HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


ISTINA O KRIŽARSKIM RATOVIMA

Govori fra Danijel Maljur:


Hrvatski tjednik

Frljiću, Srbi su ubili 345 hrvatske djece!

Ne nasjedajmo na manipulacije Frljića i sličnih kojima ništa sveto, pa ni život Aleksandre Zec

Nedavno je u riječkome HKD teatru izvedena predstava 'Aleksandra Zec' autora Olivera Frljića. Mediji su uporno isticali kako su predstavi nazočili ministrica Zlatar Violić, Milorad Pupovac, Rade Šerbedžija i još niz likova koji u svojim životopisima imaju sive zone za razdoblje trajanja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Već sama ta činjenica pokazuje da se radi o jeftinoj politizaciji smrti jedne djevojčice, dakle najtežega zločina koji ljudska ruka može počiniti.

Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki moralno ispravan čovjek. Ostaje, međutim, otvoreno i strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu petokraku?

Osudu o takvim manipulatorima dječjih stradanja dat će povijest, a da bi se ona mogla objektivno ispisati, treba reći cjelovitu istinu o stradanjima djece. Ne na temelju političke svijesti analitičara, nego temeljenu na evidencijama i dokazanim istinama. A kakve je istina o djeci ubijenoj u srpsko-crnogorskoj agresiji? Posegnimo za nedavno objavljenim podatcima evidencije Glavnoga stožera saniteta RH u Domovinskom ratu u knjizi 'Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku'.

Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50.

Naravno da se ti podatci ne mogu naći u našim medijima ni udžbenicima, a njihovo tajenje jedan je od važnih poluga sijanja laži o Domovinskome ratu kao i bezočnome izjednačivanju agresora i žrtve. Istine radi, treba iznijeti sve podatke o stradanjima djece. Od agresorskih granata teško je ranjeno 1184 djece ili 12 posto od svih ranjenih civila! Takve podatke nalazimo samo u analizama najkrvoločnijih ratova, u kojima je agresor uperio topovske cijevi u civilne nastambe, a ne na vojne ciljeve.

Protiv manipuliranja

Tome u prilog govori i podatak da je od njihovih cijevi ubijeno više civila nego vojnika, a od svih ubijenih civila 47 posto bili su stariji od 60 godina života, a čak 45 posto su bile žene! Treba li snažnijega podatka o genocidnosti agresora? Može li se s takvim podatcima falsificirati povijest? Može, ako ju pišu gubitnici, a to se ne smije dopustiti.

Dalja analiza stradanja djece u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga djeteta važnija od ostalih?

Mala Aleksandra Zec stradala je od bolesna uma, i svakako zaslužuje vječni spomen i opomenu. A što je sa stotinama ubijenih njezinih vršnjaka stradalih od ruke agresora? S tisućama ranjenih, prognanih, deportiranih? O njima ne pišu oni koji nisu prošli katarzu poraženih, kajanje krivaca niti dobili zasluženu kaznu od pobjednika. Jedino je oružje protiv manipuliranja stradanjima najmanjih istina. Koliko god joj je put prema javnosti zapriječen, ona će pobijediti. Do tada, ne nasjedajmo na manipulacije onih kojima ništa, pa ni život djeteta, nije sveto.

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang


Hrvatska: komunistički zločinci postali antifašisti

Mogli bi pisati o tisućama takvih svjedočanstva, o statističkim podacima koje neumoljivo govore da je u Titovoj Jugoslaviji od 1945. god. svakog dana u prosjeku ubijeno po 30 Hrvata, a i o trideset tisuća političkih procesa. Što to vrijedi kada je Hrvatska još uvijek gluha na osudu najvećeg zločinačkog režima u povijesti čovječanstva.

I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina.

Što se u Hrvatskoj događa? Ništa, osim što su komunistički zločinci postali antifašisti. Paradoks je taj što su upravo ti novostvoreni antifašisti zbog „alergije“ na hrvatsku državu, a osobito na pridjev hrvatski, postali najveći zagovornici ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a u njoj će morati položiti račune za svu svoju zločinačku prošlost prema državi koja im je sada toliko mrska.

O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera.

Brigadir Scott je u svoj dnevnik 15. svibnja 1945. godine zapisao: „U Bleiburg sam stigao u 12.30 i provozao se okolicom. Činilo se da se nepovezani zvukovi puščane paljbe razliježu u različitim smjerovima, ali mislim da se radilo samo o junačenju tako dragom Jugoslavenima i, na sreću, po pravilu, sasvim bezazlenom.“

Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate.

Scottov kolega, zapovjednik velških gardista, pukovnik Robin Rose-Price, ipak je napisao nešto drugačije u svoj ratni dnevnik: „Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primljena zapovjed zloslutne dvoličnosti, tj. izručiti Hrvate njihovim neprijateljima, odnosno Titu u Jugoslaviju, pri čemu ih ostaviti u uvjerenju da idu u Italiju.“[1]

S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima.

Istraživati pokolje u Bleiburgu za vrijeme Titove Jugoslavije značilo je „gledati smrti u lice“ jer je zloglasna UDBA likvidirala diljem Svijeta svakog istražitelja do kojega je uspjela doprijeti. Svi preživjeli svjedoci živjeli su u strahu, iako su uredno vođeni samo pod brojem, u pismohrani hrvatske emigracije. Hrvatski povjesničar dr. Krunoslav Draganović napravio je više od stotinjak takvih svjedočanstava i najzaslužniji što su prva istraživanja objavljena u Buenos Airesu pod nazivljem La Tragediade Bleiburg, za koja je ugledni hrvatski publicist Ivo Bogdan napisao opširni predgovor. No kako je dr. Draganović odjednom tajanstveno nestao iz emigracije, tako je Ivo Bogdan na najzvjerskiji način ubijen od strane UDBE 18. kolovoza 1971. godine. U daljnjim istraživanjima sudjelovali su Ivo Rojnica, Franjo Nevestić i dr., a osobio Vinko Nikolić.

Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže:

„U onom času čuo sam pucnjavu strojnica i automatskih revolvera, jauk i poziv u pomoć. Kad sam se malo pribrao od trešnje u kamionu, čuo sam viku: 'Neka sađu prva trojca i ostali neka čekaju'. Čim su prvi iskočili, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali su ih po glavi, po licu i u želudac tako okrutno, da nisam više mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene lubanje. Među krvnicima bilo je malodobnika od 12 i 15 godina, žena i naoružanih civila. Usupnut ovim strašnim prizorom, nisam odmah ni primjetio jedan jarak od 3 metra duljine i 4 širine, a da mu se nije moglo vidjeti kraj ni s lijeve ni s desne strane. Bio je zatrpan do polovice leševima po trojce svezanih, jednih preko drugih, isprevrtanih, izobličenih, a nekima je manjkala polovica glave, goli.
Neki su ležali u dnu jarka, zatrpani s 5 ili 6 redova ubijenih, i jaukali: 'Ubijte me, jer sam još živ.'
Krvnici su se cinički rugali: 'Mi nikoga ne ubijamo, mi želimo da svi žive'.
Bio sam zaprepašten.
Prva trojica, koju sam pratio u kamionu, bili su napola mrtvi. Donijeli su ih na rub jarka. Zatim drugu trojicu, i tako redom.
Neki, još uvijek pri svijesti, klicali su: 'Živjela Nezavisna Država Hrvatska'.
Neki su molili: 'Bože moj, Isuse i Marijo, pomozite mi'.
Među krvnicima došaptavanja, ruganje i smijeh.
Ozada su ih turali na rub jarka. Tamo su čekali krvnici, naslonjene noge na leševe. Jedan daje nalog: 'Pucaj'. Krvnici pucaju u zatiljak i u isto vrijeme guraju u jarak na druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom...

Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[2]

Bilješke:

[1] Ivan Bekavac: Izdaja na Pantovčaku, Tiva, Varaždin, 2001., str. 147. i 173.
[2] Vinko Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ART studio Azinović, Zagreb, 1995., str. 174. i 175.

Mladen Lojkić


Maceljska šuma prekrivena kostima nevinih Hrvata

Hrvatski antifašisti, tj. bivši partizani, sjećate li krvave šume u Macelju (Hrvatsko zagorje)? Tamo se svake godine na prvu nedjelju mjeseca lipnja, pa tako će biti i ove, održava velika spomen misa. Tek što smo obilježili masovne partizanske zločine u Bleiburgu, prisjetit ćemo se i stradanja nevinih Hrvata koje su poklali, brutalno ubili oni koji danas svako malo, kao nedavno u Kumrovcu, obučeni u odore fašističke JNA, i sa kapom na glavi na kojoj vrišti partizanska zvijezda petokraka, isto onakva kakvu su nosili zločinci i agresori tijekom hrvatskog Domovinskoga rata, urlaju o tome da su oni, a ne hrvatski branitelji u Domovinskom ratu stvorili hrvatsku državu.

U toj maceljskoj šumi već godinama vlada tišina, muk i užasan strah. Vjeruje se da je tu, nakon križnih putova, našlo smrt oko 12 tisuća ljudi čije se kosti nalaze u oko 130 jama. Blakopokojni kardinal Franjo Kuharić na ovom je mjestu 1991. služio prvu misu zadušnicu, a godinu dana potom krenula su i prva iskopavanja. U vrijeme vladavine Broza, partizanska gamad, a kako ih drugačije nazvati, pedeset je godina šutjela i krila ova grobna mjesta. Samo na lokacijama Ilovec i Lepa Bukva otvorene su 23 jame iz kojih je izvađeno 1.163 žrtve. Netko je vrlo brzo potom zaustavio daljnja iskapanja i prekid istraživanja. Gdje su sada razni frljići, čički, pupovci, nobile, fumići, pilseli, teršeliči, mesići, dežulovići, manolići, butkovići, ivančići, kosanovići i drugi, koji se deru, pa čak i prave kazališne predstave, kao taj lažljivi Frljić, bivši dečko Daniele Trbović? (To su mu na žalost "glavne" kvalifikacije). Jesu li za te "cirkusante" svi zločini isti? Što je s Uskokom i DORH-om kad su u pitanju maceljske žrtve? Što je na kraju krajeva s onim da svaki zločin ima svoga zločinca?

U maceljskoj šumi dogodio se strašan zločin koji je naredio Josip Broz Tito. O tome se ne uči u školi, poštovani ministre Jovanoviću, niti se tamo vode školska djeca, kao u Jasenovac, da vide gdje su pretežno, na žalost, i od hrvatskog, a ne samo srpskog noža, stradali brojni nevini Hrvati, žene, djeca, starci, koje su prokletnici nakon što su se predali u Bleiburgu poput životinja tjerali po Sloveniji i Hrvatskoj, da bi ih brutalno ubili u ovoj šumi. Istraživanja i otkopavanje žrtava na ovoj lokaciji mora se nastaviti. Čak je i jedan Milovan Đilas, 1979., javno svjedočio o tom pokolju. Rekao je: "Da budem iskren mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini strah bio od komunizma. Englezi učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude vratili natrag preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve pobili". Međutim, ovaj srpski "koljač" zaboravio je da je 1945. nešto drugačije govorio. Tada je priznao da je "Hrvatska vojska morala biti uništena da bi Jugoslavija mogla živjeti!"

Sramotno je da se ovo područje stradavanja u Macelju i dalje neprestano uništava, umjesto da se sve i još neotkrivene jame, vidno i trajno označe te da se cjelokupno mjesto stradavanja (promjera oko pet kilometara) proglasi Spomen područjem. Ali, sad se opet vraćamo na ono što prokleti krvnici i današnji njihovi istomišljenici ne otkrivaju – imena zločinca! Tko je kriv, nitko nije kriv, idemo na stradanje srpske obitelji Zec, kao da su oni i samo oni nevini pobijeni. Dakle, neka nam fašistička gamad, a kako ih drugačije nazvati, odgovori tko je pobio sve te ljudi, a nadležne službe – kad će napokon netko odgovarati? Mediji, na žalost, ne pokazuju vidnije zanimanje za ove strašne zločine, koji su samo nastavak onoga što nam se događalo i početkom devedesetih. Nama je važnije osuditi one koji viču "Za dom spremni" nego one koji su zvjerski pobili tolike nevine ljude. To nije ništa drugo nego odvraćanje pozornost od Brozovih zločina, pa nije ni čudno da ljudima u određenim trenucima "prekipi" i da neke tomiće zbog njihovog sramnog pisanja zaliju – govnom, kao što bi trebalo zaliti i neke druge, koji besramno marginaliziraju hrvatsku povijest.

Svojedobno je Stjepan Brajdić, koji je preživio Bleiburg i Križni put, koji je početkom kolovoza 1945. uhićen od OZNE u Zagrebu i osuđen na smrt strijeljanjem, a zatim pomilovan na 20 godina robije, od čega je desetak proveo na robiji u Gradiški, Lepoglavi i S. Mitrovici, koji je cijelog života moralno-politički nepodoban, postavio i nekoliko zanimljivih pitanja, prije svega toj fašističko-partizanskoj bagri, koja je nakon (!) rata ubijala i masakrirala nevine Hrvate. Možda bi na njih znao odgovoriti i neki člankopisac iz bivšeg Ferala ili današnjih Novosti, ili pak netko iz aktualne političke vlasti, kojima "lijepo stoji partizanska kapa". Dakle, znate li možda za neki neuništeni grob hrvatskog vojnika NDH, znate li da li je netko odgovarao za zločin uništavanja vojnih groblja i grobova poginulih u vremenu od 1941.-1945., znate li nekog zločinca koji se pokajao i posvjedočio o zločinima koje su počinili komunisti-partizani-JNA u vremenu poslije 15. svibnja 1945., jeste li se ikada upitali kakvi su to ljudi, koji svjesni počinjenih zločina mogu mirno, bez grižnje savjesti, živjeti među nama, kakvo je to društvo, koje je te zločince nagradilo za učinjeno zlo i nagrađuje ih još i danas te znate li broj strijeljanih po presudama nakon 15. svibnja 1945 i gdje su njihovi grobovi?

Ako tko zna bilo koji odgovor, neka ga pošalje na adresu: Udruga Macelj 1945., Vojnovićeva 15, Zagreb.

Mladen Pavković


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ trideset prvi dan

O pravednosti i pravednicima. O istini i istinoljupcima

Ne budi prepravedan,
Zašto da se uništavaš.
Propovjednik, 7, 16.

- Eto, dolaze zakrabuljeni, oni u obrazinama svetačkim, pravednici dolaze da te prevare, da te pokore. “Pravednici” dolaze da ti otmu slobodu. Oni su u tvom narodu našli i sljedbenike. Pravednici himbene riječi. Spretni su i lukavi ti pravednici. Dolaze ravno od Lukavoga; kod njega pravdu i pravednost izučiše. Prijevara je njihov cilj, njihova pravda nosi obrazinu. Od svoje lukavosti pravo načiniše, a od svoga prava pravdu za se i za druge. Opominjem te i govorim ti zato: tvoja volja i tvoja snaga jedina su tvoja pravda. I ne priznaj ničiju drugu pravdu. Zato jačaj svoju moć, svoju snagu, jer to je jedina pravda pred kojom se oni klanjaju i od koje bježe. Kada ih potjeraš, vidjet ćeš te lazare kako brzo trče, te salaste trbonje kako dugo mogu gladni biti kada ih utamničiš. Zato ih ne žali, tjeraj te snishodljive varalice što ti sklopljenih ruku i licemjernoga osmijeha dolaze, tjeraj ih preko mora i gora. Sve ih iz svoje zemlje istjeraj zajedno s njihovim svecima i njihovim lažnim bogovima. Oltare im poruši, zatri im svaki trag u svojoj zemlji. Vjera u različite bogove od jednoga naroda pravi više naroda. A onima od njih koji bi htjeli u tvoju zemlju ući, njima koljena prebij, lazarima ih napravi i otpravi u njihove krajeve. Da se više nikad ne vrate.

A ti i sam znaš da se tvoji najveći neprijatelji, lukavi Albion i Svrab, najčešće i najspretnije pravednicima prave. Znaj da su to narodi bez savjesti, zato im onemogući boravak u svojoj zemlji.

Tobožnji pravednici dolaze k tebi i govore ti kako sva zla iz svijeta hoće ukloniti. O, kakve prijevare, kakve zamke vam spremaju, u kakve zablude vas uvode! Te varalice znaju da to nije moguće, a oni od tvojih koji im vjeruju su budale. Jer čovjek je biće iskušenja. Ne daj da te zavode i vode varalice i budale.

U svijetu opstoje tri vrste zla: fizičko, moralno i metafizičko. Ukloniti fizičko zlo značilo bi čovjeku oduzeti i dušu i tijelo. Od kojih mu patnja, ali i uživanje života dolazi. A oni su u istoj kutiji i ne idu jedna bez drugoga. Bez njih bi čovjeku život bljutav bio. Ukloniti moralno zlo od čovjeka značilo bi od njega napraviti sveca. Onoga što ne prekrši nijedno pravilo, onoga što u svom odricanju od života ništa od života ne iskuša i ne ispita. Značilo bi od čovjeka napraviti krjeposnoga mrtvaca. O, teške li prijevare i zablude! A metafizičko je zlo negativna strana bitka, bez koje nema ni pozitivne. Zato vidite kako vas ti navodni pravednici varaju, kako vas zaluđuju. Za otkup grijeha svijeta oni ne za sebe, nego za tebe osnivaju međunarodne sudove. Ti bi svojom krvlju pred pravdom trebao otkupiti njihova razbojstva i zločine. Oni su bezbožnici, jer kad bi to bilo moguće, onda vam Otkupitelj ničemu ne bi služio.

Krist je otkupio čovjeka za sve metafizičko zlo što ga počini do Krista. Ali čovjek to zlo i dalje čini i na svakome je pojedinačno da se za nj otkupi. Jer zlo je dijelom bitka, dijelom povijesti. Ono se nastoji ozbiljiti, odjeloviti se u svijetu i ozbiljuje se. Protiv njega rabite mač i vrlinu. To je vaša pravednost, zlo bježi jedino pred njima, jedino se njih plaši. No, tvoji pismoznanci prihvaćaju takvu, strančevu, pravdu gospodara svijeta i njome te žrtvuju. Oni tvoje junake i pravednike šalju u Haag iako znaju da su pravednici i nedužni i da tamo pravdu neće zaslužiti. Pače, i kad po haškom zakonu zakonito postupaju oni su nepravedni, jer su im takvi zakoni; oni nisu nepristrani, da ne govorimo o tome da nikad i nisu nepristrani.

Zato, jačajte se, povećavajte svoju snagu da ne budete poraženi jer, doklegod budeš slab i kadgod budeš poražen bit ćeš i zločinac. Bez obzira na pravdu i pravednost.

Kad osvajači svijeta biraju žrtve, biraju ih po kriteriju isplativosti, gdje će plijen biti najizdašniji, ali i po tome tko je najslabiji, najbespomoćniji. Tako su SAD pri obračunu s “osovinom zla” kao žrtvu izabrali najprije Irak kao najizdašniji plijen, ali i kao zbog najslabijih mogućnosti obrane. (Iscrpljen sankcijama s genocidnim posljedicama.). Treba očekivati da sljedeća žrtva bude Iran, gdje je također u izgledu bogati plijen, ali i država koja još nema oružje za masovno uništenje (nuklearno oružje), a tek onda Sjeverna Koreja, i to zato jer je siromašna, a ima oružje za masovno uništenje koje može upotrijebiti u obrani. Pristajući na razoružanje po kriteriju NATO-a, vi ste svoju državu, turistički i ekološki atraktivnu, doveli u stanje lake i poželjne žrtve. Vi još niste shvatili da su zabrana nabave oružja i druge sankcije, nametnute od gospodara svijeta u Patriotskom ratu, imale genocidne ciljeve, da ste se samo vještinom i sposobnošću Drugoga i ministra Hojka Šuška spasili od totalnoga uništenja.

I ne samo da ćeš biti zločinac, nego ćeš agresoru na svoju državu i narod morati i plaćati odštetu za to što te je razarao i pri tome imao troškove i ljudske gubitke. Zar ne znaš za primjere iz stare i novije povijesti? Zar nisu Vijetnamci morali SAD-u platiti ogromne odštete jer su napadači prikazani kao žrtve, zar nisu Irokezi također morali prepustiti im zemlju zato što su imali troškove pri nasilnom tjeranju s njihove zemlje, zar Kinezi nisu morali platiti odštetu zbog Boksačkog ustanka, a Haiti Francuskoj 1825., pošto se 1804. oslobodio francuske kolonijalne vlasti, kao kaznu za oslobođennje robova? (Tako su i jugoantski “antifašisti” ubojice slali račune roditeljima ubijenih kravatanskih “fašista”. Za svaki ispaljeni metak u Kravatana tražili su naknadu, odštetu od tri dinara). S druge strane, iako je Međunarodni sud presudio da SAD ima platiti odštete za velika razaranja što su ih proizveli 1980-tih godina agresijom na Nikaragvu, a zatim to potvrdili i Vijeće sigurnosti i Opća skupština OUN, SAD - ne obazirući se na sve te svjetske instancije - nikada nije platio nikakvu odštetu. Sila ima svoje pravo. Zar ste vi dobili kakvu odštetu od Svraba i Karadaga iako ste bili žrtve agresije? Pače, vi njima plaćate odštetu popravljajući im kuće i dajući im druge vidove odštete. Ako vas sud u Haagu izjednači da ste se međusobno razarali - nećete dobiti nikakvu odštetu. Zašto? Zato jer su pobjednik i oštećenik oni za koga gospodari svijeta kažu da je oštećenik, a ne onaj tko stvarno jest.

O, nedužni narode kravatanski! Ne daj se u ruke tuđe pravde. Jer čovjek je nesavršeno biće i nije gospodar pravde. On nije sposoban uspostaviti pravdu na zemlji; on uvijek uspostavlja samo svoju pravdu. A naročito pravdu političku, koja je posve relativna jer je to pravda jačega, pravda sile. Sjeti se pravde što ti je nametaše Albion, Karlovi sinovi i Indijanocidija koja je Albionu poslušna.

Čovjek je nesavršeno biće, biće dobra i zla, a u politici upravo zlom najčešće i postiže svoje ciljeve. On i dobro i pravdu okreću u zlo radi koristi svoje. A vi od sebe tražite nebesku pravdu! Onu što vam je nametnuše vaši neprijatelji, a vaši pismoznanci prihvatiše i među vama je šire i opravdavaju! Vi, amoralni pravdoljupci, što ljubitelji ste pravde za tuđina i nepravde za svoj narod, zar ne vidite, slijepci, nepravdu što ih ti svjetski “pravednici” počiniše vašen narodu. Zar ne vidjeste kako ne dopustiše da se sudi njihovoj vojsci, vojsci pod njihovim zapovjedništvom i za najgnusnije zločine što ih počiniše prema vašem narodu? Za silovanja i žena i muškarca i djece i odraslih i starih? A trebali su donijeti mir za Patriotskog rata (SFOR, KFOR i dr.).

Međutim, nebeskom se pravdom ne postižu politički ciljevi na zemlji. Tko vjeruje i slijedi tu pravdu na zemlji, ona od njega nužno pravi žrtvu. Plemenito je slijediti tu evanđeosku pravdu, ali na žalost i štetno.

Naročito podmukli pismoznanci i drugi unutarnji neprijatelji od tebe traže takvu pravdu. Jer ti žele propast. U svakom sporu, pa tako i u Patriotskom ratu oni tebe nalaze krivim. Prepoznaj ih i obračunaj se s njima, inače ćeš propasti.

Poslije ovoga opominjućega govora Prorokovođa bi umoran. Ta, nije ni čudno s obzirom na njegovu starost. Odluči sutra nastaviti govor. Podiže ruke u vis, raširi ih narodu na pozdrav i odu i on i narod na odmor.

Tako bi i prođe i trideset prvi dan učenja Ispravnoga puta.


dragovoljac.com

BOJKOT RASISTIČKOG SVJETSKOG NOGOMETNOG PRVENSTVA

Ovo što se desilo našem Josipu Joe Šimuniću je nešto prestrašno. Konkretnije, to je osmišljeni rasistički govor mržnje ne samo prema njemu, koji je rekao "Za dom", i navijačima koji su uzvratili "spremni" nego prema cijelom hrvatskom narodu. Sa tim pozdravom, ZA DOM SPREMNI!, i njegovim raznim varijantama Hrvati su se kroz stoljeća borili ne samo za slobodu, nego, puno prije slobode, za svoj biološki opstanak!!

Tako je bilo i 1941./42. kada je slavna i dokazano neporočna, u vojnom smislu, Crna legija na krilima slavnih Jure i Bobana (krilnika Jure viteza Francetića i generala Rafaela viteza Bobana), a protivno namjerama nacional-socijalista – Nijemaca – i protivno željama fašista – Talijana – krenula užurbano u oslobađanje istočne Bosne od Srba-četnika i, bandita, odmetnika partizana-komunista.

Naime, jedni su vršili pokolj sveg nesrpskog i nepravoslavnog življa – Srbi, a komunisti-partizani tj. probisvjeti, su uporno nagovarali te iste četnike da prijeđu u partizane. U tom prehrabrom naletu Jurini "Crnci" su uspjeli i došli na Drinu te tu stali. Prije nego što su stigli među osam tisuća masakriranih Hrvata (i katolika i još više muslimana) nalazile su se četiri časne sestre koje su prije koju godinu uzdignute na čast oltara poznate kao bl. Drinske mučenice. Jurini Crnci su došli po prvi put na tu povijesnu granicu Domovine Hrvata nakon tisuću godina. I nisu je htjeli prijeći jer tamo nije Domovina nego nečija Otadžbina. Tim neprelaskom Drine su potvrdili po drugi put, nakon kralja Tomislava, obećanje Hrvata svetom Petru (tada nije bilo pojma "Papa"), staro više od tisuću godina "da ne će nikada provaljivati u tuđe zemlje ni ondje ratovati".

Takvo obećanje, tada niti jedan narod u Europi odnosno u kršćanskom svijetu, nije dao. Niti Angli ni Sasi ni Franci ni Gali ni Germani. Ni danas, tisuću godina nakon toga obećanja, niti jedan narod na svijetu, a pogotovo u Europi nema tu snagu niti odvažnost koji proizlaze iz morala, pa niti tako razvijenu svijest o nasljedovanju Krista da bi se usudio dati takvo obećanje. Ni Englezi (Britanci), ni Francuzi ni Talijani ni Njemci, ni Portugalci, ni Nizozemci ni Belgijanci ni Austrijanci itd.. Upravo to nekima od njih omogućuje rasističko i šovinističko djelovanje u Europi i izvan nje.

Provala u zemlju drugih naroda i ubijanje njegovih pripadnika tj. ratovanje protiv toga naroda te njegovo odvođenje u roblje kao i pljačka blaga i prirodnih bogatstava tih naroda jest rasizam i šovinizam. Ništa od ovoga navedenoga Hrvati nikada u svome opstojanju na zemlji nisu učinili. Štoviše, gotovo 900 godina živili su kao robovi u svojoj domovini okupiranoj od više stranih vladara, a time, prema gornjemu, i rasističkih naroda. Tek 8. lipnja 1997., a ne nakon Bljeska i Oluje 1995. g., dolaskom "vlaka mira" u Vukovar došao je mir među Hrvate.

No i danas je domovina Hrvata djelomično okupirana, a u Republici Bosni i Hercegovini, kolijevci i srcu Hrvata, Hrvati nemaju mira niti danas. Čak štoviše, jedan anglosaksonac-američki građanin im je indirektno, po jednom kardinalu, zaprijetio istrjebljenjem.

Iz gore navedenoga jasno je da pridjeljivanje rasizma i šovinizma Hrvatima na bilo kojem području ljudskog djelovanja, a od ispada Britanskog premijera posebno intenzivno na nogometnom, predstavlja ništa drugo nego duševni teror (engl. mobbing). Odnosno to je mentalno rasističko orgijanje po duši Hrvata od strane upravo najvećih rasista i šovinista kako bi prikrili svoje stvarne namjere, jer nogomet je danas veliki posao, a tek onda malo sport. A najveća namjera (ovih dana, sredina svibnja je sasvim jasna) najvećih rasista prema Hrvatima je skretanje pozornosti sa isključive odgovornosti Engleza-Britanaca tj. Britanske-Engleske okrunjene glave, jer je vrhovni zapovjednik britanske-engleske vojske, sa holokausta nad Hrvatima učinjenog pred kraj 2. svjetskog rata i nakon njega. Dakle u miru! Počelo je na Bleiburgu i nastavljeno na "križnom putu", u stvari križnom putu (bez navodnika) zbog Kristove "što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" Mt (25, 45). Neki taj holokaust, istrjebljenje Hrvata, svode na ratni zločin. No taj ratni zločin ne zastarjeva. Nikada! Jedan od tih ratnih zločinaca je kasnije postao Britanski premijer, valjda kao nagrada za dobro služenje kruni.

Stoga je očita namjera Britanskog premijera zaštita Britanske-Engleske okrunjene glave od kaznenog progona i dosuđene (za ovu priliku i više nego opravdane) smrtne kazne ili u najmanju ruku, ..., ma nema u najmanju ruku. Taj kazneni progon, pošto je Hrvatska članice Europske unije je realan. U stvari pitanje je zašto nije pokrenut? Kako se kazneni progon i uhićenje te britanske-engleske okrunjene glave ne bi desio očito je potrebno izvršiti neko skretanje pozornosti. Tu svrhu ima rasističko mentalno orgijanje nad Hrvatima kako bi se žrtva holokausta lažno okrivila i tako opravdalo istrebljenje Hrvata te izbjeglo kažnjavanje najodgovornijih.

Rasizam prema Hrvatima u nogometnoj djelatnosti započeo je ispadom, pridjeljivanje rasizma Hrvatima, britanskog premijera, u to vrijeme Gordona Browna, zajedno sa crnim nogometašem (mislim da se zvao Rio Ferdinand?). Desilo se to zbog negodovanja navijača na nogometnoj utakmici Hrvatska-Engleska. Takav beznačajan događaj, a takav ispad! Tasj ispad je zbog svega gore navedenoga ništa drugo nego rasističko mentalno orgijanje. To negodovanje hrvatskih navijača koje neki novinari nazivaju hukanje i pridjeljuju ga, skupa s Britancima-Englezima, nama kao čin rasizma. Koja je razlika između negodovanja Hrvata i hukanja drugih, za ovaj slučaj uzmimo Engleze?

Iz gore u tekstu navedenoga sasvim je očito zašto takvo negodovanje hrvatskih i nikojih drugih navijača u svijetu, a napose u Europi, NE može biti ništa drugo nego negodovanje niti mu smije, ponavljam: niti mu smije, biti pridijeljen rasizam. Pogotovo ne od Britanskog premijera koji je u službi britanske-engleske okrunjene glave pa niti od ne znam kako crnog nogometaša.

Također iz gornjeg dijela ovoga teksta može se dokučiti zašto hukanje u Engleza nije samo negodovanje nego je hukanje kojemu se mirne duše može pridijeliti rasizam. Da to bude očito neka se taj engleski crni nogometaš priupita odakle on tako crn među tako bijelim englezima? Preciznije, Neka pita britansku okrunjenu glavu o odnosima između njegovih praočeva u Africi i njihovih praočeva, okrunjenih glava? Samo kao napomena: već više stotina godina britanske okrunjene glave napadaju i vode ratove prema drugim narodima na svim kontinentima, odvode ih u roblje i pljačkaju njihova blaga i prirodna bogatstva. I onda izađe u medijima kako se tadašnji izbornik Slaven Bilić, s pravnom diplomom u ruci, čak i nakon Bleiburga i križnoga puta, divi Englezima-Britancima i nj. državnoj uređenosti.!?

Posebno napominjem da je u V. Britaniji, Engleskoj, U.K., kako god oni hoće, ozakonjena vjerska diskriminacija prema katolicima!! Tu vjersku diskriminaciju provode upravo Britanska okrunjena glava i Britanski premijer. A iz te vjerske proistječe i rasna diskriminacija prema Hrvatima katolicima. Unatoč tome, veliki vjernici, katolici, tada najpoznatiji i najistaknutiji u novinama i dr. medijima, Slaven Bilić i Igor Štimac-Štico ni beknut' u zaštitu svoga naroda.

Nažalost, naši tadašnji nogometni djelatnici, a prije svega Predsjednik Vlade i Predsjednik Republike Hrvatske učinili su težak propust jer nisu ništa poduzeli. Na kraju, slikovito rečeno: sve da Hrvati bace vagone kora od banana prema "crnom" Englezu (Englezi su naime bijeli narod) to ne može biti rasizam. A da makar i jedan Englez baci makar dio kore od banane prema nekom crncu to jest rasizam.

Zlostavljanje Hrvata u nogometu, mentalno rasističko orgijanje, nastavljeno je na Eurposkom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini. Prema pisanju novinara Michel Platini, predsjednik UEFA-e, je odredio da će Hrvati biti kažnjeni za izgred (paljenje baklje), a da Poljska policija nije objavila rezultate svoje istrage. U tom trenutku to je bio čisti rasizam iako je bilo očito da je baklja zapaljena među hrvatskim navijačima. Ubrzo je Poljska policija izvijestila da je baklju zapalio Rus obučen u prepoznatljivu hrvatsku navijačku majicu. Time se razotkrilo ono što se trebalo i pretpostaviti: podmetanje Hrvatima na velikoj poslovnoj (!!) nogometnoj sceni. Nakon toga nije uslijedila ponizna isprika predsjednika UEFA-e Francuza Platinija, a što nalaže red, kućni odgoj i kulturna profinjenost kojom se Francuzi tako hvale. Umjesto isprike, novinari pišu da je Platini ostao ustrajan u kažnjavanju nevinih Hrvata. Time je samo potvrdio svoj rasizam i nastavak, može se reći, sada već osmišljenog na međunarodnoj razini, mentalnog rasističkog orgijanja prema Hrvatima.

Zatim je uslijedilo paljenje Hrvatskoga stijega u Beogradu na službenoj FIFA utakmici, kvalifikacijskoj za nogometno SP u Brazilu 2014. g. Nije mi poznato da su kažnjeni Srpska reprezentacija, srpski navijači, Srbi i Srpski nogometni savez. Ako nisu to je čisti rasizam FIFA-e prema Hrvatima. To je za kaznenu prijavu i osudu FIFA-e i osobno njenog čelnika Seppa Blattera koji je Švicarac.

U ovome slijedu događaja uopće ne iznenađuje ta rasistička osuda toga nekakvog Suda. Pogotovo što je taj sud u Švicarskoj jer se Švicarska kao država već odredila kao rasistička i/ili vjersko diskriminacijska prema Hrvatima jer nije dozvolila našem Marku Perkoviću – Thompsonu koncert u Švicarskoj jer pjesme našega Marka govore o ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini.

Iz svega je jasno da se Hrvate želi na svim nogometnim razinama (UEFA, FIFA) onemogućiti u, manje sportskom, na oduševljenje navijača, a još više u poslovnom, nogometnom uspjehu. Jer tim poslovnim uspjehom mali narod, Hrvati, uzimaju dio novca, u milijunima eura, velikom narodu npr. Englezima (plasman na EP) ili Španjolcima (plasman na bolju poziciju na EP-u u Poljskoj i Ukrajini).

Zbog svega toga držim da bi bilo dobro bojkotirati predstojeće nogometno svjetsko prvenstvo u Brazilu jer je obilježeno rasizmom FIFA-e prema Hrvatima. Bojkot se može provesti neigranjem prve utakmice protiv domaćina Brazila i obrazložiti to podrškom ne samo za Josipa Šimunića nego i osobnim doprinosom samih nogometnih reprezentativaca u obrani i isticanju moralno najuspravnijeg i najdostojanstvenijeg naroda u cijelom kršćanskom, ai i jednobožačkom svijetu.

Pa da se bojkotira i cijelo prvenstvo, ukoliko ne presudi glad i žeđ za novcima, ne držim pretjeranim i to baš zbog svega namjernoga zla učinjena nama Hrvatima.

Taj bojkot definitivno je jedna žrtva jednog dijela vlastite slave nogometaša jer je svima neosporna čast i slast, nastupanja na svjetskom prvenstvu. Međutim, trebaju znati da govor o domoljublju i rodoljublju kad-tad dođe na test u konkretnom životu i tada to traži žrtvu. Neka se ne varaju, Vatreni 1998. ne bi nikada imali šansu izboriti se za treće mjesto, Davor Šuker nikada ne bi bio najbolji strijelac SP-a da prethodno nisu za narod i domovinu žrtvovali drugi svoje živote, ali i karijere i novce (pok. Marko Babić vratio se iz Švicarske i branio Vukovar bez dana obuke), te od neprijatelja, Srba i Anglosaksonaca, neočekivano dugom obranom Vukovara slomili kičmu JNA, srpske velikosrpske snove i masonske snove o nepostojanju države Hrvatskoga naroda. Ti branitelji, svoju žrtvu u Obrani domovine protiv rata Srba i Crnogoraca (koji su nahuškani od anglosaksonaca), podnosili su s krunicom oko vrata, s uzvikom iz usta i natpisom na ramenima ZA DOM SPREMNI!

Krešimir Duvnjak, Zagreb, nezaposlen


Vis, 30.5.2014.

KRIVE PROSUDBE MILANA KOJUNDŽIĆA

Čuveni Belgijac Victor D'Hondt skrivio rezultate izbora za EU parlament, ali ne svakome koji se pojavio sa svojom listom, ali Savezu za Hrvatsku izgleda svakako, kako se reagira iz njihova stožera, a posebno iz Stožera Zavjeta za Hrvatsku, kao članice Saveza. Gospodo, treba imati na umu kako je to moglo biti i obratno, tj. da je 41,42 % birača glasovalo za Savez za Hrvatsku, a za HDZ i njegove partnere tek 6,88 % onda bi dioba glasova po D'Hondtu išlo Savezu i SDP-u s partnerima. A da se to ne bi događalo, lipi naši lijevi, desni i ostali, borite se da se izmijeni izborni zakon, a ne napadati vjetrenjače nekakvim inženjeringom.

Po meni, najveći krivac neprolaska određenih kandidata odnosno lista je politika nositelja tih lista i pojedinaca. Pri osnivanju stranke Hrvatske zore, u mojim objavljenim člancima, prorokovao sam neprolazak njihovih kandidata na prvim izborima. A evo to je za njih prvi izbor za EU parlament. A sad kažem, ne prorokujem, kako je lako moguće da se to dogodi i na sljedećim izborima za Sabor odnosno za predsjednika RH. Tu ne treba dar prorokovanja za pogoditi istinu. Naime, vidljivo je kako su prolazili i prolaze osnivači novih stranaka, a koji su bili kandidati na izborima u svojim bivšim strankama, tj. izgubljenim izborima.

Da je dr. Milan Kujundžić pobjedio na stranačkim izborima za predsjednika HDZ-a makar s jednim glasom više od Karamarka, ne bi bilo problema za istoga, kao što je ovaj problem na izborima za EU parlament. Ali, budući da je izgubio izbore u HDZ-u sa sto i jedanaest glasova manje od Karamarka onda je riječ o gubitku ili porazu. Nositi se s porazom, pozitivno, pa ostati u stranci bio bi znak da je taj ljubitelj svoje stranke kojoj je zamalo postao predsjednik. Ali netko hoće biti predsjednik pa makar u drugoj varijanti; onda mu ne preostaje nego da osnuje svoju stranku i kroz nju dokaže svoju ljubav prema Hrvatskoj kao predsjednik, a ne kao poraženi u stranci koju sada ocrnjuje, da je njoj kao i onoj lijevoj vrijeme prošlo.

Da, ipak je u pravu gospodin Kujundžić: HDZ-u je prošlo vrijeme u kojoj je isti bio član, ali samo za njega i njegove sljedbenike. Upravo o tome može se pročitati u objavljenom članku u Hrvatskom fokusu, kao i o onoj čuvenoj (kao Kujundžićevoj) izreci, glede Tita: povijest povjesničarima (portal Hrvatski fokus, 2. kolovoza 2013.). No, ovdje ću kratko ponoviti (citirati), a riječ su iz intervjua kojeg je gospodin Kujundžić dao Hrvatskom tjedniku 18. srpnja 2013, ispred Ivice Marijačića: Vrlo ugledni novinar gospodin Marijačić je postavio pitanje: „Što biste Vi napravili s imenom jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tite, čije ime nosi trg u Zagrebu?“

Odgovor gospodina Kujundžića: „Josip Broz Tito stvar je povijesti. Povijest ostavimo povjesničarima. Nemojmo to narodu nametati, moramo se baviti time kako zaposliti ljude, kako zaustaviti iseljavanje naše djece, a Josipa Broza, Antu Pavelića i sve ostale ostavimo u tužnu hrvatsku povijest gdje se time trebaju baviti povjesničari, iz toga moramo nešto naučiti. Naučiti da su bili ljudi koji su činili i neke korisne stvari, ali, na žalost, i neke štetne, te ne živjeti više u tome svijetu i ne stavljati to u prvi plan“.

Da, da pustimo maršala Titu na trgu u Zagrebu ispred HNK i njegove zločince (udbaše), da i dalje veličaju njegovo ime i da nekažnjeni žive silovatelji u Vukovaru smijući se svojim žrtvama u prolazu! Pustimo udovice žrtava iz Bleiburga, pustimo prognane iz Zrina, Boričevca, Španovice i one po jamama u Sloveniji, Hrvatskoj do Makedonije, neka ih povjesničari pronađu i utješe! Ah, da ne nabrajam zulume Titinih nasljednika, koji hapse i bacaju na psihijatriju (jer Goli otok ne funkcionira) ljude koji se ne sviđaju režimu. Pustimo ih da se mladež iseljava! Pustimo ih da rasprodaju vrijedne nekretnine i da ljude tjeraju sa posla i ne zapošljavaju sposobne za rad! Pustimo ih da 100 posto povećaju cijene, tamo gdje se sjete!

Pa eto, pustili ste gospodine Kujundžiću Titu povjesničarima, a Hrvatskoj, koju Tito nije mogao smisliti da bi mogla postati država, a lakše mu je bilo zamisliti Savu kako teče natrag prema svom izvoru; po njegovim nasljednicima izgleda sve otiče niz Savu prema Beogradu, centru balkanske regije, kao što su nekoć tekli leševi (žrtve) partizanskih ubojica iz i oko Jasenovca nakon 9. svibnja 1945. pa iz kroz lipanj iste godine. I tako sve do 1953.! Čak imamo i osuđenika, našeg branitelja, iz Domovinskog rata (Veljko Marić), tamo u pravcu gdje teče Sava, tj. preko naše granice, a koju je Tito uskratio za neke naše teritorije sve od Šida do hrvatskoga Zemuna (1946.). Pa mogu reći, da je to vrhunski uspijeh 6,88 % glasača. Da, prepoznali su vrijednost izreke: Povijest povjesničarima, a maršal Tito trgu HNK u Zagrebu!

Nikola Bašić


Tito: simbioza metafizike masonstva i komunizma

Točno na dan komemoracije najvećeg genocida nad hrvatskim narodom u Blaiburgu, 17. svibnja, u Fažani su se okupili „aveti prošlosti“ da proslave rođendan nalogodavcu blaiburškog pokolja. Proslava rođendana Josipa Broza Tita, kao vrhunac perverzije tzv. bratstva i jedinstva u Jugoslaviji, proslavljala se od 1957. godine od kada je na prijedlog slavljenika 25. svibanj, kao Dan mladosti, postao najveći državni blagdan. Uz „štafetu mladosti“, koju je imao čast prvi uručiti Titu predsjednik centralnog komiteta N.O.J., Miko Tripalo, „ushićena“ mladež cijele Jugoslavije poput rimskih gladijatora pozdravljala je svoga cezara. Danas se ta svetkovina preobrazila u „bal vampira“.

Tog dana je znakoviti falusoidni predmet s đavoljim simbolom pentagramom stigao iz Izole u Hrvatsku u organizaciji dvanaest kulturnih društava „ Tito“ iz Istre koji navodno u svojim redovima imaju oko 1500 članova. U Fažani se uz zvukove harmonika, plesanja srpskih kola i mahanja jugoslavenskim zastavama moglo čuti kako taj bizarni falusoid daje toplinu u srca svih generacija „naših“ naroda i narodnosti, kako je Titov put bio put demokracije, blagostanja, razumijevanja, mira, velike ljubavi, sigurnosti i ostalih doskočica da se pobljuješ! Dio ove „vampirske“ opskurne skupine nakon „istarske seanse“ krenuo je s falusoidom dalje, put Rijeke, Karlovca, Zagreba, Osijeka, Vukovara…Vrhunac groteskne deluzije održan je 24. svibnja u Kumrovcu pred nekoliko tisuća „narkotiziranih“ spodoba. Jasno, nikome iz političke svite niti iz sluganskih medija nisu smetali simboli zloćudnog komunističkog sustava za razliku od Bleiburga gdje se „mikroskopom“ traži neki ustaški znak. Ceremonijal „vampirske supkulture“ završio je 25. svibnja u Kući cvijeća u Beogradu…

Tko je onda taj mrtvac iz Kuće cvijeća? Titov životopis izaziva jezu. Ne samo da je prepun kontradiktornosti, već je sablažnjujući i zastrašujući. Istina, previše je u njemu protuslovlja i nejasnoća da bi se u sve moglo točno pouzdati. Je li Tito bio Hrvat, Židov, Nijemac iz Mađarske, Mađar, Čeh, ili je iz obitelji Ambroz koja je živjela u Međimurju blizu Mađarske granice, možda je i manje bitno. Važno je to da je taj sebeljubivi egocentrični egoist nanio najveću patnju i zlo hrvatskom narodu, da je njegov revolucionarni put ispunjen truplima hrvatskih domoljuba, da je iza njega ostala duhovna i materijalna bijeda, strah, progoni i smrt. Postoji li uopće u povijesti čovječanstva čovjek koji je nanio toliko zla vlastitom narodu? Stoga, ne treba odbaciti niti one hipoteze koje upućuju na zamjenu njegovog identiteta, jer lakše je povjerovati da je taj tiranin kao stranac „blagoslivljao“ kolone smrti hrvatskih nesretnika na Križnim putima i tisućama grobišta diljem Jugoslavije, u kojima su se našli i preko šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova.

O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Posebice su ove godine u „Brozovom mjesecu“ – svibnju mnogi hrvatski narodoljubi, povjesnici i intelektualci pisali na hrvatskim portalima o svakojakim zvjerstvima kojima je Broz bio nalogodavac. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Iz tog „đavoljeg valcera“ rodila se je i jedna od najvećih svjetskih opsjena u povijesti čovječanstva: Pokret nesvrstanosti. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titovog djelovanja.

Istina, ne postoji niti jedan službeni dokument o pristupanju Josipa Broza Tita ni jednoj masonskoj loži. Međutim, očito je da je Tito bio visokorangirani mason, i da je cijeli njegov život bio simbioza metafizike masonstva i zlokobnog komunizma kao čeda masonstva. Prema tvrdnjama nekih njegovih suradnika, Tito je već prigodom posjeta Africi 1920. godine bio primljen u masonsku ložu. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, potvrđeni su sasvim određeni kontakti Tita sa slobodnim zidarima iz zagrebačke zakutne Velike lože Libertas, što je na kraju i prouzročilo da ga na Bombaškom procesu 1928. godine brani upravo istaknuti član lože Libertas, advokat Ivo Politeo. Osim toga „slučaj je htio“ da i sudski proces vodi hrvatski mason Stjepan Bakarić, otac hrvatskog zločinca i komunističkog „Budhhe“, Vladimira Bakarića. Tito je na procesu imao određenu zaštitu od Bakarića i mogao je priznati ono što niko nije smio - da je član Komunističke partije Jugoslavije.

Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titove supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski advokat, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher . Tito je kao višestruki agent od 1934. godine radio i za britansku obavještajnu službu MI6, u koju ga je uveo Vladimir Velebit, kasnije poznati jugoslavenski diplomat i general. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titovom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tita i jednog od najutjecajnijih masona 20. stoljeća, Winstona Churchilla.

Toj tvrdnji najbolje idu u prilog događaji neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski masoni dočekali su s uhićenjem komunističku Jugoslaviju, vjerujući kako će Tito uspjeti ostvariti njihovu trajnu opsesiju, uništiti Rimokatoličku crkvu i stvoriti Hrvatsku starokatoličku crkvu odvojenu od Vatikana. Na Tita su gledali kao na najvećeg uma s južnoslavenskih prostora, većeg i od Strossmayera. Stvorena je zajednička fronta komunističke vladajuće klike i jugoslavenskih masona. Stoga je razumljivo da je za predsjednika Narodne skupštine FNRJ izabran bivši predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, visokopozicionirani predratni mason dr. Ivan Ribar. U najužem komunističkom državnom vodstvu, osim Josipa Broza Tita, također apsolutnu dominaciju imaju masoni, od kojih su mnogi prije rata obnašali zapažene dužnosti: Mojsije Pijade, Ivo Andrić, Viktor Novak, Vladimir Bakarić, Koča Popović, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, braća Dizdarević, Josip Vidmar, Vladimir Ribnikar, Džemal Bijedić, Vladimir Velebit, Oskar Davičo, Ivan - Stevo Krajačić, Vasa Čubrilović, Srđan Prica, Miko Tripalo, Gustav Krklec, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N.R. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tita, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

Na taj način, stvaranjem samostalne Hrvatske katoličke crkve sa svojim vjerskim poglavarom neovisnim od Vatikana, ostvarile bi se masonske tlapnje i snoviđenja. Katolička crkva bi poput Srpske pravoslavne crkve postala državna crkva, jedan vid neformalnog ministarstva, pod izravnim utjecajem Titovog režima. Daljnji tijek bi nezaustavljivo vodio u približavanju tih Crkava, a tako i završno sjedinjenje hrvatskog i srpskog naroda u jedan jugoslavenski (sinonim za velikospski) narod. Ono što se nije usudio kralj Aleksandar pod pritiskom masonstva, niti druge vlade Kraljevine Jugoslavije poslije njega, osmislio je Titov laboratorij, stvorivši novu „genetsku vrstu“, Jugoslavene.

Pošto je Katolička crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva i velikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavlja od 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom Savi: „I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina.“

U javnosti se međutim premalo govori kako je monstruozni proces protiv nadbiskupa Stepinca vođen isključivo radi toga što Stepinac nije prihvatio Titov ultimatum o raskidu svake sveze Crkve u Hrvatskoj sa Svetom Stolicom. Da je kojim slučajem nadbiskup realizirao tu masonsku opsesiju, postao bi hvaljen i slavljen od komunističkih vlastodržaca upravo onako kako je rekao Milovan Đilas: ...“Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima. Mi bismo ga do oblaka uzdigli“. Nadbiskup Stepinac, koji je dobro znao da je masonstvo najveći neprijatelj hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, a da je komunizam duhovno čedo masonstva, nije izdao svoja načela i nije se pokorio Titovom bjesomučnom ultimatumu. Zato je morao biti uklonjen!

Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko - američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko – komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, je sovjetske masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj.

*

Titova odanost britanskom masonstvu ubrzo se isplatila. Početkom Hladnog rata oko SSSR-a se stvarao hermetičko izolacijski polumjesec zbog kojega je sovjetsko gospodarstvo bilo na koljenima. Staljin je tražio bar mali ulazni ventil kojime će se ubrizgati život u sovjetsku posrnulu ekonomiju. Kompromis, ili „mala Jalta“, je ubrzo postignut 1948. godine između Churchilla i Staljina u kojemu se Staljin odrekao Jugoslavije. Velikoj Britaniji se vratila pod kontrolu žila kucavica, transverzala koja preko hrvatskog Jadrana vodi za Daleki i Bliski Istok. Tito je također morao učiniti određene ustupke Zapadu, provesti tobožnju demokraciju s floskulom „socijalizma s ljudskim likom“ u kojemu je etablirana komunistička kasta počela vladati na posredniji način, pritom živeći u nezamislivom obilju i raskoši. Sustav „samoupravnog socijalizma“, ustvari je bio samo još jedan masonski pokus koji je trebao pokazati krutom komunizmu iza željeznog zastora koji se odrekao masonskog tutorstva, kako se u Jugoslaviji bolje živi. Jasno, da nije došlo do „male Jalte“, nikada ne bi bilo ni Titovog „zvonkog Ne“ Staljinu, a kad bi ga kojim slučajem bilo, brzo bi završio kao u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine.

SSSR se vrlo brzo razvio u vojnu super silu, a mnoge države poslije Drugog svjetskog rata koje su se oslobodile od kolonijalnog ropstva, pretežito britanskog, od svog oslobodilačkog pokreta stvarale su komunističke diktature. Te države su sa posebnim simpatijama gledale na doktrine ravnopravnosti, kao i druge socijalističke floskule kojima je manipulirao militantni SSSR. Ubrzo su postale prijetnja svjetskom masonstvu, poglavito stoga što su u komunističkom SSSR-u pronalazile svoga zaštitnika. Eventualnim članstvom u Varšavskom ugovoru te države bi izmakle dometu multinacionalnih korporacija u vlasništvu masonskih oligarha kojima je bio cilj da putem globalne financijske i ekonomske šok terapije preuzmu apsolutnu kontrolu nad njima. Neko je žurno trebao te „razuzdane“ zemlje okupiti, staviti pod „međunarodnu“ kontrolu i pod svaku cijenu odvojiti od utjecaja tada najveće nuklearne sile svijeta, SSSR-a.

Jednu od najvećih masonskih obmana 20. stoljeća, Pokret nesvrstanosti, Winston Churchill je povjerio Titu, sa još dva britanska darvinistička učenika s Oxforda, Gamal Abdel Naserom i Jawaharlalom Nehruom. Na Sveučilištu u Oxfordu je obrazovanje stjecala odabrana elita cijelog svijeta inicirana masonskim zavjetima, koja je nakon završetka školovanja služila britanskoj nad-vrsti eugenika u kontroli obnovljenog Britanskog Kraljevstva nad svjetskim planetarnim stanovništvom „ljudskim korovom“. Pokret nesvrstanosti je dio tog projekta, koji je ujedinio sve nezavisne zemlje u osmišljeni izvanblokovski sustav koji se tobože trebao oduprijeti svjetskom globalizmu i imperijalizmu. Sve te egzotične i ratoborne zemlje odlijepile su se od svog uzora SSSR-a, te su poput zrelih jabuka upadale jedna za drugom u košaru ekonomske ovisnosti masonske svjetske kaste. Zbog iznimne zasluge u provođenju ovog bestijalnog projekta Tito je uskoro postao najpopularniji svjetski državnik s odlučujućom i nezamjenjivom ulogom u Pokretu nesvrstanosti. Postao je „nesvrstani mesija“ tzv. trećeg svijeta, „kralj kraljeva“!

Na svakom samitu nesvrstanih zemalja (prva konferencija se održala u Beogradu 1961.), kao i na susretima njihovih vođa, Tito je neizostavno na rukama imao bijele rukavice. Simbolika bijelih rukavica vrlo je važna kod slobodnih zidara i ona predstavlja čistoću duha onoga koji ih nosi, a tijekom rituala obvezno ih na rukama nosi Veliki majstor. Tito je nosio i bijele rukavice dok je na svom Galebu krstario svim morima i oceanima svijeta uz dvjestotinjak dvorjana, podanika i članova posade. Putujući Planetom (kada god je bilo moguće putovao je sa Zapada na Istok, što ima poseban značaj u masonskim ritualima), Tito je u masonsku mrežu socijalnog darvinizma hvatao sve otrgnute zemlje, a s njihovim vođama je prijateljevao i uživao u svakojakim nastranim hedonizama. Čudne je državnike imao za svoje prijatelje, čak i one s kojima nitko nije želio imati posla, kao primjerice s ugandskim diktatorom poznatim po ljudožderstvu, Idi Aminom.

Svoj nedodirljivi autoritet Tito je najodlučnije dokazao na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Fidel Castro je inzistirao da se nesvrstane zemlje značajnije približe Sovjetskom bloku. Dovoljno je bilo da nesvrstani mesija, Tito, prekori Castra dignuvši u vis svoju bijelu rukavicu i da se Castrov prijedlog jednoglasno odbije uz frenetičan pljesak svih nazočnih. Okupivši pod masonsku kontrolu sve zemlje trećeg svijeta, masonski nad stališ eugenika se itekako znao odužiti svom bratu Titu, kao i nesvrstanoj zvijezdi vodilji, Jugoslaviji.

Velika loža Nova Jugoslavija osnovana je 1955. godine, na čijem je čelu bio Veliki majstor Ivan Ribar, a poslije njegove smrti Miroslav Krleža. Ovdje treba objasniti jednu zanimljivost, nezamislivu Krležinu „bahatost“ i Brozovo „dodvorstvo“ o čemu su mnogi očevidci s čuđenjem i nevjericom svjedočili. Naime, kada bi Tito zalazio u Krležin ured ili u prostoriju gdje je bio Krleža, nikada se Krleža nije dizao sa stolice već mu je Tito prilazio i prvi pružao ruku. Nasuprot tomu kada je Krleža dolazio u prostoriju u kojoj je za stolom sjedio Tito, Tito bi se odmah digao sa stolice. To je samo jedan detalj masonskog ceremonijala poštivanja Velikog meštra.

Usporedo sa osnivanjem Velike lože te Titovim okupljanjem „nezavisnih“ zemalja u Pokret nesvrstanosti, širom su se Jugoslaviji otvorila vrata vrlo povoljnim i bespovratnim zajmovima. Glavni korespodent lože Nova Jugoslavija s inozemnim masonskim svijetom bio je Srbin „Mojsijeve vere“ Mojsija (Moša) Pijade. Jugoslavensko masonstvo, osim što je imalo presudnu ulogu u dobivanju povoljnih inozemnih zajmova za financiranje nakaznog političkog sustava „samoupravnog socijalizma“, imalo je i zadaću da u suradnji s UDB-om uklanja iz političkog i javnog života sve one koji nisu dosljedno slijedili Titov put.

Prema istraživanju poznatog njemačkog novinara Carla Gustava Strohma, Jugoslavija je u trideset godina od raskida s Inforbiroom do Titove smrti dobila, što vrlo povoljnim dugoročnim kreditima, što otpisom kamata i glavnice, što bespovratnim zajmovima, više od deset milijardi darovanih dolara. Ako se izračuna ondašnja vrijednost dobivenih dolara, prema ekonomskim računicama taj novac je bio dostatan za plaće svih zaposlenih u Jugoslaviji u vremenu od tih trideset godina. Praktički, zaposlenici u komunističkoj Jugoslaviji morali su zaraditi samo za tzv. proširenu reprodukciju, odnosno za društvenu nadogradnju. Stoga nije čudno što je obespravljeni puk i pored niske stope produktivnosti relativno „dobro živio“, te što je JNA postala jedna od najmoćnijih vojsci svijeta. Darovan je Titovoj Jugoslaviji socijalni mir.

*

Fenomenologija jugotitoizma bila je užasna. Ne samo da zombizirana masa obespravljene većine nije imala pravo na drugo mišljenje, već je savršeno bilo funkcioniranje tog zločudnog sustava u kojemu je ta većina i šutke prelazila preko svakojakih zločina komunističke partijske manjine. Svakako je najveći razlog bio strah za vlastiti život. Međutim, bit Titovog komunističkog terora je upravo u njegovoj raširenosti kojom je Tito dopuštao paralelnu vlast tisućama svojih suradnika, uvukavši ih na taj način u zajedničko sudioništvo u zločinu. Pored svih tih podanika, Titov režim je prisilio veliku većinu građana, poglavito u Hrvatskoj, da prokazuju, izdaju, budu doušnici, i tako ih moralno ponizio kao sudionike u zločinu. Prema tomu, Titov komunizam nije održavala na životu samo relativno malobrojna, bogato plaćena i vrhunski privilegirana partijska kasta, nego i panično ustrašena masa anonimnih građana koji su radi svog moralnog pada bili stalno ucjenjivani. Gotovo da bi se moglo reći da je u jugotitoizmu većina terorizirala manjinu, onu koja se čvrsto vezala za Katoličku crkvu, iz čega proizlazi i činjenica da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata u Hrvatskoj bio zapanjujuće malen, a broj kolaboracionista s komunističkim režimom zastrašujuće velik. (Branimir Lukšić: Psihologija komunizma, http:/hakave.org)

U tom despotskom i najperfidnijem sustavu koje je ljudski um mogao smisliti, Tito se okrunio aureolom „komunističkog boga“, ogrezlog u raskoši, blještavilu i bogatstvu na kojemu su mu mogli pozavidjeti svaka kraljevska kuća, svaki šeik ili maharađa. Na daleko je poznat njegov raskalašeni i hedonistički način života još iz predratnog vremena kada je teško nabrojiti sve žene s kojima je bio, koje je napuštao zajedno sa svojom djecom, i nikad za njih nije ni pitao. No, i kada je postao strahovladar Jugoslavije, te kada se oženio za „previše divlju“(Tito ju je tako ocijenio kada mu ju je poslao mason Stevo Krajačić) Jovanku Budisavljević, Tito nije mogao bez bludničenja i razvrata. U svojoj „kraljevskoj palači“na Brijunima družio se sa domaćim i svjetskim „zvučnim“ ženama političkog i umjetničkog miljea.

Cijela njegova obitelj, kao i najbliži partijski suradnici postali su privilegirana i nedodirljiva kasta koristeći se svim blagodatima super-luksuza u najskupljim vilama, luksuznim automobilima, jahtama i sl. Sam Tito raspolagao je sa četrdesetak najraskošnijih rezidencija u kojima je Jovanka stalno mijenjala namještaj, brinula o Plavom vlaku, brodu Galeb, te o Titovom izgledu i imidžu u javnosti. Imidž čovjeka s najskupocjenijim odijelima, kubanskom cigaretom u ustima, štapom sa drškom od bjelokosti i markantnim crtama lica, izazivao je u obespravljenoj i ucijenjenoj većini strah, strah od mogućeg grijeha prema tom nedodirljivom nadčovjeku, koji je vremenom prerastao i u bolesnu ljubav prema Titu, kao ljubav pogana prema svom silnom krvožednom bogu Molohu. Upravo u toj morbidnoj ljubavi prepoznajemo i današnja kulturna društva Josip Broz Tito kao i njene trkaće falusoida s đavoljim crvenim pentagramom.

Jedan od uklonjenih, general Ivan Gošnjak koji je službeno umirovljen 1967. godine, 27. lipnja 1975. godine, napisao je zanimljivo pismo Titu. U pismu od šezdeset stranica traži od Tita dvadeset odgovora. Gošnjak u pismu Titu postavlja pitanje: „Tko vodi kadrovsku politiku u Jugoslaviji, partija, on (Tito) ili masoni? Jedna od zanimljivosti Gošnjakovog pisma je priznanje kako su jedino on (Gošnjak), Jovanka, Koča Popović, Lazar Koliševski i Josip Kopinić znali zašto je ustvari 1966. godine smijenjen Aleksandar Ranković. Ne zbog navodnog prisluškivanja kako je stajalo u službenom priopćenju, već zbog njegovog izvješća o masonima u Jugoslaviji kao i o njihovoj aktivnosti u SFRJ. Među ostalom u tom Rankovićevom izvješću je opisan sukob između Jovanke i Koliševskog koji je spriječio da Tito ide na javnu skupštinu masona u Maroko 1961. godine koju je organizirao marokanski kralj Hassan II. - Veliki majstor Velike lože Maroka. Gošnjakovo pismo nije nikada ni došlo do Tita. Na pismu je netko rukom napisao (Kardelj ili Dolanc): „Ne treba ga dati Titu jer je bolestan i u godinama.“ Ispod ove napomene na pismu su se čitko potpisali: Edvard Kardelj, Petar Stanbolić, Nikola Ljubičić, Vladimir Bakarić, Stane Dolanc i Jovanka Broz.

Ivan Gošnjak u pismu navodi: „Taj i drugi podaci ‘ubili su’ Marka (misli na Aleksandra Rankovića), mislim, politički ga ubili. Mislim da to i druge ‘bisere’ tog izvještaja Ti dobro znaš. Nisam znao, druže Tito, dok nisam pročitao izvještaj (a dao mi je Marko), da su Kardelj, Bakarić, braća Dizdarević, Krleža, Vidmar, dr. Novak, dr. Savić, Koča, Velebit, Augustinčić, Z. Kunc, dr. Kocbek, Ivan Ribar, Ivo Andrić, A. Belić, Ivan Krajačić-Stevo, Srđan Budisavljević, Crnjanski, Vasa Čubrilović, Oskar Davičo, Džemal Bijedić, M. Đilas, P. Gregorić, Hristić, Isaković, Mladen Iveković, Ribnikar, braća Levi, Moša Pijade, H. Macanović, Krajger, Ivo Politeo, Srđan Prica, Smodlaka, Velimir Terzić, Aleš Bebler, Mika Tripalo, Milan Bartoš, Gustav Krklec, Krešimir Baranović, a da ne nabrajam i druge, masoni, kojoj je ložom ‘Nova Jugoslavija’ do smrti rukovodio Ivan Ribar, a poslije njega Krleža. Druže Tito, sada mi je jasno zašto je Marko morao otići, zašto sam ja morao da budem smenjen!“ ( Vjenceslav Cencić: Masonerija, Slobodni tjednik, br. 78. od 25. rujna 1996. godine).

Komunistički sustav nije se urušio sam od sebe. Upravo kako su masonski eugenici predvidjeli nakon Drugog svjetskog rata da će Rusija kapitulirati krajem 20. stoljeća, to se i zbilo. Pošto su multinacionalni masonski globalni igrači preobratili gospodarstvo trećeg svijeta, došao je red na komunističke zemlje sovjetskog euroazijskog sidrišta. Uvukavši se u redove mitskog poljskog sindikata Solidarnost, masonstvo je principom domina efekta, usmrtilo svoje čedo, komunizam. Istodobno je prestala ikakva potreba za Pokretom nesvrstanosti. Najveći jugoslavenski zločinac, Tito, kojega je njemački istražitelj i povjesnik Gunnar Heinsohn u svojoj studiji Lexikon Der Volkermorde iz 1998. godine, zbog krivnje za 1.172.000 žrtava, smjestio na deseto mjesto među šesnaest najvećih krvnika i ubojica 20. stoljeća, imao je neslućene sreće što je preminuo prije urušavanja komunističkog sustava. Da je kojim slučajem dočekao pad svog titoizma, završio bi kako i dolikuje hrvatskom krvniku, poput svog kolege Nicolae Ceausescua, ili bar poput Ericha Honeckera. Ovako...

Znakovit je bio Titov pogreb. Bio je to najveći skup najviših svjetskih „dostojanstvenika“ koji je zabilježila svjetska povijest. Ustvari, nikada se nije na jednom mjestu okupilo toliko moćnih slobodnih zidara. Svatko tko je bar nešto značio u svjetskom masonstvu došao je na tu masonsku paradu kako bi ispratio svog brata „na vječni istok“. Pažljivom promatraču, lako je bilo uočiti da je cijela ceremonija pokopa sličila na masonski obred. Jedan detalj je također ostao zapamćen. Zbog navodne spriječenosti, američki predsjednik Jimmy Carter je na pogreb poslao svoju već ostarjelu majku. Čovjek bi se s čuđenjem upitao zašto baš majku pored toliko uglednih političara u Bijeloj kući, kad ne bi poznavao tajne masonstva. Naime, poznato je da je glavni graditelj Salomonovog hrama, Veliki majstor Huram Abi, bio sin biblijske udovice Naftalije. Masoni, u svojim inauguracijama, upravo svog Velikog majstora smatraju udovičinim sinom, Huramom Abijem. Stoga je Carterova majka u tom svečanom masonskom obredu odigrala ulogu udovice Naftalije koja ispraća svog sina na vječni istok.

Tito je pokopan u Kući cvijeća, ispod fino obrađene bijele mramorne ploče, jednog od glavnih simbola masonstva bez ijednog ideološkog obilježja. Stoga nas ne čudi što je po izboru britanskog promasonskog lista Time, Tito izabran među sto najznačajnijih ljudi koji su obilježili 20. stoljeće.

Korišteni dijelovi iz knjiga: Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske

Mladen Lojkić


Sramna prva protuhrvatska epizoda Generala

Gledajući sinoć prvu epizodu seri-jala 'Generali', slušajući uvodne riječi Ivice Đikića i ex-gradonačelnika Knina (iz Beograda!?), Srbina Drage Kovačevića, mi, TV gledatelji očekivali smo da se na ekranu Radmanove yu-telice (ili srbo-telice) pojavi još i 'Veritas'-ov lažov Savo Štrbac pa da svi zajedno potpišu peticiju Haaškom Tribunalu za reviziju sudskog procesa u Den Haagu protiv 'ratnih zločinaca' Gotovine i Markača. Jer, oni su po Ivici Đikiću/Hrvoju Zovku unatoč haaškoj presudi ipak odgovorni za 'masovni pokolj' nevinog srbijanskog naroda Krajine u nezaobilaznim Gruborima!

Doduše, očekivali smo, uzalud, da nam autor serijala Hrvoje Zovko ponudi nešto novo, pozitivno i zanimljivo iz biografije naših heroja Domovinskog rata a kad tamo slušali smo od onog krivokletnika Stipe Mesića već godinama otrcanu priču o građanskom ratu dogovorenom između Miloševića i Tuđmana. 'Svaki od njih dvojice želio je ratom nešto ušićariti', kaže sinoć taj politički žigolo koji je 1994. zajedno s Manolićem pokušao izvesti državni udar u Saboru a 1998. svojim lažnim svjedočenjem u Haagu izvršio čin veleizdaje da bi kao predsjednik države predao 666 transkripata s oznakom 'državne tajne' u ruke engleskim špijunima MI-6.

Upravo je Stipe Mesić zajedno s Račanom, 2000., izmjenom Ustava RH, prepustio 'svoje generale' raljama Haaškog Tribunala! Ili, slušali smo sinoć i nesuvisla blebetanja nekakve anonimne francuske novinarke Vanine Kanban o Anti Gotovini kao pustolovu, navodnom uličnom razbojniku i pljačkašu pariških draguljarnica; toliko puta ponavljanu priču iz pera EPH-ovog piskarala Davora Bule-Butkovića! Ustvari, apsolutno ništa novo nismo čuli osim perfidnog pokušaja da se Domovinski rat još jednom 'grubor-ski' oblati!

Ex-gradonačelnik Knina iz 'Olujnog' vremena, Srbin Drago Kovačević, u nekoliko navrata tijekom emisije pokušao nam je uz 'fascinantne' snimke crnog dima nad Kninom opisati sve strahote prekomjernog granatiranja koje je trajalo 'preko svake mjere' par sati! Naime, grad je po nalogu krajinskih vlasti već bio skoro sasvim ispražnjen a tijekom veoma precizne topničke pripreme HV-a poginuo je samo jedan jedini četnik preodjeven u civila ali s puškom u ruci. Sve u svemu oslobođeni Knin nakon granatiranja s vojne točke gledišta ostao je praktično netaknut!

Kukavičja 'krajinska' vojska na čelu s Milom Martićem već je i prije te 'strahotne kanonade' poput preplašenih zečeva bila u sramotnom bijegu na sigurno, prema Banjoj Luci. U bezglavoj 'bežaniji' oklopnjaka generala Mile Novakovića pregažena je takozvana kolona užasa 'civilne traktorijade' pri čemu je izginulo 92 ljudi; više civila nego što ih je u 'Oluji' ukupno i stradalo! Sudionik emisije, bivši JNA-general Petar Stipetić istakao je svoje veliko zalaganje u zaštiti srpskih civila zaboravljajući pritom da je i predsjednik Franjo Tuđman svaki deset minuta putem radija pozivao te iste srpske civile da ostanu u svojim kućama. Za Stipetića general Gotovina nije bio stručno (po JNA-školovanju!?) obučen za ratne operacije strateškog nego tek taktičkog karaktera. Zaboravio on pritom da je general Gotovina sa svojim jedinicama u izravnom okršaju spriječio još jedan mogući Mladićev genocid u prenapučenom Bihaću i 'strateški' izbio nadomak Banja Luke koja je bila pred padom na realnom dometu topništva HV-a!?

Bivši JNA-oficir Petar Stipetić poput Mesića, nastojao je i sinoć pobjedničku Masleničku akciju devalvirati na nepotrebnu i beskorisnu žrtvu Hrvatske vojske premda je ta akcija za sve hrvatske branitelje i domoljube značila radikalnu prekretnicu u Domovinskom ratu. A pontonski most u Novskom ždrilu iako je tijekom 1993. godine 36 puta bio bombardiran značio je ipak konačni spoj sjeverne s južnom Hrvatskom! Sve u svemu, tužna, žalosna, površna ali i tendenciozna prva epizoda TV serijala, nešto poput Frljićeve drame 'Aleksandra Zec' kojom se jedan individualni zločin iz čisto kriminalnih, mafijaških pobuda nastoji maksimalno apostrofirati i izjednačiti s masovnim ubojstvom preko četiri stotine nedužne hrvatske djece tijekom Domovinskog rata!

Nikakvo čudo kad je autor ovog serijala 'kontroverzni' novinar Hrvoje Zovko a gosti-protagonisti Stipe Mesić, Petar Stipetić, 'amicus' haaške kurije Ivo Josipović, Srbin Drago Kovačević… uz 'promotora', bivšeg 'Feral'-ovca Ivicu Đikića-današnjeg glavnog urednika antihrvatskih 'Novosti' koje su pod ingerencijom petokolonaša Milorada Pupovca. Dokle tako, dokle će hrvatski gledatelji iz svog džepa plaćati ovakve medijske bljuvotine?

Damir Kalafatić


REŽIMSKO ULIZIVANJE RH ČETNIČKOJ SRBIJI!

Nema nikakve dvojbe da se Srbiju može slobodno zvati četničkom Srbijom. Srbi su ponosni na svoga đenerala Dražu kojega su i službeno u Beogradu skupštinski rehabilitirali kao srpskog junaka "antifašistu" jer je ratovao u NDH protiv hrvatskoga naroda.

Oni nikada nisu prihvatili Titinu smrtnu kaznu Draži Mihailoviću zbog ustaničke prevlasti protiv NDH i Hrvata. Oni slobodno podižu spomenike svome generalu jer je cijelo vrijeme rata ratovao protiv Hrvata isto kao i njegov ubojica maršal Tito. Dok se Srbi ponose sa svojim generalom u Hrvatskoj se kažnjava Hrvate i na spomen Jure i Bobana a da i ne govorimo o spomenu poglavnika Ante Pavelića. Evo sada pri ovoj sumnjivoj poplavi Slavonije, za koju brojni svjedoci tvrde kako je nasip Save miniran, što se vidjelo visokim bljeskom vode kao i podzemnom eksplozijom koja je na nasipu napravila rupetinu od 14 metra dubine.

I sam predsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić kaže što bi bilo od Beograda i Srbije da nije bilo provale u Slavoniji kao i BiH što mnogi vjeruju da je bilo dogovoreno na početku poplave u Obrenovcu, a posebice se mislilo i na Šabac u kojem bi bila potopljena srpska kemijska industrija. No što je tu je! Ali i pored takvih sumnji hrvatski jugonostalgičari se ulizuju četničkoj Srbiji na sve moguće načine. Oni bi im iz nekakve srboljubivosti lizali ne samo lica nego i turove. To se pokazalo pri slanju hrvatskih helikoptera i posada u pomoć poplavljenima, kao i novca do stotina tisuća eura a također i materijalne pomoći i živežnih namirnica. A tamo se nalaze i hrvatski mladići koji im pružaju pomoć u raščišćavanju posljedica poplave. I ovi vele i pored toga kako se među njima čuju poznati uzvici "logor, žica, Ovčara i Srebrenica".

Ako je to istina, što po nekim portalima piše, onda se radi zaista o teško nezahvalnim susjedima. I jesu li Srbija i Beograd na toj razini da im Zagreb i Hrvatska šalju nekakvu pomoć i namirnice. Nije Srbija valjda spala na to da joj Hrvatska treba slati pomoć dok su joj to najavili i Rusija i EU i Arapi. I dok njihov četnički vojvoda Nikolić peče rakiju "Tomovaču" po Šumadiji i roštilja s prijateljima eto on ima svoga kolegu Josipovića koji mu od ustaša šalje pomoć da ih spašavaju što je za pozdraviti kada bi se i predsjednik uključio i njegov savjet s Pantovčaka u tome darivanju isto kao i režimska vladajuća Kukuriku klika.

No oni se vade na bratsku pomoć hrvatske sirotinje koja često od svojih zalogaja šalje i izravno ili putem ovih telefoniranja za poplavljene, koji tu svrstavaju i Srbiju kao da nije bilo srpske agresije i obrambenog krvavog Domovinskog rata. Zar se ne radi o mizernom ulizivanju vladajućega režima četničkoj Srbiji koja je sigurno daleko moćnija i bogatija od ove ratom iscrpljene RH. Jedino je ispravna pomoć poplavljenima u BiH koji su u još težoj situaciji od poplavljenih u RH. Trebat će mjeseci da se ova teška poplava zaliječi, dok Zoran Milanović kaže da će samo "reda radi" tražiti pomoć od EU. Zaista za Milanovića RH je "slučajna država" a Hrvati su "paradoksalni narod" za kojega on ne mari! Sve što radi na svome položaju miriše na uništenje hrvatskog naroda.

Mate Ćavar


Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi...

Gdje je moj par, Gospodine?

Svatko čezne za tim da se u potpunosti nekome preda, da ima duboku duhovnu vezu s drugim, da bude ljubljen potpuno i ekskluzivno. Ali Bog kaže kršćanima:

“Ne, dok nisi zadovoljan, ispunjen i sretan s tim da te Ja ljubim, da predaš sebe potpuno i bez rezerve meni, da imaš intenzivan i poseban odnos samo sa mnom, otkrivajući da samo u meni možeš naći svoje zadovoljstvo; tek tada ćeš biti sposoban za savršeni ljudski odnos koji sam za tebe isplanirao.

Nikada nećeš biti sjedinjen s drugim dok se ne sjediniš sa mnom, zasebno od svega i svakoga, zasebno od svake želje i čežnje. Ja želim da prestaneš planirati, prestaneš željeti, i dozvoliš mi da ti predam najuzbudljiviji plan koji postoji, onaj koji ti ne možeš niti zamisliti. Ja želim da ti imaš najbolje. Molim te dopusti mi da ti to dam. Samo nastaviti mene gledati i očekuj najveće stvari. Nastavi doživljavati i učiti stvari koje ti Ja govorim… Samo moraš čekati. To je sve.

Ne budi tjeskoban. Ne brini se. Ne gledaj okolo na stvari koje su drugi dobili ili koje sam im Ja dao. Ne gledaj okolo na stvari koje misliš da želiš. Samo nastavi gledati za mnom i u mene, ili ćeš propustiti ono što ti želim pokazati. I onda … kad budeš spreman, iznenadit ću te s ljubavlju puno ljepšom nego si ikada mogao sanjati. Vidiš, dok se ti pripremaš i dok onaj kojeg sam za tebe namijenio priprema, ja i u ovom trenutku radim na tome da oboje budete spremni u isto vrijeme. Sve dok oboje ne budete samo sa mnom zadovoljni i životom koji sam za vas pripremio, nećete moći iskusiti Ljubav koja je oličenje vašeg odnosa sa mnom i ovom savršenom Ljubavi.

Predragi, ja želim da vi imate ovu divnu ljubav. Ja želim da vidite u živo sliku vašeg odnosa sa mnom i da konkretno uživate vječno jedinstvo ljepote, savršenosti, i Ljubavi koju vam dajem sa Sobom. Znajte da vas ljubim neizmjerno. Ja sam Bog. Vjerujte i budite zadovoljni.”

Nepoznati autor


Nepoznata hrvatska vojnička slava

Ernest Bauer, Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.

Pisati sintezu vojne nacionalne povijesti pozamašan auktorski pothvat i u državama s duljom tradicijom nacionalne neovisnosti, odnosno u onima koje su pravodobno i bez ograničenja razvijale sve grane povijesne znanosti. Bez obzira na ideološke predznake, nacionalne države su tijekom 20. stoljeća znatnim dijelom istražile segmente svojih ratničkih protežnosti, koji su onda sintetičarima omogućivali slaganje mozaika većih cjelina, a na kraju pisanje i cjelovitijih sinteza. Hrvatska je potpunim gubitkom nacionalne slobode 1918. nestala sa svjetske pozornice, a unutardržavni procesi u monarhofašističkoj Jugoslaviji usredotočili su se na iskorjenjivanje bilo kakva hrvatskoga nacionalnog osjećaja pa je u pitanje doveden svaki povijesnoistraživački rad, a posebice onaj koji bi vrjednovao ratnička iskustva hrvatskoga naroda. Kako bi međunarodnu javnost upoznao i s tom dimenzijom nacionalne povijesti, auktor Ernest Bauer (1910.- 1995.) je pripremio nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske studiju o hrvatskom ratničko usudu, nu ona zbog svršetka rata nije bila objavljena.

U prerađenom obliku pojavila se na njemačkom jeziku pedesetih godina prošloga stoljeća u Austriji. Zbog još strožega i nastranijega odnosa komunističkoga režima prema hrvatskom vojništvu, ovaj mali pregled hrvatske ratne povijesti nije ugledao svjetlo dana u Hrvatskoj, premda ga je u razdoblju Hrvatskoga proljeća Matica hrvatska pokušala objaviti. Tako se priča o hrvatskoj vojsci pojavila u svojoj matičnoj državi tek u razdoblju obnove njezine državne nezavisnosti. Tako osim knjige Slavka Pavičića „Hrvatska ratna i vojna povijst“ Bauerov sintetski pregled i danas sa svim svojim manama i nedostatcima pruža kakav takav relevantan uvid u vojnu silu hrvatskoga naroda kroz njegov povijesni hod. Zbog tada nedovoljno istraženih ili pak nedostupnih činjenica u mraku je znatnim dijelom ostalo rano hrvatsko srednjovjekovlje, u kojem se tek navode sukobi s Mlečanima u borbi za hrvatski Jadran te Tomislavove vojne proti Bugarima i Ugarskoj, kao i brojčano stanje hrvatske sile, koje navodi Konstantin Porfirogenet.

U kasnijem srednjovjekovlju Bauer podsjeća na provalu Tatara, a potom prelazi na stoljetne ratove s Osmanlijama. Manje-više svim prikazima nedostaje vojnička dimenzija, odnosno možebitni opis bitke i raspored vojnih snaga. Nešto detaljnije je prikazan poraz na Krbavskom polju 1493., nu i tu su samo navedene taktičke pogreške neiskusnoga bana Derenčina, što je rezultiralo masovnim pokoljem hrvatskoga plemstva. Nema detaljnije opisa pohoda i proboja u vojničkom pothvatu Krste Frankopana opkoljenom Jajcu, koji se unatoč turskoj sili probio do grada i dopremio opskrbu već iscrpljenim braniteljima. Naglašeno je tek veliko značenje tog nedvojbeno darovitoga vojnog stratega iz loze moćnih Frankopana. Od mnoštva bitaka Bauer je još izdvojio obranu Klisa te hrvatsku pobjedu nad Turcima kod Siska 1593. koja predstavlja svojevrsni obrat u ratom nadmetanju s Turcima. Bauer se u ovom razdoblju vojne povijesti usredotočio više na ocjenu nesretnoga povijesnoga hrvatskog usuda, gdje su na kršćanskoj strani Hrvati branili „ostatke ostataka“ svojeg nekad slavnoga kraljevstva boreći se protiv Hrvata koji su bili u vojničkoj službi Osmanskoga Carstva. Poglavlje turskih ratova završavaju ustrojavanjem Vojne krajine, koja je u svojim temeljima počivala na tradiciji hrvatskih kućnih zadruga. Dok su na istoku branili svoje katoličko kršćanstvo od osmanske islamske najezde, hrvatski ratnici na europskim bojištima sudjelovali su kao saveznički ratnici u borbi protiv protestanata.

Nije bilo znatnijega bojišta po Europi na kojem svojim brzim, malim i pokretnim postrojbama nisu vodili uspješne borbe. I ovdje je auktor izostavio, odnosno nije razradio pitanje taktike i vojnoga nastupanja, nu ipak je na posredan način opisao strateški upad Hrvata u Berlin dok u njem nije boravio pruski kralj. Po Bauerovu mišljenju ovo je razdoblje mnoštva ratnih bitaka karakteristično po tom što Hrvati iz vojničkih uspjeha nisu polučili gotovo nikakvu političku korist za vlastite političke probitke. Na kraju su, zapravo to svoje političko nezadovoljstvo morali još platiti smaknućem najjačih plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana, koje je smaknuo habsburški dvor, samo zato što su pokušali raditi u interesu vlastite hrvatske države. Razdoblje u kojem Hrvati sudjeluju u Napoleonovoj vojsci također je karakteristično kao sustav međusobnoga ratovanja, na štetu vlastite državnosti. U političkom smislu vrijedna su, a geopolitički i danas gotovo aktualna sučeljavanja velikih sila za prevlast na hrvatskom jugu. Rusko pozicioniranje u Boki kotorskoj te francuski nastup prema Dubrovniku otvorili su put crnogorskim pljačkaškim pohodima u dubrovačko zaleđe. Hrvatski ratni uspjesi na habsburškoj strani pak nisu urodili težnjama naroda za ujedinjenjem Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom.

Distanciran je i auktorov pogled na Jelačićev pohod na Ugarsku. Naime ovdje je auktor gledao više na pitanje odnosa Ugarske i Beča, a manje Jelačićev ratni pohod iz pozicije Zagreba, kojem je Lajos Kossuth prijetio brisanjem s lica zemlje. U takvim okolnostima nije mogao ocijeniti ulogu mladoga časnika iz Gline, koji dolazi u Zagreb, preuzima na vlastita leđa teret cijeloga hrvatskog političkog pitanja i vojnim pohodom pokušava spasiti hrvatsku državnost. Potpuno je netočan i prigovor banu Jelačiću kako je bio nerealan i nepraktičan, jer upravo ovaj hrvatski ban u datim okolnostima iskoristio politički oslonac onoga tko mu ga je htio dati i silnice između Beča i Pešte usmjerio u borbu za opstanak Hrvatske. Odgovor na pitanje zašto ban Jelačić kasnije, nakon rata pak nije mogao napraviti više, treba ipak potražiti i u drugim razlozima, a ne samo u banovoj osobnosti. Bitke tijekom Prvoga svjetskog rata, u kojima su sudjelovali Hrvati tek su registrirane, a nedovoljno precizno je ocijenjena i uloga hrvatskih ratnih zapovjednika.

Bauer i Pavičić su u okolnostima i svom vremenu pokušali odgovoriti na pitanje hrvatske vojne povijesti, nu sadašnje vrijeme, odmak i dostupnost građe dobre su okolnosti za povijesna istraživanja. Naravno, ako za to postoji i politička volja. S obzirom na stanje, vjerojatno će i hrvatska vojna slava pričekati svoj dan još određeno vrijeme.

Mate Kovačević


Zahtjev za lustraciju moralno i politički kompromitiranih osoba u razdoblju komunizma iz javnog života i tijela vlasti i uprave Republike Hrvatske

Republika Hrvatska nije do danas provela ništa od Rezolucije parlamentarne skupštine Vieća Europe broj 1481. od 27. lipnja1996. i 25. siječnja 2006. (o uklanjanju naslieđa bivših komuni-stičkih totalitarnih sustava).Time je ostala kao jedina među svim dotičnim članicama Europske unije koja nije u praksi osudila komunizam.

Samo formalno Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine.

Tako su se komunistički kadrovi zadržali u svima strukturama vlasti, medija i javnosti, što se ne može dalje trpiti radi općeg napredka i dosezanja demokratskih standarda i civilizacijskih stečevina EU.

Hrvatska je jedina država u EU gdje nije osuđen niti jedan komunistički zločinac. Jedina u kojoj je, primjerice, televizija pod izravnom kontrolom režima. Komunistički kadrovi, tekovine i strukture su izravno preneseni u neovisnu Hrvatsku i sada u Hrvatsku kao zemlju članicu EU.

Većina hrvatskog naroda se stidi, što u Hrvatskoj postoji i djeluje i vlada komunizam jer je komunizam u svima svojim varijantama najveće ratno i mirnodobsko zločinstvo nad ljudima i nad svim dobrima, odkad se znade za ljudki rod. Službena međunarodna statistika tvrdi da su komunisti poubijali najstrašnijim metodama najmanje 150 milijuna ljudi i više od trostruko toliko ljudi su mučili, svestrano zlostavljali, progonili...

Komunisti svih naziva i njihovi okorjeli epigoni i izravni potomci su glavni krivci za gospodarsko i sveopće propadanje Hrvatske. "Komunizam može pobijediti samo revolucijom, a revolucija guta vlastitu djecu". Ovo je temeljno komunističko načelo, u kojemu je dominantan genocid i tortura na ljudima.

Komunistima je njihov ideolog Karl Marx usadio u svijest da Hrvate, što će reći i Hrvatsku treba uništiti.

U svima oblicima mirnodobskog štetočinstva komunisti vode sada Hrvatsku u propast, a mlade, školovane i vrlo sposobne Hrvatice i Hrvate ta propast prisiljava na odlazak u tuđinu. Tome treba doći kraj i Hrvatska mora krenuti iz ovog općeg propadanja i rasula u državu rada, reda, mira, općeg napretka, ljudskog zadovoljstva, demografske obnove i sigurnog, čovjeka dostojnog života...

Rezolucija Parlamentarnog Vieća Europe 1481 za lustraciju komunista

Da bi Hrvatski narod svih geneza i država Hrvatska mogla ostvariti prekid zaostajanja i sveopćih padova i usmjeriti se k opstanku i razvoju, Hrvatska mora izvršiti lustraciju komunista slijedom Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i srodnih proglasa, koje je usvojio Hrvatski sabor.

Slijedom Rezolucije 1481 i svih drugih europsko-unijskih smjernica za lustraciju komunista iz vlasti i važnih društvenih uloga ne prijeti komunistima nikakva životna opasnost, nego oni ne mogu obavljati važne društveno-političke funkcije u svim oblicima i razinama vlasti jer su zadržali komunistički pristup u ponašanjima i poslovima, a to je protivno suvremenom razvoju u Hrvatskoj na svima poljima.

Komunisti se ne će sami odreći svojih, na ovaj ili onaj način ostvarenih funkcija, raznih privilegija, s kojima vode Hrvatsku i hrvatski narod u sve težu bijedu, nego komuniste u svima oblicima njihovog predstavljanja kao na primjer: SDP (izravna slijednica KPJ), antifašisti, titovci itd. treba lustrirati - ukloniti iz svih važnih uloga u vlastima na svima razinama u državi Hrvatskoj.

Dakle, Hrvatska Hrvatom i Hrvatska bez crvene zvijezde petokrake, za koju sami komunisti pjevaju: "...crvena od krvi proletera".

Današnji predsjednik RH Ivo Josipović, komunistički epigon, koji prijateljuje sa srpskim fašističkim četnicima, zaljubljenik u crvenu zvijezdu ne može biti niti na izbornoj listi za budućeg predsjednika RH. Ivo Josipović mora biti isto kao i njegov predhodnik, udbaš Stjepan Mesić lustriran. Predsjednica ili predsjednik RH mora biti Hrvatica ili Hrvat bez komunističke ideologije i hipoteke.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD u Baselu suglasno sa zajedničkim uljudbenim naslijeđem Europske unije, dotično slijedom EU rezolucije 1481 za lustraciju komuni-zma poziva na osnivanje

Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH.

PLKH treba svoj forum i odbor, koji će predvoditi Hrvatski narod u lustraciji komunizma u Hrvatskoj i treba povjerenike, koji će na svim područjima u Hrvatskoj praviti popise komunista za središnji popis komunista, kojima bi se pravno onemogučilo kandidiranje za izbore za vlasti u Hrvatskoj. Hrvatska se mora radi sebe, radi Europe i radi svijeta ograditi od komunističke ideologije, od komunizma i od komunista. Ne može Hrvatska kao država, u kojoj dominiraju komunisti biti članica Europske unije.

Poziv za dragovoljno učlanjivanje u PLKH

Ovim činom HAZUD.ch i HAZUD.hr poziva Hrvatice i Hrvate u Domovini Hrvata: RH, BiH, u okruženju i u dijaspori, koji su voljni djelovati u Forumu ili Odboru Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH i kao povjerenici da se pismeno jave i predstave s kratkom biografijom na e-mail: info@hazud.ch ili na e-mail od HAZUD.hr: hazud.hr@gmail.com u članstvo: Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH.

Kad se prijavi dovoljan broj Hrvatica i Hrvata iz različitih zvanja sazvat ćemo Osnivačku skupštinu u Zagrebu i izabrati Odbor ili Forum i povjerenike Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH.

PLKH motreno od EU i od Hrvatskog sabora je legalan i poželjan Pokret za lustraciju komunizma u Hrvatskoj pa očekujemo da odbornici PLKH budu za svoj rad plaćeni.

Na Osnivačkoj skupštini PLKH bit će predstavljen i usvojen Statut i drugi službeni dokumenti, temeljeni na EU rezoluciji 1481 i Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine po kojima će PLKH djelovati.

Prijedlog za formalno-pravno osnivanje PLKH podnosi HAZUD.ch i podpisuje ga Izvršni odbor:

Ilija Šikić - tajnik
Emilija Herceg - dopredsjednica
Dragan Hazler - predsjednik

CH-Basel, 25. svibnja 2014.


TREBA LI HRVATSKOJ JAKA NACIONALISTIČKA STRANKA?

U svijetlu nedavnog osnivanja saveza nevladinih udruga pod nazivom „Nacionalistička liga Republike Hrvatske“ te velikog zanimanja i mnogobrojnih pozitivnih komentara na ovu vijest, mislim da s pravom možemo postaviti pitanje iz naslova ovoga članka. Naime, činjenice govore da se Hrvatska demokratska zajednica nikako ne može smatrati strankom desne, nacionalističke provenijencije već u najboljem slučaju strankom desnog centra ili (po mnogim pokazateljima posljednjih godina) čak strankom centra.

Nadalje, uzevši u obzir kriterije po kojima se danas u razvijenoj demokraciji neku stranku može smatrati strankom nacionalističke, desne (ovdje se ne bavimo krajnjom, neofašističkom desnicom) orijentacije, razvidno je da u ovu grupaciju ne možemo ubrojiti niti savez raznorodnih stranaka pod nazivom „Savez za Hrvatsku“.

Činjenica je također da jedina stranka koja makar približno odgovara definiciji nacionalističke desnice (Hrvatska čista stranka prava) u svom višegodišnjem postojanju izbornim rezultatima (između ostalog i ne samo svojom krivnjom, a tu prije svega mislimo na medijsku blokadu i neopravdano stigmatiziranje) nije prerasla stranku zanemarivih izbornih rezultata.

