevao i ovako:

Feral, Naco (Nacional),
Jutarnji i Novi,
mili Bože koji li je gori.
Jugovićki duh u njima osto,
levaci su 90 %.
Udruge nam raznorazne niču,
što Sorošu planove promiču.
Istakli se Puho civilnjaci,
etikete lijepeć faši naci.

Zbog spomenutih štetnih i neprihvatljivih ponašanja i aktivnosti, voljom ogromnog broja građana, raspisan je i referendum, sa ciljem da se zaštiti obitelj kao osnovna stanica društva. Napad na obitelj je napad na Hrvatsku, zar ne? I gle sada. Aktivisti spomenutih medija i civilnih udruga (nema ih puno, ali su dobro raspoređeni) su se uspaničeno digli na zadnje noge, i svoje urlike usmjerili prema Ustavnom sudu da stopira referendum, kao nešto gdje se najneposredniije i najpravičnije može izraziti narodna volja. Ponašaju se po onome sistemu: drž'te lopova! Kao istinski i provjereni mrzitelji, uporno prema svim hrvatskih svetinjama rigaju otrovne, nabubane, čarobne izme-ideološke batine; fašizam, nacizam, rasizam, terorizam... Mi ih vidimo i pratimo već dugo. Ovih dana, svojom ofanzivom na narodni referendum, isplivali su na površinu i postali su vidljivi svima koji ih žele vidjeti i prepoznati. I svim vjerskim zajednicama u RH su se zamjerili.

Govnar Miljenko Jergović predvodi plivače petokolonaše. Ovu ružnu i nekulturnu riječ sam izvadio iz njegovog balkanskog rječnika, pa kada se, njemu sličan seronja Mesić, nije bunio, kada smo ga zakitili njegovim verbalnim proizvodom, ne vjerujem da će se buniti i on, koji na vrhuncu izgubljenosti i pjenjenja, veliča i špic genocidaša II. svjetskog rata i poraća, mega zločinca Tite, koji, po njemu, preko našega veleposlanstva u Parizu, daje hrvatski antifašistički doprinos EU-u. Kakve li veze s