U svijetlu neoborive činjenice da danas u Europi sve veću ulogu imaju stranke upravo izrazito domoljubnog, nacionalističkog predznaka (npr. „Fidesz“ Viktora Orbana u Mađarskoj, „Nacionalni Front“ u Francuskoj, ali i mnogi drugi primjeri), dok se u današnjoj Hrvatskoj protiv hrvatskoga naroda i njegovog domoljublja, usprkos pobjede u Domovinskom ratu (!), već godinama vodi pravi propagandni institucionalni neokomunistički i neojugoslavenski rat koji (što je upravo nevjerojatno) nitko u ovoj zemlji ne može zaustaviti, mislim da se svakako nameće pitanje je li ovoj zemlji i ovom napaćenom hrvatskom narodu potrebna jedna prava, jaka, beskompromisna, nacionalistička desna stranka?

Stranka koja bi u svom programu imala zakletvu hrvatskom narodu da će provesti ono što smatra najnužnije za spas hrvatske ideje pa i hrvatske države: lustraciju, zabranu prodaje hrvatskih bogatstava strancima, nacionalizaciju strateških resursa, proglašavanje gospodarskog pojasa, zabranu prekomjernog uvoza poljoprivrednih proizvoda, ponovno uvođenje obveznog vojnog roka, uvođenje domoljubnog odgoja kao obveznog predmeta, neodložno provođenje mjera demografskog oporavka, procesuiranje odgovornih za nacionalnu izdaju hrvatskih interesa i sl.

Ovaj članak sa navedenom (smatram vrlo važnom) temom nudim na raspravu putem komentara i reakcija na portalu.

Ovisno o reakcijama (Bilo naroda mora se slušati - A. Stepinac) donijeti će se odluka hoće li se, za sada vrlo dobro prihvaćen savez nevladinih udruga pod nazivom „Nacionalistička liga Republike Hrvatske“ registrirati kao politička stranka.

Tomislav Stockinger
Predsjednik „Regimente – centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije


Govor na predstavljanju knjige Mladena Ivezića Titov Jasenovac

Svakog autora knjige može se prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara.

Odmah se uočava, na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa, da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Autor ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata.

Kakve to ima veze sa našom današnjicom? Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija. Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija, usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Dapače, demonizacija Hrvata putem bizarnih i nadrealnih antifašističkih „rekla kazala" u punom je jeku, premda ovaj puta ona ima „liberalne" i mekše okvire.usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Dapače, demonizacija Hrvata putem bizarnih i nadrealnih antifašističkih „rekla kazala" u punom je jeku, premda ovaj puta ona ima „liberalne" i mekše okvire.

Danas antifašizamu Hrvatskoj sve vise poprima „civilno–religijski" okvir, a njegovi čelnici često pravno prijete svakom kritičkom pristupu novijoj povijesti koristeći floskulu o „govoru mržnje". Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju, i to neposredno prije njenog raspada. Lažiranoj komunističkoj povijesti o Jasenovcu prethodio je medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara. Demonologije i hagiografije, čiji su glavni krivci komunistički jugoslavenski historičari, na štetu hrvatskog – ali i srpskog naroda - morali su preći 1991. u oružani sukob.

Današnja antifašistička demonologija ima daljnju svrhu demoniziranje cijeloga hrvatskog naroda. On daje „negativni legitimitet" vladajućoj klasi, koja danas ne nastupa više u tvrdom titovskom izdanju već u mekšem liberalnom izdanju. Ono što zabrinjava nije to što su ti bivši Titoisti i Jugoslaveni, kao i njihovi medijski i intelektualni mistifikatori, postali danas uzorni „demokratski građani".

Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih okvira, zamijenili komunizam religijom kapitalizma, fingiranog pro-amerikanizma, ali uz daljnju demonizaciju Hrvata i daljnju nijekanje komunističkih masovnih zločina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugoga svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta.

Dr. Tomislav Sunić

Video priredio i objavio 23.svibnja 2014.: Oskar Šarunić


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,
srce koje kuca za te,
ruku da te prati,
majku da te shvati,
znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač
kada tvoja zemlja pati;
ali iza svega
sigurno ćeš znati
što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja,
tu sagradi dom,
tu je stari temelj,
tu na kršu tvom.
Tuđin i oluje
kidali su nju,
al' još uvijek tu je
sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,
kralj što ne zna što je kruna,
al' na svojoj grudi
ko i ovi ljudi
bit ćeš velik ko i mi.

To je tvoja zemlja...

Drago Britvić


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


DOSTA JE!

Kaznena prijava DORH-u protiv Tomislava Badovinca

Nakon partizanskog cirkusa u Kumrovcu, gdje se u subotu obilježavao nekakav Dan mladost, u čast i slavu komunističkom zločincu Josipu Brozu Titu, hrvatski branitelji su rekli –dosta je!

Naime, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) na čijem sam čelu, podnijela je Kaznenu prijavu DORH-u protiv Tomislava Badovinca, člana Izvršnog odbora nekakvog Društva "Josip Broz Tito", koji djeluje u Zagrebu,a okuplja ekstremne ljevičare, kojima naravno nikako nije stalo da se prekine s II. svjetskim ratom, jer u protivnom – protiv koga bi se borili? Prijava je podnesena jer je Badovinac na kumrovečkom skupu među ostalim izjavio: "Nije točno da je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu. Neupitno je da je prvi Sabor i prva Hrvatska utemeljena na III. zasjedanju ZAVNOH-a 1944.". Na taj način Badovinac je javno iznio laž i klevetu, a ono što je iznimno važno uvrijedio je žrtve hrvatskog Domovinskoga rata, hrvatske branitelje, njihove obitelji, prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođu i pobjednika Domovinskog rata dr. Franju Tuđmana te sve one koji su se na bilo koji način uključili u obranu i stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.

Kakve veze ima ZAVNOH, to partizansko sjelo, sa stvaranjem hrvatske države 1991.? Partizani su tada donijeli odluku o Hrvatskoj, ali u okviru Jugoslavije, dok su se hrvatski branitelji borili i izborili protiv Jugoslavije i protiv Hrvatske unutar Jugoslavije. Badovinac se pravi da to ne razumije, jer kad bi priznao stvaranje hrvatske države 1991. više ne bi bio povlaštena osoba, koja je uzdigla glavu iz pijeska tek kad je Stjepan Mesić postao predsjednik države i kad je aktualni predsjednik države Ivo Josipović počeo stavljati kapu sa krvavom zvijezdom petokrakom na glavu! Pa, ako su partizani stvorili hrvatsku državu 1944., onda nam netko neka objasni što su to radili hrvatski branitelji 1991., kad su stali u obranu hrvatske države, protiv srpske i ine agresije, odnosno treće ili četvrte vojske u Europi?

Badovinac i njegovo društvo već godinama manipuliraju, prave se da se bore protiv fašizma u Hrvatskoj, a njega nema, već ima samo Mesića, Pupovca, Stanimirovića, Manolića, Boljkovca, Nobila, Perkovića i sličnih, od kojih su neki od njih, kako se vidi i na ovogodišnjem tom nekakvom Danu mladosti u Kumrovcu, izludjeli i mlade, pa čak i djecu, koje roditelji oblače kao partizane i komuniste, (sic!), i na taj način "plaše" hrvatski narod.

Dosta je!

Jedan ministar Jovanović ni ovog se puta nije oglasio, kao da je odjednom oglušio i oslijepio. Na nogometnim utakmicama samo kad netko poviče "HNS pederi" ili "Mamiću, cigane" prekidaju se utakmice, a što je bilo ovo u Kumrovcu, gdje se mahalo s jugoslavenskim zastavama i gdje su na hrvatske zastave umjesto hrvatskog grba stavljali zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski fašisti u Vukovaru, Škabrnji, Kninu, Drnišu, Dubrovniku, Gospiću, Voćinu, Pakracu, Virovitici i drugdje. I pjevali su pjesme kakve su pjevali četnici u Domovinskome ratu.

Tvrditi da nije točno da je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu može samo psihopata. A zatvarati oči i uši pred naletom ljudi koji nikada, pa ni 23 godine od početka srpske agresije ne priznaju hrvatsku državu i bacaju u blato hrvatske žrtve ravno je – zločinu.

Uz to gdje su sada bili organi reda i pravosuđa kad se dozvolilo da na ovaj skup dođu i zagrižene komunjare iz Slovenije, Crne Gore, pa čak i iz Srbije, i u srcu Hrvatskog zagorja koje je tijekom Domovinskog rata dalo iznimno veliki broj žrtava, poput bijesnih "kerova" se deru da je "ovo Jugoslavija", da je "Tito stvorio Hrvatsku" ili da je ona nastala još 1944.!

Takav bal danas ne dopušta Slovenija, ali ni jedna druga zemlja koja je u Europskoj uniji. Ali zato dopušta – Hrvatska.

Pozivamo i ostale Udruge proizašle iz hrvatskog Domovinskog rata da također predaju Kaznenu prijavu DORH-u i protiv ovakvog skupa i protiv Badovinca, jer dosta je da nam ovakvo zaluđeno društvo soli pamet, kao da se napušilo bijeloga praha.

Te zagrižene "Udbaše" i njihove sljedbenike, treba se već jednom zaustaviti, prije svega zbog desetina tisuća onih koji su dali živote i krv za hrvatsku Domovinu!

A ministru Jovanoviću još bi poručili da se više ne javlja. Nije vidio da Srbi pale hrvatsku zastavu u Beogradu, a sad ne vidi ni hrvatske zastave s petokrakom, kao ni mahanje jugoslavenskih zastavama. I plesanje "Žikina kola"! Osim toga, on, koji se tobože zalaže za istinitost u udžbenicima o hrvatskoj povijesti, čak nije čuo ni pročitao da "Hrvatska nije nastala u Domovinskom ratu, već 1944.!", ili se to nama samo tako čini.

No, kako bilo da bilo, DORH je na potezu!

Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Opet jugokomunističko orgijanje u Kumrovcu

Evo opet se bliži nova jugokomunistička orgija u Kumrovcu. Hrvatski se narod neće osloboditi titoističke tragedije sve dok se njegovo ime bude slavilo po Kumrovcu i nalazilo na Kazališnom trgu u Zagrebu i bilo gdje drugdje na tlu Hrvatske.

Spomen na ime maršala Tita izaziva novo krvarenje starih rana milijuna Hrvata. I kada će se Hrvati osloboditi toga imena najvećeg zločinca u povijesti hrvatskog naroda, kojemu su dodijeljena tri odličja narodnog heroja na hrvatskim žrtvama. Prvi orden dobio je za ustanak u NDH, drugi za genocid bleiburške tragedije i treći za slom Hrvatskog proljeća. Onaj koji je međunarodnim ocjenama svrstan među deset najvećih zločinaca svijeta XX stoljeća još uvijek se slavi u Hrvatskoj pod vladajućom klikom. I još uvijek se ponavljaju njegove krvoločne riječi protiv hrvatskoga naroda iz njegove genocidne ere nad Hrvatima.

Tijekom njegove ratne partizanije po NDH nad Hrvatima je vladalo krvoločno razdoblje. Ubijalo se masovno sve Hrvate koji mu se nisu htjeli priključiti. Rušene su katoličke crkve, ubijani svećenici, razarane prometnice i mostovi. Sijana je mržnja među Hrvatima na sve moguće načine. Nakon rata izvršen je najveći zločin u povijesti Europe i njezinih naroda. Pobijeno je preko pola milijuna, protjerano na stotine tisuća te zatvarano cijelo vrijeme njegove vladavine nebrojeno mnoštvo Hrvata. Na Bleiburgu se predalo Englezima milijunsko mnoštva hrvatske vojske i hrvatskoga naroda, koji se povlačio s tom vojskom koje su Englezi izručili krvniku maršalu Titu 15. svibnja 1945. kada je počelo masovno ubijanje Hrvata na najgroznije načine po jamama i ratnim rovovima od Bleiburga do Đevđelije u Makedoniji, gdje ima preko tisuću i pet stotina velikih grobišta kao što su u Sloveniji Kočevski rog, Huda Jama, Tezno, Macelj, Jazovka.

Maršal Tito je osobno nadzirao likvidiranja Hrvata sa poznatim izjavama "Hrvatski smrad će svjetlost dana gledati samo do prvih jama.", "Treba pobiti svu ranjeničku đubrad po bolnicama.", "Trebaju nam koncentracijski logori za istrebljenje Hrvata." i tolike druge grozote cijelo vrijeme njegove vlasti. Izjavljivao je također kako Stepincu neće prijeći kardinalski šešir granicu dok je on predsjednik SFRJ, a u vrijeme Hrvatskog proljeća kako će prije Sava poteći prema Ljubljani nego što će Hrvati imati svoju vojsku i državu. Još u službenom izvješću iz vremena 1952. od pobijenih "narodnih neprijatelja" u ukupnom broju od 586 tisuća 500 tisuća se odnosi na Hrvate do onda.

A tek koliko je Hrvata pobio kasnije sve do kraja titoističke vladavine. Na pitanje Ivana Meštrovića na Brijunima, zašto je ubijao Hrvate, Tito mu je jasno odgovorio: "Kako bi zadovoljio Srbe!" Tito je bio voljan pobiti i zadnjeg Hrvata da bi mogao doživotno vladati! I ove će godine jugokomunistički orgijaši slaviti Tita valjda posljednji put u Kumrovcu i Hrvatskoj. Nadamo se da će jednom i veliki njemački narod ukinuti odličje koje mu je dao Willy Brandt, nakon ove istrage nad Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem!

Nema slobodne Hrvatske sa imenom zločinca Tita po njezinim trgovima!

Mate Ćavar


Uz 191. obljetnicu rođenja Oca Domovine, 23.5.2014.

Hrvatska Hrvatom

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
Hrvatska Hrvatom!

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!

Već smo svega tuđeg siti,
Ne tražimo, što je tuđe,
Al' ne ćemo više biti
Tuđe sredstvo i oruđe;
A da vazda krvarimo
Za probitak tuđim svatom
Već sad gromko uskliknimo:
Hrvatska Hrvatom!

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Kličući nam iz grobova:
Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić


hkv.hr- Zagreb, 23. svibnja 2014.

Povodom predstavljanja knjige Titov Jasenovac

Jučer je u Velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj predstavljena najnovija knjiga mr. sc. Mladena Ivezića Titov Jasenovac (Samizdat, Zagreb 2014.). Predstavljači su bili p. dr. Vladimir Horvat, DI, povijesni istraživač Jasenovca, prof. dr. Tomislav Sunić, hrvatski diplomat i sam autor. Dvorana je bila premala da primi sve zainteresirane, pa su mnogi ostali u predvorju dvorane i dvorištu rezidencije družbe, pomno prateći vrlo zanimljiva izlaganja.

Na predstavljanju ove knjige uočene su istaknute javne osobe, primjerice biskup Valentin Pozaić, mons. Juraj Batelja, dr. Zdravko Tomac, dr. Stjepan Razum, Gordana Turić, režiser Jakov Sedlar, odvjetnik Željko Olujić, Vice Vukojević, dr. Ružica Ćavar i još neki drugi. Zanimljivo, bilo je i mlađe publike koja se tek sada suočava sa cjelokupnom dramom podvala, mitova i dogmi o Jasenovcu.

Brojne krivotvorine koje su i danas u javnom prostoru

U dvorani među slušateljstvom primijećeni su i neki poznati istraživači, koji svojim radom također doprinose rasčišćavanju crvene komunističke, danas antifašističke magle, u više od pola stoljeća jugokomunističkog optuživanja Hrvata za ustašoidnost i izmišljeni holokaust i genocid u Jasenovcu. Intrigantne knjige strukovnog povjesničara Mladena Ivezića i njegova marna istraživanja upravo te pojmove demantiraju. Najnovija knjiga Titov Jasenovac je nastavak Ivezićeve knjige Jasenovac - brojke (Vl. naklada, Zagreb 2003.) kojom je nepobitno dokazano srbofilno napuhavanje broja žrtava, prihvaćeno i po današnjim tzv. antifašistima. Ona nepobitno utvrđuje postojanje logora Jasenovac poslije svibnja 1945., dakle kada su ga preuzeli partizani te istraživanjem dokazano koristili komunisti do 1948. godine za istrebljenje svih nepoćudnih Hrvata. Također postoje dokazi i za nastavak korištenja logora Jasenovac do 1951. godine tj. za teror nad svima onima koje su titoisti kasnije proglasili i progonili kao staljiniste.

Povijesni istraživač i suautor knjige Ogoljela laž Jasenovca (Naklada EČ, Zagreb 2008.) dr. Vladimir Horvat, DI, u uvodnom dijelu napomenuo je da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.

Poslije rata se stvari u logoru mijenjaju, ali se logor nije ukinuo rekao je p. dr. Horvat. Ustvrdio je da se od partizana logor nastavio koristiti kao sabirni za zarobljenike s križnog puta i za likvidiranje protivnika Titovog režima. Strojevi za proizvodnju su odseljeni u Srbiju, a logor se po komunistima koristi kao mjesto odmazde. Postoje dokazi o tome, pa i oni da se pri radnim akcijama u '60-tim godinama, naišlo na ostatke žrtava čiji su predmeti ukazali da se radi o ostacima hrvatskih vojnika, kao i slavonskih civila. Dr. Vladimir Horvat je zaključuje kako su postojala tri logora Jasenovac. Objašnjenje o tom nazivu može se pročitati u njegovim prilozima u Glasu Koncila koji izlaze kao feljton pod nazivom "Istina o tri Jasenovačka logora".

Prof. dr. Tomislav Sunić je rekao da se svakog autora knjige može prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži upravo u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. "To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara", istaknuo je Sunić. Upozorio je kako je gotovo nevjerojatno na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa utvrditi broj žrtava Jasenovca jer da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Prof. Sunić je rekao kako se ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata, pa i u samom logoru Jasenovac, istaknuo je prof. Sunić. Pojam Jasenovca koji su namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi iz mitova je prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina. Konačno se upitao o što je na tom polju u 25 godina hrvatske države radila hrvatska diplomacija, čiji je i on dio jedno vrijeme bio, kako bi se ta demonizacija Hrvata u svijetu raskrinkala i prikazalo stvarno stanje povijesnih srbokomunističkih krivotvorina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta, zaključio je dr. Sunić.

Sam autor Mladen Ivezić, povjesničar po struci, studentski je kolega prof. Ive Goldsteina, s kojim je u dijametralnom ideološkom i znanstvenom prijeporu. Ivezić je naveo nekoliko zanimljivosti iz logora Jasenovac. Zanimljiva je i ona dokumentirana sa dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od hrvatskih vlasti tj. Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Naime, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se spasi i udomi, kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama. Ivezić se pita, kako to da niti jedan od lijevo-liberalnih istraživača Jasenovca nikada ranije nije objavio ni protumačio te dokumente. Jasno, jer se je potrebno onda upitati, kakva je to genocidna NDH i Jasenovac bili u travnju 1943.?

Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja. Daljnje dokaze i navode zbog čega knjiga nosi naslov Titov Jasenovac treba svakako prepustiti čitatelju, kako bi sami došli do svojih zaključaka

Pitanje arhiva logora Jasenovac

Ono što je ovim predstavljanjem ostalo premalo istaknuto, odnosno naglašeno jest to da je NDH imala svoju arhivu. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. nalazila se u posjedu NDH. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd. Postavlja se pitanje kada će ona biti vraćena današnjoj Republici Hrvatskoj kao pravnoj državi nasljednici?

Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. postao mjesto surovih komunističkih odmazdi i iživljavanja. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu.

Pater Vladimir Horvat o knjizi "Titov Jasenovac" Mladena Ivezića:

Damir Borovčak


hrvatski-fokus.hr

Potapa li politika "regiona" Strošince i Soljane?

Ako je Ivo Josipović znao, a znao je, trebao je izvijestiti svoje birače

Aleksandar Vučić je u Srbiji proglasio ratno stanje. Po svemu sudeći braneći Šabac i Beograd, dogovorio je s Dodikom „ispust“ Save u Semberiji i potop tamošnjih Srba. Uvijek se, ako to nisu još uvijek razumjeli, prečanski Srbi žrtvuju, milom ili silom, za račun onih pravih. Roknuli su i Savu u, sada, srpskom dijelu Srijema, tik uz hrvatsku granicu. I nakon što je puknuo nasip kod obližnjih Račinovaca, ubrzo i kod Rajeva Sela.

Mislio sam kako Hrvatsku o tome nisu izvijestili, a novinarima su potpuno zabranili pristup na sva poplavljena područja, mislim s pravom, pa je istinu bilo teško doznati. Sad pak moje informacije govore kako su o tome kako će Savu tamo pustiti po „državi“, obavijestili nas „komšije“. Pa fala im. Ako je doista drama u potapanju kemijske industrije Zorka u Šapcu, ako se tu nadaje katastrofa regionalnih razmjera, dobro.

Inače potapanje Beograda me ne zanima, pogotovo stoga što pritom ne mora biti žrtava. Toplo je, malo se smoče, pa svi na Avalu. Međutim, ako su oni o tome obavijestili valjda prvoga Ivu, onda je on o tome trebao izvijestiti nas, i one koji su ga birali i one koji nisu. Takve i tolike tikve tajno saditi sa Srbima jednostavno je nepošteno. Čak ni to nije najvažnije, najvažnije je, nakon što su nas Srbi izvijestili o puštanju vode koja će nam se vratiti, angažirati zamrlu građevinsku operativu, desetke buldožera ako treba, možda stotine u gradnju privremenog nasipa oko Strošinaca i Soljana, prije Drenovaca i Vrbanje. Ne mogu vjerovati kako su mještani prepušteni sami sebi i slaganju vreća oko mjesta.

Mato Dretvić Filakov


KOJE SU TO GLASINE PREDSJEDNIČE!?

Čuli smo predsjednika Ivu Josipovića putem HTV-a kako savjetuje da se ne nasjeda glasinama u svezi katastrofalne poplave. On ne reče o kakvim se to glasinama radi za koje kao predsjednik RH sigurno da zna. Među građanima ima svakojakih nagađanja ili vjerovanja.

Kako je uopće moglo doći do pucanja nasipa kod Gunje, koji je obnovljen prije četiri godine uz trošak od 22 milijuna kuna što nije mala suma. I sam predsjednik Zoran Milanović se pita kako se to moglo dogoditi i da će se to morati istražiti sudskim putem u RH jer se radi o katastrofi neviđenih razmjera. U Slavoniji je tako jedino bilo onda kada je Slavonija paljena kao očišćena zemlja od hrvatskoga naroda. I sve ono što kruži u narodu koji širi te tajnovite glasine je kako su neki mineri uhvaćeni na nasipu, s punim torbama eksploziva dinamita, pa je valjda i sam predsjednik mislio na njih. I kome bi bilo u interesu takvo miniranje nasipa sa prepunom Savom, nije nepoznato. I zato je čudno da se nasip provalio na novoizgrađenom dijelu kod Gunje ili pak na drugoj strani spram Orašja i Odžaka, a dobro se zna koji narod živi na tim ravnim područjima.

I dok se cijela Hrvatska digla na noge za spas izbjeglih ljudi koji su tek obnovili ono što im se događalo prije dvadesetak godina, eto opet moraju s vrećicama u rukama bježati glavom bez obzira u nepoznate prostore po ovoj svojoj hrvatskoj zemlji. I dok se na sve načine zbrinjava izbjeglo mnoštvo ovoga puta od vode, dotle narod iz Bosanske Posavine istoga imena očajno čeka da im stigne kakva pomoć iz RH. I vozači jednoga kombija u Odžak s pomoći, vrećama, kutijama i bocama vode, kažu da su jadni potopljenici bili u suzama radosnicama kada se i njih netko sjetio.

Nije se osvećivati onima koji su prigrabili hrvatski povijesni Srijem za kojega je Andrija Hebrang položio mučenički život u tome zloglasnom beogradskom zatvoru. Mnogi Hrvati s pravom te prostore zovu njegovim imenom Hebrangovo, koje je sada pod udarima podivljale rijeke Save. Hrvati nikada ne bi smjeli zaboraviti a niti prežaliti u budućim europskim pravima svoje Hebrangovo. Sada je bitno spašavati mnoštvo koje se našlo na potopu. Veliko hrvatsko srce opet se širi prema svojoj ravnoj Slavoniji i tim ugroženima ma kako se zvali i kome pripadali jer je takva hrvatska plemenita duša bila kroz cijelu povijest. Hrvati pomažu i pomagat će svima u nevolji sa obje strane Save pa makar to neki i ne zasluživali. Ipak bi bio red da se objasne Hrvatima glasine o čudnim vodenim provalama nasipa Save kod Gunje da bi se ubuduće malo bolje čuvali od izazivača katastrofa po našoj plemenitoj zemlji Slavoniji, ili bilo kojem drugom dijelu Lijepe naše.

Nije se moglo dovoljno razumjeti predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića kako tvrdi da Hrvatima nije potrebna pomoć niti od EU u koju ulažemo milijarde kuna svoje članarine. Otkuda Zoran najednom postade tako bogat i šarmantan predsjednik da njegovoj državi ne treba nikakva pomoć niti u ovakvim katastrofalnim poplavama.

Mate Ćavar


Braniteljski Radio

JEDINO LEX TALIONIS MOŽE ‘LUSTRIRATI’ NEKE OD KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

ŠTO JE TO LUSTRACIJA?

Gdje god se u posljednjih nekoliko godina govori o zločinima totalitarnih sustava, posebno onih komunističkih, spominje se lustracija. Kako izgleda, da malo tko razumije što ta riječ znači, ili što bi trebala značiti. Prema onome kako je do sada rabljena, ona za različite ljude, pa i države, ima različito, ponekad i podpuno oprečno značenje.
Neki misle da je to termin za izpitivanje i razsvljetljavanje tih zločina, drugi opet da to znači, odkrivanje, osuđivanje, kažnjavanje itd.
Nu ona ni u kojem smislu nema to značenje i uobće ne pripada u taj kontekst.

Prema Enciklopediji Britanici to je malko preinačena latinska riječ - lustratio - koja doslovno znači - čišćenje žrtvovanjem - kojim su se u drevnoj Grčkoj i u Rimskom carstvu pojedinci ili čitave zajednice u poganskim ceremonijama “čistile” od raznih “nečistoća” kao; ubojstvo, krvoproliće, krađa, svetogrđe itd.

Ta čišćenja vršila su se na različite načine; škropljenjem ili pranjem vodom, trljanjem glinom, krvlju,te javnim ispovijedanjem grijeha i itd.

U definiciji današnjeg zakona o lustraciji se kaže: “Zakon lustracije je zakon javne uporabe koji regulira proces izpitivanja je li neka osoba koja je trenutačno na nekoj od viših javnih pozicija u državi, radila za ili surađivala s represivnim aparatom totalitarnog režima.....”.

To znači da je lustracija samo neka vrst posebnog procesa kojim se u najširem smislu zakonom i drugim propisima označava određen način razodkrivanja zločina totalitarnih sustava ali ne i odstranjivanje iz javnoga života i kažnjavanje onih koji su ih počinili kao i onih koji te zločine prikrivaju i opravdavaju.. To zapravo znači da svi oni koji su počinili zločin i oni koji ih slijede i slave ne moraju za ništa odgovarati. To znači da se tom lustracijom samo lustrira ( pere ) zločince i njihove zločine kako bi tako “lustrirani”, sami ili kroz svoje nasljednike, mogli idalje činiti zločine protiv nezaštićenog naroda. Samo sada na drugačiji način, drugačijim metodama.

S koje god strane to pogledamo riječ lustracija je podpuno neprikladan termin i kako izgleda, namjeran misnomen za bilo kakvo kažnjavanje komunističkih zločina.

Ako pogledamo što stoji na internetu vidjet ćemo da su mnoge bivše komunističke države provele tu i takvu lustraciju, ali i ovdje se vidi da su, kad nabrajaju zemlje koje su i koje nisu provele lustraciju, ti naši “pravedni” suporteri lustracije pristrani i vrlo selektivni. Tako na internetu među državama koje su od 1996. provele lustraciju su; Češka, Slovačka, Mađarska, makedonija, Albanija, Bugarska, Litva, Latvija, Estonija, Njemačka, Poljska i Rumunjska. Među onima koje to nisu učinile upisane su neke bivše sovjetske republike, a one u kojima su počinjeni najgrozniji zločini; Hrvatska i današnja Bosna i Hercegovina uobće se ne spominju. Well, reći će naši prijatelji Englezi, - ...u njima je 45 godina vladao “humani, jugoslavenski komunizam”. Pa recimo da je i ta lustracija bolja nego ništa, treba iztaknuti da se Hrvatska nikakvom lustracijom, nikakvim pranjem komunističkih megazločina ne će riješiti umreženog potomstva ideološke baštine onih o čijim zločinima je riječ.

Dakle, ono što moramo i možemo pred narodom i svijetom prikazati jest zločinačka prošlost otaca onih koji danas vladaju Hrvatskom, imajući, pritom na umu da se i nakon toga neće ništa promijeniti ako za te zločine nitko ne bude primjereno kažnjen. Kao i sve druge tako površne međunarodne zakone tako i ovaj o lustraciji komunističkih zločina izgleda da svak razumije na svoj način.

Tako, od svih zemalja koje su takvu lustraciju tobože provele jedino su Češka i Slovačka poduzele barem nekoliko vrijednih koraka.... Tranzicija još (1991.) ondašnje Čehoslovačke iz komunističkog totalitarizma u demokraciju bila je sasvim drukčija od svih drugih postkomunističkih država.
Za razliku od svih susjednih država, nova vlast nije o komunističkim zločinima donijela presudu uporabom sudskih procesa i parnica nego je jednostavno izglasala zakonsku odluku kojom će se DRŽAVA LUSTRIRATI (OČISTITI) OD KOMUNISTIČKIH ZLOČINACA.

Prema tom zakonu, izglasanom 4. listopada 1991., imena svih onih koji su bili upleteni u komunističku tajnu službu StB stavljena su na ‘crnu listu’ i svi su trebali biti uklonjeni s svih važnijih javnih pozicija, uključivši sve više pozicije u državnoj službi, sudstvu, sigurnosnim službama, vojsci, upravi državnog vlasništva, centralnoj banci, željeznici, višim akademskim pozicijama i elektronskim i drugim medijima. Ali, iako je poslije razkida između Češke i Slovačke taj zakon prenesen u njihove države, on je 2000. g., u Češkoj prestao važiti, jer, kako su češki političari izjavili, on nije bio izglasan da bi služio kao nekakav oblik pravde, nego kao osiguranje da se događaji kao napr. komunistički puč u veljači 1948.ne bi opet dogodio. Riječ je o puču koji su komunisti izveli tako što je ministar unutrašnjih poslova, komunist Vaclav Nosek, sve policijske snage napučio komunistima. Vrlo identično s onim što od 2000te godine čine komunisti u Hrvatskoj.

Do danas niti jedan komunistički zločin u Hrvatskoj nije u bilo kojem smislu “lustriran”. A zločini koje su nad hrvatskim narodom počinili Titini ušljivi komite mnogostruko su nadmašili sve zločine svih totalitarnih sustava,pa i onog staljinističkog u SSSR-u.

Evo samo nekoliko od tisuća i tisuća primjera:

Na jednom sastanku koncem srpnja 1945. na kojem su bili Veljko Drakulić, Duško Brkić i načelnik OZN-e za Hrvatsku general Ivan “Stevo” Krajačić Na tom sastanku načelnik OZN-e za okrug Banija se tuži : “/.../ Moglo bi se zapaziti da je šovinistička mržnja već na vrhuncu. Imeđu srpskih i hrvatskih sela je toliko razplamsala da se skoro tuku. U Kostajničkom i Dvorskom kotaru neki kažu da to nije naša država i naša vlast, jer su Srbi u komandama, Srbi su svugdje, a Hrvati nigdje. U kotaru Kostajnica dogodilo se da su naše vlasti pohapsile neke ljude, izrezali im “U” na čelui provodili ih kroz selo i odvodili u šumu gdje su ih likvidirali. Oduzimaju imovinu, blago ...
Šovinistička mržnja se razvija u velikoj mjeri povratnika iz Srbije.
Oni govore: “Što ne ubiješ sve Hrvate? Zašto čekate? U Srbiji kralj ima većinu uz se.”
DUŠKO BRKIĆ kaže: “Razvio se šovinizam, organizirani šovinizam, koji je počeo da dolazi iz Srbije, preko Vojvodine i Srijema, a koji je zahvatioduboki korijen u samoj Hrvatskoj....”.
Na te pritužbe Srba, koji se ne ustručavaju otvoreno govoriti, njihova podrepina i ulizica, hrvatski odmetnik, crveni bandit Krajačić odgovara: “Drugovi, prestanite konačno sa likvidacijom! Ne zato što ja možda žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu kuje, ruje.
Mi moramo nastojati da nadjemo nov način sa kojim ćemo iste neprijatelje odstraniti. Mi imamo vojne sudove....”

A kako, zašto i kome su ti komunistički sudovi sudili vidi se iz samo nekolika od tisuća i tisuća pimjera.

Samo u periodu između 12. svibnja 1945. i 25. veljače 1946. po odredbi samo jednog od tih Krajačićevih Vojnih sudova u Zagrebu, Bjelovaru i okolici i izvršena je smrtna kazna nad 1.655 nevinih Hrvata i Hrvatica.

SMRTNE KAZNE ZA “RAZBIJANJE JEDINSTVA SRPSKOG NARODA”

Ako danas, osim jugokomunista i njihovih drugova četnika u Hrvatskoj ima još netko tko vidi razliku između Titinih partizana i Dražinih četnika neka pogleda zašto su sve komunistički kangaroo sudovi dijelili smrtne kazne ljudima koji nisu imali nikakve veze s nikakvim zločinima. Koji nisu, kako naš narod kaže ni mrava zgazili. Ljudima koji su morali umrijeti samo zato što su bili Hrvati.
Ovo što slijedi navodim onako kako stoji u komunističkim zapisima, bez gramatičkih i drugih izpravaka.

VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA

Sud. broj 290/45

U IME NARODA JUGOSLAVIJE !

Vojni sud komande grada Zagreba sastavljen od kapetana Ranogajec Vlade kao pretsjednika, majora Rapaić Ljubodraga i redova Borovac Jovana kao članova suda, Radan Dr. Ota kao zapisničara, a u prisutnosti Popović Dr. Zdravka sudskog istražitelja kao zastupnika optužbe o krivičnom predmetu protiv okrivljenog Filipović-Majstorović Miroslava i družine, radi djela iz čl. 13 i14 U.V.S. nakon održanog javnog procesa u prisustvu okrivljenih donio je dne 29. VI. 1945.

p r e s u d u

GERMOGEN MAKSIMOV što je

a) primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačke, a kasnije i patrijarha tzv.hrvatske pravoslavne crkve, koja je bila stvorena po zločincu Paveliću, da bi se što lakše ostvarilo posvemašnja okupacija Jugoslavije, i da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj i izazvao bratoubilački rat......

b) sa toga položaja i kroz tu organizaciju po nalogu Pavelića, a u službi stranoga zavojevača nasilno provodio i tjerao u članstvo Srbe u tzv. hrv. prav. crkvu te je na taj način skrivio smrt hiljadama Srba koji su prilikom tih prevođenja u masama ubijeni. (Ovo je svojevrstni paradoks samo prirođen Velikosrbima, srbokomunistima i njihovim slugama. nap. a.)

c) s toga položaja kroz tu organizaciju po nalogu i u službi okupatora raspirivao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, pokušavajući na taj način izazvati bratoubilački rat, a ve to u namjeri slabljenja jedinstvenog otpora naroda Jugoslavije protiv stranog zavojevača.....

e) godine 1942 izdao poslanicu po nalogu okupatora, u kojoj je pozivao pripadnike NOP, da napuste borbu protiv okupatora i da se vrate svojim kućama, te je na taj način ....pokušao razbiti jedinstvo narodno-oslobodilačkog fronta i oslabiti borbu, te omogućiti okupatoru i njegovim slugama da izvrše što lakše pokolj nad narodima Jugoslavije, dakle je počinio krivično djelo služenja okupatoru i njegovim pomagačima i djelo pomagača i podstrekača na masovna ubijanja naroda i uništenje narodne imovine.

* * *

MIFKA SPIRIDON što je

a) kao svećenik srpsko pravoslavne crkve prihvatio se je u 1943 godini na vlastitu inicijativu, a posredstvom Germogena položaja i naziva svećenika tzv hrvatsko pravoslavne crkve u Zagrebu,.... da bi se što lakše ostvarila posvemašnja okupacija i da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj i izazvao bratoubilački rat......

b) kao svećenik t. zv. hrv. pravoslavne crkve kao ispovjednik pravoslavnih zatočenika logora Jasenovac prisustvovao masovnom ubijanju istih, te sam učestvovao u tim ubijanjima.

c) u gore opisanom svojstvu primio položaj, ime i naslov paroha u Goraždama u Visokom u tzv. hrv. pravoslavnoj crkvi , te sudjelovao u organizaciji “Parohija” u Bosni i Hercegovini

d) god 1944 primio položaj, ime i naslov episkopa sarajevskog t.zv. hrv. pravoslavne crkve i ovaj si položaj prisvajao sve do odlobođenja Sarajeva.

e) u gore opisanom svojstvu vršio dužnost “nastavnika” u tzv. hrv. prav. bogosloviji u Sarajevu, dakle počinio krivično djelo služenja okupatoru i domaćim izdajicama i kao takav bio neposredni izvršitelj , pomagač i podstrekač masovnih ubijanja proganjanja i odvođenja u logore nevinog stanovništva.....”.
* * *

Drugi svećenici Hrvatske Pravoslavne Crkve koji su “suđeni” na isti način i pogubljeni - jer su, (zato što su se osjećali Hrvatima) “razbijali jedinstvo srpskog naroda” bili su; SERAFIM KUPČEVSKI, PETAR LAZIĆ, DIMITRIJE MIRIHIN, ALEKSEJ BORISOV, JOCO CVIJANOVIĆ, DRAGAN KOSTIĆ i mnogi drugi.

Na isti način, od istoga srbokomunističkog kangaroo suda na smrt je osuđen i zagrebački muftija Ismet efendija Muftić jer je “/.../ sastavio i pročitao proglas preko radija, u kojem je pozvao sve građane muslimane na saradnju s okupatorom i njegovim pomagačima - ustašama /..../”

Trg izpred njegove džamije u Zagrebu danas se zove “Trg žrtava fašizma”.

Ista sudbina snašla je i biskupa evagelističke Crkve u Hrvatskoj dr. Filipa Poppa.

Iako su vrlo dobro znali da niti jedan od njih nikad nije bio u Jasenovcu, svi su oni obtuženi da su tamo išli “klati Srbe”.

U njihovom “obrazloženju” srbokomunistički krvnici, između ostalog, navode da su svi gore navedeni, kao i tisuće i tisuće drugih, osuđeni su na kaznu smrti vješanjem ili strijeljanjem, te trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine.

Svi smo 90-ih godina imali priliku slušati kako su nas neki bivši “hrvatski partizani”, među kojima je bilo i par onih koje mi i danas obožavamo, uvjeravali da su oni svojim dolaskom spasili hrvatski narod, jer da bi umjesto njih bili došli četnici.

A kakva je razlika bila između njih najbolje pokazuju napr. kazne od 10 do 20 godina prisilnog rada i konfiskacija imovine grupi Bjelovarčana, među kojima su bili Leopold Supančić, Đuro Kovač i dr., “za razoružavanje bivše Jugoslavenske vojske”.

Predsjednik “suda” nije bio neki četnik Draže Mihailovića nego nepismeni Titin komunist kapetan Vlado Ranogajec.

PLJAČKA IMOVINE JEDINI RAZLOG ZA SMRTNE I DRUGE OSUDE

VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA dana 7. IX. 1945. g.

Obitelji Salopek

Presudom ovog suda broj 222./45. od 3.VII. 1945. g.
presuđen je Salopek Josip r. 11. III. 1891. g. u Sisku zavičajan u Zagrebu stan Gvozd br. 19 apotekar, oženjen, rkt. Hrvat.
zbog djela dosl.(uha) sa okupatorom na kaznu smrti strijeljanjem trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine u vezi čl. 6. zakona o konfiskaciji.
Ova je presuda izvršna. Tokom istrage ustanovljeno je da posjeduje slijedeći imetak pol vile na Gvozdu br. 19, apoteku Zrinjevac sa inventarom i robom, I milijun 800 hiljada kuna.

Dne 9. srpnja 1945., “U ime naroda jugoslavije - Vojni sud Vojne oblasti ”Zagrebačke”. J.A. - vijeće Komande Varaždinskog područja - u vjieću sastavljenom od kapetana Kezele Slavka, predsjednika Voj. suda Vojne oblasti “ZGB” J.A. - kao pretsjedatelja i Kostadinović Miloša zamj. komandanta K.V.P. te Kunštek Mirka referenta sekcije suda kao zapisničara ....”, izriče smrtnu kaznu poduzetniku Emilu Obsingeru iz Varaždina, gdje stoji:

Kriv je - što je odmah početkom NDH stavio se na raspoloženje ustaškim vlastima, kao organ za nabavu hrane i davanja materijalne pomoći i to:

a) od asamog početka osnutka NDH pa do konca srpnja 1941 nabavljao preko ustaškog povjerenika hranu iz okolnih sela Ivanca, sa sjedištem u Ivancu za prehranu okupatorske vojske.

b) nakon što je napustio dužnost skupljanja hrane za okupatorsku vojsku u Ivancu otvorivši mjenjačnicu žita u Varaždinu , pa zarađivajuć ogromne svote novaca iskorištavajuć uz minimalne nadnice fizičku radnu snagusvojih radnika s jedne strane, a prevarom seljaka....s druge strane, dolazi do ogromnog kapitala .....tj sveukupnu vrijednost od 20.000.000 Kn.

c) dakle je počinio krivično djelo pljačke narodne imovine, iskorištavanje radne snage našeg stanovničtva.........”.

Stoga na temelju čl. 5, 16 i 17 Uredbe o Vojnim sudovima

O s u đ u j e

na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak gradjanskih časti te konfiskaciju njegove imovine .......”

Eto, dok ti sudovi stotine tisuća podpuno nevinih osoba šalju u smrt ili na dugogodišnji prisilni rad za ki im neće platiti ni jedan njihov dinar, Emil Obsinger mora umrijeti jer je,prema njima, slabo plaćao svoje radnike.

Kako sami svjedoče u zapisima svojih “sudova”, po njihovom dolazku na vlast, imati bilo kakav imetak za svakog Hrvata bila je smrt. Njegov imetak morao je postati vlasništvo “Narodno-oslobodilačkog Fonda”. Neuračunavajući one, bez ikakvog suđenja, nebrojene konfiskacije svega, pa i zadnjeg zalogaja hrane od hrvatskog naroda, ovakve komunističkim zakonom “ozakonjene” konfiskacije broje se na stotine tisuća. Svi mi znamo da su crveni vampiri sumarno, bez ikakva suda pobili nekoliko stotina tisuća nevinih Hrvata. To svjedoče nebrojene masovne grobnice razsijane od Bleiburga u Austriji do Niša u Srbiji, a za mnoge se još ni danas ne zna.

Zna se također da su mnoge od tih zločina počinili srbski i vlaški četnikopartizani kao Koča Popović, Simo Dubajić, Rade Bulat, Čanica Opačić i niz drugih, ali kad pogledamo samo nekoliko niže navedenih primjera, lako ćemo doći do spoznaje da su najmonsruoznije zločine činili tkzv. “hrvatski partizani”.

Na sam dan ulazka crvenih vampira u zagreb 8. svibnja 1945.,”Komandant grada Zagreba”, ubojica ranjenika u karlovačkoj bolnici, krvnik Većeslav “Veco” Holjevac u svojoj “Naredbi broj 1” - točka 4. kaže: “U gradu se nalaze lješevi ubijenih neprijateljskih vojnika. Gradjani su dužni takve lješeve ukloniti i zakopati u duboke jame izvan grada:” Svak zna da je toga dana sva vojska napustila Zagreb i da su oni ušli u napušten grad bez da je na njih izpaljen i jedan naboj. Je li onda teško odgonetnuti da su to bili leševi nevinih civila koje je povampirena banda iz obijesti pobila i ostavila po ulicama grada? Za te zasluge jedna od širokih ulica u Zagrebu danas nosi njegovo ime.

Naredba od 26. svibnja 1945. glasi: - Drugu Miroslavu Haramiji - Gračani

Po nalogu Komande mjesta Zagreba, imade se smjesta lješine koje još nisu pokopane na Adolfovcu - kod Gračanskog rezervoara u roku od 24 sata pokopati.
Pošto su nam kazali da će sutra poslati komisiju ( vjerojatno Englezi ili Amerikanci nap. a. ) van molimo vas sa strane predsjednika i druga Gjuraka, da obustavite dolje sav rad i odmah podjete sa radnicima do Adolfovca i pristupite odmah pokapanju lješina........”

Ali, čak ni ta divljaštva nisu ravna monstruoznoj naredbi podivljalog patološkog krvnika Vicka Krstulovića od 6. srpnja 1945. godine.

FEDERALNA DRŽAVA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
Odjel opće uprave
Broj: 2.811/45
Zagreb, dne 6. srpnja 1945.

Predmet: Uklanjanje vojničkih grobalja okupatora.

1./ Oblasnim N.O.-ima Dalmacije, Istre i Slovenije
2./ Okružnim N.O.-ima Savski kotar, Hrvatsko Primorje, Kordun, Lika, Banija, Zagreb, Varaždin, Bjelovar, Moslavina.
3./ Privremenon Gradskom N.O.-u Zagreb

/.../ Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na naročito uredjena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika. Uslijed toga ostala su iza kako je okupator protjeran iz naše zemlje, mnogo prostrana, izazovno smještena i brižljivo očuvana groblja /...../. Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo gdje su se dizalatakova groblja.

Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako.
Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio omedjen prostor za groblje, na kojima su se odjelito pokopali okupatorski vojnici /Njemci, Talijani, Madjari, ustaše i domobrani treba odstraniti.
Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove /treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje bude poravnano.
Odstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki zank i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se kamen racionalno upotrebiti, iza kako se predhodno odstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisano. /.../

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU

MINISTAR
V. Krstulović v. r.

Takvav barbarizam nije zapisan nigdje u povijesti čovječanstva. To nisu činili ni Atilini Huni, ni Đingis-kanovi Mongoli, ni Hitlerovi nacisti, ni Mussolinijevi fašisti. To su samo činili Titini crveni ušljivci.

Nije dosta o tim monstruznim zločinima govoriti, pisati, ni plakati, a još manje od počinitelja i njihovih sljedbenika očekivati bilo kakvu izpriku. Njih i njihove zločine ne može se oprati nikakvim ceremonijalnim pranjem - “lustracijom”. Njihovi zločini su toliko monstruozni da ih se ne može ničim oprati. Jedino primjenom Lex Talonisa pomoću kojeg bi se sve još žive boljševičke mastodone poput Boljkovca, Manolića i sve druge prijekim postupkom objesiti na prvi pogodan stup moglo bi se oprati barem nekoliko kapi iz rijeka krvi nevinih hrvatskih žrtava. Jedino primjenom tog zakona njih se može osuditi točno onako kako su oni sudili stotinama tisuća nevinih žrtava.. A, prema onoj koja kaže da je zločinac i onaj tko odobrava zločin, parazitima koji, dok žive i uživaju na grbači naroda i ne samo da opravdavaju njihove zločine, nego ih sami malo drukčijim metodama;progonima i prisiljavanjima na samoubojstva tisuća branitelja, porobljavanjem naroda, šurovanjem s zakletim hrvatskim neprijateljima itd., suditi točno onako kako su njihovi krvavi očevi sudili našim.

Ne! Te monstrume i njihove zločine ne može se očistiti nikakvom “lustriracijom” - prskanja, trljanja, ni premazivanja.

Nih se ne može čistiti ni “lustracijom” Europske Unije po kojoj je napr. zabranjeno znakovlje nacizma ali ne i komunizma.

Nismo toliki divljaci da bi poput njih i preoravali bilo čije grobove. Njihove zločine ne može se ”lustrirati” ničim i nikada, ali TRAJNIM BRISANJEM NJIH I SVIH NJIHOVIH TRAGOVA I ZNAKOVA IZ HRVATSKE MOŽEMO I MORAMO “LUSTRIRATI” NJIH!

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ trideseti dan

Vi i međunarodni poredak

Extra patriam nulla salus!
(Izvan domovine nema sigurnosti)

Prorokovođa je zapazio da se Kravatani sa strahopoštovanjem odnose prema međunarodnom poretku. Bespogovorno ga uzimaju ne samo kao politički, nego i kao moralni autoritet, autoritet istine i pravde uspostavljen za dobro svih naroda, te da mu se bespogovorno i nekritički pokoravaju. No, kako on rijetko kada ili gotovo nikada nije zasnovan na moralnim vrijednostima, bilo je potrebno upozoriti Kravatane da sintagma međunarodni poredak krije samo kodirani interes gospodara svijeta, daleko od bilo kakve istine i pravde, sintagma dvolična i nemoralna. Trebalo ih je upozoriti da zbog svoga neznanja ne bi i dalje griješili i od toga imali štete. Stoga Prorokovođa, jer on je rođen pod palminim drvetom, reče:

- Što je to međunarodni poredak? Ništa drugo do politički poredak nametnut od osvajača svijeta ostalome svijetu. Nametnut po kriteriju moći i sile: s koliko moći i sile raspolažeš, toliko i vrijediš, takvo mjesto zauzimaš u hijerarhiji toga poretka. Taj poredak određuje koliko ćeš suvereniteta imati, kad si pobjednik a kad poraženi, kad ćeš biti zločinac a kad pravednik, kad si barbarin a kad civiliziran. Jer se temelji na takvim kriterijima, on je uvijek bio i uvijek će biti antidemokratski. Važno je ne samo da to znate, nego da se toga držite kao vječne istine. One nacije koje to ne spoznaju ostaju vječno lutajuće nacije, jer se ne znaju orijentirati u političkom vremenu i prostoru unutar koordinata moći međunarodnoga poretka, pa su zato često i svojom krivnjom žrtve.

Od početka pisane povijesti čovječanstva poredak moći se nameće kao međunarodni poredak. I uvijek je opravdavan potrebom održavanja reda za dobro naroda. Oni prisvajaju moralni monopol: oni su mesijanski pozvani da budu povijesni predvodnici, sama Providnost ih je pozvala da prave red, mir i moralni i materijalni napredak svijeta. Dakako, oni djeluju u interesu osvojenih i ostaloga svijeta, oni su idealisti i nositelja dobra, za razliku od drugih koji su nositelji zla, oni ne izrabljuju i ne tlače; pače, oni oslobađaju. Svoje osvajanje prikazuju kao moralni univerzalizam dobra. Oni su u posjedu, oni su nositelji cijele istine. Međutim, istina je pak upravo obratna; oni su univerzalisti zla, oni jednako bešćutno, tlačiteljski i izrabljivački postupaju prema svim osvojenima, nemaju solidarnosti prema ugroženim narodima i manjinama. Nemaju ni humanitarne solidarnosti, jer raščlamba svih njihovih humanitarnih akcija pokazuje da su inspirirane isključivo njihovim nacionalnim interesima, a ne zaštitom manjinskih prava i ugroženih naroda glađu ili bolesti, ili pak nekim drugim nedaćama. Pače, suvremeni međunarodni poredak - politikom oružja i droge - upropaštava male i nemoćne narode. (Tako su upropaštavali i vas u Patriotskom ratu.) Tako zapadni osvajači ni s kime nemaju nikakve solidarnosti: ni rasne, ni vjerske, ni nacionalne, ni kulturalne, ni civilizacijske. Ni prema zapadnim narodima, kao ni prema onima nezapadnima. Za njih su svi samo objekti osvajanja, pljačke, tlačenja i izrabljivanja.

Zar nisu europske narode, među njima i vas Kravatane, jednako osvajali, tlačili i izrabljivali (Talijani, Hazari, Vinerci itd.) kao i azijske i afričke. Bez vjerske, donekle i kulturalne solidarnosti, ponašali su se prema kršćanima u Libanonu, Istočnom Timoru (nisu na vrijeme zaštitili zločin muslimana nad kršćanima), isto tako u Sudanu nisu zaštitili crnce progonjene na rasnoj i vjerskoj osnovi, kao i u drugim sličnim slučajevima. Od Asirije, Babilonije, Hetita, Kineskoga carstva, staroga Egipta i Perzijanaca, Aleksandra Velikoga, Rimskoga i Bizantskoga carstva, Franačko carstvo, Tursko carstvo, Mongolsko carstvo, Englesko carstvo, imperij Velike Britanije, Rusko carstvo (uključujući i SSSR), francuski, španjolski, nizozemski i drugi imperiji, sve do Japana i SAD kao, za sada, jedine imperijalne sile.

Suma moći i sile svih nacija je materijalna snaga međunarodnoga poretka. Tko tom snagom upravlja - taj uspostavlja i međunarodni poredak. Iako jednom uspostavljen, međunarodni poredak teži eternalizaciji, samo je relativno stabilan. On je dinamična veličina, mijenja se kako se mijenjaju akteri moći u njegovoj strukturi i hijerarhiji. No, kako smo vidjeli, akteri moći s vrha hijerarhije poretka, osvajači svijeta, relativno su konstantni. I kako se povremeno remeti ravnoteža moći, tako se i stvara ili samo želi stvoriti, odnosno promovirati Novi svjetski poredak. Tako je poslije I. sv. rata - stupanjem SAD na povijesnu političku scenu kao velesile i osnivanjem Lige nacija - proglašen i faktično stvoren novi svjetski poredak Versajskim ugovorom od 1919. Glavna promjena je bila početak raspada Britanskoga carstva i zauzimanje od SAD njegove uloge u svjetskom poretku moći. Isto tako po završetku II. sv. rata, kad Britansko carstvo definitivno odlazi u prošlost, a SAD i SSSR postaju glavni akteri svjetske moći i osniva se Organizacija Ujedinjenih nacija, stvara se novi svjetski poredak. Padom komunizma devedesetih godina XX. stoljeća i raspadom SSSR-a, kad SAD ostaje jedini akter u prvom rangu nositelja moći, stvara se novi svjetski poredak. Taj novi poredak stvaraju same SAD pod nazivom globalizacije i bez konkurencije, te i bez OUN-a, pa i protivno njima, a proglašavaju ga 1991. poslije intervencije u Iraku. U tomu joj pomažu i okolnosti slabljenja moći nekadašnjih svjetskih sila. Ne samo Albiona, nego i Karlovitije koja je izgubila kolonije, izbačena iz Bliskoga istoka, Alemanija se još nije oporavila od poraza u dva svjetska rata, Polovija bitno oslabljena poslije raspada SSSR-a, itd,

U povijesti su poznati i drugi slučajevi stvaranja novoga svjetskog poretka, kao onaj poslije Vestfalskoga mira iz 1648., kada je poslije tridesetogodišnjega rata u Europi stvorena nova ravnoteža snaga, novi poredak stvoren poslije sloma Napoleona i mira stvorenoga 1815. Bečkim kongresom, zatim poslije Berlinskoga kongresa 1878., da ne idemo dalje u povijest. Dakako, bilo je pokušaja i od drugih da zasnuju novi poredak, svjetski ili regionalni, kao np. onaj Hitlerov, ali se taj nije održao jer za to nije imao dovoljno snage, kao i onaj što ga je Japan htio stvoriti u Aziji osvajanjima u II. svjetskom ratu.

Dio međunarodnoga političkog poretka je i sud u Haagu, osnovan za kažnjavanje ratnih zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoantije u ratovima 1990-1995. i onoga 1999. na Kosovu. On je trebao biti glas probuđene savjesti i pravde istoga toga međunarodnoga poretka. Trebao je legitimirati međunarodni poredak kao demokratski. Međutim, njegovi su ciljevi daleko od bilo kakve pravde, pravednosti i humanosti. On gospodarima svijeta služi za ciljeve pokoravanja i osvajanja. Prvi cilj toga suda je dokazivanje vjerodostojnosti gospodara svijeta: njihova volja, koja proizlazi iz njihove snaga mora se poštivati pod svaku cijenu. Drugi je cilj pacifikacija Balkana radi uspostavljanja političke stabilnosti potrebne slobodnom kretanju njihova kapitala i uništavanja nacionalnih ekonomija. Sudionike rata treba zastrašiti tako da im više nikada ne padne na pamet tražiti pravdu mimo one koju gospodari svijeta dopuštaju. Poglavito treba kazniti buntovničke narode koji su svojim zahtjevom za stvaranjem samostalne države ugrozili međunarodni poredak. Takvima se, za primjer svima drugima, mora utuviti u glavu da se kane umišljaja da je ikome stalo do njihovih ljudskih i manjinskih prava, do njihove državne samostalnosti, a još manje suverenosti. Cilj je toga Suda da se učini očitim svakome za opomenu, da međunarodni poredak počiva na prevlasti zakona sile nad zakonima pravde. Uostalom, ni pravda ni zločin nisu ono što jesu po općeljudskom shvaćanju morala, prava i pravde, nego ono što takvima kvalificiraju gospodari svijeta, što oni kažu i odrede.

O, naivni i pravedni Hrvati! Vidite li kako iz vaše želje i humanoga ali naivnoga prijedloga vašega vođe, Drugoga, da se osnuje međunarodni sud u Haagu za kažnjavanje ratnih zločina počinjenih od Svrabi i Karadaga u ratovima 1990-1995. - po volji gospodara svijeta proizađe sasvim nešto drugo - vaša kazna. Taj Sud vas pretvori u zločince i agresore. Nikad, stoga, dovoljno opreza prema osvajačima svijeta! Sve vaše žive ratne vođe su u

Haagu, a mrtvi su također okarakerizirani kao ratni zločinci, dok su glavni ratni vođe Svraba, planeri i realizatori genocida i etničkoga čišćenja na slobodi, pače i vojni i ratni savjetnici osvajači svijeta.

II.

Za slobodu i demokraciju u svijetu najopasniji je unipolarni međunarodni poredak. Poredak na čijem je vrhu samo jedan osvajač i gospodar svijeta. Zato je proces, koji je upravo u tijeku i koji SAD nastoji svim sredstvima spriječiti, proces stvaranja multipolarnoga svijeta, svijeta sa što više osvajača, za svijet pozitivan politički događaj. Pojavom novih osvajača i gospodara svijeta obuzdava se unipolarna razorna moć SAD kao svjetskoga gospodara i stvara međunarodni poredak kao stanje - sila nasuprot sile. Stvara se poredak međusobne neutralizacije sila. Međunarodni poredak sila nasuprot sili trebao bi stvoriti odnose među silama nultoga zbroja i zamijeniti poredak jedan protiv svih, jedan protiv nemoćnoga svijeta. To bi malim narodima omogućilo kakav-takav manevarski prostor za biranje saveznika i eventualno preživljavanje demokracije. Stvarne a ne formalne demokracije neoliberalizma, demokracije bez naroda s jakim vođama. Takva multipolarnost omogućila bi stvaranje ravnoteže snaga (balance of power), koja bi pak proizvela ravnotežu straha (balance of fear) od međusobnoga uništenja; time bi kao negativna moć koliko-toliko osiguravala mir i sigurnost svijeta, slobodu od tlačenja i izrabljivanja. Također bi omogućilo malim narodima da “trguju” sa savezništvima i sa svojim geopolitičkim položajem i važnošću, tražeći ustupke za priklanjanje nekom od osvajača.

III.

Koliko će Haag - s namjernom nepravednošću i naglašavanjem proizvoljnosti u određivanju zločina i krivnje u funkciji zastrašivanja - biti učinkovit, pokazat će budućnost. Bilo je i suđenje u Nümbergu, pa svejedno nije ni na koga djelovalo. No, osvajači svijeta se svejedno pouzdavaju u primjerno, iako nepravedno, kažnjavanje i zastrašivanje. Pri tome uopće ne kriju namjeru da svoju volju nametnu svijetu. Pače, javno objavljujući svoju snagu i povremeno je demonstrirajući intervencijama u žarištima sukoba - bivša Jugoantija, Irak, Afganistan, Nikaragva, Venezuela i još prije Koreja i Vijetnam - podcjenjuju ostali svijet. Međutim, globalizaciju kao novi međunarodni politički i gospodarski poredak ostali svijet doživljava kao globalni državni terorizam. Stoga će on zasigurno izazvati i globalnu reakciju, globalni antiterorizam, makar ga gospodari svijeta nazivali globalnim terorizmom.

Kako vidite, svijet pulsira politički. Tijekom povijesti se smjenjuju razdoblja političkih turbulencija, konflikata, ratova i razdoblja političke konsolidacije i stabilnosti. Europa je poslije sloma komunizma ušla u razdoblje političke stabilnosti koje će, vjerojatno, potrajati duže. Oblikovan je novi europski politički poredak, ideološki jedinstveno i kompatibilno fragmentiran na političku ljevicu, desnicu i politički centar, s marginalnim ekstremnim političkim i stranačkim orijentacijama. Taj novi politički poredak je okvir koji zajedno s unutarnjim specifičnim političkim okolnostima svakoga naroda bitno suodređuje ostvarivanje političke sudbine svakog pojedinog europskog naroda. On će negativno reagirati na svako njegovo narušavanje sve dok se ne istroši, dok se ne stvore uvjeti za novi poredak. To znači, pri svakom planiranju promjene međunarodnoga položaja Kravatanije morate računati s ograničenjima što ga taj poredak čini. Jer, taj poredak je stvoren voljom osvajača svijeta, i to ne samo onih europskih, nego i SAD. To ujedno znači da u dogledno vrijeme ne možete računati na savezništvo nikoga od stvaratelja toga poretka.

Vaš pretpostavljeni saveznik, i mogući, potencijalni budući saveznik Alemanija, u razdoblju stabilnoga mira neće žrtvovati svoje savezništvo u europskom kondominiju Albiom - Karlovitija - Alemanija, kao ni narušavati svoje odnose sa SAD-om radi vas i vašega interesa. Prema tome, vašu želju da ne budete dijelom Zapadnoga Brda možete ostvariti samo oslanjanjem na vlastite snage, što znači samo promjenom postojeće nesposobne garniture na vlasti i dovođenjem nove nacionalno osvještene garniture, koja će to diplomatskim sredstvima i ostvariti. Novo vrijeme traži novu političku strategiju. Razdoblje nestabilnosti vi ste iskoristili za razbijanje Jugoantije i stvaranje samostalne Kravatanije. To ste ostvarili svojom ratničkom vrlinom.

Međutim, vrijeme stabilnosti je feminino, “žensko” vrijeme. To je vrijeme diplomatske lukavosti, podmuklosti i otrova, a ne bojnoga polja. Bojno polje su sad špijunaža i diplomatski saloni. Neherojsko vrijeme, u kojemu vaše ratničke vrline ne mogu ništa postići. To je žensko, buržujsko vrijeme bogaćenja i uživanja, općeg pada morala i umiranja vrlina. Ali, i vrijeme propadanja postojećega i klijanja novoga postliberalno demokratskoga vremena...

Tako bi i prođe i trideseti dan učenja Ispravnoga puta.


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


Basel, 21. svibnja 2014.

Nitko ne smije biti kažnjen radi pozdrava "Za dom spremni!"

Za dom spremni proglasiti svetinjskim hrvatskim simbolom i posvetiti ga od Pape Franje

Zašto bi starodrevni hrvatski pozdrav trebao biti zabranjen, ako ga je rabila Hrvatska vojska od NDH, ustaše i domobrani, dakako i civili. Ovdje se ne ću posebno baviti hrabrošću ustaša i i žrtvom života za domovinu Hrvatsku, nego samo istaknuti, da su ustaše i domobrani bili jedina vojska u Drugom svjetskom ratu, koja se je borila za spas života Hrvatskog naroda i obranu domovine - ratne države Hrvatske, koja je bila onakova kakove su sve države u ratu.

Hrvatski narod je bio osuđen na totalni nestanak po dvama glavnim planovima:

1. Po srbskom četničkofašističkom planu, poznatom kao Moljević/Mihailovićev plan, po kojemu je trebalo biti pošteđeno samo 200.000 Hrvata, koje će se posrbiti u Velikoj Srbiji na očišćenom hrvatskom prostoru.

2. Po Marxovom genocidnom planu Hrvate je trebalo totalno izbrisati s lica zemlje. Taj Marxov plan su sprovodili Titovi marxistički partizani, koji su poubijali i prognali najmanje milijun Hrvata i denacionalizirali oko tri milijuna muslimanskih Hrvata u nove nacije: Neopredijeljeni, Muslimani i Bošnjaci.

Hrvatska vojska ustaše i domobrani su spasili Hrvatski narod od totalnog genocida srbskih fašista marxističkih komunista. Po kakovoj to pravosudnoj paragrafiji i logici se može kažnjavati pozdrav, ako ga je netko upotrebljavao, ako toga nekoga osuđuje fašistička srbska ideologija i marksistička komunistička ideologija.

Starodrevni hrvatski pozdrav Za dom spremni! pod kojim su se Hrvati borili za svoj spas kroz čitavu povijest i pod njim su se borile ustaše i domobrani za spas Hrvatskog naroda treba proglasiti Hrvatskim svetinjskim simbolom i blagosloviti ga u svima hrvatskim crkvama i od Pape Franje. Starodrevni hrvatski pozdrav Za dom spremni! treba zaštititi Hrvatski sabor kao Hrvatski svetinjski simbol. Pozdrav Za dom spremni! pomagao je kroz čitavu povijest spasiti Hrvate i Hrvatsku, čak i Europu od svih opasnosti s barbarskog Istoka!

FIFA nije nadležna za izricanje kazne i nagrade za hrvatski pozdrav Za dom spremni!

Nadležne hrvatske institucije trebaju obnoviti sudski postupak, odnosno uložiti žalbu kod Švicarskog vrhovnog suda u Lausanne-i radi brisanja kazne hrvatskom nogometašu zbog izgovora starodrevnog hrvatskog pozdrava "Za dom spremni!"

Republika Hrvatska - nadležna institucija mora protiv presude (FIFA...) pod svaku cijenu uložiti žalba i presudu ukinuti jer skandalizira i pretvara u kažnjivi čin starodrevni hrvatski narodni pozdrav "Za dom spremni!", koji spada u Hrvatske svetinjske simbole.

Za pokretanje sudskog postuka po predmetu starodrevnog hrvatskog pozdrava Za dom spremni!
Hrvatsko pravosuđe mora kazniti pokretače i sijače mržnje u redove Hrvatskog naroda kao što su: Milorad Pupovac, Zoran Pusić, Vesna Teršelič...
Oštećenu stranku se treba osloboditi svake kazne i platiti joj oštetu, kao što to radi pravosuđe najdemokratskije države u svijetu - Švicarske, u koju se Hrvatska treba ugledati.

U najdemokratskijoj državi svijeta Švicarskoj Hitlerov pozdrav nije kažnjiv!

Prilaže se najkraće protumačena preusuda Švicarskog vrhovnog suda i Švicarskog saveznog suda u slobodnom (ne doslovnom!) hrvatskom prijevodu članka iz glavnog švicarskog dnevnika (Neue Zürcher Zeitung od 21. svibnja 2014.) koji donosi sve najvažnije podatke državne pravosudne vrijednosti.

Priznavanje ili propaganda

Za osuditi bijaše slučaj jednog čovjeka, koji je 2010. godine u Rütli-u na proslavi Partije nacionalno orjentiranih Švicaraca (Pnos) učinio Hitlerov pozdrav. Svi nazočni, prolaznici i policija su zauzeli ozbiljan stav. (Švicarski) Vrhovni sud kaznio je toga čovjeka radi rasne diskriminacije ukorom i uvjetnom novčanom kaznom.

(Švicarski) Savezni sud vidi stvar drugčije. Ukazuje na to da pravo stanje rasne diskriminacije neće biti ispunjeno već kroz samo otvoreno priznavanje nacionalsocijalizma. Počinitelj nije širio rasnu diskriminirajuću ideologiju niti je za takav cilj vrbovao druge ljude. Iz toga proizlazi: Tko javno među istomišljenicima podiže ruku za Hitlerov pozdrav, nije pred Zakonom rasist jer on ne vrši nikakvu propagandu.

Čovjek u Rütli-slučaju prema mišljenju (Švicarskog) Saveznog suda nije namjerno uvjeravao prolazne šetače o nacionalsocijalizmu i radi toga se presuda ukida.

Pouka za hrvatsko pravosuđe, za hrvatske nadležne vlasti i medije... Sva nadleštva Republike Hrvatske, Hrvatski narod, mediji u Hrvatskoj i Hrvatska katolička crkva trebaju spriječiti, po potrebi i kazniti mrzitelje starodrevnog hrvatskog pozdrava "Za dom spremni!". kojeg treba službeno proglasiti Hrvatskim svetinjskim simbolom i staviti ga u red vrijednosti simbola: Hrvatske državne himne, Hrvatske prisege, Hrvatskih službenih pozdrava i ostalih hrvatskih državnih i svetinjskih simbola.

Svakog onog, koji starodrevni hrvatski pozdrav "Za dom spremni!" potvara fašističkim simbolom i uporno ga takovim propagira treba pravosudno goniti i najstrože kazniti.

Za dom spremni!

Mr.sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik


U spomen na sve žrtve Križnoga puta

Oslobodioci odvedoše oca Marijana i sestru Anđelku

"Ako vam je težak stijeg čestitosti,
utaknite ga u zemlju gdje
počivaju naše kosti.
Mi ćemo ga držati.
Vaši pradidovi"

Jedna godina rata, dvije godine... 1941., 1942., 1943., …1945. Nižu se jedna za drugom. Svaka duža od prethodne. Svaka nova, teža od prethodne. Ali, unatoč jadu i bijedi, unatoč ratnim strahotama, nada je uvijek postojala. Nada u svakoj novoj zori i u svakom novom danu. Nada za neki novi produžetak. Čak i u mom rađanju.

Znam da me nitko nije u to pakleno vrijeme očekivao. Ali isto tako znam da sam Božjom voljom došla tu … gdje i jesam. I tako… godina za godinom. Skupljale se. Teške. I bremenite. Četiri pune. A onda rekoše: Došlo oslobođenje…
Ali, kako za koga!!!
Moj otac, od straha pred „osloboditeljima“, bježi s mojom najstarijom sestrom Anđelkom, učenicom drugog razreda učiteljske škole, rođenom u Dubrovniku, prije nepunih šesnaest godina. Jer, prenosile su se priče kako ubijaju, siluju. Ruše, pale i kolju… Osloboditelji.

Otac i sestra bježe prema Popovači. Tamo ih hvataju i razdvajaju. Muškarce na jednu, a žene, djecu i djevojke, na drugu stranu. I onda tako razdvojene, prebacuju u logor Prečko. Sestri mi se tada gubi svaki trag, a oca iz Prečkog prebacuju u mostarski zatvor, Ćelovinu. A tu ga, po kratkom postupku, kao narodnog neprijatelja, osuđuju na smrt.

Na sam dan smaknuća, osvanuo je moj otac potpuno sijed. A od onog muškarca u naponu snage, pretvorio se u starca, otupjelog i slomljenog. U samo jednoj jedinoj noći. No dolazak u zatvor jednog od njihovih glavešina, spašava mu život.
–Marijane, odakle tebe tu?
–Evo, ne znam ni ja sam, šefe!
–Ali ništa nisam kriv! Ništa nisam kriv! – ponavljao je bez prestanka moj otac.
Dotični je stvarno bio očev šef na željezničkoj stanici. Garantirao je za njega. Ipak ima dobrih i poštenih ljudi, Bogu dragom hvala.

Doduše, moj otac je često po njegovoj naredbi, ne govoreći nikome ništa, ubacivao neke pakete u vagone. Nije ni sam znao za koga su, niti što je u njima, pa nije nikome ništa ni govorio. Držao je jezik za zubima. –Što ćeš?! Takva su vremena. Radi što ti se kaže i šuti. Što čuješ, ne čuješ. Što vidiš, ne vidiš – govorio je tada često moj otac. Ali, nakon očeva izlaska iz Ćelovine i dolaska kući, odvode i moju mamu, pod optužbom da je navodno pomagala škripare.

Došli su oni tako, jednog tmurnog dana, mjeseca studenog. Došli neki čudni ljudi, mračni i mrki. Ljudi odbojna lica na kojem se nije moglo ništa pročitati. Došli u crnim dugim kožnatim kaputima, banuli bez kucanja, na prepad. Počeli kopati po stvarima, i kao strvinari uništavati sve što im je došlo pod ruku. Ne znam koliko su vremena divljali po kući, ali znam da smo se mi, nas tri sestre, stisnule oko maminih skuta. Stajale smo kao ukopane u kutu hodnika, drhteći od silnoga straha. Osjećale smo da se dešava nešto ružno, ali nam ni na kraj pameti nije bilo, da bi se nešto loše moglo dogoditi našoj mami. Ta, naša je mama oličenje dobrote, poštenja i plemenitosti!

Mama nas je očajnički pokušavala smiriti, ali svjesna onog što joj se sprema, sve nas je poslala k teti Luci, njenoj najboljoj prijateljici. A mi, ukočene od straha i odvojene od nje, počele smo očajnički plakati. Cvilile smo kao napuštena štenad. Nije nam pomogla ni utjeha tete Luce, moje krsne kume, po kojoj sam ja i dobila ime. A takav strah osjetile smo još samo jedanput. I to na sam dan ulaska partizana u Mostar. Opet je samo mama bila s nama. U strahu od silne pucnjave i bombardiranja, svi smo se oko nje skupili. Kao pilići oko kvočke. Drhteći kao prut.

Odjednom, niz dvorišno stubište, začu se težak bat vojničkih čizama. Ubrzo se na ulaznim vratima pojavi vičući jedan mlađi čovjek u partizanskoj uniformi, okićen bombama oko pasa, s puškom u ruci, i mračna prijetećeg pogleda.
–Što imate u kući? Iznosi sve! Majku vam vašu ustašku!
I samo što je mama počela iznositi ono malo sirotinje što smo imali, na vrata banu naš kum Jure iz Dubrovnika.
– Hvala dragom Bogu, svi ste dobro!Ne bojte se. Sve će ovo brzo pasat!– drhtavim glasom prozbori Jure.
– Evo ja dohodija s partizanim! – objasni nam on, grleći nas sve redom, sretan što nas je našao žive i zdrave.
–Što ti ovdje tražiš? – oštrim glasom obrati se on onom drugom.
Ovaj poče nešto zamuckivati i pobježe iz hodnika, glavom bez obzira.
I tek je tada moja mama počela ridati od silnog straha, ovijajući drhtave ruke oko Jurinog vrata.
I tako nas Jure oslobodi. Da ne bi njega, ode nama svima glava. Od osloboditelja…
A sada opet isto. Opet strah. I opet plač. I još nešto mnogo, mnogo gore.
Majčino odvođenje. U tamnicu.

Prolazili su dani strepnje, muke i iščekivanja. Nada je u nama, unatoč svemu, polako tinjala. –Ali, zašto našu mamu? Zašto baš nju? Našu jadnu mamu. Zar joj srce nisu već dovoljno ranili? – pitali smo se uzalud. Odgovora niotkud.

Kroz kakve je tek muke prolazio moj jadni otac, to je samo on znao. Nakon svog pakla, proživljavao je još jedan mnogo, mnogo gori, znajući što mi sve mamu tamo čeka.
A ovdje djeca. Nejač. Siročad bez majke.
Ma, baš njih briga !!! Jer – nismo mi bile ni prve, a ni posljednje.

Ž R T V E…

***

I tek nakon šest mjeseci zatvora, mamu mi puštaju na slobodu. Više nije bila ona ista. Nestalo je radosti, smijeha, hrabrosti. I sve što je radila, radila je po navici.
Tuga se uvukla u našu kuću. Neki su je od nas nosili javno, a neki duboko zapretanu. U duši. I srcu. A tako je još više boljelo. Bol nam se skamenila. Na licu. I tu ostala, zauvijek.
A u kući, sve prividno isto. Život teče dalje. S istim problemima. Istim radostima. Ako ih je u ovim olovnim vremenima moglo i biti. Mama je stavila masku, a otac kao otvorena knjiga. Stalno zabrinut i potišten. Uprtio se svim jadima i tugama i uputio u tešku i neizvjesnu budućnost. Kao da su mu sve lađe ovoga svijeta potonule.
I nije bio jedini. Jer, nije bilo kuće koja nije nekoga oplakivala. Tugu si mogao rezati nožem. Toliko je bila zgusnuta. Jer, svaka protekla godina, ubirala je svoj porez i naplaćivala svoju cijenu.

***

Prošle su godina, dvije od svršetka rata. I nikad se u našoj kući, pred nama, nije pričalo o tome. I nikad nismo na našoj mami primjećivali njen jad i očaj koji je skrivala duboko u sebi. I nikad je nismo čuli da plače. Da se žali. Da viče. Nikad. Ali smo zato, mi djeca, često prisluškivali njihove tajne razgovore, ne sluteći da bi ih svaka njihova prepričana riječ, mogla stajati života. Sreća naša da nas je mama naučila da ono što se govori u kući, treba zadržati za sebe.

–Moj Marijane, moj Marijane! Kakav je to bio užas! Kakvo mučenje! Što su nam sve radili, ne mogu ti ni ispričati. Tu ću priču, na mojoj zadnjoj ispovijedi, povjeriti samo svećeniku kada me bude ispovijedao. Dosta ih jada ubilo! Držali su me krvopije i po četrdeset osam sati, do pasa u hladnoj vodi. Po ciči zimi. U podrumu. U ledenom i napola smrznutom izvoru.

Najgori je bio neki Jovo iz okoline Niša. Nikad ga neću zaboraviti. Prešao je iz četnika u partizane četrdeset četvrte, kao i većina njih. Da se može nastaviti iživljavati nad nama. I nastavio je. Gazio me, i ne samo mene, navlačio za kosu i udarao vičući kao lud.

–Majku ti -ebem, ustašku! Ideš li im pomagati? Pi--a ti, da pi--a materina! Slomiću ti i ruke i noge, pa nećeš moć ni maknut! Govori, bre, kome si nosila hranu? – vrištao je Jovo sav zapjenjen od bijesa, divljački me udarajući gdje je god stigao. Jedva sam se, takva jadna i prebijena, odvukla do kraja ćelije i naslonila glavu na zid. A nismo imali ni ležajeve. Spavali smo zbijene na golom betonu, grijući jedna drugu. A tek noć?! – nastavlja priču naša mama. – Jezovita. Zlokobna. Bez ikakvih šumova, osim krikova. Samo jad, bol i strah. Mogao si ga napipati. Dotaknuti.

Antikristi, ništa drugo, već antikristi! Prava četnička bagra. A još su im gore bile žene. Takvu brutalnost koju smo mi doživjele, baš od njihovih žena, živ čovjek ne može ni zamisliti. Jedna od nas zatvorenica, neka Ivanka sa Širokog Brijega, ostala je bez prsta, jer je na njemu Stojanka, čuvarica u zatvoru, navodno partizanka ali od četrdeset četvrte, vidjela prsten.

–Što ti je to na ruci?
–Zaručnički prsten.
–Skidaj to odma!
–Ne mogu! Ne da se skinuti.
–A je l', ne da? Onda ću ga ja skinut!– s uživanjem podviknu Stojanka.
–Pružaj ruku!!!–zagrmi ona, približi se Ivanki, zamahnu nožem i odreza joj prst.

Nikad se u životu nisam toliko prepala. Plače ona jadna, plačemo svi mi. Krv joj lipti na sve strane… A naša se ledi u žilama.

I kako danas, tako i sutra. Pogrom se nastavlja … I nikad kraja… Trenutno je na djelu bio još jedan četnik kojega su partizani zarobili na Neretvi. Utisnuli su mu na čelo zvijezdu petokraku, k'o govečetu žig, kojeg će nositi do kraja života. Ali, snašao se on. Postao je drug i osloboditelj.

–Gospe moja, mila! Daj nam snage da izdržimo ovu nepravdu! – vapila je moja mama.
– Kako se samo taj iživljavao nad nama!? – nastavlja mama jecajući.
–Šuti, Stane! Prestani! Nemoj! Nemoj mi vatru na živu ranu stavljati! Ta, nisam jadan od dobra, preko noći posijedio? Znam ja dobro kako ti je. Znam…

–Marijane, molim te, ne prekidaj me, jer ako ovo ne izbacim iz sebe, puknut ću! Znaš, cijelo sam to vrijeme… mislila na vas. Na tebe i djecu. Samo me je to sprječavalo da ne dignem ruku na sebe. U meni je nestajala i snaga i volja za životom. Mučenja, ponižavanja, umor, neispavanost i strah. Duša te boli. A srce krvari… Reci kako, kako zaboraviti toliko zla? Kako se osloboditi zadaha smrti i slika umirućih? Kako??? Stalno nas bude. Dovode, odvode. Ispituju. I uvijek isto. I uvijek ispočetka. A čim svane, počinje nova tortura. Na krugovalu puštaju partizanske pjesme. Jednu najviše. Stravičnu. Od riječi smo se svi ježili. Zar su to osloboditelji? Oni koji će dijeliti pravdu? Kakva će im jadna ta pravda biti? Vidiš, dobro sam zapamtila tu pjesmu, jer smo ju svi morali znati napamet i pjevati s njima.

Oj, Hitleru, ti si prvi,
mi smo žedni tvoje krvi.
Musolini neka, neka,
Tebe ista sudba čeka.
Paveliću, ti si treći,
Tebe ćemo živa peći.
Izdajnici i dželati,
Narod će vas redom klati.

Poredali bi nas oni tako nakon prozivke, jednu iza druge, pa nas, onda, tjerali da pjevamo dok marširamo.

–Jače, jače, marvo jedna ustaška! Jače! Pevaj, pevaj, marvo! – derao se on bez prestanka.

–Dođi Stane, sjedi kraj mene. Ne plači! Doći će i njima kraj. Ima Boga! Smiri se, smiri! Čuvaj snagu. Trebat će nam. Dolaze teška i mučna vremena. Moramo misliti na ono troje djece.

–Znam, moj Marijane, znam. Ali boli! Ne mogu više. Guši me. Ne mogu od boli više ni disati. Sve me steže. I ova haljina! Steže oko vrata, kao omča. Jedva su kroz jecaje izlazile iz nje riječi. Počela se čupati po prsima, otvarati na silu haljinu, tražeći zraka.

–Gdje se sakriti! U koji bezdan iskukati sav ovaj jad? Gdje isplakati svu ovu tugu? Da nestane. Ode. Gdje? Najprije Nikša. Sa samo pet godina. A sada i Anđelka. U cvijetu mladosti. S nepunih šesnaest godina! Znam ja dobro kakva joj je sudbina i što su joj radili. Ta dobro sam i zorno osjetila i ja osobno. Ali, najteže mi je od svega, što joj ne znam ni za grob. Gdje se isplakati? Gdje pomoliti? O, Bože, Bože! Daj ti meni snage da se ponovo dignem! Da mi ovo troje ne ostanu siročad.

I tebi je teško, moj Marijane, znam. Ali, majci?! Majčinoj utrobi?! Kida se. I žeže. Vapi za pravdom. I bojim se, strašno se bojim da nam i ovo troje djece ne dožive isto. Ali još gore i strašnije…
Jer mi brzo zaboravljamo, a još brže praštamo.

–Nemoj više. Smiri se. Obriši suze da te djeca ne vide takvu. Hajde, idemo popiti kavu (kavu napravljenu od cikorije)! – smirivao ju je moj otac.

U istom trenu smo se nas tri razbježale na sve strane, u strahu da nas roditelji ne otkriju pri prisluškivanju. Pravili smo se da je sve normalno, da ništa nismo ni čule, ni vidjele. Ali smo zato krišom pogledavale u mamu i tatu, spremne svakog trena briznuti u plač. Zbog njih. Zbog njihove patnje.

A navečer, kao i svake večeri prije spavanja, mi djeca smo se i te večeri molile našem anđelu čuvaru. Ja sam svoju molitvu izmolila, ali je Štefičina bila nešto drugačija ovaj put.

–Štefi, moliš li se to?
–Molim, molim.
–Je li za mamu i tatu?
–Jest, jest. Za mamu i tatu.
–A za koga još?
–Za nas sve. Za tebe. Za Mariju. Za Nikšu. Za Anđelku. Ma gdje ona bila.
–Za koga još?
–Za sve one koji su izgubili svoje najmilije.
–Za koga još?
–Za sve one koji su nam učinili toliko zla.
–Zašto i za njih? Zar se to smije?
–Smije, smije. I treba. Da konačno shvate što su učinili. Da se promijene i priznaju svoje grijehe.
–A što ako se ne pokaju? Što onda?
–E, onda neka im dragi Bog dadne isto ono što su i oni učinili nama. Možda shvate i zamole nas za oprost.
–Možda, možda … Daj Bože!!! – završi ovdje molitvu moja sestra.

Vera Primorac


Knjiga “Titov Jasenovac”

U radnom i sabirnom logoru Jasenovac, uključujući i logor u Staroj Gradiški, umrle su tijekom četiriju ratnih godina (1941.-1945.) sveukupno 403 osobe (u Jasenovcu 262, a u Staroj Gradiški 141 osoba). To je podatak koji je tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti odkrio Brozov general Jefto Šašić, ali tek nakon Brozove smrti, 1986. godine, i to 20 godina nakon njegove spoznaje.

Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu, na temelju Brozove naredbe, došao je do tog podatka 1966. godine, ali zbog tadašnjega pada Aleksandra Rankovića nije bilo uputno izlaziti s njime u javnost, jer bi se uznemirili “aveti” velikosrbske politike, što bi ugrozilo Brozovu političku moć.

No, nakon Brozove smrti, a na početku političkoga uspona Slobodana Miloševića, general Šašić izlazi u javnost s tim podatkom, ali ne radi istine, već kako bi njime dokazao kako su se i Broz i Savezni zavod za statistiku urotili u Jugoslaviji protiv Srba. Taj podatak hrvatskoj javnosti donosi mr. Mladen Ivezić u svojoj najnovijoj knjizi, “Titov Jasenovac”.

Predgovor knjizi napisao je dr. zn. Tomislav Sunić. Nakon pisma čitatelju u kojem nas mr. Ivezić uvodi u tajnu antifašističke laži u službi velikosrbske ideologije i zadržavanja vlasti jugoslavenske političke elite, pisac u uvodu donosi sažete rezultate svoga istraživanja o broju stradalih u ratnom radnom i sabirnom logoru Jasenovac, koje je obširno donio u svojoj knjizi “Jasenovac - brojke” (2003.). Nakon toga, knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu donosi pisana svjedočanstva o postojanju titovskog kažnjeničkog i likvidacijskog logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški od 1945. do 1948. godine. Pisac je svjestan teškoće dokazivanja te činjenice, ali iščitavajući nebrojene novinske i knjižne napise iz vremena komunističkoga (on ga naziva – antifašističkoga) jednoumlja, u kojem su ti antifašisti mislili da se smiju hvaliti i svojim zločinima, jer ni u snu nisu očekivali da će tom jednoumlju jednom doći kraj, pisac je došao do sasvim nepobitnih dokaza postojanja poslijeratnoga Brozovog likvidacijskog logora za hrvatske rodoljube i pripadnike njemačke nacionalne manjine. Poslijeratni Brozov likvidacijski logor u Jasenovcu proizveo je nebrojene nevine žrtve koje se od strane antifašista pripisuju ustaškoj vlasti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

U drugom dijelu knjige mr. Ivezić piše o jasenovačkom mitu koji je dijelom nastao već za vrijeme rata i traje do dana današnjega. Taj jasenovački mit je duhovni logor u kojem je jugoslavenska politička elita s Brozom na čelu zarobila i u njem zatočila cijeli hrvatski narod. U tom ga zatočeništvu i nakon Broza nastoje držati velikosrbi i hrvatski politički jugoslaveni, kao što smo to mogli doživjeti i u nedjelju, 4. svibnja ove godine. Tako “Titov Jasenovac” nije prestao postojati 1948., ali ni 1951., već on traje do dana današnjega.

Osim naprijed navedene činjenice o broju umrlih (ne ubijenih!) u radnom i sabirnom logoru Jasenovac, mr. Ivezić podsjeća čitatelje na još jednu bitnu činjenicu, a ta je da protiv poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića, antifašistički režim nije podignuo obtužnicu, nije pokrenuo postupak protiv njega i nije ga nikada osudio. Da je poglavnik Pavelić bio tako strašan monstrum, kojim su antifašistički lažljivci plašili svoje podanike, naravno je da bi protiv njega barem pokušali sastaviti bilo kakvu obtužnicu. No, to nikada nisu učinili. Znali su da bi se pred svjetskom javnošću osramotili.

Uz ovaj kratki prikaz najnovije knjige mr. Mladena Ivezića zanimljivo je spomenuti i to da antifašistički zločinac Josip Broz, samozvani Tito, nikada nije posjetio Spomen-područje Jasenovac. On je očito znao da se tu radi o velikoj podvali hrvatskom narodu i danas Republici Hrvatskoj, ali se tim područjem i mitom oko Jasenovca znao vrlo dobro poslužiti za održanje na vlasti.

Ono što je znao Broz, ne znaju, nažalost, tri naša vrla predsjednika, dr. Josipović, Leko i Milanović. Uostalom dr. Josipović se hvali da je neznalica (agnostik doslovno znači neznalica) – na vjerskom području, ali on je i veliki nepoznavatelj povijesti vlastitoga hrvatskoga naroda, pa je stoga dvostruki neznalica. Da išta znade o logoru Jasenovac, barem bi postavio pitanje organizatorima godišnjeg skupa u nedjelju, kako to da se navodni proboj logoraša, koji se navodno dogodio 22. travnja, slavi u nedjelju početkom svibnja. Tada bi mu organizatori valjda priznali da oni 22. travnja ne obilježavaju po našem građanskom (grgurovskom) kalendaru, koji je u Hrvatskoj u upotrebi od 1587. godine, već po srbskom, pravoslavnom (julijevom) kalendaru. Možda bi mu to pomoglo shvatiti da je Spomen-područje Jasenovac srbska enkalva unutar Hrvatske, u kojoj Hrvatska nema što tražiti, osim klanjati se velikosrbskom mitu.

Stjepan Razum


ISTINA O JASENOVCU

Predstavljanje knjige "TITOV JASENOVAC"
profesora povijesti, mr. sc. MLADENA IVEZIĆA
održat će se u četvrtak
22. svibnja 2014.
u 20 sati

u Zagrebu,
velika dvorana rezidencije Družbe Isusove
Palmotićeva 31, dvorište

Predstavljači su:
prof. dr. pater Vladimir Horvat
prof. dr. Tomislav Sunić
i autor mr. sc. Mladen Ivezić

Zbog svoga znanstvenoga djelovanja i zauzimanja za istinu o Jasenovcu, autoru nije dozvoljeno braniti doktorsku disertaciju na tu temu, na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje glavnu riječ ima prof. dr. Ivo Goldstein. Autor je ostao i bez zaposlenja u svojoj struci, ali ni po koju cijenu neće odustati od znanstvene i moralne istine!

Hrvatski rodoljubi, dođite na predstavljanje, a obavijestite i prijatelje!


O KNJIZI "JASENOVAC - BROJKE"

Fantastična i mnogostruko korisna knjiga! Ivezić čini velik preokret u pristupu pitanju broja žrtava Sabirnoga i radnog logora Jasenovac. On, u ime logike, prava, povijesne znanosti, časti i etike te etikete prema žrtvama kaže: "ljudi nisu krumpiri". Svaku žrtvu treba dokazati!

Iako je prikaz najkrvoločnijih laži o Jasenovcu najavio za drugu knjigu, Ivezić mi je već ovom dao dosta dokaza o tome, da su klevete protiv hrvatskoga naroda od prije 55 godina iste kao i danas. Na suđenjima hrvatskim braniteljima u Rijeci, Splitu i drugdje srećem iste formulacije lažnih svjedoka, iste lažljive liječnike, oficire i pravnike, kakve Ivezić pronalazi u mitu o Jasenovcu. Tako mi je Ivezićev rad pomogao u zastupanju hrvatskih branitelja.

Željko Olujić, dr. iur.

Matematička jasnoća povijesne znanosti! Ivezić postavlja tako logičan metodologijski zahtjev: broj žrtava ne utvrđuje se od 700.000 nadolje, nego od 0 prema gore. Kada je već ukinuta saborska komisija koja je posao trebala učiniti popisivanjem svih žrtava, Ivezić to radi znanstveno. On nije opterećen činjenicom da pobjednici pišu povijest, tj. da su neke, istine zabranjene.

Danas je očito kako nam pokušavaju prekrojiti najnoviju povijest i jedan veličanstveni rat kakav je bio Domovinski rat pokušavaju prikazati zločinačkim ratom. To nam pokazuje da moramo ispočetka pisati povijest Drugog svjetskog rata, jer kada nam to čine u ratu u kome smo bili žrtve agresije, što su tek mogli učiniti ranije. Ivezićeva knjiga nam pokazuje da to doista tako.

akademik, prof. dr. Josip Pečarić

Bitan preokret u prouci broja žrtava Sabirnoga i radnog logora Jasenovac! Nakon više od 1.000 naslova i milijardi dolara potrošenih na temu Sabirnoga i radnog logora Jasenovac (od školstva do filmova u Jugoslaviji), ovo je prva knjiga koja znanstveno govori o broju žrtava u njemu. Ivezić radi temeljito; čita sve knjige (u bibliografiji ih navodi oko 400), čita mnoge članke, izvorne spise i dokumente, otkrivajući ono što nitko o Jasenovcu nije znao i objavljivao.

Ivezić je preslikama dokazao i neke slikovne krivotvorine licitatora jasenovačkim žrtvama. Unio je masu metodologijskih novosti a temeljitost rada i čvrstoća rezoniranja ukazuju da će budući ozbiljni znanstveni radovi o toj temi donositi rezultate unutar granica koje je on utvrdio.

prof. dr. Ivan Biondić


Moj odgovor biskupu Uziniću, 19.5.2014.

Gorak okus poslije propovijedi biskupa Uzinića na Bleiburgu!?

I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno.

Pa biskupe Uziniću trebali biste znati da su ustaški "sebični interesi" bili sloboda i sreća hrvatskog naroda u slobodnoj hrvatskoj domovini, odnosno hrvatskoj državi na cjelokupnom povijesnom i narodnom području, a udbaške interesi, što "preuzvišeni" nikako ne može biti svejedno, su zator svega hrvatskoga zarad života klaonice i tamnice Jugoslavije!
I tko to biskupe Uziniću na ovoj hrvatsko strani, rekli biste "ustaškoj", vidi samo „svoje" žrtve i „tuđe" zločine?!
Pa čitav naš problem je da slabo vidimo svoje žrtve, preko pola milijuna poklanih Hrvata, a posipamo se pepelom zbog izmišljenih zločina koje nam podmeću krvnici komunistički koji učiniše najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti!
I žalosno je da vi baš na mjestu najvećeg pokolja nevinih hrvatskih ljudi, žena, staraca, djece, vojske zazivate komunističku laž o logoru Jasenovac.
A posebno je neprimjereno, pozivajući se na blaženog Stepinca koji je komunističkom režimu jasno rekao istinu u lice, da izjednačavate Jasenovac i Bleiburg, sabirni i radni logor Nezavisne Države Hrvatske s Bleiburškim pokoljima i hrvatskim holokaustom!
Pa kad ste već toliko istinoljubivi što ne kazaste ništa o Titovom logoru Jasenovac koji, po kazivanju svjedoka, je radio (klao) do 1951. godine.
Da zaista, biskupe Uziniću, "ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlost", kako rekoste, pa tako ni vi se ne možete izdignuti iznad "ideoloških podjela" i "istina" koje nametnu srbokomunistički režim i izjedančujete krivnju žrtve i krvnika što me kao vjernika, Hrvata, stražno žalosti i ostavi gorak okus poslije vaše propovijedi.
I kad kažete: "Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre!", mislite li da i onih preko 600 stotina krvoločno pobijenih, svećenika i redovnica, nisu htjeli biti komu braća i sestre?!
Predlažem vam biskupe Mate Uziniću da vi sve svoje poruke razložite novoosnovanoj Antifašističkoj ligi, koja će, čini mi se, mnoge vaše stavove podržati, pa kad usuglasite sve stavove iz svoje propovijedi dođite nam reći sljedeće godine na Bleiburg što nam poručiše "braća i sestre" udbaši, partizani i njihovi sinovi i unuci.
Skrušeno ćemo saslušati vaše i njihove poruke, pa ćemo vidjeti hoćemo li se uslišiti vaša "Završimo konačno Drugi svjetski rat" ili će te spoznati da se istina i laž ne mogu izmiriti, da nema pomirbe između zla i dobra, jer kao što je Sotona neprijatelj Boga i čovjeka tako su i jugosloveni i njihovi sljednici i sljedbenici neprijatelji i zatornici svega istinski hrvatskoga.
Tu pomirbe ne može biti, jer nema pomirbe između hrvatstva i jugoslovenstva, između časne borbe za hrvatski narod i državu i jugoslovenskog, komunističkog zatora svega imalo hrvatskoga!
Dakle, kao što se s Bogom mirimo kad se pokajemo, ispovjedimo i dobijemo oprost naših grijeha, tako je pomirba nas živih moguća kad se izvrši lustracija svih provoditelja komunističkih zločina kao i onih koji ih zagovaraju i niječu, naravno uz jasno kajanje za sva zla koja počiniše!
Samo tako će zaživjeti povijesna istina i mi koji štujemo žrtve Bliburga i Križnog puta hrvatskog naroda danas ne ćemo imati neprijatelja u izgradnji slobodne i cjelokupne Hrvatske.
Ali, poslije svega, ja vam, ipak, savjetujem, znajući s kim imamo posla, da se "vratite" na Bleiburg u svibanj 1945. godine, među izbjegli narod hrvatski, pa da i tako vidite što biste doživjeli od očeva njihovih, "braće" partizana, pa nam onda recite ima li kakve razlike između očeva i sinova partizanskih, onih koji počiniše zločin nad hrvatskim narodom i državom te 1945. godine i oni koji se kite "antifašizmom" ove 2014. godine.

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Ante Matić


Moj odgovor biskupu Uziniću

Kategorički osuđujem izjavu dubrovačkoga biskupa

Devedestih godina prošloga stoljeća, i predsjednik je Tuđman na svojim posjetima clevelandskoj zajednici uspoređivao Bleiburg s Jasenovcem jer je svakoj od tih tragedija pripisivao brojku od 32.000 žrtava. Međutim, na licu mjesta Tuđmanu je dokazano, da se je Bleiburska tragedija protezala dugim lancem MIRNODOBSKIH “marševa smrti” i ubijalačkih logora diljem Titine Jugoslavije. Brojka od 32.000 jasenovačkih RATNIH žrtava može se primijeniti samo na PORATNI Kočevski Rog i jos više na Titin ubijalački logor Jasenovac a da i ne spominjemo više od 1300 drugih DOKAZANIH ubijališta.

Unatoč mnogim dokumentarnim djelima, uključivši i pet izdanja mojih knjiga o Pothvatu klaonica i Hrvatskom holokaustu, dubrovački biskup Uzinić ponavlja kobnu pogrješku predsjednika Tuđmana pa prigodom 69. obljetnice Bleiburške tragedije uspoređuje Bleiburg i Jasenovac. Kao preživjeli iz Hrvatskog holokausta, koji je cijeli svoj dugi život posvetio istraživanju povijesne istine o Bleiburškoj tragediji, usopredbu Bleiburga i Jasenovca kategorički osuđujem i protiv nje javnim putem prosvjedujem i biskupu Uziniću savjetujem da pokuša usprediti PORATNO ubijalište Lovrinac blizu Splita s RATNIM logorom Jasenovac pa će se i tu uvjeriti, da se njegova usporedba protivi povijesnim činjenicama.

J. Ivan Prcela


UZINIĆEVA JUGOPROMIDŽBA NA BLEIBURGU!

Biskup dubrovački Mate Uzinić kao da je završavao svoju teologiju u Kumrovečkoj školi. Svojim nastupom u bleiburškoj propovijedi izrekao je jugokomunističke jasenovačke laži na hrvatski narod tijekom ratne NDH.

Ovaj prepotentni biskup kao da ništa ne čita o jasenovačkim žrtvama u brojkama koje temeljito istražuju i pišu hrvatski domoljubni istraživači poput Mladena Ivezića, sa svojim temeljitim istražnim podacima na stotinama stranica njegovih knjiga, kao što su "Jasenovac - Brojke" ili najnovija "Titov Jasenovac".

Pa zar biskup Mate Uzinić ne čita Glas Koncila gdje u brojnim nastavcima pišu Vladimir Horvat i Vladimir Mrkoci, Igor Vukić kao i dugi gdje se radi o jugokomunističkim lažima protiv branitelja NDH i hrvatskoga naroda. Gospodin Mladen Ivezić je javno na TV "Mreži" izjavio kako po cijenu sudske odgovornosti tvrdi da u jasenovačkom ratnom logoru nije nitko likvidiran zbog nacionalne pripadnosti osim zbog ustaničke borbe protiv NDH, i to najviše do tri tisuće sudom osuđenih zbog toga. Kako neodgovorno jedan nadobudni biskup dubrovački može na bleiburškoj komemoraciji pred hodočasnicima, koju gledaju milijuni Hrvata diljem domovine i svijeta, gdje god se nalaze Hrvati, uspoređivati te ratne jasenovačke žrtve sa stotinama puta brojnijim bleiburškim žrtvama, u miru nakon rata, križnim putevima najgroznijih mučenja i smrti.

Biskup Uzinić se osvrće na nekakvo pismo Stepinca Poglavniku, u vezi Jasenovca u ratnoj 1943. godini, kao o sramoti NDH, iako se zna da je Stepinčev brat ubijen kao jatak partizana i da je Stepinac bio pod udarima antihrvatske lažne promidžbe kojoj ovako lako i sada nasjeda jedan dubrovački biskup Uzinić. Vladimir Horvat kao i Vladimir Mrkoci govore od tri etape jasenovačkih žrtava, od kojih su dvije etape poslijeratne, u kojima je stradao uglavnom samo hrvatski narod s križnih puteva sve do 1948, a informbirovci do 1951, i o tome upravo sada organizira istražno vijeće gospodin Stjepan Razum za međunarodno istraživanje jasenovačkih ratnih žrtava.

Nakon biskupovih jugo laži o Jasenovcu, koje je on više puta ponovio u svojoj navodnoj "propovijedi" jadni hodočasnici su bili sablažnjeni biskupovom propovjedi, u kojoj on na kraju traži da bleiburške žrtve pruže ruku jasenovačkim. Nakon zaprepašćujuće šutnje ni na kraju nije bilo nikakvoga pljeska. Biskup je ostao osramoćen svojim lažima, tako da je samo žmirkao skoro zatvorenim očima, kojima nije mogao gledati mnoštvo hrvatskih hodočasnika. Ma tko je odredio da ovaj biskup Uzinić nastupa na Bleiburgu i da širi jugokomunističke laži i sada nakon 69 godina poslije Bleiburške tragedije hrvatske vojske i naroda. Dobro bi bilo da ovaj prepotentni biskup skine i mitru i biskupsku odjeću i da se nastavi baviti trgovačkim kriminalima za koje ga već optužuju u Dubrovniku.
Žalosno ali istinito!

Mate Ćavar


Poruka mrtvoga Stjepana Đurekovića

Pogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak doznali smo tek od zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R. Život hrvatskih političkih emigranata, prepun neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu prepun i neizmjerne energije, lukavosti i nastojanja da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu - sve to, uz redoviti posao, nije ostavljalo slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih.

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvještavati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige "Ja, Josip Broz Tito", "Crveni manageri", "Sinovi orla", "Komunizam - velika prevara" te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu. Počastio nas je svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je "led bio probijen", započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila: život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora kao npr. razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl.

Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. "Vjerujte mi, Božo, - gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković - ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka." Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti.

Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: "Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?" Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje - no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića: i ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. "Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver" - objasnio je inervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati a i sama njemačka policija je spremna zaštiti ga.

U trenutku kulminacije uzbuđenja, zastao je kraj Bože i doslovno rekao: "Znate, Božo, ja znam da će nas ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više". Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji a i priča o "revolveru u loncu" postajala je sve bljeđom. Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima - sve troje smo se oprostili kao stari, dobri prijatelji.

Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji: u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sun - snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak daleko, daleko... Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici - čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupi "Bild-Zeitung" i prvi pročita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: "Ženo, prekriži se." Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: "Zašto da se po Tvojoj naredbi prekrižim?" Tihim, očajničkim glasom tada izusti: "Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi." Ostadoh kao skamenjena. Crna, sitna slova novinskog članka javljala su o mućnom ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.

Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, ostavljala su duboke tragove u duši, psihi. Nismo o tome pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj, bespomoćnost i šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati -sve do slobode. Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića "Slom ideala" s njegovom vlastoručno, dana 21. srpnja 1983. god. napisanom posvetom. A tko je mogao slutiti da će samo 7 dana kasnije, tj. 28. srpnja 1983. pasti od ruke krvnika, zauvijek zaklopiti oči ovaj u Hrvatsku besmrtno zaljubljeni Hrvat iz Petrovaradina?! Tako je i poslije smrti autora, njegova poruka slobode došla u prave ruke.

Malkica Dugeč


Reliquiae reliquiarum (2)

Na prostorima bosanskog kraljevstva i „turske Hrvatske“ nije postojala niti jedna pravoslavna crkva niti manastir

Hrvatska je krajem XVI. stoljeća s pravom nosila sramno nazivlje Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae, tj.Ostatci ostataka nekada velike i slavne kraljevine Hrvatske. Granice Hrvatske u sklopu Habsburške Monarhije su na istoku prolazile Čazmom, Siskom, Petrinjom, Skradom, Slunjem, uz Velebit do Starigrada, na jugu jadranskom obalom bez ijednog otoka do Trsata, a zapadno rijekom Kupom i Žumberkom do Drave i Mure.

Uz propadanje hrvatskih zemalja nestajao je i hrvatski puk. Ponovo se ponavlja hrvatska golgota. Samo iz Slavonije su Turci 1529. godine odveli u sužanjstvo 50.000 ljudi, 1530. godine 60.000, a 1593. godine 35.000. Počinju i prva iseljavanja Hrvata s prostora Hrvatske koja su pala pod vlast Osmanlija. Prema službenim podacima od 1530. -1560. godine emigriralo je oko 400.000 Hrvata u austrijsku pokrajinu Burgeland gdje su nastanili tristotinjak sela, što je nedvojbeno prouzročilo ponovno drastično smanjenje hrvatskog pučanstva u hrvatskim zemljama.

Zanimljivo je, ali i jako bolno, da je sa teritorija današnjih granica Republike Hrvatske 95 % hrvatskog pučanstva koje je ostalo živjeti na svom ognjištu pod okupacijom Osmanlijskog Carstva prešlo na islamsku vjeru. Nakon potpisanog mira u Srijemskim Karlovcima 22. siječnja 1699. godine određeno je da će granica prema Turskom Carstvu ići rijekama Savom i Unom. Ova linija je kasnije zacementirala neprirodnu granicu između dviju hrvatskih zemalja. Hrvatsko islamizirano pučanstvo u Slavoniji, Srijemu, Banovini i Dalmaciji koje je prihvatilo islam krajem 16. stoljeća, nakon povlačenja Turaka iz tih hrvatskih krajeva, nije se nikada vratilo na katoličku vjeru, već se zajedno s Turcima povuklo iza Save i Une. Prazne prostore koje su napustili Turci naseljavali su, osim Hrvata, i ostali narodi Habsburške Monarhije, ali i narodi s istoka, iz Turskog Carstva: Vlasi, Cincari, Morlaci i Srbi.

Na prostorima današnje Bosne i Hercegovine - bosanskog kraljevstva i „turske Hrvatske“ nije postojala niti jedna pravoslavna crkva niti manastir, što potvrđuju i bošnjački povjesničari, književnik dr. Safuet-beg Bašagić i Sejh Sejfudin Kemura, uz iznimku stare pravoslavne crkve u Goraždu iz 1446. godine. Međutim tu ne treba zaboraviti da su već od 1430. godine Vrhbosna (Sarajevo) i krajevi uz Drinu bili u rukama Turaka koji su preferirali pravoslavnu vjeru u odnosu na katoličku. Do pada Bosne 1469. godine postojale su, uz iznimku Goražda, samo katoličke bogomolje i nešto preostalih krstjanskih bogomolja Crkve bosanske. Prema vjerodostojnim zapisima na području srednjovjekovne Bosne živjelo je oko 850.000 – 900.000 žitelja, od čega 750.000 Hrvata katolika ili 85,12%, Hrvata krstjana 80.000 ili 9,09 % i Pravoslavaca 50.000 ili 5,68 %.

Zbog učestalih sukoba između Osmanlijskog Carstva i Svete Stolice katoličanstvo u bosanskom pašaluku postaje proganjana vjera, a hrvatski puk je, gubeći poveznicu sa Svetom Stolicom u tristo godina izgubio i poveznicu s hrvatskim narodom. Bosanski krstjani, kao što je već rečeno, prešli su na islamsku religiju, ali su islam prihvaćali i katolici, a dio jednih i drugih i novoustrojenu pravoslavnu vjeru.

Iako su prva doseljavanja Vlaha u Hrvatsku bila već za vrijeme kralja Matije Korvina 1483. godine koji je zbog svog podrijetla pozivao svoje sunarodnjake u Hrvatsku iz najveće rumunjske kneževine Vlaške, Turci su iz vojničkih razloga u bosanski pašaluk naseljavali novo vlaško i srpsko pučanstvo, osobito iz Smederevskog sandžaka. Vlasi su bili većinom pogani, a jedan dio pripadnik grčke pravoslavne vjere tako da ih je lako bilo staviti u okrilje Srpske pravoslavne crkve, poglavito nakon obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. godine.Vlasi, koji su pod utjecajem srpskog pravoslavlja postali Srbi, kao i Srbi, su kao neredoviti vojnici čuvali turske granice i vojevali na turskoj strani. Razlog što je katolička religija na čelu s bosanskim fratrima bila proganjana je što se katolici nisu željeli, poput pravoslavnih martologa, boriti na strani Turaka protiv kršćana. Stoga je tijekom tri stoljeća došlo do erozije Katoličke crkve u bosanskom pašaluku na račun širenja islamske religije i Srpske pravoslavne crkve. (http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrcegbos.html)

Postoje mnogobrojni povijesni podatci o prelasku katoličkih vjernika na pravoslavlje. Svakako je najznamenitiji hercegovačko-trebinjski u kojem trebinjski biskup fra Dominik Andrijašević 1629. godine piše kako je većina naroda trebinjske biskupije prešla na pravoslavlje, a u kratkom vremenu je od dvanaest katoličkih crkava u Popovu polju sedam postalo pravoslavnim. Pravoslavni kaluđeri tlačili su katoličke vjernike i zajedno s Turcima im otimali tlaku i do deset puta više nego što je dozvoljeno zakonom, odnosno nego što piše u fermanu (službenom ukazu ili ediktu koje donosi osmanlijski sultan). To je bio najveći razlog prelaska katolika na islam i pravoslavlje.

Budući da srpsko pravoslavlje nije općeljudska, svjetska vjera kao katoličanstvo i islam u kojima vjernici mogu pripadati svim narodima svijeta, nego je nacionalna svetosavska vjera, potpuno je razumljivo da su uskoro svi Hrvati pravoslavne vjere, poput Vlaha, postali Srbi. Danas je potpuno izvjesno da su najvatreniji Hrvati oni iz Hercegovine, a najvatreniji Srbi su bivši Hrvati također iz Hercegovine, Trebinjci i Popovci, što samo dokazuje istu genetsku i nacionalnu povijesnu pripadnost. Prilog tome su ista prezimena hercegovačkih Hrvata i Hrvata „preleta“ (Srba), primjerice, Šešelj.

U kraljevstvu Reliquiae reliquiarum hrvatsku povijest su pisali Juraj Rattkay (1652.) i Ivan Lucius (1666.). Osim što je htio potaknuti oslobođenje hrvatskih zemalja od osmanlijske vlasti, Rattkayjevo djelo imalo je izrazito protuhabsburško ozračje. On je koristio drevno ilirsko ime kao sinonim za hrvatski narod na cijelom njegovom povijesnom prostoru što je nedvojbeno potvrđivalo da su i ostala nazivlja, slovinski ili dalmatinski, također sinonimi za srednjovjekovno ime hrvatskog naroda. Kada je Rattkay govorio o Iliriku, mislio je na Slavoniju i Dalmaciju (u cijelom povijesnom prostoru), Bosnu i „ostatke Hrvatske“. Najvjernija potvrda da su Ilirik i hrvatski narod sinonimi dogodila se prilikom spora oko prava na korištenje rimskog Doma svetog Jeronima kojega je 1453. godine darovao natio Illyrica papa Nikola V. Trebalo je utvrditi koja područja pripadaju Iliriku. Sveta Rota na kraju je prihvatila argumentaciju hrvatskih državotvornih intelektualaca okupljenih u 17. stoljeću oko kongregacije sv. Jeronima, Stjepana Gradića, Jeronima Paštrića i Ivana Lučića, i 24. travnja 1656. godine utvrdila granicu natio Illyrica. Utvrđeno je da Ilirik zauzima nedjeljivi prostor od Drave do Jadranskog mora iz kojega treba isključiti pravoslavne Srbe istočno od Drine i Slovence koji žive u nasljednim austrijskim pokrajinama koji su nekada također bili hrvatski posjedi, ali su prepušteni Austrijancima. (Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 23. i 24.).

Iz svega ovoga možemo zaključiti da od vremena kada je Hrvatska izgubila vlastitu kraljevsku lozu i 1102. godine sporazumom Pacta conventa ušla u personalnu uniju s Ugarskom početak Novog vijeka za Hrvatsku postaje najmračnije i najpogubnije razdoblje povijesti. Od nekada moćne i slavne hrvatske države polovicom 16. stoljeća, kada je i Slavonija pala pod tursku vlast, od hrvatske države ostali su samo Reliquiae reliquiarum. Hrvatska je tristo godina s istoka nagrizana kao kriška kruha, pojedena zalogaj po zalogaj i na kraju gotovo da je ostala samo kora. No, kora kruha je i najtvrđa i na njoj će budući osvajači slomiti zube…

Dok su druge europske države osvajale nove prostore i širile svoje narode, Hrvatska je u tristogodišnjoj borbi za očuvanje kršćanstva u Europi spašavala Europu u moru krvi i ostala pojedena, oslabljena, nemoćna i nesamostalna. Što to vrijedi što je bosanski kralj Tvrtko izjavio: „Ponosim se što sam i ja cvijetak katoličke vjere“ i što je zajedno s hrvatskim banom Ivanom od Paližne 1389. godine pobijedio Turke na Kosovu polju, što je hrvatski junak Stjepan Talovac obranio Beograd od sultana Murata, što je 1493. godine na Krbavskom polju pao cvijet hrvatskog katoličkog naroda, što su hrvatski knezovi Erdödy, Zrinski, Matija Frankopan, senjski biskup Franjo Jožetić i mnogi drugi sa svojim četama 1526. godine pružili zadnji otpor sultanu Sulejmanu II. na Mohačkom polju prije njegovog pohoda na Beč, što je Nikola Zrinski zaustavio 1556. godine silnu vojsku sultana Sulejmana II kod Sigeta. Mogli bi nabrajati u nedogled, a od velikog hrvatskog kraljevstva ostala je samo sjena.

Kako je Europa uzvraćala Hrvatskoj tijekom nekoliko stoljeća? Licemjerno i besramno! Dok su europske prijestolnice ogrezle u raskoši i bogatstvu, dok je Beč gradio velebni Schönbrunn,a na carskom dvoru održavali se dekadentni i razvratni balovi, Hrvatska je iskrvavljena, opustošena, osiromašena i višestruko umanjena potporu mogla naći samo u Katoličkoj crkvi koja joj je postala jedina uzdanica i tješiteljica. Ironija da bude veća, valjda za „nagradu“ što je Hrvatska spasila kršćanski svijet njenim najvećim sinovima, grofovima Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu 30. travnja 1671.godine je car Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko – ugarski kralj Leopold I. odrubio glave. Ako se zagrebe u povijest i realno prosuđuje o istinskim hrvatskim prijateljima od Pacte covente do danas nameće se pitanje: je li ih je uopće bilo, izuzev Svete Stolice?

S obzirom na tragičnu sudbinu hrvatskog puka ne smijemo zaboraviti zajedničko podrijetlo Hrvata i Bošnjaka. Povezanost Muslimana, današnjih Bošnjaka s hrvatskim korijenima opisao je turski povjesničar Tarihi Aali (1542. - 1599.) rodom iz Galipolja koji je trideset godina živio u Bosni. Muslimane naziva Hrvatima. Elvija Čelebi, poznati turski putopisac koji je putovao Bosnom 1660. godine muslimane u Bosni također naziva Hrvatima. Isto čini Šejh Jujo, poznat kao Hadži Juja efendija, zatim turski povjesničar Ibrahim efendija Pečevija (Alajbegović), pisac iz XVII. stoljeća.

Među mnogobrojnim muslimanskim piscima, povjesničarima i vjerskim vođama koji su Bošnjacima dokazivali hrvatsko porijeklo je i Fehim efendija Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u Kraljevini Jugoslaviji, koji u svom putopisu kaže: „Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se učine pristupnim turski izvori“.

Mnogi od poznatih turskih vezira i paša u znak sjećanja na hrvatske korijene davali su iza svojeg imena riječ Hrvat. Mahmutpaša Hrvat je postao turski vezir nakon osvajanja Carigrada, Memipaša Hrvat iz Gradačca, Rustempaša Hrvat iz Sarajeva, Sijavupaša Hrvat, veliki vezir sultana Selima II. Tahvilpaša Kulenović Hrvat, a bezbroj je i onih poznatih vezira, paša i begova s hrvatskim korijenima bez dodatka riječi Hrvat. Jasno se može dokazati da su najpoznatije obitelji, begovi i bošnjački plemići hrvatskoga roda: Kulenovići (bili su poznati i kao hrvatski plemići, najpoznatiji Kulin ban), Kapetanovići, Evlijići, Filipovići, Mutvelići, Kopčići, Kulovići, Gradaščevići, Korići, Dugalići, Starčevići, Čengići, Križevci, Đikići, Svrze i mnogi drugi (Mato Marčinko: http://shp.bizhat.com/M.Marcinko.html).

Na kraju usporedimo ovu današnju osramoćenu i sužanjsku reliqiae reliquiarum - Hrvatsku duhovno i materijalno razorenu, sa stoljećima u kojemu su Hrvati na vjetrometini sukoba između Zapada i Orijenta i na raskrižju putova, vjera i civilizacija spasili kršćansku Europu. Ako izuzmemo „neslogu“ kao povijesnu konstantu među hrvatskim vođama ostalo je teško usporedivo. Nakon trenutka slavnog junaštva u Domovinskom ratu, Hrvati, potomci najhrabrijih ratnika u Europi, sada robuju onim izdajničkim političarima koji kao da strastveno mrze hrvatsku državu, koji u svojoj tragikomičnoj nesposobnosti sada izvršavaju svaku volju zlokobnih tuđinaca Europske unije, koji se ulaguju masonskim vlastodršcima u Londonu, koji iscjeđuju i zadnju kap ponosa i dostojanstva iz hrvatskog čovjeka.

Kada se izgubi svaka nada uvijek ostaje vjera u Boga jer Bog osuđuje ropstvo. Zato, iako Hrvati sada trpe i šute na svoje ropstvo, jurišati će oni ponovo s barjakom Presvete Djevice Marije i Isusom u njenom naručju… (Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta i Kletva kralja Zvonimira) (hrvatski-fokus.hr/Svršetak)

Mladen Lojkić


BOLNO SJEĆANJE

U Svibnju mjesecu,
Tisuću devetsto četrdeset i pete,
Odstupne silne kolone,
Svuda nam se prijete,
U koloni ide jedno
Elitno hrvatsko pokoljenje,
Štiteć ga u biegu,
Hrvatsko vojno postrojenje.

Majka svog sina tužno grli,
U povoju ljubeći ga steže,
Hladni proljetni povjetarac,
Oštro zrakom reže,
I tužna žena se pita:
Da li ću opet vidjeti,
Muža, Sina ili Otca,
Najmilijeg svoga voljenog,
Hrabrog branioca?

U plamenu Hrvatska zemlja,
Krv teče kao rijeka,
Ranjenih hrabrih junaka,
Čuje se tiha bolna jeka,
Tužna je to bila tragična seoba,
Ponosne starodrevne nacije,
Iz prastarog častnog doba.

Krvavim prokletim Balkanom,
Tad bijesni grozna oluja,
Masa naroda u koloni,
Povorka kao rijeka buja,
Tužne oči plaču,
I bolnim pokretom prate,
Misleći o rodnom ognjištu,
Dal će da se vrate?

Štekće ubojna strojnica,
Neprekidno bez kraja,
Već u Celju pobiše,
Cvijet našeg naraštaja,
Duž slovenskih cesta,
Visokih šumovitih gora,
Klaonice krvave i strašne,
Velikih krvničkih logora.

Krvava katarza krvlju piše,
Poglavlje krvave povijesti,
Što hrvatski naš narod,
Morao je tada podnesti,
Zbog podle predaje ratnika,
Od Engleske Armije,
Krvnik partizan spreman je bio,
Da nedužne žrtve sve pobije.

I kada posljednji su stigli,
Na Bleiburško Polje,
Dušman strijelja redom,
I bezdušno ubija i kolje,
Ne štedeći ljudi,
Staraca, djece i jadnih žena,
Sve od reda kolje,
Ta gamad crvena.

Sve do današnjeg dana,
Mi palimo svijeće,
Tu počiva nevina mladost,
Mirisno hrvatsko cvijeće,
Ovdje pokraj Vašeg,
Zajedničkog groba,
Ostati će spomen,
Za buduća doba.

Neka Vam je laka,
Ova zemlja tuđa,
Koja s poštovanjem,
Prekrila Vam kosti,
Na Bleiburškom polju,
Nema sad oruđa,
Spomenik se svijetli,
U spomen mladosti.

Topli pozdrav Braćo,
S petog diela svieta,
Gdje i nas razdire,
Tuga, bol i sjeta,
Topli pozdrav sestre,
Što Vam spomen piše,
Molimo se braćo,
Iskreno i tiše.

Nek molitva naša,
Čuje se put neba,
Tihi jecaj majke,
Što utjehu treba,
Vječni spomen za nas,
Toga tužnog dana,
Kad hrvatska mladost,
Bješe bezdušno poklana.

Stog mislimo Braćo,
Na svibanjsko cvieće,
Što pade u rano,
Krvavo Proljeće,
U povijesti Hrvata,
Nek se čvrsto piše,
Krvavih Bleiburga,
Nek ne bude više.

Poetessa
Borac za hrvatsku istinu
Mirjana Emina Majić


U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."


Komunistički aristicid nad Hrvatima

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).


Podsjetnik na jednu propovijed...

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

„Draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre!

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Živimo u vremenu kada se proglašavaju ljudska načela i toliko govori o ljudskim i građanskim pravima, o jednakopravnosti i čovjekovu dostojanstvu. Većina od nas okupljenih živjela je u vremenima kada je bio brzo zatomljen gotovo svaki snažniji glas koji bi govorio o stradanjima tolikih ljudi. Zato je veo tajne prekrio mnoge znane i neznane grobove, u zaborav gurnute brojne torture i mučenja, prešućena pobjeda prava jačega koji je određivao što je istina. Iako su mnogi znali stvarnu istinu, bili su primorani govoriti o njoj samo osobama od najvećeg povjerenja te čekati da dođe vrijeme kada će svoju bol moći reći javno i tražiti da se nepravda nanesena tolikima napokon ispravi.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Pred vama stoji čovjek koji je rođen upravo te 1945-te godine koja je spomen ovih žrtava. Kao dijete nisam ni slutio što se sve dogodilo u godini mog rođenja. U školi nam nisu govorili o ovom stradanju nego su nabrajali brojne druge strahote nerijetko uveličavajući brojke s nakanom da u nas posiju strah te stvore kompleks o vlastitom identitetu.

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Tada sam počeo polako pitati o tim stradanjima pojedine ljude koje sam smatrao mudrima i dostojnima povjerenja. Najprije bi me gledali s čuđenjem iznenađeni onim što sam već saznao te se sumnjičavo pitali je li riječ o provokaciji i jesam li nagovoren da se zanimam za takve strogo zabranjene tajne.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Kao student kriomice čitah o počinjenim strahotama. Dok sam prolazio raznim našim krajevima, sjećah se tolikih koji su, iz straha od onih koji Boga ne priznaju, bježali prema zapadu u nadi da će u tom dijelu Europe naći zaštitu i sigurnost. Među njima je bilo i mnogo onih koji su rođeni i rasli na istoj grudi kao i ja. Na ovom polju engleska vojska zaustavlja mnoštvo koje nitko nije izbrojio po se njihov broj može samo naslutiti. Bili su tu vojnici, ali i mnogi civili među kojima starci, žene i djeca. Umjesto zaštite i sigurnosti, engleski generali zahtijevaju od hrvatskog vrhovništva da se svi predaju. Komu se moraju predati? Jedni ih zovu antifašistima, drugi partizanima, treći komunistima itd. Sebe nazivaju osloboditeljima.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Nakon što ga malo upitah za zdravlje, on započne priču. U početku malo zamuckuje i počesto duboko uzdahne kao da ne zna odakle bi počeo i je li mudro odlučio kad je došao sa svojim svećenikom podijeliti ono što godinama nosi u sebi kao teško breme ne znajući s kim ga smije podijeliti. S vremenom priča postaje tečna, a u riječi se pretače sva muka i patnja godinama skrivana i potiskivana u dubinu duše.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Pao je u jamu, ali nije bio mrtav nego ošamućen. Kad se probudio, odvezao je žicu, izvukao se iz jame gol i skrio se u šumi. Uhitili su ga i osudili na 12 godina zatvora. Došao mi je ispričati sve te jade jer ih ni s kim nije smio podijeliti, a više ih nije mogao nositi.Pred zoru smo se rastali, ali više nisam zaspao.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

Još uvijek su skrivena brojna mjesta pogibije i stradanja. Na nekima do njih su izgradili lovačke domove i igrališta dok su neka jednostavno poravnali. Brojna takva mjesta još nisu pronađena niti obilježena pa ih i dalje krije veo šezdesetogodišnje šutnje.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

Danas obilježavamo 60-tu godišnjicu stradanja velikog broja katolika i drugih vjernika, sinova i kćeri hrvatskog, ali i drugih naroda. S Vama sam tu da izvršimo molitveni zavjet prema nevinim žrtvama.

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju želimo da se čuje krik za ljudskošću i pravdom: zaustavite manipuliranje sa žrtvama. Nije moguće graditi povijest manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine učinjene drugima.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

- Na ovom polju tražimo da spomen na žrtve bude obilježen na svim mjestima gdje su stradale od nasilja i mržnje kako bi postali mjesta molitve i opomena novim naraštajima da nikad ne krenu zlim putem. Iskrivljivanje povijesti, manipuliranje žrtvama, dvostruka mjerila i nijekanje Božjeg zakona izazvali su novo zlo kojeg smo većina bili svjedoci.

4. Što nam je činiti?

Nastojeći izgraditi što bolje društvo i donositi što pravednije zakone prema kojima će se članovi društva ravnati, potrebno je u njegove temelje ugraditi istinske vrednote i poštivati svetinje. Jao čovjeku kojem ništa nije sveto! Jao društvu u kojem ni život ljudski nije svetinja! To je sunovrat društva.
a) Čovjek mora biti vrijednost kojemu svi zakoni služe i to čovjek koji je nužno upućen na druge u skladu s Božjom stvaralačkom zamisli.

b) Čovjek je od Boga stvoren da surađuje s Bogom. Zato njegov odnos s Bogom treba biti s skladu s Božjim zakonima, vlastitom savješću i u zajedništvu s drugim ljudima. Mi kršćani smo pozvani u središte svog života staviti uskrslog Krista koji je kamen temeljac i „kamen zaglavni» zdanja koje se zove Crkva.

c) Trebamo kao narod hrvatski upoznati svoje svetinje i poštivati ih i na njima se nadahnjivati. Svaki narod ima pravo na svoju kulturu, jezik, povijest i vlastiti identitet. U tom povijesnom hodu velik je broj zaslužnih ljudi koji su nam ostavili u baštinu tolike vrednote. Ne želimo stvarati ni ideologiju ni mitologiju. Međutim, imamo pravo kao i svi drugi narodi na poštivanje svojih pokojnika, velikana duha, heroja vjere i obranu svoga opstanka. Ne možemo očekivati od drugih da ih poštuju dok sami ne budemo istinski znali vrednovati svoju prošlost i svoju povijest, kršćanske korijene i veliku kulturnu i duhovnu baštinu.

d) Potrebno je da se u našem narodu napokon pristupiti analizi i prikupljanju podatak o svim žrtvama drugog svjetskog rata, a posebno poraća. Potrebno je pokupiti podatke o svim žrtvama i u nedavnom ratu i to ne samo unutar granica jedne države. Treba poštivati državne nadležnosti, ali bi bilo neophodno osnovati Institut koji bi prikupio i objelodanio sve podatke u hrvatskom narodu. Također je potrebno temeljito prikupiti podatke o svim žrtvama i iz drugih naroda kako se ni s jedne strane ne bi manipuliralo brojem žrtava.

e) Potrebno je da kao narod i kao osobe gajimo vlastito dostojanstvo te na svim razinama stvaramo ozračje da svoje upoznamo i zavolimo, a tuđe poštujemo.

f) Kao pripadnici jednog hrvatskog naroda trebamo imati srca jedni za druge, bilo da živimo u državi Hrvatskoj bilo u državi Bosni i Hercegovini gdje smo također na grudi svojih otaca, bilo da su rasuti diljem svijeta našli novu domovinu. Previše lako se odnarodimo i zaboravimo svoje korijene te vlastiti egoizam zaodjenemo u trobojku ili grb skrivajući sebične ciljeve iza svog nacionalnog identiteta. Onaj koji istinski voli svoju grudu, koji ljubi svoj narod i svoje svetinje živi, taj je spreman za to se i žrtvovati. Očistimo se od svih ideologija i «izama», kako bi kao obitelj živjeli dostojanstveno u svom identitetu.

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Ne možemo šutjeti na današnji stil proklamiranja ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka.

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Na ovom polju molimo da ne postanemo narod koji neće upasti u napast samosažaljenja nego narod koji će težiti da pobijedi istina u Božjem duhu kako bi svaki čovjek bio vrednovan. Želimo upoznati i zavoljeti svoje korijene i s Bogom graditi svoju budućnost u slozi i suradnji baštineći vjeru otaca koju zasvjedočiše svojom krvlju. Tu vjeru i ljubav želimo pretočiti u svoju budućnost. Molimo Boga, darovatelja života i dostojanstva svakoga čovjeka, da budemo spremni na žrtvu za svoju vjeru i svoje svetinje. Narod koji nije spreman istinski na žrtvu, nije sposoban budućnost graditi.

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

Amen.

(Bleiburg, 14.05.2005)

Navik on živi ki zgine pošteno!


Da se ne zaboravi...

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Od kada sam početkom rujna godine 1945. sreo fra Vendelina Vasilja i profesora Krunoslava Draganovića, upoznat sam bio s okolicom Maribora kao s najvećim ubijalištem Hrvata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Vasilj je jedan od mnogo krunskih svjedoka Mariborskih pokolja (vidi "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust", Dok. LI). Draganović slovi kao sustavni sakupljač iskaza o čitavoj Bleiburškoj tragediji. Na toj njegovoj pismohrani, izgradjivanoj od 1945. do 1967. temelji se tek spomenuta knjiga.

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

U zadnja četiri tjedna dva puta sam se na temelju te dokumentacije oglasio svojim pismima uredništvu Večernjeg lista jer sam u njemu preko interneta naišao ne samo na minimiziranje broja Mariborskih mučenika nego takodjer i na veliko umanjivanje dužine protutenkovskih rovova u Teznom kod Maribora. U članku VL-a o sondiranju tih rovova govori se o 15 tisuća tu pobijenih žrtava i o dužini tih rovova samo od jednog kilometra. Na temelju živo, svježe i detaljno opisanih iskaza, od kojih su neki pisani godine 1945., broj žrtava sam povećao sa 15 na 30, 40 te čak i na 70-80 tisuća, kako to pojedini očevidci u svojim doživljajima iznose. Dužinu rovova, na temelju Dok. XXIII. svoje knjige, povećao sam na 4 i pol kilometra. Koliko je meni poznato, VL se nije uopće osvrnuo na moja pisma, iako je čitav moj dugi život obilježen iskustvom, istraživanjem i pisanjem o Bleiburškoj tragediji.

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Godine 1999., na izgradnji autoceste u Teznom na 70 metara duzine zloglasnih rovova iskopano je 1179 kostura hrvatskih mučenika. Ovu brojku ja sam pomnožio sa 4 tisuće metara i dobio rezultat od nešto vise od 70 tisuća kostura, što se doslovno slaže sa procjenom svjedoka Zvonimira Skoka u Dok. XXII mojega djela. Skok je u vrijeme preužasnog proljeća godine 1945. svojim očima gledao strahote Mariborskih pokolja a dvije godine kasnije je kao izvidjač provjerio dužinu toga NAJVEĆEGA stratišta hrvatskih ratnih zarobljenika, gdje je bilo i mnogo nemoćnih ranjenika. Tu je takodjer,nakon silovanja, pobijeno mnogo nevinih djevojaka i žena. Medju žrtvama bilo je i djece!!

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Moja akademska biografija čitateljima govori, da se ja nigdje ne služim "alfabetom" akademskih titula, ali ona isto tako govori da sam EX PROFESSO uz strane jezike dugo, dugo studirao i povijest i metodologiju povijesnih istraživanja. Kao povjesničar pristupam povijesnoj činjenici da je NDH četiri godine postojala, da je medjunarodno bila priznata od petnaestak država, da su nju poštivali Alojzije V. Stepinac i drugi hrvatski biskupi, da je nju poštivalo golemo mnoštvo hrvatskih svećenika, od kojih je upravo zato ŠEST STOTINA od jugo-partizana pobijeno, da je nju hrvatski narod u travnju 1941. s oduševljenjem pozdravio i da je iz toga vjernoga naroda nikla Hrvatska Vojska, najslavnije poglavlje četirigodišnjega postojanja mlade Države Hrvatske.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

U ovoj NAJVEĆOJ hrvatskoj tragediji svih vremena glavne krivce vidim u Maršalu Titu, u Aleksandru Rankoviću kao u šefu OZNE/UDBE te i u drugim političkim i vojnim predvodnicima komunističke Jugoslavije. Krivcima Bleiburške tragedije smatram takodjer političke i vojne predvodnike Velike Britanije jer oni su 15. svibnja 1945. u Bleiburgu himbeno razoružali Hrvatsku Vojsku i još himbenije nju na klaonicu Jugoslaviji iz Austrije predavali. Naravno, ne slažem se s dr. Matom Meštrovićem i s njegovim sumišljenicima koji izmedju krivaca Engleza i partizana na DRUGO mjesto stavljaju dr. Antu Pavelića.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

U tome istome razdoblju i grof Nikolaj Tolstoj na javnome skupu na John Carroll University ovdje u Clevelandu tako se je pohvalno izrazio o toj knjizi da je naglasio da ga je ona nadahnula na istraživanje dokumenata u Londonu i drugdje za pisanje knjige "Ministar i pokolji". U potvrdu stručne vrijednosti knjige "Operation Slaughterhouse" dr. Josip Bombelles, ondašnji profesor ekonomije na John Carroll University, nekoliko puta je rekao meni i drugima da se ta knjiga uvijek nalazi na "Yugoslav desku" Američkog državnog tajništva u Washingtonu. Sam Richard Holbrooke devedesetih godina meni je osobno pisao da on i drugo osoblje US State Departmenta visoke cijene to moje životno djelo.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U svijetlu tek navedenih pohvala te i na temelju sadržaja mojega životnog djela u dva izdanja na engleskom i tri na hrvatskom, jasno se vidi da sam pred svijet iznio, da se poslužim izrazima hrvatskih i američkih velikih umova, MONUMENTALNO, DEFINITIVNO I KAPITALNO djelo o Bleiburškoj tragediji. Medjutim, hrvatski revizionisti-povjesničari i "antifašistički" demagozi-političari ta moja postignuća guraju unatrag, prešućujući ili iskrivljujući moje doprinose za široko upoznavanje te NAJVEĆE hrvatske tragedije svih vremena.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Sa mnom se takodjer razilaze u pogledu poštivanja Hrvatske Vojske kao najslavnijega poglavlja povijesti NDH-a. Dosljedno tome, ne slažu se ni s mojim proživljenim iskustvima ni s mojim znanstveno obradjenim analizama o povlačenju, razoružanju, izručivanju i ubijanju hrvatskih vojnika na mnogim, nekim čak dugotrajnim, "marševima smrti".

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Upravo zato, pozivam sve zainteresirane Hrvate i Hrvatice da si naruče barem na hrvatskom (engleska izdanja su potpuno rasprodana) moju knjigu HRVATSKI HOLOKAUST. Nju se u Hrvatskoj može po cijeni od 200 Kn naručiti na adresi: Ivan Prcela Matin, 21240 Košute-Trilj. Izvan Hrvatske nju se može po cijeni od 30 US dolara, plus poštarina, nabaviti na niže naznačenoj adresi.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJEČNA SLAVA!

Na blagdan Velike Gospe 2007.

John Ivan Prcela

4037 Monticello Blvd.
Cleveland, Ohio 44121 - U.S.A.


ISTINA O BLEIBURGU

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?.
"General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)".
Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Danijel Crljen

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.


ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutarnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Povelja Nacionalističke lige Republike Hrvatske

Više od jednog desetljeća svjedoci smo sustavnog poricanja, pa i demoniziranja hrvatskog nacionalizma, njegovih stečevina i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. Napori za njegovo reafirmiranje, koji su poduzimani u proteklom razdoblju, unatoč uloženoj energiji donijeli su ograničene učinke.

Djelovanja kojima se poriču, omalovažavaju, negiraju, prešućuju pa i zabranjuju tekovine i vrijednosti hrvatskog nacionalizma i domoljublja suprotna su temeljima slobodnog Svijeta i temeljima Republike Hrvatske. Unatoč tome takva se djelovanja kod nas ne samo toleriraju, već nerijetko javno zagovaraju i institucionalno podržavaju.

Nacionalistička misao i pozitivna djelovanja vezana uz hrvatski nacionalizam i domoljublje najprije su sustavno marginalizirani i ignorirani, a potom nemilosrdno napadani. U školskim udžbenicima i u nastavi vidljivo je kontinuirano i zabrinjavajuće odsustvo prezentacije sadržaja o pozitivnoj strani domoljublja i nacionalizma te njegova povijesna uloga za hrvatski narod kao i za, velikim žrtvama stvorenu i obranjenu, hrvatsku državu. Na žalost, slična se konstatacija može reći i za javne medije i njihov odnos prema hrvatskom nacionalizmu i domoljublju.

Hrvatski nacionalizam i domoljublje na razini države danas se svode na prigodničarsko obilježavanje obljetnica nekih datuma i događaja koje se ne može prešutjeti, ni zaobići, mada je i to praćeno sve agresivnijim poricanjem i postepenim relativiziranjem njihove važnosti. Pri tome se zaboravlja da je hrvatski nacionalizam sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti hrvatskoga naroda kroz povijest, kao takav se prometnuo u programsku osnovu povijesnog otpora jugokomunizmu i velikosrbizmu, te devedesetih godina spasio Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu pa i Europu i njezine narode od novog, velikosrpsko-jugokomunističkog fašizma. Hrvatski nacionalizam se zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka tzv. lijevom jugoslavenskom komunističkom i unitarističkom „antifašizmu“, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju komunističkih totalitarnih režima i njegovih zločinačkih diktatora, nastalih na nasilju, genocidu nad hrvatskim narodom 1945. i militarizmu, na kultu vođe, kultu Jugoslavije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim demokratskim sistemima, a posebno prema samostalnoj demokratskoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda – Republici Hrvatskoj te hrvatskom narodu općenito.

Posebno je zabrinjavajuće što se pokušava gurnuti u zaborav, negirati ili relativizirati užasne zločine počinjene od strane titovog jugoslavenskog režima, te opravdati komunističku ideologiju koja je te zločine osmislila i legitimirala. I dalje se nastoji osporiti notorna povijesna činjenica da su temelji današnje Republike Hrvatske položeni pravednim, oslobodilačkim i obrambenim Domovinskim ratom, a nikako i nipošto na tzv. III. zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske u vrijeme II svjetskog rata, kada je većina pripadnika hrvatskoga naroda bila, uz cijenu golemih ljudskih žrtava i razaranja, protiv zločinačke partizanske jugokomunističke ideologije. Nema dvojbe da su i danas mnogi građani i građanke Hrvatske opredijeljeni humanistički i demokratski, ali i vođeni ljubavlju prema svojoj Domovini i svome hrvatskom narodu, dakle: nacionalistički i domoljubno. No, oni nisu na adekvatan način organizirani, a to ima za posljedicu da na društvenoj sceni Hrvatske ne postoji dovoljno snažna i aktivna nacionalistička snaga koja nam je toliko potrebna. Stoga mi ovdje potpisani želimo stvoriti pretpostavke da se ta snaga razvije i pretvori u promotora nacionalističkih i domoljubnih vrijednosti, kritičara politika i ideologija koje ugrožavaju te i takve vrijednosti. Pri tome smo svjesni da nacionalizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike jugokomunističkog, tobože „antifašizma“, a u stvari crvenog fašizma. Stvaranjem zajedničke platforme i dijalogom različitih aktera i njihovih svjetonazora, hrvatski nacionalizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor tzv. lijevom jugoslavenskom komunističkom i unitarističkom „antifašizmu“ - promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. U svrhu takvoga pozicioniranja i definiranja nacionalizma u suvremenoj Hrvatskoj, osnivamo Nacionalističku ligu Republike Hrvatske koja će:

• INTEGRIRATI NACIONALIZAM U TEMELJE HRVATSKOGA DRUŠTVA
• SUSTAVNO SE SUPROTSTAVLJATI SVIM MANIFESTACIJAMA JUGOKOMUNISTIČKOG TZV. ANTIFAŠIZMA, A USTVARI CRVENOG FAŠIZMA TE JAVNO ZAHTIJEVATI DA REPUBLIKA HRVATSKA DOSLJEDNO PRIMJENJUJE USTAVNE ODREDBE O PRAVNOJ, DEMOKRATSKOJ I SOCIJALNO OSJETLJIVOJ DRŽAVI UZ UVAŽAVANJE DOSTOJANSTVA RADNIKA/CA I LJUDSKOG RADA OPĆENITO
• ŠIRITI SVIJEST GRAĐANA I INSTITUCIJA DRŽAVE I LOKALNIH ZAJEDNICA, U OBRAZOVNIM USTANOVAMA I MEDIJIMA, DA VLAST PROIZLAZI IZ NARODA I DA MU PRIPADA, DA JE ZAJAMČENO PRAVO SVAKOG ČOVJEKA NA SLOBODAN I DOSTOJANSTVEN ŽIVOT I RAD, TE DA SU LJUDI RAVNOPRAVNI BEZ OBZIRA NA RASNE, VJERSKE, NACIONALNE, IDEOLOŠKE, SPOLNE I DRUGE RAZLIKE;
• ZALAGATI SE ZA ZNANSTVENO I STRUČNO ISTRAŽIVANJE POVIJESNIH DOGAĐAJA, ZLOČINA RATA I PORAĆA UTEMELJENO NA ČINJENICAMA, A PROTIV NJIHOVA FALSIFICIRANJA I POVIJESNOG REVIZIONIZMA U SVIM NJEGOVIM OBLICIMA POSEBICE U JAVNIM I MEDIJSKIM NASTUPIMA, OTVARAJUĆI VRATA DIJALOGU SVJETONAZORA U STVARANJU TOLERANTNIJEGA DRUŠTVA
• ZAHTIJEVATI OD TIJELA DRŽAVNE I LOKALNE VLASTI DA U SVOJOJ SVAKODNEVNOJ POLITICI PRAKTICIRAJU OSTVARIVANJE NACIONALISTIČKIH I DOMOLJUBNIH VRIJEDNOSTI I ŠTITE TEKOVINE HRVATSKOG NACIONALIZMA I DOMOLJUBLJA;
• ŠIRITI I JAČATI SURADNJU NACIONALISTIČKE LIGE REPUBLIKE HRVATSKE SA SRODNIM ORGANIZACIJAMA U HRVATSKOJ, EUROPI I SVIJETU TE

- ZAHTIJEVATI NEODGODIVO DONOŠENJE ZAKONA O LUSTRACIJI
- ZAHTIJEVATI PONOVNO UVOĐENJE OBVEZNOG VOJNOG ROKA
- ZAHTIJEVATI UVOĐENJE DOMOLJUBNOG ODGOJA KAO OBVEZNOG PREDMETA U OSNOVNOŠKOLSKO OBRAZOVANJE
- ZAHTIJEVATI DONOŠENJE ZAKONA O TRENUTNOJ ZABRANI PRODAJE HRVATSKIH PRIRODNIH BOGATSTAVA STRANCIMA

POTPISNICI:

- REGIMENTA – CENTAR ZA SUOČAVANJE JUGOSLAVENA S PROŠLOŠĆU
- SAVEZ NACIONALISTIČKIH BORACA I NACIONALISTA REPUBLIKE HRVATSKE
- GRAĐANSKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA HRVATA
- KUĆA HRVATSKIH PRAVA ZAGREB
- UDRUGA MLADIH NACIONALISTA GRADA ZAGREBA
- NACIONALISTIČKI DEMOKRATSKI FORUM
- CENTAR ZA DOMOLJUBNE STUDIJE
- SAVEZ DRUŠTAVA „DR. FRANJO TUĐMAN“
- NACIONALISTIČKA AKCIJA
- CENTAR ZA MIR I NENESILJE PREMA HRVATSKOM NARODU
- INICIJATIVA MLADIH ZA LJUDSKA PRAVA PRIPADNIKA HRVATSKOGA NARODA
- ŠUFLLAYEV INSTITUT

Uz spomenute udruge/udruženja/organizacije kao osnivače, Povelju je do sada potpisalo još 9 drugih udruga te 96 pojedinaca. Ovim putem objavljujemo da uskoro biti putem medija objavljemo mjesto i vrijeme gdje će svi koji to žele, moći osobno potpisati Povelju te na taj način postati neslužbeni (do registracije) član i simbolični osnivač Nacionalističke lige Republike Hrvatske.

Bez obzira što (za sada!) Nacionalistička liga Republike Hrvatske nije politička stranka, već savez nevladinih udruga, Liga i te kako ima namjeru utjecati na politički (u ovom trenutku duboko antihrvatski) politički život naše jedine Domovine, a što bude više potpisnika njezine Povelje, taj će utjecaj biti veći!

Tomislav Stockinger, predsjednik Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću


Hrvatska televizija protežira SDP i HDZ

Kao što su raspisani izbori za Europski parlament u svim državama Europske unije tako su za 25. svibnja 2014. raspisani i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj postoji Zakon o izboru zastupnika u Europski parlament (NN 92/11 i 23/13 ), Pravilima o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u RH tijekom izborne promidžbe (NN 165/03 , 105/07) te uputama nadležnih tijela. Autohtona – Hrvatska stranka prava smatra da je Hrvatska televizija u službi dvije političke stranke SDP-a i HDZ-a na ovim izborima za Europski parlament. Hrvatska televizija omogućila je dva bonusa od dvije minute i jedno predstavljanje od deset minuta svakoj stranci koja se kandidirala za Europski parlament i to na HRV-4 koji je vrlo malo gledan i koji se ne može gledati po cijeloj Hrvatskoj.

Istodobno, svaki dan HTV na drugom i trećem dnevniku objavljuju priloge sa skupova i tiskovnih konferencija SDP-a i HDZ-a. Zna se da je HTV-1 i dnevnik najgledaniji. Naravno sve je ovo skrivena kampanja SDP-a i HDZ-a jer u prilozima se pojavljuju njihovi predizborni skupovi ali puštaju predsjednici stranka koji nisu kandidati za Parlament EU-a. Sada postavljamo pitanje da li su ovi izbori legitimni, da li su ovi izbori ravnopravni i da li su ovi izbori u skladu sa Zakonom o izboru zastupnika u Europski parlament. HTV provodi politiku u kojoj SDP-u i HDZ-u omogućavaju medijski prostor svaki dan, a drugima dekorativnu ulogu u cilju osiguravanja lažnog višestranačja i demokracije. Zbog medijske nezainteresiranosti za izbore za Parlament EU-a (zainteresirani samo za promidžbu SDP-a i HDZ-a) izlaznost će biti mala. Birači ne znaju da su izbori 25. 5. 2014., a ovo je strategija SDP-a i HDZ-a da na izbore izlazi upravo samo njihova plaćenička vojska po općinama, gradovima i županijama od strane vijećnika i zaslužnih za dobivanje radnog mjesta.

Autohtona – Hrvatska stranka poziva Državno izborno povjerenstvo da spriječe diktaturu medijskog prostora SDP-a i HDZ-a jer Hrvatska televizija je televizija svih građana! Autohtona – Hrvatska stranka prava poziva Državno izborno povjerenstvo da HITNO spriječe promidžbu SDP-a i HDZ-a preko prvog programa HTV-a. Autohtona – Hrvatska stranka prava ponovno poziva Državno izborno povjerenstvo da nam HTV vrati jedan bonus koji nam je podvalila sa prilogom koji nas ne može zadovoljiti, a koji je bio i napravljen ne za našu promidžbu već da nas se prikaže u lošem svijetlu.

Autohtona – Hrvatska stranka prava poziva Državno izborno povjerenstvo na očitovanje u slučaju predstavljanja predsjednika stranke Dražena Keleminec gdje je voditeljica oduzela 35 sekundi kod završne poruke biračima. Također, predstavljanje od strane voditeljice je bilo neprofesionalno uz stalno prekidanje , a da nije bilo govora o širenju mržnje ili diskriminacije bilo koga.Autohtona – Hrvatska stranka prava traži HITNO očitovanje i sprječavanje navedenih radnji. Već sada slobodno možemo reći da su ovi izbori farsa i u skladu sa nedemokratskim okvirima posloženi samo za SDP i HDZ.

Bog i Hrvati!

Dražen Keleminec, predsjednik, Autohtone – Hrvatske stranke prava


hrvatskipravasi.hr

Pupovac je veza između SDP-a i HDZ-a

Često novinarska medijska pamet boluje od amnezije, a iza amnezije stoji uvijek manipulacija. Laž uvijek pati od amnezije. Tako je u slučaju velike koalicije SDP-HDZ. Ona postoji već preko dvadest godina, što je dokaz nepromijenjeno stanje.

Politika te dvije stranke mijenja zakone, uređenja i pristupa Uniji po dogovoru. Pravosuđe je neuređeno zbog te dvije stranke. Privredu su sustavno uništavala obje stranke. Beograd je bio dio tog gledanja na državu, a do sada nitko od te dvije stranke nije odblokirao HNB, niti uspio prilagoditi sustav brzim ulaganjima, jer se zakoni mijenjaju kako kome paše još od privatizacije, a namjena zemljišta se mijenja prema uputama lokalnih šerifa. Sve je to potpuno isti sustav sdepeovske i hadezeovske titove omladine. Koliko se svi trudili, ipak se vidi jedan poražavajući socijalistički sustav. Koji danas vode komunisti, a zovu se kapitalisti.

Ipak jedina je konstanta Milorad Pupovac. vrlo moćan lik u politici, koji je svojevremeno se palio na Borisa Tadić, provoditelja memoranduma srpskog, drugio dio…Kao što maratonci trče počasni krug, tako i Srbi trče drugi krug Memoranduma, koje je pisao Tadićev otac. Pupovčevi su ionako bili dio sao četništva, pa nije niti čudo da je ovaj lik naše političke zbilje dio tog cirkusa, na suptilniji način.

On je poveznica naše dvije stranke, a kako participira u vlasti ima i sve informacije što se u vladi događa. Na taj način kontrolira situaciju, a s time u svezi ima moć neizmjernu. Kada on provali da je Oluja zločinačka akcija, nema posljedica, a kada neki Keleminec dođe njemu pred vrata stranke, završi u policiji kao ekstremista.

Znači da čovjek ima moć. Moć dobiva uplivom u vodeće stranke, a one na taj način priznaju vezu sa srpskim interesima na Balkanu, što nema veze sa glavnim političkim ideolozima kod Hrvata, kao što je Starčević. To je neka triper kombinacija kao Mačekova, politika ni na nebu niti na zemlji, od koje je odustao i povjesničar Franjo Tuđman shvativši Mačekovu zabludu. Triper kombinacija sa Srbima dovela je Hrvatsku do rata, jer kad ne znate tko pije, a tko plaća, tada ste u velikim problemima… Plaća krvlju narod. Što je u konačnici manje briga Pupovca. On svoju prosrpsku politiku provodi bez problema jer su vodeće stranke servis za njegovo djelovanje. I one mu to omogućuju.

Kada dolaze izbori, onda hadezeovci trabunjaju, kako je glas za male stranke u konačnici glas za sdepeovce i Pupovca. Nesvjesno pokazuju vezu sa njime, a opet manipuliraju, jer su kao zabrinuti da on dobiva glasove, ako neka mala strančica rasprši glasove, umjesto da se pripoje glasovi ovoj dvadesetgodišnjoj koaliciji.

U čemu je caka? Tom laži se ubija volja biračima da izađu na izbore, jer kao bit će opet podjela na kradeze i sdepeovce, a ostali nemaju šanse, narod se radi maloumnim, a potencijalnim novim nadama ruši nada. Sve u svemu, Pupovcu uvijek dobro, prosrpskoj politici uvijek dobro. Taj model gebelsovštine treba razbiti. Velika koalicija vlada državom i nikada nije sišla sa vlasti, a time omogućila razvoj prosrpske politike. Samo novim snagama, nevezanim za ove dvije vodeće struje može se srušiti tajna velike koalicije…

I priče o nekakvom davanja glasova Pupovcu, ako glasate za neku minornu stranku govori o najvećoj laži, jer davanje glasa vodećim stranka znači davanje glasa Pupovcu, zbog njegove kolizije sa njima oduvijek. Malo je sa kradezeovcima, malo sa sdpejašima, ali uvijek na vlasti, kraj vlasti i sve bliže srpskoj retorici vučićeve ekipe.

Igor Drenjančević


Osnovana Nacionalistička liga Republike Hrvatske

Protiv svih protuhrvatskih nacionalizama

U Zagrebu je, uz zvukove „Lijepe Naše“ i Thompsonove „Lijepa li si“, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ osnovana Nacionalistička liga Republike Hrvatske. O zanimanju za osnivanje navedene organizacije najbolje svjedoči fotografija prepune dvorane „Vatroslav Lisinski“, koja je bila premala za sve zainteresirane sudionike skupa.

Na skupu su Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava Hrvata, Savez nacionalističkih boraca i nacionalista Republike Hrvatske, Udruga mladih nacionalista Grada Zagreba, Inicijativa mladih za ljudska prava pripadnika hrvatskoga naroda, Nacionalistička akcija, Centar za domoljubne studije, Centar za mir i nenasilje protiv hrvatskoga naroda i Šufflayev institut kao inicijatori u svoje kao i u ime velikog broja drugih organizacija civilnog društva i udruga / udruženja koja okupljaju hrvatske domoljube i nacionaliste: intelektualce, radnike, poljoprivrednike, umjetnike, branitelje, studente i učenike iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva, nazočnima i javnosti predstavile novoosnovanu Nacionalističku ligu Republike Hrvatske.

„Stvaranjem zajedničke platforme i dijalogom različitih aktera i njihovih domoljubnih svjetonazora, hrvatski nacionalizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor tzv. lijevom jugoslavenskom komunističkom i unitarističkom „antifašizmu“ – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje svih hrvatskih domoljubnih subjekata. U svrhu takvoga pozicioniranja i definiranja hrvatskoga nacionalizma u suvremenoj Hrvatskoj, osnivamo Nacionalističku ligu Republike Hrvatske – stoji u Povelji Nacionalističke lige Republike Hrvatske, koju su na skupu kao osnivači potpisali predstavnici spomenutih organizacija i udruga, kao i ugledni pojedinci/ke.

Za predsjednika Nacionalističke lige Republike Hrvatske jednoglasno je izabran Tomislav Stockinger, predsjednik Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću, koji će ovu dužnost početi obnašati nakon službene registracije Lige.

Tomislav Stockinger, predsjednik Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću


Podsjetnik...

“AKTIVNOSTI” KRVNIKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport.

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)


Podsjetnik...

ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

PARTIZANSKI GENOCID

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: "Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda."

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku Sociobiologija Bleiburga kada spominje aristocid:

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku "Expendable" (Potrošeno, knjiga "Cool Croatia" str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi, na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti, Tito je stvarao "novu elitu" kojoj su zajedničke "vrijednosti" bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku "Sociobiologija Bleiburga":

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbjeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


PROTUHRVATSKI PREDSJEDNIK

Naizgled dobar vozač, a pravi kardinalne greške. Ne drži se svoje prometne trake u gradskoj vožnji, i prelazi na suprotnu stranu ceste u međugradskoj vožnji. To sigurno nije učio u auto školi. Tako pomislite, kada se nađete pored takvog vozača. No, dali je uopće pohađao auto školu? Istovremeno vam se nameće i takva misao, s obzirom na činjenicu da se često susrećemo s aferama oko krivotvorenih, ne samo vozačkih i srednjoškolskih, nego nažalost i fakultetskih diploma, koje diplome kao takve u sebi ne sadrže niti potvrdu liječničke komisije o zdravstvenom stanju budućeg nositelja diplome.

S obzirom na kardinalne greške koje je u posljednje vrijeme počinio predsjednik Josipović, osnovano je posumnjati u valjanost i njegove diplome pravne struke, koju diplomu bi trebalo preispitati.

U prirodi svakog razumnog čovjeka, kao i u osnovama pravne struke, koju je čovjek uspostavio, je činjenica da se svako kazneno djelo, od najlakšeg do najtežeg (masovni zločini) treba procesuirati, kazniti, osuditi itd... Masovni jugokomunistički zločini koji su se dogodili nad nama, i na našem terenu, a o kojima govori i Evropska deklaracija o osudi komunizma i komunističkih zločina, još nisu, niti procesuirani niti kažnjeni, niti...

Još uvijek su na djelu vidljive i nevidljive mračne snage, koje koče solarne procese izlaska povijesne istine na sunce, i koje našu zemlju drže u raljama tamne jugokomunističke prošlosti. Pa kada jedan takav kočničar, zakićen pravdom i pravnom strukom, s udarno visokih mjesta, pobornike i provoditelje u djelo spomenute Evropske rezolucije o osudi komunističkih masovnih zločina i kažnjavanju istih, etiketira kao "ustaške zmije" ili "ustaško veliko zlo koje vreba", onda to ne možemo okvalificirati nikako drukčije, nego kao kardinalnu grešku, ili prometnim rječnikom rečeno, prelazak u tuđu prometnu traku.

Ovakvo, i protueuropsko i protuhrvatsko ponašanje ne može biti nikako u skladu s pravnom znanošću pa najmanje što možemo zahtijevati je staviti pod lupu i njegovu pravničku diplomu, jer od objavljene šumske pripovijetke, kako u Zagrebačkoj gori, bogatoj raznim oblicima flore i faune, u dijelu koji se zove šuma Pantovčak, živi i kokardo zvizdasti poskok, nije bilo velike koristi.

U hrvatskoj i među Hrvatima nema antisemitizma niti ga je ikada bilo. I u najtežim evropsko holokaustičnim godinama, Židovi NDH preko svoje Općine su od tadašnjih vlasti u Zagrebu, s povjerenjem, tražili da se baš u Zagrebu (Sesvetski Kraljevac) osnuje prihvatilište za Židove strane državljane, protjerane iz drugih država, jer im je tu bilo, u tom zlom vremenu, najsigurnije. Hrvatski povjesničar Mladen Ivezić je u svojoj najnovijoj knjizi "Titov Jasenovac" prvi objavio te dokumente koje su potpisali Židovi dr.Hugo Kon i dr.M. Freiberger, a koje dokumente povjesni falcifikatori kriju kao zmija noge.

Recimo sada par riječi i o zmiji. Uz Turke koji su "krivi za sve", tako je i zmija biblijski krivac komu treba satrti glavu. Spominjati "ustašku zmiju" na tako udarnom mjestu je nanošenje neprocjenjive štete svome narodu, i tjeranje vode na mlin svim našim neprijateljima, kojima smo krivi što smo još živi, i što uopće postojimo na prostoru, koji bi oni, lopovski i razbojnički najrađe prisvojili sebi.

Žarko Marić


U Splitu otkriven spomenik poginulim bojovnicima IX bojne HOS-a "Rafael vitez Boban"

Govor utemeljitelja Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) g.Dobroslava Parage koji govori u Splitu ponovno nakon 22 godine, 9. svibnja 2014:


KAKVA JE TO FIFA KOJA NAM BRANI HRVATSKI POZDRAV!

Zaista neshvatljivo da živimo u vremenu kada nam jedna nogometna svjetska organizacija brani i pozdravljati se na hrvatskom jeziku. Još malo pa nam valjda žele zabraniti i hrvatski jezik. Presudom jednom od najboljih hrvatskih nogometaša uskratiti svjetsko nogometno prvenstvo u hrvatskoj reprezentaciji je udar na sportski nogomet i na prava Hrvata da govore i da se pozdravljaju na svome hrvatskom jeziku.

Očito je da netko ne želi nogometnu afirmaciju hrvatske momčadi na svjetskome prvenstvu. Jer nema drugog razloga ako se jednoga od najboljih hrvatskih nogometaša kažnjava zabranom neigranja u Brazilu. Nema drugoga razloga za takvu drastičnu kaznu jednome sjajnome hrvatskom nogometašu Šimuniću, i to uz novčanu kaznu od 30.000 franaka. Ali nije u pitanju samo taj FIFIN sud nego su u pitanju domaći neprijatelji slobode hrvatskoga naroda u vlastitoj domovini Hrvatskoj. I eto skoro da su Hrvatima zabranili i poznati nogometni dres sa crveno bijelim kockama hrvatskoga grba. Pa nije valjda i to ustaško jer su i oni imali isti grb i istu zastavu i istu himnu.

Čudo da nam i to nisu zabranili zbog NDH i njezinih branitelja. Poručujemo gospodinu Šimuniću da ne prestane tražiti pravo na hrvatski pozdrav sve do Europskoga suda u Strasbourgu pa i Ujedinjenih naroda u Haagu jer se radi o presedanu zabrane jednoga narodnog pozdrava nama Hrvatima, s kojim smo se pozdravljali kroz cijelu povijest naše narodne obrane od svih agresora po svojoj domovini kada smo spašavali domove naših obitelji, naših roditelja, naše djece i svih članova koji su u njima prebivali. Pa zar je to zločinački pozdrav koji glasi "Za dom spremni!".

A tko su ti koji su odmah kažnjavali nogometaša Šimunića ako nisu ovi koji u 2014. godini stvaraju nekakvu "antifašističku ligu" u Hrvatskoj, kao i oni koji za hrvatske novce u Zagrebu u svojoj srpskoj novini "Novostima" prijete najpopularnijem hrvatskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu odsijecanjem glave sa srpom i čekićem. I na to sve vladajući režim mudro šuti. Njih nije briga za hrvatske živote u Hrvatskoj od strane četničkih koljačkih dželata. A samo da je netko od Hrvata pokazao takvu prijetnju jednome Srbinu u Hrvatskoj digla bi se na noge cijela vladajuća Kukuriku koalicija.

I vrijeme je da se tome jednom suprotstave hrvatski branitelji Domovinskoga rata i po cijenu novih stradanja. A hrvatskoj pjevačkoj legendarnoj zvijezdi Marku Perkoviću Thompsonu poručujemo da dobro zna za ovu četničku Pupovčevu prijetnju u srpskim zagrebačkim novinama "Novosti", jer svaka srpska prijetnja nije daleko do izvršenja zločina. Ta dobro ih poznaju milijunske hrvatske žrtve. I neka se ova tema nađe i na skorašnjoj Prvoj konvenciji hrvatskih branitelja Domovinskoga rata koju cijeli hrvatski narod s nestrpljenjem iščekuje.

Mate Ćavar


Hrvate i dalje ubijaju u BiH, 13. svibanj 2014.

Umrlo dvoje teško pretučenih hrvatskih povratnika u BiH
Fra Željko Brkić: Ne očekujte zaštitu

Dvoje hrvatskih povratnika u mjestu Ratanj u Kraljevoj Sutjesci umrlo je iznenada u utorak, nakon što ih je prije dvadesetak dana teško pretukao bošnjački mladić koji je nakon toga opljačkao njihove kuće, izvijestili su mediji u BiH.

Prema navodima fra Željka Brkića iz samostana Kraljeve Sutjeske 74-godišnji Nikola Crepulja koji je zadobio ozljede opasne za život, umro je u županijskoj bolnici u Zenici, dok je njegova sestra 79-godišnja Marica Kristić umrla u staračkom domu u koji je premještena nakon bolničkog liječenja.

"Dvoje staraca umrlo je isti dan od posljedica teških tjelesnih ozljeda", rekao je za portal klix.ba fra Željko Brkić iz samostana Kraljeva Sutjeska.

Županijski državni odvjetnik naložio je obdukciju njihovih tijela da bi se utvrdio uzrok smrti. Fra Željko Brkić izrazio je očekivanje da će počinitelj biti primjereno kažnjen no dodao je da je brutalni napad poruka svim povratnicima da ne mogu očekivati zaštitu.

U obiteljsku kuću u noći na 21. travnja provalio je 22-godišnji Arnes Delić te je teško pretukao Nikolu i Maricu, a toga dana opljačkano je još nekoliko kuća hrvatskih povratnika u selu Ratanju. (Hina)

Magla, što li, BiH skriva.
Nije l’ to naših plač turobni?
Tko li moleć smrt naziva:
Il slobodni, il su robni?

Komentar s interneta:

Stijena: "Krvolok tito je i proizveo takvu gamad, imali su od koga učiti krvničku školu na preko pola milijuna poklanih Hrvata... a danas obnavljaju "znanje" gledajući partizanske filmove i bih medije koji ih uče mržnji na sve hrvatsko na hrvatskoj zemlji BiH!
Gdje su "hrvatske stranke" gdje su "vajni" političari da zaštite "svoj" narod!?

Žurno je potrebno osnovati od strane hrvatski rodoljuba HRVATSKU NARODNU ZAŠTITU koja će štititi SVOJ hrvatski narod!!!"


Komemoracija žrtava komunizma na Radimlji...

Hercegovački Bleiburg kod Stoca: Spomen na 10.000 žrtava pobijenih poslije bleiburške tragedije

Potkraj Drugoga svjetskog rata komunisti su u stolačkom kraju zarobljavali brojne hrvatske civile koji nisu izbjegli. Potom bi ih dovodili u Stolac gdje su ih bez sudskoga procesa osuđivali i ubijali u okolici.

Neposredno nakon rata, osobito poslije Bleiburške tragedije, na tisuće sudionika Križnoga puta našega naroda dovodili su iz smjera Mostara, kao i mnoge nevine ljude, na ovaj »sud« u Stolac i tu im u montiranu procesu s lažnim svjedocima presuđivali i potom ih masakrirali. Prema dosadašnjim istraživanjima njihov se broj penje na oko 10.000.

Nakon prisilne šutnje (1945. – 1990.), konačno su progovorili svjedoci tih zbivanja te su masovne grobnice ove naše mučene subraće sada otkrivene, i to na petnaestak mjesta, ne samo u jamama nego i u rupama, kanalima i u koritu Bregave, a osobito Radimlje.

Svjedoci konačno otkriše šokantna svjedočanstva o mučenju žena i djevojaka u raznim narodnim nošnjama, osobito s područja zapadne Hercegovine, zatim nekolicine nepoznatih franjevaca i drugih svećenika. U novije se vrijeme došlo i do podataka o ubojstvu petorice franjevaca nad jednom jamom u blizini Stoca.

U okviru obilježavanja obljetnice Bleiburške tragedije svim tim žrtvama na stolačkim stratištima iskazuje se dužna počast slavljenjem svete mise uz mnoštvo puka, svećenstva i raznih izaslanstava na jednom od najvećih stradališta nedaleko od nekropole »Radimlja«.

I ove godine će se, u subotu 17. svibnja, s početkom u 18.00 održati sveta misa za brojne žrtve toga nemilog događaja. Predvodit će je i na njoj propovijedati fra Miljenko Stojić, povjerenik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij u Mostarsko-duvanjskoj te Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Prije toga, u 17.30, započet će svibanjska pobožnost Gospi.


KAKO SU ANTIFAŠISTI 'OSLOBAĐALI' ZAGREB I ZAGREBČANE OD ŽIVOTA I IMOVINE

Kroz cijelo vrijeme trajanja bivše države u školi smo učili u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i o „oslobođenju“ koje je uslijedilo u svibnju 1945. godine, dakle uskoro će biti 70. obljetnica tog događaja kojeg i danas s oduševljenjem slave stari i ne baš stari „antifašisti“. Ove godine oni su u Gornjogradskoj vijećnici upriličili „svečanu akademiju“. Okupilo se je tamo birano društvo – Darinko Kosor, Milorad Pupovac, Ivan Fumić, ali cijelom događaju „začin“ je dao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čovjek za sve manifestacije, od Križnog puta i hodočašća do „druga Tita“.

Bez da ga je itko prozvao, on je izustio i slijedeće: „Antifašistički borci, mrtvi i živi, simbol su slobode i otpora, a svoje živote žrtvovali su za Domovinu i oslobođenje od nacifašističkih okupatora i endehazijskog terora“. To je izvalio čovjek koji ide na mise i moli Boga. Je li moguće da osoba na takvoim položaju i takvog ugleda ne zna kako su ti antifašistički borci „oslobađali“ Zagreb i Zagrebčane od njihovog dostojanstva, imovine i života?

Dok su se po austrijskim, a još više slovenskim poljima i šumama tek pripremale orgije najbolesnijeg ubijanja ljudskih bića samo zato jer se ne slažu s „antifašistima“, stanovnici Zagreba koji nisu pobjegli bili su partizanima odmah pri ruci, pa nisu morali čekati. Ubijanje bez granica moglo je početi bez oklijevanja.

Povijesnih dokumenata koji o tome svjedoče ima u izobilju. Ovaj put prisjetimo se samo nekih od njih. Čitajući stara svjedočanstva čovjek se mora upitati: Što se to dogodi s ljudskim umom da je spreman svom bratu ili sestri učiniti tako nešto?

NOĆ STRAVE NA REBRU

Jedan od preživjelih svjedoka tog partizanskog užasa Ivan Čičak Markov koji je tada bio domobran intendant-opskrbnik, ovako opisuje noć strave u bolnici „Rebro“ 9/10 svibnja 1045 godine:

„Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: „Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!“ Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.

Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popi-sujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali.

Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrčući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.

Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: "Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir?" Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni. U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice. Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike, te moj prolazak nije ni primjetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute.

Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najed¬nom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio.Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani.

Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika.

„PODSLJEMENSKA ZONA“ PUNA GROBOVA

Bolnica Rebro bila je samo mali djelić, iako ekstremno brutalan, tadašnjeg partizanskog divljanja po Zagrebu. Današnja čuvena podsljemenska zona, statusni simbol novokomponiranih bogataša, kao i cijela Zagrebačka gora, posuti su kostima nedužnih ljudi ubijenih samo zbog ideje „maršala“, da nacionalno svjesni Hrvati moraju nestati iz njegove „despotije“. O tome svjedoči Izvještaj Miroslava Haramije „o radu na pokapanju lješina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodnog Odbora u Gračanima“:

Dana 10. maja nakon što je svršila borba, između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pri-stupilo se radu na pokapanju lješina i strvina, kojih je bilo mnogo,te su predstav-ljale opasnost po zdravlje tamošnjeg stanovništva, kao i stanovništva Zagreba.

Radovi su vršeni pod vodstvom druga Ferde Negra, a pod nadzorom druga Haramija Miroslava,obojica članovi Narodno Oslobodilačkog Odbora Gračani, a uz pomoć tamošnjih seljaka koji su se svi odazvali pozivu na rad koji je bio ogroman i od velike važnosti.

Sve lješine i strvine su pokopane na prikladnim mjestima uz prethodnu dez-infekciju krečnim mliekom, kaporitom i lyzolom u propisno duboke jarke, te propisno zagrnute zemljom.

Ti i danas većinom neoznačeni grobovi nalaze se na mnogim mjestima u Gračanima, uzduž hodočasničke staze zvane „Stepinčev put“ prema Mariji Bistrici, kao i na Zagrebačkoj gori do samog Sljemena. To znači da brojni planinari i sportaši, ni krivi ni dužni, možda hodaju po kostima nedužno umorenih. Neki od stanovnika famozne „podsljemenske zone“ možda za vrijeme šetnje vlastitim vrtom prelaze preko ostataka pobijenih. Pa i sami hodočasnici koji pješice putuju za Mariju Bistricu prolaze pokraj grobišta. Jedan od njih je barem jednom bio i već spomenuti gradonačelnik Milan Bandić koji je sudjelovanjem u tim vjerskim manifestacijama prikupio mnogo glasova vjernika. Tako je i on stupao kroz tu sumanutu partizansku „aleju zločina“iako na to vjerojatno u tim trenutcima nije pomišljao. No sada zločince naziva „simbolima slobode i otpora“ i uzdiže ih u zvijezde, kao da o njihovim groznim zlodjelima ne zna ništa i to danas kada je o tome toliko toga napisano i objavljeno.

MILI BUDAKU POKAZALI SILOVANU I UBIJENU KĆER

Same brojke grobišta i žrtava ni oribližno ne opisuju upravo sotonsku nasladu ubojica nad patnjama žrtava. U zlostavljanju i ubijanju žrtava grada Zagreba 1945. godine sudjelovala je tzv. "Lajbek milicija" koja se je oblačila u nošnju sličnu prigorskoj, što nije dokazano, ali zločini su na žalost bili vrlo stvarni. U toj postrojbi ubojica posebno su se „istaknule“partizanke. Nekoliko je kuća pretvoreno u morbidnu „javnu kuću“ za partizanske oficire, nakon čega su zarobljene djevojke i žene na odvratan način ubijane. U jednoj takvoj kući strave svoj mladi život na jeziv način je završila Grozda Budak, kćerka Mile Budaka. Nakon mnogostrukog silovanja i mučenja, partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svako mučenje snimljeno fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec slike unakažene i ubijene kćerke pokazali ocu žrtve Mili Budaku prije nego su ga ubili.

UBIJALI SIROČAD

U Pustodolu je pobijeno preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda odgoja djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko panašanje počinitelja."Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela.

ŽIVIM LJUDIMA VADILI SRCA, JETRE I MATERNICE

Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik.

Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i neko vrijeme liječio se je na psihijatriji. „Lajbek diviziji“ pripisuje se ubojstvo oko 15 000 nedužnih ljudi do kolovoza 1945. godine kada je raspuštena. Do danas nitko od tih zlikovaca nije odgovarao za svoja zlodjela. Također ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.

Bježeći od svoje savjesti, Đoko Jovanić, koji je osobno zapovijedao tim čudovišnim nedjelima, pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima.

Bilo bi dobro da se oni kojima će pasti na um „svečano obilježavanje 70. obljetnice oslobođenja Zagreba“ sljedeće godine, sjete na te užasne činjenice o „osloboditeljima“, da ne organiziraju „svečane akademije“ u čast zvjerskim ubojicama, nego da smognu snage i ispričaju se žrtvama. Političari bi opet trebali paziti kakve riječi koriste kada govore o čudovišnim ubojicama na čelu s „drugom Titom“.

Mario Filipi


Kuje

Čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile.
Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne
ili što ih netko ne zaveže.

Bez dozvole
nadviruju se mačkama nad korito.
Neukusno prkose svakom prigovoru.
Pare se s vlastitim sinovima.

Čudne su i kad ih za uzicu drže
najugledniji Europljani.
Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu
čim gazda trepne pogledom.
Kuje ideale mijenjaju za korito.

Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice.
Fifice. Pudlice. Lajavice.
Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke.
Kao da su europske.

Kuje, čudne zvijerke.
Samo zato što im tuđi psi zapišavaju granice.
Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita.
Kuje, čudne zvijerke. Svejedno, europske, hrvatske.
Kujice. Kuje. Kujetine.

Ante Čavka


Reliquiae reliquiarum (1)

Najezda Osmanlija razorila katoličku i hrvatsku Bosnu

Nakon pokopa kralja Ludovika, najstarijeg sina Karla Roberta 1382. godine ponovo se ukazala prilika Hrvatskoj da na hrvatsko prijestolje postavi kralja hrvatskog roda. Ludovik nije imao muškog roda te se njegova malodobna dvanaestogodišnja kći Marija odmah nakon njegove smrti okrunila za kraljicu u stolnom gradu Biogradu. Prijestolju je težio i napuljski kralj Karlo Drački. Borba raznih protukraljeva koji su kraljevali svaki na svom djelu razjedinjenog kraljevstva nastavila se i nakon smrti Karla Dračkog 1386. godine, ovoga puta između luksemburškog markgrofa Sigismunda (Žigmunda), muža kraljice Marije i desetogodišnjeg Ladislava, sina Karla Dračkog. U ovoj tužnoj hrvatskoj priči zanimljivo je da su se prijestolja hrvatskog kraljevstva dobivala naslijeđem, ali nikada u tim „dogovornim brakovima“ za njih nije sudjelovala niti jedna hrvatska plemićka obitelj, nego isključivo razni tuđinci, često i manje moćni i bogati od hrvatskih velikaša.

Ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, Ivan od Paližne, inače prior Vrane (Vranskog priorata Viteškog reda svetog Ivana Jeruzalemskog) 1387. godine se priključio hrvatskim ustašama u oslobađanju hrvatskih banovina od ugarskog utjecaja. Najveću potporu dali su mu prijatelji, slavni bosanski kralj Stjepan Tvrtko i veliki vojvoda Hrvoje Vukšić Hrvatinić. Planovi kralja Tvrtka nisu bili da ovlada krunom svetog Stjepana niti je bio zainteresiran za ugarsko kraljevstvo, već je s banom Ivanom od Paližne htio objediniti sve hrvatske zemlje od Drave do Jadrana. Do 1390. godine zagospodario je Tvrtko od Velebita do Kotora i proglasio se kraljem i gospodarom Hrvatske i Dalmacije.

Zasigurno bi za vrijeme vladavine kralja Stjepana Tvrtka i bana Ivana od Paližne došlo do ponovnog ujedinjenja slavnog hrvatskog kraljevstva da Turci nisu opasno ugrožavali istočne granice Tvrtkovog kraljevstva. Sudbonosni boj između osmanlijske i kršćanske vojske odigrao se 1389. godine na Kosovu polju. Srpskom kralju Lazaru priključio se kralj Tvrtko s 20 000 vojnika, ban Ivan od Paližne i nekadašnji hrvatski ban Ivan Horvat sa svojim četama (nitko od ugarskih i hrvatskih velikaša pristalica kralja Žigmunda nije se priključio kršćanskoj vojni). Povijest govori da su hrvatske čete kralja Tvrtka i Ivana od Paližne porazile Turke na svojem krilu bojišta i ne sumnjajući u ukupnu kršćansku pobjedu slavodobitno se vratile kući. Nisu ni slutili da se tijek boja nakon njihovog odlaska preokrenuo i da su u stvari Turci na kraju slavili pirovu pobjedu. Mitomanski srpski narod taj boj je pretvorio u svoj mit, a poraz kršćanske vojske na Kosovu polju u pobjedu srpske vojske.

Pogibijom slavnog hrvatskog bana Ivana od Paližne 1391. godine kod Vrane i smrću hrvatsko-bosanskog kralja Stjepana Tvrtka iste godine nestalo je hrvatskih snaga za ujedinjenje hrvatskog kraljevstva i prekida svake sveze s ugarskom krunom svetog Stjepana. Nakon smrti kralja Stjepana Tvrtka bosansko kraljevstvo nagrizao je sa sjevera hrvatsko-ugarski kralj Žigmund osvojivši sjeverne dijelove kraljevstva (županiju Usoru), a protukralj Ladislav s juga je vratio u hrvatsko-ugarsko kraljevstvo istočnu Hrvatsku i Dalmaciju.

Nakon što je u više međusobnih bojeva između Žigmunda i Ladislava kralj Žigmund postupno preuzimao vlast u hrvatskoj banovini, a djelomično i u bosanskom kraljevstvu, gdje mu se osim Usore pokorio i Hrvoje Vukčić, najveći udarac banovini Hrvatskoj i Dalmaciji zadao je protukralj Ladislav Napuljski 1409. godine. Tuđinac Ladislav je 9. srpnja 1409. godine, uvidjevši da gubi dio po dio hrvatskog kraljevstva, u znak osvete kralju Žigmundu i svoje požude prema srebru i zlatu prodao ono što mu nikada nije ni pripadalo. Duždu Mihajlu Steni i Mletačkoj Republici je za 100.000 dukata prodao Zadar s Novigradom, središte stare Hrvatske, Vranu, otok Pag i pravo na cijelu Dalmaciju. Ova sramna prodaja hrvatske zemlje imat će u kasnijoj hrvatskoj povijesti nesagledive posljedice za sudbinu hrvatskog prostora u južnoj Hrvatskoj.

Dok su Mlečani otkidali komad po komad južnog dijela hrvatskog kraljevstva, nesloga između hrvatskih velikaša se nastavila. Žigmund je ponovo stavio pod vlast hrvatsko-ugarske krune sve oblasti bosanskog kraljevstva, izuzev županije Bosne, te ih je dao na upravljanje svojim odanim velikašima. Bivši kralj bosanskog kraljevstva Stjepan Ostoja, herceg Hrvoje Vukšić i velikaš Sandalj Hranić nezadovoljni raspodjelom novih utjecaja i moći kralja Žigmunda obratili su se za pomoć Turcima u borbi protiv svoje „braće“, hrvatsko-ugarskih velikaša. Od tog „poziva u pomoć“ 1413. godine hrvatske zemlje, rastrgane međusobnim neslogama svojih velikaša, osim sve moćnije Venecije dobivaju novog neprijatelja s istoka, Osmanlijsko Carstvo.

Prva provala Turaka u hrvatsko kraljevstvo, na područje Slavonije, dogodila se već 1414. godine. Vremenom su hrvatski velikaši „skupili glave“, ali otada počinje grčevita borba za svaku stopu hrvatskih zemalja, za opstojnost Katoličke Crkve u Europi na čijem su braniku vojevali Hrvati pod barjakom lika Majke Božje s djetetom Isusom na ruci. Borba je trajala više od dva stoljeća i u njoj su Hrvati ginuli i nestajali, a prečesto su ostavljani da sami podnesu goleme ljudske i materijalne žrtve i zaboravljeni su od onih koji su za to vrijeme stvarali svoje moćne imperije u miru i blagostanju. Izmučena, iscrpljena, osiromašena Hrvatska u kojoj se pučanstvo višestruko smanjilo radi ratova i stradanja, emigracija i asimilacija te prelaska na islamsku religiju, spasila je, zahvaljujući svetom barjaku, kršćansku Europu.

Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. godine i vladavine njegovog zeta Alberta V. iz obitelji Habsburga, ponovo je nastupio građanski rat za krunu svetog Stjepana, ovog puta između kraljice Elizabete, supruge Alberta V. i poljskoga kralja Vladislava. U njemu su se hrvatski velikaši ponovo podijelili u dvije sukobljene strane dok su Turci sve više prodirali na zapad. U tom kaotičnom razdoblju svakako treba istaknuti hrvatskog junaka, beogradskog kapetana Ivana Talovca, jednog od uglednih hrvatskih velikaša iz obitelji Talovac (njegov brat Matko je u to vrijeme bio slavonski ban) koji je 1440. godine obranio grad Beograd, uporište hrvatskog kraljevstva, nanijevši sultanu Muratu II. velike gubitke.

Na dan svetog Luke 1448. godine ponovila se povijest na Kosovu polju gdje se ponovo sukobila kršćanska i turska vojska. Ovoga puta su kršćansku vojsku uglavnom sačinjavali Hrvati koje je predvodio proslavljeni junak Sibinjanin Janko, zatim Ugri i nešto Vlaha i Čeha pa zato od ove bitke nitko nije načinio svoj mit. Taj boj hrvatska historijografija jedva da bilježi, a kamoli srpska. Poginulo je 17 000 junaka među kojima i dva hrvatska bana, Ivan Sekelj i Franko Talovac. Nakon pobjede na Kosovu polju i osvajanja Carigrada Turci su nezaustavljivo osvajali Rašku (preteču srpske države) i krčili put u bosansko kraljevstvo. Zanimljivo je da pošto je izumrla loza Nemanjića koja također nosi podrijetlo iz Crvene Hrvatske (Duklje) na prijestolje Raške došla je 1459. godine hrvatsko-bosanska loza Kotromanovića. Stjepan Tomašević, sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanovića koji se nazivao kraljem Hrvata postao je despot svih Rašana. (Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, Knjiga treća, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.).

Poslije propasti Raške uslijedio je i definitivni pad bosanskog kraljevstva 1463. godine. Sultan Muhamed II. vrlo lako je osvojio Bosnu, Usoru i Donje krajeve, nešto kasnije i Hercegovinu, osnovavši bosanski pašaluk. Zarobio je 100.000 žitelja, među kojima i kralja Stjepana Tomaševića kojega je osudio na smrt. Sultan Muhamed II. odveo je sužanjstvo trideset tisuća hrvatskih mladića koji su postali njegovi najodaniji janjičari. Među odvedenim su bili i polubrat i polusestra Stjepana Tomaševića, djeca Katarine Kosače, žene kralja Stjepana Tomaša Kotromanovića, Žigmund i Katarina. Oboje potencijalnih nasljednika krune bosanskog kraljevstva Turci su prisilno poturčili. Posljednja bosanska kraljica blažena Katarina Kosača kraljevu krunu, žezlo i sve simbole kraljevstva odnijela je u Vatikan. U svojoj oporuci je napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u naslijeđe ako se vrate na katoličku vjeru, a ako ne onda svoje zemlje ostavlja Svetoj Stolici. Njezina kći, princeza Katarina umrla je kao Tahiri Hanuma, a princ Žigmund kao Ishak sandžak beg od Karasija.

Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin Hunjadović uskoro je uspio dio bosanskog kraljevstva vratiti u okrilje hrvatsko-ugarskog kraljevstva osvojivši i osnovavši Jajačku banovinu. Vratio je stari naziv za Bosnu, Rama, te je otada ban u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu nosio titulu „Ban naših kraljevina Rame, Dalmacije i Hrvatske“.

Oko 150.000 Hrvata katolika je turskim osvajanjem bosanskog kraljevstva izbjeglo u Hrvatsku, kao i desetke tisuća u Austriju, Bačku i Baranju, dok je hrvatski bogumilski puk prešao na islamsku vjeru i ostao u Bosni. Onaj malobrojni katolički hrvatski puk koji je ostao u Bosni svoju opstojnost našao je u potpori franjevaca koji su cijelo vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini ostali djelovati u svojoj provinciji Bosni Srebrenoj. Zahvaljujući upravo tom monarškom propovjedničkom i prosjačkom redu svetog Franje Asiškog hrvatski narod i katolička vjera nisu se u potpunosti ugasili u jezgri hrvatskih Dinaraca, u kolijevci hrvatske povijesti, Bosni.

Nakon smrti kralja Matije Korvina, potomka rumunjskih pastira, ponovno se u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu zaratilo za kraljevsko prijestolje, ovoga puta između njemačkog kralja Maksimilijana, na temelju ugovora njegovog oca Fridrika III. s pokojnim kraljem Matijom, i Vladislava II. Za vrijeme borbe dva tuđinska protukralja dogodio se rasap hrvatskog plemstva i kraljevstva na Krbavskom polju kod Udbine 1493. godine. Prema kroničaru Ivanu Tomašiću iz XVI. stoljeća, 9. rujna 1463. godine izginulo je cijelo hrvatsko plemstvo zajedno s više od 10.000 hrvatskih junaka. Za boj kod Udbine blaženi Ivan Merz rekao je kako je „…pao cvijet hrvatskog naroda“.

Zadnji veliki hrvatski junak koji je koliko-toliko uspijevao odolijevati turskom osvajanju hrvatskih zemalja bio je vitez od Rodosa (ranije zvan Viteški red hospitala svetog Ivana Jeruzalemskog, a danas Malteški red), Bartol Grabarski (Petar Berislavić). Petar Berislavić bio je vranski prior, biskup, a od 1513. godine i hrvatski ban. Ovaj hrvatski vitez uspijevao je za vrijeme svog banovanja sačuvati Jajačku banovinu, tada krajnji bedem hrvatskog kraljevstva i više puta poraziti Turke na bojnome polju. Svakako je najvrjednija njegova pobjeda 16. srpnja 1513. godine kada je do nogu potukao Turke kod Dubice koji su provalili u Pounje. Ban Berislavić odolijevao je s hrabrim hrvatskim junacima raspadu hrvatskog kraljevstva ne dobivši pomoć ni od jednog kršćanskog europskog vladara pa ni od tadašnjeg hrvatsko – ugarskog kralja Ludovika II. I tada su se Hrvati mogli pouzdati samo u Papu i Svetu Stolicu. Za vrijeme slavnog pape Lava X. (Leona X.) 12. prosinca 1519. godine je skradinski biskup Toma Niger (Crnić), izaslanik bana Berislavića, dobio od Pape svesrdnu pomoć u novcu i hrani. Istom prigodom Papa je pred svojim stožernicima imenovao hrvatskog bana Petra Berislavića za kardinala, a izaslaniku biskupu Nigeru je svečano izjavio: „Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav hrvatski narod! I javi svima: Glavar Katoličke Crkve ne će dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva.“ (http://www.ivan merz.hr/sabrana-djela/clanci/Papa-Rim/PR-Katolican)

Na žalost, slavni ban Berislavić nije doživio da na svoju glavu stavi darovani kardinalov šešir. Poginuo je na Vražjoj gori kod Korenice u borbi s Turcima početkom 1520. godine, a hrvatsko kraljevstvo postupno je s istoka padalo pod vlast Turaka, a s juga pod vlast Mlečana. Porazom na Mohačkom polju 1526. godine stavljena je točka na „i“ nekada slavnog i velikog hrvatskog kraljevstva. Budući da su Turci osvojili cijelo bosansko kraljevstvo, počeli su osvajati komad po komad ostatka hrvatskih zemalja: 1521. Beograd kojega su branila tri kapetana: Blaž, Olah i Ivan Bot, 1522. Knin, 1526. Petrovaradin, 1536. Požegu, 1537. Klis, 1540. Dubicu, 1543. Valpovo, Orahovicu, 1552. Viroviticu, 1576. Cazin, 1577. Zrin, Veliku i Malu Kladušu, 1592. stolni hrvatski kraljevski grad i posljednje uporište u dolini rijeke Une, Bihać. (Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta i Kletva kralja Zvonimira) (Hrvatski Fokus, Svršetak u sljedećem broju)

Mladen Lojkić


Zagreb je 1945. "oslobođen" od hrvatstva!

Prošlo je 69 godina od okupacije glavnog grada svih Hrvata

I ja sam volio Titu dok nisam saznao da je zločinac. Ovo je samo jedan od transparenata koji su svojim porukama obilježili sjećanje na dane, kada je 1945. godine Zagreb oslobođen od Zagreba, od hrvatstva u njemu, od ljudi i od imovine, a Hrvatska u cjelini zemljopisno i ljudski prepolovljena.

Ne zločinac, nego megazločinac i špic genocidaš Drugoga svjetskog rata, koji je u zločinačkoj reprezentaciji zauzeo špic 9. mjesto po odgovornosti za 1.172.000 žrtava. Bio sam prisutan na dva takva tužna skupa. Na prostoru ispred HNK, i nekoliko stotina metara ili cigar duvana dalje, na Trgu bana Jelačića, u prostorijama Zbora udruga Hrvatski ratni veterani. Ispred HNK se već tradicionalno rasklimavaju i pripremaju za skidanje, za Zagreb i za Hrvatsku, sramne metalne zločinačke ploče, u narodu već opjevane. Maršalova ploča rasklimana, potrgo je vjetar sa Sljemena.

Baba djedu dva poljupca dala,
skido ploče zloglasnog maršala.
Pita tata di si do sad mala,
skidam ploče šumskoga maršala.
Sa pločama rukujte oprezno,
nosimo ih na Macelj i Tezno.
Titov Macelj i Titovo Tezno,
te gradove gradio podzemno.

Optužene su političke elite, da ovu zemlju drže u raljama prošlosti, s Titom kao najvećim ubojicom i simbolom najvećeg genocida i gubitka u narodnoj povijesti. Kosti pobijenih ne poznaju strah, nego samo čuđenje prema potomcima koji drže ovaj sramni Trg maršala Tite. Rijetko doživljeni takav govor, popraćen dugačkim pljeskom, održan je, sat vremena kasnije, u samom središtu Zagreba, koje središte su još 1965. godine s visokog nebodera zasuli letci, kojima su današnji govornik i njegovi nacionalno svijesni i hrabri prijatelji obavještavali narod, da Zagreb 8. svibnja nije oslobođen nego da je pao. Uslijedila je robija na kojoj se još više upoznao sa svom hrvatskom tragičnošću, hrvatskim mučenicima i stotinama hrvatskih Mandela.

Hrvatski ratnjaci, vojnici NDH, koji su prošli kroz rupice bleiburškog sita i rešeta mučenički su izdržavali, ne 20.godišnju, nego 26-godišnju kaznu, jer bi papire od prvih 6 godina uništili, pa onda ponovno od nule, 20 godina.

" Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja" (Aleksandar Ranković, Politika, 1951.). Od toga je 95 posto bilo Hrvata; bilo branitelja, bilo pristaša, bilo uspješnika u raznim područjima života. Hrvatska pomirba da. Ali nema pomirbe bez iznošenja potpune istine i isprike. Narode, oprosti! Bili smo prevareni ideologijom... Nismo za skidanje glava. Ali lustracijom se moraju ukloniti sa svih javnih funkcija nositelji jugokomunističkog totalitarnog sustava. Savez domoljubnih stranaka i udruga da. Ali da te domoljubne družbe vode čiste i prave hrvatske snage, a ne bivši jugopartijaši i milicajci, koji su klicali tito-partija, i od staljinista postali turbokapitalisti.

Obvezna rehabilitacija NDH i Ustaškog pokreta. Nikakve usporedbe s četnicima. Četnici su osvajali tuđe. Bili su imperijalisti. A Ustaše su branili svoje. Povijesna pogreška je bila odvlačenje nepobijeđene hrvatske vojske prema zapadu. Naše vodstvo nije ništa znalo o geopolitici i odnosu snaga. Da četnici, 90-ih godina, ne propadnu, prijatelji Englezi su isforsirali sukob između katolika i muslimana. Potpisivanje Daytonskog sporazuma je poraz i izdaja. Bit će sljedećih ratova, i tada će se to riješiti. U velikim sukobima neka se veliki mlate, a mi moramo mudro voditi narod u svjetskim olujama, da narod opstane.

Žarko Marić


Može li Srbija u EU s pištoljima, noževima i kokardama!?

Srpski četnici su opet imali svoj "pir". Naime, u subotu su se ponovno okupile pristalice Ravnogorskog pokreta na Ravnoj gori te su podno spomen obilježja četničkom zločincu Dragoljubu Mihailoviću obilježavali 73. obljetnicu početka borbe Jugoslavenske vojske. Bilo ih je nekoliko tisuća, a svi su došli u četničkim odorama, pa čak i sa pištoljima i noževima za pasom. Veličali su četnički pokret.

Na ovo buđenje javnog četničkog okupljanja hrvatski političari šute, kao – to se njih ne tiče. Nekima od njih (poput Vesne Pusić) navodno je najvažnije da pomognu Srbiji da što prije uđe u Europsku uniju, s četnicima, dakako. Srbi inače vrište kad netko poput jednog nogometaša poviče "Za dom", ili pak kad čuju da Marko Perković Thompson pjeva domoljubne pjesme. A to da oni svake godine, pa tako i ove, slave Dražu Mihailovića, podižu mu spomenike i drugo, to je i za naše političare posve normalno. A ne bi trebalo biti.

Čudi nas da se u povodu ovakvih okupljanja nisu oglasili Srbi Pupovac, Stanimirović ili Džakula, koji ne mogu smisliti Tuđmana, pobjede u Domovinskome ratu, pa čak ni žrtve koje su pale u obrani hrvatske Domovine. Sad se svi prave da ništa nisu čuli niti vidjeli. Što na to kaže ministar Jovanović? On često dijeli lekcije, ali ovakve stvari mu promaknu, baš kao što ne vidi ni paljenje hrvatske zastave na beogradskom nogometnom stadionu. Hrvatska bi trebala reći – Dosta! Ako želite u Europu onda se ostavite noževa, pištolja, majica sa mrtvačkim glavama i prijetnji.

Naime, sve što su srpski četnici željeli prikazati, prikazali su za vrijeme obrambenom hrvatskog Domovinskoga rata. Čudi nas također da se na buđenje četnika u Srbiji ne javljaju ni članovi SUBNOR-a, odnosno bivši partizani, iliti lijevi ekstremisti. Svi šute, a četnici se – pripremaju!

Mladen Pavković


Sportski arbitražni sud u Lausannei (CAS) potvrdio kaznu Šimuniću

Sad je vrijeme pokazati da je važnije dostojanstvo hrvatskog naroda, da je važnija čistoća naših misli, naše veličanstvene obrane RH, naša humanost u ratu koja nadilazi mnge narode diljem svijeta u krvavim ratovima.

Ti isti koji nas osuđuju su ti koji su i doveli do oba svjetska rata, koji su i stvorili krvavu Jugoslaviju jednu i drugu. Oni su stvorili ustaški pokret jer im je trebao i doveli ga do stanja između čekića i nakovnja jer smo htjeli svoju državu koju su nam oteli prije skoro tisuću godina, jer smo vjerni katolički narod odani obitelji i Domu.

Sad je vrijeme za bojkotirati SP i sačuvati čast i dostojanstvo kako hrvatske reperzentacije tako i hrvatskog naroda pod geslom: Jedan za sve, svi za jednoga!

Ovo je veliki izazov za sve nas domoljube da dignemo glas protiv jednoumlja koje hara svijetom stvarajući roblje od ljudi koji samo žele živjeti svoj život.

Josip Kokić


Šef HČSP-a tužio ravnateljicu Jasenovca

Predsjednik HČSP-a Josip Miljak je podnio tužbu protiv Nataše Jovičić, ravnateljice jugo-komunističke tvornice laži, SP Jasenovac, i tužba je prihvaćena. U prilogu donosimo i tekst iz neokomunističkog Glasa Istre, kojega bismo također tužili, ali od toga nema koristi jer su u raspadu. To je dobar znak, jer čak ni njihovi najvjerniji čitatelji više nemaju želudac za čitanje morbidnih članaka koji osviću u tomu listu.

Općinski sud u Kutini, kojemu je tužba podnesena, pozvao je Jovičić kao okrivljenicu na ročište 9. lipnja, pod prijetnjom prisilnog privođenja. U zaglavlju poziva kao tužitelj navodi se i Općinsko državno odvjetništvo u Kutini.

Glas Istre

Šef HČSP-a tužio ravnateljicu kojoj je prijetio

Predsjednik proustaške Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) Josip Miljak tužio je ravnateljicu Spomen područja Jasenovac Natašu Jovičić, tvrdeći da ga je oklevetala člankom iz Večernjeg lista, objavljenim 2. prosinca prošle godine pod naslovom “Šef HČSP-a prijeti smrću ravnateljici SP Jasenovac”.

Općinski sud u Kutini, kojemu je tužba podnesena, pozvao je Jovičić kao “okrivljenicu” na ročište 9. lipnja, pod prijetnjom prisilnog privođenja. Pritom zapanjuje da se u zaglavlju poziva kao “tužitelj” navodi Općinsko državno odvjetništvo u Kutini.

Isto to odvjetništvo, podsjetimo, u veljači ove godine odbacilo je kaznenu prijavu za prijetnju, koju su protiv Miljka podnijele nevladine organizacije za ljudska prava.

Fotografija metka

Kaznena prijava podnesena je nakon što je Nataša Jovičić, zajedno s kustosima Spomen područja Jasenovac, početkom prosinca 2013. dobila ovu e-mail poruku koju je potpisao Josip Miljak: “Vi jako dobro živite od svojih laži jer vas hrvatska država plaća za iste te laži o Jasenovcu i Hrvatima općenito. Vaše laži i mržnja prema svemu što je hrvatsko samo doprinose vašem kraju. Takvi kao vi su samo ostaci ostataka truleži na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje i ludilo u koje vas vodi nezajažljiva i bolesna mržnja. Za Dom spremni!”.

Istodobno s tom porukom, Nataša Jovičić primila je još jednu, anonimnu, na kojoj je fotografija puščanoga metka. Pošiljatelja te fotografije policija nije pronašla. Miljkovu poruku kutinsko odvjetništvo nije procijenilo kaznenim djelom prijetnje, nego je Miljka samo prekršajno prijavilo. Općinska tužiteljica u Kutini Marija Rukavina odbacila je kaznenu prijavu usprkos tome što je u obrazloženju svoje odluke konstatirala da Miljak “vrlo tendenciozno poziva na linč i njen kraj”.

“Laži i glasine”

No, sada je učinjen i korak dalje: u pozivu za ročište, umjesto da je kao tužitelj naveden Miljak, stoji da ravnateljicu jasenovačkog muzeja tuži – državno tužiteljstvo!? Marija Rukavina jučer nam je izjavila: “Nemoguće! Mi nismo tužitelji!”, otkrivajući da je Miljak još 16. siječnja ove godine Natašu Jovičić kazneno prijavio “zbog širenja lažnih i uznemirujućih glasina”. Kutinsko tužiteljstvo tu je prijavu odbacilo 29. siječnja, ali i Miljka uputilo na mogućnost privatne tužbe, što je ovaj i iskoristio.

Iz Općinskog suda u Kutini objasnili su nam da je omaškom kao tužitelj naznačeno Odvjetništvo u Kutini umjesto privatnog tužitelja Miljka.

HČSP slavi 10. travnja i surađuje s HDZ-om

Istodobno s proslavom kojom je HČSP ove godine u Zagrebu obilježio 10. travnja, dan osnivanja NDH, trajala je humanitarna akcija Mladeži HČSP-a i Mladeži HDZ-a. Objavljeno je to na internetskoj stranici HČSP-a.

Na obilježavanju 10. travnja, Miljak je rekao: “… nitko tko sebe smatra Hrvatom nema se pravo odricati Nezavisne države Hrvatske”.

U siječnju ove godine objavljeno je da Karamarkov HDZ i Miljkov HČSP pregovaraju o političkoj suradnji. (B. PAVELIĆ/NL)


hrsvijet

Od Bleiburga do Ljubuškog - Svjedočenja preživjelih

Sinoć je u Ljubuškom, u iznimno emotivnoj atmosferi, predstavljena knjiga „Od Bleiburga do Ljubuškog - Svjedočenja preživjelih" autora dr. Ante Čuvala.

Ovu iznimno vrijednu knjigu, koja govori o stradanju Ljubušaka tijekom II. svjetskog rata i poraća, predstavili su mr. sc. Radoslav Dodig i mr. sc. Ante Paponja, kao i sam autor. Na kraju predstavljanja nazočnima se obratio i Mostarsko-duvanjski biskup msgr. Ratko Perić.

Govoreći o knjizi Dodig se posebno osvrnuo na demografske žrtve koje je Ljubuški dao tijekom II. svjetskog rata i poraća.

-Imajući u vidu ukupan broj žrtava u općini Ljubuški, nameće se zaključak kako ovaj narod i njegove demografske gubitke u II. svjetskom ratu i poraću možemo usporediti sa olovkom kojoj je „ciljano iščupana srčika“ – naglasio je Dodig, zahvaljujući Čuvalu na iznimnom trudu uloženom na očuvanju od zaborava cijelog niza ljudskih sudbina.

Prosuđujući povijesni trenutak u kome se sve ovo događalo mr. sc. Ante Paponja je istaknuo kako su kreatori obnove Jugoslavije, na samom koncu II. svjetskog rata, hrvatski narod izložili pred tri paklena plana koja su imala za cilj otupiti oštricu protivnicima Jugoslavije i zagovornicima opstanka hrvatske nacionalne države.

-Prvi je plan britanski pokušaj puča Lorković-Vokić, koji je trebao dovesti do sukoba Hrvata s njemačkim postrojbama i velikim žrtvama s hrvatske strane. Drugi je plan ulazak Rusa na prostor Hrvatske i primjena plana kakav su proveli tada u istočnoj Njemačkoj. Kao što znamo, ta dva plana nisu uspjela, ali je uspio treći. Riječ je naravno o Bleiburškoj tragediji i mnogobrojnim križnim putovima koji su nakon toga uslijedili – istaknuo je Paponja.

Dr. Ante Čuvalo, čovjek koji je knjigom „Od Bleiburga do Ljubuškog" otrgnuo od zaborava dio svjedočanstava živih svjedoka tih olovnih vremena, rođen je u Proboju kod Ljubuškog. Kao mladić pobjegao je preko granice iz bivše države i prošao logore u Italiji. U SAD-u je završio filozofske i teološke znanosti, doktorirao povijest i radio kao sveučilišni profesor. Zbog svog domoljubnog angažmana među hrvatskim iseljeništvom bio je stalna meta jugoslavenske UDBA-e o čemu postoji i obimna dokumentacija. Prije pet godina 2009. godine vratio se u rodni kraj sa suprugom Ikicom, profesoricom španjolskog jezika.

Prilikom predstavljanja ove vrijedne knjige posjetitelji su imali priliku vidjeti zdjelicu/porciju - uspomenu na Križnom putu pok. Stanka Čotića, čija se obitelj pobrinula da posuda iz Zagreba stigne za ovu prigodu u Ljubuški.

D.Š.


Prokletstvo hrvatskih kostiju

Evo, i najnovija iskapanja u Srbu pokazuju da kosti hrvatskoh stradalnika iz doba Drugog svjetskog rata nikako da istrunu. I poput tijela svetaca-mučenika - nekom čudesnom snagom preživljavaju duge decenije i ostaju svježe kao da su tamo ostavili svoje živote prije godinu dana, a ne pred 73 godine. Zadnja iskapanja ukazuju da je riječ o odraslima i djeci iz susjednog sela Brotnja, kao i cijeloj obitelji Ivezić, koji su svi živi bačeni u tu duboku jamu odmah nakon prve “ustaničke puške” u Srbu. Taj čin se od 1945. g. sve do danas slavio kao Dan ustanka naroda i narodnosti Hrvatske protiv fašizma za vrijeme SRH, ali nažalost i danas u nekim političkim krugovima Republike Hrvatske,

Prokletstvo hrvatskih kostura?! Kao nijemi svjedici ustaju iz masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije i drugdje - ustaju i optužuju....! Činjenice (kao dokazi) koje još nisu istrunule na veliku žalost njihovih ono još malo živućih ubojica ali i brojnih im živućih ideoloških sljedbenika.

Na sve strane kosti Hrvata izviru iz kamenjara, spilja, šumaraka, oranica, podruma, bunkera, rudničkih jama, tenkovskih rovova, otočnih škarpi, fojbi, Jazovke, Dakse, Biševa, Podsljemenske zone, Srba, Drvara, Gospića,Travnika, Širokog Brijega, valova rijeka Drave i Drine i tko zna još koje druge rijeke ili mora. Kočevskog roga, Hude Jame, Kevine jame, Teznog, putovima marševa smrti, maceljskih stratišta, Kravarskog, Rakova potoka, ali i Jasenovca, i to onog poratnog Jasenovca (II), i gotovo bezbroj drugih lokacija većih ili manjih iz vremena Drugog svjetskog rata i Poraća, ali i najnovijeg Domovinskog obrambenog rata -DOR-a. O čemu vrlo detaljno i zastrašujuće govore brojni Žrtvoslovi koji se precizno i argumentirano izrađuju i izdaju kao knjige za područja pojedinih županija da bi ostao pismeni trag, da bi budući naraštaji znali što se tu događalo u najtragičnijem vijeku u povijesti civilizacije - dvadesetom stoljeću.

I to kosti Hrvata, ili kako ih po svijetu ocrniše “najgenocidnijeg naroda” i “koji je počinio najokrutnije zločine u Europi” za vrijeme Drugog svjetskog rata ili kako se na engleskom jeziku naziva – WW II.

U sudskim analima pa i najdemokratskijih i pravno najuređenijih država, ali i onih koji to potpuno i nisu – nema ubojstva bez nalaza mrtvog tijela, ili kako ga zovu leša, mrtvaca i sl.

Prije nekoliko godina komemorirajući fašističke žrtve pred Šaranovom jamom u Liki, jedan bivši političar, ex predsjednik reče “istina mi ovdje nemamo kosti, ali mi znamo iz priča da je ovdje na najbrutalniji način ubijeno oko sto tisuća Nehrvata”.

Ili još za vrijeme ex Jugoslavije jedan srbijanski istoričar reče za Jasenovac, “Ovdje mi uglavnom nemamo sačuvane kosti jer su se integrisale sa zemljom”, naravno da nije spomeno i brojne kosti hrvatskih mučenika u poslijeratnom logoru Jasenovac (II) koje se ni tamo nisu “integrisale” sa zemljom.

Izgleda da hrvatske kosti, ili kosti Hrvata nose u sebi neko prokletsatvo da ne mogu lako istrunuti, kao kosti drugih naroda, ne mogu se lako “integrisati” sa zemljom kao što su se “integrisale”kosti žrtava neke druge nacionalnosti s područja ex Jugoslavije.

Mjesec svibanj, svake godine je mjesec hrvatskih kostiju, mjesec neusporedivo najvećeg hrvatskog stradanja u njegovoj cjelokupnoj povijesti od stoljeća sedmog, najveće tragedije koja se ikada njemu dogodila. To su biblijske kosturnice koje se pojavljuju u Otkrivenju Ivana apostola, nažalost u tom holokaustu protiv vlastitog naroda sudjelovao je i dio Hrvata koji se danas kriju pod nazivom antifašisti, a bilo je riječ o čistim boljševicima, koji su, usput rečeno proganjali i hrvatske antifašiste nekomuniste.

Ali zato je po cijelom svijetu izvršena beskrupulozna agresija laži protiv hrvatskog naroda koji nikada u svojoj povijesti nije osvajao tuđe države i teritorije pod svojim barjakom, samo se branio od bezbrojnih nasrtaja na svoju svetu zemlju, nasrtaja sve do dan danas, a još uvijek smo okruženi strvinarskim politikama koje vrebaju na svaki metar hrvatskog zemljišta, a posebno hrvatskog Jadranskog mora.

Bezbrojne laži koje se upućuju prema hrvatskom narodu i njegovoj borbi za goli opstanak i slobodu u vrijeme Drugog svjetskog rata, a jednako i za vrijeme Domovinskog obrambenog rata (DOR-a) postigle su i kontra efekt tj. da mlađi hrvatski naraštaji sve manje vjeruju i u ono što se stvarno dogodilo, i što se nije trebalo dogoditi, a u stvarnosti predstavlja tek mali postotak od zla kojeg ideološke tvornice laži pripisuju Hrvatima.

Srpskoj i jugokomunističkoj historiografiji ne smije se ni najmanje vjerovati, ni partikularno ni u globalu. Sva dosadašnja nepristrana istraživanja pokazuju da je od svih južnoslavenskih naroda najveći i najbrutalniji holokaust doživio upravo hrvatski narod, holokaust od kojeg se ni do dan danas nije demografski oporavio.

Taj holokaust je pripreman još za vrijeme Ilije Garašanina. Najpoznatije Garašaninovo djelo je tajni, nacionalistički i ekspanzionistički plan Načertanije, napravljen 1844. za potrebe srpske vlade. Načertanije je ideološka podloga pokušajima stvaranja Velike Srbije, kako tijekom 19. tako i u 20. stoljeću. Potom, preko srpskog časopisa Srbobran godine 1902. koji je izlazio u Zagrebu, u članku Nikole Stojadinovića koji je objavljen pod naslovom „Do istrage naše ili vaše" (Do istrebljenja našeg ili vašeg) kasnije do predratnog naloga Jugoslavenske kraljevske vlasti svim seljacima da na svojim imanjima i svuda gdje im je poznato otkriju jame i prijave ih vlastima radi njihove evidencije, jer da su se u istima tobož pojavile otrovne mušice koje treba uništavati, a očito su tražili mjesta koja bi poslužila kao masovna grobišta u njihovom paklenom planu, što se na kraju i dogodilo. U novije vrijeme preko Memoranduma I. i II. SANU koji se (br.II) i danas provodi u mirnodopskom razdoblju na urušavanju Hrvatske iznutra, uz suradnju i dijela hrvatske vlasti.

Kao istinoljubivi ljudi, dužnost nam je imati pietet prema svakoj, apsolutno prema svakoj žrtvi bez obzira na njenu nacionalnu, konfesionalnu ili rasnu pripadnost. Po onom pravilu tko spasi jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet, ali i tko ubije jednog čovjeka kao da je pogubio cijeli svijet.

Iznoseći samo istinu, stvaramo podlogu za izgradnju čovjeka budućnosti, čovjeka u kojeg bi trebale biti ugrađene duhovne vrijednosti, čovjeka kojeg će krasiti dobrota, ljubav prema svemu živućem, čovjeka altruistu kojemu će biti nezamislivo izvršiti bilo kakav zločin.

Mjesec svibanj u Hrvatskoj je mjesec hrvatskih kostiju koje su posijane na sve strane, (kao kosti milijuna američkih bizona) a iza svake kosti, ne zaboravimo, stajala je strašna ljudska tragedija. Tragedija pojedinca, tragedija obitelji i tragedija cijelog naroda.

I dan danas još uvijek je podloga naše tragedije suluda odluka naših djedova iz 1918.g. o bezuvjetnom stavljanju Hrvatske i drugih teritorija pod dinastiju Karađorđevića. Jednako krivih - onih koji su to desetljećima ideološki pripremali, onih koji su to izvršili, ali i onih koji se tome nisu suprotstavili.

Mile Prpa


hrsvijet

Biskup Bogović: Došlo je vrijeme da se prestane lagati o događajima u Srbu

Zločin u Dabinoj jami kod sela Brotnje u Lici počinili su partizani nakon prve ustaničke puške 27. srpnja 1941. Valjda je sada došlo vrijeme da se naša država jasno odredi prema tim događajima i da se više ne veliča zločin. Vrijeme je da barem ne slavimo dan kada je počelo etničko čišćenje istočne Like. Valjda je došlo vrijeme da se prestane lagati i skrivati o čemu je ovdje bilo riječi. Istina će nas osloboditi – tvrdi to Mile Bogović, biskup ličko-senjski u izjavi za Slobodnu Dalmaciju, nakon eskhumacije u Lici, kada su iz jame na Dabinu vrhu speleolozi SD-a “Špiljar” iz Splita izvukli posmrtne ostatke 19 osoba.

– Ja nisam forenzičar, nego biskup i povjesničar, pa na sve ovo gledam kao na cjelinu. Jako je dobro da smo došli do jame u koju su bačeni nedužni civili prije 73 godine – kaže biskup Bogović.

Vrijeme je, tvrdi, da se svi suočimo s okolnostima i uzrocima ovog strašnog zločina u kojem su hrvatski civili, među kojima i djeca, živi bačeni u jamu u ljeto 1941.

– Trebamo se najprije pitati zašto nam je trebalo toliko vremena. Zašto se neke jame i dalje ne otvaraju? Teško je danas zamisliti kako su nedužne civile krvnici gurali i bacali u smrt kroz ovo usko grotlo. Ni na jednoj od lubanja nema prostrijelnih rana. To, nažalost, potvrđuje sumnju da su bacani živi – navodi biskup.

Biskup Bogović drži kako se ne smije i dalje “prodavati magla”.

– Zna se da je u ljeto 1941. godine bilo odlučeno da se cijelo naselje Brotnja očisti od Hrvata i katolika. I to je u cijelosti ostvareno, na najbrutalniji način. Mene kao čovjeka i povjesničara zanima tko je ubio sve te ljude i djecu, na koji su način umrli, je li netko preživio pad na tijela ispod sebe. Tko god da je pobio ove nedužne ljude, on je zločinac – kaže msgr. Bogović

Prije devet godina umro je i posljednji iz roda Ivezića, Dane Ivezić, pa je nakon njegove smrti ostalo bolno svjedočenje o okolnostima egzekucije sedam članova njegove obitelji i još 30 duša njegovih rođaka.

– Za zločine u Brotnji do dana današnjeg nikome ni vlas s glave nije pala, a ti srbokomunisti dobro su naplatili svoje žrtve u Drugom svjetskom ratu, a Hrvati ni danas, po uspostavi demokratske države Hrvatske, još uvijek ne znaju po kojem zakonu da traže bilo moralnu ili materijalnu odštetu – govorio je Dane Ivezić.

Posebno je bolan bio dio svjedočanstva u kojem navodi kako su žrtve tjerali do jame, naredili djedu Luki Iveziću, guslaru, da gusli i pjeva uz gusle u koloni na smrt osuđenih sedam muževa.

R. H.


Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkog slatko a od slatkog gorko.


Istina za koju će se Hrvati boriti!

Osim istine koja se mora otkriti nakon ratnog zločina kojeg je počinila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, sa sastanka u Odžaku još je poručeno kako će za eventualnu novu izdaju hrvatskih interesa u BiH te za povlačenje mnogobrojnih pogrešnih poteza, pojedini hrvatski političari u BiH odgovarati pred hrvatskim Narodom.

Nedopustivo je da glavna ulica u Odžaku nosi ime jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća te da se ime Josipa Broza Tita ističe se na nazivima ulica i trgova diljem naše Domovine.

Pod predsjedanjem voditelja Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora BiH Ilije Vrljića, a u nazočnosti domaćina, predsjednika općinskog vijeća Odžaka Pere Radića i Don Jakova Filipovića, župnika u Odžaku i čuvara svetišta u Maglaju u hotelu Euro u Odžaku proteklog tjedna, održana je sjednica Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskoga narodnoga sabora (ODSDR HNS) s ciljem osnivanja Povjerenstva za istraživanje komunističkih zločina i zločina iz proteklog Domovinskog rata na području općine Odžak.

Sjednici su prisustvovali glavni tajnik Odjela Niko Marušić, voditelji službi Odjela, Miljenko Stojić, Pero Kožul, Vice Nižić, Velimir Mabić, Nikola Koncul te Marica Hrnkaš predsjednica HKD Napredak iz Odžaka i povratnik iz Švicarske Ilija Ivelj. Na sjednici je zaključeno kako Hrvati BiH nisu zaboravili mjesta stradanja nevinih hrvatskih vojnika, rodoljuba i domoljuba, rođaka i djedova koje je jugokomunistička vladavina s Josipom Brozom Titom na čelu mučki bestijalno poubijala nakon Drugog svjetskog rata i koje su tijekom Domovinskog rata počinili agresori na hrvatski Narod u BiH, te tako nevinom hrvatskom krvlju natopila našu hrvatsku zemlju od Neuma do Odžaka.

Jedina krivnja tim nevinim dušama je bila ljubav prema svojoj Domovini.

Na tim mjestima gdje je pogubljeno oko 100 000 osoba istina se i dalje prešućuje, a zločini se ne osuđuju.

Upravo radi toga je i osnovan Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskoga narodnoga sabora koji ima za cilj ustanoviti istinu i razotkriti događanja iz olovnih vremena s kraja Drugog svjetskog i za vrijeme Domovinskog rata na području BiH.

Domaćini su istakli da su sretni što će Povjerenstvo uskoro početi s radom čiji će zadatak biti razgovor sa svjedocima, obiteljima žrtava koje raspolažu određenim saznanjima u cilju utvrđivanja lokacija ubijenih hrvatskih vojnika i civila krajem i neposredno nakon službenog završetka Drugog svjetskog te tijekom Domovinskog rata, a potom ekshumacija i dostojno obilježavanje tih grobišta, kao i zasad neidentificiranih lokacija na kojima su pokopane žrtve. Istaknuto je da novo Povjerenstvo neće biti Povjerenstvo za zataškivanje zločina kao što je to slučaj u susjednoj Hrvatskoj nego Povjerenstvo za njihovo otkrivanje.

Pero Radić, predsjednik Općinskog vijeća Odžak kratko je kazao: „Pričinjava mi zadovoljstvo što je došlo do ovog sastanka. Od naših smo gostiju čuli sve o povijesti Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rata HNS-a, o svemu što je dosada urađeno, ali i o onome što se planira uraditi. Posebno sam ugodno iznenađen planovima za izgradnju zajedničkog „Groblja mira“ za sve žrtve Drugoga svjetskog i Domovinskog rata s područja cijele BiH na visoravni Bile koja se nalazi između Mostara i Širokog Brijega. Predsjednik Radić je dalje dodao kako je Odžak strašno stradao pri kraju Drugoga svjetskog rata, u vremenu nakon njega, te za vrijeme Domovinskog rata a to svakako treba istražiti i utvrditi istinu, ma koliko ona za nas bila teška i bolna. Zahvaljujem našim gostima na trudu i nadam se nastavku uspješne suradnje.“

Župnik župe Odžak don Jakov Filipović istaknuo je teško shvatljiv presedan: „Pogledajte apsurd! Moja crkva i župni stan su upisani u ulici koja nosi ime J.B. Tita, čovjeka čija je vojska u Odžaku napravila stravičan pokolj njemačke i hrvatske vojske te civila. Svjedoci su kazivali da se tada Savu moglo prijeći gazeći s leša na leš. Toliko je bilo žicom povezanih i pobijenih! Meni ne preostaje drugo, pošto se moja župa nalazi na račvanju ulica Brodske i Titove, nego da zatražim da me općinske vlasti upiše na Brodsku b. b., umjesto ove sadašnje zločinca Broza.“

Sudionici sastanka ocijenili su nedopustivim da glavna ulica u Odžaku nosi ime jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća te da se ime Josipa Broza Tita ističe se na nazivima ulica i trgova diljem naše domovine. Ulicama i trgovima kojima je tekla krv tolikih nevinih pogubljenih duša koje su život izgubile upravo po naredbama tog zločinca. Nikad ne smijemo zaboraviti riječi toga zločinca izgovorene na Kapucinskom trgu u Varaždinu, 20. svibnja 1945. godine:

„Ovdje nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom… Neka znaju da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame.“ (Vjesnik, 25. svibnja 1945. godine).

Kakvu poruku šaljemo nazivajući ulice i trgove imenom tog zločinca i diktatora? Da li je demokratska BiH uistinu demokratska ako pred očima imamo navedenu činjenicu da je Tito jedan od 10 najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća? Da li bi u Njemačkoj bilo dopušteno nazivati ulice i trgove po Adolfu Hitleru koji se nalazi na istoj listi na kojoj čitamo ime Josipa Broza Tita pitanje je koje se postavilo na sastanku Odjela u Odžaku.

Takav primjer ne postoji i nezamisliv je bilo gdje drugdje u svijetu i zato skinimo već jednom ime zločinca i diktatora J. B. Tita sa naziva ulica i trgova i bacimo ih u ropotarnicu povijesti kako bi se BiH država mogla razvijati u demokratskom ozračju. Oni koji ga s tolikim žarom pokušavaju opravdati kako nije znao za zločine počinjene na Bleiburgu, Jazovki, Kočevskom rogu, Teznom i drugim mjestima Hrvatske i BiH su njegovi sljedbenici koji svjesno bježe i skrivaju se od surove istine tih zločinačkih djela, a upravo su ti oni koji su Hrvatsku i BiH doveli u ovu tešku moralnu i gospodarsku krizu! Oslobodimo se već jednom zauvijek tamnih sjena tog užasnog zločinca i njegovih sljedbenika, poručeno je sa sastanka u Odžaku.

Na kraju je još jednom ponovljeno i poručeno kako će Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat, sukladno Odluci Predsjedništva HNS-a o njegovu utemeljenju u kojoj stoji da će Odjel štititi interese hrvatskog Naroda gdje god on živio, slijediti politiku HNS-a BiH te dosljedno čuvati jedinstvo svih Hrvata BiH, od Posavine i središnje Bosne do Hercegovine i da nikad neće podržati svađe ili podjele u hrvatskom Narodu.


PRIOPĆENJE POVODOM DANA OKUPACIJE ZAGREBA I OBILJEŽAVANJA 69. OBLJETNICE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE I KRIŽNOGA PUTA HRVATSKOGA NARODA

Događaji koji zauvijek ostaju u kolektivnom sjećanju naroda i čovječanstva, gotovo bez iznimaka, utisnuti su u naše sjećanje strašnim stradanjem, bolom i tugom koji traju i ne mogu prestati. Bezbrojna mjesta Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda određena su na kraju Drugog svjetskog rata, s ciljem da budu mjesta zaborava.

Bila su to stratišta, mjesta na kojima je preko 200 tisuća osoba na najstrašniji način mučeno, ubijeno i osuđeno na nepostojanje i zaborav. Na ovim mjestima se dogodio zločin, genocid, koji nikada neće prestati boljeti, koji nikada nećemo zaboraviti.

Obilježavajući danas 69. obljetnicu Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, sjećamo se svih žrtava. Zarobljenici su na tim mjestima podvrgavani nezamislivim strahotama. Ti su ljudi bili krivi, zarobljeni, mučeni i ubijeni jer su bili hrvatske nacionalnosti i jer se stjecajem okolnosti nisu našli u redovima pobjednika – komunističkom i jugoslavenskom, antihrvatskom i antiljudskom ideologijom zadojenih pobjednika sa krvavom crvenom zvijezdom petokrakom – jednim od fašističkih simbola – na kapama, dakle bili su Hrvati i još k tome „krivog“ svjetonazora. Ogromna većina njih bili su ili obični vojnici, mobilizirani, pretežno mladi domobrani, ili obični civili, žene djeca, starci. Bili su Hrvati… ljudi koji nisu mogli niti željeli ići protiv svoje savjesti.

I na svim bezbrojnim mjestima ove strašne tragedije moramo iznijeti istinu da se zločin dogodio u ime ideje stvaranja jugoslavenske komunističke države. Oni koji su takvu državu željeli stvoriti zločinom i komunističkom ideologijom, to su na žalost i uspjeli. Učinili su zlo Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata, ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv jugoslavenske komunističke politike i zločina te je masovno sudjelovala u otporu toj i takvoj zločinačkoj ideologiji. To je bio njihov jedini i najveći grijeh - grijeh koji im krvnici nisu oprostili. To je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesne istine.

U vremenu društvenih kriza, kakvu živimo i danas, opasnosti isključenja, mržnje i netolerancije te zametci komunističkog jugoslavenskog fašizma uvijek ostaju latentno prisutni i u modernom društvu. Ne zaboravimo, teška gospodarska kriza majka je komunističkog jugoslavenskog fašizma. Zločini počinjeni na Bleiburgu i Križnim putovima podsjećaju na razorne potencijale tzv. lijevog komunističkog totalitarizma koje i danas prepoznajemo u svijetu, u Europi, a i kod nas. I zato zlo treba i danas nazivati pravim imenom, valja mu se suprotstaviti i ponovo reći: nikada više!

Ali, unatoč tom obećanju koje često dajemo, svijet iznova i iznova, olako prelazi preko zla, politika i ideologija koje zazivaju rat, mržnju, isključenje drugih i drukčijih, nasilje…. Često šutimo, ne borimo se protiv zla već u njegovu zametku, neki jer se boje, drugi jer ne prepoznaju zlo, treći jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Nije tako!

Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Bleiburga i Križnih putova i nakon II. svjetskog rata.

Mi smo čuvari sjećanja na patnju ljudi koji počivaju na bezbrojnim stratištima Titovih partizanskih velezločinaca. To smo danas, bit ćemo i ubuduće. Dugujemo sjećanje svakoj pojedinoj osobi koja je od ubilačke komunističke ideologije stradala ovdje kao i na svim sličnim mjestima širom svijeta. Sjećanje je kao štit koji može spriječiti neku buduću tiraniju i nepravdu, neki budući zločin. Neka je sjećanje most koji nas povezuje u dobru i oprostu, ne mač koji traži osvetu. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.

Ali, zlo želi uništiti sjećanje. Želi ga uništiti lažima, negiranjem zločina, ali i prijetnjom i nasiljem. Počasni bleiburški vod i ljudi koji tako brižno, marljivo i pošteno čuvaju za nas povijest, jedina su institucija koja je zbog prijetnji pod stalnom policijskom zaštitom. To govori da zlo nije nestalo, da je tu i vreba. Ne dajmo mu priliku!

Mi smo odgovorni za budućnost. Mjesta stradanja na Križnim putovima moraju biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se strahote Bleiburga i Križnih putova ikada ponove.

Spomenik Poginuloj hrvatskoj vojsci na Bleiburškom polju pred nama već dugi niz godina stoji kao simbol stradanja ali i simbol života. On nikoga ne vrijeđa, nikome ne prijeti, ne poziva na osvetu, a ipak ne skriva istinu. Izrastao je na kostima tolikih žrtava, nikog ne imenujući ponaosob, ne dijeleći žrtve ni po čemu. Ove su žrtve prije svega ljudi. Bili su onakvi kakvi smo mi danas, obični, roditelji, djeca, prijatelji, radnici, profesori, seljaci, vjernici, nevjernici, s vrlinama i manama, kakve i mi imamo. Čini se da ovaj spomenik najbolje zna koga i zašto čuva ispod svog dubokog korijenja, na koga nas podsjeća, ovako uspravan i ponosan. Uči nas kako se čuva sjećanje. Uči nas suosjećanju, pijetetu, praštanju i nadi. Svake godine iznova učvršćuje naše uvjerenje da ne smijemo dozvoliti da se zlo koje je ovdje bilo više ikada ponovi.

Počastimo uvijek trenutkom tišine, osjećajem poniznosti i poštovanja, ovo Spomen-područje i žrtvu ljudi koji su ovdje i diljem Križnih putova stradali. Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša Domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja, u dostojanstvenoj tišini, kod Bleiburškog spomenika Poginuloj hrvatskoj vojsci, iskreno pokloni svim žrtvama Bleiburga i Križnih putova. Neka im je slava.

Za „Regimentu – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću“
Predsjednik
Tomislav Stockinger


Da se ne zaboravi...

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

* * *

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


hrvatski-fokus.hr

JE LI NDH BILA FIKCIJA? – NE, NIJE!

Borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu

Rado slušani uglednik hrvatskog kulturnog obzorja izjavio je putem HTV kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Izrečeno olako, kao poslušno ponavljanje stavova vlasti. Tom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 66 godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. U nemogućnosti repliciranja putem TV, pokušati ću ovim putem ponuditi drugačije mišljenje. Je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid…?

Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio u smislu: Dana 10-og travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-og travnja više ne. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponosnoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 90-ih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Bez patetike može se ustvrditi da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu stare slave djedovinu. A za potomke tih palih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, pobijenih i bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači novu uvrijedu i porugu.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu „veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje” (D. Bilandžić) i za koju se „hrvatski narod plebiscitarno izjasnio” (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao 12. travnja 1941. Ivanu Meštroviću „hrvatska država je tu i narod je za nju”, što je potvrdio i konzul SAD-a, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Ostala je samo nova rana.Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci, čak nije osuđena ni žigosana zločinačka ideologija nego se, naprotiv, veliča jedan od najvećih krvnika XX. stoljeća. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora. Slijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati NDH, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje isticati svoje hrvatstvo ili, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se više nikada ne bi potpuno uspravio (presuda Josipu Joeu Šimuniću novi je dokaz). Sve to kako mu ne bi slučajno palo na pamet tražiti povijesno-znanstvenu evaluaciju tih zbivanja. Ne podsjeća li to na haaške izvanpravne i unaprijed napisane presude Gotovini, Markaču, Blaškiću, Kordiću? A na Hrvate u BiH glavni udar tek slijedi.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali su ideje slobode preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran sudbinom ruskih dekabrista napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju.

Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno nalaziti mane NDH nakon što je 66 godina klevetana i blaćena. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge autore osloboditi straha od gubitka radnog mjesta i od progona, pružiti im punu materijalnu i moralnu potporu kako bi se počele ispravljati polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije? No za to je prvenstveno potrebna dobra volja vladajućih, od kojih se mnogi panički plaše pogledati istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu, kako reče ‘domoljubni’ Mesić. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna, istina nije fikcija.

Nikola Debelić


hazud.hr

Zbog strahota s Franciškovićem netko mora odgovarati

Zdrav kao dren i čist k’o suza (napokon oslobođen izmišljene dijagnoze da boluje od paranoidne šizofrenije i da je opasan za okolinu), Marko Francišković nedavno se, nakon devet mjeseci političkog zatvoreništva, vratio na slobodu.

I premda ima itekako mnogo razloga biti ljut na one koji su ga nepravedno zatočili i mjesecima trovali lijekovima od kojih čovjek ‘postaje biljka’, ne pokazuje ni mrvicu ogorčenja te u medijskim istupima nastupa mirno, samouvjereno i dobrohotno.

- Nastavit ću baviti se politikom, ali prvenstveno kroz pisanje knjiga. Pet bilježnica ispisao sam u zatvorskoj bolnici i psihijatriji, a sve to treba pretočiti u knjige. Pisat ću o ekonomiji, geopolitici te drugim temama. Dovršit ću i zatvorski dnevnik. Aktivizam sada stavljam na drugo mjesto. Zovu me ovih dana na sve strane, no ne stignem svugdje, a treba mi i odmor da se regeneriram. O lažnoj dijagnozi koju su mi pripisali i zbog koje sam devet mjeseci proveo zaključan u zatvorskoj bolnici i na psihijatriji u Popovači, trebate pitati doktoricu Biško koja mi je tu dijagnozu pripisala, te druge osobe koje su u tome sudjelovale – mirno novinaru portala HAZUD-a govori Francišković, svega nekoliko dana nakon povratka na slobodu.

No, to što nikoga ne proziva i ne upire prstom, ne znači da treba zaboraviti tko mu je i zbog čega prišio lažnu dijagnozu, tko ga je utamničio, trovao i na najgori mogući monstruozni način pokušao fizički i psihički slomiti.

- Cijela Vlada bi trebala pasti zbog ovog skandala! Čovjeku su prišili lažnu dijagnozu paranoidne šizofrenije samo zbog političkog stava koji se razlikuje od stava ljudi na vlasti. I nije točno da Milanović nije znao što se događa. On je šef Ranku Ostojiću, ministru zbog kojega su Marka uhitili i zatvorili. Bila je to demonstracija sile i jednoumlja, onako kako se radilo za vrijeme njihovih očeva i djedova. I nije problem samo u doktorici Anici Biško, koja je dala lažnu dijagnozu i koja bi trebala odmah ostati bez licence i biti najurena iz zdravstva. Problem je i u njezinoj šefici te u podređenoj dr. Musić, koja je Marku otvoreno rekla da je lud – ističe, pak, dr. Natko Kovačević, Franciškovićev prijatelj i predsjednik udruge Pravednik, koji je cijelo vrijeme Markova sužanjstva bio u kontaktu s ono malo novinara koji su htjeli, odnosno smjeli, objavljivati vijesti o staljinističkom progonu nedužna i zdrava čovjeka.

- Stalno ponavljam da su Milanović, Ostojić i ekipa u stvari samo pijuni, dok je glavna kuhinja u Londonu. Engleska masonerija vlada ovim prostorom, pa zato na Markovu trgu rade što hoće: ne drže se zakona već političkog diktata koji je iznad zakona. Pljačkaju i maltretiraju ljude jer znaju da su zaštićeni od svojih gazda – podvlači dr. Kovačević, te dodaje da je osim pojedinih medija koji su pisali o trpanju zdravih ljudi u ludnicu, Fanciškoviću puno pomogla i Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e..

- Strašno je i užasno to što su mu učinili. U normalnoj zemlji to se ne bi smjelo dogoditi. Nadam se da će gospodin Francišković ustrajati u sudskom sporenju i tražiti veliku odštetu. Pokazao je ogromnu psihičku snagu, snagu koja graniči s nevjerojatnim. Malo tko bi izdržao to što je on prošao. Bila sam kod njega u Popovači i u Vrapču. Bio je oduševljen bolnicom u Popovači, iako je bio zaključan i imao rešetke na prozorima. No, u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj mu je bilo prestrašno. Tamo je gore nego u zatvoru. Pitam se zašto pučka pravobraniteljica nije ništa poduzela, zašto nije išla u Svetošimunsku. O svemu što je Marko Francišković prošao u zadnjih devet mjeseci, bit će govora i 12. svibnja na Okruglom stolu o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, u Kući ljudskih prava u Zagrebu. I Marko će na tom skupu govoriti o svojim iskustvima – najavljuje Sanja Sarnavka.

Ističe potom da Franciškovićev slučaj nije usamljen, već da se prošle godine dogodilo više sličnih skandala. Široj javnosti najpoznatiji su slučajevi prisilnog zatvaranja na psihijatriju supruge osječkog suca Kvesića, potom slučaj pukovnika Hrvatske vojske, Branka Kakarića, koji je posve zdrav prisilno zadržan u Vrapču nakon što je u više navrata izjavio da ministra Ranka Ostojića drži odgovornim za sprečavanje procesuiranja kriminala u humanitarnom razminiranju, te za prijetnje njemu i njegovoj obitelji. Treći najpoznatiji slučaj je Marko Francišković, koji je također priveden i zatvoren nakon što se preko facebooka verbalno prepucavao s ministrom Rankom Ostojićem.

- Očito je da ovakvih zlouporaba ima daleko više nego što nam je poznato. Svaki tjedan javljaju mi se ljudi s novim primjerima i novim tragičnim sudbinama. U normalnoj zemlji netko bi zbog tako strašnih stvari morao odgovarati. No, u Hrvatskoj… Kuća ljudskih prava će, ako Marko pristane, s ovime ići sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Jer u njegovom slučaju kršenje ljudskih prava je evidentno. Očito je, osim toga, da je u sustavu medicinskih vještaka u Hrvatskoj jako puno korupcije i nekompetentnosti. Dr. Anica Biško je prva krivo procijenila da je riječ o paranoidnoj shizofreniji, no sudski je vještak nakon samo dva pitanja upućena Marku donio odluku da je njezina dijagnoza točna. Slijedeća u nizu problematičnih odluka je odluka suca Marka Benčića koji je odlučio Marka zatvoriti. Taj sudac i ranije je donosio problematične odluke, pa je tako tražio i vještačenje splitskog aktiviste i borca za ljudska prava Tončija Majića. Isti taj sudac i meni je prijetio, no žalosno je da Udruga sudaca nikada nije osudila takve postupke. Baš naprotiv, oni ga još i štite – upozorava Sarnavka.

Podsjeća potom da u cijelom skandalu oko zatvaranja zdravog čovjeka u umobolnicu postoji i velika odgovornost ministra Ranka Ostojića. Premda zatvorska bolnica ne spada u njegov djelokrug odgovornosti (već ministra Orsata Miljenića), Ostojić je odgovoran zbog sramotne komunikacije s Franciškovićem, smatra Sarnavka.

- Njegove skandalozne i vulgarne izjave na facebooku kasnije su htjeli sakriti i izbrisati, ali smo ih ipak uspjeli sačuvati. Vidjeli ste kakav mu je riječnik. Ni ja se ne slažem s nekim stavovima Marka Franciškovića, no ne možemo one s kojima se ne slažemo zaključavati na psihijatriju. To je nepojmljivo! Takvo što moguće je samo u ludoj zemlji poput ove. I možete misliti koliko je ovakvih slučajeva ostalo neotkriveno, koliki su ljudi nevini završili u umobolnici. Jer da gospođa Kvesić nije imala sestru koja se borila za nju, i danas bi bila negdje zatvorena. No, ne bi bila jaka kao Marko. Osobe koje nemaju obitelji, u sličnim slučajevima su po svoj prilici osuđene na dugotrajno truljenje na raznim psihijatrijama. Marko je imao sljedbenike, pojedine medije iza sebe, a mnogi nemaju takvu podršku. Zato se pitam: koliko je ljudi u tišini nepravedno zatvoreno i trovano lijekovima koji im ne trebaju? To možemo samo pretpostaviti. Zbog svega sam sve skeptičnija i sve više sumnjam u preporuke psihijatara – kaže aktivistica B.a.b.a., pa potom priznaje da sve teže podnosi svakodnevno bombardiranje tužnim i ružnim informacijama, novim nepravdama i skandalima u koje su nerijetko upetljani mnogi visoki dužnosnici, suci, psihijatri, vještaci… i ostali ‘uglednici’

- Kad’ odem u mirovinu, morat ću izbaciti televizor, prestati čitati novine i portale jer svaki dan čujem za novi užas. Nemam više želudac za to – zaključuje Sarnavka.

Što, pak, o cijelom skandalu s lažnom dijagnozom, zatvaranjem zdravog čovjeka u ludnicu, te trovanjem opasnim ‘lijekovima’ kaže liječnica najodgovornija za sve što se dogodilo Franciškoviću?

- Ne bih davala nikakav komentar – mirno je potpisniku ovih redaka kazala dr. Anica Biško, psihijatrica zatvorske bolnice u Svetošimunskoj.

A na dodatno pitanje: ‘Smatra li se odgovornom zbog ovog skandala te hoće li zbog svega izgubiti liječničku licencu?- dr. Biško je povišenim tonom dodala:

- Nemojte biti naporni! Budite pristojni – te poklopila slušalicu.

Damir Kramarić


Trinaest godina u titoističkim kazamatima nisu slomili Vinka Vicu Ostojića

Gospodin Vinko Vice Ostojić u svojoj devedesetoj godini nije propustio stići na godišnjicu smrti dr. Ante Starčevića 28. veljače ove 2014. godine, a s njime je stigla i njegova kći Jadranka. Vinko preko zime boravi u Njemačkoj sa svojom životnom družicom gospođom Ljubicom. I čim se slave obljetnice hrvatskih velikana ili neki drugi politički događaji u Hrvatskoj, Vinko je sa svojim narodom. I ne samo po Hrvatskoj, nego i po cijelome svijetu kuda je boravio pri znamenitim događajima Hrvata. Primjerice, već je nekoliko puta bio na hrvatskome vojnom hodočašću u Lourdesu.

Rođeni Hrvat i uvjereni vjernik iz Gospina sela Bijakovića u Međugorju uvijek je nasmijana lica, a posebice od kada se Gospa ukazala u njegovu Međugorju. On živi s Gospinim porukama i posti po dva dana u tjednu cijelo vrijeme. Kao da ga upravo to drži u tako zaista dobrom i veselom stanju njegova duhovnog života za Boga i Hrvatsku. Vinko bi trebao biti primjerom mnogim Hrvatima kojima često dolaze neraspoloženja u svezi svekolikih zbivanja u Hrvatskoj. On vjeruje u punu pobjedu slobodne Hrvatske neovisno do svih poteškoća kao i izdajničkih zloća. On kaže: „Hrvati su sa svojim Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem duboko zabrazdili našu Hrvatsku koju više nitko ne će moći nikada uništiti. Nastavit će Hrvatska živjeti slobodna kroz sljedeća duga stoljeća još više, kada je mogla izdržati tolika stoljeća tuđinskih dominacija, unijaštva kao i zajedništva kroz jugokomunističko 'bratstvo i jedinstvo'.“

Vinko je pun optimizma i vjere u svoj hrvatski narod i Hrvatsku. On prijateljuje sa svim Hrvatima želeći svima sretnu budućnost u ljubavi i slozi. I bilo je to davno kada je mladi Vinko sa stotinama i tisućama svojih Hercegovaca pod svojim zastavama hrlio u vojne postrojbe obnovljene države Hrvatske. I našao se sve od prvog dana NDH u borbenim redovima domobranskih dragovoljaca kao pripadnik II. željezničke bojne koja je najduže vremena provela na obali u Makarskoj na Jadranu. Za to mjesto vežu ga najveće uspomene gdje je upoznao i Vokića i Lorkovića i tolike druge hrvatske časnike NDH. Vežu ga uspomene za onu kapitulaciju Italije kada je kapitulirao himbeni saveznik, kako ga je nazvao poglavar NDH.

No, Vinko je proživljavao svekoliku tragediju NDH i njezinih branitelja do kraja rata kada je ta voljena Država morala pasti. Slijedile su strašne nove tragedije hrvatskoga naroda, a posebice branitelja NDH koji su se predali Englezima. No, Vinko nije bio na Bleiburškom polju. Vidjevši situaciju, napustio je kolonu koja se povlačila iz domovine i kao takav bio uhićen i strpan u logor Prečko u Zagrebu odakle je nastavljen Vinkov Križni put po domovini Hrvatskoj s tisućama drugih zarobljenika. Upravo neki od tih hrvatskih mučenika pišu i u najnovijem broju glasila „Hrvatski domobran“ od siječnja 2014. godine o tim stravičnim događajima. Tjerali su ih titoističko-četnički banditi po Hrvatskoj od grada do grada, bose i gole, kroz hrvatska sela sve dok nisu izumirali od tih patnji. Ubijali su ih kao rimsko roblje gdje su god stigli i htjeli. O tome pišu istinite događaje Vinkovi supatnici Vlado Brčić, Ivo Dobranić i Marko Hrkać u spomenutome glasilu koje bi trebali pročitati svi pripadnici mlađih naraštaja.

To su sve suborci Vinka Vice Ostojića koji je rođen u Bijakovićima 30. srpnja 1924. godine u onome svetome selu gdje se 1981. ukazala Gospa – Kraljica Mira onima šestero mlade bijakovićke djece kojima se još uvijek ukazuje, šaljući svoje svete poruke. Ali životni put Vinka Vice Ostojića nije završio samo na tome strašnom Križnom putu. Među rijetkima koji su uspjeli preživjeti strahote toga Križnoga puta bio je i Vinko koji je morao služiti komunističku vojsku s kojom je ratovao četiri godine. Vinko se nije mogao pomiriti s porazom i nastavio je u okviru svojih mogućnosti raditi za svoj narod i obnovu države Hrvatske. Zbog toga je četiri puta uhićen i tri puta suđen. Godine 1946. suđen je u Kragujevcu na četiri godine zatvora, 1953. je suđen u Zagrebu na jednu godinu, a 1956. u Sarajevu na osam godina strogoga zatvora. Sve u svemu trinaest godina titoističke robije zbog ljubavi za svoju slobodnu Hrvatsku. Prošao je nekoliko robijašnica u Požarevcu, Nišu, Visokim Dečanima, Zagrebu, Foči i Zenici. I svuda su bili slični uvjeti jugokomunističkog robijanja za Hrvate, od kojih su mnogi podlegli kao što su Ivo Mašina, Vjekoslav Balen, Stjepan Lugarec, Tomo Dumančić i stotine drugih tijekom jugokomunističke strahovlade nad Hrvatima. U međuvremenu je Vice bio i oženjen i ima kći Jadranku koja mu je pratilja u životu, kao i supruga Ljubica.

Nakon dugih robijanja uspio je ilegalno u mjesecu rujnu 1965. pobjeći u Njemačku i našao se u Hrvatskom narodnom odboru Branimira Jelića. U Njemačkoj je dočekao i Domovinski rat i slobodnu RH. Napisao je poznatu potresnu knjigu pod naslovom „Križni put Hrvata patnika“ koja čini jedan povijesni mozaik hrvatske genocidne sudbine za vrijeme jugokomunističke vladavine. Vinko živi devedesetu godinu sa svojim veselim hrvatskim domoljubnim optimizmom i vjerom u konačnu sretnu budućnost hrvatskoga naroda u svojoj slobodnoj domovini i državi Hrvatskoj. On je zahvalan i drugoj mu domovini Njemačkoj s kojom bi Hrvatska trebala nastaviti svoje veliko prijateljstvo jer je to zemlja u kojoj živi blizu pola milijuna Hrvata. Možemo samo zaželjeti velikom hrvatskom domoljubu Vinku Vici Ostojiću da mu se i dalje ispunjavaju svekolike želje hrvatskoga naroda.


Kazačok

Rječnik kaže kako je „kazačok“ ruski i ukrajinski narodni muški ples u 2/4 mjeri; pokreti se ubrzavaju, dokončavaju živim skokovima i karakterističnim čučnjevima. Ples je u tijeku i ako se budu držali koreografije bit će sve „življi“. Pitanje koje se nameće jest; tko je koreograf ? I koja je svrha? Jer, ništa se ne događa slučajno.

EU se, kao protuprirodna, nedemokratska odnosno oktroirana tvorevina nalazi u škripcu i puca po svim šavovima. Stara je navada u tim slučajevima potražiti ili izmisliti vanjskog neprijatelja ne bi li se pokrpale rupe i stvorilo ljepilo. Jake su indicije kako su inicijalni nemiri bili instruirani i financirani od strane Eurobske Junije (EU). Rusi spominju i dokaze ali obzirom kako su i oni na podiju! U prilog toj tezi idu ubrzani zahtjevi za monolitnom vanjskom politikom, zajedničkom nabavom energenata itd.

Ako „stvar“ vibriramo do krajnjih granica nije teško zamisliti kako su Rusi plaćeni da ujedine Europu. Ali to je stvarno nategnuto i ubija bilo kakvu romantiku u poimanju povijest. Druga je mogućnost da su Ameri odlučni na korak dalje u odnosu na paljenje Afganistana, Iraka, Libije, Somalije, Sirije i dosadno je dalje nabrajati te su odlučili u Rusiju uvesti „demokraciju“. Jak je razlog takvoj pomisli činjenica kako je Obmana B. Obama najavio bezpoštednu borbu za prava pedera a Rusi su kako znamo, pederizaciju zakonom odgodili na pedeset ili čak sto godina (zaboravih).

Ameri imaju problem. A to je da su dužni više nego Grčka u onoj sintagmi; dužan kao Grčka. Takozvana najjača svjetska ekonomija radi s novcem koji su oteli iz daleke budućnosti a k tome dvije trećine tog novca duguju Kinezima, što je, naravno, u većoj mjeri problem Kineza. I sad to je kao bicikl Ameri ako stanu – padaju (nedavno je svijet svjedočio kako su truli iznutra iako su oni svoje prosvjednike brzo i efikasno utišali). Oni naprosto moraju „izvoziti demokraciju“ a pritom su im kao odredište draže države koje obiluju energentima ili vodom makar ne zaziru ni od tla pogodnog za uzgoj maka i konoplje. Moglo bi se reći: farmeri u duši, motika u srdcu…

E sad zašto žaba diže nogu kad konja potkivaju? Ili što Hrvatska ima s tim? Zašto se zamjeramo Rusima ispraznim blebetanjem kad nam je Rusija daleko prikladniji trgovinski partner nego Zapad a vidimo kako je upravo slijepa orijentacija na Zapad urodila gospodarskom katastrofom a da ne govorimo o onoj daleko većoj i dalekosežnijoj katastrofi... etike (morala, ćudoređa… kako vam drago) i da je upravo ta pogubna orijentacija k Zapadu iznjedrila likove poput Sanadera, Jovanovića, Filipovića itd. Recimo da Ukrajina uspije odbaciti Ruse kakva korist ako je stavimo u paralelu s sudbinom Hrvatske?

Poginulo je šesnaest tisuća (16.000) Hrvata ne bi li odbacili jaram Beograda a onda je skupina prodanih duša na vrat Hrvata nabacila bruxelleski. Omanja skupina maloumnih je pritom pljeskala. I gdje smo sad? Plaćamo članarinu od 600 milijuna eurića a na koljenima izmolimo ni punih 200 a mjerilo uspjeha je; tko je više novca, našeg, hrvatskog novca, izmolio nazad. Čak se otvaraju i škole za molitelje. Jer satrapi iz Komisije se uvrijede ako ih ne molite na propisani način. Promislite malo koja je to svinjarija; mi njima damo čistu „lovu“ isisanu iz i inače anemičnog krvotoka Hrvata a onda moramo dodati još „love“ ne bi li stvorili infrastrukturu (škole sa svim troškovima, profesore, „autsorsirane čistilice“, itd.) za školovanje „molitelja“ kojima zatim treba plaća i stolac i grijanje i što sve ne.

Nevjerojatno. Čista ludost. Matematika za idiote izgleda otprilike ovako; daš 600 onda izmoliš da ti vrate 200 od čega oko 50 ide njima za nadzor, oko 50 su troškovi a 50 košta školovanje molitelja a preostalih 50 ionako dobiju tzv. udruge civilnog društva koje se uglavnom bave afirmacijom spolno izopačenog ponašanja. Istina je da se tu i tamo desi neka proizvodnja i mogu samo sanjariti što bi bilo da smo uštedjeli onih početnih 600.

No, vraćam se na kazačok. Uostalom ako Amerima pridržavamo pravo da teroriziraju svijet pod egidom zaštite svojih interesa elementarno poštenje zahtjeva da isto tako budemo tolerantni prema bilo čijem terorizmu ako je opravdan zaštitom interesa. Mala crtica za kraj, za nagradu što vojnici iz Hrvatske (jer sram me napisati Hrvatska vojska) pomažu u teroriziranju svjetske sirotinje dobili smo od gazda par kamiončića za koje je pisalo kako su se pokazali neprikladni u kamenitom Afganistanu jer su propadali u tlo čim bi napustili cestu (vrlo su težki) pa eto s nestrpljenjem očekujem da ih naši, pardon, generali iz Hrvatske uključe u neku vojnu vježbu u Slavoniji.

Mladen Šepić-Barba, A-HSP, Vrbovsko


slobodnadalmacija.hr

IME ZLOČINCA TITA NA KAZALIŠNOM TRGU NAJBOLJI JE ODRAZ VLADAJUĆE GARNITURE

Građanska inicijativa "Krug za trg" današnjim je javnim prosvjedom pred Hrvatskim narodnim kazalištem ponovila svoj zahtjev Gradskoj skupštini, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću i Hrvatskom saboru za preimenovanjem Trga maršala Tita u Kazališni trg.

Koordinatorica "Kruga za trg" Maja Runje istaknula je pred nekoliko stotina ljudi kako ostaju pri zahtjevu da se Titovo ime ukloni iz svih javnih prostora u Zagrebu i Hrvatskoj. Za njih 8. svibnja 1945. nije dan pobjede, mira i demokracije, kao što je to bio za građane Zapadne Europe, već dan poraza zbog dolaska na vlast totalitarističkog režima u tadašnjoj Jugoslaviji.

Runje je optužila Bandića da je odgovoran što Zagreb i danas ima trg s Titovim imenom dodajući kako on to ime "čuva zajedno s lijevim strankama SDP-om, HSLS-om i HNS-om". No, odgovornima drži i intelektualce koji o tome šute, na čelu s rektorom Sveučilišta Aleksom Bjelišom i dekanima zagrebačkih fakulteta.

Književnik Hrvoje Hitrec smatra da to pitanje treba riješiti Hrvatski sabor, a ne Gradska skupština. Kazao je kako je svjestan da to neće uspjeti sadašnji saziv Sabora, te ustvrdio da je "ovoj vlasti vrijeme na izmaku".

"Zagreb je naš grad i grad kulture, i uvreda je da ovaj trg nosi ime komunističkog silnika kojem je sloboda pojedinca i naroda bila strana", rekao je Hitrec.

Član inicijative Ante Beljo optužio je Bandića da u "jutarnjim satima štuje blaženog Alojzija Stepinca, a poslijepodne nosi Titovu petokraku".

Kao govornici trebali su okupljenima obratiti i filozof Jure Zovko i odvjetnik Zvonimr Hodak, no nisu se pojavili na skupu.

Prosvjednici su nosili natpise "Uklonite zločinca s Kazališnog trga", "Onaj koji odobrava zločin je zločinac", "Trg zločinca Tita", 'I ja sam ga volio dok nisam saznao da je zločinac' te transparent s natpisom "Olujom do Hrvatske, lustracijom do slobode".

Na skupu se u jednom trenutku čula osoba koja napade na Tita nije odobravala, što su okupljeni doživjeli kao provokaciju. U nekoliko navrata za vrijeme spominjanja Milana Bandića prosvjednici su negodovali glasnim zviždanjem, te glasnim uzvicima tražili lustraciju.


hrsvijet.net

U blizini Srba ekshumirano 30-ak osoba, ubijenih u ljeto 1941.

Na Dabinu vrhu u gustoj šumi, u blizini Donjega Srba, počela je ekshumacija posmrtnih ostataka 30-ak mještana hrvatskoga sela Brotnje, ubijenih najvjerojatnije u ljeto 1941., među kojima je bilo i djece, a pretpostavlja se da su ih ubili ustanici iz Srba.

Dok se ne obavi kriminalistička obrada po nalogu suda i Državnog odvjetništva, nitko od mjerodavnih ne želi reći tko su žrtve, a tko počinitelji zločina, pa ni ministar branitelja Predrag Matić.

-Na tragu Vladine politike da je žrtva – žrtva i da svaka žrtva zaslužuje dostojno počivalište, ovdje smo došli da nakon 73 godine ekshumiramo posmrtne ostatke ovih žrtava, da ih dostojno pokopamo - rekao je ministar Matić u izjavi za Hinu i dodao da su obitelji dale uzorke krvi za njihovu identifikaciju.

-Sve ukazuje da je riječ o članovima obitelji Ivezić - rekao je pomoćnik ministra Ivan Gruić i dodao da će se to sigurno moći reći tek nakon provedene obrade i potvrde identiteta nekih žrtava.

Prof. dr. Milorad Kubad sa Zavoda za sudsku medicinu rekao je da dosad pronađeni ostatci pripadaju osobama od dječje dobi do osoba starije životne dobi.

Gospićki biskup Mile Bogović, koji je danas također bio na Dabinu vrhu, ocijenio je da se upravo zato u Srbu ne bi trebalo okupljati i slaviti ustanak 27. srpnja.

-U tome naletu prve puške koja je puknula 27. srpnja 1941., nakon toga se ovo ovdje dogodilo - rekao je biskup Bogović.

Inače, više od 70 godina stare posmrtne ostatke žrtava iz duboke jame iznijeli su speleolozi Hrvatske gorske službe spašavanja.

D.Š.


Ima li Hrvata dostojnog tog imena, a da mu ne poteku suze na pogled ovog komunističkog zločina!

Kakvi izrodi mogu slaviti krvoloka Tita pod čijim vodstvom su se događala ova klanja nad najnevinijim!


dragovoljac.com

BORIS LALOVAC - JUBILARNI DESETI SRBIN U 'HRVATSKOJ' VLADI

Boris Lalovac, sin Obrada Lalovca, brat Miloša Lalovca, novi ministar financiija, jubilarni je deseti Srbin u kukuriku vladi koja broji ukupno dvadedeset i jednog člana. Srba je u 'hrvatskoj' vladi danas 47,6%.

Ovo je, vjerujemo, apsolutni rekord u udjelu Srba u hrvatskoj vladi od kada iste postoje. Toliki udjel Srba u najvišem izvršnom tijelu na ovim prostorima je postojao ni u vijećima ZAVNOH-a, Narodne fronte, Narodne Republike Hrvatske, Socijalističke Republike Hrvatske i sličnih institucija od 1941. godine na ovamo.

Srba je u 'hrvatskoj' vladi u postotku više nego u vladi BiH. Više nego u vladi Kosova. Tek malo manje nego u vladi Srbije. Inače, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj je bilo 4,36% Srba, što znači da je njihova zastupljenost u vladi 11 puta veća nego u stanovništvu RH. Takvu nacionalnu supremaciju nikad nisu uspjeli ostvariti ni bijelci u Južnoj Africi za vrijeme apartheida, a ni Židovi u izraelskoj vladi. Takva disproporcija između udjela u stanovništvu i udjelu u vlasti teško da je bila zabilježena i u kolonijalnom sustavu.

Srbi su danas činjenično vladajuća klasa u Hrvatskoj, i to više nego što su to bili ikada u povijesti.

Pero


KRUG ZA TRG

Građanska inicijativa za Hrvatsku bez totalitarističke simbolike u javnim prostorima

UKLONIMO MARŠALA TITU IZ ZAGREBA I HRVATSKE

Odlučno ostajemo pri zahtjevu da Gradska skupština grada Zagreba odobri ime Kazališni trg, Sveučilišni trg ili koje drugo prikladno ime zagrebačkom trgu nazvanom imenom maršala Tita. Maršal Tito odgovoran je za ubijanja, zatvaranja i mučenja protivnika komunizma i Jugoslavije tijekom svih godina svoje vladavine. Trg maršala Tita uvreda je žrtava, a također i zapreka razvitku demokracije.

Dođimo svi
u četvrtak 8. svibnja 2014. u 11 sati
na tužnu obljetnicu uspostave jugoslavenske komunističke diktature
pred Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Govornici:
dr. sc. Jure Zovko
Zvonimir Hodak, odvjetnik
Hrvoje Hitrec, književnik

Glazba:
Klapa Prijatelji

Koordinacijski odbor: Ante Beljo, Goran Blažeković, mr. sc. Zdravka Bušić, Anđa Lovrić, Cika Mikolčić, Jasna Pavelić Jureško, Đurđa Puškaš, Maja Runje, Ivančica Sekula, Radovan Slade Šilović, Eduard Spahić, Maja Šovagović, Smiljana Šunde, mr. sc. Zorka Zane i dr. sc. Željka Znidarčić.
Tel.: 01 4668 137 i 091 9578 969; e-pošta: krugzatrg@yahoo.com


Bez čišćenja i dekomunizacije Hrvatske nema napretka

Nove europske zemlje koje su uspjele u tome, uspjele su na način da su sve takve kadrove sa svih razina vlasti uklonili iz javnog i političkog života. Mi to nažalost nismo učinili kada je bilo vrijeme za to, a sada je zapravo prekasno. Neće oni valjda sami sebe ukloniti. Ti ljudi, iako su manjina, truju dušu i biće hrvatskog naroda. Udbaši i udbaški sinovi na našu žalost dobro su umreženi, manjina su, ali oni drže medije, i oni nam diktiraju stvarnost, oni nam daju svoje informacije koje dezinformiraju čestite hrvatske ljude. To je problem koji izgleda skoro pa nerješiv. Mi se bavimo samo simptomima. Ispada da smo se borili za ništa – naša zemlja se izgleda ne zove Cro-atia, nego kao da se zove Cro-slavija.

General Željko Glasnović


"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"
Kralj Tomislav


dragovoljac.com

KAD HRVATSKA TELEVIZIJA GLUMI NARODNU MILICIJU

E dragi moji Ustanici upravo sam imao sukob sa jednim od najvećih neprijatelja Hrvatske države u posljednje vrijeme...i to pred svojim kućnim pragom. Trajalo je doduše 10-ak minuta, ali je bilo oštro i napeto...

Dok se ja tako za računalima pripremam za svakodnevni rad i razmišljam što danas zanimljivoga odraditi na Hrvatskom Nacionalnom Krugovalu Ustanici, kako probuditi uspavanu naciju da se zauzme za sebe... prebirem po mislima, tekstovima i povijesti uz naravno jutarnji vojnički doručak, kavu i cigaretu kad li... onaj ružni zvuk interfona rastjera misli i ideju...

Naime, zazvoni netko prije desetak minuta do osam sati dolje na glavni ulaz i javim se na interfon... muški glas onako arogantan i autoritativan kaže "Otvorite terbamo Vas službeno!"
Ja već pomislih "Narodna Milicija" pa rekoh k`o neka frajla "Samo trenutak..." i brzo sakrijem laptop i vanjske diskove da ih ne odnesu ako su došli po poslu za koji pomislih da jesu...
Otvorim ja tim "službenim" likovima vrata glavnog ulaza, penju se stubištem... škicnem vidim notezi u rukama, evo ih... po mene pomislih.
Dolaze do vrata jedan otvara notes, a drugi se hvata za džep.
"Izvolite što trebate" upitah onako odriješito?
Kad lik meni na pred nos nabije iskaznicu HRT-a?!?, prvo mi je laknulo, a onda kad sam mu sasuo u facu psovke o programu, partizanima koje veličaju, lažima kojima obmanjuju naciju i šefu starom suradniku KOS-a im... svašta sam rafalno izrekao u nekoliko minuta...
No oni hladno: "Moramo ući i evidentirati TV prijamnik.."!
Bome nećete, odgovorih, ni Vas dvojica sami, niti sa još sto specijalaca U MOJ HRVATSKI DOM UĆI NEĆETE... i zalupih vrata sa treskom obojici u facu...
I eto to mi je bilo za dobro jutro... Kakav HRT mamicu vam lihvarsku, lažljivu jugonostalgičarsku.
Kad budem gledao HRVATSKU televiziju sa HRVATSKIM programom o HRVATSKIM temama, HRVATSKOJ POVIJESTI, HRVATSKIM LJUDIMA i OBIČAJIMA onda ću im platiti, ma šta platiti, onda ću ih pustiti u svoj dom i još počastit ićem i pićem u mom HRVATSKOM DOMU... do tada odjezdi Bando lopovska.
Ja sam u svojoj državi koja nije vaša... MOJ DOM JE MOJA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA... - bile su riječi koje sam im u gotovo u jednom dahu iZgovorio prije nego su poljubili vrata...

ZA DOM SPREMNI!

Mario Maks Slaviček


Podsjetnik...

Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić


Podsjetnik...

Vodeći svjetski znanstvenik (ateist) tvrdi: Bog zaista postoji

Postoji samo jedan znanstvenik u povijesti koji je bio nazvan "ikona ateizma" i "prvak ateizma". Riječ je o dr. Anthony Flew, profesoru filozofije na najpoznatijim svjetskim sveučilištima, autoru brojnih knjiga koje osporavaju religiju, od kojih je najpoznatija "Bog i filozofija" - knjiga koja je imala brojna izdanja.

Profesor Flew je bio idol svim svjetskim ateistima, a njegove debate s religioznim znanstvenicima bile su omiljeni program ateistima diljem svijeta. Veliki uspon ateizma u suvremenom svijetu doveo je do formiranja brojnih klubova ateista, a ikona svakog od tih klubova bio je prof dr. Anthony Flew. A onda se dogodilo nešto neočekivano, šokantno ...

Na nedavnoj debati s jednim religioznim znanstvenikom dr. Flew je iznosio poznate ateističke argumente, a onda mu je suprotna strana uputila dva pitanja:

(Prvo pitanje): "Gospodine Flew, ja u rucim držim Bibliju. Gdje je nastala ova knjiga? "

Dr. Flew je odgovorio: "Nastala je u tiskari, naravno."

Onda mu je religiozni znanstvenik prigovorio: "U ovoj knjizi se nalazi informacija, što znači da je knjiga nastala u umu pisca, a ne u tiskari. Slažete li se? "

Dr. Flew se složio: "Da, u pravu ste, ta knjiga je nastala u umu pisca."

A onda je uslijedilo pitanje na koje dr. Flew nije znao odgovoriti:

(Drugo pitanje): "Gospodine Flew, pošto svi živi organizmi imaju u sebi vrlo složenu informaciju, zapisanu u genima, u čijem umu je nastala ta informacija?"

Dugotrajna šutNJa dr. Flewa bila je šokantna za njegove ateističke simpatizere, pa je razgovor skrenut na drugu temu, a spomenuto pitanje ostalo je neodgovoreno.

Tijekom devet mjeseci nakon rasprave dr. Flew je razmišljao o pitanju na koje nije znao odgovor. Njegov moto, kojim je učio studente tijekom više godina, glasio je: "Treba slijediti činjenice bez obzira na to kuda te one odvedu."

I tako su činjenice odvele najpoznatijeg svjetskog ateistu do zaključka koji je iznio na konferenciji za tisak koja će izazvati pravi potres u velikom dijelu znanstvene zajednice. Pred brojnim kamerama dr. Flew je izjavio:

"Dame i gospodo, poštovani prijatelji, sazvao sam ovu konferenciju za tisak da vas obavijestim kako sam postao religiozan. Pod pritiskom jasnih i nedvosmislenih znanstvenih činjenica morao sam prihvatiti da Bog postoji. U najnovijem izdanju moje knjige 'Bog i filozofija' pisat će da su sva moja dosadašnja djela pobjeđena. "

Šok je bio potpun. Nevjerica nije silazila s lica i usana vojske svjetskih ateista.

Kada je ova vijest odjeknula u svjetskim medijima, u isto vrijeme krenula je lavina komentara ateista da dr. Anthony Few "nije tako mislio", kako su mediji "loše prenijeli njegovu izjavu" itd. Onda je dr. Flew ponovno izašao pred kamere i ponovno potvrdio svoje jasno opredjeljenje da Bog postoji i kako je to znanstvena činjenica koja je jasna i neoboriva.

Ali, kao što smo svjedoci da u ovom svijetu postoji ona strana koja agresivno prikazuje svjetlost kao tamu, crno kao bijelo, a slatko gorko, tako je nastavljena agresivna kampanja u brojnim medijima kako dr. Flew nije izjavio da je postao religiozan, kako ga "religiozni fanatici pogrešno interpretiraju "i kako je ateizam jedini pravi put u životu.

Dr. Flew je onda sjeo i napisao autobiografsku knjigu "Priznajem: Postoji Bog!" - Kako je najortodoksniji svjetski ateist promijenio svoj stav ". U toj knjizi on opisuje svoje odrastanje u religioznoj obitelji, svoje skretanje u ateizam pod utjecajem ateističke literature i dugogodišnji rad na mjestu profesora filozofije na brojnim svjetskim sveučilištima kao najvatreniji promotor ateizma u svijetu. A onda, uslijedio je preokret pod utjecajem jasnih znanstvenih činjenica.

U svojoj knjizi dr. Flew, kao maestralni filozof i logičar, pokazuje kako je najpoznatiji svjetski evolucionist, Dr. Richard Dawkins, potpuno pogrešno objasnio fenomene u prirodi, i zloupotrijebio svoj utjecaj kao profesor biologije na Oksfordskom sveučilištu. Knjiga dalje obrađuje i druga pitanja u vezi s odnosom znanosti i religije, i znanosti i ateizma, i predstavlja pravi udžbenik zdrave logike i jednostavnog znanstvenog razmišljanja.

Kao religiozan čovjek, dr. Flew citira biblijski tekst i kaže: "Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkog slatko a od slatkog gorko."

Razvoj znanosti bacio je novo svjetlo na bezbrojna čuda prirode koja potvrđuju tvrdnju da je ovaj svijet stvoren te kako nije mogao nastati slučajno, kako tvrdi suvremena teorija evolucije. Arheologija, geologija, astronomija i druge znanstvene discipline pokazale su kako postoji potpuni sklad između suvremenih znanstvenih otkrića i izvješća danih u Bibliji. Tvorac ne samo kako je stvorio ovaj svijet, već je čovjeku dao jasne upute za kvalitetan i uspješan život, zapisan u Bibliji.

Činjenica je da ne postoji šteta koju čovjek može izazvati, a koju Tvorac ne može ispraviti. Istinski religiozni ljudi, kao dr. Anthony Flew, svjesni su te činjenice i hrabro nastupaju u obrani onoga što je istinito i životno važno. Onaj koji je stvorio čovjeka u stanju je to ponovo učiniti, i nakon njegove smrti, a za one koji su uporni u pobuni i destrukciji ne postoji nijedan dokaz koji bi mogao da ih pokrene u pozitivnom smjeru, kao što Tvorac kaže: "Ovima mogu i mrtvi da ustaju iz grobova, ali neće vjerovati."


Tako je govorio Zvonko Bušić...

Kako nadvladati činjenicu vlastite smrtnosti?!

Po Platonu, to je moguće postići na dva načina: kroz djecu, dakle biološko potomstvo, i kroz svoja djela.
Važnost ovog prvog, biološkog načina je da se kroz njega realizira zajednica, osjećaj pripadnosti, svetost naroda.
Što se tiče drugog načina, Platon navodi Homerov primjer. Kaže, ne znamo je li Homer imao bioloških potomaka, ali ga se sjećamo kroz njegova djela, na neki ga način tako prizivamo u život.
Mislim, zapravo uvjeren sam da čovjek po svojoj naravi želi služiti dobru. Ali život je stalna borba i ostati na ispravnom putu nije lako. Čovjek je često slab, lako se prepušta užicima, boji se napora, udaraca života, boli, patnje.
Međutim, živi li više onaj tko pati ili onaj tko uživa? To je, po meni, pravo pitanje!
Smatram da je istinski život križ, da, život je patnja i patnja je život!
Koliko god želim mladim generacijama da izbjegnu patnju i tamnu stranu života koju smo mi stariji imali prilike upoznati u burnim vremenima prošlog stoljeća, mislim da će tako ostati na neki način uskraćeni ako i oni ne prođu kroz kušnje.
Kierkegaard ispravno zaključuje da je onaj tko nije osjetio gorčinu života promašio njegov smisao. Dostojevski također drži da su patnje i stradanja jedini pravi izvor dubokih spoznaja. U tom smislu, koliko god se strašnom činila moja kazna, ja sam čovjek sudbini i Bogu zahvalan što sam je imao priliku doživjeti i nadživjeti.


www.hazud.hr

OKTOPODSKI DUH TITOVŠTINE

Sada je posve razvidno da je Tito bio mit,lažni car kao Šćepan Mali u nekadašnjoj Crnoj Gori, te dugo živi u spodobama podmetnutih ljudi radi lakšeg držanja Balkana u pokornosti velesila.

Poznati američki povjesničar R.J.Rumel u svojoj knjizi „Ubojica preko vlasti“ je Tita smjestio na deveto mjesto najvećih ubojica u povijesti, jer je pomoću vlasti i u doba rata i mira pobio 1.700.000 ljudi. Kada bi se količina ubijenih ljudi sravnjavala s brojem ukupnih stanovnika, tada bi Tito bio veći ubojica i od Staljina koji je ubio 42.miliona gradjana.

Tito je osim toga mijenjao svoje fizičke likove nekoliko puta i bit je njegova stvarnog identiteta veliki zločin protiv čovjeka i čovječanstva. Do sada su napisane brojne knjige koje skidaju veo s toga oktopodskog lika, a i danas se zadržava i vrlo efikasno djeluje u Hrvatskoj tajna organizacija „Hobotnica“ koja okuplja pravovjerne komuniste sa zadatkom da ulaze u sve stranke i sve pore vlasti, kako bi se i poslije Tita zadržao duh titovštine, a stim u vezi i sudjelovanja u vlasti. Svaki Dragovoljac domovinskog rata često i s pravom na ratištu su slušali da je aktualna vlast ratovala s nacionalistima i četnicima, ali bojovnici koji su ratovali na bojišnici nisu znali da je tadašnja vlast vojnu imovinu i vojne stanove djelila komunistima i onima koji su promjenili svoje ime i prezme te postali najugledniji članovi domoljublja. Posljedice toga se zato danas vide: da komunisti progone istinske domoljube, borce i invalide, a promoviraju zaplotnjačke komuniste.

Tko je Tito?

Već smo istaknuli da je Tito mit za prevlast Rusije na Balkanu. A tko je on stvarno, to još nije raščićeno. Priredjivačica postave muzeja Titu u Kumrovcu Marijana Gušić je ustvrdila kako nijedan dokument o njegovoj osobnosti nije identičan. Različiti su datumi njegova rodjenja, još su različitije dvojbe oko imena Broz i pripisivanje njegove osobe Hrvatima.

Supruga Emica Ivana Krajačića je isto tako svjedočila kako je njen muž imao nalog da odmah po dolasku u Zagreb 1937.god. ubije tadašnjeg Tita, ali ga je on poštedio i oba su pobjegla, te izbjegla sigurnu smrt od obavještajnih službi.

Imamo više svjedoka koji su vidjeli da je Tito poginuo u petoj ofanzivi na Sutjeski i nikada nigdje ne piše kako je on, ako je bio živ, stigao u Bari, iako je Dedijer vodio bilješke za svaki Titov dan rada i života.Tu je zatim još zagonetnije dovodjenje novoga Tita na Vis i promoviranje za maršala. Naime, njegova uniforma posve odudara od partizanskih vojnih odora.

Medjutim ma tko on osobno bio, Tito predstavlja najvećeg zločinca za hrvatski narod, jer je ubio više od pola milijuna Hrvata nakon svršetka rata, bez sudjenja i osude koje bi počivale na demokratskoj proceduri. Danas titoisti stalno naglašavaju kako treba svakog branitelja voditi na sud koji je osumlječen, a pri tome još i danas oni slave Tita i one partizane koji su tolike stotine tisuća Hrvata pobili. Njima se to okrutno razbojstvo oprašta I to je demokracija i pravna država.

Najnoviji plan „Hobotnice“

Duh zločinačke titovštine je još medju nama i živ je jer ga neokomunisti podržavaju i šire. Članovi „Hobotnice“ se zato i sada ubacuju u sve male stranke i kontroliraju ih. Čak su tako i u neke udruge Domovinskog rata koje nastoje pridobiti pomoću davanja malih novčanih pomoći ili zapošljavanja ali najveći dio dragovoljaca odupro se tome,jer je shvatio da su oni dio komunističke hobotnice koja sada radi za zapadne kapitalističke organizacije s istim ciljem: da Hrvatsku pretvore u prvu Evropsku koloniju. Ne možemo završiti ovaj prilog da ne istaknemo odlučno kako Hrvatskoj nema slobode ni prosperiteta dok se na vlasti nalazi bilo koja garnitura komunističkih plaćenika i poslušnika. Bez obzira, njima je konačno odzvonilo, jer oni više ne mogu ništa: ne mogu zaposliti, otvoriti radna mjesta te ne mogu otvoriti perspektivu mladih i razviti produktivno gospodarstvo. Oni mogu samo zaoštriti represije prema dragovoljcima domovinskog rata, ali će to biti samo uvod u gradjanski rat ojadjenom i opljačkanom narodu u kojem će oni gore proći od zločinačke srpske armije koja je tad okupirala 1/3 Hrvatske do Oluje. I tek tada, kada se oslobodimo ostatka komunističkog oktopoda bit će završeno oslobadjanje Hrvatske države te će se moći razvijati demokratski i u njoj će svatko trošiti samo ono što je zaradio i ostvario svojim radom.

Zvonko Palavra


JUGOKOMUNISTIČKE TOLJAGE U JASENOVCU!

Upravo na dan Titine smrti jugokomunističko četnička klika svojim toljagama mlati po Hrvatima NDH. I kao da se natječu tko će krvoločnije i strašnije izmišljati jasenovačke zločine protiv tvrdnji svih preživjelih logora Jasenovca, koji osobno govore o sasvim drugim ponašanjima u tome sabirnom logoru Jasenovcu.

Ova vladajuća Kukuriku klika RH ne mari ni za kakve druge tvrdnje osim onih koje su izmišljali na branitelje NDH u ratu. Njima ništa ne znače toliki svjedoci kao što je komunistički sekretar Ante Ciliga, koji je bio prve dvije godine jasenovački stanovnik. Ili toliki brojni drugi koji su navedeni u knjigama o Jasenovcu, kao što su to najnovije objavljene knjige gospodina Mladena Ivezića koji u detalje na stotinama stranica iznaša podatke o tim jasenovačkim žrtvama u knjizi "Jasenovačke brojke" i tek izišloj "Titov Jasenovac". Na sreću konačno se odlučila grupa hrvatskih znanstvenika sa dr. Stjepanom Razumom organizirati jedno istražno tijelo na hrvatskoj i međunarodnoj razini o stvarnim žrtvama Jasenovca koje bi trebali podržati svi istinoljubivi Hrvati kako bi jednom i zauvijek začepili žvale jugokomunističkim lažovima toljagašima, koji su zabranili bleiburške hrvatske žrtve a sipaju laži o Jasenovcu i to upravo danas na dan smrti njihova ideologa jednoga od deset najvećih zločinaca XX stoljeća po svim međunarodnim ocjenama.

Upravo su se u javnosti pojavili zapis dr. Lalića koji je 16 zadnjih godina Titina života bio njegov osobni liječnik i koji je 106 puta putovao svijetom u pratnji Tita po svim zemljama osim Australije. Dr. Lalić je bio Titin liječnik sve do kraja života. On piše o zadnjim danima Titina života kako je znao bjesniti, sa svojim ratnim borcima partizanima pjevati ruske pjesme te kako nije dao odsijecanje noge sve dok ga boli nisu na to prisilile. Lalić tvrdi kako je Tito bio 68 dana u komi prije smrti 4. svibnja u 15 sati i 5 minuta kada su mu isključili sve aparate koji su ga držali na životu. Dr. Lalić tvrdi kako su njegovi biografski podaci istiniti kako su mu uz mrtvo tijelo prišili odrezanu nogu koja je bila u hladnjaku.

No najvjerojatnija je istina o Titi ona koju je objavio bečki Bild nakon njegove smrti da je Tito vanbračno dijete Slovenke Marije koja je bila kmetica na imanju mađarsko hrvatskoga grofa Erdedyja i kako je Tito vanbračno dijete koje je Marija rodila u Sloveniji kod njegova bake gdje je bio kao dijete prvih dana. Zatim da su Mariju udali za kmeta Franju Broza koji je radio na istome feudu s kojim je kasnije rodila više braće i sestara za koje Tito nikada nije mario. On je prezirao i svojega očuha Franju tvrdeći da je bio pijanica. Svi Titini podaci govore o njemu kao o vanbračnome djetetu, a takva djeca često u rođenoj majci na vide pravu ženu. Tito gazi sve žene. S prvom ženom u Svetome Trojstvu imao je troje djece koja su mu pomrla od gladi kada se on ženio s Ruskinjom Pelagijom u Rusiji, kao i svim kasnijim takozvanim Titinim ženama sve do Jovanke Budisavljević.

Mate Ćavar


Pobjeda razuma i istine

Prema aktualnom nalazu i mišljenju Klinike za psihijatriju Vrapče, Marko Francišković nema dijagnozu paranoidne shizofrenije, kako je to bilo utvrđeno (dakako, lažnim!) vještačenjem koje je naložilo Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu u tijeku prethodnog kaznenog postupka koji je vođen protiv njega. Dakle, Marko je potpuno zdrav! A taj 'kazneni postupak' uopće i nije proveden zbog Markova 'shizofrenog ludila opasnog po okolinu' nego zbog povrijeđene sujete Marku intelektualno inferiornog prvoga hrvatskog pandura, Ranka Ostojića.

Pravi razlog je bio atavistički pojam nekadašnjeg 'verbalnog delikta' prokušanog komunističkog sredstva korištenog za obračun s nepoćudnim osobama etiketiranim kao 'državni neprijatelji'! Sve u svemu, umjesto kaznene prijave Marko Francišković dobio je liječničku potvrdu da je lud pa je strpan u ludnicu kako bi se njegovo političko zatočenje prikazalo humanim postupkom u interesu njegova zdravlja i 'zaštite okoliša'. Uistinu, komunistički morbidno!?

Prisjetimo se. Svojedobni kandidat za gradonačelnika Zagreba, vrhunski intelektualac, hrvatski branitelj, otac troje djece i pripadnik vlasti nepoćudne Udruge ‘Pravednik’, Marko Francišković upotrebom brutalne neo-milicijske prisile poput okorjelog zločinca bio je doveden u prostorije zagrebačke PU početkom kolovoza prošle godine. Priveden je zbog, doduše uvredljivih, komentara upućenih ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću na službenoj Ostojićevoj facebook stranici, a na koje mu ministar Ostojić nije 'ostao dužan' upustivši se u obostrano podjednako uvredljivu prepisku. Nakon što je iscrpio svoju bogatu psovačku i prostačku retoriku prvi hrvatski pandur posegnuo je za njemu raspoloživim mjerama nedemokratske prisile te je izdao nalog za prisilno privođenje svog 'facebook'-protivnika.

Potpuno zdrav, i mentalno i fizički, Marko Francišković je 'atraktivno' uhićen pa zatočen u psihijatrijskoj bolnici s veoma podozrivim liječničkim (kvazi)nalazom za kojeg je danas utvrđeno da je u cijelosti lažan, izmišljen ili podlo smišljen ako hoćete. Temeljem tog lažnog, dakako i u svakoj, iole demokratskoj zemlji, pravno kažnjivog dokumenta prisilno je kljukan s veoma agresivnim lijekovima-antidepresivima itekako opasnim po psihu zdrava čovjeka. Nije li to zločinački pokušaj trovanja zdravog čovjeka dobro poznat iz doba Stepinčeva tužitelja Jakova Blaževića odnosno Titinog komunizma!? Tko je onda 'lud' u ovoj zemlji? Pa, mnogima je danas od vladajuće garniture u ovoj zemlji potrebna barem psiho-terapija obzirom na to gdje su kroz ove 2,5 godine svojom 'ludom-šizofrenom politikom' doveli hrvatsku državu i hrvatski narod.

Međutim, ponašanje i rigidno komunističke metode 'crvenog pandura' Ranka Ostojića svakako ukazuju na opaku boleštinu koju bi sasvim slobodno mogli nazvati političkom šizofrenijom opasnom po okolinu. Nije li slučaj Marka Franciškovića sumrak ionako mizerne hrvatske demokracije kroz besprizorno gaženje temeljnih ljudskih prava i sloboda? Dakako, atak je to u prvom redu na ljudski dignitet uz perfidni autizam hrvatske vlade, hrvatskog pravosuđa, državnog odvjetništva, ministarstva zdravlja i sve to uz 'kurvanjsku' šutnju licemjerne 'nove pravde' s Pantovčaka!

Sasvim očito, nešto je trulo u državi Hrvatskoj

Jer, metaforički kazano kičma demokracije(a bez demokracije nema ni ekonomskog prosperiteta, nap. a.) sazdana je od temeljnih ljudskih prava i sloboda a kad su, kao u slučaju Marka Franciškovića ta prava i slobode pogažene, 'nema tog kiropraktičara, koji će ovu kralježnicu, bez duge i teške terapije dovesti u red, za to je potrebna puno naprednija kirurgija i dugotrajna terapija' (cit. Milanović u Bluesun Hotelu Kaj u Mariji Bistrici). Dakako, ova vlast (i vlada) nije dorasla tom zadatku, sve što radi suprotno je demokraciji!

Damir Kalafatić


Hrvati moraju utvrditi istinu o Jasenovcu!

Hrvate se proglašava genocidnim već desecima godina zbog sabirnog radnog logora Jasenovca. Izmišljaju se brojke od sedamsto tisuća žrtava u Jasenovcu pa do konačnih više od 83 tisuće koje su na popisu u tome logoru. Vrijeme je da hrvatski znanstvenici utvrde istinu o broju svih žrtava u tome logoru koji neprestano ponavljaju i sadašnji vlastodršci Kukuriku koalicije.

Ulazimo u Europsku uniju i red je da o Jasenovcu i tim žrtvama bude utvrđena istina. U vrijeme Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina na zagrebačkoj televiziji je bio prikazan zapisnički svezak iz Jasenovca i rečeno je kako je u njemu upisano 18.600 svih koji su prošli kroz taj logor.

Moralo bi se utvrditi gdje su sada ti zapisnici.

Gospodin Ilija Barbarić koji je bio službenik u logoru uspio se spasiti i još uvijek živi u Brazilu. On je napisao svoju knjigu koju je izdala naklada Bošković iz Splita u ožujku 2010. pod nazivom "Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime", u kojoj se spominje taj isti broj od 18.600 osoba koje su prošle Jasenovac. I da nitko nije bio nezabilježen.

Još je napisana jedna knjiga pod naslovom "Ogoljela laž logora Jasenovac" koju su napisali Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, a izdana je od strane tvrtke Publisher u nakladi Emila Čića, koji je ujedno i urednik ove knjige. U toj se knjizi mogu jasno vidjeti svekolike laži o stradanjima u ovom logoru Jasenovcu. Ova se knjiga može kupiti u knjižari na Kaptolu, a izdata je u Zagrebu 2008. godine.

Gospodin Ante Ciliga je kao hrvatski komunist bio u logoru Jasenovcu sve do 1943. godine i on tvrdi za Židove kako su zauzimali sve unutarnje položaje kako za industrijsko područje tako i za prirodnu govedarsku farmu što dokazuje istinu da se radilo o radnom logoru, kao i to da Židovi nisu bili progonjeni od strane NDH, nego od strane Trećega Reicha na cijelom području njegove dominacije. A NDH je bila pod posebnim pritiskom Trećega Reicha zbog obnove NDH uz pomoć sila Osovine.

Dočim Ivica Brkljačić izjavljuje: "Dok sam bio zapovjednik logora Jasenovac, od 29. ožujka 1943. do 30. travnja 1944. nije se smjelo ni tući, a kamoli ubijati logoraše".

Povjesničar Mladen Ivezić godinama istražuje žrtve Jasenovca i na zagrebačkoj televiziji izjavljuje u emisiji "Zeleno-modra magistrala" kako u Jasenovcu nije stradalo više od tri tisuće onih koji su se ogriješili o NDH i javno se poziva na sud ako treba.

Znači da se i sada laže cijeloj javnosti. I dokle će nas obmanjivati s tim monstruoznim brojem žrtava Jasenovca.

Moli se Institut "Dr. Ivo Pilar", kao i sve druge hrvatske ustanove da se jednom utvrdi istina o svim jasenovačkim žrtvama!

Logor Jasenovac je za ono cijelo vrijeme rata bio pod kontrolom Crvenog križa iz Švicarske i drugih ratnih kontrolnih institucija. Pa kako bi bilo moguće pobiti tolike tisuće kojima da se ne zna za grobove. A koliko je poznato da Jasenovac nije posjedovao nikakve krematorije za spaljivanje.

Savjet Slobodne Hrvatske


Povjesničar dr. Stjepan Razum: "U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama - mi povjesničari to ćemo i dokazati!"

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Daljnje okolnosti našega okupljanja vjerujem da su svima ili barem mnogima poznate. Naime, hrvatskoj je javnosti nametnuta činjenica postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda. To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari, koji smo se, kao što je poznato iz objavljene vijesti, okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže negoli onaj ratni. Prema svim dosadašnjim spoznajama, upravo se taj poslijeratni logor 'odlikovao' okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženim neprijateljima - ustašama pa nam se tako ratni Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku izopačenost.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.

Vlast mora tražiti povrat arhivske građe iz Beograda

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetu kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi. Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Poznato je kako su poslijeratni 'gospodari istine' znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen. Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su 'pojedine mučionice' u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to 'mučionice' i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Nedopustivo je da se krivnja za žrtve pripisuje drugima

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postane spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata. Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca i dalje će me napadati

Osim brojne potpore stavovima izrečenima u Vašemu intervjuu u Hrvatskome tjedniku prije dvije godine, u medijima je bilo dosta negativnih komentara. Kako biste komentirali tadašnje „napade“ pojedinih autora poput Inoslava Beškera i drugih?

Nakon prošloga razgovora o Jasenovcu primio sam uistinu mnogo ohrabrujućih pisama i svjedočanstava od kojih bih mogao sastaviti cijelu knjigu, što ću vjerojatno u budućnosti i učiniti. Sva ta pisma i svjedočanstva ljubomorno čuvam. Bilo je naravno i onih koji su me poput imenovanoga i napali, ali oni su „guslali“ neku svoju priču, koja nije imala veze s onim što sam ja u razgovoru rekao. Radi se o ljudima koji, doduše, u hrvatskoj javnosti slove kao stvaratelji javnoga mnijenja i kao mjerodavni tumači svih pojava, ali to su umno ipak samo jako plitki ljudi, koji nisu bliski niti s logikom i logičkim zaključivanjem, a još više im nedostaje hrabrosti da postave prava pitanja i na njih pokušaju odgovoriti. Tomu se ne treba čuditi jer oni su ipak, ponavljam, stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca pa nastoje po običnome dječjem instinktu braniti svoje roditelje. Tako će u javnosti vjerojatno i dalje nastupati, ali to je znak da još nisu odrasli i nisu počeli postavljati kritička pitanja, pa i prema svojim roditeljima.


Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu nakon čga završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. Kao duhovni pomočnik, kapelan, djelovao je tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s time završio je i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. radnjom „Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,“ U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u Nadbiskupskom arhivu.

Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?

To je očevidno. Zamislimo si slučaj, što i nije tako teško nakon haškoga suđenja, da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu. To zasigurno ne bi bila objektivna istina, već pristrana istina jedne strane, u ovom slučaju obtužbe. U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi. Kao pobjednici izišli su na kraju rata partizani, pod vodstvom komunista. Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i maknuli s javnosti. Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti su držali vlast na diktatorski način, koristeći zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu. Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga, poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje ratne protivnike i neprijatelje, kako im u mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati vlast. Iz takve svoje nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima, ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli nesmetano vladati „svojom“ državom.

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Nema zaokreta, treba samo reći istinu

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

To nije lagani posao, jer je u svijest i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen komunistički stereotip o tome kako su partizani i komunisti „dobre crvenkapice“, a ustaše i oni koji su se borili za Hrvatsku, „zli vukovi“, koljači, mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata. Samim time će sva ona „istina“, koja niječe Hrvatsku, odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u hrvatsku svijest.

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Logor ili sabirno polje Jasenovac je tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac, treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima, Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No, nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom 1900. bili poraženi i prešli u gverilski način ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja, te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku, sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom. Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat. Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga. Do tog smo stanja došli protokom vremena. No, činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984. godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve komunističkoga terora, te nikada nije objavio rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski vojnici završili su svoj križni put 1945. godine upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save. Sjećam se da sam 1984. čitao u „Vjesniku“ kako je započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle, najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici, subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek pod zemljom.

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Radi se o brojci koja nije ništa drugo nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000 žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor, našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No, dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim drugačija od one koju nam servira velikosrbska ideologija.

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Hrvati imaju kao i svaki europski narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a danas su pozvane na demokratski način međusobno se nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i Pribićevića i Račana i sve političare i politike lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti, npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost.

Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Srb je hrvatsko mjesto u kojem se tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske, četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti četnici prešli na stranu partizana i nakon rata zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela. Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi sakrili svoja zlodjela.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

To je očevidno dugi i trajni posao svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske. Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini, koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi znamo kako sudovi, počevši od jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i donose presude u skladu s važećom politikom i vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se, dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u lažima ovosvjetskih moćnika.

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale države Jugoslavije, što je svima poznato.

Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost.

(Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)


Jugokomunističkim provokatorima:

NDH nije bila ni fašistička ni nacistička

Uvaženi uredniče Hrvatskog lista - tjednika!

Otkuda pronađoste tolike hvalospjeve petstotome broju vašeg Hrvatskog lista - tjednika! I mi bismo se ovima pridružili kada se na drugom mjestu u uredništvu toga Tjednika ne bi nalazio jugokomunistički provokator Gojko Borić, koji iz broja u broj podvaljuje jugokomunističke teške laži protiv hrvatskoga naroda i branitelja NDH, koja nije bila ni fašistička ni nacistička tvorevina, nego samo hrvatska, za koju i zagrebački nadbiskup Stepinac na jugo zločinačkome sudu izjavi: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo svoga hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu Hrvatsku".

I čudno je da nitko od ovih hvalospjevaca ne spomenu Borićeve podvale u tome Listu-Tjedniku, koje urednik svjesno ili nesvjesno dopušta i prešućuje, prema onoj poznatoj "Ako napadate NDH, Pavelića i Ustaše, obnovitelje NDH, onda možete pisati što vas volja!"

Savjet Slobodne Hrvatske


Nije Frljićima stalo do mafijaške žrtve obitelji Zec

Međusobni obračuni se događaju u svako vrijeme između pojedinaca, obitelji, susjeda i svih vrsta kriminalaca, a kamo li da se to ne će događati tijekom ratnih zbivanja. Nije Frljićima stalo do dvanaestogodišnjega djeteta, niti do njezine majke, pa niti oca, nego do toga da taj slučaj dignu na onu razinu Hrvata protiv Srba. I to samo u jednom stradanju jednoga djeteta obitelji Zec od dvanaest godina.

Nekadašnji bogoslovi napuštajući to spremajuće zvanje, nasrnu na sve vrijednosti onih koje napuste, a imamo takvih primjera kojima postane neprijatelj nesuđeno zvanje kako ovoga Olivera Frljića tako i kod nekih Jelena kolumnistica da su htjele biti časne sestre i eto otišle k vragu u vlastitoj zemlji i narodu. I po srijedi je lova koje ima na pretek kada treba klevetati i blatiti borbu hrvatskoga naroda za svoja prava kroz stoljeća, posebice nakon trpanja u "balkansku ljubav" kako bi rekao Milan Bandić, koji želi pod tim nazivom organizirati svoju političku stranku. Tako su Frljići za svoje balkanske antihrvatske promidžbe izabrali upravo djetinju žrtvu djevojčice Aleksandre Zec. I sada sa njom bezobrazno tamburaju protiv četiri stotine i dvoje (402) hrvatske djece koja su nastradala od jugočetničke srpske agresije u njihovoj hrvatskoj domovini.

Neka ih je sram i stid pred roditeljima i narodom ovih agresorskih žrtava a posebice ove nejake hrvatske dječice. I nitko ne traži da se podižu spomenci i nazivi trgova i ulica četiri stotine i dvoje djece, a s malom Zec i četiri stotine i troje djece. Hrvatima su na žalost skoro cijelo minulo stoljeće dobro poznate te teške obmane pred hrvatskom i svjetskom javnošću kojih se i sada ne možemo osloboditi i nakon osamostaljenja i oslobođenja Hrvata i hrvatske Udbe. Tada je, 18. kolovoza 1972., u Italiji Udba ubila Stjepana Ševu, njegovu ženu Tatjanu i devetogodišnju kćer Rosemarie. Tko još uopće spominje mirnodopsku tragediju obitelji Ševo od istih agresorskih zločinaca po europskim zemljama. Htjela je mala curica od devet godina jadna pobjeći od samrtnih krikova oca i majke Ševo ali joj nisu zločinci dali nego su i nju s leđa ustrijelili da u bijegu okonča svoje djetinjstvo u kojemu su joj se roditelji našli bježeći od krvavog režima.

Nije im bilo dovoljno likvidirati sjekirom po glavi direktora Ine Stjepana Đurekovića koji nije bio nikakav ustaša nego su likvidirali i njegova mladog sirotog sina Damira u dalekoj Kanadi. I gdje su Frljići za ta i takva snimanja.

Nema ih, jer im Jovanovići onda ne bi dali nikakvih hrvatskih sredstava za lak život u radnji protiv Hrvata, i ti Frljići se slobodno kreću ovom zemljom hrvatskom bez ikakve grižnje savjesti protiv vlastitoga naroda i zemlje koju sramotno izdaju. I tim protuhrvatskim radnjama nazoče svekoliki neprijatelji hrvatskoga naroda i Hrvatske i s visokim ministarskim dužnosnicima. Oni nemaju nikakvog srama, oni nemaju ni časti ni ljudskoga dostojanstva kako bi im rekao Vlado Gotovac ispred oslobođene jugokasarne u Zagrebu, na početku rata.

Mate Ćavar


BOJ KOJI JE ZADAO SMRTNI UDARAC ČETNICIMA POVIJESNO PREŠUĆEN OD KOMUNISTIČKIH VLASTI

Dana 17. svibnja u Bleiburgu će se održati komemoracija žrtvama zločinačkog jugoslavenskog partizanskog pokolja, poznatom kao Križni put, u kojem su stradale stotine tisuća, uglavnom Hrvata, razvojačenih vojnika i civila koje su nemilosrdno partizanima izručile britanske vojne vlasti na čelu s feldmaršalom Haroldom Alexanderom.

Sadašnje neojugoslavenske vlasti u Hrvatskoj odmah su po dolasku na vlast prije cca. dvije godine, kao jednu od prvih odluka koje su donijeli, ukinuli saborsko pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom. Neovisno o toj sramotnoj odluci najvišeg hrvatskog predstavničkog tijela koja negira najveću tragediju hrvatskoga naroda, u kojoj je ubijen veći broj Hrvata nego li u čitavoj njegovoj povijesti zajedno, organizatori i Hrvati iz domovinske i iseljene Hrvatske nastavljaju obilježavati ovu obljetnicu stradanja naših predaka. Tako će u Bleiburg hodočasnike i ove godine sa autobusnog kolodvora u Zagrebu besplatno voziti autobusi.

Ono što je u hrvatskoj zbilji još tragičnije jest činjenica, da se od strane najviših državnih dužnosnika na čelu s predsjednikom Josipovićem i pod ideološkom palicom njegovog poslušnika, ministra Jovanovića, krivotvori hrvatska povijest i narodu ponovno nameće zločinački jugoslavenski, titoistički režim kao nešto pozitivno, a umanjuju, štoviše, i obezvrijeđuju vrijednosti velebnoga Domovinskog rata koji je doveo do uspostave moderne hrvatske države. Ideologizirana povijest, kakvu nam ova protuhrvatska vlast želi podvaliti, imat će dalekosežne posljedice za naše društvo, pa će tako, osim indoktriniranosti, naša djeca biti suočena s nemalom dozom zbunjenosti pred činjenicom da ih njihovi roditelji, barem oni nacionalno svjesni i obrazovani, kod kuće uče jednom, a profesori u školama nečem sasvim drugom, u odnosu na pojedine teme iz školskoga programa. Tko će za to snositi odgovornost, a u pitanju su naša djeca, ovu vlast nije briga.

Prešućena bitka koja je zadala smrtni udarac četnicima

Ovaj je autor još prije dvije godine, u jednom našem tjedniku, prvi medijski prezentirao i obradio jednu povijesno prešućenu bitku o kojoj naša javnost, pa i ona stručna, gotovo ništa nije znala, a itekako zaslužuje svoje mjesto u hrvatskoj historiografiji. Radi se o bitci na Lijevča polju kod Banje Luke, pred kraj Drugoga svjetskog rata, između ustaških bojovnika i četničkih snaga. Tada sam razgovarao s nekolicinom hrvatskih povjesničara kao i uvaženim biskupom Crkve u Hrvata (podatci poznati redakciji, op.a.) koji je nakon posjete Banjoj Luci potvrdio autentičnost odigravanja istoga boja. Tom sam prigodom i predložio ministru Jovanoviću i njegovim poslušnicima uvrstiti ovu bitku u udžbenike iz povijesti jer ona po svom obimu i značaju to zaslužuje. Ne treba biti jako mudar kako bi se zaključilo da je ministar Jovanović na navedeni prijedlog ostao nijem. Iz toga razloga čitateljima ću prezentirati dostupna saznanja o samoj bitci, održavanje koje su mi potvrdili pojedini potomci sudionika iste, a jedan je moj izvor potvrdio kako mu je i sam Josip Manolić, kao tadašnji visokopozicionirani partizanski oficir, potvrdio vjerodostojnost istoga boja.

Bitka na Lijevča polju odvijala se od 30.03. do 10.04.1945. g. kraj Banje Luke, a protagonisti su bili, s jedne strane, ustaške postrojbe NDH s oko 28 000 bojovnika, i, s druge strane, Jugoslavenska kraljevska vojska u otadžbini tj. četnici, s oko 17 000 vojnika. Bitka je završila potpunim porazom četnika i pokazuje kako oni nisu bili uništeni od strane Titovih partizana, kako se to ovi vole hvaliti, nakon bitke na Neretvi. Snagama NDH zapovijedao je general Vladimir Metikoš, a četničkim vojvoda Pavle Đurišić. Bitka je završila potpunim porazom četnika. Njihovi gubitci procijenjeni su na oko 7000 mrtvih i ranjenih, 5000 zarobljenih i još toliko onih koji su dezertirali. Same brojke zaslužuju da se bitka historijski i znanstveno obradi i valorizira. One pokazuju da četnici nisu uništeni od strane Titovih partizana nakon bitke na Neretvi. Štoviše, broj stradalih četnika vrlo je sličan u objema navedenim bitkama. Zašto je boj na Lijevča polju bio sve ove godine i desetljeća obavijen velom tajne, nije teško pretpostaviti. Da je ishod bitke kojim slučajem bio drukčiji, vjerojatno se to ne bi dogodilo znajući koliki su prikriveni velikosrpski povjesničari u komunizmu krojili što će se i kako učiti i podučavati u jugoslavenskim školama i institutima. No pođimo redom i doznajmo što se sve zbivalo po do sada dostupnim podatcima.

Četničke kokarde zamijenjene zvijezdama petokrakama

Posljedica bitke na Neretvi u zimu i proljeće 1943. g. bilo je rasulo u četničkim redovima, a koji su se ipak, usprkos partizanskoj propagandi o njihovom potpunom uništenju, konsolidirali i pregrupirali. Tako četnici i na dalje u Srbiji čine glavnu oružanu silu, a slično je bilo i u dijelovima Crne Gore i istočne Bosne, dok su manje formacije njihovih snaga i nadalje sijale strah u gotovo svim ostalim dijelovima propale jugoslavenske kraljevine gdje su činile stravične zločine nad nesrpskim življem. Isto tako je činjenica kako je znatan broj četnika skinuo svoje kokarde i zamijenio ih partizanskom zvijezdom petokrakom, a što Titu nije smetalo. Upravo i ponajviše zbog te činjenice, partizansko-četničku kamu su itekako osjetili naši patnici i domoljubi od Bleiburga, preko Slovenije, pa sve do Makedonije, u Titovim posljeratnim marševima smrti. Ulaskom postrojbi Crvene armije u Srbiju, ista je pomogla tamošnjim nejakim Titovim partizanima u njihovu obračunu s četnicima stacioniranim u Srbiji, čiji je zapovjednik, pukovnik Keserović, sa svojim trupama bio zarobljen, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga je četnička vojska pod vodstvom „popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jejđevića i generala Mušickog, posredstvom njemačke oružane sile prebačena u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska, pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića, koja se sastojala od 39 000 ljudi, tada se nalazila u Crnoj Gori, u blizini granice s NDH. Treću su vojsku sačinjavali četnici iz Sandžaka, BiH, Crne Gore te djela Srbije. Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su se skupa s njima odlučili povući zbog straha pred nadirućim partizanskim postrojbama. Malo prije polaska stigla im je zapovijed iz Srbije, od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića, da krenu prema Bosni gdje će se spojiti s navodnih 100 000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi su četnici 05. prosinca 1944. g. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe se susreli s Dražom Mihajlovićem. Uz njega je bilo samo tisuću ljudi, a onih „100 000" bio je samo propagandni trik. Većina Mihajlovićevih snaga tih su posljednjih mjeseci rata bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su vrlo brzo tražili, i u glavnom pronalazili načine za bijeg iz četničkih postrojbi.

Kakve su bile daljnje četničke namjere, nije sa sigurnošću utvrđeno budući kako postoji nekoliko inačica priče. Ustaški su emigranti nakon rata tvrdili kako su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što ga napuste Nijemci), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao „snažna antifašistička vojska" s kojom moraju računati. S druge pak strane partizanski izvori kažu kako je Draža Mihajlović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne „antifašistički ustanak". Đurišič to nije prihvatio te mu je otkazao poslušnost i započeo pokret svojih snaga prema Sloveniji. Treći, četnički izvori, tvrde da je Draža Mihajlović naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je, međutim, kako su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevča polju, nedaleko Banje Luke.

Hrvatski generali

Snage NDH koje su nalazile u predjelu Banje Luke brojile su 27 940 ljudi. Dana 30. ožujka 1945. g. četničke su postrojbe prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradiški. U isto vrijeme tri su satnije 5. bojne 10. ustaškog stajaćega djelatnog zdruga, po zapovijedi generala Metikoša krenule iz Banje Luke prema Bosanskoj Gradiški te zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima ali su se zbog nesrazmjera u broju vojnika bile prisiljene početi povlačiti. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradiški u strahu od četnika. Tih su dana četnici poharali sela Januzovce i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili oko 2500 Hrvata civila.

Dana 02. travnja general Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao je četnike nedaleko Dolina i u poludnevnoj ih borbi odbacio s istog prostora. Tom prigodom ustaše su zarobile četničkog oficira kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom te je dao ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande o planiranom četničkom napadu i zauzimanju Bosanske Gradiške.

Iz dobivenih podataka genaral Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović isti je dan u Bosansku Gradišku prebacio oklopni sklop iz Novske i topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović sastali su se u Bosanskoj Gradiški i dogovorili plan napada. Tako su 5. bojnu 10. stajaćeg djelatnoga zdruga postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskoga napada. Inače, partizanske su postrojbe svo vrijeme bile „negdje u blizini" ali se u sam tijek bitke nisu uplitale. Toga istoga dana, u 12:00 sati, ustaško je topništvo s tri mjesta započelo paljbu na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i četiri tenka „Tigar" punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica započeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaške snage zarobile su 400 četnika, među njima i nekoliko oficira, dok je na bojnom polju ostalo ležati oko 2000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih oficira ustaše su doznale kako su četnici taj isti dan planirali napasti Bosansku Gradišku, kao što je gore već navedeno. Doznali su i sastav četničke vojske. Sandžački korpus, kojim je zapovijedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića te 5000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Doznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Ustaškim snagama prešlo pet tisuća crnogorskih četnika

Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračuna među njihovim oficirima. Vojvoda Đurišić tada je dao strijelati nekoliko crnogorskih četničkih oficira kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju „velike Srbije". Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći s 2/3. travnja, 5000 Crnogoraca dezertiralo je iz četničkih postrojbi i prešlo ustašama te im ponudilo pomoć u borbi protiv četnika. To je natjeralo Đurišića na promjenu plana te je 3. travnja donio odluku da ne će napadati niti Bosansku Gradišku, niti Banju Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevča polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan, ondije se opskrbiti namirnicama i konjima te odatle krenuti preko Kozare prema Kordunu gdje bi se spojili s četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije. Dana 4. travnja Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti B. Gradiška-Banja Luka.

Izgradnjom bunkera upravljao je opkoparski dopukovnik Josić. U bunkerima je bila smještena domobranska 2. bojna 4. lovaćkog zdruga. Svaki bunker bio je naoružan dvama minobacačima i jednom teškom strojnicom, a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na raskrižjima cesta prema Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima, bili su dodatno ojačani s po jednim protuoklopnim topom. Na 40 km duljine ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvije pješačke bojne i smjestili se uz cestu prema Razboju. General Pavlović postavio je jedan oklopni sklop ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima, a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. Treću bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare. Glavnina bitke počela se odigravati 5. travnja, u dva sata poslije ponoći, kada četnici započinju frontalni napad na bunkere te ih obasipaju ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i minobacača. Domobrani u bunkerima pričekali su da im se četnici približe na dovoljnu blizinu, a potom su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova, što je stvorilo velike gubitke četnicima i unijelo pomutnju u njihove redove. To je potrajalo cijeli dan te se nastavilo i u narednu noć.

Konačni napad

Ipak, 6. travnja u 6 sati četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. General Pavlović s dijelom svoje divizije zatvorio je mjesto četničkoga prodora, a potom svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom Bukovac-Turjak u pomoć 3. bojni. S ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku skupinu koju je činilo oko tisuću ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pritisak na 3. bojnu otklonjen je, a od tisuću četnika ubijeno ih je 500-tinjak dok su ostali pobjegli prema Kozari. Ojačana dvjema oklopnim satnijama, 3. bojna kreće u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije, jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku skupinu i u potpunosti je uništila. Tijekom noći s 6/7 travnja, zahvaljujući djelatnosti ustaških emigranata, panika u četničkim redovima dostigla je vrhunac i četnici su počeli bježati s lijeve na desnu obalu Vrbasa s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No ujutro, 7. travnja, ustaško topništvo počinje gađati barke kojima su prelazili rijeku te im tako odsjeklo odstupnicu. Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage, a ne želeći istodobno voditi bitku na dvije strane, zapovjednik 4. zbora general Josip Metzger, donosi odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale oko 10 000 ljud

Četnička bežanija

Točno u 11 sati snage 6. i 17. hrvatske divizije započinju opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema Razboju kreće 1. oklopni sklop ustaške obrane predvođen četirima tenkovima „Tigar", za njim motorizirana strojnička satnija i kamioni s pješaštvom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga ustaške obrane kreće cestom Brezovljani-Glamoćani. S juga oklopni sklop 6. divizije tjera četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolaze motorizirana strojnička satnija i dvije pješačke bojne koje s četnicima zapčinju frontalnu borbu. Domobrani izlaze iz bunkera i otvaraju oštru strojničku vatru. Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih vozila lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus osipa se, a četnici uzaludno pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom vatrom nastaje panika i rasulo među četnicima te oni napuštaju svoje položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali uzalud jer su bili opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo neutralizira i posljednji otpor četnika koji se predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokapali su mrtve. Ratni plijen bio je golem. Zarobljeno je oko 5000 četnika, među njima i vojvoda Pavle Đurišić koji je pronađen kako se skriva ispod kola nadajući se da će po noći uspjeti pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili.

Četnik Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan."

Opis bitke zasniva se na sjećanju

Nakon bitke Đurišić, a s njime i tisuću i petstotina njegovih oficira i istaknutijih četnika odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradiški gdje su nakon nekoliko dana ubijeni. Nepoznato je što je bilo s preostalih 3 500 četnika, a samo je pretpostavka da su ubijeni. Pet tisuća Crnogoraca premješteno je pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje te su stavljeni pod zapovjedništvo Pavelićevog crnogorskog saveznika Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom. U svibnju, ta ista vojska, zajedno s ustašama, domobranima i hrvatskim civilima kreće u povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH, a jedna pročetnička grupacija ubila je Sekulu Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima, a većina ih je pobijena na Križnom putu, dok su tek rijetki preživjeli te završili u komunističkim logorima diljem Jugoslavije

Opis bitke na Lijevča polju zasniva se najvećim dijelom na sjećanjima ustaških i četničkih emigranata. Pri tom je znakovita i izjava četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića koju je izrekao tijekom svoga suđenja u Beogradu, a prema kojoj je bitka na Lijevča polju za Srbe bila „novo Kosovo polje".

Izvori:

- Basta Milan-Rat je završio sedam dana kasnije
- Proces protiv Draže Mihajlovića, „Vjesnik" 1948.
- „Američki Srbobran", od 02. listopada 1950.
- „Iskra" Munchen, od 24.05.1951. Kad je krvca iz zemlje provrela
- Iz zapisnika o preslušavanju popa Perišića 01.05.1945. pismohrana časopisa „Drina"
- Alvin E. Conski, izvještaji Draže Mihajlovića, pročitano na zasjedanju Američkog kongresa 24.05.1945.
- Boško N. Kostić, „Za istoriju naših dana", Munchen


Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset deveti dan

Europska unija - pothvat osvajača svijeta

Tko kritički ne govori o hegemonističkom
liberalno-demokratskom globalnom
kapitalizmu, taj neka šuti o nacionalizmu.
(Parafraza Slavoja Žižeka)

Narod je razumio, ali nije shvaćao o kojim to osvajačima svijeta govori Učitelj. Jer kakve veze imaju savezi s osvajanjem, a u Europi se ionako ne vode nikakvi ratovi, pogotovo ne osvajački. Zato mu pristupiše narodni prvaci i zamoliše ga da to pitanje razjasni, na što on rado pristade, te, pošto se narod okupi, reče:

- O, neupućeni, neosviješteni Kravatani! Iz povijesti ništa ne naučiste. Pa ni toliko da shvatite da na svijetu postoje samo dva glavna politička pola naroda - narodi osvajači i osvajani narodi. Izvan toga su rijetki narodi u povijesti ostajali po strani. Ako je i bilo takvih naroda, bili su to oni saveznički jednima ili drugima, i oni koji su nekada bili u jednoj, pa su prešli u drugu kategoriju. Ali ako se osvrnete na povijest svijeta, posebno vojnu i političku, lako ćete medu vođama, projektantima EU prepoznati osvajače svijeta. Prepoznat ćete među njima iste one narode koji su tijekom posljednjih dvije tisuće godina bili osvajači: osnivači velikih imperija, kolonizatori, tlačitelji, pljačkaši i izrabljivači, provoditelji genocida i etničkoga i nacionalnoga (narod, etnos je etnogenetski predstupanj nacije), kao i provoditelje svih drugih nasilja i zločina. Prepoznat ćete Albion, Karlovitee, Prekomorce, Nizozemce, Španjolce, Portugalce i Alemane. Kako vidite, i Turci, iako nisu ni europska nacija niti spadaju u zapadnu kulturu, kao povijesno uspješni osvajači nastoje se na svaki način priključiti ostalim osvajačima, ući u EU. S druge, pak, strane vidjet ćete osvajane narode i nacije, žrtve, njihove žrtve, koje je teško sve i nabrojiti, među kojima ste i vi Kravatani. U doba kolonijalizma žrtve su bili i cijeli kontinenti, a suvremeni kolinijalizam / neokolonijalizam to ponavlja. Tako je cijela Latinska, tj. Srednja i Južna Amerika žrtva SAD neokolonijalizma ...

Dakako, osvajači svijeta nisu bili, i ostali, samo oni nabrojeni iz Europe. Tu su još i SAD kao najagresivniji suvremeni osvajač, pa Japan i Rusija, koja je euroazijska zemlja. Tijekom povijesti osvajačke su ambicije imali i još neki narodi čija je moć u međuvremenu pala, pa su neki i sami postali objekt osvajanja, kao što su Arapi, Iranci (Perzijanci) i Mongoli i dr., pa i Grci Aleksandra Makedonskoga.

Osvajači su uvijek nalazili izliku, opravdanje za svoje osvajačke pothvate. Ta su opravdanja takoreći uvijek bila takva da donose napredak i boljitak, kulturu i civilizaciju osvojenome. Rijetko je to bilo bez neke civilizacijske legitimacije, kao što je to bio slučaj s mongolskim osvajanjima, koja su bila obični pljačkaški pohod i pustošenja osvojenih naroda. Pače, i sam je Marks opravdavao britansko osvajanje Indije preko britanske Istočnoindijske kompanije razlozima napretka koje to osvajanje, navodno, treba donijeti tamošnjem narodu. (čudan kriterij napretka - Indijci su trebali mijenjati slobodu, dati se u kolonijalno ropstvo u zamjenu za slobodu engleskoga kapitala.). Isto to je činio i J. T. Mill, liberalistička ikona, potičući Veliku Britaniju da osvoji što veći dio Indije. Nekad je opravdanje bilo religijsko, kao ono prevođenja “bezvjeraca” na kršćanstvo ili islam - osvajanja u Amerikama, u Africi, pa i u Aziji; drugi put su to bili razlozi kulture, itd. Međutim, ono što je u svim osvajanjima bila konstanta jest materijalni interes, korist osvajača.

Religijsko opravdanje i inspiraciju osvajači su tražili i nalazili i u samoj Bibliji. Iz vjere da je Bog tvorac svemira kao reda a ne kaosa, proizlazi i to da i na Zemlji treba vladati red i mir kao najveće ljudsko dobro. To, međutim, može osigurati samo vlast koja se oslanja na taj Božji naum, i to ne svaka vlast, nego samo ona koja ima dovoljno moći i autoriteta da ih osigura, na čemu će se onda čovječanstvo moći razvijati i moralno usavršavati. Iz toga su imperiji i njihovi vladari izvodili svoje poslanje (svi su oni bili carevi i kralji po milosti i volji Božjoj). Iz toga je izrasla i reakcionarna i konzervativna svjetovna teorija o redu i miru i njihovoj opravdanosti ma koliko oni bili nepravedni i ugnjetački. Iz toga je proizašlo i podcjenjivanje malobrojčanih naroda, najčešće nazivanima reakcionarnim i konzervativnim s političke ljevice (Marks i Engels), a nesposobnima, i s ljevice i desnice, da osiguraju red, mir i, naročito, napredak. Tako su veliki “u ime i po milosti Božje” tlačili i izrabljivali male. Iz te potrebe za upravljačima svijeta proizašla je i od osvajača napravljena podjela suvremenoga svijeta na Prvi - razvijeni, Drugi - u razvoju i Treći svijet - nerazvijeni. Tu su teoriju stvorili upravo osvajači iz Europe. Dakako, da takvo gospodarsko, kulturno i političko stanje svijeta zahtijeva upravljače koji će upravljati s nerazvijenim nacijama i nacijama u razvoju.

Zagovornici globalizacije, osvajači svijeta, tvorci rekolonizacije svijeta, rado ističu primjere iz povijesti kako bi je prikazali kao nužni povijesni proces što ga nameće razvoj tehnologije i komunikacija, pa spominju velika povijesna carstva kao što su bila ono Aleksandra Velikoga, Rimsko Carstvo, Mongolsko, Britansko, Austijsko, Rusko, Otomansko itd. Ne kažu, međutim, da su sva ta carstva bila hegemonistička, tvorevine osvajača svijeta.

Suvremena inačica opravdanja osvajača svijeta jest uvođenje globalizacije pod vidom liberalne demokracije, odnosno neoliberalizma u sve zemlje svijeta. Globalizacije kao planetarnoga osvajačkoga projekta, projekta rekolonizacije. To je novi mit, nova Velika priča (meta-naracija) postmoderne, iako se ona, tobože, tih meta-naracija odriče. U tom projektu sudjeluju sve zemlje koje to, prvenstveno, svojim tehnološkim i gospodarskim potencijalima mogu ostvarivati. Dakako, uz to ide i kulturna, naročito jezična hegemonija i rekolonizacija, te razaranje moralnoga bića i nacionalna dehomogenizacija osvojene nacije kao pretpostavke moralne i političke anestezije osvajanih nacija. Posjedovanje visoke tehnologije, prednosti osvajača koja osvojene zemlje stalno drži u ovisnom položaju, te stvaranje kluba nacija kojima se dopušta posjedovanje sredstava masovnoga uništenja, osobito su učinkovita sredstva održavanja poretka moći, poretka hegemonije, koja mogu održavati stalnu razliku u razvijenosti i ovisnosti država koje treba osvojiti, stalno ih u tom stanju održavati i njima upravljati.

Prema tim kriterijima prednosti, osvajačke nacije nisu ograničene samo na Europu, (kako je to, uz neke izuzetke, bilo u vrijeme kolonijalizma), nego su prisutne na nekoliko kontinenata. Ipak, prema kriteriju posjedovanja količine moći, nisu svi jednako prisutni na svim kontinentima, tako da se osvajači svijeta dijele na one prvoga i one drugoga reda. U prvi red spadaju SAD, kao, za sada, jedini globalni osvajač. Njezine su prednosti ne samo tehnološke i gospodarske, nego i kulturalne i religijske. Naime, SAD je multirasna i multikulturalna, tj. i multinacionalna i polietnička zemlja, pa kao takva sebi prisvaja svjetsku legitimaciju demokratskog i tolerantnog društva kao domovine svih rasa, nacija i jezika, što bi joj trebalo priskrbiti sveopću, planetarnu prihvatljivost tolerantne i demokratske zemlje. Ona se sa svojom moći, koju predstavlja kao rezultat liberalno-demokratskoga društvenoga uređenja, svijetu predstavlja kao uzor, kao obrazac koji bi trebali slijediti i ostali. Tu svoju lažnu legitimaciju za sada uspješno koriste. Kod toga je, međutim, prikrivena činjenica da poluge moći, vlasti i kapitala, drže u svojim rukama WASP-ovci (bijeli Anglosaksonci protestanti), daje to društvo najvećih socijalnih i rasnih razlika, društvo s razmjerno, u postotku, najviše nepismenih i najviše siromašnih, društvo rasnih proturiječnosti itd. No, unatoč njihovim nastojanjima da ostanu jedini, ili bar najmoćniji osvajač koji će kontrolirati i ostale osvajače, rađaju su novi osvajači koji će im uskoro moći parirati istom moći.

Njima uz bok su dvije azijske zemlje - Japan i Kina. Poglavito ova posljednja ima jak gospodarski i tehnološki uspon pa bi uskoro, i uz u svijetu najveći demografski potencijal, mogla postati osvajač prvoga reda. Slična je situacija i s Rusijom, tim euro-azijskim divom koji se oporavlja, zemljom ogromnih prirodnih resursa, ali za sada ne može računati s pozicijom osvajača prvoga reda jer je u vlasničkoj i ideološkoj pretvorbi izgubila korak u moći. Međutim, kao članica Šangajskoga saveza koji čine Kina, Indija i Rusija, a koji je potencijalni kandidat da istisne USA i Japan iz azijskoga kontinenta, Rusija bi mogla i ranije postati osvajač prvoga reda.

Na ostalim kontinentima još se nije izdigla nijedna zemlja u rang osvajača. U Južnoj Americi po moći se izdvaja prvenstveno Brazil, no još uvijek nedovoljno da bi postao osvajač. Ostale zemlje Srednje i Južne Amerike tek se bore da poboljšaju svoj položaj zemalja žrtava osvajača. Tamo su se rase miješale i uprosječile, što je spriječilo stvaranje sposobnih, vodećih bijelih elita. Ta se društva nisu uspjela konstituirati u stabilne i gospodarski uspješne demokracije. Po demografskom i gospodarskom potencijalu jedino bi se Argentina mogla izdići iznad ostalih nacija. Međutim, ona je upravo zato ciljano onemogućavana od anglo-američkih osvajača. Ciljano joj izazivaju društvene krize, ruše joj gospodarstvo i politički je destabiliziraju.

Australija kao zemlja Commonweltha, kao dio britanskoga kraljevstva, nije samostalni osvajač, ali je kao dio te zajednice donekle i dio angloameričke osvajačke osovine.

Afrika kao kontinent je podijeljena na arapski i crnački dio, te u malom dijelu na hamitski. Crnački i hamitski dio Afrike potpuno je u statusu objekta osvajača svijeta, u statusu nacija-žrtava. Od arapskih zemalja tek se Egipat, ali uz pomoć i radi interesa zapadnih osvajača, uspio izdići iznad ostalih. Ostale afričke arapske zemlje uzaludno i neuspješno pokušavaju promijeniti svoj podređeni položaj (Libija, Sudan, Alžir, Maroko...). Ostaje još Europa sa svojom specifičnom strukturom rasporeda moći, kao kontinent podijeljen na nacije-osvajače i nacije-žrtve.

II.

Padom kolonijalizma pala je i moć europskih kolonijalnih sila (i obratno). Nijedna od njih sama za se nema potrebnu gospodarsku i tehnološku moć za svjetskoga osvajača. Pogotovo i zato jer su i bivše kolonije dobile kakvo-takvo nacionalno samopouzdanje, osobito one koje su se za samostalnost izborile ratovima, revolucijama. Dakako, većina bivših kolonija izborila je samostalnost, ali ne i neovisnost. S druge strane, već od Prvoga, a naročito od Drugoga svjetskog rata SAD preuzima ulogu vođe Zapada i postupno sve više preuzima ulogu osvajača prvoga reda, a bivše europske sile marginalizira. Tu svoju ulogu voljna je dijeliti samo s Velikom Britanijom, što se poglavito zasniva na solidarnosti zajedničke krvi američke i engleske bijele elite. Na toj osnovi nastala je i prva zamisao Atlantskoga saveza....

Od SAD pokrenuta globalizacija prijetila je, dakle, opasnošću i za bivše europske osvajačke sile da postanu nacije-žrtve te globalizacije. Gospodarska i tehnološka nadmoć SAD zaista je prijetila tom opasnošću. Zato je Europa morala obrambeno reagirati, pa je bivšu Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) najprije pretvorila u Europsku zajednicu (EZ), a zatim i u Europsku uniju (EU). Kako ju je američka globalizacija više pritiskala i marginalizirala, tako je ona postajala sve svjesnija da mora, kao poredak neoliberalne demokracije, prihvatiti igru; zato se stvara EU kao kontinentska, regionalna unutar planetarna globalizacije, kao svojevrsna velika priča, meta-naracija kao zatajeno dijete postmoderne. Strah od marginalizacije to je veći zbog pojave novih aktualnih i potencijalnih osvajača svijeta, kako sam naprijed rekao. No strah od EU bi bio neopravdan, pače, ona bi bila poželjna da to nije projekt, da joj nisu pokretači upravo spomenuti europski osvajači svijeta, koji ovom globalizacijom u globalizaciji ne nastavljaju svoju staru osvajačku politiku na novi način, rekolonizaciju u novim uvjetima. Naime, razvoj EU je stalni proces centralizacije i unitarizacije u kojima stari osvajači jačaju svoje hegemonističke pozicije. Jer, Europa je jedinstvena samo kao zemljopisni pojam. Po svim drugim kriterijima ona je rascijepljena. Europu čine tri velike jezično-narodnosne skupine: germanska, slavenska i romanska te još nekoliko drugih, manjih. Te su skupine opet podijeljene po svojim kulturama, jeziku, teritorijima i povijesti, pa svaka ima svoju nacionalnu individualnost. I identitet. Centralizirana i unitarizirana Europa bi poništila tu nacionalnu individualnost i nacionalni identitet.

Svejedno, vjerujem da će se mnogi zapitati: Zar Europa nije sami intelektualni vrh svijeta, vrh kulture i civilizacije, vrh blagostanja, životnoga standarda? Zar nije sami vrh ljudskih prava, slobode, demokracije. Ukratko, Obećana zemlja! Pa zašto se onda protiviti ulasku Kravatanije u takvu Europsku uniju? Pa zato jer je tako portretirana Europa samo jedna strana medalje. A postoji i druga strana lica Europe.

Zar nije s druge strane ta Europa tijekom povijesti kolonizirala takoreći cijeli svijet? Zar nije rušila carstva i kraljevstva, zar nije osvajala i sebi podvrgavala narode po cijelom svijetu? Zar nije oduzimala slobodu narodima diljem svijeta? Zar nije tlačila i eksploatirala narode diljem svijeta? Zar svoje bogatsvo nije izgradila na pljački i eksploataciji ostaloga svijeta? Da, to je istina Europe, to je ta druga, tamna strana medalje, to crno lice Europe. Dakako, kad se protivite ulasku u EU, vi se protivite onoj drugoj, a ne onoj prvoj Europi.

A kakvu vam Europu nude vaši prvaci? I kakva je ta Europa? To vam, o ljudi o Kravatani, želim danas reći, reći vam pravu istinu, nasuprot lažima koje vam nudi vaša sadašnja, sluganska vlast.

Globalizacija i EU u vas i u teoriji i u političkoj praksi dobivaju razne interpretacije sve od posvemašnjeg nijekanja do posvemašnje potpore. Uglavnom, vlast ih odobrava, a narod osuđuje. Često nije ni lako razabrati što je tu neartikulirana pobuna, a što racionalna analiza uzroka i posljedica njihove pojave i vlasti. Uglavnom, kapital i vlast ih odobravaju, a narod i rad ih odbacuju. To je najopćija razdjelnica. Po tome, međutim, ujedno možemo i prosuditi u čijem je interesu globalizacija i EU kao regionalna globalizacija.

Nasuprot općoj euforiji potpore hrvatskom uspjehu na dobivenom pristupu pregovorima za punopravno članstvo, vi trebate osporiti tu euforiju jer je stvorena na pogrešnim pretpostavkama o razlozima nastanka EU te njezinoj političkoj, gospodarskoj, kulturnoj, vojno-obrambenoj i inoj svrsi. Morate je osporiti kao pothvat, kao projekt osvajača svijeta za rekolonizacijom. Ako dobro pogledate tko je podržava, a tko osporava, vidjet ćete da je podržava reformirana komunistička šizma, anacionalisti i liberalni demokrati, a da je osporavaju domoljubi, nacijalisti i dakako, nereformirana šizma. Dakako, svatko iz svojih razloga i motiva.

Nereformirana šizma je protiv EU i globalizacije, prvo, jer je protiv kapitalizma kao društvenoga sustava, i drugo, jer su antinacijalisti. Oni nisu nacijalisti nego državni nacionalisti, protiv su nacionalne slobode naroda, a za nacionalizam države. Naime, istina je da njihov vođa i idol Tito, kojega u posljednje vrijeme hvale i pozivaju se na nj, (što je njihov glavni argument), ne bi nikad odobrio takve integracije; prvo, iz ideoloških razloga, a drugo, jer je također bio državni nacionalist, i to nacionalist Južnoantije karijerističkoga tipa. On ne bi bio protiv zbog gubljenja nacionalnoga identiteta, nego zbog toga što ne bi nikome prepustio svoj diktatorski položaj.

Ali i među vama, djeco kravatanska, imaju dvije vrste nacijalista: prosvjećeni i neprosvjećeni. Prosvjećeni su oni koji su svjesni da ulaskom u ovakvu EU gube ne samo suverenitet, nego i domovinu i zavičaj. Oni dobro znaju u kakvu europsku zajednicu je poželjno ući: u europsku zajednicu nacija u kojoj neće biti majorizacije u glasovanju, u kojoj neće biti dvostruke većine, u kojoj će bogatiji pomagati siromašnije, sporije u razvoju itd., a ne u Europu kapitalističke eksploatacije.

Neprosvjećeni su nacijalisti, pak, naivci koji smatraju da će ulaskom u EU dijeliti bogatstvo i kulturu s njom, da će pobjeći s Brda, smatraju da je za Kravataniju EU najbolje rješenje. Varaju se: oni će pod maskom nužne regionalne suradnje još više ostati na Brdu. Oni ne shvaćaju da je EU- Europski Unitarizam. To su malodušnici koji nemaju povjerenja u kravatanski narod i smatraju da je sve bolje, da je sve dobro što nas odvaja od Svrabije i Svraba. Kao da mi nemamo drugih neprijatelja osim Svraba. Nama, kao i svakom drugom narodu svaki drugi narod potencijalno je neprijatelj, a poglavito hegemonističke velesile, osvajači svijeta i, posebno, susjedne države. Zar su nam Alpinci manji neprijatelji od Svrabi? Jesu, ali samo zato jer nemaju dovoljno snage da nas ozbiljno ugroze.

Ali, vratimo se ponovo na razloge i motive stvaranja EU. Zaista, zašto uopće dolazi do stvaranja EU? Je li se to dogodilo čudo? Da ta bogata i eksploatatorska Europa hoće podijeliti bogatstvo i vlast sa svojim siromašnim susjedima? Ta egoistična, vjerski indiferentna i bezbožna Europa odjednom je postala milosrdna? Ne, dragi sinovi i kćeri Kravatanske, ne i sto puta ne! Pa koji su onda stvarni razlozi?

Iako sam o tome već govorio kao o projektu osvajača svijeta, ovom prilikom želim još nešto detaljnije i pobliže govoriti o tim motivima i razlozima.

EU je nastala (nastaje) kao rezultat kombiniranoga djelovanja relativno nepromjenjivih, geopolitičkih i geoekonomskih zakona i globalizacije. Nastaje iz neugasle težnje nekadašnjih vodećih osvajača svijeta, mahom iz Europe, da to trajno i ostanu, (iako sad već ne jedini), i pod pritiskom globalizacije pokrenute od SAD, te izrastanja novih osvajača koji ih također marginaliziraju.

Geopolitički i geoekonomski gledano, svijet je u procesu geopolitičkoga rekonstituiranja. Pošto je nestao, ugasio se bipolarni svijet dvaju blokova - Atlantskog i Varšavskog saveza, zatim SAD kao stanovito vrijeme jedine i dominantne svjetska sile, pod utjecajem globalizacije i djelovanja stalnih geopolitičkih zakona, svijet se rekonstituira u nekoliko blokova i osvajača od kojih su najvažniji. 1. SAD, 2. Japan 3. Rusija i 4. Kina, potencijalno Indija, Brazil i još neke zemlje. Ako ne pristaju na političku, vojnu i geostrašku marginalizaciju, tradicionalni osvajači iz Europe moraju stvoriti geopolitičku, geostratešku i geoekonomsku organizaciju koja će moći parirati ostalima. U novom svjetskom poretku moći i hegemonije novo je i to što se među osvajačima neprijateljstva više ne zasnivaju na ideološkim suprotnostima, nego isključivo na geopolitičkima i geogospodarskima, na borbi za tržišta i prirodne i ljudske resurse.

Europa je do sad, do postojanja bipolarnoga svijeta Istok-Zapad, bila tutorizirana od SAD. Pače, SAD su inzistirale da se Europa vojno što više osamostali. Ali ne i gospodarski. Nju je SAD manipulirala protiv SSSR-a, u slučaju rata predviđala veliki dio kao nužnu žrtvu u sukobu sa SSSR-om odnosno Rusijom. (Zato se De Gaulle pobunio i izašao iz Atlantkoga pakta, jer je SAD predviđao vojni odgovor na agresiju SSSR-u tek kad ovaj uđe duboko u teritorij Francuske). To joj sad više nije potrebno. No, Europa više ne želi slijediti SAD u njezinoj velikodržavnoj politici osvajača svijeta oružjem (Afganistan, Irak), ne želi biti u funkciji interesa SAD, nego želi sebe preoblikoati u samostalnu, političku, gospodarsku i vojnu osvajačku velesilu. Stoga, primajući sve ili skoro sve bivše satelite SSSR-a u Europsku uniju, pravi cordon sanitaire prema Rusiji. Taj otpor politici SAD nije otpor njezinom osvajačkom pothvatu kao takvom, nego je otpor zato jer SAD dira i osvaja njihove nekadašnje kolonije i ovisne zemlje, zemlje bogate prirodnim resursima. S druge strane, nastoje i politički dehomogenizirati EU, tako da je razdvaja na staru i novu Europu, čineći od tzv. nove Europe svoje saveznike, a neprijatelje staroj Europi. Iz istih razloga i u drugim dijelovima svijeta nastaju regionalni globalizacijski interesni entiteti kao što su NAFTA, APEC, ASEAN i dr. Svi su ti entiteti, uključujući i EU, u međusobnom hegemonističkom konkurentskom odnosu. Opravdano je očekivati i daljnju regionalizaciju globalizacije i svi će oni u budućnosti biti u hegemonističkom konkurentskom, dakle neprijateljskom odnosu. Kakva spasonosna, demokratska i liberalna globalizacijska idila!

Ali, kako to rade europski osvajači, kako projektiraju EU? Projektiraju je tako da preslikavaju podjele svijeta i prave razlike među državama tako da uspostavljaju Europu I. i Europu II. (prijedlog Francuske), a obje bi vodio osvjački kondominij sastavljen od Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Taj budući direktorij (za sada se to pokušava postići dobivanjem većega broja glasova, svoje prednosti nastoje osigurati i u ustavu EU, a ubuduće će se to ostvariti i na druge načine), igrat će ulogu globalizatora, a ostale će države biti predmet njihove globalizacije - imat će ulogu globaliziranih država. Sadašnji odnos moći izvan EU samo će se preseliti u EU; pače, još će se i povećati razlika na štetu globaliziranih zemalja.

No, taj prvotni naum remeti Velika Britanija koja ni s kime ne želi dijeliti ni najmanji dio svoga suvereniteta. Britansko međuvladavinsko stajalište ustroja EU, nasuprot federalističkog i eurounitarističkog stajališta, želi se kompromitirati kao dokaz o nemogućnosti postojanja apsloutnog suvereniteta. No, takav suverenitet takoreći nije nikada ni postojao od ukidanja apsolutnog monarhizma. To je podmukla fraza da se nacijama ospori bilo kakav suverenitet. A Britanija u svakom savezu želi osigurati svoju dominaciju, inače neće biti dio saveza. Osim toga, pretežiti dio svojih interesa ona ostvaruje na angloameričkoj osovini, a EU je zamišljena kao konkurentski osvajački blok SAD-u. Tako njezina politika formalno dolazi u kontradikciju iz koje manje politički nadaren narod ne bi mogao naći izlaz. Oni ga, međutim, nalaze tako da čine EU nemogućom bez njihovoga članstva, a ujedno joj kompetencije svode na mjere koje neće ugroziti njihov suverenitet, te istovremeno održati njihovu osvajačku poziciju gospodara Europe.

Iako sofisticirana, politika osvajačkog direktorija je dosta providna. Naime, jasno je da su shvatili da umjesto rata za prevlast u Europi, kao što su to činili u tridesetogodišnjim i stogodišnjim ratovima s mnogo materijalnih i ljudskih žrtava, isplativije je zajednički vladati u tom kondominiju, bez žrtava i uz velike koristi.

Drugo, globaliziranim državama ograničavaju vojnu moć jer im propisuje koliko koja vojnika može imati i kakvo oružje. Time ih kontroliraju da ne mogu ratovati niti između sebe, ali što je još važnije, ni okrenuti oružje protiv globalizatora. A nemogućnost raspolaganja vlastitom silom, zar ima učinkovitijeg načina oduzimanja suvereniteta? Oduzimanje prava na rat je egzemplarno oduzimanje suvereniteta. Globalizacija razara i poništava nacionalni, a stvara globalni, svjetski imperijalni suverenitet osvajača svijeta. A ideja o stvaranju EU obrambenih snaga svodi se na ukidanje, praktično, samo vojska malih naroda, dok nitko i ne pomišlja na ukidanje francuske, britanske ili njemačke nacionalne vojske.

Stvaranje EU je paralelan proces s procesom globalizacije. Ustvari, globalizacija u globalizaciji. Međutim, time se pokazuje i sav paradoks EU i globalizacije. Naime, Europa je izgubila globalizacijsku gospodarsku bitku s SAD-om, nije mogla izdržati konkurenciju s SAD-om (SAD drže 57% svjetske gospodarske moći) pa, naoko, poduzimaju antiglobalizacijki korak: ustvari, u mundijalnoj globalizaciji stvaraju regionalnu europsku globalizaciju. EU je, dakle, s gospodarskog stajališta regionalna globalizacija čiji je razlog nastanka gubitak bitke s USA-a, a u perspektivi i s Japanom i Kinom te drugim osvajačima svijeta, a smisao je da kondominiju globalizatora osigura zaštićeno tržište i jeftinu radnu snagu, koju će, usput rečeno, uzimati u ograničenom broju od globaliziranih država.

Naime, nikad ne smijemo smetnuti s uma da je EU izvorno nastala kao zatvorena gospodarska zajednica, kao EEZ, i da je to njezin trajni temelj.

EU se stoga pokazuje kao novi oblik kolonijalizma. Kao što bivše kolonijalne metropole nisu dopuštale da kolonije imaju industriju koja bi konkurirala industriji metropole, tako su i zemlje članice kondominija izazvale slom industrije u svim postkomunističkim zemljama da im ne bi konkurirale. Drugo, pomoću jeftine radne snage iz novih članica, zemlje gospodarice Europe drže pod kontrolom i na niskoj razini cijenu radne snage i tako povećavaju profite kapitalista.

Stvaranje EU ima i kulturni obrambeni razlog - obranu od kulturne amerikanizacije, što se shvaća kao barbarizacija Europe. Ali obrana samo za zemlje osvajače, jer su one svjesne da bi globalizacija u kulturi bila, ustvari, kulturocid. Ona, naime, dovodi u pitanje sudbinu nacionalnih jezika ne samo u globaliziranim, nego pače i u nekih globalizatora.

Osim toga, s obzirom da globalizaciju provodi liberalna demokracija, postavlja se pitanje je li EU demokratski projekt? Zadovoljava li ona tom 2500 godina trajajućem političkom idealu Europe? Nastaje li EU kao demokratska zajednica i na demokratski način? Je li to udruživanje demokratski izražena volja globaliziranih naroda? Ne, na žalost. EU je udruživanje kapitala i političkih elita a ne naroda, a posebno ne rada. Izbori za Europski parlament, na kojima je sudjelovalo svega oko 15% birača, najbolji su dokaz koliko narod podržava EU. Odbacivanje EU na referendumu u Francuskoj i Nizozemskoj, zemljama koje imaju itekako koristi od EU, najbolji je dokaz koliko je to demokratski projekt i komu EU koristi. Bio je to akt bunta demokracije protiv birokracije nacionalnih elita, ali i izraz nacional-šovinizma, šovinizma blagostanja tih nacija, njihovo odbijanje i strah da će ono biti ugroženo zahtjevima novih članica, mahom siromašnih, da participiraju u tom blagostanju.

EU je također, u biti, euronacionalistička zajednica: Turska, Tunis, Maroko i dr. islamske zemlje teško će ikada ući u EU. Uostalom, to ne bi bilo ni poželjno. Opravdanje neprihvaćanja kršćanskih korijena Europe u svoj ustav, s obrazloženjem da bi to onemogućilo primanje naroda drugih vjerskih konfesija, također je lažna manipulacija. To neprihvaćanje, ustvari, ima izvor u obnavljanju predkršćanskih supremacijskih mitova globalizatorskih nacija tako dragih i obilato korištenih od fašizma, nacizma, nordizma i drugih sličnih mitova osvajača svijeta. Nasuprot imperijalnom, monarhijskom suverenitetu osvajača svijeta, nacionalni je suverenitet demokratičan. Imanentan je, uključuje suverenitet mnoštva, cijeloga naroda. On postulira demokraciju komunitarnoga društva (ne komunističkog).

Politika globalizatora je visoko sofisticirana, što znači da veliku ulogu u njezinoj tehnologiji igra politička psihologija, uključujući i psihologiju masa. Vrijeme od avisa do primanja u članstvo će biti vrijeme masovnoga pranja mozga. Kako se mase pripremaju? Pa, zna se da su siromašni narodi koji su izašli iz diktature frustrirani standardom Zapada, pravnom državom i dr. Jednostavno im se promidžbom stavi u izgled da će ulaskom u EZ s vremenom i sami postići takav standard. Tu je cijela lepeza promidžbenih trikova. Uostalom, djelovanje i učinak toga inženjeringa ste vidjeli i kod predsjedničkih izbora u Kravataniji. Tim psihološkim trikovima mijenjani su svi postkomunistički režimi koji nisu bili po ćudi Zapadu. Vaša je dužnost stoga, da se oduprete toj diktaturi liberalne demokracije i ne dopustite to bestijalno laganje kravatanskom narodu. Europska ideja je predstavljena kao progresivna, vrhovno dobro, kao panaceja. Pripremljena je kao opijum za politički nedorasle narode za visoku politiku.

III.

Ulaskom u EU Kravatanija će postati podređeni član jednoga bloka i snositi sve posljedice toga. Što to znači? Znači da će direktorij globalizatora donositi sve bitne, strateški važne odluke, na koje sama neće moći utjecati. Znači da će sudbina Kravatanije prijeći u tuđe ruke. To je i normalno za zemlju polukolonajalnoga statusa.

Drugo, ulaskom u EU Kravatanija trajno gubi pravo na svoj dio Bosne. Kravatanija nije smjela prihvatiti sporazum Teškog Dana, nego podržati pravo kravatanskoga naroda u Bosni na samoopredjeljenje i samoodređenje: želi li kao Herc-Bosna biti u Bosni kao treći entitet ili se pak priključiti Kravataniji. To je prirodno i povijesno pravo svakoga, pa i hrvatskoga, naroda u Bosni na samoodređenje. Politika koja odobrava etničko čišćenje Kravatana u Bosni, kao što je provodi međunarodna zajednica, zločinačka je i antidemokratska politika, pravi zločinački pothvat. Kravatanija pogotovo ne bi smjela prihvaćati mjere eurodirektorija, kako to prihvaća aktualna kravatanska Vlada, da je Herceg-Bosna bila zločinački pothvat, a Republika Svrapska legitimni svrapski entitet, dio svjetskoga političkoga legaliteta. Zato zaista geopolitička realnost zahtijeva od kravatanskog naroda da se slobodno i bez manipulacija izjasni želi li biti dio kojega od integracijskih blokova ili ne. Jer, to je sudbonosna odluka. Teškodanski je sporazum najgori sporazum koji su Kravatani sklopili od 1102. do danas.

Ulaskom u EU Kravatanija dolazi u poziciju zemlje ograničenoga suvereniteta. EU će, naime, proizvesti zemlje i narode elite i zemlje i narode mase. Primarna lojalnost Kravatana prelazi u Bruxelles, na Velikoga oca.

Ulaskom u EU Kravatani će biti i razoružani narod. A što to znači, vidjeli ste u Patriotskom ratu. Znači, svjesno se staviti u položaj žrtve. U isto vrijeme Kravatani će se kao vojnici EU morati boriti tamo gdje to budu zahtijevali interesi direktorija. Ponovo gubiti živote za tuđi račun. Jer, nije EU stvorena da bi čuvala suverenitet globaliziranih država, nego da te države kao entiteti ograničenoga suvereniteta služe velikodržavnoj ideji država direktorija.

Kao oblik neokolonijalizma, globalizacija istina internacionalizira položaj radničke klase, ali tako da je proletarizira i pauperizira uništivajući joj radna mjesta u Kravataniji, tjerajući je da traži rada i kruha na međunarodnom tržištu radne snage zajedno i u konkurenciji s crncima, s Azijatima i Afrikancima, kao najjeftinijoj i najeksploatiriranoj radnoj snazi. Od vladajuće klike stalno slušate vapaje za dolazak stranog kapitala, stranih investicija kao uvjeta zaposlenosti i općenito prosperita. No, zar nisu te nove investicije već došle u Kravataniju? I kakve su posljedice izazvale? Samo povećanje nezaposlenosti. Te nove investicije izvlače domaći kapital vani, umjesto da ga plasiraju u zemlji domaćinu. Osim toga, strani investitori u Kravataniji ne potiču proizvodnju nego samo potrošnju. Banke su definitivno u vlasništvu stranaca. I što je Kravatanija dobila osim otpuštanja radnika i većih kamata? Dobivate samo više cijene: stranci se solidariziraju s cijenama u Kravataniji i održavaju ih ili ih pak podižu. Globalizatori su postali vaši gospodarski diktatori u tolikoj mjeri da vam ne dopuštaju ni da osnujete vlastitu, nacionalnu banku.

Zbog niske proizvodnosti vaša roba u inozemstvu nije konkurentna. To je prije svega zbog visokih dotacija i premija koje stranci daju za izvoz svojim proizvođačima. Zato se slobodno europsko tržište za vaše proizvode pokazuje kao utrka žabe i aviona. EU tržište je samo formalno slobodno, jer zbog tih premija, ustavari, nije slobodno, nego protekcionističko.

Kako rekosmo, globalizacija ima pogubne posljedice i na kulturu. Engleski jezik zamjenjuje kravatanski i tako vas pretvara u kulturnu koloniju. Do sad ste se borili protiv turcizama, talijanizama, germanizama i drugih tuđica u svom jeziku. Zašto? Između ostaloga i zato jer su one bile siguran pokazatelj da su Turci, Talijani, Nijemci i dr. bili hegemoni nad Kravatanijom. Sad ste se prisiljeni boriti protiv anglizama, što je siguran pokazatelj da ste ušli u kolonijalnu sferu anglofonih zemalja. Globalizacija je projekt kulturocida.

IV.

Što, dakle, Kravatanija dobiva ulaskom u EU? Posvemašnji gubitak suvereniteta, status ucijenjene zemlje. Nije istina da je Kravatanija dobila pristup pregovorima bez ucjena. Došla je do toga prava ropski ispunjavajući sve ucjene, sve od isporuke nevinih nacionalnih junaka Haagu do ucjena glede manjinskih prava, prava povratnika, priznavanju nepostojećega duga, nepočinjenih zločina itd. A morat će ispunjavati i sve daljnje ucjene. Naročito će morati popuštati Alpiniji i Prekomoriji, a na kraju će biti prisiljena praviti teritorijalne ustupke kako njima, tako i Svrabiji. U biti, morat će se odricati svog suverenog teritorija. Tako će se Kravatani u Kravataniji rađati na tuđoj zemlji. Dakako, da će doći na red i svi drugi da se namire za razne izmišljene odštetne zahtjeve. To je uvjet pristupa.

U isti paket spada i ucjena s tzv. pomirbom sa Svrabijom i Svrabom. Prisiljeni ste svrapskim palikućama i silovateljima obnoviti ili sagraditi kuće, dok se Kravatanima osporavaju prava na sredstva za obnovu. Kravatanima iz Kravatanije. I umjesto da to malo kapitala što ga imate trošite na investicije i otvaranje radnih mjesta, vi ga ulažete u povratak svrapskih palikuća i četnika koji će sutra ponovo dizati ustanak protiv Kravatanije. Zar ste zaboravili da su u posljednjih 100 godina digli pet ustanaka protiv hrvatstva i Hrvatske? Pitate li se ne spada li u pomirenje da vama Svrabija i Karadag isplate milijarde ratne štete? Kravatanija je uzela kredite da bi obnovila što su svrapski i karadaški palikuće uništili, spalili Kravataniju, pa i te kredite mora vraćati. A oni vama ne moraju vraćati ratnu štetu?

Politika pomirbe sa Svrabima i Svrabijom, a svađe s Kravatanima, ponovo davanje privilegija Svrabi i pravljenje od njih dominantne manjine na račun Kravatana, ustvari vodi produbljivanju već tradicionalne svađe, pače i neprijateljstva između “ustaša” i “partizana”, odnosno “antifašista” i “fašista”. Ustvari, vodi Kravatane u novi nacionalni sukob, sukob u kojem Kravatani mogu samo izgubiti. Izgubiti ne samo suverenitet, nego i državu i državni teritorij.

V.

U Kravataniji je svu društvenu i političku moć preuzeo strani financijski kapital. Zar nisu sve banke u stranom vlasništvu (94%). Sve ideale, svu krv i suze Patriotskog rata posvojio je strani financijski kapital. On je sad suveren u Kravataniji, on je prisvojio kravatanski nacionalni suverenitet, on vlada u Kravataniji. Stvorio je klijentalistički odnos te po svom ukusu financira političke stranke i političke lidere. Jasno je da strani financijski kapital kao ni multinacionalne kompanije neće financirati nacijaliste. Jer im vi želite oduzeti moć nad našim narodom, on će uvijek pomagati domaće izdajice i sluge stranih sila koje s njima dijele moć i za to su uvijek pripravne na izdaju.

Nitko u Kravataniji ne može doći na vlast tko se ne podvrgne volji gospodara Europe, kondominiju - Francuske, Njemačke i V. Britanije, naravno i SAD. Tko se ne podvrgne njihovim interesima, tko nije spreman izdati nacionalne interese! Tako na vlast dolaze predsjednik države, premijeri i političke stranke. Na vlast mogu doći samo revizionističke (eufemizam : reformirane) stranke. Tako je i s aktualnom strankom na vlasti. Da nije dogovorena detuđmanizacija, ni ta stranka ne bi došla na vlast. Došli su na vlast jer je gospodarima trebalo izigrati Kravatane dovodeći im tobože nacionalnu stranku na vlast, ostvarujući im tobože njihove ideale. I tako ih razočarati u same sebe, obezvoljiti ih tako da kažu da se protiv njih, protiv osvajača svijeta, globalizatora ništa ne može. Da se pasiviziraju, da ne izlaze na izbore Kravatani nego sluge osvajača svijeta, pa će tako sluge dobivati izbore. To je soft strategija osvajača svijeta - oduzimanje nade osvojenima. Dakako, sve će biti demokratski legitimirano. Ne bi bilo nimalo čudno da na sljedećim izborima to učine i s nekim donedavno zaista nacionalnim strankama, koje su već pokolebane i dovedene na prag izdajničke pokornosti. Ta je stranka pred povijesnim slomom. Time će konačno kravatanska državnost biti svedena na fikciju, a Kravatani pretvoreni u masu koja će se pojačano odrođavati ...Na radost i veselje “antifašista”. Čak ni Tito, njihov idol, to nikada ne bi dopustio. Imao je toliko samopoštovanja, toliko dostojanstva.

VI.

No, za cijelu Europu, a ne samo za Kravataniju, EU je političko sudbinsko pitanje. Ideja o Europi kao zajednici naroda nije tek skorašnja ideja. Ta ideja zalazi duboko u političku i intelektualnu, kulturnu i religijsku povijest Europe. Dapače, religijska ideja o Europi kao kršćanskom jedinstvenom narodu i prostoru, te kulturalna ideja o Europi jedinstvene kulture i civilizacije, bile su najčešće podlogom političkim projektima o europskom političkom jedinstvu. I neki od najvećih umova Europe bili su skloni toj ideji, kao što su filozofi Fichte, Hegel, Saint-Simon, Habermas, Jose Ortega y Gasset, (njegov koncept je bio Sjedinjene Europske Države), te pisci kao što su bili Montesqieu i Balzac. Ona je jednako bila privlačna hegemonističkoj desnici (Meternich), hegemonističkoj ljevici (Marksu i Engelsu, Sain-Simonu i dr.), kao i hegemonističkim liberalima sve do danas. Europska liberalna demokracija ideju EU kao hegemonističku ideju, ideju napretka inspirirao je i njihov ideološki neprijatelj, marksizam. Zar nije već Marks imao hegemonističku ideju koja bi trebala vladati Europom i svijetom: ujedinjeni engleska politička ekonomija, njemačka filozofija i francuska politika. Ujedinjeni Englezi/Britanci, Nijemci i Francuzi kao povijesni narodi, globalizatori, uspostavili bi tobože vlast Uma nad globaliziranim, nepovijesnim narodima Nagona.

No, kao politička, ta je ideja ujedno i euronacionalistička, pače i šovinistička jer je ona projekt ostvarenje europskoga Nadčovjeka nad europskim “narodićima” (Friedrich List), progresivnih hegemonija velikih nacija nad malim, reakcionarnim koje bi na kraju trebale i nestati (Marks, Engels). Ona je i velikodržavna i velikoeuropska i nacionalna ideja i ocu utemeljitelju liberalizma J. S. Millu, kao i suvremenim liberalima i anacionalistima Ericu J. Hobsbawmu i dr., koji o današnjim globaliziranim nacijama govore kao o “ropskim nacijama”, kao nacijama ili narodima-masi koji nemaju osvajačku sposobnost.

Kako vidimo, bez obzira tko zastupao ideju globalizacije u vidu eurounijanizma: filozofi, književnici ili političari, globalizacija kao teorija jest ideologija a ne znanstvena ili filozofijska spoznaja. To nije bila, niti je, ideja slobode i istine, nego ideja bilo lijevoga bilo desnoga hegemonizma.

Iz povijesti je poznato da ideje koje u sebi nose dio ili cjelinu istine određenoga vremena, koje predstavljaju duh toga vremena, da se nastoje ostvariti pod svaku cijenu. A ta istina je često ideja moći, ideja snage koju posjeduje određena nacija ili koalicija nacija...A u ideji zajednice europskih naroda svakako da je bilo ideje istine, ali sasvim drukčije nego su je zamišljali spomenuti velikani. Naime, u njoj je zaista bilo religijske istine od političke važnosti, kao istine da su sve europske nacije kršćanske. Međutim, anglikanizam i protestantizam (da ne spominjemo sve njegove denominacije) i pravoslavlje te najradikalnija religijska razlika - islam, dovele su do religijske dehomogenizacije Europe sa značajnim političkim posljedicama. Isto je tako postojala istina o zajedničkoj kulturnoj baštini u velikom dijelu Europe, ali ne u cjelini, jer npr. humanizam i renesansa nisu ozbiljnije zahvatile pravoslavne zemlje, a da i ne govorimo o narodima pod islamom.

Ipak se ideja Europske unije kao jedan od hegemonističkih oblika te panideje na ovaj ili onaj način morala iskušati s tim svojim istinama. Iskušavala se i kao militarističko-hegemonistička ideja sve od Rimskoga carstva, Karla Velikoga pa sve do Napoleona i Hitlera, boljševičke Rusije Lenjina i Staljina i njihovih ambicija, i naposljetku kao politička, gospodarska i kulturna zajednica, zajednica u vidu EU kao regionalne (kontinentske) globalizacije. Uostalom, da je stvaranje neke vrste europske zajednice nacija uvijek bio imperijalni i hegemonijalni projekt svjedoči i fašistička koncepcija “Novog europskog poretka”, kao sheme za stvaranje federalne Europe, pače i poslije II. svj. rata kad je u fašistikim krugovima zagovarana ideja Europske federacije ili Carstva fašističkih nacija, itd.

A kakva je povijesna sudbina Europskoj uniji?

EU kao demokratski projekt ne može postojati jer, po definiciji, mora služiti interesima osvajača, a kao nedemokratski projekt ne može se održati jer će se protiv nje podići osvojeni narodi koji je, kako smo vidjeli, nisu na demokratski način stvorili, nego nacionalne političke i gospodarsko-financijske elite. Osim toga, EU pati od nedostatka identiteta. Svi njezini zagovornici iz područja kulture polazili su od pogrešne pretpostavke da su zajedničke europske vrijednosti dostatne za opravdanje njezina postojanja. Međutim, pokazalo se da to nije dostatno. Po tom kriteriju Nijemci i Danci, Englezi i Francuzi nikad nisu bili sličniji, ali to nije bilo dovoljno da se ujedinjuju i da napuste svoju nacionalnost i njezinu neovisnost. Također, zajedničke vrijednosti Švedske i Norveške nisu bile dovoljne da održe njihovu državnu zajednicu, kao ni zajedničke vrijednosti slavenskih, poglavito pravoslavnih nacija nisu bile dovoljne da ih održe u SSSR-u. Ono što je nedostajalo i što nedostaje i dalje jest nedostatak zajedničkoga identiteta. Neki eminentni zagovornici EU (kao na pr. Habermas) drže da bi se EU trebala zasnovati na postnacionalnom identitetu. No, to je utopistička ideja, to je slijepa ulica: suvremene nacije ne slabe nego jačaju svoj nacionalni identitet, pa se takav postnacionalni identitet nema na čemu zasnovati. Zato je mračni Albion najlucidniji i najbliži političkoj realnosti kad EU vidi samo kao zajedničko tržište. Međutim, ako EU ima ikakvu budućnost kao zajednica vrijednosti, ima je bez Albiona, tako da se čini sasvim naivnom ideja Coudenhove-Kalergija, jednog od promotora europskog jedinstva, kad prepostavlja mogućnost EU s Albionom: “Europa bez Engleske ako je potrebno, Europa s Engleskom ako je moguće, Europa nikad protiv Engleske”. Naprotiv, Europa je moguća samo protiv Engleske.

U biti, EU nije izvorna, povijesna ideja, nositeljica istine kojoj se ni vrijeme ne može oduprijeti, kao što je npr. ideja demokracije, ili može samo u razmjerno dugom razdoblju. Ona nema ni snagu ideološke ideje kao što je konzervativizam, liberalizam, komunizam...Ona je obični politički konstrukt i kao takva neće biti dugovječna. S obzirom da počiva na hegeminističkom konceptu direktorija, taj direktorij će izazivati nezadovoljstvo, kao i u svim drugim zajednicama, koje će prerasti u otpor i pobunu te će nastati europski ratovi razdruživanja. Zaista, zaista vam kažem da će najdalje za nekoliko desetljeća, ako EU bude stvorena kao centralizirana naddržava, Europom harati bespoštedni ratovi razdruživanja. Mnogi narodi već sad, pače i oni koji su tek nedavno u nju ušli, nezadovoljni su i traže izlaz iz EU. Jednakopravnu EU ne će osvajači svijeta, gospodari Europe, a neravnopravnu ne će osvojene nacije.

Ono što je od vaših prvaka najgluplje jest politički konformizam izražavan frazama “Pa što, zar ne idu i drugi, pa nismo mi najpametniji”. Tako govoriti znači od sebe napraviti političko opće mjesto bez autentičnosti. Bez samopoštovanja i bez samopouzdanja. To je glupo prepuštanje struji života, banalnosti svakidašnje političke rutine, inerciji. I neshvaćanje da svaka država ima svoje specifičnosti, a Kravatanija posebno, jer je bez Bosne geopolitički nedovršena i nemoguća država.

Vaši se prvaci hvale dobivenim pristupnim pregovorima! Jasno je da ih je Kravatanija morala dobiti kada je pristala na sve ucjene EU i međunarodne zajednice (USA). Pristala je i na to da ta međunarodna zajednica po svom gubernatoru etnički čisti Kravatane u Bosni. Taj gubernator dolazi u Zagreb po odobrenje za čišćenje Kravatana u Bosni, i dobiva ga. Pa kako onda da ne dobije pozitivno mišljenje za pristupne pregovore?

Zanose se protokolarnim, kurtoaznim pohvalama i praznim obećanjima o velikoj koristi i, općenito, o općem prosperitetu po ulasku u EU. Da bi to bilo uvjerljivo, sve novopridošle članice, pa tako i Kravatanija, zaista dobivaju znatna sredsta iz pretpristupnih fondova. Ne shvaćaju, kratkovidni, da je to dio politike mrkve i batine, da osvajači svijeta kratkoročno daju da bi dugoročno mogli pljačkati, eksploatirati i tlačiti. Ne shvaćaju, nerazumni, da nikad neće biti kao jednakopravni pripušteni stolu velikih, donošenju sudbinskih odluka glede moći i bogatstva.

Zaista, zaista vam kažem, ne kao prorok nego kao onaj koji je shvatio poruke povijesti, EU nema budućnosti. Uostalom, na žalost, konstanta je povijesti stalni proces plime osvajanja i oseke oslobođenja naroda. Blago onom tko to shvati, jer će znati izbjeći mnogim zamkama osvajača svijeta.

Zato jer to nisu shvatili, vaši aktualni prvaci i “vođe” vode nevjerojatno glupu politiku, politiku bez dostojanstva i samopoštovanja. Umjesto da su pošli od pretpostavke da će se EU nastojati po svaku cijenu dočepati vaših dobara pa da ih treba ucjenjivati, vaši su se pregovarači dali ucjenjivati. Kravatanska pregovaračka politika se povela za preplašenim i frustriranim postsovjetskim državama, koje još trese strah od ruskoga medvjeda, koje iz straha pristaju na sve. No, i one će se pokajati zbog svoje plahosti.

Ovakvom sluganskom politikom (ponovljena politika trovarsi altro signore (Traže drugoga gospodara) (lat.)) ova vlast dokazuje da ona, kao i njezini prvaci, nisu ni zaslužili državu Kravataniju. Oni će vas dovesti u poziciju da će se vaša djeca rađati u Kravataniji, ali na tuđoj zemlji. Ako vam nisu osigurali klauzulu dostojanstvenoga ulaska, da su bar osigurali klauzulu dostojanstvenoga izlaska - izlaznu klauzulu.

VII. Kravatanska sigurnosna strategija i EU i NATO

Ali se ti gospodari svijeta i Europe ipak varaju, jer osvojene narode podcjenjuju, podcjenjuju čovjekovu želju za slobodom. Oni se oslanjaju samo na one ropske duše među vama (Slavoserbe, kako ih ispravno nazva Preteča), koje su doveli na vlast, a ne slute u vama novi narod, Nove Kravatane, vašu vitešku čast i dostojanstvo koje će ih svrgnuti s vlasti i otjerati tudince iz svoje zemlje. Zato vi koji prvi ustaše, raskrinkajte njihovu politiku, narod će poći s vama. Jer, kako reče jedan filozof, gdje je ono smrtonosno, tu je i ono spasonosno. Proglasite “Demokratski ustanak” kao svoju političku strategiju za demokraciju, a protiv političkog inženjeringa i nacionalnih manipulatora. Demokratski ustanak nije ustanak s puškom u ruci, nego i ustanak demokratske svijesti o samopoštovanju i dostojanstvu, o vašem pravu i dužnosti da na izborima svrgnete naciofobičnu i anacionalnu vlast i postavite nacionalnu. Ustanite protiv EU jer je ona prevara, jer je ona novi opijum za narode, rekolonizacija. Ali budite svjesni da će vaša borba za povrat otete i prodane Kravatanije biti teška i iscrpljujuća, jer iza EU globalizacije stoji ogromni financijski i intelektualni potencijal, ogromni resursi intelektualnog i financijkog kapitala i medijske moći koji će te morati svladati. Zato budite radikalni, bespoštedni. I stalno predviđajte pa će vam biti otkriveno kad će slijepa pragmatična politika vaših “vođa” doživjeti slom. Neka vas ne fasciniraju njihovi tobožnji uspjesi, jer ona će doživjeti slom. To je tipična politika “iz pobjede u pobjedu do konačnoga poraza” kakvu vodi sadašnja klika na vlasti. Ovim bi vašim “uspješnim vođama” pragmatičarima trebala biti opomenom sudbina Titovoga djela. Jer, on je bio neobično uspješan političar. Sve je svoje projekte ostvario, ali opet sve po logici uspješnog, trijumfalističkog pragmatizma. Ali upravo što je bio uspješniji, to je njegovo djelo postajalo krhkije i lažnije. Jer je bilo protivno poslanju nacije, njezine empirijske uloge i ontološke svrhe za udružene narode u Jugoantiji. I na koncu je propalo. To bi ipak trebalo europske, a naročito kravatanske suvremene političke lažne mudrace nečemu i savjetovati.

Vi ovu vlast proklinjete, a povijest će je osuditi kao izdajničku.

O ljudi, o Kravatani! Zar niste dobili dovoljno batina tijekom povijesti? Zato ne dajte svoju slobodu, svoju neovisnu državu. Za njezinu se obranu dobro, samostalno, tj. suvereno pripremajte. Stvorite samostalnu državnu integralnu strategiju - vojnu, političku, gospodarsku, kulturnu. Jer ste na svim područjima nacionalnog i državnog života napadnuti. Vi trebate imati domovinsku, a ne vojsku koja će biti dio NATO-a. Vi gradite postliberalističko društvo, a za to je društvo primjerena domovinska, nacionalna, a ne profesionalna NATO vojska. Takva vojska je vojska otuđenja, otuđenja od humanoga ratovanja i otuđenja od nacije. Ona vojnika dehumanizira, pravi od njega stroj za ubijanje. Profesionalna za NATO i EU vojska nije privržena nikakvim vrijednostima niti je ikome lojalna, osim svojoj vojnoj hijerarhiji i njezinoj zapovijedi ubijanja bez uzimanja u obzir bilo kakvih moralnih kriterija. Ona nije privržena nikakvim vrijednostima; ona ima samo vojne ciljeve. Naprotiv, domovinska profesionalna vojska, vojska opće vojne obveze odgaja se na moralnim vrijednostima poštivanja humanih vrijednosti i u ratu, lojalna je i privržena svojoj naciji i svojoj državi u obrani, u zaštiti i obrani dobra od zla u pravednnom ratu. Profesionalna za NATO i EU vojska je najamnička vojska, vojska birokratskog režima koji je može uporabiti za vlastite političke, gospodarske i druge interese, pa i protiv vlastitog naroda i države. Takva vojska je u biti kondotjerska vojska koja treba osvajačima svijeta iz NATO-a i EU koju mogu uporabiti za svoje osvajačke ciljeve, pa i protiv nacije i države iz koje je regrutirana. Osim toga, profesionalna vojska (koja u biti postaje tuđa vojska, vojska osvajača svijeta kada ude u sastav NATO-a), ostavlja vas nezaštićene i nesposobne za obranu od bilo čije i bilo kakve agresije. Jer, za slučaj agresije vi nećete imati ni vojno stručno izobraženu zapovjednu strukturu (kadar), niti ćete, kad ukinete opću vojnu obvezu, imati vojnike i mornare koji će znati rukovati svim vrstama suvremenog oružja. Sjetite se kolika vam je bila prednost u Patriotskom ratu jer ste imali stručno obučenu zapovjednu i vojničku i mornaričku izvršnu strukturu (kadar)! A Patriotski rat nije posljednji rat. Slijedeći ratovi u svijetu (već i u ovom stoljeću) bit će posljedica pritiska globalizacije, globalizatora na globalizirane nacije, što će kod njih izazvati bunt, nacionalizam, a nacionalizmi ratove za oslobođenje od hegemonije. Ti antiglobalistički ratovi imat će sasvim drukčije geopolitičke i geostrateške motive, izvore i oblike od dosadašnjih. Naime, pošto se u svijetu, s jedne strane, uglavnom dovršio proces nacijalizacije (pretvaranja naroda u naciju i stvaranja nacionalnih država), a s druge uspostavlja novi svjetski politički poredak, kojim će dominirati 5-6 globalizatora, bit će to ratovi globaliziranih nacija protiv globalizatora.

Osim toga, pri izradi državne inergralne strategije trebate uzeti u obzir da je pogrešnom politikom vaših političkih vođa i prvaka bitno umanjena važnost vašeg geopolitičkog i geostrateškg položaja. Poslije sloma SSSR-a našli ste se u okruženju država članica NATO-a i EU- a i tako prestali biti moguća točka sukoba velesila osvajača svijeta. To je osvajačima svijeta omogućilo da vas ucjenjuje članstvom u tim hegemonističkim organizacijama. No, za slučaj vašeg sukoba sa susjednim državama, to će tretirati kao lokalni simptom, i stat će na stranu vaših neprijatelja, kao i do sad. ...

Dakle, kakva vojska i kakav vojni ustroj treba Hrvatskoj? Hrvatskoj zaista treba visoko profesionalizirana i najmodernije opremljena vojska ograničenog broja sastava. No, Hrvatska ujedno mora stalno zadržati i institut vojne obveza za svakog vojno sposobnog Hrvata. Obvezni vojni rok služenja ne mora biti predug, ali mora trajati najmanje šest mjeseci. Taj takoreći polupričuvni sastav treba biti povremeno pozivan radi permanentne vojne izobrazbe, tj. radi upoznavanja sa svim novijim oružjima i oruđima kao i radi upoznavanja s elementima novih vojnih strateških i taktičkih koncepcija, te radi praćenja novih naglasaka u nacionalnim interesima i ciljevima koje treba ostvarivati. Osim toga, Hrvatska treba omogućiti djelatno sudjelovanje žena u vojno sigurnosnoj ulozi, što znači da im treba omogućiti pravo služenja u profesionalnom dijelu hrvatske vojske, ali i u obveznom služenju vojnog roka, dakako, vodeći pritom računa o specifičnosti ženskoga bića, prema čemu ih treba i osposobljavati za služenje u vojsci za slučaj rata. Tako ustrojene hrvatske vojne snage polažu prisegu pred vrhovnim vojnim zapovjednikom hrvatskih vojnih snaga i obvezuje se svojoj naciji i državi da će služiti u njihovoj obrani riskirajući i svoj život. Dakle, Hrvatska treba imati domovinsku, nacionalnu vojsku, a ne ni NATO ni EU vojsku, i za učinkovitu obranu i napredak Domovine stvoriti svoju samostalnu - državnu integralnu strategiju - vojnu, političku, gospodarsku, kulturnu i dr. jer je Hrvatska napadnuta od geopolitičkih scenarista, osvajača svijeta na svim područjima nacionalnoga i državnog života.

Jedino tako ustrojena nacionalna, domovinska vojna sila očuvava hrvatski vojni suverenitet kao sržni dio političkog suvereniteta, no ulaskom u NATO prenosi se i taj dio suvereniteta na međunarodni subjekt i tako otuđuje od hrvatskog naroda.

VIII.

Ali, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne budite izolacionisti, ne budite politički autisti. Zagovarajte i borite se samo za Europu kao domovinu domovina (De Gaulle), za Europu jednakopravnosti i koordinacije nacionalnih suvereniteta, ali budite uporno i energično protiv Europe hegemonije direktorija, Europe globalizatorstva, rekolonizacije i subordinacije. Apostolskom upornošću širite istinu. I nemojte misliti da ste vi usamljeni u svojoj zemlji i u svijetu, da ste glas u pustinji. Ne stidite se naziva da ste ognjištari. Vi tu objedu uzmite kao svoje ime, kao svoju vrlinu da se vidljivo razlikujete od izdajica domovine. Ne dopustite vandalskoj vlasti da ruši spomenike onima koji su se borili za hrvatsku državu. Kravataniji je potreban Novi poredak! Potrebno joj je novo vodstvo. Istinsko nacionalno i istinski demokratsko. Nije dovoljno promijeniti vladu, pače ni samo stranku na vlasti. Kravataniji je potreban novi poredak, novo društveno i političko uređenje, s novim ustavom i novim položajem naroda prema vlasti i vlasništvu. Novi poredak, to je bio cilj i svrha izdanoga Patriotskoga rata. Jer, Patriotski rat je bio ne samo borba za nacionalno, nego i za socijalno oslobođenje. Naime, kravatanska oporbena teorija, kravatanski nacijalisti u Jugoantiji stvorili su i teoriju nacionalne ekonomije. Što je ona značila? Značila je da su sva kravatanska bogatstva isključivo kravatanska, i da su vlasništvo cijeloga naroda, a ne neke imovinske oligarhije, a još manje gospodara svijeta, kako se to, nažalost, dogodilo. Značila je slobodno poduzetništvo koje je projekt stvaranja socijalne države, države općenarodnoga blagostanja (welfare state), a ne ekonomski neoliberalizam koji razara nacionalnu ekonomiju i društvenu i nacionalnu solidarnost, stvara pauperiziranu masu na jednoj strani i imovinsku oligarhiju, na drugoj. Nacionalna ekonomija nije označavala nacionalističku, izoliranu ekonomiju, nego, naprotiv, uraštanje u svjetski gospodarski sustav, ali bez gubitka gospodarskoga suvereniteta. Kako su to shvatili kravatanski tajkunski pljačkaši? Tako da su najprije oni opljačkali Kravataniju podijelivši plijen sa strancima, s gospodarskim osvajačima svijeta od kojih ostadoše ovisni, pa sad, u strahu od opljačkanoga naroda, traže zaštitu od tih istih međunarodnih lupeža i pljačkaša, bježe pod njihove skute. No, ne mogu izbjeći odgovornost. Sve vlade od 1990. moraju odgovarati za bezočno osiromašenje naroda. Moraju vam položiti račun gdje je nestalo 30 milijardi. Zadužili su državu za 30 milijardi, a nisu otvorili ni jedno radno mjesto. No, u nečemu su i dragovoljci i branitelji iz Patriotskoga rata imali prioritet; oni su prvi dobivali otkaze. I umjesto nacionalne ekonomije i slobodnoga poduzetništva za koje su se borili, “antifašistička” im je vlast stvorila tajkunsku, pljačkašku neoliberalnu državu. Zato nije nikakvo čudo da su Kravataniju pretvorili u izumiruću državu, državu u kojoj se više umire nego rađa. Od Kravatanije, nastale na mučeničkoj krvi, stvorili su tužnu zemlju u kojoj ni ptice više ne pjevaju kao što su pjevale, a domoljubni se pjesnici pitaju kako je moguće pisati poeziju poslije ove izdaje.

Vaša država je rođena iz krvi naših mučenika: onih iz rata 1941-1945., čija je tragedija dovršena u Olovogradu, onih iz 1971. i onih iz Patriotskoga rata 1990-1995. Iz toga jedinstva volje, žrtve i krvi nastala je suvremena kravatanska država. Zato neka su prokleti oni koji preziru tu mučeničku kravatansku krv! Lažu oni koji kažu da su je stvorili antifašisti; pače, oni su pet godina pucali u kravatansku državu, izdali je i utamničili, držali je 50 godina pod velikosvrapskom čizmom, a zatim vam se ideološkom pretvorbom nametnuli za nove gospodare.

Zato ne dajte Kravataniju, sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago. Budite trijezni, razboriti i hrabri. U državničkoj vještini slijedite genij vaših predaka Dubrovačke Republike. Naime, brojnost naroda obrnuto je proporcionalna potrebnoj mu vladarskoj mudrosti za održanje, tj. što je narod malobrojniji i s manje moći, to mu je potrebna veća politička i diplomatska vještina, geopolitička i geostrateška samospoznaja, kao i spoznaja raspodjele moći kako u bližem, kontinentskom, tako i u svjetskom okruženju koje čini svjetski poredak moći. (Jer svaki svjetski politički poredak je poredak moći) . Respektirajući svoju ograničenu moć, Kravatanija se mora tako pozicionirati da bez velike nužde ne remeti ravnotežu moći uspostavljenu svjetskim poretkom moći, a ako je ipak prisiljena na djelovanje protivno svjetskom poretku, mora prethodno osigurati potporu nekoga od respektabilnih osvajača svijeta. Iskustvo Patriotskoga rata dovoljno je poučno.

Svjetski, međunarodni poredak moći je uvijek bio takav da, kako reče Tukidid, “veliki narodi rade što hoće, a mali narodi prihvaćaju što moraju”. On je ujedno uvijek bio i uvijek će biti i poredak nasilja i zločina velikih prema malima. Nastojte stoga izbjeći biti žrtvama nasilja i zločina. Nastojte izbjeći činiti zločin i nasilje. Ali, ako budete primorani birati, ne birajte ulogu žrtve. Vjerujte u istinu, a ne u humanističke fraze što ih nasilnici smišljaju, a pismoznanci opravdavaju.

Tom čovjekovu grijehu ne izbjegoše nego ga samo prikriše sve ideologije i svi poretci, pa tako i ideologija i poredak liberalne demokracije. Liberalno-demokratski poredak zbog svoga nasilja i zločina je samo pervertirani komunistički poredak, ili pak samo njegova uspješnija inačica nasilja. Komunistički poretci moći legitimirali su svoju demokraciju i napredak u vidu diktature proletarijata kao nasilje pravde, a liberalna demokracija kao pravedno nasilje. Nasilje kao mesiju koji donosi pravdu na svijet. No, u svakoj kombinaciji pravde i nasilja u obliku sintagme, nasilje ostaje nasilje koje poništava demokraciju i slobodu, poništava ljudska prava. Nasilje ne može biti pravedno. Razlika u one dvije sintagme jest jedino u tome što je sintagma nasilja pravde inspirirana pravdom kojom opravdava nasilje, jer ono uspostavlja pravdu, a sintagma pravedno nasilje opravdava nasilje pravdom koju tobože pretpostavlja, nasiljem brani pravdu koja tobože već postoji.

Kod ovakvoga geopolitičkoga stanja, odnosa SAD i EU, komplicira se i položaj Hrvatske i njezinoga odnosa prema jednima i drugima. S kime dijeliti sudbinu, tko je manje zlo i kako izbjeći taj željezni smrtonosni zagrljaj? Jer, ako se bude i dalje produbljivao taj sukob, izbor će se nametnuti silom. Sigurno je, naime, da bi EU, kada ne bi bila represivna i hegemonijalna, bila bolji izbor... Međutim, ipak se mora imati u vidu da se i u jednom i u drugom slučaju radi o osvajačima svijeta.

Europska je unija kao regionalna globalizacija, globalizacija u svjetskoj, planetarnoj globalizaciji. Ona je novi poredak u Europi, regionalni u okviru svjetskoga. Iako sila drugoga reda, SAD se plaši da EU izađe ispod njezina nadzora. Zapravo, odnosi SAD i EU su vrlo komplicirani: SAD ujedno želi i jaku i slabu EU. Želi je jaku kao protutežu Polovcima, a 104 slabu kao gospodarskog konkurenta u svijetu. To se najbolje očitovalo kod rata u Iraku, kad je francusko-njemačka osovina odbila slijediti SAD u tom ratu. Tada su tu osovinu, i one koje su ih slijedile, nazvale Starom Europom, za razliku od osam zemalja Nove Europe, na čelu s Italijom i Poljskom, koje su se solidarizirale s SAD.

Na koncu moramo zaključiti: ulazak Kravatanije u EU iako nepoželjan, dapače nepopravljivo štetan, vrlo je vjerojatan. Vjerojatan zato jer pristaje na sve ucjene i rekolonizaciju. No, vi se svejedno uporno borite protiv toga ulaska da vam buduća pokoljenja ne kažu da među svima vama nije bilo ni jednoga mudrog i hrabrog koji bi se tome protivio. Borite se, ne dajte svoga ogrtača nikome. Ne dajte se u klopku globalizacije!

Tako bi i prođe i dvadeset deveti dan učenja Ispravnoga puta.


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)


MARKO FRANCIŠKOVIĆ: HRVATSKA I CIJELI SVIJET JESU JEDNA VELIKA LUDNICA U KOJOJ LJUDI NEMAJU SNAGE ZA POBUNU

Bila sam kod MARKA FRANCIŠKOVIĆA u Popovači.
Zadivljena sam, ako je to prava riječ, njegovim držanjem, moralnom čvrstoćom, smirenošću... Ne znam kako mu uspjeva zadržati mir nakon svega što su mu učinile sluge zla: od ministra Ranka Ostojića, psihijatrice Biško i tih sudaca u njihovoj službi, te svih onih koji su bili dužni razotkrivati djela mraka, a nisu to činili.
Ovdje prije svega mislim na Kaptol i HRT, čiji je ravnatelj Radman dokazao svoju partijsku vertikalu izopačenosti zadnjom tužbom za verbalni delikt naslovljenom na Marka Franciškovića, 'zatočenika savjesti', kako političke zatvorenike naziva Amnesty International.

Posve usredotočen razgovarao je izlažući svoja viđenja sadašnjice, iako je uskraćen za internet i mnoge relevantne informacije, već skoro devet mjeseci.

Marko tako LINIĆEVU NAJAVU POREZA NA NEKRETNINE vidi kao najam naše vlastite imovine, kuće, stana, djedovine koja će biti ovršena ne budemo li mogli plaćati porez iz bilo kojega razloga (nezaposlenosti, bolesti...)... kaže Marko:

- Nikakvog rješenja nemaju... ne znam koliko će ovo sve po inerciji trajati, mjere štednje, nezaposlenost, ljudi sve manje, sve skuplje...

ZA SITUACIJU U UKRAJINI KAŽE:

- Po meni je to Putin dao povoda NATO-u da kaže da ima smisla postojati, dao je razlog da bi Amerikanci poslali vojsku u Poljsku, Rumunjsku, zrakoplove, uz granicu s Rusijom. Pojačavaju tenzije, može tu svašta biti... Ukrajince koji mašu zastavama EU, to je žalosno, iskoristit će Ukrajince zapad kojem ta Ukrajina tako naivno vjeruje, iskoristit će ih kao topovsko meso.

NADALJE KOMENTIRA UBOJSTVA VOĐA DESNOG SEKTORA:

- One koji bi im zaista bili oponenti, koji bi provodili suverenu ukrajinsku politiku, njih će eliminirati, slično kao kod nas Antu Paradžika i druge. Zadržat će sluge i poslušnike, koji će gurnuti onda Ukrajince u rat s Rusima. Nitko neće na tome profitirati osim tih globalističkih igrača. Vrlo slično kao i kod nas, samo u većim razmjerima jer je Ukrajina velika zemlja u odnosu na Hrvatsku i Rusija daleko veća i moćnija u odnosu na Srbiju. A tu je i nuklearno oružje. Teško je reći egzaktno bit će ovo ili ono. Može tu biti svašta, ali trendovi su lošI.

O SVIJETU DANAS

- Došlo je do kulminacije u zlu, u ludilu svijeta koji je izgubio emocionalnu društvenu i duhovnu inteligenciju. I u Hrvatskoj i u svijetu to jedno potpuno bezumlje vlada, jer nema nikakve pameti ni rezona štititi interese banaka, novca, kapitala, nasuprot interesima čovjeka, čovječanstva... Uvijek ističem kao primjer GMO, to je toliko evidentno zlo. Svako malo dolaze novi dokazi koliko je štetno za okoliš, za budućnost čovječanstva, a opet se to, upravo iz interesa moći i profita, forsira svim sredstvima, da se ti usjevi šire. Oni zagađuju prirodan okoliš. jednostavno našoj djeci i unučadi oduzimaju budućnost.

I BILDERBERZIMA?

- I njima, ali zasljepljeni su tom svojom pohlepom, težnjom za moći. To su psihopati. iz generacije u generaciju te tzv. elite su se namnožile međusobnim križanjem, sve bolesnije i bolesnije, kao kod onih pasa za borbu, kad se oni selekcioniraju postaju sve više van svake razumske kontrole. Tako se događa s tim obiteljima odabranika. Svaka njihova generacija se sve više degenerira genetski i duhovno,

I mi sad trpimo posljedice odluka takvih struktura ljudi, ako netko nije psihički zdrav, onda je to upravo primjer, ta ekipa ljudi: Soroš...pa taj izraelski premjer Shimon Peres koji je provodio eksperimente na maloj djeci, to je jedan "dobar" primjer: treba ući u svijest tog čovjeka koji je provodio eksperimente na maloj djeci, o posljedicama nuklearnog naoružanja, iz doba hladnog rata. Znači, oni su djecu ozračili, onda ih stave tamo na promatranje, onda ih gledaju, vode bilješke: aha, nakon tjedan dana počela mu je padati kosa, zubi, nakon toliko i toliko takvo stanje, nakn toliko i toliko mrtav... Znači, treba biti potpuno bešćutan, potpuno bešćutan od svake humanosti, povezan sa zlom, da se može takvo nešto raditi, a taj Peres, koji je bio relativno mlad dok je to radio na vlastitoj židovskoj djeci, znači ne niti na arapskoj... Što onda mi možemo očekivati da će prema nama ili prema nekima drugima biti milosrdniji!? Nema šanse. Kroz ovo sve: GMO, zagađenje okoliša, kroz cjepljenja djece,,kroz sve to skupa možemo očekivati, a to se i događa: zlo i loše.

Po svim realnim parametrima, zemaljska kugla može prehraniti 70 milijardi ljudi i više. Izmišljotina je da je zemaljska kugla prenapučena (da je nužno smanjiti čovječanstvo)

O DRUGOM DOLASKU ISUSA KRISTA

Nitko ne zna kada će to biti, ali svi smo mi pozvani. Tko vjeruje, zna da će tako biti, kako je zapisano, premda nitko ne zna kada. Upravo zato je tako napisano, da se ljudi ne bi hvatali za to, e sad će doći Bog pa će to riješiti, pa mi ne trebamo ništa raditi. Mnogi kršćani-vjernici se hvataju za to: ne, ne, ne treba ništa poduzimati, doći će Bog koji će to riješiti. E, to ne može tako, to opravdanje ne stoji. Čovjek više nema opravdanja da prema tome ostane pasivan, da ne čini nešto da se to ispravi, da se tako ne radi. Dakle, ako ti vidiš da se djeca truju, da se djeca ubijaju, da se ljudi ubijaju, ne možeš gledati i baš me briga. To je tako napravljeno taj društveni inženjering da su ljudi pasivni. Svaki čovjek je pozvan da kad vidi zlo ne ostane pasivan.

RAZLIKA IZMEĐU ZATVORA I LUDNICE:

- U ZATVORU POSTOJE ODNOSI, POSTOJI INTERAKCIJA, KLANOVI, VIDIO SAM TO U REMETINCU. U ZATVORIMA SE DOGAĐAJU POBUNE.
KAD SMO ČULI DA SU SE POBUNILI U LUDNICI?
U LUDNICI SVATKO VEGETIRA ZA SEBE, NEMA POBUNE, STOGA HRVATSKU PA I CIJELI SVIJET MOŽEMO PROMATRATI DANAS KAO JEDNU VELIKU LUDNICU, LJUDI SU TAKO POKORNI DA NEMAJU SNAGE ZA POBUNU.

A ja kažem: hvala ti Marko!

Ivana Polić


Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)


O 343. obljetnici mučeničke smrti. 30. travnja 2014.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Navik on živi ki zgine pošteno!

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Kako se Ferdinand nije pridržavao preuzetih obveza, oni su mu najprije sa sabora u Cetingradu 28. travnja 1527. poslali ovu poruku: «Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći (zabilježeno), da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja blažene uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružimo svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a poslije toga Vašemu Veličanstvu» (1).

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Dakle, iz ove izjave izbija svijest, da je izbor za kralja dvostrani pravni posao, ugovor, pa jedna strana ima pravo raskinuti taj ugovor i opozvati izbor za kralja, ako druga strana ne ispunjava voje obveze dadene prilikom izbora.

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

Dana 9. ožujka 1712. Hrvatski je sabor donio tzv. Pragmatičku sankciju, kojom priznaje, pod određenim predpostavkama, i ženskoj lozi iz dinastije Habsburg pravo nasljedstva na prijesto. Pri tomu je, da naglasi državnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske, Hrvatski sabor izjavio: «Nije nas Ugrima podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu ... slobodni smo, a ne robovi» (4). A kad su Mađari Hrvatima htjeli podkraj 18. stoljeća nametnuti svoj jezik kao službeni, tomu se je odlučno opro ban Erdedy, izjavivši: «Regnum regno non praescribit leges – Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone» (5).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Ustanak se je vodio s naizmjeničnom srećom dvadesetak godina, da bi na kraju pobijedio kralj Žigmund, muž Ljudevitove kćeri Marije. Godine 1391. umrli su prirodnom smrću kralj Tvrtko i Ivan Paližna, dva glavna predstavnika hrvatske odporne snage. S ostalim protivnicima je Žigmund krvavo obračunavao. U bitci kod Dobora, u Bosni, potukao je Ivaniša Horvata, kojega je dao vezati konjima za repove, a onda je bio užarenim kliještima mučen i na komade sasječen.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Posebna zasluga u spašavanju hrvatske državnosti pripada Zrinskima i Frankopanima. Ta dva najznamenitija hrvatska roda igrala su pet stoljeća najistaknutiju ulogu u hrvatskomu državnom životu. Isticali su se kao ratnici, književnici i državnici, često obnašajući dužnost bana.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U te zemlje, a naročito u Hrvatsku, slao je njemačke vojne postrojbe s njemačkim časnicima, koje su pljačkale i puk i plemstvo. Sabori, koji su tomu zlu mogli barem donekle doskočiti, nisu sazivani i tako je njihova uloga u političkomu životu postajala sve beznačajnija. To se je pokazalo naročito 1664. godine, prilikom zaključenja mira s Turskom. Te godine je Turska zaratila s Habsburškom monarhijom. Uz pomoć Francuske, Turci su 1. kolovoza 1664. bili do nogu potučeni kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi, pritoki Mure. Ali, umjesto da dalje progoni potučenoga neprijatelja i oslobodi oteta područja, bečko Ratno vijeće je na brzinu 9. kolovoza 1664. zaključilo mir u obližnjem Vasvaru. Tim mirom Turci su zadržali sva ona područja, koja su do tada bili osvojili, a Leopold im se je još obvezao platiti 200.000 talira na ime ratne odštete. Po tomu je ispalo, da je Turska pobijedila, a ne izgubila u ratu. To je uznemirilo i hrvatske i ugarske prvake, jer su upravo Hrvati i Mađari bili pogođeni ovim mirom, budući da su njime baš njihova područja bila prepuštena Turcima. Kako je mir sklopljen bez znanja i sudjelovanja hrvatskoga i ugarskoga sabora, što se prema tadašnjim pravnim propisima nije moglo ni smjelo učiniti, hrvatski i ugarski predstavnici su držali, da je taj mir pravno nevaljan i da je njegovim sklapanjem grubo povrijeđen hrvatski i ugarski državnopravni položaj.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar, mlađi brat Nikole Zrinskoga, već je bio na glasu kao hrabar ratnik, koji je u nekoliko bitki pobijedio Turke, pa je bio imenovan kapetanom slunjskim, velemeričkim, žumberačkih uskoka, ogulinskim i t.d. Boraveći često u Ozlju, stupio je u tješnji doticaj s Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, pa se je tako upoznao i s njegovom djecom i to kćerkom Anom Katarinom, s kojom će se kasnije vjenčati, i sinom Franom Krstom Frankopanom, s kojim će kasnije biti pogubljen u Bečkomu Novom Mjestu. Svi su oni bili izraziti hrvatski rodoljubi i bavili su se književnošću. Živeći pretežno u Čakovcu, Nikola Zrinski se je često družio s mađarskim velikašima, izvrsno je poznavao mađarski jezik, pa je na mađarskom jeziku spjevao ep pod naslovom «Adriai tengernek Syrenaia» (Jadranskoga mora sirena).
No, time se nije odrekao svoje pripadnosti hrvatskomu narodu.
On o tomu izričito piše zagrebačkomu podžupanu Ivanu Ručiću: «Ego mihi conscius sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio» (6), što na hrvatskomu jeziku znači: «Ja sam sebe svjestan, ja nisam odrod, ja sam Hrvat i to Zrinski».

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Njegova supruga Ana Katarina Frankopan – Zrinski, ta najveća i najtragičnija hrvatska banica, napisala je i objavila 1661. godine molitvenik «Putni tovaruš» (prijatelj – op. I. G.), žalosteći se, «da se skoro zmeda (između – op. I. G.) vsega svita jezikov najmanje hrvackoga ovo doba štampanih knjig nahodi» (8) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Zbog toga je politika kralja Ludovika, kojom su hrvatska državna prava gažena i državni probitci oštećivani, morala izazvati uznemirenost naročito među takvim rodoljubima, kakvi su bili Nikola i Petar Zrinski te Katarina Frankopan – Zrinski i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Slična reakcija nastala je i u ugarskim rodoljubnim krugovima, među kojima se posebno ističu Đuro Lippay, nadbiskup ostrogonski, i Franjo Wesseleny, palatin, kojima se je kasnije pridružio Franjo Nadasdy, državni sudac. Kako su hrvatski i ugarski državni probitci bili jednako ugroženi, Hrvati i Mađari su zajednički nastupali. Da je kralj Ludovik redovito sazivao hrvatski i ugarski sabor, što mu je bila dužnost, njegovoj politici se je moglo suprotstaviti na tim saborima. No, kako on to nije činio, oporba njegovoj politici mogla se je organizirati samo izvan sabora, kako bi se prava i probitci domovine zaštitili.

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Radi podizanja oružanoga ustanka i zbacivanja Ludovika s hrvatskoga državnoga prijestolja Zrinski se je obraćao za pomoć francuskomu kralju Ljudevitu XIV. Francuski su mu predstavnici u početku davali nadu, da će dobiti traženu pomoć, ali kasnije, kad se je Ljudevit XIV. sporazumio s kraljem Ludovikom, ostavili su ga na cjedilu. Nakon toga se je obratio za pomoć Mletcima, ali je i tu bio bez uspjeha. Tada se je obratio Poljskoj, u kojoj je 19. lipnja 1669. izabran za kralja mladi Mihajlo Wišniowiecki, ali ni tu nije bio bolje sreće.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

To pokazuju njegova književna djela i pismo upućeno mladomu poljskom kralju. Poznati su, naime, njegovi stihovi iz «Adrianszkoga mora syrene»: «Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku, / Da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku:/ Veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, / Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku» (12). U pismu, kojim želi odvratiti poljskoga kralja od ženidbe s Ludovikovom sestrom nadvojvotkinjom Eleonorom i od saveza s Austrijom, on daje poraznu sliku o kralju Ludoviku. On, naime, o njemu piše: «Kakovoj se prednosti ili olakšici može Poljska nadati od slaboumna vladara, odana samo plesovima i lakrdijama, a koji ni trenutka ne posvećuje junačkim djelima ili uopće važnijim poslovima, a onda još se daje voditi strašću ili privatnim interesima svojih ministara, pošto nikad ništa sam ne odlučuje; od vladar čija je blagajna prazna, koji nema kredita, koga susjedi preziru, prijatelji ne poštuju, a podanici mrze? K tomu dolazi jš i ukorijenjena mržnja protiv Ugarske (i Hrvatske), koje bi htjeli uništiti,premda su vazda bile bedemom obrane nasljednim pokrajinama».

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sada je pak, u izmijenjenim političkim okolnostima, Petar Zrinski poduzeo korake, da s Turcima sklopi savez i tako izbjegne rat, koji bi bio poguban za hrvatski narod. U tu svrhu poslao je 12. studenoga 1669. Franju Bukovačkoga, da pregovara s Turcima pod ovim uvjetima: Hrvatska i Ugarska dolaze pod sultanovo pokroviteljstvo i plaćaju godišnji danak od 12.000 talira, koji se nikad ne može povećati. Sultan je dužan očuvati Hrvatskoj i Ugarskoj njihove stare slobode i ustav. U sultanovo ime Hrvatskom i Ugarskom vladat će Petar Zrinski i njegovi potomci, a po izumrću njegova potomstva, Hrvatska i Ugarska izabrat će sebi same novu dinastiju, što sultan ima potvrditi. Gradove koje bi turska vojska otela Nijemcima predat će Turci Hrvatima i Mađarima (15). Pravno gledano, državna nezavisnost Hrvatske i Ugarske, prema predloženim uvjetima, bila bi ograničena stanovitim sultanovim pravima, ali bi njihov položaj bio daleko povoljniji nego pod apsolutističkom vladavinom kralja Ludovika.

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Videći da je ostavljen od sviju i da se ne može oduprijeti bečkoj ratnoj sili, Petar Zrinski odluči s Franom Krstom Frankopanom krenuti u Beč na kraljev poziv. I u donošenju te odluke vodili su ga nacionalni probitci. Ako bi se oružjem kao hrvatski ban, koji je, doduše, već bio lišen banske časti, suprotstavio bečkoj ratnoj sili i u tomu ratu bio poražen, Austrija bi postupila s Hrvatskom, kao što je postupila s Češkom nakon bitke na Bijeloj Gori 1621. godine: Hrvatska bi izgubila svoju državnost, bila bi pretvorena u običnu austrijsku nasljednu pokrajinu i prestala bi postojati kao državni subjekt.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Ova smrtna osuda i njezino izvršenje najobičnije je umorstvo, jer je nije donijelo ovlašteno sudbeno tijelo.- Zrinskomu i Frankopanu sudili su knez Lobkovic i kraljevi tajni savjetnici, među kojima nije bilo nijednoga Hrvata na Mađara. U smislu kraljevskih obveza i saborskih zaključaka, donesenih za vrijeme kralja Matijaša Korvina i Vladislava II. Jageloviča, njima je, kao hrvatskim plemićima, mogao suditi samo sud, sastavljan od određanog broja domaćih prelata i baruna, koji se nalazi pod vlašću hrvatskoga sabora (17).

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

No, bečki dvor se nije ovim zadovoljio. Petrovu suprugu Anu Katarinu vojska je 15. srpnja 1670. silom odvela iz Čakovca u Graz, gdje su je, zajedno s najmlađom kćerkom Zorom Veronikom, držali u kućnomu pritvoru, pod stražom. U veljači 1672. su ih razdvojili i Anu Katarinu smjestili u samostan dominikanki u Grazu, a još uvijek mldb. Zoru Veroniku odveli u samostan uršulinki u Celovcu. Kad je Zora umrla, nama podataka, ali su obje živjele u oskudici. Shrvana tugom i svakovrsnom oskudicom, Katarina je umrla pomračena uma u samostanu dominikanki 16. studenoga 1673. u Grazu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Ivan Antun Zrinski, sin Petra i Katarine Zrinski, iako je bio lojalan kralju Ludoviku, jedno vrijeme je čak bio i časnik u njegovoj vojsci, stalno je bio pod paskom i sumnjičen kao kraljev protivnik. Godine 1683. bio je po drugi put zatvoren, kao zatvorenik držan u raznim tvrđavama, da bi na kraju bio premješten u tvrđavu Schlosseberg, u kojoj je nakon 20 godina tamnovanja, poludjevši, umro 11. studenoga 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Potomka nije ostavio ni Fran Krsto Frankopan, koji bijaše zadnji muški potomak od roda svoga. Tako je Austrija iskorijenila ove dvije hrvatske obitelji, koje su stoljećima stajale na braniku Hrvatske.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Ivan GABELICA

Bilješke:

1. Lovre Katić: Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., str.124.
2. Isto, str. 125.
3. Isto, str. 135. – 136.
4. Isto, str. 156.
5. Isto, str. 182.
6. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», bez oznake godine i mjesta izdanja, str. 12., bilješka 1.
7. Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1945., str. 261.
8. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić: Neoteta baština, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», str. 218.
9. Isto, str. 212.
10. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., str. 302.
11. Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., str. 192. – 194.
12. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić, nav. dj., str. 183. i 187.
13. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, str. 65.
14. Vladislav Menčetić: Trublja slovinska, Zbornik stihova XVII. Stoljeća, Pet stoljeća hrvatska knjižavnosti, Zagreb, 1967., str. 127. – 140.
15. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 304., i Lovre Katić, nav. dj., str. 149.
16. Ivo Guberina: Borba Zrinskih i Frankopana za hrvatsko državno pravo, «Hrvatska smotra» br. 5, Zagreb, svibanj 1944., str. 197. – 199.
17. Antun Dabinović, nav. dj., str. 272. i 292.


TEROR

Mariću, nemoj me terorizirati. Baš ovako me etiketirao namrgođeni, meni rado čitani pisac britko pisanih tekstova, Marko Matić, ispred hrama kulture Hrvatsko slovo, poslije predstavljanja knjige Mate Kovačevića Sudbina Hercegbosanskih Hrvata...
zato što sam pred njegovim očima veličao, u zrak podignutu novoizašlu i još vruću knjigu Titov Jasenovac, hrvatskog povjesničara Mladena Ivezića, moga prijatelja, pa zahvaljujući tome, bio sam jedan od rijetkih, koji ju je već imao u svojim rukama. Ovakvo etiketiranje nije nimalo bezopasno. Broz je Stepinca, zbog njegovog Pastirskog pisma, najprije etiketirao kao teroristu, iz koje etikete će se, poslije svega što se dogodilo, izleći i njegova blaženost i svetost. (Broz, 251. Izgradnja nove Jugoslavije, II., s 185, 186)

Ovakvim ciframa i znanstveno istraživačkim pokrićima je nakićena cijela knjiga, u kojoj samo dokumenti govore i razotkrivaju veliku protuhrvatsku laž zvanu Jasenovac, a koja laž, od Čerčila do Titovih pionira, je u funkciji proizvodnje genocidne slike o Hrvatima i njihovoj državi koji su, sa svojim geografskim položajem vječita prepreka velikim i malim nemilosrdnim i bezdušnim imperijalistima.

Curo moja, bolje bi ti bilo da si slijepa, nego da si tako lijepa. Govorila je baka lijepoj djevojci. Za Hrvatsku ljepoticu pravu, sa svih strana otimlju se za nju. Stvaranje genocidne slike o Hrvatima je, u ovom slučaju, u prvom redu, zbog pokušaja prikrivanja i opravdanja genocida nad Hrvatima počinjenog 1945.godine a kojim genocidom je zapovijedao Tito.

No, htjeli to mnogi ili ne, na sudu istine će se jednoga dana morati suočiti ; opipljivi kosturi i neopipljive brojke. Bacaj to dolje. Možeš je čitati, ali ako je digneš u zrak onda je to veličanje. Baš tako mi je, za žutu knjigu Protokoli sionskih mudraca, sjedeći pored mene na jednom predavanju, naredio čovjek od pera pok. Slavko Brkanić. Držeći predavanje o globalookupaciji, predavač Branimir Petener, bojeći se optužbi za antisemitizam, rasizam i slično nije želio odgovoriti na moje pitanje, vezano uz žutu knjigu koju sam istovremeno podigao u zrak. S njim su se složili i mnogi u dvorani.

Prema Brkanićevoj definiciji veličanja ja sam tu večer, knjigu Titov Jasenovac, podignutu u zrak, zaista veličao.

No, moj Marko je tu večer bio tužan zbog BIH (Bivše Hrvatske). Kao istinski Starčevićanac i dobar poznavatelj povijesti teško je doživljavao činjenicu da hercegbosanski Hrvati, za ljutu nevolju, trećeentitetskom zaštitom, žele sačuvati svoj potok od presušivanja. Potok, koji je nekada tekao kao rijeka, koja rijeka je imala i svoj mirni rukavac (vjerski rascjep).

No dogodilo se nešto neprirodno. Mirni rukavac se povećavao, prelio se preko brda i potekao kao nova rijeka (Etnički rascjep). Ta nova neprirodna rijeka daje legitimitet još neprirodnijoj rijeci u povijesnoj hrvatskoj zemlji BIH, rijeci nastaloj od srpskih potoka i potočića, koji su, opet neprirodno, morali teći tamo kuda su ih usmjeravali osmanlijski okupatori, probijajući im korita konjskim potkovicama i čeličnim sabljama. Te čelične sablje su bile vjetar koji je vodu sa spomenute rijeke usmjeravao u spomenuti riječni rukavac uzrokujući i povećanje istoga, i njegovo prelijevanje preko brda i stvaranje novog riječnog korita. Te čelične sablje su omogućile, da i Dalmatinska Hrvatska od osmanlija dobije poklon, četnika bez brade, rodbinskih povezanog s Ilijom Garašaninom (Načertanije), Igora Mandića, koji je i ime dobio po svome rođaku. (I)lija (G)arašanin (O)d (R)aške.

Postoji mogućnost, da se mali gedžo Igor Mandić, još u stoljeću sedmom, tamo negdje u stepama današnje Ukrajine, na putu za jug, kao polu pismeni delikvent i slijepi putnik greškom uključio u kolonu dobrih Hrvata, među kojima, do današnjeg dana strši kao nešto strano, jer vuk dlaku mijenja a ćud nikada. Njegova idejna sestra Vedrana Rudan ima isti životni put. Dok su na Pantovčaku i u Banskim dvorima, njihove neočetničko partizanske garniture, oni će na našu žalost, biti stalni gosti kod Ace Stankovića, i u udarnom terminu, s HTV-a širiti govor protuhrvatske mržnje, i na kraju HTV-onanije prostački izjaviti: Meni se za sve živo je.. (Igor Mandić).

Žarko Marić


Glas Koncila

Partizani su oteli Vladimira Nazora

Komunistička jugoslavenska propaganda za vrijeme bivšega režima pokušavala je na sve načine od Vladimira Nazora stvoriti »svoga« pjesnika, književnika i suborca. Procijenili su da bi Nazorova nazočnost u partizanima bila od široke propagandne važnosti. Željelo se pokazati kako se prononsirani pjesnik »hrvatskih kraljeva« i hrvatske državotvorne misli opredjeljuje za ideje partizanske revolucije. No istina o Vladimiru Nazoru i njegovu »priključenju« partizanskom pokretu drukčija je i tek sada dolazi na vidjelo.

O tome daje izvanredno važno svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je napisao i objavio disertaciju »Pjesničko djelo Vladimira Nazora« (1976.), načinio i objavio iscrpnu bibliografiju literature o Vladimiru Nazoru, od prvoga priloga iz 1898. do 1969. godine, bio glavni urednik njegovih »Sabranih djela« u 21 svesku u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (ondašnji JAZU) 1977. godine, priredio nekoliko književnih izložaba o njegovu životu i književnom djelu te izbor iz njegovih djela u četiri sveska za biblioteku »Stoljeća hrvatske književnosti« itd.

Mons. Rittig poslao me Nazorovoj sestri

Dr. Mihanović svjedoči: »Krajem studenoga 1952. godine posjetio sam mons. Svetozara Rittiga, koji je u tadašnjoj vladi obnašao dužnost predsjednika Komisije za vjerske poslove. Bio sam kod njega zbog reguliranja moga školovanja i upisa na fakultet. Na kraju razgovora mons. Rittig me zamolio da odnesem jedan paketić za sestru Vladimira Nazora, gospođu Irmu, koja je tada stanovala u Gregorijančevoj ul. 36. (Danas je to Grškovićeva ulica, gdje stanuje kći Nazorova nećaka, sina druge njegove sestre. Nazorovi su imali još jednu kuću u Torbarovoj ulici, koju su iznajmljivali i živjeli od stanarine.) Usput me mons. Rittig zamolio da na neupadljiv način pokušam tijekom razgovora skrenuti na temu o Nazorovu sprovodu jer ga je to osobito zanimalo. Za Nazorova života mons. Rittig ih je češće posjećivao jer je prijateljevao s Nazorom, ali poslije njegove smrti nije više dolazio njegovoj sestri. I još je dodao da ga svakako dođem izvijestiti o posjetu i razgovoru.

Tijekom tih tjedana nekoliko sam puta dolazio mons. Rittigu, koji bi me uvijek srdačno primio. Redovito sam k njemu dolazio u sakristiju crkve sv. Marka nakon njegove mise, koju je ondje služio svakoga dana u 9 sati. Potom bi me odveo u svoj stan i zadržao na doručku te smo razgovarali.

Nakon prvoga susreta s mons. Rittigom otišao sam istoga dana Nazorovoj sestri Irmi, koja me je srdačno primila kad je čula da dolazim po preporuci mons. Rittiga. Uvela me u stan i ljubazno ponudila da sjednem. Predao sam joj paketić. Tijekom razgovora naveo sam govor na njezina brata. Njoj je to bilo po volji pa se raspričala na dugo i široko, počevši od njegova odlaska u partizane pa sve do smrti. Zadržao sam se više od sat i pol vremena kod nje. Kad sam spomenuo da je moja obitelj iz Poljica, a odatle su bili podrijetlom i Nazorovi predci, to je još dodatno pridonijelo da je gospođa Irma bila u razgovoru srdačna. I spontano mi je počela pripovijedati kako je to bilo s odlaskom njezina brata u partizane. Navodim po sjećanju njezine riječi, koje su mi se duboko usjekle u pamćenje pa sam ih upamtio do danas.

Partizani su na silu oteli Nazora

'Moj dragi Mihanoviću, bilo vam je to ovako', započela je gospođa Irma svoje opširno pripovijedanje. 'Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam kojiput i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

POGLAVNIK

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Vladimir Nazor

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.

Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.

Cijelo poslijepodne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono predvečer dolazi mi susjeda s gornjega kata i kaže mi: Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi… Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, spremila bih mu odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana mogla sam mu poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo četvrtinu od onoga što sam poslala – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prijevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.' Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov 'odlazak', tj. njegovu otmicu.

Marinkovića su veoma brzo nakon Nazorove otmice vlasti NDH otkrile, uhitile i strijeljale. Kad su 1945. došli na vlast, partizani su ga proglasili 'narodnim herojem'.«

Komentirajući taj Nazorov prisilni odlazak u partizane, tj. njegovu otmicu, dr. Mihanović kaže: »Naravno, partizanskim komunistima trebalo je jedno takvo ime da njihov pokret zadobije simpatije u narodu. Osim toga, 1942. godine partizanski pokret, a i sami partizani još nisu bili ono što će kasnije postati, kada su daljnjim pojačanjem represivnoga sustava, brojnim ubojstvima, pokoljima i progonima pokazali svoje pravo lice i pravu narav svoga tzv. oslobodilačkoga pokreta, a posebice kad su 1945. silom osvojili vlast.

Premda se opirao na sve moguće načine nakon što su ga na prijevaru kidnapirali, Nazoru nije preostalo drugo nego se pomiriti sa sudbinom. Shvatio je da mu nema druge nego se prilagoditi situaciji. Svaki otpor tada mogao je biti za njega katastrofalan.«

Umjesto crkvenoga vojni sprovod

Upitan što je bilo s Nazorovom bolešću i smrću te njegovim pogrebom, dr. Mihanović je nastavio: »U nastavku razgovora s gospođom Irmom spomenuo sam i Nazorov sprovod. Neupadljivo sam pitao kako je to bilo kad je umro. A gospođa Irma je nastavila svoje pripovijedanje: 'A što se tiče njegova sprovoda, to Vam je bilo ovako. Naš je obiteljski dogovor bio da kad moj brat umre, sprovod će mu voditi mons. Rittig. O tome smo ozbiljno razgovarali s Rittigom kad nas je dolazio posjećivati. I da bi sprovodni obredi bili u crkvi sv. Marka. To je bila izričita želja moga brata. Rittig je bio u boljem zdravstvenom stanju od moga brata. No, nažalost, dogodilo se drukčije.

Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekla mi: Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati. Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Bila sam sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.'

Pripovijedanje o smrti svoga brata gospođa Irma završila je ovim potresnim i istinitim riječima, koje sam dobro zapamtio: 'Eto, moj Mihanoviću, ne samo da su mi ga oteli živoga, nego su mi ga oteli i mrtvoga!'

O cijelom tom razgovoru i njegovu sadržaju odmah sam idućih dana izvijestio mons. Rittiga. U razgovoru mi je on, sa svoje strane, iznio negodovanje zbog načina kako su Nazora sahranili, kako su ga vozali na vojnom lafetu itd. A on nije bio vojna osoba i sigurno je da ne bi prihvatio onakav način sprovoda. Ali komunistima je trebala još i završna manipulacija Nazorom pa su nažalost i od njegove smrti i pogreba napravili paradu i bacanje prašine u oči narodu.«

Sumnja da je Nazor umro od trovanja

Na tvrdnju da postoje ozbiljne sumnje je li Nazor umro prirodnom smrću dr. Mihanović kaže: »Nazorova smrt 1949. izaziva nedoumice i ostavlja otvorena pitanja. Dobio je grčeve u trbuhu pa je bio prevezen u bolnicu i ostao u bolnici do smrti. Ono što najviše izaziva sumnju jest činjenica da ni njegovoj rođenoj sestri gospođi Irmi nisu dopustili da ga dođe posjetiti, pa je počela ozbiljno sumnjati je li njezin brat normalno završio svoj život.

Prije već dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti hospitaliziran. Ona mi je u povjerenju rekla: 'Pred zasebnom sobom gdje je Nazor bolovao stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: Dovedite mi sestru! Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.'

I sad se čovjek pita: postupa li se tako s bolesnikom prije smrti, i to još s takvim bolesnikom, koji je svojim književnim stvaralaštvom zadužio hrvatski narod i njegovu kulturu?! Tako su komunisti svojim brojnim poratnim zločinima dodali i ovaj s Nazorom i njegovom smrću. Kad su ga dobro iskoristili i kad im više nije bio potreban, a počeo im možda i smetati, trebalo ga je ukloniti! Ne zna se od čega je dobio grčeve. Postoji sasvim ozbiljna sumnja da je Nazor umro od trovanja. Sa suvremenom medicinskom ekspertizom to bi se danas lako moglo dokazati kad bi se uzorak od njegovih posmrtnih ostataka dao na analizu.«

»Dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!«

Upitan ima li podataka o tome kako se Nazor odnosio prema komunističkim vlastima, dr. Mihanović je odgovorio: »Ima još dosta zanimljivih detalja o Nazorovim privatnim izjavama o komunističkom režimu nakon što se po završetku rata vratio u Zagreb i kad su ga postavili za predsjednika Hrvatskoga sabora.

Pripovijedao mi je isusovac p. Stjepan Šimeta koji je, budući da je i sam pisao pjesme, prijateljevao s Nazorom još prije Drugoga svjetskoga rata. Nakon završetka rata susreo je Nazora na Trgu bana Jelačića pa su se srdačno pozdravili i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi. Nazor ga je tada povukao malko na stranu i rekao mu potiho, da ga nitko nije mogao čuti: 'E, moj padre, nismo se mi za ovo borili!'

U svome rukopisnom dnevniku Večernje bilješke iz 1945. godine Nazor donosi ovaj zapis: 'Doduše, dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!'

Dolaskom komunista na vlast godine 1945. brojni hrvatski književnici bili su progonjeni, osuđivani na zatvor, na šutnju, na gubitak građanskih prava itd. Među njima je teško stradao i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da intervenira kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju, i rekao joj: 'Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići, nego će biti bez milosti još strože kažnjen.' Begovićevoj supruzi Danici to je Nazor priopćio kao razlog da nije intervenirao za svoga školskoga druga i prijatelja Milana, jer se bojao takve neumoljive i okrutne odmazde.

S tim u svezi dodajem i ovo. Isto kao i Nazoru, komunisti su i Miroslavu Krleži dolazili tijekom rata i nagovarali ga da im se pridruži, da prijeđe u partizane. Krleža se uglavnom izvlačio zbog vlastita narušenoga zdravlja, da je bolestan, da su mu potrebni lijekovi itd. Na toj osnovi ga je štitio liječnik dr. Đuro Vranešić, koji bi ga povremeno smjestio u vlastiti sanatorij. Kad su partizani došli u Zagreb, dr. Vranešić je uhićen i osuđen na smrt. Nakon što je Krleža poduzeo korake da intervenira kod Tita u Beogradu, dr. Vranešića su u Zagrebu strijeljali.«

Božidar Nagy


Titov Jasenovac

Stradanja Hrvata u ciklusima

Ovih dana izišla je nova povijesna knjiga pod nazivom "Titov Jasenovac" od Mladena Ivezića, koja u cijelosti dokumentirano svjedoči o strahotama jugokomunističkih laži protiv hrvatskoga naroda NDH koji se strašnim izmišljenim lažima proglašava genocidnim narodom. Ovo je novo djelo u kojemu Mladen Ivezić ustrajno radi na istraživanju svih istinitih zbivanja u ratnom zbornom radnom logoru NDH Jasenovcu. To je novo veliko djelo kojim se dopunjavaju svekoliki zapisi i u ranijim djelima istoga autora, pod sličnim nazivima, kao što je knjiga "Jasenovac - Brojke".

U samome nazivu se jasno vidi na čemu ovaj plemeniti autor radi. On jasno dokazuje da se u Jasenovcu nalazi preko osamdeset tisuća dodatnih imena na popisu kojim žele prikazati hrvatski narod genocidnim narodom. I eto o tome hrvatske znanstvene institucije, kao što je HAZU i ostale, tako bijedno šute, kao da narod NDH nije ovaj isti hrvatski narod. Evo nalaze se pojedinci hrvatski istinoljubi koji žele dokazivati istine o jasenovačkim lažima, kao što je ovaj autor najnovijega djela "Titov Jasenovac". Pa dajmo hrvatski intelektualci svrstajmo se u hrvatska znanstveno-kulturna društva i učinimo jednom da se istinski znanstveno utvrdi prava istina o svim tim jasenovačkim žrtvama. Ni četnici ni partizani nisu imali nikakvih ratnih logora na prostoru NDH na kojemu su ratovali protiv NDH i Hrvata. Zato je red da se istinski od svakoga poštenog Hrvata pozdravi s velikom zahvalnošću neumorni rad gospodina Mladena Ivezića istaknutog pisca ovih istinitih djela koja će prije ili kasnije morati biti potvrđena od strane hrvatskih povijesno znanstvenih institucija, protiv svih laži na hrvatski narod. Oni izmišljaju jasenovačke zločine da bi prikrili četničko jugokomunistički genocid nad hrvatskim narodom, tijekom rata a posebice poslije rata, sve do olujne pobjede Domovinskog rata. Red je da se udruže hrvatski intelektualci za istinito dokazivanje svih ratnih i poratnih stradanja na ovim prostorima.

Druga znamenita knjiga je također nedavno objavljena u Zagrebu kao i u Slavonskom Brodu od doktora Drage Prgometa, potpredsjednika HDZ-a, pod nazivom "Sakupljači gelera", koja je prepuna istinitih događanja ratnih zbivanja od jednoga doktora dragovoljca Domovinskog rata od prvih dana. Ovaj doktor otorinolaringolog (uho, grlo, nos) je jedan od najdivnijih branitelja Domovinskoga rata, koji je po cijenu svoga života ugradio sebe u obranu domovine Hrvatske. Knjiga je prepuna zanimljivih ratnih događaja tako i toliko da je se ne može prestati čitati od prve do zadnje stranice. I neka je velika hrvatska hvala gospodinu Dragi Prgometu kao i svima koji nisu žalili svoje živote za spas hrvatskoga naroda.

Mate Ćavar


Braniteljski radio

TKO JE BIO GENERAL DRINJANIN?

Nemoguće u ovako skučenom vremenu i prostoru opisati život jednog visokog častnika, revolucionara, i neustrašivog ratnika kao što je bio “general Drinjanin”. Za to je potrebno nekoliko debelih knjiga. Nu ovom prilikom, na 45. godišnjicu njegove mučeničke smrti, pokušat ću na vrlo kratak i koncizan način opisati barem neke događaje iz njegovoga burnoga života.

Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913., u Humcu kod Ljubuškog u obitelji koja je, kao i velika većina hercegovačkih Hrvata bila siromašna, oskudna i skromna ali vrlo pobožna i čvrsto hrvatska.

Kao i većina onih koji su se rađali i odgajali u tim tkzv. pasivnim, krševitim hrvatskim krajevima i mali Vjeko je morao proživjeti sve nedaće tih škrtih krajeva naše Domovine Hrvatske.

Poslije završetka pučke škole u Ljubuškom upisao se u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Gimnaziju nije uspio završiti jer je radi dijeljenja letaka idrugih aktivnosti protiv okupatora bio izbačen i bilo mu je zabranjeno daljnje školovanje na cijelom teritoriju ciganske kraljevine Velike Srbije.

Bilo je tu i gladi i golotinje i svih drugih nestašica ali, možda baš radi toga, ljudi tih krajeva bili su nadasve bogati svojim hrvatstvom i vjerom Kristovom.

To su bile glavne zasade koje su se u Hercegovini od dolazka Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću, prenosile s koljena na koljeno. Zasade za koje i radi kojih se u tim krajevima vjekovima patilo i umiralo.

A kako je bio tvrd i nepokolebljiv taj naš hercegovački Hrvat jasno se pokazalo u 400 godina dugoj borbi protiv tiranije i nasilja Turaka koji su ga na sve moguće načine pokušavali prisilitii da odbaci vjeru Kristovu i svoj hrvatski identitet.

Kao da je to uvijek neka normala naše hrvatske sudbine, poslije odlaska turskoga tiranina i maloga predaha pod vladavinom Austrije, u hrvatske krajeve 1918. g. dolazi drugi, puno gori divljak i nasilnik od onoga turskoga. Taj novi “gospodar Hrvatske” je otrcani Srbijanac, dojučerašnji turski rob i gladni prosjak. Nije on Hrvatsku zauzeo ni vojničkom hrabrošću i silom oružja nego ju je na dar dobio od pobjednika u 1. svj. ratu; Engleza i Francuza. Ova 500 godina iza uljudbenoga svieta zaostala bijeda i nevolja, uporabom svih vrsta nasilja kojih bi se i Turci stidjeli, kratkim postupkom pokušava postići ono što Turčin nije uspio u 4 stoljeća, neshvaćajući pritom da će, kako u svom govoru reče Luburić, time prisiliti i one najmirnije da izvade i očiste stare kubure i naoštre zahrđale handžare.

Uz Andriju Artukovića, Vjekoslava Vrančića, Rafaela Bobana i mnoštvo drugih hercegovačkih kremen-Hrvata, u ognju tih dotad neviđenih nasilja kaljen je i mladi Vjekoslav Luburić.

U pjesmi “Ženidba Muje Grabovice” pjesnik za njega kaže: “Bure, sunce i poskoci ljuti klesali su njegov znamen kruti”. Ali, uz buru, sunce i poskoke njegov znamen izklesali su ponajviše velikosrbski zločini.

Jedan od tih zločina koji je najviše doprinijeo kovanju njegovog znamena dogodio se za vrieme njegovog ranog djetinjstva, u onim formativnim godinama koje određuju smjer čovjekovog životnog puta.

Njegova otca, mladog, mirnog i poštenog čovjeka, otca četvero dijece, srbski žandari iz čista mira, samo zato što je bio Hrvat, po ciči zimi odvode u Trebinje gdje su ga poslije strašnog mučenja na dan Božića zavezali konopcima, polili vodom i ostavili da se preko noći smrzne.

Njegovoj obitelji nisu dozvolili da ga pokopa u njegovom mjestu nego su ga kao kao psa zakopali u neku rupu u Trebinju. Ipak, netko je kasnije pronašao njegov grob i obilježio ga križem.

Pa, ima li igdje zdrav dječak u kojem takav zločin ne bi pobudio i u njegovu dušu zauvijek usadio neugasivi plamen mržnje i osvete ?

Poslije osnutka Ustaškoga Pokreta i osnivanja logora za vojničke obuke u Italiji i Mađarskoj, mladi Luburić prelazi mađarsku granicu i dolazi u logor “Janka Puszta” gdje se u svim uvježbavanjima iztiče kao vrlo hrabar, bistar i sposoban vojnik spreman izvršiti svaki zadatak.

Prije nego je pošao u emigraciju svratio je u Trebinje i na grobu svoga otca zkleo da će se svim svojim bićem boriti protiv njegovih ubojica, pa makar ga to stajalo života.

Na Janka Puszti dobiva konspirativno ime “Maks” i poslije atentata na “kralja Ciganina” u Marseillesu dolazi na mjesto zapovjednika logora.

Radi ubojstva njihovog mezimca u Marseillesu Francuzi i Englezi raznim prijetnjama kroz ondašnju Ligu Naroda, preteču današnjih Ujedinjenih Naroda, prisiljavaju mađarske vlasti da logor na Janka Puszti likvidiraju.

Računajući da bi moglo opet trebati Maks je prije nego je zatvorio logor skrio sve strojnice, novije puške i strjeljivo, a Mađarima je predao 23 stare puške i nešto strjeljiva.

Neki ustaše s Janka Puste prebacili su se u logore u Italiji, dok su njih 18, zajedno s Maksom, ostali u Mađarskoj skriveni po Budimpešti i drugim gradovima.

POVRATAK U DOMOVINU

Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., Maks se vraća u Domovinu i stavlja se na razpolaganje za svaku dužnost u njezinoj obrani.

Ali, kako reče u svome govoru na 10. travnja 1968., on i svi drugi koji su se vratili u Domovinu, u onom veselju, u onoj euforiji zaboravili su na bilo kakvu osvetu.

Kao reče, “...mislio sam otići u moj Ljubuški i zagrliti svoje sestre, kako ću otići u Trebinje posjetiti grob moga oca i na njegovom grobu mu reći da opraštam njegovim ubojicama, jer budućnost Hrvatske je od svega važnija i da na tom polju ima i previše posla. Ali, ta euforija nije dugo trajala.

U Hrvatskom Blagaju na Kordunu povampireni četnici počeše klati svoje susjede Hrvate. Među prvima je obitelj mlinara Mraovića s kojim su do jučer sjedili i pili kavu i s čijom djecom su se njihova djeca igrala. O tome ćete po završetku ovog mog govora čuti u njegovom govoru od 10. travnja 1968. godine.

SUKOBI S NIJEMCIMA

Za vrieme rata, kao što je i Jure Francetić radi njihovog šurovanja i zaštite četničkih zločinaca, došao u sukob s Talijanima tako je i Maks s Nijemcima.

Najprije je do sukoba došlo u Novskoj kad su trojica ruskih Kozaka pod njemačkom komandom došli u jedno obližnje selo i silovali neke žene.

Čim je za to saznao Maks je poslao nekoliko svojih momaka koji su zločince razoružali svezali i dopremili u zatvor.

Zapovjednik njemačke posade u Novskoj odmah je došao i grubo “naredio” Maksu da ih smjesta oslobodi. Kad je Maks to odbio Njemac mu je bahato doviknuo: “Ja sam komandant Novske!” Na što mu je Maks odgovorio: “Ali ja sam ti komandant od Drave pa sve do Jadranskoga Mora!” i naredio da se zločinci odmah strijeljaju.

Drugi sukob prouzročio je jedan zapečaćeni vagon “municije” na Zapadnom kolodvoru u Zagrebu. Umjesto “municije” taj vagon je bio natovaren četnicima Kad je Staljinova Crvena Armija zauzela Srbiju i na vlast postavila Titu i njegove boljševike i kad im je bilo jasno da Njemačka gubi rat, neki četnici zamolili su Nijemce da ih prebace u Njemačku.

Imao sam čast u emigraciji upoznati ustaškog bojnika Jakova Barbarića koji je sudjelovao u toj “Operaciji Vagon” i iz prve ruke čuti kako je izvedena:

“Naređeno je da se “radi kvara na prugi” vlak neko vrieme zadrži na kolodvoru. Nijemci su oko svog “vagona munucije” odmah postavili stražu. Nismo bili sigurni je li informacija koju smo dobili podpuno točna. Nu kad smo se približili vagonu, vidjeli smo da iz njega curi nekakva tekućina. Kad smo upitali njemačkog satnika, koji je tu došao, što je u vagonu on je odgovorio “munizion” (municija) i inzistirao da se odmah udaljimo. I budali bi bilo jasno da iz municije ne curi voda, pa smo odmah stupili u akciju.

Prema dogovoru napravili smo gnjavažu i jedan moj vojnik je je opalio iz samokresa i lakše ranio drugoga. Odmah smo napravili galamu da se puca iz vagona i dok su iznenađeni Nijemci zabezeknuto gledali, jurnuli smo na zapečaćena vrata i odbili ih.

I imali smo što vidjeti. Vagon je bio pun bradatih, čupavih i strašno nečistih četnika. Iz vagona je je tako smrdilo da je nekim vojnicima pozlilo.

Kad su vidjeli da ih Nijemci neće moći spasiti Dražini “junaci” koji su kod sebe imali pištolje “skrivećki” su spustili na pod.

Uhvaćeni na djelu Nijemci nam se nisu usudili suprostaviti i mi smo četnike “iztovarili” iz vagona i odveli tamo gdje im je mjesto.”

LIKVIDACIJA “VOJVODE” ĐURIŠIĆA I NJEGOVIH “ĐURIŠLIJA”

Početkom travnja 1945., u dogovoru s njemačkom komandom i, kako neki tvrde, s nekim predstavnicima NDH, za njemačkom vojskom koja se preko Bosne povlači prema Njemačkoj, povlači se i “vojvoda” Pavle Đurišić s oko 4.000 crnogorskih Četnika, a s njime i zloglasni koljač Nevesinja i okolice, pop Radojica Perišić sa svojim krvolocima tkzv. Gatačke brigade.

Čim je za to saznao Maks se ne obazire na nikakve dogovore nego podiže sve snage pod svojim zapovjedništvom i zajedno s motorizitanim jedinicama generala Vladimira Metikoša juri u susret “vojvodi” i njegovim “Đurišlijama”, palikućama i krvnicima Sandžaka i jugoiztočne Hercegovine.

Na 4. travnja hrvatska vojska susreće ih na Lijevče Polju u Bosanskoj Posavini.

Evo što kažu srbski izvori kako se odvijala ta bitka;

“.....U međuvremenu, saznavši za neovlašteno kretanje četnika po svojom teritoriju, vlasti NDH šalju motorizovane jedinice da zaustave Đurišića. 4. aprila ujutru, snage NDH su iznenada napale Đurišićeve snage na Lijevča polju i nanele im ozbiljne gubitke. Samo u prvom udarcu uništen je ceo štab Gatačke brigade, sa komandantom sveštenikom Radojicom Perišićem na čelu. Da bi sprečio uništenje svojih jedinica, Đurišić je uputio izaslanike na pregovore sa ustašama uz zahtev da mu omoguće slobodan prolaz u pravcu Kozare. Ali ustaše nisu prihvatile bilo kakve pregovore.”

U noći između 4. i 5. aprila Đurišićeve snage su krenule u proboj prema Kozari, ali bez uspeha. Ovaj neuspeh izazvao je demoralizaciju i rasulo. Ne samo pojedinci već i cele jedinice napuštale su Đurišića i predavale se. “Snage NDH su u trodnevnim borbama potpuno razbile Đurišićevu glavninu”.

Samo su zaboravili napomenuti da po završetku bitke niti jedan čupavi koljač nije s Lijevča Polja iznio živu čupavu ušljivu glavurdu.

Eto, to su glavni razlozi zašto je general Luburić od srbofašista, komunista i, nažalost, nekih Hrvata proglašen ratnimzločincem. Velikosrbski i jugokomunistički mit o raznim Jasenovcima samo je jedna od njihovih starih iztrošenih poštapalica za njihov kukavičluk, njihovu mržnju na sve što je hrvatsko i pokušaj pokrivanja njihovih zločina.

Zato što je bio strah i trepet četnicima i partizanima, pri povlačenju Hrvatske vojske i civilnog stanovništva, u svibnju 1945. g. prema Austriji njega je zapala dužnost s prekaljenim ratnicima Ustaške Obrane osiguravati odstupnicu.

Iako ih je na putu prema Sloveniji bilo svuda naokolo, nitko od Titinih ušljivih “heroja” nije se usudio njegovoj odstupnici približiti ni na 10 km.

To su tek u Celju pokušali neupućeni slovenski komunisti, nu vrlo brzo su saznali tko je Maks kad ih je kao kokoši razjurio u obližnje šume.

Vidjevši što se događa na Bleiburškom Polju, od svih visokih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga jedino on i general Boban se ne predaju, nego se svaki s grupom svojih najpouzdanijih ratnika uz stalne borbe s Titinim četnikopartizanima vraćaju nazad u Domovinu i nastavljaju borbu protiv okupatora..

Boban je negdje u tim borbama pao, a Maks je, pošto je bio ranjen uspio preći u Mađarsku. Kasnije se uspio prebaciti u Francusku, a kasnije u Španjolsku gdje je 1956. osnovao revolucionarni pokret ‘Hrvatski Narodni Odpor’ i pod pseudonimom ‘General Drinjanin’ nastavio s borbom protiv srbokomunističke Jugoslavije sve do svoje prerane mučeničke smrti. A tko je bio general Vjekoslav “Maks” Luburić, za što se čitav svoj život svim svojim bićem borio, može se zaključiti i iz jednoga interviewa koji je 1960. g. dao dopisniku ‘Nove Hrvatske’ koju je tada u Londonu uređivao Jakša Kušan.

Dopisnik Nove Hrvatske koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao je u Španjolsku kako bi napisao izvještaj o tom događaju posjetio je i generala Luburića.

Na pitanje novinara - Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali ustaša, po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret, general Luburić je odgovorio: “Ne bih bio iskren ako ne bih priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da napr. nikada više neće biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi.

Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca.

Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka.

Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja može biti ustaška u bližoj budućnosti.

Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svomSaboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim....

Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom koji nam neprijatelji žele staviti na čelo.

Narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja.

Na pitanje novinara - Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrbska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što vam se predbacuje General odgovara; “Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srbski šovinisti, nego Hrvati.

Hrvatski je narod jedini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i onima koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle narodu ulogu sudca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac.

Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No nesmijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac.

Na pitanje kakvo bi uređenje prema Vašem mišljenju trebalo valdati u budućoj Hrvatskoj Maks kaže: “U velikom dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage međunarodnog komunizma.

Hrvati su išli sa Silama Osovine jer su one pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu.

Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima........”

Na pitanje kakvi su njegovi osobni planovi i da li smrću dra Pavelića nastupa vrieme za njegovu ponovnu političku djelatnost, general kaže: “Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. (...) Ljubim Hrvatsku i previše da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Osobne želje i osjećaje dužni smo podrediti obćoj stvari. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan da, ako je neprihvatljivo ime Poglanika, moje je još više. Ja bih se mogao prati, možda i “oprati” da sam jednostavan vojnik koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću činiti jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer za to snosim odgovornost u svakom pogledu....”.

Uz veliki broj odlikovanja za hrabrost i zasluge za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku bio je odlikovan i kolajnom krune kralja Zvonimira, željeznim trolistom 1. reda i željeznim križem 1.reda.

General Vjekoslav vitez Luburić bio je toliki strah i trepet velikosrbskim opančarima i njihovim komunističkim ortacima da mu se, iako su svi znali gdje je i da do njega nije teško doći, nisu usudili suprostaviti nego su poslali jednog kukavelja i odroda, mizerno nedonošče njegovog bivšeg vojnika, da ga na 20. travnja 1969. g., najprije onesposobi otrovom, a onda iza leđa mučki ubije.

Priče što ih oni koji nemaju pojma o onome što je između njega i Poglavnika dra Ante Pavelića dovelo do nekih razlika u političkim pogledima na budućnost Hrvatske, nemaju nikakvu težinu.

Dugo godina sam bio član Hrvatskog Narodnog Odpora i upoznao tisuće “Odporaša”, iz Europe, Australije, Sjeverne i Južne Amerike, nu nikad od nijednoga od njih nisam čuo da bi izustio i jednu riječ protiv Poglavnika.

Naprotiv, baš su oni, svi do jednoga, bili i ostali njegovi najveći štovatelji i u pravom smislu Ustaše.

Može danas pričati tko što hoće, ali ne može se izbjeći činjenica da je general Vjekoslav “Maks” Luburić pripadao je onoj vrlo rijedkoj i malobrojnoj klasi ljudi kojima je sudbina odredila da sve u svom životu podrede jednoj jedinoj ideji, ideji koja nadilazi sve, pa i sam smisao života . Pripadao je onoj generaciji neustrašivih junaka koji su uvijek i u svako vrieme na oltar svoje Domovine bili spremni položiti svoje živote.

On nas je učio da je dužnost svakog Hrvata rušiti svaku Jugoslaviju: “Rušiti je dijalektikom riječi, pera ili dinamita! Rušiti je sa antikomunistima, nekomunistima i, ako treba, s komunistima. Rušiti ju sa svakim tko ju hoće rušiti. Jer, ako ijedna državna tvorevina na svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija!”

General Vjekoslav Maks Luburić - S nama je! Neka mu je vječna Slava!

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


DOSTA JE LAŽI O JASENOVCU

Osnovat ćemo nevladinu udrugu za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu

Skupina povjesničara sastala se 15. travnja 2014. u Zagrebu, na Fratrovcu, kako bi se dogovorili o obliku zajedničkoga istraživanja trostrukoga logora u Jasenovcu. Naime, iz literature je poznato da je ustaška vlast osnovala i vodila sabirno polje u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.), u kojem je zatvarala sve one koji su bili ugroza mladoj hrvatskoj državi, i u kojem je, doduše, bilo nehumanih postupaka i pojedinačnih ili skupnih kažnjavanja smrću, ali koje je u biti bilo radno i prijelazno, tj. privremeno sabirno polje. No, isto tako je poznato, ali tek manjem broju ljudi da je neposredno nakon rata logor u Jasenovcu nastavio postojati pod vlašću novih komunističkih vlastodržaca. Od 1945. do 1948. ondje su zatvarani hrvatski rodoljubi i u njemu su život završili mnogi iz kolona križnih putova. I nakon 1948., sve do 1951. logor je postojao, ali tada za bivše komuniste, koji su kao informbirovci postali opasni za Titinu diktatorsku vlast. Kako je za vrijeme rata zatvor u Staroj Gradiški bio jedna od organizacijskih jedinica sveukupnog logora u Jasenovcu, tako je poslije rata logor u Jasenovcu bio organizacijska jedinica logora u Staroj Gradiški.

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko značajnih djela i rasprava o Jasenovcu, te se razvila i široka novinska raspra o pitanju Jasenovca. Kako postoje manipulatori, mitomani i negatori nekih od tih triju susljednih logora u Jasenovcu, navedeni su povjesničari osjetili potrebu za zajedničkim nastupom u hrvatskoj javnosti u njihovu proučavanju i osvjetljavanju. Tu potrebu osjećaju tim žurnije što je i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske velikosrbski jasenovački mit nazočan još u mnogim hrvatskim, zapravo jugoslavenskim glavama, koje nisu uspjele shvatiti da je njihovo jugoslavenstvo zlouporabila velikosrpska politika. Stvorenim jasenovačkim mitom velikosrbi i jugoslaveni nastojali su ušutkati svako hrvatstvo, a nijekanjem komunističkoga logora u Jasenovcu žele sačuvati svoje povlastice koje su na tuđoj krvi stečene.

S obzirom na to da je jedna istina, a mnogo laži, navedena skupina povjesničara nastoji raditi na razodkrivanju istine o logoru u Jasenovcu. U tu svrhu osnovat će nevladinu udrugu za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu. Polazište im nije režimsko, tj. ni ustaško ni komunističko stajalište, već istina koju treba odkriti. Žele nastupiti u javnosti sa zahtjevom prema vlastima da konačno poradi na povratu arhivskoga gradiva iz Beograda, te da izvrši iskapanje posmrtnih ostataka na području samoga Jasenovca. Dok god se to ne učini postojat će velika mogućnost manipulacija i stvaranja mitova.

Navedeni povjesničari odbacuju unaprijed govor o žrtvama u brojkama, već od vlasti zahtijevaju i sami će raditi na tome, da se žrtve popišu imenom i prezimenom, i to tako da se jasno znade tko je samo prošao kroz logor, a tko je u njemu smrtno stradao. Postojeći popis koji je učinilo Spomen-područje Jasenovac ne razlikuje te dvije skupine žrtava.

Dr. sc. Stjepan Razum




Meditacija na Uskrs

“VIDJE I POVJEROVA”

(Iv 20,1-9)

Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Petar je čelnik apostolskog zbora a ljubljeni učenik svjedok probadanja boka te otajstva krvi i vode iz Isusova tijela s križa. Ako tijelo onoga koji je tako umro na križu nije više u grobu, nešto se izvanredno događa.

Njih sve troje trče na grob: Petar je stariji muškarac, ljubljeni učenik očito mlađi, a Marija je žena u zrelim godinama. Trče iz ljubavi. Ako ljubljenu osobu nismo dugo vidjeli, brzo trčimo da je pozdravimo ili poljubimo. Trčimo i onda kada prijeti neposredna opasnost. Puno puta trčimo instinktivno, makar ne bili trkači niti mladi. Ovih troje trče zato što se događa nešto važno. Isusovo uskrsnuće jedinstven je događaj, dostojan trčanja prema Ivanovu uvjerenju. Isus se nije vratio u još jedan zemaljski život poput Lazara ili mladića iz Naina. Bog ga je podigao na novi i trajni život, uveo ga u eshatonsko stanje proslave. To je događaj koji Petar, ljubljeni učenik i Marija još ne razumiju ali trče, jer slute da je beskrajno važan.

Uočimo različite reakcije njih troje: Marija, koja je bila rodom iz Magdale na Galilejskom jezeru i zato “Magdalena”, izražava svoju bojazan da je netko ukrao Učiteljevo tijelo, Petar još ne zna što bi to trebalo značiti, a ljubljeni učenik koji je u četvrtom evanđelju uzorni vjernik „vidje i povjerova“ (r.8). Njegova ljubav i vjera tako su veliki da mu odjednom postaju jasne Isusove aluzije i nejasne izreke prije Uskrsa. Stigavši na grob Petar i ljubljeni učenik potvrđuju Marijinu vijest da je Isusov grob prazan. Prvi propovjednici ne bi mogli pošteno govoriti da Isus sada živi (usp. Lk 24,5.23; Dj 25,19; Otk 1,17-18) kad bi mu tijelo bilo u grobu ili kad bi oni sami sakrili to tijelo. Njihova vjera u uskrsnuloga koji trajno živi temelji se na svjedočanstvu pouzdanih svjedoka koji su se s njime susreli nakon njegove smrti.

Uskrsna vjera Marije, Petra, ljubljenog učenika, kao i drugih članova prve zajednice u Jeruzalemu, je bila praktična i iskustvena jer su živjeli ono što su osobno na Isusu vidjeli, od njega čuli i kako su to sve doživjeli. Postali su zajednica sabrana oko uskrsnulog Gospodina, uvjereni da s Kristom po vjeri umiru grijehu te ustaju na novi život. Svojim životima svjedočili su da je Raspeti uskrišen te da je nakon ustoličenja s desne strane Očeve, ali i da je u tom svom uskrsnom stanju prisutan među onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom. Otajstvo Uskrsa i uskrsnuća ne niječe zbilju patnje i nasilja, ali iz njega raste nada u nadvladavanje zla i grijeha u pojedincu i u ljudskoj zajednici. Kristov prazan grob najavljuje veliki “Aleluja”: ljubav, milosrđe, velikodušnost, poniznost i nesebičnost na koncu će trijumfirati nad mržnjom, zaslijepljenošću, predrasudama, očajem, gramzljivošću i smrti. Uskrsni događaj osposobljava nas da i u najtežim prilikama živimo s vjerničkom sigurnošću u pobjedu dobra nad zlom i u naše osobno uskrsnuće nakon završetka zemaljskog proputovanja.

Nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je postao žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Da li On hoda i danas s nama na našim životnim putovima? On koji je vršio i naučavao milosrđe, ljubav, opraštanje, pomirenje, iskrenost, nesebičnost u odnosu na ljudsku braću i sestre. Bog je to potvrdio uskrisivši ga od mrtvih. Prazan grob nije samo znak utjehe i pouzdanja nego i poziv da krenemo u svom vjerničkom življenju Kristovim stopama. Po krštenju smo uključeni u Crkvu koja je tijelo Kristovo, i to tijelo uskrsnulog Krista. Zato je Crkva uskrsna zajednica, uskrsni narod Božji. Snagom Uskrsa poruka o praznom grobu pronosi se kroz povijest Crkve i u životu svakog pojedinog vjernika. Danas sebi posvješćujemo da nas vjera u uskrsnulog Krista čini Crkvom u jednom narodu, biskupiji i župi.

Fra Luka Tomašević


Velika subota

Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar. Vjernici posjećuju Božji grob i suočavaju se svojom stvarnošću i stvarnošću svijeta, snagom zla i grijeha koji imaju razornu snagu i samoga Boga „usmrtiti“.

Stojeći pred grobom i promatrajući Krista u grobu čovjek promatra ponajprije samoga sebe usmrćena grijehom i zlom, vlastitim nevjerama. U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje, majka cijele kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom koja označava Kristovu pobjedu nad smrću. U kojoj se odražava snaga Božje ljubavi koja od mrtvog čini živa, iz suhe mladice daje da nikne novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svijetla.

Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.

Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je svani trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina.

Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.


Razmišljanje na Veliki petak

ŽIVOTNA KUŠNJA

Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?

Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije:» Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju?» (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.

Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.

Zar to onda nije naša današnja kušnja života i razvoja? To je kušnja smisla, opredjeljenja kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?

A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!

Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao «poslušan do smrti, smrti na križu» kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.

I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!

Fra Luka Tomašević


Razmišljanje na Veliki četvrtak

BOG TREBA LJUDE

T. de Chardin je već prije 40-tak godina upozorio da najveće zlo koje može pogoditi čovječanstvo nije zlo od mogućih katastrofa, niti od gladi niti od bilo koje zarazne bolesti, već duhovna bolest koja se očituje kao gubitak volje za življenjem.

Čitajući ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim postavkama modernog života. Današnji sv. Otac govori o „teroru relativizma“. I jedno i drugo se širi na sve slojeve društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko, pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije govoriti što i kako! To je stvorilo nasilje svukud oko nas tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje, nasilno ponašanje i grube riječi.

Uzrok tome papa nalazi u zamračenju Božje slike u današnjim ljudskim srcima i umovima. A, ako je zamračena slika o Bogu, dobrom Ocu, logično je onda zamračena i slika o čovjeku. Čovjek onda nije više osoba, on nije brat ni sestra. Sve što postoji treba samo i jedino meni koristiti, meni služiti i meni biti na raspolaganju. Sve ono što stoji na tome putu, treba biti uništeno, odbačeno! I današnji čovjek traži svoje ostvarenje, svoje blaženstvo, upravo nanoseći bol i nepravdu drugima. I moramo ustvrditi: doista se preobrazio, ali u nenadmašivog sebičnjaka, u bezosjećajnog kruhoborca, u rafiniranog ubojicu!

Koliko li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I kada je govorio, nije govorio o silnom Bogu, već o milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao. Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa». Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni narod i daje mu jesti. Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu! To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!» Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!» A to je bit kršćanske ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao noge.

Braćo i sestre, eto to je kršćanstvo! I to je razlog što nas Crkva svake godine na početku korizme zove na razmišljanje o životu, o nama, o svijetu u kojem živimo, a kroz misterije Velikog tjedna nam pokazuje da je ih je moguće ostvariti jer je Krist to već učinio. Biti kršćanin znači postati puni čovjek, čovjek Božji, čovjek za druge, poput samog Krista. Samo tako i jedino tako se ulazi u slavu. Za kršćanina u životu nema «sjenica», nema zapećaka, nema izolacije kada je u pitanju čovjek i život. Traženje sjenica, poput Petra, znači traženje iluzija i sreće izvan Boga jer naš Bog nije ostao izoliran i sretan sam u sebi, već se spustio u naš jadni i kukavni svijet da ga učini sretnim. No, On zato danas treba nas ljude, On treba naše oči i uši, naše ruke i noge, on treba naša srca i naša dobra djela!

I još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao pojedinci, danas veoma potrebni!

Fra Luka Tomašević


glas-slavonije.hr

Hrvatska traži svog Orbana

Zvali su ga Viktator, a Mađarsku Orbanistan. Što je skrivio? Novim Ustavom, koji je, istinabog, prečesto mijenjao, omogućio je lustraciju, koja nije samo političko nego i ekonomsko pitanje.

Prvi je pao guverner Središnje mađarske banke Andraš Simor. Ta "stara komunjara" bila je suradnik boljševičkih tajnih službi, da bi devedesetih, toliko puta viđeno u Hrvatskoj, sovjetske gospodare zamijenio europskim, bankarskim. Mađarska je dvije godine prije EU, 2006. godine, zbog Simora i socijalističke vlade, upala u krizu.

“Ciganožder”

Simor je pogodovao stranim bankama na štetu vlastite zemlje, sudjelovao u drastičnom osiromašenju prosječnog Mađara. Strani gospodari u svim tranzicijskim zemljama vole takve tipove, lako potkupljive, koji u nekoliko sekundi postanu zagovornici neoliberalizma nakon planske privrede, europeizma nakon boljševizma. Razumljivo je da su se Simorove gazde digle ocrnjujući Orbana u EU jer su zahvaljujući korumpiranim Simorima zarađivali na grbači mađarskog šljakera.

Eto srži Orbanova "nedemokratskog" i "protueuropskog" grijeha: U pitanju je novac, ekstraprofit, umotan u civilizacijske prijepore, u problem "europskih vrijednosti", "slobode medija".

Orbana, koji je preuzeo zemlju u katastrofalnom stanju zbog Simora u svim porama vlasti, u dijelu europskih medija nazivalo se i fašistom. Posebno ga se čerečilo zbog politike prema manjinama, kao "ciganoždera". No u tim slobodarskim medijima, koji su zbog Roma pofašizirali Orbana, nikako ne možete naći ime Livia Jaroka. Ta je dama postala, zahvaljujući Orbanu, jedina eurozastupnica Romkinja, dočim je Orban kao prioritet svoga predsjedanja EU naveo upravo integraciju Roma.

Zamislite da je "fašist" Orban prema Romima primijenio Sarkozyjev model "Cigani lete u nebo". Avionom, doduše. Od Orbana ne treba praviti novu ikonu desnice. On je mladi političar koji je, čist od totalitarne prošlosti, u iskrenosti prošao put od liberala do konzervativca. Orban prepoznaje procese u EU, procese novog jednoumlja u kojima, ako se zamjerite bankarima i homoseksualcima, začas postajete fašist. Ne provodi Orban ni nekakvu "desničarsku revoluciju", kako kažu. Orbanov ideal je tragična mađarska 1956. godina za koju je kardinal Mindszenty rekao: “Ovo nije revolucija, ovo je borba za slobodu.”

Vraćen ponos Mađarske

Nakon što je opet premoćno dobio izbore, Mađarska je zemlja kojoj je vraćen ponos, koja bilježi rast među najvećima u EU, u kojoj je "fašist" Orban zaštitio mađarska kućanstva od predatora koji su u Mađarskoj htjeli raditi kako u svojim matičnim zemljama ne bi ni u snu.

A što ima Hrvatska? Ima "žestoke" promicatelje interesa Hrvatske, od Vesne Pusić, preko Josipovića do ostalih "europejaca" koji Hrvatsko tretiraju kao nužno zlo, kao sredstvo afirmacije "regiona", koji zdušno rade za interese bilo Beograda bilo Londona, kojima je Hrvatska nemjesto koje ne smiju otvoreno prezirati jer im je ipak omogućila da negdje budu predsjednici, ministri, premijeri.

Ako se i pojavi neki Orban, jao si ga njemu, proglasit će ga veleizdajnikom.

Ivica Šola


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


Na prolivenoj krvi bratskoj

Moj mladi život trune
Međ zidinama polivenim
Još toplom krvlju moje braće.
Moj mladi život gine
Bez poljubaca toplih zraka
I milovanja nježne ruke,
Tek grozna šutnja hladnih raka
Drsko se kesi iz polutmine,
Navještajući srcu muke.

Moj mladi život trune,
Al’ srce živo još se kune
Na prolivenoj krvi bratskoj,
Da još nas ima u Hrvatskoj,
Što smiješeći se u smrt hode,
Jer smrt će svaka smrću novom
Koraknut korak do slobode,
Dok jednog dana sine zraka
Iz razrušenih mračnih raka
I ustanu se kosti mrtve
Po mraku tražeć svoje žrtve.

(Posvećeno u ju-zatvoru umorenom prijatelju Nikoli Raspudiću, koji je umro ZA DOM i, nadam se, da mu Nino nije bio u svojti)

Žarko Dugandžić


TATA, KADA ĆEŠ KUĆI - PITAJU DJECA VELJKA MARIĆA I BORISLAVA PILIČIĆA!

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) se pita: što hrvatski političari i ini kojih se to tiče, čine za optužene i osuđene hrvatske branitelje, a koje je, kakvog li slučaja, osudila Srbija, odnosno Republika Srpska, tim prije kad se zna da je riječ o agresorima na Republiku Hrvatsku? To bi isto tako bilo da se dozvolilo Njemačkoj nakon II. svjetskog rata da sudi onima protiv koje se borila, ili pak da Izraelci ili Amerikanci sude vojnicima koje su te države poslale u rat. Ali, sad imamo dva "slična" događanja, a vezana su uz nevine hrvatske branitelje.

Riječ je o Veljku Mariću, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina robije, te Borislavu Piličiću koji je u Banja Luci također osuđen na istu kaznu zatvora, od 12 godina( kasnije mu je Vrhovni sud Republike Srpske ipak smanjio kaznu na 10 godina robije!) Zanimljivo je da su Marić i Pilipčić godinama nesmetano putovali u Srbiju i Republiku Srpsku, a da su onda Piličića 2009. uhitili na hrvatsko-slovenskoj granici, a Marića godinu dana kasnije na srpsko-bugarskoj! Prvoga su Slovenci na temelju interpolove potjernice otpremili u Banja Luku, a Srbi Marića u Beograd.

Piličića, kao pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) su lažno optužili da je s još dvojicom pripadnika HVO-a (čujte sad ovo!) "za vrijeme oružanog sukoba od prve polove travnja 1992. pa najkasnije do listopada 1995, kad se odvijao rat na prostoru BiH između organiziranih oružanih snaga Vojske Republike Srpske sa jedne strane i armije BiH i HVO-a s druge strane" (stoji u presudi) "prema civilnim i ratnim zarobljenicima, nečovječno postupao", itd. te da je" ubio dva ratna zarobljenika", dok su Marića, pripadnika Hrvatske vojske (HV), samo u Beogradu, optužili i osudili za slična djela, da je 1991. učinio ratni zločin nad civilnim stanovništvom i ubio jednog civila na području Grubišnog Polja. Svjedoke, koji su i kod jednog i drugog slučaja išli u prilog optuženima, sudovi, naravno, nisu uzimali u obzir. Marićeva presuda napisana je na ćirilici, a od Piličića na – latinici. Piličića je pustila Republika Srpska (sic!) da kaznu zatvora odsluži u Hrvatskoj (Glini), a Marić je i dalje u nekom logoru u Srbiji, i prema svemu sudeći nema nikakvih izgleda da ga premjeste u neki hrvatski zatvor. (Ministar branitelja Predrag Matić kad je prije nekoliko mjeseci boravio u Beogradu navodno je uspio jedino u tome da Marića prebace iz jednog logora u drugi!).

Katica, supruga Borislava Piličića, nam je rekla da se status njezina muža nakon dolaska u Hrvatsku gotovo i nije izmijenio, već je ovdje, u Glini (lani) doživio i teški srčani infarkt, a da (u zatvoru) nema odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. (Nije on Čačić ili Zagorac, kojeg su puštali i kod privatnog stomatologa!) U svome tome nije pomogao ni nedavni javni apel njegova Piličićeva šestogodišnjeg sina Ivana upućenog predsjedniku države Ivi Josipoviću da zbog bolesti oslobodi njegova teško bolesnog oca. Gdje se god javila, veli Katica, nailazila je i nailazi na – zid šutnje. Boji se da njezin suprug ne umre u hrvatskom zatvoru te se s pravom čudi da i pojedini veliki srpski kriminalci imaju bolji tretman od onih koji su branili i obranili Hrvatsku. Slično opet prolazi i supruga Veljka Marića. Malo joj tko pomaže, a i njezin suprug je bolestan, a njihovo troje djece također pita- kad će se vratiti tata?

Ova dva gotovo "ista" slučaja traže odgovor na pitanje- kad će Hrvatska napokon osuditi srpske ratne zločince, od Kadijevića, Vasiljevića, članova bivšeg Predsjedništva SFRJ, pa do tisuće drugih, koji su ubijali starce, žene, djecu, rušili bolnice (tko je osuđen primjerice za rušenje vukovarske ratne bolnice?), dječje vrtiće, katoličke crkve, palili sela, itd., i tako redom? Kad će Hrvatska napokon osuditi one srpske zločince koji su iz obiteljskih domova protjerali na desetine tisuća nevinih Hrvata, odnosno kad će Republika Srpska osuditi one koji su ubijali, mučili i istjerali iz te tzv. "republike" oko 200 tisuća ljudi hrvatske nacionalnosti? Također nas zanima, što je dosad učinila Hrvatska da se Hrvati vrate u bosansku Posavinu, ili da im se platiti odšteta, jer ništa ili malo činiti po tim pitanjima ravno je zločinu! Znam, sad će neki početi zbrajati koliko je dosad osuđeno Hrvata, a koliko Srba. (Za one koji ne znaju, osuđeno je gotovo podjednako!?) To nije ništa drugo nego izjednačavanje agresora i žrtve. U ratu koji se vodio u Hrvatskoj i BiH nismo svi ipak bili isti. Jedni (Srbi, Crnogorci, JNA i domaće izdajice) bili su agresori, a ostali branitelji i žrtve te okupacije. Sada bi neki da se sve zaboravi i da se okrenemo budućnosti. Nitko nema ništa protiv, dapače, ali... gospodo i gospođe, drugovi i drugarice – tko je prvi počeo rat, tko je kome prvi ušao u dvorište, tko je bio napadač, a tko napadnut? Već i djeca u školi znaju na kojoj je strani bio Broz, a na kojoj svi ostali. No, znaju li baš svi na kojoj je strani bio Tuđman, a na kojoj oni drugi? Tako jednostavno,(zar ne razni pupovci i stanimirovići), a tako "komplicirano"!

Zašto hrvatsko pravosuđe ne traži da se preispitaju ove dvije presude (a takvih drugih možda ima i na stotine!?), već se dopušta da hrvatski branitelji "umiru" po zatvorima, dok srpski i ini ratni zločinci slobodno šeću Vukovarom i drugim hrvatskim gradovima?

Ratnih nevolja sigurno ne bi bilo (zar ne razni pusići) da Srbi nisu napali i počeli razarati Hrvatsku. A što smo mogli mi? Mogli smo se jedino braniti! A to smo, unatoč slaboj ili nikakvoj vojnoj i inoj opremi i učinili. Hrvatska je pobijedila treću ili četvrtu vojsku u Europi, a to očito onima koji "zbrajaju" koliko je na kojoj strani poginulo te da treba suditi "jedne i druge" očito ne odgovara, oni su bili i jesu za – Broza i – Jugoslaviju!

Naše je pitanje prije svega nadležnim službama u Hrvatskoj: ima li nade da se spase Marić i Piličić? Supruga Piličića nam kaže da je psihičko stanje Borislava iznimno loše, ali da sve čini da mu bude bolje, ali bez nekih većih uspjeha. Sredinom travnja odslužio je polovicu kazne, ali da li to znači da će se nešto ipak i pozitivnoga dogoditi ne zna. Sa svojim malim sinom redovno ga posjećuje (živi u Njemačkoj). Šestogodišnje dijete još ne razumije za što tata toliko pati, te svaki puta sa suzama u očima pita: hoće li uskoro s nama i kući?

- Molim vas za pomoć, jer ne znam u kojem smjeru više ići. Ne znam što dalje činiti da dokažem nevinost svoga supruga. Obzirom na njegovo teško zdravstveno stanje bojim se da ne će izdržati, a što onda? Javili su mi i iz Svjetskog kongresa u Berlinu da će se također založiti za njega. Svaki dan molim Boga da se vrati – kazala je Katica Piličić, koja se ne će smiriti dok njezin suprug ne izađe iz zatvora i dok se ne dokaže istina, da je nevin.

Nama ne preostaje ništa drugo nego da i mi pitamo – zašto se adekvatno ne pomogne Borislavu Piličiću, (sjetimo se samo kako je hrvatski branitelj Đuro Brodarac umro u zatvoru, a progonjeni general Bobetko u bolnici) te kada će Veljko Marić iz srpskog biti premješten u neki hrvatski zatvor, ako drugo ne može?

(Zašto se uostalom Marić ne zamijeni za neke srpske ratne zločince koji služe kaznu u Hrvatskoj?)

Da, i poglavito nas zanima, što je sa srpskim ratnim zločincima koji slobodno šeću, dok hrvatski branitelji, neopravdano osuđeni, trunu u zatvorima?

Je li to pravda ili nepravda?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


ČUVAJTE SE OSVETE HRVATSKIH PRAVEDNIKA!

Čuvajte se Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih!
mletački dužd Urso Patricio


AMERIČKO NARODNO RJEŠENJE ZA OKUPIRANU HRVATSKU

Hrvatski narode probudi se!

Možda vam ova priča da neke ideje!!!

Radi se o dvije Amerike one washingtoske (imperijalističke) pod kontrolom financijske (walstreetske) i one koja nas zanima, USA naroda koj se nalazi isto kao i ostali narodi u stalnom gušenju svih vrjednosti Bogom kreiranih.

Nevada (Las Vegas) pustinjsko područje je tradicionalno poznato po uzgoju poludivlje stoke koja se snalazi po siromašno travnatim područjima.

Od 53 farmera-stočara ostao je samo jedann junak naše priče, obitelj Bundy, jer nikada nije prihvatio plaćanje ilegalne taxe za ispašu koju je "izumila" neka federalna organizacija argumentirajući svoj neposluh: "da bi on mogao dugovati jedino svojoj državi Nevadi...".

To natezanje sa federalcima (Washingtonom) traje od 93.g, Bundy je jedini opstao jel nije plaćao taxu, a svi ostali farmeri su otišli u stečaj i izgubili farme. Njegov "dug" se popeo na 1.5 mil.usd.

Washigton je poslao 200 specijalaca naoružanih do zuba da zapljene stoku i tako naplate dug!!!

Obitelj Bundy, sinovi, se suprostavljaju, a hrle im u pomoć i lokalno stanovništvo - no pogledajte sami video uradak:

Kao što znadete u USA svaka država ima legalno pravo organizirati naoružane milicije: Kada se pročulo da federalci vrše nasilje nad obitelji Bundy te narodne milicije su pohitale u pomoć zemljacima pa čak i iz Texasa, Kalifornije...

Ubrzo se 200 federalaca našlo okruženo sa 500 narodnih patriota koji su ih držali na nišanu snajperista i ostalih oružja!!!!

Federalcima je zagustilo PA SU SE "JUNAČKI" POVUKLI!!!

Stoka je bila vraćena rančeru kao što se vidi u ovom videu:

Skoro pa nevjerojatno, rekli bi da je iz nekog kaubojskog filma: A NE, TO JE ONA PRAVA AMERIKA, ONA KOJA ĆE KONAČNO SVRGNUTI SVJETSKE RATNO FINANCIJSKE IMPERIJALISTE.

Meni se priča Bundy čini jako ohrabrujućom!!!

Sve najbolje hrvatskim DOMOLJUBIMA!

* komentar s dragovoljac.com: "kipson"


Kuje

Čudne zvjerke. Kao da su od vukova miraz naslijedile.
Nikada ne znaš grizu li jer su bijesne
ili što ih netko ne zaveže.

Bez dozvole
nadviruju se mačkama nad korito.
Neukusno prkose svakom prigovoru.
Pare se s vlastitim sinovima.

Čudne su i kad ih za uzicu drže
najugledniji Europljani.
Bogata papica. Skupa uzica. Laju i grizu
čim gazda trepne pogledom.
Kuje ideale mijenjaju za korito.

Čudne hrvatske kuje. Kujetine. Kujice.
Fifice. Pudlice. Lajavice.
Kao da i nisu hrvatske. Kao da su četničke.
Kao da su europske.

Kuje, čudne zvijerke.
Samo zato što im tuđi psi zapišavaju granice.
Svejedno gdje su. Važno je da ima pasa. Važno je da ima korita.
Kuje, čudne zvijerke. Svejedno, europske, hrvatske.
Kujice. Kuje. Kujetine.

Ante Čavka


Da se ne zaboravi...

ŠTO JE NAMA HRVATSKA DOMOVINA!?

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neuptinog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije ru2 zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA


Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset osmi dan

Savezi i sloboda

O prijatelji moji, prijatelja nema.

Aristotel (prema Montaigneu)

Pod dojmom Prorokovođinih riječi i prizora s orlom i jarebicom narod se dao u živu raspravu o svojim ciljevima i svojim svrhama, i o tome što mu je činiti da povrati svoju slobodu i svoje dostojanstvo. Time Prorokovođa bi vrlo zadovoljan jer vidje da narod traži svoje ciljeve. Da je spreman za njih na žrtvu. Vidje da narod cijenu životu i smrti izjednačuje, vidje u njega hrabrost i odlučnost. To ga razveseli te otpočne govoriti:

- Svaki, a najviše oni najjači narodi, žive u samoći svoga bitka. Ne bojte se samoće. U samoći svoga srca naći ćete svoju snagu i nadu. Zar ne vidite kako se Zemlja usamljena u svemiru vrti. Pita li ona koga za svoj smisao? Tko je pokreni i tko će joj okretanje zaustaviti? Ne, ona u samoći svemira dobi smisao.

Kad narod s drugim narodom stupa u vezu, on prekoračuje svoje granice. Izlaže se opasnostima raznih gubitaka. U samoći sebe stječete, a drugoga ne gubite. Samo u samoći izbjegavate mnogobrojne opasnosti nesporazuma. Znajte da su narodi otoci, i da se ne dodiruju kopnom, nego samo morem. Zato su njihovi dodiri tako nježni i tako opasni. Tako lažni i tako himbeni kao diplomacija. Njihovo dodirivanje zemljom je nevidljivo. Tamo dolje pod morem gdje se dodiruju, njihova su srca otrovna i neprijateljska. Jedan na drugoga nabacuju se kopljem. Ona jedna jedina grana na kojoj svi sjede njima je nedostupna u spoznaji. Zato je prijateljstvo među narodima pjena morska. Nestvarna i ćudljiva, pa narodi koji na toj pjeni grade svoju sigurnost, u veliku nevolju zalaze. A najgore od svih prijateljstava jest prijateljstvo mnogih ili svih međusobno. Takvo je prijateljstvo najnesigurnije i najpodmuklije, jer jedan drugome ne upozna srce, jer se ono spliće od mnogih nevidljivih urotničkih prijateljstava. Zato prihvatite svoju samoću s veseljem i bez hroptanja, jer i drugi su kao i vi sami. Prijateljstvo među narodima, ustvari, dobro je odmjereno i dobro kontrolirano neprijateljstvo.

Prvo što trebate učinite jest da se obazrete oko sebe i orijentirate se. Orijentirajte se po vjetru popodnevnome, po suncu i po mjesecu. Po lađaru i po brodaru i kretanju njihovu. Pogledajte stablima južnu stranu pa ćete znati gdje ste. Shvatit ćete da ste narod ni na istoku ni na zapadu. Da ste narod na križu i da vam ni sjever ni jug nije prijatelj. Da nema prijateljstva među narodima. I da je to njihova sreća, jer se tako samousavršavaju i zadobivaju snagu. U samoći. Ali najveći neprijatelj vaš je onaj tko vam krila, tko vam slomi volju za let preko oceana, onaj što mač prezire, što mnogo vjera ima, a vjere nema.

Samoća vas uči slobodi: učite se biti slobodni. Neka to bude zapisano na najvišoj ploči vaših zakona, zakona kojih se nikad ne odričite. Ni za kakve druge vrijednosti. Budite slobodni od drugih naroda, ali budite slobodni i jedan od drugoga jer tek tada ćete biti i pripadati zajedničkoj slobodi. Po tome ćete dobiti najvišu vrsnoću i po tome ćete se razlikovati od drugih naroda. Svoju državu, svoju kuću slobode izgradite tako da je i ne osjetite. Što bude nježnija, to će biti dublje u vašem srcu, usrdnije ćete je ljubiti i braniti kao slobodu svoju. I znajte: država nije da vam osigurava sreću ili nesreću: za to se sami morate pobrinuti. Država neka bude budni stražar pred vratima vaše slobode. Zato ne idite u čvrste saveze, jer oni će ti oduzeti slobodu. Neka je tvoja sloboda i tvoja samovlast tvoj vrhovni, posvećeni zakon koji ti, krvlju svojih pravednika, onih koji prvi ustaše, posveti. Saveze sklapaj samo povremeno, one koji ti koriste i nisu protivni tvojoj slobodi odlučivanja. Čuvaj se mnogostranih saveza jer te oni kolektivizmu vraćaju. Smiješ sklapati samo one saveze koji ti potvrđuju tvoju slobodu, iz kojih možeš istupiti kad god zaželiš. Ne sklapaj savez kojim se uklanjaju tvoji stražari ispred vrata tvoje slobode i postavljaju strani. Oni će najprije zanemariti čuvanje tvoje slobode, a zatim će ti svoju nametnuti. Od tvoje kuće slobode s vremenom će napraviti kuću ropstva. Zbog loših saveza tuđinac je i prečesto razarao tvoje dobro djelo. Kad sklopiš savez budi vjeran saveznik, ali ne na svoju štetu. Jer ima i dobrih saveza. Dobar savez ti udvostručuje snagu, a loš udvostručuje tvoju slabost od koje propast dolazi. Zato se stalno podsjećaj, na svakoj sjednici tvoga Skupa, da zbog loših saveza što ih tvoji očevi sklapahu vi gubiste slobodu. Tako oni veliki grijeh protiv sebe napraviše, grijeh koji dugo okajavaste. Ne dopustite više da ikad itko takve saveze u vaše ime sklapa. Prvake koji takve saveze hoće sklopiti maknite s očiju svojih. Budnost i oprez zbog slobode neka vam je stalna družica, najdraža miljenica vaša.

Silu možeš prezirati, ali je moraš respektirati, uvažavati. Bez moraliziranja. U svakom vremenu postoje narodi - glavni nositelji sile. Kad birate saveznike birajte, po mogućnosti, prvenstveno one koji nemaju pretenzije na tvoje ozemlje i koji raspolažu najvećom silom. Kloni se moralnih i ideoloških sporova s glavnom silom jer će to biti na tvoju štetu. Budi saveznik sili jer ona vlada svijetom. Takav je saveznik poželjan, pogotovo ako ima legitimaciju nositelja napretka, demokracije i slobode. Koristi svoj važan geopolitički položaj, ali znaj da ni to nije moguće uvijek, da je i to relativno jer s geopolitičkim promjenama u svijetu mijenja se i tvoja geopolitička važnost.

Ne zanosite se ni svjetovnom ni religijskom iluzijom o vladavini dobra na svijetu, o dobrim namjerama i vječnom miru i prijateljstvu među narodima. Ako tako budete mislili i postupali, ponovo ćete izgubiti državu, a s njom i slobodu, ponovo ćete pasti u ropstvo. Koliku pogrješku počiniše tvoji mudri preci kad - da bi se od jednog neprijatelja obranili, Mletaka - s drugim, Osmanlijama, mir i savez sklopiše, darovaše mu dio svoga primorskoga ozemlja i tako tvoje kraljevstvo zavazda osta podijeljeno na dva dijela! Sad to njihovim nasljednicima za ucjenu tebe služi.

Čuvajte se saveza s osvajačima svijeta, jer ih oni sklapaju samo kad su u njihovom isključivom ili pretežitom hegemonističkom interesu. To su tzv. pacta leonina, savezi u kojima lavovsku korist ima jedna strana. Takav je savez i Ropska Unija koju može spasiti tek Albion i njegov hegemonijalni um. I pretvoriti u pactum leoninum u kojem će se članice dijeliti na države/nacije dobitnice i države/nacije gubitnice.

Kad s osvajačima sklapate saveze ili ugovore, oni rabe sve moguće trikove, prijevare i podvale samo da vas navedu da potpišete neki sporazum ili ugovor kako njima odgovara. Ne sustežu se ni od ucjena i prisile, ali ni od lažnih obećanja. Služe se taktikom toplo-hladno, sve dok vam ne slome volju i ne potpišete što oni žele. Tako su postupali i kod potpisivanja sporazuma u Danu Teškom. A kad potpišete, oni mijenjaju lice i zauzimaju pozu moralne superiornosti poštenjaka koji poštivaju sve što je ugovoreno i potpisano. Uostalom, zar nije vrhunsko civilizacijsko, pravno i moralno dostignuće načelo pacta sunt servanda!(Ugovori se trebaju poštivati.(lat.)) A ako ne izvršavate tako potpisane ugovore na svoju štetu, oni po svijetu rastrube da ste vi moralni defraudanti, bića niže moralne vrijednosti, lažljivci i prevrtljivci prema kojima je legitimno primijeniti svaku vrstu sile, pa i nasilja.

Još dok je govorio, Prorokovođa ugleda pastira kako niz brdo prašnjavim puteljkom tjera stado ovaca i koza prema mostu. Čuo je blejanje ovaca i meket koza te udaranje roga o rog, sve to pomiješano sa zvonjavom klepaka i zvona s vratova njihovih. K pojilu ih pod most tjerao. Vidje Prorokovođa da se taj bukolički prizor narodu svidi pa presta govoriti. Naklonom i rukom pozdravi narod, a on mu odzdravi.

I tako bi i prođe i dvadeset osmi dan učenja Ispravnoga puta.


PROGLAS HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI

22. travnja 1939.

Skupštinu sveučilištaraca o Bosni i Hercegovini je 22. travnja 1939. u ime predsjedničtva udružbi priređivača odtvorio Branko Rukavina, a za predsjednika je izabran Grga Ereš. Tu su bili zastupani Hrvatski muslimanski sveučilištarci, sveučilištni pododbor ,,Matice Hrvatske'', Udruženje sveučilištarki, zatim ,,August Šenoa'' i hrvatsko katoličko sveučilištno družtvo ,,Domagoj''. Grga Ereš je prikazao svrhu i značenje skupštine. Nato su Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić predavali o zemljovladosbornom položaju ter o ulozi, koju Bosna i Hercegovina imaju u sklopu hrvatskih zemalja, zatim o značenju i obilježju tamošnjih starosjedilaca muslimanske i katoličke vjere. Iza toga je Jusuf Okić predložio proglas, koji je uz veliko odobravanje jednoglasno primljen, ter koji glasi ovako:

Teritorijalna cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja, koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.

Čitava Hrvatska - od slovenske granice uzduž Mure, Drave, Dunava, Save i Drine, pa do crnogorske i jadranske granice - pravi je i cjeloviti životni prostor hrvatskog naroda. Današnji etnički sastav ovih zemalja, kao i historička činjenica, da su tu Hrvati živjeli i u prošlosti, pa da su se tamo prostirale hrvatske državne tvorevine, - banska Hrvatska i srednjovjekovna Bosna, - neosporno dokazuju, da je ovo zbiljski hrvatski životni prostor u današnjici, kao što je bio i u prošlosti. Nije to neki prostor, koji bi tek sada trebali od drugoga svojatati, da bi osigurali mogućnost života i razvitka hrvatskog naroda. Zato je naš zahtjev za hrvatskim životnim prostorom istovjetan s traženjem ostvarenja historičkoga državnog prava i primjene načela samoodređenja naroda. U ovome leži naročita snaga našeg položaja, te opravdanost i jakost naših zahtjeva.

U sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo (zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.

Bosna s Hercegovinom je etnički (narodnosno) hrvatska zemlja. Domaće muslimansko i katoličko hrvatsko pučanstvo sačinjava većinu nad doseljenim vlaško-pravoslavnim i srpskim elementom. Baš u istočnoj Bosni snažan pojas muslimanskih Hrvata živa je granica našeg etničkog teritorija na Drini. Muslimanski su Hrvati rasno najčišći dio hrvatskog naroda. Od svoje katoličke braće samo su vjerski odvojeni u vrtlogu snažnih i krvavih historičkih zbivanja. Milijuni mrtvih i živih muslimanskih i katoličkih Hrvata najbolji su i najčvršći dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine. Duh Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Tvrtka govori danas glasom njihove svijesti i krvi.

Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od 18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske adrese, u raznim varijantama.

Mišljenje našega sabora dijelio je hrvatski narod s ove i one strane Une. Međutim je neprijatelj bio nepopustljiv, kao i u pitanju sjedinjenja dalmatinske i banske Hrvatske. Znao je, da u cjelokupnosti Hrvatske leži njezina velika snaga i životna sposobnost. Mi smo se Hrvati od godine 1918. našli u općem obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako bar u nesreći bili zajedno. Parcelacije Hrvatske i administrativne kombinacije nove vladavine nisu nas uspjele podvojiti, pa se zajedno borimo za slobodu i državnost.

Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!

* Istoga je dana ovaj proglas s izvornim podpisima predan dru Mili Budaku, kano predstavniku Ustaškog pokreta u domovini; podjedno je dostavljena vladosbornim osobama u Zagrebu i Sarajevu. Nadalje je proglas poslan nadbiskupima dru Alojziju Stepincu u Zagrebu i dru Ivanu Šariću u Sarajevu, pak reis-ul-ulemi Fehimu Spahi, upravi ,,Matice Hrvatske'', glavnom odboru ,,Napredka'', glavnom odboru ,,Narodne Uzdanice'', ter poslanstvima (njemačkom, talijanskom, englezkom, francuzkom i magjarskom) u Zagrebu.


NEZNANI GROB

Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci'.

Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.

Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.

Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.

Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.

Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.

Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.

Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.

A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.

Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!

Silvije Strahimir Kranjčević


Vukovar, 12. travnja 2014.

KOMUNISTIČKI ZLOČIN PREKRIVEN ANTIFAŠIZMOM

Vukovar su jučer pohodili izaslanici predsjednika RH i predsjednika Sabora RH. Položili su vijence obilježavajući proboj srijemskog fronta 1945. U istom gradu, istog dana, nešto kasnije, ogranak Matice hrvatske Vukovar, Udruga Nijemaca i Austrijanaca, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar te Franjevački samostan uz nazočnost biskupa Mrzljaka, branitelje,građane Vukovara i predstavnike nacionalnih manjina, obilježavaju do danas zataškavane žrtve komunističkog terora, osvjetljavajući činjenice koje komunističke snage već 70 godina,uzaludno, pokušavaju pokriti zaboravom, prvo brutalnošću komunističkog represivnog aparata a danas licemjernim izjavama kvazi -naprednih snaga. Spomenuti izaslanici se nisu udostojili pohoditi čin sjećanja na žrtve komunističkog terora. Nakona polaganja vijenaca i sv. Mise, održan je skup posvećen žrtvama, s kojega je upućen javni apel.

JAVNI APEL
SUDIONIKA OBILJEŽAVANJA SPOMEN-DANA ŽRTVAMA KOMUNISTIČKOG TERORA U VUKOVARU – 12. TRAVNJA 1945.

Često puta čujemo ili čitamo da događaje iz prošlosti treba ostaviti povjesničarima, a da mi koji živimo u sadašnjosti svoj pogled isključivo trebamo okrenuti prema budućnosti. No, ako je pogled prema sutra zamućen nedovoljno jasnom slikom onoga što je bilo jučer, i naša će budućnost biti maglovita i prepuna mogućnosti da nam se i u budućem vremenu prošlost, koliko god ona tragična bila, ponovi. Stoga:

1. Dostojanstveno sjećanje shvaćamo i živimo kao preduvjet odavanja poštovanja svim nevinim žrtvama, jer je to naš civilizacijski i kršćanski čin, čin duboke ljudske povezanosti i ljubavi s onima koji su nevini trpjeli. Svaka žrtva mora se evidentirati, mora se obilježiti mjesto njezinoga stradanja, podatci o žrtvama moraju se pošteno, objektivno, znanstveno i stručno obraditi, a vrijeme i mjesto stradanja dostojanstveno komemorirati. U „Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu“, od 2. travnja 2009., između ostalog se ističe: „… sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa, kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu“…, jer „ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja“.

2. Sjećanjem čuvamo istinu o teškim trenutcima iz moderne hrvatske povijesti, priječimo da se na istinu o žrtvama i počiniteljima zločina spusti magla nijekanja, umanjivanja, prešućivanja i programiranja istine o totalitarističkom karakteru represivnog jugokomunističkog režima, koji je u skladu sa svojom naravi planirao, organizirao i proizveo brojne zločine i ostavio krvave tragove u hrvatskom nacionalnom biću sve do današnjih dana.

3. Ne samo primjerenim čuvanjem spomena na žrtve, nego i otkrivanjem pune istine o zločinima počinjenim 1945. i kasnije, postat će nam do kraja razvidna dimenzija zločina, kako u njihovom brojčanom vidu, tako još i više u kontekstu jugokomunističke ideologije i njezine zločinačke prakse, kojom se nastojalo doslovno, s „lica zemlje“, ukloniti sve političke, klasne, društvene, ekonomske i druge, stvarne i potencijalne, neprijatelje novom režimu. Time pridonosimo snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, kao što to od nas traži i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz siječnja 2006. godine. Osuđujemo totalitarni režim koji je vršio pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, organizirao koncentracijske logore… To je naš zadatak, i zato se sjećamo, ne da mrzimo ili se svetimo, nego da hrvatska prošlost bude sveobuhvatno istražena i pravedno vrednovana. Ono što nastane na krvi i zločinima, živi u laži, a održava se silom i terorom, na kraju se raspadne. Ono što je, pak, utemeljeno na istini i pravednosti, ljubavi i sebedarju, humanosti i trpljenju, trajnoga je karaktera

Obilježavajući 69. godišnjicu „vukovarskih bartolomejskih noći“, pozivamo državne, društvene, znanstvene i kulturne institucije i ustanove u Gradu Vukovaru, Vukovarsko-srijemskoj županiji i Republici Hrvatskoj, da ustraju u ispunjavanju međunarodnih obveza glede čuvanja sjećanja na brojne žrtve jugoslavenskog komunističkog terora u Vukovaru iz 1945. godine kao i dostojnom obilježavanju njihova stradanja. U tom smislu upozoravamo i podsjećamo na potrebu da se označe, istraže i dostojanstveno komemoriraju mjesta stradanja vukovarskih Hrvata, Nijemaca, Mađara i drugih koji su se našli na udaru jugokomunističkog represivnog sustava. Krajnje je vrijeme da mjesta na kojima su vršena ubijanja i gdje se nalaze posmrtni ostatci nevino ubijenih, postanu mjesta sjećanja, mjesta našeg simboličkog, ali i stvarnog pijeteta prema prošlosti, kako bi nam put u budućnost bio poravnat i siguran. To je naša civilizacijska i kršćanska obveza prema onima kojih više nema, ali i prema onima koji će doći iza nas.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara


Dnevni list

SPP je popravio narušene odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH

– Povodom sutrašnjeg događaja prve obljetnice od osnutka Stranke pravde i povjerenja (SPP) razgovarali smo s dopredsjednikom SPP-a Milom (Mišom) Andrićem o stanju u stranci, ali i pogledu na odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH te djelovanju Hrvatskog narodnog sabora (HNS) i stanju u Mostaru.

Treba reći da je Andrić jedan od rijetkih umirovljenih pukovnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Mostaru koji se nije okoristio preko nepovratnih sredstava i kredita Hercegovačke banke, a obnašao je nekoliko značajnih funkcija od pomoćnika zapovjednika brigade “Herceg Stjepan” Konjic do načelnika Obavještajne službe 56. pukovnije.

Sutra proslavljate prvu obljetnicu od osnutka stranke. Kako ćete je obilježiti?

- Vrijeme brzo prolazi i sutra, u nedjelju, 13. travnja, u Sarajevu smo pripremili obilježavanje godišnjice od osnutka Stranke pravde i povjerenja. Program počinje u 17 sati u Bosanskom kulturnom centru na koji smo pozvali jedan dio predstavnika naših članova iz općinskih i županijskih podružnica, kao i asocijacija te goste. To će biti jedna kulturna manifestacija na kojoj će pored obraćanja gostiju riječ imati predsjednik Živko Budimir koji će poslati glavne poruke i izreći vizije djelovanja.

Je li slučajno da stranačke događaje održavate naizmjenično jednom u Sarajevu pa drugi put u Mostaru?

- Dobro ste primijetili da vodimo računa o tome da u našim stranačkim aktivnostima podjednako budu zastupljeni i Mostar i Hercegovina, ali i Sarajevo i Bosna. Naravno, Sarajevo je i bosansko i hercegovačko i glavni grad te ovdje slikovito kažem da je to Bosna. Mi se nikada nismo niti ćemo, kao neki, odreći se Sarajeva od prigode do prigode. Mi jednostavno živimo tu ideju koju i politički promoviramo da Hrvati i Bošnjaci, prije svega, ali i svi ostali narodi i građani, moraju tješnje surađivati i moraju se svi osjećati u svom i na svom. Smatramo da je trenutačna politička situacija u Bosni i Hercegovini najviše u zastoju zbog projiciranih “sukoba” Bošnjaka i Hrvata, a pretpostavljam da i znate komu je to u interesu. Hrvati i Bošnjaci moraju se dogovoriti i u Sarajevu, ali i u Mostaru, i ne samo riječima, nego i djelima, dokazati da im je međusobno stalo jednima do drugih. Mi u SPP-u smo dokazali koliko nam je stalo do dogovara Bošnjacima i mislim da je predsjednik Budimir najviše se žrtvovao po tom pitanju. Uvijek podjednako se bori za sve, a posebice hrvatske branitelje koji su nekima zasmetali. Upravo je predsjednik FBiH Živko Budimir podizao žalbe kod Ustavnog suda BiH i dobivao presude protiv diskriminacije i majorizacije koju su pokušala neka otuđena i odnarođena središta SDP-a provoditi protiv Hrvata ili Bošnjaka ili svih građana BiH.

Kada rekoste da se projicira sukob Bošnjaka i Hrvata, recite kome je to u interesu?

- Pa mislim da je svima jasno da to velikim dijelom dolazi iz Republike Srpske i velikosrpske politike koja je našla ovaj instrument da pravi nered u Federaciji BiH. Treba reći da su i neke elite u Federaciji BiH našle svoj interes u tim sukobima i da “jašu” na toj priči o tome da su problemi u Federaciji BiH. Pa naravno da problemi nisu u Republici Srpskoj, mislim ovi nacionalni, kada su oni pobili i učinili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Ne samo da su ga učinili u ratu, nego to čine i u miru, opstruiraju povratak i, nadalje, instaliraju političke dužnosnike Hrvatima kao što je slučaj Emila Vlajkija, itd. Poslušajte banjolučkog biskupa Franju Komaricu i sve njegove dosadašnje izjave pa ćete vidjeti koliki su tamo problemi, a koliko je samo onih o kojima se ne priča. Evo, prije nekoliko dana je i druga kuća povratnika Čuljka zapaljena u Nevesinju u Republici Srpskoj pa nitko ništa ne spominje iako je Dodik poslije bio u Mostaru i prije nekoliko godina čak bio proglašen “osobom godine”. Kakva su to dvostruka mjerila i zapitajmo se jesmo li mi Hrvati dobrim djelom i sami krivi za trenutačno stanje.

Kako komentirate rad predsjednika Federacije BiH Živka Budimira jer spominjete njegovu žrtvu i borbu?

- Naravno da spominjem kada je on, ne samo što je moj predsjednik FBiH i prvi čovjek SPP-a, nego to će potvrditi svi iskreni ljudi, jedan od rijetkih koji je pokazao čvrstinu i stav. Najprije, on je svoj imidž izgradio u Domovinskom ratu i tu ne treba nešto posebice isticati, i svi znaju, posebice naše generacije, tko je gdje bio i tko je branio BiH, a tko je radio nešto drugo. Kada su neka središta htjela uzurpirati nelegalno vlast i mimo procedure, on se tu žestoko usprotivio, najprije oko revizije branitelja, posebice pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, i zbog toga su ga drugovi iz SDP-a željeli skloniti. To je bio povod, a kasnije sve je išlo preko još nekih ljudi, montiranju cijelog procesa i podvaljivanju koje, nasreću, nije prošlo. Naravno, on osobno zna kako je sve to podnio i kako i sada podnosi, jer nosi jako težak teret odgovornosti za hrvatske branitelje, ali i institucionalno hrvatski narod. Vidite da na Vladi FBiH prolaze odluke koje su samo u interesu jedne političke grupacije ili jedne elite koja se nenormalno bogati. Svi su drugi po strani i čekaju dok je on tu prvi na udaru. Međutim, narod to vidi i obilato će mu to uzvratiti na predstojećim izborima i u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Budimir će lako poraziti Dragana Čovića u toj utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Prošlih izbora Martin Raguž je dobio skoro 60.000 glasova, iako nije imao ničiju potporu, i mogli bismo kazati sam, bez prepoznatljive kampanje i stava.

Očito je da političko Sarajevo i ta jedna radikalna bošnjačka politika žele svu vlast za sebe, ali kako zaustaviti taj centralizam?

- Nećemo je zaustaviti s Miloradom Dodikom, nego opet u dijalogu s političkim Sarajevom i novim snagama koje su svjesne te opasnosti. Ne zaboravimo da je velikosrpska politika ugasila dvije biskupije u BiH od Drugog svjetskog rata pa naovamo. Mi moramo razgovarati o svim pitanjima pa i takvim tendencijama i pronaći snage koje mogu zaustaviti te procese koji su, budimo iskreni, inicirani od nas samih, ali i nekih drugih središta moći. Moramo pošteno reći da smo i mi nekim projektima kao što je Samouprava, ili Hrvatski narodni sabor, također pokrenuli neke procese centralizacije Hercegovine. Naravno da će to Bošnjaci osjetiti i da će i kod njih dovesti do nekih protureakcija. Međutim, mi u SPP-u nismo u tome sudjelovali i mi nudimo jednu novu politiku razumijevanja i suživota Bošnjaka i Hrvata, ali i ostalih naroda i građana u BiH.

Kako gledate na Hrvatski narodni sabor?

- Što je Hrvatski narodni sabor i o kakvoj manipulaciji je riječ najbolje govore činjenice i svi mi znamo da Dragan Čović, predsjednik HDZ-s BiH, osam godina nije sazivao HNS, nego sada kada mu treba i kada želi iskoristiti manje hrvatske stranke za svoj uspjeh i daljnju vlast. Pa što mi svi možemo očekivati od Čovića koji je u vrijeme Samouprave bio osam mjeseci u Makarskoj, a i on je dizao ruke da se ide u Samoupravu, i kada ga je Ante Jelavić pred svima pitao kakvo je financijsko stanje i hoće li se moći projekt financirati te kako vojnicima i ostalima isplatili plaće, on je rekao da može pa pobjegao. Da ne govorim o tome što je svima poznato, da se potpisivao ćirilicom, i ostalo sa Sokolom i kućama po moru i privatnom bogatstvu.

Kako SPP vidi budućnost BiH i hrvatskog pitanja?

- SPP je mlada stranka i ona tek dolazi na politički scenu. Trenutačno imamo oko 7500 članova, radimo u oba entiteta, ali više smo bazirani na Federaciju BiH. BiH vidimo bez entiteta koji su plod ratne i nasilu zauzete zemlje. Tko to može legalizirati da Posavina, koja je gruntovno i dan danas, najvećim djelom hrvatska zemlja, sada postane neka srpska zemlja. To jednostavno nije dugog vijeka i to će se morati revidirati kao i neke druge stvari. SPP ide u koaliciju s ’1. martom’ na izbore u Republici Srpskoj i ovo je prvi put nakon 14 godina da ćemo imati svoje zastupnike u Skupštini RS-a. Republika Srpska neće više biti entitet samo jednog naroda i neće samo Banja Luka određivati tko će biti zastupnici i izaslanici Hrvata i Bošnjaka, nego će biti pravi predstavnici. Hrvati kao i ostali narodi moraju de facto biti ravnopravni na cijelom teritoriju BiH i hrvatsko pitanje mislimo riješiti u međusobnom dijalogu i razumijevanju s Bošnjacima.

Što učiniti po pitanju Grada Mostara?

- Pitanje Grada Mostara je teško i svakim danom će sve teže biti riješiti gordijski čvor zvani Mostar. Rješenje je u malim koracima, najprije treba omogućiti izbore u Mostaru, odnosno promijeniti Izborni zakon u BiH i otkočiti normalne političke procese u Mostaru. Gradonačelnik je uzurpirao ovlasti i ponaša se kao neka kraljica. Nije izabran od građana Mostara, nego je izabran u Gradskom vijeću i samim tim on i nema nikakve odgovornosti prema GV-u i građanima, nego politici. Grad nikada prljaviji i zapušteniji, a njemu nikada bolje, nitko ga ne pita niti usvaja plan rada, nikome ne odgovara. Ovo je čista autokracija njega osobno i njegove stranke.

Kako gledate na rad županijske Vlade i Skupštine HNŽ-a?

- Nismo zadovoljni radom Skupštine, koja je se i prije paljenja vrlo rijetko sastajala u svojim prostorijama, a sada posebice. Njima je sve preče osim proračuna, a upravo je proračun za ovu godinu najvažniji dokument i on mora biti razvojni, a ne prenapuhan kako bi se morali dizati krediti i servisirati plaće i tekuću potrošnju. Za neke stavke ostavio se novac, za jedan dio ljudi i političkih elita kako bi mogli financirati izbore, jer će u protivnom biti pometeni s političke scene. Očekujemo od sadašnjeg potpredsjednika Luke Faletara da uozbilji stvar u Skupštini, a od premijera Denisa Lasića da konačno nešto uradi. Pa županijska Vlada nije provela nijedan prepoznatljiv projekt bilo iz domene turizma, gospodarstva, prometa, da je izgradila negdje cestu ili postavila prometni znak, jednostavno ništa. Vlada HNŽ-a je najgora do sada i neće biti upamćena ni po jednoj stvari, osim kupnje vozila, kašnjenja plaća, sjedenja po restoranima i fotografiranja na zabavama.

Što poručujete mladim i onima na kojima svijet ostaje?

- Nažalost, ne mogu im reći da će biti bolje s ovakvim političkim predstavnicima i uređenjem. Ne bih se više vraćao na Vladu HNŽ-a, ali ona, primjerice, ne plaća svoje obveze prema fakultetima i zato su cijene studiranja ovako visoke. Isti slučaj je i s materijalnim troškovima u srednjim i osnovnim školama. Od premijera Lasića se očekivao iskorak po pitanju odgoja i obrazovanja, a on je doveo do urušavanja i onog postojećeg sustava. Po ovom pitanju ništa nije bolja Ćosićeva Vlada u ZHŽ-u u Širokom Brijegu ili Ivkovićeva u Livnu i Hercegbosanskoj županiji. Ipak, ima nade i mladi će pronaći svoj kruh i perspektivu, samo bi to bilo lakše kada bi došli novi i neopterećeni političari. I oni sami moraju pokazati više agilnosti i izići na izbore te kazniti neradnike. Sveučilište u Mostaru kao jedino na hrvatskom jeziku mora biti dostupno za sve studente, a ne samo one koji imaju velike novce i mogu podići kredite za studiranje. Nekada je osnovno i srednje obrazovanje bilo besplatno, ali to sada više nije tako. Sada se sve plaća i mogli bismo kazati da su fakulteti privatne institucije. Žao mi je mladih koji prosvjeduju i ne rade, koji su na zavodu za zapošljavanje te nemaju mogućnosti ženiti se i podizati obitelj zbog nesposobne vlasti. Mislim da će to predsjednik Budimir, budući član hrvatskog Predsjedništva BiH, i tim oko njega promijeniti.

D. Stešević


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Reagiranje...

Vrijeme je za HUP

Režim Kukuriku koalicije je zaratio sa hrvatskim narodom, a posebice sa hrvatskim braniteljima, i to na svim područjima hrvatskoga života, časti i dostojanstva. Ulaskom u EU kao da su postali još agresivniji plašeći se da će Hrvati dignuti glavu protiv jugokomunističkih terorista.

To se pokazalo sa Lexom Perković, zatim sa ćiriličnim pločama u Vukovaru i po Hrvatskoj kao i sa registriranjem titoističke Komunističke partije Hrvatske od strane nekakvog ugostitelja kafića "Tito" Radoslava Ilića u Umagu. On tvrdi kako je ispunio obećanje dato u Kumrovcu na tamošnjim rođendanskim orgijama. Obnavljati titoističku KPH u europskoj RH je provociranje hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja. Tito je jedan od deset najvećih zločinaca XX stoljeća po međunarodnim ocjenama koji je pola stoljeća genocidom masakrirao Hrvate, tijekom rata i nakon rata za vrijeme cijele duge vladavine, sve do Domovinskoga rata u kojemu smo pobijedili njegovu JNA.

Sada je vrijeme da državotvorni Hrvati organiziraju svoj Hrvatski ujedinjeni pokret obuhvaćajući svekolike hrvatske ustanike od Matije Gupca u Zagorju, Matije Ivanića na Hvaru, Eugena Kvaternika u Rakovici, pokušaja Zrinskog i Frankopana, Josipa Jelačića, Ante Starčevića te Stjepana Radića sve do Ante Pavelića i NDH skupa sa Andrijom Hebrangom koji se borio i protiv talijanskih i srpskih četničkih fašista po Dalmaciji na prostorima okupirane NDH, a kojega je Tito pet godina poslije rata likvidirao u Beogradu kao ratnog sekretara ondašnje KPH, koju sada obnavljaju pod Titinim a ne Hebrangovim imenom.

Hrvatski ujedinjeni pokret trebao bi biti osnovan poradi jedinstva Hrvata odajući priznanje svim hrvatskim ustancima kroz povijest koji su se životno borili za prava Hrvata na svojim povijesnim prostorima i u prirodnim granicama. Odajmo im dostojno priznanje za njihove žrtve za opstojnost hrvatskoga naroda i hrvatskih prava protiv svih okupatora i izdajica. Sada je vrijeme da jasno pokažemo kako čuvamo našu baštinu koja počiva na hrvatskim povijesnim narodnim pravima hrvatske države na svojim prostorima srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, koje se Hrvati nikada ne smiju odreći.

Samo ujedinjeni postaju jaki, a samo jaki postaju i ostaju slobodni. Neka to bude vječna poruka svim Hrvatima domovine i svijeta. Naša nacionalna prava su neotuđiva, kojih se ne smijemo nikada odreći.

Mate Ćavar


Braniteljski radio

SOJ I ODŽAK EHLI ISLAMA

“If you didn't know history, you didn't know anything. You were a leaf that didn't know it was part of a tree”. prof. dr. T. Johnston, 19th century England.
(“Ako nisi znao povijest nisi znao ništa. Bio si list koji nije znao da je dio stabla”.)

U nakladi nekadašnje Hrvatske revije, hrvatski emigrant Ferid Karihman objavio je 1974. g. knjigu pod naslovom “Soj i Odžak Ehli Islama”. To je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutežu tumačenjima onih zavedenih jugoslavenski i srbski nastrojenih muslimana koji napr. poput izvjestnog Meše Selimovića nisu znali i još ne znaju tko su, što su i odakle su.

U knizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosansko-hercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti kao; Safetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović, Musa Ćazim Ćatić, Husnija Hrustanović i dr., tako i onih iz novijeg doba kao: Mehmed Mašić, Enver Mehmedagić, Alan Horić, Mak Dizdar, Asaf Duraković i dr. Možda će netko upitati što vrijedi o ovome danas govoriti kad je tu sad nova bosanska nacija kojoj, kako neki misle, svi ovi pjesnici pripadaju. Nu, ja ipak vjerujem da je danas itekako važno da se, po ne znam koji put, pokuša razčistiti neke pojmove koji očito mnogima još nisu jasni, kako u BiH tako i u užoj Hrvatskoj. Od 1840-ih, a pogotovo od 1918., prema već davno smišljenom “planu” autora Ilije Savića “Garašanina”i drugih sanjara o Velikoj Srbiji, krivotvorenjem povijesti i raznim drugim manipulacijama, ti vlikosrbski politički vođe počeli su u glave bosanskohercegovačkih muslimana nabijati i još uvijek izgleda s uspjehom nabijaju “spoznaju” da su oni zapravo poislamljeni Srbi.

Uvidjevši da njihovi preteče nijsu u tome imali puno uspjeha, velikosrbski ideolozi novijega doba prelaze na ‘Plan B’ s kojim se pokušava dokazati da su današnji “Bošnjaci” neka posebna vrsta južnih Slavena, svakako, najbližih Srbima. I, tu su kako izgleda, uspjeli. Evo zašto. Najprije pogledajmo na današnji tobože službeni “bosanski” jezik u Bosni i Hercegovini. Izuzevši manje od jedan posto turcizma i ijekavicu riječnik je čisto srbski. Nažalost, takvim se riječnikom danas služe muslimani “Bošnjaci” ne samo u BiH, nego i ovdje u emigraciji. Tako, prije nekoliko godina, nekakav “Bošnjak” izjavljuje kanadskoj novinarki da Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci “Slovena” (pravo po ‘srbosanski’), a ne razumijući o čemu ovaj govori, novinarka je to lijepo u svojim novinama prevela na engleski: “ The Bosniaks are not Croats but descendants of Slovenians” (Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci Slovenaca). Postoji li igdje još jedan narod, ili dio nekoga naroda, koji tako dragovoljno odbacuje svoj iskonski jezik, jezik svojih predaka i bezuslovno prihvaća jezik okupatora, svoga zatornika, koji ga još od 1912., a posebno u dva prošla rata, pokušava uništiti.

Ali to je samo jedna od mnoštva nerazjašnjivih gluposti koje su “Bošnjaci” činili i čine - i s time se ponose. Na primjer, samo nekoliko mjeseci prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi naivni Hrvati Toronta i okolice pozvali smo političke predstavnike muslimana iz Bosne i Hercegovine kako bi se dogovorili kako najbolje organizirati obranu Bosne i Hercegovine od velikosrbske agresije koja je već skoro godinu dana plamsala u Hrvatskoj. Pripremili smo im doček u dvorani Croatia Kluba u Mississaugi. Iz Sarajeva su došli: ondašnji sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, nekakav Osman Brka, navodno zastupnik u vladi ondašnje Socijalističke Republike BiH, te uz Zehru Deović, još dva pjevača Radio Sarajeva. Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih nama mepoznatih muslimana “Jugoslovena”- budućih Bošnjaka. Kad su naši gosti stupili na pozornicu kako bi nam svojim govorima ukratko opisali svoja politička stajališta, zbilja smo imali što čuti.

Najprije je Osman Brka počeo razglabati o tome kako je u svojoj povijesti Bosna imala 444 pisca i pjesnika (uvijek baš 444 prema legendi o dolasku 444 Turčina u njihovu današnju postojbinu), te kako oduvijek svi hoće da oni budu nešto drugo a ne ono što oni uistinu jesu, nu nije naveo što bi to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić, Alija Izetbegović, “Tunjo” Filipović i njihova sekta još nisu bili izumili “bošnjačku naciju”. Onda je došao Kreševljaković, i poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje: “Mi bolan sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem mi odemo na kahvu i sve to riješimo”. Sjedio sam u blizini pozornice. Iznenađen, ustao sam, rekao mu “Platit ćete vi tu kahvu” - i izašao van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini, to je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih jugo-muslimana, odroda i smušenjaka poput Alije Izetbegovića, Muhameda Filipovića i, očito, mnogih drugih. Možda sam ovdje za neke previše direktan i, kako se to danas kaže, politički nekorektan, nu ako nekoga vrijeđa istina - SO BE IT!

Mora se najprije pogledati na ono što se događalo odmah po uspostavi tkzv. kraljevine SHS 1918., i kakvi su bili neposredni velikosrbski planovi. Gladna Srbadija najprije je sustavno porobila bosansko-hercegovačke begove. Tobožnjom “novom agrarnom reformom” njihovi posjedi su jednostavno zaplijenjeni i podijeljeni njihovim dojučerašnjim slugama Vlasima i nedavno doseljenim Srbima. Poslije toga trebalo je doći do ostvarenja druge faze Garašaninova “Načertanija”, to jest nasilno posrbljavanje, koje je jednom Ivanu Meštroviću lijepo obrazložio predsjednik vlade “Kraljevine SHS” Stojan Protić riječima: “Pustite vi bre muslimane nama. Mi ćemo da im damo 24, pa možda i 48 časova da pređu na veru pradedovsku. Ono što ne bude htelo, to ćemo da posečemo”. Kad ga je ovaj upitao je li se on šali, odgovorio mu je da govori vrlo ozbiljno i da tu nema nikakve šale. Ipak, kad su velikosrbi uvidjeli da to neće biti baš tako lako učiniti i tu pređoše na “plan B”: progone, batinanja, zatvaranja, pljačke i obojstva. Ubrzo bosanski Hrvati, muslimani i katolici, dovedeni su na prosjački štap. Jasno mi je da je ovo stara novost, ali sam uvjeren da je to danas više nego ikada prije važno ponavljati, tako da bi ove nove generacije koje su toliko zaslijepljene perfidnim velikosrbskim i komunističkim smicalicama koliko toliko saznale istinu.

Onda je došao 2. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula Kara-Đorđeve Jugoslavije, tek što je Nezavisna Država Hrvatska bila proglašena, počele su pljačke, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, nerijetko pod vodstvom srbskih pravoslavnih “sveštenika” poput Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića i drugih, pod lozinkom “Do istrage Turaka i Rimljana”. Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, mnogih gradova kao: Foča, Vlasenica, Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi. Crvena od krvi nedužnih žrtava, tekla je rijeka Drina. Samo u Foči, u nekoliko dana, poklano je i u Drinu bačeno 8000 civila, većinom muslimana. Sve to mnoštvo poklali su divljački četnički čopori su dok su bili u službi fašističke Italije, poznati pod imenom “Milizia Voluntaria Anticommunista”. Svi ti strašni zločini genocida izvršeni su pred očima i pod zapovjedništvom talijanske fašističke vojne komande “SUPERSLODA” (Supremo Commando Slovenia e Dalmazia). Svi ti zločini nesmetano su vršeni sve do dolaska Hrvatskih oružanih snaga, najprije domobrana pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića i kasnije “Crne legije” Jure Francetića koje su razbile i preko Drine protjerale ove četničke bande.

Ovdje želim navesti jedan opis o četničkim divljanjima koji je, još živući svetac, don Anto Baković opisao u knjizi ‘Drinske mučenice’:

“Mjesec je prosinac godine 1941. Pred nama je Božić u prvoj ratnoj godini. Živimo u Goraždu, gradiću na rijeci Drini u istočnoj Bosni. Ali, ove godine nitko ne misli na Božić, taj najdraži kršćanski blagdan. Jauk, vrisak i zapomaganje čuju se svake noći. Nije u pitanju fronta - topovi, tenkovi, zrakoplovi - većpokolj civilnoga stanovništva. Po danu ječi pjesma pijanih silnika, koji obično u jednoj ruci drže nož, u drugoj bocu s rakijom, a okitili su se redenicima. Ti čudni ljudi, nalik na strašila, s velikim bradama i pod šubarama, kažu da se bore za kralja Petra Karađorđrvića. Upadaju u muslimanske i katoličke kuće, odvode ljude, civile, obične i mirne građane, odvode žene i djecu, vežu im ruke, vode ih prema rijeci Drini i tamo ih kolju ...”.

Kako bi taj monstruozni čin bio još monstruozniji, sve te tisuće i tisuće leševa, među kojima si i leševi častnih sestara koje su po ciči zimi preko Romanije dognali iz Sarajeva, plove Drinom u Savu, a Savom u Beograd gdje će ih Srbi i njihovi saveznici zionisti-boljševici i hrvatski crveni izdajnici jednostavno proglasiti leševima žrtava “koje su ustaše poklale u Jasenovcu” - iako “Jasenovca” još nije ni bilo.

Ono što tada nisu prognali i pobili četnici, kasnije su završili Titovi partizani, to jest isti oni četnici koji su poslije ovih groznih zločina jednostavno zamjenili četničku kokardu za komunističku petokraku. To im nije bio nikakv problem jer su i do tada bili u istom taboru i “borili se” za istu državu. Taj velikosrbski i srbokomunistički Crimen Magnum možda su najbolje opisali hrvtaski mučenik Safet Jaskić u knjizi “Srbokomunistički Zločin nad Bosnom” i - najprije Jugoslaven, pa kasnije Hrvat, onda musliman, pa Musliman i na koncu Bošnjak - bivši Titov pukovnik OZN-e Adil Zulfikarpašić. Jedan od tisuća tih strašnih zločina opisao je moj, sad rahmetli, suborac Selim Kurtović u tužnoj pjesmi “U Na Fesu” koja opisuje ono što se dogodilo s njegovom obitelji. Tužan cijelog svog kratkog života umro je u Montrealu u Kanadi.

“U” NA FESU

Upitaj me danju noću,
Tko sam, što sam i što hoću,
Vrlo rado - kako ne bi?
Odgovorit ja ću tebi.

Rođen sam u Vlasenici,
Kraj obale bistre Drine,
Na međašu, na granici
Djedovske mi domovine.

Kad su vlaški razbojnici
Preko Drine provalili,
Po mojoj su Vlasenici
Klali, tukli i palili.

Izpred kuće pkraj vrata
Oca su mi živa pekli.
Objesili sva tri brata
I sestrici glavu sjekli.

Ucviljena stara nana
Od tuge je oboljela.
Osušena trešnje grana
Nije čemer preboljela.

A ja sam se negdje skrio,
Ne sjećam se gdje i kako.
Nejako sam dijete bio,
Pa je Alah htio tako.

Da sam Hrvat znadeš sada
Po gorčini mojih jada.
I evo ti nešto velim,
Što ja hoću i što želim.

Ne ću ništa iz milosti,
Niti kakvog malog darka,
Niti čije samilosti -
Uvreda je to i varka.

Ne ću novca, niti zlata,
Nit “igara”, niti “kruha”,
Jer pretječe za Hrvata
Antinoga hrane Duha.

Ne ću štetnog piskaranja
Rušilačke zle kritike,
Niti šupljeg trčkaranja
Sve kavanske politike.

Želim stupit’ u vojnicu
I vratit’ se Domovini.
Daj mi pušku i strojnicu,
U bunker ću moj na Drini.

Daj mi samo ljutog boja,
Nek dušmanska krv se lije.
Daj mi, daj mi - nano moja
Francetića i legije.

Pa da vidiš kako psine
Od straha se redom tresu,
Kako bježe preko Drine
Netom spaze “U” na fesu!

Svak tko imalo pozna povijest, kad čuje ovu pjesmu može vrlo lako zaključiti kako se ta nesretna “bosanska” povijest stalno ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj de-ja-vu, ona identičnost onoga što se u Bosni događalo 1940-tih s onim 1990-tih? Nu pitamo se, zašto se to moralo po drugi put dogoditi? Najviše za to što su naizgled mnogi muslimani u BiH za vrijeme trajanja srbokomunističke Jugoslavije podpuno izgubili svoju nacionalnu orijentaciju, te poput Meše Selimovića obezumljeni i zabezeknuti stali negdje na pola puta neznajući jesu li “... rukavac plimom odvojen od majke rijeke, ili lude s kojima se istorija poigrava i pravi šale”.

To se dogodilo i za to jer su bili podvrgnuti neprestanim “savjetovanjima” svojih “vaspitanih” vođa poput Filipovića, Ganića, Kreševljakovića, Brke, Izetbegovića i svih onih koji su, kako reče Selimović, tada htjeli zaboraviti ono što su do jučer bili, a nisu znali što su danas. Dogodilo se i radi one Kreševljakovićeve “kahve”. Dogodilo se radi onog Izetbegovićevog slogana “Ovo nije naš rat” dok je pod baražom topništva JNA i četničke paravojske već gorjela Bosanska posavina i Popovo polje u Hercegovini. Bošnjaci, nije se to dogodilo radi toga što se historija s vama poigrava, nego za to što se svi vi - oni koji su danas na vlasti i oni u oporbi - s njom poigravate. Ta vaša igra s poviješću od nekada ponosnih bosanskih muslimana stvorila je hrpu izgubljenih glupaka koji zadojeni tom vašom “novom historijom” srljaju, ako ne u sigurnu propast, onda sigurno u kraljevstvo ludih. Za vrieme srbijanske agresije na BiH, grupa”, novopečenih “Bošnjaka” u dotadašnjih “Jugoslovena” u Torontu je organizirala nekakvu mršavu malobrojnu demonstraciju gdje je po ulicama dijelila “letak” napisan na vrlo lošem engleskom (na 20 stranica). Primjetio sam da, vidjevši da to nije nikakav letak nego nekakav svežanj papirina velika većina osoba koje su tuda prolazile odbila ga je uzeti, a nekolicina koja ga je uzela pogledala je prvu stranicu i ne uspjevši odgonetnuti o čemu se radi bacila u prvi koš za smeće. Od nekoga “Bošnjaka” uzeo sam jedan taj svežanj (i danas ga imam). Kad sam ga, poslije nekoliko pokušaja donekle uspio pročitati, nisam znao bih li se smijao ili plakao. Da bi ih što bolje “vaspitali”, uz niz drugih superblesavština, tu “Bošnje” strancima tumače kako “naziv Bošnjak pokriva sve potomke Turaka i domaćih (?) koji su opet potomci svih Otomana (Osmana)”, te kako su prije dolaska Turaka u Bosni živjeli samo “bogomili”, o kojima opet navode neka svoja glupa, podpuno kriva i bezvezna tumačenja. Poslije toga slijedi priča o “bošnjačkom junaštvu”, kako je svaki od njih molio Alaha da ne umre bos, nego da pogine na bojnom polju, te kako im je “profašitička NDH oduzela nacionalnost”, i razne druge blesavštine. Začin svim tim glupostima je: “Zovite Ozala”. “Zovite Demirela” (u to vrieme predsjednik i premijer Turske), kao da je Bosna još uvijek turski pašaluk pa će ih Turci zaštititi.

Ni oni “Bošnjaci” koji danas sebe smatraju u BiH nekakvom oporbom onima na vlasti nisu mnogo “vaspitaniji” kad na internet plasiraju gluposti poput “agresije Hrvatske vojske na Bosnu”, “Tuđmanove podjele Bosne”, slavopojke o “pobjedničkom 5. korpusu Armije BiH” i štošta drugoga. Biti će da je Hrvatska vojska na Bosnu izvršila agresiju kad je Bihać i okolicu, u kojoj se više od tri godine u podpunom okruženju četničke paravojske nalazio i taj “pobjednički korpus”, spasila od mnogostruko većega pokolja od onoga u Srebrenici. Ako još ima netko tko ne zna istinu neka priskrbi kazetu snimljenu za vrijeme Operacije Oluja na kojoj se jasno vidi kako Hrvatska vojska razbija četnički obruč oko Bihaća i kako od sigurne smrti spasava 5. korpus i desetke, ako ne i stotine tisuća civila i kako pri ulazku Hrvatske vojske u Bihać gen. Atif Dudaković sretan pozdravlja Hrvatsku vojsku na čelu s generalom Marijanom Marekovićem govoreći: “ E, dugo smo vas čekali. Ali napokon smo vas dočekali ... Evo već četvrtu godinu okruženja, tačno hiljadu dvjesto i jedan dan ...

A što je taj “junački korpus” (kako ga danas nazivaju “Bošnjaci) činio sad kad je Hrvatska vojska oko njega razbila četnički obruč i dala mu slobodne ruke da u Bosni prijeđe u ofenzivu protiv četnika? Ništa! Ostao je sjediti tamo gdje je bio - dok se rat završi.

Istini za volju, želim ovdje još jednom naglasiti, da je Hrvatska Vojska davno prije 5. kolovoza 1995. bila spremna brzim postupkom razbiti četničke hordei osloboditi ne samo bihaćku krajinu nego i čitavu Bosnu. Ali ista ta “Međunarodna zajednica” koja danas “čuva Bosnu” to nije dozvolila. Ne bi ona dozvolila ni oslobađanje Bihaća da joj nije bilo podpuno jasno što su, u roku od samo nekoliko dana, njezini štićenici Srbi planirali izvršiti.

Ovdje i svagdje drugdje i u svako vrieme, želim odati čast onim muslimanima koji su u ovom ratu odmah na početku agresije s Hrvatskom vojskom i Hrvatskim Vijećem Obrane stupili u obranu svojih domova. Posebno viječna čast onima koji poput : Bećira Lokmića, Idriza Delića, Muhameda Hromića, Džafera i Osmana Kulenovića, Muhameda Hdžiefendića, muftije Ismeta efendije Muftića i tisuće drugih, koji u onom ratu prije ovoga, položiše svoje živote za slobodu svoje domovine Hrvatske. A onima poput raznih Selimovića, Filipovića, Izetbegovića i svih drugih koji još ni danas ne znaju, ili ne žele znati, što su i tko su i svima koji tako rado negiraju svoje hrvatsko podrijetlo poručio je Ferid Karihman na zadnjoj stranici ove pjesmarice: “... No, mi bih muslimani, mi koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost “mrtvog rukavca majke rijeke” imamo drugačiji, pozitivičkiji pogled na našu islamsku zajednicu: - Što smo onda mi? ONO ŠTO SU NAM BILI I PRADJEDOVI - KOLJENOM HRVATI!”.

Vama koji idalje želite ostati mrtvi rukavac majke rijeke mora biti jasno da ta “Međunarodna zajednica”, taj sadašnji čuvar te čudne države Bosne neće tu zauvijek ostati. A što će se dogoditi kad taj čuvar ode svakome pa i vama treba biti jasno. Jučer su vas pokušali uništiti oni s kojima ste do tada pili kahvu, a sutra će (ako se ne opametite) taj posao dovršiti oni s kojima je sad pijete.

Razumjeli vi to ili ne, treba vam biti jasno da vi svojim pokrajinskim, vjerskim, islamističkim, bošnjačkim i tko zna kakvim sve zasebnjaštvom i otvorenim neprijateljstvom prema Hrvatima, - matičnom stablu vašega ogranka najviše doprinosite da, ako preživite, postanete muslimanski geto u Bosni. Onaj pravi Mešin “plimom odvojen mrtvi rukavac”.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.

Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg djetinstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva, i kao svaki dječak, osjeća epsku dužnost, da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rodjenje Ante Pavelića. Starčević je progovorio u prastarom glagoljaskom duhu, ukrašenom ciceronianskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima, u grimizu rođenog grčkog basileusa. Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva, o kojemu je Pavelić maštao. Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Prelaz na pravo, medju juratoše sa čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga, kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasljednika Starčevića. Ante Starčević postao je živi ideal borca za narodna prava kime se mladi pravnik sve više poistovjetuje. Starac govori sa carem u Beču u ime hrvatskog naroda, kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi I zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči, koje narod govori o gospodskim lupežima. Od Starca je Poglavnik naučio, da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici. Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Poglavnik proučava, savjestnošću historičara, hrvatsku poviest i hrvatske pravice. Formula prilikom otvaranja Hrvatskoga Sabora godine 1942., bila je izkopana kao prastara ploča, da poveže hrvatsku sadašnjost sa hrvatskom prošlošću.

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Prelazeći preko Markova Trga, budući Poglavnik, više vidi usijanu glavu Matije Gubca nego sjedište presvietloga bana Khuena Hedervarya, koji je služio desetljećima "monarha, koji je bio uvjeren u svojim božanskim pravima i svoju odgovomost samo prema božanstvu", a hrvatski narod bio je skup pandura, koje su Habsburgovci upotrebljavali za svoje interese i našu narodnu sramotu. I taj presvietli ban, koji po nalozima Beča i Pešte stvara većine u Hrvatskom Saboru, po svoj prilici starijem od englezkog parlamenta, šeće dvadeset godina svakog popodneva oko Cmroka, a da ga nitko nije klopio batinom po cilindru.

Učenik Staroga shvaća,

da je čast naroda i sloboda Hrvatske vezana sa stoljećima prošlosti i sa prostorom Europe Karla Velikoga, a ne samo sadržaj Križevačkih Statuta, dobrih večera i domoljubnih zdravica.

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

A Rakovačka Buna postala je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih Ustaša i Križara. Mladi odtvjetnik zagrebački odkrio je brzo družtvo «Direktora Križanića», svog prijatelja Mile; »Gospodje Sabine« Eugena Kumičića i njegove «Pobieljene Grobove« i »Radmiloviće« Ljube Babića.
Znameniti Krapinski načelnik Sluga, - izrazio je rečenicom: "Nema te vlade, kojoj ja ne bi mogel služiti!” - SRŽ IZRODJENE GOSPODE I INTELIGENClJE, KOJA JE IZ MOČVARE ABSOLUTIZMA PREŠLA U MOČVARE BALKANŠTINE KAO NARODNA ELITA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu start živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Radić i Pavelić stavili su u pogon najveće skrivene hrvatske energije. Rieči Stjepana Radića umirućeg u beogradskoj bolnici, mogle bi biti rieči Ante Pavelića: "Nema sumnje, da sviće novo razdoblje u političkom životu hrvatskog naroda. Mi moramo doskora započeti s akcijom, koja će dokrajčiti svako otimanje narodnog suvereniteta i svako samovoljno i zločinačko uništavanje našeg narodnog gospodarstva, naše kulture i našeg narodnog života...".

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

Kao što je godine 1933- napisao New York Times o hrvatskom plebiscitu širom svieta:

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Nitko ne može kazati, da nismo izcrpili sve pravne liekove, sve utoke i prosvjede, sakupili na stotine tisuća podpisa hrvatskih radnika razasutih svietom, po rudnicima i ljevaonicama, tiskali brošure i letke za sve konzule i ministre svih slobodnih naroda svieta i za ropotrnice Družtva Naroda.

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

U točki sedmoj i osmoj Načela, Poglavik iztiče poviestnu istinu, "da smo kroz sva stoljeća sačuvali svoju državu u slobodnoj zajednici sa drugim narodima, i da imamo pravo, da ostvarimo vrhovničtvo nad svim hrvatskim zemljama u podpuno nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj".

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Razbijajući čitavo stoljeće balkanskog kriminala usred krvavog osinjaka, koji je izazvao Prvi Svjetski Rat, Poglavnik je stavio u pogon najveće hrvatske energije.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Grobni humci narodnog vodje Stjepana Radića, okruženi humcima hrvatskih mučenika, Javora, Soldina, Zrinskoga, Brkljačića, Hranilovića, Begovića, Oreba, Sufflaya, Predaveca, Sibinjskih i Senjskih žrtava, uz legije drugih patnika i mu¬čenika, nastavljaju krvavo čislo veličanstvene borbe hrvatskog naroda za slobodu.

Nikada u svojoj poviesti nije hrvatski narod imao toliko snage i žrtvovao toliko svoje najplemenitije hrvatske krvi, kao za doba vladanja Poglavnikovog.

Stoljeća krvavih borba s Turcima, nisu nikada bila tako strašna kao doba Drugog Svjetskog Rata, kada je svaka hrvatska kuća bila bunker za hrvatsku na¬rodnu slobodu. Gotovo miliarda ljudi, koja nam je priznala nezavisnost, dala nam je prvi put u poviesti medjunarodno priznanje nezavisne nacije.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom.

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

Hrvatski Narod je ostao iza Poglavnikove smrti bez vodje, ali preporodjen i pomladjen vatrom, krvlju i mukama.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.
KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!
ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

(Hrvatska, Buenos Aires, Argentina. Broj 4-7 (291-294). Spornen - izdanje 10. Travnja 1960. Dr. Ante Bonifačić: Preporoditelj i Obnovitelj Hrvatske)


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset sedmi dan

O prvacima

Prorokovođa je cijeli preostali dan i cijelu večer šetao u polju orhideja i razmišljao o tužbi naroda na njegove prvake. I odluči im o tome sutra govoriti. I zaista, sutra im o tome reče:

- O ljudi, o Hrvati, vi se žalite na prvake svoje. Da su oni krivi za sve nesreće vaše, da vas oni izdadoše. A sad čujte što vam kažem: zaista, zaista vam kažem, vi ste krivi za prvake svoje. Za svaki njihov grijeh i vi ste krivi. Zar ih vi ne izabraste!? Ako ste ih izabrali, vi ste krivi i odgovorni za svoj izbor, pa i za pogrešan izbor. Zar niste odgovorni za svoju slobodu? Ako jeste, odgovorni ste i za čuvare što joj ih postaviste, za prvake vaše. A ako vas izdadoše, vlasni ste od njih činiti što god hoćete. Vi niste malodobni i niste ih izabrali da vam budu skrbnici. Nego da budu stražari pred vašom kućom slobode. Ako oni kuću zapale, ili je strancu, neprijatelju vašem u ruke predaju, ugovore njihove odmah raskinite, a njih otjerajte. U svojoj kući slobode, o slobodni narode, ti ni svome ni stranome tiraninu ni izdajniku služiti ne smiješ. Jer ti si odabran da kao slobodan živiš i da sam sobom upravljaš.

Pa i u nekadašnjoj vašoj banovini, koja bijaše dijelom vašega kraljevstva, a koja odnedavna posebna država postade, za vašega prvaka apostata i renegata - Odmetnika, izabraše. Ono što je nekada za Jugoslaviju bio Tito, to on za tu “državu” hoće biti. Odmetnik u sebi pola vama neprijateljske krvi ima i toj polovici pridruži još toliko iste takve za svoje potomstvo. Isto kao i Tito. Odmetnik vas, svoju braću, žrtvuje za druga dva naroda, koji toliko vaše krvi proliše i koju još i dalje žeđaju. On propovijeda “bratstvo i jedinstvo”, iako se na krvavom raspadu Jugoslavije imao prilike uvjeriti da je ta sintagma ustvari parola lažnog humanizma i lažne ljubavi. O, lažna oholosti! Odmetnik će jednako uspješan i jednako tragično neuspješan biti kao i njegov uzor Tito.

Da, pogriješio si, teško si pogriješio. Kako u tebi zataji Božji gen? Ti poslije Drugoga, koji bijaše vrstan vođa, ne izabra novoga vođu, nego izabra sebi prvake. I to mnogo prvaka. Izabra ih, ali ne po svojoj pameti, radi svoga interesa, radi čuvanja svoje kuće slobode, nego se od stranca dade zavesti i nagovoriti pa za svoje prvake sve strance izabra: te Čergaša Brdara, te Sivoga Maljenkoga, te Živodera Pretrgača, te Saranseka Žutoga. Izabra sve ljude tuđe krvi i tako protiv svoje krvi počini zločin. A oni sebi za suradnike izabraše odreda klatež i ta klatež posta tvoje vodstvo i tvoja elita. Od tada ti sve po zlu pođe, jer ti protiv sebe počini veliki zločin.

Najprije teško pogriješi kad za prvoga prvaka izabra Čergaša Brdara, što ga i Haškićem zovu. On te izda već u Patriotskom ratu. Protiv tebe, protiv Drugoga i onih koji prvi ustaše u dogovoru sa strancem podiže urotu. I himbeni stranac ga od tada stalno koristi protiv tebe. U korist stranca i Svraba (s kojim se orodi), on posvjedoči, te stranac pomoću njega, tvoje klateži i ološa što javno radi, Drugoga teško oblati, podredi tvoje interese strancu i Svrabu, tvoju kuću slobode do pola sruši, a one koji prvi ustaše u okove i tamnice posla. O, teška li i neoprostiva zločina njegova! On te sveđer upropaštava. Po zovu svoje krvi, čergaške i brdarske, on izradu korita (jer jedna njegova loza izradom korita se bavi) i sukna za čerge preporučuje za tvoju gospodarsku budućnost. On ti rod, po svom rodu brdarskome, i saveznike na Brdu traži i s njima pravi državne ugovore. Jer je bez vjere, morala i pameti, (glave muha kategorije), on te od svega toga dobra i plemenita odbija i opet vodi među balkanski kal i ljudski talog. A takav kal i talog ga iz tvoga naroda i izabra. I on osta njihov vođa, a tvoja propast.

Čergaš se hvali da je bio u zatvoru kao nacionalist kravatanski, što je laž. On nikad nije bio nikakav i ničiji nacionalist. Po uvjerenju on je bio liberalni ljevičar, kao i ostalo vodstvo Velikog proljeća, a po značaju karijerist, što se i pokazalo u Patriotskom ratu i njegovu daljnjem političkom djelovanju i napredovanju. Pripadao je liberalno-reformističkoj skupini kakva je tada bila i u Svrabiji. No, kako je liberalizam sam po sebi, po svojim idejama, dovodio u pitanje povlašten položaj Svrabi u Kravantaniji, to je nacionalno-oslobodilački pokret u Kravantaniji morao biti proglašen nacionalističkim. On nikada ne bi rušio liberalno-demokratsku Jugoantiju.

Ti zatim Sivog Maljenkoga izabra. Onoga kojemu se ni rod ni pleme ne zna. Sivi Maljenki je jadnik, čovjek trpljenja, ničega viteškoga nema u njemu, pa se i po tomu vidi da nije roda tvoga. On ni kao prosjak nije dobar. Bez vjere, rano je prihvatio internacionalnu šizmu i za tebe nema nikakvu ljubav. To je onaj što za grumen zlata pokuša tvoje more i tvoju zemlju, zajedno s tvojim narodom strancu prodati, pa ga zato prozvaše “Mali bez zemlje”. On će vas, o ljudi, o Kravatani, prvom prilikom u ropstvo prodati, isto onako kako je podržavao vaš ropski položaj u složenoj bivšoj državi.

I ne bi vam dosta pogrešnoga izbora! Vi i dalje u izboru griješiste. I tako za svoga prvaka izabraste Živodera Pretrgača. Čovjeka niskoga roda, “siromašna duhom i surova karaktera”, kako ga vaš mudri pisac okarakterizira, podrijetlom iz naroda koji za sebe govori da je u Kravataniji živio i prije nego se vi u nju doseliste. On rano ode strancu služiti. Kod stranca je najniže poslove obavljao: pse lutalice je lovio, njihove slike prodavao i od toga nečasno živio. Kako ga sebi za prvaka izabraste? Zar ga na stočnim sajmovima ne upoznaste? Pa on je bio najspretniji i najpoznatiji pretrgač na svim sajmovima. On je od onih što na sajmu obje strane, i kupca i prodavača, za šake hvata, oboma namiguje i prijevarnu korist obećava. Okrutno je i obmanjivačko njegovo srce. Svoju korist izvlači iz tuđega plača. Slavohlepni Herostrat, prodat će vas vašim neprijateljima. On iskaza svoj politički credo izjavom: mene prošlost (vaša, nacionalna) ne zanima. Mene zanima samo budućnost. O, iskorijenjeni, o, isprazni nametljivče, tko te dovede da upropaštavaš narod kravatanski?

Na koncu i onoga žutoga lisca što ga Saransek Žuti zovete, i njega za svog prvaka izabraste. Onoga što svakom zlotvoru služiti hoće, koji iz svake prljave zdjele hoće jesti, iz svake pa i najprljavije lokve hoće vodu piti. On se u tvoju zemlju za tuđim kolima doklatio. I u njoj se dobro osjeća, kao i u svakoj drugoj gdje ima prljave vode, gdje žrtvinoga mesa ima u zdjeli. Žrtvovat će te bez milosti i straha! Čuvaj ga se!

Eto, samo vam neke od vaših prvaka spomenuh. Zar su oni prvaci vaši? Ne, svi su oni kao hijene i pretrgači koristoljubivi. A njihovih doglavnika i suradnika, istih kao i oni, ima još mnogo. I svi oni rade za tvoju propast. Ne dajte se u njihove šake. Zato te i probudih i pozvah da se mačem opašeš i na stražu postaviš budne, one koji prvi ustaše.

U vaših političkih vođa nastupilo je pomračenje političkoga uma, jer vas, viši narod, hoće pretvoriti u buržoasko stupidno stado. Vaši unutarnji i vanjski neprijatelji ih u tome pomažu; konačno za to su ih i izabrali i doveli na vlast. Među vama ima mnogo onih koji su poput lake zabavne glazbe: prilagodljivi i podatljivi prema svakome, gubeći tako sebe i svoje korijene. Ali znajte, onaj tko može biti svatko i svašta, nitko je i ništa.

Vaše “vođe”, ti otrovni nekulturni i necivilizirani buržujčići, niski su prizemljari koji ne poznaju vrijednosti neophodne za izgradnju nacije, zajednice uzvišenih. Jer i sami su bez vrijednosti, obični oponašatelji površnosti i amorala “velikoga” Zapada. Po svaku cijenu, i to je njihov najviši doseg, nastoje da vi postanete Oni, Drugi. Vode vas u obezličenje, u duhovnu pustinju. Navikavaju vas da živite bez nade, bez identiteta i bez vjere. To je zločin protiv humaniteta, veliki zločin protiv čovjeka, psihocid. Vaši vam prvaci Domovinu u kurtizanu pretvoriše: u zemlju svačiju i ničiju.

A oni i ne mogoše biti drukčiji jer im njihovi geni, podrijetlo njihovo, biološko i političko, to ne dopušta: svi su oni bastardi, orjunaški i šizmini sinovi i unuci, svi potomci renegata i apostata.

Zato pazite kad birate svoje prvake. Ne birajte zlatouste. One što samo pljesak od tebe očekuju i u njemu oholo uživaju. Oni svoj govor i vaš pljesak smatraju za dovršeno djelo. I ne čeznu za drugim djelom. Ne birajte ih, jer oni nemaju značaj da nose teško breme tvoje sudbine. Klecava su im koljena i mlitave su im mišice u dane teške, u dane sudbinske. Za svoje prvake birajte ljude moćne riječi, one što riječ svoju u djelo pretvaraju. A ljepota njihova djela veća je od ljepote riječi njihove.

Dok je još u riječi bio, ispod oka ugleda orla kako oko jarebice savija krila i uz veseli kliktaj je kandžama ščepa. Bi mu drag taj prizor; taj prizor snage, vještine i bešćutnosti. Prepozna u njemu najdublju mudrost prirode. Podiže ruku uvis i pokaza narodu na prizor hrvanja orla i jarebice. Shvativši Prorokovođinu poruku, sav se narod nasmije.

II.

Kad birate svoje vođe, znajte da najmudriji nisu uvijek i najsposobniji. Sposobnost biti vođom ovisi o nacionalnim pitanjima koja treba rješavati. Mudraci mogu biti vođe samo kad se odlučuje o velikim, sudbinskim pitanjima naroda, ostvarenju velikih ideala. Kad se narod odriče, kad pojedinci nadilaze svoje pojedinačne interesne egoizme i slivaju se u jedinstveno tijelo koje stremi ostvarenju velikih načela i ideala svoje samostalnosti i samoodređenja u naciju, u državu. Tada se s narodom vlada prema visokim političko-moralnim načelima; tada su mudraci primjerene vođe. Ali kad se ostvare ta visoka načela i narod se vrati u maticu svakidašnjega života i svoga malog interesnog egoizma, mudrac tada više nije primjeren za vodstvo; on tada postaje “nesposoban”, a sposoban postaje političar (u užem značenju toga pojma) koji se razumije u pokvarenosti, podvale, niske strasti i interese što zavladaju narodom u miru svakidašnjice. Tada su za vodstvo narodu dostatni političari.

Iako najmudriji nisu uvijek i najsposobniji, oni prvi shvaćaju i najbolje znaju što bi bilo najbolje učiniti u državi i za državu. Njihova nesposobnost je u tome što su nepraktični, što nisu ljudi djela nego ideja. Nedostaje im odlučnosti i praktične sposobnosti organiziranja naroda. Oni su ljudi istine i strano im je zavođenje mase i korisno laganje. Za državništvo su također sposobni, ali ipak rjeđe, dok su za političare sasvim nesposobni. Sjetite se Platona i njegove političke sudbine (bio je doveden na trg robova da bude prodan kao rob, jer je kralju tiraninu Dioniziju sa Sirakuze sugerirao vođenje politike po filozofskim načelima, Aristotelove sudbine i njegova prisilnog izbjeglištva poslije smrti Aleksandra Velikog, kao i mnogih drugih sličnih slučajeva u povijesti. Nasuprot tome bilo je i filozofa koji su dobro razumjeli razliku između mudraca i političara, kao što je to bio Heraklit koji se odrekao kraljevske časti u korist svoga brata, da bi se bavio filozofijom, vjerojatno se smatrajući nepodobnim za vladara.

Zato su mudraci najkorisniji kao savjetnici. No, dakako, bilo bi najbolje kad bi se obje kvalitete - mudrost i sposobnost - ujedinile u istoj osobi (kao pr. u slučaju Fridricka II Velikog). Na žalost, to se rijetko događa, pa i otuda često nemiri u državi, jer ili se onaj najsposobniji neopravdano uzoholi, (jer njegove su sposobnosti najčešće tehničko-političke naravi), pa odbaci mudrace od sebe, a okruži se nevaljanim ljudima i poslušnicima, ili pak, što je mnogo rjeđe, najmudriji požele biti vođe iako za to nisu sposobni. Nemaju za to potreban podobni značaj, volju za praktično djelo, a na značaju poglavito počiva vodstvena funkcija. Naime, najsposobniji, kad su to samo tehničko-politički, često su intelektualno ograničeni, što mudraci teško podnose, doživljavaju to kao osobno poniženje, a znaju i da takve vođe na koncu vode državu u propast. Zato ako najmudriji nije i najsposobniji, tražite da vođa za savjetnike ima najmudrije. Dakako, isključeni su pismoznanci, ali ne i žene. One, naime, vole vladati savjetnički, iz sjene, a zbog svoje prirođene nadarenosti intuicijom oštroumno zaključuju o tamnoj strani ljudskoga značaja i neprijateljskim namjerama. Kao bića mačje ćudi, koja dobro vide u mraku, dobro naslućuju ljudske mračne namjere. Stoga ih je dobro imati za savjetnike, ali samo iz tih razloga. Međutim, uz to što su umiljate znaju biti i podmukle, i spletkariti. Ako primijete da si ih se zasitio, ili ako se one zasite tebe, izdat će te. Takva je njihova narav.

Kad birate svoje vođe, sjetite se kako je Isus s božanskom mudrošću postupio. On po svojoj providnosti osnovao Crkvu na Zemlji koja na Zemlji treba pripremiti čovjeka za kraljevstvo nebesko. Na čelo Crkve postavi Petra, priprostoga ribara ali čovjeka čvrste i postojane vjere, bez intelektualističkih pa i teoloških dilema. On je trebao širiti vjeru i propovijedati, ali prvenstveno znati upravljati Crkvom i unaprjeđivati je među poganskim, neprijateljskim vlastima. Petru čvrstu kao Stijena, ali, prije svega snalažljivu političaru koji ga zataji tri puta, ali ga ne izda. Njemu praktičnom upravljaču ostavi vlast u Crkvi, a ne ni evanđelistu i apostolu Ivanu, jednom od prvih dvanaest, teologu-filozofu (bijaše blizak i gnozi) kojega je Isus osobito ljubio, pa ni Pavlu, obrazovanom rabinu koji je stekao i visoku grčku kulturu i znao mnoge jezike, teologu kojega je, prema vlastitoj tvrdnji, uskrsli Isus pozvao za apostola. Ne, dakle njih “metafizičare”, nego Petra, praktičnoga upravljača izabra. Tim upravljačkim sposobnostima, (uz ostale), i danas se vodi Katolička crkva pri izboru rezidencijalnih kardinala i biskupa.

Ipak, u modernom, složenom društvu, poglavito komunitarnom društvu, da bi bio sposoban, vođa mora biti izobražen jer su neobrazovani i kao vođe skloniji diktaturama i drugim oblicima samovlada. Zato vaš vođa neka bude aristos - najprosvjećeniji i najposvećeniji medu vama. No, ne dajte se u ruke samozvancima. Onima koji nisu od mene poslani, onima koji od vas traže “heroizam laskanja” (Hegel). Ne gubite svoju ljudskost, svoje dostojanstvo, svoju neponovljivu jedincatost i neponovljivost ni pred kim i ni pred čim. Vi i vaše opće dobro ste vrhovna vrijednost, njih ostvarujte u svom kraljevstvu u jedinstvu suprotnosti i kompatibilnosti.

A vi mudraci, vi što žeđate mudrost bogova, vi što imate intelektualni kompleks, zebnju nedosegnute mudrosti, vi buntovnici misli što se brine, bunite se uporno, skrušeno i hrabro. Sklapajte ruke i što češće idite pod lotosov cvijet. Ne malaksajte u danima beznađa nego tražite. Tražite da vam se objave tajne koje do sad nisu nikome objavljene. I bit ćete uslišani, bit će vam kazano, bit će vam mnogo darovano. Ali se ne nadajte posljednjoj tajni. No, ona je prema vama dobrohotna. Vaša mudrost potječe od poniznosti pred posljednjom tajnom. Budite pred njom ponizni jer i najmudriji se u traženju nađu pred posljednjom neodgonetljivom tajnom. I ne prestajte se krijepiti medovinom.

I tako bi i prođe i dvadeset sedmi dan učenja Ispravnoga puta.


"Ja, niti itko od mojih pređa nikad nismo bili nikakvi Srbi nego Hrvati pravoslavne vjere!

dr. Savo Besarović

(Odgovor na pitanje "druga sudije" zašto se on kao Srbin borio za NDH, srpanj 1945.)

“Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!“

dr. Savo Besarović

(Uzvik pred izvršenje smrtne kazne od strane komunističkih koljača, srpanj 1945.)


KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

Među najvažnije događaje hrvatskog ustanka godine 1941. spadaju:

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Poziv ustaškog poglavnika dr.A.Pavelića preko Radio-postaje Glavnog ustaškog stana ''Velebit'' na ustanak hrvatskog naroda za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (05.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih pripadnika 108. i 42. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu i Bjelovaru te sastavljanje privremene vojničke vlade (07. i 08.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Preuzimanje vlasti i razoružavanje srbijanskih jedinica, koje u Zagrebu vrše ustaše, uzdaničari, jurišnici, zaštitari i redarstvenici te službena uspostava Nzavisne Države Hrvatske (09. i 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobuna hrvatske posade torpiljarke T.3 kod Šibenika, pod vodstvom kapetana Želimira Milića (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata i preuzimanje vlasti u Šibeniku (dr.A.Nikšić, 10. i 11.04.1941.) i Splitu (satnik zaštite Anton Righi i žandarmerijski potpukovnik Josip Bojić, 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Sukob ustaša i zaštitara sa srbijanskim jedinicama i zarobljavanje štaba Dravske divizije i VI. armijske oblasti u Sisku i Kerestincu (10.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Oblikovanje Hrvatskog državnog vodstva - privremene vlade u Zagrebu (pukovnik Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, Ismet ef. Muftić i drugi) - zakon o postrojavanju vojske države Hrvatske (10.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Rijeci (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Dolazak Poglavnika u Zagreb i imenovanje prve Hrvatske državne vlade (predsjednik dr.A.Pavelić, podpredsjednik dr.Osmanbeg Kulenović, 15. i 16.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, gdje padaju nekolicina prigodom srbijanskog dizanja u zrak razarača ''Zagreb'' (17.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

* Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ivan de Mihalovich-Korvin (Buenos Aires 1991)

Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.


OLOŠ NA VLASTI DOK JE U NARODU MALODUŠJE

Hrvatska je na rubu propasti!

Usredotočena su razmišljanja, analiziranja, kritiziranja i ukazivanja na propuste, pogrješke i veleizdaju nacionalnih interesa: predsjednika države, predsjednika Vlade i ministara, te većine zastupnika u Saboru. Činjenice govore o lošem gospodarskom stanju u državi, o velikoj nezaposlenosti, o masovnom iseljavanju (posebice mladih i školovanih ljudi, među kojima je, evo, i 417 liječnika s putovnicom i putničkom kartom u jednom smjeru); kriminalni čimbenik u državnim i u stranačkim vrhuškama, osnažena peta kolona predvođena srbo-četnicima, socijal-komunistima, hrvatskim jugoslavenima, homoseksualcima i stranim obavještajnih službama. Sve je objelodanjeno – i usmeno i pismeno – te zaključna je misao: Hrvatska je na rubu propasti!

I, pitanje je: što učiniti u ovakvim okolnostima? Moramo se vratiti biblijskim mudrostima, koje nas upućuju da treba silnike obuzdati i kormilo dati u ruke onima koji znaju upravljati. Hrvatski narod ne može čekati do sljedećih izbora (još dvije godine!), jer kakvom se brzinom Hrvatska uronjava u propast, malo vrijednog će ostati u državi do zastupničkih izbora.

U demokraciji nisu samo izbori za promjenu vlasti, nego postoje i druga sredstva – rušenje vlasti. Organiziranje nesretnika i nezadovoljnika: sirotinju, nezaposlene - ali sposobne i školovane ljude, studente koje se antinacionalno i nemoralno odgaja u školam i na sveučilištima, takva sveukupnost nezadovoljnika okupila bi dvije trećine pučanstva u Hrvatskoj (jedna trećina je privilegirana: imaju vlast, položaj, novac, prijatelje, ili su obični uljezi). Nema vlade na svijetu koja bi mogla odoljeti takvom i tolikom narodnom pritisku bez uporabe sile oružja. Tko bi danas s oružjem branio ljude na Pantovčaku i Markovu trgu? One vlasti koje su posegle za oružjem bile su uništene: tko se mača lati od mača gine. Ali tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i uz nj prione, ne kao zaboravan slušatelj, nego kao zbiljski izvršitelj, tome će biti blago u njegovu rodu.(Jak:1, 25)

Ne valja hrvatsko državno vodstvo, ne valjaju režimski mediji - ne valja ni šutljiva većina Hrvata. Kad bi hrvatski narod bio spreman za obranu svoje domovine kao što je bio 1941. i 1991. godine, onda ne bismo imali ovakav ološ na vlasti nit bismo imali nikakva vidljiva obilježja komunizma ni srbizma u Republici Hrvatskoj. Ali, na žalost ugasila se ona domoljubna ljubav u narodu.

Ostao sam šutljiviji od kipa kad sam pročitao poruku koju mi je poslao prijatelj iz Zagreba:
Dragi Rudi, pročitao sam Oglase tuge. (moj osvrt objavljen u nekolik hrvatskih portala, r.t.) Istina, ima puno siromašnih obitelji. Ima i branitelja koji su u lošem stanju. Htio bih ti ipak pokazati drugu stranu. Velik broj branitelja koji nisu ni ranjeni niti imaju PTSP, mogli su raditi ali su odabrali mirovinu. Jedni vuku mirovinu i rade privatno. Drugi primaju mirovinu i ne žele ništa raditi ili ne žele raditi poslove koji im ne odgovaraju. Dolaze muslimani iz Bosne. Prihvaćaju sve poslove i tu rađaju djecu. Ja sam obrađujem i nešto zemlje... Jedna kutija cigareta košta 25 kn, a za 25 kuna može se kupiti pet kruhova.

Danas evo čitam Goran Pring, vlasnik NCP grupe i predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca za Dalmaciju oglasio je za svoju tvrtku 50-ak zavarivača, cjevara, brodomoterea, strojara, električara i sličnih zanimanja s plaćom između 4000 i 5000 kuna plus nagrade i bonusi a nitko ga nije nazvao da se informira o uvjetima.

Živi se kod roditelja, čeka turistička sezona. Branitelji su, koji nisu bili stambeno zbrinuti, dobili stanove i kuće. Nemaju na njih hipoteke. Postoji mogućnost prekvalifikacije na otvorenim sveučilištima.

Lepa Brena nije pjevala u Zagrebu. Otišla je u Krnjak. To je mjesto blizu Karlovca. Tamo je država dala kuće našim ljudima. Bili su većina u tom mjestu. U mjesnoj samoupravi bilo je devet(9)Hrvata i dva(2) Srbina. Hrvati su odselili u Kanadu, Australiji i drugdje a Srbi su ponovno došli ne u bivše svoje kuće nego u bilo kakve nastambe. Sad je tamo dva(2) Hrvata u mjesnoj samoupravi i devet(9) Srba. Vratili su se iz Srbije. Tamo se oženili doveli Srpkinje. Sve rade kod jednog Hrvata koji ima plastenike, uzgaja povrće. Nitko naše nije otjerao. Imali su svi dokumente, zdravstveno. Vlasnik plastenika je Hrvat i radije bi zaposlio naše ljude, ali nisu htjeli taj posao. Trgovci ljudima i negativna promidžba tjeranju naše ljude na iseljavanje. Moj otac se predao na drugoj amnestiji 1947. Išao je u Sarajevo raditi za pola kg. brašna. Bolje nije bilo ni drugima. Od pet tetaka muževi su poginuli u Hrvatskim oružanim snagama i sve su svoju djecu same digle na noge. Danas je u naš narod ušao nered i nerad.

Ne želim ovim reći da nema sirotinje i mnogo ljudi doista ne može naći posao nego samo to da bi mnogi mogli naći posao da za to nisu izgubili volju. Potpis…

Dakle, ne krivimo vrijeme, jer smo sami krivi svojoj boli! (Tempora ne culpes, cum sis tibi causa dolori!)

Nalazimo se velikim korizmenim danima u kojima razmišljamo o mukama Isusa Krista; razmišljamo i o mukama hrvatskog naroda koji je 10. travnja 1941. uspostavio svoju samostalnu i slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je nakon četiri godine rata bila slomljena, a narod mučki ubijan i poslan na Križni put.
Nakon muke i smrti Isus je uskrsnuo, čime je pobijedio smrt. Hrvatska je također uskrsla nakon osloboditeljskog Domovinskog rata, pa ne smijemo dozvoliti da je ponovno unište izrod-Hrvati, domaći i strani neprijatelji i hrvatsko malodušje. Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djela. (Jak: 2, 26).

Želimo čestitati uspomenu na Deseti travanj i Sretan Uskrs onima koji vjeruju u uskrsnuće Isusa Krista!

Rudi Tomić


HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

"Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći!"

A. Harambašić


hazud.ch

POVODOM SEDAMDESET I TREĆE OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Prije sedamdeset i tri godine osvanuo je "San o Sreći" Deseti travnja 1941. Hrvatska je velikim slavljem dočekala ovaj dugo željeni dan.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

Ante Pavelić najavio je krajem ožujka i početkom Travnja preko svih krugovala a posebice preko krugovala "VELEBIT" i poručio je hrvatskim sinovima pozivom: NA NOGE, prihvatite se oružja jer dan je blizu kada ćemo se riešiti naših tlačitelja.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

I zazvoniše sva zvona hrvatskih katedrala na sam dan velikog Spasiteljeva Uskrnsuća uskrnula je i 839 godina očekivana slobodna Nezavisna Država Hrvatska.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Uz te sve ogromne patnje i mučenja nisu uspjeli naši neprijatelji uništiti narodni duh niti da rastoče hrvatsku nacionalnu sviest jer oni su išli za tim da unište hrvatsku narodnu posebnost.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

Naša je u travnju obnovljena NDH-a značila u prvom redu obnovu našeg tisućljetnog hrvatskog državnog kontinuiteta koji je bio nasilono i prevarom prekinut 1918. godine.

Ona je značila takodjer i uzpostavu teritorialne cjelokupnosti našeg hrvatskog narodnog prostora i stvaranje duhovnog jedinstva hrvatskog naroda uobće.

To je bio sveti ideal za kojim su težile mnoge hrvatske generacije i za čije su ostvarenje radilo i žrtvovali se najbolji hrvatski sinovi i kćeri.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Taj veliki poviestni dogadjaj neizostavno je povezan s imenom našeg nezaboravnoga prvog narodnog vladara, državnog poglavara, našeg Poglavnika dra Ante Pavelića.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Naš Poglavnik je ušao u poviest ne samo kao prvi vladar NDH-a, nego kao i obnovitelj hrvatske državnosti i nezavisnosti raztrganih hrvatskih zemalja i kao ujedinitelj hrvatskog naroda u domovini i emigraciji.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Ponosni smo da je hrvatski narod mogao tada svojom voljom aktivno sudjelovati u zbivanjima i skladu sa svojim osjećajima i svojom bogatom narodnom tradicijom.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

1) Mađarska 10.4.1941.
2) Njemačka 15.4.1941.
3) Italija 15.4.1941.
4) Slovačka 15.4.1941.
5) Bugarska 21.4.1941.
6) Rumunjska 6.5.1941.
7) Španjolska 27.6.1941.
8) Finska 8.7.1941.
9) Danska 10.7.1941.
10) Japan 7.6.1941.
11) Mandžurija 2.8.1941.
12) Nacionalna Kina 1.7.1941.
13) Thailand 27.4. 1943.
14) Burma 7.8.1943.
15) Filipini 16.10.1043.
Francuski Generalni Konzulat otvoren je 16.3.1942.

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Ne slušajte lažnu floskulu da je Poglavnik predao Dalmaciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

U rušenju NDH tiekom rata najveće zlo su napravili organizirani članovi Komunističke partije na čelu sa krvnikom hrvatskog naroda Josipom Brozom i to zato:

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Uz ovo ni Hitler niti Musolini nisu željeli Pavelića na čelu, ali poslije ponude Mačeku ovaj ih je odbio I onda su uvidjeli da hrvatski narod želi dra Antu Pavelića. Ali cielog rata njemački predstavnik Horstenau bio je veliki neprijateloj Poglavnika i uviek iza ledja njemu mešetario.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Kako je dobro poznata činjenica kako je zloglasnom Đilasu i ostalima naredio Tito (krvnik) 1945. g. ogavni i strašni pokolj hrvatskih ratnika, da bi mogla krvava Jugoslavija ostati. Govorio je ubijajte odreda, bez suda, bez istrage, ubijajte ih kao biesne pse.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Vidite sada što rade hrvatski sabornici, postaju izdajnici, umjesto da brane svoje oni idu ponovno u Beograd, zaboravili su rieči Stjepana Radića, jure kao guske u vodu. Opet jure u Balkansku provaliju, samo da bi europskoj mafiji ugodili. Što te prodane duše očekuju od Brisela?

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svima onima koji su 1941. ostvarili hrvatski san, donieli slobodu svom narodu i položili svoje mlade živote u borbi protiv komunističkih izdajnika.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Posebna čast i slava njemu, prvom narodnom vladaru Poglavniku i velikom mučeniku dr. Anti Paveliću, koji je ljubio svoj hrvatski narod iznad svega.

Poetessa
Mirjana Emina Majić
borac za hrvatsku istinu


POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Hrvati, sretan vam 10. travnja!

U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države,10. Travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu.

Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati.

Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana. Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare.

Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.

Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi. Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito.

Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine".

Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je: "U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države.

"Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti 10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. "Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi"(dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.

Šime Letina


USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Kroz tešku tamu probi se sunce, Na drvu križa umro je Onaj
Rastjera na čas oblake tek, Koji je došao spasiti nas,
Al'kratko bijaše veselje naše, Iza dugog i teškog Velikog Petka
Ropskih lanaca čuo se zvek. Uskrsne zore već sjaji kras.

Mrak opet pokri Domaju moju, Slobodna Hrvatska uskrsnut će opet,
I bura strašna širi svoj bjes, S Pobjednikom smrti slaviti pir,
Gle u daljini vidi se svijetlo, Koji iz tamnog ustavši groba
Čuje se podmuklih gromova tres. Donio je ponovno na zemlju mir.

Hrvatska vila kroz vihor kliče: Livade naše cvijećem se kite,
"Ne boj se, hrabri Rode moj, Uskrsnih zvona čuje se glas:
Iz prolivene krvi sloboda niče, Nemoj klonuti, Hrvatski Rode,
DESETI TRAVANJ blizu je tvoj. Naskoro opet doći ce Spas!"


Uz 10. travnja 2014. godine

U spomen mojim dragim suborcima!

Čestitke uz novu obljetnicu Desetoga travnja, obnove naše NDH za spas i oslobođenje hrvatskoga naroda, u svojoj povijesnoj, prirodnoj i etničkoj domovini, između visokih Alpa, velikih rijeka i plavoga mora, kada želismo obnoviti svoju slobodnu i nezavisnu državu Hrvata, na prostorima slavnih nam Kneževina i Kraljevina Hrvatskih. Mi bijasmo jedini osloboditelji koji se s toliko ljubavi, domoljublja i rodoljublja, borismo protiv svih onih hudih nacista i fašista, jugokomunista i šovinista, agresora na naše svete prostore, obnovljene nam nezavisne Države. Klanjasmo se svima koji umiraše, kroz ona duga stoljeća, za opstojnost hrvatskoga naroda, u svojoj vlastitoj zemlji, lijepoj domovini, slobodnoj Hrvatskoj, od kneza Klukasa, Porge, Domagoja, Branimira, kraljeva Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Petra Svačića, banova Zrinskih, Frankopana, Šubića i Jelačića.

Njih pedesetak uz imena im Jelena, Katarina, Mila Gojsalića i tolikih znanih i neznanih hrvatskih žena heroina. Kleli smo se domovini i Državi Hrvatskoj i svima njima uz pozdrav Domu i domovini, za koju smo bili u svakome trenu spremni mrijeti. Nismo osvajali tuđe, još od Pape Agatona iz 679. do Ante Ivanplaninskoga 1941. To je bila naša prisega hrvatskome narodu, domovini, s našim usklikom Bog i Hrvati! Skupa smo se radovali, jurišali i umirali za svete nam slobodarske ideale. I sada nakon sedamdeset godina vidim one postrojene mladiće, bujnih kosa sa stisnutim puškama u svojim rukama. Bili smo svi naprosto zaljubljeni u jednu jedinu ljubav, koja se zvala Hrvatska! Vjerovali smo u slobodnu Hrvatsku u kojoj će vladati hrvatski narod, pravde i slobode, za sve one koji je poštuju. Duge četiri godine rata, u kojemu su nas svi napadali, a mi smo samo branili ono što je naše. I neprijatelji su učinili svoje.

Oni kojima nikada nije stalo do slobode svih, a ne samo njih. Prepustili su hrvatski narod krvnicima jugokomunista. Oni su nam priuštili križne puteve smrti, nakon one bleiburške predaje. Tu sam bio i ja. Gazio sam sa stotinama tisuća Hrvata, naroda svoga. Rijetkim preživjelima, umjesto nagrada, slijedile su nam dugogodišnje robije. Kao jedan od preživjelih sjećam se svih svojih suboraca: Željezničke bojne, Drugoga Zdruga HOS-a. Sjećam se svih s križnih puteva smrti koji se borismo i umirasmo za Državu Hrvatsku! Prigodom Desetoga travnja neka je svima mrtvima pokoj vječni a živima iskreni pozdrav!

Vinko Vice Ostojić, 14-godišnji robijaš jugo tamnica


Travanjska revolucija

Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. " Nezavisni " očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: " U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : " Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. " Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji " piše ovaj prvi, " tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ". " Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija ", protestira ovaj drugi, " podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije " ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. " Najgori teror vlada u Jugoslaviji " piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da " ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. " ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. " A da bi osigurala ta prava, vlast ", nadalje govori tekst, " postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da " kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.


DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su – dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum – 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''– Dan hrvatske državnosti?

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan – Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu – već su sveci!

Rudi Tomić


(Krugovalna postaja Glavnoga Ustaškog Stana, 5. IV 1941.)

Poglavnik govori

Hrvatski narode! Pred više od 1400 godina osnovali su naši pradjedovi na ovom svetom tlu svoju domovinu, svoju negda veliku i moćnu državu Hrvatsku! Na tom tlu branili su naši oci kroz vijekove svoju slobodu, hrabro i junački, a slava njihova oružja poznata je po cijelom svijetu. Svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, naši su pređi stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima.

Ali 1918 godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beograd je od prvog časa pa do danas uvađao i podržavao nad Hrvatskom najstrašniju tiransku strahovladu, koju su kroz 20 godina plaćale hrvatske zemlje, obeščašćavajući hrvatska seljačka ognjišta, a tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao, povješao i utamničio samo zato, što se oni nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Nu proti tomu zločinačkom djelu beogradskih vlastodržaca i proti njihovu naumu podigao se Hrvatski Ustaški Pokret, koji je krvavu beogradsku diktaturu krvavo srušio!

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Nažalost, našlo se u Hrvatskoj nesavjesnih, malodušnih i nestrpljivih, a najviše onih u čijim žilama ne teče hrvatska krv, pa su počeli tobože u ime hrvatskog seljačkog naroda pregovarati s najpokvarenijom beogradskom gospodom.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Danas nitko nema ovlasti od hrvatskog naroda da njegovu sudbinu veže za strašnu sudbinu, koja čeka Beograd, Srbiju i zapadne demokracije, jer se hrvatski narod već nebrojeno puta i u svakoj zgodi otvoreno i jasno izjavio za potpuno odcjepljenje od Srbije i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske na cijelom povijesnom i neprekinutom narodnom području.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Približava se čas našega narodnog i državnog oslobođenja. Budi svjestan velikog vremena, koje proživljava cijela Europa, a s njom i mi! Budi siguran i uvjeren, da će se u najskorije vrijeme ispuniti naša zavjetna misao i da će iz krvi hrvatskih mučenika uskrsnuti hrvatska narodna i državna sloboda. Budi svjestan i spokojno čekaj, jer dolazi čas tvoga uskrsnuća!

Živio hrvatski narod!
Živila Nezavisna Država Hrvatska!


hrsvijet.net

Raskrinkavanje crnih mitova o Hrvatima

Kazimir Katalinić, Argumenti – NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Naklada časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires – Zagreb, 1993.

U tradiciji političke misli hrvatske emigracije Kazimir Katalinić spada u skupinu političara koja se okupljala i razvijala u buenosaireškom krugu oko Ive Oršanića i njegove Hrvatske republikanske stranke te oko vrlo uglednoga političkoga časopisa Republike Hrvatske. Katalinić se zapravo politički nadovezuje, preko Ive Korskoga, na samog Oršanića, a ta skupina hrvatskih političara, među prvima je u poratnoj emigraciji prihvatila modernu ideju u borbi za oslobođenje hrvatske države od jugoslavenske okupacije i komunističkoga režima. Naime, Oršanić i njegovi republikanci su napravili otklon od Pavelićeve politike, nu ne i od ideje hrvatske državnosti.

Naravno, ne spadaju u skupinu onih koji su pod plaštem napadaja na Poglavnika prikrivali svoje jugoslavenstvo ili pak među one koji su pod utjecajem snažne jugokomunističke i velikosrpske promidžbe zapravo i nesvjesno prihvaćali nametanje ideje o genocidnosti hrvatskoga naroda. Republikanska skupina političara pragmatično je prihvaćala okvire zapadne demokracije i idejno se pripremala za pogodan trenutak, koji je svakako trebao doći, za oslobođenje Hrvatske, što se početkom devedesetih godina i dogodilo pa se stranka u to doba iz egzila vratila u Domovinu te u noj počela djelovati. Bez obzira na tri ključne teme – NDH, BiH i Bleiburg – Katalinić se u svojoj knjizi bavi hrvatsko-srpskim odnosima i posljedicama tih neriješenih odnosa. Kataliniću u studijama valja posebno priznati snagu argumenata pa i knjiga s punim pravom nosi to ime. Kad je u pitanju osnivanje NDH Katalinić, bez obzira na sve slabosti i nedostatke tadašnjega režima stoji čvrsto na zemlji, a tezu da onodobna hrvatska država nije bila nikakva nacifašistička tvorevina već izraz političke volje hrvatskoga naroda, kako je to uostalom smatrao i kardinal Alojzije Stepinac, temelji na čvrstim argumentima. Naime, za cijelo vrijeme monarhofašističke Jugoslavije nije postojala ozbiljnija hrvatska politička snaga, uključujući i HSS, koja nije tražila rješenje hrvatskoga pitanja.

U razdoblju znatnijih progona, a poglavito nakon ubojstva hrvatskih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pojačana je međunarodna aktivnost hrvatskih političara, koji su u kontaktima sa stranim diplomatima i državnicima otvoreno govorili o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji te pitanje svoga opstanka tražili u stvaranju vlastite državnosti. Tim nastojanjima, kako uostalom izvješćuju i britanski te američki diplomati, bila je upoznata međunarodna javnost. Stvaranjem pak Banovine Hrvatske u predvečerje Drugoga svjetskog rata pokušalo se, doduše na ograničen način, riješiti pitanje hrvatske državnosti, kojoj je kumovala upravo Velika Britanija. Sve to Katalinić čvrsto argumentira, ali i dokumentira kako je Njemačka sve do puča u Beogradu odbijala pomisao o razbijanju Jugoslavije, a svoju politiku gradila na jačanju velikosrpstva, što pokazuje i tajni plan o Hitlerovoj dodjeli luke Soluna Srbiji, kako bi, nakon zaposjedanja Grčke, Srbija izašla na more. Hrvati su, što je vidljivo iz dokumenata koje navodi Katalinić, svojom organizacijom i preuzimanjem vlasti te madžarskim diplomatskim ustezanjem glede napada na Jugoslaviju Nijemce doveli pred svršen čin, kojima onda nije preostalo ništa drugo nego priznati faktično stanje. Prosrpsku i jugoslavensku politiku jednako su, ali još intenzivnije vodili Talijani, kojima je srpski otpor svakoj hrvatskoj državnosti služio da iz zaposjednutih hrvatskih krajeva protjeraju hrvatsko stanovništvo.

Ova Katalinićeva studija i danas je iznimno važna, poglavito kad aktualnu velikosrpsku politiku svojim djelovanjem podupire u znatnoj mjeri cijeli niz jugoslavenskih historiografa iz Hrvatske, kojima je zajednički cilj održavanje crnoga mita o Hrvatima kao genocidnom narodu. Dakle, hrvatsku državu nisu stvorili nikakvi Nijemci, nego unatoč njihovoj protimbi, stvorili su je Hrvati, a srušili zajedno s režimom jugoslavenski komunisti. Katalinić je kao ključno pitanje hrvatsko-srpskih odnošaja obradio i pitanje BiH. Naime, njegovim zapažanjima teško je pronaći kakve nedostatke, osim možda djelomično ipak idealizirana pogleda na hrvatsko-muslimanske odnose, koji su trebali biti nosivi element bosanskohercegovačke državnosti povezane s Republikom Hrvatskom u svojevrsnu državnopravnu cjelinu. Taj se projekt djelomično, najprije preko Washingtonskoga, a potom i Daytonskog sporazuma, pokazao neprovediv i potpuno nefunkcionalan pa se funkcionalnije rješenje održivosti BiH može nazrijeti tek u njezinu federalnom uređenju tri jednakopravna konstitutivna naroda.

Studija je pisana u predvečerje raspada jugoslavenske države, a opaske i političke zakonitosti što ih je već tada zapazio Katalinić, koju godinu kasnije ostvarile su se na terenu. Naime, povezivanje muslimana s Hrvatima vodilo je BiH iz Jugoslavije, a time i ispod srbijanske prevlasti, što se pokazalo nakon referenduma o nezavisnosti. Približavanje pak muslimanske politike Srbima vodilo je nestanku te države ili pak njezinoj podjeli, što je također kasnije pokazalo vrijeme. Naime, zahvaljujući toj politici nije bilo mogućnosti da se ustroji zajednička hrvatsko-muslimanska obrana, a gubitak prostora i pokušaj da se on nadoknadi od Hrvata doveo je čak i do međusobnoga muslimansko-hrvatskoga sukoba.

Muslimanska prosrpska politika, koju danas pokadšto javno demonstrira akademik Muhamed Filipović vodi podjeli BiH na srpski i muslimansko-bošnjački dio, što se sve snažnije osjeća i u politici službenoga Sarajeva. Katalinićeva studija o žrtvama Drugoga svjetskog rata neopravdano je zapostavljena u hrvatskoj viktimologiji i demografiji. Njegova istraživanja nisu samo pokazala da su mitovi o navodnim brojkama srpskih žrtava smišljeno producirani kako bi se što dulje Hrvate moglo držati u pokornosti, nego su pokazala da su hrvatske žrtve znatno brojnije od srpskih, čime je skinuta velikosrpska kleveta o genocidnosti hrvatskoga naroda. Posebno vrijedna su Katalinićeva upozorenja na manipuliranje brojkama u popisima pučanstva, što je bila karakteristika prve kao i druge Jugoslavije, a onda se iz razlika u tim brojkama izvodio ukupni broj žrtava pojedinih naroda.

Nu Katalinić je kritikom metoda dotadašnjih istraživača, a ponajprije ozbiljnih znanstvenika - Kočovića i Žerjavića, pokazao smišljeno i proračunato manipuliranje brojkama žrtava, kako bi se što uspješnije prikrio jugokomunistički genocid počinjen nad hrvatskim narodom, nakon razaranja njegove države.

Mate Kovačević


Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisućudevetsto četrdeset i pete

Prosudba knjige: fra Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« - Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac – Čitluk, 2014.

U ruci držimo naoko malu knjigu. Gledano po stranicama i u odnosu na knjige koje je pisala komunistička strana, to je tako. Međutim, ovo je zapravo velika knjiga. Govor je o sudbonosnim danima za nas i za našu domovinu, iz prve ruke. Vrijeme je to zgusnutog mučeništva, vrijeme koje stvara povijest. Pohodilo nas je tamo između 1940. i 1950.

Uz pretisak ove knjige priložena su i dva članka koja o njoj govore s vojne, Damir Šimić, i s književne strane, Krešimir Šego. Ja ću, pak, sada nastojati o njoj progovoriti sa strane mučeništva. I piscu i svima drugima puno bi teže bilo sve ovo izdržati da nisu posjedovali vjeru u svoga Boga, onu vjeru koja čuva nadu kad je i gusti, ljepljivi mrak.

U ovoj knjizi svakako treba zamijetiti njezinu posvetu: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisućudevetsto četrdeset i pete«. Pa onda nabraja njihova imena poredana danom rođenja. Sve završava riječima: »Tada preostali: Brat Janko«. I kada je dovršio čitavu knjigu, onda mu se čini da je još mnogo toga ostalo neizgovoreno te se nada da će netko od mlađih izdanaka iz tih krvavih vremena nastaviti rasvjetljavati ih. I zapade, evo, to nas, iako ni mi nismo tako mladi. Plod je to potpune nebrige država s obje strane granice da naprave ono što spada na njih. Dapače, one to na sve načine priječe. Nije ih briga ne samo za one koje fra Janko spominje, nego i za stotine tisuća njih. Fra Janko, pak, iako se sjeća svih, poimenično spominje sljedeće pobijene hercegovačke franjevce: fra Marka Barbarića, fra Filipa Gašpara, fra Radoslava Glavaša, fra Ćirila Ivankovića, fra Bonu Jelavića, fra Maksimilijana Jurčića, fra Julijana Kožula, fra Žarka Leventića, fra Slobodana Lončara, fra Svetislava Markotića, fra Pašku Martinca, fra Martina Soptu, fra Valentina Zovku, fra Zdenka Zubca. Njih 14, poput 14 postaja puta križa. A ova knjiga je kao njihovo uskrsnuće, jer su oni zaista u njoj uskrsnuli. Saznali smo za mnoge pojedinosti kojih nema na drugim stranama. Hvala Bogu da ih se fra Janko tako živo i tako pomnjivo sjeća nakon dugih desetljeća u kojima nikada nije znao je li i dalje sljedeći na redu. Jer, nečovječni komunizam bio je u svom punom cvatu.

Prisjetimo se da su prvi kršćani neizmjerno cijenili svoje mučenike. Tertulijan je čak izjavio da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Stavljali su ih za uzor, zapisivali što se i kako s njima dogodilo. Oni su krijepili zajednicu, činili je čvršćom i izdržljivijom. Iako nevjernici, znali su to i komunisti pa su žestoko priječili govor o našim pobijenima i našim mučenicima. Unatoč tome fra Janko se usudio i u to vrijeme započeti s ovim zapisima. Malo ga je »smelo« ukazanje Kraljice mira u župi Međugorje jer se dao na pisanje o njemu, ali je kako tako dovršio barem ovaj dio svoga djela. Tako on kaže. Ja bih naprotiv rekao da mu je to pomoglo. Svatko onaj tko je shvatio što navješćuje Kraljica mira bolje je shvatio i poruku svojih pobijenih. Oni i Kraljica mira nikada nisu bili daleko. Možda se ona upravo zbog toga i ukazala u ovim našim krajevima, možda, znat ćemo to jednoga dana gore na nebesima.

Hrvatski puk progonile su obje Jugoslavije. Fra Janko to jasno naglašava. Pri kraju jedne vojnik je na vojničkoj službi, pri početku druge franjevac i svećenik na početku svoje službe. Obje mu umalo nisu došle glave. U onoj prvoj čuvao se da negdje uludo ne izgubi glavu, ali se nije mogao čuvati od njemačkih bombi kada je ona mislila krenuti svojim putem. Ona druga uhitila ga je prvom prilikom i povela prema rijeci da ga ubije i baci u nju. Spasio ga je prijatelj musliman. Isto se dogodilo i kada je bio utamničen i trebao završiti duboko ispod ledine. Ljudskost se uvijek isplatila, čak i kad si pred zločincem. Tako ga po zlu poznati Ćazim Dizdarević u Ljubuškom savjetuje kako će se čuvati. Neki među stražarima, očito s više ljudskosti u sebi, iskazuju mu trenutke poštovanja i pomažu mu koliko je tada u njihovoj moći.

Nezahvalno je između pobijenih franjevaca izdvojiti nekoga od njih. Ipak bih to učinio za fra Pašku Martinca. Tražeći uhićenog fra Julijana Kožula, s kojim je službovao u Veljacima, i sam je uhićen i pritvoren, najprije u Vitini, a onda u Ljubuškom. O njegovim posljednjim časovima fra Janku priča »isljednik« Pero Jelčić i stražar, neki Rako. Jelčić mu je ljutito govorio da mu je fra Paško na toj istoj stolici gdje on, fra Janko, sada sjedi održao neku »drsku propovijed«. Uvjeravao ga je da je on kao mlad zabludio u svome vjerovanju, a na kraju mu je rekao. »Ti, mladiću, meni se čini, ni u Boga ne vjeruješ«. Završio je time da ta usta više nikada ne će izustiti takvu glupost. Rako je pripovijedao da je fra Paško putem stalno govorio da idu svome Bogu u krilo te zvao neke svete, očito je molio litanije. U trenutku samog strijeljanja uzviknuo je: »Živio Krist Kralj«. Ako je bilo ovako, a nemamo razloga ne vjerovati ni jednom ni drugom partizanu, onda je fra Paško pravi mučenik. Ubijen je iz mržnje prema vjeri i taj čin primio je na kršćanski način. Nadajmo se da će ga Crkva jednoga dana službeno takvim proglasiti. I za njega i za sve druge otvoren je 2007. postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Velik je to posao i drugo će trajati, ali neka samo jedan, a bit će ih zacijelo više, među njima bude proglašen blaženim i svetim on je svojim mučeništvom osvijetlio žrtvu svih ostalih i čitavog puka Božjeg.

Fra Janko se u ovoj svojoj knjizi ne libi donijeti i suprotne fratarske primjere, imenom i prezimenom. Spominje tako fra Petra Bakulu koji je po svojoj naravi volio »plivati« te je uspostavio i neke nejasne vezice s partizanima. Jedne nedjelje nakon pučke sv. mise prisilili su vjernike na zbor. Bile su neke »glavešine« i taj fratar. Mislili su ga iskoristiti da zavedu narod. Fratar je započeo riječima: »Hvaljen Isus i Marija«. Nitko mu nije otpozdravio. Svi su šutjeli kao grob, što bi u drugim prilikama naravno bilo nezamislivo. Prijevara je propala, narod je pobijedio.

Na dosta mjesta u knjizi se spominje glad. Nije ona bila plod slabosti tadašnje hrvatske države, već sabotaže partizana i četnika. Njima je bilo svejedno udaraju li na vojsku ili narod. Zbog toga su komunikacije bile prekinute i glava se nosila u torbi kad se njima putovalo. Iskusio je to i fra Janko. Poput drugih svojih vjernika iz župe Rasno išao je prema Zagrebu i Slavoniji da bi priskrbio kruha za sebe i druge. On je uspio sačuvati glavu unatoč četničkom prepadu, dok neki nisu. Nastavljalo se to i dalje. Komunizam nije gledao na svoje podanike, on je gledao samo na sama sebe. Podanike je zapravo mrzio, jer je vidio da ne pristaju uz njegovu zločinačku ideologiju. Osim glađu, progonio ih je i prisilnom sadnjom biljaka koje u našim krajevima nikako nisu uspijevale a ti si morao donijeti njihov urod, progonio ih tamnicom i ubojstvima. Nikada se nije znalo što donosi dan, a što donosi noć. Pravo mučeničko vrijeme.

Oni sa strane su odlazili, a zločin su nastavili činiti domaći, naravno predvođeni zločinačkom vlašću. Fra Janku često nije jasno kako se to događa. Ističe primjere Franje Gadže i Ivana Granića koji je čak nekada bio širokobriješki đak. Čudi se i debljini njihova obraza. Kad su ga komunisti uhićivali u Vitini, tada su ga temeljito i opljačkali. Kasnije je viđao svoje stvari na pojedincima ili u njihovim rukama. Njima je to bilo prirodno i nisu se stidjeli kada bi ga susreli. Govorili su da grade »svijetli socijalizam«, kojeg kasnije prozvaše »socijalizam s ljudskim licem«.

Prava bi šteta bila da se nije pojavila ova memoarska knjiga. Povijest je u njoj prikazana onakvom kakvom se zaista dogodila, a ne onakvom kakvom su je htjeli proglasiti komunisti. Fra Jankove riječi potvrdila su i iskapanja masovnih grobnica na području Ljubuškoga. Do sada je pronađeno i otkopano 60-ak tijela, a ima ih još. Mučenički franjevci i mučenički hrvatski puk sve su to izdržali. Dobro bi bilo da jednoga dana tako pričaju i o našim mukama u ovo tzv. suvremeno vrijeme, vrijeme, kažu, napredka, zapravo nazadka.

Miljenko Stojić


Da se ne zaboravi...

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU U HERCEGOVINI

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi zločini nad hercegovačkim Hrvatima dogodili su se i prije 10. travnja 1941., odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Naime, odmah nakon 06. travnja 1941. i njemačkog napada na kraljevinu Jugoslaviju četnički su elementi počinili stravične zločine u Ilićima i Čapljini, što je, na žalost, u narednim danima dovelo do odmazdi novoformirane ustaške vlasti.

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

Već 1943.god. partizanske jedinice iz Biokova i Imotske krajine prelaze u Hercegovinu te pljačkaju i teroriziraju pučanstvo.

U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.

Partizani su poharali i planinsko područje između Čvrsnice i Vrana pljačkajući pastire, oduzimajući im blago i hranu.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U ljeto 1944.god stravičan zločin dogodio se u selu Paklinama u duvanjskom kraju. Partizani su tada prvo mučili, zatim pobili 18 seljaka (od toga 3 žene) iz sela Vedašića koji su krenuli u potragu za svojom stokom, prethodno otetom od partizana. Najstariji od njih Ivan Miškić imao je 58 godina, a najmlađi Blaž Bilić samo 18 god.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U siječnju 1945.god partizani su u Posuškom Gracu upali na „silo“ i zarobili petoricu mladića. To su bili Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.). Odveli su ih u Mamiće te ih postrijeljali kod mamićkoga groblja.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

Komunističke vlasti su nakon završetka rata nastavile sa zločinima započetima u ratu, pogotovo su se obračunavale sa škriparima, članovima njihovih obitelji i jatacima (ljudima koji su im donosili hranu, te ostale potrepštine).

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva - // - ( - // - )
3. Mila - // - ( 19 god. )
4. Zora - // - ( 17 god. )
5. Ivan - // - ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

8. studenog 1947. god. komunisti su počinili stravičan zločin u selu Drinovci. Uhitili su Dragicu Glavaš ženu škripara Ante Glavaša . Mučili su je na razne načine kako bi rekla gdje se nalazi njen muž, što ona uopće nije znala. Tada su okupili mnoštvo naroda ispred crkve u Drinovcima, te je osudili na smrt strijeljanjem. Ubio ju je Petar Marinović Perica pucnjem u zatiljak. Njezin muž Ante ubijen je u blizini Crvenica kod Tomislavgrada.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković dogodio se u Izbičnu pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947.god. Dragicu, ženu pok. Mile, odvode na Svi Svete 1947. na crnačke Cerove Doce u Spržića kuću gdje je bio zatvor i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i pre hladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete“ da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

Komunističke vlasti žestoko su se obračunavale sa škriparima bivšim hrvatskim vojnicima koji se nisu željeli predati. Jedan od takvih bio je i Benedikt Benko Penavić iz Širokog Brijega. Bio je fakultetski obrazovan i još od gimnazijskih dana bavio se politikom. Prošao je Bleiburg i Križni put te stigao do Sarajeva. Ne mogavši se pomiriti sa zarobljeništvom bježi iz Sarajeva i dolazi u rodni kraj. Tu se priključuje križarima pod vodstvom Bože Mandića i postaje jedan od glavnih vođa križarskog pokreta. 1947. god biva teško ranjen u okršaju sa komunistima, te je smješten u Vrljića pojatu u selu Bogodolu podno Čabulje. Za njega su se brinuli Jure, Manda i Frano Vrljić. Komunističkim vlastima izdao ih je Pero Čuljak iz Goranaca te je Benko otkriven i ubijen kao i njegovi domaćini. Glava mu je tri dana bila izložena na mostu u središtu Širokog Brijega, a lištički komunisti su se iživljavali stavljajući mu cigaretu u usta i igrajući kozaračko kolo oko njegove glave.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

Tad su ubijeni:

1. Ivan Kovačić ( 1925.)
2. Ivan Bakula (1926.)
3. Ivan Biško (1911.)
4. Jure - // - (1921.
5. Marijan Bošnjak Marjanica (1915.)
6. Ivan Marić Bili (1909.)
7. Jozo Karamatić Josa (1919.)

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

1. Ante Križić (1923.)
2. Mate - // - (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan - // - (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

Marko Barbarić


Poštovanim i dragim Hrvaticama i Hrvatima u domovini i izvan domovine

APEL ZA NOVČANU POMOĆ OBITELJIMA U NEVOLJI

Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Mir, radost i svako dobro od Uskrslog Gospodina vama, vašim obiteljima i svim vašim dragima!

Obraćam Vam se s velikim poštovanjem i zahvalnošću u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge, s jednom usrdnom zamolbom!

Naime, kao što Vam je, vjerujem, već i poznato, Hrvatski pokret za život i obitelj je udruga osnovana na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine.

Zauzimamo se, miroljubivim i demokratskim sredstvima, na temelju katoličkog i univerzalnog morala, za apsolutnu zaštitu svakog ljudskog života, od začeća do prirodnoga kraja, kao i za sve druge duhovne i moralne osobne i obiteljske vrijednosti, za pravdu i neotuđiva ljudska, obiteljska i narodna prava. Također, posebno za pomoć obiteljima sa većim brojem djece. Za cijelo vrijeme svoga djelovanja materijalno smo, uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi, sve na volonterskoj osnovi, maksimalno pomagali ljudima u nevolji, posebno u teškim problemima tijekom Domovinskog rata.

Na našu veliku žalost, a kao što i sami znate, prilike u domovini Hrvatskoj i u hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, i dalje su jako teške, a mogućnosti pomoći sve manje. Nama se, posebno u ovo predblagdansko vrijeme, mnoge obitelji u nevolji obraćaju za pomoć, pa tako i obitelji pojedinih hrvatskih branitelja koje vrlo teško žive, pa nam je vrlo teško ako im ne možemo ništa pomoći.

Stoga Vas, dragi prijatelju/ice ponovno usrdno molim, iako znam i vjerujem da Vam se mnogi obraćaju, da ste Vi i do sada puno pomagali, da i ovoga puta, pred ovaj veliki blagdan Uskrsnuća Gospodinova, u danima blagoslovljenog velikog vremena korizme, opet razmislite možete li uložiti i najmanji novčani prilog za ljude i obitelji u nevolji, putem naše udruge, jer baš ništa ne tražimo za sebe, niti smo ikada tražili, niti za sebe nešto koristili, osim minimalnih sredstava za pokrivanje troškova ureda.

Računi naše udruge su:

- kunski žiro račun:

Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (kod PBZ): HR85-2340009-1100203060

- devizni račun (IBAN):

Vlasnik računa: Hrvatski pokret za život i obitelj
Broj računa (IBAN): HR85-2340009-1100203060
SWIFT (BIC): PBZGHR2X
Ime i adresa banke:
Privredna banka Zagreb
Radnička cesta 50
HR-10000 Zagreb
Croatia

Svi potrebiti pomoći koje ćete razveseliti za ovaj veliki blagdan Uskrsa, bit će Vam, zajedno s nama, neizmjerno zahvalni, uz usrdne molitve da Vama i Vašoj obitelji uistinu bude Sretan i blagoslovljen Uskrs, kao i cijela životna budućnost!

Neka nam uvijek živi sretna i blagoslovljena domovina Hrvatska, kao i svi Hrvati i Hrvatice sa obiteljima, u domovini i izvan domovine u cijelome svijetu, uz Božji blagoslov!

S najvećim poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju u Kristu, Sretan i blagoslovljen Uskrs od srca Vama i svim Vašim dragima želi, sa svojom obitelji

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj


Je li Korizma danas izgubila svoje značenje?

Još uvijek se rado prisjećam pjesme iz djetinjstva koju su, idući blatnjavim seoskim putem, upravo kroz korizmu, znali zapjevati momci u mom posavskom kraju: "Oj korizmo ni'ko te ne kaje, samo parok (župnik) koji misu daje!" Ovo i ovakvo pjevanje imalo je i ima višestruko značenje. Prvo: pjevanjem su svjesno željeli pokazati da su oni upravo ti "revolucionari", koji do crkvenih propisa ne drže baš previše! Crkva upravo preporučuje da u korizmenom vremenu treba izbjegavati javne veselice, svatove i zabave. I drugo: bio je to svojevrsni protest. Tu su pjesmu najradije pjevali oko crkve kako bi ih i župnik čuo. Gotovo za ne povjerovati da je u katoličkoj Posavini takvo što moguće! Da, i to se dešava. Tome u prilog navodim i činjenicu da upravo u Posavini svatovi, kad se malo ponapiju ili pak "žene kad idu po ruvo", najradije pjevaju "masne pjesme" upravo dok prolaze pokraj župne crkve.

Pitao sam pametnije i iskusnije ljude kako to treba protumačiti? Svi su istog mišljenja da i mali čovjek ponekad želi pokazati da se ne boji "jačeg i moćnijeg", pa makar i uz pomoć nekoliko promila alkohola u krvi. A taj "jači i moćniji u selu" je obično župnik. Župnik u našim bosanskim selima još uvijek ima važnu i utjecajnu ulogu. Zapjevati župniku pod prozorom ili prevariti župnika za vjenčanje u nekim se posavskim mjestima smatra "specijalitetom"!

No, vratimo se mi našoj zadanoj temi i pokušajmo odgovoriti na pitanje: je li korizma u našem vremenu izgubila svoje prvotno značenje? Usuđujem se javno ustvrditi da - nije! Izuzetaka je uvijek bilo i bit će! Naš čovjek, osobito onaj u Bosni i Hercegovini, i kad ode iz svog rodnog kraja on ostaje, u velikoj većini, vjeran svojoj vjeri i običajima. Ovo govorim kao svećenik koji je trećinu svog života proveo u svijetu družeći se s našim ljudima. Rijetki su narodi u Europi, koji toliko drže do tradicije, kao što je to upravo naš hrvatski, katolički narod! Mnogi će reći da je tradicija slična pepelu ispod kojeg se ne vidi žar vjere. Pa ipak, ako to uzmeš našem čovjeku, što će mu onda ostati? Mišljenja sam da na tradiciju treba nadograđivati živu vjeru.

Što je s korizmenim običajima?

Naš je čovjek još uvijek vjeran običajima svojih pradjedova, kako u domovini, tako i u tuđini. Post, molitva, djela ljubavi, češće pohađanje svete mise, pučke pobožnosti: molitva krunice i Križnoga puta, sakramentalne ispovijedi, poučavanje odraslih u vjeri, osobna izmirenja... Sve su to plodovi čvrste vjere naših ljudi. Kako je teško "kroničnim" pušačima odreći se pušenja kroz čitavu korizmu? Kako je teško ljudima, koji vole popiti, odreći se alkohola, kako je teško postiti o kruhu i vodi, pa makar to bilo samo srijedom i petkom u korizmi! Pa ipak u našem narodu takvi nisu rijetki. Kako je lijepo vidjeti u našim crkvama, kako u domovini tako i u svijetu gdje se okupljaju naši ljudi na Bogoslužje, upravo u korizmenom i božićnom vremenu duge redove pred ispovjedaonicama onih koji žele okajati svoje grijehe! Nijemci, Austrijanci, Švicarci ne mogu se čudom načuditi! Našem narodu treba još reći da post mora imati i socijalni karakter. Novac, kojeg sam uštedio na osobnom postu, darovat ću nekome komu korizma traje gotovo čitavu godinu, koji je više gladan nego sit. Stručnjaci tvrde da su od trojice ljudi na svijetu - dvojica gladni! Prazniti se od tjelesne hrane, a ispunjavati se više Riječju i milošću Božjom!

Cvjetnica

Korizmena strogoća i ozbiljnost potrajali bi sve do Cvjetnice. Na Cvjetnicu se smjelo malo i proveseliti. Na Cvjetnicu započinje sveti tjedan! Djevojke i snaše ustajale bi se rano u zoru i odlazile u šumu nabrati poljskog cvijeća i zelenila da nakite seoske bunare, ali isto tako i da se umiju mirišljavom vodom. Ona tog dana ima posebne moći u pomlađivanju. Mlade su snaše na đeram vješale bogato ukrašene otarke (ručno izrađivane ručnike), a drvene kante za grabljenje vode kitile bi najfinijim poljskim cvijećem. To je isto vrijedilo i za kantu za vodu u kući iz koje se pila voda. U kasno doba noći, kad je selo pozaspalo, momci bi činili različite nepodopštine po selu, osobito po dvorištima i kućama u kojima su stanovale djevojke dozrele za udaju. Što je bilo više nereda značilo je da djevojka ima više prosaca! Momci su s jednog kraja sela donosili drvene kapije u drugi kraj sela i stavljali ih na bunar tako da domaća čeljad nije mogla vode za piće zagrabiti. Na đeram bi objesili sepet s mačkom koja se u zoru počela derati u želji da je spuste dolje... Po sokaku bi bacali pljevu ili piljevinu tako da su djevojke imale u rano Cvjetno jutro pune ruke posla dok su dvorište dovele u red. Oni mlađi išli su na veliku, a stariji na ranu misu.

Vjenceslav Janjić


V. MACELJSKI KRIŽNI PUT "STOPAMA POBIJENIH"

U subotu 5. travnja župa Đurmanec i Udruga Macelj 1945. tradicionalno su organizirali Križni put "Stopama pobijenih" od Đurmanca do Maclja. I pored kišovitog vremena, višesatno pješačenje i molitva, okupilo je oko tristotinjak hodočasnika iz Zagreba, Varaždina i Hrvatskog Zagorja.

Prva postaja Križnog puta je željeznička stanica Đurmanec, gdje su početkom lipnja 1945. zarobljeni civili i razvojačeni vojnici iskrcavani i tjerani na svoj posljednji marš smrti u Maceljsku goru, prema mjestima pogubljenja. Taj put vodi pored župne crkve sv. Jurja, prema mjesnom groblju gdje je 1945. bio logor i potom u smjeru Donjeg Maclja, prema stratištima u Smiljanovoj Grabi i Lepoj Bukvi. Krajnja postaja je grobnica žrtava pored crkve Muke Isusove dovršene i blagoslovljene 2007. godine na spomen svim maceljskim žrtvama.

Macelj je najveće stratište hrvatskog svećenstva i civila u današnjoj Republici Hrvatskoj. Iskopane lubanje s prostrijeljenim ili razbijenim potiljkom, udovi žrtava vezani žicom i ostaci osobnih stvari žrtava, dokaz su teških komunističkih zlodjela u maceljskoj "Gori zločina". Popis svećenika na grobnici u Macelju nedvojbeno ukazuje na opseg tragedije egzodusa hrvatskog naroda, od Hercegovine, srednje Bosne, Srijema, Slavonije, Primorja, sve do Marije Bistrice. Macelj je najveće stratište u Republici Hrvatskoj po do sada 1.163 dokazanih i dostojno pokopanih hrvatskih žrtava komunizma. Macelj je ujedno i najveće stratište katoličkog svećenstva u Republici Hrvatskoj. Okruženje oko jame IVd u Lepoj Bukvi doslovno je sveto tlo, natopljeno mučeničkom krvlju, jer su tu okrutno poubijani ukupno 21 svećenik, franjevac i bogoslov te gurnuti u zajedničku jamu. Učinio je to poznati partizanski krvnik u noći 4./5. lipnja 1945.

Križni put moli se prema tekstu fra Bonaventure Dude, koji je napisan 2008. g. za maceljske mučenike. Tekst povezuje Muku Kristovu s trpljenjem žrtava okrutnog boljševizma i zločinačkog komunizma. Ubojstva svećenika bila su posebna partizanska praksa i to se ne smije zaboraviti. Maceljski križni put hodočasti se pod imenom "Stopama pobijenih", upravo kako bi se uočila veličina tragedije hrvatskog naroda poslije Drugog svjetskog rata i krvavog pokolja u Maceljskoj gori, povezanog sa stradanjima civila i katoličkog svećenstva od Hercegovine, Srijema, Srednje Bosne, Primorja, sve do Hrvatskog Zagorja.

Na kraju križnog puta u Crkvi Muke Isusove župnik fra Vlado Mustač služio je svetu misu za sve maceljske žrtve, sa prisjećanjem svih žrtava križnih puteva poslije Drugog svjetskog rata te svih žrtava hrvatskih branitelja u obrambenom Domovinskom ratu. Molilo se i za prošle godine preminulog Stjepana Brajdića, prvog predsjednika Udruge Macelj 1945., svjedoka zlostavljanja od komunističkog režima poslije Drugog svjetskog rata. Na križnom putu sudjelovali su mnogi članovi Udruge Macelj 1945. s novoizabranim članovima Središnjeg odbora i novim predsjednikom dr. Stjepanom Bačićem. Poslije mise dr. Stjepan Bačić u društvu članova Udruge Macelj 1945. posjetio je područje Ilovec, stratište gdje su iskapane žrtave 1992. godine.

Damir Borovčak


ZLOČINAČKA OZNA

Što povezuje Budimira Lončara, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca? Ova trojica dugovječnih jugoslavenskih i hrvatskih političara svoje su karijere pri kraju i neposredno nakon Drugog svjetskog rata počeli u Ozni – Odjeljenju zaštite naroda, kako se tada zvala Titova tajna politička policija.

O povijesti Ozne upravo je izašla knjiga u izdanju Večernjeg lista pod naslovom “Teror narodu” autora Williama Klingera. Knjiga je time aktualnija jer je u Zagrebu upravo počelo suđenje Boljkovcu za zločine Ozne na karlovačkom području neposredno nakon rata.

Ozna djelovala iz sjene

Kako autor napominje, Ozna nije nastala radi borbe protiv okupatora jer je za to već postojala cijela organizacija NOP-a u čijem je sastavu djelovao obavještajni aparat i posebne jedinice egzekutora koje su provodile represiju prema ciljanim skupinama ili pojedincima mimo samog borbenoga djelovanja. Partizani, organizacije KPJ na terenu, mreža NOO-a, pa i sami vojni sudovi te i Komisija za otkrivanje ratnih zločina neprijatelja i njegovih pomagača, osnovana već 1943., služe borbi protiv sila Osovine i njihovim saveznicima na prostoru Jugoslavije. Naravno, da joj se prikrije prava funkcija, njen se prvi odsjek bavio špijunažom neprijatelja na neoslobođenom području, međutim puno je važniji bio drugi koji je na područjima pod partizanskom kontrolom raskrinkavao “unutarnjeg neprijatelja”.

Kako piše autor, prvi spomen organizacije s tim imenom datira još iz listopada 1943. prilikom ustrojavanja Osmog dalmatinskog korpusa, izravno podređenog Titovu Vrhovnom štabu. Iz dinamike i tajminga jasno je protiv čega se ona upućuje i ustrojava: u jesen 1943. kolabirao je talijanski okupacijski sustav u Dalmaciji i Hercegovini, a Tito se pribojavao jačanja četnika na tom prostoru, posebice u slučaju angloameričkog iskrcavanja na jadranskoj obali. Četnici su još uvijek smatrani prosavezničkim gerilskim pokretom, a naravno, teško da se eventualno iskrcavanje zapadnih saveznika moglo proglasiti neprijateljskim aktom. Ozna dakle treba djelovati zakulisno i iz sjene jer se njeno djelovanje ne može javno promovirati u kontekstu vojnog saveza između Staljina, Churchilla i Roosevelta kojemu se, naravno, htio priključiti Tito.

Sličnu situaciju, nastavlja Klinger, imamo i u Sloveniji, gdje je po ocjenama samih pripadnika VOS-a, obavještajno-represivne službe OF pod direktnom kontrolom CK KPS-a, njihov glavni cilj i rezultat bio onemogućivanje djelovanja nekomunističkih, odnosno prosavezničkih antifašista u Sloveniji. Klinger naglašava: “Zanimljivo je da su svi Titovi koraci prema stvaranju centraliziranog obavještajnog aparata iz kojega će 1944. proisteći i okosnica nove Jugoslavije iskušani u Hrvatskoj. Dok se u Bosni vode glavne borbe i tamo je čitavo vrijeme sklonjen Titov VS, istovremeno se čitav kreativni napor prema stvaranju države novog tipa okreće prema hrvatskom GS-u. Kako se ogroman dio NOB-a vodio na teritoriju NDH, jasno je u Hrvatskoj da je svaki politički poraz jugoslavenskih komunista koje je Tito vodio mogao biti fatalan za čitav pokret te se glavna politička borba Titova pokreta zapravo vodila u Hrvatskoj, a vojna u Bosni, koja je opet bila u sastavu NDH.

Podržavali ustanke

U isto vrijeme Tito kao prvog šefa špijunskog odjela Ozne postavlja Dalmatinca Maksa Baću koji je preuzeo vlast u Dalmaciji nakon talijanske kapitulacije te naknadno organizirao Titov dolazak na Vis i kao takav imao najprisnije kontakte s engleskom vojskom te se iz toga opet vidi tko je za Oznu bio “glavni protivnik”. Kada je nakon Beogradske operacije u jesen 1944. Titova vlast definitivno utvrđena, Ozna postaje instrument revolucionarnog terora koji je u prvim mjesecima nakon oslobođenja bio masovan i nesistematičan, gotovo stihijski, što se opravdavalo kao obračun naroda protiv “izroda”, odnosno neprijateljskih “pomagača” i “petokolonaša” kategorijama u koje su uključivali sve one koji stvarno ili potencijalno nisu priznavali Titovu vlast te je tako stradao veliki broj ljudi koji u okupacijskom sustavu nisu imali nikakve uloge.

Golem broj kolateralnih žrtava posljedica je Titova modusa operandi koji je pretpostavljao korištenje istražnih organa, odnosno procesa samo u obavještajne ili propagandističke svrhe dok je za masovno djelovanje pribjegavao masovnom teroru.

Ozna je odgovorna za masovna ubojstva nakon završetka borbi na jugoslavenskom ratištu i uvođenja terora nad masama što je rezultiralo posvemašnjim uništenjem bilo kakvog organiziranog otpora Titovoj vlasti već u prvim poslijeratnim mjesecima. Krajem siječnja 1946. ona je i službeno ukinuta te se iz njezina vojnog kontraobavještajnog odsjeka formirao KOS, a od drugog Udba.

Ipak, u kontekstu zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada, Tito je prepoznao priliku za nastavak podrške i koordinacije ustaničkih pokreta širom Sredozemlja pa je najbolje operativce Ozne rasporedio u službu vanjskih poslova pri kojoj je osnovao SID. Velika većina jugoslavenskog vojnog i civilnog diplomatskog osoblja potekla je iz Ozne te joj je primarno djelovanje bilo operativno-obavještajne prirode u razdoblju 1946. - 1948. kada je Titova Jugoslavija predstavljala prethodnicu komunističkog bloka.

Zvonimir Despot/VL


slobodnadalmacija.hr, 5.4.2014.

Ćirilica je u Vukovar došla s tenkovima

Predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić, branitelj s Trpinjske ceste, bivši logoraš, čovjek koji je Hrvatsku podijelio na “vukovarsku” i “nevukovarsku”, ovih je dana na svojevrsnoj “referendumskoj” turneji kojom pokušava “izmjeriti puls” braniteljske populacije, vidjeti kako diše oko referenduma o kojemu, tvrdi, “u javnosti ima puno negativnih stvari koje ne odgovaraju istini”. Što im Josić želi reći, što ima poručiti hrvatskoj javnosti?

Prema najnovijim informacijama, referenduma ‘o ćirilici’ u Vukovaru će biti, nakon izbora ze EU parlament. Što očekujete?

- Očekujemo da referendum bude raspisan. Prikupljen je dovoljan broj potpisa, pitanje nije neustavno, jer je bilo 70 godina u hrvatskom ustavu, i nitko nije govorio ni da je diskriminirajuće niti protuustavno. Zašto bi takvo bilo danas?

Zar nije riječ o ustavnoj obvezi koja proizlazi iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina?

- Naravno, ali se provodi na temelju neispravnih podataka. Mi svi znamo da popis stanovništva u Vukovaru nije vjerodostojan.

Kako se može provoditi jedan zakon po nevjerodostojnim podacima?

- Utvrdili smo da su na popisu i ratni zločinci koji se nalaze na dugogodišnjoj robiji u Srbiji i koji nikad, od postanka hrvatske države, nisu bili ovdje. Međutim, to apsolutno nikog ne zanima. Ni sud, ni Ministarstvo uprave, ni predsjednika države, ni premijera. Oni vjeruju tom popisu i ne misle da treba nešto poduzimati. Iako su, recimo, u Vrgorcu vrlo lako napravili provjeru i eliminirali one koji su se neutemeljeno našli na popisu. U Vukovaru se to ignorira. Zašto, pitajte njih.

Zašto to niste pitali premijera kad ste s njim razgovarali? Valjda je ipak bilo dobre volje da se nesuglasje riješi mirnim putem, a ne provociranjem nereda i podizanjem tenzija?

- Ne znam na koji nered mislite?

Pa, recimo, na Dan sjećanja u Vukovaru, 18. studenoga prošle godine.

- A što se dogodilo?

Mislite da je normalno u jednoj civiliziranoj, demokratski uređenoj državi blokirati državni vrh u slobodnom kretanju vlastitom državom, formirati dvije kolone sjećanja, ‘vukovarsku’ i ‘nevukovarsku’, sabotirati i poniziti predsjednika i premijera koji su se došli pokloniti žrtvama?

- Trebalo ih je i više poniziti. Čujte, ako imate državni vrh koji niti podržava niti cijeni narod, zašto bi narod njega cijenio?

Ovisi što pod narodom podrazumijevate. Osim toga, ćirilica nije ekskluzivno srpsko pismo.

- Kao prvo, time nagrađujete sve one zločince i silovatelje koji žive u gradu, a nisu procesuirani. Drugo, ćirilice nikad nije bilo u Vukovaru, došla je na tenkovima, ona je simbol rata i stradanja.

Prije bi se moglo reći da im je nagrada svojedobna masovna abolicija, neprocesuiranje zločina za koje postoje i danas živi svjedoci... Zar to ne bi trebao biti vaš prioritet?

- Kako im nije ćirilica nagrada?! Došli su u grad, pobili su narod, napravili masakr i dobili, kao nagradu, pravo na dvojezičnost. A što se tiče zločina, od kraja Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je opstruiralo njihovo procesuiranje.

Jeste li i vi, kao Stožer ili pojedinci, podnosili prijave?

- Jesmo, ali to nikoga ne zanima. Podnijeli smo dvije kaznene prijave Ustavnom sudu, i već godinu dana je prošlo i ništa...

Radi li se o prijavama protiv konkretnih osoba?

- U ovom trenutku ne, podneseno je puno prijava, ali one stoje u ladicama.

Zašto niste podnijeli prijave protiv konkretnih osoba?

- Evo, zašto. Zarobljena su dva pripadnika ZNG-a na Sajmištu. Svakodnevno su maltretirani, prebijani, i jednu večer su izvedeni obojica da iskopaju raku. Kad su je iskopali, tu ih večer nisu strijeljali, nego su ih vratili u podrum. Sutradan, dolaze po jednog, odvode ga, čuje se pucnajva i taj se više nikad ne vrati.Došla je mirna reintegracija, i taj drugi koji je preživio ispriča policiji gdje je raka koju su kopali, tko ih je odveo, i kako se njegov suborac više nije vratio. Policija otkopa raku, nađe tijelo, identificira žrtvu, ali nema dovoljno dokaza da počinitelja zločina osude. Ili, policija na Bajakovu uhiti pripadnika srpskih paravojnih formacija koji je silovao Vukovarku, privedu ga i ispitaju. Njegov odvjetnik traži da ga puste uz jamčevinu. Državni tužitelj se usprotivi, sudac ga pušta, prelazi granicu i nikad ne odgovara...

Kako će po vašem mišljenju Vukovar izići iz rata?

- Osnovni uvjet je da se nađu nestali. Ne možeš očekivati da ljudi budu s tobom dobri, a ti ne želiš reći gdje su zakopani njihovi najmiliji. Čak im se i plaća da otkriju gdje su grobovi, ali i to je uzalud. Treba procesuirati zločince. Strašno je kad vam dođe majka i kaže kako joj je osoba koja sada radi u Poglavarstvu odvela sina ili muža koji se više nisu vratili. Meni je, recimo, sudio vojni tužitelj ‘SAO Krajine’ koji sada radi u gradskoj upravi Vukovara.

Aboliran?

- Naravno, svi su oni abolirani.

Pretpostavljam da znate kada je proglašena abolicija?

- Ne zanima me kada se to dogodilo. Svi prebacuju krivnju na one druge. Opstrukcija je bila od svih vlada u ovoj državi.

Zašto niste reagirali i organizirali Stožer kada se donosio Ustvani zakon o manjinama ili kad je Gradsko vijeće Vukovara u svoj Statut unosilo odredbu o obvezi dvojezičnosti?

- U to vrijeme nisam bio u Hrvatskoj. Ne mogu odgovoriti na to.

Zar niste nikad o tome pitali prijatelje i suborce iz Stožera?

- Znate li vi kad se promijeni Statut vašeg grada, zna li o tome prosječni građanin? Braniteljska populacija je za dosta toga kriva što imamo danas jer smo dozvolili korumpiranim, pokvarenim političarima da upravljaju državom i da je upropaste. Hrvatska je pokradena,uništena, gospodarstvo je na koljenima, i nitko nije kriv.

Zar mislite da je braniteljska populacija u svemu tome apsolutno nevina?

- Ne, ne, ne tvrdim! Ima i među nama, što bismo rekli, onih koji su se prodali za ‘judine škude’. Naravno, naravno...

Zar Stožer razbijanjem dvojezičnih ploča pridonosi Vukovaru?

- Stožer je samo jednom organizirano skidao ploče, i to kad je tamo stajala policija. Sve ostalo, što se događa svako malo, s tim nemam ništa.

Nećete valjda reći da ne znate tko to čini?

- Naravno da znamo.

I to podržavate?

- Čujte, ako to ljudima smeta...

Zašto ne organizirate stranku i ne izađete na izbore, osvojite koji mandat, i participirate u gradskoj vlasti?

- Tko je rekao da to nećemo napraviti?!

Dakle, to planirate?

- Ne. Nismo nikad rekli da želimo biti politička stranka. Želimo biti korektiv, bez obzira koja je opcija na vlasti.

Što smjerate dalje?

- Čekamo saborsku raspravu i raspisivanje referenduma.

Ako referenduma ne bude, što onda?

- Kako ćemo na to odgovoriti, to vam ne mogu otkriti.

Zar vam razgovor kao opcija ne pada na pamet?

- Godinu dana smo tražili razgovor, zagovarali dijalog, i bili apsolutno ignorirani. I onda kad su došli u Vukovar, što smo trebali? Pljeskati, vikati ‘bravo, svaka čast’? Nemojte, molim vas!

Davorka Blažević

ZAŠTO

- Recite mi zašto u vukovarskoj policiji radi 60 posto Srba, zašto je među njima 15 do 20 milicajaca iz ‘SAO Krajine’? Zašto te ljude koji su abolirani nisu rasporedili na posao u Zagreb, nego su ih ostavili u Vukovaru, nama koje su oni odvodili po logorima?

Dočekat ćemo Šerbedžiju...

Što znači poruka Radi Šerbedžiji, u povodu najave da bi u Vukovar mogao dovesti Angelinu Jolie, da je Stožer spreman? Zar prijetite?

- Nije to nikakva prijetnja, nikoga mi nećemo dirati, samo smo htjeli pokazati Šerbedžijino licemjerje. On je pobjegao iz Hrvatske, a sada se skriva iza skuta slavne glumice, glumi nekakva demokratu i misli da ljudi to ne vide. Znate li kad se Rade Šerbedžija vratio u Hrvatsku? I nikad dosad nije bio u Vukovaru, niti se poklonio žrtvama, a sad koristi ime Angeline Jolie da bi se prikazao nečim što nije.

Ali, za što je to Stožer spreman?

- Mi smo spremni da ih dočekamo tamo. Bez brige, nitko se neće s nikim obračunavati, možda samo verbalno, nitko neće nikoga dirati.

S hrvatskim dresom u Borovo Selo

Srbi kažu da još nije sazrelo vrijeme da pripadnici njihove manjine uđu u kolonu sjećanja u Vukovaru, a za dvojezične table je sazrelo?! Iz Vukovara je protjerano 25 tisuća ljudi, pobijeno ih je pet tisuća, a grad je naseljen izbjeglicama iz SAO Krajine koji su dobili stanarska prava u kućama koje su gradili Vukovarci samodoprinosom. Uzimaju samo prava, ne i obveze. Zar nije strašno da kao Hrvat u Borovo Selo ne možeš u devet navečer otići u dresu hrvatske reprezentacije?


Tinolovka-news

BARBARI!?

Predsjednik vlade Republike Hrvatske, i Socijaldemokratske partije, Zoran Milanović, vođa Kukuriku-koalicije, nazvao je „barbarima“ preko pola milijuna hrvatskih građana koji su potpisali peticiju za održavanje referenduma o neuvođenju srpske ćirilice u Vukovaru, i najavio da takav referendum nikada neće biti održan, jer da bi to bilo barbarski. Zašto bi bilo barbarski nije objasnio. Barbarski je, međutim, kada manjina nameće volju većini, a što je manjina navikla činiti za vrijeme Titove Jugoslavije.

Našao se pravi da govori o barbarima, a potječe iz partije koja je pravni nasljednik barbara i barbarskih metoda vladanja, jer komunisti i boljševici koji su ih vodili bili su barbari, i tako su se i ponašali, to jest bez sućuti i milosti, bez poštivanja bilo koga i bilo čega, pohlepno, osvetnički, i egoistično, čak ni prema vlastitoj publici, proleterima ili radničkoj klasi, kojoj su se obraćali nisu pokazali solidarnost nego su nad njom vladali diktatorski, tako da se geslo komunističke partije „Diktatura proletarijata“ pretvorilo u svoju inverziju – diktatura nad proletarijatom.

Ustavni referendum o tome da li se u javnu uporabu treba uvesti srpska ćirilica u onim mjestima u kojoj postoji relativna većina srpske nacionalne manjine, ili ne, je stvar demokracije ili narodne volje, a ne barbara, tako da će barbarske izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj biti prve koje će morati poštovati kompletnu demokratsku i pravnu proceduru u tom slučaju, i referendum će na kraju biti održan, i barbari privedeni pameti, a kako će hrvatski politički narod na njemu odlučiti to će se vidjeti, a rezultat će svatko morati poštovati, tako i barbari na vlasti koji nisu navikli da narod vlada nego da oni vladaju nad narodom, kao u doba Titove Jugoslavije.

Predsjednik Savezne Republike Njemačke, Joachim Gauck, u svom je govoru u Zagrebu, prosinca 2012. godine, upozorio domaće barbare iz izvršne vlasti RH pola godine pred pristupanje RH u članstvo EU o važnosti pridržavanja demokratske procedure.

Da predsjednik vlade i vladajuće partije nije tada sjedio na ušima nego pozorno slušao što jedan demokrat iz Njemačke ima za reći, a koji je prošao strahote totalitarne bivše komunističke Istočne Njemačke, ne bi svoju zemlju doveo na rub sankcija od strane Europske komisije, jer bi u tom slučaju poštivao ono što je prethodna vlada potpisala o pridržavanju Europskog uhidbenog naloga, i ne bi cijelu Hrvatsku držao u neizvjesnosti zbog svog Lex Perkovića, i pružao državnu zaštitu udbašima, koju je njegova koalicijska vlada grčevito pružila. Na kraju slikovito, kao što je Ante Tomić stvarno gađan balegom, Bruxelles je po Milanovićevoj vladi prosuo kantu s vlastitim izmetom koji je tako lijepo zapakirala u Lex Perković, i koalicijska vlada je podvijena repa pobjegla u mišju rupu iz koje viri van i gleda gdje i kada će počiniti još neku mangupsku nepodopštinu, naravno, na račun poreznih obveznika RH i ugleda same Republike Hrvatske koja nije nastala u šumi Brezovici 1941. nego u krvi vukovarske agonije 1991., a pošto papir sve trpi onda je predsjednik Tuđman u novi Ustav RH iz 1990. dao staviti u njegovu preambulu, da je RH stvorena na komunističkoj skupštini ZAVNOH, odnosno u šumi, i nije se usudio da prijedlog novog Ustava da potvrditi na referendumu, kao što se Zoran Milanović ne usuđuje svoju politiku srpske ćirilice potvrditi na ustavnom referendumu.

Sve što je izraz demokracije ne može biti barbarsko nego je kulturno, jer hrvatski narod je europski narod kulture, bio u EU ili samostalan i nezavisan.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara je kulturna organizacija, i ustav prema barbarima, koja je s akcijom prikupljanja potpisa za referendum o srpskoj ćirilici spasila obraz vladi Republike Hrvatske, koja je posrnula i zakazala u svom poslanju koji joj nalaže Ustav, da, naime, štiti prava svih hrvatskih građana podjednako. Osim za vrijeme velikosrpske okupacije u hrvatskom ratu za nezavisnost i slobodu (1991. – 1995.), i u doba velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, hrvatski Srbi nisu nikada imali pravo da u Hrvatskoj koriste pismo srpske ćirilice kao pismo u javnoj uporabi, tako da im to pravo nitko i ne oduzima referendumom.

Ono što ustavni Stožer za obranu hrvatskog Vukovara radi i čini jest ne samo kulturni izričaj nego i obrana Ustava od barbarske vlade koja ga gazi, i tumači autoritativno po vlastitoj volji, umišljena da ima pravo raditi i činiti što joj je po volji kao i zločinac Tito, vođa jugoslavenskih komunista u partizanima, a ne antifašistički vođa iz Drugog svjetskog rata, međutim, Banski dvori su ispostavili račun bez krčmara, i naplata za to stići će s vremenom, i to u raznim oblicima koji će biti neugodni za partiju i njene vođe, a i partijsko članstvo, već i sada s pravom osramoćeno, zavući će se u mišju rupu kada prođe vrijeme iluzije u koju su Hrvatsku doveli HDZ i njegov neformalni saveznik SDP.

Barbari su u povijesti na kraju uvijek pokleknuli pred kulturom, čak i kad su narode i njihovu kulturu uništavali, na kraju su i sami postali, ili kulturni, ili su završili na smetlištu povijesti. Tako će biti i s ovim državnim vodstvom na čelu s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, i koalicijskim vođama Milanovićem i Vesnom Pusić i njihovim partijama. Partiju od Vesne Pusić narod je već odbacio, i ona živi samo zahvaljujući umjetnom disanju koje joj daje SDP, a SDP koji je 1992. već jednom bio u komi kada je jedva jedvice prešao izborni prag, i to manji prag od današnjih pet posto glasova, kad padne u komu drugi puta, neće se više buditi, jer će okolnosti biti drukčije, neće više biti Franje Tuđmana koji će je izvući iz mrtvila i ponovo lansirati na vlast. Do konačnog pada partije dovesti će sami njeni umišljeni protagonisti koji, opijeni s vlašću, i tepanjem iz inozemstva gdje su još gori od njih, ne vide dalje od vlastitog nosa.

Referendum je izraz volje naroda, bilo na referendumu o braku koji je postao izraz volje hrvatskog naroda, bilo referendumom na Krimu, ili u okupiranoj zemlji Saar kada su Nijemci 1957. odlučili napustiti Republiku Francusku i priključiti se Saveznoj Republici Njemačkoj, bilo da će tako odlučiti Škoti 2015. godine i odvojiti se od Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, i Engleske, ili Katalonci kada se budu odvajali od Kraljevine Španjolske, ili kada Hrvati budu odlučili o sudbini srpske ćirilice u Hrvatskoj, jer bitno je da uvijek odluči većina u odnosu na manjinu unutar jedne političke nacije, jer samo je to izraz demokracije, dakle, volje naroda, a ne volja manjine, pa bila to i barbarska manjina umišljenih titoista.

prof. Goran Jurišić


Braniteljski radio

NOVO VRUĆE LJETO HLADNOGA RATA

Čitajući razne razprave i komentare o nemirima i sukobima, kako danas u Ukrajini tako i onim u raznim arabskim zemljama, posebno u Egiptu i Siriji, vidio sam da među Hrvatima i o tome postoje vrlo oprečna mišljenja, što je normalno, jer međusobno neslaganje bilo s kim ili s čim, a posebno jednih s drugima je odlika posebno prirođena nama Hrvatima.

Najglasniji i najuporniji su oni koji bez poznavanja ili namjernog ignoriranja prošlosti, kao i uvijek, svu krivnju prebacuju na ‘američki imperijalizam’, dok o drugim akterima u tim i svim drugim konfliktima nemaju puno lošega za reći.

Kako bi se došlo do bilo kakve pravedne ocjene za sve nemire i sukobe u i među ‘malim narodima’ potrebno je malo proučiti ono što se u barem posljednjih pedesetak godina odigravalo (i odigrava) među onim ‘velikim’.

Onaj tko se uputi u proučavanje tih zbivanja možda će imati sreće ‘nasrljati’ na neke do nedavna široj javnosti nedostupnih dokumenata na temelju kojih će doći do spoznaje da su današnji nemiri u Ukrajini, te diljem Sjeverne Afrike, Bližnjeg i Srednjeg Iztoka i drugdje, samo nastavak starih još neriješenih sukoba između ‘velikih sila’ iz vremena ‘hladnoga rata’.

DUGO ČUVANE TAJNE IZ VRUĆEGA DOBA HLADNOG RATA

Šezdesetih godina prošloga stoljeća svijet je nervozno promatrao opasne ‘face to face’ igre i bockanja između američkih i sovjetskih vojski, ratnog zrakoplovstva i ratnih mornarica, koje su se odigravale u raznim predjelima zemaljske kugle. Najviša napetost u toj igri odražavla se u oceanima i morima svijeta gdje su podmornice obiju strana igrale smrtonosne igre “hide-and-seek” (skrivanja i traženja). Jedna od broja konfrontacija u vrieme hladnoga rata, kao ona za vrieme ‘Kubanske raketne krize’ u rujnu 1962., umalo što nije dovela do nuklearnog sukoba između Amerike i Sovjetskoga Saveza. Taj sukob, kako je svima poznato, završio je američkom pobjedom jer su boljševici, kad su vidjeli da su Amerikanci spremni udariti ih svim razpoloživim oružjem u kojem je među prvima bio i nuklearni arsenal, uvukli rogove, podvili rep i sa svojim raketama koje su bili darovali Castru vratili se u svoj SSSR. I svijet je na trenutak odahnuo.

Ali, ako je svijet mislio da je s time sve završeno, da je opasnost od nuklearnog holokausta nestala, ako ne zauvijek onda barem za duže vrieme, grdno se prevario. Iako sada bez bombastičnih govora boljševičkih lidera i showova o moći Crvene Armije, sovjetski glavešine idalje su svim silama radili kako bi se osvetili Americi tako da završetkom “Kubanske krize” nije došlo do nikakvog smirenja nego do još veće eskalacije sukoba. Ti sukobi i igre “mačke i miša” većinom između sovjetskih i američkih podmornica nastavit će se sve do 1990.godine. U toj igri opasnost od izbijanja 3. svj. rata nije bila nikad veća nego u prvih 6 mjeseci 1968. godine. U Kini, Maova Crvena garda već je daleko stigla na svom krvoločnom putu “velike proleterske kulturne revolucije”. Ne obzirući se na veliku pomoć u nuklearnom naoružanju, a posebno u tehnologiji za izgradnju podmornica s nuklearnim naoružanjem koje je do tada u velikim količinama dobivao od SSSR-a, Mao Tse-tung je sve svoje otrovne strijele okrenuo protiv sovjetskog vodstva koje je prema njegovom mišljenju ‘izdalo ideju proletarijata’. Maova oštra kritiziranja sovjetskog post-staljinskog vodstva rezultirala su ne samo podjelama nego i otvorenim konfrontacijama između ova dva komunistička giganta.

Maova otrovna politika, sada okrenuta protiv dugogodišnjeg pokrovitelja njegove Crvene Kine dovela je do otvorenih oružanih sukoba na mnogim punktovima njihove oko 4.000 km duge međusobne granice. Odnosi između Kine i SSSR-a toliko su se pogoršali da su svi sovjetski diplomati, vojni instruktori i savjetnici i njihove obitelji bili prisiljeni žurno napustiti svoja mjesta i bježati iz Kine, neki jedva uspjevajući spasiti goli život.

Za osvetu Kini i Americi izvjesni glavešine Crvene armije i KGB-a, na čelu s patološkim boljševicima Mihailom Suslovim i Jurijem Andropovim potajno, na sve moguće načine pokušavaju izazvati rat između te dvije sile. U međuvremenu, sovjetski špijuni u Americi saznaju da je u prvim godinama njegova predsjedništva L. B. Johnson bio toliko zabrinut “kineskom opasnosti” da je ozbiljno razmatrao mogućnost američkog preemptivnog nuklearnog napada na instalacije proizvodnje nuklearnig raketa u Kini. Sredinom 1967., nekako odmah po dolasku Jurija Andropova za glavnog šefa državne sigurnosti (KGB-a) sovjetska ratna mornarica po prvi put u Atlanski Ocean i Sredozemno More lansira jaku i vrlo opasnu tkzv. Plavovodnu armadu čiji brodovi i podmornice pristaju u luke zemalja tkzv. Trećeg svijeta kako bi se za komunizam dobilo što više konvertita Svim međunarodnim vodama Pacifika, posebno onim u pograničnim dijelovima Ujedinjenih Američkih Država, neprekidno krstare sovjetske podmornice i ratni brodovi koji se, radi sigurnosti, ipak drže daleko od američke obale Te, 1968. godine, Amerika je preplavljena sovjetskim špijunima i dobro treniranim ubojicama, koji ne prezaju ni od najdrastičnijih mjera, uključivši i atentate na američke političke ljude najvišega ranga.

Poslije pobjede u predizbornoj kampanji za predsjednika Amerike u Kaliforniji, u Los Angelesu 6. lipnja, pod ni danas nerazjašnjenim okolnostima, ubijen je senator Robert Kennedy, brat predsjednika Johna Kennedy-a. Ubojstvo predsjednika Kennedy-a 22. studenog 1963. također do danas nije razjašnjeno. Navodni ubojica Roberta Kennedy-a, palestinski kršćanin Sirhan Bišara Sirhan, je osuđen na smrt, a 1972. kazna mu je preinačena u doživotnu robiju. U 45 godina od kad je u zatvoru nikad nije priznao krivnju, a kamoli bilo kakav razlog za koji bi izvršio to obojstvo. Poslije svega, nameće se pitanje zašto bi jedan Palestinac išao ubiti čovjeka koji je u to vrieme bio jedan od rijetkih američkih političara koji, kao ni njegov brat, nije smatran velikim prijateljem Izraela? Kao i za ‘slučaj’ ubojstva njegova brata predsjednika J.F.Kennedy-a i u ovom slučaju postoje autentični dokazi da američke tajne službe, posebno CIA, odavna znadu istinu ali, kako se to uvijek u događa u američkoj politici, kad god netko o tome postavi bilo kakvo pitanje rabi se ona već svima poznata poštapalica da se radi o - ‘Question of National security’ (pitanju nacionalne sigurnosti)..

Podpireni prokomunističkom agitacijom 200.000 ‘antiratnih demonstranata’ maršira na New York. Posljedica ovoga ‘marša’ biti će raskol medu američkim građanima, koji traje sve do današnjih dana. Širom zemaljske kugle; u Jugoiztočnoj Aziji, Srednjem Iztoku, Africi i Južnoj Americi, komunizmom nadahnuti i od Sovjetskog Saveza podpomognuti dižu se ustanci i pobune. Sovjeti svoje ‘klient države’ - Siriju i Egipat - počinju neprikriveno snabdjevati najnovijom tehnologijom za raketne sustave dok istovremeno u drugim dijelovima tkzv. Trećeg svijeta naoružavaju revolucionare koji ustaju protiv legalnih vlasti.

Uzprkos uklanjanju Nikite Hruščova s vlasti prije 3 godine od strane dvojca Brežnjev - Kosigin, u Moskvi među nekim elementima KGB-a, Crvene armije i glavešina u Kremlju još tinja ljuta ogorčenost na poraz u ‘Kubanskom sukobu’. U Europi “Praško proljeće” naglo podgrijava ‘hladni rat’. Zapadne obavještajne službe javljaju svojim političkim vođama da će u roku od svega nekoliko dana Waršavski Pakt brutalnom invazijom ugušiti pobunu u Češkoj. U strahu od izbijanja nuklearnog rata, Zapad ne poduzima ništa. Amerika, SSSR i ostali svijet kipe žestinom, neizvjesnošću i općim metežom.

“KRASNAJA ZVEZDA INCIDENT”

U tako eksplozivan mix intriga i otvorenog neprijateljstva ubacuje se i jedan mračni incident s jednom sovjetskom podmornicom koja je operirala u vodama sjeverozapadnoga Pacifika nedaleko od Havaja. Do dan danas narodu Ujedinjenih Američkih Država, ni ostalim narodima svijeta nikad nije rečena podpuna istina o ovom događaju koji bi, da je uspio prema mračnom planu zadrtih boljševika, prouzročio najveću katastrofu u povijesti čovječanstva.

Posljednja misija ove sovjetske podmornice naoružane balističkim nuklearnim raketama postala je jedna od najvećih zagonetki tkzv. hladnog rata poglavito zato što nitko od njezine brojne posade nije ostao na životu da bi dao bilo kakvo detaljnije svjedočanstvo o njezinom potajnom putu i tragediji koja se s njom dogodila. Ovaj incident bio je doveo svijet na rub nuklearnog holokausta a da za to skoro nitko osim američkih i sovjetskih političkih vrhova nije znao. U ranim satima 7. ožujka 1968. s radara je nestala “Krasnaya Zvezda” (Crvena zvijezda), sovjetska podmornica tipa “K-129” naoružana s 3 atomske rakete R-21 “Serb” s dometom od 840 milja. Dok su sovjetski brodovi i zrakoplovi za njom bezuspješno tragali širokim površinama sjevero zapadnog i zapadnog Pacifika, američka vojna obavještajna služba je vrlo brzo uspjela pronaći točno mjesto gdje se nesreća dogodila. Ekspolzija koja je potopila sovjetsku podmornicu oko 360 milja sjeverozapadno od Biserne Luke (Pearl Harbour), uhvaćena je i registrirana na neprekidnom ‘print-outu’ tkzv. SOSUS-a, - Sound Surveillance System ( sustav za prisluškivanje i praćenje zvuka ) američke ratne mornarice. Ipak, nitko joj nije obraćao puno pozornosti jer nitko još nije shvatio njezinu važnost.

Ali, dok se odkrio veći značaj ove eksplozije i potapanja sovjetske podmornice američka vlada i sve sigurnosne agencije; Central Intelligence Agency (CIA), Defense Intelligence Agency (DIA), National Security Council advisors (savjetnici Odbora za nacionalnu sigurnost) i niz admirala ratne mornarice, sudjeluju u masivnom prekrivanju incidenta kako bi osigurali da američki narod, a time i ostali sviet, ne sazna za taj incident.

Tadašnja vijetnamskim ratom i drugim problemima izcrpljena vlada ionako nesposobnog Lyndona Johnsona htjela je sve ostaviti na tome - da incident ostane tajna. Ali Richard Nixon koji je u siječnju 1969. preuzeo vlast, odmah je naredio da se organizira operacija pod kodnim imenom ”Project Jennifer” koji će u tajnosti slučaj detaljno izpitati. Odmah u početku američki vojnički, obavještajni i drugi stručnjaci došli su do zaključka da, u obnašanju ove svoje ”redovne” misije prikupljanja podataka o razporedu, snazi i bojnoj gotovosti američke flote na Pacifiku, Krasnaya Zvezda nije bila pod kontrolom zapovjedništva sovjetske ratne mornarice u Vladivostoku. Američka strana u potragu za ruskom podmornicom odmah je poslala podmornicu USS Halibut koja ju je ubrzo promašla. Dočim je točno ustanovljeno gdje se podmornica potopila Nixon je naredio da se ona, ili barem dijelovi nje, moraju isvaditi kako bi se točno ustanovilo što se tu zbilja dogodilo. Kad mu je rečeno da razkomadana podmornica leži na dubini od 5 kilometara Nixon je odgovorio da se ona mora izvući bez obzira na troškove.

Što se tu ustvari dogodilo, što se s ovim, kako će se ustanoviti, luđačkim potezom namjeravalo postići i tko su bili naredbodavci saznat će se kad se s američkom tehnologijom i dovitljivošću postigne ono što bi za svakoga osim Amerikanaca bilo “nemoguće”. “Stručnjaci” CIA-e i drugih agencija odmah su stupiki u kontakt s inženjerima Howarda Hughes-a kako bi se počelo s izgradnjom broda kojim će se ovaj zadatak izvršiti.

I u brodogradilištu milijardera Howarda Hughesa isgrađen je brod od 63,000 bruto tona, “Glomar Explorer”, s ugrađenim specijalnim uređajima pomoću kojih će iz dubine od 5 km uspješno izvući komade podmornice i nekoliko leševa ruskih mornara. Ubrzo se pokazalo da se podmornica potopila prilikom pokušaja lansiranja nuklearne rakete R-21 “Serb” na američku vojnu bazu Pearl Harbour na Havajima. Kako je simbolično da su Rusi svojim raketama s kojim su htjeli započeti 3. svj. rat dali baš ime Srbin? Biti će možda zato što su Srbi svojim terorističkim činom prouzrokovali 1. svj. rat.

A zašto se eksplozija na ruskoj podmornici dogodila tek će se kasnije razjasniti kad se sazna da je za lansiranje nuklearne rakete bila potrebna tajna šifra koja je bila podijeljena u dva dijela. Jedan dio bio je u sefu podmornice dostupan samo kapetanu, a drugi u sefu zapovijedajućeg admirala u Vladivostoku. Oba broja šifre morala su biti ukucana u spravu “D-4 za lansiranje rakete. Sustav za lansiranje bio programiran tako da u slučaju da netko pokuša izpaliti raketu bez pune šifre, dođe do eksplozije pogonskoga punenja a ne i do aktiviranja ‘nuklearne glave’. Kako izgleda Andropov i njegovi agenti nisu to znali pa su, pošto su zarobili posadu, prisilili kapetana da im otvori sef i s brojevima njegovog dijela šifre pokušali lansirati raketu što je dovelo do tkzv. retro-eksplozije koja je potopila podmornicu.

Saga podmornice Krasnaja Zvezda koja je bila pod zapoviedništvom kapetana prve klase Vladimira Kobzara, i prvog oficira kapetana druge klase Aleksandra Žuravina, tada dvojice najkompetentnijih pomorskih častnika u sovjetskoj ratnoj mornarici, počela je na 6. siječnja 1968., kad se s jedne od tajnih izviđačkih misija vratila u svoju luku u zaljevu Ajačinskaja na poluotoku Kamčatki. Prema ustaljenoj proceduri, poslije svakog povratka podmornica je, radi mugućih popravaka, remonta i ponovnog snabdijevanja, morala u luci ostati 6 mjeseci. Za to vrieme mornari su se, uz neka povremena uvježbavanja trebali odmoriti, kako bi “regenerirani” opet pošli u novu misiju. Ali ovaj put, nakon samo 3 mjeseca, posadi je naređeno da se u kratkom roku nađe na podmornici i pođe na novu misiju. I ne samo to, nego je Kobzaru naređeno da povrh dotadašnjih 83 mornara i častnika mora primiti još 11 njemu nepoznatih “specijalista”. Kad se Kobzar požalio svome zapovjedniku admiralu Viktoru Dugajlu, ovaj mu je odgovorio da je naredba došla “s vrha”, te da mu on ne može pomoći.

Iako uobće nisu znali što se ustvari dogodilo s njihovom podmornicom, Andropov i Suslov odmah su za njezin nestanak okrivili Ameriku i kroz svoje ljude u vrhu sovjetskih oružanih snaga naredili odmazdu. Američkoj nuklearnoj podmornici “Scorpion”, koja se s dogotrajne izviđačke misije u Sredozemnom Moru u to vrieme vraćala u svoju bazu u Norfolk u Virginiji , naređeno je da skrene prema Azorima i iztraži razlog za prisutnost neobično velikog broja sovjetskih ratnih brodove u tim vodama. Na 24. svibnja 1968., kad se vraćala s te tajne misije, podmornica Scorpion s posadom od 99 mornara i častnika je jednostavno nestala. Iako svi sovjetski dokumenti i razne ruske publikacije na internetu do dan danas tvrde da je Scorpion potopljen “za odmazdu američkog potapanja Crvene Zvijezde američki “stručnjaci” su poslije pronalaženja podmornice na dnu Atlantika, 5 mjeseci kasnije, zaključili da je uzrok potapanja bio “mehanički kvar”.

Incidenti koji su se odigravali 1968. i kasniji détente između Amerike i Sovjetskog Saveza i skladnih odnosa s komunističkom Kinom nisu dokončali hladni rat, ali strašna stvarnost onoga što se zamalo nije dogodilo kod Pearl Harboura imalo je dubok utjecaj na izhod i vjerojatno je spriječilo daljnje zagrijavanje Hladnoga rata. Boljševički imperij nije pao za idućih dvadesetak godina uglavnom radi odkrića golemih količina plina i 60 novih naftnih polja, te visokih cijena nafte uzrokovanih arapskim embargom 1973. godine, što je komunističkom sustavu dalo privremenu olakšicu. To novonađeno bogatstvo bilo je ono što je sovjetsku Rusiju privremeno spasilo od ekonomskog kolapsa. Isto to danas drži i ovu Putinovu na snazi. Kako dugo? Sve dotle dok skoro čitava Europa bude ovisna o njihovom plinu i nafti.

Iz svega ovoga može se dokučiti jedan vrlo važan zaključak, a taj je da je, uzprkos, pokušaju nuklearnog napada na Rearl Harbour, potapanju podmornice Scorpion i svim boljševičkim provokacijama, među koje se sigurno može ubrojiti i upletenost u ubojstva predsjednika Kennedy-a i njegovog brata Roberta, Amerika se suzdržala od revanša koji bi da je do njega došlo više nego sigurno bio izazvao III. svj. rat. Je li to učinjeno radi straha, humanosti, kajanja radi Hirošime i Nagasakija ili radi nečega drugog, uobće nije važno.

Svakako, Amerika itekako ima dosta kostura u svome ormaru i svak ima pravo o njoj misliti što hoće, ali mora nam biti jasno jedno, da je ona izvršila ovakve akte agresije na boljševike nikoga od nas ne bi danas bilo da o tome pričamo. A za one koji radi bilo kakvih razloga, na bilo koji način pokušavaju ukazati na nekakvu jednakost Amerike i Rusije, nek se samo upitaju koliko je Hrvata i svih drugih naroda kroz stoljeća zatražilo kruha u Americi a koliko u Rusiji.

Ali, sudeći po izjavama nekih naših ljudi u svezi s ovim novim problemima oko Ukrajine vidi se da, kao i uvijek do sada, Hrvati opet srljaju u krivom smjeru. Jedni Putinu daju “plus” za njegov stav prema homoseksualnom egzibicionizmu, ali ne shvaćaju da je to stav skoro svih “pravoslavnih naroda” i da je to uglavnom zato što ti narodi imaju “svoju vlastitu Crkvu” koja u takvim pitanjima ima, ako ne baš glavnu, onda vrlo važnu riječ.

Iako se podpuno slažem s tim ‘njegovim’ stavom, to mu ne daje pravo agresije na suverenu državu Ukrajinu. Svak ima pravo na izpoljavanja svojih mišljenja o “pravednim Rusima i zlobnim Amerikancima”, ali mislim da, bez obzira na sav njihov imperijalizam, masonstvo, pederizam i zionizam, sijanje antiameričkog sentimenta među mladima neće Hrvatskoj donijeti ništa dobroga.

Ipak, svi vi koji zastupate ovaj novi oblik staljinizma “Putinizam”, samo naprijed, pa ćemo svi jednoga skorog dana ići tražiti posao u Rusiji gdje će nas dočekati Mirjana i Marko Milošević i ratni zločinac Veljko Kadijević.

I na koncu, moram napomenuti da su, kao naknadu za gubitak njihovih muževa, koji su izgubili svoje živote “u službi domovini”, udovice kapetana Kobzara i prvog oficira Žuravina boljševički vladari nagradili svaku s 500 rubalja.

Vrlo slično “nagradama” koje njihovi tovariši danas na vlasti u Hrvatskoj dijele udovicama i djeci hrvatskih branitelja.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Krug za trg: 'Zločinci i zatirači ljudskih prava ne zaslužuju imena trgova'

Aktivisti Kruga za trg nastavljaju s aktivnostima ukazivanja na neodrživost situacija da jedan od najljepših trgova u Hrvatskoj nosi ime desetog najveći zločinac XX. stoljeća, kao i na potrebu ukupne dekomunizacije hrvatskog društva.

U tom komtekstu, aktivisti Kruga za trg stajat će u subotu 5. travnja 2014. i u subotu 12. travnja 2014., od 11 do 12.30 sati, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, s petnaestmetarskim transparentom

„ZLOČINCI I ZATIRAČI LJUDSKIH PRAVA NE ZASLUŽUJU IMENA TRGOVA“.

Prosvjedno stajanje dio je u nizu daljnjih nastojanja senzibiliziranja javnog mijenja o nužnosti promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima, priopćila je Maja Runje, koordinatorica Kruga za trg.


Zagreb, 4. travnja 2014.

HČSP NE IZLAZI NA IZBORE ZA EU PARLAMENT

Hrvatska čista stranka prava je donijela odluku o neizlasku na izbore za EU parlament, koji se održavaju 25. svibnja, a za koje je danas zadnji dan predaje lista. Osim što je HČSP kao pravaška stranka bila žestoka protivnica ulaska Hrvatske u Uniju, ovo nisu izbori koji mogu bilo što u Hrvatskoj riješiti.

Naših jedanaest zastupnika na ukupno 766 koliko ih sjedi u EU parlamentu nemaju nikakav utjecaj na odluke koje se tamo donose, i zakone koji nam se oktroiraju bez da nas se išta pita.

HČSP je bila u pravu kada je upozoravala na sve štetnosti ulaska Hrvatske u Uniju. Sada će gotovo godinu otkada smo članica, ali vidimo da nam nije bolje, nego gore. Naša predviđanja se samo u jednom nisu obistinila, a to je broj nezaposlenih koji je duplo veći nego što smo predviđali. Dio njih je odmah nakon ulaska ostao bez posla jer smo izgubili 15-milijunsko tržište CEFTA-e, a veći dio zbog ulaska na tzv. slobodno tržište od 500-milijuna ljudi, na kojemu mi ničim ne možemo konkurirati. Naš seljak, ribar, obrtnik, mali privrednik i drugi, prepušteni su na milost i nemilost jakim i višestruko jačim konkurentima i zbog toga masovno propadaju. Rješenje hrvatskih problema leži ovdje, u nama samima, a ne u Bruxsellesu.

Bilo je ponižavajuće gledati i slušati kako će nam sve probleme riješiti EU fondovi i da će euri naprosto poteći iz škrtih EU džepova u Hrvatsku. Premijerka, koja je pročitala englesku verziju Pristupnog ugovora, slavodobitno je obznanila: „Dadeš jedan, dobiješ tri eura“. Ne samo da ništa nema od toga, nego mi sada na jedvite jade, otkidajući od dječjih usta, namirujemo članarinu i druge troškove koje nosi članstvo u toj mega državi. Ti troškovi se penju do gotovo milijardu eura, a kada se doda uništenje gospodarstva, nezaposlenost, izostanak prihoda od ZERP-a, šteta od ulaska se mjeri u milijardama eura. Eurofili još uvijek tvrde da će se ulazak u EU vidjeti tek kao dugoročni efekt, možda, ali kako preživjeti do toga svijetloga trenutka.

Hrvati su preponosan narod da bi koricu kruha moljakali i čekali od drugih, stoga se okrenimo nama samima i uhvatimo se posla ovdje, u Hrvatskoj.

Josip Miljak


Sluge Memoranduma

Nema nikakve dvojbe da je na djelu provođenje drugoga srpskog SANU Memoranduma u Republici Hrvatskoj. Ovo sve što čine jugosferski satrapi Ivo Josipović kao predsjednik RH te Zoran Milanović i njegova Kukuriku vlada je nedvojbeno u službi velikosrpskog drugog SANU Memoranduma koji je na djelu u RH. Svaki njihov politički potez je prosrpski Memorandumski. Zar je moguće da trećina Kukuriku Vlade bude četničko srpska. Zar sada jedan Željko Jovanović programski ne razara sve što je hrvatsko na svim razinama: od školstva i športa do najsitnijih njegovih djelatnosti. I to sve normalno provodi od prvoga dana, napadajući hrvatske Mamiće tužbama za nacionalnu mržnju spram srpskim genima. Zar jedan Ivo Josipović ne čini istu političku ulogu ljubeći se s četničkim vojvodama ili jedna Vesna Pusić potpuno odnarođena kći ustaškog sudskog časnika Eugena Pusića koji je vjerno služio svojoj NDH od početka do kraja njezine opstojnosti.

Oni smišljeno razaraju i uništavaju stečevine Domovinskoga rata Hrvata. Svekoliko djelovanje SDP-ove Kukuriku koalicije je potpuno smišljeno u programu drugog srpskog SANU Memoranduma. Tome svjedoči i ukidanje saborskog spomena na Bleiburšku tragediju, gdje se zatire sjećanje na hrvatske žrtve titoizma tijekom partizanskog rata u NDH a posebice poslije rata po križnim stratištima, kada su stotine tisuća onih koji su se predali na Bleiburškome polju Englezima bili izručeni na titoističku klaonicu gdje su ih ti razbojnici usmrtili pri čemu je utvrđeno samo na području ondašnje NDH to jest povijesne Kraljevine Hrvatske i Slovenije 1517 jama i grobišta od kojih se 1343 odnosi na počinitelje titoiste a što je objavljeno u Glasu Koncila od 30. ožujka 2014. godine na trećoj stranici. Zar nije time cijela Hrvatska bila pretvorena u jugokomunističku kosturnicu.

A znamo kada je to počelo 1918. na Jelačić placu u Zagrebu te se nastavilo preko beogradske skupštine 1928. Zar to ne čine iste velikosrpske snage koje sve rade po engleskom strateškom programu u svetosavskome duhu kojega provodi Ivo Josipović sa vladajućom Kukuriku klikom, što je dogovoreno u Londonu prije ulaska RH u EU, a čime se Josipović posebno pohvalio. Svekoliko maltretiranje branitelja Domovinskoga rata i ćirilično pločarenje po Vukovaru počiva na drugom SANU Memorandumu ponovnog srbiziranja Hrvata i hrvatskih zemalja! I sada je vrijeme za izbornu pobjedu nad SDP-ovskim kukurikavcima kako na izborima za Europski parlament, tako i za predsjedničke izbore u kojima ne bi smio pobijediti srbofil Josipović, a svakako na parlamentarnim izborima za Hrvatski sabor. Ujedinjenje HDZ-a sa SZH-om je imperativ vremena. Državotvorna baština Hrvata pripada katoličkoj uljudbi srdnje Europe a ne nikakvim balkanoidima gdje nas engleski imperijalisti žele ponovno strpati u velikosrpsku robijašnicu stradanja i genocidne smrti.

Mate Ćavar


Gospodin idiiot

Prepričavala nasmijana mama svađu svojih dvoje adolescenata, brata i sestre. Ti si konj. Ti si majmun. Ti si vol. Ti si idiot... On je njoj vraćao istom mjerom. Ti si kobila. Ti si krava. Ti si žirafa. Ti si šizofreničarka... Sve je podnosila, ali kad joj je brat rekao da je ona nula, e tada je vrisnula i izgubila kontrolu. Nula, kao imenica koja ju je učinila nesretnom i povrijeđenom joj je bila slaba točka. Šizofrenija kao najteža psihička bolest i idiotizam kao najteži stupanj psihičke zaostalosti (debili, imbecili, idoti...) su se provukli, a nula je ispala kao nešto najgore.

Kada sam izvještavao iz Srba sa skupa mržnje, na kome skupu se slavio četnički zločin nad Hrvatima toga kraja, napisao sam da je na skup Miloradu Pupovcu i Ivanu Fumiću pristigla i njihova počasna nula, Stipe Mesić. Njemu ta nula nije smetala. Nisam dobio nikakav poziv za sud. Ali je Stipe pao na riječ idiot, kojom ga je počastio Hrvoje Hitrec. Reagirajući u jednom novinskom razgovoru na Mesićeve riječi da su "branitelji okupljeni u Stožeru za Vukovar, isti kao srpski pobunjenici 1991." Hitrec je rekao da je Stipe idiot, zbog čega se sada mora odazvati sudskom pozivu, jer ga je Mesić tužio za povrjedu njegove časti i ugleda čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona. Koja čast, koji ugled? Zapitat će se ljudi. On je sve to kod naroda izgubio davno, uključujući i one koje je lažima namamio i prevario. One koji nisu jednoumno mislili kao on, do jučer je javno nazivao seronjama, zbog čega je doživio da i njemu, tu smrdljivu "Ante Tomić" sintagmu nabiju na glavu. ( Hrvatski list, Zadar). Nije se bunio, ali je danas postao tužibaba i zbog verbalizama podnosi kaznene prijave. Tužio je, zbog sličnih stvari navodno i Milana Ivkošića i još neke. Poštar bi ovih dana mogao pokucati i na vrata maloga Ivice, koji je svoju učiteljicu pitao je li ispravno reći - Mesić je izdajnik, ili Mesić je izdajica?

Da sam ja bio na mjestu Hrvoja Hitreca novinaru bi vjerojatno rekao: Stipe je gospodin idiot. Tako bi gospodskim karakterom rečenice isključio svaku mogućnost sumnje na uvrjedljivost. Zbog spomenutog gospodskog karaktera, niti Pupovac nije imao zakonske osnove reagirati, kad sam ga u tekstu zakitio sintagmama; gospodin Milorad Srbin, gosp. Srbenda, gosp. Trofazni, gosp. Gedžo, gosp. Bradonja, gosp. Đikan... On je to jednostavno tražio. U svojim novinama "Srbobran" je učio Hrvate, da je govor mržnje kada u svom govoru ne žele spomenuti riječ Srbin. Kako u životu skoro nikada nisam lagao, niti koristio govor mržnje, udovoljio sam nacional manjinskoj želji. Političare i javne djelatnike treba, i perom i govorom šibati sve do uvrjedljivosti. Izjavila je odvjetnica Vesna Alaburić.

Po podočnjacima joj se vidi da neprijatelj ne spava. Baš tako sam svojim perom oslikao, za mene, zloglasnu gruntovničku sudkinju Ilijanu Petiyo, čija kuća me punih 6 godina mučila oko dobivanja vlasničkog lista za stan, koji sam stekao s puno truda i odricanja, ne upoznavši se nikada s fenomenom društvenog stana. Šest mučnih godina, kao šest Josipovićevih i Pusićkinih stanova. Živio savez boraca! Dolje narodni neprijatelji! Nama njihovi stanovi. Gruntovnicom, Vjesnik pisao lani, pružio se lanac kriminalni. To se u nas dogoditi more, kršitelji napreduju gore. Treba njima odriješiti kesu, imunitet štiti Đuru Sessu. Pjevali su i vrapci na granama.

I današnja moguća Mesićeva žrtva, ugledni književnik i javni djelatnik Hrvoje Hitrec je u jednom mom reagiranju uslikan kao baba. Ulaskom u EU, RH može ostati bez dijela suvereniteta. Izjavio je on u svom javnom nastupu. A mi smo naš suverenitet davno oplakali kao Srbi Kosovo. Napisao sam ja u svom tekstu, i dodao da Hitrec, u tom pogledu, zaostaje ko baba za misarima. I o drugoj mogućoj Mesićevoj žrtvi, Milanu Ivkošiću, sam pisao kritički. Prije 15 godina, grupa oko Hrvatskoga slova na čelu s književnikom Markom Matićem, koji su se javno kritički izrazili povodom izgradnje masonske piramide u Zagrebu, stavivši se na stranu piramidaša, proglasio je kao hrvatsko štetnu grupu, poručivši im. Ima li ih toliko da mogu zapjevati gange. Prozvao sam ga zbog prozivanja, ni krive niti dužne, časne hrvatske narodne pjesme gange, i stavljanja iste u negativni kontekst, a koje gangaško pjevanje, uvijek počinje baš ovako. Zapjevat ću srca veseloga, samo ne ću protivu nikoga (Uvreda za gangu, Večernji list, 24. 9. 1998.).

Žarko Marić


Veliko oko

U državama na masonsko-iluminatnoj transverzali (Washington - London - Jeruzalem) gdje je stvoren program „jedinstvene svjetske države“ manipulacija ljudskim umom privedena je samom kraju. Ona je programirana u pomalo drugom smjeru nego u „beznačajnim državama“ za „Veliko oko“, kao primjerice u Hrvatskoj. U tim „važnim državama“ percepcija ljudskog uma postala je zastrašujuća. Hipnotizirani puk slavi osvajačke pljačkaške pohode svojeg državnog ratničkog stroja, pustolovi i osvajači postaju im nacionalni osloboditelji, a njihove države postaju nove Atlantide koje spašavaju svijet.

Upravo u tim zemljama najeklatantnije se krše ljudska prava gdje niti jedna nevladina udruga, kao ni vjerska sekta, ne može dobiti dozvolu za rad dok nije prošla najstrožu kontrolu njihovih državnih obavještajnih službi. Odlaskom njihovih članova u inozemstvo, oni automatski postaju državni agenti i špijuni, i što je zanimljivo: nikada od ni jednog od njih ne može se čuti niti jedna loša riječ o državi iz koje dolaze (prava suprotnost s većinom takvih udruga iz Hrvatskoj koje se natječu tko će više „popljuvati“ svoju zemlju, svoj narod, svoje branitelje…).

U tom svijetu kontroliranog društva, poglavito u SAD-u, programirani puk ne samo da ne vidi „dalje od svoga nosa“, on više nije sposoban raspoznati niti najveću iluziju od istine. On živi u strašnoj opsjeni, on je sve manje čovjek a sve više stroj ili bolje rečeno dodatak stroju pošto mu je poput kiborga „matrica programirane istine“ ugrađena u mozak. On i po prirodi postaje sve zaglupljeniji, jer mu i sustav javnog školstva (školstva za „ljudski korov“) uskraćuje temeljna znanja o pravoj matematici, istinitoj povijesti, osnovnim društvenim spoznajama itd.

Iz razloga što su Sjedinjene Američke Države predodređene od „Velikog oka“da budu nosioci grandioznog projekta Kozmopolitska Država Svijet, kod američkog puka su primjenjivani „školski“ primjeri kontrole uma. Stoga je nužno „prošetati“ kroz povijest. Poznato je da u SAD-u uoči Prvog svjetskog rata nije postojalo antinjemačko raspoloženje, već je bilo obrnuto. Razlog je manje poznat, a on je očit ako znamo da je većina Amerikanaca njemačkog podrijetla, znatno više nego engleskog, a službeni jezik je postao engleski iz dobro poznatog razloga. Nakon što je „Veliko oko“ putem srpske masonske lože Ujedinjenje i njene filijale Crne ruke insceniralo rat Sarajevskim atentatom gotovo svi javni mediji u SAD-u koji su već tada bili u cionističko-masonskom vlasništvu počeli su širiti propagandu da Amerikanci, u službi svjetskog mira, moraju ući u rat na strani sila Antante. Čak je i američki predsjednik Woodrow Wilson bio zgranut moći medija i tajnih masonsko-cionističkih organizacija, shvaćajući da ustvari oni upravljaju SAD-om što je kasnije i napisao u poznatoj zatajivanoj knjizi Nova sloboda. Trebao se samo dogoditi “klik“ u američkim mozgovima!

“Klik” se uskoro dogodio u režiji Winstona Churchila, Prvog lorda Admiraliteta Ujedinjenog Kraljevstva, kada je potopljen britanski prekooceanski brod Lusitania. Lusitania nakrcana američkim državljanima uputila se početkom 1915. godine iz New Yorka u Englesku. Međutim, brod je osim putnika bio i nakrcan oružjem i strjeljivom u vlasništvu poznate tvrtke J. P. Morgan & Co. koje se trebalo prodati Engleskoj i Francuskoj za rat protiv Njemačke. Uzalud je njemačka vlada upozoravala Amerikance putem zakupljenih oglasa u medijima SAD-a da će brod zbog prijevoza oružja biti potopljen i da putnici odustanu od putovanja. Američki predsjednik Woodrow Wilson, navodno ucijenjen zbog izvanbračne afere, nije reagirao.

Winston Churchill znao je za svaku njemačku podmornicu koja se nalazila u blizini kanala La Manche, koji razdvaja Englesku od Francuske, pošto je još 14. listopada 1914. godine engleska tajna služba uspjela dekodirati njemačke šifre, ali je ciljano bez ikakve pratnje ostavio brod da ide tim pravcem. Lusitianiju su prema službenim priopćenjima potopila torpeda njemačke podmornice 7. svibnja 1915. godine, a ne strašna eksplozija streljiva koje se nalazilo na brodu, pošto službeno na brodu uopće nije bilo streljiva. Istragu su formalno pokrenule američka i engleska vlada i istina o potapljanju broda je zataškana. Rasplamsan je „plamen srdžbe“ Amerikanaca prema Njemačkoj i Sjedinjene Američke Države su ušle u rat na strani Antante, s parolom „očuvanja demokracije u svijetu“. A tko je poslije uopće pitao za više od 1200 potopljenih putnika, namjerno žrtvovanih?

“Klonirana situacija” dogodila se i tijekom Drugog svjetskog rata. Judeo-masonski vlastodršci u SAD-u pomoću omiljenog predsjednika Roosevelta – Harold Ickes, sekretar FDR-a; Henry Morgenthau, američki ministar trezora; Eugene Meyer, finacijer, javni službenik i vlasnik Washington Posta (danas je vlasnik njegov unuk)i ostala „braća“ – uradili su isti scenarij kao kad su SAD uvučene u Prvi svjetski rat. Naime, protivnici rata u SAD-u bili su golemoj većini jer nisu htjeli da milijuni Amerikanaca stradaju u ratu za cionističko-engleske interese, a među njima se posebice isticao slavni američki pilot Charles Lindbergh.

FDR je vješto isplanirao kako uvući SAD u rat, a da pritom predsjednik Roosevelt ne pokvari svoj pažljivo građeni imidž „glasnika mira“. Bilo je svejedno koga potaknuti da prvi napadne, Japan ili Njemačku, jer rat s jednom zemljom automatski je značio i rat s drugom. Prvu šansu dobio je Japan. Njega se moralo isprovocirati. Američka flota na Pacifiku stvorila je sa zapadne strane oružani zid od brodova, čime je Japanu spriječeno bilo kakvo snabdijevanje, a osim toga uveden mu je i potpuni embargo na uvoz nafte. Činjenica je da se još 1932. godine, kada su SAD vršile manevre na Pacifiku, ustanovilo kako je Pearl Harbour ranjiv s udaljenosti od čak 60 milja. Upravo zato gurajući Japan u rat, Roosevelt se poslužio Pearl Harbourom kao mamcem, pri tomu ciljano držeći vojno nespremnu Pacifičku flotu u vodama Havaja kao pozivnicu za rat. Između ostalog, i sovjetski špijun Richard Sorge koji se infiltrirao u njemačku ambasadu u Japanu, u dogovoru s Amerikancima svojski se trudio uvjeriti japanske službene vlasti kako Japan ne treba napasti SSSR, već krenuti na jug. ( Dr. Albert D. Pastore: Čudnije od fantazije, http://www.opfn.org/apfn/WTC STF.htm)

Prema kasnije utvrđenim dokazima (o tome je jedino pisala američka tiskovina The Chicago Tribune) američki predsjednik F. D. Roosevelt znao je točan dan napada na Pearl Harbor, ali nije ništa poduzeo. Roosevelt je još dok su SAD bile “neutralne” (Američki kongres je proglasio neutralnost Sjedinjenih Država donijevši zakon Neutrality Act kojim se zabranjuje miješanje u sukob zabranom isporuke oružja bilo kojoj zaraćenoj strani)tajnim planom Rainbow Five svojim potpisom jamčio američku invaziju na Europu 1943. godine u suradnji s Britancima i Sovjetima. Nužno je bilo da pogine 2341 američkih vojnika, 68 civila, 1143 da bude ranjeno, a uz to i da se potopi osamdeset ratnih brodova i dvije stotine zrakoplova, kako bi se uvuklo SAD u rat. Stoga ne čudi Rooseveltova izjava svom suradniku Harryju Hopkinsu, nakon što je 6. prosinca 1941. godine pročitao presretnutu japansku poruku iz koje se iščitalo kako će Japanci sutradan napasti Pearl Harbor: „Pustimo neka se dogodi! Ovo znači rat!“

Medijska manipulacija nad američkim pukom “najblistavija” je poslije događaja 11. rujna 2001. godine. Bushova administracija je za taj teroristički čin bez i jednog dokaza optužila Osamu bin Ladena, Saudijca jemenskog podrijetla. Zanimljivo je da je tog građevinskog poduzetnika i ne baš uvjerenog islamskog vjernika odgojila i obilno financirala vlada Jimmyja Cartera u vremenu sovjetske okupacije Afganistana. Za vrijeme Hladnog rata Trilateralna komisija sa svojim čelnim čovjekom Zbigniewom Brzenzinskim sustavno je poticala islamski fundamentalizam u zemljama polumjeseca oko Sovjetskog Saveza, pomoću kojega je destabilizirala sovjetske granične muslimanske zemlje. Bin Laden je bio šef novačenja muslimanskih fundamentalističkih boraca, odnosno militantnih plaćenika “Velikog oka”. Pretpostavlja se da je bin Laden unovačio preko deset tisuća „boraca za slobodu“ iz više od četrdeset zemalja koji su se obučavali u Pakistanu pod kontrolom pakistanske tajne službe ISI i američke CIA-e, ali i u prestižnim vojnim institucijama SAD-a. Završetkom Hladnog rata i raspadom Sovjetskog Saveza bin Ladenovi plaćenici, koji su samo kratko vrijeme bili bez posla jer su se vrlo brzo uključili u žarišta upravljanih kriza, samo sada na suprotnoj strani, postali su nepoželjni, višak među ljudskom populacijom jer je zemlje islamskog fundamentalizma koje su izvršile svoju zadaću potrebito bilo „demokratizirati“. ( F. William Engdahl: Stoljeće rata 2,Detecta, Zagreb, 2008., str. 15., 134. i 135. i Davor Domazet Lošo: Klonovi nastupaju, Detecta, Zagreb, 2007., str. 352.- 358.)

Danas je gotovo cijeloj svjetskoj javnosti jasno da se tako sofisticirani zločin od 11. rujna 2001. godine nije mogao dogoditi u organizaciji pustinjskog čovjeka Osama bin Ladena. Američkoj javnosti je to malo manje jasno s obzirom na činjenicu da su svi mediji SAD-a pod strogom kontrolom Vijeća za međunarodne poslove (CFR-a). Bez obzira na izvršene ekspertize koje su dokazivale i različite činjenice, od onih da su neboderi urušeni eksplozivom postavljenog na ključna mjesta u podnožju nebodera i detoniranih u trenutku prolaza zrakoplova kroz nebodere, pošto zapaljeni kerozin ne može prouzročiti taljenje čelika, pa do onih da je to ipak moguće, ali da su zrakoplovi upravljani daljinski sustavom Kiklop, gdje se kontrola zrakoplova sa zemlje oduzela pilotu, itd. Sam čin toga zločina najmanje je bitan, arapske kamikaze poslužili su svrsi. Možemo samo pretpostavljati tko izravno stoji iza tog zločina, CIA, CFR, ASC, AIPAC, JINSA, ZOA, ili izraelski MOSAD? No, je li i to važno ako znamo tko upravlja svim tim poluslužbenim judeo-masonskim organizacijama.

Aluzijom na Pearl Harbor, živi simbol za sve Amerikance, predsjednik George W. Bush samo je razotkrio gole činjenice. Upravo kao i poslije čuvenih Rooseveltovih riječi: „Pustiti da se to dogodi“, panika i domoljubni zanos prostrujali su ponovno kroz američki zombizirani narod . Vojska se u histeričnom ushitu mobilizirala i rat protiv „terora, protiv islama, protiv islamofašizma“, mogao je početi. Tiranija medijske manipulacija i ovim primjerom pokazala se je besprijekornom!

Danas je u SAD-u apsolutna diktatu